-
STRANICA 8 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
kojeg zastupa Radan Kovač, odvjetnik iz Osijeka; Tihomir
Valentić, kojeg zastupa Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba i
Zdravko Dragić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2015. jednoglasno
je donio
ODLUKUI. Ustavne tužbe se djelomično usvajaju.II. Ukida se
presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. te se predmet vraća tom sudu na
ponovni postupak.
III. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike
Hrvatske dužan je obrazložiti svoja stajališta o primjeni Dopunskog
protokola II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava
nemeđunarod-nih oružanih sukoba (Ženeva, 8. lipnja 1977.) i na
događaje poslije 8. listopada 1991. te o drugim pravnim pitanjima u
vezi s karakterom oružanog sukoba na području Republike Hrvatske
prije i poslije 8. listopada 1991., koja su naznačena u točkama
116. i 116.1., točkama od 120. do 122., točkama od 124. do 128. i
točkama od 131. do 134. obrazloženja ove odluke.
IV. U postupku iz točke II. ove izreke, Vrhovni sud Republike
Hrvatske također je dužan ocijeniti postoje li povrede sljedećih
prava podnositelja ustavnih tužbi u smislu Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni
ugovo-ri« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr.,
14/02. i 1/06.):
– prava na procesnu ravnopravnost (jednakost oružja) stranaka u
postupku, uključujući pravo na kontradiktorni postupak, u slučaju
opisanom u točkama od 136. do 139. obrazloženja ove odluke;
– prava na obrazloženu sudsku odluku u slučaju opisanom u
točkama od 140. do 147. obrazloženja ove odluke;
– prava na djelotvorno pravno sredstvo u slučaju opisanom u
točkama od 148. do 173. obrazloženja ove odluke;
– prava na branitelja u slučaju opisanom u točkama od 174. do
212. obrazloženja ove odluke.
V. Ustavne tužbe odbijaju se u dijelovima koji nisu obuhvaćeni
točkama III. i IV. ove izreke.
VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.O b r a z l o
ž e n j e
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM1. Ustavne tužbe podnositelja
Branimira Glavaša, Ivice Kr-njaka, Gordane Getoš Magdić, Dine
Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića podnesene su protiv:–
presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 84/10-8 od 2.
lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili
dru-gostupanjska presuda), i– presude Županijskog suda u Zagrebu
broj: X-K-rz-1/07 od 8. svib-nja 2009. (u daljnjem tekstu: presuda
Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda).2. S obzirom
na prigovore iznesene u navedenim ustavnim tužbama i dopunama te na
činjenicu da su svi podnositelji osporili istu presudu i da svi
podnositelji predlažu usvajanje njihovih ustav-nih tužbi i ukidanje
osporenih presuda nadležnih sudova, navedenih u točki 1. (kad se u
tekstu upućuje na točke, pretežito na način: »(v. točku XY.)«,
riječ je o točkama obrazloženja ove odluke), Ustavni sud odlučio je
ustavne tužbe svih podnositelja ispitati u objedinje-nom
ustavnosudskom postupku i o njima donijeti jednu odluku.U ovoj je
odluci Ustavni sud slijedio red optuženja podnositelja iz kaznenog
postupka, bez obzira na redni broj ustavnosudskog pred-
OPĆINA ŠTEFANJE 120
Na temelju članka 30., 30a. i 95. Zakona o fi nanciranju
jedin-ca lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne
novine« broj 117/93, 69/97., 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01,
117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07 Odluka USRH, 73/08 i 25/12) i
članka 32. Statuta Općine Štefanje, (»Službeni vjesnik Općine
Štefanje« broj 3/13 i 5/13), Općinsko vijeće Općine Štefanje na
sjednici održanoj 22. prosinca 2014. godine, donosi
ODLUKUO PRIREZU POREZU NA DOHODAK
Članak 1.Ovom Odlukom utvrđuju se obveznici, stopa, te način
obračuna
i plaćanja prireza porezu na dohodak koji su vlastiti izvori
prihoda Proračuna Općine Štefanje.
Članak 2.Prirez porezu na dohodak plaća se po stopi od 10%.
Članak 3.Obveznici prireza porezu na dohodak su svi obveznici
poreza
na dohodak s prebivalištem ili boravištem na području Općine
Šte-fanje, a obveznici su poreza na dohodak prema Zakonu o porezu
na dohodak.
Članak 4.Osnovica prireza porezu na dohodak iz članka 3. ove
Odluke je
utvrđen porez na dohodak.
Članak 5.Poslove u vezi s utvrđivanjem i naplatom prireza porezu
na
dohodak obavlja Ministarstvo fi nancija, Porezna uprava
Bjelovar, Ispostava Čazma.
Članak 6.Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objave
u
»Službenom vjesniku Općine Štefanje« a primjenjuje se od 1.
siječ-nja 2015. godine.
Klasa: 410-01/14-01/05Urbroj: 2110/03-01-14-1Štefanje, 22.
prosinca 2014.
Predsjednik VijećaMarijan Markovinović, v. r.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
121 Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec,
pred-
sjednica, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić,
Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška
Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji su ustavnim tužbama
pokrenuli: Branimir Glavaš, osobno i zastupan po Draženu
Matijeviću, odvjet-niku iz Osijeka, Višnji Drenški Lasan,
odvjetnici iz Zagreba i Veljku Miljeviću, odvjetniku iz Zagreba;
Ivica Krnjak, osobno i zastupan po Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz
Osijeka; Gordana Getoš Mag-dić, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik
iz Vinkovaca; Dino Kontić,
mtomicicRectangle
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 9 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
Republike Hrvatske, Ustavni sud smatrao je relevantnim ispitati
nje-govu sudsku praksu i u vezi s pojedinim pitanjima procesne
naravi koja su se pojavila u ovom ustavnosudskom postupku.5.2. U
svrhu ovog postupka, tijekom 2012., 2013. i 2014. godine izrađeni
su i posebni stručni elaborati o zapovjednoj odgovornosti
počinitelja ratnih zločina, o primjenjivosti međunarodnog
huma-nitarnog prava u nemeđunarodnim oružanim sukobima i o načelu
benefi cium cohaesionis u kaznenom i ustavnosudskom postupku.6.
Sudac dr. sc. Mato Arlović izuzeo se od raspravljanja i
od-lučivanja u ovim predmetima.
A. PODACI O USTAVNIM TUŽBAMA PODNOSITELJA
1) Podnositelj Branimir Glavaš (prvookrivljenik u kaznenom
postupku, ustavnosudski predmet broj:
U-III-4301/2010)7. Branimir Glavaš (u daljnjem tekstu:
podnositelj Glavaš) iz Drinovaca, Republika Bosna i Hercegovina,
podnio je četiri ustavne tužbe, i to tri ustavne tužbe po svojim
odvjetnicima i jednu osobno, kako slijedi:– po odvjetniku Draženu
Matijeviću, 3. rujna 2010.,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan,
14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67. stavka 2.
Ustavnog zakona,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna 2010.
i– osobno, 14. rujna 2010., uz prijedlog za primjenu članka 67.
stavka 2. Ustavnog zakona.7.1. Podnositelj Glavaš podnio je četiri
dopune ustavne tužbe:– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 14. rujna
2010.,– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 15. rujna 2010., u vezi
s pri-mjenom članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona,– po odvjetnici
Višnji Drenški Lasan, 19. studenoga 2010. i– osobno, 1. prosinca
2010.7.2. Podnositelj Glavaš poslao je Ustavnom sudu jedanaest
po-žurnica:– po odvjetnici Višnji Drenški Lasan, 2. kolovoza
2012.,– po odvjetniku Veljku Miljeviću, 12. rujna 2012.,– osobno,
2. listopada 2012.,– osobno, 25. siječnja 2013.,– po odvjetnici
Višnji Drenški Lasan, 18. lipnja 2013.,– po odvjetniku Veljku
Miljeviću, 24. listopada 2013.,– po odvjetniku Veljku Miljeviću,
31. listopada 2013. i– osobno, 9. prosinca 2013.,– po odvjetniku
Draženu Matijeviću, 3. studenoga 2014.,– osobno, 8. prosinca 2014.,
i– osobno 11. prosinca 2014.Za pravnu narav požurnica koje tijekom
postupka podnositelji upu-ćuju Ustavnom sudu v. točku 7.
obrazloženja odluke i rješenja broj: U-III-6559/2010 od 13.
studenoga 2014. (»Narodne novine« broj 142/14.).7.3. Podnositelj
Glavaš istaknuo je povrede ustavnih prava za-jamčenih člancima 14.
stavkom 2., 18. stavkom 1., 26., 28., 29. stav-cima 1., 2. alineje
3., 4. i 6. i 4., te člankom 31. Ustava Republike Hrvatske
(»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i
5/14.), kao i povrede članaka 3., 5. stavka 2., 118. stavka 3. i
119. stavka 2. Ustava, te povrede prava zajamčenih člankom 6.
stavcima 1., 2. i 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«
broj
meta. Radi zaštite identiteta zaštićenih svjedoka, u ovoj odluci
navo-de se njihova kodna imena, iako su ta imena navedena u
ustavnim tužbama. Ustavni sud primjećuje da se u osporenim
presudama pojam »zaštićeni svjedok« i pojam »ugroženi svjedok«
koriste kao sinonimi, iako oni to nisu. Stoga se Ustavni sud u ovoj
odluci koristi pojmom »zaštićeni svjedok« jer je u konkretnom
kaznenom pred-metu, koji se ovdje razmatra, bila riječ o takvim
svjedocima.3. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o
Ustav-nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99.,
29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni
zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu
broj: X-K-rz-1/07, koji sadržava ukupno 11.262 lista u 56 tomova.
Dodatno, spisi Ustavnog suda u svih šest predmeta sadržavaju preko
1.600 listova.4. Riječ je o iznimno složenom kaznenom predmetu u
kojem je osuđeno ukupno šest osoba, ovdje podnositelja ustavnih
tužbi. Razdoblje počinjenja inkriminiranih djela proteže se od
sredine srp-nja do kraja prosinca 1991., pri čemu je petero
podnositelja osuđeno samo za kazneno djelo počinjeno tijekom
studenoga i prosinca 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom postupku
naziva: slučaj »Zima/91« – v. točke 37. i dalje), dok je jedan
podnositelj (Branimir Glavaš) uz to osuđen i za kazneno djelo
počinjeno u srpnju i kolovozu 1991. (stoga ga Ustavni sud u ovom
postupku naziva: slučaj »Ljeto/91« – v. točke 25. i dalje), pri
čemu je Vrhovni sud oba slučaja kvalifi cirao kao jedno produljeno
kazneno djelo tog podnositelja.4.1. Priroda i složenost predmeta
zahtijevali su, prema zaključku nadležnog sudskog vijeća koje je o
njemu raspravljalo 3. listopada 2012., odlučivanje na sjednici
Ustavnog suda zbog šireg značaja. Bu-dući da je riječ o iznimno
opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i
pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od
više ustavnosudskih savjetnika, a na njegovoj su obradi surađivali
i viši ustavnosudski savjetnici iz Centra za evidenciju i
dokumentaciju Ustavnog suda. Tijekom obrade pred-meta, radna
skupina održala je više od 30 radnih sastanaka. Predmet je
sukcesivno bio na dnevnom redu nekoliko stručnih sastanaka (16.
listopada 2012., 10. rujna 2013. i 10. lipnja 2014.), održano je i
više tematskih kolegija sudaca na kojima je ovaj predmet bio jedina
od-nosno glavna točka dnevnog reda (1. srpnja 2013., 27. siječnja
2014., 13. listopada 2014., 7. siječnja 2015., 8. siječnja 2015.,
9. siječnja 2015. i 10. siječnja 2015.).5. U ovom se ustavnosudskom
predmetu otvorilo više bitnih ustavnopravnih pitanja, među kojima i
takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put, a koja
su ocijenjena presudnima za pravilno vrednovanje karaktera
cjelokupnog ustavnog i držav-nopravnog temelja Republike Hrvatske.
To se posebno odnosi na pitanje sudske prakse redovnih sudova u
vezi s kvalifi kacijom ka-raktera oružanog sukoba na području
Republike Hrvatske s obzirom na datum kada je država sljednica
(Republika Hrvatska) zamijenila državu prethodnicu (bivšu
Socijalističku Federativnu Republiku Ju-goslaviju, u daljnjem
tekstu: SFRJ) u odgovornosti za međunarodne odnose na njezinom
području, i s tim povezanim postupanjem Vr-hovnog suda kao najvišeg
suda u zemlji.5.1. Tijekom postupka razmotrena je i relevantna
sudska praksa Međunarodnog suda za kazneni progon osoba odgovornih
za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na
području bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: Međunarodni
kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), presude kojega su u pogledu
kaznenog djela i kaznene odgovornosti obvezujuće za Republiku
Hrvatsku na temelju članka 31. stavka 2. Ustavnog zakona o suradnji
Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, koji je donio
Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 19. travnja
1996. (»Narodne novine« broj 32/96.). Uvažavajući važnost tog suda
za pravnu povijest
-
STRANICA 10 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
10.1. Podnositelj je Ustavnom sudu 20. rujna 2012., po
odvjetniku Radanu Kovaču, podnio požurnicu i dostavio dopunu
dokumentaci-je.
5) Podnositelj Tihomir Valentić (šestookrivljenik u kaznenom
postupku, ustavnosudski predmet broj:
U-III-43762010)11. Ustavnu tužbu podnio je Tihomir Valentić (u
daljnjem tek-stu: podnositelj Valentić) iz Tenje, kojeg zastupa
Jadranka Sloković, odvjetnica u Zagrebu.Podnositelj je u ustavnoj
tužbi naveo da su mu osporenim presuda-ma povrijeđena ustavna prava
zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.
6) Podnositelj Zdravko Dragić (sedmookrivljenik u kaznenom
postupku, ustavnosudski predmet broj:
U-III-4236/2010)12. Zdravko Dragić (u daljnjem tekstu:
podnositelj Dragić) iz Osijeka podnio je ustavnu tužbu osobno, 27.
kolovoza 2010., iz Ka-znionice u Lepoglavi.Podnositelj smatra da su
mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima
14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava.
II. TEMELJNI PODACI O SUDSKOM PREDMETU
1) Opis kaznenih djela za koja su podnositelji osuđeni13.
Kazneni postupak koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku
vođen je protiv svih podnositelja zbog kaznenog djela ratnog
zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj
53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispr.,
108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96.; u daljnjem tekstu:
OK-ZRH), koji je naveden u točki 95.14. U konkretnom predmetu riječ
je o dvama događajima, koji uključuju nezakonita pritvaranja,
mučenja i ubojstva civilnih osoba, poglavito srpske nacionalnosti,
u Gradu Osijeku od sredine srpnja do kraja prosinca 1991., za koje
su podnositelji proglašeni krivima po zapovjednoj odgovornosti
(podnositelj Glavaš), po zapovjednoj i po odgovornosti za
neposredno izvršenje djela (podnositeljica Getoš Magdić i
podnositelj Krnjak), odnosno po odgovornosti za nepo-sredno
izvršenje djela (ostali podnositelji).14.1. Prva skupina događaja
obuhvaća zbivanja 12. srpnja 1991. i 31. kolovoza 1991.
Kolokvijalni naziv tog slučaja (»Garaža«) potječe od mjesta
stradavanja oštećenika Čedomira Vučkovića u garaži u dvorištu
Sekretarijata za narodnu obranu (bivše) općine Osijek (u daljnjem
tekstu: SNO). Radi pravne relevantnosti vremena kad je počinjen i
neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog zločina,
u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva: »Ljeto/91«.Za
te je događaje optužen i osuđen samo podnositelj Glavaš na te-melju
de facto zapovjedne odgovornosti. Ostali podnositelji ustavnih
tužbi nisu povezani s tim događajima.14.2. Druga skupina događaja
kolokvijalno se naziva »Selotejp« po tome što su pronađenim žrtvama
usta odnosno ruke bile oblije-pljene ljepljivom trakom smeđe boje
(»selotejpom«). Radi pravne re-levantnosti vremena kad je počinjen
i neprimjerenosti kolokvijalnog naziva u odnosu na žrtve tog
zločina, u ovom se ustavnosudskom predmetu taj slučaj naziva:
»Zima/91«.
18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.;
u dalj-njem tekstu: Konvencija).Podnositelj Glavaš prigovorio je da
su u odnosu na podnositeljicu Gordanu Getoš Magdić povrijeđena
ustavna prava zajamčena član-cima 22. i 24. Ustava te pravo
zajamčeno člankom 5. Konvencije, a da se to odrazilo i na njegovu
pravnu situaciju.7.4. Podnositelj Glavaš podnio je prijedlog za
odgodu ovrhe, odnosno privremenu odgodu pravnih učinaka presude na
temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona. Taj je prijedlog
ponovio i u dopuni ustavne tužbe od 15. rujna 2010.
2) Podnositelj Ivica Krnjak (drugookrivljenik u kaznenom
postupku, ustavnosudski predmet broj:
U-III-4273/2010)8. Podnositelj Ivica Krnjak (u daljnjem tekstu:
podnositelj Kr-njak) iz Osijeka, kojeg zastupa Domagoj Rešetar,
odvjetnik iz Osije-ka, podnio je dvije ustavne tužbe:– osobno iz
Zatvorske bolnice u Zagrebu, 1. rujna 2010.,– po odvjetniku
Domagoju Rešetaru, 1. listopada 2010.8.1. Podnositelj Krnjak je
podnio i tri dopune ustavnih tužbi:– po odvjetniku Domagoju
Rešetaru, 7. listopada 2010.,– osobno iz Zatvora u Požegi, 21.
ožujka 2011.,– po odvjetniku Domagoju Rešetaru, 11. srpnja
2011.8.2. U osobno podnesenoj ustavnoj tužbi podnositelj Krnjak
tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava
za-jamčena člancima 8., 16., 17., 18., 20., 23., 38., 62. i 63.
Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositelj Krnjak
ističe i povre-du prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29.
Ustava.U ustavnoj tužbi koju je u njegovo ime podnio Domagoj
Rešetar, od-vjetnik iz Osijeka, podnositelj Krnjak je naveo da su
mu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2.,
22., 29., 58. i 69. Ustava, a pozvao se i na povredu članaka 3., 5.
i 14. stavka 1. Ustava.U obje ustavne tužbe podnositelj Krnjak
analizira izvedene dokaze i procjenjuje ih, odnosno bavi se
činjeničnim pitanjima osporenih presuda.
3) Podnositeljica Gordana Getoš Magdić (trećeokrivljenica u
kaznenom postupku, ustavnosudski
predmet broj: U-III-4295/2010)9. Ustavnu tužbu podnijela je
Gordana Getoš Magdić (u dalj-njem tekstu: podnositeljica Getoš
Magdić) iz Osijeka, koju zastupa Antun Babić, odvjetnik u
Vinkovcima.Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povrede
ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2., 22., 24. stavkom
2., 29. stavci-ma 1., 2. i 3. i člankom 35., te povredu članka 117.
stavka 3. (115. stavak 3.) Ustava.
4) Podnositelj Dino Kontić (petookrivljenik u kaznenom postupku,
ustavnosudski predmet broj: U-III-4150/2010)
10. Ustavnu tužbu podnio je Dino Kontić (u daljnjem tekstu:
podnositelj Kontić) iz Osijeka, kojeg zastupa Radan Kovač,
odvjetnik u Osijeku.Podnositelj je naveo da su sudovi osporenim
presudama povrijedi-li njegova ustavna prava zajamčena člancima 14.
stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava i »ustavne obveze iz članka 117.
stavka 3. Ustava« (članak 115. stavak 3.), te istaknuo povrede
prava zajamčenih član-cima 6. stavkom 1. i 7. stavkom 1.
Konvencije.
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 11 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
U ovom se dijelu odluke (dio II.), u poglavljima A, B. i C.,
navode samo izreke i dijelovi osporenih presuda koji su relevantni
za ra-zjašnjenje činjenica i okolnosti inkriminiranih događaja, kao
i za kaznenu odgovornost podnositelja za te događaje. U dijelovima
III. i IV. obrazloženja ove odluke, na odgovarajućim mjestima,
detaljnije se navode dijelovi obrazloženja osporenih presuda koji
su relevantni za ocjenu o povredama pojedinih ustavnih prava koja
ističu podno-sitelji u svojim ustavnim tužbama.17. Županijski sud u
Zagrebu u obrazloženju svoje presude za IV. Ženevsku konvenciju o
zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.
koristi kraticu »Konvencija«. Ustavni sud je u ovoj odluci skraćeno
naziva: IV. Ženevska konvencija. Kraticom »Konvencija« u ovoj se
odluci označava Konvencija za zaštitu ljud-skih prava i temeljnih
sloboda (v. točku 7.3.).Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od
12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u
ovoj se odluci skra-ćeno naziva: Dopunski protokol I.Dopunski
protokol uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđu-narodnih
oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. u ovoj se odluci skra-ćeno
naziva: Dopunski protokol II.Za relevantne podatke o Ženevskim
konvencijama iz 1949. upućuje se na točke 90.1. i 90.2.18. U
nastavku se prikazuju činjenice i okolnosti slučajeva te izreke i
relevantni dijelovi presuda nadležnih sudova vezani uz te činjenice
i okolnosti, zasebno za slučaj »Ljeto/91« i zasebno za slučaj
»Zima/91«.
A. SLUČAJ »LJETO/91« (SRPANJ/KOLOVOZ 1991.)
1) O Zaštitnoj četi19. Za razumijevanje slučaja »Ljeto/91«
potrebno je, prije izno-šenja činjenica i okolnosti slučaja,
razjasniti osnivanje i djelovanje vojne postrojbe zvane »Zaštitna
četa«, kao i de facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad
tom postrojbom, kako su to utvrdili nadležni sudovi.Naime, slučaj
»Ljeto/91« obuhvaća nezakonita postupanja prema oštećenicima Nikoli
Vasiću i Čedomiru Vučkoviću, koja su počinili pripadnici Zaštitne
čete kao vojne formacije. S druge strane, podno-sitelj Branimir
Glavaš bio je u inkriminiranom razdoblju (srpanj/ko-lovoz 1991.)
sekretar SNO-a, što je bila civilna, a ne vojna funkcija. Međutim,
nadležni su sudovi utvrdili da su pripadnici Zaštitne čete bili
stvarno podređeni podnositelju Glavašu, kao de facto zapovjed-niku
te postrojbe, i da su nezakonite radnje počinili uz njegovo zna-nje
i propust da te radnje spriječi. Navedena zlodjela počinjena su u
kompleksu zgrada, odnosno dvorišta i pomoćnih prostorija, koje je u
to vrijeme koristio SNO (na čijem je čelu, kao što je prethodno
rečeno, u inkriminiranom razdoblju bio podnositelj, kao sekretar
SNO-a).
1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu
1.1.1. Osnivanje, ustroj i djelovanje Zaštitne čete20.
Relevantni dijelovi obrazloženja osporene presude Županij-skog suda
u Zagrebu u vezi sa Zaštitnom četom glase:
»Što se tiče ustroja Zaštitne čete postoji nekoliko dokume-nata
– dvije naredbe i zapovijed, koje se odnose na ovu postrojbu.
Temeljem naredbe koju je 20. lipnja 1991. godine donio Srećko
Lovrinčević, kao predsjednik Izvršnog vijeća općine Osijek,
određeno je da se izvrši mobilizacija i opremanje Zaštitne čete
(list
Svi podnositelji ustavnih tužbi optuženi su za počinjenje
kaznenih djela u vezi s tim događajima, pri čemu je podnositelj
Glavaš jedini među njima optužen i osuđen samo po zapovjednoj
odgovornosti.
2) Optužnice15. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku (u
daljnjem tek-stu: ŽdoOS) podiglo je 16. travnja 2007. optužnicu
broj: K-DO-76/06 protiv prvooptuženika Branimira Glavaša,
drugooptuženika Ivice Krnjaka, trećeoptuženice Gordane Getoš
Magdić, četvrtooptuženika Mirka Sivića, petooptuženika Dine
Kontića, šestooptuženika Tiho-mira Valentića i sedmooptuženika
Zdravka Dragića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva iz članka 120. stav-ka 1. OKZRH-a.15.1. Županijsko
državno odvjetništvo u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ŽdoZG) podiglo
je 9. svibnja 2007. optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv optuženika
Branimira Glavaša, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28.
OKZRH-a. Ta je optužnica uslijedila poslije rješenja predsjednika
Vrhovnog suda od 15. svibnja 2006. broj: Su-IV-612/06, koji je
prihvatio zahtjev Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (u
daljnjem tekstu: GdoRH) te se suglasio da se kazneni postupak
protiv Branimira Glavaša i Krunoslava Fehira, zbog kaznenog djela
iz članka 120. OKZRH-a, vodi pred Županij-skim sudom u Zagrebu kao
stvarno i mjesno nadležnim sudom.15.2. Vrhovni sud prihvatio je
rješenjem od 29. svibnja 2007. broj: Su-IV-617/07-5 prijedlog
GdoRH-a te je odobrio da se postupak pro-tiv prvooptuženika
Branimira Glavaša i drugih, koji je pokrenut pred Županijskim sudom
u Osijeku, a po optužnici ŽdoOS-a broj: K-DO-76/06, premjesti na
Županijski sud u Zagrebu kao drugi stvarno nadležni sud. Županijski
sud u Zagrebu je rješenjem od 13. lipnja 2007. broj: Kv-rz-6/07
(K-rz-1/07) odlučio da se kazneni postupak protiv optuženika
Branimira Glavaša u povodu optužnice ŽdoZG-a broj: K-DO-105/06
spoji s kaznenim postupkom u povodu optužnice ŽdoOS-a broj:
K-DO-76/06, radi provođenja jedinstvenog postupka.U odnosu na
četvrtooptuženika Mirka Sivića, za kojega je utvrđe-no da je zbog
zdravstvenih tegoba ograničeno raspravno sposoban, izvanraspravno
vijeće Županijskog suda u Zagrebu, razdvojilo je kazneni postupak
rješenjem od 5. lipnja 2008. broj: Kv-rz-10/08 (K-rz-1/07). Vijeće
je odlučilo da se za tog optuženika kazneni postupak posebno
dovrši. Stoga je za četvrtooptuženika Mirka Sivića, zbog kaznenog
djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a, formiran poseban predmet
broj: K-rz-1/08.15.3. ŽdoZG dostavio je 30. rujna 2008. Županijskom
sudu u Za-grebu objedinjenu optužnicu broj: K-DO-105/06 protiv
prvooptuže-nika Branimira Glavaša, drugooptuženika Ivice Krnjaka,
trećeoptu-ženice Gordane Getoš Magdić, petooptuženika Dine Kontića,
šesto-optuženika Tihomira Valentića i sedmooptuženika Zdravka
Dragića. U toj optužnici objedinjeni su događaji i kaznena djela iz
optužnice broj: K-DO-105/06 i optužnice broj: K-DO-76/06. Istodobno
su ispu-štene pojedine inkriminacije, i to iz optužnice broj:
K-DO-105/06 za oštećenike Snežanu Berić, Ratka Berića i Smilju
Berić, te za dvojicu nepoznatih civila (alineje 3. i 4.), a iz
optužnice broj: K-DO-76/07 ispušteno je ubojstvo nepoznate muške
osobe, ubojstvo Petra Lad-njuka i ubojstvo Milenka Stanara (točka
a., te točka e. alineje 4. i 5.). Optužnica broj: K-DO-105/06
pročitana je na glavnoj raspravi 4. studenoga 2008., koja je počela
ispočetka.
3) Ostali podaci vezani uz sudski predmet16. Prvostupanjska
presuda Županijskog suda u Zagrebu ima ukupno 157 stranica. Presuda
Vrhovnog suda ima 30 stranica.
-
STRANICA 12 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
»Prema podacima iz ratnog puta Uprave Vojne policije Glav-nog
stožera oružanih snaga MORH-a, I optuženi Branimir Glavaš od 15.
listopada 1990. do 1. svibnja 1991. je bio zapovjednik 1. bojne
osječkih branitelja, nakon toga, od 1. svibnja 1991. do 1. studenog
1991. se nalazio u Uredu za obranu općine Osijek, od 2. studenog
1991. do 31. ožujka 1992. je obnašao zapovjedničke dužnosti u
Zapovjedništvu II. ZP OSRH Đakovo (zapovjedništvo obrane grada
Osijeka), a od 1. travnja 1992. do 26. svibnja 1992. bio je
pomoćnik zapovjednika za psihološko-propagandnu aktiv-nost pri
istom Zapovjedništvu (list 3151-3157).
I optuženi Branimir Glavaš u spis je uložio dopis Uprave za
ljudske resurse MORH-a od 9. srpnja 2008. (8022) u kojem ga oni
obavještavaju da su zaprimili njegov zahtjev odnosno prigovor na
gore navedeni ratni put te je utvrđeno da je isti od 15. listopada
1990. do 30. travnja 1991. bio pripadnik I. bojne osječkih
branitelja, od 1. svibnja do 1. studenog 1991. se nalazio u Uredu
za obranu, a od 2. studenog 1991. do 31. ožujka 1991. i od 1
travnja do 26. svibnja 1992. se nalazio u Zapovjedništvu OZ Osijek.
Dakle, jedi-na razlika između podataka Uprave Vojne policije o
sudjelovanju Branimira Glavaša u Domovinskom ratu i podataka Uprave
za ljud-ske resurse MORH-a, je ta što prema podacima Uprave za
ljudske resurse, I optuženi Branimir Glavaš u razdoblju od 15.
listopada 1990. do 30. travnja 1991. godine nije bio zapovjednik 1.
bojne osječkih branitelja.«
1.1.3. De facto zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad
Zaštitnom četom
22. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je de facto zapovjedne
ovlasti podnositelja Glavaša nad pripadnicima Zaštitne čete
ovako:
»Nasuprot iskazima naprijed navedenih svjedoka iz kojih
proizlazi da I optuženi Branimir Glavaš, kao sekretar Sekretarijata
za narodnu obranu općine Osijek, prema pripadnicima Zaštitne čete
nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti, niti se nalazio u vojnoj
hijerarhiji, i to sve do studenog odnosno prosinca 1991. kada je,
2. studenog, najprije imenovan za pomoćnika zapovjednika obrane
grada, a potom, 7. prosinca 1991. godine, i za zapovjednika obrane
grada Osijeka, ostali dokazni materijali, ali i iskazi svjedoka,
ned-vojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i pokraj
funk-cije sekretara SNO-a, imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu
na pripadnike Zaštitne čete.
(...)Postavlja se pitanje da li je I optuženi Branimir Glavaš,
kao
sekretar SNO-a, uopće imao ovlasti bilo što nalagati
pripadnicima Zaštitne čete. To stoga, jer je sam I optuženi iskazao
da prema ovoj postrojbi nije imao nikakvih ovlasti, budući da je
zapovjednik po-strojbe bio Nikola Jaman, a njemu je nadređen bio
Franjo Pejić, u to vrijeme zapovjednik Zajedničkog štaba za Istočnu
Slavoniju. Pre-ma vojnom ustroju jedino zapovjednik svojim
podređenim može naređivati kako se moraju ponašati i što u
određenim situacijama trebaju činiti, što je u ovom slučaju spadalo
u djelokrug poslova koje je, kao zapovjednik Zaštitne čete, mogao
učiniti samo Nikola Jaman, a ne I optuženi. Međutim, kad to čini I
optuženi, a sadržaj-no navedene upute i nalozi faktično
predstavljaju vojne zapovijedi, jer su izdate za vrijeme rata, a
što razvidno proizlazi iz naloga od 1. kolovoza 1991. prema kojemu
pripadnici Zaštitne čete kao vojna postrojba, imaju aktivnosti u
zoni borbenog djelovanja, ovo, zajed-no s drugim naprijed navedenim
dokazima, nedvojbeno upućuju da je I optuženi Branimir Glavaš, i
pokraj Nikole Jamana, kao for-malnog zapovjednika, imao stvarne
zapovjedne ovlasti spram Za-štitne čete. Upravo to I optuženi
Branimir Glavaš i sam eksplicitno navodi u svom intervju u
novinskom članku ‘Crno-bijeli svijet’, u kojem opisuje vojnu akciju
u Tenji dana 7. srpnja 1991. godine, u kojoj je osobno sudjelovao
zajedno s pripadnicima Zaštitne čete.
(...)Činjenica da je Zaštitna Četa djelovala u okrilju SNO-a
sa-
svim jasno proizlazi iz naprijed navedenih naputaka i naloga
koje je njezinim pripadnicima izdao I optuženi, time da se u nalogu
od 1. kolovoza 1991. ta veza najizravnije potvrđuje na način da I
op-tuženi taj nalog izrijekom upućuje pripadnicima ZNG-a i
rezervnog
170), a isti je naredbom od 21. lipnja 1991. godine odredio da
se na mjesto zapovjednika Zaštitne čete raspoređuje Nikola Jaman
(list 8504). Nakon toga, po zapovjedi zapovjednika Operativne zone
Osi-jek Karla Gorinšeka od 7. studenog 1991. godine, određeno je da
se formira Samostalni bataljun pri zapovjedništvu obrane grada
Osije-ka, a u sastav ove postrojbe uključena je Zaštitna četa,
Studentska četa Osijek i ostale jedinice iz pričuvnog sastava. Za
zapovjednika je određen Dubravko Jezerčić Lukić (list 5337).
(...)Svjedok Dubravko Jezerčić iskazao je da je Zaštitna četa
bila
okosnica Samostalnog bataljuna.(...)Svjedok Srećko Lovrinčević
iskazao je da je i prije nego je
došlo do formalnog osnivanja Zaštitne čete, postojala četa koja
je imala istu funkciju kao i ova postrojba, ali je imala manji broj
pri-padnika koji su bili podvedeni kao rezervni sastav MUP-a.
Zapo-vjednik ove ranije čete bio je Nikola Jaman. Kako bi dali
legalitet odnosno četu sveli u pozitivne zakonske okvire, Izvršno
vijeće je zbog toga donijelo odluku o formiranju Zaštitne čete, a
pripadnici ove ranije čete su kompletno ušli u sastav novoformirane
Zaštitne čete te je Nikola Jaman, na temelju njegove odluke, ostao
zapo-vjednik postrojbe. Temeljna zadaća ove postrojbe bilo je
osiguranje važnih objekata i ustanova u Osijeku, a njezino sjedište
je bilo u zgradi gdje se nalazio i SNO. Prva zaštitna četa imala je
35-40 pri-padnika, a nakon dodatne mobilizacije postrojba je imala
oko 120 pripadnika (list 7458; istraga 2584 i 5549).
(...)Međutim, u pogledu nastanka i ustroja Zaštitne čete je
ned-
vojbeno utvrđeno da je ova postrojba postojala i prije nego što
je dana 20. lipnja 1991. Srećko Lovrinčević donio naredbu o
mobili-zaciji i opremanju Zaštitne čete, što uostalom u svojoj
obrani na-vodi i sam I optuženi Branimir Glavaš. Ta činjenica
proizlazi i iz dokumentacije, ali i iskaza svjedoka Srećka
Lovrinčevića, Nikole Jamana, Krunoslava Ižakovića, Stanka Viševića
i Marijana Marića.
(...)Slijedom naprijed navedenog neprijeporno je Zaštitna
četa,
od listopada 1990. pa sve do 7. studenog 1991. kad ulazi u
sastav Samostalnog bataljuna, kontinuirano djelovala pri
Sekretarijatu za narodnu obranu (SNO) općine Osijek, pri čemu se
ova vojna postrojba, koja se u to vrijeme neformalno nazivala i
Prištapska satnija odnosno BOB, tijekom vremena kadrovski
popunjavala re-grutiranjem novopridošlih pripadnika, a njezin
ustroj je prilagođi-van tadašnjim zakonskim propisima, što je i
naveo svjedok Srećko Lovrinčević. To sasvim jasno proizlazi i iz
dokumenta Ureda za obranu Osijek, koji u svom aktu od 27. veljače
1996. godine u kojem se od Ministarstva obrane traži mišljenje radi
priznavanja brani-teljskog statusa od 15. listopada 1990. godine,
navodi slijedeće: ... ‘s tim datumom, na području nadležnosti SNO
Osijek, se pristupa naoružavanju kao prvom obliku otpora. Ova prva
naoružana grupa brojala je oko 350 pripadnika, a nosila je
neformalni naziv ‘1. bojna osječkih branitelja’. Ministarstvo
obrane RH, dopisom od 7. ožujka 2006.« (pravilno: 7. ožujka 1996. –
op. Ustavnog suda) »(list 2709-2710) o tome se pozitivno očitovalo
pa je aktom Ureda za obranu Osijek od 28. lipnja 1996. godine,
kojeg su potpisali I optuženi Bra-nimir Glavaš i Krunoslav
Ižaković, im priznat braniteljski status od 15. listopada 1990. kao
pripadnicima 1. bojne osječkih branitelja (1. BOB) (list
2707-2712).
I u monografi ji ‘160. brigada’ u kojoj je obrađen način kako je
nastala ova postrojba, se navodi da njezini korijeni sežu od
listo-pada 1990. godine, kada se pod vodstvom I optuženog Branimira
Glavaša okupljaju dragovoljci radi obrane grada, a nakon toga pri
SNO-u se formira Prištapska četa, kojom zapovijeda I optuženi, a
ova se postrojba još nazivala Zaštitna četa i BOB odnosno
Branimi-rova osječka bojna. Kasnije, Zaštitna četa je prerasla u
Samostalni bataljun, a od njega je formirana 160. brigada.«
1.1.2. Ratni put podnositelja Glavaša21. Županijski sud u
Zagrebu u osporenoj je presudi utvrdio ratni put podnositelja
Glavaša kako slijedi:
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 13 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
lima odnosno dokazima, te ih je sud cijenio istinitim, za
razliku od obrane I optuženog Branimira Glavaša koji, negirajući da
bi u odnosu na Zaštitnu četu imao ikakve zapovjedne ovlasti, što je
u proturječju s utvrđenim činjenicama, u stvari na taj način od
sebe želi otkloniti krivičnu odgovornost. (...)
(...)Na temelju svega naprijed navedenog nedvojbeno se može
zaključiti da je I optuženi Branimir Glavaš tijekom 1991. godine
imao dvostruku funkciju, i osim što je obnašao dužnosti sekretara u
Sekretarijatu za narodnu obranu Općine Osijek, bio je i stvar-ni
zapovjednik Zaštitne čete, a ovu vojnu postrojbu I optuženi je
organizirao još u mjesecu listopadu 1990. od dragovoljaca koji su
uglavnom bili pripadnici stranke HDZ, te je postrojba djelovala u
okviru SNO-a.«
1.2. Stajališta Vrhovnog suda23. Odgovarajući na žalbeni navod
podnositelja Glavaša vezan uz Zaštitnu četu, Vrhovni sud je u
osporenoj presudi prvo obrazložio (i)relevantnost različitih naziva
te vojne postrojbe:
»... što se tiče same tvrdnje koja je sadržana u činjeničnom
opisu pobijane presude, da je ta postrojba različito neformalno
nazivana i da je djelovala pri Sekretarijatu narodne obrane, nije
relevantna sa aspekta pravilnosti odlučnih činjenica. Stvarni
na-ziv te čete bio je Zaštitna četa Općine Osijek, a prvostupanjski
sud pravilno je utvrdio da je njena zadaća bila štititi vitalne
objekte u gradu, pri čemu je utvrđeno da je štitila između ostalih
i zgradu u kojoj se nalazilo Zapovjedništvo obrane Grada Osijeka i
Krizni štab za Istočnu Slavoniju i Baranju, Sekretarijat narodne
obrane te Cen-tar za obavješćivanje u kojemu je bio smješten
Vojno-obavještajni centar Hrvatske vojske.«
24. Odgovarajući na žalbeni navod podnositelja Glavaša vezan uz
njegovu zapovjednu odgovornost u slučaju »Ljeto/91«, Vrhovni sud je
u osporenoj presudi naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno
kako podnositelj nije bio formalni zapovjednik postrojbe zvane
Zaštitna četa, već da je formalni zapovjednik te čete bio Nikola
Jaman, kojeg je na mjesto zapovjednika te postrojbe, naredbom od
21. lipnja 1991., imenovao predsjednik Izvršnog vijeća, ujedno
pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko Lovrinčević.
Također, ni za prvostupanjski sud ni za žalitelja nije bilo sporno
to što je pred-sjednik Kriznog štaba Općine Osijek, Srećko
Lovrinčević, naredio 20. lipnja 1991. mobilizaciju Zaštitne čete.
Tu je mobilizaciju proveo podnositelj Glavaš, kao sekretar SNO-a.
Nesporno je i da sve do 2. studenoga 1991. podnositelj Glavaš nije
imao nikakvih formalnih zapovjednih vojnih ovlasti.24.1. Ocjena je
Vrhovnog suda, međutim, da je sveobuhvatnom analizom i pravilnom
ocjenom svih izvedenih dokaza, prvostupanj-ski sud nedvojbeno
utvrdio da je, unatoč tome što je Nikola Jaman bio formalni
zapovjednik postrojbe zvane Zaštitna četa, podnositelj Glavaš imao
efektivnu zapovjednu moć nad tom postrojbom, da je znao da njezini
pripadnici čine kaznena djela opisana pod točkom 1. izreke
prvostupanjske presude (to jest kaznena djela u slučaju
»Lje-to/91«) i da nije ništa poduzeo da to spriječi, neovisno o
samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili onih koji je ne
potvrđuju. Prihvaćanje obrazloženja prvostupanjske presude o
stvarnoj zapo-vjednoj moći podnositelja Glavaša Vrhovni sud
obrazložio je ovako:
»... neovisno o tome što je formalni zapovjednik Zaštitne čete
bio Nikola Jaman, i što je zapovjednik obrane Grada Osijeka u to
doba bio Franjo Peić i što je Zaštitna četa formalno bila njemu
podređena, te neovisno o činjenici što je u istoj zgradi u kojoj je
bio Sekretarijat narodne obrane sa sekretarom Branimirom Glavašem
na čelu, u istoj zgradi bio smješten i Krizni štab za Istočnu
Slavoniju i Baranju na čijem čelu se nalazio Vladimir Šeks, kasnije
i Karlo Gorinšek kao vojni zapovjednik obrane za Istočnu Slavoniju
i Bara-nju, činjenica je, da su se i nakon što je 31. kolovoza
1991., ispred zgrade ubijen Čedomir Vučković, sva daljnja zbivanja
dešavala u
sastava MUP-a, koji se u nalozima od 20. lipnja i 25. srpnja
1991. naziva Zaštitna četa, na formacijskom rasporedu u SNO.
(...)Svjedok Nikola Vasić iskazao je da se prilikom njegovog
uhi-
ćenja i dovođenja u zgradu u kojoj se nalazio SNO, jedan od
uni-formiranih vojnika tada na hodniku zgrade obratio osobi za koju
je kasnije utvrdio da je bio I optuženi Branimir Glavaš, govoreći:
‘Evo šefe, vodimo četničkog vojvodu’.
Na koncu, krunski svjedok Krunoslav Fehir, ugroženi svje-dok
‘06’ te svjedoci Vjenceslav Bill i Ljepojko Rukelj, koji su imali
uvid u djelovanje I optuženog Branimira Glavaša u inkriminiranom
razdoblju, su potvrdili da je on zapovijedao Zaštitnom četom.
Svjedok Krunoslav Fehir je iskazao da je tijekom 1991. go-dine
živio u mjestu Brijest. Početkom rata na ovom području, u lipnju
ili srpnju 1991. godine otac (Josip Fehir) ga je povukao u
postrojbu koja se nazivala ‘Branimirova osječka bojna’ ili skraćeno
BOB, a nalazila se u zgradi za Narodnu obranu u centru Osijeka u
Županijskoj ulici. Bio je najmlađi pripadnik ove postrojbe, a imao
je smještaj u zgradi OŠ ‘I. G. Kovačić’. Po dolasku ga je osobno
primio I optuženi Branimir Glavaš, koji mu je rekao da je
ravnopravan vojnik sa ostalima, a da će iskaznicu dobiti naknadno,
tako da je u rujnu 1991. dobio iskaznicu na kojoj se nalazio potpis
I optuženika kao zapovjednika postrojbe. Osim I optuženika,
zapovjednici u po-strojbi su bili Jozo Marić, Marijan Marić i
njegov otac Josip Fehir. Od lipnja 1991. pa do priključenja BOB-a
160. brigadi, u siječnju odnosno veljači 1992. stvarni zapovjednik
BOB- a bio je Branimir Glavaš, u to se više puta osobno uvjerio jer
je odlazio u zgradu SNO-a i u nekoliko navrata je vidio da je I
optuženi niže rangiranim vojnicima izdavao zapovijedi, a vidio je
da Branimir Glavaš postro-java pripadnike postrojbe. Sjeća se da je
I optuženi sa pripadnicima postrojbe u jednom mini busu otišao na
poligon,’C’. Navodi da se ova postrojba nazivala još i Prištapska
bojna (list 7512).
Prema uvjerenju zapovjednika 160. brigade Dubravka Jezer-čića od
6. srpnja 1992. godine, Krunoslav Fehir se u ovoj jedinici nalazio
u razdoblju od 12. lipnja 1991. do 31. srpnja 1992. godine (list
784). Temeljem rješenja Ureda za obranu općine Osijek od 6. travnja
1993., Krunoslav Fehir se prevodi u pričuvni sastav Hrvat-ske
vojske s danom 12. travnja 1992. s obrazloženjem da je vojni rok
služio u vojnoj postrojbi 2128 u Osijeku (list 785).
Ugroženi svjedok ‘06’ iskazao je da se u obranu Republike
Hrvatske uključio od početka i da je bio pripadnik ZNG-a odnosno
Prištapske bojne. Zna da je I. optuženi Branimir Glavaš bio
zapo-vjednik ove postrojbe. Poznavao je Nikolu Jamana te navodi da
je on na papiru bio pripadnik Prištapske bojne, ali je više vremena
provodio u inozemstvu nego u Osijeku, time da operativno Nikola
Jaman nije imao zapovjednu ulogu već je stvarni zapovjednik bio I.
optuženi Branimir Glavaš (list 8362).«
22.1. Nakon mnogobrojnih ispitanih svjedoka, iskazi kojih su
na-vedeni u presudi, te ostalih dokaza, Županijski sud u Zagrebu
izveo je u odnosu na zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad
pripad-nicima Zaštitne čete sljedeći zaključak:
»Naprijed analizirani dokazi, svaki zasebno i u međusobnoj
svezi, nedvojbeno upućuju da je Branimir Glavaš tijekom 1991.
godine, u Osijeku, osim što je obnašao dužnost sekretara SNO-a, što
je civilna funkcija, bio i aktivno vojno angažiran u obrani gra-da
te je imao stvarne zapovjedne ovlasti u odnosu na pripadnike
Zaštitne čete. Sud je ove dokaze cijenio istinitim jer je
relevantno, kada je riječ o pisanim materijalima (novinski članci,
publikacije, transkripti, upute, nalozi), da su oni nastali tijekom
1991. godine ili nešto kasnije, dakle, u vrijeme kada je I optuženi
stvarno i poduzi-mao one radnje koje se u tim materijalima i
spominju, što ih stoga čini vjerodostojnim. Tvrdnja I optuženog
Branimira Glavaša da je monografi ja ‘160. brigada’ trebala
poslužiti u psihološko-propagan-dnu svrhu, nije prihvatljiva jer
sadržajno geneza nastanaka jedne vojne postrojbe, što ova monografi
ja i obrađuje, ne može biti u funkciji psihološko propagandnog
djelovanja prema neprijateljskoj strani, a niti je ova monografi
ja, prema iskazu same autorice Ane Diklić, nastala iz tog
razloga.
Što se tiče iskaza svjedoka koji su potvrdili da je I optuženi
Branimir Glavaš zapovijedao Zaštitnom četom, iskazi ovih svjedoka
su u suglasnosti sa svim naprijed analiziranim pisanim
materija-
-
STRANICA 14 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
»... u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u
Osijeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA
i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog
sta-novništva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš
obnašajući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu
obranu, pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opre-mio
i naoružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformal-no
nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te
Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna
osječkih branitelja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene
po-strojbe, odgovoran time za izdavanje zapovijedi i primjenu
ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i
zaštiti civila, i djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i
kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka ... u svrhu
zastrašivanja i od-mazde prema civilnim stanovnicima Osijeka,
poglavito srpske na-rodnosti, postupali protivno odredbama članka
3. stavka 1. točke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih
osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbama članka 4.
stavka 1. i stavka 2. točke a), članka 5. stavka 3. i članka 13.
stavka 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12.
kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba
(Protokol II), tako da su:
I-opt. Branimir Glavaš – sam1.) iako je znao da njemu podređeni
pripadnici naprijed na-
vedene postrojbe pri SNO neovlašteno lišavaju slobode i
zlostavljaju civilne osobe, propustio poduzeti mjere da takva
nezakonita postu-panja spriječi i suzbije, pa su tako pripadnici
ove njemu podređene postrojbe:
a) 12. srpnja 1991. uhitili, te u podrumske prostorije
navede-nog sekretarijata priveli Nikolu Vasića, gdje su ga udarali
rukama, nogama, dijelovima oružja i palicama, zadavši mu ozljede
glave i tijela i to udarac u glavu lijevo tjemeno, ranu razderotinu
gornje usnice i udarac u lijevu stranu grudnog koša,
b) 31. kolovoza 1991. nakon što su u jednu od garaža u dvori-štu
pored Sekretarijata pripadnici iste postrojbe priveli dvije osobe
od kojih je jedna bila Čedomir Vučković, cijeli dan Čedomira
Vuč-kovića udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u
večernjim satima pripadnik navedene postrojbe Zoran Brekalo istočio
kiselinu iz akumulatora te natjerao Čedomira Vučkovića da je
popije, pa nakon što je Čedomir Vučković zbog jakih bolova
uzrokovanih ki-selinom provalio vrata na garaži i izašao van na
dvorište, Krunoslav Fehir u njega ispalio nekoliko hitaca od kojih
su ga dva pogodila u trbuh i ruku zadavši mu prostrijelnu ozljedu
trbuha i prostrijelnu ozljedu desne podlaktice, ali je smrt
Čedomira Vukovića nastupila od otrovanja sumpornom kiselinom
...«
2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja27. Županijski sud u
Zagrebu obrazložio je svoju odluku u od-nosu na događaj od 12.
srpnja 1991. i oštećenika Nikolu Vasića (toč-ka 1.a) izreke
prvostupanjske presude), navodeći:
»Neprijeporno je oštećeni Nikola Vasić dana 12. srpnja 1991.
godine uhićen i doveden u podrumske prostorije SNO-a u kojima se
nalazio Centar za obavješćivanje, a prethodno je izvršena pre-traga
njegove kuće u Briješću, kojom prilikom je pronađena jedna
automatska puška i okvir sa 13 komada streljiva.
(...)U svezi događaja od 12. srpnja 1991. godine, na temelju
ono-
ga što je o ovom događaju iskazao oštećeni Nikola Vasić,
nedvojbe-no su toga dana u podrumske prostorije SNO-a oštećenog
Nikolu Vasića doveli pripadnici Zaštitne čete, koji su ga tamo
ispitivali i zlostavljali.
(...)Iskaz oštećenog Nikole Vasića koji je opisao način kako su
ga
u prostorijama SNO-a više uniformiranih osoba fi zički
zlostavljali, dok se I optuženi za to vrijeme nalazio u toj
prostoriji, te je vidio što se događa, sud je cijenio
vjerodostojnim jer je ovaj svjedok u prethodnom postupku i na
glavnoj raspravi dosljedno opisao inkri-minirani događaj, uz neka
nebitna odstupanja. Dovodeći u svezu ono što je u pogledu uhićenja
i dovođenja Nikole Vasića u prosto-
uredu opt. Branimira Glavaša. Tamo su se donosile odluke o tome
što će se dalje činiti. ...
(...)Prvostupanjski sud je izveo i cijenio niz dokaza iz kojih
pro-
izlazi da je opt. Branimir Glavaš tempore criminis imao stvarnu
za-povjednu moć nad tom postrojbom. Tako se u novinskom članku
‘Crno-bijeli svijet’ iz ožujka 1992. opt. Branimir Glavaš
predstavljao kao vođa postrojbe koja je ‘...nalazila se pri SNO
zbog čega sam prozivan i optuživan da stvaram paravojnu formaciju u
gradu pod mojim zapovjedništvom, a što zapravo nije bila istina,
već je bila istina da su ti ljudi mjesecima prije toga bili budući
temelj Hrvatske vojske ... nisu htjeli pod zapovjedništvo aktivnih
ofi cira ... ja sam tada za gospodina Gorinšeka bio paravojna
formacija s nekoliko stotina naoružanih koji su vjerni Glavašu ...’
U istom članku govori o okosnici Hrvatske vojske stvorene oko
Sekretarijata i da su mu ti dečki vjerovali. U novinskom članku
‘Trojica na fronti smrti’ od 5. rujna 1991. govori se o ‘Glavaševom
štabu’ u koji je došla dojava o uočenom sumnjivom kretanju tenkova,
o gardistima iz ‘elitne Gla-vaševe jedinice za borbu izbliza’.«
2) Činjenice i okolnosti slučaja »Ljeto/91« i kaznena
(zapovjedna) odgovornost podnositelja
25. U postupku je utvrđeno (točka 1.b izreke presude
Županij-skog suda u Zagrebu) da su 12. srpnja 1991. pripadnici
Zaštitne čete uhitili te u podrumske prostorije SNO-a priveli
Nikolu Vasića, gdje su ga udarali rukama, nogama, dijelovima oružja
i palicama, zadavši mu ozljede glave i tijela, i to udarac u glavu
tjemeno, ranu razdero-tinu gornje usnice i udarac u lijevu stranu
grudnog koša. Pripadnici Zaštitne čete nisu bili ovlašteni
privoditi osobe radi ispitivanja, nego je to bilo u nadležnosti
policije i Službe za zaštitu ustavnog poretka. U postupku je
utvrđeno da je podnositelj Glavaš bio prisutan pri-likom opisanog
postupanja pripadnika Zaštitne čete prema Nikoli Vasiću te da ništa
nije poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio dužan
učiniti. Oštećenik Vasić napustio je 15. kolovoza 1991. Okružni
zatvor u Osijeku u sklopu razmjene zarobljenika.25.1. Nadalje,
utvrđeno je da su pripadnici Zaštitne čete 31. ko-lovoza 1991. u
prijepodnevnim satima u jednu od garaža u dvorištu pored SNO-a
priveli dvije osobe. Jedna od tih osoba bio je Čedomir Vučković,
kojeg su cijeloga dana pripadnici navedene postrojbe udara-li
rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima je Zoran
Brekalo, također pripadnik Zaštitne čete, izlio kiselinu iz
akumulatora te ga natjerao da je popije, nakon čega ga je ostavio
zatvorenog u garaži. Potom je Čedomir Vučković, uslijed jakih
bolova uzrokova-nih akumulatorskom kiselinom, provalio vrata garaže
i izašao van na dvorište, gdje je Krunoslav Fehir, isto tako
pripadnik Zaštitne čete, koji se nalazio na stražarskom mjestu, u
njega ispalio nekoliko hitaca od kojih su ga dva pogodila u trbuh i
ruku te je zadobio prostrijelne ozljede trbuha i desne podlaktice.
Međutim, na temelju provedene obdukcije utvrđeno je da je smrt
Čedomira Vučkovića nastupila od trovanja kiselinom. U postupku je
utvrđeno da je podnositelj Glavaš znao za dovođenje dviju osoba u
garažu i za postupanja njegovih podređenih prema tim osobama, te da
nije ništa poduzeo da takva postupanja spriječi, iako je to bio
dužan učiniti.25.2. Prema točki 2.a optužnice, istog je dana u
garažu privedena i druga osoba za koju je navedeno da se zvala
Đorđe Petković. Me-đutim, u presudi Županijskog suda u Zagrebu taj
je dio optužnice, kao nedokazan, izostavljen iz činjeničnog opisa
kaznenog djela.
2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu2.1.1. Mjerodavni
dijelovi izreke
26. U točkama 1.a) i 1.b) izreke presude Županijskog suda u
Za-grebu opisani su događaji za koje je utvrđena kaznena
(zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša. Mjerodavni dijelovi
glase:
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 15 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
iskazi svjedoka Pavičića, Jamana, ugroženog svjedoka ‘06’,
Viševića, Rukelja, Pejića, Špiraneca i Berićke, koji su u bitnom
podudarni s iskazom krunskog svjedoka, u svezi događaja od 31.
kolovoza 1991. godine, potvrđuju slijedeće krucijalne
činjenice:
a) da se kritične zgode Krunoslav Fehir nalazio na straži u
dvorištu zgrade SNO,
b) da su tog dana Čedomir Vučković i još jedna osoba od strane
pripadnika Zaštitne čete dovedeni i zatvoreni u garažu po-kraj
zgrade SNO-a, gdje su bili zlostavljani na način da su ih ovi
udarali rukama, nogama i dijelovima oružja, a u večernjim satima
Zoran Brekalo je prinudio Čedomira Vučkovića da popije sumpor-nu
kiselinu, nakon čega je ovaj zbog jakih bolova provalio vrata od
garaže i izašao na dvorište, gdje je u njega Krunoslav Fehir
ispalio nekoliko hitaca, pogodivši ga u trbuh i desnu ruku, a smrt
Čedo-mira Vučkovića nastupila je uslijed trovanja sumpornom
kiselinom.
U pogledu utvrđenja iz zapisnika o uviđaju i verzije događaja
prema kojoj je Čedomir Vučković kao terorista ubijen u dvorištu
SNO-a, kako je to iskazao I optuženi Branimir Glavaš i svjedoci
čiji su iskazi naprijed citirani, očito se radilo o konstrukciji sa
ciljem da se prikrije stvarni uzrok smrti oštećenog Čedomira
Vučkovića i postupanje pripadnika Zaštitne čete koje je tome
prethodilo, te se ubojstvo oštećenog prikaže kao legalan akt do
kojeg je došlo u ratnim uvjetima.
Sam zapisnik o uviđaju sadrži cijeli niz propusta i
konstata-cija koje nisu točne.
(...)Kako je nedvojbeno utvrđeno da je Zoran Brekalo kao
pri-
padnik Zaštitne čete kritične zgode prinudio Čedomira Vučkovića
da popije sumpornu kiselinu, kao i činjenica da se to dogodilo u
garaži koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade SNO-a, to je I
optuženi Branimir Glavaš nesumnjivo znao da se oštećeni nalazi u
toj garaži i da je isti podvrgnut zlostavljanju, pa je obzirom na
utvrđenu činjenicu da je bio stvarno nadređen pripadnicima
Zaštit-ne čete, svakako imao interes da se ovakva nezakonita
postupanja pripadnika njegov postrojbe spram civilne osobe, ne
otkriju.«
28.3. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je u osporenoj presudi
civilni status oštećenika Čedomora Vučkovića, utvrđujući:
»... u odnosu na oštećenog Čedomira Vučkovića nije utvrđe-no da
je bio pripadnik neke paravojne oružane formacije na strani
pobunjenog dijela srpskog stanovništva ili da je sudjelovao u
nepri-jateljskim djelovanjima, a prilikom dovođenja u garažu pokraj
SNO, u trenutku pogibije, na sebi je imao civilnu odjeću, što sve
upućuje da je imao status civilne osobe.«
29. Kad je riječ o identitetu druge osobe koja je 31. kolovoza
1991. zajedno sa Čedomirom Vučkovićem bila dovedena u garažu pokraj
zgrade SNO-a, Županijski sud u Zagrebu u presudi je utvrdio:
»U odnosu na događaj od 31. kolovoza 1991. godine, sud je
cijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka Krunoslava Fehira o onome što
se toga dana događalo u garažama pokraj zgrade SNO-a, u koje je,
kako je to iskazao ovaj svjedok, zajedno sa Čedomirom Vučko-vićem
bila dovedena još jedna osoba.
(...)Unatoč svih izvedenih dokaza u svezi događaja od 31.
ko-
lovoza 1991. godine, sud nije kao posve izvjesno mogao utvrditi
identitet oštećene osobe, dakle, da li se u garaži u dvorištu
pokraj SNO-a, toga dana nalazio Đorđe Petković, ili neka druga
osoba za koju je svjedok Krunoslav Fehir pogrešno smatrao da je
Đorđe Pet-ković, pa je stoga u ovom slučaju primijenjena odredba
članka 3. stavka 2. ZKP-a, koja određuje da dvojbu glede postojanja
činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud rješava presudom
na način koji je povoljniji za okrivljenika (načelo in dubio pro
reo). Sukladno citiranom propisu iz činjeničnog opisa je ispuštena
inkriminacija u kojoj se I optuženi Branimir Glavaš teretio da je
izdao naredbu da se Đorđe Petković likvidira.«
2.2. Kaznena (zapovjedna) odgovornost podnositelja Glavaša
30. U presudi Županijskog suda u Zagrebu podnositelj Glavaš
proglašen je krivim zato što je:
rije SNO-a iskazao I optuženi Branimir Glavaš, oštećeni
nedvojbeno nije pogriješio njegov identitet, tim više jer je u
pogledu njegove identifi kacije naveo nekoliko poveznica, od toga
da ga je vidio pri-likom televizijskog istupa, pa nadalje prema
načinu kako su se u prostoriji SNO-a prema njemu drugi ophodili, po
čemu je zaključio da je on njima nadređen, kao i spominjanje Ivice
Cvitkovića od strane I optuženog i aktivnosti u HDZ-u o kojim mu je
Cvitković pričao za I optuženog. Osim toga, iskaz oštećenog su
potvrdili svje-doci Ivan Ferenec, Zdravko Pejić i Ivan Grujić.
(...)Slijedom naprijed navedenog sud je nedvojbeno utvrdio
da
su oštećenog Nikolu Vasića pripadnici Zaštitne čete u
prostorija-ma SNO više sati ispitivali i zlostavljali na način da
su ga udarali rukama, nogama i kundacima po tijelu i glavi, a za to
vrijeme I optuženi Branimir Glavaš se nalazio u toj prostoriji.
Radilo se o brutalnom fi zičkom premlaćivanju koje je trajalo više
sati, a bilo je takvog intenziteta da je oštećeni povremeno gubio
svijest. Uslijed ove torture oštećeni nije bio u stanju
kontrolirati ni svoje fi ziološke potrebe, o čemu su iskazivali
svjedoci navodeći da se pomokrio i učinio veliku nuždu.«
28. Događaj od 31. kolovoza 1991. vezan uz oštećenika Čedomi-ra
Vučkovića (točka 1.b) izreke prvostupanjske presude) Županijski sud
u Zagrebu obrazložio je ovako:
»Neprijeporno je dana 31. kolovoza 1991. godine u večernjim
satima na stazi u dvorištu ispred zgrade SNO-a pronađeno mrtvo
tijelo Čedomira Vučkovića, pa je povodom tog događaja istražni
sudac Okružnog suda u Osijeku Mladen Filipović obavio uviđaj.
(...)Sud je nalaze i mišljenja liječnika vještaka, te vještaka
za bali-
stiku i toksikologiju cijenio objektivnim, jer su vještaci
stručno i ar-gumentirano analizirali predmet vještačenja, i svoje
zaključke o uzro-ku smrti oštećenog Čedomira Vučkovića su temeljili
na egzaktnoj toksikološkoj metodi pomoću koje je nesporno u želucu
oštećenog pronađena sumporna kiselina. Osim toga na glavnoj
raspravi vještaci su o svim bitnim pitanjima usuglasili svoja
mišljenja i u odnosu na mehanizam utvrđenih prostrijelnih ozljeda
na tijelu oštećenog.
(...)Osim materijalnih dokaza vjerodostojnost iskaza
krunskog
svjedoka su potvrdili svjedoci koji su se kritične zgode
nalazili blizu mjesta događaja, ili su o tome saznali od drugih
osoba, pri čemu je posebno važan iskaz svjedoka Dražena Pavičića
koji je s Krunosla-vom Fehirom razgovarao neposredno nakon
događaja.«
28.1. U odnosu na dio iskaza zaštićenog svjedoka »06« o tome
gdje se 31. kolovoza 1991. nalazio podnositelj Glavaš, Županijski
sud u Zagrebu također je utvrdio:
»lako je I optuženi Branimir Glavaš pokušao obezvrijediti iskaz
ugroženog svjedoka ‘06’, navodeći da se on kritične zgode nije
nalazio u njegovom uredu, a to su trebali potvrditi i svjedoci
Mladen Pavlovsky i Darko Tolić, koji su, kako je to iskazao
ugroženi svjedok zajedno s njim također bili u uredu I optuženog,
ali su ovi svjedoci iskazali da su se u to vrijeme nalazili u
inozemstvu, što je svjedok Pavlovsky dokumentirao prezentiravši
račune za pansion (list 604-605 i 610), sud je iskaz ugroženog
svjedoka ‘06’ cijenio istinitim. Naime, ime ovog svjedoka u
monografi ji ‘160. brigada’ se navodi između 57 prvookupljenih oko
Branimira Glavaša. Dakle, radi se o osobi koja je aktivno djelovala
u obrani grada Osijeka i prije početka ratnih sukoba, kada se
priključio I optuženom, pa je stoga bio dobro upućen u njegovo
djelovanje kao i ono što se doga-đalo 31. kolovoza 1991. S druge
strane iz računa na koje se pozvao svjedok Pavlovsky ne proizlazi
da se upravo tog dana nalazio u Mađarskoj, a naprijed je već
navedeno da su svjedoci Pavlovsky i Tolić bili najbliži suradnici i
optuženom u SNO-u, gdje su obnašali dužnosti njegovih
zamjenika.«
28.2. Županijski sud u Zagrebu ocijenio je događaj od 31.
kolovo-za 1991. ovako:
»Naprijed naznačeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja
vještaka za balistiku, liječnika vještaka i vještaka za
toksikologiju te
-
STRANICA 16 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
odgovornosti ako su znali ili imali informacije koje su im u
danim okolnostima omogućavale da zaključe da je taj podčinjeni
počinio ili će počiniti takvu povredu i ako nisu poduzeli sve
moguće mjere u okviru svoje ovlasti kako bi spriječili ili suzbili
tu povredu.
Prema članku 87. Protokola I, vojni zapovjednici su, što se tiče
pripadnika oružanih snaga pod njihovim zapovjedništvom i drugih
osoba pod njihovom kontrolom, dužni spriječiti, suzbiti i prijaviti
nadležnim vlastima povredu Konvencija i ovog Protokola (članak 87.
stavak 1.), a i pokrenuti, kada je to umjesno, kazneni i
disciplinski postupak protiv prekršitelja (članak 87. stavak
3.).
(...)Sukladno naprijed citiranim odredbama, I optuženi
Branimir
Glavaš kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, koji je imao
efektivnu kontrolu nad pripadnicima ove vojne postrojbe, time je
bio i garant sigurnosti temeljnih prava u odnosu na sve osobe koje
su iz bilo kojeg razloga se nalazile u ovlastima pripadnika
Zaštitne čete, pa tako i u odnosu na oštećene Nikolu Vasića i
Čedomira Vučkovića.
U točci 1.a. i b. nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi
Bra-nimir Glavaš znao da su njemu podređeni pripadnici Zaštitne
čete, prema oštećenima Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću postupali
nečovječno, na način da su ih grubo fi zički zlostavljali nanoseći
im tjelesne ozljede, a osim toga su Čedomira Vučkovića i mučili,
ulijevajući mu sumpornu kiselinu u usta, a jednako tako je svakako
znao da su ovakvi postupci prema civilnim osobama za vrijeme
oružanog sukoba bili protivni pravilima međunarodnog prava ko-jim
se štiti položaj građanskih osoba za vrijeme oružanog sukoba.
(...)Nedvojbeno je I optuženi Branimir Glavaš bio odgovoran
za
naprijed utvrđene postupke pripadnika Zaštitne čete prema
ošte-ćenim Nikoli Vasiću i Čedomiru Vučkoviću. To stoga jer je
upravo I optuženi bio garant nepovredivosti tjelesnog integriteta
oštećenih Nikole Vasića i Čedomira Vučkovića koje su pripadnici
Zaštitne čete uhitili, a nakon toga ih zlostavljali i mučili, što
je I optuženi znao, te premda je takvo postupanje pripadnika ove
postrojbe mogao, a kao njihov stvarni zapovjednik je bio i dužan
spriječiti, to je propustio učiniti, iako je bio svjestan da su
ovakvi postupci pripadnika Za-štitne čete prema civilnim osobama za
vrijeme oružanog sukoba, u suprotnosti s pravilima međunarodnog
prava odnosno člancima 3. stavak 1. točka a. Konvencije i člancima
4. stavak 1. i 2. točka a, te člankom 5. stavak 3. i člankom 13.
Dopunskog protokola. Stoga se u ponašanju I optuženog Branimira
Glavaša u odnosu na kazneno djelo iz točke 1.a. i b. stječu
objektivni i subjektivni elementi ka-znenog djela ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi
članka 28. OKZRH, zbog čega je proglašen krivim te mu je za ovo
krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet
godina.«
2.2.2. Ocjena Vrhovnog suda32. Vrhovni sud je u povodu žalbe
podnositelja potvrdio pra-vilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o
zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glavaša u slučaju »Ljeto/91«,
ističući:
»Tako je prvostupanjski sud odlučnu činjenicu da je opt.
Branimir Glavaš imao efektivnu zapovjednu moć nad postrojbom zvanom
Zaštitna četa, da je znao da njezini pripadnici čine kaznena djela
opisana pod toč. 1, a da on nije ništa poduzeo da to spriječi, iako
je njezin formalni zapovjednik bio Nikola Jaman, nedvojbe-no
utvrdio sveobuhvatnom analizom i pravilnom ocjenom svih izvedenih
dokaza, neovisno o samom broju onih koji tu činjenicu potvrđuju ili
onih koji je ne potvrđuju.
(...)Sve su to dokazi koji su rukovodili prvostupanjski sud da
do-
nese pravilan zaključak da je opt. Branimir Glavaš imao
efektivnu zapovjednu moć nad Zaštitnom četom, da je znao za
nezakonita uhićenja i zlostavljanja civila od strane pripadnika te
postrojbe, a da nije poduzeo ništa da takva postupanja
spriječi.«
32.1. Tu je ocjenu Vrhovni sud izrekao zajedno s utvrđenjem da
pojedini dijelovi obrazloženja osporene presude Županijskog suda u
Zagrebu nisu prihvatljivi (riječ je o dijelovima obrazloženja
prvo-
»... kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog
sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno
sta-novništvo muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se
nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju
protuzako-nita zatvaranja, ...
(...)I optuženi Branimir Glavaš djelima opisanim pod točkama
1. ... krivična djela ratnog zločina protiv civilnog
stanovništva, i to djelom navedenim pod točkom 1. opisano i
kažnjivo po članku 120. stavku 1. u vezi sa člankom 28. stavak 2.
Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu:
OKZRH), ...«
2.2.1. Ocjena Županijskog suda u Zagrebu31. Kad je riječ o
zapovjednoj odgovornosti podnositelja Glava-ša u odnosu na događaj
povezan s oštećenikom Nikolom Vasićem, Županijski sud u Zagrebu je
zaključio:
»Ono što je bitno u odnosu na I optuženog Branimira Gla-vaša kao
osobu koja je faktično zapovijedala Zaštitnom četom je da je bio
nazočan kada su pripadnici ove postrojbe doveli ošteće-nog Nikolu
Vasića u prostorije SNO-a i za vrijeme dok su ga ovdje
zlostavljali, tako da je vidio njihovo postupanje, a pri tome nije
ništa poduzeo da to spriječi i na taj način zaštiti tjelesni
integritet oštećenog Nikole Vasića, iako je kao zapovjednik to
mogao i bio dužan učiniti.«
31.2. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti podnositelja
Glava-ša u odnosu na događaj povezan s oštećenikom Čedomirom
Vučko-vićem, Županijski sud u Zagrebu je utvrdio:
»Za postupanje I optuženog Branimira Glavaša u svezi
in-kriminiranog kaznenog djela je bitno da je on znao da je Čedomir
Vučković bio civilna osoba, te da je neosnovano lišen slobode i da
se nalazi u garaži pokraj SNO-a, gdje ga je na naprijed opisani
način Zoran Brekalo tjelesno zlostavljao, a potom i prinudio da
popije sumpornu kiselinu, koja u kontaktu sa sluznicom izaziva
intenzivne bolove, što predstavlja jedan od najtežih oblika
zlostavljanja. Kao stvarni zapovjednik Zaštitne čete, a time
nadređen Zoranu Brekalu, pripadniku ove postrojbe, I optuženi
Branimir Glavaš je propustio poduzeti mjere da se ovakvo nezakonito
postupanje spriječi.«
31.3. Konačna ocjena o zapovjednoj odgovornosti podnositelja
Glavaša u slučaju »Ljeto/91« obrazložena je u osporenoj
prvostu-panjskoj presudi ovako:
»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku i položaj I optuženog
Bra-nimira Glavaša’ utvrđeno je da je I optuženi u odnosu na
Zaštitnu četu imao efektivne zapovjedne ovlasti.
U Zakonu o obrani (NN broj 49/91) od 20. rujna 1991. godi-ne su
propisane dužnosti poštivanja propisa međunarodnog prava od strane
pripadnika oružanih snaga te zapovjednika. U članku 39. ovog Zakona
se propisuje da se pripadnici oružanih snaga uvijek i pod svim
okolnostima, pri izvođenju borbenih djelovanja, pridrža-vaju
pravila međunarodnog ratnog prava u humanom postupku s
neprijateljskim ranjenicima i zarobljenicima, o zaštiti
stanovništva te drugih pravila tog prava, sukladno s Ustavom
Republike Hrvatske, zakonom i preuzetim međusobnim obvezama. U
članku 49. ZO-a, određuje se da vođenje i zapovijedanje u oružanim
snagama pro-vode zapovjednici i časnici oružanih snaga sukladno sa
zakonom. Oni vode i zapovijedaju zapovjedništvima, stožerima,
postrojbama i ustanovama oružanih snaga sukladno s ovlaštenjima
koja im dade Predsjednik Republike i ministar obrane te obavljaju
upravne poslove iz ovlasti Ministarstva obrane, koji su im određeni
zakonom i propi-sima Vlade Republike Hrvatske i Ministarstva
obrane.
Pored toga, odgovornost zapovjednika za primjenu među-narodnog
ratnog prava utvrđena je i u odredbama Dopunskog protokola
Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti
žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja
1977.)
U članku 86. stavak 2. naprijed navedenog Protokola propi-sano
je da činjenica da je povredu Konvencija ili Protokola I po-činio
neki podčinjeni ne oslobađa njegove pretpostavljene njegove
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 17 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
formalno ustrojava na način da postrojbu podvodi pod Operativnu
zonu Osijek.«
34.1. U odnosu na djelovanje tajne grupe u okviru SUS-a,
Župa-nijski sud u Zagrebu naveo je sljedeće:
»Prema tome, iako su tijekom postupka brojni svjedoci iskazali
da o postojanju neke tajne grupe u sastavu diverzantsko-izviđačke
postrojbe odnosno SUS-a, nisu imali nikakvih saznanja, iz naprijed
navedenih razloga to im i nije moglo biti poznato, a obzirom na
uloge koje su I optuženi Branimir Glavaš i ostali optu-ženici imali
u izvršenju zadataka ove postrojbe, isti su ove aktivno-sti u
inkriminiranom razdoblju prema civilnim osobama nastojali
maksimalno zaštititi kako ovakva nezakonita postupanja ne bi bila
otkrivena. Upravo zbog toga je relevantan iskaz III optužene
Gorda-ne Getoš Magdić, kao jedne od osoba, koja je u to bila
uključena, te je zajedno sa I i II optuženim sudjelovala u
formiranju tajne grupe, kao i izvršavanju njezinih zadataka.
(...)Obzirom na ciljeve zbog kojih je došlo do osnivanja ove
vojne
formacije koja se nalazila u Keršovanijevoj ulici, kao i zadatke
koje su njezini pripadnici izvršavali vršeći uhićenja i likvidacije
civilnih osoba, nedvojbeno je osnivanje ove postrojbe kao i njezino
djelo-vanje bilo tajno, ...«
I dalje:»U poglavlju ‘Situacija u Osijeku 1991. godine i položaj
I op-
tuženog Branimira Glavaša’ (list 62-65), obrazložen je
konspirativ-ni karakter ove grupe kojom je zapovijedala III
optužena Gordana Getoš Magdić, a koja je formirana u dogovoru
između I optuženog Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka,
a pri tome je i III optužena sudjelovala u odabiru osoba koje su
postale pripadnici ove postrojbe, te je ista, po naputku I
optuženog, pripadnicima postrojbe priopćila da se međusobno
oslovljavaju nadimcima kako se u slučaju zarobljavanja od strane
neprijatelja ne bi mogao utvr-diti njihov identitet. Prema tome, to
što svjedoci Zlatko Kramarić, Milan Ramljak, Karl Gorinšek, Stjepan
Antolašić, Vlado Frketić, Zdravko Pejić, ali i svi ostali, nisu
imali saznanja o ovoj tajnoj grupi i njezinom djelovanju, niti su I
optuženog i ostale optuže-nike mogli povezati s ovom postrojbom i
ubojstvima civila koja su počinili njezini pripadnici u studenom i
prosincu 1991. godine u Osijeku, objašnjivo je upravo time da je
postojanje te postrojbe, kao i zadaci koje su njezini pripadnici
izvršavali, bilo tajno za sve koji su bili izvan ove tajne grupe. U
tom kontekstu naprijed su navedeni razlozi zbog kojih sud nije
cijenio istinitim iskaz svjedoka Vladimira Šeksa.«
1.1.2. Zapovjedne ovlasti podnositelja Glavaša nad tajnom grupom
unutar SUS-a i nad zapovjednikom
SUS-a35. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoj zaključak o
za-povjednim ovlastima podnositelja Glavaša nad pripadnicima tajne
grupe unutar SUS-a i nad samim zapovjednikom SUS-a ovako:
»Međutim, osim što je stvarno zapovijedao Zaštitnom četom, I
optuženi Branimir Glavaš je imao i stvarne zapovjedne ovlasti u
odnosu na tajnu grupu koja se nalazila u sastavu postrojbe za
diverzantsko-izviđačke namjene pri Operativnoj zoni Osijek.
(...)Obrana I optuženog Branimira Glavaša u odnosu na
formalni
ustroj SUS-a, nije sporna, jer kao zapovjednik obrane grada, što
je postao 7. prosinca 1991, a prije tog u svojstvu pomoćnika
zapo-vjednika u Zapovjedništvu obrane grada Osijeka, na koju
dužnost je imenovan 2. studenog 1991. godine, time da je do tada
radio kao sekretar SNO-a, on se svakako nije nalazio u zapovjednim
struktu-rama diverzantsko-izviđačke postrojbe odnosno SUS-a.
Međutim, na temelju svega onog što je iskazala III optužena Gordana
Getoš Magdić nedvojbeno je utvrđeno da je I optuženi imao ključnu
ulo-gu u formiranju tajne grupe koja se nalazila u sastavu
diverzant-sko-izviđačke postrojbe, te je izdavao zapovjedi temeljem
kojih su pripadnici tog voda i postupali u izvršenju naloženih
zadataka, pa
stupanjske presude u kojoj su negativno ocijenjeni iskazi
svjedoka tadašnjeg predsjednika Kriznog štaba za obranu Istočne
Slavonije i Baranje Vladimira Šeksa, potpredsjednika Vlade
Republike Hrvat-ske i koordinatora za Krizne štabove Milana
Ramljaka, zapovjednika obrane za Istočnu Slavoniju i Baranju Karla
Gorinšeka, predsjednika Kriznog štaba Općine Osijek Srećka
Lovrinčevića i gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića), odnosno da
pojedini zaključci prvostu-panjskog suda nisu utemeljeni (riječ je
o zaključku prvostupanjskog suda da u inkriminirano vrijeme u
Osijeku nije djelovala »peta ko-lona«) ili da je Županijski sud
pogrešno interpretirao pojedine iskaze svjedoka (riječ je o
pogrešnoj interpretaciji stvarnog iskaza svjedoka Vladimira Šeksa
od strane prvostupanjskog suda).
B. SLUČAJ »ZIMA/91« (STUDENI/PROSINAC 1991.)
1) O Samostalnoj uskočkoj satniji (SUS) i tajnoj grupi unutar
SUS-a
33. Slično slučaju »Ljeto/91«, i za razumijevanje slučaja
»Zima/91« potrebno je, prije iznošenja činjenica i okolnosti
slučaja, razjasniti osnivanje i djelovanje tajnog voda (to jest
tajne skupine, koja se u ovoj odluci, sukladno terminologiji kojom
su se koristili nadležni sudovi, naziva »tajna grupa«), koja je
postojala u okviru posebne postrojbe za diverzantsko-izviđačke
namjene Operativne zone Osijek, a koja je poznata i pod nazivom
Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS), kao i
zapovjedne ovlasti podnosi-telja Glavaša nad tom tajnom grupom i
nad zapovjednikom SUS-a, kako su to utvrdili nadležni sudovi.Naime,
slučaj »Zima/91« obuhvaća odvođenje i ubojstva, odnosno pokušaj
ubojstva, civilnih osoba na obali rijeke Drave u Osijeku, u
studenom i prosincu 1991. godine, od pripadnika te tajne grupe.
1.1. Stajališta Županijskog suda u Zagrebu
1.1.1. Ustroj Samostalne uskočke satnije (prosinac 1991.)34.
Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi obrazložio ustroj
SUS-a ovako:
»Nije sporno da je temeljem zapovijedi zapovjednika Ope-rativne
zone Osijek Karla Gorinšeka od 1. prosinca 1991. godine, naređeno
formiranje diverzantske čete Operativne zone Osijek. Istog dana
Karl Gorinšek je donio zapovijed da se II optuženi Ivica Krnjak
razrješava dužnosti referenta u obavještajnom odjelu Operativne
zone Osijek i postavlja za zapovjednika ove postrojbe (list 5349 i
3612). Također, nije sporno da je ova postrojba nakon toga dobila
službeni naziv Samostalna uskočka satnija (u daljnjem tekstu: SUS),
tako da se u zapovjedi od 18. siječnja 1992. godine kojom je II
optuženi Ivica Krnjak kao zapovjednik postrojbe nare-dio polaganje
prisege za dan 19. siječnja 1992. godine, koristi naziv Samostalna
uskočka satnija (list 5351).
(...)Uprava za personalne poslove MORH-a dostavila je popis
svih pripadnika SUS-a u kojem je evidentirano razdoblje koje je
u postrojbi proveo svaki njezin pripadnik, kao i dužnost koju su u
postrojbi obnašali (list 8823-8840). Iz podataka ovog popisa je
razvidno da je veći broj pripadnika SUS-a, a među njima i napri-jed
navedeni svjedoci, u postrojbu pristupio prije 1. prosinca 1991.
godine, kada je po zapovijedi Karla Gorinšeka naređeno formiranje
diverzantske čete. Podatke iz ovog popisa pripadnika SUS-a sud je
cijenio vjerodostojnim, a to su potvrdili i naprijed navedeni
svjedo-ci koji o toj činjenici nisu imali razloga neistinito
iskazivati. Prema tome, i prije 1. prosinca 1991.godine, kad je
došlo do formalnog ustrojavanja diverzantske čete, ova je postrojba
faktično postojala i njome je zapovijedao II optuženi Ivica Krnjak.
Ovako zatečeno sta-nje Karl Gorinšek svojom zapovijedi od 1.
prosinca 1991. godine i
-
STRANICA 18 – BROJ 6 PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015.NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
upućuje na istu zapovjednu ulogu opt. Branimira Glavaša, kao što
to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.«
2) Činjenice i okolnosti slučaja »Zima/91« i kaznena odgovornost
podnositelja
37. Prema utvrđenju Županijskog suda u Zagrebu, tijekom
studenoga i prosinca 1991. pripadnici tajne grupe odveli su sedam
civilnih osoba na obalu rijeke Drave radi likvidacije, gdje im je
iz relativne blizine vatrenim oružjem pucano u glavu, a potom su
bili bačeni u rijeku Dravu. Tako su ubijeni Branko Lovrić, Alija
Šabano-vić, Milutin Kutlić, Svetislav Vukajlović, Branko Počuča i
nepozna-ta neidentifi cirana ženska osoba, dok je ranjeni Radoslav
Ratković uspio isplivati iz rijeke Drave te mu je pravovremenom
liječničkom intervencijom u Kliničkoj bolnici Osijek spašen život.
Mrtva tijela Alije Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava
Vukajlovića, Branka Počuče i nepoznate neidentifi cirane ženske
osobe pronađena su na obali rijeke Drave, dok tijelo Branka Lovrića
nije pronađeno. On je 1994. godine u postupku pred Općinskim sudom
u Osijeku progla-šen umrlim.Prije odvođenja na obalu rijeke Drave,
pripadnici tajne grupe odveli su Branka Lovrića, Aliju Šabanovića i
Radoslava Ratkovića na ispiti-vanje u kuću u Dubrovačkoj ulici broj
30 u Osijeku.37.1. Prema daljnjem utvrđenju Županijskog suda u
Zagrebu, na-čin i razlozi uhićenja (sve žrtve odvedene su zbog
sumnje da se bave protudržavnom djelatnošću, pri čemu je odvođenje
bilo počinjeno uglavnom u skupini od tri osobe, a uglavnom je
korišten automobil marke »Yugo« crvene boje na kojem je jedno
staklo bilo razbijeno), etnička pripadnost žrtava (sve su bili
Srbi, osim Alije Šabanovića koji je po nacionalnosti bio
Makedonac), te način, vrijeme i mjesto ubijanja (vezivanje
ljepljivom trakom, studeni i prosinac 1991., obala rijeke Drave)
nedvojbeno upućuju na zaključak da su ova djela po-činili
pripadnici tajne grupe.38. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela
izostavljen je, kao nedo-kazan, događaj koji se odnosio na ubojstvo
Jovana Grubića, naveden u optužnici pod točkom 2.b) alinejom 4. i
točkom 3.d) alinejom 1., za što je Županijski sud u Zagrebu u
osporenoj presudi dao sljedeće obrazloženje:
»Na temelju izvedenih dokaza utvrđene okolnosti u odnosu na
ubojstvo oštećenog Jovana Grubića, kako vremenski kad se to
ubojstvo dogodilo, tako i obzirom na mjesto gdje je njegovo tijelo
pronađeno (kod Sarvaša), te konačno utvrđeni uzrok smrti – uda-rac
tupotvrdim predmetom u glavu, bitno se razlikuju u odnosu na
naprijed utvrđena ubojstva i ne postoji niti jedan sjedinjujući
ele-ment na temelju kojeg bi se ubojstvo Jovana Grubića moglo
poveza-ti s djelovanjem tajne grupe i ubojstvima koja su u
inkriminiranom razdoblju počinili njezini pripadnici, kako je to
utvrđeno u točkama 2a, b, c, i d. Stoga, kako u konkretnom slučaju
nije dokazano da bi za inkriminirano postupanje bili odgovorni
optuženici, to je ovaj događaj također ispušten iz činjeničnog
opisa.«
2.1. Presuda Županijskog suda u Zagrebu
2.1.1. Mjerodavni dijelovi izreke39. U točkama 2.a), 2.b), 2.c),
i 2.d) izreke presude Županijskog suda u Zagrebu svi podnositelji
proglašeni su krivima zbog toga što su:
»(...)u razdoblju od srpnja do kraja prosinca 1991. godine, u
Osi-
jeku, u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA
i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog
stanovniš-tva na ustavnopravni poredak RH, I-opt. Branimir Glavaš
obnaša-jući dužnost sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu
obranu,
je u tom dijelu njegova obrana neistinita i očito usmjerena na
ot-klanjanje kaznene odgovornosti.«
I dalje:»… neprijeporno je III optužena Gordana Getoš Magdić
i
određeni broj pripadnika diverzantsko-izviđačke postrojbe trebao
biti angažiran u vojnoj akciji u Tenjskom Antunovcu.« (prosinac
1991. – op. Ustavnog suda) »međutim, kako to proizlazi iz obrane
III optužene Gordane Getoš Magdić te iskaza ugroženog svjedoka
‘Drava’, II optuženi Ivica Krnjak je po naredbi I optuženog
Branimi-ra Glavaša obustavio daljnje sudjelovanje ove postrojbe u
toj vojnoj akciji. Ovo nedvojbeno upućuje da je I optuženi Branimir
Glavaš u inkriminiranom razdoblju imao stvarne zapovjedne ovlasti u
odno-su na II optuženog Ivicu Krnjaka te pripadnike tajne grupe u
okviru diverzantsko-izviđačke postrojbe OZ Osijek, iako se formalno
nije nalazio u zapovjednom ustroju te postrojbe. …«
1.2. Stajališta Vrhovnog suda36. Kad je riječ o slučaju
»Zima/91«, Vrhovni sud potvrdio je utvrđenja prvostupanjskog suda u
odnosu na stvarnu političku i vojnu moć podnositelja Glavaša
odnosno na njegove de facto zapo-vjedne ovlasti nad pripadnicima
tajne grupe, utvrđujući:
»S obzirom da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je
opt. Branimir Glavaš povjerio opt. Gordani Getoš Magdić do-vođenje
u postrojbu provjerenih osoba i na samom početku joj rekao da će
postrojbom zapovijedati opt. Ivica Krnjak, da joj je naredio
privođenje Branka Lovrića, a time očito i njegovu kasniju
likvidaciju, te joj naložio da ‘riješi problem’ nastao nakon
neuspje-le likvidacije oštećenika Radoslava Ratkovića, što je ona
shvatila ozbiljno i u punom smislu te riječi, reagirala tako da je
zadužila opt. Dine Kontića da likvidira opt. Zdravka Dragića, zato
što opt. Zdravko Dragić nije uspješno obavio zadatak likvidacije
ovog ošte-ćenika, o čemu svjedoči i zaštićeni svjedok ‘Drava’, ali
potvrđuje i opt. Zdravko Dragić u svojoj obrani, onda nema nikakve
dvojbe da je opt. Branimir Glavaš imao odlučujuću ulogu i
zapovjednu moć nad svekolikom djelatnošću tajne grupe koja je
vršila likvidacije.
U žalbama se problematizira i pitanje postojanja tajne grupe,
međutim prvostupanjski sud je o tome dao vrlo jasne i prihvatljive
razloge. Sasvim je jasno da grupa koja noću na nasipu rijeke Drave
likvidira ljude, djeluje tajno i konspirativno, uostalom upravo
ovaj postupak potvrđuje takovo njezino konspirativno djelovanje,
kada je otkrivena gotovo 15 godina nakon vremena u kojem je
djelovala.
Iako su pripadnici te tajne grupe bili pripadnici Samostalne
uskočke satnije, zapovjednici vodova te satnije Ivan Šomođi i
Matija Horvat, kao i mnogi pripadnici te satnije, nisu znali za
grupu u Keršovanijevoj ulici 25, gdje je bila smještena opt.
Gordana Getoš Magdić te optuženici Dino Kontić, Tihomir Valentić,
Zdravko Dra-gić, zatim zaštićeni svjedok ‘Drava’, Mirko Sivić i još
neki, za sada, nepoznati pripadnici tajne grupe. Čak je i
pripadnicima te grupe rečeno da je poželjno da međusobno ne znaju
imena, već da se oslovljavaju nadimcima, o čemu je u svojoj obrani
iskazivala opt. Gordana Getoš Magdić, ali i opt. Zdravko
Dragić.«
36.1. Vrhovni sud zaključno je u odnosu na žalbene navode
pod-nositelja Glavaša u slučaju »Zima/91« utvrdio:
»(...)Stoga je i po stanovištu Vrhovnog suda Republike
Hrvatske,
iskaz opt. Gordane Getoš Magdić, kojeg je iznijela u nazočnosti
svog branitelja, između ostalih dokaza, kao što je obrana opt.
Zdravka Dragića i iskaz svjedoka ‘Drave’ pouzdan i jasan dokaz za
utvrđivanje kaznene odgovornosti optuženika za radnje opisane u
toč. 2 a), b), c) i d) izreke pobijane presude, jer je nedvojbeno,
što se ne poriče ni u žalbi, da su po istom modusu operandi
likvi-dirani Branko Lovrić, Alija Šabanović, dr. Milovan Kutlić,
Bogdan Počuča, Svetoslav Vukajlović, nepoznata ženska osoba, a na
isti je način pokušana i likvidacija ošt. Radoslava Ratkovića. Osim
toga, koristilo se isto oružje, iz neposredne blizine žrtvama je
pucano u glavu, bačeni su sa istog mjesta u rijeku Dravu, svi sa
rukama vezanim smeđom trakom (‘selotejpom’), u istim okolnostima,
što
-
PONEDJELJAK, 19. SIJEČNJA 2015. BROJ 6 – STRANICA 19 NARODNE
NOVINESLUŽBENI LIST REPUBLIKE HR VA TSKE
kamo je V-opt. Dino Kontić radi likvidacije Radoslava Ratkovića
dovezao VII-opt. Zdravka Dragića i gdje je u prisutnosti II-opt.
Ivice Krnjaka, Stjepan Bekavac VII-opt. Zdravku Dragiću dao
au-tomatsko oružje ‘MGV’ i rekao mu da puca u Ratkovića, pa je on
ispalio jedno streljivo i pogodio Ratkovića u obraz, uslijed čega
je ovaj pao u vodu, da bi tada netko od prisutnih gurnuo u ruke
VII-opt. Zdravku Dragiću automatsku pušku ‘Kalašnjikov’, te je on
iz te puške ispalio prema Radoslavu Ratkoviću još jedan hitac, ali
je Radoslav Ratković ipak uspio preživjeti i isplivati iz Drave,
nakon čega je po zapovjedi I-opt. Branimira Glavaša III-opt.
Gordana Ge-toš-Magdić naložila pripadniku navedene skupine da ode u
Opću bolnicu Osijek i Radoslava Ratkovića usmrti, a što ovaj nije
učinio.
d) U više navrata za sada nepoznati pripadnici tajne grupe,
primivši zapovijedi da uhite i usmrte civilne osobe:
– 7. prosinca 1991. iz njegove kuće u Mrežničkoj ulici od-veli
Milutina Kutlića, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu
rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu
i bacili ga u rijeku Dravu,
– neutvrđenog dana u prvoj polovini prosinca 1991. godi-ne iz
njegove kuće u Vrtnoj ulici 12 odveli Svetislava Vukajlovića,
vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu rijeke Drave te
ga usmrtili pucajući mu iz vatrenog oružja u glavu i bacili ga u
rijeku Dravu,
– neutvrđenog dana tijekom prosinca 1991. godine, uhitili jednu
nepoznatu žensku osobu, vezali je samoljepivom trakom, od-veli je
na obalu rijeke Drave te je usmrtili pucajući joj iz vatrenog
oružja u glavu i bacili je u rijeku Dravu,
– 28. prosinca 1991. godine iz kuće u Wilsonovoj ulici 19 odveli
Bogdana Počuču, vezali ga samoljepivom trakom, doveli ga na obalu
rijeke Drave te ga usmrtili pucajući mu u glavu iz vatrenog oružja
i bacili ga u rijeku Dravu,
(...)«
2.1.2. Mjerodavni dijelovi obrazloženja40. Županijski sud u
Zagrebu je za događaje iz studenog i pro-sinca 1991. u točkama
2.a), 2.b), 2.c) i 2.d) izreke presude, između ostaloga, naveo:
»Nesporno je tijekom 1991. godine i to u razdoblju od 26.
studenog do 28. prosinca iste godine u Osijeku ubijeno šest osoba,
time da je pri tim likvidacijama jedna osoba i to oštećeni Radoslav
Ratković, uspio preživjeti. Radilo se o civilnim osobama, uglavnom
srpske nacionalnosti, a okolnosti pri kojima su isti uhićeni i
po-gubljeni nedvojbeno upućuju da se to dogodilo izvan bilo kakve
borbene aktivnosti, time da su sva tijela ubijenih osoba, osim
tijela Branka Lovrića, pronađena u rijeci Dravi.«
41. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je svoju ocjenu
prove-denih dokaza u odnosu na ubojstvo Branka Lovrića, ubojstvo
Alije Šabanovića, ubojstvo Milutina Kutlića, pokušaj ubojstva
Radoslava Ratkovića, ubojstvo Svetislava Vukajlovića, ubojstvo
nepoznate nei-dentifi cirane ženske osobe i ubojstvo Bogdana
Počuče. U odnosu na te inkriminacije Županijski sud u Zagrebu je
naveo:
»Upravo na temelju onoga što je u svojoj obrani od 20. i 21.
listopada 2006. godine iskazala III optužena Gordana Getoš Mag-dić,
a u obrani od 19. i 21. listopada 2006. godine i VII optuženi
Zdravko Dragić, ali i svih drugih materijalnih i personalnih dokaza
koji su izvedeni u pogledu inkriminiranih događaja, nedvojbeno je
utvrđeno da su pripadnici tajne grupe kojom je zapovijedala III
optužena Gordana Getoš Magdić, postupajući po naredbama I optuženog
Branimira Glavaša i II optuženog Ivice Krnjaka, u inkri-miniranom
razdoblju tijekom studenog i prosinca 1991. godine u Osijeku
uhitili, a potom i ubili civile Branka Lovrića, Aliju Šabano-vića,
Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Bogdana Počuču, NN žensku
osobu, dok je Radoslav Ratković uspio preživjeti likvidaciju.
(...)Upravo iz utvrđenih okolnosti postupanja I optuženog
Bra-
nimira Glavaša, II optuženog Ivice Krnjaka i III optužene
Gordane Getoš Magdić prema oštećenom Radoslavu Ratkoviću, do čega
je
pošto je prethodno pri tom Sekretarijatu ustrojio, opremio i
nao-ružao vojnu postrojbu, u to vrijeme različito neformalno
nazivanu – prištapska četa, prištapska satnija, zaštitna četa, te
Branimirova osječka bojna, a kasnije službeno nazvane 1. bojna
osječkih brani-telja, djelujući kao stvarni zapovjednik navedene
postrojbe, odgovo-ran time za izdavanje zapovijedi i primjenu
ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o sigurnosti i
zaštiti civila, i djeluju-ći kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i
kao