UVOD Jezik se mijenja kada se bar jedna njegova jedinica pod
odreenim uvjetima preoblikuje,a to preoblikovanje ne utjee na
sadraj poruke.Tijek jezinih promjena nazivamo povijeu jezika,koja
je neprekidan niz neobrativih promjena (poredbena
analiza).Preobrazba pojedinih dijelova je jezina evolucija.Ona nije
u svakom asu sveobuhvatna-promjeni ne podlijeu istodobno svi jezini
elementi,tako da se ne ometa komunikacija,pa ljudi ive u uvjerenju
da se jezino ustrojstvo ne mijenja.Zato starohrvatski sustav
organskih dijalekata,narodnog jezika ima svoju nadgradnju
standardni jezik,knjievni jezik.Evoluciju jezinog ustrojstva
prouava historijska gramatika,a evoluciju jezika kao
komunikacijskog sredstva odreene sredine,pohranjenog u pisanim
tekstovima te sredine je povijest pismenog ili knjievnog jezika.Ona
je ira od povijesti standardnog jer obuhvaa i pisane tekstove koje
nije bilo podvrgnuto standardizaciji.Zato knjievni jezik ima i
predstandardno razdoblje.Standardizacija je proces koji obino
poinje duboko u predstandardnom razdoblju. U meusobnoj govornoj
komunikaciji Hrvatsi su rabili a i danas rabe tri organska narjeja
:akavsko,kajkavsko i zapadnotokavsko.Sva su se tri narjeja razvila
iz zapadnog junoslavenskog prajezika (alpska (slovenski),panonska
(kajkavski),primorska (akavski),dinarsko-raka grupa (zapadno i
istono tokavski,torlaki)).Kad se odvajaju zapadnotokavska se
povezuje sa akavskom i kajkavskom,a istona sa torlakom.
Zapadnotokavsko je veinsko u Hrvata (ikavsko i ijekavsko) u odnosu
na kajkavsko i akavsko,iako je hrvatski knjievni jezik
trodijalektan,i neprestano se proima. 1.PRVA STOLJEA PISMENOSTI U
HRVATA OD DOSELJENJA NA BALKAN DO 15./16. STOLJEA - na poetku su
hrvatski crkveni i svjetovni dostojanstvenici pisali latinskim
jezikom - taj se jezik nalazi na Trpimirovu natpisu (naen u
Riinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je
najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Mua
888., Branimirov natpis kod Benkovca gdje se prvi puta spominje ime
Hrvat,Drislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploi kraljice Jelene iz 976.
i dr. - veina je tekstova nastala u samostanima koji su bili
rasadita pismenosti,a tko nije znao latinski sluio se rtami i
rezami nekom vrstom runskog pisma (rnorizac Hrabar) - slavenska
pismenost kod Hrvata vezana je uz irila i Metoda,vezana uz
stvaranje obrednih knjiga nakon pokrtavanja - prije dolaska irila i
Metoda Hrvati su bili pokrteni pod Francima i sluili su se
latinskim jezikom u bogosluju (to je bio jezik papa) - nakon
Metodove smrti 885. njegovi uenici iz Moravske kreu prema zemljama
slavenskog juga jaajui i irei novu vjeru na slavenskom jeziku koji
nazivamo crkvenoslavenski ili staroslavenski (podloga mu je
obraajni jezik solunskog zalea) - na tom su jeziku zabiljeene mnoge
molitve (Oe na); i liturgijske i crkvene knjige (tekstovi
evanelja),za te knjige Konstantin je izradio posebno pismo
glagoljica (obla i uglata,svako slovo imalo ime i brojnu
vrijednost) - djelovanjem svete brae Hrvati su dobili svoj
slavenski knjievni jezik i svoje slavensko pismo,a na taj se nain
na hrvatskom prostoru pojavila dvojezinost latinsko slavenska i
dvopismenost latiniko glagoljika,no na dvoru se upotrebljavao i
dalje latinskimeunarodni knjievni jezik -prihvaajui obredni
jezik,nisu u poetku rabili svoj narodni jezik nego latinski a
poslije crkvenoslavenski koji im je bio blii;u doba duboke
nepismenosti izbor je bio ili se opismeniti latinskim,to je tada
moglo voditi romanizaciji ili prihvatiti crkvenoslavenski,bliski
slavenski jezik -prihvaen crkvenoslavenski,osobito radi politike
situacije kada je ono bilo latentni duhovni otpor;osobito se iri
glagoljica koja je u hrv. bila uglata
1
- iako je crkvenoslavenski bio ustaljen dolazi do unoenja
elemenata narodnog govora u tekstove tako da se u neliturgijskim
tekstovima odraavao narodni jezik,stvara se hrvatska redakcija
crkvenoslavenskog jezika (meso umjesto mso,ruka umjesto rka,riba
umjesto ryba,grad umjesto grad) - upravo zbog toga to su
staroslavenski tekstovi postajali sve blii hrvatskom narodnom
jeziku, poeo se staroslavenski jezik smatrati starijom fazom
starohrvatskog jezika iako je i on strani jezik - starohrvatski
jezik uklesan je u prve hrvatske spomenike u kojima ima najstarijeg
oblija glagoljice kao to su Plominski natpis, Krki natpis
(Radonja,Rugonja i Dobroslav) i Valunska ploa iz 11. stoljea (ona
svjedoi o slavesnko-latinskoj dvojezinosti i dvopismenosti-prvi red
je glagoljica,a zatim isto u drugom i treem latinica) - u 12.
stoljeu javljaju se Grdoselski ulomak, Senjska ploa i Baanska
ploanajvredniji tekst iz poetnih stoljea hrvatske pismenosti i
knjievnosti (13 redaka,oko 100 rijei-vie od prosjeka,tekst ima sve
odlike starohrvatskog jezika s pokojim elementom crkvenoslavenskog
liturgijskog jezika; povijesni dokument-to je prva hrvatska potvrda
Zvonimirovog imena kao hrvatskog kralja; svjedoi o tome kako je on
darovao zemlju crkvi sv. Lucije nedaleko od Bake; to je pravni
dokument jer ima sve bitne elemente darovnice kao pravnog
akta,sankcije za poricanje valjanosti;graditeljski spomeni-plutej;
jezini spomenik-pisana je na glagoljici;pkazuje da se glagoljica
proirila do zapadne periferije slavenskog juga i da je ba na naem
tlu zamjenjivala oblost sa uglatou,ima mnoge rijei koje rabimo i
danas(kralj,apostola,amen..);knjievni spomenik-knjievno komponirani
tekst,poetak hrvatske srednjevjekovne knjievnosti; pokazuje
najstariju verziju postupnog prodora jezika hrvatskog puka u
knjigu, pa se s pravom smatra prvim dokumentom hrv. knji. jezika)
-Istra i sjeverno primorje i Kvarner prvo arite glagoljskog
djelovanja,prva glagoljaka uilita,rukopisi nastajali u samostanima
gdje se uilo glagoljicu i sastavljalo knjige za liturgijske i
neliturgijske potrebe;domae govorne crte prodiru prvo u tekstove
koji nisu nepromjenjivi dio mise-nekanonske,u
didaktikim,moralizatorskim tekstovima, legendama,
mirakulima,nabonim pjesmama...dok se u kanonskim proirivala norma
crkvsl. -akavsko narjeje,veoma dugako u obalnom pojasu i u
unutranjosti,bilo teren prve hrvatske pismenosti pa su tekstovi
glagoljakih knjiga bili proarani akavskim elementimaposeban
knjievni izraz hrvatske redakcije crkvenoslavenskog i akavskog
narjeja - meu najstarije hrvatske glagoljske rukopise ubrajamo
Kloev glagolja (11.st) i Beke listie-odlomci misala (12.st);njima
zapravo poinje hrvatska redakcija opeslavenskog knjievnog jezika -
u to vrijeme akavsko narjeje bilo najrasprostranjenije (u Petrisovu
zborniku iz 1468. prevladavaju akavski elementi,ali ima i
kajkavizama npr. kaj i vui,tako da se od samog poetka pokazuje
mogunost izgradnje knjievnog jezika ukljuivanjem dijalekatski
razliitih sustava);glagoljai htjeli da idiomom akavski-kajkavski
crkvenosl. Do izraaja doe lokalni govor te da se tako proiri pisana
rije (vidi se i kasnije u polidijalektnosti knjievnojezinog tipa)to
i poinje-sveobuhvatnost jezika - u 13. st. 1288. napisan je
Vinodolski zakonik,pravni dokument i najstariji cjelovito sauvani
spomenik obiajnoga prava na hrvatskome jeziku, (pisan je kurzivnom
glagoljicom i stiliziranim hrvatskim narodnim jezikom,prema
obiajima,praslavenski jezini sloj,ritmiki tekst tipian za usmenu
predaju); Razvod istarski 1325. dokument o utvrivanju granica
(pisan kurzivnom glagoljicom) nastao je kao skup dokumenata u
razdoblju od 1275. do 1395. na temelju jo starijih isprava, izvorno
je napisan na trima jezicima: latinskom, njemakom i hrvatskom. Na
se jezik naziva njegovim narodnim hrvatskim imenom-punopravni
diplomatiki jezik. - pismo je materijalizacija jezika,uvijek
odreeno jezikom i ono se stvara za odreeni jezik,prvo se odabere
jezik a onda sistem znakova,a glagoljica je napravljena za
crkvenoslavenski jezik pa su zato u biljeenju hrvatskoglagoljskih
tekstova nastajele vee ili manje tekoe te je moralo doi do
prilagodbi - nova slika grafije:Hrvati su u 12.st. poeli preuzimati
irilicu koja se proirila sve do Jadrana iz Makedonije i Bugarske (
i Bra) gdje je ojaala,dok je na sjeveru glagoljica bila
2
dominantnija; modificirana je irilica (bosanica,bosanica) poinju
se jedanako upotrebljavati i glagoljica i irilica,iako se pod
utjecajem glagoljice mijenja oblik nekih irilinih grafema - npr.
Povaljska listina,razdioba zemljita (iz Povalja na otoku Brau)
jedan je od prvih hrvatskih irilinih spomenika iz 1184.,u akavskoj
podlozi utkani crkvenoslavizmi,70 narodnih imena i 13 prezimena na
-i - nova slika u jeziku: uz tekstove sa akavskom podlogom javljaju
se i tekstovi sa tokavskom osnovicom osobito na jugu - od sredine
14.stoljea tekstovi hrvatskog jezika poinju se pisati i
latinicom,kada glagoljica dosee umjetniki vrhunac i tiskarski
prodor,grafiki skladna,inicijali posebno u misalima i brevijarima
(Hrvojev misal glagoljski iluminirani rukopis pisan za hrvatskoga
vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia nakon to je on postao i hercegom
splitskim, izmeu 1403. i 1404. godine. To je najljepi i najbogatije
ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja.) - u
prve hrvatske latinike spomenike ubrajamo: Red i zakon sestara
dominikanki u Zadru (1345.); ibensku molitvu (tekst ima pjesniku
formu i stoga se moe smatrati najstarijim spomenikom hrvatskog
pjesnitva) i Korulanski lekcionar - latinica uspijeva potisnuti, a
zatim i istisnuti oba pisma (irilicu i glagoljicu) radi jezika,jer
su u poetku hrvati pisali latinskim,mjesna imena su se ve (prije)
biljeila latinicom u latinskim ispravama,a glagoljica i irilica
dolaze kao pisma drugog idioma,jedino kao knjievni jezik.Kako su
elementi narodnog govora prevladavli u tekstovima latinici se
otvorila vrata,pa se hrv. tekstovi biljee trima pismima to je
trajalo dugo povijesno,ali uporabno se glagoljica povukla odakle je
imala dozvolu za misu na crkvenoslavenskom (krka i senjska
biskupija-glagoljali ve od sredine 13.st) a irilica u unutranjost
(Poljice) -grafija: u inojezinim spomenicima se hrvatski izrazi
biljeili latinicom,te je stvoren uzus u oznaavanju fonema
slavenskog idioma,neka grafika rjeenja iz latinice prenesena i na
hrvatske rijei;hrvatski latiniari teili monografemiji-jedan znak=
jedan fonem (ali nije bio u svih isti taj znak),izbjegavaju se
geminate (poznato je da u glagoljinim i irilinim tekstovima nema
geminata jer ih nije bilo ni u staroslavenskom,ni u hrvatskom) i
uvodi se slovo koje djeluje kao dijakritiki znak kao supskript kod
grafema c i (c i ). -dijakritiki znakovi najee vezani uz problem
biljeenja palatala pa imamo ,razliitost u upotrebi dvoslova i
vieslova (gl za gn za ); dvoslovi se upotrebljavaju od poetka
latinice,u prmorskom najdue,preuzeti iz talijanske ortografije (moe
biti i gl i lj).U hrvatskoglagoljskoj se pisao erv plus l,(kod
Divkovia 1617. u razlikim besedama ijekavskoakavski)tj. jn-
Petrisov zbornik jludi-ljudi isl.Jl i Jn su bili za sliven izgovor
a a lj i nj za nesliven.Invarijatnost upotrebe tih fonema ukazuje
na puno veu vezu nego se mislilo izmeu glagoljake i neglagoljake
knjievnosti. -prvo razdoblje je afirmacija organskih dijalekata kao
osnovice knjievnih izraza,proimanja tri pisma i triknjievna izraza.
O JEZIKU HRVATSKIH INKUNABULA I DRUGIH TISKANIH DJELA U POETNOM
RAZDOBLJU HRVATSKOG TISKARSTVA - pred kraj 15.st. pojavljuje se
tiskanje knjiga - poetak tiskarstva vezan je uz ime Johannesa
Gutenberga koji je 1455. dovrio latinsku Bibliju,Mainz - knjige
tampane u tom razdoblju (do 1500.) nazivaju se inkunabule (lat.
zaetak);poetak tiskarstva kod Hrvata u dvije faze: 1.vrlo rano
prihvaanje crne umjetnosti (npr.mnogi Hrvati (latinisti) vrlo su
brzo tiskali svoja djela;meu prvima je to uinio Juraj igori koji je
1477. objavio u Veneciji svoje ''Elegije i pjesme'' (Elegiae et
carmina) 2.znatan broj Hrvata koji su postali pravi majstori nove
crne umjetnosti:Andrija Paltai,Dobri Dobrievi i grgur
Senjanin-radio u Veneciji,Istri i senjskoj tiskari. - prva hrvatska
tiskana knjiga te prvi spomenik hrvatske tiskarske kulture je
glagoljicom (ponajboljom uglatom,po uzoru na misal kneza Novaka iz
1482.) ''Misal po zakonu rimskog
3
dvora'' (tiskanje dovreno 22.02.1483.) taj dogaaj u hrvatskoj
povijesti je bitan zbog: 1) objavljuje se misal, odnosno temeljna i
najpotrebnija knjiga u repertoaru teolokog i obrednog tiva; 2) to
je prvi misal koji nije bio tiskan latinskim jezikom (to znai da se
smatrao ravnopravan latinskom) 3) to je potvrda glagoljake
intrelektualne i ekonomske snage;jezik misala je hrvatska redakcija
crkvenoslavenskog,naziru se akavizmi,kajkavizmielementi istarskog
podruja;u kalendaru navedene svetkovine koje su se tovale u Istri -
pored misala glagoljaki tiskari su veliku panju posveivali tiskanju
brevijara, tj. knjiga koje su im bile potreben za obaveznu dnevnu
molitvu 1491. tiskan je ''Brevijar po zakonu rimskog dvora'' -
ranom razdoblju hrvatskog tiskarstva pripada i ispovjednika uputa
fra Mateja Zadranina prepisana iz ''Tkonskog zbornika'' 1492. -
kanonik Bla Baromi nakon kolovanja u Veneciji dolazi u Hrvatsku i
tiska glagoljske knjige (brevijar? 1493.) - najvanija tiskara u
Hrvatskoj bila je u Senju 1494. tiska se ''Misal'' /Baromi/ tiskan
na hrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika,sve vei prodor
narodnog jezika (npr.ikavizam miseca) - 1496. u Senju tiskana je
knjiica ''Spovid opena'' tekst pisan akavskim narjejem (a,za,va),
odnosno senjskom akavtinom,prijevod s talijanskog,bogat
leksik,frazeologizmi (grih od grla-prodrljivost) to je prva akavska
tiskana knjiga - drugo razdoblje senjske glagoljake tiskare
zapoinje 1507. kada se pojavljuje knjiga ''Narunik plebanuev''
sadri osnovno znanje za obavljanje sveenikih dunosti; tiskao ju je
Grgur Senjanin (Grgur Dalmatin),prijevod s latinskog - senjska
tiskara bila je smjetena u arhiakonovoj kui gdje su klerici i
redovnici obavljali tekstoloke poslove, a tipografski majstori
brinuli su se o samom tiskanju i uvezu knjige - 1508. objavljena je
knjiga ''Tranzit svetoga Jerolima'' radi se o prijevodu ivotopisa
svetog Jeronima; dugo se vremena smatralo da je sv. Jeronim bio
autor glagoljice;lo prijevod-puno staroslavenizama - 1508. tiskan
je i ''Korizmenjak'' radi se o zbirci korizmenih pripovijedi koje
je izdao fra Roberto Caracciolo jedan od najpoznatijih franjevakih
propovjednika u 15.st., a s talijanskog na senjsku akavtinu preveli
su ga sveenici Petar Jakovi i Silvestar Bedrii - u prijevodu
''Korizmenjaka'' sasvim je jasno odreen jezik prijevoda to je
''jazik hrvacki'' tim se istim knjievnim jezikom sluio i Marko
Maruli piui ''Juditu'' u tom je jeziku akavska komponenta najjaa,
ali ne i jedina -Metrija od dobra umrtija,moralizatorski spis Ars
bene moriendi prevedn na hrvatski 1507. Ili 1508. - posljednja
knjiga senjske glagoljake tiskare je ''Mirakuli slavne dive
Marije'' objavljena 1508. to su opisi Marijinih udesa prevedeni na
senjsku akavtinu - nakon senjske tiskare pojavljuje se u Rijeci
nova glagoljaka tiskara zaslugom biskupa imuna Koiia Benje -
najvanija knjiga tiskana u rijekoj tiskari je ''Misal hrvacki''
dovren 28.04.1531. remek djelo tiskarstva,bogata
oprema,inicijali,drvorezi.. - u rijekoj je tiskari objavljeno 6
knjiga: ''Misal hrvacki''; - dolazi do poistovjeivanja hrvatskog
naroda sa hrv. jezikom,smatrao je Koii da je hrvatski liturgijski
jezik,trebao je posluiti da prosvijetli hrvatski narod;nalegoe
Turci na jazik hrvatski....(pop Martinac 1493.) ''Psaltir'' -
priruni abecederij glagoljice; sadri osnovne molitve (Oe na)na
starohrvatskom 1530. molitvenik ''Oficij rimski'' 1530. ; mali
obrednik ''Knjiice krsta''; 1531. ''Knjiice od itija rimskih
arhijereov i cesarov''; - dokaz da su se tikale i knjige svjetovnog
sadraja; prvo historiografsko djelo pisano hrvatskim jezikom;
posveeno je trogirskom biskupu Tomi Nigru ''Od bitija redovnikoga
knjiice''1531. Zbirka tekstova za redovnike
4
- zavretkom rada Koiieve tiskare ne prestaje period hrvatskog
glagoljakog tiskarstva tiskanje knjiga nastavlja novi vjerski
pokret protestantizam koji se uvelike nadovezuje na
hrvatskoglagoljaku tradiciju iako vjerski suprotan - to se vidi ve
po izboru glagoljice za tiskanje protestantske verzije biblijskih
tekstova na hrvatskom jeziku, odnosno ''Prvog dela Novog
testamenta'' i ''Drugog dela Novog testamenta'',u Tuebingenu 1563.
objavljivali irilicom oba dijela,te izdaju Tablu za dicu na
glagoljici i irilicu - i u pogledu na jezik dosta je dodirnih toaka
izmeu ovih dvaju vjerskih pokreta: 1) oba pokreta nastoje u crkvi
upotrebljavati jezik razumljiviji puku glagoljai u crkvenoslavenske
tekstove unose elemente narodnog govora,da on bude podloga a
protestanti nastoje da upravo elementi govornog jezika budu
podlogom jeziku njihova tiva; 2) da bi proirili svoja nauk i
glagoljai i protestanti slue se vienarjenim tipom jezika glagoljae
je na irokom prostoru povezivao crkvenoslavenski jezik, a
protestanti ele da ih povezuju narodni govori (zato Antun Dalmatin
i Stjepan Konzul Istranin prevode ''Bibliju'') - protestantski je
pokuaj u Hrvatskoj bio kratka daha, ali je njihov pogled na jezik
bio potpora onim strujanjima koja su vodila zametku jezinog
standarda i nastojao je produiti ivot slavenskim pismima na
kajkavskom podruju - prevlast latinice u kopnenoj Hrvatskoj naglo
raste; glagoljica i irilica odlaze polako iz svakodnevne uporabe, a
time slabi interes za tiskanje glagoljskih knjiga - u posljednjem
desetljeu 15. stoljea pojavile su se i latinicom tiskane knjige
hrvatskog jezika prvo je takvo djelo nepotpuno sauvani
''Molitvenik'' tiskan oko 1490. - prva poznata knjiga hrvatskog
jezika tiskana latinikim slovima je ''Evenelistar'' poznat takoer
kao ''Lekcionar Bernardina Splianina'' djelo je tiskano 12.03.1495.
u Veneciji u tom je djelu fra Bernardin pretoio tekstove evanelja u
knjievnu akavicu svojega vremena; predloak mu nije bio latinski
nego crkvenoslavenski - ''Evanelistar'' je kasnije doivio i
tokavsku varijantu, odnosno tiskan je bosanicom 2.ESNAESTO STOLJEE
AKAVSKA I TOKAVSKA STILIZACIJA KNJIEVNOG JEZIKA -burno
vrijeme,ratovi i migracije,puanstvo ispremijeano te se promijenila
dijalekatna slika; akavsko narjeje u 16. st. gubi svoj prostor,sveo
se na kraju na uzak primorsko otoni pojas; seobe u
Austriju,Maarsku,eku i Slovaku - stvorena su dva knjievnojezina
kompleksa: jedan na SZ, a drugi na JI hrvatskih pokrajina - u 16.
st. zapoinje novo, bogato razdoblje hrvatske knjievnosti osobito na
JI njega odreuje stvaralatvo Marka Marulia odnosno djelatnost
dubrovakog, hvarskog i zadarskog knjievnog kruga;stih zamjenjuje
prozu; pisci se vraaju srednjovjekovlju radi frazeologije i
terminologije i stvarali nov izraz;jezini kod poinjao je na
organskim narjejima - prvo Marulievo hrvatsko djelo je ''Od
naslidovan'ja Isukarstova'', zavreno 1500.- to je prijevodna proza,
pisana akavskom stilizacijom knjievnog jezika - 1501. godine Maruli
zavrava ''Juditu'' prvi spjev pisana je dvostruko rimovanim
dvanaestercem (u djelu se javlja upotreba sekvencije ar-arvati
se,r-arljen,tjbratja,vavik,a..;maarizma rusag (zemlja, drava) i
takve su posuenice zajedno s jo nekoliko izraza svojstvenih
kajkavskom narjeju (hia), bile prodrle na jug preko glagoljakih
tekstova radi se dakle o preuzimanju jezika vlastite knjievne
batine);varijantnost leksema
lipost-lipota,oholost-oholija-oholje...;sinonimika besida-ri;bogata
frazeologija (biati-svijati nogami);metaforika (usta rike-ue
rijeke) -visok stupanj pjesnikog i jezinog majstorstva vidljiv je i
kod drugih pjesnika hrvatskog juga koji su takoer pjevali
dvanaestercima poput ika Menetia-ikavizmi i
ijekavizmi,akavizmi,tokavizmi-interferencija;pogtovo vidljivo u
sinonimima;otvorenost i prema stranim sustavima radi rime
5
-problem Dubrovnika,kontroverza o dijalekatnoj
pripadnosti-gramatiki morfem nosioc starijeg sloja-ikavsko
ijekavske arolikosti (lip-ne mora biti stariji sloj);akavski i
dalmatinizmi dolazili i preko tokavskih akavaca makraskog primorja
- zbog ispreplitanja dvaju narjeja (akavtine i tokavtine) u
pjesmama dubrovakih pjesnika nalazimo akavizme i tzv. dalmatinizme,
a kod akavskih pjesnika s otoka Hvara, iz Splita ili Zadra susreemo
elemente tokavskog Dubrovnika;stvaran je malo po malo na JI
kompleksu knjievna koine-jezik petrarkistike poezije -u hvarskom
knjievnom krugu javljaju se pjesnici poput Hanibala Lucia i Mike
Pelegrinovia iji su stihovi satkani na akavskoj osnovici, ali s
veim brojem tokavskih elemenata negoli u ijednog akavskog pjesnika
onog doba;mnotvo dubleta (bil-bio,dilnikdionik);kontaktni sinonimi
kod Lucia stid i sram,jid i emer..udaljavanje od izvornog
narjeja,uvijek karakter djela utjee na izbor jezika (judita pisana
arhainijom akavtinom),ljubavna poezija je u izboru jezika
slobodnija,vanija je pogodnost metru od dijalekta to je dovelo do
mnotva klieja gospojica,lipa,gizdava,zlate kosi,rumen cvit,bili
vrat...reakcija na to:1 pribliavanje vlastitim izvoritima (zbog
toga se knjiki oblici sve manje upotrebljavaju i preputaju mjesto
govornima-Hektorovi "Ribanje i ribarsko prigovaranje"=prvi pjesniki
putopis s elementima ribarske ekloge;izvorni nazivi za ribarsko
orue,vjetrove,ribe; Naljekovi u komedijama nie nazive za odjevne
predmete na govornom jeziku (cokule,pantufe,bjevice..) ili 2.
jeziku udaljenijih sredina -Luci u Robinji (prva drama s tematikom
iz narodne povijesti) uvodi u akavskotokavski koine mnoge lekseme
uobiajenije za sjeverne akavce to je jo vie ujednaavalo sjever i
jug - Mavro Vetranovi ''Posvetilite Abramovo''; blie tokavskom nego
akavskom - zadarski knjievni krug ine Petar Zorani (''Planine''
1536. (tisk. 1569.) prvi hrvatski roman),toponimi mjesta i rijeka ;
Barne Karnaruti (''Vazetje Sigeta grada'' 1584. prvi hrvatski
povijesni ep u hrvatskoj knjievnost koji opjeva sigetsku bitku i
traginu pogibiju Nikole ubia Zrinskog i hrabrih branitelja Sigeta
(1566.) ispjevano dvostuko rimovanim dvanaestercem i jezikom koji
se uvelike naslanja na tradiciju pjesnikog izraza) i Juraj Barakovi
to su pisci akavske stilizacije knjievnog jezika koji su povezivali
akavski sjever sa akavskim jugom,posveivali veliku panju izvornoj
rijei da im jezik ne bude "popuren latinskim";posuenice kajkavske i
maarske prodrle vjerojatno preko glagoljakih tekstova-preuzimanje
jezika vlastite batine -u jeziku djela Jurja Barakovia dolazi do
izostanka velikog broja arhaizama koji su tada bili uobiajeni u
knjievnim tekstovima; on nastoji pronai nove izraze za ustaljene
klieje poglavito one koji su u Zadar prodrli iz sjevernoakavskih
tekstova te se Barakovi u tom pogledu okree sve vie prema juim
akavskim sreditima, kao to su bili Split i Hvar (Maruli,Luci),tamni
tonovi-rasap openi,poganska nevira,zmaj ognjeni,plov po
buri...prekid sa petrarkizmom --luk razvoja i uporabi jezika junog
kompleksa:od arhaizirane akavtine ili tokavtine s tankim inoslojem
do a-to isprepletenosti u dramama, gdje je dijalog osnovica i gdje
se tekstovi najvie pribliavaju govornom tipu jezika, jezik je
knjievni jer je u njemu oblikovano knjievno djelo to se osobito
dobro vidi u djelima Marina Dria koji je, slijedei odreene postupke
svojih dramskih prethodnika, postupno izgraivao osebujan scenski
jezik i tako irio primjenu knjievnog jezika i kod Martina Benetovia
"Hvarkinja" (prozna komedija) akavca - knjievna je koine osnovna
oznaka jezika nae renesanse u 16.st. ; organska narjeja postaju
temelj knjievnoj stilizaciji,jo na najveoj razini-narjeje kao takvo
a ne tip narjeja JEZIK KAJKAVSKOG KNJIEVNOG KRUGA - smatra se da
kajkavska knjievnost zapoinje radom Ivana Pergoia, tonije njegovim
djelom ''Decretum'', objavljenim 1574. u Nedeliu (pravni spis) -
novija istraivanja pokazuju da je u kopnenoj Hrvatskoj na sjeveru
bilo knjievnih tekstova i prije Pergoia za koje se znalo da su s
kajkavskog prevedeni na maarski jezik - nakon to su se u drugoj
polovici 16.st. pojavila kajkavska djela pokazalo se: 1) da su u
kajkavskim tekstovima prisutni elementi druga dva hrvatska
dijalekta; 2) da u ranijim
6
hrvatskim tekstovima ima elemenata svojstvenih kajkavskoj
knjievnoj stilizaciji (ti su elementi vidljivi u glagoljakim
djelima iz 15. st. ''Petrisov zbornik'' iz 1468. i ''Koluniev
zbornik'' iz 1486. koji su proarani kajkavizmima),izuzmemo li
crkvenoslavensku komponentu,dobivamo zapravo akavsko-kajkavski
hibrid uobiajen u Istri u 15. st i SZ Hrvatskoj osobito na
posjedima Zrinski Frankopan;moe se nai i poneki tokavizam;tim
hibridom pisana knjievna djela pod zr-frank okriljem i upravno
pravni spisi ukoliko nisu bili latinski ili njemaki ; korijeni tog
jezika molitvenik "Raj due" 1560. Padova Nikola Dei za Katarinu
Zrinsku (osnovni sloj akavski sa kajkavizmima i
tokavizmima);kajkavski je vjerojatno imao predloke (poznate su neke
rukopisne pjesmarice-zabiljeeni kasnije 1644. u Pavlinskoj
pjesmarici) tako da je i prije Decretuma (pravni spis,prijevod
maarskog djela) Ivana Pergoia iz 1574. bilo kajkavski stiliziranih
djela,a i kod njega nalazimo nekajkavske elemente (donesal,na non
mistu itd.)-nastojao da njegovo djelo bude razumljivo i u
nekajkavskom dijelu Hrvatske;htio je prirediti dva izdanja
(kajkavsko i tokavsko-akavsko) - Antun Vramec ''Kronika vezda znovi
spravljena'',samo jedan fonem,dublete 1578. upotrebljava ponajprije
elemente sjevernokajkavske, varadinske, sredine i zanemaruje sasvim
lokalne dijalektalne osobnosti (teko ih bilo biljeiti ondanjom
grafijom) te na taj nain ujednauje dobar dio jezinog materijala;
paraleleno vodi rauna i o nekajkavskim elementima i to na 3 naina:
1) zadravanjem pokojeg starijeg oblika koji u 16.st. vie nije bio
svojstven kajkavskom narjeju, ali drugima jest; 2) prihvaanjem
oblika koji se u kajkavskom nareju uope nisu bili razvili; 3)
unoenjem inojezinog leksika ponajvie preko tzv. kontaktnih
sinonima-protestantska praksa (npr. fabule ali pripovesti) ; pie i
knjigu pripovijedi ''Postila'' propovjedi objavljena u Varadinu
1586. gdje takoer upotrebljava velik broj kontaktnih sinonima
-slinost jezika Vramca i Pergoia upuuje da je i prije njih bilo
tekstova na kajkavskom,a s obzirom da su zanemarivali sasvim
lokalne govorne crte obojica su teili opem kajkavskom jeziku (ira
italaka publika);organski kajkavski govor nekajkavcima nije bio
blizak ali knjievni jest jer jezik kajkavskih pisaca 16.st. ima
dvije odlike: 1) poeo je postavljati temelje knjievnom standardu za
sve govornike kajkavskog dijela Hrvatske; 2) otvorenost prema
drugim hrvatskim dijalektima (akavtina i tokavtina) izrazita je
crta kajkavskog knjievnog jezika - u 16.st. oblikovala su se dva
tipa opeg jezika,koine : jedan na zapadu i jugu Hrvatske, a drugi
na sjeveru ,organska narjeja kao cjeline (a ne pojedini dijalekti)
postaju temelj pisanom jeziku,podloga knjievnom jeziku u Hrvata moe
biti svako narjeje kojim oni govore, tj. i akavsko i tokavsko i
kajkavsko narjeja su u tom smislu potpuno ravnopravna, iako nisu
jednako zastupljena jer je akavsko narjeje bilo osnovica knjievnog
jezika na itavom podruju,ravnopravne su obje osnovice, ikavska i
ijekavska,tokavska baza Dubrovnik-prodor u druge tekstove,jae u
akavski,razlikovalo se najvie ikavskim i ijekavskim refleksom
e;razlika u strukturi-u ijekavskom sustavu mogui vei ostvaraji
ikavskih likova nego obratno - kajkavsko je narjeje kao osnovica
ogranieno na sjeverno odnosno SZ hrvatsko podruje GRAFIJSKI
PROBLEMI -latinica preuzima vodstvo iako nema prevlasti (glagoljica
samo na akavskom sjeveru,za arhaine tekstove do 19.st;preinaka
irilice fonemi l i n sa erv);dolazila Hrvatima s dvije strane: iz
latinskog i talijanskog izvora preuzimali su je u primorskim
podrujima, a iz latinskog i maarskog u kopnenim; to je osnovni
razlog da je latinika grafija za hrvatski knjievni jezik od poetka
neujednaena (u sjevernoj zoni=ztar=star,szueti=sveti,jug
sueti=sveti,czirkua=cirka); - veina fonema (npr. a, o, b, d, m, p)
pie se jednako u obje sredine; pokoje se ''sjeverno'' rjeenje moe
nai u junoj zoni i obrnuto sve to ipak nee dovesti do zajednikog
rjeenja za palatalne foneme (, , , lj, nj, , ); pisanje tih glasova
predstavljalo je problem i na sjeveru i na jugu; rjeenje e se nai u
dijakritikim znakovima - prvi pokuaj da se primjenom dijakritikih
znakova pojednostavni hrvatska latinika grafija vee se uz imu
Budinia i njegovo djelo ''Summi nauka krstjanskoga'' (1583)
smatralo
7
se da je ta grafija prenesena u hrvatsku latinicu iz eke grafije
(zaetnik Jan Hus) no to nije dokazano,a dijakritike je u HR bilo i
prije npr. U ibenskoj molitvi iz 14.st c za kao i kod
Hektorovia;dijakritiki znak prenio na jo dva slova c i 3 POECI
HRVATSKE LEKSIKOGRAFIJE - povijest ni jedne leksikografije ne
poinje tiskanim rjenikom,ni rukopisnim rjenikom,tumaenje je starije
od sustavne rjenike obrade (npr.jedna je obrada kontaktni sinonimi
ili objanjenja na marginama-stari hrvatski pisci esto su
objanjavali na marginama svojih djela mnoge posuenice (Maruli:
''Judita''), a drugi su izdvajali mnoge rijei, poslagali ih
abecednim redom i to dodali na kraj svog djela (Juraj
Dalmatin,protestant : ''Biblija'' 1584.),nalazile se hrvatske rijei
u tezaurusima,viejezinim rjenicima itd. S oznacom croatice -
najstariji dvojezini rjenik ''Opera nuova...'' objavljen je 1527. u
Anconi to je mali talijansko hrvatski rjenik koji je bio namjenjen
talijanskim trgovcima koji su poslovno dolazili na nau obalu, a
autor mu je vjerojatno bio Petar Lupis Valentian - autor prvog
hrvatskog samostalno tiskanog rjenika koji odraava povezanost
vokabulara je ibenanin Faust Vrani; on je 1595. obajvio u Veneciji
''Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika latinskoga,
talijanskoga, njemakoga, hrvatskoga i maarskoga'' popis na kraju
knjige o hrvatskim posuenicama u maarskom jeziku predstavlja na
prvi sustavniji pokuaj etimolokog razmatranja rjenikog blaga; dobar
izbor rijei i ekvivalenta,u rjeniku ima oko 5800 hrvatskih rijei, a
najvie ih je sa akavskog podruja;ima ikavizme i izriaje udaljenih
dijalekata; dalmatinski mu je bio najljepi jezik,(kao
Hektorovi)viejezini rjenici tada potreba,posebno za protestante;eki
benediktinac Petar Loderecker upotrijebio je Vraniev rjenik, i
dodao mu jo dva jezika eki i poljski (rjenik je objavljen 1605),a
poslije i Megiser (iz SZ djela rijei koje su preuzete oznaavao je
kao croatice,a iz Vranieva rjenika dalamtice) - meu hrvatske
leksikografe poetnog razdoblja treba ubrojiti i Bartola Kaia,
poznatijeg kao pisca prve hrvatske tiskane gramatike; on je jo
prije pisanja gramatike sastavio hrvatsko talijanski rjenik pod
naslovom ''Razlika skladanja slovinska'' (zavren oko 1599) razlike
izmeu Kaievog i Vranievog rjenika: 1) Kaiev je znatno manji; 2)
Vraniu je latinski jezik ''lijeva strana'', tj. latinske rijei
prevodi na hrvatski, a kod Kaia je obrnuto 3.)kod Kaia je
raspoznatljiv itav naglasni sustav a kod Vrania ima podataka o
duini vokala (geminate za krainu prethodnog vokala),znakovlje za
biljeenje akcenata 3.SEDAMNAESTO STOLJEE -u akavskim tesktovima je
postotak tokavskih,osobito "bosaskih" crta vei nego prije Prva
hrvatska tiskana gramatika Bartol Kai 1604. godine u Rimu
objavljuje prvu hrvatsku gramatiku pod naslovom ''Institutionum
linguae illyricae libri duo'',Nakon glagoljakog razdoblja se
promijenio pristup knjievnomu jeziku jer se od grko-slavenskoga
poelo razmiljati na latinskoslavenski nain-pisanjem gramatika.
Kaieva gramatika nije prikaz nekog konkretnog organskog govora,
nego opis onih knjievnih stilizacija koje su se u hrvatskoj
knjievnosti razvile prvenstveno na akavskoj i na tokavskoj
osnovici. Pored vrstog akavskog temelja koji se najbolje razabire u
primjerima nesumnjivih akavizama kao npr. vavik, vazeti, lovik, te
fonolokog inventara bez fonema d i ( npr. meju, hoju, hodim) ima u
Kaia mnogo primjera tokavske stilizacije, odnosno paralelnoga
navoenja akavskih i tokavskih likova, kao to su a i to, za i zato,
bil i bio, Dativ jednine: slugi i sluzi, Genitiv mnoine: vrimen i
vrimena, Instrumental mnoine: golubimi i golubimaUnosi i odreene
konstrukte kod glagola,i u opisu morfologije improvizira.
8
Ono pak to je povezivalo obje dijalektalne osnovice jest
ikavizam i akcentuacija (starohrvatski tronaglasni sustav). Isticao
je vanost akcenata. Naglaavanje je po njemu akavsko.Pod utjecajem
je bio latinske gramatike. Kaieva gramatika pripada jugoistonom
kompleksu hrvatske knjievnosti.tokavski e utjecaj biti
prepoznatljiviji kod Kaia kad bude prevodio Bibliju koja je ostala
u rukopisu tj. u '' Ritualu rimskom'' 1640. djelo koje je kao potez
katolike obnove bio namijenjen govornicima u primorskom zaleu i u
Bosni. Kai smatra da treba pisati onim tipom jezika koji svatko moe
razumjeti, a to su prvi koraci prema jezinoj standardizaciji. Za
Kaievom su gramatikom kasnije posezali Jakov Mikalja, Lovro Sitovi
Ljubuak, Ardelio Della Bella, Vjekoslav Babuki, Antun Maurani.
Bartol Kai postao je ocem hrvatske gramatike. Jezik ozaljskoga
knjievnoga kruga Cjelina je u sjeverozapadnom kompleksu mnogo
sloenija jer je iz ranijih razdoblja naslijeeno nekoliko razliito
dijalekatski stiliziranih tipova knjievnoga jezika. Prvi tip je
najstariji hrvatsko glagoljski tip stilizacije knjievnoga jezika
koji vue svoje korijene jo od poetka slavenske pismenosti. Radi se
o jeziku liturgijskih tekstova ija je osnovica bila hrvatska
redakcija crkvenoslavenskoga jezika sa znatnim akavskim natruhama.
Taj se jezika kasnije rusificira poglavito djelovanjem Rafaela
Levakovia Polazei od toga da je rusko slavenski jezik ishodini svim
slavenskim jezicima Levakovi pod utjecajem ukrajinskih grkokatolika
uvodi rusku redakciju crkvenoslavenskoga jezika u knjiki repertoar
hrvatskih glagoljaa i ta djela postaju uzrok viegodinjeg
rusko-hrvatskog hibrida(u svojim djelima Nauk krstjanski
1628.,Azbukvidnjak slovinskij 1629.,Misal rimskij va jezik
slavenskij 1631. i brevijar asoslov rimski slavinskim ezikom 1648.)
Njegova teza nala odjeka kod Juraja Kriania,ali zbog uske namjene
takvog tiva nema utjecaja na opi tok jezinog razvoja. Drugi tip
stilizacije knjievnoga jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njegovala
je grupa pisaca oko Petra Zrinskoga ( Katarina Zrinska, Fran Krsto
Frankopan, Ivan Belostenec, Juraj Ratkaj). Kako je grad Ozalj bio
sjedite Zrinskih spomenuta je skupina tako i dobila ime.akavci bili
veinsko stanovnitvo ali sudionici ozaljskoga kruga u 16. i 17. st.
upotrebljavali su jedan opi knjievni jezik, knjievnu koine
(npr.Nikola Dei,Raj due). Osnovica tom jeziku nije bila samo
akavska nego trodijalektna, tj. s elementima akavskog, kajkavskog i
tokavskog narjeja. Radi se dakle o jednom tipu hibridnog jezika
koji je mogao funkcionirati zato to su mnoge razlike izmeu narjeja
bile takve da su se mogle zanemariti pri nesmetanu prijenosu
obavijesti,velik dio morfologije gotovo jednak kao i
akcenti.Razlike su se iskoritavale u stilistie svrhe. Time se
akavski knjievni izraz koji je do tada povezivao sjever i jug
utapao u tokavsku ikavsku veinu preputajui sve vie veznu ulogu
tokavskom narjeju,glavni tok jezine matice se povezivao u vrst
lanac jezinih jedinica koje su bile zajednie sjevernoakavskim i
junoakavskotokavskim sustavima (npr. zamjena va sa a;prevlast
ikavizma nad sjevak. Ikavsko-ekavskom zakonitou).To je krilo put
standardizaciji na cijelom podruju. Franjo Glavini 1628. objavljuje
u Veneciji djelo '' etiri poslidnja lovika'' gdje ne pie jezikom
samo jedne dijalekatske knjievne sredine,pa i pie u Cvitu svetih
(1628) da eli ugoditi svima. Jo vee preplitanje dijalekata vidimo
kod Petra Zrinskog u djelu '' Adrijanskoga mora sireni'' 1660. ,
slavljena zbog etiko moralnog djela Opsada sigecka i
ljubavnoidilikih pjesama;mnogo elemenata govornog jezika. Najvei
prilog trodijalektnom jeziku ozaljskoga kruga dao Ivan Belostenec
svojim gotovo enciklopedijskim rjenikom latinsko hrvatskim i
hrvatsko latinskim '' Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum
aerarium'', odnosno Gazophylacium illyrico-latinum '' 1740. Rije
Gazophylacium oznaava kutiju u kojoj se sprema nakit.Temeljni sloj
Belostenevih hrvatskih rijei oblikovan je tako da je kajkavski
leksik obogaen izborom iz Vranieva i Mikaljina rjenika te izborom
leksema iz slavonskih govora (oznaeno Scl. "sclavonice"), to je
nedvojbeno uinio sam Belostenec, a pojedine rijei iz toga izbora
urednici su naknadno nadopunili Della Bellinim rijeima (obiljeenima
s oznakom D -
9
"dalmatice") -akavski leksemi oznaeni sa D. kao dalmatice i
tokavski kao Scl. sclavonice odnosno Turc. Scl. Belostenec je slio
leksiko blago najveim dijelom ue Hrvatske, ali i iz Primorja i
Slavonije. Ne kajkavske rijei ukljuivao je Belostenec iz onih vrela
za koja je smatrao da pripadaju istom knjievnom jeziku, kao to su
npr. bili rjenici Fausta Vrania i Jakova Mikalje.Tehnika kontaktnih
sinonima kao sredstvo nadrastanja dijalektnih razlika (osobito kod
protestanaata i Franje Glavninia) dosee tu vrhunac,prijevod quid sa
kaj,a.Sjedinjavanje svih triju narjeja karakteristino je upravo za
pavline (Belostenec i njegovi nastavljai), dok jezuiti paralelno
djeluju na afirmaciji knjievnoga jezika: juni, sa tokavsko-akavskim
proimanjima (Mikalja, Della Bella), i sjeverni, s kajkavskom
osnovicom uz prihvaanje neto elemenata dvaju drugih narjeja
(Jambrei, najmanje Habdeli). Gazofilacij je ne samo na jednome
mjestu sakupio leksiko blago svih narjeja pod zajednikim nazivom
lingua illyrica, nego i prvi put odredio jedinstven grafijski
sustav. -takva se koncepcija knjievnog jezika zrcali u djelima svih
ozaljaca,predstavlja ojaani produetak ideja to su je imali o jeziku
raniji narataji-trodijalektnost je konstanta bez obzira na promjenu
osnovice ili koliine udjela narjeja. -Juraj Kriani 1665. u
Tobolskom pie djelo '' Gramatiki prikaz o ruskom jeziku'',u tom je
djelu Kriani prikazao svoj tip opeslavenske gramatike na osnovi
njemu poznatih podataka iz mnogih slavenskih jezika (htio prenijeti
hrvatski koncept na sveslavensku situaciju). Budui da je u
gramatici oznaavao ime pojedini slavenski jezik divergira od
njegova opeg tipa, oznaavao je takoer ime odstupa hrvatski knjievni
jezik (hervati izrikajut). Kad se to sabere radi se o jeziku to se
njegovao na posjedima Zrinskih i Frankopana (refleks starog jata u
i ili e nikada u je;zadravanje zavrnog -l u svih imenica i
pridjeva;izostanak promjene k,g,h u c,z,s;stara akcentuacija;nulti
morfem u genitivu mn;pridjevska deklinacija u mnoinina -ih,-im,-imi
(G;D;I)). -u 17.st.Hrvati su imali dvije gramatike za jezik jednog
i drugog kompleksa,ozaljski krug tako ima Kriania iako je gramatika
pisana u ruskom progonstvu i ugraena u meuslavenski jezini mozaik
-umjesto da ozaljski krug nastavi svoj razvoj pogubljenjem Zrinskog
i Frankopana prekinuto je stoljetno organizirano nastojanje da se u
banskoj Hrvatskoj ostvari poseban tip knjievnoga jezika koji je
imao sve anse da se jednim krakom proiri od Ozlja do Lepoglave i
Varadina, s drugim do Trsata i Vinodola, da bi se najbolje razvio
izmeu Kupe i Velebita. -Kad je turski pritisak popustio na scenu je
stupio Pavao Vitezovi koji u stihove pretae svoju viziju Odiljenja
sigetskog (1684.)-pisao da "hrvatski jezik u tuliko pozabljenje ne
dohodi. U djelu '' Kronika'' 1696.,historiografsko djelo,navodi da
su sjeverozapadni kajkavski ( slovenski) jugozapadni kajkavski ,
posavski, podravski i akavski sastavni dijelovi hrvatskog jezika.
Zato je bez oklijevanja unosio u svoje tekstove jezine osobine iz
dijalekatskih razliitih knjievnih stilizacija, ne samo iz akavskih
i kajkavskih nego, dodue znatno manje i iz tokavskih. Vano mu je
bilo da bude to manje posuenica iz latinskog, njemakog, maarskog
jer gue hrvatske rijei. Nasrtaj tuica koi prirodnu potrebu da se u
vlastitom jeziku pronau tvorbe koje bi odgovarale novom
sadraju,jezik prestaje biti produktivanproblem grafije-kako grafiju
izraslu na fonolokom sustavu romanskog jezika prilagoditi sustavu
slavenskog. Koncepcija njegove grafijske reforme poiva na spoznaji
da svaki fonem treba imati jedno slovo i to uvijek isto. Vraa se
izvoru i to slavenskom pismu koje su poznavali stari hrvati, a to
je glagoljica. Iznio je sustav u djelu Plorantis Croatiae
1703./Ortographia Illyricana u kojem je prvo: proveden osnovni
princip jedan fonemjedan grafem, drugo: meki fonemi . l, n imaju
neki znak iznad slova, a tvrdi i ispod slova. Vokalno r oznaavao sa
yr tj. sa dva znaka.(kajkavci tada priklonjeni Petretievoj
reformi-po uzoru na maarski).Tim znakovljem Vitezovi pie
latinsko-hrvatski rjenik '' Lexicon latinoillyricum. Rjenik mu je
ostao u rukopisu jer nije imao novaca ga tiskati.U jeziku vlada
trodijalektalnost.Ostao je poznat po tome to nitko prije njega nije
predloio dosljedan monografemski sustav na bazi dijakritikih
znakova. Po tome je pretea Ljudevitu Gaju. Grafijske su reforme do
Vitezovia na sjeveru i jugu Hrvatske voene odvojeno. Prvi predlae
ista grafijska rjeenja za obje sredine koje su voene odvojeno jer
smatra da se svi Hrvati mogu ujediniti kad bude zajednikog jezika u
knjievnosti.
1
akavska i tokavska stilizacija knjievnoga jezika Dok se sjeverni
dio akavskog narjeja vezivao u 17. stoljeu sve vie za knjievnu
situaciju ozaljskoga kruga i za kajkavce, juna je akavtina, mahom
ikavska, bila sluila kao knjievni izraz spisateljskim krugovima ija
su se sredita nalazila na Hvaru, u Splitu i u Zadru,te
istarsko-kvarnerska regija. Dodue, u 17. stoljeu pojavljuju se novi
akavski centri. Nastavak hvarske knjievnojezine tradicije (
Hektorovi-Luci-PelegrinoviBenetovi) su pisci Ivan Ivanievi
(Bra-akavska braka osnovica u Kita cvitja
razlikova=rojena,zaale..), Andrija Vitalji (Vis), Petar Kanaveli
(Korula).Splitskom se krugu Marulia moe pribrojiti Jerolim Kavanjin
velepjesma "Bogatstvo i ubotvo". Novo je akavsko sredite trebao
postati ibenik, ali ibenanina Ivana Tomka Mrnavia koji je uronio u
povijesnu tematiku lake pribrajamo u Zadarsku tradiciju (
Zorani-Karnaruti-Barakovi).Splianin Matija Albertij zagovara
akavsku ikavicu kao opehrvatski standard i u reformi latinike
grafije oslanja se na Hektorovieva rjeenja.Meutim ugled je
tokavtine toliko porastao,pogotovo Dubrovnika, da se osjeao u
djelima akavskih pisaca s juga (Ivanievi,kad pita vilu;Vitalji u
predgovoru "Ostan boje ljubavi"-htil sam sluiti se izgovorom
dubrovakim-slatkost,ugodan i lip;Karnaveli u pjesmama).Andrija
Vitalji i Petar Kanaveli svojim su temama i pjesnikim jezikom
okrenuti Dubrovniku. Radi rime se silom ijekaviziralo blizu u
blijezu npr.Na akavskom sjeveru se drali nabone tematike npr.
Franjo Glavini (trodijalektno usmjeren jezik) ili su se prihvatili
rusifikacije glagoljskih knjiga kao Rafael Levakovi.Unato svemu
akavsko je narjeje uz veliku konkurenciju polako gasnulo kao
knjievni izraz. akavski najvitalniji iako vremenski zadnji ostao je
zadarski knjievni krug odnosno Juraj Barakovi. Za razliku od
Zoranievih Planina iji je tekst proaran arhaizmima u Barakovievim
djelima poglavito ''Vili Slovinki'' arhaizmi su prava rijetkost. U
gramatikim morfemima Barakovi je okrenut junoakavskom i tokavskom
sustavu, njegov je tekst organiziraniji i blizak podjednako
akavskom i tokavskom itaocu. Kroz itavo 17. stoljee gubi se polako
akavsko narjeje kao jezik knjievnosti, ponajprije na junom dijelu,
jer se i roeni akavci priklanjaju , zapadnom, ikavskom tipu
tokavtine. Tako je ikavska tokavtina pomalo postajala na kraju 17.
stoljea i u prvoj polovici 18. stoljea opeprihvaen knjievni izraz
veine bivih akavskih sredita, pa i tako izrazitih kao to je bio
Maruliev Split. Orijentacija prema tom tipu tokavtine poela je
zapravo ve drugom fazom Kaieva rada u skladu s praktinim naelom
katolike obnove da podloga knjievnom jeziku bude najrairenije
narjeje. Zato Kai pie gramatiku ''ilirskoga'' jezika smatrajui da
obuhvaa hrvatske zemlje od Dalmacije preko Bosne do Slavonije.
Najvaniji utjecaj tokavske jezine stilizacije zacjelo je posljedica
snane knjievne produkcije u Dubrovniku iju okosnicu ine Gunduli,
Buni Vui, Palmoti, urevi koji u potpunosti afirmiraju (i)jekavsku
tokavtinu. Gunduli upotrebljava i ikavske i ijekavske oblike.
Ikavicu rabi zbog rime. Njegov frazeoloki fond u velikoj je mjeri
slian dananjem npr. znojiti se od muke Osim ijekavskog utjecaja
drugi je tokavski utjecaj bio ikavski, a obuhvaao je podruje
Makarskoga primorja, zatim podruje oko Neretve i Cetine te podruje
zapadne i sredinje Bosne. Bosanski su franjevci nastojali da im
ikavica bude to homogeniji pismeni jezik. Nastavak leksikografskoga
rada Na plodan leksikografski rad Ivana Belostenca nadovezuje se
djelovanje Jurja Habdelia koji je postao sredinja kajkavska figura
17. stoljea. Svojim tekstovima, a osobito u rjeniku '' Dikcionar''
udaljuje se od ozaljskih pogleda na jezik i priklanja isusovakoj
tezi da je najbolje kad se za osnovicu knjievnog jezika odabere
jedno narjeje. Habdeli se odluuje za kajkavsko narjeje elei da ono
preuzme funkciju knjievnog jezika u cijelom sjevernom dijelu
Hrvatske. Unato Habdelievom nastojanju realnost je bila drugaija.
No Habdeli prihvaa jezik kakav se ranije nalazio u djelima
hrvatskih protestantskih pisaca i
1
pisaca ozaljskog kruga. U svojim je djelima znao posegnuti za
pokojim ne kajkavskim leksemom i u Dikcionaru dodati ga kajkavskom.
Tako npr. pore kri navodi vika, pored pes pas Stoga se moe rei da
su i u kajkavskoj polovici sjeverozapadnoga kompleksa akavski i
tokavski elementi postali u 17. stoljeu knjievna svakodnevica.
Stazom leksikografskih prethodnika krenuo je Jakov Mikalja, izdavi
u Loretu 1649. godine gramatiku talijanskoga jezika '' Grammatika
talianska ukratko'' ili ''Kratak nauk za nauciti latinski'' i
rjenik '' Blago jezika slovinskoga''1649-1651.-To je prvi hrvatski
rjenik u kojemu je hrvatski polazni jezik. Ta kratka Mikaljina
gramatika zanimljiva je jer je prva talijanska gramatika napisana
na hrvatskom jeziku namijenjena uenicima koji su trebali ii na
kolovanje u Italiju. Glavna je svrha zapravo uenje latinskog
jezika. Mikalja je bio profesor u Dubrovniku pa je i njegova
gramatika bila pisana dubrovakim tipom knjievnoga jezika unato tome
to je ''bosanski'' tip smatrao najljepim. to se rjenika tie Mikalja
je potpuni sljedbenik Bartola Kaia, ima isusovaki pogled na
knjievni jezik. Idui Kaievim tragom Mikalja uzima hrvatski jezik
kao ishodini. Otiao je korak dalje jer je poeo navoditi nekoliko
znaenja pojedine rijei, uveo frazeoloke sklopove kao npr. biti
dostojan hvale, biti prilian Grafijska ujednaavanja U 17. stoljeu
se intenziviralo nastojanje hrvatskih latiniara da se grafija uredi
tako da ponajprije kod konsonanata, istom fonemu odgovara uvijek
isti znak, odnosno da taj isti znak bude jednoslov ili niz
konsonanata koji se ne ostvaruju u govornom slijedu. ime Budini je
vidio rjeenje u smanjenju broja vieslovnih kombinacija i proirenju
broja dijakritikih znakova, pa je dotadanji dijakritiki znak ispod
slova c prenio na jo dva znaka i 3. Rafael Levakovi je polazio od
uvjerenja da je odreenih dijakritikih znakova bilo u glagoljici
otprije. Meutim Levakovieva reforma glagoljikih slova ne nailazi na
iri odjek jer je provodio jaku rusifikaciju crkvenoslavenskih
tekstova, to je odudaralo od opeg toka hrvatskoga knjievnog jezika.
Kai je dotadanju dvoznanost znaka u za foneme u i v razrjeio
uvoenjem znaka v za fonem v npr. veslo, vlastela Znak c rabi za
fonem c npr. otac, oci Znakom k biljei fonem k, a znakom x fonem
npr. xena-ena. Ni Kai nije mogao izbjei vieslove za biljeenje nekih
palatala. Tako i njemu skup gli slui za fonem l npr.
zemglia-zemlja, dvoslov gn za fonem n, dvoslov sc ili c za fonem ,
a troslov cch i chi za fonem . Jakov Mikalja nastoji da povee
hrvatsku i talijansku grafiju.Odbacuje znak x za hrvatski fonem .
Diagramom sg obiljeava . Rajmund amanji pie djelo'' Nauk za dobro
pisati latinskijem slovima rijei jezika slovinskoga'' 1639. Bavi se
problemom kako latinskim slovima pisati hrvatske rijei.. Smatra da
se rijei svakoga jezika razliito piu i izgovaraju. Njegovi su
prijedlozi: -grafem c za fonem npr. mac-ma -grafem y za fonem j
npr. yunak-junak -grafem z za fonem c npr. ozi-oci -grafem 3 za dz
npr. 3ora-dzora Od dvoslova bi se rabili -ch za fonem -gh za fonem
-gl za fonem l -gn za fonem n Dugi vokali bi se oznaavali s
vokalima a, o, u. amanji je postao nerazumljiv i neprihvatljiv, ali
ipak su se neka rjeenja prihvatila kao npr. c za , z za c, ali su
duine vokala naputena.
1
4.OSAMNAESTO STOLJEE I POETAK DEVETNAESTOG STOLJEA Utrtim
stazama hrvatskih leksikografa i gramatiara Ono to su izgraivali
dotadanji hrvatski leksikografi bila je solidna podloga da se krene
u jo bolju obradu rjenike grae. - u drugim europskim zemljama je
leksikografija znatno napredovala, i nainom obrade i brojem
rjenika, te se u ni u naim leksikografskim djelima nije moglo
ostati na golom nizanju rijei i pronalaenju njihovih inojezinih
ekvivalenata. U tom je smislu, ugledajui se na inozemne rjenike
svoga doba, vaan korak prema sinonimici i frazeologiji ve bio
napravio Jakov Mikalja u Blagu jezika slovinskoga prezentirajui
tako daleko bogatiji vokabular knjievnoga jezika. - jo e vei zahvat
u leksikografskom radu napraviti Ardelio Della Bella- on e u svom
trojezinom rjeniku Dizionario italiano, latino, illirico,
objavljenom u Mlecima 1728. godine, iznijeti najprije popis autora
iz ijih je djela ekscerpirao rjeniku grau i zatim kod gotovo svake
natuknice donijeti knjievne potvrde. Popis je autora zanimljiv:
okupljeno je tu dvadesetak knjievnih imena, ponajvie dubrovakih
(iko Meneti, Ivan Gunduli, Ignjat urevi), ali i onih koji su
pripadali krugu akavske knjievne stilizacije, Petar Hektorovi i
Ivan Ivanievi, a, donekle, Aleksandar Komulovi i Bartol Kai.
Profinjenim izborom rijei, korektnom obradom natuknikoga lanka u
kojemu se raspoznaju ne samo temeljna nego i ostala znaenja
pojedinih rijei, adekvatnim odabirom reeninih primjera Della Bellin
je rjenik zasigurno jedno od najboljih djela starije hrvatske
leksikografije. Tako npr. pod natuknicom bellezza nalazimo: ljepos,
ljeposti, femininum, ljepota, ljepote, femininum, i odmah primjer
iz Gundulieva Osmana za svaki hrvatski ekvivalent. Pred nama se
dakle pokazuje pravi, bogat rjenik knjievnoga jezika, pogodan i za
stilistiko dotjerivanje tekstova. Njemu je dodana, kao i obino u
takvim djelima, kratka gramatika hrvatskoga jezika. Na taj je nain
itav jugoistoni kompleks hrvatske pisane rijei uvelike zaokruio
svoju knjievnojezinu izgraenost: stvorio je bogatu literaturu na
iznadregionalnom jeziku i dobio svoje prve prijeko potrebne
gramatike i leksikografske prirunike u kojima se opisuje upravo taj
jezik. - nove su knjievne teme bile namjenjene mnogo veem krugu
italaca negoli u doba renesanse i baroka. Tako se npr. Razgovor
ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kaia Mioia (1756.), gdje je
stihom i prozom iznesena kronika glavnih dogaaja iz prolosti junih
Slavena, naao ubrzo u ruci gotovo svakoga pismenoga ovjeka i kruio
meu itateljstvom vie od jednoga stoljea, doivjevi za tri godine dva
izdanja. S druge pak strane Satir iliti divji ovik (1762.) Matije
Antuna Reljkovia, gdje je u stihu nanizana kronika slavonskih
obiaja i mana, doivljavao je dugo vremena i pohvale i pokude jer se
itao. - knjievna stilizacija tokavske ikavtine, koja je imala u
sebi neto prepoznatljivije elemente svoje folklorne knjievnosti,
kao da je bila jednostavnija i blia itateljstvu. Promatrajui kroz
tu prizmu, lako se moe razumjeti zato je Kaiev Razgovor ugodni bio
jednako rado itan u Dubrovniku i u Poegi, zato e ga prelistavati
historiar Adam Baltazar Kreli i, kasnije, komediograf Tito
Brezovaki. Sva je ta knjievna produkcija davala (novo)tokavtini
poseban status pismenoga jezika kojim komuniciraju pripadnici
istoga naroda na irokom prostoru. - tako se u drugoj polovici 18.
st. pojavljuju ak tri gramatike u nekoliko izdanja, a na poetku 19.
st. i etvrta. - ve 1761. godine objavljuje Bla Tadijanovi djelo
Svata po malo iliti kratko sloenje imena i rii u ilirski i njemaki
jezik. Ta je knjiica objavljena u Magdeburgu gdje se Tadijanovi
naao u zarobljenitvu. Njome je elio pomoi svojim zarobljenim
zemljacima da naue osnove njemakoga jezika. Kao hrvatski jezik
teksta i kao hrvatski primjeri odabrana je slavonska ikavska
tokavtina.
1
- nakon Blaa Tadijanovia javlja se kao novi gramatiar Matija
Antun Reljkovi, autor poznatoga djela Satir iliti divji ovik.
Objavio je tri izdanja svoje Nove slavonske i nimake gramatike (1.
izdanje u Zagrebu 1767.). elja mu je bila da iz knjievnoga jezika
ukloni naplavine turcizama koje je Slavonija ''u svoj lipi jezik
umiala, pak jeh misto materinskih potribuje''. - trei je gramatiar
slavonske stilizacije knjievnoga jezika u 18. st. Marijan Lanosovi.
Za razliku od prethodnika njegova je gramatika njemaki pisana.
Lanosovieva je gramatika doivjela ak tri izdanja: u Osijeku 1778. i
1789. i u Budimu 1795. Na kraju se gramatike nalazi Slavonski
rjenik, tj. Odreeni popis njemakih rijei i njihov hrvatski
ekvivalent. U treem izdanju svoje gramatike, oslanjajui se u opisu
sasvim vidljivo na gramatiarsku tradiciju Kai-Della Bella, Lanosovi
ukljuuje u svoje djelo, najee dubletno, i novije oblike jer eli to
vjernije oslikati stanje istoga knjievnoga jezika na irokom
prostoru. Takav je rad uinio Lasonovia najpoznatijim slavonskim
gramatiarom potkraj 18. st. Stoga nije udo to ga je car Josip II.
imenovao lanom komisije za ujednaivanje dubrovake grafije sa
slavonsko-dalmatinskom koja je tada uvedena u kole na dva podruja
Trojednice: u Hrvatskoj i u Slavoniji. - posebnu pak vrijednost u
afirmaciji knjievnoga jezika ima tadanji potpuni prijevod Svetoga
Pisma staroga i novoga zakona Matije Petra Katania (u est knjiga).
Katani polazi od konstatacije da narodi koji nas okruuju imaju
prevedenu Bibliju na svoj jezik, a ''nashe Slavno-Illyricsko
pokolenjeknjige svetedo danas vidilo nie.''. Istina, bilo je i
prije prijevoda Svetoga Pisma: onoga glagoljskoga ili Antuna
Dalmatina i Stjepana Istranina, ali niti jednoga potpunoga.
Kataniev je prijevod Svetoga Pisma objavljen ''slovojavno'', tj.
tiskom 1831., ali je bio zavren ve oko 1815., pa se moe zakljuiti
da je Katani poeo prevoditi jo ranije. Kataniev je prijevod Svetoga
Pisma bio iz latinskoga u tokavsku ikavicu. Ako je prvi tiskani
kompletan prijevod Biblije s latinskoga na vlastit jezik vaan datum
u jezinoj povijesti nekoga naroda, kao to obino jest u mnogih
europskih naroda, onda je tako i u jezinoj povijesti hrvatskoga
naroda. Time su se uvrivali temelji standardnog jezika u Hrvata.
Sve to pokazuje da se od sredine 18. st. knjievno stilizira neto
drugaije materijalno stanje dijalekatne novotokavske osnovice.
Osnovica je , naime proirena jer je proirena i koliina publike i
vrsta publike. Meutim, integracijske tenje te publike diktiraju da
se njezin pismeni jezik, kako bi mogao vriti svoju polivalentnu
funkciju na vieregionalnom podruju, standardizira. Koliko su tomu
doprinosili napori knjievne Slavonije, toliko su istom cilju
nastojali pridonjeti Dalmacija i Dubrovnik. - istom je cilju teio i
Istranin Joso Voltiggi, autor Rioslovnika ilirikoga, italijanskoga
i nimakoga jezika (1802./3.). iako skromnih dosega, rijenik
pokazuje da je slavonski utjecaj u grafiji i leksiku dopro dobrano
na zapad i bio neka veza, indirektna dodue, izmeu sjeverne i june
ikavske stilizacije knjievnoga jezika. DUBROVAKO KNJIEVNO
STVARALATVO - Nakon knjievnog stvaralatva Ivana Gundulia, Junija
Palmotia i Ignjata urevia Dubrovnik vie nije imao tako vrsnih
pjesnika koji bi mu u postbarokno doba osiguravali knjievni primat,
imao je drugih djelatnika koji ga nisu liavali stare slave. Pored
matematikih znanosti koje su davale peat ondanjoj filozofiji veina
se uenih ljudi bavila povijeu, crkvenom poglavito. Stoga je uporaba
latinskoga jezika, kao opeg jezika znanosti i knjige, postajala sve
vea. Pa ipak je u Dubrovniku bilo pojedinaca koji su, pored odlinih
pjesnika latinista, pisali svoja djela ''domorodnim'' jezikom. -
Meu takve valja ubrojiti Franju Marija Appendinija, autora djela
Grammatica della lingua Illirica, ije je prvo izdanje izalo u
Dubrovniku 1808. Appendinijevom gramatikom potvrivao se
iznadregionalni karakter novotokavskoga pismenoga jezika koji je,
postajui standardom, i u junim pokrajinama uspjeno zamjenjivao sve
dotadanje akavske i tokavske stilizacije knjievnoga jezika.
1
- jo ire od dotadanjih pogleda zasnovao je Joakim Stulli svoje
leksikografsko djelo kojega je prvi dio Lexicon
latino-italico-illyricum izaao u Budimu 1801., drugi se dio pod
imenom Rjeosloje pojavio u Dubrovniku 1806., a trei Vocabolario
takoer u Dubrovniku 1810. budui da je svaki dio imao dvije knjige
(ast parva i ast druga), moemo govoriti o Stullijevu rjenikom
estoknjiju. Kazalo pokazuje da je najvei dio rjenikog blaga
ekscerpiran iz objavljenih djela dubrovakih pisaca, zatim iz djela
pisaca dalmatinskih, hercegovakih, bosanskih, slavonskih i
istarskih. Pored rjenika njemu bliskih Della Belle i Mikalje nalaze
se u kazalu i rjenici Jurja Habdelia, Ivana Belostenca i Andrije
Jambreia, ali i pokoji dvojezini rjenik sa ekim, poljskim i ruskim
stupcem. Potkraj 18. st. nakon zasjedanja dravne komisije iji je
lan bio i Joakim Stulli koji je prihvatio jednostavnu slavonsku
grafiju i prema njoj uredio svoj rjenik. Sve je to pokazivalo da
toliki stupanj dubrovako-slavonske grafijske ujednaenosti, koji je
postignut u posljednjim desetljeima 18. st., znai novost koja se
ranije teko mogla ostvariti. Zato se, grubo uzevi, moe rei da
osnovna grafijska podvojenost tada vie nije bila izmeu zone
sjeverne (sjeverozapadni akavci i kajkavci) i june (juni akavci i
jugoistoni tokavci), nego izmeu dvaju hrvatskih jezinih standarda:
kajkavskoga i tokavskoga. Do jo vee ujednaenosti dolo je poetkom
19. st. kad je po nalogu ondanjih vlasti proradila u Zadru nova
komisija pod predsjednitvom F.M.Appendinija. - toj struji
primorsko-slavonske jezine i grafijska povezanosti priklonio se i
Lianin ime Starevi, pisac gramatike Nova rioslovica ilirika
(1812.). Starevi donekle ali to su hrvatske gramatike sastavljali
vie stranci negoli domai ljudi, pa su primjeri jezika knjiki. Po
Starevievu se miljenju pravi narodni jezik nalazi, izmeu ostaloga,
u izrekama i poslovicama, te ih navodi u velikom broju kao
potkrepe. ini dakle isto to je, koju godinu prije njega, radio
gramatiar F.M.Appendini (svrstavi ih pri kraju knjige u poseban
odjeljak). KNJIEVNI JEZIK KAJKAVSKE STILIZACIJE Iako manjinski,
nije zato bio manje standardan. ak obrnuto. Naime, pokuaji
uspostave iznadregionalne uporabne norme poeli su u sjeverozapadnim
hrvatskim krajevima ranije negoli u junim i sjeveroistonim. Tomu je
pridonio u prvome redu jezik protestantske knjievnosti i, osobito,
pisaca ozaljskoga kruga, zatim kajkavca koji, unato pripadnosti
protureformatorskom pokretu, nastavljaju protestantskom i
''ozaljskom'' koncepcijom pismenoga jezika. To je koncepcija
trodijalekatne osnovice knjievnojezinog hibrida i, eo, ipso,
koncepcija iznadregionalnog pismenog jezika. - okretanje kajkavaca
prema leksikom blagu slavonskih tekstova zapaa se u rjeniku to ga
je zapoeo Franjo Sunik, a nastavio i dovrio Andrija Jambrei. I jo
je jedan razlog nastanku ovoga rjenika: Habdeliev je, naime,
Dictionar ve bio od starosti istroen, pa je za kajkavsku sredinu
trebalo prirediti novi. Sunik-Jambreiev rjenik objavljen je u
Zagrebu 1742. godine pod naslovom Lexicon Jambreiu su pojmovi
hrvatski ili ilirski jednaki. Tako, gledajui u cjelini, ilirski je
naziv pokrivao sve tri velike hrvatske pokrajine, pa se i leksika
graa svih triju knjievnih stilizacija preuzimala kao svoja te
prikljuivala temeljnoj koja je mogla biti ili kajkavska ili akavska
ili tokavska. - Tako se zapravo svaki hrvatski knjievnojezini krug
mogao pohvaliti svojim leksikografskim i gramatikim djelima.
Jugoistonom krugu pripadaju Faust Vrani, Bartol Kai, Jakov Mikalja
i Ardelio Della Bella. U prikazu rada ozaljskog kruga ve je
izneseno djelovanje gramatiara Jurja Kriania i Ivana Belostenca kao
sredinje leksikografske figure, dok u kajkavskoj knjievnoj sredini
takvo mjesto zauzimaju leksikografi Juraj Habdeli, Franjo Sunik i
Andrija Jambrei. - Tomu se razdoblju moe dodati i prva objavljena
kajkavska gramatika Ignacija Szentmartonya Einleitung zur
kroatischen (1783.), u kojoj ima ''podosta nekajkavskih likova'',
to ''potvruje injenicu da je stari kajkavski knjievni jezik bio
veoma otvoren utjecajima drugih hrvatskih knjievnosti''. - 1810.
Toma Mikloui objavljuje svoj Stoletni kalendar.
1
- iz literature, pune prijevoda i racionalistikih razmiljanja,
niknuo je Tito Brezovaki, pravi komediograf tene kajkavske reenice,
poznat i po svome otporu prema Maarima. - djelovanje Tomaa Miklouia
i kajkavskog knjievnoga kruga u poetnim desetljeima 19. st. pomau
da se shvati , ali i utvrde sve jai uzajamni knjievni i jezini
utjecaji izmeu Slavonije, Zagreba i Dubrovnika. Stvarala se tako
jedna nova atmosfera u kojoj se stoljee nakon Pavla Vitezovia opet
pomiljalo na stvaranje zajednike grafije u banskoj Hrvatskoj,
Slavoniji i Dalmaciji. Sline e se ili iste zanosne misli o velianju
i prouavanju ''horvatskoga jezika'' nai uskoro u spisima Ivana
Derkosa i Josipa Kundeka, kao to su se ve bile nale u Kratkoj
osnovi Ljudevita Gaja, s jednom bitnom razlikom dvoslova koji se
rabe prema maarskoj grafiji vie nee biti. Sve je dakle bilo spremno
da mlada generacija kolovanih ljudi iz banske Hrvatske, koja je sve
vie oivljavala uspomenu na dubrovake pisce, poglavito na Ivana
Gundulia (ijega Osmana izdaju u ponajboljoj tiskarskoj tehnici),
napravi korak k potpunom politikom i jezinom sjedinjenju Trojedne
Kraljevine. 5.PRVA POLOVICA DEVETNAESTOGA STOLJEA Jezina koncepcija
Iliraca Ilirski preporod, tridesetih i etrdesetih godina 19.st. bio
je, pored ostaloga, prijelomna toka i u povijesti hrvatskoga
knjievnoga jezika, odnosno da tek tada poinje razdoblje njegove
standardnosti u Hrvata. Ilirski je pokret stoga poesto bio
ocjenjivan prvenstveno kao jezini ili knjievnojezini pokret,
izrastao iz nastojanja da materinska rije dobije status knjievnoga
izraza na itavom podruju Velike Ilirije, pa tako i u Hrvatskoj. U
gotovo svakom broju Danice (1835.-1849.), asopisa to su ga
pokrenuli ilirci, nalazi se barem kakva biljeka ili lanak u vezi s
jezikom. Uostalom, prva hrvatska gramatika u doba ilirskoga
pokreta, Osnova slovnice slavjanske nareja ilirskoga Vjekoslava
Babukia, poinje se pojavljivati u Danici ilirskoj ve 1836. godine.
Dodamo li k tomu da je knjiica pod naslovom Kratka osnova
horvatsko-slavenskoga pravopisana Ljudevita Gaja, objavljena 1830.
godine, zapravo prvi ozbiljniji nastup buduega voe pokreta. - 1815.
Antun Mihanovi pie knjiicu Re domovini. - slino je o tome bugario i
Pavao Stoos u svojoj pjesmi Kip domovine vu poetku leta 1831.
prikazujui Hrvatsku kao enu iji se sinovi srame svoga jezika. -
elja da se promijeni odnos prema knjievnom jeziku
''horvatsko-slavenskom'', ne izbija samo iz Gajeve Kratke osnove,
nego i iz mnogih drugih poteza. Meu takve valja svakako ubrojiti
nastojanje da ''horvatski'' jezik, usprkos maarskim protivljenjima,
prodre u visoko kolstvo. Zasluga je to napora Matije Smodeka komu
je odobreno da od kolske godine 1832. moe kao neobvezatni predmet
predavati ''materinski jezik'' na ondanjoj Akademiji. - 1833.
godine nastava maarskog jezika postala obvezatna za sve visoke i
srednje kole u Hrvatskoj. - 1834. godine Ilirci trae i dobivaju
odobrenje za izdavanje politikih Novina Hervatzkih kojima dodaju
kulturni podlistak Daniczu. Sve to ukazuje na injenicu da je
ilirski pokret bio prvenstveno politiki pokret, a ne jezini. -
1835. godine novom verzijom grafije u 10. broju Danice objavljena
je Mihanovieva Horvatska domovina, pjesma koja e kasnije postati
hrvatskom himnom. - Tada su pojaali svoje djelovanje pravi
jezikoslovci preporodnoga doba tokavac Vjekoslav Babuki i akavac
Antun Maurani. Meutim, isto se tako preko njihova djelovanja,
upravo njihovih gramatika, dobiva zacijelo najbolji uvid u jezinu
koncepciju iliraca. Ilirci su smatrali, preuzimajui nauku Jana
Kollara, da u slavenskom svijetu postoje etiri knjievna jezika. U
skladu s tim Vjekoslav Babuki u Ilirskoj slovnici (1854.) navodi da
''jezik slavjanski deli se u etiri velike grane, naime: A) nareje
rusko, B) nareje poljsko, C) nareje esko-slovensko, D) nareje
ilirsko''.
1
- Unato dakle tvrdnji da je ilirski knjievni jezik skup narjeja
Velike Ilirije, ostaje injenica da po prirodi stvari nije sve moglo
ui u knjievni (standardni) jezik jer je jezini standard uvijek
izbor. Ljudevitu su Gaju pak pri odabiru jezika osnovne koordinate
bile zajedniki jezik Trojednice. - Ilirci su dakle, elei imati
jedan knjievni jezik na itavom podruju od Zagreba do Dubrovnika i
po cijeloj Iliriji, morali izvriti izbor. Od dva hrvatska knjievna
jezika, koja su zbog svoje viedijalektnosti dobivala zajedniko ime
''lingua illyrica'', ilirci se priklanjaju veinskom. Taj jezik,
kako je mislio Janko Drakovi ve u svojoj Disertaciji (1832.)
''najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naih kraljevinah''.
Bila je to odluka koja je jedina mogla raunati na uspjeh. Na taj
nain novotokavski pismeni jezik postaje sve vie opehrvatski. -
Maurani nenametljivo pravi razliku izmeu govornoga i knjievnoga
jezika, s preporukom da se u knjievnom jeziku (''u kolah'') znak e
izgovara kao ie ili je. Drugo, budui da je knjievni jezik uvijek
izbor, ilirci prihvaajui bogatu dubrovaku knjievnost, prihvaaju i
jezik te knjievnosti, ugraujui ga u osnovicu pisanomu tipu jezika.
Od te koncepcije nee Antun Maurani nikada odstupiti. - U naporima
iliraca da, i pored govornih razlika, nastave izgradnjom
(i)jekavskog novotokavskog standardnog jezika znatnu im je pomo
zacijelo pruao i jezik ijekavskih Srba u Hrvatskoj, odnosno
djelovanje Vuka Stefanovia Karadia, na iji se rjenik dosta
pozivaju. Ali unato osvrtanju na dodirne toke izmeu dvaju tipova
''ilirskoga'' jezika pogledi su se iliraca na odreene jezine
probleme ipak podosta razlikovali od rjeenja to ih je nudio Vuk
Karadi. Otpor Ilirskom pokretu - Meutim, bilo je i otpora. Prvi je
dolazio od nekolicine kajkavaca na elu s Ignacom Krstijanoviem,
drugi je u Zadru predvodio Ante Kuzmani. Prva je grupa bila protiv
toga da se kajkavci odreknu svoga pismenog jezika i prihvate
tokavski, dok se zadarski krug suprotstavljao ijekavskoj
orijentaciji iliraca i Gajevoj reformi grafije. Meutim, tijek je
dogaaja svakim danom okretao lea Krstijanoviu i njegovim
istomiljenicima. Jer, ilirci su ipak uspjeli uvjeriti kajkavsku
sredinu da, uvajui stare mnoinske oblike, ne prekidaju potpuno s
tradicijom kajkavskoga pismenog jezika, a ono to je novo, tj.
''pravopisanje'', novo je za sve Hrvate. - Drugi je otpor bio mnogo
jai i neugodniji od prvoga jer su se i sami smatrali nastavljaima
tokavskog pismenog jezika. To je dalmatinski krug koji se okupio u
Zadru oko asopisa Zora Dalmatinska to ga je pokrenuo i vodio Ante
Kuzmani. Spor je nastao kad je trebalo odluiti koji bi domai idiom
trebao preuzeti ulogu svehrvatskoga standardnoga jezika. Kuzmani je
smatrao Dalmacija nije tretirana kao ravnopravan partner pri
rjeavanju tako vanih problema. Sporna su bila dva osnovna problema:
a) Gajeva grafijska rjeenja i b) ilirska orijentacija prema
(i)jekavici. - U prilog je Gaju ila i injenica da su Dubrovani,
mnogi Slavonci i dobar dio Dalmatinaca prihvaali njegov program.
Zato Gaj nije vidio razloga da odustane od svojih ideja i rjeenja.
- Kuzmani je muku muio s izdavanjem i ureivanjem publikacija koje
bi njegovu krugu osiguravale vei drutveni utjecaj. Kad je konano
1844. godine izaao u Zadru 1. broj Zore dalmatinske, u Splitu se
pojavila prva knjiga tiskana Gajevom grafijom. Osim toga, mnogi su
istaknuti ilirci suraivali u Zori dalmatinskoj (J. Drakovi, S.
Vraz, Lj. Vukotinovi i dr.). pet godina nakon poetka i Kuzmaniev je
asopis poeo objavljivati lanke pisane grafijom zagrebakoga kruga.
Bila je to potvrda jo jednog uspjeha preporodnoga gibanja meu
Hrvatima, gibanja koje je ve rodilo prave pjesnike poput Stanka
Vraza i Ivana Maurania, prave dramatike poput Dimitrija Demetra,
prave slikare poput Vjekoslava Karasa i prave skladatelje poput
Vatroslava Lisinskoga. - 2. svibnja 1843., upravo u godini kad je
zabranjeno ilirsko ime, gorljivi ilirac Ivan Kukuljevi Sakcinski
odrao u Saboru prvi politiki govor na hrvatskom jeziku, predlaui da
se upravo taj jezik rabi ''u javnom ivotu i u poslovih''
javnih.
1
- Priklanjanjem kajkavskoga knjievnoga kruga veinskom
novotokavskom pismenom jeziku definitivno je uklonjeno
knjievnojezino dvojstvo u Hrvata. - Konano, zajednikom je knjievnom
jeziku podarena jedinstvena latinika grafija s dijakriticima. Zato
su zasluge iliraca i velike i neizbrisive. 6.OD POLOVICE DO KRAJA
DEVETNAESTOG STOLJEA Borba filolokih kola Godine 1850. poinje nova,
naoko mirnija faza u izgradnji hrvatskoga jezinog standarda. Kad su
ilirske davorije, odigravi svoju ulogu prestajale odzvanjati
preputajui svoje mjesto koranicama, dolo je vrijeme kad je trebalo
polako sreivati raune preporodne uzgibanosti. Tako je bilo i s
jezinim problemima. Dvije su stvari dotada bile rijeene: 1.
kajkavski je knjievni jezik u koji su bila inkorporirana nastojanja
ozaljskog knjievnojezinog kruga, definitivno prestao biti
standardnim jezikom manjinskog , kajkavskog dijela sjeverne
Hrvatske. Njegovu je ulogu na tom podruju preuzimala jekavska
novotokavtina. 2. za jekavsku je novotokavtinu kao za osnovicu
knjievnog jezika svih Hrvata prireena nova, zajednika ortografija.
Jedinstvo se zajednikog knjievnog jezika jednoga naroda ne postie
odjednom, nego se izgrauje postepeno. itavu fazu ovog perioda,
gotovo pola stoljea, ispunila su nastojanja da se prevladaju
naplavine pritoka poto je tok jezine matrice ve ranije bio odreen,
a sada proiren i potvren. Pojavilo se nekoliko filolokih kola koje
su nudile svoje obrasce za razrjeenje pojedinanih problema to ih
ilirski pokret nije uspio rijeiti. Ali i prije djelovanja filolokih
kola bilo je pojedinanih nastojanja da se razmotre neka naelna
pitanja knjievnojezine politike u Hrvata i Srba. Raspravljajui o
tom 1850. godine u Beu s Vukom Karadiem i urom Daniiem nekoliko je
poznatih hrvatskih knjievnika Ivan Maurani, Dimitrije Demeter i
Ivan Kukuljevi smatralo da bi bilo dobro buduu zajedniku izgradnju
standardnog jezika temeljiti na onoj stilizaciji ijekavske
tokavtine kakva se bila razvila u Hrvata i kakvu je za Srbe
oblikovao Vuk Karadi na osnovi tekstova narodne knjievnosti.
Potpisana je o tome zajednika izjava, meutim ni jedna filoloka kola
to nije prihvatila jer bi to znailo napustiti tradiciju da se
standardni jezik izgrauje na osnovi tokavskih knjievnih tekstova u
kojima su ve bili inkorponirani i elementi novotokavskih i ne
tokavskih knjievnih stilizacija. Zadarska filoloka kola ( Ante
Kuzmani) Iako je nakon dosta polemika, prihvatio Gajevu grafiju ,
zadarski je krug ostao uporan u uporabi tokavske ikavice kao
osnovice za hrvatski knjievni jezik. Sluei se u poetku starom
grafijom npr. x za , ch za , c za , Ante Kuzmani i njegove pristae
okupljeni oko lista Zora dalmatinska ostali su i u pogledu
knjievnog jezika na dotadanjim pozicijama. Smatrali su da za
knjievni jezik treba odabrati jedan dijalekt. Budui da je u Hrvata
najprostranjeniji dijalekt tokavska ikavica , upravo bi ona trebala
biti osnovicom. Polazilo se od toga da su knjievnom stilizacijom ba
toga dijalekta bila napisana tada veoma popularna djela, kao to je
Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia. Osim toga
pojavila su se djela slavonskih pisaca; mahom ikavaca, poput Antuna
Kanilia, Matije Antuna Reljkovia i Vida Doena, a ikavski je
prijevod Svetoga Pisma Matije Petra Katania koji je za tokavicu
rabio termin jezik slavno-iliriki izgovora bosanskoga. Zato je A.
Kuzmani odravao dobre odnose s primorskim, bosanskim i slavonskim
piscima ikavcima, pa i slavonskim gramatiarima poput Ignjata
Alojzija Brlia. U svom protuzagrebakom djelovanju podravao je
Kuzmania i Vuk Karadi smatrajui da je bolje pisati dite, lipo, grih
nego li dete ili djete, lepo ili ljepo greh ili grjeh. Karadi je
zastupao tezu jedan narod jedan jezik. Jovan Suboti smatra da su
dalmatnski Hrvati
1
Srbi. A. Kuzmani e kasnije shvatiti smisao srpske raunice i
okrenuti se Zagrebu pogotovo kad mu je Kukuljevi poslao rukopis pod
naslovom Poviest dalmatinskohervatske knjievnosti s napomenom ''
Srbljah, koji bi rada da je sva Dalmacija serbska, premda tamo juer
ime ovo skoro ni poznato ne biae''. Pribliavanje Zagrebu znatnije e
se osjetiti u Zori dalmatinskoj kad je preuzme 1845. Ivan Kaznai.
Ve tada e jekavski oblici prevladati nad ikavskima. Vitalnost je
svoga odabira ne samo knjievnim djelima zadarska kola pokazivala i
sudsko-pravnim terminologijama i jo jednim prijevodom Sveto Pisma
zadarskog kanonika Ivana Matije karia. Ante Kuzmani ostao je vjeran
ikavici i kao urednik asopisa prvo Glasnika dalmatinskoga, a zatim
Pravdonoe. Nova je generacija zadarskog knjievnojezinog kruga
okupljena oko Narodnoga lista Krenula drugim putem. Budunost je
vidjela u zbliavanju s Zagrebom i Dubrovnikom. Nisu se slagali s
Kuzmanievim hrvatstvom. Rijeka filoloka kola ( Fran Kurelac)
Poneseni idejom slavenstva, pobornici su rijeke filoloke kole, u
prvom redu sam njezin predvodnik Fran Kurelac, smatrali da osnovicu
pismenom jeziku trebaju initi oni elementi u hrvatskim tekstovima
koji su zajedniki veini slavenskih jezika. Budui da su se u sreditu
rasprava ubrzo nali oblici za imeniki genitiv mnoine, itava je
djelatnost rijeke kole postala najee poznata po tome to je odluno
odbacivala nastavak ah u tom padeu ( nazivajui ga zagrebakom ''
Sodomom i Gomorom'' ) i zagovarala upotrebu starijih oblika s
nitinim morfemom ( npr. mnogo jelen, mnogo en, mnogo sel). Tom
problemu posveuje Kurelac jednu od svojih prvih rasprava pod
naslovom '' Kako da sklanjamo imena ili greke hrvatskih pisac glede
sklonovanja osobito 2-A padea mnoine'' 1852. godine, udarajui svom
estinom na zagrebaku kolu ( uz podnaslov ''Bolji rat nego mir- ako
treba''). Kureleva estina nije popustila ni desetljee nakon toga
kako se vidi iz njegove knjige '' Recimo koju'' iz godine 1860. A
problem genitiva mnoine bio je zapravo samo konsekventan nastavak
onoga za to su se na poetku pokreta zalagali sami ilirci, pa i
Kurelac, upotrebljavajui dotadanje oblike u dativu, lokativu i
instrumentalu mnoine. Zato on i brani takve oblike navodei da ih
Hrvati razlikuju te govore u dativu npr. jelenom, kraljem, selom,
poljem, enam, u lokativu npr. jelenmi, kraljmi, selmi, poljmi,
enami i u instrumentalu : jelenih, kraljih, selih, poljih, enah.
Fran Kurelac se sve vie okretao arhainim oblicima ne samo u
imenicama nego i u drugih vrsta rijei npr. - 1 lice jednine
prezenta na u: ja pletu, ja milju - za 2 i 3 lice imperativa : ti
budi, on budi, -traio je potvrde i izvan tokavskog narjeja poseui
za akavskim i crkvenoslavenskim tekstovima koji su vani '' glede
starine'' npr. to, vse, vsaki. Kurelac nije bio gramatiar pa
znanstveno nije bio jak da potkrijepi svoje nazore. Ivan Deman,
postavi lijenikom 1868. izdaje prvo hrvatski ''Renik lenikog
nazivlja'' Meutim pravog pokreta nije bilo. Zagrebaka kola za
razliku od rijeke imala je svoj utemeljen program i svoje filologe
meu kojima su bili gramatiari i leksikografi,. Indirektno je ak i
vlast ila na ruku zagrebakoj koli jer je 1862. Ivan Maurani uveo
nasuprot Kurelevoj pravopisnoj etimologiji, Gajevu ortografiju u
sredbnjokolsku nastavu. Zagrebaka filoloka kola ( Adolfo Veber
Tkalevi) Nastavljai ilirske koncepcije knjievnog jezika. Za razliku
od prijedloga rijeke nasuprot Karadievim miljenjima koja su
dopirala u hrvatsku zagrebaka je kola zagovarala u imenikom
genitivu mnoine morfem ah npr. mnogo jelenah, mnogo enah, mnogo
selah. Zato su sljedbenici te kole dobili ime ahavci.
1
Cilj je bio mnogo vei od pojedinanih rjeenja: dovriti jezinu
standardizaciju na osnovi rezultata '' ilirikog'' programa .Kad se
sveo u hrvatske okvire, taj je program oslanjajui se svom teinom na
(i)jekavsku tokavtinu morao voditi rauna i o Ilirima iz akavskih i
kajkavskih krajeva. Zagrebaka je kola tada imala zadatak da
kajkavce i akavce privede u kolo tokavaca kako bi se rairilo
knjievno polje. Ivan Maurani u svom djelu '' Smrt Smail-age engia
upotrebljava u genitivu mnoine oblike: konjah, sokolovah, srdacah,
gorah Po Veberovom miljenju zagrebaka kola ne treba odbacivati ni
dvojinske oblike na ima ( ama). Veber u ''Slovnici hervatskoj'' ne
spominje mogunost ikavskog ili ekavskog kao Babuki nego samo
jekavskog za znak e. to se tie biljeenja vokalnog r Veber
preporuuje er, a glas e uvrtava meu '' mukle glasnike''. Adolfo
Veber Tkalevi napisao sintaksu 1862. '' Skladanja ilirskoga
jezika'' i ''Slovnicu hervatsku '' 1871. pored mnogih rasprava i
recenzija. Koncepciji jezinog kontinuiteta, izgraivanja stilizacije
svih triju dijalekta Veber ostao vjeran do kraja ivota. Meu
pobornicima zagrebake kole bio Bogoslav ulek. Postao je glavni
leksikograf izraujui standardnu terminologiju za mnoge znanstvene
djelatnosti. Osobito je vaan njegov trojezini
''Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja''. Veliki
oslonac naao u '' Nemako-ilirskom slovaru'' to su ga izdali 1842.
Ivan Maurani i Josip Uarevi. Zahvaljujui toj vezi veliki je dio
termina uao u hrvatsku svakodnevnicu i sauvao se do danas npr.
kisik, vodik, duik, ugljik, kremen, krom, naklada, sustav,
tlakomjer Od njega su dole i nove zamisli npr. da vie nema razloga
da se pie e za sve reflekse jata kad su i netokavci i tokavci
ikavci uili u kolama da e u knjievnim tekstovima treba izgovarati
kao ie ili je. Zato ulek ak i mimo Veberove volje pie u asopisu
''Neven'', a zatim i u drugim djelima osobito u rjenicima, ie ( u
dugim slogovima) i je ( u kratkim skogovima) umjesto e. Vatroslav
Jagi 1864. objavljuje Gramatiku jezika hervatskoga koja se '' u
viih razredih hervatskih gimnazijah '' ui '' uz povest knjievnu''.
Budui da je novotokavska (i)jekavica, nadvladavi ikavicu, postala
jedini pismeni jezik Hrvata , slavistiki kolovan V. Jagi nastoji to
vie proniknuti u taj sustav, kako bi se lake mogla odrediti njegova
izvanjska slika u pismu. Objavljujui raspravu ''Na pravopis'' u
asopisu ''Knjievnik'' ( 1864-1866), on smatra: 1. da nije mogue
povui otru granicu izmeu etimologikog i eufoninog pravopisa, pa
doputa razliita rjeenja u razliitim kategorijama npr. vjeba, zgoda,
rasipnik, ali i sladka, robski, gradski 2. da se fonem pie grafemom
, a ne dijagramom tj 3. da se tzv. rogato e zamijeni s ie ili je
kako je predlagao i ulek 4. da se fonem r pie tako i u vokalnoj
slubi, a ne er 5. da treba napustiti morfem ah, upravo zavrno-h u
imenikom genitivu mnoine jer je suvian. Nastale su tako dvije
pravopisne prakse: jedna (Veberova '' Slovnica hervatska'')
provodila se u kolama , a druga u javnom ivotu (Jagieva u asopisu
'' Knjievnik''). 1877. veberovci su obranili-ah u genitivu mnoine i
starije oblike u dativu, lokativu i instrumentalu mnoine, dok su
trosmajerovci prihvativi Jagieva obrazloenja, uspjeli istisnuti e,
er za vokalno r i tj za . Meutim i oni su zakomplicirali grafiju
nekim svojim rjeenjima. Tako su htjeli da se: - dj pie u primjerima
djevojka - dj bez toke oznaava npr. svadja - lj bi se rabilo za
nesliven izgovor veselje, a lj bez toke za fonem ljubav Ta rjeenja
nisu dobila odgovor i podrku od vlasti. Od Vebera se poeo
udaljavati V. Jagi ije su postavke osobito kad je otiao iz Hrvatske
postale vane i u Zagrebu. Pod tim je utjecajem dao noviju verziju
hrvatskih imenikih nastavaka najprije Vinko Pacel u
2
svojoj '' Slovnici'' (1860), a zatim Mirko Divkovi u ijem
udbeniku '' Oblici'' nema vie genitiva mnoine na ah nego samo -a
npr. goluba, jasena, konja, sela , a uz starije oblike u mnoini
Dativ mnoine : jasenom, Lokativ mnoine: jasenih , Instrumental
mnoine: jaseni, navode se za sva tri padea i oblik jasenima isto je
tako u srednjem i enskom rodu. Jo su vei dio Jagievih miljenja
prihvaali filolozi nove generacije to su se pojavili u zavrnim
desetljeima 19. stoljea , poznati pod imenom hrvatski vukovci, tj.
oni filolozi kojima je jezini uzor postalo djelo Vuka Karadia.
Hrvatski vukovci ( Tomo Mareti) Za razliku od stavova zagrebake
filoloke kole koja je zagovarala morfoloki pravopis kola hrvatskih
vukovaca na elu s Tomom Maretiem smatrala je da je bolje
konsekventno provesti tzv. fonoloki pravopis. Veliki je oslonac u
to pogledu Mareti nalazio u djelovanju ure Daniia koji je kao
istaknuti filolog Karadieve orijentacije bio pozvan u Zagreb da u
novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti
organizira i zapone rad na ''Rjeniku hrvatskoga ili srpskog
jezika''. uro Danii, kao prvi urednik Akademijina rjenika umjesto
tadanjih diagrama dj, gj, lj, nj najprije predloio ,a zatim uveo
znakove , g ,l ,n, kako bi se tono znalo kad se to ima itati kao
jedinstven glas ( roen, svjedogba, lubav, negov), a kada nesliveno
dj (djevojka), d ( nadivjeti), lj ( veselje, a ne vesele), nj (
kamenje, a ne kamene) To je zapravo prijenos Karadieva principa iz
irilice u latinicu. Put je uveo Karadi kad je u srpsku irilicu uveo
latinino j. Vuk-Daniievim stopama krenuo je meu prvima Pero Budmani
koji je objavio '' Grammaticu della lingua serbo-croata'' 1867. u
Beu. Tada je po prvi puta upotrijebljena polusloenica
srpsko-hrvatski. Mareti je zagovarajui fonoloki princip u
pravopisu, elio ujedno pokazati da u povijesti hrvatskoga pismenog
jezika to nije nita novo. Takvu je miljenju trebala posluiti
njegova knjiga '' Historija hrvatskoga pravopisa latinskijem
slovima'' 1889. Ta knjiga sadri dvije osnovne teze, eksplicitnu i
implicitnu. - Eksplicitna je da su stari hrvatski pisci '' skrajali
sebi azbuku'' prema stranim uzorima , kao da glagoljice i irilice
nikada nije na svijetu bilo. - Implicitna je da se u dopreporodnom
razdoblju od Bernarda Splianina 1495. do Marijana Jajia 1833. u
Hrvatskoj pisalo kojekako , bez sustava to se vidi da je samo sedam
fonema biljeeno istim znakom: a, b, d, l, o, p, r, stoga se po
Maretievom miljenju na hrvatskoj latinici ne moe nita graditi to je
vidljivo iz neuspjeha filolokih kola, pa i zagrebake. Novija su
istraivanja pokazala da Mareti nije imao pravo jer su hrvatski
latiniari i pored stranog utjecaja, itekako ugledali na glagoljicu
i bosanicu. Osim toga u hrvatskoj su se latinici za vie od polovice
fonema upotrebljavali isti grafemi od naih poetnih latinikih
tekstova do preporoda. Maretiu je bilo stalo samo da dokae da je u
starijim tampanim djelima hrvatske knjievnosti dolazilo do izraaja
fonetiki nain pisanja. Prevladala je ona struja koja je
prevladavala i u politici. Po narudbi Khuena Hedervarya izradio je
Ivan Broz na fonolokim naelima ''Hrvatski pravopis'' 1892. koji je
postao obvezatan u kolstvu. Brozov pravopis je bio umjeren iako
nije bio iz zagrebake filoloke kole. Od novih grafemskih rjeenja
Broz prihvaa samo Daniiev znak koji su mnogi kritizirali jer je ''
nezgodno graen''. Najvanija knjiga hrvatskih vukovaca je ''
Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika'' Tome
Maretia to se pojavila 1899. godine. Time je Mareti propagirao da
se novotokavski knjievni jezik ne moe kodificirati na osnovi djela
hrvatskih pisaca druge polovine 19. sr. Jer taj jezik ima mnogo
netokavskih elemenata u skladu s principima zagrebake filoloke
kole. Klasini se oblik novotokavtine moe nai samo u Karadievim i
Daniievim djelima pa se i na toj podlozi jedino moe napisati
normativna gramatika za Hrvate i Srbe jer im je jezik isti. Kritika
Maretieve gramatike je bilo mnogo. Meu prvima je bio V. Jagi koji
je do tada bio blii martievcima nego li veberovcima, ali mu je
smetalo to se gramatika tako
2
ograniena korpusa pretpostavlja jeziku onodobne hrvatske
knjievnosti ije '' korijenje tokavskoga knjievnog jezika see dublje
u prolost''. I sljedbenici zagrebake filoloke kole poglavito Veber,
iznosili su razloge svojeg neslaganja jednako kao i dio
dalmatinskih pisaca kod kojih je oporba bila toliko jaka da su neki
zahtijevali ak povratak tokavskoj ikavici. Najotriji je bio Antun
Radi koji je reagirao u asopisu '' Obzor''. On smatra da to nije
gramatika ni hrvatskoga ni knjievnog jezika. Hrvatskoga jer se u
gramatici ne vidi istina da su Hrvati sa svojom knjievnou meu prvim
narodima kulturne Europe, svoj knjievni jezik imaju od vremena
renesanse. U toj se gramatici ne vidi ime nijednoga hrvatskoga
knjievnika, ve se vidi samo Vuk. Smatra da je Vuk samo prevodio i
izdavao narodne pjesme i pripovijetke, ali nije napisao nijedno
knjievno djelo. Tko ignorira hrvatsku knjievnost i hrvatske
knjievnike taj ne pie i ne moe napisati gramatiku hrvatskoga
knjievnog jezika. Unato svemu Maretieva Gramatika je odigrala vanu
ulogu u hrvatskoj jezinoj povijesti. Ponajprije on je bio izvrstan
filolog. Uvrstio je novotokavski dijalekt kao osnovicu standardnoga
jezika. Postalo je vano samo kako se govori, a ne kako se pie ili
se pisalo. Afirmaciji Vuk-Daniieve filoloke kole mnogo je pridonio
i '' Rjenik hrvatskoga jezika'' to ga je zapoeo pisati Ivan Broz, a
zavrio Franjo Ivekovi 1901. Ovo djelo bi se moglo nazvati i rjenik
srpskoga jezika , i da su ga napisali Srbi tako bi se zasigurno i
zvao. Vukovci su radili na jedinstvenom jeziku jednoga naroda
dvojakoga imena, a pored svega imali su potporu Khuenove maarske
vlasti jer su podravali njihovu politiku. 7.DVADESETO STOLJEE
Suvremeni pogledi na hrvatski knjievni jezik U poetnim desetljeima
20. st. pisci su hrvatske knjievnosti nastavljali ipak liniju
vlastitog gledanja na jezini razvoj, ne odbacujui sasvim olako
hrvatsku standardnojezinu praksu i bogatstvo svoga knjievnoga
izraza. Ta je praksa bila uvrivanje standardnoga oblika na
novotokavskoj ijekavskoj osnovici. Ona je obuhvatila i jezinu
praksu srpskoga naroda u Hrvatskoj ,ali je takoer kod mnogih
hrvatskih pisaca prihvaala i izraajnije mogunosti drugih hrvatskih
narjeja ( akavskog, kajkavskog i ikavsko-tokavskoga) ugraivanih
kroz stoljea u pismeni jezik. Stoga je standardni jezik, to je
zaivio u hrvatskoj knjievnosti na poetku 20. st. imao istu
novotokavsku osnovicu koja je, osim Hrvata, sluila za standardni
jezik Srbima, Crnogorcima i Muslimanima. Kod Hrvata proces
standardizacije je bio postepen i dui zbog pismenog jezika sa tri
dijalekta. Hrvatski pisci nisu eljeli pristati uz vukovce pa u
svoja djela npr. A. enoa unosi poneki kajkavizam. A. G. Mato roeni
tokavac u pjesmi ''Hrastovaki nokturno'' unosi kajkavski stih, V.
Nazor , pie pjesmu pod naslovom '' Hrvatski jezik'', takoer u svoju
novelu '' Veli Joe'' unosi akavske stihove. Toj se liniji prikljuio
i Nikola Andri sa svojom knjigom '' Brani jezika hrvatskoga'' 1911.
U njoj Andri na mnogo mjesta govori o hrvatskim posebnostima u
okviru ireg korpusa novotokavskog ijekavskog standarda. Nasuprot
stavu knjievnika su vukovci i Tomo Mareti. Mareti objavljuje novu
knjigu '' Hrvatski ili srpski jezini savjetnik'' 1924. nastavljajui
praksu da svaka generacija ili filoloka kola iznese svoj stav o ''
barbarizmima''. Sami savjeti u knjizi su pisani ijekavski, uvod je
napisan na ekavici. Podvrgao je kritici neke rijei u prvom redu
kajkavizme koje naziva nelogizmima, provincijalizmima i
dijelektizmima. Udara na mnoge rijei koje su se odavno rabile i
nale svoje mjesto u ulekovom rjeniku npr. glazba, isusovac,
povijest, slovnica, tvornica, tvrtka, uionicaSmatrao je da tek od
Vuka poinje knjievni jezik za Hrvate i da taj jezik tek treba uiti,
mnogi su se hrvatski intelektualci oslanjali u svojim djelima na,
stoljeima izgraivanu, hrvatsku tronarjenu knjievnojezinu
okomicu.
2
Pritisak je vukovaca bio sve vei. Broz-Boranievu pravopisnu
praksu u Hrvatskoj 1929. zamjenjuje '' Pravopisno uputstvo za sve
osnovne, srednje i strune kole'' izdano od Ministarstva prosvete
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Spomenuto ''Pravopisno
uputstvo'' polazi od konstatacije da se u svim kolama ve
upotrebljava jedan pravopis zasnovan na velikoj jezinoj i
pravopisnoj reformi Vuka Karadia. Zato se odreuje nain pisanja i da
nijedan udbenik ne moe biti odobren za kolsku knjigu ako nije
izraen po ovim pravilima. Na temelju takve odredbe uveden je Believ
pravopis, dok je Dragutin Borani 1930. objavio novo izdanje svoga
pravopisa s napomenom da je to peto izdanje '' preraeno prema
propisima Ministarstva prosvjete'' Otpor takvu stanju pruali su
kjnievnici i jezikoslovci, okreui se prouavanju kajkavskoga
izraaja. Tako je Stjepan Ivi u Akademijinu ''Ljetopisu'' o 100
obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda svoj magistralni rad pod
naslovom '' Jezik Hrvata kajkavaca'' 1936. Istodobno se javlja sve
vei broj pjesnika koji pored tokavskih stihova piu akavski i
kajkavski. Jedan od njih je Miroslav Krlea u '' Baladama Petrice
Kerempuha''. 1930. nastaje '' Antologija akavske lirike'' . Neki su
jezikoslovci svoje poglede iznosili u asopisu ''Hrvatski jezik'' ,
odnosno poput Petra Guberine i Krune Krstia, knjiicu pod naslovom
'' Razlike izmeu hrvatskoga i srpskoga jezika'' 1940. Tu se
postavlja pitanje zato se dogaaju sve te promjene u jezicima.
Odgovor nalaze u tome jer su materijalni i duhovni ivoti razliiti
kod razliitih naroda. Jezik ide stopu u stopu s narodom. U vrijeme
drugog svjetskog rata do izraaja dolaze drugaiji pogledi na jezik.
Vlasti u Hrvatskoj pokuavaju prekinuti razvoj srpskohrvatskog
jezika koji se smatrao jedinstvenim. Zato prekidaju i s tadanjim
Boranievim ''Pravopisom hrvatskoga ili srpskog jezika'' ,
propisujui tzv. korijenski. Hrvatski dravni ured izdaje 1942. ''
Koriensko pisanje'', a zatim i '' Hrvatski pravopis'' 1944.
Pravopis je donio ovakve odredbe: 1. Hrvatski je pravopis u naelu
korijenski tj. etimoloki, on pazi na postanak rijei, uva glavni dio
rijei ( korijen i osnovu) i vezu s drugim rijeima. 2. U suglasnikim
skupovima ostavlja netaknute suglasnike koji se u govoru mijenjaju
ili izostavljaju po glasovnim zakonima. Tako valja pisati vrabca,
nadkriliti, jedanput, bolestnik premda se govori vrapca,
natkriliti, jedamput, bolesnik. Kod rijei s ijekavskim izgovorom
glavno se pravilo moe svesti na ovu odredbu: - Dvoglas koji je
postao od e (jat), pie se u dugom slogu ie ( diete), a u kratkom je
(djeca). AVNOJ je u ratno doba donio odluku da se sve njegove
odredbe, odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na etiri
jezika i to na srpskom, hrvatskom, makedonskom i slovenskom. 1952.
Hrvatsko filoloko drutvo iz Zagreba pokrenulo poslijeratni pravopis
i ''Jezik'' asopis za kulturu hrvatskoga knjievnoga jezika na elu s
Ljudevitom Jonkeom. 1954. NOVOSADSKI DOGOVOR odredio: - da je
Naro