23. Pojam meunarodne sudske nadlenosti24. Vrste sudske
nadlenosti u MPP-u25. Opta meunarodna sudska nadlenost26. Posebna
meunarodna sudska nadlenost27. Iskljuiva sudska nadlenost28.
Konkurentna sudska nadlenost29. Prorogaciona sudska nadlenost30.
Meunarodna litispendencija31. Parnina sposobnost stranaca, Cautio
judicatum solvi i besplatna sudska pomo32. Meunarodna pravna
pomo33. Dostavljanje34. Izvoenje dokaza po zamolnicama35. Priznanje
i izvrenje stranih sudskih odluka (pojam)36. Sistemi priznanja i
izvrenja stranih sudskih odluka37. Uslovi za priznanje i izvrenje
stranih sudskih odluka po naem pravu38. Meunarodna nadlenost suda
koji je donio odluku kao uslov za priznanje stranesudske odluke39.
Potovanje prava odbrane kao uslov za priznanje strane sudske
odluke40. Pojam i vrste spoljnotrgovinskih arbitraa (STA)41.
Arbitrana klauzula i arbitrani sporazum42. Postupak pred STA43.
Primjena materijalnog prava pred STA44. Uslovi za priznanje i
izvrenje stranih arbitranih odluka45. Ponitaj strane arbitrane
odluke46. Dravljanstvo kao odluujua injenica (taka vezivanja)47.
Prebivalite kao odluujua injenica48. Uobiajeno boravite kao
odluujua injenica49. Mjesto nalaenja stvari kao odluujua
injenica50. Forma pravnog posla kao odluujua injenica51. Princip
najtjenje povezanosti kao odluujua injnica52. Autonomija volje
stranaka kao odluujua injenica53. Mjerodavno pravo za statusne
odnose fizikih lica54. Mjerodavno pravo za statusne odnose pravnih
lica55. Mjerodavno pravo za materijalne uslove za zakljuenje
braka56. Mjerodavno pravo za formu braka57. Diplomatsko-konzularni
brakovi58. Mjerodavno pravo za nevanost braka59. Mjerodavno pravo
za razvod braka60. Mjerodavno pravo za dejstva braka61. Mjerodavno
pravo za nasljednopravne odnose62. Mjerodavno pravo za zakonsko
nasljeivanje63. Mjerodavno pravo za testamentalno nasljeivanje64.
Mjerodavno pravo za formu testamenta65. Mjerodavno pravo za
nepokretnosti66. Mjerodavno pravo za pokretne stvari (osnovno i
alterativna reenja)67. Mjerodavno pravo za stvari u tranzitu68.
Mjerodavno pravo za osnovna sredstva prevoza69. Autonomija volje
kod ugovornih odnosa (pojam i znaaj)70. Granice autonomije volje
stranaka71. Pitanje koneksiteta i vremena korienja autonomije
volje72. Vrste autonomije volje stranaka73. Odluujue injenice za
ugovorne odnose u odsustvu autonomije volje74. Uobiajeno boravite
dunika karakteristine obaveze75. Mjerodavno pravo za formu
ugovora76. Mjerodavno pravo za ugovor o prodaji po ZMPP77.
Mjerodavno pravo za delikte 78. Mjerodavno pravo za delikte po
ZMPP79. Pravila Hake konvencije o mjerodavnom pravu za drumske
saobraajne nezgode80. Zakon o meunarodnom privatnom pravu Crne
Gore
19. Vrste sudske nadlenosti u MPP-u
Prvo pitanje koje se postavlja kada zelimo ostvariti ili
zastititi neko pravo iz odnosa sa elementom inostranosti jeste
kojim cemo se organima (tacnije organima koje drzave) obratiti.
Posto je rijec o privatnopravnim odnosima i to pravima cija se
zastita ostvaruje pred sudovima i arbitrazama, pitanje cemo suziti
na ove organe, odnosno nas sada interesuju samo sudovi, pitanje
nadleznosti arbitraza je posebno pitanje. Pitanje medjunarodne
sudske nadleznosti je svakako najznacajnije pitanje u problematici
medjunarodne nadleznosti. Pravila o medjunarodnoj nadleznosti
sudova postavljaju granice jednog pravosudja, odredjuju krug
situacija u kojima jedno pravosudje ima pravo i duznost da postupa.
Svaka drzava ima svoja pravila. Pri postavljanju ovih pravila
zakonodavac vodi racuna prije svega o interesima svoje drzave i
nastoji da pravilima o medjunarodnoj sudskoj nadleznosti obuhvati
sve one sporove za cije je rjesenje domaca drzava zainteresovana,
ali vodi racuna i o medjunarodnoj saradnji i o legitimnim
interesima drugih drzava. Moguce je da zakonodavstva vise drzava
dozvoljavaju nadleznost svog pravosudja u istom slucaju. U takvim
slucajevima, tuzilac je u mogucnosti da bira. Vazno je istaci da se
ovdje radi o kompetencijama citavog jednog pravosudja. a ne
konkretnog suda. Propisima o medjunarodnoj nadleznosti propisuje se
sudovi koje drzave imaju pravo i duznost da postupaju, ali se ne
odredjuje konkretno nadlezan sud. Od medjunarodne sudske
nadleznosti moze zavisiti ishod jednog spora, jer sudovi svih
drzava polaze od svojih normi medjunarodnog prvatnog prava.
Primjenjuju se domace kolizione norme od kojih zavisi koje ce pravo
biti jerodavno, a od mjerodavnog prava zavisi konacan meritoran
ishod. Osim toga, na ishod moze da utice i okolnost sto sud svake
drzave primjenjuje domace proceduralne norme, a od pravila o
izvodjenju i procjeni dokaza takodje moze zavisiti ishod spora. Da
bi se ukazalo na znacaj medjunarodne sudske nadleznosti, potrebno
je razgraniciti je od jedne vrste unutrasnje sudske nadleznosti,
mjesne nadleznosti, i povuci odredjene paralele. Osnovna slicnost
je u tome sto se u oba slucaja radi o teritorijalnom
razgranicavanju kompetencija. Osnovna razlika je, pak, u tome sto
pravila o medjunarodnoj nadleznosti razgranicavaju kompetencije
pravosudja drzava, a pravila o mjesnoj nadleznosti odredjuju koji
ce stvarno nadlezan sud biti teritorijalno nadlezan unutar iste
drzave. Iz ovoga proizilazi sljedeca razlika, a to je da od
medjunarodne moze zavisiti ishod spora, a od mjesne ne.- direktna i
indirektnaKriterijum za ovu podjelu je procesni momenat i svrha
ocjene nadleznosti.Primjena pravila o direktvnoj medjunarodnoj
nadleznosti dolaze u obzir na samom pocetku postupka i rjesavaju da
li je jedno pravosudje nadlezno, ima li pravo i duznost da postupa
u toj stvari. Primjena pravila o indirektvoj nadleznosti dolazi u
obzir u jednom znatno kasnijem momentu, nakon donosenja pravosnazne
odluke, kada se postavlja pitanje dejstva te odluke u stranoj
drzavi. Tada ce se primjeniti norme o indirektnoj nadleznosti te
strane drzave u kojoj se trazi priznanje sudske odluke, da bi se
ustanovilo da li je pravosudje koje je odluku donijelo bilo
nadlezno za donosenje odluke. Sva dalja razvrstavanja su
razvrstavanja direktne nadleznosti. - iskljuciva i konkurentna-
opsta i posebna- zakonski odredjena i sporazumno odredjena
nadleznost
20. Opta meunarodna sudska nadlenost
Opsta medjunarodna sudska nadleznost je nadleznost jednog
pravosudja za sve vrste sporova i drugih postupaka. Ako postoji
opsta medjunarodna sudska nadleznost, sudovi ce moci postupati bez
obzira da li se radi o sporu radi naknade stete, ispunjenja
ugovora, razvoda braka, isplate osigurane sume ili o necemu drugom.
Oslonac za opstu medjunarodnu sudsku nadleznost je veza sa tuzenim.
Pokazatelj te veze je prebivaliste, a u nekim slucajevima i
boraviste.Prebivaliste tuzenog ce uvijek biti dovoljan osnov za
nadleznost domaceg suda. Kada je rijec o pravnim licima relevantno
je njihovo sjediste. Ako u parnici ima vise tuzenih koji imaju
svojstvo materijalnih suparnicara, dovoljno je da jedan od njih ima
prebivaliste u CG.Kada je rijec o fizickim licima, osim
prebivalista, cesto se javlja kao baza za opstu nadleznost i
boraviste tuzenog. U nekim pravima se alternativa postavlja i za
pravna lica, pa pored sjelista bazu za opstu nadleznost moze
predstavljati i poslovni nastan, poslovno mjesto ili neka slicna
kategorija. Nase pravo predvidja alternativu u vidu boravista za
fizicka lica, ali za pravna lica alternative nema. Posto je veza sa
jednom teritorijom preko boravista mnogo slabija nego preko
prebivalista, postavljaju se dva uslova da bi boraviste bilo osnova
za opstu medjunarodnu nadleznost, a to su:1) da tuzeni nema
prebivaliste (ni kod nas, ni u drugoj drzavi)2) ako tuzeni ima
negdje prebivaliste, tada je potrebno da postoji neka druga veza
izmedju spora i domace teritorije. U tom slucaju obe parnicne
stranke moraju biti drzavljani Crne Gore.
21. Posebna meunarodna sudska nadlenost
O posebnoj nadleznosti govorimo kada se predvidja nadleznost
naseg suda za raspravljanje jedne posebne kategorije odnosa. U
nasem pravu postoji veliki broj pravila o posebnoj
nadleznosti.Pogodnu ilustraciju principa na kojima se temelje norme
ZMPP predstavljaju pravila o posebnoj nadleznosti u bracnim
sporovima. CG sud ce biti nadlezan u bracnom sporu iako nisu
ispunjene pretpostavke za opstu medjunarodnu sudsku nadleznost:1)
ako oba bracna druga imaju nase drzavljanstvo2) ako je samo tuzilac
nas drzavljanin, ali ima i prebivaliste u Cg3) bez obzira kakvog su
drzavljanstva bracni drugovi, ako su imali svoje posljednje
zajednicko previvaliste u Cg, i ako u vrijeme podnosenja tuzbe
tuzilac ima prebivaliste ili makar boraviste u CgKao sto vidimo, u
sva tri slucaja se trazi da veza bude znacajna. Postoji i slucaj
kada nas sud moze biti nadlezan iako su veze spora sa nasom
teritorijom od malog znacaja. Dovoljna osnova da nase pravosudje
bude nadlezno je posljednje zajednicko previvaliste bracnih drugova
koji su su strani drzavljani, i u vrijeme podizanja tuzbe nemaju
prebivaliste u Cg. Takodje, dovoljna je osnova samo prebivaliste
tuzioca, ako tuzeni pristane da sudi nas sud, a nadleznost naseg
suda je dozvoljena po propisima zemlje / zemalja o cijim se
drzavljanima radi. U sporovima za razvod braka dovoljno je za
nadleznost naseg pravosudja samo tuzilac bude nas drzavljanin, i to
bez obzira da li neko strano pravo dozvoljava nadleznost naseg suda
ali sve to samo ako pravo drzave ciji bi sud inace bio nadlezan, ne
poznaje uopste ustanovu razvoda braka. U takvim slucajevima princip
slobode licnosti i razrjecivosti braka dobija primat, ispred
medjunarodne saradnje. Kao primjer pravila o posebnoj medjunarodnoj
nadleznosti navodi se jos jedan primjer. Nasi sudovi ce biti
nadlezni u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za stetu, ako je
steta nastala na nasoj teritoriji. U sporovima o imovinskopravnim
zahtjevima, nasi sudovi ce biti nadlezni ako se imovina tuzenika
ili pak predmet koji se tuzbom trazi, nalazi na nasoj
teritoriji.
22. Iskljuiva sudska nadlenost po ZRSZ
Iskljuciva nadleznost pravosudja jedne zemlje, kao sto sam naziv
to vec kaze iskljucuje nadleznost sudova drugih drzava. U
slucajevima kada je po nasim propisima iskljucivo nadlezno
crnogorsko pravosudje, ne dozvoljava se da postupa strano
pravosudje, a ako bi ipak postupalo i donijelo odluku ta odluka bi
u nasoj zemlji ostala bez dejstva. U stvarima cije je rjesavanje
rezervisano iskljucivo za domace pravosudje, ni stranke ne mogu
ugovoriti nadleznost pravosudja neke druge drzave. Iskljuciva
nadleznost se predvidja izuzetno, u slucajevima kada jedan pravni
odnos ima veoma snazne kontakte sa domacim pravosudjem i postoji
izrazit interes da se raspravljanje tih odnosa rezervise za domace
sudove. U ostalim slucajevima za koje se predvidja direktna
nadleznost domaceg pravosudja, radi se o konkurentnoj nadleznosti,
sto znaci da postoji osnov za nadleznost domaceg pravosudja, ali se
time ne iskljucuje nadleznost nekog drugog pravosudja sto prakticno
znaci da se priznanje odluke stranog suda nece odbiti.Po ZMPP
iskljuciva nadleznost se predvidja u sljedecim slucajevima:1) ako
je rijec o stvarnopravnim sporovima na nekretninama pod uslovom da
se nekretnina nalazi u cg2) u bracnim sporovima da je tuzenik Cg
drzavljanin i ima domicil u Cg3) u sporovima radi utvrdjivanja ili
osporavanja ocinstva ili materinstva kada se u ulozi tuzenika nadje
dijete koje je Cg drzavljanin i ima prebivaliste ili boraviste u
Cg4) u postupcima raspravljanja nepokretne zaostavstine koja se
nalazi u Cg5) u sporovima o cuvanju, podizanju i vaspitanju djeteta
ako su tuzeni i dijete CG drzavljani, a imaju domicil u CG6) u
postupku radi davanja dozvole maloljtniku da stupi u brak koji se
zakljucuje u inostranstvu ako su oba vjerenika nasi drzavljani. Ako
se brak zakljucuje u Cg za iskljucivu nadleznost naseg suda u
postupku izdavanja dozvole, bice dovoljno da je maloljetnik nas
drzavljanin. 7) u pstupku za proglasenje umrlim Cg
drzavljaninaPored ovih normi o iskljucivoj nadleznosti nasih
sudova, ZMPP sadrzi i dvije odredbe o iskljucivoj nadleznosti
drugih domacih organa, pa ce iskljuciva nadleznost naseg organa
postojati: 1) u postupku u kojem se odlucuje o usvojenju ili
prestanku usvojenja lica koje je Cg drzavljanin i ima prebivaliste
u CG2) u postupku u vezi starateljstva nac Cg drzavljaninomRezime
svega je da pravila o iskljucivoj nadleznosti postoje u svega dvije
oblasti: u domenu porodicnog prava i u domenu sporova oko
nekretnina. Relativna iskljuciva medjunarodna nadleznost
podrazumijeva pravila sui generis koja su stvorena tako sto se
navdi da je domaci sud jedini sud koji moze odlucivati, ali se
pritom dozvoljava da spor rijese drugi ne-sudski organi, odnosno
arbitraze.
23. Iskljuiva sudska nadlenost u pravu EU (Regulativa Brisel I)
(EU MPP)
Iskljuiva sudska nadlenost po Uredbi Brisel INa osnovu l. 22
Uredbe Brisel I iskljuiva nadlenost suda drave lanice postoji:- u
postupcima u kojima je predmet stvarno pravo na nepokretnosti ili
zakup nepokretnosti ako se nepokretnost nalazi na teritoriji drave
lanice,- u postupku povodom ugovora o zakupu nepokretnosti koji je
zakljuen za privremenu privatnu upotrebu najdue na period od est
uzastopnih mjeseci, nadlean je i sud drave u kojoj tueni ima
prebivalite, pod uslovom da je zakupac fiziko lice i da i vlasnik i
zakupac imaju prebivalite u istoj dravi lanici,- u postupcima iji
je predmet punovanost osnivanja, nitavost ili prestanak privrednog
drutva ili pravnog lica, ili punovanost odluka njihovih organa, ako
imaju sjedite u dravi lanici,- za sporove o punovanosti upisa u
javne registre koji se vode u dravi lanici,- u postupcima koji se
tiu registracije ili punovanosti patenta, robnog ili uslunog iga,
industrijskih uzoraka i modela, ili drugih slinih prava koja se
moraju deponovati ili registrovati, bez obzira na to da li je
pitanje pokrenuto tubom ili u odgovoru na tubu, ako je u dravi
lanici podnijet zahtjev za deponovanje ili registraciju, ili je
izvreno deponovanje ili registracija, ili se na osnovu meunarodnog
ugovora smatra da je izvreno deponovanje ili registracija.
24. Konkurentna sudska nadlenost
Sve sto nije iskljuciva.
25. Ugovorna sudska nadlenost
Sporazumno odredjena medjunarodna nadleznostOsim medjunarodne
nadleznosti koja se zasniva na zakonskim normama, postoji jos jedan
nacin zasnivanja medjunarodne nadleznosti, istina opet u okvirima
koje postavlja zakon a to je sporazumom stanaka (prorogatio
fori).Naravno, ni ovaj nacin nije nezavisan od zakona, jer je
sporazum o medjunarodno nadleznom sudu punovazan samo u granicama
koje odredjuje zakon. U nasem pravu postoje odredbe kako o
sporazumu kojim stranke utvrdjuju nadleznost stranog suda, tako i o
sporazumu o nadleznosti domaceg suda. Sporazum o nadleznosti
domaceg suda ce biti valjan, ako je bar jedna od stranaka domaci
drzavljanin (odnosno pravno lice sa sjedistem u Cg). Uslovi za
valjanost sporazuma o nadleznosti stranog suda su sljedeca dva: da
je makar jedna od stranaka strani drzavljanin (ili pravno lice sa
sjedistem u inostranstvu) i da spor ne spada u iskljucivu
nadleznost naseg pravosudja. Nas zakonodavac ne dozvoljava
prorogatio fori u porodicnim sporovima. Razlog za ovu zabranu je u
tome sto su porodicnopravni sporovi ti kod kojih je najveca
vjerovatnoca da bi stranke frauduloznim izborom nadleznog suda
pokusale da izbjegnu primjenu nekih normi.
26. Meunarodna litispendencija
Najcesci oblik medjunarodne nadleznosti je konkurentna
nadleznost, sto znaci da postoji osnov za nadleznost domaceg
pravosudja, ali se time ne iskljucuje i nadleznost nekog drugog
pravosudja. Da li ce ovakva mogucnost postojati i u konkretnom
slucaju, zavisi od toga da li su cinjenice na kojima je moguce
zasnovati medjunarodnu nadleznost fakticki razmjestene po drzavama.
Npr da je prebivaliste tuzenika u jednoj drzavi, imovina u drugoj,
mjesto delikta u trecoj i sl.U situacijama kada postoji mogucnost
da se parnica povede u vise drzava, logicno je da se stranke
opredijele za jedan od mogucih foruma. Medjutim, desava se i da se
postupak efektivno vodi u vise drzava. Pitanje je da li na odluku
naseg suda o tome da li treba da povede postupak, treba ili ne
treba da utice cinjenica da se u istoj stvari vec vodi spor u
drugoj drzavi? ZMPP je stao na stanoviste da ranije pokrenuta
parnica u inostranstvu ima odredjene procesne efekte. Efekat,
medjutim, nije u tome da ce domaci sud da odbaci tuzbu, vec u tome
da ce prekinuti postupak. Ne precizira se kada i pod kojim uslvima
ce se postupak nastaviti, ali smisao prekida je svakako da se
saceka dok se donese strana odluka i dok se otkloni neizvjenost oko
toga hoce li se ta strana odluka priznati. Sud, znaci, nece
ispitivati podobnost buduce odluke za egzekvatutu, vec ce sacekati
da vidi da li odluka koja je donesena i kod nas moze predstavljati
res iudicata-u.Prekid postupka ne slijedi automatski vec teba da se
ispune 3 uslova da do prekida dodje:1)da za konkretan spor ne
postoji iskljuiva nadlenost suda Crne Gore2) da izmedju Cg i zemlje
u kojoj je parnica pokrenuta postoji uzajamnost3) treba da postoji
zahtjev stranke, sud nece postupati ex officio
Medjunarodna litispendencijalan 114Sud Crne Gore prekinue
postupak na zahtjev stranke ako je u toku spor pred stranim sudom u
istoj pravnoj stvari i izmeu istih stranaka, i to ako: 1) je prvo
pred stranim sudom pokrenut postupak po tom sporu;2) je u pitanju
spor za ije suenje ne postoji iskljuiva nadlenost suda Crne Gore;3)
se moe opravdano oekivati da e ta sudska odluka biti podobna za
priznanje i izvrenje u Crnoj Gori.
27. Parnina sposobnost stranaca, Cautio iudicatum solvi i
besplatna sudska pomo
Polozaj stranaca pred nasim sudovima je u nacelu izjednacen sa
polozajem domacih drzavljana. Takav pristup je sasvim logican, jer
ako dozvoljavamo da stranci budu nosioci odredjenih subjektivnih
prava, logcno je i da im dozvolimo da traze zastitu tih prava koja
su im dostupna. Ipak, u gotovo svim drzavama, postoje izvjesne
manje razlike izmedju polozaja stranaca i polozaja domacih
drzavljana. Razlike donosi jedna specificna ustanova koja se odnosi
samo na strance cautio iudicatum solvi, kao i samo uslovna
dostupnost strancima jedne druge ustanove koja je dostupna domacim
licima a to je besplatna sudska pomoc.Cautio iudicatum solviObaveza
polaganja cautio iudicatum solvi je obaveza stranca koji se javlja
u sporu kao tuzilac, da polozi odredjeni iznos kao kauciju za
obezbjedjenje parnicnih troskova druge strane, tuzenika. Razlog u
postavljanju ovog pravila je nastojanje da se sprijece zloupotrebe.
Da bi doslo do polaganja kaucije za obezbjedjenje parnicnih
troskova treba da se ispune sljedeci uslovi:1) tuzilac treba da je
stranac ili lice bez drzavljanstva koji nema prebivaliste u Cg2)
tuzeni treba da postavi zahtjev za polaganje obezbjedjenja. Sud
stranog tuzioca ne moze po sluzbenoj duznosti obavezati na
polaganje obezbjedjenja.Zahtjev za polaganje obezbjedjenja, tuzeni,
moze podnijeti samo na pripremnom rocistu, ili ako se ono ne
odrzava, na prvom rocistu za glavnu raspravu, prije nego se tuzeni
upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Izuzetno, zahtjev za
polaganje kaucije se moze podnijeti i kasnije, ako tuzeni tek
naknadno sazna da su ispunjene pretpostavke za podnosenje zahtjeva
(npr tek kasnije sazna da je tuzilac stranac).Izuzeci od obaveze
polaganja kaucije se cine prema dva osnova: prema vrsti spora o
kojem se radi i prema drzavi odakle je stranac. Obaveza polaganja
kaucije nece postojati ako se radi:1) o braznom sporu ili sporu za
utvrdjivanje ili osporavanje ocinstva ili materinstva2) o sporu
koji se odnosi na zakonsko izdrzavanje3) o tuzbenom zahtjevu koji
se odnosi na potrazivanje tuzioca iz radnog odnosa u Cg4) o protiv
tuzbi5) o tuzbi za izdavanje platnog naloga6) o mjenicnoj ili
cekovnoj tuzbi.Takodje, obaveza polaganja kaucije nece postojati:1)
ako je strani tuzilac iz zemlje u kojoj ni nasi drzavljani ne
polazu kauciju kao tuzioci. To zavisi od blateralnih i
multilateralnih sporazuma koji predvidjaju oslobadjanje od cautio
iudicatum solvi, a cija je Cg potpisnica. 2) ako su tuzioci iz
drzava sa kojim nemamo diplomatski, ali imamo fakticki reciprocitet
u tom pogledu3) ako stranac u nasoj zemlji uziva pravo azila.
Besplatna sudska pomoc.. predvidjena je zakonom o parnicnom
postupku, i podrazumijeva da stranka moze biti oslobodjena od
placanja parnicnih troskova ako ne bi bila u mogucnosti da snosi te
troskove bez stete po svoje nuzno izdrzavanje ili nuzno izdrzavanje
svoje porodice. Ovo pravo se strancima ne priznaje pod istim
uslovima kao i domacim drzavljanima. Kada su u pitanju stranci,
potrebno je da se ispuni uslov uzajamnosti tj reciprociteta. Uslov
uzajamnosti se ne postavlja kada stranac ima prebivaliste u Cg.
Takodje, svi bilateralni i multilateralni sporazumi koji se odnose
na cautio iudicatum solvi, odnose se i na besplatnu sudsku pomoc i
obezbjedjuju to pravo strancima kod nas, Takodje, to pravo kod nas
imaju gradjani svih drzava sa kojima imamo fakticki
reciprocitet.Parnicna sposobnost stranaca (lex nationalis dopunjen
sa lex fori)Kod nas parnicnu sposobnost imaju lica koja su poslovno
sposobna. Ako je rijec o strancima, nihova parnicna sposobnost se
cijeni prema lex nacionalis, prava drzave ciji su drzavljani. Dakle
moguce je da pred nasim sudom bude parnicno sposobno lice koje po
nasim propisima ne bi bilo parnicno sposobno. Takodje je moguce da
strano lice koje prema lex nacionalis nije parnicno sposobno, po
nasim propisima bude parnicno sposobno. Posto je po lex fori
parnicno sposobno, to lice bi moglo punovazno obavljati parnicne
radnje.
28. Meunarodna pravna pomo (dostavljanje i izvoenje dokaza po
zamolnicama)
Prisustvo inostranog elementa u pravnom odnosu o kojem se
raspravlja znaci da se taj odnos vezuje za vise suvereniteta. To
cesto dovodi do toga da odredjene parncne moraju biti preduzete na
teritoriji strane drzave. Posto nas sud ne moze djelovati na
podrucju drugih drzava, jedini nacin je da se te parnicne radnje
preduzmu u saradnji sa organima strane drzave. Radnja koja se
najcesce obavlja putem pravne pomoci i koja ima najveci znacaj u
ovoj oblasti je dostavljanje.Dostavljanje
. . .. .. . .. ZPP razlikuje tri nacina dostavljanja licima u
inostranstvu: a) ako se radi o stranim drzavljanima ili pravnim
licima dostavljanje se vrsi diplomatskkim putemb) ako se radi o
nasim drzavljanima dostavljanje se moze vrsiti preko naseg
konzularnog predstavnika ako lice kome je pismeno upuceno pristane
na takav vid dostavljanjac) dostavljanje se moze vrsiti posebnom
punomocniku za prijem pismena kojeg postavlja inostrana stranka ili
nas sud.
. . . . .Ostali vidovi pravne pomociPored dostavljanja,
medjunarodna pravna pomoc obuhvata i izvodjenje dokaza (saslusanje
svjedoka, vjestaka, uvidjaj), informativno saslusanje stranaka,
pribavljanje obavjestenja o adresama i drugim cinjenicama, itd.U
pogledu nacina i jezika opstenja vaze pravila kao i za
dostavljanje.Troskove pruzanja pravne pomoci, po pravilu, snosi
zamoljena strana, polazeci od toga da ce se ti troskovi izmedju
dvije drzave medjusobno kompenzovati. Ako se radi o vjestacenju
koje izisuje vece troskove, zamoljena strana moze traziti naknadu
troskova.29. Priznanje i izvrenje stranih sudskih odluka
(pojam)
30. Sistemi priznanja i izvrenja stranih sudskih odluka
31. Uslovi za priznanje i izvrenje stranih sudskih odluka po
naem pravu
32. Meunarodna nadlenost suda koji je donio odluku kao uslov za
priznanje strane sudske odluke
33. Potovanje prava odbrane kao uslov za priznanje strane sudske
odluke
34. Reciprocitet (uzajamnost) kao uslov za priznanje strane
sudske odluke
35. Pojam i vrste spoljnotrgovinskih arbitraza (STA)
Arbitraze su ne-drzavne institucije za rjesavanje sporova koje
su im povjerile same stranke. One su poznate iz najranijih vremena
i zapravo su prethodile sudovima. Arbitraza nije prestala ni nakon
pojave drzavnog pravosudja, vec postoji paralelno sa sudovima. Ima
odredjene prednosti, mada i nedostatke, u odnosu na drzavno
pravosudje pa se zadrzala u onim oblastima gdje su njene prednosti
posebno relevantne. U takve oblasti spada rjesavanje sporova u
medjunarodnoj trgovini. Tu arbitraza moze znatno vise da se
prilagodi osobenostima pojedinih slucajeva nego sto su to u stanju
sudovi cija su pravila postavljena cvrsto unaprijed za neodredjeni
broj veoma razlicitih slucajeva. Postupak pred arbitrazom je mnogo
manje formalan, ima uslova da bude i brz, i pruza znatno sire
mogucnosti za trazenje kompromisnog rjesenja. Ovakav nacin
rjesavanja sporova je posebno pogodan ako se ima u vidu vrsta
interesa koji se vezuju za arbitrazno odlucivanje. Opsti interesi,
interesi drustva, istina nisu odsutni, ali su manjeg znacaja kod
arbitraze nego kod redovnih sudova. Arbitraze mogu odlucivati samo
u sporovima u kojima bi volja samih stranaka mogla da zamijeni
presudu ako bi se stranke poravnale. Kada su u pitanju sporovi kod
kojih je snazno zastupljen interes drustva, tu se moraju
primijeniti imperativne norme bez obzira na to sta stranke zele. U
strukturi interesa koji se javljaju kod arbitraznog odlucivanja,
svakako su zastupljeni interesi stranaka da dobiju spor, ali ovdje
se javlja jedan specificni interes - zajednicki interes stranaka za
daljim obavljanjem poslovne aktivnosti. Za nosioce medjunarodne
trgovine koji se javljaju kao stranke u sporu nije jedino vazno da
dobju spor vec je i od velikog znacaja da se zadrze poslovne veze.
Arbitraza je ustanova koja je u stanju vise da vodi racuna o ovim
interesima nego sto bi to mogli sudovi. Stranke ovdje ocekuju ne
samu presudu vec raspravu, ocekuju da se organ koji odlucuje udubi
u pojedinosti slucaja i nadje rjesenje koje je adekvatno i barem
donekle prihvatljivo za obe strane, a da sudjenje po potrebi bude i
diskretno. Arbitrazno odlucivanje, naravno ima, i svojih negativnih
strana. To je povecana mogucnost zloupotreba i nametanja
nepravicnih rjesenja ekonomski slabijoj ili neopreznoj strani.
Pogotovo iz razloga sto je arbitrazno odlucivanje prvostepeno,
prvostepena odluka je ujedno konacna, nema obracanja visem organu,
eventualne greske se ne mogu ispraviti povodom zalbe.VRSTEDvije
osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraza su: arbitraze ad hoc i
stalne (institucionalne) arbitraze.1) Ad hoc arbitraze stvaraju
stranke za rjesenje jednog slucaja, imenuju obicno jednog ili
trojicu arbitara. To mogu biti poznati pravnici, strucnjaci za
medjunarodnu trgovinu pa i eksperti za neka tehnicka pitanja. Ako
private da budu arbitri oni ce se sastati na mjestu koje su stranke
odredile (ili na mjestu koje oni odrede ako se stranke nisu
dogovorile), vodice postupak na nacin kako su to odredile stranke
(ili na nacin kako oni dogoovre, ako stranke nisu odredile). Nakon
donosenje odluke ad hoc arbitraza prestaje da postoji i pravno i
prganizaciono. 2) Institucionalne su one arbitraze koje imaju svoju
stalnu organizacionu strukturu, tehnicke uslove (prostorije,
admiistraciju) i pravila postupka. Nadleznost ovih arbitraza se
takodje uspostavlja voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraze, bez
sporazuma stranaka nemaju nikakve pravne nadleznosti. Ipak,
organizaciono one postoje i prije i nakon donosenja odluke za koju
su ih stranke ovlastile. Postoje slicno nekom servisu kojem se
stranke mogu obratiti ukoliko to zele. Velika prednost
institucionalnih arbitraza je u tome sto oslobadjaju stranke
brojnih pravno-organizacionih i tehnickih poslova, a na taj nacin
se i smanjuje mogucnost zloupotreba. Institucionalne (stalne)
arbtraze mozemo podijeliti u dvije grupe: zatvorene i otvorene.
Zatvorene su one koje rjesavaju samo sporove u kojima se kao jedna
strana javlja clanica organizacije koja je osnovala institucionalnu
arbitrazu. Stalne arbitraze najcesce osnivaju trgovacka udruzenja,
banke, berze, privredne komore.. Otvorene su one koje ovakav uslov
ne postavljaju, mogu im se obratiti dvije stranke od kojih ni jedna
nije clanica organizacije ili udruzenja pri kojem postoji
arbitraza.Pored spoljnotrgovinskih arbitraza u pravom smislu te
rijeci postojie i ustanove ili ad hoc tijela koja su samo slicna
arbitrazi. Ove ustanove ili tijela umjesto odluka donose misljenja,
stavove sa manjim ili vecim stepenom obaveznosti za stranke. Te
kvazi-arbitraze poznate su kao valuation ili certification u
engleskom pravu, perizia contrattuale u Italiji, l`expertise
arbitrage u Francuskoj itd. One ova misljenja i stavove u prvom
redu donose o pitanjima tehnicke prirode.
36. Arbitrazna klauzula i arbtrazni sporazum
Spoljnotrgovinske arbitraze mogu biti nadlezne za rjesavanje
spora samo na osnovu sporazuma stranaka. Razlikujemo dvije vrste
sporazuma na osnovu kojih se uspostavlja nadleznost arbtraze. To su
kompromis i kompromisorna klauzula. 1) Kompromis je sporazum
stranaka da podvrgnu arbitrazi jedan spor koji je vec nastao. To je
poseban pismeni sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog posla medju
strankama iz kojeg se radja spor. 2) Kompromisorna klauzula je dio
(tj jedna klauzula) glavnog ugovora koji se zakljucuje medju
strankama. Ta se klauzula ne odnosi na jedan konkretan spor, vec na
sve sporove koji mogu proizici iz ugovornog odnosa. Dakle, stranke
se sporazumijevaju da sve buduce sporove iz datog ugovora podvrgnu
arbitrazi. U savremenoj teoriji se smatra da je pravna sudbina ove
klauzule nezavisna od sudbine glavnog ugovora. Eventualna nistavost
glavnog ugovora ne pogadja automatski arbitraznu klauzulu, pa
arbitraza moze odlucivati i o punovaznosti glavnog ugovora na bazi
kompromisorne klauzule.
. . . . . . str. 382?
37. Postupak pred STA
O postupku spoljnotrgovinskih arbitraza uopste se ne bi moglo
govoriti, niti moze biti rijeci o jedinstvenim pravilima postupanja
arbitraza unutar jedne drzave, jer na postupak mogu bitno uticati
arbitri ili same stranke. Ovo posebno vazi za ad hoc arbitraze jer
one nemaju nikakvu proceduralnu zaledjinu, pravila postupanja
odredjuju same stranke ili ako one ne odrede, sam arbitar/ri.
Institucionalne arbitraze postupak vode na osnovu svojih
pravilnika. Tek ako pravilnici ne bi imali rjesenje za jedno
konkretno pitanje, dolazi u obzir primjena nekih drugih normi.
Pravilnici institucionalnih arbitraza predvidjaju uglavnom tri
nacina dopune normi svojih pravilnika:- supsidijarne procesne norme
mogu odrediti same stranke- moze se prepustiti arbitrima da odrede
pravila postupka- mogu se primijeniti i pravila parnicnog postupka
jedne drzave obicno drzave u kojoj se vodi arbitrazni postupakJedan
od specificnih i slozenih proceduralnih problema koji se cesto
javlja je problem izbora arbitara, ako to ne ucine stranke. Ako je
rijec o tri arbitra, sto je najcese, obicno svaka strana imenuje po
jednog arbitra, a tako izabrani arbitri postignu sporazum o trecem
arbitru, koji najcesce postaje predsjednik vijeca. To je korektan
mehanizam koji vodi racuna o ravnopravnosti stranaka, ali nije
uvijek efikasan. Jedna stranka moze relativno lako osujetiti
njegovo dejstvo, ako jednostavno ne imenuje svog arbitra, a teskoca
moze nastati i ako dva imenovana arbitra ne mogu postici sporazum o
licnosti treceg arbitra. Kod institucionalnih arbitraza, pravilnici
rjesavaju ove probleme. Ako je u pitanju ad hoc arbitraza situacija
je nepremostiva, ali se rjesenje u novije vrijeme trazi
konstituisanjem tzv organa imenovanja (appointing authority) koji
bi u situacijama zastoja mogao imenovati arbitre. Prema pravilima
UNCTRAL-a organ imenovanja ce odrediti stranke, a ako to one ne
ucine na scenu stupa Generalni sekretar Stalnog arbitraznog suda u
Hagu. Generalni sekretar ce odrediti organ imenovanja, koji ce
dalje umjesto stranaka odrediti arbitre. Ovaj mehanizam naravno
moze funkcionisati samo ako se strane sporazumiju o primjeni
Pravila UNCATRAL-a.
38. Primjena materijalnog prava pred STAOdredjivanje mjerodavnih
prava na osnovu kojih spoljnotrgovinske arbitraze rjesavaju sporove
spada medju veoma slozene probleme. Za rjesenje problema polazi se
od jedne cvrste polazne tacke, a to su kolizione norme lex fori,
zakona zemlje suda.Posto je rijec o orbitrazama ova polazna tacka
cesto nije nimalo cvrsta, jer cesto nije izvjesno sta je lex fori
pojedinih medjunarodnih trgovinskih arbitraza i samim tim koje
kolizione norme treba primijeniti da bi se doslo do mjerodavnog
prava. Ovaj problem je posebno izrazen kod ad hoc arbitraza. Posto
arbitraze nisu drzavni organi i posto mogu imati veze priblizno
istog inteziteta sa vise drzava, tu nastaje dilema, pa imamo
sljedece tipove rjesenja problema odredjivanja mjerodavnog prava.
1) Prvi nacin polazi od kolizionih normi jednog nacionalnog prava
obicno kolizionih normi drzave u kojoj arbitraza zasijeda, pa se
primjenjuje materijalno pravo one drzave na koju te kolizione norme
ukazuju.2) Drugi tip rjesenja su ne-nacionalne kolizione norme kao
polazna tacka, tj kolizione norme koje nisu uzete iz medjunarodnog
privatnog prava odredjene drzave, vec kolizionu normu odredjuju
sami arbitri. 3) Treci tip rjesenja karakterise jos potpuniji
raskid sa normama pojedinih drzava. Uzimajuci u obzir ne-drzavni
karakter arbitraze, odlucuje se bez oslanjanja na neko materijalno
pravo tako da nisu potrebne ni kolizione norme cija bi primjena
ukazala na mjerodavno pravo. Spor se rjesava na bazi opstih
principa, pravicnosti, ex aequio et bono. Ovakav nacin rjesavanja
spora ne mora biti protivzakonit i u mnogim drzavama je priznat kao
moguci nacin arbitraznog odlucivanja.4) Cetvrti tip rjesenja je
odlucivanje na osnovu autonomnog prava medjunarodne trgovine ili
novog lex mercatoria. Ovo rjesenje takodje tezi emancipaciji od
nacionalnih prava, ali se pritom stvara jedna ozbiljna alternativa
nacionalnim obligacionim i privrednim pravima. Medjunarodne
konvencije, jednoobrazni zakoni, opsti uslovi, samoregulativni
ugovori, sadrze neuporedivo razradjenija pravila od opstih principa
i pravicnosti. U sistematizaciji i razradi ovih pravila veliku
ulogu igraju UN i razni specijalizovani organi, prije svega UNCTRAL
. Javaljaju se konture jednog jedinstvenog prava medjunarodne
trgovine, u cijoj razradi ucestvuju i same drzave, sto znaci da ono
nije dijametralno suprotstavljeno nacionalnim interesima.
39. Uslovi za priznanje i izvrsenje stranih arbitraznih
odluka
Priznanje i izvrenje stranih arbitranih odlukaPredlogom se
ogranifava definicija strane arbitrane odluke (clan 150) uz
izrifito upucivanje da se na priznanje i izvrenje stranih
arbitranih odluka primjenjuje Konvencija o priznanju i izvrenju
stranih arbitranih odluka iz 1958. godine (Sl.list SFRJ Meunarodni
ugovori, broj 11/81). Na jedinstven nacin regulisan je postupak za
priznanje i izvrenje kako stranih sudskih tako i stranih arbitranih
odluka. (clan 151)
Strana arbitrazna odluka kod nas moze dobiti egzekvaturu ako su
ispunjeni sljedecih 8 uslova:1) Potrebno je da je arbitraza koja je
donijela odluku bila nadlezna. Nadleznost arbitraze se cijeni tako
sto ce se ispitati da li postoji punovazan arbitrazni sporazum
(kompromis ili kompromisorna klauzula). Ako su stranke arbitrazni
sporazum podvrgle pravu neke druge drzave, potrebno je da uslovi za
punovaznost budu ispunjeni i prema tom i prema nasem pravu. 2)
Arbitrazna odluka mora biti pravosnazna i izvrsna. Specificnost
arbitraze je u tome sto je, sem rijetkih izuzetaka, arbitrazna
odluka konacna cim je donijeta, jer ne postoji mogucnost obracanja
visem organu. Postavlja se pitanje da li su konace, tj da li su
podobne za priznanje i izvrsenje one odluke koje su odlukom suda
neke druge zemlje ponistene. ZMPP je postavio pravilo da je razlog
za odbijanje egzekvature samo onaj ponistaj koji je izvrsen ili u
zemlji koja je donijela odluku, ili u zemlji po cijem je procesnom
pravu odluka donijeta. Ako je do ponistaja doslo u nekoj drugoj
zemlji to ne moze biti razlog za odbijanje egzekvature. Drugo
pitanje koje je moze biti sporno je kako ce postupiti nas sud pred
kojim se trazi egzekvatura strane arbitrazne odluke, ako strana
odluka nije ponistena, ali je pokrenut postupak za njen ponistaj u
starnoj zemlji. Opet je bitno u kojoj je zemlji pokrenut postupak
za ponistaj. To mora biti ili zemlja u kojoj je odluka donesena ili
ona po cijem procesnom pravu je donesena. U ovom slucaju sud moze,
i to na zahtjev jedne od stranaka da odlozi rjesavanje o zahtjevu
za egzekvaturu. Ovakvo odlaganje sud moze usloviti polaganjem
obezbjedjenja od strane duznika.3) Sljedeci uslov je postovanje
prava odbrane. Ne moze se priznati arbitrazna odluka ako je
donijeta protiv lica kojem nije pruzena mogucnost da se brani.
Takodje ukoliko stranka nije uredno obavjestena o izboru arbitara
ili arbitraznom postupku ili joj je onemoguceno da se sluzi svojim
pravima u postupku. Sve su ovo povrede prava odbrane. 4) Arbitrazna
odluka ne smije biti protivna javnom poretku.5) Egzekvatura ce se
odbiti ukoliko se dokaze da sastav arbitraze ili arbitrazni
postupak nisu bili u skladu sa odredbama arbitraznog sporazuma.6)
Sljedeci razlog za odbijanje egzekvature je situacija kada arbitri
prekorace svoja ovlascenja, tj kada donesu odluku o pitanjima koja
im stranke nisu povjerile. U ovom slucaju moguce su dvije solucije:
odbijanje egzekvature ili priznanje i izvrsenje dijela odluke (onog
dijela koji je pokriven arbitraznim sporazumom). Nas zakonodavac
predvidja drugu soluciju, fleksibilnije rjesenje naravno pod
uslovom da je dio odluke koji se moze priznati i izvrsiti
odvojiv.7) Egzekvatura se moze odbiti i kada je izreka arbitrazne
odluke nerazumljiva ili protivurjecna. Ovdje treba naglasiti da
protivurjecnost u obrazlozenju odluke, ili cak nepostojanje
obrazlozenja nije razlog za odbijanje egzekvature.8) Najzad,
reciprocitet takodje predstavlja jedan od uslova za priznanje i
izvrsenje stranih arbitraznih odluka. Trazi se materijalni
reciprocitet, a zadovoljavamo se sa faktickim reciprocitetom u
pogledu nacina nastanka uzajamnosti. U vezi sa ovim uslovom su
postojale brojne kontroverze pa i nesporazumi. Ono u cemu je glavna
teskoca jeste utvrdjivanje drzave sa kojom se trazi reciprocitet
narocito kada je rijec o ad hoc arbitrazama, pa se dolazi do
pitanja da li je uopste logicno postaviti uslov reciprociteta kada
su u pitanju arbitrazne odluke. Reciprocitet predstavlja odnos
izmedju drzava i organa tih drzava. Kroz uslov uzajamnosti tezi se
ka tome, da ustupci koje drzave cine na racun apsolutne
teritorijalne suverenosti, a u interesu medjunarodne saradnje, budu
uravnotezeni. Ipak, iza arbitraza ne stoje drzave kao sto je slucaj
sa sudovima iza kojih stoje drzave, pa se tesko moze mjeriti znacaj
postavljanja uslova reciprociteta kod arbitraznih odluka i odluka
suda. U proslosti je u jednoj odluci nas sud zauzeo stanoviste da
treba dokazati reciprocitet sa zemljom traziocem izvrsenja a ne sa
zemljom porijekla arbitrazne odluke. Danas, prakticno nema sumnje
da treba traziti reciprocitet prema zemlji porijekla arbitrazne
odluke. Govoreci o priznanju stranih sudskih odluka ZMPP postavlja
neka znacajna dopunska pravila. Eksplicitno je receno da se
reciprocitet pretpostavlja i da reciprocitet nije smetnja za
priznanje sudske odluke ako priznanje trazi nas drzavljanin. Moze
se postaviti pitanje da li ova dopunska pravila vaze i kod
egzekvature stranih arbitraznih odluka. Eksplicitnog odgovora u
ZMPP nema ali je dat implicitan, i to potvrdan odgovor. Navodi da
ce se priznanje i izvrsenje arbitrazne odluke odbiti ako se dokaze
da ne postoji uzajamnost. Drugim rjecima, reciprocitet se
pretpostavlja sve dok se ne dokaze njegova odsustvo. Sto se drugog
pitanja tice, nema odgovora, ali se smatra da zahtjevu
reciprociteta kod arbitraznih odluka treba pristupti elasticnije
nego kod sudskih odluka. Ipak, mala je vjerovatnoca da se to moze
desiti, pa je zakonodavac mozda iz tog razloga izostavio da
konstituise izuzetak za slcajeve kada egzekvaturu arbitrazne odluke
trazi nas drzavljanin.
40. Drzavljanstvo kao odlucujuca cinjenica (tacka vezivanja)
Drzavljanstvo je bitna veza na osnovu koje se odredjuje
pripadnost jednog lica jednoj drzavi. To je takav javnopravni odnos
izmedju drzave ili lica koje kao drzavljanin, stice takav status da
su mu dostupna sva prava koja pravni sistem jedne drzave
obezbjedjuje za svoje gradjane. Prava kojima je osnov
drzavljanstvo, ne gube se samim tim sto lice boravi van zemlje ciji
je drzavljanin. Drzavljanstvo se stice na dva osnovna nacina:
rodjenjem i prirodjenjem (naturalizacijom). To da se drzavljanstvo
stice rodjenjem znaci da ce dijete automatski dobiti drzavljanstvo
svojih roditelja. Ako roditelji nisu istog drzavljanstva, tj. ako
je samo jedan od roditelja nas drzavljanin, dijete takodje moze
postati nas drzavljanin ako se rodi na teritoriji nase drzave ili
ako se ispune drugi uslovi nbrojani u zakonu. Prirodjenje ili
naturalizacija znaci naknadno sticanje drzavljanstva od strane lica
koja su imala neko drugo drzavljanstvo ili nisu imala ni jedno
drzavljanstvo. Uslove za naturalizaciju takodje propisuje zakon.
Pored ovih osnovnih nacina nase drzavljanstvo se moze steci
jednostavno rodjenjem na teritoriji CG, ako su roditelji djeteta
nepoznati ili ako su nepoznatog drzavljanstva ili su lica bez
drzavljanstva. Nase drzavljanstvo se ne moze steci na osnovu
medjunarodnih ugovora.U vezi sa koriscenjem drzavljanstva kao tacke
vezivanja, posebne teskoce nastaju kod lica koja su apatridi (lica
bez drzavljanstva) ili bipatridi (lica sa vise drzavljanstava). Ako
se radi o bipatridima i jedno od drzavljanstava tog lica je domace,
domaci organi ce ga po pravilu tretirati kao da ima samo domace
drzavljanstvo. Ako je drzavljanin vise stranih drzava, potrebno je
utvrditi tzv. efektivno drzavljanstvo, odnosno drzavljanstvo kojim
se to lice zaista sluzi. Prilikom utvrdjivanja efektivnog
drzavljanstva uzima se u obzir stvarna veza koju lice ima sa
drzavama ciji je drzavljanin. Postavlja se pitanje, po kome se
pravu odredjuje drzavljanstvo jednog lica u slucaju da po mjerilima
raznih drzava ima razlicita drzavljanstva. Ovdje se u sustini radi
o problemu kvalifikacije koja se rjesava prema pojmovima i normama
zemlje suda (lex fori).ZMPP postavlja eksplicitna pravla za
rjesavanje problema bipatrida, odnosno apatrida (cl.11).
Postavljajuci pravila za bipatride predvidja da:- Ako lice koje je
cg drzavljanin ima i drzavljanstvo neke druge drzave smatra se da
ima samo cg drzavljanstvo. - Ako lice koje nije cg drzavljanin ima
dva ili vise drzavljanstava, smatra se da ima drzavljanstvo one
drzave sa kojom je ovo lice na osnovu svih okolnosti u najblizoj
vezi, narocito uzimajuci u obzir uoicajeno boraviste tog lica- Ako
se ne moze utvrditi uobicajeno boraviste lica, mjerodavno je pravo
pravo drzave sa kojomje to lice u najblizoj vezi. Postavljajuci
pravila za apatride ZMPP kaze:- Ako lice nema drzavljanstvo ili se
njegovo drzavljanstvo ne moze utvrditi, mjerodavno pravo odredjuje
se prema uobicajenom boravistu tog lica. Ako se ne moze utvrditi ni
uobicajeno boraviste, mjerodavno je pravo lex fori.
41.Prebivaliste kao odlucujuca cinjenica
Domicil ima dva osnovna elementa: fakticki i voljni. Fakticki
element se sastoji u prisustvu na jednom mjestu, dok je voljni
element u namjeri lica da trajno ostane u tom mjestu. Neki autori
dodaju i treci element: poslovnu sposobnost. Smatra se naime da
lica koja nemaju poslovnu sposobnost imaju izv. zakonski domicil u
mjestu prebivalista njegovih roditelja ili staratelja. Smatra se da
fakticki (objektivni) element ima 3 komponente: mjesto stanovanja,
protek vremena i odnos lica prema drustvenoj sredini. Sto se tice
voljnog (subjektivnog) elementa, namjere da se trajno ostane u
jednom mjestu, u teoriji se smatra da se taj voljni element
maifestuje konkludentnim radnjama kao sto su npr. kupovina kuce,
otvaranje zanatske radnje, dovodjenje porodice u mjesto stanovanja
itd.Domicil ne prestaje gubitkom jednog od elemenata, narocito ako
je voljni element onaj koji prvi nestaje. Da domicil prestaje
nestanskom voljnog elementa, doveli bismo se u nesigurnost jer se
voljni element tesko utvrdjuje, a i u tom slucaju bi domicil nestao
prije nego sto bi bio uspostavljan novi domicil lica. Sto se tice
nasih radnika u inostranstvu, to su radnici na privremenom radu u
inostranstvu. Fakticki element domicila u inostranstvu je tu, ali
nemaju namjeru da tamo trajno ostanu. Dakle, oni imaju uobicajeno
boraviste u inostranstvu, ali im je prebivaliste u Cg.
42. Uobiajeno (redovno) boravite kao odlucujuca cinjenica
Uobiajeno (redovno) boravite je taka vezivanja koja je svoj
izraz nala prvo u Hakim konvencijama koje sadre pravila o
odreivanju mjerodavnog prava (u oblasti: zatite djece, zatite
odraslih, obaveza izdravanja, nasljeivanja) da bi poslednjih godina
postala izuzetno iroko prihvaena u uredbama Evropske unije koje
sadre pravila o odreivanju mjerodavnog prava, kao i u novijim
nacionalnim kodifikacijama meunarodnog privatnog prava. U pravu
Evropske unije, kao i u nekim novijim uporednim
zakonodavstvima[footnoteRef:2] prisutan je trend definisanja
koncepta uobiajenog boravita, za potrebe konkretnog propisa. Tako
npr. i uredbe Rim I i Rim II daju definicije uobiajenog boravita i
za fizika i za pravna lica.[footnoteRef:3] [2: Vidi npr. l. 4,
par.2 i 3 belgijskog ZMPP-a. ] [3: Vidi l. 19 Uredbe Rim I i l. 23
Uredbe Rim II.]
Uobiajenim (redovnim) boravitem se obino smatra mjesto u kome
fiziko lice due vremena boravi, bez obzira na namjeru da se tu
nastani i nezavisno od toga da li je to vrijeme unaprijed
ogranieno. Takoe, smatra se da lice ima uobiajeno boravite u
odreenom mjestu nezavisno od upisa u evidenciju nadlenog organa ili
dozvole boravka ili nastanjenja. Pri odreivanju uobiajenog boravita
treba voditi rauna o okolnostima line ili poslovne prirode koje
ukazuju na trajnije veze sa tim mjestom ili postojanje takve
namjere. Za pravna lica, mjestom uobiajenog boravita se obino
smatra mjesto u kome pravno lice ima svoje centralno mjesto
poslovanja.Ovaj institut nastao je u meunarodnoj praksi iz potrebe
da se prevaziu razlike u shvatanju prebivalita u razliitim zemljama
i izbjegne problem pravne kvalifikacije. Za razliku od prebivalita,
uobiajeno boravite je injenini, a ne pravni institut, jer svaki
sudija na osnovu injeninog stanja ustanovljava ta e se smatrati
uobiajenim boravitem u konkretnom sluaju, a sudovi u drugim
zemljama to priznaju bez obzira na stav vlastite teorije i prakse.
Takav je rezultat bilo nemogue postii sa prebivalitem koje je ve
imalo pravno znaenje u nacionalnim zakonodavstvima. Uobiajeno
boravite se esto poklapa sa prebivalitem, ali e biti i sluajeva
kada nee biti takvog podudaranja: na primjer, strani radnici
migranti koji u Crnu Goru dolaze radi sezonskih poslova mogu imati
uobiajeno boravite u ovoj zemlji, iako im je prebivalite u
inostranstvu.[footnoteRef:4] [4: Vidi detaljnije: M. Kosti-Mandi,
M. Stanivukovi, M. ivkovi, Private International Law of Montenegro,
International Encyclopedia of Laws, Kluwer Law International, 2010,
str. 64-66]
Odluujui faktor za odreivanje uobiajenog boravita osobe je da li
je ta osoba odreeno mjesto uinila sreditem svoga ivota, odnosno
sreditem svojih ekonomskih aktivnosti i svojih drutvenih kontakata.
Duinu boravka koja je potrebna za zasnivanje uobiajenog boravita
trebalo bi odrediti u skladu sa predmetnim okolnostima sluaja.
Minimalna duina boravka nije propisana, a krae privremeno odstustvo
nee dovesti do prestanka uobiajenog boravita. Uobiajeno boravite bi
se uvijek trebalo poklapati sa najbliom vezom i naglasak treba da
bude na trajnosti i stabilnosti boravka, a ne na nastanjivanju u
odreenom mjestu.Uobiajeno boravite je na velika vrata ulo u novo
meunarodno privatno pravo Crne Gore, u oblast mjerodavnog prava,
ali i kao jedan od osnova meunarodne nadlenosti. Zakon o
meunarodnom privatnom pravu Crne Gore sadri tri lana koja definiu
uobiajeno boravite,[footnoteRef:5] kao i vei broj lanova gdje se
ono javlja kao primarna ili supsidijerna taka vezivanja za itav niz
odnosa, po prvi put u Crnoj Gori van viestranih meunarodnih
ugovora.[footnoteRef:6] I dok su u oblasti mjerodavnog prava za
ugovore i vanugovorne odnose preuzeta rjeenja iz Uredbi Rim I i Rim
II, za druge oblasti je voeno rauna o ulozi ovog koncepta u pravu
Evropske unije. Tako, i u oblasti mjerodavnog prava za
nasljeivanje, preuzimaju se osnovna rjeenja Uredbe o nasljeivanju,
a isto vai i za oblast izdravanja. Za brane odnose ovaj princip je
zamijenio koncept prebivalita, ali je zbog specifinih nacionalnih
interesa zadrano prvenstvo dravljanstva kao take vezivanja. [5:
lanovi 12, 40 i 51 Zakona o meunarodnom privatnom pravu.] [6: Ovaj
institut postoji u pozitivnom meunarodnom privatnom pravu kroz Hake
konvencije, koje obavezuju Crnu Goru: Konvenciju o sukobu zakona u
pogledu oblika testamentarnih odredaba (1961); Konvenciju o zakonu
koji se primjenjuje na drumske saobraajne nezgode (1971);
Konvenciju o zakonu koji se primjenjuje u sluajevima odgovornosti
proizvoaa za svoje proizvode (1973); Konvenciju o olakanju
meunarodnog pristupa sudovima (1980); Konvenciju o graansko-pravnim
aspektima meunarodne otmice djece (1980). ]
43. Mjerodavno pravo za statusne odnose fizickih lica
U pogledu odredjivanja mjerodavnog prava za sposobnost fizickih
lica u uporednom pravu javljaju se tri osnovna koliziona rjesenja:
primjena prava drzavljanstva, prava domicila i prava mjesta
nastanka obaveze. - Drzavljanstvo- Domicil (prebivaliste)-
Boraviste- lex fori + dopuna sa lex loci actus druga sansaBoraviste
se takodje javlja kao tacka vezivanja kod statusnih odnosa. To je
supsidijarna tacka vezivanja, u odsustvu domicila. Boraviste ima
jedno lice u mjestu gdje fakticki boravi.1) Nase pravo prihvata lex
nationalis kao osnovnu tacku vezivanja. 2) Lex nationalis dopunjuje
se sa lex loci actus. Za poslovna sposobnost jednog lica mjerodavno
pravo je pravo zemlje ciji je ono drzavljanin, a ako po tim
pravilima to lice ne bi bilo poslovno sposobno, smatrace se ipak
poslovno sposobnim ako bi bilo sposobno po pravu zemlje gdje je
nastala sporna obaveza. Zakonodavac ovako daje dvije sanse da bi
jedno lice bilo poslovno sposobno. S tim sto se druga sansa ne
pruza kod nasljednih i porodicnih odnosa.Ukoliko lex domicili ili
drugo (uvije samo jedno) stupaju na mjesto lex nationalis, dobijaju
tacno onaj polozaj koji je lex nationalis imao u kolizionoj normi.
3) Lex loci actus kao dopunsko rjesenje dolazi u obzir samo ako je
u pitanju utvrdjivanje necije poslovne sposobnosti i ako nije rijec
o porodicnim ili nasljednim odnosima. Ako je rijec o pravnoj
sposobnosti lex nationalis ostaje jedino rjesenje. 4) Takodje se
ostaje na lex nationalis bez dopune ako je rijec o odredjivanju
mjerodavnog prava za lisenje ili ogranicenje poslovne sposobnosti.
5) Posebno koliziono rjesenje se predvidja za proglasenje nestalog
lica umrlim. Mjerodavno pravo bice pravo drzave ciji je lice bilo
drzavljanin u vrijeme nestanka.
44. Mjerodavno pravo za statusne odnose pravnih lica
Pravna lica nemaju opstu pravnu sposobnost kao fizicka lica, vec
tzv. specijalnu pravnu sposobnost. Da bismo znali granice i sadrzaj
sposobnosti pravnih lica, potrebno je znati koje je pravo
mjerodavno. Nacionalna zakonodavstva rjesavaju i pitanje ovlascenja
za zastupanje pravnog lica, gdje su stavovi pojedninih
zakonodavstava veoma razliciti. Cest izvor sukoba zakona su i
razlike u pogledu nastanka i prestanka pravnih lica. Tacka
vezivanja za odredjivanje mjerodavnog prava za sposobnost pravnih
lica je lex nationalis. To znaci da ce se pitanja sadrzine i
granica pravne sposobnosti, nastanka i peestanka i druga statusna
pitanja cijeniti po pravu one drzave ciji cu pravna lica
drzavljani, odnosno pripadnici. Kada je rijec o pravnim licima vise
se koristi izraz pripadnistvo, nego drzavjanstvo. Znacajne teskoce
se javljaju oko kvalifikacije pojma pripadnistvo. Najteze je
odrediti pripadnistvo multinacionalnih kompanija. Teorija i praksa
nude razna merila:Da se pripadnost pravnog lica utvrdi prema
drzavljnstvu clanova glavnog organa, da ce cijeni prema drzavi u
kojoj je pravno lice registrovano, prema centru eksploatacije tj
centru privredne aktivnosti (tesko utvrditi), ili da se uzme
mjerilo kontrole tj da se smatra da pravno lice pripada onoj drzavi
koja ga efektivno kontrolise (ratni uslovi).Nase pravo prihvata
drzavljanstvo kao tacku vezivanja za odredjivanje mjerodavnog prava
u pogledu sposobnosti pravnih lica. ZMPP postavlja mjerilo gdje su
dva pokazatelja relevantna, pravo po kojem je pravno lice osnovano
i stvarno sjediste pravnog lica. 1) Ako pravno lice ima stvarno
sjediste u zemlji po cijem je pravu osnovano - dakle, oba
pokazatelja ukazuju na istu zemlju, onda ce pravno lice pripadati
toj zemllji2) Ako stvarno sjediste pravnog lica nije u drzavi po
cijem je pravu osnovano, relevantno postaje jedno pomocno mjerilo.
Uzece se u obzir da li po normama zemlje u kojoj pravno lice ima
stvarno sjediste, pravno lice pripada ili ne pripada toj zemlji:-
ako po pravu zemlje stvarnog sjedista ima pripadnost te zemlje,
smatrace se da pripada toj zemlji- ako po pravu zemlje stvarnog
sjedista nema pripadnost te zemlje, smatrace se da pripada onoj
drzavi po cijem je pravu osnovano.
45. Mjerodavno pravo za materijalne uslove za zakljucenje
braka
U pogledu odredivanja mjerodavnog prava za materijalne uslove za
zakljucenje braka, uporedno pravo poznaje uglavnom dva prstupa.
Prema jednom je mjerodavno personalno pravo buducih supruznika
(nupturijenata), a prema drugom se primjenjuje pravo zemlje gdje se
zakljucuje brak. U nasem pravu ce se u pogledu materijalnih uslova
za zakljucenje braka primijeniti kumulativno nacionalni zakoni
vjerenika, s tim da je kumulacija distributivna. Kada je rijec o
inostranim vjerenicima, pored uslova iz njihovih nacionalnih
zakona, treba da se postuju i tri uslova koje postavlja nase pravo.
Elementi ovog rjesenja su kumulativna primjena lex nationals
vjerenika i primjena dijela lex fori. Sto se tice kumulativne
primjene lex nationalis vjerenika, postavlja se pitanje kakva je ta
kumulacija. U teoriji je poznata obicna i distributivna kumulacija.
Obicna kumulacija bi bila kada bi oba vjerenika morala ispuniti
uslove oba prava. Kod distributivne kumulacije, svaki od vjerenika
treba da ispuni uslove svog lex nationalis. Dispributivna
kumulacija ne moze vaziti kod svih bracnih smetnji, ako su u
pitanju apsolutne tj dvostrane bracne smetnje, one iziskuju obicnu
kumulaciju (npr. srodstvo, postojanje ranijeg braka, nesposobnost
za rasudivanje). Pored personalnog prava vjerenika, predvidjena je
i mjerodavnost lex fori ili dijela lex fori. Ovakve norme se
ustvari tumace kao formulacija javnog poretka u jednom uzem vidu. U
nekim pravima se javni poredak, tj primjena dijela lex fori javlja
u permisivnom vidu (dozvoljava se zakljucenje braka, s pozivom na
javni poredak, iako se prema mjerodavnom pravu taj brak ne bi ogao
zakljuciti), a u nekim u prohibitivnom obliku (ne dozvoljava se
zakljucenje braka, iako bi se prema mjerodavnom pravu mogao
zakljuciti). U nasem zakonodavrstvu je rijet o prohibitivnom
obliku, pa se nece dozvoliti zakljucenje braka koji bi se po
mjerodavnom pravu mogao zakljuciti, ako postoje smetnje koje se
odnose na:- postojanje ranijeg braka- srodstvo- nesposobnost za
rasudjivanje.Ovo taksativno nabrajanje ne znaci da su odredjene
granice javnog poretka i da se nas organ ne moze i drugim povodom
pozvati na nas javni poredak.
46. Mjerodavno pravo za formu braka
Razlikuje se crkvena i gradjanska forma braka. Osnovna koliziona
norma u pogledu forme braka je danas lex loci celebrationis (zakon
mjesta svecanosti). ZMPP odredjuje Za formu braka mjerodavno je
pravo drave u kojoj je brak zakljuen.
. . . . . . . . . . .
47. Diplomatsko-konzularni brakovi
Ako se zeli sklopiti brak u inostranstvu postoji mogucnost da se
to uradi u domacoj formi a ne prema formi koju predvidja strana
drzava u kojoj se brak sklapa. Takva mogucnost postoji ako se brak
zakljucuje pred nasim diplomatski il konzularnim predstavnistvom u
stranoj drzavi. Da bi se brak mogao punovazno sklopiti potrebno je
da je diplomatsko-konzularno predstavnistvo ovlasceno za sklapanje
takvih brakova od drzave koju predstavlja. Ovo ovlascenje kod nas
daje ministar inostranih poslova. Da bi brak bio valjan i u drzavi
u kojoj se zakljucuje, bitno je da se ona ne protivi sklapanju
ovakvih brakova pred diplomatsko-konzularnim predstavnistvom. U
teoriji se smatra da je ovo pitanje uslovljeno reciprocitetom. Sto
se tice lica koja mogu zakljuciti brak pred nasim DKP u stranoj
zemlji, osim kada su upitanju lica koja oboje imaju nase
drzavljanstvo, to moze biti i brak izmedju lica od kojih je samo
jedno nas drzavljanin, ali drugo lice ne smije biti drzavljanin
zemlje u kojoj se nalazi nase DKP. Diplomatska ili konzularna
predstavnistva inace postupaju kao i maticari drzave koju
predstavljaju, pa primjenjuju kolizione norme te (svoje)
drzave.
Zakljuivanje braka u diplomatsko - konzularnim
predstavnitvimalan 159Crnogorski dravljani mogu u drugoj dravi
zakljuiti brak u diplomatsko m ili konzularnom predstavnitvu Crne
Gore ako se tome ne protivi drava u kojoj se to diplomatsko ili
konzularno predstavnitvo nalazi ili ako je to predvieno meunarodnim
ugovorom. Ministarstvo nadleno za konzularne poslove e odrediti u
kojim se diplomatskim, odnosno konzularnim predstavnitvima Crne
Gore mogu zakljuivati brakovi izmeu crnogorskih dravljana.
48. Mjerodavno pravo za nevaznost braka
Izmedju uslova za zakljucenje braka i razloga za ponistaj braka
ili utvrdjivanje braka nepostojecim, postoji veoma jasna paralela.
Brak ce se onistiti upravo iz razloga sto za vrijeme sklapanja
braka nije bio ispunjen jedan od uslova za njegovo zakljucenje.
Logicno je da ta paralela ima odraza i na kolizionom planu, tj
mjerodavno pravo za ponistaj se odredjuje u osnovi na isti nacin ,
kao i pravo mjerodavno za zakljucenje braka. Za zakljucenje braka
ne mora biti mjerodavno jedno pravo, vec vise prava. Za formu braka
primjenjuje se lex loci celebrationis, na materijalne uslove
primjenjuju se kumulativno zakoni zemalja ciji cu vjerenici
drzavljani, primjenjuje se i dio lex fori. Dakle, svaki razlog za
ponistaj braka ce se cijeniti prema onom pravu prema kojem je
cijenjen (ili je trebalo da bude cijenjen) i prilikom zakljucenja
braka. Tako npr. ako se ponistaj trazi usljed nedostatka forme,
mjerodavno ce biti lex loci celebrationis. Nedostatak volje bi
trebalo cijeniti prema prema pravu onog supruznika kod kojeg se
javlja nedostatak volje, tj utvrdi se da je bio u zabludi ili brak
zakljucio pod prinudom.
. . . . . . . . . . . . . . . .lan 130Nadlenost suda Crne Gore
postoji u postupcima radi utvrivanja postojanja ili nepostojanja
braka, razvoda ili ponitaja braka, ako je:1) jedan suprunik
crnogorski dravljanin ili je bio crnogorski dravljanin u vrijeme
sklapanja braka;2) uobiajeno boravite oba suprunika u Crnoj Gori;
3) jedan suprunik lice bez dravljanstva koje ima uobiajeno boravite
u Crnoj Gori; 4) uobiajeno boravite jednog suprunika u Crnoj Gori,
osim ako je oigledno da odluka suda Crne Gore ne bi bila priznata
po pravu drave ije dravljanstvo ima jedan ili drugi suprunik.49.
Mjerodavno pravo za razvod braka
Odredjivanje mjerodavnog prava za razvod braka spada u najvise
diskutovana pitanja medjunarodnog privatnog prava. Interesantno je
da u Italiji razvod braka nije bio dozvoljen sve do 1971. godine pa
su strucnjaci za medjunarodno privatno pravo dovitljivostu pred
teske zadatke jer su se javljala veoma mastoviti pokusaji da se do
razvoda dodje raznim kolizionim kombinacijama van Italije. U ZMPP u
odnosu na OZB je manje prisutna teznja da se brak sacuva. ZMPP u
prvi plan istice nacelo slobode licnosti i u sirokom krugu
situacija dozvoljava primjenu samo naseg prava, ako se na taj nacin
olaksava razvod braka. Nase pravo je spada u prava po kojima se
razvod veoma lako postize. ZMPP CGRazvod brakalan 86
Za razvod braka mjerodavno je pravo drave iji su dravljani
suprunici u vrijeme podnoenja zahtjeva za razvod braka. Ako su
suprunici dravljani razliitih drava, mjerodavno je pravo drave u
kojoj imaju zajedniko uobiajeno boravite u vrijeme podnoenja
zahtjeva za razvod braka. Ako suprunici nemaju zajedniko
dravljanstvo ni zajedniko uobiajeno boravite u istoj dravi u
vrijeme podnoenja zahtjeva za razvod braka, mjerodavno je pravo
drave u kojoj su imali posljednje zajedniko uobiajeno boravite. Ako
se mjerodavno pravo ne moe odrediti u skladu sa st. 1, 2 i 3 ovog
lana, mjerodavno je pravo Crne Gore.Ako je jedan od suprunika
crnogorski dravljanin koji nema uobiajeno boravite u Crnoj Gori, a
brak se ne bi mogao razvesti po pravu odreenom u skladu sa st. 1, 2
i 3 ovog lana, za razvod braka mjerodavno je pravo Crne GoreIzbor
pravalan 86Suprunici u svakom sluaju mogu da izaberu mjerodavno
pravo za razvod braka, i to pored jednog od prava iz lana 85 ovog
zakona i pravo dravljanstva jednog od njih u vrijeme podnoenja
zahtjeva za razvod braka. Sporazum o izboru mjerodavnog prava mora
biti u pisanoj formi i ovjeren u skladu sa zakonom, najkasnije u
vrijeme podnoenja zahtjeva za razvod braka.
50. Mjerodavno pravo za dejstva braka
Pravo koje je mjerodavno za dejstva braka je zajednicki lex
nationalis supruznika. Ako su oni drzavljani razlicitih drzava
mjerodavno je pravo drzave u kojoj oboje imaju uobicajeno
boraviste. Ako suprunici nemaju zajedniko dravljanstvo ni zajedniko
uobiajeno boravite, mjerodavno je pravo drave u kojoj su imali
posljednje zajedniko uobiajeno boravite. Ako je ni ovo ne donosi
rjesenje, mada je to praticno tesko moguce, jer bi znacili da
supruznici nikada nisu imali zajednicko uobicajeno boraviste,
primjenice se lex fori (zakon suda).
U pogledu licnih i zakonskih imovinskih odnosa supruznika ZMPP
smatra relevantnim ono drzavljanstvo ili uobicajeno boraviste koje
je postojalo u vrijeme kada se problem postavlja. Kada su u pitanju
ugovorni imovinski odnosi supruznika, predvidja da je mjerodavno
ono pravo koje je bilo mjerodavno u vrijeme zakljucenja
bracno-imovinskog ugovora.
Lini odnosi suprunikalan 80Za line odnose suprunika mjerodavno
je pravo drave iji su ta lica dravljani. Ako su suprunici dravljani
razliitih drava, mjerodavno je pravo drave u kojoj imaju zajedniko
uobiajeno boravite.Ako suprunici nemaju zajedniko dravljanstvo, ni
zajedniko uobiajeno boravite u istoj dravi, mjerodavno je pravo
drave u kojoj su imali posljednje zajedniko uobiajeno boravite. Ako
se mjerodavno pravo ne moe odrediti u skladu sa st. 1, 2 i 3 ovog
lana, mjerodavno je pravo Crne Gore.
Imovinski odnosi suprunikalan 81Za meusobne imovinske odnose
suprunika mjerodavno je pravo drave koje je mjerodavno i za njihove
line odnose. Ukoliko promjena dravljanstva ili uobiajenog boravita
jednog ili oba suprunika dovodi do promjene mjerodavnog prava, novo
mjerodavno pravo primijenjuje se na imovinu suprunika nezavisno od
momenta njenog sticanja.
Ugovorni imovinski odnosi suprunikalan 82Suprunici mogu da se
sporazumiju, u pisanoj formi, da za njihove ugovorne imovinske
odnose bude mjerodavno:1) pravo drave ije dravljanstvo ima jedan od
suprunika; 2) pravo drave ije uobiajeno boravite ima jedan od
suprunika;3) pravo drave u kojoj namjeravaju da zasnuju zajedniko
uobiajeno boravite;4) za nepokretnosti, pravo mjesta gdje se ta
nepokretnost nalazi.Izbor prava moe se izvriti prije ili poslije
zakljuenja braka.Suprunici mogu da izmijene ili opozovu svoj izbor
prava. Izbor izvren poslije zakljuenja braka poinje da proizvodi
dejstvo od momenta zakljuenja braka, osim ako su strane ugovorile
neto drugo.
51. Mjerodavno pravo za nasljedno-pravne odnose
U uporednom pravu postoje dva osnovna koncepta pri odredjivanju
mjerodavnog prava za nasljedne odnose. Prema jednom konceptu, ono
sto je najvaznije jeste da se primjenjuje jedno pravo, bez obzira
na to da li se razni djelovi zaostavstine (ili nasljednici) nalaze
u raznim drzavama. To je primncip jedinstvene zaostavstine. Po ovom
principu mjerodavno pravo bi bilo personalno pravo ostavioca, sto
nas dalje vodi do primjene lex nationalis ostavioca, tj prava
zemlje cije on ima drzavljanstvo. Pristalice podjeljene
zaostavstine ne teze za time (kako bi sam naziv mogao sugerisati)
da se razliciti djelovi zaostavstine podvrgavaju razlicitim
pravima, ali prihvataju takvu podjelu da bi se mogao uvaziti
princip da se na nekretnine uvijek primjenjuje pravo one zemlje
gdje se nekretnine nalaze. Nase pravo prihvata princip jedinstvene
zaostavstine, s tim da se u nekim specificnim siuacijama dozvoljava
odstupanje od tog principa. U svijetu takodje, ovo stanoviste ima
prevagu. Odstupanje se dozvoljava u slucaju bilateralnih konvencija
(Mongoija i SSSR koje prihvataju princip podijeljene zaostavstine)
i u jos nekim bilateralnim konvencijama ali samo u pogledu
zaostavstine bez nasljednika. U tim slucajevima nekretnine
pripadaju drzavama u kojima se nalaze, a pokretne stvari drzavi
ciji je ostavilac drzavljanin. Zaostavtina bez nasljednikalan 75Za
zaostavtinu bez nasljednika mjerodavno je pravo drave gdje se ona
nalazi.U osnovi kolizionopravnih rjeenja za nasljeivanje predvienih
ZMPP je opredjeljenje da se uobiajeno (redovno) boravite ostavioca
u vrijeme smrti javlja kao osnovna taka vezivanja, dakle kao opte
pravilo. Umjesto dravljanstva i mjesta nalaenja stvari, taaka
vezivanja koje su jo uvijek najire rasprostranjene u u uporednim
meunarodnim privatnim pravima, crnogorski zakonopisac se po ugledu
na evropskog, opredijelio za uobiajeno boravite, kao fleksibilno
rjeenje.Posebno je znaajno to se eksplicitno polazi od sistema
jedinstvene zaostavtine, jer se opte pravilo primjenjuje na
cjelokupnu imovinu. Opte pravilo se primjenjuje samo ako ZMPP nije
ta drugo predvieno, kao i ako nije iskoriena kolizionopravna
autonomija volje. NASLJEIVANJEOpte pravilolan 71Za nasljeivanje
cjelokupne zaostavtine mjerodavno je pravo drave u kojoj je
ostavilac imao uobiajeno boravite u vrijeme smrti. Izbor pravalan
72Za nasljeivanje svoje cjelokupne zaostavtine ostavilac moe
izabrati pravo drave iji je dravljanin ili pravo drave u kojoj ima
uobiajeno boravite u vrijeme izbora mjerodavnog prava ili u vrijeme
smrti. Za nasljeivanje nepokretne zaostavtine ostavilac moe
izabrati pravo drave gdje se ona nalazi.Izbor prava mora biti
izriit ili da jasno proizilazi iz okolnosti sluaja i u formi
predvienoj za raspolaganje imovinom za sluaj smrti (testament,
zajedniki testament ili ugovor o nasljeivanju).Postojanje i
materijalna punovanost izbora mjerodavnog prava cijeni se prema
izabranom pravu.Odredbe st. 1 do 3 ovog lana primjenjuju se i na
promjenu i opoziv ranijeg izbora mjerodavnog prava.
52. Mjerodavno pravo za zakonsko nasljedjivanje
Opte pravilolan 71Za nasljeivanje cjelokupne zaostavtine
mjerodavno je pravo drave u kojoj je ostavilac imao uobiajeno
boravite u vrijeme smrti.U slucaju da to lice nema uobicajeno
boraviste ili se ne moze utvrditi, mjerodavno je pravo suda (lex
fori) tj crnogorsko pravo.
. . . . . . . . . . . . . . . .. . .. .. . ... .... . . . .
.
53. Mjerodavno pravo za testamentalno nasljedjivanje
ZMPP predvidja da se u pogledu testamentalnog nasljedjivanja
primjenjuje isto pravo kao u pogledu zakonskog nasljedjivanja, s
tim sto se postavljaju posebna pravila u pogledu forme testamenta.
Pored posebnog clana za formu testamenta ZMPP sadrzi i normu o
testamentalnoj sposobnosti.
54. Mjerodavno pravo za formu testamenta
U skladu sa maksimom in favor testamenti, odnosno sa teznjom da
se zjava volje koja je postala neponovljiva odrzi na snazi ako je
to razumno moguce, postoji teznja da se predvidi nekoliko
alternativnih prava po kojima se cijeni formalna punovaznost
testamenta. Ne bi bilo cjelishodno da se u situaciji kada se
nasljednopravni odnos vezuje za vise drzava testament smatra
nevazecim, zato sto ne ispunjava formalne uslove po jednom pravu, a
odgovara standardima nekog drugog prava. Nase pravo je u pogledu
forme testamenta preuzelo odredbe iz Haske konvencije o rjesavanju
sukoba zakona u pogledu testamentarnih odredbi i 1961. godine.
Konvencija se primjenjuje bez obzira na reciprocitet i predvidja
veoma siroku listu alternativa. Time je snazno istaknuto nacelo
favor testamenti. U ZMPP se navodi da se ista rjesenja odnose i na
opoziv testamenta. Prilikom odredjivanja mjerodavnog prava za formu
testamenta ne moze se primjenjivati uzvracanje ili upucivanje na
dalje pravo.
Punovanost forme testamentalan 73Testament je punovaan u pogledu
forme ako je punovaan po jednom od sljedeih prava: 1) po pravu
drave gde je testament sastavljen; 2) po pravu drave iji je
dravljanin bio zavjetalac u vrijeme raspolaganja testamentom ili u
vrijeme smrti; 3) po pravu prebivalita zavjetaoca u vrijeme
raspolaganja testamentom ili u vrijeme smrti; 4) po pravu
uobiajenog boravita zavjetaoca u vrijeme raspolaganja testamentom
ili u vrijeme smrti; 5) po pravu Crne Gore;6) za nepokretnost - i
po pravu drave gdje se nepokretnost nalazi;7) po pravu koje je
mjerodavno ili bi bilo mjerodavno za nasljeivanje u vrijeme
raspolaganja testamentom.Opozivanje testamenta je punovano u
pogledu forme ako je ta forma punovana po bilo kojem pravu prema
kojem je, u skladu sa stavom 1 ovog lana, testament mogao biti
punovano sastavljen. Na punovanost forme testamenta utie
i:-postojanje ogranienja u pogledu uzrasta, dravljanstva ili drugih
linih svojstava zavjetaoca;-ispunjenje uslova u pogledu
svjedoka;-zabrane odreenih vrsta raspolaganja za sluaj smrti.
Postojanje, materijalna punovanost, dejstva i tumaenje
raspolaganja imovinom za sluaj smrtilan 74Za postojanje,
materijalnu punovanost, dejstva i tumaenje raspolaganja imovinom za
sluaj smrti mjerodavno je pravo koje bi bilo mjerodavno za
nasljeivanje ostavioca u vrijeme kad je raspolaganje uinjeno.
Raspolaganje e biti punovano i kad je punovano, po pravu
mjerodavnom za nasljeivanje u vrijeme smrti ostavioca. U tom
sluaju, isto pravo je mjerodavno za dejstva i tumaenje raspolaganja
imovinom za sluaj smrti.Odredbe st. 1 i 2 ovog lana primjenjuju se
i na sposobnost za pravljenje testamenta. Na ovu sposobnost ne utie
kasnija promjena mjerodavnog prava.Strane iz zajednikog testamenta
ili ugovora o nasljeivanju mogu da se sporazumiju da je za
postojanje, materijalnu punovanost, dejstva i tumaenje njihovog
raspolaganja mjerodavno pravo koje jedna od njih moe odrediti u
skladu sa lanom 72 st. 1, 2 i 5 ovog zakona.
55. Mjerodavno pravo za nasljedjivanje u pravu EU
Uredba o nasljeivanju
Uredba o nasljeivanju odnosi se na svaki oblik prenosa svojine
za sluaj smrti, bilo da se radi o svojerunom raspolaganju na osnovu
testamenta ili ugovora o nasljeivanju, ili da je u pitanju zakonsko
nasljeivanje. Ako nisu ispunjeni uslovi za primjenu pravila opte
nadlenosti, nadleni su sudovi one drave lanice u kojoj se nalaze
predmeti iz ostavine, ako je ispunjen jedan od alternativno
postavljenih uslova: da je ostavilac prethodno imao uobiajeno
boravite u toj dravi, ali da nije prolo vie od pet godina od tog
boravka do pokretanja postupka; ili da je ostavilac u vrijeme smrti
imao dravljanstvo te drave; ili da neki od nasljednika ili legatara
ima uobiajeno boravite u toj dravi; ili da se zahtjev odnosi
iskljuivo na te predmete.Poglavlje III se odnosi na mjerodavno
pravo. U domenu odreivanja mjerodavnog prava, Uredba je veoma
inovativna i opredjeljuje se za liberalan pristup, koji karakterie
opredjeljenje za uobiajeno boravite kao osnovnu taku vezivanja, i
jaanje kolizionopravne autonomije volje. Ove odredbe imaju
univerzalnu primjenu, dakle pravo koje je mjerodavno na osnovu ove
uredbe primjenjuje se nezavisno od toga da li je to pravo drave
lanice. U osnovi kolizionopravnih rjeenja za nasljeivanje
predvienih Uredbom je opredjeljenje evropskog zakonopisca da se
uobiajeno (redovno) boravite ostavioca javlja kao osnovna taka
vezivanja, dakle kao opte pravilo.[footnoteRef:7] Umjesto
dravljanstva i mjesta nalaenja stvari, taaka vezivanja koje su jo
uvijek najire rasprostranjene u nacionalnim pravima zemalja lanica,
evropski zakonopisac se opredijelio za uobiajeno boravite, kao
fleksibilno rjeenje. [7: Ovaj koncept je nastao u uporednom pravu,
da bi otklonio probleme koji se u praksi javljaju u utvrivanju
prebivalita, koji ima razliit sadraj u nacionalnim pravima. Za
razliku od prebivalita, uobiajeno boravite je faktiki, a ne pravni
koncept, to mu omoguava nunu fleksibilnost jer svaki sudija na
osnovu injenica utvruje ta e se smatrati uobiajenim boravitem lica
u konkretnom sluaju, to sudovi u drugim zemljama prihvataju bez
preispitivanja. Vidi detaljnije: Maja Kosti-Mandi, Maja
Stanivukovi, Mirko ivkovi, Private International Law of Montenegro,
International Encyclopedia of Laws, Kluwer Law International, 2013,
pp. 64-66]
Uredba o nasljeivanju ne sadri definiciju ovog koncepta, a taka
17 preambule navodi da je opredjeljujui razlog za davanje primata
uobiajenom boravitu bilo postizanje pravne sigurnosti da se
mjerodavno pravo moe unaprijed odrediti i da sa tim pravom postoji
bliska veza. Takoe, u interesu pravne sigurnosti mjerodavno pravo
se odnosi na cjelokupnu zaostavtinu, bez obzira na vrstu i mjesto
nalaenja stvari, kako bi se izbjegle tekoe koje mogu nastupiti iz
mogue diobe zaostavtine. Pritom, ova taka vezivanja je vremenski
locirana, u cilju izbjegavanja mobilnih sukoba zakona, na uobiajeno
boravite u vrijeme smrti ostavioca. Posebno je znaajno to se
eksplicitno polazi od sistema jedinstvene zaostavtine, jer se opte
pravilo primjenjuje na cjelokupnu imovinu. Naravno, opte pravilo se
primjenjuje samo ako Uredbom nije ta drugo predvieno, kao i ako
nije iskoriena kolizionopravna autonomija volje. I upravo institutu
kolizionopravne autonomije volje je dato veoma znaajno mjesto, a u
skladu sa savremenim tendencijama u uporednopravnom pravu, gdje je
ovaj institut sve prisutniji i u domenu mjerodavnog prava za
nasljeivanje. Na nacionalnom planu, ona prava koja dozvoljavaju
izbor prava za nasljeivanje predviaju i znaajna
ogranienja.[footnoteRef:8] to se tie prava Evropske unije, Uredba o
nasljeivanju usvaja ogranienu kolizionopravnu autonomiju volje, pa
ostavilac za nasljeivanje svoje cjelokupne zaostavtine moe izabrati
pravo drave iji je dravljanin, a izbor prava mora biti izriit i
uinjen u formi predvienoj za raspolaganje imovinom za sluaj smrti
(l.17). Izbor prava mora biti izriit i u formi predvienoj za
raspolaganje imovinom za sluaj smrti (testament, zajedniki
testament ili ugovor o nasljeivanju), a postojanje i materijalna
punovanost izbora mjerodavnog prava cijeni se prema izabranom
pravu. [8: Vidi npr. l. 79 belgijskog i l. 89 st. 3, 4 i 5
bugarskog ZMPP.]
Poseban lan je posveen ugovorima o nasljeivanju kao i
zaostavtini bez nasljednika.
56. Mjerodavno pravo za nepokretnosti
Mjerodavno pravo za nepokretnosti je pravo drzave u kojoj se
nekretnina nalazi. Opste je ptrihvacena koliziona tacka lex rei
sitae. Ovakva solucija ima vise opravdanja. Prije svega, istice se
da su nekretnine dio suverene drzave pa se ne moze dozvoliti da se
njihov status procjenjuje po neko drugom pravu, istice se da
nekretnina predstavlja dio drzavne teritorije i da je logicno da
nosilac prostorne suverenosti ima i pravo raspolaganja. Nekretnine,
istina, danas nemaju onoliki ekonomski znacaj kao u doba feudalizma
kada je ovaj princip nastao ali je njohov znacaj za domacu privredu
izuzetno veliki. Nekretnine mogu biti posebno relevantne i za
bezbjednost jedne zemlje, posebno one u pogranicnim pojasevima, pa
je logicno da se nad njoma zadrzava kontrola domaceg prava.
Stvarna prava na nepokretnim stvarimalan 26Za sticanje,
prestanak, sadrinu i vrenje stvarnog prava na nepokretnoj stvari
mjerodavno je pravo drave u kojoj se stvar nalazi.
Posebne teskoce nastaju kada se radi o stvarnim pravima na vise
nekretnina. Ovdje sam pravni odnos naravno, postoji medju ljudima,
vlasnicima nekretnina, a ne medju samim nekretninama. Kod stvarnih
sluzbenosti tangirane su dvije nekretnine povlasno i posluzno
dobro. Slicno je i kod susjedskih prava. Problem nastaje kada se
nekretnine, koje se u okvirima odredjenog stvarnog prava dovedu u
vezu, nalaze u razlicitim drzavama. Tada pravilo lex rei sitae
ukazuje na dvije drzave, odnosno dva prava. Ako su u pitanju u
stvarne sluzbenosti, pod lex rei sitae moze se podrazumijevati
pravo zemlje u kojoj se nalazi posluzno dobro, ili pravo zemlje u
kojoj se nalazi povlasno dobro. Smatra se da bi bilo logicno dati
primat pravu one drzave gdje se nalazi ona nekretnina koja trpi
neko ogranicenje. Kod stvarnih sluzbenosti to bi bilo pravo drzave
u kojoj se nalazi posluzno dobro. (Naj taj nacin bi se izbjeglo da
se svojina ogranici na nacin koji ne poznaje pravo drzave u kojoj
se nepokretnost nalazi.) Isto rjesenje se moze primjeniti u pogledu
onih susjedskih prava koja su jednosmjerna, gdje se moze
razlikovati nekretnina ciji vlasnik trpi ogranicenja nekretnina
ciji vlasnik koristi ovlascenja. Ako je rijec o pravima koja se
izrazavaju kroz uzajamna ogranicenja svojine ona bi mogla nastati
samo ako ih poznaju obe leges rei sitae.
57. Mjerodavno pravo za pokretne stvari (osnovno i alternativna
rjesenja)
U pogledu stvarnih prava na pokretnim stvarima lex rei sitae je
osnovno, ali ne i jedino rjesenje. Kao alternativno rjesenje javlja
se princip mobilia personam sequntur (pokretnosti prate licnosti).
Ovaj princip dovodi do primjene personalnog prava vlasnika pokretne
stvari. U nekim pravima lex rei sitae je zamijenjen, u potpunosti
ili djelimicno, sa lex loci actus, pravom zemlje u kojoj se
preuzima pravni posao koji se odnosi na nepokretnost. U novijem
anglo-americkom pravu, primjenjuje se i princip najtjesnje
povezanosti u pogledu stvarnih prava na pokretnostima. Stvarna
prava na pokretnim stvarimalan 27Za sticanje i prestanak stvarnog
prava na pokretnoj stvari mjerodavno je pravodrave u kojoj se
pokretna stvar nalazila u vrijeme preduzimanja radnje ili
nastupanja okolnosti na kojoj se zasniva sticanje ili prestanak
stvarnog prava.Ako su pojedine radnje ili okolnosti, koje su
neophodne za sticanje ili prestanak stvarnog prava na pokretnoj
stvari, nastupile u jednoj dravi, smatrae se ostvarenim i u drugoj
dravi u kojoj je nastupila posljednja radnja ili okolnost kojom se
zasniva sticanje ili prestanak stvarnog prava.Za sadrinu i vrenje
stvarnog prava na pokretnoj stvari mjerodavno je pravo drave u
kojoj se stvar nalazi.
Promjene mjesta nalazenja pokretne stvari Premjetanje pokretnih
stvari u Crnu Goru (mobilni sukob zakona)lan 29Ako se pokretna
stvar, na kojoj je punovano steeno stvarno pravo u drugoj dravi,
premjesti u Crnu Goru, steeno stvarno pravo se priznaje u Crnoj
Gori, ukoliko pravo Crne Gore poznaje stvarno pravo koje je po
sadrini i dejstvima ekvivalentno stvarnom pravu koje je steeno u
drugoj dravi.Na sadrinu, vrenje i registraciju stvarnog prava na
pokretnoj stvari iz stava 1 ovog lana primjenjuje se pravo Crne
Gore.Ako je prema pravu Crne Gore neophodna registracija stvarnog
prava iz stava 1 ovog lana i ako se ono registruje u roku od 30
dana od dana kada je stvar dospjela u Crnu Goru, danom registracije
smatra se dan kada je stvar dospjela na teritoriju Crne Gore.
58. Mjerodavno pravo za stvari u tranzitu
O stvarima u tranzitu (res in transitu) govorimo kada se stvar
nadje u prolazu na teritoriji drzave koja nije drzava odakle je
stvar poslata niti je drzava opredjeljenja. S obzirom da je kontakt
res in transitu sa teritorijom drzave kroz koju prolazi sasvim
povrsan i privremen, postavlja se pitanje ima li razloga i dalje
ostati pri lex rei sitae kao kolizionom rjesenju. Postoje dvije
solucije, da bude mjerodavno pravo zemlje odasiljanja ili pravo
zemlje u kojoj se nalazi odrediste lex loci destinationis.
Stvari u prevozulan 30Za sticanje i prestanak stvarnih prava na
stvarima u prevozu mjerodavno je pravo drave u kojoj se nalazi
odredite tih stvari.Za stvarna prava na stvarima za linu upotrebu
koje putnik nosi sa sobom mjerodavno je pravo drave u kojoj se
nalazi njegovo uobiajeno boravite.- dakle mobilia personam
sequntur, personalno pravo putnika
59. Mjerodavno pravo za osnovna sredstva prevoza
U kolizionopravnu kategoriju osnovnih sredstava prevoza, spadaju
prije svega brodovi i vazduhoplovi, a blizu toj kategoriji su i
zeljeznice. Posto vazduhoplovi namjenjeni medjunarodnom saobracaju
svakodnevno prelaze preko teritorija vise zemalja ili iznad
otvorenog mora, a mnogi brodovi se vise nalaze u vodama koje ne
pripadaju ni jednoj drzavi nego u teritorijalnom moru ili nekoj
luci, sasvim je logicno da bi neopravdano ili nemoguce bilo
vezivati stvarnopravna dejstva za svakodobno mjesto nalazenja tih
stvari. Brodovi i vazduhoplovi imaju drzavnu pripadnost koja se
formira upismo u upisnik brodova, odnosno registar vazduhoplova.
Ovi upisi imaju konstitutivno stvarnopravno dejstvo. Iz ovog
razloga polozaj vazduhoplova i brodova ima izvjesnih slicnosti sa
nepokretnostima. Mjerodavno pravo za osnovna sredstva prevoza je,
dakle, pravo drzave ciju pripadnost brod, odnosno vazduhoplov ima.
Brod ili vazduhoplov imaju nacionalnost one drzave u kojoj su
registrovani. Isto rjesenje je propisano i za brodove u
gradnji.Prevozna sredstvalan 31Za sticanje, prenos i prestanak
stvarnih prava na prevoznim sredstvima mjerodavno je:1) pravo drave
pod ijom zastavom brod plovi; 2) pravo drave u kojoj je vazduhoplov
upisan;3) pravo drave u kojoj se nalazi mjesto poslovanja lica koje
koristi (eksploatie) sredstvo za eljezniki, odnosno drumski
saobraaj.
60. Autonomija volje kod ugovornih odnosa (pojam i znacaj)
Ovlascenje stranaka da same izaberu mjerodavno pravo, u
medjunarodnom privatnom pravu je poznato kao autonomija volje.
Princip da ljudi mogu sami da odredjuju svoje obaveze i da su
vezani onim sto su odredili jedna je od veoma starih pravnih i
etickih ideja. Najvazniji prakticni razlog za prihvatanje
autonomije volje u medjunarodnom privatnom pravu jeste zato sto
prihvatanje izbora koji su same stranke ucinile predstavlja jedno
relativno lako i jednostavno rjesenje, cvrstu tacku na koju se sud
moze osloniti. 61. Granice autonomije volje stranaka
Sto se tice oblasti u kojima se moze koristiti autonomija volje,
u nacelu se moze koristiti kod svih gradjanskopravnih i
privrednopravnih ugovora, samo kada su u pitanju ugovorni odnosi.
Medjutim ogranicenja postoje:- u oblasti medjunarodnog transporta.-
kod cesije, zastupnistva, i posrednistva stranke ne mogu izabrati
pravo koje bi bilo mjerodavno i za efekte ovih pravnih poslova
prema trecim licima. - Autonomija volje je iskljucena i kod ugovora
koji se odnose na nepokretnost moguca samo primjena lex rei
sitaeOdgovor na pitanje da li stranke mogu odrediti i mjerodavne
imperativne norme ili im je to pravo rezervisano samo za
dispozitivne norme, zavisi od stava prema pravnoj prirodi
autonomije volje. Jedni se zalazu za kolizionopravno shvatanje
autonomije volje, a drugi za materijalnopravno. Prema
kolizionopravnom stanovistu, autonomija volje je svojevrsna tacka
vezivanja (lex voluntatis) i ona ima dejstvo kao i druge tacke
vezivanja odredjuje mjerodavno pravo cije ce se norme primjeniti, i
to kako dispozitivne, tako i imperativne norme. Nece se primijeniti
samo one norme kkoje su suprotne javnom poretku. Prema
materijalnopravnom stanovistu, autonomija volje podrazumijeva u
sustini istu sirinu izbora koju stranke imaju i u unutrasnjem
materijalnom pravu. Dakle, stranke na posredan nacin mijenjaju ili
dopunjuju dispozitivne norme onog prava koje je inace mjerodavno.
Imperativne norme inace mjerodavnog prava ne mogu mijenjati. U
nasem pozitivnom pravu nema eksplicitne norme koja bi rijesila
dilemu izmedju kolizionopravne i materijalnopravne prirode
autonomije volje. Teorija je ipak bliza kolizionopravnoj
koncepciji. Misljenje je da nema razloga da se stranacka autonomija
volje ogranici na dispozitivne norme jer ogranicenjem autonomije
volje na dispozitivne norme, nestao bi najvazniji pozitivni efekat
autonomije volje a to je otklanjanje neizvjesnosti u pogledu
mjerodavnog prava.
62. Pitanje koneksiteta i vremena koriscenja autonomije
volje
Koneksitet predstavlja vezu izmedju izabranog prava i ugovornog
odnosa. Po jednom shvatanju mogucnosti za izbor mjerodavnog prava
su ogranicene pa strane ugovornice mogu birati samo jedno od prava
sa kojima je ugovorni odnos povezan. Neophodna je dakle veza,
koneksitet, izabranog prava sa ugovornim donosom. Prema drugom
shvatanju, takva veza nije potrebna, i moze se birati za mjerodavno
i pravo sa kojim ne postoji koneksitet. Koneksitet se moze traziti
u dva oblika. Prema jednom, strozem, zakonodavac nabraja one veze
koje dolaze u obzir i time tacno odredjuje izmedju kojih prava
stranke mogu izabrati. Drugi nacin je fleksibilniji, pa zakonodavac
samo navodi da koneksitet treba da postoji. U americkom stanovistu
vlada jos elasticnije stanoviste, pa se izbor dozvoljava i u
slucaju kada nema koneksiteta, ali je potrebno da postoji neka
druga razumna baza, tj razuman razlog da se izabere odredjeno pravo
za mjerodavno. Slicno je i u portugalskom pravu. Ova rjesenja su
kao sto vidimo, jedna prelazna solucija, sasvim bliska onoj koja
pociva na potpunoj slobodi izboraNas ZMPP ne zahtijeva koneksitet.
Ono sto ide u prilog takvom rjesenju jeste da cinjenica da postoji
pozezanost izmedju ugovornog odnosa i prava neke drzave ne znaci da
bi to pravo bilo adekvatnije za rjesavanje tog ugovornog odnosa.
Takodje, nekada je razlog izabira prava koje nije povezano sa
ugovornim odnosom upravo to sto se zeli postici neutralnost, i time
se ne bi napravio ustupak ni za jednu ni za drugu stranu. U nasoj
praksi se cesto kao takvo bira svajcarsko pravo (sem sa svajcarskom
strankom ugovornicom) bar zbog toga sto to nije pravo ni jedne od
strana ugovornica, a predstavlja jedno moderno i dostupno
pravo.
Vremenski momenat do kojeg se moze koristiti ??
63. Vrste autonomije volje stranaka
Teorija i praksa poznaju izricitu i precutnu autonomiju volje.
Izricita autonomija volje postoji kada stranke izricito odrede koje
ce pravo biti mjerodavno. Kada je u pitanju precutna autonomija
volje, rijec je o precutnom izboru, kada stranke nisu izricito
odredile koje ce pravo biti mjerodavno, ali se iz ugoovra vidi da
su imale u vidu jedno pravo kao mjerodavno, da su htjele da se
primjeni to pravo. Dokaz precutno izrazene volje moze biti okolnost
da se stranke u svom ugovoru pozivaju na zakonske odredbe iz
odredjenog prava ili koriste neke karakteristicne termine koji su
osobenost nekog odredjenog prava. Kao indikacije mogu posluziti i
neke druge okolnosti, ali je vazno da indikacije budu snazne,
nedvosmislene i da ne pruzaju lako povod za razlicite
interpretacije. Uz izricitu i precutnu autonomiju volje, pominje se
i treca kao kategorija i hipoteticna autonomija volje. Tu se ne
radi o pravu za koje su stranke htjele da bude mjerodavno, vec o
pravu za koje bi bilo logicno da su ga stranke htjele, ciju su
stranke primjenu trebale da zele, kao razumni privrednici, trgovci.
Sud kada istrazuje hipoteticnu autonomiju volje stranaka ne polazi
uopste od volje stranaka, vec trazi pravo koje je najlogicnije,
najcvrsce vezano sa ugovorom. Postavka hipoteticne autonomije
volje, kao kolizionog rjesenja, je u stvari identicna sa principom
najtjesnje povezanosti. Prema tome autonomja volje moze biti
izrazena samo na dva nacina: izricito i precutno.
64. Supsidijerne odlucujuce cinjenice za ugovorne odnose
Posto je autonomija volje vrlo koristan, ali slabo koriscen
instrument za odredjivanje mjerodavnog prava, u nedostatku izbora
sudovi mjerodavno pravo odredjuju pomocu supsidijarnih tacaka
vezovanja. Najvaznije su lex loci contractus, lex loci solutionis,
domicil ili sjediste duznika karakteristicne prestacije i princip
najtjesnje povezanosti. Lex loci contractus Lex loci contractus,
odnosno pravo mjesta zakljucenja ugovora je najstarija tacka
vezivanja. Javlja se u 14. vijeku. Ovo je rjesenje bilo posebno
opravdano u vrijeme kada je transport bio nerazvijen i svaka
komunikacija osim neposredne dosta tesko izvodljiva. Medjutim,
brzim razvojem saobracaja i komunikacije dolazi se do toga da
mjesto zakljucenja ugovora moze biti samo slucajno (npr. na
proputovanju) i javljaju se teskoce oko utvrdjivanja mjesta koje se
treba smatrati mjestom zakljucenja ugovora. Tako lex loci
contractus sve vise gubi svoj znacaj. Lex loci slutionisLex loci
slutionis, tj zakon mjesta ispunjenja odnosno izvrsenja ugovora
javlja se u teoriji kasnije nego lex loci contractus, tek u 19.
vijeku. Mjesto izvrsenja ugovora, za razliku od mjesta zakljucenja
, ne moze biti slucajno. Teskoce koje se javljaju kod ove tacke
vezivanja zato sto je lako utvrditi mjesto izvrsenja ako je to
mjesto odredjeno u ugovoru ili je do izvrsenja vec doslo, ali ako
ugovor nije ispunjen, a ugovornice nisu odredile mjesto izvrsenja,
dolazi do problema kvalifikacije tog pojma. Teskoce ogu nastati i
oko toga sto u jednom ugovoru mogu biti dva ispunjenja (npr
ispunjenje kupca i ispunjenje prodavca predaja robe i isplata
cijene), pa u tom slucaju lex loci solutionis ukazuje na vise
prava. 65. Domicil duznika karakteristicne prestacije
Medju protagonistima ove tacke vezivanja najvise se isticao
svajcarski autor nicer. Po njegovom shvatanju je pogresno traziti
vezu sa samim ugovorom vec se treba okrenuti pravim zivotnim
odnosima. Najjaca veza sa jednom transakcijom je veza preko
previvalista (za pravno lice, sjedista) one strane cija je obaveza
karakteristicna za tu transakciju. Snicer smatra da je nakon sto je
napustena trampa kao osnovni oblik zamjenje, moguce u svakom
ugovoru odrediti karakteristicnu obavezu. Kod trampe su obaveze
obije strane jednake prirode. Medjutim, kod kupoprodaje
karakteristicna je obaveza prodavca, kod ugovora o prevozu obaveza
prevozioca, kod ugovora o djelu obaveza poslenika itd. Tako preko
nosioca karakteristicne obaveze dolazimo do prava koje je
mjerodavno. Za razliku od ostalih direktno vezujucih tacki
vezivanj