-
MOMO KAPOR FOLIRANTI
UVOD
etajui po Knez Mihajlovoj, godinama susreem jednog ludaka. Moj
ludakkoraa veoma brzo i teko ga je pratiti. Na prvi pogled oveku se
moe uinitida mu se negde jako uri, ali to je samo varka; ma koliko
dugo da sam gapratio, nikada nisam uspevao da otkrijem njegov cilj
bila je to uvek istatura, posle koje bi naglo iezao u jednoj od
sumornih kuerina iza pasaa tosa Knez Mihajlove vodi na Obiliev
venac.
Moj ludak je odeven po modi iz pedesetih godina: teki zimski
kaput saivenod grombija, ulepan ramenima napunjenim fatelinom, visi
na njemu kao navealici; on nosi plitak eir preirokog oboda koji je
nekada predstavljaobeogradsku varijantu popularnog crnog eira Doka
Holideja iz filma Dragamoja Klementina (Oh, my darling, oh, my
darling, oh, my darlingClementine ...). Ovratnik njegove koulje je
visok i zaobljen pa veomapodsea na kragne arlston-koulja, a vor
kravate vezan u mikroskopskitrougao. Pantalone, zvane frulice,
imaju iroke manetne i veoma su uske;izdaleka lie na neto deblje
arape. Oigledan je njegov dirljivi napor da jedanve pohaban i umaen
kostim star dvadesetak godina, spase od propasti.Tragovi trule
elegancije i oajanja prisutni su u njegovom hodu: moj ludakkoraa
elastino poput periferijske make, uvek malo poguren, sa rukama
naleima. Tek izbliza moe se uoiti rasulo njegovog lica i odee s
drugestrane ulice on bi liio na ostale prolaznike, samo da nije tog
hoda, koji su jo1949. zvali frajerskim ili degenskim. Radi se,
naime, o hodu naroitojkombinaciji lukavosti i mangupske obesti sa
kojom se eta odelo... Ima u tomkoraku neto od eretskog prikradanja
zavodnika, kome je ulica veliko lovite.Moj ludak obino pevui dok
paljivo prati ivicu trotoara. uo sam i ta: to jeubitano jednolini
refren hej babu ribu a baba jede ribu a deda jebe babu hejbabu ribu
hej babu ribu hej ribu babu...
Za nekog ko je poput mene najvei deo ivota proveo na ulici,
ludaci nisunikakva retkost. Poznajem sve ludake koji su se
poslednjih dvadeset i petgodina pojavljivali na Knez Mihajlovoj,
mojoj najdraoj ulici na svetu. Seamse i izludelih ruskih
emigranata, babuki u olinjalim astraganskim bundama,bivih generala
se seam, uvaenih staraca to su se sasvim prepustili bedi,obrasli u
duge sede brade zapletenih dlaka (jedan od njih jo i danas obilazi
triinostrane itaonice na Knez Mihajlovoj, a rite njegovog zimskog
kaputatapecirane su biltenima ambasada) poznajem seksualne manijake
u tankimhubertusima njihovi nervozni prsti prljavih nokata upkaju
dno praznogdepa, oi su im vodnjikaste a na licima titra senka veite
krivice i stida,onaniste i potajne pedere poznajem i ostarele
donuane oni prolaze KnezMihajlovom zaneti svojom izgubljenom
lepotom, ije tragove panino ispituju uogledalima optiarskih radnji.
O, siromani lepotani grofovi trafte,ostavljeni na cedilu! Vai
ivoti, to su sumorne etnje kroz nekoliko besplatnihmesta: nekoliko
itaonica, tri prazne fakultetske aule u kojima odjekujesamoa, dve
galerije gde se ne plaa ulaz poznajem i vas i vae hitre kosepoglede
pune bludnih nagovetaja upuujete ih bezuspeno mladimetaicama,
njihovom raspomamljenom proletnjem koraku, ruiastom mesu i
-
vlanim bambi-njukicama. Jo uvek oekujete da e vam se dogoditi
nekoudo oko sedam uvee, kada je Knez Mihajlova najraskonija u
obilju to nudenjeni izlozi. Keri te ulice tako mnogo obeavaju sve
dok oko devet ne ieznusa trotoara i ne utope se u bezimenosti
velikog grada. Odakle uopte stiu naKnez Mihajlovu? Gde se toliko
ure? Kuda odlaze? U kakvim sobama ive?
Godinama sam postavljao zasedu na poetku Knez Mihajlove kod
Ruskogcara, i danas to ponekad inim: ponovo se oseam kao onaj
nekadanji mladilovac na zaboravljene poznanike, za koje sam mislio
da sam ih zauvek izgubio.Tu razapinjem mreu u koju s vremena na
vreme zalutaju dragocene ribe neke devojke koje su me poznavale iz
boljih vremena, neki ljudi od kojih sampozajmljivao novac, tanije,
uzimao ga kao to se uzima porez na izuzetnost,mislei da vreme to
dolazi vraa sa kamatama ono to sam isprosjaio.Nikada im nisam
vratio te novanice od Ijubiaste hartije, a bilo bi takosmeno da im
ga vraam sada, kada je novac toliko puta zamenjen! Nepostoje,
naime, one iste novanice koje sam pozajmljivao; vrednosti su
sesasvim izmenile, a stara hartija od pet stotina dinara iz 1956,
na primer, izkoje smo bili u stanju da izmamimo naslueno bogatstvo
i rasko za jednovee (ulaznica za Kinoteku u kojoj se prikazivao
ciklus Marsela Karnea, dvekafe u Kolarcu, zelena kutija cigareta
Morava, sutranji NIN sareportaama o Parizu i dve karte za poslednji
autobus; ujutru jo i par kuvanihvirli na vlanom hlebu u kiosku na
uglu kod poetne stanice na NovomBeogradu poetak koji obeava uspean
dan!) ta novanica od petstodinara, dakle, danas vie i ne postoji i
bilo bi besmisleno da je sada vraam,ba kao to bi bilo smeno da
nastavljam neke nedovrene Ijubavi koje sumnogo obeavale sada je
kasno, a zatim, u moju mreu razapetu na tomuglu Knez Mihajlove
ponekad uleu i lica koja ne elim da vidim: ima tu i nekihneraienih
rauna, prijateljstava koja su se kidala zabunom, nekih dana
idogaaja kojih ne elim da se seam, pogreno protumaenih postupaka
igestova te ribe pustam da prou kroz rupe moje iskidane mree,
azadravam samo neka draga lica, neke godine, neko vreme...
I evo, posle onog tako briljantnog poetka etnje po Knez
Mihajlovoj, kadazakoraite na njen uglaani trotoar kod Ruskog cara
puni slatnih oekivanjada e se dogoditi neto izuzetno, da poinje
veliki kraljevski lov na draga lica iizgubljene drugare, lov na
neoekivane obrte koji moda mogu da vampotpuno izmene ivot; izmeu
tog poetka, dakle, i onog tako tunog okretagore na vrhu ulice gde
se ona uliva u Kalemegdan, tog besmisleno tupogokreta na potpetici,
kada ste ve naisto da vam se nee nita lepo desiti paponavljate
etnju zatvarajui krug unatrake obrnutim redosledom fasada iizloga,
menjajui samo stranu ulice, tek da neto promenite, izmeu ta
dvaokreta poinjem sve vie da se oseam kao onaj siroti ludak odeven
po modi iz1949, koji kao da etajui obavlja neki neobino vaan posao
dok prolazi uvektano odreenom i utabanom stazom slonova, govorei
sam sa sobom.
ini mi se tako, dok etam, da sam prestao da ivim. Izgleda mi da
sam ustvari iveo tamo negde izmeu pedesete i ezdesete i da sam
sada, poto suse svi koje sam voleo i poznavao razili, savren
stranac meu ovim svetomto prolazi mimo mene. Muvam se nekadanjom
traftom razgrui duhove
-
iezlih lepotica, koarkaica i cura u modi, prvih manekenki i
prvakinja ufloretu, to su se rasule po svetu i vremenu; oekujem da
ih ponovo sretnem,ali to je nemogue, pa uranjam u guvu i isplivavam
na Terazijama ija meirina obuhvata tugom i prazninom; ne znam vie
kamo da krenem, strah meje da me ne pobrkaju sa onim ludakom koji
uklet neprestano obilazi grad.
Neprijatno mi je to po nekoliko puta susreem ista lica; moda i
za menemisle: Eno ludaka koga smo malopre sreli kod Fontane! Boe,
kud godkrenemo, naletimo na njega ta li taj ovek veito radi po
ulici, pa on jestalno napolju! Strah me je, a ipak moram da
nastavim svoju etnju. Onajstari instinkt lovca na sreu ne naputa me
ni u trideset sedmoj, noge me vukusve dalje i dalje, sve dok Knez
Mihajlova potpuno ne opusti, a ja ne ostanemposlednji meu
manijacima to bespomono donjaju pred izlozima i nauglovima, ne
znajui gde bi odvukli svoj mali privatni pakao. Koraam zbogtoga
brzo (staro lukavstvo ludaka), kao da imam pred sobom neki
odreenicilj, pognem glavu i gledam ispred sebe brojei korake tano
hiljadu dvestatrideset i devet koraka i samo povremeno bacim pogled
na ona mesta,izmamljujui iz stare Knez Mihajlove zaboravljene
tonove, ba kao to se nanekoj izlizanoj gramofonskoj ploi oekuje
neko posebno mesto, ono na komse najzad budi uspavana srea, a sve
ostalo se slua rutinski, sve ostalo jesavreno nevano. To je ponekad
neka kapija, neki izlog ili pramen vetra kojime vraa u jednu (samo
za mene) vanu godinu i jedno vee, ili je to samodeo zakrpljenog
trotoara na ijoj povrini poinjem da oseam neke drugegradove u
kojima nikada nisam bio Knez Mihajlova svira tako pod
mojimstopalima kao zategnuti timpan na kome je 1956. stepovao u
Lotosu BobiMoreno sa sinom, i prua mi oseanje da sam jedini
preostali ludak na mrtvojstrai jednog vremena koje su ve svi
zaboravili.
Vratite se, vratite se, vratite se, vratite se, vratite se,
vratite se ...
Smeli deaci hladnog rata, devojke snanih nogu posutih zlatnim
maljama, vito ste poslednje umele da verujete u nae ludake planove
o osvajanju sveta,o slavi i uspehu, vi kojima smo obeavali naputene
zamkove u brdima ukojima emo sedeti pokraj rasplamsale vatre i pasa
i brda gramofonskih ploasa Lujem Armstrongom i Elom Ficderald, vi
kojima smo obeavali da emoostati uvek mladi, nepromenjeni u svojim
starim demperima i somotskimpantalonama izlizanih kolena sa vama
smo eleli da imamo decu duge,paevski zlatne kose i veno
prijateljstvo uvek otvorena vrata za sve kojinaiu da prezime i
crtaju u svojim blokovima, da jedu i da se okupaju, dapopiju bocu
vina i da itaju knjige; hiljade zanimljivih knjiga sa ilustracijama
uboji, stotine impresionistikih reprodukcija u izdanju Skire sa
objanjenjimana stranim jezicima koje ete nam prevoditi re po re, sa
ljubavlju i panjom.Nismo ispunili obeanja i ne sedimo vie u naim
kafanama zbijenih ramenaoko jednog stola, gde se tiskamo jer stiu
nai stari prijatelji, pokisli i promrzli,pa trljaju ruke jo sa
vrata i raduju se to nas vide na okupu i to imamo zaaj i za
cigarete, to smo uspeli da zauzmemo ba taj na sto, mada je
kafanadupke puna, a dim se moe rezati na kocke i izvoziti ak na
Aljasku: bie tostraan provod, kau, svi ste tu, svi smo se nali, i
mi im objanjavamo ko jekoga gde i kako pokupio, i kako smo naleteli
jedni na druge sasvim sluajno,
-
pa pravimo jo mesta za nove drugare koji tek pristiu i govore za
film koji sugledali da je sranje, za koncert koji su sluali da je
fal, a za damu kojusu potucali da je lopata.
Gospode, kakva pasja zima! Ima li cigaru? Ko e platiti ovo
zadovoljstvo?Mogu li da prenoim kod vas? Nema veze, moe i na
patosu, mrzi me da sesad vraam ak tamo...
Gde ste?
Hladno mi je dok etam bez vas i kao iznuti duh Hamletovog oca
obilazimkafane sada su to neka sasvim izmenjena mesta, ini mi se
kao da sanjam:poznate su mi tavanice u tim kafanama, i zidovi su mi
poznati, uglovi i patos,ali u njima vie nema limenih furuna
bubnjara na pilotinu, ni jelovnikaispisanih nespretnim rukopisom
mastiljavom olovkom pasulj sa suvo meso, nigostiju koje sam
poznavao iz vienja, ni stolica na kojima sam se klatioodravajui
ravnoteu nogama ispod stola ne umem vie da vas pronaemna svojoj
sumanutoj turi od Kalemegdana do Slavije, od 1956. do 1961.
Prelazim tu stazu, a koava mi udara u pleksus. Liim sam sebi na
mornara-sudopera na brodu koji su svi napustili u panici. Kapetan,
oficiri, putnici ipacovi. Kalemegdanski bedemi pretvaraju se pod
naletima vetra u pramac laeto plovi u srce tame. Negde daleko na
drugoj strani reke svetlucajuuznemirene lampe, ujem kako negde
dole, duboko, kljua Dunav koavami donosi mirise usidrenih lepova,
katrana, erdapske mahovine i riblje ikre.ta radim sam samcijat na
ovoj vetrovitoj palubi? Prolazim po ko zna koji putpokraj
zatvorenih prodavnica i izloga u kojima su pogaena svetla, pitam
sejesam li glupo proerdao ivot, jesam li pogreio to sam ostao ovde
uBeogradu, nastavio ivot u dve ulice i tri kafane, ili je trebalo
smoi snage iotisnuti se u svet? Andersenove bajke koje drim u ruci
pred spavanje otvarajumi se same od sebe na stranici gde Bog
spavanja pria o onima to putuju ionima koji ostaju:
Na svadbi jedne lutke, poe Bog spavanja priu, lasta je priala o
lepim itoplim zemljama gde krupni i teki grozdovi vise na lozama,
gde je vazduhtako blag i gde planine bljete u bojama kakvih kod nas
nikada nemaju. Ali im nedostaje naeg zelenog kupusa, ree kokoka. Ja
sam provelajedno leto sa svojim piliima na selu. Tamo je bila jedna
peara gde smomogli da lutamo i eprkamo. Imali smo pristup i u jedan
vrt sa kupusom. Oh,kako je bio zelen! Ne mogu da zamislim nita
lepe. Ali jedna glavicakupusa je ista kao i druga, ree lastavica, a
pored toga, ovde je esto takoravo vreme! O, na to smo se ve
navikli! ree koko. Uostalom, i ovdekod nas moe biti vrlo toplo.
Usto, ovde ne ive otrovne ivotinje kao u onimzemljama, i kod nas
nema razbojnika. Moe biti zlikovac samo onaj koji nauzemlju ne
smatra najlepom od sviju! Taj zaista ne zasluuje da ovde ivi!Plaui,
prekide koko svoj govor i nastavi grcajui: I ja sam putovala!Jednom
sam se u jednoj korpi vozila preko dvanaest milja daleko!
Putovanjene prua nikakvo zadovoljstvo.
-
Moda je to potpuno aavo ali ja se ipak zanosim milju da
neverovatnobogata zbirka moje dosade, svi promaeni asovi i sve
izgubljeno vremeutroeno na pridravanje neke bandere leima,
dugogodinje odlaganje da bilota preduzmem, bedno tavorenje sa lovom
od koje ne moe da se ivi, a kojavam ne dozvoljava ni da umrete od
gladi zanosim se bledom nadom da svete stvari, sve te godine,
meseci, dani i potroeni asovi neemu vode i da bi ihmoda iskupila
neka knjiga, pretvorivi ih jednim potezom madioniarskogtapia u
smisao. Ta knjiga me sve vie zaokuplja. Knjiga o Mimi
Laevskoj,Aletu i naim prijateljima. Ali ja ne umem da piem knjige!
Pogotovu neromane, za ije je pisanje potrebno biti vet i lukav
graditelj. Malo nade ulivami nekoliko sasvim sluajno pronaenih
redova Ralpha Walda Emersona, nakoje sam naleteo u Amerikoj
itaonici na Knez Mihajlovoj, gde sam svratio dase malo odmorim i
posedim u toplom, meu penzionerima i beskunicima.
Ovi e romani proitao sam tamo malo-pomalo ustupiti
mestodnevnicima ili autobiografijama zanosnim knjigama, kad bi ovek
samo znaokako da meu onome to naziva svojim doivljajima odabere ono
to je zaistanjegov doivljaj i kako da istinito zabelei istinu.
Moda bi jedna knjiga?
Moja nenapisana knjiga prua mi tako alibi za dalje troenje
vremena. Bez togdivnog oseanja koje me greje iznutra, beogradska
koava bi me sledila, aavgustovska jara istopila zajedno s asfaltom.
Neko bi konano utisnuo svojevisoke potpetice u moje rastopljeno
srce. Bez tog oseanja bio bih niko i nita.Ali, ta su moji
doivljaji? Jedno pijenje kafe pod rascvetalim lipamaManjea, kada je
lipov cvet pao u Mimino pivo. Otvaranje izlobe BanetaJegulje alijas
Cvijia, alijas Kviika, na koju autor nije uopte doao, pokazavitako
superiornost nad publikom koja je nagrnula u galeriju Grafiekog
kolektivada ga vidi ivog, da vidi jednog od naih momaka koji je
uspeo tamo, u Parizu.Siromana kolekcija dogaaja koja se ne moe ni
porediti sa svom onompucnjavom iz nae literature, ni sa
Hemingvejevim avionskim padovima uafriku dunglu, ili sa sibirskim
noima Fjodora Dostojevskog!
ta ima tu da trai jedna knjiga-pismo, upuena osobama koje
jenajverovatnije nee ni proitati? S druge strane, zato da ne? Moda
bi totrebalo da bude dnevnik koji bi pokazao ostalim anonimnim
bednicima da sveto im se dogaa, ili bolje reeno ne dogaa, ima takoe
nekog usranogsmisla, da smo svi roeni na isti nain, sa istim
izgledima, i da emo otii saovog sveta ko pre, ko kasnije, da e ta
smrt boleti i one najslavnije, da e ihtakoe zaboraviti ba kao da
nisu ni postojali, da svaki nedeljni slikar-amaterpred belim
platnom, u trenutku kada mu prinese etku namoenu u boju, imapotpuno
iste anse kao i Pikaso ili bilo ko drugi ko je stajao tako sam
izamiljen dvoumei se odakle da krene, a da je sve ostalo samo splet
vetine,publiciteta, srenih okolnosti, tradicije (da li iza toga
stoje gotske katedrale ilimuk kroz koji tutnje azijske konjice, a
posle tenkovi?) na kraju, da svakideak sa Novog Beograda, sin
penzionisanog zastavnika, u trenutku kadasedne na ispovraano
stepenite stambenog bloka sa gitarom kupljenom naotplatu u ruci,
ima potpuno iste izglede da zapeva kao Bob Dilan, uprkos
-
zadahu kiselog kupusa koji kulja iz podruma kroz otvor za lift,
uprkosrazmrvljenom staklu pivskih boca, uprkos rahitinoj travi po
kojoj se razvlaeupotrebljeni prezervativi, uprkos svemu. Druga je
stvar to njegova pesmanee ui u milione tuih soba, to e je uti samo
loe izbrijani milicioner-pozornik i ovek koji skuplja opuke, niko
vie, ako ne raunamo jednuprebijenu maku koja izdie ve trei dan kod
kanti za ubre. Uprkos tome.Pod zvezdama koje se vide i iz Bruklina,
i iz Kampale, i sa ove puste ledine, sakoje jo nisu odneseni ostaci
skela svi imamo prava da zavijamo nameseini zvezde e nas uti, i bie
to isto kao da su uli i svi ostali, jer zatobi inae, kog avola, taj
bubuljiavi pubertetlija uopte pevao, odakle bismogao toliko snage i
drskosti da peva posle svih trubadura, posle oraBrasensa, Bulata
Okudave i Reja arisa? Zato?
Zato ne napie knjigu? ree mi Z. D. jedne veeri, dok sam
muobjanjavao ta oseam kad etam Knez Mihajlovom. Bio je to jedan od
onihklasinih trenutaka moje slabosti, kada ne umem da zaustavim
bujicu brbljanjai kad mi se sve ini kristalno jasno i mogue, sve
ostvarijivo i razumljivo zadruge. Imam tu knjigu u glavi, kazao
sam, ali ne znam kako da jenapiem! Ta knjiga, rekao sam, ne bi
smela da bude neki blesavi roman ukome u pokuati da zavrnem itaoca,
da ga obmanem, jer to ukljuuje u sebeitavu usranu taktiku, mislim
na postavljanje lukavih zamki, gde e se jednolice pojavljivati tano
u odreenim razmacima, a radnja tei od glavia doglavia noena
avanturom ili tako nekim sranjem. Uz to, da bih napisao
svojuknjigu, smetaju mi sve ostale knjige koje sam ikada proitao;
one me naistoblokiraju, tako da nikada ne bih uspeo da ubacim loptu
u ko. Jedno vee mise tako ini da tu knjigu-fantoma treba zapoeti
reenicom: "Dok se glavnijunak nae pripovesti etao Knez Mihajlovom,
najlepom za njegabeogradskom ulicom, iznenada u izlogu jedne
prodavnice nametaja ugledadevojku udesne lepote ..." ali ve sledea
knjiga, koju uzimam u ruke iurno prelistavam, nagoni me da blebeem
u prvom licu; ali ko je to prvo lice?Ja?
"Ono to me je privuklo Mimi Laevskoj, ono to ju je izdvajalo od
svih drugihdevojaka koje sam ikada upoznao, bilo je to to Mima nije
imala oiljke odpelcovanja na miici! Hou da kaem, Mima uopte nije
imala pelce, ona dvaoiljka koja nas sve na izvestan nain obeleavaju
i ine igosanim stadomteladi. Ona kao da je pala sa neba. Niko joj
nije udario peat. Pitao sam je,kako? Kazala je: ne znam..."
Ili je pripoveda neko drugi, neko manje komplikovan od mene,
neko kodogaaje preliva sosom lane leernosti, a italac, kobajagi,
nasluuje o emuse u stvari radi iz oskudnih faktografskih podataka
poredanih jedan pokrajdrugog, ba kao to se dve obojene povrine na
platnu Raula Difija (ljubiasta izelena boja hipodroma) same od sebe
meaju u naoj ronjai.
Uostalom, koga bi zanimala ta moja nenapisana knjiga? iveo sam
poslednjihdvadeset sedam godina u relativno mirnom razdoblju
diplomatskih arki,lokalnih afro-azijskih ratova, o kojima sam itao
u novinama, i povremenih
-
nestaica ovoga ili onoga, nestaica koje su smenjivala razdoblja
obesti i obilja... Nita naroito!
Kada sam je video prvi put 1956. godine, Mima Laevska je
stanovala u izloguvelikog salona nametaja Novi dom na Knez
Mihajlovoj. Njihala se u prvojposleratnoj stolici za ljuljanje koja
je te godine stigla u Beograd, etala prekotamnog persijskog tepiha
ili se, jednostavno, izleavala na ljubiastom divanulistajui od tri
do sedam luksuznu monografiju Yugoslavia Today.
Napolju, pred izlogom, okupljala se svetina na bljuzgavici. Bio
je krajnovembra meseca i sneg nas je zatekao u dotrajalim cipelama.
Buljili smo kaoopinjeni u taj raskoni prizor obeane zemlje kojoj je
pripadala dobroosvetljena soba, za nas, obine smrtnike, potpuno
nedostina. Seam se,lampa sa svilenim abaurom bacala je svetlo na
zlatne kovrde MimeLaevske, a po Knez Mihajlovoj je zvidala koava,
bilo je hladno svetiljkesu se ljuljale na vetru koji je prodirao
kroz moj tanki mantil.
Mima je stanovala za nas beskunike.
Zaustavljali smo se pred izlogom Novog doma da malo uivamo u
toplinidomaeg ognjita. Bilo je tu ludaka, samaca, seksualnih
manijaka, stanovnikadevojakih sobica sa pogledom na sumorni zid
svetlarnika; posivelih podanikastudentskih domova i njihovih
ilegalaca; pred tim izlogom na Knez Mihajlovojzadravali su se svi
oni koji nisu znali kuda da odu: iznajmljivai leaja uprolaznim
kuhinjama to vonjaju na plesan i neoprane sudove (ugovor ih
jeobavezivao da se izmeu sedam ujutru i osam uvee ne smeju vraati u
svojkrevet), a bili su tu i oni drugi to no provode etajui deca
eleznikihekaonica i staninih restorana, a jedna soba stajala je
pred svima nama,jedna soba u kojoj bi bilo prijatno provesti itav
ivot, i jedna devojka je bilatu, u toj sobi, devojka kakva se
zamilja u besanim noima puberteta,skupocena platinasta maka bez
greke. Stanovala je u izlogu i mogli smo jegotovo dodirnuti ali
nismo, jer nas je delio nevidljivi zid, pa je to
novembarskoprivienje bilo isto tako daleko, ba kao i svi oni snovi
koje smo sanjalipokriveni svojim starim kaputima. im bismo
dodirnuli staklo prstima ili vrelimelom, istog asa bismo se budili
i tako ponovo bili izbaeni u hladni svetpedeset i este, na
raskaljani sneg pod tedljivim osvetljenjem Knez Mihajlove,u vlagu
tue ohladene kuhinje koja bazdi na zaprku i buba-vabe uginule
odbede i amotinje.
Stajao sam gotovo prignjeen uz staklo izloga oseajui na obrazima
i elunjegovu hladnou, a iza mojih lea sakupljalo se sve vie i vie
prolaznika.Jedno vreme svetina je stajala zabezeknuto. Najpre bi
aputali, govorilipobono u pola glasa divei se devojci i nametaju,
ali posle otrenjenja, potobi dobro napasli radoznalost, lagano ih
je nalivao bes, od oiju pa do dnastomaka. Postajali bi svesni
siromatva svoje odee, svojih bednih sobiaka irunih ena to knjavaju
u krpama, i same hladne, vlane i dotrajale; pa bineko iznenada
zapalio varnicu podrugljivog smeha, neko od onih to su
nalazilisnage da se isplaze pravo u lice svojoj bedi, viknuo bi:
Skidaj se, mala,stiem! i opasan kikot bi zahvatio gomilu pred
izlogom salona.
-
Rulja bi se u takvim trenucima zaljuljala, a mene je hvatao
panian strah da neprobijem staklo, da me njegove krhotine ne iseku:
bio je to strah za oi, zakou.
Strana gerla! Uh, al bi je opalio ...
Lezi malo da te vidi bata-Rale!
Kako moe ovako?
Ma, kamenjarka, kaem ti...
Ko li e to da kupi?
Bez brige! Ima ih dosta koji e sve, zajedno s njom ...
ta si zinuo, kulovino?
Kao da nikad nije video mindu!
A mi, ljudi. . . Kakve mi medvede kod kue evimo.
Pazite, dete ete mi prignjeiti!
Kud se gura, ovee? Ostae i za tebe: sit e se nagledati...
Krikovi su mi se zabadali u potiljak, pribijali me uz staklo:
bilo me je stid istrah u isto vreme da devojka iz izloga ne uje
glasove sa ulice. Ali ona ih nijeula. Ili moda jeste, samo joj je
bilo svejedno. Palila je lagano cigaretu zacigaretom i, ljuljajui
se na stolici, gledala u nas iz svog akvarijumaneverovatno svetlim
oima, koje kao da nisu poticale iz ovog grada veodnekud izdaleka,
gde su sve devojke lepo vaspitane, odrasle u slinimsobama.
Znali smo dobro: ni nametaj ni devojka nisu bili za prodaju.
Na izloenim komadima nije ni bilo cene, a tamo sasvim u dubini,
iza stvari itoplog svetla, muvali su se poslovni ljudi naoarci
poslovnjaci zlatni okviricaklili su se dok su neto potpisivali,
pili, telefonirali, srdano se rukovali.Izloeni nametaj bio je
namenjen izvozu: mlada industrija razmetala sesvojim prvim
garniturama ukradenim iz stranih asopisa za unutranjudekoraciju.
Fatamorgana graanske udobnosti pobegla sa stranica La Maisoni
Schnes Wohnen. Zemlja je jo uvek stanovala meu pohabanimpokustvom
preostalim od pre rata, ili je kupovala ormare obloene
orahovimfurnirom koji je bubrio na vlazi, odlepljivao se i visio
poput krpa.
-
Povremeno bi iz salona urno izaao po neki poslovnjak. Svetina na
ulici stajalaje pred njim kao bedem mrnje, oi u oi a zatim bi se
bez rei razmaklapravei mu prolaz do kola.
Ostajao sam pred tim izlogom sve do kraja, dok ne pogase svetla
i nezakljuaju radnju. Video sam: devojku je svake veeri pratio
drugi poslovnjak.Ponekad je ulazila u automobil, a ponekad odlazila
peke niz Knez Mihajlovuogrui se kaputom, okruena sredovenim
mujacima. Liila mi je na srenuprincezu kojoj upravo predlau noni
program pravljen samo za nju i njenprovod. Zavideo sam kao ivotinja
i njoj i njenim pratiocima to odlaze u neki,za mene, nedostian svet
(ne naputajui oseanje da i sam pripadam tomkrugu prijatno
osvetljenih soba, utivih razgovora i deza, ali da sam
nekomnepravdom isteran iz njega), kovao planove kako da postanem
jedan odnjihovih, odvijao po ko zna koji put staru filmugu u boji i
vistavinu o malimsrenim udima koja me bez muke uvode u njihovo
drutvo, gde se, najzad,pokazujem duhovitijim, spretnijim i
tajanstvenijim od svih to mi kradu tudevojku, a onda sam ih mrzeo i
video sebe u konom injelu do zemlje bezoznaka ina lice mi je u tom
delu filma bilo tvrdo, neprobojno i uvotenozlom zamiljao sam kako
leernim pokretom ruke nareujem da izvedu udvorite pred zid tu
korumpiranu ubrad i nastavljam da sluam Legendu ozemlji
sibirskoj.
este noi padala je kia pomeana sa susneicom, pa su se pred
izlogomNovog doma zaustavljali samo retki manijaci i odmah
produavali dalje. Usedam sati, devojka izae sama iz salona i
pogleda me radoznalo. Stajao sampred njom onako pokisao i promrzao
prava ilustracija za Olivera Tvista, daje siroti Oliver nekim udom
nosio olinjali mantil dobijen od organizacije CARE,zbog toga to se
nekom mamlazu u dravi Dakota kamilja dlaka na leimaizlizala od
sedenja za volanom, pa ga priloio napaenima u staroj Evropi.
Ja sam Mima Laevska... kazala je uvijajui se onim dobro poznatim
itoliko puta vienim pokretom u svoj kaput, koji kao da nije imao
dugmad. (SviMimini kaputi neprestano pokuavaju da zbriu s nje!)
I odjedanput, pokidae se briljivo pohranjene trake svih onih
filmova iz mogprivatnog nonog projektora i jednostavno nisam znao
ta da kaem, samo mise neto kao plakalo, samo sam eleo da zagnjurim
nos u tamnu dlaku njenogsrebrnkastog kaputa i da udahnem njen
miris; samo sam stajao tako na onojsusneici i gledao je razrogaenih
oiju moju srenu vrnjakinju iz predugosanjanog sna, iz neke bajke
koju mi je neko davno itao, davno, jo pre rata,dok sam bio sasvim
mali deak i iveo u sobama slinim onoj iz izloga. Samosam stajao i
blenuo.
Zavri se i ovo sranje! kazala je Mima Laevska uz uzdah olakanja.
Da proslavimo, a?
A odmah zatim, dok sam je sledio potpuno zaaran i bez ijedne
duhovitosti(briljantni tosovi koje sam smiljao nedelju dana ibali
su najveom brzinomna sever, prema Kalemegdanu), odmah posle toga,
ona dodade:
-
Ja astim! Puna sam love...
Prvi put u ivotu koraao sam tako sa jednom rasnom
velegradskomdevojkom, koja je gipko pruala svoje dugake noge klaj,
klaj oslanjajuimi se na lakat. I od tada, pa verovatno sve do
smrti, uvek u na zvuk imenaMime Laevski u prvom trenutku izazvati u
glavi blesak osvetljenog izloga i njuu stolici za ljuljanje, i uvek
e to biti otar udarac u pleksus, signal koji e meupozoriti da sam
sasvim sluajno i bez ikakvog prava uo to ime, dodirnuo tudevojku
tabu, bio samo malo puten u njen krug, ba kao to siromanodete
dodiruje izloene igrake znajui dobro da nikada nee biti njegove,
dokmu majka stoji u redu za konac u robnoj kui. Samo tako.
Bilo je to u novembru moje prve neuspele beogradske godine.
U septembru sam doputovao na jednom otvorenom teretnom vagonu.
Polovinuputa preao sam u polusnu, dok mi je iznad glave promicalo
drvee ispodjesenjih oblaka, pokraj plitkih reka to ume nad
oblucima, prekoplesnivozelenih austrougarskih mostova, pa kroz
ravnicu i polja zrelogsuncokreta. Menjao sam tri dana teretnjake, a
hranili su me regruti eljni da seto pre otarase slanine i utipaka
koje su im ukuani utrpali na rastanku.Spavao sam po staninim
bifeima koji se nikada ne zatvaraju, sluao pijaneispovesti, bio
lovljen i uspeo da umaknem i, najzad, stigao u Beograd,oslukujui
kao mlad pas grmljavinu mosta iznad velianstvene reke pravo umore
svetla i topli amor Knez Mihajlove.
Doputovao sam iz provincije sa mutnim oseanjem da treba iveti
nekakodrukije od preivara iz moje ulice. Doao sam da pravim filmuge
i javio se naprijemni ispit za studije filmske reije. Bio sam
potpuno zbunjen. Pokraj menesu sedela velegradska deca, vunderkindi
sa naoarima i svenjevima knjigapod mikom. Mlade intelektualke su me
toliko prezirale da to ak nisu nipokazivale. Mnogi od njih
poznavali su ve odranije ispitivae. Srdano sueretali, razmetali se
imenima pisaca i naslovima neprevedenih knjiga. Mnogisu stigli sa
preporukama uticajnih zatitnika. Sem nekoliko oiglednihparanoika,
odbeglih provincijskih glumaca, onanista i dabalebaroa, jedinisam
ja zalutao meu ovu zlatnu decu Beograda. Bio sam, dakle, idealna
metada uvaena komisija sastavljena od samih zvunih imena isproba
svoj poznatismisao za humor, velegradski akcenat, blagonaklonu
strogost i na koncu najstranije od svega utehu pruenu u obliku
reenice: Za vas e biti boljeda pokuate idue godine .. . Bacili su
mi tu reenicu, ba kao to se prosjakudodaje sitni kroz tek odkrinuta
vrata predsoblja, da se ovek rei bede. Ofilmugama nije bilo ni
pomena! Vozali su me jedno vreme sa plesnivimekspirom, a onda su
preli na jo buavijeg Bena Donsona. Nikako nisamuspevao da pohvatam
ko dolazi iza koga: Henrici posle Riarda, ili obrnuto? Kokoga
probada, truje, davi i ucenjuje, ko kome otima krunu? Po glavi mi
semotala gomila jadnih, nepotrebnih filmova pabirenih godinama po
tri nesrenekino-dvorane tamo, kod kue; hteo sam da im nekako
objasnim kakve bih svepravio filmuge, i tek u neprijatnom utanju
one uionice saznadoh koliko sambio glup to sam poverovao njihovim
dobrim namerama. Moja filmska karijera
-
kruila je jedno pet minuta oko ispitivakog stola, a zatim
odleprala krozotvoren prozor iznad beogradskih krovova.
Nisam smeo da se vratim kui, plaio sam se da me ne pretvore u
gradskogludaka. Znam, za mnom bi sigurno vikali: Reiser! a kad se
okrenem, ulicabi bila pusta. Tamo gde sam ranije iveo, ale su
nemilosrdne a ljudi svirepi.
U hodnicima Akademije otkrih tako odbaene nesrenike sline sebi.
Polagalisu prijemne ispite iz godine u godinu, ni sami ne verujui
da e ih primiti, aliuvek iznova, uvek sa oajnikom eljom da jedanput
naprave svoju sopstvenufilmugu, da se jedanput izvuku i pokau ko
su, u stvari sami protiv svih! sa svojim privatnim ludilom, divnom
boleu. Primie me kao mlaeg brata iodvedoe u svoja svetilita.
Otkrili su mi Kinoteku (ona je bila njihov hram),prljave menze gde
su se hranili iskljuivo repetom ostacima veprovakane hrane iz
aluminijumskih tanjira, galeriju Grafikog kolektiva naObilievom
vencu, gde se moglo sedeti u toplom do devet sati uvee, na
jednojdrvenoj klupi, i jo neke sobe kojih se vie ne seam, gde nam
je jedanostareli peder putao sa gramofonskih ploa drame Oskara
Vajlda u izvoenjuser Dona Gilguda, a mi se guili keksom sa stola, i
neka druga mesta nakojima je bilo neuteno hladno, ali gde su iveli
slikari i pokerai koje supoznavali, i jo neki Dom invalida gde su
nas tuno gledali sakati ljudi, ali gdeje bilo besplatnog aja sa
rumom i slobodnih ahovskih ploa. Smucao sam sejedno vreme sa svojim
novim prijateljima i ne primeaujui kako nedeljeprolaze i kako
iezavaju poslednji tragovi mog graanskog ivota, kako sepantalone
liu na kolenima, a tur postaje proziran kao sito. Ali to
spoljnopropadanje nije me mnogo brinulo. Jo nisam imao lice bitange
onajizgladneli izraz i veitu spremnost da zbriem im ko vikne ili
potri; nisam jobio nabacio poniavajuu masku bede koju su moji novi
prijatelji nosiliprirodno i bez ikakvog stida.
Prvih noi spavao sam kod zemljaka i nekih dalekih roaka.
Nekoliko puta i nastolu u prizemnom sobiku jedne bakice bogomoljke,
koja je radila kaogarderoberka u pozoritu, a ja je oslovljavao
neprestano sa kumo, jer jenekada davno dolazila u kuu moga oca, gde
su je isto tako zvali.Septembarska jutra bila su svea; beogradski
dani su mnogo obeavali. Istina,samo pre podne veeri su bile tupe i
neutene. Brijao sam se na esmi udvoritu (sa obe strane tog
sirotinjskog trga nalazili su se drugi prizemnistanovi, u dnu
golubarnik i zajedniki klozet), a dorukovao kiselo groe kojeje
raslo na lozi to je puzala uz dvorine zidove. udio sam se: otkud
groetako daleko?
Najvie od svega, prvih nedelja me izluivala neprestana
grmljavinabeogradske noi; daleka tutnjava kamiona i tramvaja,
udaljeno tulenjebrodskih sirena sa reke. Jedan postojan um nalik na
talase zapljuskivao mevelikim oekivanjima dok sam se uljuljkivao u
san, leei na stolu. Taj nonium obeavao je neto izuzetno, neto to
samo Beograd ume da darujeonima koji pate. Svakoga jutra, tako,
budio sam se kao da me oekuje nekidragocen poklon, koji mi je po
noi obeavala ta grmljavina starog grada to jeusreio toliko mladih
doljaka, pruio utehu oajnicima i izbeglicama kada su
-
stizali preko njegovih reka da potrae hleb, krov i ime. udno,
ovek otupiposle izvesnog vremena na mnoge stvari, ali jedno od
retkih uzbuenja koje mije preostalo iz prvih beogradskih noi, to je
taj velianstveni i ni na jednomdrugom mestu neponovljivi um grada u
blagoj noi rane jeseni. Oslukujemga i danas kao udaljenu jeku,
ponovo pronaeni zaviaj, obeanje i utehu.
I dok koraam sa Mimom Laevskom ruku pod ruku, znam: ovu
skupocenudevojku poklonila mi je beogradska no. Ko zna ta me jo
oekuje?
Zanimljivo je da onaj prizor iz 1956. u izlogu Novog doma
najpriblinijeobjanjava ko je devojka to me prati ruku pod ruku kroz
sve ove godine. Imaneto u toj ivoj slici to otkriva sutinu Mime
Laevske, njen karakter i itavnjen kasniji ivot. Ona u stvari ivi
kobajagi, voli isto tako. Ona naputa tekosvojena mesta privuena
nekim drugim, moda loijim, manje dekorativnimna prvi pogled, ali
uvek novim, koji e posle nje biti proglaeni za modu.Jednostavno,
niko ko je poznavao Mimu Laevsku nije mogao da prati njenritam, ni
redosled dogaaja, tu udnu hroniku nepredvidljivih situacija u
kojezapada ili, bolje reeno, koje nju trae i pronalaze. I, ma
koliko stranica ispisaoo Mimi Laevskoj, ona e zauvek ostati za mene
nereiva tajna, jer, jedanputtano odreena, postavljena po ko zna
koji put na svoje mesto za stolomkafane Kolarac, iznad brda
popijenih kafa i opuaka koji se dave u crnomtalogu, ona nam ponovo
izmie nekim samo njoj svojstvenim leptir-stilom ona izranja na
sasvim drugoj obali reke i mae nam da je iva, da je izronila,da
opet moemo za njom, da je sledimo i, gle, mi naputamo ogovaranje,
vieje ne razotkrivamo i ne pijuniramo, zaista je sledimo, svako za
sebe, svako sasvojom skrivenom Mimom Laevskom tajnom, svako kriom
od drugoga,dok ona ponovo roni i iezava ostavljajui iza sebe
sumorna mesta na kojimaemo morati da nastavimo ivot bez nje.
Mima Laevska je 1956, dakle, bila jedna od prvih beogradskih
manekenki kojesu nauile da pravilno hodaju na skraenom kursu
Savremene ene u Bulevarurevolucije, pod brinim nadzorom predratne
primabalerine Galine PavloviVlkove, pet puta uzastopno Najlepe
devojke bala avijatiara u Aero klubu.
Ta rascvrkutana dama ptiije pameti i detinjastog ponaanja, koja
ni zaestoaprilskog bombardovanja Beograda nije prekinula svoju
jutarnju emisijuHigijenske gimnastike za decu, devojice i dame na
radiju, umela je da izMime izvue nesluenu gracioznost, koja je
devetnaest godina snudeno amilanesvesna svoje lepote, zarobljena u
loe hranjenom telu devojice sa Senjaka.Pomou nekoliko lekcija i
samo dve-tri usputne opaske koje je za ruku vodilaizotrena enskasta
intuicija, gospoa Vlkova je zbacila sa Mime njen
otrcaniperiferijski plat, ispod kojeg se pred zapanjenim, kratko
podianimdrutvenim radnicama Savremene ene, odjedanput rodila jedna
nova Mima lenja i raskona.
Njen mangupski senjaki klaj-klaj-klaj korak, proizvod obue koju
je Mimanajee nosila (a bile su to platnene Batine patike), onaj
njen nain na koji jeravnopravno trala sa deacima sa Senjaka ne
zapliui pritom nogama kakoto obino devojke ine kad landaraju
levo-desno, i klatarenje njenih dugih
-
nogu ija su kolena od marta pa do kraja septembra bila
jedinstvena zbirkaranica i ogrebotina zadobijenih prilikom padova
(Mima mi je jedne veeriotkrila tajnu: njeno najvee zadovoljstvo u
detinjstvu bilo je opreznoodlepljivanje skorene krastice na kolenu,
milimetar po milimetar; oni trenucikada se ispod tamnocrvene kore
sasuene krvi pojavljuje nena nova ruiastakoa) sve to, dakle, ostalo
je u drutvenim prostorijama Savremene enekao lanjska zmijska
kouljica. Tom udu prisustvovali su sluajni svedoci: dveistaice, pet
drutvenih radnica u strogim sivim kostimima sa pounimjubilarnim
znakama u reverima, biva balet-majstorka Galina Vlkova ikorepetitor
Zdenko Pavliek, karakterni ljubavnik otputen zbog pederastije
izNarodnog pozorita.
Pred njima, eto, rodila se jedna nova Mima, tanije reeno, raala
se svakimnovim korakom po maloj improvizovanoj pisti postavljenoj
preko stolova.Moda bi taj prizor liio na Botielijevo Raanje Venere
(Mima inae veoma liina tu mladu enu koja izlazi iz koljke) da se
itava stvar deavala na obalimora ili makar kakve reke. Ali uda ne
biraju mesta na kojima e se dogoditi!
Poaaveli zidovi Savremene ene bili su prekriveni uramljenim
fotografijamagleerskih jezera iseenih iz lista Front; bilo je tu
slika sa radnih akcijapoumljavanja i godinjih skuptina, a centralni
zid su krasile ukrteneprelazne zastavice i parola Za zdrav
podmladak! Sto za kojim je zasedalakomisija drutvenih radnica bio
je zastrt kardinalski ljubiastim pliom, atkanina mestimino
progorena pepelom cigareta, uflekana tragovima prosutekafe.
Komisija je sa izvesnim podozrenjem pratila obuku prvih manekenki,
nenaputajui sumnju da se iz tog poziva najlake regrutuju kurve i
buduerazoriteljice solidnih brakova. Moda se kroz to naoko neduno
prikazivanjetela, nogu, osmeha, hoda i isprazne enstvenosti krije
uvoenje neprijateljskeideologije na mala vrata moda uopte i nije
trebalo organizovati tajsumnjivi kurs, a opet, fabrike konfekcije
traile su manekenke: bolje je dratipod rukom nuno zlo, kontrolisati
ga i usmeravati, nego biti stavljen predsvren in jednoga dana kad
za sve ve bude kasno.
Ali utisak koji je na njih ostavila Mima Laevska moe se zaista
meriti samoudom. Paf! Ona je zakoraila u svoj osvajaki pohod i,
gle, pred oima tihsredovenih domaica koje su se itavog ivota
odricale svega u ime neeglepeg i boljeg to tek treba da stigne,
zatreperio je znak za enstvenost!Gledajui tu vilastu curu dok
koraa, zaboravljale su na svoja oteala,unitena tela, proirene vene,
ten upropaten dimom beskrajnih sastanaka, aMima je gazila, i
gazila, i gazila, i gazila, okreui se poput zvrka oko sebe nakraju
staze, gazila izazovno isturenih bokova tako da su se na njenoj
vunenojhaljini bez struka ocrtavali vrhovi karlinih kostiju i
Venerin breuljak. Boljereeno, ona je sekla ustajali vazduh
Savremene ene svojim telom,prebacujui nevidljive mostove kroz
istoriju enske lepote beogradskogpaaluka.
Bilo je u njenom gracioznom hodu uzbudljive srameljivosti ena sa
Dorolakada su iznosile tepsije sa pitama Knezu Mihajlu Obrenoviu, i
potuljenecincarske erotike koja tera u ludilo i bolest dok zamie u
tamu neke magaze u
-
Sava Mali, a bilo je i onog tako okantnog raskidanja sa stidom
mislim naprvo javno svlaenje mladih plivaica na aekom kupatilu
1920, kada su, isame zapanjene dugo skrivanom belinom svojih
butina, pokuavale da sesakriju same od sebe koraajui ka reci kroz
pesak i pliak; moda je u tomprizoru bilo i neeg od luckastog hoda
beogradskih mondenki izmeu dva ratana konjskim trkama kod Careve
uprije; svega je tu bilo, sve se tu osealo imealo, ak i kloparanje
drvenih sandala koje su mlade beogradske enemorale da nose za rata
u doba nestaice onova i koe, a opet i iznad svega Mima Laevska ila
je u ritmu rok-en-rola koji je te godine sa zakanjenjemosvajao
beogradske plesne dvorane kao da je uskala, oznaavajuikorakom svaku
drugu klecavu sinkopu.
U potpunoj zanemelosti prisutnih, Galina Vlkova je izustila
tonom majstora kojiupravo svlai veo sa isklesane skulpture, samo
jedno:
Eto, to je to!
Slatka bestidnica ... prostenjao je gospodin Zdenko Pavliek,
izvodeizavrni glisando malim prstom koji je krasio dug, odnegovan
nokat. Slatkamala bestidnica!
U rei bestidnica oseao se blag trag erotike, mutno seanje
preostalo izdavne predpederske epohe u ivotu ovog finog umetnika, a
takoe neto nalikna zavist to e ovo malo udo, ovo Galinino slatko
malo bestidno otkrie, vena kapiji Savremene ene epati zloesti
mujaci i rastrgnuti jezicima,noktima, zubima i, ah, svaim! Siromani
korepetitor, koji je bio najblieMiminom preobraaju u Bulevaru
revolucije i kome se inilo da ta devojka silazisa piste i gotovo
koraa po dirkama izdrndanog Blihnera, osetio je te veeripotrebu da
zatiti Mimu od grubosti seksa i brzog propadanja. udno, svi kojisu
zaljubljeni u Mimu tvrde da ona u njima razvija taj zatitniki oseaj
i da je,moda, ba u tome njen osnovni arm, tajna njene kobnosti.
Zdenko Pavliek je, naime, te veeri predloio Mimi da joj bude
sestra i odveoje na slatki pune u kafe Maestik. Dok su koraali kroz
stolove i britvastelepeze palmi iz buria, on samo to nije stepovao
uivajui u divljenju stalnihgostiju Maestika zavidljivim pogledima
to su se poput skupocenog sagaprostirali pred njegovom stazom.
Umotan u predug crven al, iji je jedan krajpadao koketno zabaen ak
preko lea u stilu Aristida Brijana, priao je MimiLaevskoj svoj
ivot, a ona ga sluala na svoj talentovani nain, koji joj je vieod
bilo ega prokrio puteve i do najzatvorenijih beogradskih
krugova.
Jer, Mima je zaista umela da vas slua! Njene svetle oi doslovno
su uranjale uvae, a izraz njenog lica neprestano je davao do znanja
onome ko govori da jojje do te sledee reenice bogzna koliko stalo,
da gotovo izgara od nestrpljenjada je to pre uje: Oh, ne, ne, molim
te, nemoj da nastavlja sa priom, dokse ne popikim, neu apsolutno da
propustim ni jednu re od toga!
Hou da kaem, dok ste priali neto Mimi, imali ste oseanje da
upravoizvodite monodramu, da ste glavom i bradom ser Lorens Olivije
ili neto tako.
-
Mima je kao niko drugi umela da se namesti u stolici, na krevetu
ili na stolu, nanekoj ogradi, svejedno, na makast naein. Poloaj
njenog tela kao da jegovorio: Uh, to mi je ovde lepo, ah, to mi je
drago to sam s tobom, ne,zaista mi je drago, pojma nema koliko!
I eto, tako, Mima Laevska je, zahvaljujui svojoj diplomi svrene
manekenke,bila prva i poslednja devojka-model, u bilo kom od
arobnih izloga KnezMihajlove, kroz dugu istoriju trgovina i
trgovanja ove ulice.
Knez Mihajlova je, inae, prva beogradska ulica na kojoj su se
posle ratapojavili kolporteri Veernjih novosti. Njihovi gromki
glasovi kojima su izvikivalinaslove bili su sredinom pedesetih
godina udo nevieno! Svet se zaustavljao isluao ih kako se nadmeu u
urlanju, a novine su se ludo prodavale. Unedostatku senzacija, ti
momci su izvikivali poslednju vest iz Volt Diznijevogstripa: vro
nao kost!
Pre Mime se na Knez Mihajlovoj pojavio i jedan sendvi-men; bio
je to mladipozorini reditelj V. V. koji je sa dve table okaene o
vrat pokuao da reklamiraneku svoju studentsku predstavu. Njegova
karijera dobrovoljnog sendvi-menazapoela je na uglu kod robne kue
Miti, a zavrila se stotinjak metara nie,pred zgradom Srpske
akademije nauka, gde ga je uhapsio deurni milicionerzbog naruavanja
javnog reda.
Tako je Mima Laevska, postavi devojka, sila iz svoje strme
Senjake ulicepravo na manekensku pistu Savremene ene, a zatim u
izlog Novog doma i,najzad, u moj ivot one novembarske veeri kada me
je povela da proslavimozavretak sranja.
Spustili smo se do hotela Palas koji je te godine svoju staklenu
terasu pretvoriou dansing. Pred liftom nas je doekao Palasov ovek
za izbacivanje, pravi divodeven u pogrebno crno odelo, koje je sa
leve strane bilo malice ispupeno,verovatno zbog pucaljke:
Dama moe da se popne, ti ne! kazao je prepreivi nam put.
Zato? promucah.
Zato? ponovi gorila Zato? Svi pitaju: zato?
Uhvatio me je za ramena i okrenuo prema ogledalu.
Pogledaj se kako izgleda! kazao je i ja se pogledah.
Zaista, nisam izgledao reprezentativno. Video sam lice
izgladnelogdvadesetogodinjaka koji krivi pete prema unutra,
slepljenu, mokru kosu,povijena rahitina lea: stari ameriki mantil
od kamelhara visio je sa mojihmravih ramena. Odozgo, sa terase,
slivale su se bujice deza. Pogledah se uoi: bile su jedina lepa
stvar na meni. Oi ispunjene povreenim ponosom i
-
mrnjom, pune gripoznog, grozniavog sjaja, nostalgije i besa. Oi
sanjara kojie, verovao sam tada, pobediti na kraju tog usranog
filma.
Okrenuli smo se i izali bez rei, i tada sam se zarekao da
nikada, ak ni ondakada se proslavim i namlatim brda love, nikada,
nikada, nikada neu zakoraitiu Palas brlog sitih deraa i gorila.
I, da vidite, to je jedna od retkih stvari koje sam ispunio
sebi, mada se nisamproslavio.
Poeleh da je moj drug Ale sa mnom, i krenuh sa Mimom da ga traim
pogradu.
Pronali smo ga u Kolarcu na Knez Mihajlovoj. Sedeo je za stolom
pored vrata ipio aj, ekajui da neko naie i plati.
I tada to poe.
Jo ih vidim te veeri koja se pretvarala u no.
Sede i gledaju me kroz vreme. Vidim njihove ruke na kockastom
stolnjaku.Mima ima bledu kou sa slivom plaviastih vena to su leve i
desne pritokenjenog srca u koje se ulivamo. Ale ima ruke sportiste,
duge vretenaste prstekoarkaa. Na njegovom vrstom dlanu linija
uspeha prekida grubo linijuivota. udno.
Vidim ih kako se zatreskavaju jedno u drugo na moje oi. Oseam da
postajemsuvian za tim srenim subotnjim stolom.
Mima i Ale sede jedno preko puta drugog (ja izmeu njih) i gutaju
sepogledima. Da nisam tu, ona bi ga poevila pred svima, usred
Kolarca. Doveosam Mimu za njegov sto i sad treba da mi je otme. Ali
cela ta stvar jaa je odnas, to je oigledno, i mi joj se preputamo.
Navikli smo da gubimo, pre negoto smo ita posedovali.
Uzmi je, idiote, zar ne vidi da je iznula? Pronaiu ja ve neku
drugu maku.Ti si sportista i ivi sportski. Danas. Ba sada i evo
ovde! Kako si samosiromaan! Mazni je, kretenu! Kada izgubim Mimu,
vratiu se u svoje utoite;stanovau ponovo u svojim knjigama, a ti
nema ba nita sem miica i zlatnihpega u zenici. Sav si od mleka,
Ale, budalo!
I dok to govorim sebi, znam, oni e se poeviti i bez mog
blagoslova. Jeste,imae moda griu savesti. Meutim, nije u redu da im
kvarim provod. Nije uredu, mislim, da im ja to priredim. Volim ih
oboje. Volim kako izgleda tajprinevski par.
Dok se svlai pred spavanje, Ale svuda oko sebe iri miris
sportskihsvlaionica. To je mlad gladijator koga na ulici zagledaju
domaice i staripeovani. Potpuno je nesvestan svoje lepote. Kada se
umiva, istovremeno pere
-
i kosu pod mlazom hladne vode. Glavu trlja pekirom i kosa mu je
istog asasuva, u poretku savreno podrezane etke. Nikad ne gubi
uroenu eleganciju.Seam se, prao je kosu i onog jutra u podrumu
ekspres-restorana u Zagrebu,posle duge skitnje, i opet je to bila
kosa koarkaa sa reklame za losion.Njegova kosa ivi. ak i
pozajmljeni komadi odee stoje mu bolje negovlasnicima za koje su
iveni. On je srena mlada ivotinja pravo ljudskomladune, mlada zver
koju je prijatno gledati iz sopstvene koe koju ne volite.On je sve
ono to ja nisam.
Zato se u naoj vezanosti prepliu ljubav i zavist.
Kada lovimo udvoje provincijalke po Studentskom gradu, obino sam
ja taj kojiizvisi. Moda neprestano oekujem revan, pa mi to ne
dozvoljava da ganapustim? A moda sam obini mazohista koji uiva da
donja ispod prozorakrila-F, zamiljajui kako se gore u Aletovom
krevetu spajaju u grehu i znojudve vrele koe: zveket zuba,
svetkovina sperme i nenih grubosti... eva! Golisu iza tog visokog
kiljavog prozora, znam i ta rade, razgledaju paljivo jednodrugom
sva skrivena mesta, oiljke i mladee; pue pod mirkavim
svetlomsijalice od dvadeset i pet svea koju je Ale zaklonio
novinama, ali njihova telasu pravo bogatstvo i ona ovoj sumornoj
sobi Studentskog doma poklanjajurasko dvorca iz Hiljadu i jedne
noi.
I uvek sam ja taj koji ulovi maku, a Ale onaj koji je na kraju
potuca. Kada jeosvajam na ulici, pravim za nju vatromete, umnoavam
joj najlepe primerkesvoje linosti, zapanjujem je poznavanjem
stihova i citata ona ide potpunohipnotisana tragom mojih
duhovitosti i vie ne prepoznaje ulicu kojom jehiljadu puta
prolazila zavarana je mojim otrcanim repertoarom i, najzad,stvar se
za mene zavrava time to je dovlaim za na sto u Kolarcu.
Ale oboava moju igru i, zaista, on ne lae kada posle prepriava
kakav samutisak ostavio na tu potpuno nepoznatu devojku, tako da je
prosto ostalapaf!
Ali mom stilu zabavljaa izgleda da neto ozbiljno nedostaje da bi
bio iefikasan. Moj nain ima jednu greku. Zavrava se zamorom od rei
koje sedave u poplavi anegdota o Aletu, meni i naim prijateljima.
Iznenada nastajemuk, onaj as kad aneo tiine prelee na sto pokraj
vrata Kolarca, i ja vidim:devojka koju sam izuliario zaljubljuje se
u Aleta, i sa njenog ponaanja spadajedan po jedan pojas nevinosti.
Tano vidim da ga eli i da vie ne slua mojou-program, i jo vidim da
je njemu zaista neprijatno to opet nisam imaosree, to mi stil ima
ozbiljnu manu.
Nas dvojica smo, izgleda, kompletan zavodnik!
Bez mene, Ale bi teko priao nekoj devojci; bez njega nikada ne
bih saznaona ta su sve spremne te stroge, velegradske cice, kako
brzo zaboravljaju svojsmerni pogled uenica koje se vraaju sa asa
klavira, kakve se sve u njimakriju mone tucaice i kako cie dok se
opaljuju, ta sve brbljaju dok se eve!Oh, Gospode!
-
U isto vreme, Ale je lakmus u traenju one prave devojke za mene.
Ta prava,esto zamiljana osoba na koju sam godinama ekao nee
prebledeti unjegovom prisustvu, a ja neu po ko zna koji put osetiti
ukus komedijaa nanepcima usta mi nee opet biti puna pepela i taloga
crne kafe.
Zato sam odvodio svaku sveu ulovljenu maku za Aletov sto?
Da mu je pokaem? Da se pohvalim svojim poslednjim uspehom bez
poente?Ne samo zbog toga.
Kada mirno razmiljam o tome, savreno mi je jasno da sam eleo da
tedevojke podelim sa njim. itava ta igra i besmisleni lov ne bi mi
ni upolapriinili toliko zadovoljstva da sam sa novom devojkom morao
ostati sam dokraja. Ale je bio moj alibi. eleo sam da tim malim
praznoglavicama,ludaama, trepetuama i lujikama, i onim drugim,
odnegovanim beogradskimmazama, pokaem neki tajanstveni krug
prijateljstva koji sam bio stvorio, ukome su drugari bili odani
jedan drugom, uprkos iskuenjima to su ga prednjih postavljale
devojke, i u kome je Ale svojom mukou i snagomosvetljavao bezbedan
i neprikosnoven dom, na tajni tab sagraen iznadjedne staklene
pepeljare i jednog kockastog stolnjaka, stvoren u Kolarcu,obinoj
kafani punoj promaje. eleo sam da im pokaem dom u kojem ivim isvog
najboljeg prijatelja Aleta. Hteo sam da ga upoznaju i da tako
steknem johiljadu poena u svojoj vrednosti ja, izgubljeni mali crv
u gradskoj ikari bezmilosti, koja je tih godina gutala energiju,
prostore periferijske peare,kilometre pustih obala svojih reka,
oktan, maine, znoj i uspeh.
Ale je za mene bio princ i blagonaklono mi je dozvoljavao da
pripadam istomtimu za koji on igra. I zaista, to nije samo stilska
figura; kada smo nedeljomutirali na male golie po Beanijskoj kosi
iznad Studentskog grada, Ale bi meuvek izbarao za tim kome je bio
kapiten. Stajali smo tamo na tunoj panonskojledini delei se na dve
grupe (birali su obino Ale i Nea), a ja sam nekakonesigurno znao da
e me moj prijatelj izabrati za svoj tim, mada sam loebaratao
loptom. Znao sam da e mi dodeliti ulogu levog smetala, i on bi
touvek inio, naravno, tek poto bi odabrao nekoliko neophodnih,
vanijih igraa.
Priao bi mi i udario me po ramenu, gestom kralja koji proizvodi
nekog ritera uviteza:
On je na kazao bi i ja sam davao sve od sebe, bacao se u
nogeprotivnikim igraima, izlagao svoje jadno mravo telo udarcima i
juriao kaomanijak sa loptom koja mi se zaplitala u noge, samo da
opravdam Aletovopoverenje. Krajikom oka video sam kako me bodri
tamo sa desnog krilaoekujui da dodam loptu kako valja, a kada se
udo ipak ne bi dogodilo i jabio baen u blato, prvi bi se zasmejao
mom padu, okreuai stvar na alu,spasavajui me tako od prezira
ostalih.
Vraali smo se u dom peke, jo oznojeni i zadihani od igre, rame
uz rame, i jasam bio ponosan to sam jedan od gladijatora iz njegove
ekipe, to i sam
-
zaudaram na znoj i na akciju, na mukarca, strepei istovremeno da
u veeprovesti sam, ako se Aletu pojavi neki provod u izgledu.
Kako sam samo bio srean onih veeri kada bi me zapitao: Kuda
emonoas?
Moje komedijantsko lukavstvo, mudrost opave lisice, sve to sam
posedovao,sve bi se to istog asa stavljalo u pogon i ja sam
izmiljao najlue i najsmelijeplanove: drska uvlaenja na pozorine
premijere bez karte, blic-upade nadobro uvane koktele,
pozajmljivanje love, bezbroj sitnih lai koje emoupotrebiti da se
doepamo klope i provoda sam samcijat bio sam kompletantab za
organizaciju boravka Njegovog Kraljevskog Visoanstva te noi
uBeogradu. Imao sam izotrene reflekse gradskog pacova, uz to jo i
nezasitnumatu provincijalca kome su grad i njegove ulice obeanja
punanepredvienih dogaaja to vode ka uivanju. Brbljao sam mu bez
prestanka osvojim planovima, a on ih je sluao, blag i nadmoan,
dozvoljavajui miblagonaklono da iz sebe isteram i poslednje
ludosti.
Naravno, nisam jo uvek znao o kakvom e se to mom uspehu raditi i
naosnovu ega bi trebalo da uspem, na kraju: u kom e se smeru
kretati taj mojzamiljeni uspeh ali nije vano! Znao sam dobro da se
razlikujem od drugih,i Ale je slepo verovao u mene, na svoj
postojani, sportski nain. Verovao je dasam bolji i izuzetniji od
ostalih, mada ni on ni ja nismo mogli objasniti u emusam to bolji.
Jednostavno, obojica smo verovali u vrednost materijala od kogasam
napravljen i u pravednost ivota-bajke sa obaveznim hepiendom.
Neto mislim, da se nije druio sa mnom, Ale je mogao postati
srean profesorgimnastike. Ali on je bio obasjan nekim posebnim
svetlom to pada samo nasrenike, i to osvetljenje me je neodoljivo
privlailo. U njegovoj senci bio sam isam lepi i potpuniji. Iz dana
u dan, tako, i ne znajui ta inim, trovao samAleta svojim
somnabulnim prieama i bolesnim izmiljotinama. Koristio sam
senjegovom sveinom i jednostavnou, a njegovu snagu upotrebljavao
samumesto tita prema onima koji su eznuli da me linuju zbog
uobraenosti bezosnova, kukaviluka i lukavosti profesionalnog
grebatora. I zato, kad god bi Alepokuao da se osamostali i priblii
sebi ravnima, potenim i jednostavnimmomcima, vukao sam ga svim
lukavstvima natrag, izvrgavajui podsmehu teetvrtaste tipove budue
malograane, pa se on sa uzdahom rastajao odnjih, ponovo uvuen u
otrovni zadah Kolarca i veita matanja bez ikakvogstvarnog temelja.
Bilo je prosto neverovatno koliko smo se ja i moji
prijatelji,istokrvni gluvatori, bitange i sanjari, lepili za tog
zlatnog deka koji nam jeutei ulepavao ivot. Otrov koji je udisao
zahvaljujui nama, razarao jelagano njegovo svee sportsko tkivo, a
Mima Laevska sa kojom sam gaupoznao izvela je zavrni udarac.
ta je privuklo Mimu ovom mladom bogu, studentu prednjih upora i
unjeva?Ne bismo nikako smeli pojednostaviti tu mladu damu, istina,
bizarnogponaanja, tvrdnjom da je najzad srela istokrvnog mukarca.
Mimin rafiniraniukus izmie ovoj pretpostavci. Njihov susret to je
trenutak kada sepronalaze najbolji dokej i najrasnije grlo, meu
stotinama dobrih jahaa i
-
rasnih konja. Zahvaljujui mojoj ludakoj strasti da sve delim s
drugima (to jezalog na osnovu kojeg posle neogranieno uzimam od
bilo koga), Mima najzadsree Aleta i u njemu vidi jo uvek
neoblikovani materijal izuzetne vrednosti,od koga se moe napraviti
njen privatni katapult to e je izbaciti daleko s onustranu crte. U
njoj se bude tamni enski porivi da sama naini boga posopstvenom
nacrtu nekoga ko joj nee biti odan na onaj cmizdravi, slepakinain
zaorenih tipova koji je povezdan jure elei je samo za sebe, ve
mnogodublje i sutinskije.
Zato se ne zaljubi u mene, na primer?
Zato to Mima osea da sam ve otrovan iznutra. Da sam izgubljen za
bilokakvu akciju koja vodi uspehu. Ona nikada ne bi bila sigurna da
je neuprevariti sa prvom fatamorganom. Uz to, ja nisam tako lep kao
Ale. Mojegluvatorsko prokletstvo oigledno je svakome ko ume da
proceni tipa tosatima ee lea o zid i bulji u trotoar preko puta. I
mada mi je tek dvadeseta,izgleda da sam roen kao starac, a ako i
osvojim neko izuzetno mesto uivotu, bie to dugi rat dobijen
lukavstvom, posle mnogo kombinacija ineizvesnosti. Mima, tako, u
jednoj nevanoj kafani punoj dima, pronalazinajzad neto za im je
oduvek tragala. Ta sloena devojica sklona laganju
bezkoristoljublja, za koju su uvek tvrdili da ne zna ta eli, htela
je uvek vie odmogueg, htela je nemogue. I eto, najzad je to i
pronala, pa vie nije nitavano: ona se opija na nae oi, gledajui
Aleta preko puta sebe, njegovo licena tamnoj osnovi staklenog
izloga i njegov oreol koji je te veeri vidljiviji negoikad
ranije.
I tako, vi ste znai, braa? pita Mima, dok kelneri Kolarca podiu
stolicena stolove. Fajront.
Prijatelji... odgovaram ponosno.
Najbolji na svetu?
Klimnuli smo glavama.
Ja nemam nikoga! kazala je Mima. Strano mrzim druenje sa
curama!I mrzim ene, uopte! Ja sam jedinica: to je moda zbog toga.
Hej, da vambudem malo sestra? Da vam budem malo sestra?
Pristali smo da nam bude malo sestra, krijui u glavama potajnu
nadu da ejednoga dana, kad-tad, ipak doi do rodoskvrnua.
Vai! kazao sam. Biae nam malo sestra!
Stvarno?
Odistinski...
-
Da proslavimo to? predloi Mima. Vodiu vas na provod u Lotos.
Punasam love.. .
Otvorila je svoju tanu i, zaista, bila je do vrha napunjena
zguvanimnovenicama koje su se meale sa minkom, pufnama od pudera,
maramicamai divljim kestenjem, pokupljenim u nekom parku. Taj
slatki haos devojakihtorbica! U njemu je pohranjena tajna
enstvenosti.
Krenusmo niz Knez Mihajlovu ka Lotosu. Mima je ila izmeu nas.
Bilo joj jehladno pa je ruke zavukla u nae depove. Levu u dep mog
mantila desnuu dep Aletovih pantalona, jer je Ale te noi nosio
svoju vindjaknu bezdepova.
Boe, to je lep! divila se Aletu Ali ti ima lepe oi... dodala je,
dame utei.
Odjedanput, zadrhta. Pogled joj postade staklast, a nozdrve se
rairie. Istrglaje ruku iz Aletovog depa:
Ne, to ne! To neu!
Zato?
Zato to neu.
Dobro kazao je on.
Ona vrati ruku u njegov dep:
Budi dobar! rekla je.
ta se deava? zapitah.
Bez veze! kazao je Ale. Nita.
Nita ree Mima.
Sili smo u Lotos pravo u toplo, lepljivo drelo dima, saksofona,
pudera iparfema. Znao sam to mesto samo po uvenju: Lotos, Kristal,
Maestik,Kleopatra i Ruski car pet nonih hramova poroka, bluda,
rasipnitva iavanture.
I opet su iskrsle neprilike sa naom odeom.
ovek na vratima je kazao: Gospoda ne mogu unutra bez kravata!
ali nijepravio pitanje kada je Mima zatraila da otkupi dve kravate
za nas. Vezalisamo ih onako, preko dempera; bio je to najmasniji i
najizlizaniji par kravatau ovom delu Evrope. Bile su ve klizave od
iznajmljivanja. Moja prugasta, aAletova modra.
-
I tu, meu vercerima, deurnim policajcima, cinkaroima i
podvodaima,ocvalim barskim damama i trgovakim putnicima, sedimo nas
troje za malimokruglim mermernim stoliem uz samu ivicu svetleeg
kruga. Mima jenacvrcana i razdragana, Ale i ja uplaeni. Po zidovima
krune dvorane sastubovima izleavaju se Lede u krilima labudova.
Pred nama su tri dugovrateboce belog vina. Sumpor mi tipa grlo dok
pijem i oseam da me tamaLotosove dvorane usisava, a stubovi poinju
da se okreu stapajui se uvrtoglavi zid smrti.
Od jue nisam nita okusio. udno, kada ste gladni, niko vam ne
nudi jelo svi vas teraju da pijete!
eleo bih da umrem za ovim stolom. Sumporisano vino odlino se
slae sasaaljenjem koje oseam prema sebi. Oznojena Mimina ruka
jedini je mojvodi kroz ovo predvorje pakla, u kome se blistaju
klizava tela Marokanaca napodijumu oni izvode parternu gimnastiku,
a smenjuje ih ena-majmun, ijeme izvrnuto lice gleda nekud odozdo,
izmeu raskreenih nogu i napuklihavova na trikou; pa posle:
Step-majstor na roluama Bobi Moreno sapetogodinjim sinom!
Obuzima me talas radosti, ini mi se da sam bez teine i da i sam
stepujem pozategnutom bubnju uz pratnju meksikanskog tria La
pikonera. U ovojzaguljivoj kutiji, dakle, Beograd skriva svoje
tajanstvene podzemne arolije.Ona provincijska varo u kojoj sam
nekada iveo lii mi na daleku, veizbledelu razglednicu. Ovo je,
najzad, pravi ivot i prava velegradska devojkakoju drim za ruku dok
se okree vrteka ardaa, a ongleri etaju po ici, ibuket balerina:
Irena, Konstanca, Beba i Kaa izvode potpuri orijentalnih igara
ruiasto zategnuto meso ispod prozirnih velova to je, najzad,
ivot!
Odjedanput na nas troje pada snop svetla. Iz tame nas gledaju oi
punemrnje. Spremni smo da kidamo, a opet, prikovani za svoja mesta
strahom tosmo iznenada izvueni iz bezbedne tame, zaslepljeni
reflektorom koji otkrivaivakane cipele, pokisla ramena.
Internacionalni majstor crne maije Svengali Peti izvodi Mimu i
Aleta nasredinu podijuma za igru. Svetlo ih prati i ja ponovo tonem
u tamu. Maioniarih moli da ga zatvore u sanduk i da zatim sednu na
poklopac. Pre toga, oni eukucati eksere da budu sigurniji da nema
nikakve prevare.
Najpre sam srean to nisam tamo izloen tuim pogledima, a malo
kasnijestomak me boli od zavisti to se proslavljaju bez mene. Nije
stvar u reflektoru,mislim, nad njima zaista lebdi to svetlo iz
kojeg sam iskljuen, u senci, uvek usenci. To je zbog toga to oboje
imaju zlatnu kosu, to je zato to pripadamnekoj drugoj, nesrenijoj
planeti, drugom soju onom to je uvek upolusvetlu i sivilu, onoj
vrsti, mislim, koja je osuena da ljubav neprestanootima, pa i onda
kada je stekne, nikada u nju nije potpuno sigurna. Gledamsad to
dvoje izabranih (Svengali Peti samo je produena ruka sree) kako
sesmeju u snopu zlatnog mlaza to im se sruuje na lica i kosu. Mima
landara
-
nogama otkrivajui kolena, a Ale se smei prema tami i, gle, u
zvuku inela igrmljavini bubnja, s druge strane dvorane stie
maioniear koga su maloaszakucali klincima: on uzima za ruke Aleta i
Mimu, klanjaju se aplauzu pa mi seini da e sve troje odleteti put
modre islikane tavanice Lotosa kao u nekojblesavoj apoteozi. I sve
se mea, vrti i rasplinjava: presreni Mimin pogledupuen je Aletu a
njegov njoj, dim, dim, dim i odmah posle toga muzika zaigru:
Dezabel, ti si to! Prvi par na podijumu su Mima i moj
prijatelj.Potpuno su zaboravili na mene. Uskoro moj zavidljivi
pogled zaklanja zanjihavizid igraa iza koga se njih dvoje gube i
iezavaju u vrstom zagrljaju.
Posle mi je zadihana i srena Mima priala da je Svengali Peti,
petljajui netou sanduku, cvileo panino na tri jezika da ga ne
upropaste te veeri, da mupomognu. Mimi je to bilo smeno, ali je
uspela da prokui u emu je tos.Mima kae da joj je Svengali Peti
dodirnuo lakat pre nego to je uao u sanduki proaptao: Molim vas,
pomozite mi! Please, will you help me...
Mima je posle platila raun.
Kada smo, oznojeni, lepljivi i izgoreni duvanom, izali iz toplog
smradaLotosove jazbine, vetar je bio toliko jak da nas je doslovno
zalepio za zid.
Svitalo je.
Koava! viknula je Mima u vetar. Duva sa severoistoka!
Mokra kosa ibala joj je preko lica u bievima.
Vetar je u naletima bacao kine zavese po opustelim ulicama i
fasadama.Gledali smo u udu nau lepu prijateljicu kako odreuje
pravac vetra.
Pokazau vam neto ... doviknula nam je i otrala niz ulicu.
Teturali smoza njom, jedva je stiui. U jednom trenutku sasvim je
izgubismo, ali, voenikuckavim zvukom njenih potpetica, pronaosmo je
nekoliko uglova nie, predjednim zidom, kako mokra i zadihana stoji
podignute glave i gleda kroz kiu.
Bio je to boni zid neke trospratnice, a u sivom jutru koje se
probijalo krozniske oblake vetar ga je obilno zasipao kiom. Taj
obliveni zid je stajao prednama kao avet.
Jo malo... jo samo malo... bulaznila je Mima i ono e poeti da
sepojavljuje!
Kisnuli smo na uglu pred bledim zidom sve dok se, ispod tanke
naslage uteboje kojom je kua bila prekrivena, ne poeee da
pojavljuju slova.
to je zid bivao vlaniji, ona boja odozgo postajala je sve
prozirnija te otkrismorazlog zbog koga nas je Mima dovukla ak
ovamo: odozdo se nalazila nekastara reklama!
-
Zauzimala je celu povrinu zida, poinjala u visini prvog sprata,
a zavravalase iznad treeg, na samoj granici mansarde i krova.
EVGENIJ LAEVSKI
itali smo sriui,
NAJOMILJENIJE DEIJE KNJIGE U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI
Pogledah Mimu: stajala je sleena, bez pokreta, pred slovima to
su izranjalaiz zida vremena, iz nekog srenog pred-detinjstva kojeg
se maglovito sealakroz um kie.
IZABRANA DELA KLASINE KNJIEVNOSTI ZA DECU: GUSTAV VAB, BRAAGRIM,
HILJADU I JEDNA NO, ALEKSANDAR DIMA, ALFONS DODE, ZEN GREJ,KARL
MAJ
AGENTURA LAEVSKI
TRAITE PROSPEKTE NAIH IZDANJA
ULICA KNEZA PAVLA 46.
Jo i sad vidim njeno vlano lice pred zidom, i Aleta, i sebe,
kakoprisustvujemo neemu to ne shvatamo dva mlada doljaka stigla
izprovincije da osvoje Beograd i erka biveg Kralja knjiga, svrgnuta
knjiarskaprinceza, pred poslednjim tragom Plave ptice ...
Sutra, kada se zid osui, opet se nee nita videti... rekla je
Mimasklanjajui bieve kose sa lica. Oprostite kazala je to vas
maltretiram,ali retko kad koava produva ovu ulicu!
Dok smo je pratili kui, u Senjaku, Mima nam je priala da
ponekad, kad jojse sve smui, dolazi do svog zida. To se, naravno,
deava samo onda kada sesastave naroito povoljne okolnosti: to jest,
kada se njoj smui, kada duvakoava i kada pada kia. Obinim danom,
rekla je Mima, slova reklame njenogstarog jedva se naziru i samo
ona zna ta je ispod one ute boje na zidu. Njenstari, naprotiv,
nikada ne dolazi ovamo pred svoju predratnu reklamu. To biga, kae,
potreslo. On je, u stvari, sasvim zaboravio ta je bio pre rata. I
ta jebio pre onog, onog, rata. I pre njega. On je takav ovek.
Kada je propala stvar sa knjigama, kae Mima, jedno vreme je bio
piljar.Odlazio je sa dvokolicom u Mali Mokri Lug i tamo kupovao od
seljaka-zelenaakupus, krompir i ostalo, pa onda to sve preprodavao
na pijaci Bajloni. Posle jeneko vreme davao asove ruskog, dok je
ruski bio u modi, a nekoliko godinabio je i uitelj maevanja. Floret
sablja ma. Jedanput e nam pokazatinjegovo oruje, jedanput kad doemo
kod nje, kada nas pozove im sredeneke stvari sa sustanarima i
oslobode sobe koje im pripadaju po zakonu. Sadaim stan ni na ta ne
lii, deluje deprimirajue i nju je sramota da u njega
-
dovodi goste. Ne zbog nje same, ba je briga, ve zbog starog
Laevskog kojisve to teko podnosi, shvatate?
Ni te noi, a ni kasnije, Mima nam nije dozvoljavala da je
otpratimo do samihvrata njene kue. Opratali bismo se uvek u dnu
ulice, na uglu, a ona je ulazilau duboki vrt, ija je ograda bila
tuno razvaljena. Nikad nas nije pozvala ugoste, mada je stalno
obeavala.
Bila je to jedna od onih smenih porodinih vila koje su se tako
mnogo gradilepo Senjaku dvadesetih godina ovog veka, sa
pseudogotskim tornjiima,alpskim zabatima, a na ulazu pompeznim
stubovima od cigle u kolonijalnomstilu.
Mima pria da je njen otac podigao vilu 1925. i nazvao je Mon
repos, ali da suprvih godina posle rata, dok je jo bila sasvim mala
devojica, ona i njen tatapustili u kuu nekoliko porodica bez krova
nad glavom, dok se ne snau, aposle ih nikako nisu mogli da izbace
napolje, jer su jedni odlazili, a drugi seuseljavali u njihove
sobe, dok su Mima i njen ludi otac, stari Laevski, stanovaliu bivoj
garai, u vrtu, vodei beskonane parnice sa svojim
novimsustanarima.
Mima nam je jo priala da je njen tata imao jedno vreme predivan
posao:poduavao je beogradske hamlete da se mauju, pa su njih dvoje
svakogajutra silazili do Narodnog pozorita i, dok je stari Laevski
probadao polonije ilaerte, Mima je obilazila veliku mranu
pozornicu, pela se uskim gvozdenimlestvama ak gore ili je
zavirivala u garderobe, gde su joj glumice oblaileskupocene haljine
i kostime, lakirale joj nokte i kovrdale kosu. Kae da su jesvi jako
voleli i da se nekoliko puta ak i pojavila na pozornici u
MadamBaterflaj kao mala Japanka u kimonu. Te godine su joj ostale u
najlepojuspomeni. Ali sve je bilo manje komada sa maevanjem, pa su
sve ree zvalinjenog tatu. Tako je ponovo ostao bez posla. Gotovo da
su gladovali do onogdana kada je stari Laevski jednoga jutra,
prekrstivi se pred ikonama, izneonjihovu staru vagu iz kupatila i
siao dole u varo, na jedan ugao kod Zelenogvenca, odmah preko puta
pijace, da vae seljake.
Tana vaga, tano merenje vikao je zvonei kravljom klepetuom kao
daobjavljuje smak sveta, koji je za njega ve poeo. Ko na ivot svoj
polae,taj se vae! U sluaju greke u merenju, plaam odtetu sto
hiljada!
Radi slikovitosti, a i zbog tednje, pustio je dugu bradu kao
kakav muik. Aliteka vremena su odavno za njima, kae Mima. Stari
Laevski je, uz pomodobrih ljudi koji nisu mogli mirno da prolaze
preko Zelenog venca dok je onzvonio i zvonio, sredio svoje
dokumente i dokazao radni sta, pa su mu dalipenziju, a i Mima
povremeno zarauje kao maneken ili devojka za tand usezoni
sajmova.
ivimo dobro, kae Mima, mislim, imamo ta da jedemo, a garderobu
kojunosim na revijama mogu da otkupim za treinu stvarne vrednosti.
Imamprednost! Samo mi je ao knjiga. Tata mi je iz njih itao dok sam
bila mala. Po
-
jedno poglavlje pred spavanje. Ali, poto je garaa u kojoj ive
pretesna,morali su da se oproste od svoje ogromne biblioteke, koja
je, po Miminomprianju, poprimala razmere Aleksandrijske knjinice,
da je ostave razbacanupo onim sobama u kojima stanuje tu svet.
Najvie joj je ao tih knjiga, kaeMima: jedanput, kad bude veoma
bogata, kazala nam je te noi pred svojimvrtom, ponovo e pokupovati
sve izgubljene knjige, sve do poslednje! I onespaljene u kaminu
prve zime nakon svretka rata, kada je njen tata zatekao usvojoj
biblioteci neku nepoznatu familiju sa detetom koje se treslo u
groznici injegovu majku, koja je, ba kad je uao, ubacivala u plamen
poslednje sveskeVolterovih sabranih dela.
Samo ga loite, gospoo! kazao je mirno stari Laevski toj nesrenoj
enikoja se borila za dete. Samo ga spaljujte, od njega je sve ovo i
poelo!
Ponekad odem do one reklame rekla je kad smo se rastajali na
njenomuglu da ne zaboravim ko sam, shvatate? ta sam bila i ta u
opet biti.Znam sigumo da hou! Videete, kad vam kaem! Svejedno to se
smejete.Jednoga dana, kad budem kraljica ili neto slino ...
Haug!
Laku no, kraljice ...
Dobro jutro, deaci kazala je i iezla u dubini starog vrta
Mima je bila prva beogradska devojka koja je ula u nau sobu.
Te godine smo stanovali u krilu-F, na treem spratu Prvog bloka
Studenskoggrada. Soba broj sto ezdeset i sedam.
Na ulazu su Mimi oduzeli linu kartu. Brkati portir je stavio na
gomilu ostalihlegitimacija njenu otvorenu sliku i ispratio Mimu
osmehom punimpornografskih nagovetaja. Taj osmeh kao da je govorio:
Mala, pazi se, biepoevljena!
Hodnici po kojima je Mima prola bazdili su po lizolu i hlornom
kreu kojim suzasipani klozeti bez vrata, a svuda su se vukle guve
stare novinske hartije,kore hleba i ogrisci jabuka. Prozori na
hodnicima bili su mahom porazbijani, paje kroz njih vejao sneg.
Prvi ozbiljan, teak sneg 1956. godine.
itav Studentski grad bio je na balkonima i prozorima,
urlajui:
Ua-a-a-a-a ... sneg!
Mimi se inilo da je izbila pobuna, toliko su se svi derali Ua,
sneg!
Mima je do tada viala blokove Studentskog grada samo iz
autobusa, kada jeila na aerodrom, putem koji tuda prolazi.
-
Mima tako nije nita znala o tom studentskom getu s druge strane
reke Save,niti o tome kako ga lako zahvata masovna histerija zbog
nekog potpunobeznaajnog povoda. Bilo je dovoljno da preko prostora
omeenog blokovimaproe, naprimer, neka napadno odevena dama pa da se
istog asa zaujegrmljavina urlika Ua, kurva! da se podignu zviduci
koji paraju nebo i ui.
Jedanput su tako, lovei pse-lutalice, u Studentski grad upali
strvoderi sakamionetom. I im su pojurili prvog psa, neko je
vrisnuo: Ua, interi! pa susvi stanovnici grada pohrlili na prozore
i balkone (najvei broj njih i ne znajuita se uopte deava). Poletele
su kao kamen tvrde vekne bajatog hleba,pivske flae i knjige, a iz
etvrtog, enskog bloka, poeo je da pada snegokrvavljene vate ...
Strvoderi su jedva izvukli ivu glavu i vie nikada nisuzalazili u
taj kraj Novog Beograda.
Kada je duvao vetar, studenti su urlali: Ua, vetar!
Proletnja kia doekivana je povicima Ua, kia!
Pojave masovne histerije, koja jo nije dovoljno nauno ispitana,
najee su umesecu junu, kada su studenti pred ispitima. Iza njih je
ostala duga zima iizgladnelost; nervi su im napeti kao sajla koja
vue lep. To je sezona estihtua i silovanja. Ali bes lako eksplodira
i u drugim godinjim dobima. Ba kadaje Mima traila nau sobu lutajui
hodnicima, studenti su protestovali protivsnega. Jer, sneg je
njihov najljui protivnik. Prozori soba u Studentskom gradusu,
naime, mahom rasueni, a centralno grejanje nedovoljno da zagreje
sobe.Zbog toga je armija prozeblih studenata doekivala prvi sneg
urlicima Ua,sneg!
Zanimljivo je da su ti studentski poari gneva prestajali na isti
nain na koji sui zapoeli, naglo i nepredvidivo. Kada se izviu, i
dadu oduke srcima, studentise povlae sa balkona, zatvaraju prozore
i grad je opet kao to je bio tuan izavejan tiinom.
Mimi je na hodnik, priala je, liio na robijanicu iz koje je ve
odavno zbrisalauprava kaznione. Susretala je zarasle momke u
prugastim pidamama imanijake u izbledelim plavim trenerkama, sa
cipelama navuenim na bosenoge, bez pertli. Po vratima soba s leve i
s desne strane hodnika epurili su seupadljivi natpisi, koji su
trebali da ulepaju studentski ivot, da ga osvetlenavodno, tipinim
studentskim duhovitostima. Bilo je tu nalepljenih golihmaaka iz
ilustrovanih listova, mrtvakih glava sa ukrtenim kostima, znakovasa
karata za igranje i otisaka tabana koji su se peli potpuno nelogino
uz vratai etali preko tavanice. Mima je, traei na broj, itala te
natpise u udu:
POKERAI, DIPLOMCI, TRILING, MEKERI, VALERI, TRI KOSTURA,MINKERI,
PAZI OTAR PAS! UJEDAMO! MEDICINARI, HOTEL PROMAJA ...
Na jednim ispucalim vratima, pisalo je:
VI KOJI ULAZITE OVAMO NAPUSTITE SVAKU NADU ZA POVRATAK!
-
Mima je koraala kroz mrane poglede oajnika to su se bez ikakvog
ciljamotali po hodniku. Negde su itali radijatori.
Bili smo do neba zahvalni Mimi to niim nije pokazala da nam dom
smrdi. Jeripak, ma koliko uasan bio Prvi blok, ja sam ga voleo (a
oboavam ga jo idanas) zbog neverovatnog bratstva koje je vladalo u
njegovim pre vremenaoronulim paviljonima. Tu se delilo dobro i zlo
sa momcima koji su umeli da netede svoje siromatvo. Delili smo tako
sparuene kolae od jabuka stigle odkue u paketu, poslednju cigaretu
ve istroenog duvana, pikavce, ostatakubualog aja na dnu cediljke,
ilet naotren trljanjem o vlanu unutranjostae kojim se brijao itav
sprat, na kraju ak i samu postelju! Sve.
Volim sobu broj sto ezdeset i sedam.
Volim bezbednost te sobe u kojoj sam ilegalni spava.
Volim vetroviti hodnik po kom se razvlai smee.
Volim ulubljeni krevet i sivomaslinasto ebe sa zelenom vojnikom
prugom posredini. Volim to dom lii na kasarnu, jer sam zaista
vojnik u svom privatnomratu.
Moj ivot u to vreme stvarno je nalik na danononi rovovski rat sa
Beogradom.Opkolio sam taj grad sa svih strana i ekam da me primi za
svoga. Opsada ebiti duga i teka.
Ne posedujem nita sem ogromne radoznalosti, a ona guta
polusvarene slike,lica, datume, rei, celuloidnu traku ... Uranjam u
beogradske ulice, drogiram sefilmugama i izlobama; satima sam u
stanju da buljim u neko blesavonaslikano cvee. Utucavam dane po
itaonicama listajui asopise, visim nagaleriji Kolarevog narodnog
univerziteta gde je mogue otkunjati izvesnovreme u toplom. I dok
gudi neki kvartet, zamiljam u polusnu svojunekadanju kuhinju i
mleko na pei.
A kada me ko povredi, cvilei beim u Studentski grad eno, iz
magleizranjaju tuni blokovi kasarne, Krilo-F me oekuje pa se
zavlaim u jedanod slobodnih kreveta, jer uvek je neko iz sobe na
putu, u varoi ili na veeri umenzi.
Sa Kvarnim Rikijem, izuzetno obdarenom protuvom, napao sam jo
sredinomseptembra Studentski grad. kolska godina jo nije bila
zvanino poeela, pa senajvei broj studenata nije ni vratio sa
raspusta. Njihovi kreveti zvrje praznibez posteljine samo tri gola
dueka na gvozdenom okviru. Raj zabeskunika!
Bilo je dovoljno uvui se u jedan od etiri bloka Studentskog
grada i otvaratiredom vrata, koja su po pravilu imala razvaljene i
improvizovane brave, pa bi
-
spava, eljan sna, veoma brzo natrapao na slobodan krevet, esto i
potpunopraznu sobu sa umivaonikom i svim potrebnim luksuzom.
Tako sam i otkrio sobu sto ezdeset i sedam i spavao u njoj sam
etrnaestnoi, kada je Kvarni Riki nekud ispario. Uvee bih digao
dueke sa susednihkreveta i pokrivao se njima. Hranio sam se
ukradenim lubenicama koje samdizao ispred nosa usnulim uvarima.
Onaj uzbudljivi noni um Beograda uspavljivao me kao nikad,
njihao iljuljukao, apuui prie o uspehu i slavi.
Otkrio sam Studentski grad poto je strpljenje mojih dalekih
roaka dolo dokrajnje granice. Uverili su se, naime, roenim oima da
se pretvaram udangubu bez ikakvog odreenog cilja i vrstih namera,
pa su mi sve manjeukazivali gostoprimstvo.
Zaticao sam njihova vrata zakljuana i, ma koliko da sam dozivao,
zvidao,bacao kamenie u prozore, nisu otvarali. utali su u
posteljama, uivali usvom krovu nad glavom i svojoj bezbednosti,
koju sam tamo napolju, podprozorima, tako lepo ilustrovao. Lepe
nego cvrak u istoimenom filmu omravu!
Davali su mi novac, u stvari neki bedni sitni, sada ve kao crnoj
ovci, i netraei da im ga ikada vratim. Davali su ga kao zalogu da
ih vie neuuznemiravati, niti ta traiti. Da se ree bede!
No, moja visoka ulina kola gluvarenja bila je ve zavrena postao
samiskusan velegradski pacov i umeo sam da se snaem.
Jednoga jutra, poetkom oktobra, u moju sobu upade mladi sa
kartonskimkoferom u ruci. Oko kofera je bio obmotan i svezan
kanapom zimski kaput.Videlo se da momak namerava da tu prezimi. U
drugoj ruci teglio je kartonskukutiju kroz koju su probijale masne
mrlje. Oigledno, kutija je bila nabrekla oddobre seljake klope.
Izabrao je utke krevet najblii prozoru i poeo darasporeuje stvari.
U udu je utvrdio da ne posedujem nita.
Objasnih mu da sam ilegalac. Ilegalni spava usred mira i
mirnodopskogivota. Ispitivao me je sumnjiavo, procenjujui u sebi ne
krije li se tu modaneka podvala.
Bio je lep na neki divlji, seoski nain koji gradska deca istog
asa zavidnoprepoznaju kod onih to su odrasli na slobodnim
panjacima. U isto vreme,malice trapav. Nedodirnut gradskim smradom.
Studirao je DIF Dravniinstitut za fiziku kulturu. Kao i mnogi deaci
roeni u godinama posle 1934. one godine kada je u Marselju ukokan
blaenopoivi kralj i on je nosionjegovo ime: Aleksandar, to dokazuje
da mu je otac bio skrhan lojalnimbolom inovnika dravnih eleznica.
Ali, kao veina njegovih imenjaka, i on jeumesto nedeljnog
kraljevskog imena nosio obian nadimak za radni dan.
-
Druge su tako zvali: Leka, Aleksa, Sale, Acika, Saa, acika,
njega Ale.
Prvih noi zakljuavao je svoj izdrkani kofer, plaei se valjda da
ga nepokradem. Spavao je na boku i trzao se i na najmanji um. Palio
bi svetlo ivikao: ta to radi? kada bih ustao da pijem vode ili piam
u lavabo.
Ali, treeg dana, postalo mu je, izgleda, dosadno da sam klopa,
nagnut nadrastvorenu kutiju u koju su padale mrve.
Ponudio mi je pare trudle od maka.
Oi mi se napunie suzama nemonog besa i neke alosti to i sam
nemampaket, to se tek sad setio da sam moda i ja gladan. Smeno, kad
sam besan,meni se najpre plae; suze prosto same naviru na oi, a tek
onda diem devu!Bio sam, dakle, lud od besa to sam otpisan, i on je
to, izgleda, prokuio. Kroznjegov oprezni seljaki oklop probio se
kao neki stid, ta li, valjda solidarnost.
Sredio sam se:
Jedi govna sa svojim geakim paketom! rekoh mirno.
Meni kae? ustao je prebledevi.
Jedi svoja geaka govna! ponovio sam. Svoju usranu seljaku klopu
zageake kao to si i sam!
Skoio je i sruio me sasvim profesionalno na srednji krevet.
Okvir nije izdrao skljokao se pod naom teinom.
Ponovi jo jedanput ta si rekao! prosiktao je steui mi vrat.
Jedi govna... prostenjao sam i izgubio svest. Mislim da sam se
onesvestiood udarca i od stezanja, od svega pomalo, a najvie od
stranog skoka tekogmladog tela fajtera. A moda je moj kurvanjski
organizam sam od sebe odluioda zbrie u nesvest, da ne bi stavio na
probu sopstvenu hrabrost?
Smrtno se uplaio i poeo da mi daje vetako disanje:
Kako ti je? upita mucajui.
Jedi govna! kazao sam jo jedanput.
Od tog dana vie nije zakljuavao kofer. Poverovao mi je.
Posle Aleta, u sobu 167 uselio se Komnen, za njim Gaga Govedo,
studentveterine i strastan pokera. Ale mi nije dozvolio da potraim
drugu sobu.Postao sam njegov zvanini ilegalac. Navikao se na mene
kao na neku domauivotinju: to je bilo njegovo, bilo je i moje.
-
Tako sam pronaao svog velikog brata, zatitnika zalutalih nonih
ptica. Bio jeponosan na moje navodne vrline: poznavanje izvesnih
stvari koje su mu biletajanstvene, moju diskretnost (nikada nisam
zaboravljao da sam ilegalac bezikakvih prava), napabireno znanje i
to to sam zaista znao sve o filmu.
Spavali smo zajedno u njegovom krevetu kada su ostala dva leaja
bilazauzeta lea uz lea, a nekoliko puta pokuali smo da se smestimo
na nainpoznat u Studentskom gradu kao sistem dupe-glava ili ti pere
noge, a jazube! pri emu su nam glave bile na dva suprotna kraja
kreveta. Na kraju,prihvatismo najudobniji od svih sistema: svako od
zvaninih spavaa davao mije po jedan deo dueka, pa bih ih sastavljao
na patosu ispod umivaonika.
Imao sam tako i svoj mali privatni krov nad glavom.
Mima je najpre prila prozoru.
Videla je sumornu ledinu meu blokovima, prekrivenu snegom po
kome secaklio stakleni kr i lim starih konzervi.
Po niskom iblju, koje nikako nije uspevalo da izraste do
normalne visinedrvea, nikli su tuni plodovi: komadi krpa, stare
novine, iscepane najlonarape, duge trake upotrebljenih zavoja...
Prozor nam je, dakle, gledao naubrite, ali u daljini su se videli
plaviasti breuljci iza kojih je poinjalapanonska ravnica. A to je
ipak neto!
iji je ovo krevet? upita isprobavajui vrstinu madraca.
Njegov pokazao sam na Aleta.
A tvoj?
Nemam ga ...
Pa, gdje onda spava?
Na patosu.
Jel se to sme?
Ne sme.
Ako te uhvate?
Onda e sva trojica biti izbaena iz doma.
Stvarno?
Zaista potvrdi Ale, petljajui oko naeg malog reoa. Ako ga
uhvate,svi smo najebali!
-
Komisije su inae upadale samo nou. Po danu bi to bilo
neizvodljivo. Niko odnjih ne bi izaao itav iz bloka! Ali nou smo
bili sami po sobama, preputenina milost i nemilost komisijama.
Udarali su o vrata na policijski nain, a prialose da im je ef
naoruan pitoljem. U tim trenucima trebalo je to vie dobitina
vremenu, tako da ilegalni spava preko balkona pree na drugu terasu
isaeka da kontrola protutnji. Pokazao sam Mimi kuda beim kad
naiu.Zviznula je od zaprepatenja:
Ala je visoko! kazala je. Ba si hrabar...
Moja sujeta je bila zadovoljena.
Nije to nita! puvakao sam se.
Najzad, aj je skuvan i mi ga utei pijemo, putajui da se soba
puni dimom isumrakom.
Po Krilu-F se raulo da imamo gou u sobi, pa su momci iz
susedstva poelida donose darove. Hteli su da izbliza draknu
Mimu.
Jedan slikar, Hercegovac, doneo je tri raspukla nara iz Opuzena
i punu akuzlatnog duvana kije. Uvijali smo duvan u novine, pravei
cigare debele kaoprst. Smejali smo se tome kako nam najvanije
svetske vesti gore pred oimadok puimo. Dim tog duvana bio je otar i
prijatan, samo se novinska hartijastalno odlepljivala.
Rairene novine bile su na stolnjak, a aj smo pili iz plastinih
olja u kojimase dre etkice za pranje zuba. Kao treu olju upotrebili
smo konzervu u kojojje nekada bio kikiriki.
Mima je leei preturala po naim stvarima:
Modiljani! uzviknu, izvukavi malu monografiju. Luda sam za
njim!
Ta monografija, tampana u masovnom izdanju AN ABRAMS ART BOOK
1954.NEW YORK jedini je primerak na polici moje nepostojee
biblioteke. esto jelistam zaljubljen u dva bela zubia Devojice sa
pletenicama iz 1917.Razgledam tu knjigu obino pred spavanje, posle
nekog naroito runog danabez ikakvih izgleda. Na tim slikama sve je
isto i jasno: lakirani listovireprodukcija podseaju na deije
slikovnice iz mog detinjstva, od koga su ostalisamo mutni
nagovetaji. Ova mala, jeftina knjiica o Modiljaniju, kupljena
zalovu poslednjih dana blagostanja, za mene je neka vrsta
portabl-oltara.Dovoljno je da spustim prste na njene ve umaene
korice pa da se istog asasmirim. Ta broirana knjiica moja je jedina
kua.
Pre nego to ponu slike, nalazi se predgovor aka Lipica, koji ne
umem daproitam jer ne znam engleski. esto, poput analfabete,
prelazim prstima ipogledom preko krupnih, lepo odtampanih slova,
zamiljajui o emu li sve
-
govore onome koji ume da ih odgonetne. ini mi se da je to retka
pria ojednom siromanom mladiu, koja se zavrava sreno. Ne znam ta
bih dao damogu proitati taj predgovor! Ali na naem spratu niko ne
zna engleski...
Jel zna engleski? pitam Mimu Laevsku.
Studiram ga kae ona. to?
Najzad, saznau ta pie ak Lipic! Uzbuen sam do daske i traim da
miprevodi one stranice koje, po mojoj skromnoj proceni, najvie
obeavaju. Uuima mi bruji njen meki, duboki glas koji ima ukus
jonatan-jabuke pune soka.Mima sedi a la turka na surom vojnikom
ebetu i povremeno podie oi prematavanici, traei potrebnu re.
Prevodi polako, frazu po frazu, kao da izgovararei neke molitve iji
smisao ni sama ne shvata:
Dakle, on, taj ak Lipic, kae da je Modiljani izgledao vrio, vrlo
lepo ...Seam se, kae, da sam bio oaran njegovom lepotom: izgledao
jearistokratski i u otrcanom odelu od rebrastog baruna... To je, to
je neto kaona somot! Da, tako.
Dalje, dalje Mima!
Seam se jednog dogaaja koji se desio mnogo docnije (verovatno
1917.)usred noi: bilo je moda tri sata posle ponoi. Odjednom smo se
trgli iz sna(sigurno on i njegova devojka, jel da?) jer je neko
strahovito udarao u vrata.To je bio Modiljani, treten pijan.
Nesigurnim glasom pokuao je da mi objasnikako se sea da je na mojoj
polici video knjigu pesama Fransoa Vijona i kakobi eleo da je ima.
Upalio sam ... lampu (ovo ne znam ta je, ali mislim da jekao neka
lampa, ta bi inae upalio u to doba noi, kog avola?)... da potraimtu
knjigu nadajui da e otii i pustiti me da spavam. Ali sam se
prevario. On(to Modiljani) seo je u naslonjau i poeo glasno da
recituje. (Divan je, ba jesrce!) Taj dogaaj jo ivi u mom seanju (E,
ovo ba ne razumem ta znai!Imate li renik? Nemate. teta!) Mala soba,
mrak kasne noi, kroz koji seprobija tajanstvena lelujava
svetlost... (Opet kao lampa!)... Pijani Modiljani,koji kao avet
sedi u naslonjai i neustraivo, sve glasnije recituje Vijona,praen
lupnjavom u zidove nae male elije. (Taj Lipic kae da je
Modiljani...)Uutao je tek posle nekoliko sati, kada je ve bio na
izmaku snage.
Dalje, Mima, hajde dalje, molim te ...
Koji deo?
Evo, ovo ...
Mima se ponovo nameta u poloaj prevodioca svetih tajni:
... Modiljanijev ivot bio je brz sjajan blesak. Da li bi slikao
isto tako dobroda je drukije iveo, da je iveo manje lakoumno i bio
sreeniji? To ne znam.(Izgleda da je ovaj dasa, ovaj Lipic, ipak
malograanin. Mislim, sav je tako
-
nekako sreen ...) Bio je svestan svoje obdarenosti, ali ivot
koji je vodio nijevodio sluajno. Sam ga je izabrao. Jedne veeri, za
stolom, primetio samkoliko je bolestan. Jeo je nekako udno, hranu
je gotovo zasipao solju ibiberom pre nego to bi je uopte okusio.
Kada sam mu rekao neka se manjemui i da malo treba da sredi svoj
ivot, razbesneo se kao nikad dotad ... E,ne mogu vie! kazala je
Mima, sklopivi Modiljanijevu knjigu.
Od te noi solio sam sva jela pre nego to bih ih okusio.
Od te veeri, Modiljani i Mima Laevski bie zauvek vezani naim
zajednikimitanjem.
A Modiljani je do danas ostao moj najdrai slikar.
Soba sto ezdeset i sedam lagano se hladila jer je uprava Doma
tedela nagrejanju. Uvukosmo se sve troje pod pokriva. Reo smo
ostavili da gori injegova usijana spirala arila se u tami. Mima je
leala izmeu nas puei. Biloje sve toplije pod starim ebetom.
Hej, pa vas dvojica ste zaista zloesti... kazala je mekoljei se.
Hej,neu tako! Nismo se dogovorili! Neu ...
Nai prsti putovali su po njenom telu, a ona je pokuavala da ih
uhvati i zadri.Ali ta je jedna Mimina ruka (druga je bila zauzeta
puenjem), ta su Miminipet prstiju prema nae etiri ruke i dvadeset
prstiju?
Koa joj je bila glatka.
Nismo joj nita uinili.
Samo smo leali i dirali je.
***
Te veeri izvedosmo Mimu na veeru u menzu Studentskog grada.
Menza je bila pompezno graena u obliku prstena. Veera je bila
manjeraskona: krompir-paprika i salata od kupusa. Kupili smo u pola
cene dvafalsifikovana bona za nas troje.
Salate preruismo na jedan tanjir i tako oslobodimo tanjir za
Mimu.
Najpre smo izbrojali krompire: devet krompira! Dobio je svako po
tri. Ondasmo izbrojali meso: dva mesa koja nismo mogli niim da
iseemo jer nismoimali no. U toj menzi nikada nisu servirali noeve,
verovatno zbog toga to biih studenti pokrali. Poklonili smo Miini
oba komadia mesa. Ona ih je vratila nanae tanjire.
-
Ponovo smo ih na silu gurnuli u njen tanjir i ona ih je jo
jedanput vratilanama.
Najzad, odrekli smo se sve troje tog mesa, i pojeli krompire u
saftu koji jeimao ukus