-
37
PAMENJE, SJEANJE I ZABORAV: FIGURE OBLIKOVANJA NACIONALNE
KULTURE
Ivana uul
Unatrag nekoliko desetljea javljaju se razliiti znanstveni
pristupi idejama nacije i nacionalizma. Meu njima su svakako
istaknutija dekon-strukcionistika itanja teoretiara nacije
Gellnera, Andersona, Hobsbaw-ma i Smitha.1 Njihova istraivanja
umnogome mijenjaju obzor prouavanja problema. Naciju predstavljaju
kao u cijelosti zamagljenu i nestalnu kategoriju, podlonu stalnim
preoblikama, progovarajui o paradoksima us-postave fenomena i
nemogunosti njegova sveobuhvatnog prikaza. Ova je analiza u irem
smislu pokuaj ispitivanja uloge knjievnih, publicisti kih i
programatskih tekstova hrvatskih preporoditelja u izgradnji nacije
kao andersonovske zamiljene zajednice, a u uem smislu njihovih
uinkovitih strategija pamenja, sjeanja i zaborava kao figura
oblikovanja nacionalne kulture. Takve su strategije brojne i kreu
se u rasponu od nepouzdanog
1 U ovoj se interpretaciji na modernistike teorijske pristupe
(Gellnerov, Smithov, Hobsbawmov, Andersonov itd.) ne naslanjamo
samo zbog njihova stava o navodnoj kvazirealnosti nacije nego
ponajprije zbog vanosti koja se pridaje performativnom djelovanju
knjievnosti i drugih diskurzivnih praksi pri njezinu oblikovanju i
okamenjivanju.
-
38
sjeanja, zaborava, osvjeavanja pamenja pa sve do izmiljanja
tradicije (Hobsbawm). Ovdje u se usredotoiti na one prikazivake
taktike hrvatskih preporoditelja koje u najveoj mjeri ilustriraju
kako sjeanje, pamenje i zaborav imaju oblikotvornu ulogu u njihovoj
kulturnoj politici. Na tom tragu prije svega treba istaknuti
strategiju izmiljanja imena koje treba uspostaviti kontinuitet s
odgovarajuom prolosti. Nezaobilazna je i strategija ritualnog
ponavljanja motiva, obiaja i simbola koji su u funkciji usaivanja
odreenih vrijednosti i normi ponaanja sunarodnjacima. esta je i
strategija zaboravljanja, odnosno potiskivanja paradoksalnog zijeva
u preporoditeljskoj kulturnoj politici. Naime, preporoditelji se
obiajima, u skladu s vlastitim ideologijskim ciljevima, koriste
istodobno i kao iden-tifikacijskim i kao razlikovnim sredstvom
etnije. Meutim, iako je rije o retrospektivnom pripisivanju jednog
ili vie diferencirajuih elemenata zajednikoj kulturi (Smith), treba
napomenuti da su ti elementi, ma ko-liko bili fabricirani ili
iskopani iz nepouzdanog sjeanja, konstitutivni za uspostavu
nacionalnog identiteta.
Problemi pamenja, sjeanja i zaborava usko su vezani i s nainom
na koji su hrvatski preporoditelji sebe vidjeli kao skupinu koja je
u mogunosti oblikovati novu nacionalnu zajednicu. Njihovo kulturno
i politiko djelo-vanje izgraeno je dakle tehnikom
autoreprezentacije, predoivanjem sebe kao nositelja izvorne
nacionalne ideje. Da bi dali konture novoj buduoj zajednici, kojoj
su uzorke traili u prolosti, za sebe su trebali priskrbiti odreeni
legitimitet. Bez njega ne bi mogli novu mitologiju crpiti iz stare,
ne bi mogli ilirskoj povijesti pronicljivo udahnuti nova znaenja.
Da bi se domogli statusa vjerodostojnih zastupnika naroda, morali
su stvoriti sliku o sebi kao homogenoj i organiziranoj skupini
ujedinjenoj zajednikim stavovima, vrijednostima i normama. U tu su
se svrhu samooblikovali kao izravni nasljednici kulturne i
povijesne batine. Proturjene i nestabilne veze s tim nasljeem kao i
upotrebu znanja i moi prilikom njegove us-postave nuno su morali
zaboraviti, preutjeti ili zatakati. Preporoditelji su se, u
pravilu, samoobmanjivali injenicom da svojim tekstovima obna-
-
39
vljaju iskonsku etniku prirodu, dok su ustvari oblikovali
drukiju vrtnu ili kultiviranu kulturu2, kako je naziva Gellner,
kojom su graanima ucijepili bezuvjetnu privrenost naciji.
Jedna od vanijih prikazivakih strategija preporoditelja bila je
ide-ologija nominalne identifikacije.3 Ime preporod njima je
priskrbljivalo potrebne simbolike moi za izgradnju nacionalne
zajednice. U termin su upisivali virtualna znaenja. Drakovi je
1838. pokret prozvao najno-vijim knjievnim preporodom nae domovine,
a 1878. prvi povjesniar pokreta, Ivan Mileti, razdoblje od 1835. do
1850. oznaava kao doba preporoda, ili ti, po imenu doba ilirsko4.
Iznuda uene identifikacije s poj-mom nipoto nije sluajna. Zadaa je
bila da se u tekstovima preporoditelja proizvedu znaenja o ponovnoj
uspostavi kljunih nacionalnih kategorija. Prema rijeima naih
povjesniara5, preporoditelji su oivljavali sjeanja
2 Kulture Gellner dijeli na vrtne i divlje. Prve se znatno
razlikuju od drugih, nesofisticiranih i neizdiferenciranih,
priroenih agrarnim drutvima. Kultivirana ili vrtna kultura
podrazumijeva razraen i osmiljen program obra-zovanja, osoblje i
institucije koje ga odravaju te u skladu s tim vlastitu dravu. Usp.
Gellner, Ernest, Nacije i nacionalizam, preveo Tomislav Gamulin,
Minerva, Politika kultura nakladno-istraivaki zavod, Zagreb
1998.
3 Pojam je preuzet iz studije Etnicitet u novom kljuu Richarda
Jenkinsa. Autor termin nominalna identifikacija povezuje s
problemom ideologizacije imena i klasifikacije, odnosno,
preciznije, stvarnih uinaka virtualnih imena i etiketa. Usp.
Jenkins, Richard, Etnicitet u novom kljuu, Biblioteka XX vek, 117,
Beograd 2001., str. 74-75.
4 O tome usporedi: Hrvatski narodni preporod, Ilirski pokret,
idak, Jaroslav; Foreti, Vinko; Grabovac, Julije; Karaman, Igor;
Stri, Petar; Valenti, Mirko, Bi-blioteka Povijesna istraivanja,
kolska knjiga i Stvarnost, Zagreb 1988., str. 119.
5 Time su izraavali uvjerenje da oivljavaju manje ili vie
zaboravljene do-mete u politikoj i dravnoj organizaciji i u kulturi
svoga naroda u srednjem vijeku, o kojima treba sustavno
obavjetavati to vie potomaka stvaralaca nekadanje narodne veliine i
tako im, uz ostalo, omoguiti da postepeno postanu svjesni lanovi
nacionalne zajednice, sposobni da se aktiviraju u borbi za napredak
svoje nacije u novim drutvenim uvjetima. Pojam narodnoga preporoda
hrvatski su preporoditelji preuzeli od eha, Slovaka i Talijana
(obrozen, risorgimento).
-
40
na zaboravljene dosege kako kulturne tako i politike
organizacije svoga naroda u srednjem vijeku radei na taj nain na
nacionalnom pamenju (Assman). Ustajanje od mrtvih, vraanje iz
zaborava preporoditeljima se u tom radu na nacionalnom pamenju
nametalo kao samorazumljivo i neproblematino. Danas je sjeanje,
osobito na podruju neuropsihologije, iznimno sloen fenomen.
Istaknuti australski znanstvenik na polju kognitiv-ne neuroznanosti
Jonathan K. Foster vie od dvadeset godina rada posvetio je upravo
problemu sjeanja, podcrtavajui da ono ima vanu ulogu u svim
aspektima svakodnevnog ivota. Sjeanje na proli dogaaj, kad u nekom
kasnijem vremenu oblikuje misli, osjeaje ili ponaanje, tek je
njegov nagovjetaj, a ne vjerna kopija. Bartlettovim rijeima Foster
podsjea da
() sjeanje nije ponovno pobuivanje neizbrojivo utvrenih,
beivotnih i fragmentarnih tragova. Ono je imaginativna
rekonstrukcija ili konstrukcija izgraena iz odnosa izmeu naeg stava
prema ukupnom djelatnom mnotvu organiziranih reakcija ili iskustava
iz prolosti i malog istaknutog detalja koji se obino pojavljuje na
slici ili u jezinoj formi. Prema tome, ono teko da je ikad doista
tono, ak i u najosnovnijim sluajevima rekapitulacije po
sjeanju.6
Historiar se smije posluiti pojmom to su ga upotrebljavali
nekadanji povijesni initelji samo ako tono utvrdi njegov sadraj
koji ne moe biti isti kao znaenje to su mu ga dali ljudi koji su ga
stvorili. Pri oznaavanju svoje vlastite djelat-nosti preporoditelji
nisu razlikovali etniku zajednicu (srednjovjekovni narod) i naciju.
Bili su uvjereni da je njihova nacija ve postojala u srednjem
vijeku, ali da su njezini pripadnici bili uspavani tuinskim
utjecajem i da ih zato treba probuditi i nastojati da se odueve
nekadanjom slavom i pokrenu u borbi za samostalan politiki i
kulturni ivot nacije. Preporoditelji jo nisu mogli shvatiti da oni
sudjeluju u procesu stvaranja kvalitativno nove zajednice. U svakom
slu-aju, povijesno kretanje, nazivano od suvremenika narodnim
preporodom, ima posebna obiljeja koja nam omoguavaju njegov opis i
periodizaciju. U: Gross, Mirjana, O integraciji hrvatske nacije, u:
Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea),
uredila Mirjana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber,
Zagreb 1981., str. 184.
6 Foster, Jonathan K.: Memory: A Very Short Introduction, Oxford
University Press, New York 2009., str. 17.
-
41
Prekapajui po sjeanju, preporoditelji su iz njega izvukli ime
Ilir, koje je trebalo proizvesti predodbu novog roenja, ali i
obnovu ukorije-njenih i prastarih vrijednosti. Istoj predodbi sluio
je i od eha, Slovaka i Talijana posueni pojam narodnoga preporoda.
Takvim imenovanjem vlastitog djelovanja hrvatski preporoditelji
svoju kulturnu svakodnevicu nastojali su predstaviti kao drukije
(preporoeno) ozraje za konstituiranje nacionalne svijesti. Tomu je
pridonijela i Danica, koja je nakon preduge utnje napokon mogla
ponuditi pravu sliku o poletu kulture koji se odraava na sveukupni
narodni ivot.
Poneto je u tim rekonstrukcijama ipak trebalo zaboraviti,
pomesti pod tepih, da bi se, kako kae Foster, materijal sjeanja ne
samo racionalizirao nego preobrazio u ono s im su oni koji se
prisjeaju pomireniji. Priziva se ona inaica grae koja se onima to
je vade iz sjeanja ini ugodnijom i manje bolnom. Odabir neizumrlog
imena Ilir, na primjer, Vukotinovi u Ilirizmu i kroatismu i Rakovac
u Malom katekizmu za velike ljude oprav-davaju, u tipinoj
romantiarskoj maniri, iskljuivo gradnjom zajednike ilirske
knjievnosti, premda im je u konanici cilj hrvatsku knjievnost, na
posve neliteraran nain, osloboditi njezinih nuno provincijalnih
do-meta. Bijeg u izmatane svjetove literature proturjeno je trebao
proizvesti stvarnosne uinke u prostoru etniciteta. Presvlaenje u
iaene fikcional-ne svjetove knjievnosti, u sigurnom zaklonu pojma
ilirizma, osiguralo je neizloenost impliciranih politikih
konotacija uputanje u proces konstituiranja nacije bez potpore
ondanje drave. Zbog vlastitih realnih politikih ciljeva te su
ciljeve bili prinueni radikalno napustiti u ime virtualnog ilirstva
i zamiljanja junoslavenske transetnike knjievne zajednice, ipak
omeene zajednikim teritorijem. Romantiarski topos odustajanja od
zbilje ovdje je dobio svoju pomaknutu inaicu. Uostalom, kako je
istaknula Mirjana Gross, oni su vjerovali u postojanje nacije prije
njezina politikog konstituiranja; zato su i rabili pojam preporod
kojim se sugeriralo da je rije o oivljavanju neega to ve postoji.
Zaboravili su ipak da preporod kojim su htjeli predstaviti vlastiti
pokret
-
42
nije u jednakoj mjeri i istodobno obuhvatio sve hrvatske zemlje.
Donekle organizirana aktivnost preporoditelja u kajkavskoj
Hrvatskoj zasigurno nije imala istovjetan odjek u Dalmaciji,
Slavoniji, Dubrovniku ili pak Istri i na Kvarnerskim otocima. Taj
imaginirani procvat uistinu nije preobrazio narod, ali je barem
iznjedrio njegovo nanovo iz prolosti oivljeno i lako pamtljivo ime
kao jezgru budueg nacionalnog zajednitva.
Pamenjem i sjeanjem rekonstruirano ime, prema preporoditeljima,
neupitno je fiksirano u prolosti. Vukotinovi7 recimo izmiljeno
antiko podrijetlo Junih Slavena upotrebljava kao vjerodostojan
povijesni dokaz dugotrajnog postojanja imena Ilir, a Rakovac pak
pitajui se Koje msto zauzima ime Ilir u Europi?, izmeu ostalog,
odgovara: Ime dakle Ilir u jednoj je kategorii s imeni: nmakim,
englezkim, francuzkim itd.8 Rakovac na razini imena potvruje da su
preporoditelji uistinu vjerovali u postojanje nacije prije njezina
uspostavljanja. Meutim, poistovjeivanje
7 Prelazim sada na ilirisam onaj, koi zaista obstoji, i to je
ilirisam u rodo-slovnom i slovnikom (literarnom) smislu. Ilirizam
rodoslovni ono je ime, s kojim se svi juni Slaveni nazivati moraju.
Ilirsko je ime starinsko ime za ove krajine. Ilirium je jo pod
starinskimi Rimljani ovd bio, i u dravah ilirskih stanovali su
Slaveni. Kasnie nae historie nazivale su Horvate, Slavonce i
Dalmatine imenom Ilirah. Koi je Itvanfia, Ratkaja, Katania, Praya,
vandtnera itd. itao, on je mogao najti u njih Proceres Illyrici,
Banus Illyrici itd. To dakle nita novoga nije. Ovo je ime slavno,
ovo nam ime daje znamenitost historiku. Nae prezime (pridvak) je
Ilir a krstna imena su razlina: Horvati, Dalmatini, Slavonci,
Crnogorci, Bonjaci, Srblji itd. Uostalom ovaj lanak nije za
historike dokaze oprdljen, niti hoe da se u to uputa. Mi smo u
uivanju ove slave, a tko bi ju nami rado oteti, neka nam dokae, da
nam ne pripada. Komu se rai u to polje dublje ugledati, neka se
primi debelih foliantah, neka ita tamo, neka misli o tom, to je
itao, i tad neka sudi... Ilirizam slovniki je ivot na duevni. U:
Vu-kotinovi, Ljudevit, Ilirizam i kroatisam, u: icel, Miroslav,
Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 142.
8 Isto, str. 132.
-
43
tih imena nije mogue, s obzirom na to da je nacionalna svijest u
ondanje vrijeme u Junih Slavena jo uvijek u povojima.9
Preporoditelji imenom Ilir i pojmom ilirizam udahnjuju ivot biu
junoslavenskih naroda, pa i hrvatskom; zato se u svojim tekstovima
tako gorljivo bore za stoljetnu opstojnost tog imena. Tu injenicu
oni samo naizgled gube iz sjeanja kad ime predstavljaju kao
odrednicu koja posee za transetnikim viestrukim identitetom koji
nadilazi dravne granice promiui kozmopolitska, nadetnika,
nadspolna, nadstaleka, nadteritorijalna i natkonfesionalna naela. O
zaboravu nije rije ni onda kad (barem deklarativno) pod imenom ele
progurati samo knjievni ivot, jer zapravo na taj nain otklanjaju
sumnje o buenju hrvatskoga nacionalizma koji bi naposljetku u
okviru kontitucie ugarske rezultirao dravotvornim procesom.
Nije nevano zbog ega se ba u tom trenutku preporoditelji
prisjeaju glasovitog ilirskog imena i revitaliziraju ga. U tekstu
ta namravaju Iliri Bogoslav ulek, da bi otklonio sve sumnje o
opravdanosti rekapitulacije prie o postojanosti, dugovjenosti i
drevnosti imena, pie o njegovoj rairenosti meu naim i stranim
intelektualcima i prisutnosti u zakoni-ma.10 Hrvate naziva Ilirima
naglaavajui kako je to ime neko uspjeno
9 Na isto je upozorio ve Jaroslav idak u svojem tekstu Ilirski
pokret, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka
20. stoljea), uredila Mir-jana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina
naklada Liber, Zagreb 1981., str. 206.
10 Je li to istina, da su se reene pokrajine Iliriom zvale?
(...) To je tako jasna istina, da ju jote ni najljutji Ilirah
nepriatelj tajio nije, a niti ju tajiti moe, jerbo to svi i nai, i
inostrani pisci svdoe. itaj grke oli latinske, nmake oli talianske,
francezke oli ugarske pisce, koji su o reenih pokrajinah od
najstariih vrmenah do danas pisali, svagd e oito i naroito najti,
da su se ove strane Iliriom a Stanovnici Iliri zvali. (...) Je li
to mogue, da se je zvala Horvatska Iliriom pod ugarskimi kralji?
Nisu li ovo ime stopram od nkoliko godinah upotrebljavati poeli?
(...) To je ne samo mogue, nego je prava istina. Tko se eli uvriti
o tom, neka samo tije ugarski zakonik ili takozvani corpus iuris
hungarici, ond e najti na vie mstih ove ri: Iliria, Ilirske
kraljevine, t. j. Horvatska, Slavonia, i Dalmacia. A to zaisto ne
smiemo niti pomisliti, da bi ova za nas, i za Magjare
-
44
ujedinjavalo sve hrvatske kraljevine. Oivljavanjem sjeanja o
prikladnom imenu razmrvljenom se teritoriju udahnjivao ivot
negdanjega svepokra-jinskog jedinstva. Ponovno otkrivanje imena u
novim okolnostima znai doslovno oivljavanje mrtvih mitova,
ozdravljenje bolesnog, raskomadan-og tijela negdanje sretne
obitelji. Time e eliksir tradicije razbuktati zatomljenu energiju
ne bi li se s izvorima uspostavio povijesni kontinuitet u kojemu e
svaki pripadnik novonastale a prastare zajednice nai svoje zakonito
mjesto prihvaajui njezine nepobitne vrijednosti. Referirajui na
pra-ime koje simbolizira sretniju prolost, preporoditelji nastoje
uspostaviti nune nepromjenjive i vjene moralne i kulturne norme, i
to u okviru sve nesigurnijega drutveno-politikog ivota. Stoga se
ustrajno pozivaju na brojne povijesne primjere koji potvruju
kontinuitet Ilira i prirodnost njihova povratka. Proturjenom
ponovnom invencijom starog imena stvara se vezivno tkivo za
konstrukciju junoslavenske za-jednice. Ime je u tom smislu
kohezivno sredstvo iskonske i zanovljene ilirske tradicije.
Trajnost i cjelovitost sveukupnog narodnog ivota, meutim, umjetno
su stvoreni koncepti. Preporoditeljsko preuzimanje imena Ilir,
njegovo oivljavanje i velianje to zorno potvruju. Antiki Illyricum
(postojbina Ilira u prapovijesno i rimsko doba, a potom i naziv
rimske provincije) nema izravne veze s imenom to su ga
preporoditelji u svojim tekstovima (zlo)rabili za konstituiranje
(vlastite) interesne zajednice naroda. Sjeanjem, pra-imenom
prizvana inaica povijesti preporoditeljima slui za izgradnju
internacionalne istine o neprekidnosti opstojnosti vlastitog
ethnosa. Smith je ustvrdio da su uvjet opstojnosti svake etnike
zajednice:
toli sveta knjiga lagala. Nu isto to potvrdjaju i zakoni Marie
Terezie, kraljice ugarske, koja Horvate takojer Iliri zove; isto
svdoe i drugi pisci, koji Horvatom ime Ilirah nadvaju; samo valja
znati, da se ovd Horvatska ne samo za se, nego ukupno s ostalim
dvma posestrim kraljevinama Iliria zove. ulek, Bogoslav, ta
namravaju Iliri, u: icel, Miroslav, Programski spisi hrvatskog
narodnog prepo-roda, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska,
Zagreb 1997., str. 232-233.
-
45
(...) upravo mitovi o zajednikim precima (ije je utvrivanje
obino teko). Fiktivna loza i pretpostavljeni preci jesu ono to je
vano za oseanje etnike identifikacije. U stvari, Horovic je
uporedio etnike grupe s natporodicama fiktivne loze zato to njihovi
pripadnici smatraju da im je etnija sastavljena od uzajamno
povezanih porodica, obrazujui jednu ogromnu porodicu spojenu
mitskim vezama srodstva i predaka. To povezivanje porodice i nacije
ponovo se javlja u nacionalistikim mitologijama i svedoi o
neprekidnom sutinskom znaaju tog atributa etniciteta. Bez takvih
mitova o lozi teko se da zamisliti iole trajniji opstanak etnija.
Odakle smo potekli smisao toga bitan je za definiciju ko smo.11
Kolektivno ime (Smith) preporoditelji takoer usko veu za mitove
o podrijetlu naroda i vlastitim precima. Stoga nije neobino da se
oni prema imenu odnose kao prema svojevrsnoj dragocjenoj
obiteljskoj uspomeni. Ta se uspomena uvijek doivljava subjektivno
kao neupitna vlastitost, samorazumljiva i bjelodana danost. O
njezinoj istinitosti oni nikad ne dvoje, jer je neodvojiva od njih,
pa makar bila i tua ili izmiljena. O tome zorno svjedoi i Gaj u
svojem tekstu Tko su bili stari Iliri?
Srtnim narodom podobnih dovodah nije trba; narodni ponos i slava
njihovoga imena uva i uzderava slavu njihovih praotacah, pae vrhu
nji-hovih grobvah, ako su i posve neznatni bili [istaknula I. .],
razprostira nke zaslpljujue imena zrake. I u naem narodu za vrmena
podpune svsti nije, da bi jedan, izmedju pismoznancah o tom
dvoumio, jesu li stari Iliri sa svojom slavnom dogodovtinom bili
praddi nai: to vie, kad bi se bio tko tada usudio ovu nesumnjivu
istinu kakovim visokouenim mudrovanjem dokazivati, bio bi steko ime
jednoga hvastavca, koi se napinja oblodaniti, da lipa izbilja iz
lipova korena raste.12
11 Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, preveo Slobodan
orevi, Biblioteka XX vek, 99, Beograd 1998., str. 41-42.
12 Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri? , Danica ilirska, V,
br. 10, 9. ouj-ka 1839., str. 38-39, u: Danica ilirska
1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus,
II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1970.
-
46
Uz takav pristup ideolokoj nominalnoj identifikaciji, oekivano
je da se ovisno o vlastitim zadanim politikim ciljevima katkad
preporoditelji odriu ranije uspostavljenih tvrdnji. Tako se
utopijski ilirizam temelji na izgradnji internacionalne obenite
domovine koja, unato svemu, nee potirati etnike razlike i
zasebnosti. Proturjenu ideju viekratno je isticao Gaj u svojim
proglasima za svako novo godite Danice.
Dakle po ilirstvu brat Horvat da uzdri ne samo svoje ime, nego
sve ono, to je horvatsko; po ilirstvu brat Slavonac da uzdri ne
samo svoje ime, nego sve ono, to je slavonsko; po ilirstvu brat
Srbljin da uzdri ne samo svoje ime, ve sve ono to je srbsko.13
Gaju je starodrevno ime oito uinkovito sredstvo za prizivanje
transetnike zajednice koja e proturjeno osnaivati svaku etniku
skupinu za sebe i pozivati je na isticanje razlika. Ideologija
nominalne identifikacije preporoditelja u tom se obzoru prikazuje
kao izrazito liberalna. eljenim ukljuivanjem pripadnika razliitih
etnikih skupina, ime prevladava traume ogranienog dosega njihove
politike. Preporoditeljska se nomi-nalna ideologija oblikuje i
prikazuje kao granina praksa koja nacionalno gradi na uskoj crti
razdvajanja s nenacionalnim ili internacionalnim. No, u praksi
izgradnja kolektivnog transetnikog identiteta iskazat e se kao rad
na zasebnom nacionalnom identitetu.
Iako se preporoditelji najee zaklinju u svetost i okamenjenost
imena, u svrhu svoje ideologije lako e zanijekati njegovu
izvornost. Ovdje je dodue rije o vrlo ilustrativnom nediskurzivnom
primjeru prigodi obiljeavanja imendana prvaka preporodnog pokreta
Ljudevita Gaja, u prisutnosti drugih hrvatskih preporoditelja, u
dvorcu hrvatskog plemia Mirka andor-alskoga, ujaka naega poznatog
romanopisca koji je
13 Navod preuzet iz: Danica ilirska 1841-1842-1843, Serija
reprint izdanja Liber Croaticus, V. knjiga pretiska, Liber Izdanja
Instituta za znanost o knji-evnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita
u Zagrebu, Zagreb 1971. [Stranice nisu naznaene.]
-
47
zabiljeio Rudolf Horvat u svojem tekstu Socijalni rad
preporoditelja.14
14 Ipak nijesu prisutni rodoljubi samo jeli, pili i
nazdravljali. Kako ih je vodila ljubav za narodnu stvar, poeli su
raspravljati o sredstvima, kojima bi se trebali posluiti, da
preporode uspavani hrvatski narod. Tako je pala i misao, da se
moraju p o h r v a t i t i krsna i m e n a hrvatskih rodoljuba.
(...) Ovdje moram priznati, da Hrvati nijesu prije g. 1835. vodili
brigu oko svojih krsnih imena. Dosta je, ako spomenem, da je
glasoviti sigetski junak svoje prezime dodue pisao Zrinski, a ne
Zrinyi, kako ga zovu Madari; ali se ni on nije sluio hrvatskim
imenom Nikola, ve je upotrebljavao madarsko ime Miklo-u. Tako je i
slavni a nesretni hrvatski ban Franjo Frankopan u hrvatskim pismima
svoje krsno ime pisao Ferenc, a ne Franjo. Pa i karlovaki general
Vuk Frankopan, otac hrvatske banice i patnice Katarine Zrinske,
potpisuje se u pravnim hrvatskim pismima Volfgang, a ne Vuk. (...)
Gaj i drugi prisutni hr-vatski rodoljubi uzee u ruke koledar, da
latinska, grka i njemaka krsna imena prevedu ili barem preudese na
hrvatski. Tako je od Ludviga postao Ljudevit, od Florijana Cvjetko,
od Julija Ljubomir, od Feliksa Sreko, od Viktora Vladoje, od Karla
Dragutin, od Aleksandra Branimir, od Teodora Bo-idar, od Teofila
Bogoljub, od Gotfrida Bogomir, od Deziderija eljko, od Augusta
Veljko, od Henrika Hinko, od Dominika Dinko, od Klementa Milivoj,
od Juvenala Mladen, od Leona Lav, od Engelberta Anelko, od
Gracijana Radovan, od Volfganga Vuk, od Emerika Mirko, od Rajmunda
Rajko, od Alberta Ognjan, od Longina arko, od Martina Davorin, a od
Valentina Zdravko. Kako ti preporoditelji bijahu podjedno i
oduevljeni Slaveni, nastojahu stvoriti to vie takvih krsnih imena,
u kojima e biti vidljiva slavenska rije. Zato su Fridrika
prekrstili u Miroslava, Leopolda u Lavosla-va, Alojzija u
Vjekoslava, Eduarda u Slavoljuba, a Ignaca u Vatroslava ili
Ognjoslava. Neki su pae silom htjeli ime Ferdinand prevesti u
Konjoslav. (...) to je g. 1835. bilo zakljueno na sastanku
hrvatskih rodoljuba u Psarjevu, to su oni teajem g. 1836. i 1837. i
proveli. Odsada su na svoja sijela i zabave dolazili samo u
surkama, koje se smatrahu znakom ilirskoga drutva. Svi su
pohrvatili svoja krsna imena, a neki i prezimena. Tako je od Lajoa
Farkaa postao Ljudevit Vukotinovi, a od upnika Karla Wachtera u Sv.
Ivanu-Zelini postade Dragutin Straimir. (...) Znatnu im je pomo od
prvoga asa pruio skladatelj Ferdo Wiesner, koji se dodue rodio u
Celju, ali je jo kao dijete doao u Samobor. Premda je bio 11 godina
stariji od dra. Gaja, ipak mu je bio osobni prijatelj. Zato su Gaj
i drugi poeli Wiesnera nagovarati, neka i on promijeni svoje ime i
prezime. Stavie mu i gotov prijedlog, da se odsada zove Konjoslav
Livadi. Wiesner pristade na to, da promijeni svoje prezime u
Livadi, ali
-
48
ini se da, kako se iz ovog podueg navoda u biljeci jasno vidi,
kad je o identifikaciji imenom rije, preporoditeljima nita nije
nevano te tekst u tom smislu ivopisno odraava do koje je mjere
nominalno ideologiziranje upleteno u ondanji ivot. ak i na
proslavi, za vrijeme obiljeavanja Gaje-va imendana, preporoditelji
rade pripitomljujui latinska, njemaka i grka imena u vlastitom
jeziku prema katolikom kalendaru. Dogaaj je pomalo groteskan, a
posebno trenutak u kojem Gaj i drugi nagovaraju skladatelja Ferdu
Wiesnera da uzme pohrvaeno ime i prezime Konjoslav Livadi.
Zanimljivo je primijetiti da je kolektivno ime u njihovoj
ide-ologiji prikazano doslovno petrificirano kao nedodirljiva
svetost, a u ovoj se zgodi prema vlastitim imenima, koja bi barem
donekle trebala nositi obiljeja individualnog identiteta, odnose
maehinski. Izvornost imena oito je arbitrarna, pridodana, izgraena,
konvencionalna utemeljena na neizvornosti.
Selektivno pamenje ili pak zaboravljanje nije odigralo ulogu
samo u upisivanju virtualnih znaenja pri imenovanju njihova pokreta
ili predaka nego je ulo u sve pore njihovih strategija oblikovanja
stare-nove zajed-nice. Ono je omoguilo nune privide i alternativne
stvarnosti u kojima je potencijal za gradnju nacije bio osnaen.
Hobsbawm reene strategije naziva izmiljenim tradicijama ili
radnjama
(...) ritualne ili simbolike prirode, koje se obino upravljaju
prema otvoreno ili prikriveno prihvaenim pravilima, i koje tee da
usade odreene vrijednosti i norme ponaanja putem ponavljanja, to
automatski podrazumijeva kontinuitet
nikako ne htjede uzeti ime Konjoslav, koje mu se nije nimalo
svialo. Napro-tiv je mnogo mlai Ignac Fuchs odmah prihvatio
prijedlog, da se odsada zove Vatroslav Lisinski. (...) Neki su od
preporoditelja od prvog asa nastojali pohrvatiti i e n s k a krsna
imena. Tako je dr. Gaj svojoj majci Juliji dao ime Ljuboslava. Ipak
se ta namjera dala mnogo tee provesti, jer je enska inteli-gencija
u Hrvatskoj bila tada posve ponijemena. U: Horvat, Rudolf,
Socijalni rad hrvatskih preporoditelja, u: Hrvatsko kolo,
knjievno-nauni zbornik, knjiga XVIII, Zagreb MCMXXXVII, Redovno
izdanje Matice hrvatske, str. 265-266.
-
49
s prolou. U stvari, kad je mogue, one obino tee da uspostave
kontinuitet s odgovarajuom historijskom prolou.15
Kad je rije o prikladnoj povijesnoj prolosti, osobito znaenje za
preporoditelje imaju oni dogaaji koji idu u prilog isticanju
nekadanje samostalnosti hrvatske drave u srednjem vijeku i obrane
municipalnih prava koja su Hrvatskoj jamila njezinu dravnost.
Primjerice, Nemi-ev odabir tono odreenih epizoda srednjovjekovne
prolosti u Puto-sitnicama nije samo spontani literarni in.16 Njime
se vjerojatno nastoji uspostaviti kontinuitet s nekadanjom dravnou,
koju su, kako sam autor kae, mogli poricati samo neki, rdjavi
historici i prepredeni pisci17. Budui da je rije o putopisu,
znakovit je i opseg prostora koji zauzima
15 Hobsbawm, Eric, Uvod: Kako se tradicije izmiljaju, u:
Izmiljanje tradicije (zbornik uredili Eric Hobsbawm i Terence
Ranger), prevele Slobodanka Glii i Mladena Preli, Biblioteka XX
vek, (knjiga) 126, Beograd 2002., str. 5-6.
16 U Krievcih je Koloman, kralj ugarski, s dvanaest poslanika
Hrvatske ui-nio ugovor po kojem se Hrvatska k ugarskoj kruni sa
potvrdjenjem starih svojih i podjeljem novih povelj pridrui. Na to
se Koloman za kralja Hrvat u Bio-gradu kruniti dade, kamo ga
spomenuti poslanici s vojskom Hrvat sprovodie; kao to to osim
povelje, koju je Koloman manastiru sv. Marije u Zadru podielio, i
mnogi drugi historijski dokazi potvrdjuju. (...) Imade znadem ja to
imade ljudi, kojim se ovaj historijski dogadjaj nevjerojatan ini, i
koji naprotiv izvjeu spljetskoga arcidjakona Tome, koji ovu
okolnost potanko spominje, nevjerovani Tome bez ikakva uzroka i
dovoljna dokaza ostaju. Nu ovi ljudi nisu na sreu ni Fessleri, ni
Prayi, ve samo Bezimenici (Anonymi), koji sa sveznalim, nu nita ne
znamenujuim posmiehom propitkuju: u kojih pismohranah nalaze se
dakle ova posebna prava Hrvat? Koji to pitaju, oni oituju ne samo,
da su rdjavi historici, ve i kukavni pravdoznanci, jer barem kano
takovi morali bi znati, da nepretrgnuto kroz stoljea uivanje prav
ako ne veu, to sigurno onu jakost imadu, koju izjedni, po gdjekojem
preprednom piscu srednjega vieka podmetnuti kvieri. Nemi, Antun,
Putositnice, u: Izabrana djela, uredio i uvod napisao Mi-livoj
repel, Naklada Matice hrvatske, Zagreb 1898., str. 211-212.
(Sadraj: O ivotu i radu Antuna Nemia. Izabrane pjesme; Kvas bez
kruha ili: Tko e biti veliki sudac?; Udes ljudski;
Putositnice.)
17 Isto, str. 212.
-
50
opis geografski, kako sam Nemi ustvruje, potpuno neatraktivnog
lo-kaliteta golih peina Grobnikog polja18. Mjesto postaje vano
iskljuivo zbog svojih povijesnih i nacionalnih kapaciteta: Hrvati
su ondje unitili trinaestostoljetnu devetoglavu hidru, spasivi ne
samo sebe nego i cijelu Europu.19 Nemieva odluka da ovom povijesnom
dogaaju koji se, kako tvrde dananji historiari, nije ni zbio20 u
svojoj putopisnoj prii posveti toliko prostora zanimljiva je iz vie
razloga. Unato izreenom autorovu autorefleksivnom priznanju o
slabosti povijesnoga pamenja i nunosti narativnog saimanja i
prekrajanja stvarnosti, Nemi se pri-hvaa rekonstrukcije nepostojee
bitke. Taj se motiv uope vrlo esto ponavlja u tekstovima hrvatskih
preporoditelja, jer je postao objektivnim znakom narodne pobjede.
Upotrebljava se kako bi, izmeu ostaloga, pro-maknuo solidarnost sa
zapadnim svijetom prikazujui hrvatske zemlje kao
18 Isto, str. 245.19 A za toga dodju i u potjeri nalazee se ete
trojedne kraljevine, te ih na
spomenutom polju sa sviju strana obkole i hametom potuku. ()
Tako pade deve-toglava hidra trinaestog stoljea, koja polovici
Europe strah i trepet zadavae; tako svri ono 30.000 Tatara, koje je
Batu-Kan prama Krku poveo bio. Rumenilo golema ognja na Velebiu
dade hrabrim Dalmatincem, koji se u isto vrieme pod svojimi
vojvodami ubii (poslije grofovi Zrinski) s Kadamom i s njegovimi
etama vieputa estoko potukoe i grad Klis, u kom bi kraljeva obitelj
uvana, junaki branjahu, radostno znamenje, da su Tatari pobiedjeni.
Na to Kadam bez oklieva-nja ostavi Dalmaciju, te se odieli kui kroz
Bosnu, Srbiju i Bugarsku. Radostan oj! orio se je od Uke (Monte
Maggiore) pa tja do Kotora uzdu obal Adrije iz usta slavodobitnog
naroda; domovina bijae opet slobodna, kruna kralju, a kralj kruni
opeta povraen. () Ove uspomene oivljuju izumrlu narav ovoga
tatarskog groblja; ovi neuveli lovori krase gole peine Grobnikog
polja! Da li je dakle i udo, to stupivi nogom na sveto ovo zemljite
svoga naroda udnovato neko tjeranje i dizanje uenj u unutarnjosti
due svoje osjetih? Isto, str. 245.
20 O preuzimanju i razvoju metafore predzia kranstva kao jednog
od povijesnih poslanja hrvatskog naroda vidi u: ani, Ivo, Simbolini
identitet Hrvatske u trokutu raskrije-predzie-most, u: Historijski
mitovi na Balkanu, zbornik radova, Institut za istoriju, Sarajevo
2003., str. 161-202.
-
51
predzie kranstva21. Selektivna upotreba povijesti, prema
britanskom povjesniaru Kedourieu22, nuno onog tko ita zanosi itanju
prolosti iz politiki obiljeene perspektive. Ideologija koja se na
taj nain oblikuje mobilizira Nemieve sunarodnjake da itaju povijest
upregnuti u na-Nemieve sunarodnjake da itaju povijest upregnuti u
na- da itaju povijest upregnuti u na-povijest upregnuti u na-
upregnuti u na-upregnuti u na- u na-u na- na-na-cionalnu stvar. Toj
ohrabrujuoj religiji, to iz junake prolosti i etnike tradicije sama
od sebe izvire, narod se bespogovorno odaziva jer ona budi osjeaj
uzajamne solidarnosti i ozraenosti (nacionalnim) identitetom,
jamcem sigurne budunosti. U tom smislu preporoditelji ustrajno
referiraju na pobjedu za pamenje Hrvata na Grobnikom polju; bez
obzira na to je li se dogodila ili ne, ona je jedna od bogatijih
ila hrvatske povijesti iz koje crpi nacionalistika ideologija.
Na motivu Grobnikog polja i Demeter gradi svoj uveni istoimeni
spjev. U njemu je takoer povijesni dogaaj prikazan kao kljuno
mjesto kolektivnog pamenja.23 tovie, on je izvor iz kojeg svaki
Hrvat treba nauiti zato se mora identificirati s grobnikim Ilirom,
koje njegove vri-jednosti treba naslijediti i zbog ega ba u toj
zgodi treba traiti obrazac svojega ponaanja.
I Nemi i Demeter slue se gotovo istim idejama. Obojica nastoje
dogaaj iskoristiti u didaktike svrhe pa se znanje o narodnosti
neraskidivo uplee u mo nacionalistike ideologije. Pritom su
strategije ponavljanja
21 Usp. npr. ani, Ivo, nav. djelo.22 Usp. Kedourie, Elie,
Nationalism, Fourth Expanded Edition, Blackwell,
Oxford UK & Cambridge USA, 1993., str. 154. 23 Svak ovamo!
kom je Ilirka ivot dala, / Naeg roda to je sveta Meka, /
iste krvi ddah naih rka / Tu je okaljanu svta est oprala! (...)
Tu nek Hrvat ui, koja mu je cna, / Tu nek crpi hrabrost, ponos,
volju, / Nek ne ite vk uthu bolju, / Neg koju mu daje ova
uspomena!! U: Demeter, Dimitrija, Grobniko polje, u: Izabrana
djela, priredio Nikola Batui, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica
hrvatska, Zagreb 1997., str. 84. [Sadraj: Novogrke pjesme (Mojoj
prijateljici, Druga /pjesma/ za nju; etnja; Ruevinama Misolungija,
Da sluam arobne zvukove), Proza (Jedna no), Spjev (Grobniko polje,
Izjasnjenja k Grobnikom polju), Drame (Teuta, Porin), lanci
(Dramatika pokuenja dio parvi Predgo-vor; Misli o ilirskom
knjievnom jeziku, Narodno kazalite kao zemaljski zavod).]
-
52
motiva te zaboravljanja njegovih virtualnih obiljeja uinkovit
nain kro-jenja kolektivnog pamenja, a potom i etnikog identiteta.
Propedeutikim utuvljivanjem jednog te istog gradiva u glave
sunarodnjaka oni su gradili temeljna naela budue zajednice. To to
su se ideje o junoslavenskoj slozi i uzajamnosti prometnule u
odreenu manifestaciju hrvatske nacionalne samobitnosti, samo je jo
jedna potvrda strateke upotrebe persiflae u oblikovanju nacionalne
svijesti.
Recikliranjem motiva bitke na Grobnikom polju veina
preporo-ditelja proizvodi reene poretke znaenja. Utvrivanju gradiva
pomae i Preradovieva pjesma Na Grobniku, u kojoj se, kao i kod
Nemia i Demetra, tematizira suprotstavljanje materijalnog i
simbolikog znaenja lokaliteta:
Kamen krije do kamenaToga polja vis,
iva mu je uspomenaiv kamenopis.
Pusto polje, ploda ne da,Ko da misli re:
Za sve vieke unapredaRodilo sam ve.24
Preradovi, Nemi i Demeter stupaju kao jedan imaginirajui
emocionalna znaenja koja monumentalni simbol nacionalnosti prirodno
zrai. Stalnim ponavljanjem iste figure oni ne samo da ispunjavaju
praznu ljuturu identiteta zamiljene zajednice nego olakavaju irenje
i us-vajanje vlastite ideologije. Sakraliziranjem opisanog dogaaja
(Preradovi
24 Preradovi, Petar, Izabrana djela (Pervenci, Nove pjesme,
Pjesme objav-ljene u asopisima od 1852. do 1872., Pjesme na
njemakom jeziku, Lina-Lieder / Pjesme Lini, Kraljevi Marko, Crtice
moga ivota), priredio Cvjetko Milanja, Stoljea hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 111.
-
53
ga naziva duhom svetim: O uvajmo duh taj sveti / Kao dragi kam /
Lasno je unapred rieti: / Trebat e ga nam.)25 preporoditeljsko
oblikovanje nacionalnog identiteta povezuju s religioznim.
Strategijom obrednoga ponavljanja posebno vrijednih sadraja
preporoditelji homogeniziraju zajednicu. U studiji Kako se drutva
sjeaju Paul Connerton takoer istie nacionalnointegracijski, ali i
imaginativni karakter rituala te nas podsjea na podlonost njegova
znaenja tranziciji.
Ritual funkcionira tako da prenosi zajednike vrijednosti unutar
grupe i smanjuje unutarnje razdore; rituali nam kazuju, u skladu s
tim gleditem, kako su ustanovljene drutvena stabilnost i ravnotea.
Pokazuju kako etos jedne kulture i senzibilitet oblikovan tim
etosom izgledaju detaljno objanjeni izvana, jasno izraeni u
simbolizmu neeg poput obinog kolektivnog teksta.
(...) Svi rituali, bez obzira kako dostojanstveno bilo njihovo
podrijetlo, moraju do neke toke biti izmiljeni i, osim povijesnog
raspona u kojem ostaju postojati, oni su prijemivi na promjenu svog
znaenja.26
Preporoditelji pak zaboravljaju da su oni iz pozicije ondanje
nacio-nalne elite refrenskim opetovanjima u svojim tekstovima
izmislili ritual koji oivljava odgovarajuu prolost, a Danicu uinili
prostorom izvoenja obreda, kako bi doista uvrstili kult pobjede na
Grobnikom polju. Paralel-izmi i istovjetan rjenik u takvu su
ritualnom govoru oekivani. I Demeter i Preradovi upotrebljavaju
sintagmu sveta Meka; Preradovi kao i Nemi podcrtava istinitost i
zbiljnost dogaaja (istina se zna); Preradoviu je kao i drugoj
dvojici Grobnik spomenik sam po sebi, ivi glas. Slinih se prim-jera
u tekstovima preporoditelja moe nai pregrt. Kada npr. u Dopisu iz
primorja svetkuje jubilarnu estotu obljetnicu27 toga sakraliziranog
(ne)
25 Isto, str. 112.26 Connerton, Paul, Kako se drutva sjeaju,
prijevod Zdravko idovec,
Electa biblioteka, aB izdanja antiBARBARUS, Zagreb 2004., str.
74 i 75.27 Godine 1992. pod pokroviteljstvom ondanjeg hrvatskog
predsjednika
Tumana proslavljena je i 750. obljetnica bitke na Grobnikom
polju.
-
54
povijesnog dogaaja, Kukuljevi ga presvlai u ruho religiozne
dogme u koju svaki domorodac mora bezuvjetno vjerovati. Da je
simbolika snaga te vjere u mjesto i in izuzetno velika, potvruje i
Ivan Trnski pjesmom Smrt Ilira na grobnikom polju.28 Mrmljajui
dobro nauenu molitvu, i on, poput Kukuljevia, posveuje zamiljenu
bitku koja je spasila ugarskog kralja, obitelj, krunu i dravu
priskrbivi hrvatskom narodu ulogu spasioca Europe. Unato
pomanjkanju materijalnih dokaza o autentinosti dogaaja,
preporoditelji se bez suzdravanja identificiraju s grobnikim
Ilirima prikazujui zamiljeni identitet kao vlastiti.
Grobnika je bitka zasigurno jedan od snanijih simbola
preporo-diteljske nacionalne ideologije. U hrvatskoj znanosti o
knjievnosti puno se vie pisalo o pretjeranoj uestalosti teme sloge,
koja je sluila u istu svrhu. Na njezino ponavljanje i jednolinost
preporoditeljske poetske produkcije ve je upozoravao Barac: srodnu
ulogu razvijanja osjeaja solidarnosti i zajednike povijesne sudbine
imao je i motiv zvijezde Danice kao simbola preporoditeljske
ideologije, kojoj su posveeni brojni tekstovi, npr. Gaja, toosa,
Topalovia i drugih.
Figure umnaanja, ponavljanja i prenoenja odnosno rada na pamenju
osobitih tema i motiva poput Danice, sloge i bitke na Grobnikom
polju omoguuju da se ideja o svijetloj budunosti, osjeaj
solidarnosti i bratstva,
28 Ltos est sto svruje se lta, / to mongolska i tatarska kleta /
Strana sila slavno je razorena /Od Ilirah kod primorskih stna! / to
ugarskog slavnog kralja glavu, / Porodicu, krunu i dravu / Krv
ilirska i ruka izbavi! / eststoltno vrme se sad slavi, / to grad
glavni Zagreb sv slobodu / Dobi i to Horvatskomu rodu / Kralj
zahvalni vna prava pod, / K su sveto blago naeg roda! / Pod prava,
pod slobotine, / K e uvat Horvat, dok ne mine / Svt i narod i
narodnost sveta, / K sad uva ilirska prosvta. - (...) Nek se vni
spomenik postavi / Slavnim borcem polja grobnikoga, / Ki ubivi
zmaja aziatskoga / Vratili su slobod Europi, / On u krvi k ht da
utopi! U: Trnski, Ivan, Smrt Ilira na grobni-Trnski, Ivan, Smrt
Ilira na grobni-kom polju (Polag napieva Tuno spieva itd.), Danica
ilirska, VIII, br. 32, 6. kolovoza 1842., str. 125, u: Danica
ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber
Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost
o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1971.
-
55
itd. metodoloki ucijepe u kolektivnu svijest lanova zamiljene
zajednice. Prolost mitizirana u funkciji dosezanja nacionalnog
samoodreenja u tom je smislu konstrukcija jezinih i stilskih
mehanizama koji, da bi mo naracije djelovala, moraju ostati
skriveni.
Moralo se, takoer, zaboraviti ili ostaviti neotkriveno da su
prepo-roditelji kao razlikovna obiljeja svojeg etniciteta esto
navodili ista ona koja su im ujedno predstavljala kohezivne
elemente imaginirane zajednice. Ovdje ne moemo pobrajati sve
diferencirajue atribute etniciteta koje su preporoditelji
uspostavili, ali spomenut emo one koji su u najveoj mjeri plod
zaborava ili subjektivnog zamiljanja narodne autentinosti. Tako se
Gaj obiajima, koji se u njegovim tekstovima pojavljuju kao
integracijski moment, na drugom mjestu koristi kako bi ilirce
upravo izdvojio iz europ-skoga civilizacijskog kruga. U tekstu Tko
su bili stari Iliri? on naime obiaj tetoviranja navodi kao posebnu
vlastitost naroda naega:
Svakomu, koi je o posebnih vlastitostih naroda naega bolje
obavten, poznato jest, da se kod svih ilirskih granah gd vie, gd
manje nahodi obiaj, nke strane tla kao miice i druga gladka msta
umtnim nainom nabockati ili napikati i zatim u one rupice razline
boje, da tako kaemo, ucpiti, odkuda nastaju neizbriljivi bilzi t.
j. znakovi, koji se u nkih dolnjih okolicah tajni ures i kone
kitice u gornjih pako predlih sveto znamenje ili nabodica i napik
zovu. Ovi obiaj, koi se sveobim knjievnim izrazom tttoviranje
naziva, nahodjae se po svdoanstvu starih pisaocah u najdavnie doba
navlastito kod Trakah i Ilirah. Kao to Strabo o Japodih govorei u
Knj. VII. pie: Notis Compuncti sunt corpora () in morem reliquorum
Illyriorum et Thracum. t. j. Bilge imadu nabockane na tlu, po
obiaju ostalih Ilirah i Trakah. Spomenuti J. Ch. Engel u
goreimenovanomu dlu na str. 215. kae: Illyrier und Thracier hatten
unter allen Europischen Vlkern, die bekannt sind, allein den
Gebrauch, den Krper zu tttowiren. t. j. Medju svimi poznatimi
europejskimi narodi imadjahu sami Iliri i Traci obiaj tlo
biliti.29
29 Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri?, Danica ilirska, V,
br. 13, 30. oujka 1839., str. 50, u: Danica ilirska 1838-1839-1840,
IV-V-VI, Serija reprint
-
56
Kulturna specifinost tetoviranja tako postaje konstitutivna
hrvatskom nacionalnom identitetu. Usporeujui razliite izvore, Gaj
ipak ima potrebu dokazivati vjerodostojnost i povijesnu
utemeljenost tog obiaja koji je za njega objektivan kriterij etnike
identifikacije i uspostavljanja meuetnikih granica. Tetoviranje nas
razluuje od drugih, ali ne povlai za sobom opasno i politiki
pogubno dijeljenje unutar samog etniciteta. Ono dakle svjedoi o
autentinosti i jedinstvenosti nacionalnog korpusa. Meutim, dodano
tom tijelu kao pismo, ono njegovu naravnost istodobno kultivira,
odgaa i nadomjeta nekim tragom koji vie nije sazdan samo od krvi i
mesa nego pripada i poretku znakova. Taj reprezentacijski uinak
tetoviranja, to upuuje na neku zazornu razliitost u srcu
identiteta, Gaj dakako, u skladu s pozivanjem na politiku istosti,
nuno zaboravlja. Izmiljajui obiaje prema kojima bi se nai ljudi
trebali prepoznati meu tuima, Gaj (stvarno) radi na oblikovanju
svijesti o razliitosti kao zdra-vorazumskom imbeniku razgraniavanja
europskih naroda. Pitanje koje se ovdje namee glasi: Zato je za
objektivno definiranje kulturne dife-rencijalnosti Gaj odabrao ba
te plutajue, imaginarne i krajnje subjektivne kriterije? Jedan je
od moguih odgovora i u snazi obiaja, iji je utjecaj na narod bio
zasigurno vei od, primjerice, ideje jednakosti utemeljene na ustavu
graana. Da je tomu tako, potvruje i tekst O nainu, kojim se
narodnost i kod obladanih narodah sauvati moe:
S obiaji stoji, s obiaji pada karakter naroda; ta isti ustav
biva samo izprazna slika, ako ga obiaji ne podupiru; nu s ustavom
ne propadaju odmah i obiaji.30
izdanja Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja
Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita
u Zagrebu, Zagreb 1970.
30 O nainu, kojim se narodnost i kod obladanih narodah sauvati
moe, Danica ilirska, V, br. 41, 12. listopada 1839., str. 163, u:
Danica ilirska 1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja
Liber Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za
znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu,
Zagreb 1970.
-
57
Nepodudarnost izmeu etnike skupine i drave ne prijei
preporo-ditelje da se referiranjem na autentine obiaje
identificiraju kao neovisan narod unutar tue drave. To su, prema
Gajevim rijeima, inili i drugi obladani narodi iji razlikovni
obrazac ilirci navodno trebaju slijediti. Obiajima se, s jedne
strane, mogu uzburkati strasti naroda, dok je pitanje ustava, s
druge, preporoditelje moglo dovesti u sukob s vladajuom
oli-garhijom.
Preporoditeljska izmiljanja specifinosti vlastitoga naroda ila
su do te krajnosti da su oni svim Slavenima dodjeljivali ne samo
jedinstvene psihike nego i tjelesne znaajke. Potrebno je ponovno
napomenuti da se Slaveni diferenciraju prema kriteriju srodnosti to
ih ujedinjuje po
boji kose, miiavosti i ilavosti ili pak bogoastnom uti,
trudoljubljem, nebrinom i nedunom veselosti, ljubavlju k svojemu
jeziku, i slogom s drugimi narodi.31
Ono to je, u svakom sluaju, u toj pri-povijesti paradoksalno
jest to da svijest o narodnosti proporcionalno raste s jaanjem
izmiljenih dife-rencijalnih atributa.
Preporoditelji uestalo rabe i strategiju kulturnog posuivanja,
npr. preuzimaju lanak iz uglednih novina Kwty, koje bi trebale
jamiti vje-rodostojnost iznesenih podataka. lanak je posuen jer
korespondira s njihovim politikim ciljevima i u njemu se Slaveni
izrijekom prikazuju kao narod koji ni pod koju cijenu ne prisvaja
kulturno-simboliku imovinu drugih etniciteta. Meutim, taj se iskaz
odmah zaboravlja te se u lanku ustvruje da vodei njemaki
intelektualci poput Lessinga, Leibniza, Kanta i Fichtea pripadaju
slavenskom korpusu, a preporoditelji posueno nadopisuju znakovitim
biljekama Urednitva Danice tvrdei da Lessing
(Lesnik) proizlazi iz familie slavjanske. Otac mu je bio
propovdnik u Kam-encu u Luici, i budu da je slavjanske govore drao,
otuda naravno sldi, da je
31 Isto, str. 50.
-
58
i slavjanski jezik znao. Leibnitz si je sm izvodio rod i ime od
slavjanskog kolna. Kant se je rodio u Kraljevcu (Knigsberg). Ime mu
je poljsko (Kt) i obitel istoga imena nalazila se je u Poljskoj.
(...) Fichte se je rodio u Ramenovu u Luici, i kau, da mu je
rodbina imala odprie slavjansko prezime.32
Etniko nasljee u ovom sluaju oito materijalizira identitet
naroda. Lessing, Leibniz, Kant i Fichte po svojem slavenskom
podrijetlu postaju Slaveni. Zanimljivo je da izumitelji naega
preporoda etniki rod ne istiu kao razlikovni element vlastite
skupine. Zaboravljaju ili (namjerno) previaju da je, primjerice,
Gaj francusko-njemakoga podrijetla, ulek slovakoga, Vraz
slovenskog, Demeter grkog, to ih ne ini nita manje Slavenima,
ilircima, odnosno Hrvatima. Oito je kako su razlikovne etnike
oznake vrlo nestalna kategorija kojom ilirci manipuliraju ne bi li,
kao u navedenom sluaju preuzimanja uglednih predstavnika tueg
naroda, svoj etnicitet obogatili simbolikim kapitalom.
Takvih izmiljanja znamenitih slavenskih predaka koji bi trebali
biti svojevrstan prototip novom vrlom ovjeku, odanom lanu budue
zajed-nice, bilo je jo u praksi hrvatskih preporoditelja. Tako u
Danici preporo-ditelji donose tekst iz eskog cvtja u kojem, dodue
na temelju krhkih dokaza, Gutenberg postaje eh.
Iz toga se vidi, da je k mnogim dokazom, Jovana Gutenberga medju
rod i pleme esko brojeim, opet novo prisplo svdoanstvo, koje,
akoprem i nije posve autentino; nitanemanje imade veliku vanost, i
mnenje nae na veliki stupanj istinitosti uzviuje [istaknula I. .],
ponajvie zato to je u srdcu Nmake zemlje bilo izreeno. Mogue, da e
vrme i iztraivanje jote vie dokazah, a moe biti i iste izvore na
svtlo izvesti, i tim nainom dosadanja mnenja k blodanoj istini
proiznesti. udo nam je, to Kutnogorci, o kojih se slavi ponajvie i
ponajblie
32 Iz asopisa Kwty: Slavjanska vst, Danica horvatska, slavonska
i dalmatinska, X, br. 12, 23. oujka 1844., str. 48, u: Danica
ilirska 1844-1845-1846, X-XI-XII, Serija reprint izdanja Liber
Croaticus, II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost
o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1971.
-
59
govori, dosada jote ni svoga arkiva progledavati nisu poeli,
akoprem se u njih mnotvo na hrpe sloenih i to starih izvorah
nalazi. Nadamo se nitanemanje, da se neeju u naprdak otezati ovd,
gd im se o slavi msta i domorodca njihova radi, te da edu barem
izvore potraiti, kojimi bi na razrenje velike zadae prispti
mogli.33
Nekritikim preuzimanjem od kolega, u ovom sluaju ekih, i
nedovoenjem u pitanje vjerodostojnosti njihove argumentacije,
preporo-ditelji Gutenberga proglaavaju ehom. tovie, Johannesa
pokrtavaju u Jovana, suprotno oekivanoj politici nedodirljivosti
imena. Vano je bilo istaknuti njegovo slavensko podrijetlo bez
obzira na prilino nepouzdane rodoslovne izvore. Dokaz nije morao
biti vjerodostojan, ali ako je bio u etnikom smislu distinktivan,
odmah je zadobivao oznaku objektivnosti. Ma koliko dokazi o
Gutenbergovu slavenskom podrijetlu bili izmatani, i Kukuljevi ih
uzima kao realnost.34 U svojem tekstu uz Gutenbergovo ime i on
navodi eh kutnohorski. Taj je podatak Kukuljevi moda proitao u
posuenom tekstu iz eskog cvtja, gdje se istie da su svi uistinu
domoro-dni esi duni u to skorijem vremenu, kako je istaknuto,
potvrditi da je glasoviti predak upravo njihov sunarodnjak.
Kukuljevi, ini se, smatra da e poistovjeivanjem sa znamenitim
pripadnikom vlastitog roda svaki
33 Peice, Juraj Jan, Opet novo svdoanstvo da je Gutenberg bio
rodom eh (Polag eskoga Cvtja br. 19, god. 1840.), Danica ilirska,
VI, br. 22, 30. svibnja 1840., str. 88, u: Danica ilirska
1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus,
II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1970.
34 Od onda poemi putovali su nauci od jednog do drugog naroda
sve do vrmena Gutenbergovog (eha kutnohorskog) i ferovog, koji su
se iznaastjem tiska neumrlimi uinili. U: Kukuljevi Sakcinski, Ivan,
Literatura talianska (Knjige najnovie tiue se Slavenah.), Danica
horvatska, slavonska i dalmatin-ska, IX, br. 22, 3. lipnja 1843.,
str. 88. u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija
reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber
Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.
-
60
Slaven biti u mogunosti prevladati ono to se obino naziva krizom
iden-titeta, a to e mu pruiti integritet i dignitet u regeneriranoj
zajednici. U njezinu okrilju narodu se na taj nain jami besmrtnost,
osmiljava mu se egzistencija i dodjeljuje joj se smisao.
Primjeri pak selektivnog kulturnog posuivanja (Smith) od
kontaktnih kultura rasvjetljavaju kako opstojnost nacionalnog
identiteta istodobno uv-jetuje odnos izdvajanja od drugih i
meukomunikaciju s drugima. Ponekad to posuivanje gotovo u cijelosti
zalazi u prostor fikcije. Dobar je primjer za to sluaj putanja u
optjecaj informacije kako je Ameriku prije Kristofora Kolumba
otkrio Poljak, Ivan iz Kolna, u tekstu O odkritju Amerike po
Poljaku Ivanu od Kolna.35 Rekonstrukcija otkria Novog svijeta
ustrajnom potragom za izvorima koji potvruju da je na njegovo tlo
najprije stupio jedan Slaven, a tek onda Kolumbo, imala je posve
konkretnu ideoloku (a gotovo uope ne znanstveno-historiografsku ili
edukativnu) funkciju. Preporoditelji su na taj nain ponajprije
mobilizirali osjeaj kolektivne
35 Iz primtbah Humboldtovih blodano je: 1) Da Ivan iz Kolna,
Poljak, g. 1476 kano vodja norvekih mornarah, oddlivi se s njimi iz
Norvegie, posti obalu od kopna i uine za Grnlandiom. 2) Da su 50
godinah posl toga bratja Cabot, g 1497, prodrvi u ove strane,
pregledali obale, koje tri godine potle, g. 1500, Cortereal zemljom
Labrador prozva. 3) Da 50 goditah kasnie, 1553, panjolski pisac
Gomara protegnu ime Labradora tja do zemlje, koju su Englezi, radi
jednolinosti s njihovom domovinom naselili, i da premda nije brojio
Ivana od Kolna medju one, koi su Ameriku prije Kolumba odkrili, to
je ipak dobro znao, da su Norvegi isto tako s njim, kao Englezi s
Cabotom zemlju tu objavili. 4) Da okritje Ivana od Kolna g. 1553
nije bilo izgubljeno, niti zaboravljeno, pae poznato Norvegom,
panjolcem, Flamandom, Batavom i Englezom, i da je bilo izvstno, da
se po odkritju ovom nita drugo neima razumti, nego zemlja Labrador
t. j. sverna ast od Amerike. 5) Napokon, da su istinite ri
Witflieta 8g. 1599), Pontana i Horna (1671) tvrdeih, da je Ivan od
Kolna odkrio zemlju Labrador i predgorje Anian. L..., O odkritju
Amerike po Poljaku Ivanu od Kolna, Danica horvatska, slavonska i
dalmatinska, IX, br. 50, 16. prosinca 1843., str 199, u: Danica
ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint izdanja Liber
Croaticus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost
o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1971.
-
61
pripadnosti, ali su tako takoer normirali ljestvicu
distinktivnih nacionalnih vrijednosti. U tom smislu Smith istie
da
() u kulturnom i politikom pogledu, istinosni sadraj pronaenih
sjeanja manje je vaan od njegova obilja, raznovrsnosti i
dramatinosti (estetskih kvalite-ta) ili od pruenih primjera
lojalnosti, plemenitosti i samoprijegora (moralnih kvaliteta), koji
nadahnjuju na podraavanje i vezuju sadanja pokoljenja za slavne
pokojnike.36
Preporoditelji su, u konanici, posuivanjem sjeanja od Poljaka,
Slo-vaka ili eha hrvatskom kulturnom preporodu na paradoksalan
nain, poistovjeivanjem s drugima dakle, osigurali ona razlikovna
obiljeja koja su vana kako za promicanje posve konkretnih politikih
ideja tako i za raanje nacije.
Nova kultura u izgradnji slui kao poligon za umnaanje
distinktivnih nacionalnih obiljeja. Obiaji, jezik, moral, kulturni
i znanstveni kapital temeljna su diferencijalna svojstva na kojima
novonastajua nacija gradi vlastitu samosvojnost. S druge strane,
ideologija kulturnog identiteta nedvojbeno ponitava razlike te one
koje su za nju prijetee zaboravlja i izgurava u drugi plan. U tom
smislu, hrvatski nacionalni identitet nastaje u toj meuigri
uspostavljanja i preuivanja razliitosti, ponitavanja drugosti i
njezina zanemarivanja. U konanici, i jedna i druga strategija
pokazuju kako zajednitvo naroda nastaje kao rezultat materijalne
dis-kurzivne izgradnje u kojoj se sadraji izmiljaju, selektiraju,
odbacuju i ponovno uvode prema zacrtanim politikim kriterijima.
Bilo da se distink-tivna svojstva imaginiraju ili preuuju, rije je
o radu reprezentacijskih mehanizama koji sudjeluju u nastajanju
jedne nove kulture zamiljene kao zajednice istomiljenika, ma koliko
je razdirale paradoksalne politike to nastoje ujediniti autentinost
i konstruktivnost, razliku i identitet, posto-janost i
razvitak.
36 Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek,
99, Beograd 1998., str. 253.
-
62
LITERATURA
Connerton, Paul, Kako se drutva sjeaju, prijevod Zdravko idovec,
Electa biblioteka, aB izdanja antiBARBARUS, Zagreb 2004.
Demeter, Dimitrija, Novogrke pjesme (Mojoj prijateljici, Druga
(pjesma) za nju; etnja; Ruevinama Misolungija, Da sluam arobne
zvukove) Proza (Jedna no), Spjev (Grobniko polje, Izjasnjenja k
Grobnikom polju), Drame (Teuta, Porin), lanci (Dramatika pokuenja
dio parvi Predgovor; Misli o ilirskom knjievnom jeziku, Narodno
kazalite kao zemaljski zavod), u: Izabrana djela, priredio Nikola
Batui, Stoljea hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997.,
str. 45-455.
Foster, Jonathan, K., Memory, A Very Short Introduction, Oxford
University Press, New York 2009.
Gaj, Ljudevit, Tko su bili stari Iliri?, Danica ilirska, V, br.
10, 9. oujka 1839., str. 38-39, u: Danica ilirska 1838-1839-1840,
IV-V-VI, Serija reprint izdan-ja Liber Croaticus, II. knjiga
pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1970.
Gellner, Ernest, Nacije i nacionalizam, preveo Tomislav Gamulin,
Minerva, Politika kultura nakladno-istraivaki zavod, Zagreb
1998.
Gross, Mirjana, O integraciji hrvatske nacije, u: Drutveni
razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila
Mirjana Gross, Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb
1981., str. 175-190.
Hobsbawm, Eric, Uvod: Kako se tradicije izmiljaju, u: Izmiljanje
tradicije, zbornik uredili Eric Hobsbawm i Terence Ranger, prevele
Slobodanka Glii i Mladena Preli, Biblioteka XX vek, (knjiga) 126,
Beograd 2002., str. 5-25.
Horvat, Rudolf, Socijalni rad hrvatskih preporoditelja, u:
Hrvatsko kolo, knjievno-nauni zbornik, knjiga XVIII, Zagreb
MCMXXXVII, Redovno izdanje Matice hrvatske, str. 265-269.
Jenkins, Richard, Etnicitet u novom kljuu, Biblioteka XX vek,
117, Beograd 2001.Kedourie, Elie, Nationalism, Fourth Expanded
Edition, Blackwell, Oxford UK &
Cambridge USA, 1993., 154 str.
-
63
Kukuljevi Sakcinski, Ivan, Literatura talianska (Knjige najnovie
tiue se Slavenah.), Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, IX,
br. 22, 3. lipnja 1843., str. 88. u: Danica ilirska 1841-1842-1843,
VII-VIII-IX Serija reprint izdanja Liber Croaticus, III. knjiga
pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.
L..., O odkritju Amerike po Poljaku I v a n u o d K o l n a,
Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, IX, br. 50, 16. prosinca
1843., str. 199, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX,
Serija reprint izdanja Liber Croati-cus, III. knjiga pretiska,
Liber Izdanja Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 1971.
Nemi, Antun, Izabrana djela, Naklada Matice hrvatske, Zagreb
1898., 464 str. (Sadraj: Izabrane pjesme; Kvas bez kruha ili: Tko e
biti veliki sudac?; Udes ljudski; Putositnice.)
Peice, Juraj Jan, Opet novo svdoanstvo da je Gutenberg bio rodom
eh (Po-lag eskoga Cvtja br. 19. god. 1840.), Danica ilirska, VI,
br. 22, 30. svibnja 1840., str. 88, u: Danica ilirska
1838-1839-1840, IV-V-VI, Serija reprint izdanja Liber Croaticus,
II. knjiga pretiska, Liber Izdanja Instituta za znanost o
knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb
1970.
Preradovi, Petar, Izabrana djela (Pervenci, Nove pjesme, Pjesme
objavljene u asopisima od 1852. do 1872., Pjesme na njemakom
jeziku, Lina-Lieder / Pjesme Lini, Kraljevi Marko, Crtice moga
ivota), priredio Cvjetko Mila-nja, Stoljea hrvatske knjievnosti,
Matica hrvatska, Zagreb 1997., 419 str.
Rakovac, Dragutin, Mali katekizam za velike ljude, u: Programski
spisi hrvatskog narodnog preporoda, priredio Miroslav icel, Stoljea
hrvatske knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str.
125-137.
Smith, Anthony D., Nacionalni identitet, Biblioteka XX vek, 99,
Beograd 1998., 307 str.
idak, Jaroslav, Ilirski pokret, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj
(od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), uredila Mirjana Gross,
Izvanredna izdanja Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., str.
191-215.
-
64
idak, Jaroslav, Foreti, Vinko, Grabovac, Julije, Karaman, Igor,
Stri, Petar, Valenti, Mirko, Hrvatski narodni preporod, Ilirski
pokret, Biblioteka Povijesna istraivanja, kolska knjiga i
Stvarnost, Zagreb 1988.
ulek, Bogoslav, ta namravaju Iliri?, u: icel, Miroslav,
Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 219-264.
Trnski, Ivan, Smrt Ilira na grobnikom polju (Polag napieva Tuno
spieva itd.), Danica ilirska, VIII, br. 32, 6. kolovoza 1842., str.
125, u: Danica ilirska 1841-1842-1843, VII-VIII-IX, Serija reprint
izdanja Liber Croati-cus, III. knjiga pretiska, Liber Izdanja
Instituta za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita
u Zagrebu, Zagreb 1971.
Vukotinovi, Ljudevit, Ilirisam i kroatisam, u: icel, Miroslav,
Programski spisi hrvatskog narodnog preporoda, Stoljea hrvatske
knjievnosti, Matica hrvatska, Zagreb 1997., str. 139-146.
ani, Ivo, Simbolini identitet Hrvatske u trokutu
raskrije-predzie-most, u: Historijski mitovi na Balkanu, zbornik
radova, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 161-202.
-
65
MEMORY, REMEMBRANCE AND FORGETTING: TROPES CONSTRUCTING NATIONAL
CULTURE
A b s t r a c t
Different scientific approaches to the problem of nations and
national-ism have appeared during the last thirty years. Nations
and nationalism are no longer observed as natural, unchangeable and
autochthonous processes, but as hybrid, imaginary and artificial
activities. The question of the role of cultural practices in the
creation of national identity is very often a burning issue for the
scholars dealing with the nation state. This paper contributes to
this topic. It focuses on the analyses of the roles of literary,
but also nonfictional programmatic texts of the Croatian Illyrians
who played a key role in constructing the nation as an imaginary
community (Anderson). By creating an active context for modeling of
the Croatian national being, the Illyrians sometimes had to resort
to forgetting, refreshing of memory, fabrication of tradition
(Hobsbawm), and similar methods in order to imag-ine a steady and
continuous history of the Illyrian movement and inscribe it
perspicaciously with new meanings. In that sense, this
interpretation is an attempt to illuminate the strategies of
memory, remembrance and forgetting as the tropes for construction
of the national culture.