Mustafa Spahić SOCIOLOGIJA Ud`benik za srednje škole Sarajevo, 1999. godine 1
Oct 31, 2014
Mustafa Spahić
SOCIOLOGIJA
Ud`benik za srednje škole
Sarajevo, 1999. godine
1
I UVOD U SOCIOLOGIJU
Misao i govor o čovjeku i društvu datiraju od ljudske pojave na zemlji, kroz razne
forme i oblike kazivanja. Prvo i najbitnije kazivanje o čovjeku i društvu svjedoči
religija, poezija i filozofija. Da bi bilo koja oblast mogla dobiti atribut teorijske
discipline ili znanosti ona mora imati svoj predmet, temu ili oblast kojom se bavi,
teorijski ili znanstveni metod, teoriju i terminologiju. Pošto sociologija ima ambiciju
da čovjeka i društvo sagledava i iz pozicije teorije i iz pozicije iskustva, služeći se pri
tome kao teorijsko-iskustvena disciplina, metodom i tehnikama znanosti, neophodno
je poznavati odnos između sociologije i znanosti kao i odnose između društvenih i
prirodnih pojava. Pošto je osnovna tema ili oblast sociologije društvo i društveno, a
svako društvo se sastoji od ljudi kao pojedinca i ličnosti, potrebno je znati definiciju
ličnosti i osnovne naznake čovjeka i individuuma kao što su karakter, svijest, savjest i
mentalitet. Da bi to znali moramo poznavati izvore i oblike ljudske svijesti. Osnovni i
prvobitni oblik ljudske svijesti je Božija Objava - revelacija.
Drugi izvor ljudske svijesti je mit i mitologija. Iz mita i motologije se razvijaju
svi oblici krive svijesti kao što su: magija, fetišizam, totemizam, animizam i
animatizam. Iz Objave se razvijaju svi oblici prave i čovjekovoj naravi, primjereni
oblici ljudske svijesti: religija, obredi, etika, običaji, navike, odgoj, kultura, umjetnost
i filozofija. Pošto se svi sadržaji i vrijednosti vjere, duha, etike i kulture čuvaju i
prenose kroz tradiciju kao živu povijest, koja sve generacije ljudskog roda neovisno
od vremena i prostora povezuje u jednu zajednicu, neophodno je poznavati izvor,
sadržaj i definiciju tradicije. S obzirom da svaki čovjek religijske istine, predstave,
sadržaje, vrijednosti, etiku, kulturu, umjetnost, filozofiju, obrede, običaje i navike
prihvata najviše preko odgoja, kroz formu i oblik tradicije neupitno je poznavanje
definicije, sadržaja i načina odgoja svakog djeteta. Znači, odgoj je od iste važnosti za
svakog čovjeka, porodicu i društvo. Pravi ambijent odgoja u slobodi je u porodici,
odnosno uz roditelje, majku posebno. Pošto su osnovne teme ili oblasti sociologije
ljudsko društvo kao globalna pojava u stalnom kretanju, procesima i mijenama;
društvene grupe kao posebna pojava i međučlan, halka i veza između društva kao
globalne pojave i svakog čovjeka kao osobe, dakle, pojedinačne pojave; društvena
2
struktura koja tretira sve elemente društva i njihove međusobne utjecaje i prožimanja;
društvena pojava kao svjesno, slobodno i namjerno uzajamno povezano djelovanje i
ponašanje najmanje dva čovjeka ili dvije društvene grupe koje proizvode novu pojavu
na čovjeku, društvu ili u prirodi, a koja ne bi nastala bez tog uzajamno povezanog
djelovanja, u biti uvjetovane nivoom ili kvalitetom svijesti i svakog čovjeka,
društvene grupe i društva kao cjeline, to ova knjiga, za razliku od drugih udžbenika
sociologije, prvo tretira sve oblike ljudske svijesti kao prvu i primarnu temu
sociologije, zatim društvo kao globalnu pojavu i njegovu posudu u kojoj obitava,
dakle državu. Iza toga, što je i logičo, slijede društvene grupe, društvene pojave sa
društvenim procesima, odnosima i tvorevinama kao elementima društvene pojave i
društvene strukture.
U drugom dijelu knjige iznosi se pregled osnovnih mišljenja i učenja o
zajednici, društvu i državi počevši od grčkih sofista, epikurejaca, stoika, Platona i
Aristotela. U okviru srednjeg vijeka prezentira se koncepcija o društvu i državi u
kršćanstvu i islamu. Tu su izložena učenja Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ibn
Halduna i Hasana Kjafije Pruščaka. Posebno treba podvući da su date osnovne
naznake “O državi Božijoj” Aurelija Augustina, državi utemeljenoj na razumu kod
Akvinskog, o Haldunovim prvobitnim društvenim oblicima – Nomadima i vezi među
njima ili Asabijji. Njegova definicja društva kao univerzalne zajednice koju
sačinjavaju svi stanovnici gradova i sela pod pojmom Umrana je nezaobilazna
kategorija. Ne upoznati se sa četiri osnovna temelja mudrosti o uređenju svijeta –
Usulul hikemom fi nizamil alemom - Hasana Kjafije Pruščaka iz XVI i XVII stoljeća,
što je dosad činjeno u svim udžbenicima, bio bi neoprostiv propust. Nakon toga
slijede mišljenja i učenja o društvu i državi od XVI-XVIII stoljeća. U tome razdoblju
ključne su teme: postanak države, ko pokreće i razvija društvo, kako nastaju društvene
pojave, ko je uzrok svega i postoje li zakonitosti u društvu kao i u prirodi, i da li
postoji stalni progres u ljudskom društvu? Na ova i slična pitanja pokušava se
odgovoriti kroz učenja: Hobsa, Rusoa, Makijevelija, Monteskijea, Bodina, Didroa,
Mandevila, Helvecija, Voltera i Turgoa. Prije konstituiranja sociologije javljaju se
učenja socijalista utopista: Kampanele, Tomasa Mora, Roberta Ovena i Šarla Furijea.
Zajednički imenitelj u učenju svih socijalista utopista je da sve probleme u društvu i
državi izaziva privatno vlasništvo kao najveće zlo u društvu. Poslije učenja socijalista
utopista dolaze osnivači sociologije: Sen Simon, njen imenitelj Ogist Kont i nosilac
biologizma Herbert Spenser. Unutar građanskih smjerova u sociologiji XIX stoljeća
3
prezentiraju se učenja raznih škola: naturalističke, geografske, demografske,
biologističke, darvinističke, rasističke. Od psihologističkih pravaca izlažu se:
instinktivistički, bihejvioristički, introspektivni, kolektivni i socijalno-psihološki.
U okviru njemačke formalne sociologije iznose se učenja: Zimela, Fon Vizea i Tenisa.
Unutar sociologističkog pravca nezaobilazni su i Dirkem, Veber i Gurvič. Dok
njemački formalisti insistiraju na društvenim odnosima, Dirkem na društvenoj pojavi,
Veber na razumijevanju i smislenom povezivanju pojava, dotle Gurvič insistira na
razumijevanju stvarnosti kroz deset spratova, unutar dubinske soiologije.
Sociologiju dvadesetog stoljeća obilježavaju tri osnovna pravca: funkcionalizam u
Americi, marksizam u istočnoj Evropi i sturkturalizam u Francuskoj. Najznačajniji
predstavnik funkcionalizma, Parsons, društvene pojave svodi na socijalnu akciju.
Socijalnu akciju sačinjavaju pojedinac, akcija i socijalni ambijent. Strukturalisti
smatraju da je struktura sve, a pojednici ništa. Najznačajniji strukturalisti su Mišel
Fuko i Klod Levi Stros. Učenje marksista je u defanzivi u cijelom svijetu.
Šta je uvjetovalo pojavu udžbenika sociologije?
Prvo, činjenica što se na tlu Bosne i Hercegovine, od domaćih autora, takav udžbenik
do sada nije napisao. Drugo, svi dosadašnji udžbenici sociologije napisani u Srbiji,
Hrvatskoj i Sloveniji, bili su zaogrnuti debelim ideološko-političkim ogrtačem.
Međutim, čak ni takvih udžbenika danas u Bosni nema, pa je pisanje sociologije bila
neophodnost. Konačno, što je najbitnije, neophodnost pisanja novog udžbenika
sociologije je u činjenici da dosadašnji autori nisu prezentirali neke bitne teme,
pogotovu na primjeren način i što nisu iznosili učenja muslimanskih teoretičara.
Dakle, trebalo je uspostaviti ravnotežu.
4
II SOCIOLOGIJA
2.1. Opća teorijska disciplina o društvu
Prvi govor i misao o čovjeku, društvu, zakonima i načinu života ljudi nalazi se u
suhufima ili manjim objavama. O čovjeku i društvu govore sveti spisi: Veda,
Rigveda, Upanišada, Purana, Dasatir, Biblija, Kur'an, zatim spisi starih naroda
Egipćana, Vavilonaca (Ep o Gilgamešu), Indijaca (Mahabharata i Ramajana),
Kineza, Grka (Ilijada i Odiseja) i drugih starih naroda. Za nastanak i razvoj
sociologije, kao posebne teorijsko-iskustvene discipline o društvu, nužno je poznavati
opće karakteristike epohe četrdesetih godina devetnaestog stoljeća. To je vrijeme
društvenih nemira i dubokih unutrašnjih sukoba i kriza. U nastanku sociologije i
njenog razvoj presudnu ulogu imali su: nastanak pokretne štampe – Gutembergova
galaksija, Kolumbovo otkriće Amerike, Engleska industrijska revolucija i pronalazak
parne mašine i Francusko-buržoasko politička revolucija 1789. godine koja koja
označava kraj feudalizma i početak kapitalizma.
U feudalizmu tri su svetinje neupitne:
Bog – Crkva
Kralj – Država
Otac – Porodica
Gutermbergova galaksija do nezamislivih razmjera preko štampe omogu}ava
širenje knjige i pismenosti. Engleska industrijska revolucija uve}ava proizvodnju,
razara sela i velike porodice i koncentriše ljude u gradove ~ime ruši neupitni autoritet
oca. Francuska buržoasko-politička revolucija dokida feudalizam, a uspostavlja
kapitalizam, ruši monarhiju i kralja a uspostavlja republiku i potiskuje ulogu Crkve u
društvu, sa javne potiskuje je u privatnu sferu života i ona više nema privilegiju da
jedina tumači svijet i život. Otkrićem Amerike proširuje se ljudska svijest o prostoru i
značaju prostora. Sada Atlantik zadobiva središnju ulogu koju je Sredozemlje imalo
hiljadama godina.
Sa francuskom revolucijom zaoštravaju se socijalni, ekonomski, i sveopći
odnosi i uslovi života. Francuska revolucija protjeruje Crkvu iz javnog, društvenog i
političkog života i svodi religiju na privatnu stvar svakog pojedinca kao slobodu
savjesti i vjeroispovjesti. Crkva je do tada imala presudnu ulogu u tumačenju i
objašnjavanju pojava u društvenom životu. U izmijenjenim uvjetima postavilo se
5
pitanje ko će umjesto Crkve tumačiti i upravljati društvenim zbivanjima i
zakonitostima. Novonastali kapitalizam je u svakom pogledu složenije i dinamičnije
društvo od feudalizma. To se odnosi na ekonomiju, privredu, pravo i ukupni društveni
život. Time se neminovno nameće potreba za osnivanjem jedne posebne discipline ili
nauke koja će se umjesto Crkve baviti razvojem, objašnjavati i upravljati društvom,
njegovom strukturom i razvojem. Kralj i monarhija su revolucijom srušeni i sada
umjesto kralja uspostavlja se pravna država, vladavina građanskih zakona i u ime
naroda a ne u ime kralja izriču se presude.
Poslije pronalaska parne mašine ogroman broj ljudi, što je do tada nepoznata
pojava, napušta velike seoske porodice i naseljava se u gradove u kojima se razvija
industrija. Porodica i značaj oca se devalvira i relavitizira. U gradu se uveliko mijenja
način života.
2.2. Dva osnovna smjera u soiologiji
Sociologija nastaje polovinom devetnaestog stoljeća kada dobiva svoje ime i od
samog početka razvija se u dva osnovna smjera:
1) građanski ili pizitivistički – utemeljen na naučnoj spoznaji i
2) marksistički – utemeljen na razvoju proizvodnih snaga i proizvodnim odnosima.
Oba smjera se, u istraživanju društvenih pojava, koriste istim metodama:
posmatranjem, eksperimentom, iskustvom i istim načinom prikupljanja građe i
upotrebe tehničkih sredstava. Jedina razlika među njima je u generalnoj eksplikaciji
(objašnjenju) ili teoriji društva.
6
III DEFINICIJA I PREDMET SOCIOLOGIJE
Sociologija je teorijsko-iskustvena disciplina koja izučava:
1) društvo kao globalnu i totalnu društvenu pojavu u neprestanom kretanju,
procesima i promjenama,
2) društvene grupe kao posebne i partikularne pojave koje su međučlan između
društva kao opće i pojedinaca kao pojedinačnih pojava,
3) društvenu strukturu,
4) društvene pojave i
5) osnovne oblike ljudske svijesti.
Iz definicije sociologije uočava se da je ona istovremeno praktično-
eksperimentalna i teorijsko-sistematska disciplina. U najširem smislu sociologija je
najopštija društveno-iskustvena disciplina. Tema posmatranja, proučavanja i
eksplikacije sociologije je ljudsko društvo kao opća, globalna ili totalna pojava, kao
opća kategorija koja se pokazuje u najrazličitijim manifestacijama društvenog života i
kretanja ljudi – smatra Marsel Mos.
1) Za Kivilijea i Gurviča sociologija je nauka o društvenim grupama. Društvene
grupe i društvene klase kao posebne oblike društva, po Gurviču, proučava
mikrosociologija, a društvo kao cjelinu, kao opću i globalnu pojavu proučava
makrosociologija. Zato je, po njemu, tema sociologije realnost uzeta u svim
stepeništima.
2) Po Sorokinu, sociologija je bila, jeste i bit će nauka o općim svojstvima klasa,
socijalnih pojava i odnosa među njima ili je neće biti. Slično stajalište zastupaju i
marksisti sa učenjem da je sociologija nauka o postanku, funkcionisanju i
smjenjivanju sistema, kroz klasnu borbu kao i da je to disciplina o općim
zakonima razvitka društva uopće.
3) Po Emilu Dirkemu sociologija ima dva osnovna zadatka.
a) da proučava zakonitosti društva i njegovu dinamiku i
b) da shvati i objasni bit i suštinu društvenih pojava i odnose među njima.
7
Po Dirkemu “... sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da
su društvo, kao i ostali svijet, podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje
prirode i koji je izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi
su vjerovali da se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti
sve oblike i sve moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti
imaju osobinu da neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili
biljku i obratno (magija)”. Ovu moć i svojstva ima samo Bog a u magiji ta svojstva i
moć pridaju se čovjeku.
4) Po Maksu Veberu, čiju sociologiju nazivaju sociologijom razumijevanja,
sociologija hoće društvene postupke i pojave razumijeti i smisleno povezati i tako
ih uzročno objasniti u njihovom toku i djelovanju. Ona treba da otkrije
neposredne pobude kojima se ljudi rukovode jer će tek tako razumijeti i
protumačiti društvene pojave a neće ih samo uzročno objašnjavati. Po formalnoj
sociologiji, čiji su glavni predstavnici Georg Zimel, Leopold Fon Vize i Ferdinand
Tenis, glavna tema sociologije jesu društveni oblici, društvene forme i okviri u kojima
ljudi žive. Te forme i okviri su neizmjenljivi, bez obzira na prostor i vrijeme.
Sociologija, po njima, mora proučavati oblike društvenog života a druge nauke će
ispitivati društvene sadržine i tvorevine. Začetnik ovog pravca, Zimel, tvrdi:
“Sociologija kao nauka o društvenom životu čovječanstva, koji može biti i u
bezbrojnim drugim slučajevima, predmet nauke, u istom je odnosu prema drugim
naukama kao što je geometrija prema fizičko-kemijskim naukama. Ona proučava
oblik u kojem materija tek postaje empirijsko tijelo, tj. oblik koji sam po sebi postoji,
naravno jedino u apstrakciji, isto onako kao oblik podruštvljenja.” Najznačajniji
predstavnik ove škole Fon Vize, pod utjecajem Aristotela, smatra da se oblici
društvenog života neovisno od vremena, ne mijenjaju i da su prisutni u cjelokupnom
društveno-historijskom zbivanju. Predmet sociologije, kaže on, nije društvo nego
društveno, a društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja ljudi u
društvenom prostoru. Procesi spajanja su: upoznavanje, približavanje, prilagođavanje,
udruživanje i asimilacija.
Procesi razdvajanja su: utakmica, opozicija i sukob. Obrnuti procesi umjesto
približavanja – neprilagođavanje, upoznavanja – neupoznavanje, asimilacije –
neasimilacija.
8
Tenis glavni značaj sociologije vidi u proučavanju društvenih oblika. Dva osnovna
društvena oblika koja su se u povijesti razvila, smatra on, su zajednica kao prvobitni
oblik ljudskog života i drugi, društvo kao kasniji i viši oblik ljudskog života u raznim
varijantama.
Za strukturaliste glavna tema sociologije je struktura i razvoj društva. Za psihološke
pravce sociologija je disciplina prvenstveno o interpersonalnim odnosima i to
prvenstveno interpsihičkim. Zato ona društvene pojave tumači kao individualne,
psihičke i kolektivne.
Za razliku od onih koji sociologiju smatraju najopćenitijom, posebnom društvenom
disciplinom i svojevrsnom enciklopedijom svih društvenih nauka, sociografski pravci
svode funkciju sociologije na opisivanje, prikupljanje i objašnjavanje građe izvan
aspekta cjeline društva. To su razne mikrosociologije na Zapadu. Pored svega, unutar
proučavanja društvenih grupa, sociologija proučava kaste, staleže, klase, plemena,
rodove, nacije i sve druge vrste društvenih skupina. Ona ne smije zanemariti ni cjelinu
društvene strukture, razvoj društva kroz povijest i osnovne tendencije u njegovom
razvoju. Da bi bilo koja disciplina imala svojstvo nauke, ona mora imati svoj predmet,
temu ili oblast koju proučava, naučni metod, teoriju i terminologiju.
3.1. Mogućnost otkrivanja uzroka pojava
Sociologija je usmjerena na otkrivanje bitnih zbivanja, unutrašnjih veza i relativno
nužnih zakona koji život određuju i daju mu njegovu karakterističnu strukturu.
Međutim, u pogledu otkrivanja uzročnosti, nužnosti i zakonitosti društvenih pojava i
predviđanja njihovog kretanja, postoje dva osnovna stava:
1) Ogist Kont – odbacuje kategoriju uzročnosti i smatra je metafizičkom i
spekulativnom te ističe da naučni zakoni treba da budu samo opći i da služe
predviđanju a ne utvrđivanju i otkrivanju nužnih veza uzroka i odnosa. Takvo
stajalište zastupa i Gazalija sa tvrdnjom da se mogu uočavati osnovne tendencije a ne
zakonitosti društva. Kont i Gazalija odbacuju kategoriju uzročnosti u smislu saznanja
i zato naučni zakoni po njima mogu samo predviđati a ne utvrđivati i otkrivati nužne
veze i odnose (kauzalitet) među pojavama koje su dostupne jedino Bogu.
2) Nasuprot njima Džon Stjuart Mil smatra da pojava nije objašnjena dok nije utvrđen
njen uzrok. A Dirkem razvija jedno funkcionalističko objašnjenje.
9
Sa stajališta islama moguće je pratiti manifestacije i relacije među pojavama a
njihovi uzroci ne mogu se u biti spoznati.
3.2. Podjela nauke
Cjelokupna oblast znanosti dijeli se na dvije velike grupe:
1) grupu prirodnih nauka i
2) grupu teorijsko-društvenih disciplina.
Te dvije grupe odgovaraju dvama velikim područjima univerzalne, od istog
Stvoritelja, darovane stvarnosti – prirodi i društvu. Priroda je predmet posmatranja i
proučavanja prirodnih nauka a društvo društveno teorijskih disciplina. Predmet
prirodnih nauka je priroda sa svim svojim manifestacijama, pojavama, procesima,
odnosima i zakonima, uključujući i čovjeka u onoj ravni u kojoj je biološko biće. Tu
stranu čovjeka proučava biologija, fiziologija i anatomija. Čovjekovo unutarnje
duhovno biće, srce, dušu, misli, osjećaje, želje, namjere i motive, prije svega otkriva i
saznanje Allahova Objava. Društvene discipline donekle prate čovjekov um i razum a
puno više iskustava i osjetila. Društvo, sa svim svojim razovrsnim manifestacijama, u
globalu je predmet društveno-teorijskih disciplina. Te manifestacije ljudskog i
društvenog su: govor, pismo, ustavi, zakoni, institucije, civilizacije i ljudska
ostvarenja. Društvene discipline proučavaju sve dostupne pojave i procese u kojima se
na bilo koji način izražava čovjek kao društveno biće. Posljednju, najpoznatiju i
najpriznatiju klasifikaciju i sistematizaciju nauka u Evropi izvršio je Ogist Kont.
Njegova sistematizacija i klasifikacija nauke izvršena je sa stajališta pozitivizma koji
je metodološka osnova cjelokupne njegove filozofije i sociologije. Naime, on smatra,
kao i njegov učitelj i stvarni osnivač sociologije, Sen Simon, da sociologija kao
egzaktno-eksplicitna nauka treba da proučava samo ono što jeste, što je dato, stvarno,
nesumnjivo, objektivno, dakle pozitivno. On kaže: “Istinska nauka (pravo saznanje)
će ostati uvijek nedostupna i uskraćena našem slabašnom razumu”. Zato naučna
istraživanja nisu usmjerena prema suštinskim uzrocima pojave, koje jedino Bog
poznaje, već sociologija proučava ono što je dato stvarno, vidljivo, objektivno i
pozitivno. To od sociologije traži i njegov učitelj Sen Simon sa zahtjevom da
sociologija, kao nauka poput prirodnih znanosti i matematike, fizike i hemije, mora
biti egzaktna i svi njeni sudovi moraju biti eksplicitni tj. jasni, precizni, sigurni,
izvjesni, mjerljivi i iskustveno provjerljivi. Upravo zato Kont, kada vrši
10
sistematizaciju i klasifikaciju nauke, u svoj sistem ne uvrštava ni filozofiju ni etiku, ni
psihologiju, ni nauku o državi i pravu, ni historiju, ni politiku, ni etnologiju, jer ih
smatra apstraktnim, misaonim i spekulativnim teorijskim disciplinama. I jedan i drugi
sociologiju smatraju egzaktno-eksplicitnom naukom koja podliježe svim pravilima,
kriterijima i metodama prirodnih nauka. U njegov sistem nauke spadaju:
1) matematika,
2) astronomija,
3) fizika,
4) hemija,
5) biologija i
6) sociologija
Dakle, on sociologiju svrstava u egzaktne znanosti i zato ona podliježe istim
metodama i kriterijumima kao i matematika, fizika, hemija itd. Sve ostalo kao
historija, filozofija, teorija države i prava, politika, jezičke znanosti, teorija
umjetnosti, etnologija, ekonomija ne spadaju u nauku već u teorijske discipline.
Poput Sen Simona i Ogista Konta i treći osnivač sociologije Herbert Spenser
sociologiju svrstava u pozitivne i egzaktne nauke. Zato se ona u istraživanju
društvenih pojava treba osloboditi bitnih osjećaja, simpatije ili antipatije, a društvene
pojave treba istraživati i proučavati objektivno, pošteno i nezainteresirano, kao što se
proučavaju prirodne pojave.
11
IV ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH DISCIPLINA
4.1. Sociologija i povijest
Povijest je mnogo starija od sociologije. Ona joj daje osnovnu građu i činjenice za
proučavanje. I historija i sociologija imaju istu oblast izučavanja – ljudsko društvo –
historja u prošlosti, a sociologija u prošlosti, sadašnjosti i nagovještaju budućnosti.
Jedina je razlika u metodi proučavanja istog predmeta. Historijska metoda je
individualna i konkretno-hronološka, dok je sociološka tipološka i uopćavajuća.
Historiju interesira i ona proučava robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam,
socijalizam ili revoluciju u svakoj zemlji pojedinačno, a sociologiju isključivo
interesira to šta je zajedničko, opće i isto u robovlasništvu, feudalizmu ili socijalizmu
neovisno od pojedinačne zemlje, dakle svugdje. Zato je stupanj apstrakcije i
nekonkretnosti veći u sociologiji nego u historiji.
Šta je povijest, a što historija?
Povijest je svaki trag ili otisak čovjekovog postojanja u vremenu i prostoru a historija
proučava samo najrelevantnije događaje u povijesti, posebno sa stajališta politike,
države, privrede i civilizacije.
4.2. Sociologija i filozofija
Unutar sociologije razvile su se tri tendencije:
1) pretvaranja sociologije u empirijsku i čisto egzaktno-iskustvenu znanost -
pozitivizam,
2) nastojanje da sociologija zadrži sociološko-filozofski ili filozofsko-historijski
aspekt i da ostane teorijsko-spekulativna i apstraktna disciplina. Tu filozofija daje
sociologiji generalnu metodu koju ona prilagođava sebi i
3) razvijanje sociologije kao posebne teorijsko-sistematske discipline i iskustveno-
eksperimentalne nauke kao i teorije i nauke istovremeno povezane sa filozofijom,
znanošću i poviješću. Ova orijentacija uzima od filozofije generalnu metodu a od
nauke i historije konkretne rezultate i činjenice.
Poput povijesti i filozofija je mnogo starija od sociologije.
12
Unutar filozofije metafizika i ontologija pokušavaju da otkriju i definiraju Bitak, izvor
svih bića i objektivne stvarnosti koja je izvan naše svijesti. Društvene pojave su
sinteza objektivnih i subjektivnih elemenata. Šta su pojave uopće - unutar filozofije
odgovaraju dva pravca - idealizam i materijalizam. Po idealizmu ideja i duh su
praosnova, praizvor prvi princip i izvor svega, a po materijalistima to je materija. Oba
pravca sadr`e po pola istine jer su materija i duh nerazdvojivi. Sam idealizam može
biti objektivni i subjektivni. Drugi aspekt, koji sociologija preuzima iz filozofije,
pored ontologije, jeste gnoselogija tj. teorijsko-spoznajna disciplina koja se bavi
mogućnošću spoznaje, objektivne stvarnosti. Jedni prihvataju mogućnost potpune
spoznaje društvenih pojava, a gnostici negiraju mogućnost spoznaje društvenih
zakonitosti. Ovo su samo dva pola krajnosti zato što se nikada ne može sve saznati a
izvjesna spoznaja, i unutar nje ljudska odgovornost, je moguća.
4.3. Sociologija i psihologija
Psihologija za predmet proučavanja ima individualne psihičke tj. unutrašnje
subjektivne doživljaje koji izazivaju određene vrste ponašanja, dok sociologija
proučava cjelokupne međusobne odnose veze i procese među ljudima, kako vanjske
tako i unutarnje. U tim međusobnim odnosima i ponašanjima ljudi, psihološki
elementi čine samo jedan od sastavnih djelova, pored drugih činilaca. Psihološke
elemente, motivacije, osjećanja, unutarnja htjenja i raspoloženja ljudi, sociologija
mora uzimati i zato se i proučavaju individualni i grupni psihički doživljaji, posebno
ponašanje mase u povezanosti sa društvenom sredinom. Psihologija može samo
registrirati reakcije, refleksije i manifestacije duše a nikada ne može proučavati i
spoznati samu dušu jer ona spada u Allahov emr – odredbu i jedino je Njemu
dostupna. Psihologija samo uočava njene reakcije. Kao što anatomija i fiziologija
proučavaju tijelo i njegove sastavne djelove, tako psihologija ima ambiciju da spozna
dušu i njenu bit, a to je nemoguće jer ona može spoznati samo reakcije i manifestacije
duše, a nikada samu dušu.
4.4. Sociologija, etnografija, etnologija i antropologija
I etnografija i etnologija i antropologija su discipline koje su se razvile unutar
povijesti u zasebne oblasti.
13
Etnografija je prvi i niži stupanj u istraživanju kulturnih fenomena raznih etničkih
grupacija i to najčešće urođeničkih “primitivnih” predhistorijskih. To istraživanje
sastoji se u otkrivanju, posmatranju, prikupljanju, opisivanju i sređivanju činjeničnog
materijala. Na temelju etnografskog materijala etnologija vrši teorijsko uopćavanje i
sintezu. Tako je etnografija prva faza etnologije. Ta sinteza može biti trostrukog
smjera: geografskog, historijskog i sistematskog. Najčešće se ističe kulturno-
historijska komponenta etnoloških sinteza. Etnografski i etnološki materijal služi
sociologiji kao iskustveni i činjenički materijal za viši i apstraktniji teorijski nivo.
Etnologija je historijska i generalizirajuća znanost, dok sociologija primjenjuje
metodu generaliziranja za sav život čovjeka. Etnologiju interesira kultura svakog
naroda pojedinačno, a sociologiju kultura i način života naroda uopće. Između
sociologije i etnologije smještena je antropologija. Neki izjednačavaju sociologiju i
antropologiju što nije potpuno ispravno, jer antropologija stavlja akcenat na čovjeka
pojedinca i njegovu prošlost a sociologija prvenstveno na društvo, njegovu sadašnjost
i viziju budućnosti ne zaboravljajući prošlost.
4.5. Odnos prirodnih i društvenih pojava
Vjernici iz Tevhida-monoteizma i Allaha kao Essameda polaze od principa da je
Stvoritelj prirode i društva Jedan i u tome se sastoji istovjetnost prirodnih i društvenih
pojava i njihova nerazdvojivost i međusobno nesuprostavljanje kao što se čini u
Evropi unazad pet stoljeća. Ipak, postoje izvjesne nijanse i razlike između prirodnih i
društvenih pojava ali ne i nepomirljive suprotnosti. Allahov zakon u prirodi zove se
Sunnetullah a u društvu šerijat. Kur'an poziva ljude da posmatraju i proučavaju kako
univerzum, kosmos i prirodu tako i društvo i njegovu povijest. U tom proučavanju
uočava se da su prirodne pojave pristupačnije ispitivanju od društvenih.
One se često ponavljaju na gotovo identičan način (teorija reverzibiliteta), a
društvene pojave i kada se ponavljaju nikada se ne ponavljaju na istovjetan način
(teorija ireverezibiliteta) i uvijek u njima pored starog ima i nešto novo.
Objekti istraživanja prirodnih nauka lišeni su svjesnih akcija. Oni se pokazuju
onakvima kakvi jesu i u njima ne postoji mogućnost planskog, namjernog, voljnog i
svjesnog prikrivanja stvarnih pojava i činjenica. U prirodi nema munafika-janusovaca,
muraija-transparentno lažnih ljudi, kaziba-lažova, sarika-kradljivaca, fasika-griješnika
14
i idžrama-perverzija. Niko osim čovjeka nikada ne može govoriti da jeste ono što nije
i da nije ono što jeste.
Prirodne pojave se mogu lakše ispitivati od društvenih pojava i to
eksperimentalnim putem, posmatranjem i iskustvom pa se čak mogu izazivati
umjetnim putem u laboratoriji, dok društvene ne mogu.
Društvene pojave su u drugačijem položaju i one su kompleksnije po svojoj prirodi i
zakonitosti i njihova zbivanja su dublja i skrivenija od prirodnih. Teže ih je uočiti jer
su njihovi nosioci ljudi kao misaona bića koja raspolažu slobodom, sviješću, voljom,
namjerom, htijenjima, osjećajima, strastima, željama, motivima, interesima i
instiktima što nije prisutno u prirodnim predmetima. Zato je ljudsko ponašanje
moguće skrivati, podešavati, namještati; murailuk – transparentnost, munafikluk –
dvoličnost. Nema životinje ili biljke koja je munafik i muraija (licemjer). To mogu
biti samo ljudi.
15
V SOCIOLOŠKI METOD
Pored predmeta ili oblasti kojim se bavi, svaka nauka i disciplina mora imati i vlastiti
metod. Postavlja se pitanje šta je metod u nauci?
Metod je put i način kojim se postiže osnovni cilj nauke, naučno saznanje. Kao takav
on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterijume, koje primjenjuje nauka uopće.
Metod kazuje i pomaže kako da se uz najmanji rizik postigne cilj naučnog saznanja.
Sve faze naučnog rada potpadaju pod pravila naučnog metoda. Iako su mnoge metode
zajedničke u više društvenih disciplina pa čak i prirodnih, sociologija je ipak za
posebne potrebe svoga predmeta istraživanja izgradila i posebne tehnike i metode
istraživanja zato što je ona istovremeno praktično-eksperimentalna i teorijsko-
sistematska disciplina. Sociologija generalnu metodu uzima od filozofije a
istraživačke tehnike, činjenice i rezultate od nauke i historije. Ona u svome
proučavanju počinje od istraživanja konkretnih pojava. Put naučne spoznaje kreće iz
osjetila, preko posmatranja, nastavlja se preko razuma i završava sa umom. Nauka
prvo istražuje pojedinačne, zatim posebne i, konačno, opće pojave. To je metoda
indukcije. Filozofija kreće od općeg, preko posebnog do pojedinačnog fenomena. To
je dedukcija. Postoje tri osnovna metoda u sociologiji:
1) pozitivistički (egzaktno-naučni),
2) historijsko-komparativni i
3) marksistički.
5.1. Pozitivistički metod
Pozitivistički metod kojeg razvijaju i zastupaju Sen Simon, Ogist Kont i Herbert
Spenser polazi od dostignuća prirodnih nauka i u osnovi pretpostavlja da postupci,
sredstva, modeli i objašnjenja koji su dali velike rezultate u tumačenju prirodnih
pojava, mogu da posluže kao uzor i društvenim disciplinama.
Pozitivistički metod traži egzaktnost i eksplicitnost tj.: preciznost, jasnoću, sigurnost,
pouzdanost, valjanost, jednostavnost, opštost, mjerljivost i iskustvenu provjerljivost
naučnih sudova ili iskaza putem eksperimenta ili logičkih formula.
16
U prirodnim naukama se naglašava induktivni, pojedinačni put u istraživanju i
zaključivanju, a u filozofiji deduktivni. Ta metoda polazi od pojedinačnih preko,
posebnih do općih pojava u saznanju, za razliku od deduktivne metode u filozofiji
koja polazi od općih, preko posebnih do pojedinačnih pojava u saznanju. Induktivna
metoda stalno naglašava značaj pouzdanosti, valjanosti, preciznosti, jasnoće,
sigurnosti, jednostavnosti, mjerljivosti i provjerljivosti naučnih iskaza. Osnovna
slabost i zamka pozitivističkog metoda jeste potpuno izjednačavanje prirodnih i
društvenih pojava. Zato oni sve metode i istraživačke tehnike koje su dale epohalne
rezultate u prirodnim naukama na isti način prenose i na društvene pojave i fenomene,
gdje nisu dale takve rezultate. Zašto? Zato što priroda i društvo nisu ni isti, ni
suprotni, nego su, ipak, različiti.
5.2. Historijsko-komparativni metod
Historijska škola tvrdi da se društvene pojave kao ljudske tvorevine, zaboravljajući
da se dešavaju u prirodi, bitno razlikuju od prirodnih i da društvene discipline imaju
bitno drugačiji zadatak od prirodnih nauka.
Društvene discipline, prema zastupnicima historijsko-komparativne metode Maksa
Vebera, Emila Dirkema, Diltaja, Ibn Halduna trebaju uživljavanjem i intuicijom
tumačiti ili eksplicirati tj. metodom razumijevanja i smislenog povezivanja otkrivati
unutrašnje značenje koje je autor pripisivao svome djelovanju i svojoj tvorevini. Zato
se društvene pojave, za razliku od prirodnih, ne mogu hladno, nezainteresirano i
objektivno posmatrati, što je osnovni zahtjev pozitivističke metode. Za historijsku
metodu, Dirkem naglašava da historijska komparacija dopušta da se riješi i uoči jedna
institucija u njenim konstitutivnim elementima iz prošlosti, jer nam ona pokazuje,
kako se rađaju u vremenu ustanove i institucije jedne poslije drugih. Tako sociologija
postiže realnost samo pomoću historije, a historija objašnjava realnost samo
zahvaljujući sociologiji. Historija sociologiji daje realnost i činjenice, a sociologija
historiji daje mogućnost objašnjenja pojava pomoću svoje metode. Ko hoće da se drži
sadašnjosti, da je razumije i da ima viziju budućnosti, mora poznavati prošlost.
Glavna greška i zamka radikalne historijske škole ili historicizma jeste što društvene
pojave izdvaja iz prirode i smatra da prirodne i društvene pojave niučemu nisu slične
17
nego potpuno suprotne i suprotstavljene. Zastupnici historicizma kao da zaboravljaju
da se sve ljudske pojave događaju u prirodi.
5.3. Marksistički metod
Marksistički metod tumači sve pojave na osnovu razvoja i stupnja razvijenosti
proizvodnih snaga i kroz klasne suprotnsoti i klasne borbe.
Stepen razvoja proizvodnih snaga uslovljava osnovne i primarne međuljudske odnose
a to su proizvodni odnosi. Na temelju proizvodnih odnosa kao bazi formiraju se svi
oblici ljudske svijesti ili nadgradnja kao politika, pravo, religija i umjetnost. Dakle svi
odnosi su rezultat proizvodnog odnosa i sve moguće pojave uslovljene su tim
odnosom. Sva kretanja u povijesti uslovljena su razvojem materijalnih proizvodnih
snaga, klasnim suprotnostima i klasnom borbom. To je metoda dijalektičkog
marksizma i historijskog materijalizma, koji umjesto Hegelovog kretanja duha uzima
razvoj i kretanje materijalnih proizvodnih snaga. Ova metoda, čiji su glavni zastupnici
Marks, Engels i Lenjin, se sve više napušta u svijetu. Prema marksistima proizilazi da
rad proizvodi pamet a ne pamet rad.
5.4. Faze naučnog saznanja
Opći postupak naučnog saznanja u iskustveno-egzaktnim naukama po pravilu se
sastoji iz šest faza:
1) određivanje predmeta istraživanja,
2) postavljanje polazne postavke ili hipoteze,
3) prikupljanje činjenica, istraživanje i prikupljanje građe,
4) opisivanje pojava, sređivanje, sistematizacija i klasifikacija činjenica,
5) objašnjavanje, tumačenje ili eksplikacija činjenica na temelju postavljanjenog
naučnog zakona i
6) provjeravanje objašnjenja ili recenzija zapisanog djela – verifikacija.
U osnovi, pozitivna nauka se temlji na posmatranju preko ljudskih osjetila i na
empiriji (iskustvu), a ne samo na čistom umovanju. Činjenice se prikupljaju
18
posmatranjem, posrednim i neposrednim, običnim, prirodnim, anegdotskim i
sistematsko-naučnim putem. U smislu prikupljanja činjenica sociologija se koristi i
istraživačkim tehnikama: eksperimentom, intervjuom, anketom, upitnikom, testom,
monografijama, statistikom itd. Sve ove tehnike služe za sređivanje, uopćavanje i
uspoređivanje skupljenog materijala. Tako npr. novinski tekst informativne naravi
mora odgovoriti na šest pitanja: ko, šta, gdje, kako, kad i zašto.
5.5. Nivoi spoznaje
5.5.1 Teorija
Kao što svaka disciplina ima svoj predmet, metod, također ima i svoju teoriju.
U znanosti postoje tri stupnja spoznaje: na nivou hipoteze, na nivou teorije i na nivou
naučnog zakona.
Naučna hipoteza - pretpostavka ili slika je samo pretpostavljeno moguće ali ne i
utemeljeno i istinito objašnjenje određene pojave. Hipoteza je samo moguća ili
vjerovatna pretpostavka ili slika a teorija je utemeljena i istinita pretpostavka i slika i
zato je na višem stupnju.
Teorija – (besar i nezar) u biti ima tri značenja: 1) gledanje, posmatranje, (umno i
znanstveno) što je njeno izvorno značenje, 2) u filozofiji označava misaono-spoznajnu
aktivnost, ukoliko se zamišlja kao čista tj. u procesu spoznaje bez upotrebe osjetila,
teorija je tada pronalaženje zrenje i povezivanje smislenih likova bez obzira na
njihovu primjenu, na njihovo iskorištenje, pri ostvarenju određenih ciljeva. Kao
područje recepcije (prijema) i unutrašnje (noetičke) elaboracije (obrade) racionalnih
sadržaja, teorija se redovito suprotstavlja praksi kao području izvanjske aktivnosti,
iako ta područja ostaju u odnosu uzajamne i dijalektičke uvjetovanosti. Teorija je
rezultat misaone aktivnosti u filozofiji, i tada se zove besar i 3) u znanosti, teorija je
općenita postavka ili generalna slika ili koherentno povezana skupina posebnih
postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje, pojava i činjenica. Teorija je
utemeljena i istinita verifikovana generalna slika ili pretpostavka, za razliku od
hipoteze. U nauci teorija se zove nezar a u teoriji besar.
19
5.5.2. Naučni zakon
Zakon postoji u pravu i nauci. U pravu je zakon najviši pravni akt izveden iz ustava.
U znanosti naučni zakon je najveći i najizvjesniji stupanj naučne spoznaje i
saznanja.
Naučni zakon je jezički i logički jasno i precizno formuliran stav ili iskaz o objektivno
postojećim, općim, nužnim, suštinskim i relativno stalnim vezama i odnosima među
pojavama u prirodi i društvu. Naučni zakon služi kao najracionalnija osnova za
proučavanje i tumačenje prirodnih i nekih društvenih pojava. Svojstva naučnog
zakona su objektivnost, opštost, stalnost, nužnost i uzročnost, eksplicitnost i
izražavanje suštinskih svojstava
Objektivnost je bitno svojstvo naučnih zakona, koje ukazuje na iskustveni karakter
naučnog iskaza. Ti zakoni su iskazi, koji se odnose na veze među pojavama koje
postoje u objektivnoj, prirodnoj i društvenoj stvarnosti i koje se mogu odgovarajućim
metodološkim postupcima iskustveno provjeriti. Samo iskustveno provjereni i logičko
dokazani iskazi i stavovi mogu imati status naučnih zakona. To je osnovna razlika
između naučnog zakona i teorije jer su iskazi naučnog zakona iskustveno provjerljivi
a teorijski, bez obzira što su tačni, nisu. Tako je teoriju jedinstvenog polja otkrio
Ajnštajn a kao naučni zakon po formulama ju je dokazao, na iskustveno provjerljiv
način Abdu-s-Selam. Zato je naučni zakon posljednji stupanj spoznaje u nauci.
Doduše, naučni zakoni izražavaju samo suštinska i najbitnija svojstva veze i odnose
među pojavama u prirodi ili društvu a ne sva i sporedna. Opštost je također oblik
ispoljavanja naučnih zakona. Nauka počinje sa pojedinačnim (induktivna metoda) ali
je cilj nauke da preko pojedinačnih i posebnih sazna opće pojave, veze i odnose u
prirodi i društvu. Nužnost je ono svojstvo naučnog zakona po kome se on razlikuje od
bilo kojeg općeg stava odnosno iskustvenog uopštavanja. Uzročnost je najizrazitiji vid
nužnosti a uzročnost predstavlja skup bitnih uslova koji izazivaju nastanak, promjenu
ili nestanak neke pojave u prirodi i društvu. To je kauzalitet po kome je svaka
posljedica izazvana nužnim uzrokom. Učenje o kauzalitetu i Bogu kao nepokrenutom
pokretaču svijeta razvio je Aristotel. Relativna stalnost i konstantnost veza i odnosa u
prirodi i društvu je prvi preduslov da se započne naučno proučavanje. Dakle red,
20
zakonitost, stalnost i određena pravilnost u prirodi i društvu pored svih promjena
postoji.
5.5.3. Znanost –‘Ilm
Grčki episteme, latinski scientia, arapski ‘ilm, znanost ili nauka je skup svih
metodički stečenih i sistematski sređenih znanja i djelatnosti kojima se stječu takva
znanja.
Uže kazano, znanost je skup svih metodički stečenih i sistematski sređenih znanja iz
precizno određene oblasti ili aspekta zbilje i djelatnosti kojim se stječu takva znanja.
Sve znanosti u užem smislu sačinjavaju znanost u općem smislu. U oba smisla
znanost ima različite aspekte ili strane.
Tako je znanost jedinstvo istraživanja, objašnjavanja, otkrića, izlaganja dokaza
sistema i metoda.
U islamu nije određen i ograničen objekat ili predmet nauke i nema sakralne i
svjetovne nauke. Jedini je uvjet da nauka kao i sve ostalo bude u ime Boga. Ako nije
tako, onda je nauka bez religije sakata a religija bez nauke slijepa i vodi u taklid,
tradicionalizam i imitaciju. Rezultat razuma i osjetila jeste znanost. Stvoritelj svih
stvorenih svjetova i stvorenja jeste Jedan, a polje ili predmet nauke su stvoreni
svjetovi i stvorenja. Naučna spoznaja i otkriće uvijek je ograničena. Znanost bez
religije je sama sebi cilj i dovodi u opasnost i život i ljude. Danas je ključna parola na
Zapadu “Bože, sačuvaj me od nauke od koje nema koristi”.
5.5.4. Osnovne ideje i principi moderne znanosti
Robert Hazen i Džemjs Trefil predlažu dvadeset osnovnih ideja i principa čije
poznavanje predstavlja fundament naučne pismenosti i kulture. To su: 1) Univerzum
je uređen i predvidljiv, 2) sva kretanja se mogu opisati jedinstvenim pravilima (prvi i
drugi zakon termodinamike koji određuju ponašanje toplote i energije), 3) energija se
ne može od strane čovjeka ni stvoriti ni uništiti, 4) energija uvijek prelazi iz oblika
veće ka oblicima manje mogućnosti i korištenja (sveukupnost znanja o elektricitetu,
21
magnetizumu, elektromagnetnom zračenju, dakle, o svjetlosti, mikrotalasima,
radiotalasima zasniva se na principu), 5) Elektricitet i magnetizam su dva vida iste sile
(osnovna priroda materije i energije svedena u slijedeće dvije krupne naučne ideje), 6)
sve je sačinjeno od atoma (zerra), 7) sve čestice, energija i ispin elektrona je kretanje
jezgra – pojavljuje se u diskretnim jedinicama i ništa se ne može mjeriti bez uticaja na
objekat mjerenja (stavovi značajni za hemiju), 8) elektroni omogućavaju vezu između
atoma, 9) izgled i osobine materije određeni su atomima koji ih čine – njihovom
vrstom i međusobnim vezama, 10) nuklearna energija nastaje iz dijela mase čestica,
11) sve u stvarnosti sačinjeno je od kvarkova i leptona; 12) zvijezde se rađaju i umiru
kao i sve ostalo; 13) svemir je nastao u određenom historijskom trenutku – prije 15
milijardi sunčanih godina i od tada se neprestano širi, 14) svaki posmatrač vidi iste
znakove prirode, 15) površina zemlje se stalno mijenja i ne postoje stalni oblici na
njoj, 16) svi procesi na zemlji se odvijaju u ciklusima (biologija), 17) sva živa bića su
sačinjena od ćelija a neživa od atoma, 18) cjelokupni život je zasnovan na genetskom
kodu istog tipa – min nefsin vahidetin, 19) svi oblici života razvijaju se prirodnom
unaprijed određenom selekcijom i 20) svi živi oblici su međusobom povezani.
Obrazovan čovjek se smatra kulturnim ukoliko ima makar elementarna znanja o
religiji, umjetnosti, politici, geografiji i nauci.
5.5.5. Civilizacija Umran Medenijjetun Hadaretun
Kao što je kultura rezultat duhovne kreacije, znanost osjetila i razuma tako je
civilizacija rezultat znanosti.
Civilizacija potiče od latinske riječi civilis, arapske umran, medenijjetun ili hadaretun.
Civilis doslovice znači građanski ili uglađen. U najširem smislu civilizaciju čine sva
sredstva i tehnike kao rezultat nauke u prevladavanju prirode, a uz to i svi izvanjski
oblici ljudskog stvaralaštva pa i vanjska strana kulturnog života. Ovaj termin je nastao
u XVIII stoljeću kao antiteza pojmu neprosvjećenog i mračnog doba feudalizma.
Volter ovim pojmom označava dolazak novog svijeta prosvijećenosti i naprednog
društva zasnovanog na principima razuma. U prvom značenju taj pojam se vezuje za
nauku i progres. U XVIII stoljeću taj pojam se odnosi još i na usavršavanje ljudske
prirode, na kultiviranje naravi i običaja, poboljšanje zakonodavstva da bi sa
industrijskom revolucijom obuhvatio i unutrašnji život čovjeka ili kulturu.
22
Početkom XIX stoljeća civilizacija postaje sinonim za najviši stepen razvitka
materijalne i duhovne kulture koju je u to vrijeme postigla zapadna Evropa. Zato neki
autori smatraju civilizaciju najvišim stepenom u duhovno-kulturnom i ukupnom
razvoju bilo koga naroda. Za Izetbegovića: Civilizacija je opredmećena i
materijalizovana nauka. Dvije ključne tekovine i obilježja svih dosadašnjih
civilizacija su država i pismo.
5.5.6. Pismo
Pored države, pismo je druga bitna značajka svake civilizacije. U osnovi čovječanstvo
je prošlo kroz tri ključna razdoblja. Usmeno, koje je u povijesti ljudstva najbitnije i
najdugotrajnije. To je ono razdoblje u kome se u raznim periodima, na raznim
mjestima i različitim narodima pojavilo na hiljade vjerovjesnika. To je civilizacija
pamćenja, učenja napamet i civilizacija uha. Drugo razdoblje je period slova i pisma.
Pojava pisma za mnoge predstavlja najznačajniju pojavu i otkriće u povijesti svijeta.
U širem smislu pismo se može definirati kao sistem vidljivih oblika (slikarija,
simbola, znakova i njihovih kombinacija) namjerno proizvedenih u svrhu
memoriranja i obavještavanja.
U užem smislu psimo je sistem znakova koji predstavlja određene elemente govornog
jezika: pojedine riječi, slogove ili glasove.
Prvi simboli i znaci u funkciji pisma bile su slike i to je slikovno ili piktografsko
pismo. Druga faza u razvoju pisma i slova je prijelaz sa piktografije na ideografiju u
kojoj se smanjuje zorno ilustrativna uloga sličica a povećava njihova simbolička
vrijednost. Ovdje se umjesto slika za svaku konkretnu ili apstraktnu pojavu sve više
izmišljaju smisleni metaforički ideogrami, npr. usta i ptica označavaju pjevanje, dvije
žene - svađu. Širenjem ideografske pismenosti, prvobitna usporedba između simbola i
govorne riječi kao nosilaca smisla prelazi u usporedivost grafičkog znaka i riječi kao
takve, kao jedinstva fonetskog oblika i značenja. Time je stvorena konačna osnova za
razvoj pravog glasovnog pisma. Faze do konačnog fonetskog pisma su ideografsko-
fonetsko (kinesko), znakovno, slogovno i konačno alfabetsko - fonetsko pismo.
Alfabet je pismo u kome je osnovno načelo jednak znak – jedno slovo, jedno slovo –
jedan glas. Slovo je okvir, posuda, oblik i forma glasa, slog dva ili tri glasa, riječ je
23
sinteza više slogova, a rečenica je sinteza više smislenih, međusobno povezanih riječi
kojima se izražava jedna zaokružena ili upotpunjena misao. Treće razdoblje je
sadašnje doba ili civilizacija slike i elektronike.
24
VI DEFINICIJE I TERMINOLOGIJA
Pored predmeta, metode i teorije svaka nauka ili teorijska disciplina mora imati i
definicije i terminologiju. Pošto je oblast ili tema sociologije društvo a društvo se
sastoji od pojedinaca to je najbitnije unutar durštva znati šta je i ko je čovjek.
6.1. Čovjek - Insan
Čovjek ili ličnost je stabilna organizacija individualnih karakteristika osobe ili insana,
na osnovu kojih se svaki pojedinac razlikuje od bilo kojeg drugog čovjeka. Ličnost je
istovremeno distinktivno (razgovjetno) svojstvo čovjeka i ona se vezuje samo za lice,
za osobu a ne za predmet, biljku, životinju ili neku apstrakciju, npr. čovjek uopće.
Ličnost predstavlja jedinstvenu cjelinu i neponovljivi entitet (biće). Ličnost je otvoren
sistem, ne potpuno, koji ostvaruje stalnu interakciju i komunkaciju sa svijetom i
ljudima, za razliku od individuuma koji je potpuno zatvoren u sebe, ili od bezlične
osobe koja se potpuno otvara, utapa i asimilira u masu. Suprotnost ličnosti su
individuum, epigon i bezlična osoba koja je bez stava i totalno otvorena i kao takva se
utapa u masu.
6.2. Individuum
Individuum na latinskom znači nedjeljiv, nerazdruživ, nedjeljivo pojedinačno biće a,
u ravni društva to je potpuno zatvorena osoba za interakciju i komunikaciju. On misli
da interakcijom gubi svoju ne samo osebujnost već i jedinstvenost u čemu je njegova
opstojnost. Ličnost komunicira sa svima ali ne ostaje ni u bilo kome, a bezlična osoba
u komuniciranju utapa se i asimilira u svakog. Individuumu nedostaje četvrto svojstvo
ličnosti. Bezlična osoba je poput kontejnera.
6.3. Epigon
Eepigon na grčkom znači potomak. U društvu su epigoni oni ljudi čiji su ideali, cilj i
smisao života isključivo ideali i zavjeti predaka, bez obzira na novonastale okolnosti.
Oni sve novine, nove vrijednosti i sadržaje odbijaju sa obrazloženjem ljubavi i
vjernosti idealima svojih predaka.
25
Sa stajališta čovjeka i digniteta njegove osobe najbitniji su karakter, svijest, savjest i
mentalitet.
6.4. Karakter - El-Ihsan
Grčki harasoη α ρ α σ ο znači urezuje. Urezivanje ima dvostruko značenje: u etici
i biologiji. U etici karakter je moralno-etička strana čovjeka po kojoj se odlikuju,
raspoznaju i od drugih razlikuju njegovi vrijednosni sudovi, iskazi i vrednovanje. U
biologiji karakter je svaka izrazita osobina nekog organizma po kojoj se prepoznaje i
upoređuje s drugima.
6.5. Svijest - Et-Takva
Svijest je sveukupnost psihičkih procesa i funkcija čovjeka. Osjetilno-razumske i
umno-spoznajne funkcije usmjerene su na objektivnu stvarnost, na vidljivi svijet a
psihičke funkcije preko savjesti na unutarnje čovjekovo biće. Svijest čini čovjeka
čovjekom i ličnošću. Ona je sa slobodom najbitniji faktor čovjekove odgovornosti i uz
Objavu odlikuju čovjeka nad drugim bićima.
Postoje tri stanja ili tri stupnja svijesti:
1) jasna – insan,
2) polujasna – matuh, mazlum, maksum, ahmak i
3) nejasna svijest – luđak, med`nun.
6.6. Savjest
Postoje tri određenja savjesti: a) sa stajališta svijesti, b) opće i c) sa stajališta svakog
čovjeka pojedinačno.
a) Sa stajališta svijesti savjest je moralna, saznajna jasnoća, izvjesnost i sigurnost
svijesti u prepoznavanju nekog predmeta, čina ili postupka.
26
b) Općenito savjest se može odrediti kao skup načela, principa, kriterijuma i stavova
na osnovu kojih pojedinac prosuđuje svoje ili bilo čije ponašanje, riječi, djela i
postupke.
c) Sa stajališta svakog čovjeka savjest je istovremeno integrirano funkcioniranje
ličnog sistema, moralnih vrijednosti po kome se prosuđuje o sebi ili bilo kome
drugom. Čovjek moralne sudove o sebi, drugima, o bilo kome ili čemu zasniva na dva
izvora: na Objavi kao generalnom Furkanu (kriteriju) koji jasno određuje, vrednuje,
kvalifikuje i razlikuje dobro od zla, istinu od neistine, svjetlo od tame, pravdu od
nepravde. Drugi izvor moralnih sudova i saznanja, pored Objave, jeste ljudska duša
koju je Allah stvorio i kojoj je On put dobra i suštinu zla jasnim i shvatljivim učinio.
Objava dođe kao moralna centrala a duša svakog čovjeka kao telefonski broj koji se
priključuje na tu centralu. Zato je savjest unutarnji moralni glas svakog čovjeka, od
Boga, u njega usađen, koji ne može niko izbrisati bez obzira koliko to pokušavao. To
je moralni zakon u nama koji uz zvjezdano nebo iznad nas, za Kanta, predstavlja jasan
dokaz o postojanju Boga.
6.7. Mentalitet
Na latinskom misaoni, je opće psihičko ustrojstvo čovjeka ili zajednice. To je globalni
duhovni lik pojedinca ili zajednice i njihov tipični način mišljenja, doživljavanja,
vrijednovanja i reagiranja. Mentalitet se više odnosi na grupe nego na pojedince, a
karakter na pojedince u moralnoj sferi.
27
VII IZVOR I OBLICI SVIJESTI
U teoriji se postavlja pitanje šta je prvi izvor iz kojeg je nastala i iz kojeg se razvila
prvobitna ljudska svijest. Po Hegelu i Frejzeru to je magija kao neizdiferencirana ili
niži stupanj ljudske svijesti. To nije istina zato što se svijest prvog čovjeka, njegovo
poimanje svijeta, zakona, sistema vrijednosti (etike) i načina života izvodi iz Objave.
Magija nastaje kasnije kao rezultat đavolje objave ljudima ili mitologije. Magija je
religija mitologije a u toj religiji umjesto Boga vjeruje se u bogove. Umjesto mita,
Bog šalje Objavu (Suhufe i Kitabe), umjesto magije - islam, umjesto maga
vjerovjesnike i umjesto bogova - vjeru u jednog Boga.
7.1. Oblici krive svijesti
U oblike krive svijesti spadaju mit, magija, fetišizam, totemizam, animizam i
animatizam.
7.1.1. Mit - Usturetun
Sa stajališta islama mit je šejtanova objava. Mit je inače središnji elemenat i vezivno
tkivo arhajsko-paganske kulture. Mit je priča, bajka, legenda kojoj se pridaje naročiti,
gotovo sveti značaj, i mit govori o svetim licima i junacima, o porijeklu svih stvari, o
tome kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, o tome kako se svijet nastanio ljudima i
kako su neki smrtnici postali besmrtnicima. Mit govori i o nastanku bogova. Mitovi
igraju središnju ulogu u reguliranju života u prvobitnim društvima koja su odbacila
Objavu ali i u psihološkom razvoju pojedinaca. Postanak svijeta se može objašnjavati
isključivo na tri načina. Putem Objave, mita i naučnim putem kroz teoriju evolucije,
što je svojevrsna vrsta mita.
Mitologija je znanost o nastanku i razvoju mitova.
Učenje o postanku bogova naziva se teogonija a o njihovom pojavljivanju u svijetu
teofanija.
28
7.1.2. Magija- Sihr
Magija je religija mita.
Magija (sihr) je skup tajanstvenih radnji, riječi ili postupaka pomoću kojih mag (sahir)
ili čarobnjak želi utjecati na prirodni tok stvari, mijenjati ih, podešavati ih, a također i
njihov kauzalitet nužne – uzročno-posljedične veze i odnose usklađivati sa svojim
željama. Mag hoće da umejsto Boga, bude stvoritelj, zakonodavac, izazivač i
promjenitelj sudbine a u to i ljude uvjerava, navodi i zavodi. Magija je posljedica mita
i to je ustvari širk. Zato se u magiji nikada do Boga ne može doći dalje od samog
maga. Mag je dakle, krajnja granica i cilj vjerovanja a ne Bog.
7.1.3. Fetišizam – Sanemun Asnam
Fetišizam je magijsko-religijsko vjerovanje u natprirodnu i svetu moć materijalnih
predmeta, biljaka i životinja. Ti predmeti, biljke i životinje koji se posvećuju i koji se
obožavaju i vjeruju nazivaju se fetiš. Oni koji te predmete uzimaju za objekte
obožavanja (mušrici) smatraju da te idole mogu pridobiti, njihove odluke o sebi
izmijeniti, odgoditi ili na druge prebaciti raznim obrednim radnjama i poklonima.
Fetišizam je u biti materijalno predmetna magija u kojoj se vjeruje u mnoge stvari i
predmete.
7.1.4 Totemizam - Sanemun
Totemizam je jedna vrsta fetišizma gdje se uzima za kult obožavanja i vjerovanja
tačno određena stvar, biljka ili životinja zato što se vjeruje da se u nju uselio
zajednički duh pradavnog pretka, roda ili plemena. Totemizam je također materijalna
ili predmetna magija u kojoj se vjeruje u pojedinačnu stvar ili predmet. Zato je u
totemu pohranjen identitet roda i plemena i on predstavlja njihov kontinuitet
memorije. Mjesta gdje se postavljaju i čuvaju idoli zovu se taguti - panteoni.
7.1.5. Animizam
Animizam je mušričko-politeističko vjerovanje da svaka pojedinačna stvar, biljka ili
životinja imaju svoga duha koji ima vlastitu egzistenciju. U Islamu niko osim čovjeka
29
nema u sebi R⟩ h. To je također vjerovanje u samostalna duševna ili duhovna bića
izvan ili iznad svega tjelesnog koja na naš život djeluju i upravljaju njim. Za animiste
su duše svih stvorenja iste. Po njima bi i životinje bile odgovorne na Sudnjem danu.
Ipak, samo su ljudi odgovorni, zato što oni jedini u sebi nose moralnu spoznaju,
posjeduju slobodu i darovani su Objavom. Animizam je u biti duhovna pojedinačna
magija.
7.1.6. Animatizam
Animatizam je vjerovanje u neku jedinstvenu, nedjeljivu, bezličnu i natčulnu duhovnu
silu koja ispunjava i određuje sve stvari, bića i stvorenja. Ona sve prožima a ni ukoga
se pojedinačno ne useljava. Ako je tako onda se gubi individualna odgovornost.
Animatizam je u biti duhovna kolektivna magija.
7.2. Osnovni oblici ljudske svijesti
Religija, kultura, filozofija i umjetnost su osnovni oblici ljudske svijesti u svakom
vremenu. Međutim, prvi i iskonski oblik iz koga se razvijaju svi ostali oblici ljudske
svijesti po kojima čovjek jeste čovjek, je religija. Izvor prave i jedino legitimne
religije jeste Objava.
7.2.1. Religija – Dn
Religio na latinskom znači pobožnost (ibadet), poštovanje Boga, religare povezati se i
vezati se za Boga. Islam znači svjesna, savjesna slobodna i namjerna predanost i
pokornost Jednom Bogu. Islamski naziv za svaku religiju jeste din. Zajedničko svim
religijama usprkos velikih i nepobitnih razlika jeste slijedeće:
1) Iman - vjerovanje u jedno, apsolutno, natprirodno i onostrano transcadentno biće,
koje je stvorilo, koje stvara i upravlja svim svjetovima. Jevreji vjeruju u jednog
Boga koji se objavio jedan-jedini puta i jednom - jedinom izabranom jevrejskom
narodu. Kod njih je bog Jahve, samo bog jevrejskog naroda a svi ostali narodi nisu
Božijim objavljivanjem darovani i na njih se ne odnosi Božiji zakon i zaštita.
30
Kršćani vjeruju u jednog trojedinog boga koji se u svijetu pojavljuje na način
trojice: kao bog-otac, bog-sin i sveti duh. Muslimani vjeruju u Jednog Jedinog
Boga stvoritelja svih svjetova, ljudi i naroda. Taj apsolutni, univerzalni i svemoćni
i transcadentalni Bog svim narodima u svim vremenima slao je objave preko
poslanika. Islam se u biti svodi na Iman, Islam i Tevhid.
2) Ibadetullah - karakteristika religija i religioznih ljudi jeste osjećaj zavisnosti,
robovanja pred apsolutnim bićem u koje se vjeruje. Ta zavisnost i robovanje Bogu
ispoljava se kroz ibadet, strah, i nadu pred apsolutnim bićem, obrede, etiku i
zakon.
3) Menasici - sve religije imaju religijske ritualne radnje ili obrede (menasike) i
pomoću kojih religiozni ljudi žele naklonost i uspostavu veze sa Bogom. Oni
preko obreda misle, sjećaju se i vežu za Boga.
4) Ahlak – Etika. Sve religije daju i određene propise o životu i učenju o dobru i zlu,
vjerski moral, učeći da moralna načela, vrijednosti, imperativi, principi, pravne
regule i norme potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti i
pravila one učvršćuju i uozbiljuju učenjem i vjerovanjem u zagrobni život i
vjerovanjem o nagradi i kazni (džennet i džehenem), susretu sa Bogom i
odgovornosti pred Njim i vjerovanjem da je njihov izvor Bog. Sve religije vjeruju
i uče da je Bog Izvor Apsolutne Istine, Apsolutne volje – zakona, Apsolutnih
vrijednosti - etike i da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova.
5) Emsal - Sve se religije služe i simbolima.
6) Institucije i organizacije. Religije imaju svoje posebne organizacije, institucije i
hijerarhiju. Organizacija kod kršćana naziva se Crkvom. Hijerarhija Katoličke
Crkve izgleda ovako: papa, kardinali, nadbiskupi, biskupi i oni sačinjavaju
Crkveno učiteljstvo i oni su sa ostalim izvorima, izvor vjere. Kao takvi, oni
donose, mijenjaju ili poništavaju dijelove Crkvenog učenja. Dok su u službi
smatraju se bezgrješnim i nezabludivim. Niže svećenstvo su fratri i kanonici.
Hijerarhija Pravoslavne Crkve izgleda ovako: patrijarh, arhiepiskop, episkop,
31
popovi, parosi i đakoni. U manastiru su: jerođakon i jeromonah. Sve se religije u
osnovi dijele na monoteističke i politeističke, objavljene i neobjavljene.
Din ili religija muslimana jeste Dinu-islam. Riječ din javlja se u nekoliko osnovnih
značenja:
a) u značenju suda i suđenja,
b) u značenju religije uopće i to bilo koje,
c) islama kao religije od Allaha i priznate kod Allaha,
d) religija muslimana i
e) u značenju jedinstva imana, islama i ihsana.
U jednom hadisu koji prenosi hazreti Omer koji je mutevatir, dinom se označava
jedinstvo osnovnih praktičnih dužnosti (islamski šarti), jedinstvo osnovnih temelja
islama (imanski šarti), jedinstvo karakternih dužnosti (ihsan).
U religijsku organizaciju spadaju i sekte, jeresi ili šizme. Ihsan znači osvjedočeno i
uvjereno obožavanje Allaha, kao da ga vidimo, a to je temelj ljudskog karaktera i
praktičnog ponašanja. Religiju ili din možemo definirati i ovako: Dini-islam kao
predanost i pokornost Allahu je sveukupno životno držanje i ponašanje čovjeka koje
je uslovljeno i određeno vjerom u Allaha. Vjerovanje u islamu se naziva iman, religija
- din, Božja volja u formi vjerozakona naziva se šerijat, islamska pravna znanost fikh
(jurisprudencija) vjerska zajednica muslimana ummet a svaka konfesija millet a krvna
zajednica zurijjet. Za razliku od vjernika ateisti ili kjafiri tvrde da se materija i priroda
ne mogu ni stvoriti ni uništiti već da mogu samo mijenjati svoje oblike. Po njima
materija je vječna, nestvorena, neuništiva, samoopostojeća, samonastajuća,
samosvrhovita i samozakonita. Religija tvrdi da je Bog stvorio prirodu, svemir,
univerzum i sve svjetove, On je održava daje joj vrijeme i rok i određuje joj svrhu.
Samo je Bog vječan a priroda i sve stvoreno su prolazni. Vjernici se nazivaju teisti a
nevjernici ateisti – mulhidi ili kjafiri. Oni koji vjeruju u jednog Boga zovu se
monoteisti a oni koji vjeruju u više bogova zovu se politeisti ili mušrici. Pored
vjerovanja i robovanja Bogu, etike, obreda, simbola, religijskih institucija i ustanova,
vjerozakona sastavni i nerazdvojni dio religija su tradicija i običaji.
32
7.2.1.1. Etika, Moral - Ahl♠ k
Na latinskom etika se naziva mos, moris ili moralis a na grčkom ethos š to
znači običaj. Riječ etika ima dvojako značenje:
1) teorijska disciplina koja ispituje nastanak, razvoj, vrši klasifikaciju i
sistematizaciju moralno-etičkih kategorija, ispituje ciljeve i smisao moralnih htjenja,
temeljne kriterije za vrednovanje moralnih čina kao i uopće zasnovanost o izvoru
morala. U objavljenoj religiji izvor morala je Bog a u neobjavljenim religijama izvor
morala je neko drugi osim Boga. Etika je istovremeno i teorija morala koja ima za cilj
da analizira, objašnjava i razumijeva sam moral i
2) ona istovremeno pokriva cijeli sadržaj morala. Etika i moral su sastavni i
nerazdvojivi dio svake religije. Nema žive etike bez Objave. Etika je, zapravo,
ostvarena ili praktična religija. U moral spadaju moralni zakoni, kategorije,
vrijednosti, principi, načela, sudovi i sadržaji. Kao što žive religije nema bez morala
tako ni društvenog morala nema bez religije. Jedino se radi o tome na čemu se zasniva
moral. U pogledu izvora morala i njegove orijentacije etika može zastupati dva
stajališta. Prvo heteronomno stajalište po kome je izvor morala kao i religije izvan
čovjeka u Božjoj Objavi ili autonomno gdje je izvor morala u samom čovjeku što
zastupaju ateisti i svi oni koji ne vjeruju da je Bog Stvoritelj svega i Izvor svih
vrijednosti. Po zastupnicima autonomne teorije čovjek je mjera svih stvari postojećih
koje jesu da jesu i nepostojećih koje nisu da nisu. U religiji je Mjera, Sudac i Izvor
svega jedino Bog. U tom smislu etika može biti orijentirana aprioristički (objavljena)
a neobjavljena: empiristički, intelektualistički, naturalistički, aksiološki (teorija o
vrijednostima) i voluntaristički. Osnovno značenje morala u odnosu na čovjeka je da
se njime označe svi moralni i vrijednosni sadržaji ljudi i čovjeka. Moral se zato i
upotrebljava i u vrijednosnom smislu da označi pozitivne i dobre osobine čovjeka.
Naše ocjenjivanje bilo čijeg postupka, ponašanja, karaktera, djela, riječi i držanja
nazivamo moralnim sudom ili ocjenom. Da bi se neki postupak, ponašanje, riječ,
djela, držanje ili karakter ocijenio kao dobar ili loš, neophodno je imati mjerilo ili
kriterijum na osnovu kojeg se sudi i sa kojim se uspoređuje prosuđivani postupak i
33
karakter. To generalno mjerilo ili kriterijum u islamu jeste Furkan iz Kur’ana i Sunnet
i pojedinačno unutrašnji glas ljudske savjesti na duši svakog čovjeka. Ti kriterijumi i
mjerila ispoljavaju se u obliku principa, načela ili pravila, koja ustvari znače modele i
oblike načina ponašanja kojih se treba pridržavati. Norme ili pravila kao korelativ sa
kojima se uspoređuje ponašanje čovjeka pretpostavljaju pojam vrijednosti, zato što
one nisu same sebi svrha. S druge strane, propisivati bezvrijedno je besmisleno.
Pozitivno vrednovanje pretpostavlja i ono što je suprotno vrijednosti. Sve vrijednosti
imaju svoje suprotnosti: iskrenost – neiskrenost, pravda – nepravdu, povjerenje –
nepovjerenje. Samo Bog nije u relacijama. Slijedeća bitna osobina vrijednosti je
njihova hijerarhija ili skala vrednovanja. Osnovne moralne kategorije su: moralni sud,
postupak, karakter, savjest, obaveza ili dužnost, kriterijum ili pravilo, vrijednost i
hijerarhija vrijednosti. Ono na što se odnosi moralni sud jeste neki postupak, držanje,
djelo, riječ, ponašanje ili karakter nekog čovjeka ili nas samih, a mi o tome izričemo
moralni sud. Najviša vrijednost u etici je dobro, a dobro je ono što proizvodi najveću
sreću za veliki broj ljudi. U islamu je dobro birr (lejse-l-birre - definicija dobra).
Osnova etike u islamu je je’murune bil ma’rufi ve jenhvene anil munkeri - naređivati
dobro a odvrćati od zla u ime Allaha na korist ljudi. U pogledu svrhe i cilja moralnog
htijenja i djelovanja unutar različitih etičkih koncepcija može se zastupati
eudajmonizam, hedonizam, perfekcionizam, utilitarizam a, s obzirom na predmet
svojih preokupacija, etika može biti orijentirana indivdualistički (egoizam),
altruistički ili imati kao svoju težnju socijalno-moralne probleme. Sama etika je
dvoznačan pojam kojim se označava:
1) ono što se tiče etike kao teorijske discipline unutar religije i filozofije i
2) ono što je samo po sebi etički vrijedno, moralno ćudoredno.
Moral se odnosi samo na ovo drugo, odnosno samo na sadržaj morala.
7.2.1.2. Obredi – Rituali – Menāsik
Obred je oblik istovremeno individualnog i društvenog ponašanja, po spoljašnjoj
ravni blizak običaju i svečansoti koji se teško može odvojiti od njih, ali ipak bitno
različit. Specifično značenje i razlika obreda od običaja je u tome što je on
sankcioniran vjerskim propisima i na njima se zasniva. Zato je svaki obred predvidiv,
34
redovan, uokviren i reguliran. Zna se kako se izvršava i u ime koga i za što se čini.
Obred nije ni biološki ni racionalno uslovljen već je utemeljen u religiji kao potvrda
služenja, pokoravanja i približavanja Bogu. Po svojim posljedicama on ima i
društvenu korist i smisao, jer kurbansko meso koje se kolje u ime Boga koristi
ljudima. Bez religije nema obreda. Emil Dirkem definira obred kao “... pravilo
ponašanja koje određuje kako čovjek treba da djeluje u prisustvu svetih predmeta i na
svetim mjestima.” On razlikuje negativne obrede kojim se zabranjuje i pozitivne ili
afirmativne kojima se nešto dozvoljava. Pozitivnih obreda ima više vrsta: imitativnih,
komemorativnih, zatim žrtvenih i žalosnih. Van Genep razlikuje svečane i krizne
obrede. Svečani su rođenje, vjenčanje itd. Tu su i kalendarski obredi. Obredi po
njemu imaju slijedeća značenja: a) predstavljaju međuljudsku komunikaciju i zato
imaju društvenu funkciju, b) obredi su načini govora i razgovora, c) oni njihovom
nosiocu daju utisak moći i d) znače ono što njihovi nosioci smatraju da znače i mi ih
možemo objasniti samo pomoću vjerovanja koja su vezana za njih. Genep klasificira
obrede i na prijelazne priključne i marginalne. Obredima se svjedoči robovanje Bogu,
ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom, oni približavaju čovjeka Bogu i
pomoću njih se postiže i učvršćuje svijest o Bogu.
7.2.1.3. Običaj - ‘Urf, Adet - Sunnet
Običaj je dugotrajan način istog, isključivo i samo društvenog ponašanja ljudi u
određenim prilikama koji se smatra potpuno obaveznim. Običaj je glavna vrsta
društvenih normi i usmenih pravila u nerazvijenim i primitivnim društvima gdje slab
utjecaj ima Objava i pravo. U takvom društvu običaj reguliše skoro cjelokupni
društveni i javni život i otuda njegov tako veliki značaj. Zato se on po pravilu
primjenjuje. Narod kaže: “Bolje je da nestane selo nego adet.” Pod prijetnjom
neorganiziranih društvenih sankcija (nedržavnih i nevjerskih) sam narod kažnjava
onoga ko krši njegove običaje. Običaji nastaju dugotrajnim i ponavljanjem istog
ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj može i ne mora biti utemeljen na
religiji. To je osnovna razlika između običaja i obreda. Svi običaji unutar islama koji
su nastali kao slijeđenje prakse Poslanika i vjerovjesnika nazivaju se Sunnet. Običaj
koji nije utemeljen na dini-islamu naziva se ‘urf ili adet. S te strane, on može biti
pozitivan i negativan. Etika, obredi, običaji i navike su sastavni dio svake religije pa i
islama.
35
7.2.1.4. Navika
Za razliku od običaja koji predstavlja isključivo društveno ponašanje, navika je
individualna pojedinačna sklonost da se postupa na uobičajeni – naviknuti ili
automatski način. Dakle, navika je individualno, običaj samo društveno ponašanje.
Navika se postiže ličnim iskustvom ili vježbom. Navike muslimana ne smiju biti
suprotne učenju i vrijednostima islama.
7.2.1.5. Tradicija – Mīsak, Ahd, Vasijjet
Bez tradicije nezamisliva je bilo koja religija. Šta je onda tradicija? Tradicija je
čuvanje i prenošenje duhovnih vrijednosti vjere, etike, sadržaja, činjenica i produkata
čovječanstva s generacije na generaciju u svim vremenima, bilo usmenim ili
pismenim putem. Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da sada postoji i da
će postojati i kao čuvana autentična predaja i baština, prenositi se i postojati do
Sudnjeg dana. To su sa stajališta islama sve vrijednosti i činjenice koje se prenose i
predaju svim generacijama a koje su utemeljene na objavama i sunnetima svih
poslanika i vjerovjesnika. Zato je tradicija živa historija koja sve generacije ljudskog
roda povezuje u jednu vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulturno-civilizacijsku i
pravno-običajnu zajednicu. Zapravo, na tradiciji počiva kultura uopšte.
Sociološki aspekt tradicije obuhvata pogled na čovjeka, društvo, svijet i život. U
tradiciju spadaju moralni obrasci, mišljenja, ponašanja i djelovanja što svaka
generacija preuzima od prethodnih. Zahvaljujući tradiciji kao posudi u kojoj se čuva i
prenosi vjersko i duhovno blago čovječanstva, postoji i kontinuitet i organska veza
među svim generacijama ljudskog roda. Osnovnu životnu nit i najbitniju vezu među
svim generacijama čini Objava i Sunnet.
7.2.1.6. Tradicionalizam – iskrevljena tradicija
Tradicionalizam je svaki nazor i učenje koji precjenjuje značenje običaja, znanja i
iskustava koji su utemeljeni u čovjekovom iskustvu, razumu, umu i spoznaji a ne na
Objavi i Sunnetu. Tradicionalizam hoće, mada je to nemoguće, da ljudske vrijednosti,
36
isksutva i sadržaje nametne kao vrijednosti svake generacije. Međutim, sve što
nastane u vremenu od ljudi podliježe sudu i mijeni vremena. Zato je tradicionalizam
uvijek u ratu sa vremenom, znanošću, duhom, spoznajom i sa kretanjem. Neovisno od
toga u kojoj je mjeri tradicija pozitivna i neminovna, toliko je tradicionalizam opasan
i poguban.
7.2.1.7. Odgoj – Edeb, Terbijjet
Odgoj ljudi, pogotovu djece i omladine je jedna od osnovnih obaveza i permanentnih
dužnosti, prije svega, roditelja u braku i porodici, ali to je i briga društva, i države u
cjelini. Slobodne osobe, ličnosti i ljudi se odgajaju putem religije u okviru slobode a
neslobodne osobe se pomoću propagande i ideologije u neslobodi dresiraju. U
najširem smislu odgoj se može definirati kao specifična međuljudska društvena
pojava koja omogućava povijesni kontinuitet društvenog života kao i prenošenje,
usvajanje i naučavanje i unapređivanje kulturnih, moralno-etičkih vrijednosti i
principa, religijskih predstava, pravnih normi i običaja kroz niz generacija putem
tradicije. U užem, osnovnom i konkretnom značenju, odgoj je namjerno, svjesno,
plansko, slobodno, svrhovito i sistematsko djelovanje i vršenje utjecaja ponajprije na
neodraslog čovjeka i djecu radi svjesnog i aktivnog razvoja njegovih vrijednosnih
dispozicija i uvođenja u kulturnu i vjersku stvarnost na slobodan način. Putem odgoja
moraju se usvajati i naučavati religijske istine, moralno-etičke vrijednosti, kulturni
obrasci i pravne norme. Konkretni oblici i ciljevi odgoja uvjetovani su religijom,
etikom, kulturom, pravnim sustavom, običajima, društveno-historijskim i političkim
okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u stanovitim granicama, ovisno od svake
pojedinačne ličnosti koja je jedinstven i neponovljiv entitet. S odgojem su u bliskoj
vezi obrazovanje, nastava i stjecanje navika. U odgoju mlađih bitnu ulogu imaju uzori
i primjeri starijih, posebno roditelji, na njihovo ponašanje. U tom pogledu svi su
poslanici i vjerovjesnici usvetun hasenetun – najbolji uzori i primjeri u stvarima vjere
i etike u kojih su djela i riječi istovjetni. Kada oni ne bi bili uzori ljudima po pitanjima
vjere i etike, čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu.
7.2.2. Kultura - Sekāfetun
37
Sa religijom, filozofijom i umjetnošću kultura sačinjava oblik cjelokupne svijesti.
Kada im se pridoda etika, obredi, običaji kao elementi religije tada sačinjavaju bitnu
dimenziju unutrašnjeg duhovnog života kao što nauka, civilizacija, tehnika i
tehnologija sa prirodnim dobrima i sistemom informiranja sačinjavaju spoljašnje
dimenzije ljudskog života. Kultura potiječe od latinske riječi kultus i glagola colere –
poštovati, brinuti se, zemlju obrađivati, a u vjeri svako posebno štovanje, divljenje,
osjećaj ovisnosti i obožavanja više sile. Kultura znači ratarstvo, preradbu,
usavršavanje neke građe i njenu obradu za određenu svrhu. Dakle, u bitnom smislu
kultura počiva na robovanju Bogu i na zabranama.
7.2.2.1. Definicije kulture
Po sociološkom Leksikonu: “Kultura je skup svih materijalnih i duhovnih vrijednosti,
procesa, promjena i tvorevina koje su nastale kao posljedica materijalne i duhovne
intervencije čovjeka u prirodi, društvu, mišljenju kao i duhovnom i materijalnom
svijetu“. Osnovni zadatak kulture sastoji se u tome da humanizira i kultivira čovjeka,
te da mu olakša, produži i omogući napredak i njega i ljudskog društva. Kultura je
najviši izraz čovjekovog duhovnog, unutar njega nastalog stvaralaštva. Humanost je
osnovni vrijednosni i osmišljavajući princip kulture.
Po filozofijskom Rječniku: “Kultura je ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku i
njegovim djelima koja, za razliku od djela civilizacije i materijalne kulture, nosi svoje
vrednote sama u sebi. Kultura u isti mah znači i akt, kreativni proces i ono što je tim
procesom ostvareno. U najširem smislu tu spadaju i moralni čini, umjetnička kreacija
ali i ostvareno djelo, za razliku od tvorevina tehnike koje služe svrhama izvan sebe, pa
i protiv sebe. No i kulturne tvorevine (dobra) mogu se nasljeđivati i prenositi samo
svojom izvanjštinom, bez unutrašnjih vrednota, koje su temeljne za ostvarivanje
kulturnih dobara. Vanjska strana kulture zajedno s tehnikom sačinjava civilizaciju.
Kultura je antiteza pojmu civilizacije i prorode. U prirodu čovjeka spadaju njegove
urođene osobine a pod kulturom, ličnim zalaganjem i kreacijom ostvarena ličnost. To
nisu potpuno odvojena područja njegove osobenosti, ali se ipak mogu i moraju
diferencirati iako su u zbilji neodvojivo spojena i međusobno prožeta.“
Riječnik francuske akademije skreće pažnju na pet osnovnih značenja kulture:
38
1) ističe vrijednost kulture naspram prirode, kojom se prirodi pridodaje ljudski genije
da bi je izmijenio, obogatio i uvećao njene darove,
2) smisao kulture se sastoji u metodičkom nastojanju čovjeka da razvije svoje
vlastite urođene sposobnosti,
3) U kulturi se prepliću protivurječna svojstva zato što je ona rezultat i proces onoga
što drugi ostvaruju ali i onoga što postiže pojedinačni individuum. Tako je kultura
spoj indivdiualnog i općedruštvenog stvaralaštva. Samo je prvi čovjek na svijetu
imao potpunu kulturnu autonomiju i individualno stvaralaštvo. Kod svih drugih
ona je spoj individualnog i općedruštvenog,
4) značenje kulture kao opće kulture – kao općih saznanja ili iskustava koja prethode
i korisno prate svaku profesionalnu orijentaciju. Tako se čovjek uz vlastito
iskustvo koristi i iskustvima svih prethodnih generacija i
5) kultura je cjelina intelektualnih, moralnih i materijalnih aspekata sistema
vrijednosti ili drugačije kazano, ona je stil života koji karakteriše određenu epohu.
Po Nikolaju Berđajevu kultura ima izvor u duhu i njen razvitak nije ništa drugo nego
fenomenologija (pokazivanje duha). Kao trijumf stvaralačkog duha nad prirodnim
stihijama ona je ostvarenje novih vrijednosti. Međutim, napregnuta želja za životom
za praksom postaje uzrok duhovnog trošenja kulture i njen prelazak iz organskog u
kritički stadijum. Tada kultura mijenja pravac i od idealnih vrijednosti prelazi na
praktično ostvarenje života i moći. Duhovna komponenta je bitna u nastanku svake
kulture, a nauka i tehnika u nastanku civilizacije.
Po Vajtu kulturu od prirode razdvaja simbol, a po Ničeu postoje beskrajni
antagonizmi između kulture i civilizacije. Svaka religija, umjetnost i kultura služe se
simbolima.
7.2.2.2. Tipovi i oblici kulture
Po Sorokinu postoje tri kulturna supersistema: idejni - duhovni, senzatski - čulni i
idealistički - sinteza idejnog i čulnog. Prvi je upravljen na duhovni i natčulni svijet,
39
drugi na čulni i materijalni, a treći je neka vrsta mješovitog tipa (i duhovnog i čulnog)
i prijelaz između ostala dva.
Osvald Špengler u djelu “Propast zapada” kulturu posmatra kao biološki organizam
i kategoriju. On tvrdi da se kulture rađaju, žive, stare i umiru. Postoje i u povijesti su
se razvila tri kulturna tipa:
1) antički ili apolinijski,
2) zapadnoevropski ili faustovski i
3) arabljansko-magijski kao prijelazni između ova dva.
Apolinijski tip kulture dominira u klasičnom grčko-rimskom svijetu, a faustovski u
modernom. Apolinijski tip je čulan i tjelesan, umjetnost mu je jasna i apolinijska. To
je kultura bučne društvenosti, trga, narodnih svetkovina, naivnog bezbrižnog života,
to je kultura javnosti. Ova kultura i umjetnost priznaju, održavaju i veličaju, a ne
osvajaju i ne gospodare prirodom. Nju karakteriše vjerovanje u sudbinu, koja je veća i
jača sila i od samih bogova, vjerovanje u bogove i saživljenost čovjeka sa prirodom
kao i neograničeno odsustvo slobodne ljudske volje.
Faustovska ili zapadno-evropska kultura je prava negacija i suprotnost antičko-grčke
kulture. Ta kultura ne veliča nego želi da zagospodari prirodom, ne vjeruje ni u Boga,
ni u Sudbinu. Zato faustovska kultura iz svijeta i života od čovjeka i ljudi prvo
progoni Boga, pa Sudbinu, pa prirodu i na kraju dovodi u pitanje i samog čovjeka.
Ona je kultura volje (samovolje i konflikta). To je kultura nemira, sumnji, stalnih
lutanja i pitanja. Faustovska kultura je dinamička kultura u kojoj čovjek umjesto
prirode i Boga, narcisoidno isključivo posmatra i veliča sebe. Po prvi puta u povijesti
taj bolesni čovjek piše memoare, osvrte i autobiografije. To je istovremeno kultura
usamljenosti čiji su junaci: kod Dostojevskog svi likovi iz romana, zatim Hamlet,
Faust, Tristan, @ilijen Sorel – potpuni usamljenici koji više govore u monologu nego
u dijalogu. Faustovska kultura se muči da ocrta vlastiti autoportret. Apolinijska
kultura je širokogruda i tolerantna a faustovska je potpuno isključiva. Ona hoće da se
nametne i da vlada i zato je ofanzivna i agresivna u svim bitnim manifestacijama.
40
Po Garodiju zapadnom kulturom danas dominira pozitivizam i scijentizam u nauci i
individualizam i egoizam u međuljudskim odnosima. Ona zato ne može dati smisao i
cilj životu i historiji. Ta kultura je etnocentrična i evropocentrična: smatrajući sebe
jedinim centrom historijske inicijative i jedinim stvaraocem vrijednosti. Zapad ne
može zamisliti neki drugi model razvoja osim svoga. On smatra nedovoljno
razvijenim sve narode koji nisu slijedili njegovu historijsku putanju. Ta kultura nosi
sobom faktički ateizam. Naš zapadni svijet nije samo ateistički. On je poliestetički.
Svaki pojedinac i svaka grupa pravi sebi boga po vlastitoj želji, gledajući u novcu,
moći, tehnici, seksu, naciji, ideologiji jedini pravi cilj, apsolutnu vrijednost, lažnog
boga ljudoždera koji fanatizira i proždire onoga ko mu služi, gazeći bez milosti svaku
drugu vrijednost i svako drugo ljudsko biće koje se suprotstavi njegovoj ekspanziji.
Definicija kulture po Garodiju je: “Kultura je način na koji jedna ljudska zajednica
živi i regulira svoje odnose sa prirodom, drugim ljudima, i sa Bogom, i te odnose
prenosi u nauku, tehniku i umjetnost, u svoj privredni sistem i svoje ustanove.“ Ova
definicija je najbliža islamskom poimanju kulture.
Po Zoranu Đinđiću: kultura je svaki vid simboličke konstitucije. Prvenstvo
konstitucije socijalno relevantnih ideja u politici i literaturi.
Kulturna morfologija (grč. morfe, - lik, oblik) je povijesna teorija o
zakonitosti nastanka i razvitka pojedinih kulturnih oblika i likova. Od dosadašnjih
kulturnih oblika i likova u književnosti razvili su se: a) antička književnost koja traje
od VIII stoljeća p.n.e. do propasti zapadno-rimskog carstva. Glavni nosioci te kulture
su Homer, Sofokle, Vergilije, Euripid, Eshil, Plaut. Najpoznatija djela ovog razdoblja
su Ilijada, Odiseja, Antigona, Car Edip, Okovani Prometej, Eneida. Bitne
odrednice koje ističu ova djela su: antropocentrizam, antropomorfizam, veličanje
prirode, slavljenje bogova, pokoravanje sudbini kao najvišoj sili, poštivanje zadatih
pravila i pridavanje bogovima ljudskih osobina, b) srednjovjekovna književnost traje
od 476. godine do otkri}a Amerike 1492. godine. Njoj pripadaju Aleksandrida,
Roman o Troji, Tristan i Izolda. Osnovne odrednice ove književnosti su memento
mori, zanemarivanje autorstva, neoriginalnost, poimanje prolaznosti ovoga svijeta i
vječnosti duše i prepisivanje djela, c) humanizam i renesansa traju od 1492. do kraja
XVI stoljeća. U ovom periodu pojavili su se Bokačo, Pretarka, Servantes, Šekspir.
Njihova svjetski poznata djela su Dekameron, Kaconijer, Don Kihot, Hamlet,
41
Romeo i Julija, Otelo. Osnovne odrednice ove književnosti su studija humana,
antropocentrizam, carpe diem (uživaj u trenutku), velika otkrića kao Kolumbovo
otkri}e Amerike, Magelanov put oko svijeta i Vaska De Game put do Indije. To je
razdoblje otkrića pokretne štampe i uvo|enja u literaturu narodnog jezika, d)
reformacija i protureformacija – traje od krajaXVI i u XVII stoljeću. U ovom
razdoblju pisali su književnici pripadaju Džanbatista Marino, Lope de Vega. Ovo je
doba baroka u i drugim vrstama umjetnosti (slikarstvu, arhitekturi), jezuitske drame,
gomilanja izražajnih sredstava i pretjerano ukrašavanje. Bitno je napomenuti da je ovo
razdoblje Martina Lutera, Kalvina i protestantizma, e) klasicizam u kraj XVII i dio
XVIII stoljeća. Glavni nosioci klasicističkog razdoblja su Molijer, Kornej i Rasin, a
od poznatih djela nezaobilazna su Tvrdica, Sid i Fedra. Klasicizam kopira antiku,
poštuje zadata pravila i pokušava spajiti lijepo i korisno. Karakteristike klasicizma su
insistiranje na istini, razumu, antičkim piscima i misliocima, a cilj poezije jeste da se
svidi. Dominantne knji`evne forme ovog razdoblja su tragedija, komedija i basna, f)
romantizam se razvija u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX stoljeća. Njegovi
glavni protagonisti su u predromantizmu Džems Tomson, Tomas Stern, Džozef,
Tomas Vordon, Vilijam Blejk. Romantizmu prethode sentimentalizam i
predromantizam. U Njemačkoj se razvija pokret Šturm und drang – Snaga i
plahovitost. Osnovne odrednice se svode na: osjećanja su ispred razuma, uzor je
narodna umjetnost, narušavanje pravila i nezaobilazna je Francuska revolucija.
Zrelom romantizmu pripadaju Šatobrijan, La Martin, Viktor Igo, Alfons de Mise i
Gete, Fridrih Šlegel, Novalis, Helderin, Vordsvort, Kolridž, Bajron, [eli, Kits.
Ilustrativna su i nezaobilazna djela Jadnici, Faust, ^ajrld Harold, mada su i sva
ostala djela duboko poučna i interesantna, g) realizam u XIX stoljeću. Glavni
književnici realizma su Gogolj, Čarls Dikens, Onore de Balzak, Tolstoj i Dostojevski.
Osnovne odrednice realizma su prikazivanje stvarnosti onakvom kakva jeste, mimezis
- oponašanje. Likovi u romanima su društveni tipovi i društvena bića, jezik kojim se
piše je klara et distinkta - jasan i razgovjetan. U ovom razdoblju dominiraju veliki
svjetski romani i pripovjetke.
Otkako se dogodilo buđenje na faustovskom Zapadu prije hiljadu godina do danas
Zapad je unutar faustovske kulture prošao romantiku, gotiku, renesansu, barok,
rokoko i ampir. Špengler i romantiku i gotiku i renesansu i barok i rokoko i ampir
smatra samo stupnjevima jednog i istog stila.
42
7.2.3. Umjetnost – Ars Mimezis Poezis
Umjetnost je jedan od oblika ljudske svijesti kao specifični vid duhovne djelatnosti
unutar čovjeka. Ona u sebi sadrži elemente osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebi
kreativni momenat, samo umjetničko djelo, kreativni akt i proces.
Ma koliko bila kreativni momenat, stvaralački akt, proces, inspiracija i nadahnuće
umjetnost je neminovno oponašanje i na neki način podražavanje, imitiranje i
kopiranje vanjskog ili pojavnog svijeta. Zato je po Platonu realni svijet isključivo
slika, sjena ili kopija svijeta ideja a umjetnost nije ništa drugo nego oponašanje,
podražavanje, sjena i slika vanjskog svijeta, dakle, kopija kopije ili sjena sjene, ili
slika slike. Za Aristotela, ljudskoj naravi je kao mislećem biću svojstvena imitacija,
ali umjetničko oponašanje nije puko i automatsko preslikavanje vanjskih pojava, već
njihov doživljaj, shvaćanje i viđenje umjetnika u sebi, pomoću umjetničkog genija,
nadahnuća i inspiracije.
7.2.4. Filozofija
Filozofija, dolazi od dvije rječi. Philos ( – prijatelj i sophia
( – mudrost. Filozof je dakle prijatelj mudrosti. Filozofija je najšira
teorijsko-spekulativna i apstraktna disciplina koja se pita o izvoru, razlogu, svrsi
teleolosu svih stvari i bića uopće. Ona pokušava iskazati svu stvarnost i pojavnost u
mislima pomoću uma putem pojma, suda i zaključka. Ona pokušava da sazna bitak -
Essamed, praosnovu i praizvor - Evvel i Bedi' svega. Ona se pita šta je to praiskon iz
koga sve niče, raste i na kraju se tamo vraća. Ona pokušava dokučiti isključivo kroz
um i misli, putem pojma suda i zaključka, razlog, istinu i smisao svega. Parmenid u
jednome - Ono koje se nalazi u svemu, a ono ni u čemu, pokušava definirati izvor
svega. Po Platonu bitak su ideje i svi vidljivi svijetovi su samo njihove slike, sjene ili
kopije. U osnovi filozofija hoće da otkrije i definira bitak - Essamed ili ono što
određuje sve što jeste da jeste i što nije da nije a što samo nije određeno ni po čemu.
Filozofija je u biti mit utemeljen u ljudskom umu iskazan čistim mislima putem
43
pojma, suda i zaključka. Za Hegela filozofija je sva stvarnost jednog vremena
iskazana u mislima. Što se tiče islama Hikmet - mudrost da, a filozofija ne.
VIII DRUŠTVO – EN NĀS
Kvalitet svakog društva zavisi od osnovnih oblika ljudske svijesti.
Posmatrano kao globalna ili totalna društvena pojava, društvo je najveća i
najbrojnija skupina ljudi povezana svojim specifično ljudskim procesima, odnosima,
vezama i djelovanjem. To specifično ljudsko razlikuje društvo od sličnih pojava u
prirodi.
Između društva i prirode postoji uočljiva razlika, ali isto tako i neraskidiva veza. Tu
neraskidivu vezu čini isti Stvoritelj, isti Izvor nafake, isti Vladar i isti Održavatelj. U
prirodi vlada determinizam:
- u društvu određena djelomična sloboda – Irade džuz'ijja, u prirodi su zakoni
reverzibiliteta,
- u društvu ireverzibiliteta, u prirodi su instinkti – u društvu svijest, savjest,
sloboda, namjera, Objava i instinkt.
Priroda služi i koristi društvu, a čovjek i društvo bi morali robovati samo Bogu. I
priroda i društvo su stvoreni od istog Stvoritelja sa unaprijed određenom svrhom
teleolosom. Priroda je po načinu stvaranja povjerena i upokorena ljudima, nije
predata, a ljudi trebaju biti pokorni Bogu. Ljudi nikada ne smiju ni gospodariti
prirodom, niti joj robovati. Njen i njihov zajednički gospodar je Bog i zato Njemu
trebaju samo robovati a povjerenu prirodu koristiti. Priroda red i poredak ne remeti ni
u sebi ni u društvu a čovjek remeti red i poredak i u prirodi i u društvu i u sebi. To je
cijena ljudske slobode. Ljudsko društvo nije ni iznad ni izvan prirode već zajedno s
njom sačinjava jedinstveni, od Allaha stvoreni i čovjeku i ljudima povjereni a ne
predati, univerzum. Zato u mnogo čemu podliježu istim zakonitostima. Tokom
povijesti, čovječanstvo kao cjelina, bilo je podijeljeno ili učinjeno na različite manje
ili veće skupine: porodice, rodbine, rodove, bratstva, plemena, narode i nacije. Te
podjele nisu smetale ljudima da se međusbno upoznaju, sarađuju, ispomažu i
44
uspostavljaju društvene veze i odnose. Ma koliko jedno društvo bilo brojno i moćno
ono je upućeno na veze, odnose i saradnju sa drugim društvima.
8.1. Dr`ava
Država je teritorijalna organizacija koju čine svi stanovnici jedne teritorije, tačno
određene međunarodno priznatim državnim granicama. Svi njeni stanovnici
podjednako podliježu vlasti, Ustavu, zakonima, regulama, normama i sankcijama te
države. Država je specifična organizacija koja ima monopol fizičke prinude putem
koga vrši svoju državnu vlast. Najkraća definicija kaže: država je politička zajednica
određena Ustavom i uređena zakonima.
Ova državna vlast se razlikuje od drugih, unutar države, svojom suverenošću, što
znači da je viša od svih ostalih koje joj se moraju pokoravati. Da bi vršila tu vlast,
država ima poseban aparat, organizaciju, upravu, sudstvo, administraciju, vladu,
vojsku, policiju i druge potrebe službe i organe. U modernim državama vlast se strogo
dijeli na sudsku, zakonodavnu i izvršnu. Tako se izbijegava organsko, a uspostavlja
funkcionalno jedinstvo vlasti na osnovu istog ustava i jedinstvenih zakona zemlje, a
ne pomoću istih ljudi koji istovremeno pokrivaju i ustavne i zakonodavne i izvršne
funkcije. Slikovito kazano, država je posuda; okvir, forma i oblik u kojoj obitava
društvo, ali i njegov najorganiziraniji servis i osnovni instrument organizirane zaštite
društva, kroz državne organe.
Osnovni elementi države su:
1) jedinstven teritorij,
2) stanovništvo,
3) vlast,
4) Ustav i zakoni i
5) državne međunarodne priznate granice.
8.1.1. Pojam suvereniteta države
Pod pojmom i sadržajem suvereniteta države podrazumijeva se apsolutna vrhovna i
najviša državna vlast koja je nadređena svakoj drugoj vlasti u državi, a sve druge
45
vlasti unutar te države su neupitno i bezuvjetno podređene toj državnoj vlasti. To
znači da državna vlast koja je vrhovna u svojoj oblasti nema nad sobom nikakve
druge vlasti. U okviru države suverenost označava svojstvo državne vlasti da je
pravno najviša vlast, nezavisna od svake druge vlasti i da su joj sva pravna i fizička
lica na njenoj teritoriji potčinjena. Smatra se da državna suverenost obuhvata sljedeće
bitne elemente: a) nezavisnost državnih vlasti koja se izražava i potvrđuje kroz
slobodu donošenja odluka i djelovanja u odnosu na bilo koju i kakvu drugu vlast
unutar ili izvan njene teritorije a u prvom redu u odnosu na bilo koju drugu državu, b)
supermacija državne vlasti koja znači da je državna vlast u okviru svoje državne
teritorije viša od bilo kakve druge vlasti ili faktora, c) pravna neograničenost državne
vlasti ili puna sloboda i pravo u donošenju i primjeni odluka i d) savremeno
međunarodno pravo prihvata suverenost kao jedno od bitnih obilježja nezavisnosti
država i u smislu Povelje UN odnosi među svim članicama UN moraju se zasnivati i
na načelu suverene jednakosti i međunarodnom priznavanju ravnopravnosti,
nezavisnosti i odricanja od mješanja u unutrašnje poslove drugih država pod uvjetom
da one unutar svoje zemlje i prema drugim zemljama poštuju i primjenjuju Povelju
UN i relevantne akte Međunarodne zajednice.
Državna suverenost označava apsolutnu, vrhovnu, najvišu, jedinstvenu, nedjeljivu i
trajnu vlast. Od Protestantizma (reformacije) i Francuske buržoaske revolucije u
Evropi traju rasprave o suverenitetu, njegovom izvoru, sadržaju, opsegu i nosiocima.
Machiavelli i Hobbes ističu princip suverenosti vladara, Bodin suvrenosti države a
Rousseau princip suverenosti naroda. Čuvena je i opće poznata Bodinova definicija
suverenosti: “Politička zajednica je pravo više porodice (države) i ono što im je
zajedničko da vladaju suverenom vlašću. Suverenost je apsolutna i trajna vlast jedne
političke zajednice.” Time su, prema Bodinu, postavljena četiri konstitutivna
elementa suverenosti: a) pravda, b) porodica, c) opće dobro i d) suverena vlast. Za
Machiavellia “Država je volja i djelo vladara koji je svjestan zadatka i smisla vlasti”.
Politička vlast za njega nije instrumentalna, nego principijelna i apsolutna suverenost
vladara.
8.1.2. Pojam ustavnog poretka
46
Za Aristotela svaka vlast je dobra ukoliko je zakonita. Da bi vlast bila zakonita ona
mora zastupati, promicati, težiti i u državi realizirati ideju općeg dobra. Pod ustavnim
poretkom u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva se i sadržinski i značenjski
pravna država i vladavina prava pomoću općih objektivnih bezličnih i za sve građane
istih zakona. To znači princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon (nomokratija) a
ne arbitrarnost i diskrecionost i u kome osnovna prava čovjeka ne samo da
predstavljaju najvišu vrijednost, već su i na odgovarajući institucionalni način
garantirana i osigurana. Čisto pravnim jezikom kazano, ustavni poredak je sistem
pravnih normi izveden iz osnovne norme. Norma čije se važenje ne može izvesti iz
neke više norme naziva se osnovna norma. Zato sve norme čije se važenje može
vezati za jednu istu osnovnu normu čine jedan sistem normi ili jedan red i poredak.
Osnovna norma pravnog poretka jeste pretpostavljeno krajnje pravilo prema kome se
norme tog poretka donose i ukidaju, dobijaju ili gube svoje važenje. Izvođenje normi
jednog pravnog poretka iz osnovne norme toga poretka vrši se time što će se pokazati
da su pojedinačne norme sastavljene i napisane u skladu sa osnovnom normom. Iz
osnovne norme sastavlja se Ustav kao najviši i najznačajniji pravni akt zemlje a iz
Ustava zakoni, iz zakona statuti, iz statuta pravilnici.
8.1.3. Osnovne odrednice građanskog društva
U osnovne odrednice građanskog društva spadaju: a) vladavina prava i objektivnih
bezličnih, za sve građane i narode, istih zakona u pravnoj državi, b) višestranački
sistem, c) parlamentarni život, d) slobodno i otvoreno tržište, h) političke slobode i
prava kroz demokraciju i proceduru, e) svetost i nepovredivost privatnog vlasništva;
f) izvor suvereniteta je građanin a ne narod, nacija ili rasa, g) svetost i neupitnost
vjere, života, časti, dostojanstva, razuma, porodice, potomstva, kretanja, obrazovanja i
rada i h) ravnopravnost ljudi i naroda u različitosti i u zagarantiranim pravima za
svoje posebnosti i specifičnosti.
IX DRUŠTVENE GRUPE
Najšire kazano, društvene grupe su srednji član halka i vezivno tkivo između društva,
kao globalne društvene pojave, i čovjeka, kao pojedinačne pojave. Preko društvenih
grupa ljudi su organizirani u društva kao najviše zajednice. Mnogi sociolozi, upravo
47
zato, veliku ulogu pridaju društvenim grupama. Za Kivilijea sociologija je znanost o
ljudskim skupinama. Ljudske grupe su proučavali Aristotel, Dirkem, Gumplovič,
Gurvič, Prušćak, Spenser, Simon i mnogi drugi. U najširem smislu društvena grupa
označava sve oblike udruživanja ili okupljanja ili svaki posebni skup ljudi koji su
povezani radi ostvarenja nekog zajedničkog interesa, koristi, potrebe, djelatnosti,
ideala i vrijednosti. Osnovni momenti za društvenu grupu se uzimaju djelatnosti,
procesi, i aktivnosti koji se u njoj vrše. Zato su društvene grupe ustvari skupine
ljudskih jedinki povezane radi obavljanja određenih društvenih aktivnosti pomoću
određenih sredstava. U sociološkoj strukturi kao konstitutivni elementi društvene
grupe uzimaju se članovi, djelatnosti, aktivnosti i procesi grupe, sistem vrijednosti
koji izgrađuje i ostvaruje svaka grupa. Da bi neko bio član jedne grupe on mora
prihvatiti njene zadatke i priznavati njene vrijednosti, ciljeve, platformu, plan i
program kao svoj vlastiti. Svaka društvena grupa je relativno izdvojena i različita od
drugih grupa i ima centar svoga okupljanja. Članovi grupe su međusobno prostorno i
vremenski povezani, sudjeluju u ostvarenju njenih zadataka i vrše funkcije u toj grupi.
Grupe posjeduju određen stepen unutrašnje fizičke i duhovne povezanosti, tako da
svaki član grupe ima osjećaj lične odgovornosti za druge članove iste grupe. Grupe su
struktuirane tako da postoje diferencirane uloge i statusi u njima kao i unutrašnja
podjela rada. Društvene grupe su bitan element društvene strukture i preko njih se
povezuje društvo i pojedinci. Grupe ujedinjuju pojedince i približavaju ih društvu, jer
svako društvo egzistira isključivo u grupama. Društvo pokriva opći, grupe posebni a
pojedinac individualni plan ljudskog života. Zato je društvo opća, grupe posebna a
čovjek pojedinačna pojava. Aristotel razlikuje tri vrste grupa:
1) krvno-srodničke (brak, porodica, familija, rod, bratstvo, pleme i narod),
2) prijateljske i
3) interesne ili izvanjske.
Danas se u sociologiji upotrebljava funkcionalna klasifikacija i glavne društvene
grupe su:
1) religijske,
2) odgojno-obrazovne,
3) kulturne,
4) krvno-srodničke, generičke ili primordijalne – Zurrijjet ili Benū Ādem
5) ekonomske,
48
6) političke,
7) sve vrste interesnih grupa,
8) rekreacijske.
9.1. Primarne i sekundarne grupe
Izraz primarna grupa prvi je upotrijebio Čarls Kuli. Tek kasnije nastaje izraz
sekundarna grupa. Kao karakteristike primarne grupe Kuli navodi: neposredni i
izravni kontakti među njenim članovima, nespecijalizirana priroda takve grupe, njena
relativna trajnost, mali broj pripadnika takve grupe, intimnost odnosa među njenim
pripadnicima. Danas se za osnovne odlike takve grupe smatraju intimnost odnosa,
neposrednost među njima i trajnost takve grupe. U primarne grupe spadaju: porodica,
grupa prijatelja, blisko susjedstvo i ummet u islamu kroz džeemaat. Idiot je onaj ko
nema uopće prijatelja, a budala je onaj kome je svako prijatelj.
Sekundarne grupe su obično šire tvorevine koje se zasnivaju na neličnim, posrednim,
interesnim, korisničkim i formalnim međusobnim odnosima. Da bi zadovoljili
materijalne interese, ljudi se udružuju u različita privremena udruženja i organizacije.
Sa grupom ih spaja isključivo posredni izvanjski interes i korist i on i u toj grupi ima
određenu specijaliziranu ulogu. U ovoj grupi čovjek ne nastupa kao potpuna i
otvorena ličnost i on kao član takve grupe nije povrgnut nadzoru i kontroli u ličnom
životu kao u primarnoj. U sekundarnoj grupi, za razliku od primarne, vladaju bezlični
i hladni odnosi kao i atmosfera bez topline i zaštite. Prema vremenu trajanja primarne
grupe su trajne, a sekundarne su kratkotrajne ili trenutačne grupe.
9.2. Organizirane i neorganizirane grupe
Sa stajališta funkcioniranja i stepena organiziranosti društvene grupe se dijele na
organizirane i neorganizirane. Organizirane skupine su one čijom se djelatnošću
njenih članova rukovodi iz nekog, tačno određenog centra, dok kod neorganiziranih
grupa nema takvog centra. Ove grupe imaju i posebnu namjenu ili funkciju, pravila,
statute, vlast, autoritete, posebne uvjete prijema u grupu i posebno ime grupe.
Organizirane grupe imaju i znake raspoznavanja kaoa što su značke, zastave, grbovi,
pečati, uniforme. Svi znaci raspoznavanja kao simboli vrše izvanjsku integrativnu
49
funkciju. Uslovi prijema u grupu, prava i dužnosti pripadnika grupe, kao i znaci
raspoznavanja u njoj, obično su normativno i statutarno uređeni.
9.3. Horizontalne i vertikalne društvene grupe
Sa stajališta otvorenosti i pokretljivosti, sve društvene grupe se dijele na nepokretne
inertne ili zatvorene društvene skupine i to su horizontalne društvene grupe od kojih
su se kroz povijest razvile dvije najznačajnije, a to su kaste i staleži. Ostale društvene
grupe kao što su političke stranke, klase, kulturne, interesne, rekreacijske, ekonomske,
odgojno-obrazovne su otvorene i pokretljive ili vertikalne.
9.3.1. Kaste
Kaste su najzatvorenije i najnepokretnije horizontalne društvene skupine koje svoj
nastanak, razlog postojanja i status u svakom pogledu utemeljuju, definiraju,
opravdavaju i objašnjavaju iz religijskog učenja. Najpoznatiji, do danas zadržani
kastinski sistem u Indiji, se izvodi iz tradicionalnog učenja svetih spisa u svetim
knjigama Veda. Po Vedama postoje četiri kaste (varne) koje su nastale od pojedinih
dijelova tijela Brahme. Tako su brahmani – sveštenici nastali od njegovih usta,
kšatrije - ratnici nastali od od ruku, Vajšije – trgovci od butina, a šudre – sluge od
donjeg dijela nogu. U Vedama se peta kasta parije – kasta nedodirljivih i ne pominje.
Za razumijevanje kasti i odnosa među njima neophodno je uzeti u obzir značaj pojma
čistote u hindu filozofiji i religiji. Za hijerarhiju kasti vezuje se i hijerarhija čistote
koja se operacionalizira na različite načine za različite kaste. Unutar svake kaste važi
tačno određena ishrana, poslovi i zanimanja kojima se bavi, nasljeđivanje položaja i
funkcija, nasljedna hijerarhija, ženidba samo unutar kaste ili kastinska endogamija,
jasno definirana pravila, običaji i norme ponašanja unutar kaste kao i obim i način
kontakata sa drugim kastama. Prekršaj tih pravila koji se shvataju kao skrnavljenje i
zagađivanje kaste zahtijeva preduzimanje određenih mjera čišćenja. Kastinski
poredak je svojstven starim društvima: Sumeranima, Akađanima, Haldejcima,
Asircima, Babiloncima, Nabatejcima i Egipćanima. Stari Egipat je bio podijeljen na
sedam kasta: sveštenike, ratnike, vladare, tumače, trgovce, govedare i svinjare.
Osnova kastinskog nazora svodi se na to da je Bog svaku kastu stvorio i da svaka
mora biti što joj je Bog sa njenim stvaranjem odredio. Zato nema prelaska iz kaste u
50
kastu, nema međusobnog miješanja i komunikacije, svaka radi unaprijed date poslove
i živi samo unutar sebe po datim pravilima, običajima i zakonima. Kastinsko uređenje
se održalo hiljada godina. Najveći grijeh i zločin tog sistema je u tome što se poziva
na religiju i njome opravdava. Platonova država je utemeljena na kastinskom sistemu,
izvedenom iz tri dijela ljudske duše. Kod Platona je ovisno od stanja i kvaliteta duše
moguć prelazak iz kaste u kastu. Kaste caruju i one su vezane za robovlasništvo.
Robovlasništva kao sistema i poretka nema bez dva unutrašnja i dva vanjska sadržaja.
Unutrašnji sadržaj robovlasništva su širk - politeizam i sihr - magija, a vanjski
nesloboda i nasilje nad ljudima.
9.3.2. Staleži ili plemstvo
Druga zatvorena, nepokretna i horizontalna društvena grupa i povijesni nasljednik
kasta, malo otvorenija, jesu staleži koji svoj nastanak, razlog postojanja i status u
političkom, imovinskom i društvenom pogledu zasnivaju na pravno-normativnoj, a ne
na religioznoj osnovi. Kaste svoje postojanje izvode iz religije, a staleži iz prava
srednjovijekovnih država. Svoja prava staleži i plemići mogu zahvaliti činjenici
dodjeljivanja feudalnih titula (vitez, baron, fon, sinjor, ser, lord, paša, beg) i imanja od
strane vladara za vojne i političke zasluge. Pored staleža ili plemstva koje je vezano
za imanje, postupno, tokom feudalizma razvija se i dvorsko plemstvo kao nosilac
raznih političkih, pravosudnih, vojnih i drugih poslova. Plemićke titule i imanja u
feudalizmu su od strane vladara dodjeljivana plemićima kao nagrade za zasluge i
doprinos u ratu ili služenje na dvoru. Položaj plemića u ekonomskom, političkom,
pravosudnom i vojnom pogledu bio je pravno reguliran. Tačno su se znale njihove
obaveze prema kralju i odbrani zemlje, ali i prava i privilegije u odnosu na posjede,
seljake i kmetove. Svaki stalež je bio vezan za određene uloge i poslove. Mada su
manje zatvoreni i kru}i od kasta, staleži su ipak zatvorene grupe po mnogo čemu.
Vrijednosti plemstva koje literatura navodi su: viteški moral, borbenost, zaštita žena i
nejakih, pobožnost, prezir prema fizičkom radu i ekonomskoj aktivnosti uopće,
bavljenje vrlo ograničenim brojem djelatnosti (vojni poslovi, lov, vježbanje oružjem,
učešće na staleškim skupštinama i suđenje na imanjima). Staleži su, ustvari,
srednjovjekovna aristokracija i vojna politička, pravosudna i društvena elita u
feudalizmu. Osnovne slabosti staleškog sistema, pored svih odlika, su što se kroz
51
staleže umanjuje društvena komunikacija i uspostavljaju po staleškoj pripadnosti
nasljedne staleške, a najčešće nezaslužene privilegije.
9.3.3. Klase
Klase su sa privatnim vlasništvom osnovno obilježje kapitalizma. Od svih vertikalnih,
otvorenih ili pokretnih društvenih grupa najznačajnije su klase, krvno-srodničke i
religijske. Klase su otvorene, pokretne i promjenljive, dakle vertikalne, društvene
grupe koje se u osnovi u svakom vremenu zasnivaju na posjedovanju i vlasništvu nad
prirodnim od Allaha, ljudima podarenim dobrima. Kategorija vlasništva i njegovo
posjedovanje ili neposjedovanje određuje čovjekov klasni status i klasnu pripadnost.
Prema klasnoj osnovi uopće, do sada su se u povijesti razvila tri klasna, nikako
idealno tipska sistema: robovlasništvo (kastinski sistem), feudalizam (staleški sistem)
i kapitalizam (klasni sistem). Robovlasništvo je najokrutniji društveno-politički i
klasni poredak. Tu je osnovni odnos Rabb - Abd - Bog – čovjek pretvoren u odnos
robovlasnik– rob. Robovlasnik kao posjednik robova je i vlasnik i gospodar i
robovske radne snage, a najčešće i života robova, mogao je robove prodavati i ubijati
zato što je posjedovao sve pa čak i ropsko tijelo i život, a rob ništa izuzev žive duše u
sebi. Robove u starom svijetu čak ni Platon ni Aristotel nisu smatrali ljudima već
oruđima koja govore. Robovlasništvo kao prvo klasno kastinsko uređenje
karakterizira najoštrija i najsurovija eksploatacija ljudi i potpuna podređenost robova
gospodarima. U odnosu na robove robovlasnici imaju pravo na sve, a robovi u odnosu
na robovlasnike, pa čak i na sebe nemaju ništa.
Drugi klasni poredak blaži od robovlasništva koji se iz njega razvija jeste feudalizam.
U feudalizmu se uspostavljaju osnovni odnosi: kralj – feudalci ili plemstvo i feudalci
– kmetovi i seljaci. Kmet je bio poluzavisan a seljak autonoman, a obojica su bili
vezani za zemlju i nad njim je feudalac na različite načine imao ekonomsku, političku
i upravnu vlast, ali ih nije mogao ubijati, prodavati i zabranjivati im `enidbu kao u
robovlasništvu. Kmetovi su bili osnovna eksploatirana klasa u feudalizmu. Feudalci
su bili isključivo vezani za kralja.
Treći klasni na materijalnoj osnovi zasnovani poredak jeste kapitalizam sa dvije
osnovne klase: buržoazijom ili kapitalistima i radnicima. Kapitalisti nemaju nad
radnicima ni političku ni pravnu vlast, ali posjeduju svu imovinu i sredstva za
52
proizvodnju. Radnici osim gole radne snage i vlastitih ruku nemaju ništa. Zato su
prisiljeni tražiti zaposlenje kod kapitalista. Kapitalista eksploataciju nad radnicima,
koji su pravno i politički slobodni, vrši isključivo po principu vlasništva nad
sredstvima za proizvodnju. I robovlasnici i feudalci i kapitalisti na različite načine sa
različitim posljedicama spadaju u eksploatatorske izrabljivačke klase na osnovi
jednog do sada neizmjenjivog, u islamu potpuno zabranjenog principa, a to je
kategorija vlasnika i vlasništva. U islamu Allah je jedini Stvoritelj i vlasnik svega.
Ljudi su povjeritelji i korisnici svega stvorenog, na tačno od Stvoritelja određeni
način. Zato nema eksploatacije i ljudima se njihov rad i učinak bez zakidanja mora
platiti a u okviru solidarnosti i Božijih odredbi u imovini imućnih nalazi se udio i
pravo siromašnih i nemoćnih. Imućnim i sposobnim je dužnost da pomažu sirotinju i
nesposobne, dok je udio sirotinje i nesposobnih u imecima imućnih njihovo
neprikosnoveno, od Boga darovano pravo. Tri su principa islama u međuljudskim
odnosima: natjecanje u dobru i bogobojaznosti, solidarnost i obavezno međusobno
ispomaganje i saradnja.
9.4. Krvno-srodni~ke grupe – Zurijet Ben⟩ Adem
9.4.1. Brak
U osnovne krvno-srodničke grupe koje se razvijaju iz braka spadaju: porodica,
familija, rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija.
Kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve ljudske grupe tako je brak
kao čvrsta i stabilna, sveljudska veza, odnos i zajednica između muškarca i žene, dva
bića iste vrste a različitih parova, najstariji i najbitniji međuljudski odnos i ustanova
iz koga se razvijaju i nastaju sve porodice. Brak je ustvari mikro-kozmos svih
osnovnih međuljudskih odnosa. Kao najstarija, unutar islama, najodređenija ustanova,
brak je rješenje koje cilja na to da se pomire duhovne težnje i tjelesne potrebe, da se
spasi čednost, bez odbacivanja ljubavi. Čim su ljudi stvoreni od iste vrste, a različitih
spolova, kao muškarac i žena, seksualni odnos između njih su prirodna nužnost,
imperativ opstanka i reprodukcije ljudske vrste i nalog odziva na Božiji poziv da ljudi
i žene stupaju u seksualne odnose kroz validni, regularni brak. Naime, nikada nije bio
53
dozvoljen brak između različitih vrsta, npr. ljudi i životinja, zatim unutar ljudske vrste
između istih spolova (muškarca s muškarcem – homoseksualizam), žene sa ženom
(lezbijstvo), zatim brak sa majkom, kćerkom, sestrom. Nije nikada bio dozvoljen ni
bilo kakav vanbračni seksualni odnos, zato što se otac djeteta mora znati. Dakle,
seksualni odnos nije grijeh isključivo kroz valjan i legitiman brak sa dozvoljenom
osobom. Brak je obostrano velika blagodat, jer u njemu i čovjek i žena, jedno uz
drugo, smiruju i najjače strasti, nagone i seksualne potrebe zadovoljavaju u braku i
umjesto teškog grijeha kroz prostituciju, služe Bogu, rađaju djecu i obnavljaju ljudsku
vrstu. Bez zdravog, stabilnog i regularnog braka, zasnovanog na čistim odnosima i
potpunom povjerenju, nema ni porodice, ni rodbine, ni bratstva, ni plemena, ni naroda
ni ljudskog roda. Samo se u takvom čistom i stabilnom braku može znati identitet i
loza potomstva. Pitanje majke djeteta prirodno je utvrđeno, a utvrditi i znati oca djece
spada u viši, vjerski, moralni i kulturni red stvari. Pravi, a ne samo na papiru formalni
brak, je jedina prava brana protiv prostitucije. Obilježja života u braku su: spolni
odnosi, rađanje djece i razvijanje porodice. Unutar bračne zajednice nastaju uzajamna
bračna prava, obaveze i dužnosti, zatim ljubav, povjerenje, stjecanje imovine i
uzajamne koristi. Osnovna svrha braka u islamu jeste služenje Bogu, slijeđenje
Sunneta, zadovoljavanje seksualnih potreba na halal način i da se djeca rođena u
braku poduče vjeri-islamu, moralno-etičkim vrijednostima i principima i da se
islamski odgoje.
Dalji cilj braka jeste da se u potpunosti omogući moralni život svakog čovjeka
i žene, da se obezbijedi opstanak i kontinuitet čovječanstva i da se osigura izdržavanje
žene i djece. Brak u islamu mora biti topos, domište, neprobojna tvrđava i čuvar
islamskih ideala, načela, principa i poruka. Brak u islamu počiva na četiri temelja:
Imanu - vjeri, šerijatu - vjerozakonu, Meveddetu - ljubavi i Rahmetu - milosti. Vjera u
braku je Nijjet da se ženi ili udaje u ime Allaha, odziv na Allahov poziv da se ženi i
udaje i slijeđenje Sunneta. Najbolje se djeca kao slobodne ličnosti odgajaju u pravom
braku. Dobar brak, hairli djeca i prava porodica je zakon spojenih posuda.
9.4.2. Porodica
Jezgro porodice su muž, žena i djeca u braku. U svim religijama, islamu pogotovu, a i
teorijama do polovine XV stolje}a vjerovalo se da je u početku postojala monogamna
porodica kao bračna veza i zajednica između jednog muškarca i jedne žene. Porodica
54
je ono jezgro iz kojeg se razvija društvo u svim svojim oblicima, pa čak i država po
Aristotelu. Po Aristotelu država nije ništa drugo nego dokraja razvijena i razgranata
porodica. Ovako smatraju i gledaju na porodicu oni koji vjeruju da je Bog Stvoritelj
svijeta, života i čovjeka, a ne da su se svijet, život i čovjek razvili putem evolucije,
samokreacijom, iz nižih u više vrste.
9.5. Historijsko-evolutivni pristup nastanku i razvoju porodice
Marksisti zastupaju potpuno drugačije stajalište. Oni preuzimaju učenje švicarskog
historičara Bahofena i učenje Luisa Morgana, autora knjige “Drevno društvo”. Na
osnovu ovih učenja Fridrih Engels piše svoje djelo “Porijeklo porodice, privatne
svojine i države”. Suština svih ovih učenja jeste shvatanje da se porodica razvila
historijsko-evolutivnim putem iz životinjskog svijeta, iz horde i čopora što je sa
stajališta islama neistina.
9.5.1. Promiskuitet
Oni smatraju da su ljudi u početku postojanja živjeli u neograničenim slobodnim
seksualnim odnosima ili promiskuitetu i da nisu poznavali incest. To nije dokazano i
nije istina, jer po šerijatu Adema a.s. nije se moglo živjeti u braku sa majkom, sestrom
blizankinjom, kćerkom, istim spolom i različitom vrstom. Preci se nazivaju
ascendenti, potomci descendenti, pobočna linija srodstva kolaterali i tazbinstvo
afinitet. Monogamija je jednoženstvo, bigamija-dvoženstvo, poligamija-
mnogoženstvo, poliandrija-višemuževstvo.
9.5.2. Krvno-srodnička porodica - endogamija
Krvno-srodničku porodicu, po marksistima i zagovornicima teorije evolucije,
karakterizira grupni brak u kojem je spolno općenje dozvoljeno između svih
muškaraca i svih djevojaka iste generacije unutar jednog plemena ili roda. To je
endogamija. Morgan smatra da pripadnici primitivnih naroda ne poznaju funkciji oca i
muškarca, jer se smatralo da žena može zanijeti dijete i od svetog drveta.
55
9.5.3. Porodica Puna-Lua - egzogamija
To je takav oblik bračnih odnosa u kome se grupa sestara jednog roda ili plemena
smatra za bračne parove drugog roda ili plemena, ali iste generacije. To je egzogamija
koja isključuje seksualne odnose unutar istog roda i plemena, ali je i dalje prisutan
kolektivni seksualni odnos u kome otac ne postoji.
9.5.4. Sindijazmička porodica - na prijelazu iz divljaštva na varvarstvo
Po zastupnicima teorije evolucije sindijazmička porodica nastaje na prijelazu iz
divljaštva u varvarstvo gdje poligamija postaje isključivo pravo muškarca. To je oblik
porodičnog života gdje se muškarac sve više vezuje za jednu ženu, ali je bračna
zajednica labava i u slučaju razilaženja djeca pripadaju majci. Sa stajališta islama
nikada nisu postojali dopušteni, neregulirani spolni odnosi. Potomstvo se nikada ne
vodi po materi, osim kod Isa a.s. i žena ne može nikada imati više muževa
istovremeno, zato što se gubi identitet oca. Objava nikada nije dopuštala poliandriju -
višemuževstvo, homoseksualizam (kavmi Lut), vanbračni odnos (blud) i lezbijstvo.
9.5.5. Monogamna porodica
Kao što je u islamu, drugim religijama i mnogim učenjima, monogamna porodica prvi
oblik, prvi međuljudski odnos i veza, prva i osnovna ljudska zajednica, tako se po
marksistima i zastupnicima teorije evolucije monogamna porodica razvija tek na kraju
razvoja čovjeka, čiji put se kreće od horde i čopora - promiskuiteta preko svih vrsta
seksualnih zajednica - endogamije, egzogamije i sindijazmičke porodice, dok se
konačno nije stiglo do monogamne porodice. Monogamna porodica je zajednica,
odnos i veza između muškarca i žene što ima za rezultat djecu, jeste osnovni
praiskonski međuljudski odnos i veza, što ne znači da u povijesti raznih naroda u
različitim krajevima svijeta nije bilo i grupnih seksualnih zajednica. Monogamna
porodica se može definirati kao čvrsta i stabilna, sveljudska bračna veza između
muškarca i žene, koja ima za rezultat i posljedicu djecu, koja se može raskinuti
isključivo voljom muškarca, a u islamu u tačno određenim i opravdanim slučajevima
i voljom žene. Od dosadašnjih tipova porodice poznate su totemski klan, patrijarhalna
56
kućna zajednica ili zadruga, patrijarhalna porodica i individualna porodica. Kod
marksista monogamna porodica je na kraju a u islamu od početka ljudskog života.
9. 6. Oblici porodica koje odumiru
9.6.1. Totemski klan
Totemski klan postoji kod urođenika Aboridžana u Australiji i Indijanaca u Americi.
U totemskom klanu svi pripadnici plemena imaju zajedničko ime, zajednički kult,
imovinu i zajednički život nekoliko generacija. U totemskom klanu pojedinac pripada
pravom životu klana a u njega ga uvodi spoj s totemom u snu i obrednoj gozbi. Niko
ne posjeduje vlastiti identitet osim poglavice, već se identitet ostvaruje isključivo
unutar klana. Unutar klana postoji vjerovanje, običaji, propisi i zabrane o raznim
aspektima života kao što su brak, zabrana ubijanja i jedenja neke životinje. Uopće
gledano, klanovi su egzogamne zajednice koji se ovisno od načina računanja, srodstva
i mjesta boravka, dijele na očinske - patrik, materinske - matrik i ujačke - avankularne
klanove. U avankularnom klanu neoženjeni mladići napuštaju kuću oca i odlaze kod
daidže i tamo se žene i poslije žive. Totemski klan je otvoreniji od kaste. Stožer za
kojeg se veže totemski klan jeste totem u kojeg svi vjeruju i kojeg svi obožavaju.
9.6.2. Patrijarhalna kućna, zajednica ili zadruga
To je tip ogromne i brojne porodice karakterističan za tradicionalno seljačko društvo u
kome muški članovi ne napuštaju zajednicu. Sinovi i njihovi nasljednici načelno
ostaju u kući, dok kćeri činom udaje postaju članovi muževe kućne zajednice i gube
prava u očevoj zajednici. U islamu ne. Svaki član zadruge ima svoj određeni rang koji
se ravna prema starosti, spolu i redoslijedu po kome su snahe bile dovedene. Princip
po spolu ima prednost nad principom po godinama, jer svi muškarci imaju viši rang
od žena, pogotovu u ratnim krajevima. Najviši rang u hijerarhiji ima starješina ili
domaćin koji je primus inter pales. Premda domaćina u nekim zajednicama i
krajevima bespogovorno slušaju, on nije apsolutni gospodar porodice i imetka, nego
ima više ulogu povjerenika zajednice. Kućne zajednice su bile odlika nizijskih
krajeva, a plemenske brdsko-stočarskih. Osnovne odlike života u patrijahalnoj kućnoj
zajednici ili zadrugi su: a) kolektivno rukovođenje i b) zajednička imovina.
57
9.6.3. Patrijarhalna porodica
To je tip porodice uže i malobrojnije od patrijahalne kućne zajednice, na čijem se čelu
nalazi muškarac kao starješina porodice pater familis i u okviru koje se porodični
kontinuitet održava preko muškog stabla. Patrijarhalna porodica se smatra modelom
opresivne, reprersivne i autoritativne porodice. Osnovne karakteristike te porodice su
privatna svojina kao njena ekonomska osnova, muževljeva i očinska vlast i
monogamija. U toj porodici razvijena je zaštitna funkcija, jer porodica obezbjeđuje
cjelokupnu zaštitu svojih članova. U ovakvoj porodici posebno je razvijena funkcija
biološke reprodukcije i rađanje puno djece o kojoj se brine cijela porodica. Osnovnu
jezgru svake porodice, monogamne pogotovo, sačinjavaju muž, žena i njihova djeca.
9.6.4. Rodbina – Akreba Zevil - Kurbā
Rodbina slijedi iz porodice kao što porodica slijedi iz braka. Rodbina ili familija je
takva krvno-srodnička ili biološka grupa koju čine svi pojedinci koji potiču od
zajedničkog pretka, pa su prema tome, u međusobnom srodstvu, odnosno krvnoj vezi.
Određivanje pojma rodbina tijesno je vezano za religiju, običaje i tradiciju određene
zajednice. U tom pogledu postoji uže i šire poimanje rodbine. Neki narodi srodstvo po
krvi izjednačavaju sa vezom nastalom građanskim aktom (usvajanje, posinak)
vjerskim ili narodnim običajem (kumstvo i pobratimstvo). Neki rodbinsku povezanost
proširuju na čitavo bratstvo i pleme sve do individualne porodice gdje je znatno
oslabljen osječaj rodbinske povezanosti. Islam poznaje i priznaje srodstvo po krvi,
mlijeku, tazbinstvu i vjeri, a ne dopušta nikakvo usvajanje.
9.7. Teritorijalne grupe danas
9.7.1. Rod - Gens - Prva teritorijalna grupa
Rod je tip ne samo krvno-srodničke i teritorijalne nego i kulturne ili etničke zajednice
karakterističan za urođenička društva, ponegdje se zadržao i u drugim oblicima
društva. Rodovska zajednica se određuje prije svega zajedničkim porijeklom, tj.
poticanjem od zajedničke pramajke, odnosno praoca. Rod je takva vrsta društvene šire
58
zajednice koja se primarno zasniva na krvno-srodničkom srodstvu, neovisno od toga
da li se porijeklo i potomstvo vodi po majci – matrijarhat (kod Jevreja), ili po ocu
patrijarhat. U patrijarhalnom gensu porijeklo djece i nasljedno pravo određuje se po
ocu s obzirom da je otac glava porodice. Za rod je, što se tiče bračnih veza i odnosa,
karakteristična egzogamija, ili uspostavljanje bračnih veza između različitih rodova a
ne unutar njih. Unutarnje uređenje u gensu je slijedeće: gens bira poglavicu i može ga
smijeniti. Smijenjeni poglavica postaje obični ratnik kao i svi drugi. Unutar gensa
postoji uzajamna zaštita i pomaganje članova koja ide sve do žrtvovanja. U gensu se
cijeni junaštvo ratnika i viteški odnos prema zarobljenicima. Svi članovi gensa su
slobodni i ravnopravni ljudi i povezani su međusobnim vezama bratstva. Adopcija ili
prijem novih članova u gens je religiozna ceremonija a vjerski obredi su uglavnom u
obliku plesova i igara. Dok je rodbina isključivo krvno-srodnička grupa dotle je rod
istovremeno i krvno-srodnička, teritorijalna, religiozna skupina i kulturna skupina.
9.7.2. Bratstvo
Bratstvo je međučlan između roda i plemena, koje se razvija iz roda. Zato je bratstvo
veće od roda a manje od plemena. To je društvena grupa obično u sastavu plemena.
Bratstvo je kao tip višestruko složene krvno-srodničke zajednice svojstveno narodima
sa epsko-planinsko epigonskom sviješću. Geneološka znanja unutar bratstva su živa i
brižljivo se prenose usmenom predajom. Kao višestruko složena društvena zajednica
bratstvo naseljava jedno ili nekoliko obližnjih naselja u sastavu plemena i ima svoga
glavara, kneza ili šejha koji je često nasljedan iz najuglednije kuće. Privredna
cjelovitost se ogleda u posjedovanju i iskorištavanju zajedničkih pašnjaka, šuma i
voda kao i međusobnom ispomaganju u poljoprivrednim radovima. Osjećanje
zajedništva i solidarnosti ispoljava se u odbrani svakog pojedinca kroz institut krvne
osvete, obredno-religijsku zajednicu, zajednički kult, slavu, lokalne svece, Crkvu i
groblje. Bratstvo je viši tip organizacije od roda, a niži od plemena. Bratstvo
posjeduje sve odlike roda, s tim što mu se pridodaje krvna osveta i usmeno pamćenje
dalekih predaka.
9.7.3. Pleme - Kabiletun
59
Pleme je niži oblik društvene zajednice od naroda a viši od bratstva. Poput rodbine,
roda i bratstva i pleme je kao niži oblik društvene zajednice primarno utemeljeno na
biologiji i krvno-srodničkim vezama i odnosima. Zajedničko krvnosrodničko
porijeklo ostaje temelj organiziranja plemenske zajednice, ali udruživanje rodova u
plemena nije više samo po tom osnovu. Sada na udruživanje rodova u plemena veliku
ulogu igraju zajednička teritorija na kojoj su živjeli članovi rodova, ekonomske
potrebe i potrebe odbrane od neprijatelja. Zato koliko god je pleme krvno-srodnička,
toliko je i teritorijalna zajednica sa izraženim političkim i vojnim i ekonomskim
funkcijama, posebno u koordinaciji odbrane između rodova, u pitanjima odbrane i
napada u ratu. Pleme je takva zajednica - agregat u kojoj rodovi ne gube svoju
individualnost, već i dalje ostaju kao ekonomske cjeline sa svojim običajima i
starješinama. Samo se neki poslovi koji su od bitnog značaja za sve pripadnike
plemena prenose na plemenske organe: 1) skupštinu koju sačinjavaju svi članovi
plemena, 2) vijeće starješina – sastavljeno od svih rodovskih prvaka i 3) plemenskog
vojskovođe, čija je uloga najbitnija u ratu. Dakle, pleme je društvena zajednica sa
čvrstim: a) ekonomskim, b) teritorijalnim, c) političkim i d) srodničkim odnosima, e)
kulturnim, f) religijskim i g) vojnim odnosima između njegovih pripadnika. Tu
čvrstoću odnosa održavaju i učvršćuju istovjetna moralna načela, religijska vjerovanja
i običaji, pogotovu kult zajedničkog pretka. U plemenu se veze i odnosi sa krvno-
srodničke ravni proširuju na ekonomsku, teritorijalnu, političku, religijsku, kulturnu,
društvenu i vojnu. U političkom smislu pleme predstavlja konfederaciju rodova i ono
se političkim kategorijama kazano može nazvati konfederacijom rodova na vojnoj,
političkoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj i religijskoj ravni.
9.7.4. Narod - Šàbun
Narod je viši tip društvene zajednice od plemena, a jednostavniji od nacije. Narod je
prisna i bliska zajednica ljudi vezanih, prije svega teritorijalno, zajedničkim jezikom,
kulturom, religijom, ekonomijom, odbranom, politikom i sa jasnom sviješću o istom
pripadništvu i zajedničkom porijeklu. Narodi najviše nastaju u periodu feudalizma,
spajanjem manjih društvenih zajednica, rodova, bratstava i plemena te jačim
razvijanjem međusobnih veza i odnosa, ponajprije ekonomskih, privrednih, jezičkih,
političkih, pravnih, državnih, religijskih i kulturnih. U narodu se zadovoljavaju one
potrebe koje se ne mogu zadovoljavati u manjim i užim društvenim zajednicama, a
60
prije svega potrebe političke nezavisnosti i svakovrsnog slobodnog života u odnosu na
druge narode kroz državu. Narod je i posebna neovisna ekonomska zajednica. U
okviru naroda, kao složene zajednice, razvijaju se i klase i države. No granice naroda
nisu jasno određene prema nižim zajednicama, plemenima, niti prema višim nacijama.
Najveća razlika između naroda i plemena i svih nižih društvenih grupa jeste što od
naroda kreće i nastaje država. Prije naroda nema države.
9.7.5. Nacija – Kavmijj
Nacija je posljednja najrazgranatija i najrazvijenija krvnosrodnička grupa. Kao
najsloženija i najrazvijenija u krajnjoj instanci biološka ili krvno-srodnička zajednica,
nacija je evropska invencija. Na tlu Evrope nastaje nacija, razvija se i dobiva svoju
definiciju. Iz Evrope su se nacije raširile po cijelom svijetu u XVIII, XIX i XX
stoljeću. Zato nacija kao pojam, sadržaj i činjenica nastaje na tlu Evrope u epohi
kapitalizma, koja je podjednako svojstvena i epohi socijalizma. Ona je neposredni
rezultat i posljedica Francuske buržoaske revolucije 1789. god. Nacija je u biti sinteza
i koloplet biološko-teritorijalnog kolektiviteta gdje su krv, tlo i jezik izvor, mjera, cilj
i svrha svega. Nacija kreće od nacionalne države u kojoj se himna ne pjeva ni Bogu ni
kralju, niti se zakletve i presude izriču u ime njih, već isključivo u ime nacije, a
zaršava u državi-naciji u kojoj i vlast, i religija, i crkva, i javnost, i kultura, i jezik
postaju instrument države-nacije kao najvećeg obogotvorenja. Osnovne razlike
između naroda i nacije su slijedeće: a) nacija je razvijenija i razgranatija grupa od
naroda, b) narod može a ne mora, a nacija mora imati državu, c) više naroda može
živjeti u jednoj državi, a evropsko je pravilo jedna nacija - jedna država. Sa
nastankom nacije nastaju i razne teorije nacije od kojih su najpoznatije: metafizičko-
spiritualističke, subjektivno-psihološke, pozitivističke, rasističke, austro-marksističke,
vulgarno-marksističke i marksističke.
9.8. Definicije nacije
9.8.1. Metafizičko-spiritualističke teorije nacije
61
Ove teorije definiraju naciju kao kolektivno-duhovnu tvorevinu. One poimaju naciju
kao nešto, gotovo vrhunaravno, apriorno, neprikosnoveno i vječno. Nacija, po Hegelu,
predstavlja otjelovljenje objektivnog duha na određenom stupnju njegovog
samokretanja, odnosno po njemu se svjetski duh uselio u njemačku naciju i tako se
objektivizirao. Država je, po Hegelu, forma i oblik nacije, njen okvir i posuda u kojoj
živi. Zato se nacionalni duh ogleda u državi a nacija koja nema svoju državu nema ni
svoju historiju ni svoje prošlosti i budućnosti, niti prava na postojanje. I Gumplovič,
naciju određuje prema državnoj pripadnosti. Naciju, po njemu, čine svi pripadnici iste
države, zato što je nacionalnost u biti kulturna i društvena činjenica koju razvija
država.
9.8.2. Subjektivističko-psihološke teorije
Ove teorije gledaju u naciji takvu društvenu grupu koja ima svijest o svojoj
posebnosti - identitetu i težnju da živi zajedno. Sa ovog stajališta karakterističnu
definiciju nacije pruža Ernest Renan: “Pripadnici jedne nacije su oni koji teže
zajedničkom životu. Nacija je duša, duševni princip, nacija je vrhunac dugogo napora
žrtava i požrtvovanosti. Imati zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku volju u
sadašnjosti, u prošlosti učiniti velike stvari, htjeti ih još činiti, to je bitan uvjet suštine
neke nacije”. Dakle, nacija je zajednica povijesne sudbine, zajednica koja ima vlastiti
nacionalni karakter koji je formiran kulturnim kontinuitetom i identitetom. To je
zajednica koju odlikuje volja da se živi zajedno, a proizilazi iz zajedničke sudbine,
povijesti, jezika, kulturnog kontinuiteta i identiteta.
9.8.3. Pozitivističke teorije
Ove teorije nacije polaze sa stanovišta da ne postoji samo jedno obilježje koje
konstituira naciju. Najčešće karakteristike nacije su jedinstveni teritorij, zajedničko
porijeklo, isti jezik, isti običaji, povijesna sudbina, religija i kultura.
9.8.4. Rasističke teorije nacije
Sve rasističke teorije polaze sa stajališta da Bog nije stvorio ljude od istovjetne
supstance i po istom zakonu i odredbi kao ravnopravna, slobodna i različita stvorenja,
62
nego kao suprotna i stvorenja više i niže vrste. Njemački filozof Rozenberg je ideolog
doktrine ibermenša i nacizma. Ova učenja polaze od nenaučnog reakcionarskog i, po
društveni život ljudi, krajnje opasnog stajališta po kome se ljudske rase hijerarhijski i
kvalitativno razlikuju isključivo po biološkom principu, po boji kože i to u fizičkom,
psihološkom i mentalnom pogledu. To nije istina i nije tačno, jer su svi ljudi stvoreni
po istom principu, istom zakonu od istovjetne supstance i zato su oni En-nas ili Gens
una sumus – jedan smo jedinstven rod, a u krvno-srodničkoj ravni oni su Benū Adem
– potomci Ademovi. Rasisti tvrde da su više tzv. arijevske, ibermenš rase tvorci
civilizacije i kulture, dok su niže rase (žute, crne, crvene, smeđe) biološki i
intelektualno manje sposobne, pa su zbog toga i ostale na nižem stepenu društvenog i
ekonomskog razvoja. Navodno, samo su više rase sposobne za razvitak, za kreaciju,
invenciju i stvaranje kulturnih tekovina i po prirodi stvari niže trebaju služiti višim
rasama. Više rase su državotvorne, a niže su osuđene da budu pod vlašću viših. Na
osnovu urođene, ustvari samo stečene i naučene mržnje, postoji borba između rasa u
kojoj pobjeđuju više i prisiljavaju niže na pokornost. Osnovni oblici razlikovanja ljudi
po svim osnovama, kroz povijest se uglavnom utemeljuju na jeziku, tlu i boji kože ili
rasi. U starom svijetu samo su slobodni, ravnoravni i zakonom priznati i zaštićeni
ljudi bili građani polisa i oni koji govore istim jezikom. Svi ostali su imali status
robova - oruđa koja govore i barbara ili stranaca. Neku vrstu segregacije među
ljudima bilo po biološkoj, ideološkoj, političkoj, teritorijalnoj, jezičkoj ili kulturnoj
osnovi ne može izbjeći ni jedan narod, bilo u svojoj teoriji ili praksi, ukoliko ne
prihvati vjersku maksimu da su svi ljudi stvoreni od istog Stvoritelja, na isti način i sa
istim pravima i da su od Boga “učinjeni” različitim plemenima, narodima, rasama,
jezicima, te različitom bojom kože. Ljudi su u osnovi, kao čovječanstvo, jedna
zajednica bez urođenih mentalnih, psiholoških, moralnih i kulturnih razlika. Jedina
kvalitativna razlika među njima koju Bog priznaje jeste odnos prema Njemu, a kao
posljedica tog odnosa, prema ljudima, svijetu, univerzumu i životu. Sve druge razlike
su sekundarne, nebitne i od ljudi nametnute i podmetnute. Direktne posljedice rasizma
na život, ljudi, rasa i naroda su nacionalizam, šovinizam, aparthejd, rasna segregacija i
genocid.
9.8.1.1. Nacionalizam
63
Nacionalizam je učenje i teorija o nacionalnoj isključivosti i hegemoniji, gdje se
vlastita nacija nekritički i idealistički pozitivno vrednuje u odnosu na druge, a druge
nacije u odnosu na vlastitu, posebno susjedne i poznate omalovažavaju, potcjenjuju i
osporavaju.
9.8.1.2. Šovinizam
Šovinizam je pokret, praksa i ekstremni oblik nacionalističke politike isključivosti i
ksenofobije, dakle, istovremenog straha od drugih naroda i mržnje prema njima.
Šovinizam je opasniji oblik od pojačanog nacionalizma zato što sa političke teorije
prelazi na političku praksu.
9.8.1.3. Aparthejd
Aparthejd je doktrina i na njoj je zasnovana politika rasne superiornosti bijele rase u
odnosu na crnu, žutu i druge rase. Aparthejd je, ustvari, na rasnoj diskriminaciji
utemeljena praksa i politika rasne superiornosti u odnosu na žutu i druge rase i po tim
osnovama fizičko razdvajanje ljudi jednih od drugih.
9.8.1.4. Rasna diskriminacija
Rasna diskriminacija je pravljenje teorijskih razlika u postupanju prema pojedinim
narodima, osporavanje i ogrančavanje njihovih prava na ravnopravnost sa drugim
narodima pred zakonom u svim likovima života: politike, ekonomije, kulture i
znanosti, isključivo na osnovu njihove rasne pripadnosti.
9.8.1.5. Genocid
Genocid je namjerno, svjesno unaprijed planirano na metodički i sistematski način
iskorijenjivanje jednog naroda putem pogubljenja bez prethodnog suđenja, kao i
hapšenje osoba i grupa ljudi nakon čega slijedi njihov nestanak, te pribjegavanje
metodološkom mučenju ili nečovječnom postupanju prema ljudima na osnovu
političkih, filozofskih, rasnih, etničkih, nacionalnih, religijskih ili kulturnih pobuda, a
vođeno organizirano radi ostvarivanja unaprijed smišljenog plana na uštrb skupina
64
civilnog stanovništva jednog naroda. Genocid u osnovi može biti: a) zločin protiv
mira (izazivanje, spremanje i pokretanje rata), b) ratni zločin, ubistva ljudi i zvjerstva
nad njima, zatim povreda lica i imovine kao i kršenje ratnih zakona i ratnih običaja, c)
moralni zločin ili zločin protiv morala i d) zločin protiv čovječnosti i čovječanstva ili
genocid. Kao takav on je univerzalni i nezastariv zločin. Dakle, genocid je
sistematsko i planirano uništavanje jednog naroda od strane drugog naroda. UN su
genocid definirale 1946., a genocid je pradavna praksa. Savremena politička doktrina
definira genocid slijedećim riječima: “Genocid je akcija koja ima za cilj potpuno ili
djelomično uništenje neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, ubijanjem ili
raseljavanjem ili stavljanjem grupe u takve životne uslove koji dovode do njena
istrebljenja i nestajanja njenih političkih, društvenih i kulturnih ustanova.” Generalna
skupština UN je prvi put upotrijebila ovaj termin u svojoj rezoluciji od 11.12.1946.
god. proglasivši ga međunarodnim zločinom.
9.8.5. Austro-marksisti~ke teorije nacije
Austro-marksisti, Karl Rener i Oto Bauer također definiraju naciju. Po Reneru naciju
čine ljudi koji govore istim jezikom. Po njemu kao i Fihteu nacija je kulturni,
odnosno jezički pojam. Po Baueru nacija nije nešto jednom zauvijek dato, već je i ona
jedan društveni proces. U određenim uvjetima razvitka, nacija se formira kao
zajednica karaktera i zajednica kulture koja nastaje iz zajedničke sudbine. Po Karlu
Kauckom, nacija nastaje kao rezultat kapitalističkog društvenog razvitka i ona je prije
svega zajednica jezika i teritorija. On zastupa pogrešno stajalište da je nacionalna
država najdemokratskiji oblik države, kao i to da razvitak u jezičkoj oblasti vodi
integraciji svih jezika u jedan svjetski jezik, a da pobjeda socijalizma automatski
omogućava nestajanje naconalnih država i nastajanje sjedinjenih država Evrope, a
zatim i svjetskih sjedinjenih država. Austro-marksističko gledanje na naciju uglavnom
je kulturološko. Prema njihovom učenju nacija je: zajednica kulture, jezika, karaktera,
zajedničke sudbine i teritorije.
9.8.6. Vulgarno-marksistička teorije nacije
65
Vulgarno-marksistička teorija u shvaćanju nacije bliska je rasističkom stajalištu. Ona
naciju naprosto shvata kao skup potomaka istih predaka koji preuzimaju tradiciju i
žive zajedno.
9.8.7. Marksistička definicija nacije
Od marksističkih teoretičara konkretnu definiciju nacije dali su Staljin i Kardelj. Po
Staljinu: “Nacija je historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi
zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava
u zajednici kulture”. Po Kardelju: “Nacija je specifična narodna zajednica nastala na
osnovu društvene podjele rada u epohi kapitalizma, na kompaktnoj teritoriji i u okviru
zajedničkog jezika i bliske etničke i kulturne srodnosti uopće”.
Već puna dva stoljeća, nacija je u Evropi najviši mit, ideal i vrijednost. U ime nacija i
interesa vođeni su svi kolonijalni, regionalni i oba svjetska rata. Sve je u Evropi
determinirano nacionalnim atributima: nacionalna svijest, nacionalna država,
nacionalna stranka, nacionalna himna, nacionalna kultura, nacionalni duh, nacionalni
karakter, nacionalni jezik, nacionalni mentalitet, nacionalna udruženja, nacionalna
akademija, nacionalna privreda i nacionalno tržište. Sve se zaklinje i čini u ime nacije.
Nacije su u Evropi nerazmrsiv koloplet: mita, biologije, teritorije (krvi i tla), jezika,
interesa, ksenofobije i mržnje. Sa stajališta islama nacija je kolektivna činjenica, ni
pozitivna ni negativna, koja sama po sebi nije ni vrijedna ni bezvrijedna. Kao što se
imenom imenuje i označava pojedinac tako se imenom nacije označava i imenuje
izvana jedna zajednica ljudi. Zato naciju, kao ni lično ime, ne treba ni negirati niti
fetišizirati. Ona se mora uvažavati kao jedan od oblika ljudskog kolektivnog
imenovanja izvana, organiziranja i postojanja.
66
X DRUŠTVENE POJAVE
Sve pojave dijele se na prirodne u anorganskom, organskom, biljnom i životinjskom
svijetu i na ljudske ili društvene u individualnom, ličnom, kolektivnom skupnom ili
društvenom smislu. Ljudsko društvo se vrlo često definira kao skup ili ukupnost
društvenih pojava. Društvene pojave su osnovni elementi društva. Šta je društvena
pojava?
Društvena pojava je svjesno, namjerno, slobodno, voljno i plansko uzajamno
povezano i organizirano djelovanje i ponašanje kao i uzajamni odnos i komunikacija
među ljudima pomoću kojih se prouzrokuju određene promjene u prirodi, društvu ili
pojedincu, a te promjene ne bi bilo bez uzajamno povezanog i organiziranog
djelovanja i ponašanja ljudi.
Fiamengo društvenu pojavu definira: “Društvena pojava je rezultat povezanog
djelovanja pojedinaca ili društvenih grupa“. U tom povezanom djelovanju i
ponašanju, da bi nastala društvena pojava, moraju učestvovati najmanje dva čovjeka,
jer bez povezanog i organiziranog djelovanja pojedinaca ne bi bilo određene promjene
u prirodi, društvu ili na čovjeku.
Društvena pojava je objektivna a nije apstraktna, ni samo individualna, ni samo
kolektivistička. Društvena pojava nikada nije nikakav skup slučajnih pojedinaca bez
povezanog djelovanja i ponašanja. Kao povezano i organizirano djelovanje svjesnih i
voljnih ponašanja društvena pojava se razlikuje od pojava u biljnom i životinjskom
svijetu, zato što tamo nema svijesti i povezanosti. Dva su osnovna elementa bitna za
nastanak društvene pojave:
1) ponašanje pojedinaca i
2) povezanost tih ponašanja u povezanom djelovanju na prirodu, društvo i pojedince
čija su ponašanja povezana.
Na veze među ljudima utječu ljudi i priroda kao i ličnost pojedinaca. Na kvalitet veza
i odnosa među ljudima presudno utječu, religija, etika, pravo i kultura. Društvene
pojave mogu biti duhovne, moralne, saznajne, psihološke, kulturne, materijalne,
ekonomske, pravne, političke, interesne itd. Individualna ponašanja ostaju lična sve
67
dok se ne povežu i povezanim djelovanjem sa drugim ljudima ne proizvedu neku
promjenu.
Usvojeno je mišljenje da se društvena pojava sastoji iz društvenog procesa, kao
suštine i sadržaja, društvenog odnosa, kao okvira, oblika ili forme i društvene
tvorevine, koja je rezultat i posljedica društvenog procesa u okviru društvenog
odnosa kroz dugi vremenski period.
Društveni proces i društveni odnos mogu se razlikovati kao sadržaj i forma. Voda je
sadržaj ili proces a čaša je forma, oblik ili okvir. Glas i govor su sadržaj i proces a
slova su forma, oblici ili njihovi okviri. Proizvodnja je proces i obrazovanje je proces
a način kako se ljudi obrazuju i proizvode je odnos, okvir u kome se svi procesi bez
obzira kakve su vrste dešavaju.
Društvene tvorevine su treći krak društvenih pojava. Nastaju kao rezultat dugotrajnog
društvenog procesa kroz društveni odnos u jednom dugom vremenskom razdoblju.
Obrazovanje je dugotrajan proces, a zvanje ili diploma kao i sve ono što se steklo
obrazovnim procesom je tvorevina dugotrajnog procesa, obrazovanja. U društvene
tvorevine kao kristalizirane i finalizirane forme društvenih procesa u okviru određenih
društvenih odnosa, nakon dugih vremenskih razdoblja, spadaju i nastaju društvene
tvorevine: crkve, države, klase, staleži, stranke, a po biološkom porijeklu: porodica,
rodbina, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija.
68
XI DRUŠTVENA STRUKTURA ILI STRATIFIKACIJA
Pored društva, društvenih grupa, društvenih pojava i oblika ljudske svijesti, društvena
struktura spada u jednu od pet velikih tema ili oblasti sociologije. Društvena struktura
proučava: a) sastav društva, b) svojstva, karakteristike, osobenosti i bitne odrednice
društva i drutšvenih pojava, c) odnose među dijelovima i strukturnim elementima
društva, d) njihova međusobna prožimanja, djelovanja i utjecaje dijelova i strukturnih
elemenata društva jednih na druge. Društvena struktura označava određeno svojstvo
objektivnih pojava, a to svojstvo ukazuje da su te pojave na ovaj ili onaj na~in
sastavljene, sazdane ili urađene i ona se ispoljava u odnosima između sastavnih
dijelova koje pojave obuhvataju i na odnose elemenata u toj proučavanoj pojavi.
Zato se pod terminom društvene strukture označava osobenost ili karakteristika
društva i društvenih pojava. Zapravo, riječ je o elementima jedne cjeline ali i o
specifičnim odnosima društvenog karaktera, međusobnog prožimanja povezanosti i
utjecaja među tim elementima.
Najveći doprinos proučavanja i definiranja društvene strukture dao je Kont sa svojim
učenjem o društvenoj statici i društvenoj dinamici. Kod Gurviča svako društvo se
sastoji iz deset dubinskih i vertikalnih, međusobno potpuno povezanih i prožimajućih
spartova, a po Dirkemu postoji pet strukturnih elemenata:
1) morfološka baza društva,
2) društvene institucije,
3) društveni simboli,
4) kolektivni ideali i vrijednosti,
5) kolektivna svijest.
Pod morfološkom bazom društva Dirkem podrazumijeva: “Sve ono što se odnosi na
demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara.” Dirkem dijeli društvo na
društvenu morfologiju i društvenu fiziologiju. Društvene grupe kao materijalne
fenomene i proučavanje društva u njegovoj spoljašnjoj strani proučava društvena
morfologija. Društvena morfologija proučava geografsku situaciju naroda i njegove
organizacije, brojnost stanovništva, njegovu gustinu naseljenosti i raspored u prostoru
69
a društvena fiziologija proučava društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije:
sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju prava, sociologiju etike,
sociologiju lingvistike i sociologiju ekonomije. Društvene institucije, po Dirkemu,
znače: opšti okvir ili opšte uslove, ustanove i institucije u kojima se odvija ukupna
društvena, javna, državna, politička i kulturna djelatnost. U društvene simbole
Dirkem, uglavnom, ubraja materijalizirane znake društvene djelatnosti koji na
pripadnike društava vrše određeni pritisak, funkciju prinuđivanja u skladu s
postojećim društvenim prilikama. Nema nijedne religije, umjetnosti i kulture koje se
ne služe simbolima. Po Gurviču, društvena morfologija posmatra društvo spolja: “U
realitetima kao što su geografska i demografska osnova, gustina stanovništva i njegov
raspored na zemlji, pokretljivost od sela ka gradu, spomenici, zgrade, crkve, kasarne,
stambene zgrade, kolibe, barake, putevi, radionice, magacini i sve što čini materijalnu
bazu društva.” Po marksisti Plehanovu struktura društva izgleda ovako:
1) nivo razvoja i stupanj proizvodnih snaga,
2) njima uslovljeni i na njima nastali ekonomski odnosi,
3) socijalno-političko uređenje izraslo na datoj ekonomskoj osnovi,
4) psiha društvenog čovjeka koju određuje dijelom ekonomsko a dijelom socijalno i
političko uređenje i
5) iz psihe čovjeka i ljudi nastaju razne ideologije koje izražavaju razna svojstva te
psihe.
Prema osnivačima marksizma Marksu, Engelsu i Lenjinu bitne komponente ili
struktura društva su:
1) materijalna proizvodnja koju sačinjavaju materijalne proizvodne snage i način
proizvodnje,
2) proizvodni odnosi koji se zovu produkcioni ili ekonomski odnosi,
3) realna svijest koja je individualna i društvena svijest u isto vrijeme i
4) ideologija kao iskrivljena i deformirana svijest.
Za marksiste ne postoji individualni čovjek i njegova individualna svijest, nego samo
čovjek kao društveno biće i njegova svijest kao društvena svijest.
Sva sredstva i alati za rad, plus predmeti rada (cijela priroda), sačinjavaju sredstva za
proizvodnju. Sredstva za proizvodnju zajedno s čovjekom, njegovo znanje, iskustvo i
70
sve sposobnosti, sačinjavju materijalne proizvodne snage svakog društva. Nivo
razvoja materijalnih i proizvodnih snaga društva određuje osnovni proizvodni,
produkcioni ili ekonomski odnos koji je temelj i baza pravne i političke nadgradnje
kojoj odgovaraju određeni oblici svijesti, filozofije, umjetonsti, religije i etike.
71
XII TEORIJE O NASTANKU DRUŠTVA
Prema učenju religija, Bog je stvorio prvog čovjeka i ženu i od njih su se razvila
plemena, rodovi, bratstva, narodi i čovječanstvo kao cjelina ili svi su ljudi jedan
jedinstven rod Benū Ādem ili Gens una sumus. To isključuje evoluciju i postanak
čovjeka i društva od različitih majmunolikih vrsta što je osnova svakog rasizma i
šovinizma.
12.1. Teorija o društvu u staroj Grčkoj
Grčka misao prošla je kroz nekoliko doba: a) teogonijsko, b) mitsko-magijsko, c)
kozmogonijsko, d) herojsko, e) antropološko i f) političko.
Stari Grci su unutar filozofije i povijesti u šestom razdoblju proučavali društvo i
državu. U antropološkoj fazi Grčke, misli posebno kod sofista, proučavanje sa
kozmogonije se prenosi na čovjeka i društvo. U četvrtom stolje}u prije nove ere grčki
grad-država polis – zajednica i društvo dolaze u teško stanje i veliku krizu. Pojavjuju
se mišljenja i učenja o karkteru i nastanku države i društva, njihovom funkcioniranju,
svrsi ili cilju. Svoja učenja iznose: sofisti, epikurejska i stoička škola a od pojedinaca
Platon i Aristotel.
Već kod sofista nailazimo na stajališta koja će biti klica kasnijih teorija o nastanku
društva i države sve do današnjeg dana. To su: 1) teorija prirodnog prava, 2) teorija
sile i 3) teorija društvenog ugovora. Po nekima od sofista prvobitno prirodno stanje
među ljudima je sukob i rat, što je djelomično i tačno (Kabil ubija brata Habila).
Pitagora kaže: “Najgori čovjek u civilizaciji i civiliziranoj državi je vrijedniji od
najboljeg divljaka”, što nije potpuno tačno. Tokom razvoja civilizacije (evolucijom)
ljudi dolaze do sporazuma i ugovora koji ima za rezultat nastanak države koja je
zajednica ravnopravnih građana i koja svima treba obezbijediti sigurnost i mir. Po
Trazimahu ljudi su smatrali korisnim da se dogovore, da ne čine jedni drugima
nepravdu i da ne trpe od nje. Kalikle kaže: “Zakon prirode je najbolja potvrda
nejednakosti i različitosti i društveno pravo i zakoni treba da sankcioniraju takvu
nejednakost.” Prema epikurejcima država se zasniva na sporazumu koji je sklopljen
između ljudi radi uspostavljanja reda koji donosi korist zajednici. Međutim, prvobitno
stanje među ljudima, po njima, je sukob i rat i svako živi samo za sebe. Po drugom
72
mišljenju, unutar sofista, prirodno stanje među ljudima je stanje jednakosti, slobode i
sreće, a daljnji razvoj i proces civilizacije vodi ukidanju takvog stanja. Po njima
priroda nikoga nije stvorila robom, već je, naprotiv, zakon tiranin nad ljudima i on je
mnogo štošta stvorio nasilno i protivno ljudskoj prirodi. Slično stajalište i mišljenje
zastupaju i stoici. Po njima čovjeku je prirođeno da živi u zajednici te je društvo
rezultat prirode svojstvene svim ljudima. “Dvije stvari je priroda podarila čovjeku.
One su ga od slabog stvorenja pretvorile u najmoćnije. To su razum i društvo”, kaže
Seneka. Stoičari su protiv robovlasništva i proglašavaju sve ljude slobodnim. Stoici
negiraju polis kao ideal Aristotela i Platona i zagovaraju kozmopolis zato što smatraju
da su svi ljudi po prirodi jednaki i ravnopravni i za sve važi isto prirodno pravo. Zato
svi ljudi na isti način imaju pravo na državu, mir, sreću, blagostanje i opće dobro, a ne
samo građani polisa.
12.1.1. Platon Aristokle (427-347. p.n.e.) - Atenjamin
Platon je sa svojim učenikom Aristotelom najveći filozof starog svijeta. On piše
idealnu “državu” – ili o pravičnosti u kojoj iznosi svoja osnovna stajališta o društvu i
državi. Mnogi smatraju da je ta država ili ideja o pravičnosti jedna od prvih socijalno-
kumunističkih utopija. Zašto? Zato što u toj državi Platon zastupa egalitarizam ili
potupnu jednakost, te potpunu zajednicu žena, ljudi, djece, imovine i svih dobara.
Ako žene, ljudi, djeca, imovina pripadaju svima, time se ukida brak, porodica i
privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo izaziva zavist, a kada su djeca zajednička o
njima će se svi bolje i više brinuti, smatra Platon. Kod Platona je apsolutna državna
svojina, a kod Aristotela privatna. Aristotel kaže: “[to je svačije nije ničije”. Dok
Platon ukida brak, porodicu i privatnu imovinu, Aristotel smatra porodicu, koja je
rezultat braka, osnovnom i najbitnijom ćelijom ljudskog društva iz koje se razvija
svaka druga zajednica pa i najviša, odnosno država. Kod Platona je država jedina
zajednica, zato što nema ni braka, ni porodice. Obojica ističu nezamjenljivu ulogu
religije u odgojno-vaspitnom, obrazovnom, društvenom i ekonomskom životu i da se
država zasniva na etičkoj ideji pravičnosti, razboritosti, umjerenosti i hrabrosti. Njena
svrha je u tome da se putem pravde i pravičnosti ostvari ideja općeg dobra. Cilj države
je i da se pomoću usklađivanja interesa pojedinaca utre zajednički put za ostvarenje
sreće i dobra za sve unutar polisa. Svaka država je zajednica, a svaka zajednica ima za
cilj neko dobro, a država kao najveća i najmoćnija zajednica, koja u sebi obuhvata sve
73
druge zajednice, ima za cilj i ideal i najviše dobro. Obojica uspostavljaju identitet
između zajednice, društva i države. Po Platonu, duša se sastoji iz tri dijela:
1) uma i razuma,
2) volje i energije i
3) nagona i strasti.
Po istom principu, svaka se država mora sastojati iz tri kaste ili staleža. Filozofi su
kao najumniji i najrazumniji, po svojoj prirodi, stvoreni da vladaju i rukovode
državom. Vojnici su volja i energija koja čuva i brani državu. Obrtnici i trgovci su oni
koji rade i hrane državu. Robovi ni kod jednog ni kod drugog ne spadaju u ljude, već
u oruđa koja govore kao i stranci ili barbari. Ustavna vlast se odnosi isključivo na
građane polisa a ne na robove i strance. Država je, po Platonu, samo odraz, slika,
sjena ili kopija vječne ideje, pravde i pravičnosti kroz koju se ostvaruje najviša ideja,
ideja općeg dobra. U svakoj državi postoje najmanje dvije države i to država bogatih i
država siromašnih, a kod Aristotela postoje izuzetno imućni, srednje imućni i
siromašni. Aristotel samo srednji sloj uvažava, a sirotinju i bogataše prezire. Obojica
uočavaju značaj geografskog i demografskog faktora u psihologiji ljudi i njihovoj
svijesti. Kod Platona je dijalektika najviša nauka, jer je ona nauka o idejama, a kod
Aristotela politika je najviša nauka, zato što je ona umna praksa. Kod Platona je izvor
države u ideji pravde i pravičnosti a kod Aristotela je u urođenoj ljudskoj društvenosti
koja se ostvaruje u porodici. Bitne razlike u učenju između Platona i Aristotela su o:
privatnom vlasništvu, braku, vječnosti i porijeklu države. Kod Platona su vječne ideje
a kod Aristotela vječne su forme ili oblici. Kod Platona vladaju filozofi a kod
Aristotela monarh, zato što je on izvor i mjera zakona. Aristotel povezuje značaj
klime i njen utjecaj na karakter društva i države.
12.1.2. Aristotel iz Stagire (384-322. p.n.e.)
Aristotel ima zajedničkog ali i različitog od Platonovog učenja. Najveći je Platonov
učenik i kritičar. O društvu i državi piše čuveno djelo “Politika”. Osim toga,
proučava, botaniku i zoologiju. Posmatrajući društvo kao organizam on uči da se
svako društvo rađa, razvija i umire. To je ciklička ili regresivna teorija društva.
Čovjeka shvata isključivo kao društveno-političko biće ili biće zajednice, biće
urođene društvenosti – zoon politikon – politička životinja. Istinski čovjek može biti i
74
živjeti samo u društvu i državi a izvan njih može živjeti natčovjek, đavo ili Bog.
Društveno biće je proizvod same urođene prirode čovjeka, a u sklopu društvenih
okolnosti. Država počiva i postoji na ljudskoj, društvenoj urođenoj prirodi, a ne na
dogovoru, ugovoru ili sili. To je prirodna teorija nastanka države. Njegova je
koncepcija o državi metafizičko-biološka. Ropstvo smatra savršenim i vječnim
sistemom. Razvija čitavu teoriju o odbrani ropstva. Aristotel definira i klasificira
osnovne oblike vlasti. Oni koji valjaju su: monarhija, aristokratija i politeja.
Monarhija je vladavina najboljeg po zakonu. Aristokratija je vladavina nekolicine
najboljih po zakonu. Politeja je vladavina većine po zakonu. Tri oblika vlasti koji ne
valjaju su: tiranija, oligarhija i demokratija. Tiranija je vladavina jednog bez zakona.
Oligarhija je valdavina više njih bez zakona. Demokratija je vladavina naroda bez
zakona što vodi u anarhiju. Despotska vlast – Tugjan, po Aristotelu, odnosi se
isključivo na vlast gospodara nad robovima i ona nikada ne postoji u polisu za
građane.
12.2. Koncepcija društva i dr`ave u krš}anstvu u srednjem vijeku
Poslije pada robovlasništva i nastankom feudalizma razvijaju se dva shvatanja
društva: 1) kršćansko-religiozno čiji su zastupnici crkveni oci Augustinus Aurelius
(345-430) i Toma Akvinski (1225-1274) i 2) prirodno-historijsko shvaćanje.
Prihvatanjem kršćanstva kao državne religije Rimskog carstva od strane Konstantina
Velikog, uloga Crkve u ekonomskom, političkom, kulturnom i ukopnom životu
postaje od presudnog značaja. Tada se prekida veza sa antičkim mišljenjem koje će
Evropa reuspostaviti poslije križarskih ratova preko muslimana. Umjesto prirodnih,
geografskih, ekonomskih i psiholoških faktora, Crkva tumači svijet i život, isključivo
religijsko-mističnim objašnjenjima. Aurelie Augustin piše djelo “De civitate dei” ili
“O Božijoj državi“ u kojem se tok povijesti shvata kao svjetsko-historijski proces,
utemeljen na određenoj vrsti determinizma. U toku historijskih zbivanja nastaju dvije
države: svjetovna - Civitate terra koja je oličenje zla, grijeha i đavola i druga Božija –
kršćanska - De civitate dei koja je oličenje dobra. Te dvije države nastaju iz dvije
vrste ljubavi. Zemaljsko carstvo stvara čovjekova ljubav prema sebi, a prezir prema
Bogu, a nebesko carstvo stvara ljubav prema Bogu i prezir prema sebi i ovom svijetu.
Obje te države paralelno u svome razvoju prolaze kroz šest epoha. Konačna pobjeda
75
pripada Božijoj kršćanskoj državi čija se moć zasniva na svojevrsnoj sintezi negiranja
svijeta i sebe i ovladavanje tim svijetom. Ta država je realizacija ideje božije države
na zemlji s papom kao poglavarom. To je ustvari čista duhovna država. Historija se
odvija po strogo determiniranim zakonima koji su određeni Božijom voljom. Cilj
povijesti jeste kristolikost - uspostavjanje potpunog jedinstva s Bogom – a da svi ljudi
budu kristoliki i da svaki čovjek bude ispunjen Kristom. Determinističkom toku
povijesti je imanentna stalna borba između dobra i zla, Krista i antikrista. Osnovna
snaga i moć koja upravlja poviješću, ljudima i životima jeste božanska providnost.
Tako razni društveni faktori moral, država, znanost i umjetnost nemaju veće značenje
za tok povijesti. U državi postoji zajedničko i privatno vlasništvo. Privatno vlasništvo
je uzrok sukoba i nemira u državi.
Po Tomi Akvinskom država se ne zasniva na ljudskoj urođenoj prirodi već na
ljudskom razumu kojem je izvor Božiji razum. Država je kao i kod Aristotela najviša i
najrazvijenija zajednica koja služi kao ustanova za vođenje i organiziranje moralnog
života. Kao i kod Aristotela država se razvija iz porodice, radi zadovoljavanja naraslih
potreba i razvoja društvene podjele rada. Po Akvinskom čovjek je društvena i
politička životinja ali obdarena razumom. On razvija specifičan oblik prirodnog
prava. Prirodno pravo postoji oduvijek i to u svom nepromijenjenom i neumanjenom
obliku. Njegov izvor a ujedno i najviši zakon je Božiji razum. Ali on istovremeno
opravdava i ropstvo. Iako je Bog stvorio sve ljude jednakim i ravnopravnim, ropstvo
je nastalo kao rezultat kasnijeg razvoja i kao posljedica prvobitnog istočnog grijeha.
Po svojoj prirodi, čovjek je društvena i politička životinja koji je prirodnim potrebama
upućen na druge ljude. On je za kralja i vrhovnu vlast izvodi iz Božije volje, ali on
vlast svjetovnih vladara, koja je uvijek partikularna i ograničena, potčinjava
univerzalnoj papinskoj vlasti. Visoko cijeni novac i trgovinu. On kao i Augustin
smatra da tokovima svjetske povijesti upravlja Božija volja.
12.3. Koncepcija društva i dr`ave u islamu
12.3.1. Abdurrahman Ibn Haldun 1332 – 1406
Najveći islamski mislilac i teoretičar o društvu i državi, Ibn Haldun, rođen je u
Tunisu, studira filozofiju, logiku, pravo i gramatiku. Postaje vrhovni sudija Egipta, ali
76
gubi položaj kao žrtva dvorskih intriga. Njegovo najpotpunije i najveće djelo je
“Mukaddima” što znači uvod, predgovor, prednji dio ili u filozofiji prolegomena.
“Mukaddima” je podijeljena u šest poglavlja:
1) o ljudskom društvu (umranu) uopće, njegovim vrstama i razmještaju
na zemlji,
2) o nomadskom društvu u koje spadaju plemena i barbarski narodi,
3) o državi i svim oblicima vlasti: halifatu, monarhiji, dinastijama, državnim
funkcijama, institucijama i ustanovama,
4) o sjedilačkom društvu, koje živi u provincijama i gradovima,
5) o zanatima i o načinu stjecanja sredstava za život i
6) o nauci, njenom dostizanju i načinu podučavanja.
12.3.1.1. Društvo – ‘Umran - civilizirani život En-Nasa
Mora se znati šta je društvo i šta je suština i priroda društva. ‘Umran je
zajedniči život i zajedničko nastanjivanje gradova i sela da bi se zadovoljile
potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoć i saradnjom,
solidarnošću i zdravim natjecanjem u osiguravanju sredstava za život. Haldun
proučava ljudsko društvo u cjelini i sve njegove oblike udruživanja u svim
vremenima. On poima društvo univerzalno, kozmopolitski, svevremenski i ne
svodi ga samo na arapsko ili jednu državu. ‘Umran je ljudsko društvo uopće u
svakom vremenu i prostoru, bilo kada i bilo gdje. Društvenost i društvo su nužni
i neophodni. Zadovoljavanje ljudskih potreba nemoguće je bez suradnje. Čovjek je
nezaštićen u prirodi i nemoguć je život izolovanog pojedinca. U zajedništvu je
utemeljena garancija opstanka ljudske vrste. Bit društvenosti sastoji se u zajedničkim
poslovima radi obezbjeđenja sredstava za život. Nomadsko društvo je prva forma ili
oblik društvenosti i ono prethodi svemu. Iz njega nastaju sve civilizacije. Historija
mora proučavati i davati izvještaje o svjetskoj populaciji, društvu kao cjelini i ona
mora kazivati o onome što je identično i ineherentno (nerazdvojno, povezano,
svojstveno) svakom društvu. Svako društvo je prošlo od nomada, sjedilačkog
stanovništva u provincijama i gradovima preko civilizacije do države i dinastije. U
svim društvima razvija se znanstvo, trgovina i nauka, Ono što razdvaja ljude od
životinja u svakom vremenu to je: 1) vjera, 2) razum i um, 3) nauka i civilizacija, 4)
trgovina, 5) zanatstvo, 6) potreba za sticanjem životnih sredstava i 7) potreba za
77
upravljanjem, vladanjem i organiziranjem vlasti. U svakom društvu prvo se razvija
stočarstvo, povrtlarstvo, poljoprivreda, zanati, trgovina i profesije. Sva društva na
svijetu prolaze kroz dva oblika ili tipa a to su nomadi i sjedioci. Ova dva tipa
formiraju sliku svih društvenih zbivanja u povijesti.
12.3.1.2. Nomadi
Nomadi su prva forma ili oblik društvenosti. Svako društvo prvo živi kao nomadsko.
Oni su po društvenoj, geografskoj i prirodnoj poziciji prije sjedilaca ili stanovnika
gradova. Šator, oružje i najnužniji predmeti su individualna svojina, a sve ostalo kao
voda, pašnjaci, obradivo zemljište i stoka su u kolektivnom vlasništvu. Nomade i
sjedioce razlikuje način života i način proizvodnje. Nomadi žive u šatorima a seljaci i
sjedioci u kućama na selima i gradovima. Kod nomada je sva imovina zajednička a u
sjedioca je privatna. Nomadi brane sami sebe, a sjedioce brani plaćena vojska i
policija. Nomadi su društvena grupa koja najsporije i najmanje mijenja način života.
Prije tri hiljade godina i danas beduini nisu promijenili način života. S tim što su prije
hiljadu i pol godina primili islam i sve promjene koje su u njim nastale, su posljedica
primanja islama. Sve što proizvedu od dobara, nomadima je neophodno za održavanje
života. Ništa im ne preostaje preko nužnih potreba. Njihov život je siromašniji,
oporiji, jednostavniji i suroviji u odnosu na sjedioce. Vlast plemenskog vijeća – rijaset
ili starješinstva kod njih se zasniva isljučivo na povjerenju i autoritetu. Norme i
pravne sankcije imaju izrazito običajno-etički i usmeni karakter. S primanjem islama
islamsko pravo i etika su se udružili s njihovim običajima koji nisu suprotni islamu.
Usljed stalne opasnosti, plemena su neprestano u mobilnom stanju. U plemenima ne
postoji posebna posebna plaćena milicija, vojska i organizirana vlast. Svi članovi
plemena su dužni da štite zajednicu. Glavni cilj nomadske zajednice je da se
obezbijedi količina dobara neophodna za održavanje života i njima ništa ne preostaje
preko nužnih potreba. Drugi cilj je da se sačuva život svakog pripadnika plemena.
Kada se ostvari veći višak proizvoda, nomadi naseljavaju određena područja, prave
kuće umjesto šatora, podižu gradove i prijestolnice, izrađuju odjeću i obuću i to je
prelazak na sjedilački život.
12.3.1.3. Asabijja
78
Asabijja je osnovna i najbitnija pojava koja karakterizira veze i odnose među
nomadima ali i centralni pojam i najveći doprinos Haldunove teorije o društvu.
Asabijja se susreće u svim fazama ljudskog društva ali je mnogo prisutnija kod
nomada. Ona je manje prisutna u gradovima i državi. Asabijja proizilazi iz krvnih
veza ili nečega sličnog, što odgovara krvnim vezama, kao što su surovi pustinjski
uvjeti života i istovjetna životna i egzistencijalna sudbina. Krvna veza je prirodna
karakteristika, ali po islamu nije jedina i bitna, već vjera. Samo plemena koja su
povezana na osnovu snažne Asabijje mogu opstati u surovoj pustinji. Početak i
izvorište Asabijje je u krvnoj vezi ali se vremenom pojavljuju i drugi uzroci među
kojima su najbitniji surovi uvjeti života i istovjetna životna i egzistencijalna sudbina.
Gubitak jednog člana plemena je gubitak za čitavu zajednicu. Član grupe osjeća stid
ukoliko je saplemenik izvrgnut teškoćama i on želi da ga brani od neprijatelja. U tom
osjećanju i ponašanju je garancija opstanka zajednice. Asabijja je glavna veza među
nomadskim zajednicama, koje nije prožela Objava, a inače postoje među svim
ljudima u svakom vremenu samo sa različitim intenzitetom. U biti Asabijja je
specifična vrsta veza i odnosa među ljudima utemeljena na krvnom srodstvu ili
nečemu što je slično tome kao što su surovi uvjeti života i ista životna i
egzistencijalna sudbina. Asabijja je oblik društvene veze s naročito ispoljenom
solidarnošću i privlačnošću zajednice.
12.3.1.4. Sjedilačko društvo u provincijama i gradovima i civilizacija
Kod sjedilačkog stanovništva u gradovima i provincijama nastaje civilizacija.
Nastanak civilizacije i države omogućava:
1) višak materijalnog proizvoda i izobilje,
2) prelazak sa stočarstva i ratarstva na zemljoradnju, zanate i trgovinu,
3) promjena potpunog načina privređivanja,
4) dugotrajan period mira,
5) stalno naseljavanje određenog područja u provincijama, naseljima i gradovima,
6) prelazak iz šatora u kuću,
7) raslojavanje plemensko krvnih zajednica, te nastanak teritorijalnih, iz kojih se
razvija država i
8) pojava elite ili političkog ešrafa koji organizira i vodi državu.
79
Višak proizvoda kasnije se postiže mačem i ratom, a ne samo radom. Svaka
civilizacija počinje od nomada, sela, naselja, gradova i provincija a završava sa
državom. Da bi nastala država, unutar sjedilaca formira se aristokracija od koje
nastaje dinastija. Država je centralna kategorija civilizacije.
Ona je najviši izraz i glavni regulator svih odnosa u društvu. Civilizacija i država sa
gradovima i sjedilačkim životom su u neposrednoj vezi. Vlast i država su nužni zbog
pokvarenosti ljudske prirode. Mora se braniti društvo kroz institucije od zla i nasilja.
Prvi osnovni cilj vlasti i države je da zaštiti ljude od sukoba i da očuva njihovu
imovinu i živote. Ibn Haldun, prvi u povijesti, smatra da država i društvo nisu
identični i jedno te isto. Sve države nastaju, imaju svoj procvat, nestajanje i kraj a
ljudi, društva i civilizacije, ipak, ostaju i nastavljaju kontinuitet razvoja. On formuliše
zakon o tri generacije u četiri faze. Svaka generacija vlada po četrdeset godina, a
vrijeme jedne dinastije je sto dvadeset godina. Svaka država kroz tri generacije u
četiri faze prođe pet stanja i oblika vlasti: 1) osnivače, 2) kraljevsku vlast, 3)
senilnost, 4) agoniju i 5) raspad. Prva generacija, kao generacija osnivača države,
zadržava u sebi pustinjske kvalitete, krepost, hrabrost, neposrednost, skromnost i
asketski život. Kao i kod nomada, svi učestvuju u slavi, veličini i pobjedi dinastije.
Druga generacija prelazi na kraljevsku vlast. Iz stanja oskudice prelazi u lagan život i
obilje. Sada slava i veličina kao i sama vlast prelazi na kralja a narodu ne ostaje ništa,
što se tiče vlasti i politike. Ova generacija sinova nomada gubi proprilično kontakt sa
osnivačima i prirodnim načinom života. Dok je kod osnivača sav narod učestvovao u
napadu, u odbrani, u ratu, u formiranju države, u politici, sada u drugoj i trećoj
generaciji kralj ili vladar angažira plaćenu vojsku, policiju, upravu i administraciju, a
narod je sveden na puke podanike. Treća generacija potpuno zaboravlja nomadski
život, ljudi postaju strašljivi i generacija dolazi u fazu senilnosti. Sada državu brani
posebna milicija, plaćena vojska i administrativni aparat. Četvrta generacija gubi
potpuno prestiž i dinastija dolazi u stanje agonije. U petoj fazi dinastija i vlast se
raspadaju, a društvo i civilizacija nastavljaju svoj hod i razvoj. Kao što je glavna veza
i odnos kod nomada Asabijja u državi je religija. Nema države bez Asabijje u manjoj
mjeri, religije kao centralne veze, viška materijalnog proizvoda, sela, naselja, gradova
i provincija, dugotrajnog mira, promjene načina privređivanja i prelaska sa stočarstva
na poljoprivredu, zanatstva i trgovine i aristrokacije kao političke elite. Četrnaesto
stoljeće u kome je živio Ibn Haldun karakterizira duhovna nemoć, moralna
80
malaksalost, političko rasulo muslimanskih država sjeverne Afrike i u Španjolskoj.
Iako su bili izloženi spoljašnim kršćanskim neprijateljima, među muslimanima je
vladalo političko rasulo, unutrašnji sukobi, anarhija u finansijskoj politici, mnogo veći
troškovi od prihoda, velikih poreza na narod, povećanje birokratije i korupcije u
državi.
12.4.1. Hasan Kafija Pruš}ak 1564 – 1615
Rođen je u Akhisaru - Pruscu. Bio je mudri šejh, učeni kadija i muderris. Napisao je
više djela od kojih je najglavnije “Usulul hikem fi nizamil alem - Temelji mudrosti
o uređenju svijeta.” Prvi temelj u uređenju države i društva jeste pravda i dobra
politika. Citira vjerovjesnika koji kaže: “Nebesa su ukrašena sa troje, suncem,
mjesecom i zvijezdama, a zemlja se ukrašava pravednim vladarima, poštenom
ulemom i kišom”. Samo se dobrom politikom i pravdom usavršava upravljanje.
Poslovi i funkcije u državi se moraju povjeravati poštenim, sposobnim i stručnim
ljudima. Ko tako ne postupa on izdaje Allaha, Poslanika i ummet. Vladar se treba
savjetovati sa poštenom ulemom. “Svijet postoji na pravdi vladara, znanju uleme,
pobožnosti dobrih ljudi i velikodušnosti darežljivih,” kaže hadis. Vladar treba da bude
darežljiv, izdašan, blag, strpljiv, pouzdan i dostojanstven. Znaci propadanja države i
društva su: uzimanje džahila za saradnike, potcjenjivanje i izbjegavanje savjeta
učenjaka, nanošenje nepravde od strane vlasti narodu, ako su rashodi veći od prihoda
u državi, ako pomama i sladostrašće zagospodare nad razumom vladara i funkcionera,
kada se zanemari život po šerijatu i kada zavlada nasilje od strane vojske i policije
prema građanima, jer ga tada nema ko zaustaviti.
Drugi temelj uređenja države i društva i osnovni princip i oblik ili način vladavine u
Islamu jeste princip šūra – savjetovanje i razmjena mišljenja sa ulemom, istihara i
vlastito vladarevo promišljanje. Ne smije se nikada uzdati samo u vojsku
(militarizam), policiju i imovinu već pored toga i na princip savjetovanja i uvažavanja
mišljenja i savjeta mudraca i iskusnih i poštenih učenjaka. U ratu se kao i drugim
poslovima treba služiti lukavstvom. Tri stvari ometaju pravilno rukovođenje:
1) previše saradnika,
2) ako su saradnici zavidni ili ako slijede samo lične interese i
81
3) ako ljudi izbjegavaju davati savjete vladaru zato što ga mrze.
Treći temelj u uređenju države jeste pravilna organizacija vojske, njeno naoružanje,
prava i potpuna obuka i osposobljenost. Mora se voditi računa o savremenom oružju,
bodriti vojsku na strpljivost i borbu, starješine treba da prisustvuju smotri i vježbama
vojske kao i upućivati je na solidarnost.
Četvrti temelj u uređenju države jeste moralno-političko stanje. Njega karakterizira
pobožnost u vojsci, strpljivost, salat, uzoran red i disciplina kao i svestrano dobra
obuka vojske. To omogućava pobjedu i Božiju pomoć. Ovo se postiže dobrim
komandovanjem. Vojska se mora boriti za čast Allahove vjere i uzdizanje Allahove
riječi, a ne samo za imetak i položaj. Uslov svega jeste vjera i pouzdanje u Allaha,
disciplina, sloga i izvršavanje naredbi. Vojska se mora sačuvati nereda, neposlušnosti,
mejhane i poroka. Porazu vojske doprinosi nemar, neposlušnost, razvrat, ružna djela,
izdaja vjere i ummeta i nasilno ponašanje vojske mimo zakona. Mir je u principu bolji
od rata. Grijeh je ratovati protiv onoga ko hoće islah, sulh i selam. Ko neopravdano
krši ugovor ima za vladara neprijatelja, ko ne sudi po Allahovom zakonu zadesit će
ga siromaštvo. Gdje je razvrat pojavljuje se velika smrtnost, ko zakida na mjeri, slabi
su mu usjevi, snaći će ga glad i narod koji ne daje zekat, zadesit će ga suše. (Hadis)
Kjafija razvrstava društvo u četiri skupine i to:
1) vladari i veziri,
2) učenjaci i mudraci,
3) zemljoradnici i
4) zanatlije i trgovci.
12.5.1. Komšiluk među Bošnjacima-muslimanima – Đarizil-Kurba ili-Đaril-Đunub
Komšiluk među muslimanima, jedinstvena pojava u Evropi, utemeljen je ponajprije
na unutrašnjim duhovno-vjerskim i identičnim idejnim, misaonim, moralno-etičkom,
pravno-običajnim i kulturno-civilizacijskim vrijednostima i sadržajima. Poput
Asabijje kod Halduna, komšiluk među Bošnjacima-muslimanima, osim vjerskih veza,
proizilazi i zasniva se na krvnim vezama ili nečega sličnog što odgovara krvnim
vezama. To što je pored vjerske veze i krvnog srodstva slično kod nomada u pustinji u
82
Asabijji i Bošnjaka-muslimana na Balkanu jeste slično okruženje i socijalni ambijent.
Kako je Asabijja među nomadima oblik društvene veze i odnos s naročito ispoljenom
solidarnošću i privlačnošću zajednice tako je i pravi i čvrsti komšiluk, solidarnost,
povjerenje, razumijevanje i priticanje u pomoć Bošnjaka-muslimana Žepe,
Srebrenice, Teočaka i drugih mjesta kroz povijest kao i sada bio uvjet svih uvjeta
njihovog opstanka u okruženju kakvo jest. Kao što su u surovim i nemilosrdnim
pustinjskim uvjetima izložena stalnim životnim opasnostima nestanka, mogu opstati
samo plemena na osnovu snažne Asabijje tako i Bošnjaci-muslimani mogu u
okruženju genocida opstati u pravom, zdravom i čvrstom komšiluku. Kao što je glavni
ambijent Asabijje pustinja tako je glavni ambijent i topos komšiluka mahala i kasaba.
Mahala i kasaba su za muslimane skoro i duhovni i prostorni zavičaj. Mahala i kasaba
su u njihovoj slici svijeta istovremeno i zajednica i u kasabi se odvija i vjerski i
duhovni i kulturni i socijalni i politički i pravni i običajni i ekonomski i privredni i
emotivni život. U mahali i kasabi svak svakoga poznaje, uvažava, priznaje, poštuje,
tolerira i pomaže. Mahala i kasaba su mikrokozmos međuljudskih veza i odnosa. Tu
se ostvaruje pravo na sreću, blagostanje, ravnopravnost, slobodu, porodični život, i
intimni mir. Mahala i kasaba su van svijeta islama i muslimana nepoznate. Tu gdje su
razorene muslimanske mahale i kasabe muslimani su uglavnom devastirani,
asimilirani ili genocidom uništeni. U mahali i kasabi gdje svako svakoga u dušu
poznaje niko ne može ostati go, bos, gladan, žedan, bolestan i usamljen u nevolji. Tu
svak ima pravo na svoju intimnu sreću i ljubav a njegova nesreća, teškoća i nevolja se
kao i u Asabijji dijeli na sve pripadnike plemena, odnosno mahale. Tu bol pojedinca
suosjećaju svi. Mahala i kasaba štite čovjekov intimni i privatni život s jedne, ali mu
omogućuju potpuni, po ljudskoj mjeri i potrebi društveni život s druge strane. Središte
mahale i kasabe su džamija, mejdan ili trg, sebilj ili javna česma, sokaci i ćuprije.
Komšije u mahali i kasabi su povezani dvostrukim vezama. Unutrašnjim vjersko-
duhovnim i vanjskim teritorijalno-prostornim i životno-interesnim. U mahali i kasabi
se kao i u Asabijji gubitak jednog člana doživljava kao gubitak čitave zajednice. Svaki
stanovnik mahale i kasabe osjeća stid i sramotu ukoliko je njegov komšija izvrgnut
teškoćama. Zato se on solidariše s njim i želi da ga brani od svakog neprijatelja. U
takvom osjećaju i ponašanju kao i solidarnosti kroz komšiluk u svakoj mahali i kasabi
je garancija opstanka zajednice Bošnjaka-muslimana, ukoliko se taj osjećaj, ponašanje
i solidarnost prenese na cijelu Bosnu i Hercegovinu kao zajednički okvir našega
života.
83
XIII MISAO O DRUŠTVU XVI – XVIII STOLJEĆA
U ovom razdoblju u teoriji se postavljaju slijedeća pitanja:
1) postanak države i njena uloga,
2) ko pokreće i ko razvija društvo (vjera, ideja, razum, zakoni ili interesi),
3) kako i po čemu nastaju društvene pojave i ko ih proizvodi,
4) razmatra se i postavlja pitanje uzročnosti i zakonomjernosti razvoja u povjesti. Da
li svaka posljedica ima svoj uzrok a ne da je slučajna,
5) razmatra se ideja progresa i historicizma u povjesnim zbivanjima. To je vrijeme u
kome se i dalje identificira država sa društvom i
6) u ovome razdoblju pojavljuje se interes za proučavanje konkretnih društvenih
činjenica u prirodno-historijskoj školi, kao posljedica razvoja empirizma i nauke.
13.1. Thomas Hobbes 1588 – 1679.
Hobs piše u teoriji države i prava nadaleko čuveno djelo “Leviatan” u kome iznosi
osnovnu tezu da država nije ni božanska ni natprirodna tvorevina već ljudsko djelo.
Druga osnovna teza toga djela jeste da je prirodno stanje među ljudima – Belum
omnium contra omnes – rat svih protiv svih u skladu sa latinskom izrekom homo
homini lupus est – čovjek je čovjeku vuk. Da se ne bi kao takvi uništili i da bi
zadovoljili svoje osnovne potrebe, ljudi dolaze do ugovora, po kome podanici svoja
prava bespovratno prenose na monarha. Njegova vlast postaje apsolutna, a podanici se
obavezno pokoravaju vladaru i on je jedini nosilac vrhovne nedjeljive i neograničene
vlasti (suvereniteta). Narod, kada tu vlast jednom preda vladaru, ne može je nikada
oduzeti i povratiti.
13.2. Jean Jacques Rousseau 1712-1788.
On iznosi suprotnu teoriju vlasti od Hobsa. Po njemu, narod je vrhovni suveren a ne
monarh ili kralj. Prvobitno stanje među ljudima, po njemu je, stanje jednakosti i takvi
ljudi su nepokvareni. Međutim, pojavom privatnog vlasništva i uzurpacijom zemljišta,
javlja se nejednakost među ljudima i to izaziva nesporazume i sukobe među njima. Da
84
bi se svemu tome stalo u kraj, ljudi se sporazumijevaju i povjeravaju svoja prava
zajedničkom vladaru, ali ta prava na njega trajno ne prenose. Naime, narod ima pravo
zbaciti vladara, kada iznevjeri njegove interese, jer izvorni suverenitet pripada narodu
a ne kralju. Po Hobsovoj teoriji, država i njen nastanak je rezultat društvenog ugovora
koji se zasniva na sili. Rusoova teorija društvenog ugovora zasnovana je na
sporazumu među ljudima.
13.3. Niccolo Maciavelli 1469-1527.
Makijaveli je prvi teoretičar koji oslobađa i razdvaja državu i politiku od religije i
morala. Sve do njega ljudi su smatrali da je uloga države i politike u realizaciji
moralne ideje. Makijaveli interese postavlja kao centralnu kategoriju u državi i
društvu. Interesi su pokretačka snaga historije, smatra on, i ljudi će prije zaboraviti i
očevu smrt nego gubitak imovine. Oni više vole imetak nego poštovanje i poštenje.
Njegovim slijedom ide Mandevil koji tvrdi da su interesi i strasti glavne poluge
društvenog razvitka. Suprotno njima Helvecijus smatra da misao i ideja upravlja
svijetom, ali i one su određene interesima i materijalnim potrebama ljudi. Pol Mara u
prvi plan ističe ulogu revolucije i borbu klasa za provođenje svojih posebnih interesa.
Klasni interesi razdvajaju ljude više od odgoja, morala i predrasuda. Po jednoumnim i
jednosmjernim marksistima klasni interes je jedini ljudski interes.
13.4. Charles Louis Secondat Montesquieu 1689-1755.
On se najviše bavi pitanjem o osnovama društvenih pojava. Nastanak društvenih
pojava Monteskije slično Haldunu i Aristotelu, samo naglašenije, vezuje za
geografsku i klimatsku sredinu. Hladna klima uvjetuje poseban karakter sjevernih
naroda. Ona ih čini ratobornim, izdržljivim i slobodnim, a južna klima čini ljude
lijenim, plašljivim i pokorenim. Osim klime na ljude utiču i religija, zakoni, običaji,
navike, maksime država (naredbe) i historijsko sjećanje. Bodin zastupa slično
stajalište. Narodi umjerenog pojasa, po njemu, imaju veći politički talenat i osjećaj za
pravdu od južnjaka i sjevernjaka.
Francuski materijalisti, ne marksisti, ističu da je čovjek proizvod običaja, navika, i
društvenog miljea ili sredine. Didro kaže: “Ako su zakoni dobri onda su i naravi ljudi
85
dobre. Čovjek je plod sredine i zakoni i prava ljudi u cjelini su plod društvene
sredine”.
Idealisti kažu sredine se mijenjaju sa promjenom ideja i misli. Po nekim od mislilaca
iz ovoga perioda osjećanja i strasti igraju veliku ulogu kao pokretačke sile, kaže
Helvecijus. Interes za proučavanjem konkretnih činjenica u ovom razdoblju je
očigledan i umjesto metafizičkim pitanjima ljudi se sve više bave prouačvanjem
historije, etnologije običaja, političkih i društvenih uređenja.
Jedno od posebnih pitanja ovog razdoblja jeste da li postoji zakonitost u drštveno-
historijskom razvoju? Na ovo pitanje daju se dva polarizirana odgovora. Jedni
smatraju da postoji red, poredak, zakonitost smisao i svrhovitost u prirodi i društvu i
kažu da svaka posljedica i pojava imaju nužni uzrok i posljedicu ili kauzalitet. Drugi,
pak, poriču svaku zakonitost, red, poredak i svrhovitost u prirodi i društvu. Za njih ne
postoji kauzalitet i oni kažu da se sve događa kao lanac zabluda, besmislica i
slučajnosti. Mi vjerujemo da postoji opći princip, načelo i zakon koji uređuje i
određuje sve, a to je Božija volja i u okviru nje slobodna ljudska volja i u
dimenzijama te slobodne volje čovjek je i odgovoran.
U ovome vremenu postavlja se i nameće pitanje ideje neprestanog razvoja i progresa.
Upravo u humanizmu i renesansi se ustanovljuje mišljenje da postoji opći i linearni
napredak i progres čovječanstva bilo kroz razvoj i kretanje duha (idealista) ili kroz
razvoj materijalnih proizvodnih snaga kod marksista. Ta ideja o neprestanom
progresu je pojava novog doba koja datira od humanizma i renesanse, a ona kao takva
je nepoznata u starom svijetu, antici, islamu i srednjem vijeku. Prije je bila više
zastupljena ideja cikličnog shvatanja ljudskog društva. U islamu se na ljudski život ne
gleda ni kao na progres ni kao na regres već se smisao svega svodi na to da Allah
bude zadovoljan s nama i mi s Njim. Sa stajališta islama ljudski pojedinačni ili
zajednički život u cjelini je približavanje ili udaljavanje od Boga. Ideju progresa i
neprestanog razvoja Volter zasniva na razvoju nauke, tehnike i umjetnosti, te pobjedi
razuma i prosvjete nad neznanjem i religioznim fanatizmom. Progres se sastoji u
akumulaciji znanja i sposobnosti čovjeka za usavršavanjem. Turgo kaže: "Razvoj
društva u progresivnom smjeru vođen je u strastima i ambicijama a ne razumom”.
86
Helvecijus kaže da se život odvija u vidu krugova i poslije prevrata gubi se hrabrost i
ljubav prema slobodi i hrli se u susret ropstvu, despotizmu i propasti.
87
XIV SOCIJALISTI-UTOPISTI
Moderna evropska misao i teorija nezamisliva je bez engleske klasične političke
ekonomije, Adama Smita i Davida Rikarda, klasične njemačke idealističke filozofije,
Fihtea, Šelinga, Kanta i Hegela i učenja socijalista-utopista.
Koncepcije socijalista-utopista o društvu i državi smatraju se jednim od neposrednih
izvora građanske sociologije i marksističke teorije o društvu. Gurvič smatra Sen
Simona ocem suvremene sociologje. Od Sen Simona sociologija se račva u dva
smjera:
1) građansko-pozitivistički preko Ogista Konta i
2) marksistički preko Karla Marksa.
Teorijski socijalizam neće zaboraviti da stoji na plećima Sen Simona, Šarla Furijea,
Roberta Ovena, Tomasa Mora i Kampanele. Od socijalista-utopista prvi se javlja
Tomas Mor (1478-1533.), zatim Kampanela (1568-1639.), Robert Oven, Šarl Furije i
konačno Sen Simon. Tomas Mor piše djelo “Utopija” na prijelazu iz feudalizma u
kapitalizam u kome iznosi koncepciju o najboljem uređenju države na ovom otoku-
utopiji. Sličnim mišljenjem se bavi i Kampanela u svom “Gradu sunca”. Za sve
socijaliste-utopiste privatno vlasništvo je osnovni izvor zla u društvu i oni projektuju
formiranje svojevrsne komunističke utopije i sanjaju o jednom fantastičnom društvu
budućnosti u kojem se ukida privatna imovina. Prema Mabliju prirodno stanje među
ljudima je jednakost svih ljudi isključivo sa zajedničkim vlasništvom. Sa pojavom
privatnog vlasništva nastaju nemiri i razdori u društvenim i državnim zajednicama.
Zahtjev za srećom i općim dobrom svih članova zajednice traži ukidanje privatne
svojine i formiranje kolektivne, jer će jedino tako zavladati mir i jednakost među
ljudima. Ljudi su postali slijepi otkako su svojina i interesi spojeni sa zabludama i sve
je to unijelo veliku neslogu među voljama ljudi. Bez svojine čovjek neće težiti
prijestupima, neće biti lopov, ubica i osvajač zato što je privatna svojina izvor svih
zala i nesreća. Socijalisti-utopisti prenaglašavaju i apsolutiziraju značaj privatnog
vlasništva za čovjeka i ljudsko društvo uopće. Sa stajališta islama, nije uopće bit
problema karakter vlasništva tj. da li je privatno, mješovito, kolektivno, zajedničko ili
državno, već suština svega je odnos prema imovini koju posjedujemo. U islamu, u
88
osnovi Bogu pripada sve, a ono što nam je od imovine od Njega povjereno u tome
ima udio i pravo sirotinja, bjednici, putnici namjernici, siročad itd. Ta se imovina,
iako je stečena na halal-način, mora čistiti zekjatom, sadekatul-fitrom, porezom i
drugim milodarima, zato što su ljudske nafake i sposobnosti različite i zato što ljudi
žive u različitim uvjetima na zemlji. Usljed toga oni su neminovno upućeni na
upoznavanje, saradnju, obaveznu solidarnost i zdravo i korisno međusobno natjecanje.
14.1. Charles Fourier 1772-1837.
Dva glavna vjesnika i najavljivača sociologije su Šarl Furije (1772-1837.) i Sen
Simon. Šarl Furije u prvi plan ističe značaj borbe klasa kroz historiju i kritikuje
buržoasko-kapitalistički poredak i sagledava klasnu strukturu tog društva. Njegov
materijalistički historicizam i biološki evolucionizam ogleda se u tome što u podjeli
historijskih društava, sva društva, kroz povijest dijeli na četiri stupnja: divljaštvo,
varvarstvo, patrijarhat i civilizaciju. Ovu njegovu šemu i učenje u cjelini prihvata
marksistički smjer u sociologiji. Furije tvrdi da se u civilizaciji siromaštvo rađa iz
izobilja kod pojedinaca i siromaštva kod većine. Svaka historijska faza ima svoju
uzlaznu ali i silaznu liniju. To je ciklička ili regresivna teorija ljudskog društva za
razliku od progresivne i linearne teorije razvoja koju zastupa Sen Simon. Po Bazaru
društvene se pojave ne mogu svesti na individualne i na njihov prosti zbir i društvo
nije samo jedinstveni izraz individualnih tendencija zato što je čovječanstvo
kolektivno biće.
14.2. Saint Simon 1760-1825.
Njegov sekretar i učenik je Ogist Kont. Francuska buržoasko-politička revolucija je
kao totalni građanski rat bila do tada nepoznata pojava, koja se desila u ljudskoj
povijesti. I do tada je bilo ratova, ali ne potpuno građanskih. Ta revolucija je označila
krizu historije, društva i teorije o društvu. Simon kaže: “Ljudski rod je obuhvaćen
jednom od najvećih kriza koje je iskusio od početka postojanja. U krizu su uvučeni
politički savezi i ona ima za posljedicu totalnu promjenu socijalnog sistema”. Od svih
ratova najteži su unutrašnji ili građanski. Do revolucije čovjeka društvo i svijet u
Evropi je tumačila isključivo Crkva. Revolucija je iznenadila i zaprepastila i ljude i
Crkvu. Sada se postavlja pitanje ko će umjesto Crkve tumačiti društvene pojave i
89
zakonitosti društvenog razvoja kao i predviđanje društvene krize? Simon tu ulogu,
umjesto Crkve, namjenjuje novoj nauci o društvu koju on naziva socijalnom fizikom.
Ta nauka kao i prirodne znanosti mora biti potpuno egzaktna i eksplicitna tj.: jasna,
precizna, sigurna, mjerljiva i iskustveno provjerljiva. Historijsko kretanje po Simonu
koje je linearno i neprestano napredovanje, uvjetovano je dvama faktorima:
1) intelektualnim razvojem putem misli, ideja, nauke, uma i razuma (idealizam) i
2) razvojem proizvodnje i proizvodnim odnosima (materijalizam).
Zakon vlasništva, po njemu, je temljni zakon socijalne zgrade. Zakon koji učvršćuje
svojinu jeste najvažniji od svih, ustvari je svojinski ustav i on je u stvarnosti baza
društene zgrade. Zato je najbitnije pitanje kako urediti da svojina postane dobro
čitavog društva. Privredno se stanje u krajnjoj istanci razvija na idejnim osnovama ali
se političko i društveno zasniva na ekonomskom osnovu i njime dalje objašnjava.
Parlamentarna vlast je samo forma, dakle, oblik a imovinski odnosi su pravi temelj.
Osnovna, primarna i pokretačka snaga svega ljudskog razvoja jeste intelektualni
razvoj, dakle razvoj ljudskog duha, ideja, misli i s tim u vezi razvitak nauke.
Pokretačka snaga historije je misao, ideja, duh, razum i nauka. Mišljenje je ono što
upravlja svijetom, a samosvijest filozofa je posljednja garancija i kriterij za ispravnost
i tačnost istine i historije. Na ekonomskom elementu on utvrđuje klasnu strukturu
buržoaskog društva videći u njemu dvije osnovne klase:
1) klasu radnika kojoj pripadaju svi učesnici proizvodnje, a to su radnici, fabrikanti,
trgovci i bankari koji zajednički sačinjavaju industrijsku klasu i
2) klasu neradnika u koje spadaju plemstvo, feudalna aristokracija, birokratija i
rentijeri.
On smatra da je Francuska buržoaska revolucija klasna borba između radnika i
neradnika. Čovječanstvom trebaju da vladaju industrija i nauka koje spaja religija. Na
njegovo učenje utjecali su industrijska revolucija, Francuska buržoasko-politička
revolucija i razvoj nauka, posebno prirodnih. Simon se zalaže za novo hrišćanstvo kao
religiju bez obreda i mitova koje će se zasnivati na novoj ideji da su svi ljudi braća.
On ideju progresa kao i njegovi učenici veže za dvije ideje:
90
1) zakonomjerni i linearni tok historijskih zbivanja i
2) za otklanjanje svih klasnih suprotnosti i razlika u društvu ukidanjem klase
neradnika, preko ukidanja privatnog vlasništva.
Zakonomjerni tok kretanja ide pravcem neprestanog razvoja i on se zasniva na dva
principa:
a) suprotnost kao rastavljanje društene zajednice
b) pravac koji smjera povezivanju odvojenih ljudskih zajednica u jedinstveni
organizam (a tek to jedinstvo omogućuje mir, harmoniju i svestrani razvoj svakog
posebno i svih zajedno). Jedinstvu društva vodi ukidanje njegove klasne strukture,
klasnih razlika i suprotnosti kroz ukidanje privatnog vlasništva na kome počiva
klasna struktura.
U procesu razvoja suprotnosti nestaju i ostaje zakon razvitka i neprekidnog napretka
zajednice. Taj neprekidni napredak vodi ukidanju eksploatacije čovjeka od čovjeka, i
klase od klase. Do sada se sistem zasnivao na eksploataciji čovjeka od čovjeka i klase
od klase, a od sada je najvažniji proces u ostranjivanju eksploatacije. Kao rezultat
razvoja nestaje:
1) klasa,
2) odumire država i politička vlast, kao rezultat i posljedica klasne strukture društva,
3) od dvije kategorije ljudi, neradnika i industrijske klase ostaje samo industrijska
klasa,
4) u toku razvoja suprotnosti i faktori dezintegriranja nestaju i uspostavlja se
jedinstvo ljudi i zakon neprekidnog razvoja,
5) nestaje eksploatacije čovjeka od čovjeka i klase od klase i
6) udruživanjem nauke i industrije, koje povezuje novo kršćanstvo, politika se
zamjenjuje naukom i vlast nad ljudima se pretvara u vladavinu nad stvarima i
proizvodnim procesima. Politika se rastvara u ekonomiji i nauci i nestaje političke
vlasti i njene države. Simonovo učenje je osnovni temelj marksističke teorije
države i društva.
91
Simon je utemeljitelj i otac sociologije, a za marksizam je najvažniji zato što je
utemeljio i izveo klasnu strukturu društva.
XV OSNIVAČI SOCIOLOGIJE
15.1. Auguste Comte 1798-1857.
Kao što je Sen Simon utemeljitelj i otac sociologije, tako je Ogist Kont imenitelj
sociologije.
Mnogi ga, uz Sen Simona, smatraju osnivačem sociologije. Od njega se sociologija
razdvaja u dva osnovna smjera:
1) građansko-pozitivnistički i
2) marksistički.
Kont je sekretar i najveći učenik Sen Simona.
Osnivač je pozitivizma kao teorijsko-spoznajnog pravca i imenitelj je ili kum
sociologije. U prvim sveskama “Tečaja pozitivne filozofije” on tu disciplinu naziva
socijalna fizika ali tek u četvrtoj svesci on tu disciplinu o društvu imenuje
sociologijom. Kont ne samo da vrši i stematizaciju, klasifikaciju i podjelu nauka i da
daje ime sociologiji već iz nauka, kao teorijsko-misaone discipline potpuno izdvaja
filozofiju, etiku, psihologiju i teoriju države i prava. Po njemu kao i Sen Simonu
sociologija mora biti egzaktna sa eksplicitnim stavom i iskazom, zato mora proučavati
isključivo ono što jeste, što je stvarno, konkretno, nesumnjivo, objektivno, dakle,
pozitivno, mjerljivo i provjerljivo. Pored toga što je dao ime sociologiji i što je izvršio
klasifikaciju i sistematizaciju nauka sa stajališta društvene strukture, Kont vrši bitnu
podjelu sociologije na socijalnu dinamiku i socijalnu statiku.
Socijalna dinamika, po njemu, je opšta teorija o prirodnom progresu čovječanstva. Taj
progres predstavlja postepeno izlaženje iz stanja animalnosti (teorija evolucije), i
92
razvitak ljudskog duha (idealizam) preko teološkog, metafizičkog i pozitivnog stadija.
Tri su osnovne faze u razvoju čovječanstva:
1) teološko doba,
2) metafizičko doba i
3) pozitivno doba.
Socijalna dinamika treba da objasni svaka od tri oblika mišljenja. U teološkom dobu
ljudsku svijest oblikuje i određuje religija, a kod nekih naroda i mitološko objašnjenje
svijeta. U hordi religija je fetišizam. Glavna etapa teološkog doba jeste politeizam u
plemenskim i narodnim društvima sa mnogo država. Treća faza je monoteizam.
Njemu odgovara svjetsko carstvo. Po nama ,ovo nije tačno, jer prva vjera objavljena
svakom narodu jeste monoteizam objavljen preko kelima, risala i suhufa. Metafizičko
doba nastaje kad se religiozni oblik svijesti kao primarni zamjenjuje pravno
filozofskim mišljenjem i nazorom. To je period feudalnog društva. U teološkom dobu
vladaju i glavnu riječ imaju ratnici i svećenici a u metafizičkom filozofi i pravnici.
Pozitivno doba nastaje promjenom metafizičke svijesti u pozitivna znanja. To je
period građanskih društava i građanskih sistema. Sada vladaju inžinjeri, tehničari i
privrednici. Socijalna dinamika objašnjava zakonitosti i razvoj društva u neprestanom
kretanju napredovanju i usavršavanju. Ona kod Konta, kao i Simona, ima idealistički
karakter, jer osnovni uzroci koji izazivaju promjene društvenog razvoja, strukture i
sistema, je promjena ideja i misli kod ljudi. Nema razvoja bez uma, razuma, ideja,
mišljenja i nauke. On i koliziju u društvu objašnjava idejama i mislima ljudi. Ukoliko
je čvršća skupina, ona sigurno posjeduje bliskije ili iste ideje jer misaoni elementi
jačaju društvenost. Dakle, historija misli jeste objektivna historija čovječanstva.
Socijalna statika je opšta teorija o spontanom poretku ljudskih društava u stanju
mirovanja. Ona ima za svoj predmet pozitivno i racionalno stanovište o uzajamnim
odnosima i reakcijama koje ljudi neprekidno vrše jedni na druge u okviru društvenog
poretka. Prirodu ove uzajamnosti Kont zasniva na osnovu društvene saglasnosti koja
je temelj političkog poretka, koji univerzalno značenje ima u principu harmonije i
osjećanju saradnje. To je instinkt urođene simpatije i on se realizuje kao jedinstvo i
saradnja. Instinkt simpatije je elementaran i on se u pojedincu razvija a u društvu se
dograđuje kroz moralne i intelektualne vidove jedinstva i saradnje na osnovu kojih
93
funkcionira i održava se društveni poredak. Statika poroučava društvo u stanju
mirovanja. Ona, također, proučava anatomiju ili sastav društva, njegovu strukturu i
sve činjenice koje podržavaju tu strukturu. Dok dinamika proučava društvo u
neprestanom kretanju, razvoju i usavršavanju, dotle statika društvo proučava u stanju
mirovanja i njegov red i poredak.
Kod Konta ima bioloških elemenata u pogledu na društvo, posebno u socijalnoj
statici, gdje on vrši analogiju između društva i biološkog organizma i tu je on u
poimanju društva blizak sa Spenserom. U socijalnoj dinamici on je zastupnik teorije
evolucije i tu je blizak Darvinu, ali je od njega i različit. Sva evolucija kod Darvina
počiva na vanjskim a kod Konta na unutrašnjim izazovima, tj. kod Darvina evoluciju
izazivaju uvjeti života, a kod Konta ideje, misli, razum i nauka. On smatra da su život
i građa društva kao kolektivnog organizma slični pojedinim biološkim organizmima i
u toj ravni za društvo važe biološke zakonitosti. Idealistička vizija društva dolazi do
izražaja u socijalnoj dinamici, gdje su razum, misao, ideja, duh i nauka nosioci
napretka, ali on, ipak, kaže: “Istinska nauka će uvijek ostati nedostupna i uskraćena
našem slabašnom razumu. Zato istraživanja u nauci nisu usmjerena prema suštinskim
uzrocima i pojavama, koje jedino Bog poznaje, već sociologija isključivo proučava
vidljivo, objektivno i pozitivno”. Za daljnje kretanje društva presudan značaj imaju
religija i ljubav. On fiziku dijeli na anorgansku i organsku. Za strukturu društva bitna
su dva elementa: element biološke i element geografske naravi. Ta dva elementa
utječu na svojstva rasa, utjecaje klime, borbu za prostor i izbor hrane. Misaoni,
duhovni, idejni i religiozni elementi jačaju društvenost. Kont dijeli društvo na četiri
klase:
1) naučnici, filozofi i estetičari koji zauzimaju najviše položaje,
2) bankari, trgovci i preduzetnici,
3) poljoprivrednici i
4) radnici.
To što je stavio radnike na četvrto mjesto marksisti mu puno zamjeraju.
Kao i kod Simona promjene u društvu su stalne i dešavaju se po nepromjenljivom
prirodnom zakonu.
94
15.2. Herbert Spencer 1820-1903)
Uz Sen Simona i Konta važi za osnivača sociologije. Po općoj sociološkoj i
metodološkoj usmjerenosti bio je pozitivist, a inače je najveći predstavnik biologizma
u sociologiji. Kao i Kont u svome učenju ima organicističko stanovište, jer on društvo
smatra nadorganizmom koji treba da je podvrgnut istim zakonitostima razvoja, kojima
su podvrgnuti i pojedini živi organizmi. On, po ugledu na Darvina, postavlja vlastitu
teoriju evolucije. Iz anorganskog izdvaja se organski, a iz organskog izdvaja se
psihički svijet čovjeka. Psihičke su pojave specifično i obilježje čovjeka, koje treba
proučavati psihologija. On smješta psihologiju između biologije i sociologije, ali joj
odriče karakter samostalne naučne discipline. On kaže: “Posljednji problem biologije
je prvi faktor sociologije”. Iako zastupa stanovište organicizma, on društveni život
smatra nadorganskom pojavom, jer društvo se u bitnome razlikuje od anorganskih,
biljnih i životinjskih svjetova. Oni su kvalitativno razdvojeni i zato je društvo
samostalna i specifična pojava. U istraživanju društvenih pojava treba se osloboditi
ličnih osjećanja, simpatija ili antipatija, a društvene pojave treba istraživati i
proučavati objektivno, pošteno i nezainteresirnao kao što se proučavaju i prirodne
pojave. Nauka o društvu mora biti pozitivna i egzaktna, a njeni sudovi, stavovi i iskazi
eksplicitni. U svom djelu “Principi sociologije” pravi analogiju društvo - biološki
organizam. Živci u mozgu su telefonske žice u društvu. Policiju upoređuje sa bijelim
krvnim zrncima, a berza u društvu ima ulogu srca u organizmu. On uvodi pojmove u
sociologiju: struktura, funkcija, socijalni tipovi, organizam. Poredi tkiva jednog
organizma s društvom te i za društveni život vrijede neke zakonitosti razvitka i
funkcioniranja kao što vrijede za individualni organizam. Podjela društva na klase i
staleže odgovara podjeli tkiva u biološkom organizmu:
1) nervni sistem jednako je vladajuća klasa,
2) mišična tkiva su vojničko-sudački stalež,
3) krvna tkiva su trgovački stalež i
4) refleksi su seljačko-industrijski stalež.
Kao što dijelovi tijela slušaju mozak tako ostale klase slušaju vladajuću. Cilj
sociologije je da otkrije i učini jasnom veliku biološku istinu, a to je da i priroda ima
95
svoje zakone koji važe i za društvo i koji se ne mogu izmijeniti. Živi organizam i
društvo imaju svojstvo da rastu i u tome rastu, istovremeno, od homogenog sve se
više diferenciraju i postaju heterogene i složene strukture. Najmanju funkciju imaju
najjednostavniji organizmi. U hordi se svi bave neizdiferenciranim poslovima. Tu
Spenser uspostavlja analogiju horda – ameba. Što je organizam razvijeniji, on ima
više tkiva sa više funkcija. Ista je stvar i sa razvijenim društvom, jer u njemu ima
mnogo zanimanja i više poslova. On unosi u sociologiju i ideje evolucije, organskog
razvitka i borbe za opstanak. Međutim, među ljudima je istovremeno prisutno
natjecanje, solidarnost i suradnja.
U toku dosadašnje historije razvila su se dva tipa ili oblika društva:
1) militarističko ili vojničko-policijsko društvo i
2) industrijsko društvo sa vladavinom prava pravnom državom, parlamentom,
višestranačkim životom, demokratijom i privatnom imovinom.
Militarna vladavina se temelji na sili, nasilju, despotiji i stalnim ratovima protiv svog
ili drugih naroda. To društvo odlikuje prinudna suradnja, vojnička ili crkvena
hijerarhija i centralizacija cjelokupne proizvodnje i zajednička imovina. Industrijski
tip društva temelji se na demokratiji i stanju mira. Dominantnu ulogu u njemu imaju
učenjaci, inžinjeri i industrijalci. Pobjeđuje individualnost, privatno vlasništvo i
slobodni ugovorni odnosi između pojedinaca. Militarizam traži neprijatelje, a
demokratija prijatelje. Najbitniji doprinos Spensera sociologiji jeste: a) što je on jedan
od njenih osnivača, b) utemeljitelj je biologizma, c) začetnik je psihologizma i e) u
sociologiju uvodi pojmove struktura, funkcija, socijalni tipovi i organizam bez kojih
je ona nemoguća. Iako uspoređuje ljudsko društvo sa organizmima, ipak, ističe da
psiha, natjecanje, saradnja i solidarnost, kao odlike ljudi, razdvajaju ljudski svijet od
svijeta svih drugih organizama i živih bića.
96
XVI GRAĐANSKO-POZITIVISTIČKI SMJER U SOCIOLOGIJI XIX
STOLJEĆA
U XIX stoljeću formiraju se tri osnovne sociološke škole:
1) naturalistička,
2) psihologistička i
3) sociologistička.
16.1. Naturalističak škola
Naturalističak škola se razvija u nekoliko pravaca: a) mehanicistički, b) geografski, c)
demografski i d) biologistički.
16.1.1. Mehanicistička škola
Mehanicistička škola pokušava da zbivanja, pojave, odnose i procese u društvu
objasni pomoću zakonitosti koje važe u anorganskom i organskom svijetu, te
mehanički prenosi zakonitosti, iskustva, saznanja i metodologiju iz fizike, hemije i
biologije na ljudsko društvo. Mehanicističkom teorijom se označava svako učenje
koje identificira ljudsko društvo sa bilo kakvim mehanizmom i objašnjava društvena
zbivanja, pojave procese i odnose zakonitostima mehanike, upotrebljavajući
mehaničke pojmove i termine kao što su ravnoteža sile, privlačenje i odbijanje,
97
narušavanje ili uspostavljanje ravnoteže. Ova škola poredi čovjeka sa strojem, pa se
kaže: “Živi čovjek se razlikuje od mrtvog kao sahat koji hoda od onog koji leži”.
Najpoznatiji predstavnici ove škole su Solvej i Pareto. Sociolog Pareto se istakao i
proučavanjem socijalnih elita.
16.1.2. Geografska škola
Geografska škola je jedna od najstarijih škola o ljudskom društvu. Ona zastupa
mišljenje da je odlučujući faktor u tretiranju strukture i razvitka društva geografski
faktor. Geografskim faktorom se označava priroda onakva kava jeste u cjelini, sa
svojim utjecajima na čovjeka. Doista, priroda igra veliku ulogu u nastanku, razvoju,
obliku i strukturi društva. Njena uloga u primitivnim društvima je presudna i uvijek će
ostati značajna. Priroda je kao Allahov dar, bitan faktor i preduvjet ljudske
egzistencije. Ljudi su od zemlje stvoreni, na njoj žive, u nju se vraćaju kad umru i iz
nje će biti proživljeni. O značaju prirode, klime i podneblja pisali su Herodot,
Tukidid, Platon, Aristotel, Haldun, Monteskije, Bodin i drugi.
16.1.3. Demografska škola
Demografska škola smatra da se društvene pojave i razvitak društva mogu i trebaju
objašnjavati elementom porasta (nataliteta) i opadanja (mortaliteta), te gustinom
stanovništva, raspoređenošću na zemlji, tj. populacionom i demografskom
usmjerenošću.
I ta škola je veoma stara. Po Francuzu Kosteu: “Brojni porast članova jednog društva
primarni je uzrok cjelokupne evolucije”. Porast i gustoća naseljenosti stanovništva
igraju bitnu ulogu, zato što društvenih pojava nema bez međusobnih dodira ljudi i
društvenih grupa.
Demografskom učenju se najveći značaj pridaje u Evropi zato što Evropa sa
natalitetom i prostorom kuburi najmanje dva stoljeća.
16.1.4. Biologistička škola
Biologistička škola. Postoje tri osnovne varijante unutar ove škole:
98
1) organska ili bioorganska,
2) darvinistička i
3) rastistička
Najpoznatiji predstavnici organske ili bioorganske teorije su Kont i Spenser. Ova
teorija poredi društvo sa biološkim organizmom i Spenser zakon evolucije organskog
svijeta automatski prenosi i na ljude s tvrdnjom: “Kao što se pojedini organizam rađa,
razvija i umire tako da se isto dešava i sa ljudskim društvom i u tom procesu dolazi do
stvaranja razaranja i kretanja društva.”
1) Darvinistička teorija zastupa mišljenje da osnovni zakoni bioloških organizama, a
to su borba za opstanak i prilagođavanje živih bića uslovima života na zemlji, jednako
važe za životinjske vrste ali i ljude. Borba za opstanak u kojoj pobjeđuju jači, moćniji,
snažniji i prilagodljiviji uvjetima života je osnovna pokretačka snaga i nosilac svih
promjena u ljudskom društvu.
2) Rasistička škola zastupa učenje da postoji više rasa, što je tačno, vahtilafu
elvanikum veelsinetikum - učinili smo vas različitim rasama i različitim jezicima, koje
se, po ovoj školi, međusobno biološki razlikuju, od kojih su jedne više a druge niže,
jedne sposobnije od drugih za društveni život, što nije istina, jer svi ljudi imaju isto
porijeklo Benū Adem - potomci Ademovi i sve ih je isti Stvoritelj Allah stvorio od
jednog čovjeka i jedne žene. Na osnovu urođene mržnje po ovome učenju, što nije
istina, nego je mržnja naučena i izvana dresurom u ljude unešena, postoji borba
između rasa u kojoj pobjeđuju više i prisiljavaju niže na pokornost. Sve su rase, nacije
i ljudi pred Allahom isti. Prema učenju rasističke škole više rase su državotvorne, a
niže su osuđene da budu pod njihovom vlašću i da višim rasama budu sluge i
podanici. Borba između rasa je neprekidna, i na kraju dolazi do izumiranja
nesposobnih pojedinaca i rasa kao i biljnih i životinjskih vrsta u toku evolucije. Na
ovaj način se vrši selekcija i preživljavaju najsposobniji pa se ljudska rasa tako stalno
usavršava. Ovim se objašnjava napredak kulture i čovječanstva. Izraziti predstavnici
rasističkih teorija su Francuz Gobino, Englez Stjuart Čembrlen, Nijemac Gumplovič i
Amon la Puž, također, Francuz. Po Gobinou rase su osnovni faktor razvoja svakog
društva. Postoji prirodna nejednakost na više i niže rase. Samo su više sposobne za
99
razvitak, za stvaranje kulturnih tekovina i zato niže rase trebaju služiti višim. Do
propasti rasa dolazi međusobnim miješanjem i zato su Nijemci i svi drugi rasisti
uništavali druge rase i narode. Osnivač teorije Ibermenša i začetnik nacizma je
njemački filozof Rozenberg. Rasni problem gospodari nad svim ostalim problemima.
Po Čembrlenu miješanjem rase se podmlađuju, a ne propadaju. Plemenite rase ne
padaju s neba, što je tačno, već one postupno, zahvaljujući mnogo čemu, postaju
plemenite. Komunisti ističu borbu klasa kao pokretača povijesti i napretka, a rasisti
borbu rasa kao pokretača povijesti i napretka.
16.2. Psihologisti~ki pravci u sociologiji
Ovaj pravac pokušava socijalne pojave tumačiti psihičkim faktorima: instiktima,
osjećanjima, mislima, motivima, idejama i unutarnjim htijenjima. Nema sociološkog i
strukturnog pojma koji nema i psihološke primjese, jer su socijalne pojave povezane
sa psihologijom ljudi. Svi psihološki pravci dijele se na instiktivističku,
bihejviorističku, individiualnu ili introspektivnu, kolektivno-psihološku i socijalno-
psihološku školu.
16.2.1. Instiktivistička škola
Instiktivistička škola pokušava društvene pojave objašnjavati posredstvom nagona i to
urođenih i stečenih. Prema najpoznatijem predstavniku ove škole Sigmundu Frojdu
svaka ličnost je jedinstvo tri sistema: ida sa libidom, ega i super-ega. Id ili nagon je
nesvjesni dio ličnosti, sjedište energije i instikata. To je nepromjenljivi, urođeni i
najjači dio u čovjeku. Ego ili Ja-razum je izvršilac ida ali i njegov kontrolor. Ego
razmišlja i umuje i kontaktira sa vanjskim svijetom. Ego je predstavnik razuma, ali i
sluga moćnijeg gospodara ida. To je potpuno tačno kod nevjernika a kod vjernika nije
takav slučaj, jer njihov gospodar nije id ni libido nego Bog. Super-ego je unutrašnji
moralni sudija ličnosti ili savijest. Super-ego je rezultat socijalizacije porodičnog
vaspitanja i ličnog usvajanja standarda, ideala i moralnih vrijednosti. Odgoj ima za
cilj da potisne, zabrani, mi bi rekli u okvire vjerskih propisa kanališe biološke libido
nagone i da ih sublimira i preobrazi u više oblike kao što su kultura, nauka i
umjetnost. Međutim, najviše deset odsto u populaciji svakog naroda može se na pravi
100
način baviti kulturom, naukom i umjetnošću. Čime će se ostalih devedeset odsto
stanovništva baviti i u što će sublimirati i preobraziti višak nagona to Frojd ne
odgovara. Jedini lijek za nagone svih ljudi jeste ibadet i takvaluk, a kultura, nauka i
umjetnost dođu kao začini u jelu.
Za razliku od Frojda Amerikanac Mek Dugal smatra da društvene pojave nastaju
kombinacijom raznih instikata kao što su razuzdanost, borbenost, odbijanje,
odvratnost itd.
16.2.2. Bihejvioristička škola
Bihejvioristička škola - teorija vanjskog izazova i podražaja, smatra da su unutrašnja
psihička stanja samo nadražaj i reakcija na vanjsko tjelesno ponašanje i manifestacije.
To ponašanje je samo određena reakcija na sredinu u kojoj čovjek živi. Ova škola
dovodi u upit ljudske namjere, motive, unutarnja htijenja i sve ih svodi na vanjski
nadražaj, vanjsku refleksiju i reakciju kao što je i izvježbani refleks i reakcija kod
životinja. Ova škola skoro da poriče unutrašnje čovjekovo biće po čemu čovjek jeste
ono što jeste. Po ovoj školi u čovjekovom srcu i na čovjekovoj duši ne postoji ništa
kao namjera, unutarnje htijenje, već je sve samo reakcija na vanjske pojave i izazove.
16.2.3. Individualna ili introspektivna psihološka škola
Individualna ili introspektivna psihološka škola. Ova škola smatra da su društvene
pojave i procesi po svojoj naravi u biti psihičke prirode, te kao takve nastaju
uzajamnim dodirima individualnih svijesti. Tamo gdje nema uzajamnog psihičkog
odnosa između individua, nema ni društva ni društvenih pojava. Temelji društvenog
razvoja su razni unutrašnji psihički doživljaji, više ili manje, racionalnog karaktera.
Glavni predstavnik ove škole je Francuz Gabrijel Tard. Poznata je Tardova teorija
oponašanja. Dvije su psihološke činjenice značajne za razumijevanje socijalnih pojava
po Tardu: pojava invencije, pronalazaštva, otkrića i kreacije – zahvaljujući upravo
invenciji moguć je razvoj materijalne i duhovne kulture, a kao reakcija na svaku
invenciju nastaju dvije pojave: imitacija i prihvatanje ili opozicija i neprihvatanje.
16.2.4. Kolektivni psihološki pravac
101
Kolektivni psihološki pravac. Ovaj pravac socijalne pojave i društveni razvoj u cjelini
ne tumači putem uzajamnih dodira pojedinačnih svijesti, već putem neke posebne
društvene kolektivne svijesti nadindividualnim karakterom, koja svoj topos ima u
animatizmu. Po Hegelu objektivni svjetski duh je tvorac historije. U narodu postoji
posebna spiritualna realnost kolektivnog karaktera (sveduh) čiji su proizvodi
individualni duhovi. U Francuskoj Le Bon zastupa ovu školu i otuda učenja o
nacionalnoj svijesti, nacionalnom duhu, nacionalnom mentalitetu itd. U islamu nikada
se pojedinačna svijest ne može istopiti u kolektivitetu tako da nestane njena
individualna odgovornost.
16.2.5. Socijalno-psihološka škola
Socijalno-psihološka škola. Ova škola stavlja težište na istraživanje veze između
pojedinačne svijesti i društva kao cjeline. Ona pokušava riješiti problem odnosa na
relaciji individualno-psihičko i socijalno ili socijalno-idnvidualno-psihičko. Centralni
problem ove škole jeste odnos pojedinačne psihe i društva kao i pitanje u kojoj je
mjeri svijest pojedinaca određena društvenim faktorima ili u kojoj mjeri i kako
individualna svijest sudjeluje u nastajanju društvenih pojava.
16.3. Sociologisti~ki pravac u sociologiji
Sociologistički pravac smatra da u nastanku društvenih pojava procesa i odnosa
glavnu ulogu imaju društveni faktori. Tom pravcu pripada njemačka formalna
sociološka škola: Georga Zimela, Leopolda Fon Vizea, Ferdinanda Tenisa i Francuza
Emila Dirkema. Formalna sociologija zahtijeva da se proučavaju oblici i okviri ili
forme društvenog života a druge discipline će ispitivati društvenu sadržinu i
tvorevine.
16.3.1. Georg Simmel (1858-1918.)
Zimel je osnivač ovog pravca i on dajući osnovni okvir sociologije, kaže: “Sociologija
kao nauka o društvenom životu čovječanstva koji može biti i u bezbrojnim drugim
slučajevima predmet nauke, u istom je odnosu prema drugim naukama kao što je
102
geometrija prema fizičko-hemijskim naukama. Ona prouačva oblik kojim materija tek
postaje empirijsko tijelo, tj. oblik koji sam po sebi postoji, naravno jedino u
apstrakciji isto onako kao oblik podruštvljenja”. Zimel pravi analogiju između
geometrije u egzaktnim naukama i sociologije u društvenim disciplinama. Kao što
geometrija daje oblik, formu ili sliku svakom fizičkom, prirodnom i biološkom tijelu,
tako i sociologija treba da proučava oblike, forme ili okvire u kojima ljudi žive.
16.3.2. Leopold fon Wiesee (1876-1969.)
On je najznačajniji predstavnik ove škole. On smatra da su oblici društvenog života u
osnovi neovisni od vremena, da se ne mijenjaju i da su prisutni u cjelokupnom
društveno-historijskom zbivanju. Ovdje je učenje Aristotela o vječnim formama do
kraja uočljivo i prisutno. Osnovni elementi svih društvenih pojava su društveni
procesi:
1) približavanje – odbijanje,
2) udruživanje – razdruživanje i
3) prilagođavanje – neprilagođavanje ili konflikt.
On kaže: “Društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i
razdvajanja ljudi u društvenom prostoru. Procesi spajanja su upoznavanje,
približavanje, prilagođavanje, udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su
utakmica, opozicija i sukob.” Osnovne vrste društvenih procesa su:
1) voljni i stihijski,
2) materijalni i duhovni,
3) suradnja i sukobi,
4) spajanje i razdvajanje i
5) stvaranje i razaranje.
Tema sociologije, po Vizeu, nije društvo nego društveno, jer društveni procesi, dakle
društveno, izazivaju promjene u prirodi, čovjeku i društvu. Iz društvenih procesa
nastaju društveni odnosi kao labilna stanja spojenosti ili razdvojenosti. Svi društveni
procesi dešavaju se u okviru, u obliku i formi društvenih odnosa. Procesi su suština, a
odnosi su okvir, oblik ili forma ispoljavanja te suštine. Ljudi žive u odnosima
103
koegzistencije, dominacije i asimilacije. Koegzistencija označava stanje
ravnopravnosti, jednakosti, povjerenja, pravičnosti i ljubavi. Koegzistencije nema bez
priznavanja drugog i drugačijeg, a ne suprotnog i istovjetnog u ravnoporavnosti i
slobodi autonomne posebnosti. Odnose dominacije karakteriše nadređenost i
podređenost, gospodar i rob i odnos neslobode i neravnopravnosti. Odnos asimilacije
znači ukidanje i potiranje kulture, jezika, običaja, navika i drugih komponenti jednog
naroda i njegovo topljenje i nestajanje u drugom narodu. Sa stajališta islama jedino su
prihvatljivi odnosi koegzistencije. Koegzistencija, dominacija i asimilacija su tri
osnovna društvena oblika u kojima ljudi žive u svim vremenima. Sociologistička
škola podvlači jednu komponentu, da je društvo nešto različito od zbroja
individuuma, te da su društvene pojave nešto više od toga a ne samo prosti zbir
psiholoških, bioloških i geografskih pojava i faktora. Formalna škola je u osnovi
reakcija na naturalizam i psihologizam. Glavno djelo fon Vizea je “Sistem opće
sociologije”.
16.3.3. Ferdinand Tönnies (1855-1935.)
Uz Emila Dirkema i Maksa Vebera spada u najveće sociologe na prijalezu iz XIX u
XX stoljeće. On proučava društvene oblike i zato pripada formalnoj sociologiji. Po
njemu, do sada su se razvila dva osnovna društvena oblika:
1) zajednica - kod Halduna nomadi i
2) društvo s više raznih varijanti – kod Halduna sjedioci i civilizacija.
Zajednica je takav društveni oblik koji nastaje prirodno i ona je realna i organska.
Zato u njoj postoji intimitet članova i jaka međusobna kohezija. Zajednice su oblici
koji su karakteristični za niže oblike društvenog razvitka, ali se isto tako protežu kroz
cijelu povijest čovječanstva (nomadi sa izraženom Asabijjom kod Halduna). U
početku su ljudi povezani krvnim srodstvom kroz porodice, rodove, bratstva, plemena
a u procesu razvoja postoji tendencija da se zajednica krvi proširi do zajednice mjesta
stanovanja (selo, mahala, varoš, kasaba, grad i država). U daljnjem razvoju formira se
društvo i razne vrste društvenih skupina. Društvo je takva socijalna grupacija u kojoj
se ljudi povezuju po svojoj vlastitoj volji, a ne po krvi i tlu. Ono je umjetni, vještački
organizam i rezultat civilizacije, za razliku od zajednice koja je prirodna, odnsono
društvo je organski razdvojena grupa. Svaka zajednica ljudi ima neke, po Tenisu,
104
bitne karakteristike i razlike od društva. Zajednicu karakterizira i opća organska volja
– društvo volja pojedinaca. U zajednici nema individualnosti kod članova – u društvu
postoji individualnost članova. U zajednici dominiraju interesi zajednice, a u društvu
interesi pojedinaca. U zajednici na idejnom i duhovnom planu vjera ima presudnu
ulogu a u društvu doktrina ili svjetonazor. U zajednici religija regulira individualni i
javni sveukupni ljudski život, a u društvu javno mnijenje. U zajednici pojedinačno i
kolektivno ponašanje određuju običaji i navike, a u društvu moda. U zajednici je
prirodna solidarnost, a u društvu ugovorna solidarnost i trgovina. U zajednici
dominira zajedničko, a u društvu privatno vlasništvo. Glavna veza u zajednici je
prirodna veza (veza prirode) koja je nužna i neminovna, a u društvu vlastita ili lična
volja za vezom uspostavlja ugovorne odnose, veze i komunikacije. Tenis razlikuje
društvene odnose, društvene grupe i udruženja. Njegovo glavno djelo je “Uvod u
sociologiju”. Od naših autora bitnu razliku između društva kao vanjske sume jedinki
povezane interesima i koristima i zajednice kao skupine ljudi zasnovane na
unutrašnjim vezama, idealima i vrijednostima pravi Alija Izetbegović. Zajednica koja
je utemeljena i povezana na Božijoj objavi naziva se u islamu ummet. Jedinstvene
osnove ummeta koji živi kroz džemaate su: kelimei-šehadet, Kur’an, sunnet, šerijat,
iman, islam, isti obredi, islamsko bratstvo - muahat zasnovano na Kur’anu, isti
pozdrav i obavezna islamska solidarnost.
16.3.4. Emile Durkheim (1856-1917.)
Kao suvremenik Ferdinanda Tenisa i Maksa Vebera, uz njih, predstavlja jednog od
najvećih sociologa. On postavlja dva osnovna zadatka sociologije: da proučava
zakonitosti društva i njegovu dinamiku. O proučavanju zakonitosti društva kaže:
“Sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da su društvo kao
i ostali svijet podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje prirode i koji je
izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi su vjerovali da
se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti sebi oblike i sve
moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti imaju osobinu da
neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili biljku i obratno
(magija)”.
105
Drugi zadatak sociologije jeste da shvati i objasni bit i suštinu društvene pojave.
Dirkem smatra da su društvene pojave, pojave svoje vrste – sui generis ili svojevrsne.
Kao takve one nisu ni ekonomske, ni psihičke, ni idejne, već su to pojave kolektivne
svijesti, kolektivne predodžbe koje se razlikuju od pojava individualne svijesti i
predstavljaju neku posebnu kolektivnu duhovnu supstancu. Kao takve one se ne mogu
tumačiti ni biološkim ni mehaničkim ni psihološkim, niti bilo kojim pojedinačnim
faktorima. Kolektivna svijest se razlikuje od individualne i zato sociologija proučava
isključivo kolektivnu, a psihologija individualnu svijest. Da bi označio razliku između
individualne i kolektivne svijesti, Dirkem naglašava nekoliko elemenata.
Društvene pojave se moraju tretirati kao stvari, kao objektivne, poput planina, i rijeka,
dakle, kao nešto što postoji izvan, neovisno i prije bilo koje individualne svijesti.
Kolektivnu svijest karakteriziraju dva osnovna elementa: elemenat vanjštine i
elemenat prisile. Kolektivna svijest djeluje na individualnu kao stvar, kao nešto
izvana i kao stanovit prisilni faktor. Društvo misli, osjeća i djeluje sasvim različito od
izolovanih članova. Ovu kolektivnu svijest odvojeno od individualne sačinjavaju
slijedeći elementi:
1) kolektivne predstave – religija,
2) kolektivna moralna načela, principi i vrijednosti - etika,
3) kolektivne norme, zakoni i dužnosti – pravo i
4) kolektivni obrasci ili modeli – kultura.
Ukratko, religija, etika, pravo i kultura su četiri najbitnija elementa kolektivne svijesti.
Kolektivna svijest vrši prinudu na pojedinačne svijesti. Svaka generacija zatiče gotova
pravila, predstave, vrijednosti i obrasce kojim se treba pokoravati. Kolektivne
religijske predstave prethode svakom pojedincu i one imaju vlastitu egzistenciju
neovisno od pojedinaca i kao takve opstoje u ustanovama i stvarnom životu. Svaka
društvena pojava je prinudna u početku. Odgojem u porodici, obrazovanjem u školi i
socijalizacijom u društvu, ova prinuda prerasta u dio svijesti svakog pojedinca. Taj
proces započinje kroz porodični odgoj, a nastavlja se kroz školu i druge ustanove.
Društvo pojedince prisiljava i socijalizira u osnovi na dva načina: religijskim istinama
i etičkim idealima koje se na čovjeka prenose kroz moralno-etički odgoj i tada se
djeluje na ljudsku svijest i savjest. Ukoliko religijski i moralno etički odoj sa kulturom
106
ne daju željene rezultate, društvo se služi pravilima, prinudom i sankcijama. Dirkem
društvo definira kao skup socijalnih činjenica, a to znači i kao skup kolektivnih
predstava, vjerovanja, ideja, moralnih načela, pravnih normi i kulturnih modela.
Temelj društvenog su idejni sadržaji i etičke vrijednosti koje društvo podržavaju.
Najvažnija ideja je moralni odgoj na temelju religije, jer moral održava društvo.
Religijski, idejni, moralni, kulturni i pravni činioci su ključni kohezioni faktori, a
psihički faktor je pokretačka motivaciona društvena snaga. Glavna Dirkemova djela
su: “Elementarni oblici religijskog života”, “Samoubojstvo” i “O podjeli
društvenoga rada.”
Religija je, po Dirkemu, kolektivna činjenica kako po sadržaju tako i po funkciji i
porijeklu.
16.3.5. Max Weber (1864-1920.)
Kao savremenik Dirkema i Tenisa, Veber je najznačajniji i najpoznatiji mislilac o
društvu. Njegova najpoznatija djela su: “Agrarna istorija Rima”, “Agrarni odnosi
u starom svijetu”, “Privreda i društvo” i “Protestantska etika i duh
kapitalizma”. Karl Marks i Maks Veber su dva čovjeka koja su najviše i najdublje
proučavala kapitalističko društvo, na dva potpuno različita načina. Marks pojavu i
razvoj kapitalizma objašnjava vanjskim faktorima ili stepenom razvoja materijalnih
proizvodnih snaga a Maks Veber smatra da su idejni ~inioci glavna pokreta~ka snaga
društveno-historijskog, privrednog i sveukupnog razvitka, svakog društva pa i
kapitalizma. Zato on i proučava konfučionizam, taoizam, brahmanizam, jevrejstvo,
protestantsku etiku i islam. On elemente kapitalizma, traži i objašnjava u
kapitalističkom duhu, jer duh kapitalizma je ugrađen u njegove temelje. Taj duh i
idejne činioce Veber traži u religioznoj oblasti. Ne bi bilo moralnih i političkih
preduvjeta za nastanak kapitalizma, da nije bilo pokreta reformacije u XVI i XVII
stoljeću u kome se formira protestantska etika. Duh kapitalizma Maks Veber izvodi iz
protestantske etike. On sličnosti i dodirne tačke protestantske etike – duh kapitalizma
pronalazi u ideji poziva. Rad po protestantskoj etici – najsvjetlija je čovjekova
dužnost, najsvetiji i najviši izraz etičkog samopotvrđivanja, spasenja i ispunjenja
dužnosti prema Bogu. Takav odnos prema radu ima i protestantska etika i duh
kapitalizma. Za razliku od protestantske etike i duha kapitalizma, Katolička crkva je
107
rad smatrala Božijom kaznom, poniženjem, prokletstvom zbog Adamovog grijeha u
raju. I duh kapitalizma i protestantska etika teže za bezgraničnim povećavanjem
materijalnog bogatstva u kojem čovjek ne smije niti ima mogućnosti da uživa već da
ga stiče zato što mu je to najsvetija dužnost, ali i da ga čuva. Pozitivan stav prema
radu i ovozemaljskim stvarima je jedna od bitnih strana protestantske etike i
kapitalističkog duha. Sada je ideal Božije carstvo, ne samo na nebu, već i na Zemlji.
Vjera se mora potvrđivati stalno dobrim djelima i vodi se stroga disciplina u životu
svakog pojedinca. Slično učenje u islamu su imale haridžije. Sada se ukida
podvojenost: monaško-svjetovni život, svećenici se žene i na sve se odnosi asketizam
i stalni rad.
Etička je dužnost vršenje svjetovnih poslova i zanimanja i treba raditi na tome da se
uspostavi Božije carstvo i na Zemlji, a ne samo na nebu. Kalvin kaže: “Čovjek postoji
radi Boga. On je oruđe Božije volje, Božija volja je zakon kojem se moraju
pokoravati svi ljudi i Bogu ne može niko prići nego Mu može samo služiti i u ime
Njega raditi”. Slijedeći ovakve maksime protestanti su bili mnogo više zastupljeni u
klasama kapitalista, industrijalaca, u upravljačkim slojevima te su više studirali
pozitivne i egzaknte znanosti od katolika koji su studirali humano-spekulativne i
društvene znanosti.
16.3.5.1. Specifične odlike kapitalizma po Veberu
Veber kapitalističko društvo smatra izuzetnom i jedinstvenom pojavom u povijesti,
zato što nikada nije postojalo društveno uređenje i sistem sličan njemu. To je zato što
je duh kapitalizma, proizišao iz protestantske etike nije više samo svojstvo
pojedinaca, nego čitavih grupa ljudi. Tek kada se taj kapitalistički duh udruži sa
kapitalističkom organizacijom privrednog i ekonomskog života, dobiva se potpuna
slika modernog kapitalizma. Kapitalistička privreda je najviši i najsavršeniji oblik
racionalne organizacije privrednog života. Taj duh je najviši i najčistiji izraz
ekonomskog racionalizma. Veber razlikuje dva tipa kapitalizma: industrijski ili
građanski i politički.
Industrijski kapitalizam težnju za sticanjem dobiti zadovoljava racionalnim i
discipliniranim radom i on je miroljubiv. Politički kapitalizam je avanturistički i njega
108
karakterizira rat, pljačka i osvojenje. Po Veberu, sociologija treba da otkrije
neposredne pobude kojima se ljudi rukovode, ona mora razumjeti, protumačiti i
smisleno povezati društvene pojave, a ne samo ih uzročno objasniti. S druge strane,
Veber privredu smatra najsudbonosnijom silom modernog društva, a profit motivira
ljude na rad. Poslije Aristotela, Veber je dao najpoznatiju klasifikaciju oblika ili
tipova vlasti.
16.3.5.2. Oblici vlasti po Veberu
Odnosi između onih koji imaju pravo da vladaju i zapovijedaju i onih koji su dužni da
slušaju imaju unutrašnju subjektivnu stranu koju možemo razumjeti. Pojedinci mogu
pripisivati svojstva legitimnosti jednom poretku na četiri načina:
1) na osnovu tradicije – monarhija,
2) na osnovu afektivnog uvažavanja,
3) na osnovu vjere u njegovu apsolutnu obaveznost i vrijednost – harizma i
4) na osnovu toga što je poredak uspostavljen po ustavnom i zakonskom postupku –
racionalni oblik vlasti.
Iz ova četiri oblika legitimiteta, Veber izvlači i zasniva tri oblika vlasti:
1) racionalni,
2) tradicionalni i
3) harizmatski.
Ovo su idealni tipovi vlasti koji kao potpuno čisti ne postoje u stvarnosti.
16.3.5.2.a Racionalna vlast
Racionalna vlast je zakonska vlast koja je po Veberu specifičan pronalazak zapadne
kulture, što nije tačno, jer je ona kao zakonska i ustavna vlast najmanje prije hiljadu
godina nego na Zapadu postojala u islamu. U tehničkom pogledu ona je najsavršeniji
tip vlasti. U njoj je ostvarena ideja apstraktne vladavine bezličnog zakona. Ona počiva
na općim pravilima koja važe za sve ljude, a ta pravila zadovoljavaju određene
kriterijume. Izvor zakona i pravde su opći pravedni zakoni izvedeni iz ustava, koji se
109
podjednako odnose na svakog bez razlike. Time se ostvaruje vladavina prava i pravna
država na temelju pravednih zakona. Ova pravila utvrđuju način upravljanja
društvenim poslovima. Svaka odluka je opravdana ukoliko je vrši nadležni organ po
utvrđenom postupku, na osnovu zakona i preciznih pravila. Da bi naredba bila
punovažna ona mora biti izdata u pisanom obliku. Racionalna vlast je trajan i
najstabilniji društveni oblik. U politici je najveća sloboda demokratija i procedura, a u
državi je najveća sloboda vladavina prava i zakonitost u pravnoj državi.
16.3.5.2.b Tradicionalna vlast
Tradicionalna vlast se zasniva na vjeri u svetost i nepromjenljivost postojećih
društvenih normi i ustanova. Ona uzima i podrazumijeva da je obavezno živjeti onako
kako se oduvijek živjelo. Normativni poredak važi kao legitiman zbog starosti i
tradicije, zbog toga što niko ne zna kad je i kako je konstituiran. Tradicionalna vlast je
nepovjerljiva prema svemu što nije provjereno dugotrajnim primjenjivanjem. Ona ne
poznaje, niti priznaje nikakvo novo zakonodavstvo. Zapovijedanje u ovoj vlasti nije
kao u racionalnoj, bitno odvojeno od ličnosti. U njoj nema ni jasne razike između
privatne i javne svojine kao u racionalne. Oni koji zapovijedaju ponašaju se kao
gospodari prema slugama. Gospodari uživaju lični autoritet zahvaljujući položaju koji
su dobili naslijeđem. Normativni poredak se sastoji od pravila koja nejednako tretiraju
različite kategorije ljudi.
16.3.5.2.c Harizmatska vlast
Harizmatska vlast – dar milosti, misli se od Boga. To je oblik vlasti koji ne poznaje
nikakva pravila, racionalno i tradicijski ustrojena. Harizmatski tip vlasti, za razliku od
prva dva koji su stalni, je prelazna pojava. Taj oblik vlasti se javlja u periodima
velikih društvenih kriza kada postojeće društveno uređenje i njegove institucije i
ustanove ne zadovoljavaju svoje potrebe, niti mogu rješavati sve državne i socijalne
probleme. Ova vlast se zasniva isključivo na vjeri, a ne zakonima, u izuzetna lična
svojstva u one koji polažu pravo da budu vođe u svim stvarima i pitanjima koja treba
da se rješavaju i koje kao takve narod priznaje. Ta vlast je vezana isključivo za ličnost
vođe. Vođa vlada dok ima pristalice koje su mu neograničeno vjerne, odane i
poslušne. Ne postoje nikakva pravila, ni razumni arugmenti koji reguliraju odnos
110
vođa – narod. Vođa može u svakom momentu bilo koga postaviti, unaprijediti ili
smijeniti i to isključivo na osnovu neograničenog povjerenja u njega od strane naroda.
Sve što vođa odluči narod bez upita prihvata i izvršava kao najbolje i najkorisnije
rješenje.
O birokratiji – savršenom načinu upravljanja. Birokratija (kineski mandarini) je po
Veberu najracionalniji i najsavršeniji oblik društvene organizacije u kapitalizmu. To
je takav društveni mehanizam koji sistematski usklađuje rad velikog broja pojedinaca
i s najvećim mogućim uspjehom ostvaruje postavljene zadatke u državnoj upravi,
privredi, vojsci, kulturi, obrazovanju. Birokratija je najsavršeniji način upravljanja
društvenim poslovima. Ona se javlja kao najviši izraz bezlične vladavine zakona. U
modernom društvu, biroratija se susreće na svakom koraku i ona zauzima središnje
mjesto u društvenim ustanovama. Da bi nastala birokratska organizacija društva,
potrebno je:
1) visoko razvijena društvena podjela rada,
2) novčana privreda,
3) razvijen poreski sistem i
4) velika koncentracija kapitala i sredstava upravljanja u privredi, državnoj upravi i
vojsci.
Visok stepen društvene podjele rada podrazumijeva da svaki član organizacije
zauzima određeni položaj i ima tačno utvrđena prava i obaveze ili službenu dužnost.
Službena dužnost je strogo odvojena od privatnih poslova. Postoji potpuna hijerarhija
i nadzor nad svim poslovima. Nadzor podrazumijeva: pravo postavljanja, unapređenja
i otpuštanja radnika. Jedinstvenost organizacije obezbjeđuju opća pravila koja
utvrđuju odgovornost svakog člana i njihove međusobne odnose i prava. U tom
slučaju ne postoji ni jedna tako uspješna mašina.
Odlike i prednosti birokratskog upravljanja su:
1) stručnost,
2) egzaktnost,
3) ekscplicitnost,
4) brzina,
5) nedvosmislenost,
111
6) poznavanje akata,
7) kontinuitet,
8) tajnost i čuvanje dokumenata od svih onih kojih se ne tiču,
9) jedinstvenost,
10) stroga nadređenost i podređenost (hijerarhija),
11) ušteda u materijalnim i ličnim troškovima,
12) isključivanje svih iracionalnih i emocionalnih elemenata u poslovanju čiju
objektivnost određuju stroga pravila i jasno utvrđeni ciljevi,
13) jednoobraznost poslovanja,
14) poznavanje dokumenata od birokrata,
15) predvidljivost u proceduri i načinu rada i
16) ušteda na ličnim i materijalnim rashodima u poslovanju.
Primjera radi, službenik u Austro-Ugarskoj je morao biti ugledan, situiran, dobro
plaćen i izbačen sa posla za najmanju sitnicu i namjernu grešku.
16.3.6. Georges Gurvitch (1894-1965.)
Uz Talkota Parsonsa, spada u najpoznatije sociologe u drugoj polovini XX stoljeća.
Piše djela “Ogledi iz sociologije”, “Savremeni poziv ili zadatak sociologije” i
“Društveni determinizam i ljudska sloboda”. Njegova sociologija se s pravom
naziva dubinska zato što on polazi od stava da svaku kompleksniju društvenu pojavu
ili proces kao i društvo u cjelini sačinjavaju različiti stupnjevi ili spratovi, raspoređeni
dubinski i oni se nalaze jedni nad drugima a istovremeno su međusobno neraskidivo
vertikalno povezani. Takvih dubinskih spratova u društvenim pojavama i društvu ima
deset:
1) prirodna i tehnička sredina,
2) organizirani društveni oblici,
3) društveni modeli,
4) kolektivno ponašanje,
5) društvene uloge koje imaju pojedinci,
6) kolektivne sklonosti ljudi,
7) društveni simboli,
8) invencija, inovotarstvo i kolektivno stvaralačko djelovanje,
112
9) kolektivne ideje i vrijednosti i
10) kolektivna psihička i mentalna stanja.
Ovi spratovi su osnovni elementi iz kojih nastaju društvene grupe i globalno društvo.
Društvene grupe i svi oblici društvenosti su predmet mikrosociologije. Glavni oblici
društvenosti su “Mi” i Odnosi sa drugima. “Mi” su cjeline u kojima su pojedinačne
svijesti povezane međusobnm prožimanjem i koje se ne mogu svesti na prosti skup
članova. Po Gurviču, kolektivna i pojedinačna sviijest se prožima, ali se individualna
gubi u općoj svijesti. Oblik “Mi” ima tri stupnja djelimičnog spajanja:
1) masu ili gomilu – najslabije spojenu,
2) društvo – jače spojeno izvanjskim vezama, interesima i koristima i
3) zajednica, džema’at i ummet u islamu – najjače spajanje gdje je osnovna veza
među članovima rezultat i posljedica odnosa prema Bogu.
Odnosi s drugima, a ne odnosi unutar “Mi”, su odnosi između pojedinaca koji nisu
spojeni u cjelinu kao “Mi”. Odnosi s drugima mogu biti trostruki:
1) približavanje,
2) udaljavanje i
3) mješoviti odnosi.
Kod Dirkema se nikada ne prožima i individualna i kolektivna svijest zato što sve
individualne svijesti nastaju i definiraju se iz kolektivne svijesti, a kod Gurviča
individualna i kolektivna svijest se dodiruju i prožimaju, ali se individualna kao
slabija, ipak, gubi u kolektivnoj.
U islamu se nikada individualna svijest ne može izgubiti u kolektivnoj, zato što bi
čovjek izgubio identitet na ovom i mogućnost odgovornosti na onom svijetu.
U gledanju na veze i odnose sa drugima, Gurvič je, po shvatanju, blizak Fon Vizeu.
Pored društvenih oblika, mikrosociologija poroučava i društvene grupe i društvene
klase. Društvene grupe su relativno stalne jedinice koje imaju zajednički cilj, a
društvene klase su jedinice u kojima postoji relativna ravnoteža raznovrsnih
elemenata. Osnovni pojam u Gurvičevom razmatranju je društvo kao globalna ili
društveno totalna pojava koju proučava makrosociologija. Globalne društvene pojave
113
mogu imati različite obime. Globalno društvo kao najveća jedinica susreće se u
pravnoj, društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravni. Do sada se u historiji razvilo deset
tipova globalnih društava od kojih se šest predhistorijska, neprometejska i u kojima
intervencija ljudske svijesti i slobode ne postoji. Ta društva su:
1) harizmatske teokratije - faraonizam i robovlasništvo,
2) patrijarhalna društva - pater familis,
3) feudalna društva - monarhija, vlastela, seljaci i kmetovi,
4) gradovi-države iz kojih se razvijaju carstva,
5) apsolutističko društvo s početka kapitalizma i
6) liberalističko društvo konkurentskog kapitalizma.
Sadašnja četiri živa tipa društva su:
1) dirigovano društvo razvijenog kapitalizma - Nju Dil u SAD,
2) fašističko birokratsko-korporativno društvo u nacizmu i militarizmu,
3) plansko društvo kolektivističkog etatizma i birokratskog socijalizma i
4) plansko društvo sa višestranačkim sistemom i parlamentarnim životom sa
naglašenom socijalnom ulogom države u društvu, kroz poresku politiku u
socijaldemokratiji kapitalizma.
114
XVII SOCIOLOŠKE TEORIJE XX STOLJEĆA
Najpozaniti sociološki pravci u XX stoljeću su:
1) funkcionalizam – u Americi
2) marksizam - u odumiranju na Istoku i
3) strukturalizam - u Francuskoj.
17.1. Funkcionalizam
Funkcionalistička teorija društva je najpozantiji sociološki pravac u modernom
zapadnom razvijenom svijetu XX stoljeća, koja se najviše razvija u SAD. Razvija se u
tri varijante:
1) ranoj biološkoj,
2) normativnoj sa zajedničkim vrijednostima kao osnovama socijalne integracije
kroz ideje, religiju, etiku, pravo i kulturu i
3) socijal-kibernetskoj koja socijalni sistem ili društvo shvata da se sastoji od
dijelova koji su skladno povezani i koji funkcioniraju sa visokim stepenom
usklađenosti.
Društvo je prema funkcionalističkoj teoriji u biti harmoničan organizam i funkcinalno
jednistvo je njegova temeljna karakteristika. Svaki pojedinac, svaki dio i institucija
vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je doprinos održavanju postojeće strukture,
odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije stanje ekvilibrijuma. Društvo je socijalnio-
funkcionalni sistem u kome se održava ista bazična struktura i ista osnovna
supstancija. U društvu imaju ugrađeni mehanizmi koji ga uvijek vraćaju u određeno
ranije stanje, stanje ravnoteže ili ekvilibrijuma. Čim neka institucija postoji, to je,
samo po sebi, dokaz da vrši neku pozitivnu funkciju i da predstavlja nužan dio u
okviru date cjeline. U suprotnom slučaju, sve što odsupa od vladajućeg sistema i što
ne služi njegovom održavanju i što mu protivurječi predstavlja samo devijaciju,
deformaciju i patološki izuzetak koji treba operativnim zahvatom otkloniti. Ukoliko
dolazi do promjena u društvu, one ne mijenjaju tip i sistem uređenja, nego služe
poboljšavanju, učvršćivanju postojećeg uređenja i vraćanja društva u prvobitnu
ravnotežu. Sve su promjene u okviru i u korist sistema, a ne protiv sistema. Odrđene
115
kvantitativne promjene u društvu se stalno dešavaju da bi, u biti zadržale sve onako
kako jeste a ne mijenjali. Te kvantitativne promjene su: stupanje u brakove,
završavanje škola i zapošljavanje ljudi čime se dobivaju nove funkcije. Sve promjene
u društvu imaju ulogu da održavaju dinamičku ravnotežu društva i služe adaptaciji i
usavršavanju postojećih društvenih oblika. Postavlja se pitanje kako će se održavati
struktura društva i njihove pojedinačne uloge u neprestanoj dinamici. To se postiže: a)
uspostavljanjem apsolutnog prioriteta, sistema i cjeline nad pojedincem. Sistem je
sve, a čovjek je u odnosu na njega ništa, b) zato funkcioniranje sistema kao cjeline
ima apsolutnu prednost nad svakim pojedincem, dijelom ili institucijom. Svi moraju
služiti isključivo održavanju cjeline i njenom funkcioniranju, zato što je dobro za
sistem, automatski je dobro i za pojedince i za djelove sistema. Zahtjevi i potrebe
služenja sistemu i njegovom funkcioniranju postaju lične potrebe tako što se ulijevaju
u svijest svakog pojedinca preko religijskih predstava, moralnog sustava, kulturnih
modela i normativnog poretka. Suglasnost pojedinačnih volja (konsenzus) je taj
nevidljivi cement koji sve pojedince i dijelove povezuje u jednu cjelinu zajedničkim
moralnim vrijednostima, religijskim predstavama i pravnim normama i kulturnim
modelima. Moralnim vrijednostima, religijskim predstavama i pravnim normama i
kulturnim modelima, djeca se uče sveukupnim odgojem u porodici, obrazovanjem u
školi i socijallizacijom u društvu.
17.2. Talcott Parsons (1902 – 1962.)
Parsons je najpoznatiji predstavnik funkcionalizma. Piše djela “Društveni sistem”,
“Struktura društvene akcije”, “Prema opštoj teriji akcije” i “Struktura i procesi
u modernim društvima”.
Osnova i bit društvene pojave, po njemu, je socijalna akcija sa sastavnim elementima:
1) pojedinac,
2) akcija i
3) situacija i ambijent, socijalni milje ili društvena sredina koja ga okružuje.
Svako ponašanje pojadinaca nije društvena akcija. Društvena akcija je ono ponašanje
koje je motivirano i usmjereno prema nekom društveno-priznatom cilju i koje između
više alternativa bira onaj cilj koji smatra najpogodnijim za sebe. Biranje cilja ili
116
orijentacije vrši se na osnovu dva faktora: na osnovu saznanja ili kognitivnog
(saznajnog) izbora, odabire se put i postupak koji vodi željenom pravcu. O izboru
cilja može se odlučivati na osnovu vrijednosne ili katetičke (moralne) orijentacije i
tada čovjek postupa u skladu sa moralnim principima. Dakle, izbor cilja se vrši po
saznajnoj (kognitivnoj) i moralnoj (katetičkoj) osnovi. Svaka akcija između
pojedinaca pretvara se u interakciju, gdje oni vrše utjecaje jedni na druge. Osnovne
jedinice svakog sistema su društvene uloge (funkcije) i djelatnsoti koje pojedinci vrše
i koje se od njih očekuju da ih vrše na određeni način. Društveni sistem se sastoji od
mreže uloga, koje se ocjenjuju kao više ili manje vrijedne za održavanje sistema i na
toj osnovi njihovi nosioci imaju i različite položaje u društvu kao i prestiž, moć i
naknade u vidu zarade. Svaki društveni sistem sačinjava bezbroj pojedinaca i atoma
koji su nošeni svojim ličnim ciljevima i interesima. Ako je akcija svakog pojedinca
rukovođena religijskim vrijednostima, moralnim principima, pravnim normama,
kulturnim modelima i idejama, tada se ponašanja svih pojedinaca povezuju u
jedinstven organizam. Ova integracija zajedničkih religijskih istina, moralnih
principa, pravnih normi, kulturnih vrijednosti i ideja je jezgro i cement društvenog
sistema iznutra. Čovjek je od rođenja podložan moralno-etičkom odgoju, obrazovanju
i socijalizaciji. U početku djeca to prihvataju kao prisilu, što je neminovnost, a kada to
usade u svoju ličnost, to postaje njihova unutrašnja savjest. Kako se svako društvo
sastoji iz miliona pojedinaca sa različitim interesima, postavlja se pitanje kojim putem
održati ravnotežu ili ekvilibrijum i neporomijenljivost sistema. To se postiže na dva
načina:
1) društvenom kontrolom izvana, gdje društvo preko pravnih propisa i sankcija
dovodi pojedince u red i vraća ih u kolosjek dopuštenog ponašanja. Međutim,
prisila nije jedini mehanizam i
nastojanjem društva iznutra da, putem moralnog odgoja, obrazovanja i socijalizacije,
prenese na sve svoje članove ista moralna principe, kulturne modele i vrijednosti,
religijske predstave i pravne norme. Parsons u tom smislu kaže: “Jedina preventiva
protiv započinjanja rata svih protiv svih, jeste opća suglasnost o zajedničkim
moralnim vrijednsotima.”
17.3. Marksizam
117
Osnove marksizma su: a) materijalizam iz filozofije svih materijalista u povijesti, b)
učenje o privatnom vlasništvu socijalista-utopista, c) učenje o evoluciji Bahofena,
Morgana i Darvina, d) učenje o klasnim razlikama, suprotnostima i borbama Pol
Maraa, Šarla Furijea i Sen Simona, e) učenje o dijalektici, posebno Hegelovoj, f)
učenje o religiji francuskih encklopedista i Fojerbaha, h) učenje o državi Sen Simona i
i) engleska klasična politička ekonomija Adama Smita i Davida Rikarda.
Marksizam je jedan od teorijsko-spoznanjih pravaca sa ambicijom naučne verifikacije
koji je unazad sto pedeset godina obilježio u velikoj mjeri povijest i ljude Evrope.
Utemeljivači marksizma Karl Marks i Fridrih Engels prihvataju učenje socijalista
utopista o privatnom vlasništvu kao osnovi i izvoru zla, nesreće, mržnje, zavisti
eksploatacije, klasne suprotnosti i klasnih sukoba među ljudima. Zato su u svim
zemljama komunističkog tipa odmah poslije izvršene revolucije, izvršene potpune
nacionalizacije i kolektivizacije, skoro, cjelokupne imovine, pa čak i imovine vjerskih
zajednica. Takvim postupcima se skoro potpuno ukida privatna imovina i ljudi gube
ekonomske motive za rad, za štednju, čuvanje imovine, učenje i unapređivanje
proizvodnje. Tako se ostvaruje Aristotelova izreka: “[to je svačije nije ničije.” Poslije
propasti komunističkih režima cijeli narodi u tim zemljama su kolektivna sirotinja,
kako u glavama, zbog neznanja, tako i materijalno-ekonomski, jer u socijalizmu ljudi
umjesto da uče rade i čuvaju imovinu, oni su je rasipali i uništavali i uhodili jedni
druge. Cjelokupno učenje o klasnim borbama kao jednom od pokretača promjena i
razvoja u povijesti marksisti u cjelini preuzimaju od Sen Simona, Šarla Furijera i Pol
Maraa. Po njima sva društva, do socijalizma i komunizma, osim prvobitne ljudske
zajednice, su klasna i zato što su klasna neminovno moraju nestati da bi se uspostavilo
besklasno, beskonfliktno i neizrabljivačko društvo, odnosno komunizam preko
socijalizma. Marksisti dijalektiku preuzimaju od Hegela, s tim što je to kod Hegela
samorazvoj i samokretanje apsolutnog i svjetskog duha kod Marksa i marksista
zamijenjeno samokretanjem i samorazvojem materijalnih proizvodnih snaga.
Materijalne proizvodne snage kao i Hegelov apsolutni i svjetski duh se neprestano
kreću, neumitno i neprekidno razvijaju u okviru određenih proizvodnih ili
produkcionih odnosa kao najbitnijih međuljudskih odnosa iz kojih se razvijaju svi
drugi međuljudski odnosi. Kada proizvodni odnosi postanu uski i tijesni kao okvir za
razvoj materijalnih proizvodnih snaga oni pucaju i mijenjaju se. Tako nastaje
118
robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i konačno komunizam kao cilj i svrha
(teleolos) cijele povijesti. Jedino u komunizmu nema nikakve suprotnosti između
materijalnih proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, niti ima eksploatacije čovjeka
nad čovjekom i nejednakosti i klasnog društva. Marksisti su, po osnovnom idejnom
određenju, materijalisti i ateisti. Oni uče da su materija i priroda apsolutne, vječne,
nenastale, neuništive i da srhu postojanja imaju u samima sebi. Priroda je ta koja
putem rada i prakse stvara, održava i razvija čovjeka. Oni prihvataju teoriju faktora da
klima, geografija i biologija u bitnom određuju čovjeka ili u potpunosti prihvataju
teoriju Darvina (1805-1882.) o biološko-evolutivnom nastanku i razvoju čovjeka, ali
uz presudnu ulogu ljudskog rada i prakse. Po jednima od predstavnika teorije
evolucije svi su ljudi nastali od jedne majmunolike vrste. To je monofiletsko
stajalište. Po drugom, polifiletskom stajalištu, svi su ljudi nastali od više
majmunolikih vrsta. Ovo drugo stajalište je osnova svih rasističkih teorija o ljudima i
društvu. Rad je osnovna osobina i kvalitet koji je razdvojio čovjeka od majmuna i
svih životinjskih vrsta. Zahaljujući upotrebi predmeta, rada i proizvodnji oruđa za rad
čovjek ne proizvodi samo njih već i sebe, svoju psihu, svijest i društvo. “Čovjek je
životinja koja pravi alate”, kaže Franklin, “i najveći događaj u historiji ljudskog roda
jeste kada je prvi čovjek podigao kamen da se odbrani od životinje”, smatra on, a
prihvataju marksisti. Engels piše knjigu “Uloga rada u pretvaranju majmuna u
čovjeka”, a mogla bi se napisati i u obrnutom smislu. Čak se i artikulirani govor po
ovim učenjim razvija zahvaljujući radu. U svom primarnom određenju rad je za
Marksa razmjena materije između čovjeka i prirode kao i svjesna, svrsishodna i
planska djelatnost čovjeka s druge strane.
Kultura je sve ono što od drugih ljudi učimo pomoću rada, pokreta i ugledanja, za
razliku od onoga što smo dobili naslijeđem. Mogućnost smislenog sporazumijevanja
među pojedincima je bitno svojstvo čovjeka. Društvena proizvodnja koju čine
proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja ima presudnu ulogu u nastanku čovjeka,
društva i društveno-historijskog razvitka. Marksisti smatraju državu ostatkom klasnog
društva i organiziranim nasiljem jedne klase protiv drugih klasa. Zato je kao takvu
treba smjestiti u muzej starina. Kao organizirano nasilje jedne klase protiv drugih
država sa klasnim društvom treba da odumre. Marksisti ništa bolje mišljenje od
države nemaju ni o pravu. Oni pravo definišu ovako: “Pravo je volja vladajuće klase
pretvorena u zakon. Naše rodno tlo nije tlo prava nego tlo revolucije.” Državu prema
119
marksistima zamijenjuje asocijacija slobodno udruženih proizvođača, a vojsku i
policiju zamijenjuje naoružani narod. Još gore mišljenje imaju o ljudskoj svijesti za
koju kažu: “Ne određuje svijest čovjeka njegovo vlastito biće, nego njegovo
društveno biće određuje njegovu svijest”. Zato Marks definira čovjeka sveukupnim
ansamblom međuljudskih društvenih odnosa. Najpogubnije i najpogrešnije učenje
marksista je o religiji. Po pitanju religije Marks i Engels u potpunosti prihvataju
učenje Fojerbaha koji smatra da čovjek po svojoj slici i prilici izmišlja i stvara boga a
ne bog čovjeka. Za marksiste religija je “opijum za narod”, “iluzorno sunce oko kog
se čovjek okreće dok ne nađe pravo sunce”. Ona je po Marksu jednim dijelom izraz
bijede u društvu a drugim dijelom je protest protiv te bijede, i to je njena pozitivna
strana. Nažalost, zbog ponašanja Crkve i svećenika Marks i Engels ne griješe u
mnogim svojim stavovima kada su u pitanju religijske institucije, ustanove i
svećenici, ali griješe kada govore o samoj vjeri. Njihova je najveća tragedija što su
religiju identificirali sa njenim institucijama i ljudima koji u ime nje govore. Oni
prihvataju učenje francuskih materijalista (Didroa, Holbaha) po kojima je religija
jednim dijelom posljedica ljudskih predrasuda i neznanja. Nestankom eksploatacije i
društvenih uvjeta koji je uzrokuju kao i predrasuda i neznanja oni smatraju da će
religije nestati. Vjera nije društvena pojava nego je Božija Objava, data kao milost i
dar svim ljudima u formi slobode. Njen izvor je Bog, sadržaj - Istina, forma i okvir -
sloboda, a od nje imaju koristi ljudi i sva stvorenja.
17.4. Strukturalizam
Strukturalizam je saznajno-teorijski pravac, nazor kao i metodološko-istraživački
postupak u društvenim i duhovnim disciplinama koji, prije svega, polazi od pojma
strukture kao temelja. Struktura u arhitekturi i građevinarstvu u osnovi znači: gradnja,
ustrojstvo, građa, raspored elemenata, dijelova i članova neke cjeline. Postoje
jednolične i složene sturkture. Cjeline su sazdane po nekom pravilu, shemi i rednom
načelu. U novije vrijeme u teoriji termin struktura označava i organsku
interfunkcionalnu cjelinu u kojoj svaki član ovisi o drugima i samo po svojoj
sudatosti, supovezanosti i suorganiziranosti sa drugim članovima i cjelinom
dobiva svoje značenje i vrijednost. Kao takve strukture se mogu posmatrati kao živi
organizmi i društvena zajednica. Unutar filozofije, socijalne antropologije, etnologije,
povijesnih disciplina, semiologije i teorije književnosti strukturalizam se kao nazor i
120
metodološki postupak najviše razvija u XX stoljeću na tlu Francuske. Strukturalnu
metodu u etnologiji i socijalnoj antropologiji primjenjuje Klod Levi Stros, u
psihoanalizi i psihologiji Žan Lakan, povijesti Mišel Fuko i strukturalnoj lingvistici
De Sosir. Sosir smatra da jedino sinhroničko razmatranje sistema znakova i značenja
vodi ispravnoj spoznaji jezika, društvenih ustanova, stupnjeva srodstva, poetskih
tvorevina i gospodarskih sistema, pri čemu se ne uzima u obzir dijahronija. Na taj
način se niječe svaka povijesnost. Na relaciji društvo-pojedinac, po strukturalistima,
sistem, društvo, struktura i cjeline su sve, a pojedinci su ništa. Uloga strukture se
apsolutizira a ljudi kao individuuma, slobodnih i kreativnih ličnosti minimizira. Po
odnosu društvo-pojedinac strukturalizam i funkcionalizam su sijamski blizanci, s tim
što u funkcionalizmu pojedinac ima više samoinicijative. Očito je da strukturalizam
kao teorija modernog doba i misaona slika ogromnih svjetskih korporacija i
multinacionalnih kompanija i vojnih ekonomskih, privrednih, političkih i medijskih
superstruktura, u kojima su uloge i značaji pojedinaca, ma koliko bili sposobni unutar
takvih struktura, obezličavaju i svode na brojke koje imaju svrhu i funkciju isključivo
unutar struktura, samo žalosno svjedočanstvo modernog doba iskazano u mislima.
Ipak, nema takve i tolike strukture u kojoj se čovjekova ličnost i osjećaj vlastite
svijesti i odgovornosti može i smije izgubiti. Tada se umjesto čovjeka dobiva robot,
čovjek gubi identitet na ovom i smisao odgovornosti na onom svijetu.
Sarajevo, 04.11.1993. god.
* * *
121
RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVA
A
Ako je riječ o nauci ili teorijskoj disciplini, da bi one imale svojstvo nauke ili teorijske
discipline, moraju ispunjavati četiri uvjeta i imati četiri elementa: a) predmet, oblast
ili temu koju proučavaju, b) znanstveni ili teorijski metod, c) teoriju i terminologiju.
afinitet – tazbinstvo.
ahlak – etika utemeljena na Objavi i vjeri. Sastavni dio svake Objave pored imama i
šerijata jest ahlak ili moral utemeljen i određen na Objavi. Suština je morala u islamu
naređivanje i borba za dobro i zabrana i borba protiv zla u ime Boga a na korist ljudi.
akreba – zenil, kurbā, rodbina
aristokracija - je za Aristotela vladavina nekolicine najboljih po zakonu.
asabijja - je osnovna i najbitnija pojava koja karakterizira veze i odnose među
nomadima ali to je i centralna kategorija, bitan pojam i najveći doprinos Haldunove
teorije o društvu. U biti Asabijja je specifična vrsta veza i odnosa među ljudima
utemeljena na krvnom srodstvu ili nečemu što je slično tome kao što su surovi uvjeti
života i egzistencijalna sudbina.
ascendenti – preci u krvno-srodničkoj ravni.
asnamun – idoli, kumiri.
B
besar – teorija u filozofiji i apstraktivno-spekulativnim disciplinama gdje se do
spoznaje dolazi umovanjem i promišljanjem pomoću uma i razuma.
biblija - je osnovna vjerska knjiga: jevreja, kršćana, hrišćana i protestanata.
Najznačajnija dva dijela Biblije su Tora (Stari Zavjet), vjerski izvor Jevreja i
Jevanđelje (Novi Zavjet), vjerski izvor kršćana, hrišćana i protestanata.
bigamija – dvoženstvo.
birokratija - je za Maksa Vebera, najracionalniji i najsavršeniji oblik društvene
organizacije i najsavršeniji način upravljanja u kapitalizmu. Ona se javlja kao najviši
izraz bezlične vladavine zakona. To je takav društveni mehanizam koji sistematski
usklađuje rad velikog broja pojedinaca i s najvećim mogućim uspjehom ostvaruje
postavljene zadatke u državnoj upravi, privredi, vojsci, kulturi, obrazovanju. U
122
modernom društvu, birokratija se susreće na svakom koraku i ona zauzima središnje
mjesto u društvenim institucijama i ustanovama.
brak - kao što je porodica osnovna ćelija iz koje su se razvile sve ljudske grupe, tako
je brak kao čvrsta i stabilna, sveljudska veza, odnos i zajednica između muškarca i
žene, dva bića iste vrste, a različitih parova i spolova, najstariji i najbitniji
međuljudski odnos, veza, zajednica i ustanova, iz koga se razvijaju i nastaju sve
porodice.
C
ciklička ili regresivna teorija društva – sva učenja koja društvo, državu, kulturu i
civilizaciju uspoređuju sa organizmima i smatraju da se ona rađaju, rastu, razvijaju,
doživljava zenit, zastoj, nazadak i nestanak, nazivaju se regresivna ili ciklička
gledanja i doktrine. U historiji društvene misli (kod Augustina, Aristotela, Šarla
Furijea) javlja se teorija o istorijskim krugovim (ciklizam). Tako Helvecije smatra da
se život odvija u vidu kruga i poslije prevrata gubi se hrabrost i ljubav prema slobodi i
hrli se u susret ropstvu, despotizmu i propasti. Niče zastupa stajalište vječnog vraćaja
istom. Regresivna teorija je potpuno suprotna teorija neuritnog i neprestanog
linearnog napretka, razvoja i progresa. U islamu se na ljudski život ne gleda ni kao na
progres ni kao na regres već smisao svega svodi se na služenje Bogu, korištenju
ljudima, činjenja dobra da bi Allah bio zadovoljan s nama i mi s Njim.
cilj države - u klasičnim teorijama do humanizma i renesanse jeste: ostvarivanje ideje
općeg dobra i sreće za sve građane pomoću ideje pravde i pravičnosti, odgoj ljudi i
njihovo vođenje moralnom životu pomoću religije, zaštita ljudskih života, časti i
imovine i artikulacija ljudskih interesa i potreba političkim, a ne borbenim sredstvima.
S obzirom da Makijaveli razdvaja i suprostavlja državu i politiku s jedne religiji i
etici s druge strane to odstupa od stava da je država u funkciji moralne ideje i
postavlja materijalni interes i korist kao cilj i svrhu postojanja države.
civilizacija – kao što je kultura rezultat duhovne kreacije, znanost, osjetila i razuma,
tako je civilizacija rezultat znanosti. Civilizacija je, zapravo, opredmećena,
materijalizirana, ospoljena i u prostoru ostvarena i rasprostrta znanost. U najširem
smislu civilizaciju čine sva sredstva i tehnike, kao rezultat nauke u nadvladavanju i
čovjekovim mogućnostima i potrebama, prilagođavanja prirode. U XIX stoljeću riječ
123
civilizacija, koja potječe od latinske riječi civilis-uglađen, građanski, postaje sinonim
za najviši stepen razvitka materijalne i duhovne kulture.
civitate dei - je Božija, kršćanska država koja je oličenje dobra. Božiju državu ili
nebesko carstvo, po Augustinu, formira ljubav prema Bogu a prezir prema sebi i
ovom svijetu.
civitate terra - je svjetovna država, po Aureliju Augustinu, oličenje zla grijeha i
đavola. Zemaljsku državu i carstvo stvara čovjekova ljubav prema sebi, a prezir
prema Bogu.
crkva, ecclesia, kyriakos, kyriakum, basilica – Gospodnji, Božiji dom, zgrada za
bogosluženje, narodna skupština, zajednica kršćanskih vjernika, zgrada namijenjena
kršćanima, hrišćanskom i protestanskom bogosluženju. Crkva je, inače, centralna
ustanova i institucija kod rimokatolika, pravoslavaca, a postoji i kod protestanata.
Č
~ovjek - ~etiri su bitna određenja čovjeka ili ličnosti. To je stabilna organizacija
individualnih karakteristika koje čovjeku omogućavaju identitet, distinkcija -
razgovjetnost koja se vezuje za svakog konkretnog čovjeka, svaki čovjek je
jedinstvena cjelina i neponovljiv entitet i čovjek je otvoren sistem, ne potpuno koji
ostvaruje stalnu interakciju i komunikaciju sa svijetom. Za razliku od ličnosti
individuum je potpuno zatvoren i zakovan u sebe, bezlična osoba je potpuno otvorena,
asimilira se i utapa u masu a epigon je samo otvoren za prošlo, za zavjete predaka i
ideale i ciljeve prošlosti. Sa stajališta čovjeka i digniteta njegove osobe najbitniji su:
karakter, svijest, savjest i mentalitet.
D
descendenti - potomci u krvno-srodničkoj ravni.
despotska vlast, tugjan - po Aristotelu, odnosi se isključivo na neograničenu vlast
gospodara nad robovima i ona ne postoji u polisu za građane nego samo za robove i
barbare (strance).
dijalektički materijalizam - prema učenju klasika marksizma, znači da su sve razlike,
suprotnosti, suprostavljenosti, borbe i neminovne promjene u svim društveno-
ekonomskim formacijama zasnovane na klasnim razlikama, suprotnostima, klasnoj
124
strukturi društava i klasnim borbama što je sve utemeljeno na privatnom vlasništvu i
na suprotnostima između materijalnih proizvodnih snaga koje se neprestano razvijaju
i materijalnih proizvodnih produkcionih ili ekonomskih odnosa koji su, u biti, odnosi
klasnog društva. Ta borba i dijalektika između proizvodnih snaga i proizvodnih
odnosa kao i borba klasa, trajaće sve dok se ne ukine privatno vlasništvo, klasna
struktura društva i dok se ne uspostavi besklasno društvo ili komunizam. U biti
dijalektički materijalizam podrazumijeva dijalektiku materije i klasnih odnosa a ne
duha i ideja.
dijalektika - je najviša nauka kod Platona zato što ona posmatra i proučava svijet
vječnih ideja.
dīn, religija - bilo koja, bilo čija bilo kada i bilo gdje. Dīnu-islam - religija
muslimana.
Svaka dinastija - smatra Haldun - u tri generacije i četiri faze za 120 godina prolazi
kroz pet oblika: osnivače, kraljevsku vlast, senilnost, agoniju i raspad. Dakle,
regresivnu ili cikličku teoriju društva Haldun samo podrazumijeva na dinastiju a ne na
društvo kao cjelinu, njegovu kulturu i civilizaciju. To je doprinos društvenoj teoriji na
svjetskoj razini, jer su svi teoretičari zastupnici cikličke teorije, Aristotel, Aurelije
Augustin i drugi stavljali znak jednakosti izvan dinastije i društva kao cjeline i
njegove kulture i civilizacije. Naprotiv, Haldun smatra da poslije propasti dinastije
društvo kojem je ona dominacija - karakteriše je nadređenost i podređenost, odnos
gospodar - rob i odnos neslobode i neravnopravosti.
društvena fiziologija - proučava društvo iznutra i obuhvata posebne sociologije:
sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju prava, sociologiju etike,
sociologiju lingvistike.
društvena morfologija - proučava društvo izvana u njegovoj spoljašnoj naravi. Kao
materijalne fenomene i društvo u spoljašnjoj ravni, njegovu geografsku situaciju,
veličinu stanovništva, gustinu naseljenosti i raspored u prostoru tretira društvena
morfologija.
društvena pojava - je svjesno, namjerno, slobodno, voljno i plansko uzajamno
povezano i organizirano djelovanje i ponašanje kao i uzajamni odnos i komunikacija
među ljudima, pomoću kojih se prouzrokuju određene promjene u prirodi, društvu ili
pojedincu, a te promjene ne bi bilo bez uzajamno povezanog djelovanja i ponašanja
ljudi. Dva su osnovna elementa bitna za nastanak društvene pojave: ponašanje
pojedinaca i povezanost tih ponašanja u povezanom djelovanju na prirodu društvo i
125
pojedince čija su ponašanja povezana. Usvojeno je stajalište da se društvena pojava
sastoji iz društvenog procesa kao suštine i sadržaja, društvenog odnosa kao okvira,
oblika ili forme i društvene tvorevine koja je rezultat i posljedica društvenog procesa
u okviru društvenog odnosa kroz dugi vremenski period.
društvena pojava - osnova i bit društvene pojave, za Talkota Parsonsa, jeste socijalna
akcija sa sastavnim elementima: pojedinac, akcija i situacija, ambijent, socijalni milje
ili društvena sredina koja ga okružuje.
društvena struktura - proučava: sastav društva, svojstva karakteristike, osobenosti i
bitne odrednice društva i društvenih pojava, odnose među dijelovima i strukturnim
elementima društva i njihova međusobna prožimanja, djelovanja i utjecaje dijelova i
strukturnih elemenata društva jednih na druge.
društvene grupe - Označavaju sve posebne oblike udruživanja ili okupljanja ili svaki
posebni skup ljudi koji su povezani radi ostvarenja nekog zajedničkog interesa,
koristi, potrebe, djelatnosti ideala vrijednosti i cilja. Konstitutivni elementi grupa su:
članstvo, djelatnosti, aktivnosti, procesi, odnosi i vrijednosti koje izgrađuje i ostvaruje
grupa. Tu su i ciljevi, planovi, programi, platforme, sadržaji rada, centar okupljanja,
povezanost među članovima, hijerarhija i funkcije u grupi. Najšire kazano, društvene
grupe su srednji član i vezivno tkivo između društva kao globalne društvene pojave i
čovjeka kao pojedinačne pojave. Društvo pokriva opći, grupe posebni a pojedinac
individualni plan ljudskog života. Zato je društvo opća, grupe posebna a čovjek
pojedinačna pojava. Ljudske grupe se razvijaju tako što se iz braka razvija porodica,
iz porodice rodbina, iz rodbine rod, iz roda bratstvo, iz bratstva pleme, iz plemena
narod iz naroda nacije i rase i konačno iz svih njih čovječanstvo.
društvene institucije i ustanove - označavaju op}i okvir, op}e forme, op}e uvjete i
mjesta na kojima se odvija ukupan javni, društveni, kulturni, politički i državni život.
društveni simboli - su materijalizirani znaci unutrašnjih sadržaja koji vrše određeni
pritisak i funkciju integriranja i prinuđavanja na pripadnike društva u skladu s
postojećim društvenim vrijednostima i prilikama.
društveno-teorijske discipline - na pologu i temelju Objave uz pomoć osjetila, razuma
i uma služeći se komparacijom i analogijom tretiraju i proučavaju sve dostupne
čovjekove i društvene pojave, procese, tokove, odnose i manifestacije. Te
manifestacije ljudskog i društvenog su: govor, pismo, umjetnost, kultura, politika,
pravo, ustavi, zakoni, institucije, ustanove, države, civilizacije i ljudska ostvarenja.
126
društvo i društveno - tema sociologije za Vizea nije društvo nego društveno, a
društveno čini skup društvenih procesa koji se sastoje iz spajanja i razdvajanja ljudi u
društvenom prostoru. Procesi spajanja su: upoznavanje, približavanje, prilagođavanje,
udruživanje i asimilacija, a procesi razdvajanja su utakmica, opozicija i sukob. Zato
što društveni procesi, dakle, društveno, izaziva promjene u prirodi, čovjeku i društvu,
tema sociologije i nije društvo nego društveno.
društvo, En-Nas - posmatrano kao globalna ili totalna društvena pojava, društvo je
najveća skupina ljudi, povezana specifično ljudskim procesima, odnosima, vezama i
djelovanjem. To specifično ljudsko razlikuje društvo od sličnih pojava u prirodi. U
prirodi vlada determinizam – u društvu djelomična sloboda, u prirodi zakoni
reverzibiliteta – u društvu ireverzibiliteta, u prirodi su instinkti – u društvu svijest,
sloboda, namjera, Objava i instinkti, priroda služi i koristi društvu i čovjeku, a čovjek
i društvo bi morali robovati samo Bogu.
država - najkraća definicija kaže: Država je politička zajednica i teritorijalna
organizacija, određena ustavom i uređena zakonima, koju sačinjavaju svi njeni
stanovnici. Osnovni elementi države su: teritorij, stanovništvo, vlast, ustav i zakoni i
državne međunarodno priznate granice.
dubinska sociologija – Gurvičevu sociologiju nazivaju dubinskom zato što on polazi
od stava da svaku kompleksniju pojavu ili proces kao i društvo u cjelini sačinjavaju
različiti stupnjevi ili spratovi, dubinski raspoređeni i oni se nalaze jedni nad drugima a
istovremeno su međusobno neraskidivo vertikalno povezani. Njih ima deset.
Đ
|arizil-kurba, |aril-|unubi - bliže i dalje komšije.
DŽ
džahil - neznalica čije neznanje proizilazi iz kufra, širka i neoprostivih grijeha.
E
edeb, terbijjet – odgoj.
127
egzaktna - potpuno naučna, sa eksplicitnim: jasnim, preciznim, sigurnim, izvjesnim,
jednostavnim, mjerljivim i iskustveno provjerljivim stavovima, iskazima i sudovima
traže njeni utemeljivači: Sem Simon, Ogist Kont i Herbert Spenser. Za njih je
sociologija isto što i matematika, geometrija i fizika.
En-Nas-Društvo ka univerzalna, totalna, globalna i najopćenitija pojava, bilo kada,
bilo gdje i bilo koje.
ep o gilgamešu - je najznačajniji ep Babilonaca u Mezopotamiji.
esatirun – mitovi.
etika - moral - je sastavni i nerazdvojni dio svake religije. Nema žive etike bez
Objave. Etika je zapravo ostvarena ili praktična religija. U sadržaj etike ili morala
spadaju: moralne kategorije, vrijednosti, vrline, principi, krijeposti, zakoni, načela i
sudovi kao što u pravo spadaju osnovne norme, ustavi, zakoni, statuti, pravilnici,
regule i sankcije. Bit etike kao praktične religije primjenjene u međuljudskim
odnosima i teorijske discipline unutar filozofije jeste učenje o dobru i zlu. Ni vjernici,
ni nevjernici, ni politeisti ne spore postojanje i potrebu za etikom. Jedina razlika među
njima se javlja oko izvora i porijekla etike i njenog važenja. Za vjernike etika ima
porijeklo izvan čovjeka u Objavi i religiji, a za nevjernike etika ima porijeklo u
čovjeku. Oko porijekla etike vjernici zastupaju heteronomno a ateisti autonomno
stajalište.
et-takva - prava, čista i potpuna svijest o Allahu dž.š., Bogobojaznost, izvršavanje
Božijih zapovijedi i Poslanikovih preporuka i čuvanje od zabrana i grijeha.
F
fikh-ius - islamska pravna znanost ili jurisprudencija.
filozofija - dolazi od dvije riječi; philos - prijatelj i sophia - mudrost. Filozof je dakle
prijatelj mudrosti. Kao najšira teorijsko-spoznajna i spekulativno-apstraktna disciplina
ona pokušava iskazati svu stvarnost u mislima putem pojma, suda i zaključka.
formalna sociologija - inzistira da se proučavaju oblici, okviri, kalufi ili forme
društvenog života a druge discipline će ispitivati društvenu sadržinu i tvorevinu. Zato
sociologija, unutar društvenih disciplina ima istu ulogu i funkciju koju ima geometrija
naspram fizičkih, hemijskih i bioloških tijela. Naime, geometrija daje samo slike,
oblike, forme i okvire tih tijela a nikada ne nosi u sebi njihove sadržaje.
128
francuska buržoasko-politička revolucija - koja se događa u XVIII stoljeću
označava kraj feudalizma i početak kapitalizma, rušenje monarhije i kralja a
uspostavljanje republike i potiskivanje uloge Crkve u društvu sa javne na privatnu
sferu života. Tako se potiskivanjem Crkve, religija sa javnog, društvenog i političkog
života svodi na privatnu stvar svakog pojedinca kroz slobodu savjesti i
vjeroispovjesti.
funkcionalizam - je najpoznatiji sociološki pravac u modernom zapadnom
razvijenom svijetu XX stoljeća. Društvo je prema funkcionalističkoj teoriji u biti
harmoničan organizam i funkcionalno jedinstvo je njegova temeljna karakteristika.
Svaki pojedinac, svaki dio i institucija vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je
doprinos održavanju postojeće strukture, odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije
stanje ekvilibrijuma. Društvo je socijalno-funkcionalni sistem u kome se održava ista
bazična struktura i ista osnovna supstancija.
G
gnoseologija - je teorijsko-spoznajna disciplina unutar filozofije, koja se bavi izvorom
spoznaje (osjetila, razum, um, intuicija, nadahnuće, prosvjetljenje), sadržajem
spoznaje i granicama spoznaje. U filozofiji cilj spoznaje je Bitak. “Moja je namjera da
istražim porijeklo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje” (Yon Locke). U teoriji
spoznaje važni su još i problem predmeta spoznaje i problem istine.
gutembergova galaksija - označava pojavu pokretne štampe i prelazak sa rukopisa
knjiga na štampanje knjiga u XV stoljeću. Gutembergova galaksija do neslućenih
razmjera omogućava širenje knjige, štampe i pismenosti.
H
hadis - Sve što je Muhammed a.s., u životu rekao u kontekstu vjere islama. Hadis je,
inače, drugi izvor vjere islama.
haridžije – jedan od prvih vjersko-političkih opozicionih pokreta u povijesti islama. U
vjerovanju su pored Akide uvjerenja u srcu, Šehade javnog očitovanja Kelime i
Šehadeta osnovne formule islama zagovarali i Amel - dobra djela i islamsku praksu.
harizmatska vlast – dar milosti, misli se od Boga. To je oblik vlasti koji ne poznaje
nikakva pravila, raiconalno i tradicijski ustrojena. Ova vlast se zasniva isključivo na
129
vjeri, a ne zakonima, u izuzetna svojstva karizme. Vođa vlada dok ima pristalice koje
su mu neograničeno vjerne i odani, zato što je vlast isključivo vezana za njegovu
ličnost. Ne postoje nikakva pravila, ni razumni argumenti koji reguliraju odnos vođa -
narod.
horizontalne društvene grupe – potpuno zatvorene, nepokretne i ineretne grupe.
Kaste su najzatvorenije i najnepokretnije horizontalne društvene grupe koje svoj
nastanak, razlog postojanja ii status u svakom pogledu utemeljuju, definiraju,
opravdavaju i objašnjavaju iz religijskog učenja.
I
ibadetullah - osjećaj ovisnosti, robovanja pred apsolutnim Bićem u koje se vjeruje.
idealiziam - je nazor i učenje da je pravi Bitak i osnova svega ideja ili misao, duh,
mišljenje, svijest, Bog um da su materijalna i pojavna bića izvedena iz ideja.
Objektivni idealizam, utemeljuje taj idejni bitak kao objektivnu zbilju i zbiljnost
nezavisnu od čovjeka. Po Platonu su tako ideje vječne i nepromjenljive biti i izvori
stvarnosti, a po Hegelu je Apsolutna ideja idejna i izvorna osnova svega. Subjektivni
idealizam uči da je ljudska svijest ono primarno a stvarnost je onda idejna tvorba
subjekta ili agregat osjeta. Za idealizam ideje su primarne, one su osnovna načela i
principi svijeta.
ihsan - karakter u osnovnom određenju označava uvjereno i osvjedočeno robovanje
Allahu, a to je temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ihsan je jedinstvo
karakternih odlika i dužnosti. Iz ihsana se razvija muhsin, čovjek tvrđava vjere,
uvjerenja, etike, kulture, dobra, pravde, istine i bedem odbrane od nevjerovanja, širka,
nemorala, nekulture, zla, nepravde i laži.
ilijada i odiseja - dva epa, remek djela svjetske književnosti, koja se pripisuju
Homeru, su najznačajniji epovi Antike.
ilm - znanost
imām, teizam, vjerovanje - u islamu u šest temelja vjere: Allaha, Meleke, Objave,
poslanike, Sudnji dan i Božije određenje. Imam podrazumijeva vjerovanje u Jedno
Apsolutno, natprirodno i onostrano Biće, koje je stvorilo, koje stvara i upravlja svim
svjetovima.
incest - rodoskrvnuće i krvno-srodničke seksualne zabrane i ograničenja.
130
industrijska revolucija - označava pojavu pronalaska parne mašine i prelazak sa
manufakturno-unikatne i pojedinačno-ručne na industrijsko-serijsku i objektivizirano-
obezličenu proizvodnju. Industrijska revolucija koja se javlja u Engleskoj u XVIII
stoljeću uvećava proizvodnju, razara sela i velike porodice, koncentriše ljude u
gradove i ruši neupitni autoritet oca.
industrijsko društvo - za razliku od militarističkog, po Spenseru, odlikuje se
vladavinom prava i pravnom državom, privatnom imovinom, višestranačkim životom
i parlamentarnim sustavom.
insan - čovjek, osoba, ličnost
islam - religija od Allaha i kod Allaha znači svjesnu, savjesnu, slobodnu i namjernu
predanost i pobornost Jednom Bogu. To je i sveukupno životno držanje i ponašanje
čovjeka uslovljeno vjerom u Allaha na temelju Kur'ana. Islam je religija ili Din koju
je Allah dž.š. objavljivao preko svih poslanika i vjerovjesnika a u potpunosti je
usavršio i kompletirao preko Muhammeda a.s. Praktičnu stranu islama čini pet
islamskih šarta ili pet praktičnih dužnosti islama.
K
kabiletun – pleme.
kapitalističko društvo - za Maksa Vebera je izuzetna i jedinstvena pojava u povijesti,
zato što nikada nije postojalo društveno uređenje i sistem sličan njemu. To je zato što
je duh kapitalizma, proizišao iz protestantske etike, nije više samo svojstvo
pojedinaca, nego čitavih grupa ljudi. Tek kada se taj kapitalistički duh udruži sa
kapitalističkom organizacijom privrednog i ekonomskog života, dobiva se slika
modernog kapitalizma. Kapitalistička privreda je najviši i najsavršeniji oblik
racionalne organizacije privrednog života. Taj duh je najviši i najčistiji izraz
ekonomskog racionalizma.
kauzalitet, lat. causalitas – kauzalnost, uzročnost, odnos uzroka i učinke ili
posljedice, uzročno-posljedična nužda. Kauzalitet u mnogostranim oblicima prožima
sve pojave u prirodnoj i društvenoj stvarnosti u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi
među pojedinim pojavama.
kauzalni zakon - princip kauzaliteta kazuje da svaka pojava, promjena, događaj ima
svoj uzrok, da se promjene u stvarnosti odvijaju u obliku kauzaliteta. Bez kauzalnog
zakona, svijet, život ostali bi za čovjeka haotični i neshvatljivi a znanstvena spoznaja
131
nemoguća. Otkriti uzrok pojave znači shvatiti skup bitnih uslova koji izazivaju
nastanak, promjenu ili nestanak neke pojave u prirodi i društvu. Učenje o kauzalitetu i
Bogu kao nepokretnom pokretaču svijeta razvio je Aristotel.
kavmijj, nacija – predstavlja posljednju, najrazuđeniju, najrazvijeniju i
najorganiziraniju krvno-srodničku grupu i zajednicu. Odlike nacije su: svijest o
posebnosti - identitet, religija, kultura, jezik, običaji, tradicija, težnja da se živi
zajedno. To je zajednica povjesne sudbine, kontinuiteta memorije i iste državne
teritorije.
kjafiri – oni koji ne vjeruju u Allaha i oni koji pokrivaju Allahove dokaze i
znamenja.
koegzistencija - na temelju priznanja drugog i drugačijeg označava stanje
ravnopravnosti, pravde i pravičnosti, povjerenja, saradnje i zdravog natjecanja i
slobode. Koegzistencije nema bez priznavanja drugog, drugačijeg, ne suprotnog i
istovjetnog u ravnopravnosti i slobodi autonomne posebnosti.
kolaterali – pobočna linija u krvnom srodstvu.
kultura - Ima trostruko značenje: u odnosu na Boga, u odnosu na prirodu i u odnosu
na ljude. Latinska riječ kultus znači obožavanje ili ibadet. U religijskom smislu glagol
colere – znači posebno štovati, diviti se Bogu, robovati Bogu i biti ovisan o Bogu. U
odnosu na ljude to znači i poštovati ljude i brinuti se o njima, a u odnosu na prirodu
zemlju obrađivati odnosno kultivirati. Dakle, u bitnom smislu kultura počiva na
robovanju Bogu, na zabranama i ispravnom odnosu prema prirodi, čovjeku i ljudima i
svim stvorenjima. Sa stajališta čovjeka to je najviši izraz čovjekovog duhovnog,
unutar njega nastalog stvaralaštva i ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku, ljudima
i njihovim djelima.
Kur'an - prema vjerovanju, uvjerenju i učenju muslimana Kur'an je nestvorena od
Allaha dž.š. objavljena riječ, posljednja i univerzalna do Sudnjeg dana Objava svim
svjetovima. Kur'an je osnovni Izvor vjere islama i vascijelog života organiziranog po
Njemu.
L
laicizaciji i sekularizaciji države - bitno doprinosi Hobs sa učenjem da država nije ni
božanska ni natprirodna tvorevina, nego isključivo ljudsko djelo. Lacizami
132
sekularizam potiskuju religiju i religijske vrijednosti sa javne u privatnu sferu života i
svode ih naslobodu savjesti.
linearna ili progresivna teorija razvoja društva i države - je novum iza humanizma i
renesanse. Klasična teorija ne poznaje ideju neprestanog i neumitnog progresa i
razvoja na principima nauke, tehnike, pobjedi uma i razuma, na samokretanju i
samonapredovanju svjetskog duha, ideja, misli, uma, razuma ili na neprestanom i
neumitinom razvoju materijalnih proizvodnih snaga i društvene proizvodnje. Takvu
optimističku ideju o neprestanom razvoju ljudstva podjednako zastupaju i idealisti
Sen Simon, Volter, Hegel i materijalisti Marks i Engels. Ideja progresa, napretka i
neumitnog linearnog razvoja za njih nije sporna nego su samo različite tačke i
uporišta sa kojih taj napredak kreće.
LJ
ljudi - u svakom vremenu, svakoj državi, društvu i zajednici žive u jednom od tri
odnosa: koegzistenciji, dominaciji ili asimilaciji. Sa stajališta čovjeka i ljudi jedino je
prihvatljiva koegzistencija.
M
magija - je religija mita. Ona ili sihr predstavlja skup tajanstvenih radnji, riječi i
postupaka pomoću kojih mag-sahir ili čarobnjak želi utjecati na prirodni tok stvari, na
čovjeka i ljude, mijenjati ih, podešavati ih, a također i njihov kauzalitet, pored i protiv
Boga, prirode i ljudi i čovjeka usklađivati sa svojim željama. Oblici magije su
fetišizam i totemizam kao materijalno predmetna magija i animizam i animatizam kao
duhovna magija.
mahabharatra i ramajana - su dva najznačajnija i najpoznatija epa Indijaca na
Indijskom potkontinentu.
makrosociologija - prema Žoržu Gurviču, proučava i sagledava društvo kao globalnu,
totalnu i opću pojavu. Globalno društvo kao najveća jedinica susreće se u pravnoj,
društvenoj, ekonomskoj i političkoj ravni. Do sada se u historiji razvilo deset tipova
globalnih društava od kojih su šest predhistorijska, neprometejska i u kojima
intervencija ljudske volje ne postoji.
133
marksizam – je teorijsko-spoznajni pravac koji razvija doktrinu da svijet i život nisu
ništa drugo nego samonastanak, samorazvoj i samokretanje materijalnih proizvodnih
snaga. Te materijalne proizvodne snage se neprestano kreću, neumitno i neprekidno
razvijaju u okviru određenih proizvodnih ili produkcionih odnosa kao najbitnijih
odnosa iz kojih se razvijaju i nastaju svi drugi odnos i oblici svijesti. Kada proizvodni
odnosi postanu uski i tijesni kao okvir za razvoj materijalno-proizvodnih snaga oni
pucaju i mijenjaju se. Tako nastaje robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i, konačno
komunizam kao cilj i svrha (teleolos, cijele povijesti), zato što jedino u komunizmu
nema nikakve suprotnosti između materijalno-proizvodne snaga i proizvodnih odnosa,
niti ima eksploatacije čovjeka nad čovjekom, nejednakosti i klasnog društva. To se
postiže ukidanjem privatnog vlasništva, klasnih razlika, klasnih borbi i suprotnosti
između materijalno-proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u komunizmu. Priroda je
ta koja putem evolucije, rada i čovjekove društvene prakse stvara čovjeka. Marksisti
su po osnovnom idejnom određenju materijalisti, ateisti a u poimanju nastanka svijeta
evolucionisti, s tim što teoriji evolucije pridodaju rad i društvenu praksu. Materijalne
proizvodne snage i klasne borbe, usljed privatnog vlasništva, su nosioci povijesnog
razvoja.
materijalizam – je teorijsko-saznajni pogled koji uči da je Bitak materijalan, materija
primarna, praoizvorna, bitna i osnovna, a ideje i mišljenje su sekundarni. Materijalisti
zastupaju stajalište da je materija vječna, nestvorena, neuništiva. Kao takva ona se ne
može ni stvoriti ni uništiti već samo može mijenjati oblike. Religija tvrdi da je Bog
stvorio prirodu, materiju, svemir, univerzum, sve svjetove i stvorenja, da ih On
održava i da je im vrijeme, rok i određuje im svrhu. Samo je Bog vječan a priroda i
sve stvoreno, a nema ništa i niko osim Boga da nije stvoreno, su prolazni.
mensikun menasici – obred, obredi ili rituali.
mentalitet, lat. misaoni - označava globalni duhovni lik pojedinca, češće zajednice i
njihovo opće psihičko ustrojstvo.
meselun emsalun – simbol, simboli.
metafizika - je teorijsko-spoznajna disciplina (unutar filozofije) koja pokušava doseći
i spoznati principe Bitka, prvih stvari, prve stvarnosti svijet onostranog, nadnaravnog,
nadiskustvenog i trascandentalnog postojanja. Ta disciplina dobila je ime po
Aristotelovom djelu ''Metafizika''.
metod - je put i način kojim se postiže osnovni cilj i svrha nauke – naučno saznanje ili
naučna spoznaja. Kao takav on obuhvata sva logička pravila i logičke kriterijume koje
134
primjenjuje nauka uopće. Nauka prvo istražuje pojedinačne, zatim posebne, konačno,
opće pojave. To je metoda indukcije. Filozofija kreće od općeg preko posebnog do
pojedinačnog fenomena. To je metoda dedukcije. U sociologiji postoje tri osnovna
metoda: pozitivistički, historijsko-komparativni i marksistički.
mikrosociologija – za razliku od makrosociologije koja proučava globalna društva,
mikrosociologija ima za zadatak da proučava društvene oblike “Mi” i “Odnose sa
drugima”, društvene grupe i društvene klase.
militarizam - je vojno-policijski sistem utemeljen na sili, nasilju despotiji i stalnim
ratovima. To društvo odlikuje centralizacija cjelokupne proizvodnje, zajednička
imovina, vojnička, policijska ili crkvena hijerarhija i prinudna saradnja.
millet - bilo koja religijska sljedba, konfesija ili crkvena zajednica i organizacija u
kršćanstvu.
misak, ahd, vasijjet – tradicija ili baština.
mit - je priča, bajka, legenda kojoj se pridaje sveti značaj. Mit govori o svetim licima i
junacima, o porijeklu svih stvari, kako je svijet nastao iz haosa u kosmos, kako se
nastanio ljudima, kako su smrtnici postali besmrtnici. Mit govori i o nastanku bogova.
Mitovi igraju središnju ulogu u ateističkim i politeističkim društvima koja su odbacila
Objavu. Sa stajališta islama mit je šejtanova objava.
monarhija - je vladavina najboljeg sa najvećom vrlinom po zakonu za Aristotela.
monogamija - jednoženstvo
morfološka baza društva - za Dirkema, obuhvata i podrazumijeva sve ono što se
odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara.
mulhidi – ateisti.
mumini – vjernici.
muslimani - svi ljudi koji su potpuno svjesno, slobodno i namjerno predani i pokorni
Allahu po Njegovoj Objavi i sunnetu Poslanikovom.
mušrici – politeisti, idolopoklonici.
muvehhidi – monoteisti.
N
načelo zakonitosti u državi - prvi zastupa Hasan Kjafija Pruščak. Tome prirodaje
četiri temelja mudrosti za uređenje države i uspostavljanje pravnog reda i poretka. To
su: pravda i dobra politika, princip dogovaranja i savjetovanja sa narodom o državnim
135
pitanjima i poslovima šūra, organizacija i uređenje i naoružanje i uvježbanost vojske i
moralno-politička organizacija u vojsci.
naturalistička teorija - presudan značaj u nestanku i razvoju društvenih pojava
pridaje izvjesnim faktorima: mehanici, geografiji, demografiji, biologiji, evoluciji a
rasistička učenja boji kože.
nau~ni zakon - iako je teorijsko objašnjenje - utemeljeno i istinito ono nije mjerljivo i
iskustveno putem eksperimenta provjerljivo i logičkim formulama dokazivo. Samo su
iskazi naučnih zakona mjerljivi, iskustveno provjerljivi i putem logičkih formula
dokazivi. Zato je naučni zakon - najviši i najizvjesniji stupanj spoznaje jer je i
utemeljen i dokaziv i provjerljiv i istinit. U društvenim disciplinama spoznaja je
moguća samo na nivou hipoteze i teorije. Kad god teorijsko-društvene discipline idu
da spoznaju dovedu do naučnog zakona one preko doktrina i ideologija završe u
dogmama, a društveno-teorijske discipline (kao što to religije imaju mogućnost)
nemaju pravo na dogme.
naučna hipoteza - je samo moguća, pretpostavljena ili vjerovatna slika a teorija je
utemeljena i istinita pretpostavka i slika za objašnjenje određene pojave i zato je na
višem stupnju od hipoteze.
nezar - teorijska spoznaja u nauci pomoću osjetila, posmatranja, iskustva i prakse uz
ispomoć razuma.
nivoi spoznaje - u znanosti postoje tri stupnja spoznaje: na nivou hipoteze, na nivou
teorije i na nivou naučnog zakona.
nomadi i nomadsko društvo - prema Haldunu, je prva forma ili oblik društvenosti i
ono prethodi svemu. Svako društvo prvo živi kao nomadsko. Oni su po društvenoj,
geografskoj i prirodnoj poziciji prije sjedilaca u provincijama i gradovima.
norma – pravilo pravac, mjerilo, propis i uputstvo za ponašanje i djelovanje ljudi u
društvu, društvenim grupama i među sobom. Glavna funkcija normi, kojih ima puno u
svakom društvu, jeste da u sredinama u kojima važe ostvaruju, održavaju određeni
sistem, red, mir i poredak. Norma određuje ono što treba da bude ili ono što treba da
se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Norma sadrži: naredbe, zapovijesti,
direktive, dozvole i zabrane. Izvršavanje tih upustava i naredbi osigurava se
sankcijama koje su poseban sistem državne prinude i socijalne kontrole.
O
136
običaj - je glavna vrsta društvenih normi i usmenih pravila u društvima gdje slab
uticaj ima Objava i pozitivno pravo. U takvim društvima običaj reguliše skoro
cjelokupni društveni i javni život. Zato se po pravilu primjenjuje. Običaji maštaju
dugotrajnim ponavljanjem istog ponašanja ljudi u određenim situacijama. Običaj
može i ne mora biti utemeljen na religiji.
obred, ritual - kao oblik istvoremeno individualnog i društvenog ponašanja obred,
ritual, menasik ima izvor i sankcioniran je u vjerskim propisima. Obredima se
svjedoči i priznaje robovanje Bogu, ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Bogom,
približavaju čovjeka Bogu i pomoću njih se postiže i učvršćuje svijest o Bogu.
odgoj - u užem, osnovnom i konkretnom značenju to je namjerno, svjesno, plansko,
ciljno i svrhovito (na temelju religije, etike, prava i kulture) sistematsko djelovanje i
vršenje utjecaja na nedoraslog čvojeka i djece radi razvijanja njihovih vrijednosnih
dispozicija u slobodi. Kao što se tradicijom čuvaju i prenose duhovni sadržaji tako se
putem odgoja i učenja usvajaju, naučavaju, uvažavaju i poštuju.
odnos asimilacije - znači ukidanje i potiranje kulture, jezika, običaja, navika i drugih
komponenti jednog naroda i njegovo topljenje i nestajanje u drugom narodu.
odnosi - između onih koji imaju pravo da vladaju i zapovjedaju i onih koji su dužni da
slušaju imaju unutrašnju subjektivnu stranu koju možemo razumjeti. Pojedinci i grupe
ljudi, smatra Veber, mogu pripisivati svojstva legitimnosti jednom poretku na četiri
načina: na osnovu tradicije, harizme, afekcije i racionalne argumentacije i procedure.
Iz toga Veber izvlači tri oblika vlasti: racionalni, tradicionalni i harizmatski.
oligarhija – po Aristotelu je vladavina grupe njih bez zakona.
ontologija - je teorijsko-spoznajna disciplina, unutar filozofije koja se bavi pitanjem
spoznaje Bitka praosnove, praizvora, praiskona iz koga sve počiva, niče, raste i na
kraju se tamo vraća. Bitak ili ono što određuje sve što jeste da jeste i što nije da nije a
što samo nije određeno ni po čemu jeste cilj u spoznaji Ontologije.
otkri}a - velikim otkrićima Amerike i puta za Indiju proširuje se ljudska svijest o
značaju prostora i Atlantik zadobiva središnju ulogu koju je Sredozemlje imalo
hiljadama godina.
P
pismo - pored države pismo je druga bitna značajka svake civilizacije. Čovječanstvo
je u svome hodu prošlo kroz usmeno doba, razdoblje slova i pisma i doba slike i
137
elektronike. Pismo je sistem vidljivih oblika sačinjenih u svrhu zapisivanja,
memoriranja, obavještavanja ili sistem znakova koji predstavljaju određene elemente
govornog jezika: rečenice, pojedine riječi, slogove i glasove. Tri su bitne faze u
razvoju pisma: piktografija, ideografija i alfabet.
poliandrija – višemužestvo.
poligamija – višeženstvo.
poligimija - višeseksualnost.
polis - dva najveća antička filozofa Platon i Aristotel zalažu se za grad-državu, polis -
zajednicu a ne za kozmopolis, univerzalnu svjetsku zajednicu ravnopravnih,
slobodnih i srećnih ljudi, kao što to čine stoici.
politeja - po Aristotelu, vladavina većine po zakonu. Da bi vlast bila zakonita ona
mora imati za sadržaj, smisao i cilj promicanje i ostvarivanje ideje općeg dobra.
politika - je za Aristotela, kao umna praksa, najviša nauka zato što proučava
upravljanje i vođenje države.
pravo, lat. ius – ono što je u skladu s idejom pravednosti, pravo, ispravno i opravdano
i odgovara zahtjevima pravnog poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem
normi koji apstraktno regulira odnose među pojedincima i društvenim grupama, pravo
te norme koditicira i njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama kažnjavajući
njihovo kršenje. Obično se dijeli na ustavno(državno) međunarodno pravo, građansko
i krivično pravo, imovinsko i finansijsko, ugovorno i radno pravo. Pravo se sastoji iz
dva elementa: spoljašnjeg i unutrašnjeg. Spoljašnji element prava je monopol fizičke
prinude a prinuda je norma čije se sankcije primjenjuju. Po ovom spoljašnjem
elementu lahko je razlikovati pravo od drugih društvenih normi. Unutrašnji element
prava čini njegova društvena, državna i politička funkcija u održanju i zaštiti: mira,
reda, poretka, sistema i vrijednosti, dobara društva, države i svakog pojedinca.
prirodne ili egzaktne nauke - tretiraju i proučavaju prirodu u svim prirodnim, čovjeku
i nauci, dostupnim manifestacijama, tokovima, relacijama i procesima.
privatno vlasništvo - za sve socijaliste utopiste privatno vlasništvo je glavna je
kategorija i izvor zla u društvu. Sa njegovim nastajanjem nastaju nemiri, razdori,
sukobi, nesreće i nasilja u društvu.
promiskuitet - neograničena sloboda u seksualnim odnosima.
psihologističke teorije - presudan značaj u formiranju, karakteru i sadržaju društvenih
pojava pridaju instinktima, uzajamnim dodirima i procesima individualnih svijesti,
138
djelovanjem posebne društvene kolektivne svijesti nadindividualne naravi, ili da su
čak i psihička stanja, procesi i funkcije samo podražaj i reakcija na vanjske izazove.
purani, aveste, dasatir - su sveti spisi i osnovne vjerske knjige Medijaca i
Perzijanaca.
R
racionalna vlast – po Veberu specifičan pronalazak zapadne kulture. To je
najsavršeniji tip vlasti u kojoj je ostvarena ideja apstraktne vladavine, bezličnog
zakona. Ona počiva na općim pravilima koja važe za sve ljude, a ta pravila
zadovoljavaju određene kriterije. Izvor zakona i pravde su opći pravedni zakoni
izvedeni iz ustava, koji se podjednako odnose na svakog.
religija, din - na latinskom znači pobožnost, ibadet, poštenje, predanost i pokornost
Bogu. Religare znači povezati se i vezati se za Boga. Sve religije imaju vjerovanje,
predanost, pokornost i robovanje Bogu, etiku, obrede, eshatologiju – ahiret, učenje o
nagradi i kazni, vjerozakon, tradiciju, običaje, služe se simbolima i imaju religijske
institucije, ustanove i hijerarhiju. Din ili religija kod muslimana jeste Dinu-islam.
S
sadekatul-fitr - materijalna obaveza muslimana za svaku osobu u visini jednodnevne
ishrane postača u posljednjih dana ramazana prije klanjanja Bajram-namaza.
sahir - mag, čarobnjak, vrač.
sanemun - kumir, idol.
sekafetun – kultura.
selam i selamet - su mir, sigurnost i spas ljudi.
sihr - magija, čarolija.
socijalna dinamika - je opća teorija o prirodnom progresu čovječanstva. Taj progres
predstavlja postepeno izlaženje iz stanja animalnosti i razvitak ljudskog roda preko
teološkog metafizičkog i pozitivinog stadija. Socijalna dinamika kojaj proučava
društvo u neprestanom kretanju, razvoju i usavršavanju treba da objasni svaka od tri
oblika mišljenja u tri različita doba.
socijalna funkcija ili uloga – osnovne jedinice svakog sistema su društvene uloge ili
funkcije i djelatnosti koje pojedinci vrše i koje se od njih očekuju da ih vrše na
139
određeni način unutar političkog sistema reda i poretka. Društveni sistem se sastoji od
mreže funkcija (uloga), koje se sa stajališta društva kao cjeline ocjenjuju kao više ili
manje vrijedne za održavanje sistema, reda i poretka i na toj osnovi njihovi nosioci
imaju i različite položaje u društvu, prestiž, moć, ugled, utjecaj, pa i nagradu u vidu
zarade. U razvijenom i modernom društvu svaki pojedinac, svaka grupa, dio i
institucija vrše izvjesnu pozitivnu funkciju koja je doprinos obogaćivanju i održavanju
postojeće strukture društvenog sistema, odnosno njenom stalnom vraćanju u ranije
stanje ekvilibrijuma. Čim neka institucija postoji to je samo po sebi dokaz da vrši
neku pozitivnu funkciju i da predstavlja nužan dio u okviru date cjeline. Funkcija
može označavati ulogu u vršenju obreda, zvanično društveno priznati položaj kao
osnov za sticanje zarade. Funkcija može biti uloga i način odgovora na neku potrebu.
Za Parsonsa sve što doprinosi ostvarenju cilja, akcija posmtrana “u institucionalnim
obrascima normativne kulture”, ono što posreduje između potrebe i društvene
strukture jeste socijalna funkcija.
socijalna statika - je opća teorija o spontanom poretku ljudskih društava u stanju
mirovanja. Ona, također, proučava anatomiju ili sastav društva, njegovu strukturu, red
i poredak i sve činjenice koje podržavaju, jačaju i učvršćuju tu strukturu, red i
poredak.
sociologija - potječe od dvije riječi: latinske socius - društvo i grčke logos - govor,
riječ, um, misao. To je ustvari najopćenitija teorijsko-iskustvena disciplina koja
izučava: 1) društvo kao globalnu, totalnu i opću pojavu u neprestanom kretanju,
procesima i promjenama, 2) društvene grupe kao posebne i partikularne pojave koje
su međučlan između društva kao opće i pojedinca kao pojedinačnih pojava, 3)
društvenu strukturu, 4) društvene pojave i 5) osnovne oblike ljudske svijesti. Iz
definicije sociologije uočava se da je ona istovremeno teorijsko-sistematska i
praktično-eksperimentalna disciplina. Prvi govor i misao o čovjeku, društvu,
zakonima i načinu života ljudi nalazi se u kelimama, risalama i suhufima ili manjim
objavama, svetim spisima drevnih i starih naroda i u velikim svjetskim epovima.
sociologistički pravci i učenja - u nastanku društvenih pojava, procesa i odnosa
glavnu ulogu vide u društvenim faktorima. Naime, iz samog društva proističu i u
njemu nastaju sve društvene pojave.
staleži ili plemstvo – druga nepokretna zatvorena, inertna ili horizontalna grupa i
povijesni nasljednik kasta, malo otvorenija, jesu staleži koji svoj nastanak, razlog
140
postojanja i status u političkom, imovinskom i društvenom pogledu zasnivaju na
pravno-normativnoj, a ne na religioznoj osnovi.
strukturalizam - je saznajno-teorijski pravac, nazor i metodološko-istraživački
postupak u društvenim i teorijskim disciplinama koji, prije svega, polazi od pojma
strukture kao temelja. Struktura u arhitekturi i građevinarstvu označava gradnju,
ustrojstvo, građu, raspored elemenata i dijela neke cjeline. Te cjeline su sazdane po
nekom pravilu, shemi i rednom načelu. Strukturalizam u društveno-teorijskim
disciplinama označava organsku interfunkcionalnu cjelinu u kojoj svaki član ovisi o
drugima i samo po svojoj sudatosti, supovezanosti i suorganizovanosti sa drugim
članovima i cjelinom zadobiva svoje značenje i vrijednost.
sui generis – društvene pojave za Emila Dirkema, su pojave svoje vrste ili svojevrsne
– sui generis. Kao takve one nisu ni ekonomske, ni psihičke, ni idejne, već su to
pojave kolektivne svijesti, kolektivne predodžbe koje se razlikuju od pojava
individualne svijesti i predstavljaju neku posebnu kolektivnu duhovnu supstancu.
Kolektivna svijest se razlikuje od individualne i zato sociologija proučava isključivo
kolektivnu, a psihologija individualnu svijest. Kolektivnu svijest karakteriziraju dva
osnovna elementa: elemenat vanjštine i elemenat prisile. Osnovni elementi kolektivne
svijesti su: religija, etika, pravo i kultura.
sulh i islah - su Red i Poredak među ljudima.
sunnet - sveukupni Poslanikov život u islamu na razini riječi, djela, prakse, ponašanja
i postupaka naziva se sunnet. Sve što je Poslanik u životu uradio, kazao i šutnjom
odobrio jest sunnet.
suverenitet države - označava apsolutnu, vrhovnu, najvišu, jedinstvenu, nedjeljivu i
trajnu vlast. Makijaveli i Hobs ističu suverenost vladara, Bodin suverenost države i
Ruso princip suverenosti naroda. Prema Bodinu četiri su konstitutivna elementa
suverenosti: pravdu, porodicu, opće dobro i suverenu vlast. Svaka dinastija - smatra
Haldun - u tri generacije i četiri faze za 120 godina prolazi kroz pet oblika: osnivače,
kraljevsku vlast, senilnost, agoniju i raspad. Dakle, regresivnu ili cikličku teoriju
društva Haldun samo podrazumijeva na dinastiju a ne na društvo kao cjelinu, njegovu
kulturu i civilizaciju. To je doprinos društvenoj teoriji na svjetskoj razini, jer su svi
teoretičari zastupnici cikličke teorije, Aristotel, Aurelije Augustin i drugi stavljali
znak jednakosti izvan dinastije i društva kao cjeline i njegove kulture i civilizacije.
Naprotiv, Haldun smatra da poslije propasti dinastije društvo kojem je ona stajala na
čelu nastavlja svoj kod, kulturu i civilizaciju.
141
[
ša'bun, šuubun - narod - je prisna i bliska zajednica ljudi vezanih, prije svega,
teritorijalno, zajedničkim jezikom, kulturom, religijom, ekonomijom, odbranom i
zajedničkom sivješću o kontinuitetu i identitetu. Dok nacija mora imati državu narod
ne mora. U jednoj državi je, po pravilu, jedna nacija a naroda može biti više.
šerijat - Allahova volja objavljivana u svakoj Objavi u formi vjerozakona naziva se
šerijat.
šūra - kategorija i princip obaveznog savjetovanja i dogovaranja u islamu, kada je u
pitanju država, politika i javna stvar i javni interes između vladara i naroda. Šūra čuva
vladara od samovolje i iskušenja da sam donosi odluke, a narod politički aktivira,
dinamizira i uključuje u javni politički život. Šūra onemogućava vladara da postane
faraon - despot i štiti narod da ne bude sveden na puke podanike. Zahvaljujući šūri svi
su muslimani politička zajednica a nisu podanici. U šūri važi sila argumenata a ne
argumenti sile.
T
tagūt - panteon ili mjesto gdje su postavljeni idoli.
teorije o formiranju države - u antičkoj Grčkoj začinju se kasnije teorije o formiranju
države: teorija sile, teorija društvenog ugovora i teorija prirodnog prava.
tiranija je po Aristotelu - vladavina jednog bez zakona.
tradicija - je živa historija koja sve generacije ljudskog roda povezuje u jednu
vjersko-duhovnu, idejno-etičku, kulturno-civilizacijsku i pravno-običajnu zajednicu.
Tradicija podrazumijeva da je nešto postojalo, da sada postoji i da će postojati i kao
čuvana i autentična predaja i baština, prenositi se i postojati do Sudnjeg dana. Zato je
tradicija čuvanje i prenošenje duhovnih vrijednosti, vjere, etike, prava i kulture s
generacije na generaciju, bilo usmenim ili pismenim putem.
tradicionalna vlast – zasniva se na vjeri u svetosti i nepromjenjivost postojećih normi
i ustanova. Ona uzima i podrzaumijeva da je odnosno živjeti kako se oduvijek živjelo.
Normativni poredak važi kao legitiman usljed starosti i tradicije, zbog toga što niko ne
zna kad je i kako konstituiran.
142
U
umjetnost, ars, mimezis, poezis - kao specifičan vid duhovne kreacije unutar čovjeka
u sebi sadrži elemente osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebi kreativni momenat,
samo umjetničko djelo kreativni akt i proces. Ma koliko bila kreativni momenat, akt
proces, inspiracija i nadahnuće umjetnost je neminovno i oponašanje i na neki način
podražavanje mimezis, imitiranje i kopiranje vanjskog ili pojavnog svijeta.
ummet – vjerska zajednica muslimana zasnovana na nepromjenljivim temeljima
islama, Kur'anu i sunnetu.
umran - je za Ibn Halduna zajednički život i zajedničko nastanjivanje gradova i sela
da bi se zadovoljile potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoći i
saradnjom, solidarnošću i zdravim natjecanjem u osiguravanju sredstava za život.
Umran je ljudski civilizirano društvo uopće u svakom vremenu i prostoru, bilo kada i
bilo gdje. Društvenost i društvo su nužni i neophodni. U sociologiju pojmove:
struktura, funkcija, socijalni tipovi i organizam uvodi Spenser. - Iako uspoređuje
društvo sa organizmom, kao utemeljitelj biologizma u sociologiji, ipak ističe da psiha,
natjecanje, saradnja i solidarnost, kao odlike ljudi razdvajaju ljudski svijet od svijeta
svih drugih organizama i živih bića. Upravo radi tih odlika čovjek je nadorganska
pojava. Zato za njega ljudsko društvo nije samo organizam, već nadorganizam.
u'mran, medenijjetun, hadaretun – civilizacija.
urf adet – običaj.
ustavni poredak - u najširem i najbitnijem smislu podrazumijeva i značenjski i
sadržinski pravnu državu i vladavinu prava pomoću općih, objektivnih, bezličnih iza
sve građane istih zakona. To znači, princip ili sistem u kome vlada pravo i zakon
(nomokratija) a ne arbitrarnost i diskrecionost. Čisto pravnim jezikom kazano, ustavni
poredak je sistem pravnih normi izveden iz osnovne norme.
usturetun – mit
V
vahj, lat. revelacija – Božija Objava
vede, rigvede i upanišade – su sveti spisi i osnovne vjerske knjige hinduizma i
budhizma.
143
Z
zadatak historije – prema Haldunu je da proučava i daje izvještaje o svjetskoj
populaciji, društvu kao cjelini i ona mora kazivati o onome što je identično i
inherentno (nerazdvojno, povezano, svojstveno) svakom društvu.
zajednica i društvo - prema učenju Tenisa su dva osnovna okvira oblika ili forme
koja su se razvila u povijesti. Zajednica je takav društveni oblik i veza koja nastaje
prirodno i ona je realna i organska. U njoj su kao zajednici prirode, ljudi povezani
krvnim srodstvom kroz porodice, familije, rodove, bratstva i plemena. Vremenom se
zajednica krvi širi i na zajednicu i vezu tlu i teritorije. Postoje zajednice koje se ne
vežu samo po vezama prirode krvi i tlu nego i po istim idejama, duhovnim
sadržajima, vrijednostima, kulturnim obrascima i religijskim predstavama. To je u
islamu ummet. Društvo po Tenisu - je takva socijalna grupa u kojoj se ljudi povezuju
po svojoj vlastitoj volji a ne po krvi, tlu ali ni religiji, ni etici, ni kulturi, nego po
izvanjskim određenjima, interesima i koristima. Ono je vještački organizam i rezultat
civilizacije, organski razdvojena grupa, za razliku od zajednice koja je prirodno srasla
ili religijom ujedinjena grupa.
zakon, grč. nómos, lat. lex - u najširem smislu znači svaki pravilan red, poredak
stvari, zbivanja i djelovanja. U zbilji zakonom se označava određenje svakog reda i
poretka: u prirodi kao niz prirodnih zakona (Lex naturalis) u humano-moralnoj sferi,
javlja se kao (Lex moralis) i, kao vječna Božija volja u formi zakona (lex aeterma). U
društvu i državi zakon je najviši državno-pravni akt poslije ustava, koji sadrži
najvažnije pravne norme, koje se razrađuju aktima nižim od zakona, uredbe, odluke.
Zakon ima vrlo važnu ulogu, jer osigurava jedinstvo pravnih propisa i čvrstinu
pravnog poretka, ravnopravnost građana podvrgnutih istom zakonu i pravnu
sigurnost, jer građani znaju unaprijed i pouzdano kakve su posljedice njihvoog
ponašanja na temelju poznatog zakona. Zakon donosi najviši organ – zakonodavni a
to je parlament ili skupština.
zakon ireverzibiliteta - označava svojstva društvenih pojava da su one pojave
neponovljive vrste.
zakon reverzibiliteta - označava svojstva prirodnih pojava da su one pojave
ponovljive vrste.
zekjat – ~etvrti islamski šart ili četvrta praktična dužnost Islama. On je obavezno
čišćenje cjelokupne imovine stečene na halal način, jedanput godišnje u visini
144
četrdesetine ko posjeduje nisab. Na žitarice, voće i povrće i ovisno o navodnjavanju
daje se 5 ili 10%.
znanost - kao skup svih metodičkih stečenih i sistematski sređenih znanja i djelatnosti
kojima se stječu takva znanja znanost je rezultat osjetila: posmatranja, iskustva i
razuma u čovjeku. Znanost je zapravo jedinstvo učenja, istraživanja, objašnjavanja,
otkrića, izlaganja, dokaza, sistema i metoda.
zurrijjet benū Adem – krvno-srodnička zajednica i krvno potomstvo i krvno-
srodničke grupe.
INDEKS IMENA
Adem Alejhisselam – prvi čovjek i prvi Božiji poslanik na zemlji,
Allah dž.š. – vlastito i najuzvišenije Božije ime,
Aristotel iz Stagire – uz Platona najveći filozof antičkog svijeta,
Augustinus, Aurelius (Augustin Aurelije),
Bodin, Jean
Berđajev, Nikolaj Aleksandrovi~
Bachofen,
Campanella, Thomas
Chamberlain, Stewart
Charles, Colley
Comte, Auguste
Coste, Adolphen
Diderot, Denis
Dostojevski, Fjodor Mihajlovič
Dougall, Mac
Durkheim, Emile
Đinđić, Zoran
Ebū Hamid, El-Gazali
Engels, Friedrich
Feuerbach, Ludwig
Fichte, Johann Gottlieb
Foucault, Michel
145
Fourier, Charles
Frazer, Sir James George
Freud, Sigmund
Garaudy, Roger
Gobineau, Artur de
Gumplowicz, Ludwig
Gustave, Le Bon
Gurvitch, Georges
Habil – sin Adema a.s. prvi ubijeni čovjek od brata Kabila
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
Helvétius, Claude Adrien
Herodot – otac historije i najveći historičar antičkog svijeta
Hobbes, Thomas
Holbach, Paul Heinrich Dietrich Freiherr von
Ibn Haldun, Abdurrahman
Izetbegović, Alija
Kabil, sin Adema a.s. prvi ubica na svijetu
Kalikle – grčki filozof, sofista, zagovara etički relativizam i neogranično pravo jakih
Kant, Imanuel
Kardelj, Edvard Bevc
Karl, Kautsky
Kjafija, Hasan Prušćak
Lacan, Jacqes
Lapouge, Ammon
Lenjin, Vladimir Iljič (Lenin Uljanov)
Lévi-Strauss, Claude
Mably, Gabriel
Machiavelli, Niccoló
Mandeville, Bernard
Marat, Paul
Marx, Karl
Mauss, Marcel
Mill, John Stuart
Montesquieu, Charles Loius de Secondat
146
Moor, Thomas
Morgan, H. Lewis
Nitzsche, Friedrich
Otto, Bauer
Owen, Robert
Pareto, V.
Parsons, Talcott
Platon, Aristokle iz Atine sa Aristotelom najveći filozof Antike,
Plehanov, Georgij Valentinovič
Pitagora iz Samosa, veliki filozof, matematičar i muzičar. U harominiji vječnih
brojeva leži harmonija svjetova,
Poslanik i Vjerovjesnik Muhammed a.s. – posljednji i pečat svih poslanika i
vjerovjesnika,
Renan, Ernest
Renner, Karl
Ricardo, David
Rousseau, Jean Jacques
Saint, Simon
Saussure, Ferdinand
Schelling, Friedrich Wilhelm Joseph
Seneka, Lucije Anej najveći i najpoznatiji stoićki filozof,
Simmel, Georg
Smith, Adam
Sorokin, Pitirim
Solvayevoj
Spencer, Herbert
Spengler, Oswald
Staljin, Džugašvili Josif Visarionovič Hazjajin
Tarde, Gabriel
Thukydides
Toma, Akvinski
Tönnies Ferdinand
Trasimah grčki filozof
Turgot, Anne Robert Jacques
147
Van, Genep
Wayt
Weber, Max
Voltaire, Francois Marie Arouet
Von Wiese, Leopold
148
Literatura:
1) Kur'an časni, Stvarnost, Zagreb, 1974.
2) Biblija, Dobra Vest, Novi Sad, 1988.
3) Izbor Poslanikovih hadisa, Starješintsvo Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Ognjen Prica, Zagreb, 1985.
4) Robert Grejvs, Grčki mitovi, Nolit, Beograd, 1991.
5) Aristotel, Politika, BIGZ, Beograd, 1975.
6) Aristotel, Nikomahova etika, Kultura, Beograd, 1970.
7) Platon, Zakoni, BIGZ, Beograd, 1971.
8) Platon, Ijon, Gozba, Fedar, BIGZ, Beograd 1975.
9) Platon, Država, BIGZ, Beograd, 1975.
10) Ibn Haldun, Mukaddima, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
11) Toma Akvinski, Izbor iz Djela, Naprijed, Zagreb, 1990.
12) Fridrih Jodl, Istorija etike, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.
13) Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, Sarajevo, 1990.
14) Sociološki leksikon, BIGZ, Beograd, 1982.
15) Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984.
16) Ante Fiamengo, Osnove opće sociologije, Narodne novine, Zagreb, 1974.
17) Dr. Jože Goričar, Sociologija, Rad, Beograd, 1961.
18) Dr. Radomir Dl. Lukić, Osnovi Sociologije, Savez Udruženja pravnika
Jugoslavije, Beograd, 1962.
19) Rudi Supek, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
20) Hesiod, Postanak bogova, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.
21) Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, 1976.
22) Hasan Kjafija Pruščak, Pravni spisi, izdava~, vrijeme i mjesto izdanja
nepoznati
23) Ante Fiamengo, Saint Simon i Auguste Comte, Naprijed, Zagreb, 1987.
24) Rudi Supek, Herbert Spenscer i biologizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb,
1987.
149
25) Radomir D. Lukić, Formalizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb, 1987.
26) Mihailo Đurić, Sociologija Maxa Webera, Naprijed, Zagreb, 1987.
27) Veljko Korać, Marksovo shvatanje čovjeka, Naprijed, Zagreb, 1987.
28) Vjeran Katunarić, Teorija društva u frankfurtskoj školi, Naprijed, Zagreb,
1987.
29) Ivan Kuvačić, Funkcionalizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb, 1987.
30) Veljko Korać, Marx i savremena sociologija, Kultura, Beograd, 1968.
31) Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma, Veselin Masleša,
Svjetlolst, Sarajevo, 1989.
32) M.M. Šarif, Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988.
33) Marie-Madeleine, Davy “Enciklopedija Mistika”, Naprijed, Zagreb, 1990.
34) Čedomil Vejačić, Pjesme prosjaka i prosjakinje, Veselin Masleša, Svjetlost,
Sarajevo, 1990.
35) Max Weber, Metodologija društvenih nauka, Globus, Zagreb, 1989.
36) Talcott Parsons, Društva, August Cesarec, Zagreb, 1991.
37) Vilhelm Diltaj, Izgradnja sitorijskog sveta u duhovnim naukama, BIGZ,
Beograd, 1980.
150
SADRŽAJ
I UVOD U SOCIOLOGIJUII SOCIOLOGIJA
2.1. Opća teorijska disciplina o društvu2.2. Dva osnovna smjera u soiologiji
III DEFINICIJA I PREDMET SOCIOLOGIJE3.1. Mogućnost otkrivanja uzroka pojava3.2. Podjela nauke
IV ODNOS SOCIOLOGIJE I DRUGIH DRUŠTVENIH DISCIPLINA4.1. Sociologija i povijest4.2. Sociologija i filozofija4.3. Sociologija i psihologija4.4. Sociologija, etnografija, etnologija i antropologija4.5. Odnos prirodnih i društvenih pojava
V SOCIOLOŠKI METOD5.1. Pozitivistički metod5.2. Historijsko-komparativni metod5.3. Marksistički metod5.4. Faze naučnog saznanja5.5. Nivoi spoznaje
5.5.1. Teorija5.5.2. Naučni zakon5.5.3. Znanost –‘Ilm5.5.4. Osnovne ideje i principi moderne znanosti5.5.5. Civilizacija - Umran Medenijjetun Hadaretun5.5.6. Pismo
VI DEFINICIJE I TERMINOLOGIJA6.1. Čovjek - Insan6.2. Individuum6.3. Epigon6.4. Karakter - El-Ihsan6.5. Svijest - Et-Takva6.6. Savjest6.7. Mentalitet
VII IZVOR I OBLICI SVIJESTI7.1. Oblici krive svijesti
7.1.1. Mit – Usturetun7.1.2. Magija- Sihr7.1.3. Fetišizam – Sanemun Asnam
7.1.4. Totemizam – Sanemun7.1.5. Animizama7.1.6. Animatizam
7.2. Osnovni oblici ljudske svijesti7.2.1. Religija – Din
7.2.1.1. Etika, Moral - Ahl♠ k7.2.1.2. Obredi – Rituali – Menāsik7.2.1.3. Običaj - ‘Urf, Adet - Sunnet7.2.1.4. Navika
151
7.2.1.5. Tradicija – Mīsak, Ahd, Vasijjet7.2.1.6. Tradicionalizam – iskrevljena tradicija7.2.1.7. Odgoj – Edeb, Terbijjet
7.2.2. Kultura - Sekāfetun7.2.2.1. Definicije kulture7.2.2.2. Tipovi i oblici kulture
7.2.3. Umjetnost – Ars Mimezis Poezis7.2.4. Filozofija
VIII DRUŠTVO – EN NĀS8.1. Dr`ava
8.1.1. Pojam suvereniteta države8.1.2. Pojam ustavnog poretka8.1.3. Osnovne odrednice građanskog društva
IX DRUŠTVENE GRUPE9.1. Primarne i sekundarne grupe9.2. Organizirane i neorganizirane grupe9.3. Horizontalne i vertikalne društvene grupe
9.3.1. Kaste9.3.2. Staleži ili plemstvo9.3.3. Klase
9.4. Krvno-srodni~ke grupe – Zurrijet Ben⟩ Adem9.4.1. Brak9.4.2. Porodica
9.5. Historijsko-evolutivni pristup nastanku i razvoju porodice9.5.1. Promiskuitet9.5.2. Krvno-srodnička porodica - endogamija9.5.3. Porodica Puna-Lua - egzogamija9.5.4. Sindijazmička porodica - na prijelazu iz divljaštva na varvarstvo9.5.5. Monogamna porodica
9.6. Oblici porodice koji odumiru 9.6.1. Totemski klan
9.6.2. Patrijarhalna kućna, zajednica ili zadruga9.6.3. Patrijarhalna porodica9.6.4. Rodbina – Akreba Zevil - Kurbā
9.7. Teritorijalne grupe danas9.7.1. Rod - Gens 9.7.2. Bratstvo9.7.3. Pleme - Kabiletun9.7.4. Narod - Šàbun9.7.5. Nacija – Kavmijj
9.8. Definicije nacije9.8.1. Metafizičko-spiritualističke teorije nacije9.8.2. Subjektivističko-psihološke teorije7.8.3. Pozitivističke teorije9.8.4. Rasističke teorije nacije
9.8.1.1. Nacionalizam9.8.1.2. Šovinizam9.8.1.3. Aparthejd 9.8.1.4. Rasna diskriminacija9.8.1.5. Genocid
152
9.8.5. Austro-marksisti~ke teorije nacije9.8.6. Vulgarno-marksistička teorije nacije 9.8.7. Marksistička definicija nacije
X DRUŠTVENE POJAVEXI DRUŠTVENA STRUKTURA ILI STRATIFIKACIJAXII TEORIJE O NASTANKU DRUŠTVA
12.1.Teorija o društvu u staroj Grčkoj12.1.1. Platon Aristokle (427-347. p.n.e.) - Atenjamin12.1.2. Aristotel iz Stagire (384-322. p.n.e.)
12.2. Koncepcija društva i dr`ave u krš}anstvu u srednjem vijeku12.3 Koncepcija društva i dr`ave u islamu
12.3.1. Abdurrahman Ibn Haldun 1332 – 140612.3.1.1. Društvo – ‘Umran - civilizirani život En-Nasa12.3.1.2. Nomadi12.3.1.3. Asabijja12.3.1.4. Sjedilačko društvo u provincijama i gradovima i
civilizacija 12.4.1. Hasan Kafija Pruš}ak 1564 – 161512.5.1. Komšiluk među Bošnjacima-muslimanima – Đarizil-Kurba ili
- Đaril-ĐunubXIII MISAO O DRUŠTVU XVI – XVIII STOLJEĆA
13.1. Thomas Hobbes 1588 – 1679.13.2. Jean Jacques Rousseau 1712-1788.13.3. Niccolo Maciavelli 1469-1527.13.4. Charles Louis Secondat Montesquieu 1689-1755.
XIV SOCIJALISTI-UTOPISTI14.1. Charles Fourier (1772-1837.)14.2. Saint Simon (1760-1825.)
XV OSNIVAČI SOCIOLOGIJE15.1. Auguste Comte (1798-1857.)15.2. Herbert Spencer (1820-1903.)
XVI GRAĐANSKO-POZITIVISTIČKI SMJER U SOCIOLOGIJI XIX STOLJEĆA
16.1. Naturalističak škola 16.1.1. Mehanicistička škola 16.1.2. Geografska škola 16.1.3. Demografska škola16.1.4. Biologistička škola
16.2. Psihologisti~ki pravci u sociologiji16.2.1. Instiktivistička škola 16.2.2. Bihejvioristička škola 16.2.3. Individualna ili introspektivna psihološka škola 15.2.4. Kolektivni psihološki pravac 16.2.5. Socijalno-psihološka škola
16.3. Sociologisti~ki pravac u sociologiji16.3.1. Georg Simmel (1858-1918.)16.3.2. Leopold fon Wiesee (1876-1969.)16.3.3. Ferdinand Tönnies (1855-1935.)16.3.4. Emile Durkheim (1856-1917.)16.3.5. Max Weber (1864-1920.)
153
16.3.5.1. Specifične odlike kapitalizma po Veberu 16.3.5.2. Oblici vlasti po Veberu
16.3.5.2.a Racionalna vlast 16.3.5.2.b Tradicionalna vlast 16.3.5.2.c Harizmatska vlast
16.3.6. Georges Gurvitch (1894-1965.)XVII SOCIOLOŠKE TEORIJE XX STOLJEĆA
17.1. Funkcionalizam17.2. Talcott Parsons (1902 – 1962.)17.3. Marksizam17.4. Strukturalizam
RJEČNIK OSNOVNIH TERMINA I POJMOVAINDEKS IMENALiteratura:SADRŽAJ
154