-
197 Miran Hladnik Filozofski fakultet, Ljubljana
TEMELJNI PROBLEMI HISTORIJSKOG ROMANA
Historijski roman ne ini se ba svjeom temom za literarnonaunu
raspravu. Zar o ovom anru nije ve sve bitno reeno i nije li svako
daljnje raspravljanje suvino? Tako bi se moda mogli upitati struni
itatelji u sistemima velikih literatura, tamo gdje monografij na
temu historijskog romana ima ve nepregledno mnogo. Pitanje, meutim,
nije primjereno slovenakom literarnom prostoru, u kojem monografije
o domaem historijskom romanu ili o historijskom romanu kao anru
svjetske literature jo nema1. Da se ne radi o antikvarnoj
akademskoj raspravi dokazuju mnoge strane studije nastale
posljednjih godina. Namjera ovog pisanja je saeti glavne teme
savremenog raspravljanja o historijskom romanu. Navedena struna
literatura je uglavnom nje-maka i engleska - ne samo zato to mi je
bila najlake dostupna2, nego i stoga to u ta dva jezika rasprava o
historijskom romanu vero-vatno ima vie nego u svim drugim jezicima
zajedno. Sve brojne ref-erence nije bilo mogue uobziriti ak ni za
statistike potrebe; sai-manje se ograniilo na najpoznatiju svjetsku
strunu literaturu, te monografije koje osvjetljuju anr u manjim
literaturama. Najraniji interes za historijski roman pripada
bibliografiji i potie iz elje za sreivanjem nepreglednog korpusa
tekstova, kako bi se na taj nain pruila pomo potencijalnom itatelju
(Dickinson 1935 -- 1986, McGarry 1963 idr.). Tada prireeni katalozi
bili su namijenjeni konzu-mentima koje oito nije zanimala artistika
koliko tematska dimenzija anra. Budui da tematski bibliografski
pregledi historijskog romana izlaze, u dopunjenim izdanjima3 jo i
danas, moemo smatrati da i-tanje historinog romana kao svojevrsnog
oblika historiografskog raporta - sa namjerom stjecanja praktinog
znanja o historijsim do-gaajima - nije nita rijetko i sluajno.
Anotirani bibliografski vodii vezani su za podruje estetike samo
toliko koliko su prisiljeni odabirati meu masom tekstova i pri tom
uzimati u obzir itljivost, dopadljivost, dakle, na odreen nain,
literarnu kvalitetu. Veliki broj radova koji
1 Jedina opsenija objavljena rasprava na tu temu je ona Katarine
Bogataj-Gradinik Literarne konvencije u slovenakom historijskom
romanu 19. stol-jea (1994). 2 Literaturu na temu historijskog
romana pretraivao sam uz potporu Austri-jskog instituta za istonu i
jugoistonu Europu u septembru 1992. u bekoj Univerzitetskoj
biblioteci, a na jesen 1994. u biblioteci Kanzakog univerziteta u
Lawrencu kao Fulbrightov stipendista. 3 Npr. Historical Fiction:
Guide... McKinley Bibliographies, 1 (Philadelphia, 1964[8]).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
198 Miran Hladnikanaliziraju beletristiku produkciju na neku od
historijskih tema skoro da nema prave veze sa literarnom naukom,
nego spada prije u his-toriju odnosno sociologiju, poto ih vie
zanima historijski dogaaj sam nego njegovo literarno
prispodobljenje.
Literarnoj nauci blie je bibliografsko razvrstavanje i
komentiranje velikog korpusa tekstova po nacionalnoj pripadnosti
(jeziku) i unutar toga po epohama i anrovskim podtipovima. Jedna od
takvih historija (Nlod 1969, 212, 317) zna i za Slovence. U njoj,
meutim, manje oduevljuju sami podaci o slovenakom historijskom
romanu: Lev-stikov Martin Krpan kao romantina simbolina legenda i
Juriev Deseti brat kao realizacija Levstikovog realistikog
literarnog pro-grama; nijedan od ta dva teksta nismo navikli
uzimati za historijski roman, to je samo dokaz ukorijenjenosti
stereotipnih periodizacijskih oznaka i njihove nepouzdanosti kad ih
ukrtavamo sa anrovskim.
U okviru bibliografskog popisivanja ureenog po razdobljima,
dogaa-jima i osobama rodila se i potreba za praktinom definicijom
histori-jskog romana, za njegovo razgranienje od srodnih anrova i
us-postavu odreene tipologije (Nlod 1969, Dickinson 1986).
Bibliograf-ski popisi ponegdje su osnova obimnijih
literarnohistorijskih analiza. Do vrednovanja tekstovnog korpusa
literarna se nauka probila najprije u okviru istraivanja trivijalne
literature, gdje joj ruke vie nisu bile vezane odnosom
zadivljenosti prema pojedinanom autoru ili tekstu (npr. Bauer
1930). Klasifikacija hrpe tekstova po anrovskim podti-povima
postaje standardnim poslom literarne historije (Hvi 1988, Dokoupil
1987) i materijalno je polazite statistiko-stilskih i drugih
empirijskih analiza (Drop 1958, Eggert 1971, tepan 1986).
O vremenu
Vrijeme je jedna od temeljnih jedinica fizikog svijeta i
sredinja kate-gorija historijskog romana na slian nain kao to je
prostor temeljna kategorija putopisnog romana i kao to je dom
temeljna kategorija seoske prie a zloin temeljna kategorija
kriminalistikog romana. Preciznije, radi se o prolom vremenu;
budunost je naravno vrijeme anra naune fantastike i djelimino
utopije, sadanjost pak repor-tanog romana.
Historija anra historijskog romana poinje sa Walterom Scottom.
On je, naime, donio u literaturu neto ega prije nije bilo: novi
osjeaj za vrijeme ili historijsku svijest. Kako je bilo sa osjeajem
vremena prije Scotta, govori Gnter Dux u knjizi Die Zeit in der
Geschichte (1989). Vrijeme je prilino apstraktna kategorija;
koncept vremena stoga se u povijesti civilizacije formirao polahko
i kroz razliite stadije. Problemi to ih sa vremenom ima odrastajue
dijete mogu biti ilustracija teko-ama koje je sa vremenom imala
civilizacija. U ranoj antici jo nije bilo univerzalnog vremena u
dananjem smislu, dakle, mjerenog satom i kalendarom. Mjerilo
vremena nisu bili sati, dani, mjeseci, godine, nego
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
199 Temeljni problemi historijskog romana dogaaji4. Sa dananjeg
stajalita ini se samo po sebi loginim go-voriti da se tog i tog
datuma u to i to vrijeme desilo to i to, a tog i tog u isto vrijeme
nije se desilo nita. Rana antika je znala samo aktivno vrijeme,
vrijeme dogaaja a nije umjela osvjestiti vrijeme izmeu dva dogaaja.
Danas npr. za relativno mirno razdoblje 1918-1939. kaemo "vrijeme
izmeu oba rata". Ranoantiki ovjek mogao bi rei samo "poslije prvog
svjetskog rata" ili "prije drugog svjetskog rata". Za dananje
razumijevanje samovoljno i neprecizno vladanje vremenom u Ilijadi
najbolji je dokaz za reeno. U Ilijadi su dogaaji predstavljeni kao
da neposredno slijede jedan iza drugog i kao da meu njima nije bilo
velikih vremenskih praznina. Kad osoba spava s njom spava i
vrijeme. Homer nije imao predstavu o pojmovima kao to su kasnije,
prije, istovremeno, o ovo doba. Nedostajala mu je nadreena
vremen-ska struktura, pripovjedako vrijeme koje bi koordiniralo
dogaaje (Dux 1989, 256)5.
Sa Herodotom, "ocem historiografije'', u 5. stoljeu p. n. e., a
moda i ranije, zapoinje sljedea razvojna faza. Vrijeme se tada
razdvojilo od konkretnih dogaaja (dokument tog osamostaljenja je
personifikacija vremena u liku boga Kronosa) i tako postalo vie
savladljivije. Hero-dotovo vrijeme je kompaktnije od Homerovog,
njegova preglednost postignuta je po dovoenjem u vezu sa centrima
moi (dinastijama) i njihovom djelatnou (armijama). Tipino
temporalno pravilo je: "U vremenu kad je vladao ...'', a trajanje
je, to je inae svojstveno primi-tivnim sredinama, vremenski
dohvatljivo najvie tri generacije unazad; s druge strane te granice
osjeaj za vrijeme se gubi (278). U antici nema svijesti o
jedinstvenom svjetskom vremenu jednako kao to ne postoji pojam
svjetskog dogaanja i svjetske historije. Zbivanja su kod Herodota
meusobno povezana proroanstvima i snovima, koji do-gaaju odreuju
poetak i kraj, daju mu jedinstvo, shvatajui ga sud-binski odreenim
i nekontigentnim. Jer dogaaji su ovisni o sudbini, oni nisu
posljedica proteklih dogaaja nego dolaze iz budunosti. Sa-danje
vrijeme je samo kretanje prema budunosti. Trojstvo
prolost-sadanjost-budunost antika nije poznavala.
Rani srednji vijek nije puno promijenio od antikog koncepta
vremena. Vrijeme je lokalno vrijeme, vrijeme konkretnog dogaaja i
konkretne osobe. Svaki ovjek ima svoje vreme. Ovu tezu ponajbolje
ilustrira folklorna frazeologija: "Dolo je njegovo vrijeme'', ili
"Sve se desi u svoje vrijeme.'' Personalizirano vrijeme je uzrok i
pokreta svih stvari, ukratko gospodar svega sa kakvim razlogom bi
inae srednjevekovni ovjek psovao "sat", kad se rodio. Jo uvijek
nema nikakvih sluajnosti. U ranosrednjevjekovnim epovima fabula ne
pro-izlazi toliko iz dogoaja koji su se prije desili, koliko iz
dogaaja koji su prije opisani, znai prostorna predstava prevlauje
nad vremenskom. Neki filozofi pripisuju prelomnu ulogu u
razumijevanju vremena
4 I danas je popularno odreivanje vremena kao "razdoblja, u
kojem se neto desilo'' (Funk and Wagnalls New Encyclopedia, 1993).
5 Gramatika sredstva za izraavanje vremenskih kategorija (trajanje,
is-tovremenost i sl.) od jezika do jezika se razlikuju. Naa se
svijest formira skupa sa jezikom pa bi bilo zanimljivo provjeriti u
kojoj mjeri te razlike utiu na razvoj historijskog romana u
razliitim jezicima.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
200 Miran Hladniksrednjevejkovnim samostanima gdje su rad i
molitva bili organizirani u strogim ciklusima, ali, po Gnteru Duxu,
ni tu ne moe se govoriti o svjetskom, svugdje jednakom vremenu, jer
fratri do 15. stoljea nisu ivjeli po satu nego po sunevom izlasku i
zalasku; ciklini vremenski koncepat ("iz praha si, u prah se
vraa"), simboliziran uvijek istim i strogim manastirskim satom,
prije je ilustracija Boje vjenosti nego ljudskog trajanja6.
Kada je vrijeme do te mjere postalo znaajno da je ljude poelo
zani-mati koliko je sati, nije ba jasno. Neki hrabro povlae granicu
u 11. ili 12. stoljee, drugi manje hrabro u renesansu, u 14. i 15.
stoljee, kada su po evropskim gradovima (najprije samo u
najrazvijenijim) na grad-ske kue i crkvene kule poeli ugraivati
satove, koji su zvonjenjem obiljeavali poetak i kraj rada. Izum
satnog mehanizma u 14. stoljeu povezuje se sa sve stroom
organizacijom proizvodnje u tekstilnoj manufakturi.
Visoki srednji vijek otkrio je pojam svjetskog vremena. Sa satom
vri-jeme postaje objektivno mjerilo. Tek tada su sudbonosnost i
suenost poeli gubiti svoje znaenje naslijedila ih je sluajnost. Meu
do-gaajima, koji su bili do tada jednakovrijedni, oblikovala se
hijerarhija. Poto su dogaaji sluajni znai da bi se umjesto toga to
se desilo, moglo desiti i neto sasvim drugo. Priati o proteklom je
znailo od-abrati red dogaaja. Vrijeme nije vie apsolutni vladar
stvari, u redosli-jedu dogaaja tota moe biti i okrenuto: neko moe
"dobro gospo-dariti sa vremenom'', neko "zna okrenuti vrijeme sebi
u korist"; razvija se, dakle, osjeaj za manipulaciju sa vremenom
vrijeme se da isko-ristiti. Budui da je vrijeme mogue organizovati
priroda je izgubila ulogu interpretacijske paradigme, drugim
rijeima: vrijeme nije vie ciklino organizirano kao priroda u svojim
godinjim ciklusima. Situa-cija, paradoksalno, postaje slina onoj u
ranoantikom vremenu: ne-kad nije vrijeme znailo nita ako ga nisu
ispunjavali dogaaji, sada ne znai nita ako ga se ne moe korisno
upotrijebiti. Apstraktno pragmatino vrijeme iz ljudske je svijesti
izguralo prijanje mistino i metafiziko vrijeme.
Posljednja faza (zadnjih 200 godina) donijela je ideju o razvoju
vre-mena, odnosno napretku. Giambattista Vico je jo u poetku 18.
stol-jea razumio historiju kao ciklian proces koji prolazi kroz
razliite stadije (vrijeme bogova, vrijeme heroja i vrijeme ljudi)
od barbarstva k civilizaciji i opet natrag u barbarstvo. I Johann
G. von Herder u posl-jednjoji etvrtini 18. stoljea postavlja tezu
da priroda i ljudska historija djeluju po istim zakonima. U 19.
stoljeu misao o razvojnosti vremena van kategorije ciklinosti
zasnivaju Auguste Comte (za njega postoje tri razvojne historijske
faze: teoloko vrijeme, kojim vladaju monarsi, metafiziko ili
apstraktno vrijeme, koje reguliraju drutveni ugovori izmeu klasama,
i pozitivno vijreme, kojim vlada nauka), Wilhlem F. Hegel (istorija
mu je proces oslobaanja) i u prirodoslovlju Charles Darwin. Na sve
stvari smo navikli gledati kao na pojave sa svojom historijom, t.j.
sa svojim poetkom, razvojnim vrhom i krajem; ovek
6 Prvi put je 1370. u Londonu dravno vrijeme (sa satom kao
jedinicom - unit of time) zamjenilo vjersko vrijeme. Prvi javni sat
proradio je u Italiji 1309.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
201 Temeljni problemi historijskog romana ima osjeaj za vrijeme
ugraen u gene i mora ga se samo tome pri-uiti (Whitrow 1990).
ovjekove zamisli o vremenu se mijenjaju kako se mijenja svijet u
kojem ivimo i drsko bi bilo govoriti da je proces oblikovanja
svijesti o vremenu ve zavren.
O granicama anra
Od pozicije istraivaa zavisi kada e datirati nastanak anra.
Walter Scott moe biti zaetnik historijskog romana, a moe biti i
predstavnik posljednje, parodine faze u razvoju pseudofaktine
proze7. anrovske norme podvrgnute su stalnom postupnom mijenjanju.
Promjene se inae vide kao odstupanje od norme i tee inovativni
tekst postaviti izvan an-rovskih okvira; a kad se odstupanja od
anrovske norme ponu po-javljivati isuvie esto onda ona sama postaju
anrotvorna. U anrovskoj logici kontinuitet uvijek ima prednost nad
diskontinuitetom. Promjene pak dolaze s novim konjunkturama,
literarnim bujicama, pokretima i kolama, koje su, za razliku od
anrova, koji gravitiraju ka stalnosti, promenljivi modeli. im
prihvate predloenu inovaciju, ve kreu ka drugoj. Autori se rae vide
u ulozi predstavnika odreene bujice nego odreenog anra, zato im
nije ba vjerovati kad ubjeuju itatelje u svoju originalnost.
an-rovska pravila mogu se do neke mjere zaobii, ali nikada im se ne
moe sasvim umai. Bujice nikad u cjelosti ne mijenjaju anrove, utiu
samo na njihove pojedinane elemente. Modernizam dvadesetih godina
je tako u historijski roman unio bujicu svijesti. Ali poto se
historijskih tema u prin-cipu kanio, inovacija dugo vremena nije
mogla postati anrotvorna i prev-ladalo je ubjeenje da je
eksperiment sa historijskim romanom inkom-patibilan i da je
historijski roman svojstven realistikom izraajnom maniru (Wesseling
1991).
Danas se teka akademska pitanja o poetku i kraju anra, o tome
koji tekstovi mu pripadaju a koji vie ne, kakva je jezgrena
struktura anra, koji su nuni uslovi da bi neki tekst pripadao tom a
ne drugom anru, ine sve vie nepotrebnim, jer ne izraavaju nita do
li stisku pogrene, recimo "bioloke'' ili "organine'', koncepcije
anrova. Literarni anr usporeu-jemo sa ivim organizmom sa jezgrom i
tijelom. Tekstovi reprezentativni za anr postavljeni su u jezgro, a
ostali neovisno o stupnju lojalnosti pozicionirani su sve vie prema
obrublju, ali uvijek (osim u patolokim primerima) tako da je jasna
njihova pripadnost organizmu. Literarne tvorevine naravno nisu
takve prirode da bi im model u svim sluajevima pristajao. Literarni
"organizmi'' (anrovi, razdoblja, vrste... ) snano se dotiu jedan
drugog, mijenjaju se, udruuju i cjepe, meusobno se jedu, ukratko:
danas je njihov registar takav, sutra ve drukiji i nije mogue
uvijek za svaki tekst jasno odrediti kojem "organizmu'' pripada.
Tekst primjerice moe biti lan dva anra odjednom (Wesseling 1991).
Primjer takve dvojnosti u slovenakoj literaturi je komini
historijski roman i erot-ini historijski roman.
7 Najvie se razlikuju prijedlozi za utvrivanje godine nastanka
ruskog histori-jskog romana: 1800, 1829, 1850 ili 1860. Neki
smatraju Lava N. Tolstoja zaetnikom pravog historijskog romana, za
druge Tolstoj obiljeava njegov kraj.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
202 Miran HladnikAko ve elimo sinhroni opis sistema onda takav
opis vai samo za tanko odsjeenu vremensku kriku, inae se bolje
sloiti sa injenicom da se anrovi mijenjaju, ak tako snano da su
kasniji tekstovi jedva jo slini poetnim, da nemaju zajedniko
identifikacijsko jezgro i da je jedino to nas opravdava da govorimo
o jednom anru samo an-rovsko ime odnosno svijest, da se radi o
posebnoj pojavnosti. S tako radikalnom relativizacijom pojma anra
je ve lake zakljuivati o pra-vom poetku historijskog romana. Nastao
je onda kada se javila svi-jest o novom kvalitetu i to je bilo sa
Walterom Scottom, iako je djela historijske naravi bilo i prije.
Imala su drukiji anrovski predznak: roman strave, viteki roman i
slino8. Scottov pronalazak je prezen-tacija prolosti kao neeg to je
razliito od sadanjosti; on je u roman unio osjeaj za vrijeme ili
svijest o mijenjanju vremena, znai, histori-jsku svijest9. Rasprave
o anrovima moemo rasvrstati oko dvije krajnje teorije. Starija
prototipska teorija pokuava pronaii poetni tekst anra, pro-totip iz
kojeg bi u nekoj genetskoj sprezi nastali svi ostali tekstovi anra.
Druga teorija je relativistika i negira postojanje anrovskog jezgra
koje bi nudilo elemente obavezne za sve primjerke anra. Ona tvrdi
da su tekstovi u anru samo naizgled slini i da se grupiu u anr
prije na institucionalnoj podlozi ( autorovoj ili izdavakoj
namjeri, sudu kritike i slino) nego na podlozi formalne strukture.
Promjenljivost an-rova dovela je najskeptinije teoretike do
zakljuka da anrove uope nije mogue izvoditi iz tekstovnih
karakteristika, jednako kao to nije mogue objasniti razlike izmeu
knjievnog i neknjievnog teksta - historiografski i romaneskni
tekstovi ukazuju se tako formalno jed-nakim (Gerald Prince, Hayden
V. White, John R. Searle, Linda Hutch-eon). Nije dobro pristati ni
uz jednu od krajnih teorija ali vrijedi, sagla-siemo se sa Davidom
Fishelovom10, potraiti rjeenje negdje izmeu. Premda je definiranje
anrova samo iz tekstovnih karakteristika prob-lematino, najnovija
empirijska istraivanja dokazuju da anrove ne odreuju samo
makrotekstni elementi, nego da su prepoznatljivi do neke granice ak
na ravni mikrosekvenci teksta (Hayward 1994).
O uskrsnuu historijskog romana
Poimanje historijskog romana kao "vjenog anra'' ( jo u Bauer
1930) danas je rijetko. Ali je jo uvijek je popularno oslanjanje na
Lukcsevu materijalistiku teoriju po kojoj je historijski roman
produkt nove na-cionalne i historijske svijesti stvorene evropskom
industrijalizacijom i
8 Roman strave je za razliku od prethodnih sluajnih i sporadinih
tekstova sa historijskom tematikom (npr. elizabetanski pikarski
roman) pristupio povijesti sistematino, na anrovski nain. Prolost
je smatrao uzbudljivijom od sa-danjosti, ali je njegov interes
ogranien iskljuivo na egzotiku i opskurnost srednjeg vijeka. 9
Scottovo prvenstvo nije ba neproblematino; Wolff (1970) i Cuddon
(1991) istu tehniku i inovacije pronalaze ve godine 1800. godine
kod irske autorice Marie Edgeworth. 10 Genre Theory and family
resemblance - revisited, Poetics 20 (1991), 123-38.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
203 Temeljni problemi historijskog romana francuskom
revolucijom. Iako se historijski roman javio u Engleskoj, a u
Francuskoj ga ima relativno malo, Lukcs je francuskoj revoluciji i
parikoj pobjedi buroazije pripisao odluujuu ulogu u roenju an-ra11.
Iz politiko-ideolokih razloga odbacio je stimulativnu ulogu
nje-make romantike, suprotne francuskoj revoluciji, ali naklonjene
histori-jskom romanu kao mogunosti aktuelizacije prolosti, umjesto,
po Lukcsu ispravnog, stremljenja ka njenom objektivnom
predstavljanju i ka otkriu opih zakonitosti historijskog razvoja na
osnovu pojedina-nih historijskih dogaaja.
Trebalo bi se odrei neplodnih raspri emu pripada prvenstvo,
materi-jalnim uslovima, tj. razvoju industrije, ili ljudskoj
svijesti. Po materijalis-tikom shvatanju primaran je razvoj
industrije, koji je poeo ubrzano mijenjati ljudske ivote, po
idealistikom shvatanju primat se daje svi-jesti. Diskusija o tome
da li svijest uzrokuje promjene u materijalnom ivotu ili promjene u
materijalnom ivotu stvaraju novu svijest (prim-jerice: da li su
historijsku svijest oblikovali francuska revolucija 1789. i
napoleonski ratovi, kako tvrdi Lukcs, ili je bilo obrnuto kao to
tvrde Wesseling 1991 i Wittkan 1992) ne spada vie u literarnu
nauku, te je mirno moemo zaobii, bez obaveze da se opredjeljujemo
za jednu ili drugu krajnju mogunost.
Prije roenja historije (novog osjeaja za vrijeme) prolost je u
lit-eraturi imala standardan oblik sage (historije roda), legende
ili mita (Emrich 1965). Proces formiranja nove svijesti bio je
postepen. Bila je poznata ve u prosvjetiteljstvu, ali se
upotrebljavala reduktivno, samo za promiljanje o budunosti; u
potpunosti je zaivjela tek sa roman-tikom koja aktuelizira doktrinu
o organskom jedinstvu historijskih po-java (organskost je pak
dovela do pojave koncepta razvoja od-nosno napretka) i doktrinu o
samosvojnosti nacionalne kulture (Fleishman 1971). U filozofiji do
promjena dolazi izmeu 1760. i 1830. pod utjecajem Voltaira, Johanna
G. Herdera, Davida Huma i Wilhelma F. Hegela. Novi nauni metod
historizam u 19. je stoljeu ustoliio historiju za vodeu meu
naukama. Poruka historizma je da pojave nije mogue definirati bez
vremenske dimenzije poto se pojavnost u vremenu mijenja odnosno
vrijeme uvijek iznova odreuje definiciju pojavnosti. Historizam je
proeo sve oblasti od ekonomije do filozofije, ali je pored pristaa
imao i protivnike. Friedrich Nietzsche je, recimo, tvrdio da
historicistiko relativiziranje obogaljuje i onemoguava ljud-sku
djelatnost. Historizam je bio optuen da osporava mogunost pozitivne
akcije (zasnovane na apsolutnim vrednotama) u realnom svijetu. Sa
Maxom Weberom poetkom 20. stoljea raspra se okon-ava: historijski
pogled na stvar nije vie destruktivna djelatnost u svijetu
normativnih vrednota nego je konstruktivna djelatnost u svijetu
fakata (Wittkan 1992).
Rodonaelnik anra historijskog romana Walter Scott svojih je
novih postupaka bio itekako svjestan i, poto nije bio siguran da e
s njima
11 Moda stoga to su u njemakom jezikom prostoru francuska
revolucija i napoleonski ratovi bili izuzetno obljubljene literarne
teme; naravno usljed prekratke 10-30-godinje vremenske razdaljine
nisu bili prikladni za roenje novog anra (Larousse 1976).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
204 Miran Hladnikuspjeti, ispoetka se oprezno sakrio iza
pseudonima. Inovacije su bile uglavnom sljedee: a) zahvat u blinju
prolost (samo 60 godina una-trag; na to je upozorio ve u podnaslovu
svog prvog historijskog ro-mana Waverly 1814) prije toga se
historijska svijest afirmisala samo u okviru srednjeg vijeka , b)
demokratian interes za sve drutvene slojeve prije toga postojalo je
zanimanje samo za vladare i centre moi, c) mit nacionalne historije
koji je prolosti davao koherenciju, to je borba Saksonaca za
osloboenje ispod stege aristokratskih Nor-mana (Fleishman 1971)12 i
d) local colour. Tek kada se u romantizmu vremenskoj konkretizaciji
pridruila lokalna stvoren je uzorak za pisanje o bilo kojem
historijskom razdoblju. Od tada autori svoje tek-stove svjesno
nazivaju anrovskom oznakom historijski roman (Fleishman 1971).
Prototipski tekst, roman Waverly, bavi se nedavnom prolou,
drav-nim udarom prije 60 godina. Nisu, meutim, sva potonja Scottova
djela ila u istom smjeru: niz romana prikazivao je dogaaje iz
starije engleske povijesti tako da tretmanu blinje prolosti nije
mogue pripisivati preveliko prelomno znaenje za tvorbu anra. Na
itaoce je najuvjerljivije djelovao Scottov pripovjedni detalj,
vjerovatni i slikovito prikazani dogaaji te njegovo lagodno, ali ka
cilju usmjereno pripovi-jedanje. Historijski roman predstavljajui
itaocu pretke i njihove tenje postao je moderni nacionalni ep.
Historijski roman je dokazivao da historije i nacije ne konstituiu
velike linosti, vladari, kako je uila ekspirovska dramatika, nego
da su nacija i historija produkt ovjeka iz mase, koji u dokumentima
nije ostavio svog imena (Larousse 1976)13. Ni ovaj polazini
scottovski potez nije karakteristian za cijeli anr. Kasnije se
historijski roman vratio velikim historijskim linostima (recimo
Edward G. Bulwer-Lytton, Stendhal i Fjodor M. Dostojevski), ali
odabir vane linosti vodi ve prema anrovskoj granici u blizinu
biografskog ili psiholokog romana.
Historijski roman se u engleskom jeziku konstituirao i spomou
an-rovske opozicije historical romance : historical novel. Walter
Scott je bio prvi autor historijskog romana jer je predstavio
socijalni ivot dru-gaije od eskapistino usmerene historijske
romance. Romance se danas po pravilu poistovjeuje sa trivijalnom
literaturom. Pripovjedni tekstovi prije Scotta i oni koji nisu
pratili Scottove inovacije historijskog romana (recimo Stevensonovi
zabavni, avanturistiki, nedidaktini tekstovi sa historijskom
tematikom - Mllenbrock 1980), zovu se his-torical romance, to moemo
oznaiti i terminom pseudohistorijski roman. Razlika izmeu termina
je kontekstualna i kao opozicija upot-rebljiva je uglavnom u
kritikom vrednovanju tekstova. Inae izmeu romance i romana nije
mogue utvrditi precizno anrovsko razgra-
12 Slian motiv nai emo i u slovenakom romanu: borba Slovenaca za
emancipaciju i osloboenje od Nijemaca. 13 Iz domoljubnih razloga
nastajali su historijski romani i u drugim literaturama (Trger
1986, Schnhaar 1990): njemakoj (Bauer 1930), meksikoj (Read 1939),
nizozemskoj (Drop 1958), kolumbijskoj (McGrady 1962), kanadskoj
(Lemire 1970), hrvatskoj (Sereti 1970), amerikoj (Henderson 1974),
ruskoj (Twarog 1985), poljskoj (Dubowik 1986), ekoj (Dokoupil 1987)
... i slove-nakoj.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
205 Temeljni problemi historijskog romana nienje (Dekker 1987):
u odnosu spram kasnije faktografske knjiev-nosti (recimo
Thackerayja) ak i Scott dobija status romance.
O kraju odnosno o perspektivi historijskog romana
Saglasni smo dakle da prije Scotta historijskog romana nije bilo
i da je iznjedren s novim osjeanjem vremena krajem 18. stoljea.
Manje samopouzdani smo kod odreivanja kraja anra. Po prototipskoj
ili retrospektivnoj teoriji (termin uvodi Schabert 1981) o kraju
anra go-vorimo onda kada vie ne moemo postojanje veze sa
prototipskim tekstom, u historijskom romanu to znai kad vie ne
djeluje Scottov polazini uzorak. Historijski roman poistovjeuje se
sa romantinim, idealizirajuim tekstovima koji motivskim repertoarom
podsjeaju na roman strave i historijsku romancu a granie ga sa
imenima ne vie scottovskih Williama Faulknera i Virginie Woolf
(Fleishman 1971, Show 1990)14. Ali po relativistikoj ili
prospektivnoj teoriji Scott je po-lazite koje moe dovesti i do
sasvim savremenih anrovskih oblika (Geppert 1976, Henderson 1974,
Schabert 1981). Teorija potencira one osobine anra koje imaju
razvojni potencijal: realistinu lokalnu obojenost, povlaenje
sveznajueg pripovedaa i njegovog komen-tara, unos dokumentarnog
citata i slino. Historijski roman ne zavrava s krajem 19. ili
dvadesetim godinama 20. stoljea ve pro-duava svoje trajanje do
danas.
Elitistika literarna nauka i kritika imale su sa anrom
historijskog romana do pojave Imena rue Umberta Eca velike tekoe.
Ob-navljanje Scottovog modela u suvremenoj literaturi
prerdstavljalo je trivijalizaciju, od historijskog romana traeno je
da se pridrui modern-istikom i avangardistikom eksperimentu, to je
sudbonosno uman-jivalo njegovu anrovsku prepoznatljivost.
Posljedica je bila da se historijski roman sveo na uspomensko,
autobiografsko pisanje, koje je davalo prednost individualnoj
realnosti i psiholokom pristupu pred objektivnom realnou socijalnog
svijeta. ini se da je tek razdoblje postmodernizma opet rairilo
granice anra i tako stvorilo pogodne uslove za njegov daljnji
razvoj (Wesseling 1991). Na fonu takve prom-jene paradigme i
Woolfova i Faulkner bivaju prihvaeni meu his-torine romanopisce
30-tih godina njihove veze sa anrovskom tra-dicijom nisu mogle biti
osvijetene jer je predstava o historijskom ro-manu odve povezivana
sa scottovskom formulom realistike pripovi-jsti koju odreuje najvie
local colour. Historijski roman danas nipoto nije mrtav anr, premda
vie nije zasnovan na scottovskoj paradigmi, nego pokazuje srodstvo
sa (nauno)fantastinom literaturom15.
14 Kod nas je to na implicitan nain uradio Janez Rotar (1983),
kad je moder-nom historijskom romanu dao novo ime historicistiki
roman. 15 Najnovijoj literarnoj historiji upravo savremeni
historijski roman pomae u dokazivanju preivjelosti modernistikog
vrijednosnog kanona stalnog iznevjeravanja oekivanog i ruenja
ustaljenih predstava o svijetu.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
206 Miran HladnikO fikciji i fakciji
Odnos izmeu fakcije i fikcije (odnos historije i historijskog
romana) jedan je od najtvrdokornijih problema anra a znaajan je i
za uvid u razlike izmeu evropskog i engleskog odnosno amerikog
poimanja svijeta. Evropljani u hibridnom anru historijskog romana
potenciraju elemente literarnosti, koji ga jasno svrstavaju u
podruje fikcije. Prag-matina jezika svijest Engleza postavlja
historijski roman u zamren rivalski odnos sa historiografijom
shvatajui ih kao dva lica jedne iste udnje (Fleishman 1971).
Historijski roman je tamo "romantini kon-troverzni eksperiment na
graninom podruju izmeu romana i his-torije'' (Schabert 1981), on
ima status dokumentarne fikcije ili je tek specifini oblik
historiografije. Engleski germanisti (Roberts i Thomson 1991),
prireivai zbornika rasprava o njemakom historijskom ro-manu, dre
potrebnim da u uvodu istaknu kako historijski roman nije isto to i
historiografija. Za evropsko miljenje aksiomatina i zapravo
nepotrebna izjava nije nikako suvina u okviru engleske teorijske
tra-dicije gdje je ta granica manje razvidna.
Odnosom izmeu poezije i historiografije bavio se ve Aristotel i
odredio razliku meu njima tako da prva prikazuje openito,
vjero-vatno, mogue a druga se bavi pojedinanim: nije zadatak
pjesnika biljeiti ta se stvarno desilo (to radi historiar), nego to
bi se moglo desiti po zakonima vjerovatnoe ili nude. Budui da
izraava univer-zalno poezija je pretpostavljena historiji koja
izraa samo partikularno. Danas je Aristotelova pozicija neodriva:
romanopisac i historiar, oba interpetiraju dogaaje da bi iz
pojedinanog doli do openitih zaklju-aka. Razlika je u tome da
romaneskne interpretacije niko ne provjerava i autora ne zove na
odgovornost, kod historiografa pak meusobno provjeravanje,
potvrivanje ili odbacivanje interpretacije je nuno (Hess 1989).
Aristotelovo opreku potvrivala su i negirala bro-jna filozofska
pera. Jedno od poznatijih je Roman Ingarden koji je u djelu Das
literarische Kunstwerk (1931), diskurs historijskog romana jasno
pripisao literaturi a ne historiografiji. U jednako su dvosmiselnoj
poziciji kao historijski roman u principu sva literarna djela koja
priaju o stvarima, linostima ili dogaajima: reportani roman, roman
sa kljuem, dokumentarni roman, autobiografski, biografski,
memoarski roman, senzacionalni roman, ratni roman, roman o
umjetnikovom ivotu itd. Ako elimo itati literaturu kao literaturu,
po Ingardenu ne smijemo obraati panju na faktinu realnost koja
probija kroz literarnu realnost, rijeju, ne smijemo izlaziti van
literarnog svijeta kojeg stvara nae itanje. Ali historijski roman
je vrsta literature koja nas poziva van iz fiktivnog literarnog
svijeta u realnost. Tome se moemo su-prostaviti "pravilnim itanjem"
koje ignorira vanliterarnu realnost. In-gardenov koncept itanja
knjievnog teksta je ekskluzivistiki i u od-nosu na historijski
roman reduktivan, jer je spreman prihvatiti samo estetsku dimenziju
a zanemariti njegovu spoznajnu funkciju. Ingarde-nova elitistika
estetika je indiferentna spram pitanja koja si postavlja ova
rasprava, i zato neupotrebljiva u traenju odgovora na njih.
Gyrgy Lukcs (Der historische Roman, 1955, na maarskom 1937)
gleda na istorijski roman izrazito drugaije nego Ingarden:
vrijednost romana otkriva u njegovoj lojalnosti historijskoj
realnosti, dakle u nje-
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
207 Temeljni problemi historijskog romana govoj spoznajoj
dimenziji; estetika tu stoji po strani. Historijski roman je
svjedoanstvo o povijesti i istovremeno je i umjetnost. Dobar, to
jest pravi historijski roman trebao bi biti samo onaj roman u kome
je prolost uslov za sadanjost, koji prikazuje neizbjenu propast
starih drutvenih formacija a historiju razumije kao dijalektiki
proces sa vlastitim zakonitostima i krajnjim ciljem osloboenjem
ovjeka i drutva. Lukcs je batinik klasicistike teorije romana, koja
je os-novnu funkciju romana u vidjela u moralnom djejstvu na
itaoca, spo-jenim, dakako, s privlanom i zabavnom priom. Sa
Ingardenom ga ipak povezuje elitistiki ekskluzivizam, koji ga tjera
na traenje "pra-vog'' historijskog romana, u vrednovanje i
pretjerano selekcioniranje tekstova - nesimpatian ton njegovoj
knjizi daje neprestano nabrajanje "greaka'' onih kapitalnih djela
historijske proze koja su bili pisana iz "konzervativne"
perspektive. Usljed ideoloke pristrasnosti Lukcsev je pristup
neprimjeren potrebama anrovski orijentisane literarne his-torije.
Lukcsev uticaj nije bio ogranien na autore iz socijalistikih
zemalja (recimo Gcentsrski 1963 i Mitrovi 1982), osjea se i u nekim
amerikom radovima (Fleishman 1971, Show 1990), koji procjenjuju
historijski roman po tome da li dovoljno cijeni pozitivnu ulogu
naroda u historijskim dogaajima (Schabert 1981, Henderson 1974,
Dekker 1987). Filozofska dimenzija Lukcseve teorije romana ni danas
nije prevaziena: on je naime prvi problematizirao tradicionalnu
poe-toloku predrasudu o dihotomnom odnosu izmeu fikcije i fakcije
(Schabert 1981), to je jo i danas jedan od sredinjih problema
anra.
Izmeu historije i historijskog romana nije uvijek bilo razlika
koje pos-toje danas dapae, razvijali su se paralelno i u meusobnoj
zavis-nosti. Dok nije krenula k podruju nauke historija jedva da se
razlik-ovala od knjievnosti, bila je zapravo sastavni dio
pripovjedne litera-ture. S druge strani pseudofakcijski roman prije
Scotta kopirao je his-toriografski diskurs do te mjere da njegova
knjievna dimenzija i nije bila ba jasno uoljiva. Razliku je u
historiografski diskurz upisao tek historizam 19. stoljea, najvie
pod utjecajem njemake akademske historiografije Leopolda Rankea.
Umjesto kronikalnog naina bil-jeenja poeo se afirmirati znanstveni
stil sa citatom dokumenata i svim drugim to struni diskurz razdvaja
od literarnog; profesionalna historiografija odrekla oblikovanja
prie i pripovjedne retorike. S druge strane i u historijskom romanu
fiktivni i faktini segment diskurza pre-gledno su se razdvojili
(Wesseling 1991).
Iako nema nikakve dvojbe o tome da produkcija Waltera Scotta i
nje-govih sljedbenika spada u knjievnost a ne u historiju,
historijski je roman 19. stoljea tek konkurencija savremenoj
popularnoj, neakademskoj historiografiji (recimo Thomasa Macaulayja
ili Thomasa Carlyla), koja je ustrajavala na pripovjednoj i
esejistikoj, sugestivnoj i imaginativnoj forme istorije i
razlikovala se od profesionalne histo-riografije po tome to je
zahtijevala uivljavanje u prolost umjesto gole deskriptivnosti.
Reputirala je preciznim i djelotvornim opisima dogaaja i osoba, a
bila skromna u objanjenjima ekonomskih, soci-jalnih i religijskih
pitanja. I knjievnosti i historiji do neke granice cilj je bio
zajedniki: iriti historijsko znanje, ali, barem kod Scotta, ne
toliko znanje o vladarima i ratovima koliko o svakodnevnom ivotu
u
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
208 Miran Hladnikprolosti. Tridesetih i etrdesetih godina 19.
stoljea pod utjecajem Edwarda Bulwerja - Lyttona historijski se
roman opisivanjem histori-jskih linosti i opsenim pasaima
historinog diskurza ponovo prib-liio historiji. Romanopisci
studiraju arhive i dokumente nita manje intenzivno nego historiari;
itaoci i kritiari smatrali su historjski ro-man dijelom
historiografije a autorima nije bilo na kraj pameti da se od
predbacivanja za anahronizam brane umjetnikom slobodom - preuzeli
su ulogu popularnih historiara i u odbrani se radije pozivali na
historijske izvore(Simmons 1973).
Razlike izmeu fakcije i fikcije zamagljuje i injenica da
pojedini his-toriari piu romane16. Naunici oito ele prevazii
dosadnost, neza-nimljivost i nepopularnost svoje struke dobrom,
sugestivnom i auten-tinom priom, kakvih je knjievnost puna. Jasno
im je, naravno, da fikcija ima mnogo vei domet nego historiografija
(Tebbel 1962). Za-jedniko historijskom romanu i historiji je i to
da autori ne piu iz vlasti-tog iskustva nego se o dogaajima koji su
se desili prije njihovog ro-enja (Tebbel 1962, Henderson 1974),
moraju poduiti iz istih histori-jskih dokumenata. Historiar esto
poprijeko gleda na romanopisca. Nepotrebno je ljubomoran na njegovu
popularnost, smatra Tebbel (1962), jer su oba u slubi nacije, koja
treba ljude informisane o povi-jesti e da bi umjeli pravilno
odluivati o budunosti. Historiarev odnos prema literaturi sa
historijskom tematikom moe biti i otvoreno nepri-jateljski: u tom
sluaju obino joj spoitava ljigavost i konstitutivnu dvosmiselnost
(da joj je fikcionalnost samo maska iza koje se skriva ideoloka
poruka. Poziva se pri tom i na nekadanju razliku izmeu termina
story i history: prvi (pria) je znaio samo zabavu bez obaveza,
namijenjena ubijanju vremena, razbibrigi, history (istorija) pak je
podrazumijevala ozbiljno i pouno itanje (Davis 1983). Su-parnitvo
je porodilo i tako zlobne izjave kao to je ona poznatog engleskog
historiara Thomasa Carlyla: "Definitivno je samo istorija prava
poezija'' ili "Realnost je velianstvenija od fikcije'' (po
Fleish-manu 1971). Carlylov izrijek slino kao i kolega Thomasa B.
Macau-layja, Hippolyta A. Taina i Julesa Michegodina ipak ne moe
sakriti oaranost Scottovom romanesknom tehnikom.
Romanopisci batinici scottovske paradigme doputaju historijskom
romanu da izmilja, ali samo dok pria ne vri nasilje nad
historijskom istinom. Kad ih u tom pogledu uporedimo sa
historiarima, zakljuu-jemo da historija (koja zbog stava nauke
spram upotrebe narativnih sredstava ima svezane ruke) zapravo
koristi historijski roman za vlas-titu popularizaciju, a da mu pri
tom ne priznaje mu sebi jednakovri-jedan status, tvrdei kako se
historijski roman moe razvijati samo tamo gdje ozbiljnoj istoriji
nedostaje dokumenata. Romanopisci su naravno uvjereni u suprotno da
roman znai nadgradnju historije i
16 Na prijelomu stoljea takvi su tekstovi u Njemakoj dobili ime
"profesorski roman'', izmeu dva rata bio je popularan osobizo Lion
Feuchtenwanger, danas je najpoznatiji profesor romanopisac naravno
Umberto Eco, izmeu ostalog i autor jedne od tipolokih klasifikacija
anra. Kod Slovenaca moemo spomenuti Maksa Pleternika (Prvi dnevi
drugega triumvirata, 1880), Ivana Janeia (Gospa s pristave, 1894) i
Antona Slodnjaka (Slovenska trilogija, 1938, 1946, 1976).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
209 Temeljni problemi historijskog romana da tek fikcija
oivljuje mrtav historijski dokument (Borgmaier i Reitz 1984).
Razlike izmeu historijske nauke i historijskog romana kao
produkta umjetnosti rijei zamagljene su i na nivou recepcije.
italac moe sasvim legitimno itati historijski roman u svrhu
informiranja o prolosti (najvie je historijskih romana i bilo
napisano s namjerom popular-iziranja historijskog znanja a ne zbog
estetskog efekta - McGrady 1962). Stvar je dakle dogovora kako
definiramo historijski roman: kao knjievnu formu ili kao formu
historiografskog diskursa. Kad se od-luimo historijski roman itati
kao umjetnost nas ne zanima vie nje-gova adekvatnost empirijskoj
realnosti a razrjeujemo ga i obaveze da bude ilustracija nekog od
ideolokih konstrukata historije, to je od historijskog romana traio
Lukcs. Naivna je i apsolutizacija druge konstitutivne ravni anra,
tj. njegove historijske informativnosti: histori-jski roman dapae u
svojoj elji da zorno predstavi historiju, zornom uini samo odreenu
svijest o historiji, tj. svijest o vremenskoj razlici izmeu
trenutka opisivanja i opisanih dogaaja (Borgmaier i Reitz 1984).
Normativno orijentirana literarna teorija nije ba naisto kakav bi
to bio "pravi historijski roman''. U svojim vrijednosnim sudovima
nekad jadikuje nad pretjeranom zavisnou od historiografske
injen-ice, nad nepreoblikovanou historiografskog gradiva, drugi put
je nezadovoljna egzotinim prikazom vremena, romantinom slikovitou
prolosti koja je sama sebi svrha. Obino joj je uzor nenametljiva
is-prepletenost historijskih injenica i fikcije u sugestivnu
literarnu sliku. Tako bi se "isti istorini roman'' nalazio negdje
na kompromisnoj sredini izmeu ova dva kraja (McEwan 1987).
Savremeno doba postavilo je nov odnos izmeu historije i
histori-jskog romana. Nije vie u pitanju status fikcije, postaje
upitan kon-cept objektivne nauke. U proteklim stoljeima nauka se
emancipi-rala kao posebna disciplina s tim da se odrekla
narativnosti, koja je tako postala prepoznatljivo obiljeje fikcije
(umjetnosti). U post-modernistinoj nauci pripovijedanje, pria, kao
temeljnji oblik arti-kulacije ljudskog iskustva, ponovo dobija
ugledno mjesto. Nezaobi-lazna je u kognitivnoj psihologiji, u
istraivanju umjetne inteligen-cije, historiji (Rtgers 1982), iroko
se upotrebljava u popularnom strunom diskurzu ("pria filozofije'',
"pria o stihu'', "pria slove-nake literature'') i u svakodnevnom
razumijevanju svijeta ("ovaj je iz neke druge prie"). Nauni interes
za priu koja je dugo bila ekskluzivna svojina literature nanovno
zbliava podruja historije i literature i onemoguava povlaenje jasne
granine crte izmeu njih. Filozofija historije je ve na prijelomu
stoljea ustvrdila da historiografska pripovijest nije transparentan
i objektivan nain prikazivanja historijskih dogaaja i da su
uzrono-posljedini od-nosi u historijskom diskursu i njegov
teleoloki kontinuitet prije posljedica jezike logike nego strukture
opisanih pojava. Historija nije samo kronoloko nabrajanje dogaaja
nego je selekcioniranje dogaaja tako da odabrani dogaaji tvore priu
i pripisuju joj odre-eni smisao. Historiografija dakle gleda na
dogaaje tako kao da je njihov smisao u budunosti (Wesseling
1991).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
210 Miran HladnikU historiografiji se granica izmeu fikcije i
fakata, izmeu histori-jskog romana i historije poela gubiti nakon
1945. godine, najiz-razitije pak u radovima Haydna Whitea (1973,
1978): istorija nema vie nikakve principijelne prednosti pred
literaturom glede objektiv-nog znanja o proteklom. Obje su
zasnovane na retorikoj prirodi jezika i miljenja (Show 1990), obje
prolost konstruiraju iz istih dokumenata po zajednikim pravilima
koji trae da konstrukcija mora biti vjerovatna, obje moraju vagati
izmeu znaajnih, manje znaajnih i beznaajnih podataka, obje su dakle
interpretativne. Posljedice relativizma Whitovog teorijskog
polazita pokazuju se u dananjem akademskom diskursu u izvjesnoj
mjeri kao resigna-tivno, ponekad ak cinino odricanje mogunosti
koliko-toliko ob-jektivnog prikazivanja prolosti. Historiarev prvi
interes je profilirati svoju, "linu viziju istorije'', legitimna je
tavie i interpretacijska samovolja. Korektiv pekulacijama jedino je
akademska publika (Wilson 1994). U savremenoj praksi ipak nema
opasnosti od brkanja literarnog i historiarskog diskursa. Savremeni
historijski roman ne pristaje na lojalnost faktima, historiju on
radije "falsifi-kuje'', pravi je iznova, dok u isto vrijeme
historiografija bez fakata ne moe. Praktina razlika izmeu historije
i knjievnosti je i u dru-gaijoj selekciji dogaaja: romanopisca u
prvom redu interesuju oni dogaaji koji su za historiara beznaajni i
obrnuto.
O odnosu izmeu prolosti i sadanjosti
Moe li vremenska razdaljina izmeu nekadanjeg dogaanja i nje-gove
interpretacije u sadanjosti definirati historijski roman bolje nego
problematian odnos izmeu fiktivnosti i faktinosti? Kolika mora biti
vremenska udaljenost pripovjedaa od dogaaja da bismo dobili
his-torijski roman? Scottov prvi historijski roman Waverly (1814)
je prika-zao dogaaje koji su se zbili 60 godina ranije. Meu
normativno raspoloenim knjievnim historiarima formiralo se
uvjerenje da je to vrijeme "pravog historijskog romana''; ako pria
see odve u prolost ona vie nije iskustveno povezana sa sadanjou i
srozava se u trivijalnu egzotiku kostimskog romana. "Idealna
udaljenost" bila bi dvije generacije unatrag, tj. mladost
pripovjedaevih djeda i bake (Wolff 1970, Borgmaier i Reitz 1984,
7-38). im se historijski roman odmakne od te granice u opasnosti je
da deklinira u antikvarnu mu-zealnost ili se poistovjeti sa romanom
vremena, koji se umjesto prolou u stvari bavi sadanjou.
Neke teorije (recimo Schiffels 1975) vremenske razdaljine ne
zasni-vaju se na godinama nego na historijskom osjeanju. Tekst je
histori-jski roman i kada govori o vremenski bliskim dogaajima, pod
uvjetom da svjesno podvlai vremensku razliku izmeu trenutka
pripovijedanja i vremena zbivanja i da na njoj gradi svoj temeljni
utjecaj na itaoca (Roberts i Thomson 1991). Ipak osjeanje vremena,
iz pragmatinih razloga, ne moe biti osnova definicije historijskog
romana. Ono je prepoznatljivo obiljeje romana vremena (Zeitroman,
generacijski roman?), koji, istina, u izvjesnoj mjeri proizlazi iz
historijskog romana, ponegdje ga ak i potiskuje (nakon 1945.
primjerice njemake liter-
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
211 Temeljni problemi historijskog romana arne historije
poglavlje Historijski roman zamjenjuju naslovom Zeitro-man), ali
ipak posjeduje vlastite anrovske karakteristike17.
Po svoj prilici specifini osjeaj prolosti kao sutinsko odreenje
anra za praktine je potrebe identifikacije historijskog romana
mnogo manje upotrebljiv od dogovorene vremenske distance. Dok je u
ro-manu vremena pripovjedanje o prolosti odreeno je autorovim linim
doivljajem toga vremena, u historijskom romanu to nije sluaj. Da
bismo neki tekst svrstali meu historijske romane potrebna su nam
dakle odreena knjievnohistorijska znanja: autorova godina roenja,
njegova mogua upletenost u dogaaje o kojima pripovijeda, i sl.
Ro-man koji govori o drugom svjetskom ratu ratni je roman ako ga je
na-pisao nekadanji sudionik ili autor koji je barem ivio u to
vrijeme, a historijski je ako ga je napisao autor roen poslije rata
i bez nepos-rednog iskustva u tom vremenu.
Osjeanje vremena moda je uistinu korisno za produkciju tekstova
ija se pria dogaa u autoru iskustveno nedostupnoj prolosti, ali
koji, makar i kalendarski precizno odreeni, nikada nisu imali
namjeru biti historijskim romanom, dapae i percipirani su kroz
drugaiju anrsku identifikaciju: Bevkov Vedomec (1931, dogaanje
1858), Jal-nov Pas ovar Marko (1929 , dogaanje u feudalnom
vremenu), Du-lareva Krka umire (1943, dogaanje1881-82), Preihovi
Samonikli (1937, dogaanje oko 1850) svrstao sam meu seljake
povijesti, Cvetino Borograjsko (1855 i dalje) je "povijest iz
vitekih vremena'', narodna povijest Genovefina (govori o
mavarsko-francuskom ratu) i niz drugih svetake su i porodine
povijesti.
Posebni oblik historijskog romana je roman hronika. U njemu su
do-gaanja iz prolosti predstavljena u formi izvijea koja nastaju u
ne-posrednoj vremenskoj blizini. Autor nastupa u ulozi fiktivnog
pronalazaa, izdavaa, urednika ili komentatora kronike odnosno
ru-kopisa (pisama, dnevnika), koji je tobo napisao stari kroniar.
Da bi se itatelj to lake uivio u tu standardnu fiktivnu hronikalnu
situaciju pripovijedanje se stilistiki arhaizira. Ako tekst utaji
svoju literarnu tj. fikcijsku dimenziju onda historija govori o
falsifikatu odnosno mistifi-kaciji. U romantizmu hronika je esto
oblik kominog romana (Hans Friedrich Reske, Metzler
Literatur-Lexikon, Stuttgart, 1992, s. u.).
17 Roman vremena nema jasne hronoloke linije dogaanja, vie
nastoji dati sliku vremena. Nedavne dogaaje, uglavnom politike i
kulturne prirode predstavlja mo-zaino, montano, u obliku dijaloga,
iz razliitih perspektiva i po pravilu statino. Um-jesto indivude
glavni lik je kolektiv, skupina osoba, od kojih svaka predstavlja
svoj tip karakteristian za vrijeme. Fiktivni likovi obino su
prikriveni portreti poznatih linosti, to podsjea na roman sa
kljuem. Drutvenokritike tekstove romana vremena pone-kad je teko
razlikovati od tendencioznog romana (Metzler Literatur-Lexikon,
Stuttgart, 1990[2]). Roman vremena ima i svoju trivijalnu
varijantu, prim. Volker Neuhaus: Der zeitgeschichtliche
Sensationsroman i Deutschland 1855-1878: "Sir John Retcliffe'' und
seine Schule (Berlin: Erich Schmidt Verlag, 1980). Budui da govori
o historijskim dogaajima iz sredine prolog stoljea, danas bismo ga
mogli itati kao historijski roman, ali knjievnohistorijsko znanje,
tj. injenica da je nastao tik poslije samih do-gaanja, presuuje da
ga svrstamo meu oblike reportanog romana.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
212 Miran HladnikO tipovima historijskog romana
Odnos izmeu sadanjosti i prolosti generira uvijek nove
tipologije historijskog romana. Normativnom zahtjevu za ravnoteom
izmeu lojalnosti prolosti i interesima za sadanjost rijetko je
udovoljeno. Za jedan tip romana prolost je zanimljiva kao vrijeme
sasvim drugaije od sadanjosti (tako shvaeno vrijeme karakteristino
je za utopijski roman i za roman strave). U drugom pak tipu romana
prikazana prolost samo je metafora naeg aktuelnog svijeta ili
kostim u koji se oblai vjeita i vanvremena ljudska problematika.
Negiranje historije kao posebne vrijednosti vodi, meutim, ka
granicama anra: prelazi u filozofski, psiholoki, tendenciozni roman
i sl. (McEwan 1987).
Ima li prolost u historijskom romanu samo jednu funkciju ili ih
moe imati vie? Moe li se funkcija prikazane prolosti u vremenu
mijen-jati? Normativna rasprave odluuju se za jednu jedinu
funkciju, koju izvode iz prototipskog teksta anra, ponajvie iz
Scotta. Ali ni tu stvari nisu tako jednostavne kako se ini na prvi
pogled. Najvjerovatnije historijski roman nikada imao samo jednu
zadau, jednu misiju, uvijek ih je iz teksta mogue razabrati vie. Od
itaoca i njegovog vremena zavisi na ta e biti usredotoen.
Tipologije historijskog romana u pogledu funkcije koju u njemu ima
prolost, zbog kompleksne vieznanosti prolosti uglavnom nisu
upotrebljive za uspjenu an-rovsku klasifikaciju tekstova, ali
pruaju dobru preglednost moguih funkcija historijskog romana.
Prvi tip su tekstovi koji idu za prezentacijom prolosti (klasini
histori-jski roman, tj. isti epski [scottovski] historijski roman).
Prolost je tu jer je zanimljivo drugaija od sadanosti. Unutar ovog
tipa prolost moe biti:
1. egzotina, slikovita, poetina, ukratko, sama sebi svrha,
2. a moe biti i u dvostrukoj relaciji sa sadanjou:
a) ako je simpatinija od sadanjosti onda se radi o eskapis-tinim
tekstovima (Henderson 1974 navodi ovdje ro-mance),
b) ako je prikazana u tamnim bojama onda se razumijeva kao
razvojni predstupanj suvremenosti, to je posvuda htio vidjeti Lukcs
(recimo idejnohistorijski roman).[20]
U drugom tipu historijsko u odnosu spram drugog vremena ima
in-strumentalnu ulogu; tekstovi se bave:
1. opeljudskim problemima: zbivanja iz prolosti identina
zbivan-jima u sadanosti dokazuju nepromjenjivost ljudske udi
(recimo historijska romanca, cape and sword novel [roman intrige i
maa], Zvacov avanturistiki historijski roman ili psiholoki
historijski ro-man)
2. aktualnim socijalnim problemima ali je iz politikih,
cenzurnih i slinih razloga izravan govor u sadanjem vremenu
nepodoban ili
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
213 Temeljni problemi historijskog romana ak zabranjen pa se
prolost pojavljuje kao metafora, krinka, ka-muflaa za sadanjost
(Dokoupil 1987 to naziva projekcijskim, a Henderson 1974 satirinim
romanom). I u ovom sluaju autorima je na raspolaganju vie stupnjeva
u rasponu izmeu dva krajnja:
a) metafora moe imati samo spoznajnu dimenziju u smislu izreke
da se istorija ponavlja,
b) moe imati mobilizacijsku (propagandnu, agitatorsku)
funkciju18.
Drugaija je klasifikacija u pogledu odnosa izmeu fakcije i
fikcije. Na jednoj strani je profesorski roman sa maksimalnim
udjelom histo-riografskih injenica, dokumenata, historino
prikazanih osoba i do-gaaja i malim udjelom fiktivnosti, a na
drugoj strani tekstovi ija se fabula dogaa u prolosti ali su sa
stajalita historije ili ista izmiljot-ina ili ih nije mogue niti
precizno vremenski i mjesno locirati i provjeriti (para-, kvazi-,
pseudohistorijski roman)19. Izmeu ovih krajnosti je niz mogunosti
koje se na skali pozicioniraju glede stupnja vjerovatnoe. Uporedo
sa Scottovim tipom u kome prikazane historijske linosti imaju
sporednu ulogu, ve tridesetih godina 19. stoljea dolazi do
apsolutizacije historijskog miljenja, to je na jednoj strani dovelo
do stroge naune istorije, a na polju knjievnosti do prevage
dokumen-tarnosti u romanu20.
Formalni kriterij nudi jo dodatne klasifikacijske mogunosti:
hronika, dokumentarni historijski roman..., ali ovde nee biti
tretirane.
Historijski roman i periodizacijska razdoblja
Premda poznata definicija tvrdi da je anr konkretizacija vrste u
odre-enom vremenu21, anrovski su i periodizacijski pogled na
literaturu u praksi esto inkompatibilni. Stoga je uputno s opreznou
upo-tebljavati termine kao to su romantini, realistiki,
naturalistiki... historijski roman. Opreznost preporuuje i injenica
da historije trivi-jalne literature historijski roman rado
stavljaju na prvo mjesto meu trivijalnim anrovima22, a da pri tom
trivijalna literatura u odnosu na
18 Do 19. stoljea autori su kombinovali poetino i historino tako
to su od-abirali znaajne likove iz svjetske historije i ukljuivali
ih u romaneskne avan-ture. Postepeno su u samoj historiji otkrili
poetinost, te navike, karaktere i atmosferu drugih vremena uzeli za
glavni predmet romanesknog interesa (Larousse 1976). 19 U
slovenakoj knjievnosti podruju pseudohistorijskog romana pripadaju
Reharove fabrikacije povijesti (Oceanopolis, 1933, Semisiris,
1939). 20 Schnhaar (1990) s tim u vezi navodi amerike autore
Daniela Hawthorna i Harriet Beecher-Stowe, engleske Williama M.
Thackerayja i Charlesa Dick-ensa, Njemce Gustava Freytaga i
profesorski roman Felixa Dahna, ali i Gus-tava Flauberta i Lava N.
Tolstoja, koji je sa Ratom i mirom (1863--69) postao novi
identifikacijski autoritet anra. Simmons (1973) i Wesseling (1991)
ovom nizu pridodavaju Edwarda G. Bulwerja-Lyttona, koji u formi
romansiranog ivotopisa ponovo u sredite stavlja dokumentirane
historijske linosti. 21 Pavao Pavlii, Knjievna genologija (Zagreb:
Liber, 1983). 22 Npr. Peter Domagalski, Trivialliteratur:
Geschichte, Produktion, Rezeption, 1981; o trivijalnosti anra isto
Dokoupil (1987) i Mllenbrock (1980).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
214 Miran Hladnikrenomirana djela ima status nekakve
"vjeitosti'', rijeju, u velikoj je mjeri indiferentna prema
periodizacijskim paradigmama. Nipoto ne elim rei da je historijski
roman u principu bezvrijedno stvaralatvo; predbacivanje za
trivialnost pogodilo ga je zbog relativne krutosti an-rovskih
pravila; tekstovi koji su imitirali arhetipski uzorak u vremenu
vladavine poetike inovativnosti dobili se status manjevrijednih.
Stupanj trivialnosti je odreivan je i odsutnou dokumentarnosti
odnosno autorovog historijskog studija. Sve je to bilo dokaz
"neozbiljnosti" i gole zabavnosti ispripovijedane radnje.
Predbacivalo se ponajvie tekstovima na temu srednjeg vijeka jer za
njegov studij nije bilo na raspolaganju dovoljno strune literature
(Bauer 1930). Ne treba li i veliki dio Ecovog uspjeha pripisati ba
ushienosti kritiara nad autorovom historijskom naitanou?
Lukcsevi pojmovi romantike i realizma kod periodizacije
historijskog romana nisu nam od pomoi. Za njega oni predstavljaju
dva osnovna historijski neograniena, periodiki promjenjiva odnosa
prema svijetu. Romantika u tom paru ima negativan a realizam
pozitivan predznak, sva druga razdoblja stvrstavaju se na + ili
stranu po stupnju srod-nosti sa realizmom odnosno romantikom tako
da su na pozitivnoj strani prosvjetiteljstvo i socijalni realizam,
a na negativnoj modernizmi svih vrsta.
Periodizacijske dileme u vezi sa nastankom historijskog romana
na slovenakom je jeziku pregledno rekapitulirao Janko Kos u
popratnoj strunoj studiji uz novo izdanje Scottovog romana Waverly
(1973). Najpotpunije ih ilustrira nesigurno Lukcsevo stajalite.
1916. u knjizi Die Theorie des Romans historijski roman on
negativno kvalificira kao uzor idealistike romantike koja bei u
prolost da se ne bi suoila sa problemima sadanjosti. 1937 u
monografiji o istorinom romanu vidio je u njemu pozitivni uzor
realistike literature, koji kroz niim istuueg junaka, tipinog za
svoje vrijeme, reflektira zakonitosti vremena23; no budui da se u
drugom desetljeu 19. stoljea ipak jo ne moe go-voriti o punom
realizmu, u svezi sa Scottom upotrebio je pojam in-stinktivni
realizam. Scottova reputacija sporna je zapravo od samog poetka:
romantiar Goethe hvalio ga je zbog realistike inovacije, tj.
empirijske preciznosti opisa, realist Stendhal ga je, ba zbog
opis-nosti, kritizirao da su mu junaci bez potrebne psiholoke
produbl-jenosti, da je sve samo vanjska (itaj: romantiarska)
slikovitost. Prev-ladalo je svrstavanje Scotta u romantiku (Van
Tieghem, Wolff 1970, Fleishman 1971, Kos 1973, Borgmaier i Reitz
1984), iako se radi vie o vanjskoj nego unutranjoj romantici.
Romantian je napose junak sa svojom intenzivnom matom, sanjar sa
kontemplativnim pogledom na svijet, romantina je estetizacija
prolosti; druge pak razine Scottovog djela svojstvene su susjednim
periodizacijskim kategorijama: ideologija je prosvjetiteljska
(rjeenje je u razumu, svijet se moe po-praviti pameu i znanjem),
pripovjedni postupci se ugledaju na pros-vjetiteljski i
neoklasicistiki roman te predromantinu romance (Fleishman 1971),
ukoliko se ne radi tavie o periodizacijski indifer-
23 Historijski roman je u principu realistika literatura i za
Simmonsa (1973), Laroussa (1976) i Mitrovievu (1982).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
215 Temeljni problemi historijskog romana entnim klieima
trivijalnih anrova vitekog, pikarskg, sentimentalnog i romana
strave.
Druga je polovina 19. stoljea Scottov romantini model
historijskog romana dopunila sa Thackerayevim kritikim
(realistikim) modelom (Wolff 1970, Scanlan 1990). Najdalje se od
Scotta pomakla roman-sirana biografija, koja je, istina, povezana i
sa drugaijom anrovskom tradicijom, sa romanom o umjetnikovom
ivotu24. Naturalizam se his-torijskog romana zbog vremenski
udaljene tematike, koju autor ne moe iskustveno savladati, u
principu odrekao, ali se teko rijeiti osjeaja da je ba historiareva
erudicija, karakteristina za profesor-ski roman, anticipacija i
kasnije vrlo primjerna realizacija naturalistike poetike.
Naturalizam je razvio osjeaj za margine povijesti, prenio ga na
nacionalnu samoglorifikatorsku patetiku i u njemakoj literaturi
doivio veliki trini uspjeh. Nova romantika je spojila naturalistiki
stil i romantino veselje do pustolovine, neto kasnije toj se
kombinaciji pridruila i psihoanaliza.
Prvi svjetski rat i relativistika filozofija Benedetta Crocea
zaustavili su razmah historizma a sa njim i historijskog romana.
Piscima historija nije bila vie prostor drugaijeg i izuzetnog,
poeli su upozoravati na ponavljanje pojava u prolosti i na
zavisnost historijskih predodbi od naih trenutanih interesa.
Tehnikom viestruke fokalizacije (polifoni-nosti) izraavaju
uvjerenje da historijska istina vie lica (Wesseling 1991).
Modernistiki historijski roman25 pokazuje kako se kolektivna
prolost odraava u individualnoj svijesti - zato je najei oblik tog
vremena biografski roman ili roman o umjetnikovom ivotu. Tei k
subjektivizaciji historije, njenom transcendiranju i religioznoj
ili mi-tolokoj simbolizaciji. Historiar koji razmilja o svojoj
struci esto je glavni lik spomou kojeg roman brine i o
samorefleksivnoj dimenziji anra. Za anr je karakteristina velika
raznovrstnost: anrovski tipovi egzistiraju uporedo i teko je
govoriti o izdiferenciranim razvojnim fazama. Prepoznatljiv je
ekspresionizam (Max Brod, Alfred Dblin, Klabund) a po jasnom
politikom angamanu i socialistiki realizam (Louis Aragon).
24 Funkcionalno gledano biografski roman ipak predstavlja jedan
vid paralele historijskim: prvi pripovijeda o sazrijevanju
pojedinca, tema drugog je sazri-jevanje nacije. Biografski roman
prikazuje poznatu historijsku linost kao no-sioca duha vremena.
Jednako je zamren odnos izmeu biografskog romana i biografije kao i
odnos izmeu historijskog romana i historije. Kao pripovijedni oblik
pak biografija je starija od historije; jo u 19. stoljeu historija
je bila zapravo niz biografija poznatih linosti u hronolokom
rasporedu. U 20. stol-jeu biografski je roman podvrgnut istim
promjenama kao i historijski: ne ide vie za duhom vremena ve
analizira i interpretira psiholoke mehanizame koji upravljaju
ponaanjem velikih linosti. 25 Termin modernistiki historijski
roman, koji upotrebljava Wesselingova, nema nikakve veze sa
modernom kakvu poznaje slovenaka knjievna his-torija. Slovenaka
moderna je ime za duhovne i stilske promjene na prijelomu stoljea
do prvog svjetskog rata. Kod Wesselingove modernistiki historijski
roman je novi tip historinog romana koji se javlja 20-tih
godina.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
216 Miran HladnikSavremeno doba u historijskom je romanu
konvencionaliziralo samo-refleksivnost, koju u nj unosi ve
modernizam. Nema vie historijskog romana bez eksperimenta
(Fleishman 1971). anr reflektira metode historijskog istraivanja i
pisanja i na taj se nain ponovo postavlja iznad historiografije.
Historijsko znanje relativizira sa izriitom sumnjom u objektivnost
historijskih spoznaja istina historije nedos-tupna je historijskom
romanu jednako kao i historiografiji. Razlika iz-meu modernizma i
postmodernizma je u tome to se prvi poigravao sa razliitim
interpretacijama istoga fakta a drugi konstruira alterna-tivnu
kontrafakturnu historijsku istinitost (takozvane alternativne prie)
mimo historijskih fakata i protiv njih, te tako na parodian i
ponekad komian nain realizira mogunosti koje historija nije
realizirala. Dru-gim rijeima, modernizam je bio zaokupljen
epistemolokim pitanjem kako razumjeti svijet, postmodernizam pak
bavi se ontolokim pitan-jem kako napraviti svijet). Postmodernizam
je k tome vie naklonjen politizaciji anra. Postavlja se u poziciju
drutvenih manjina, prikazuje utopijsko pluralistiko multikulturno
drutvo i postavlja si metahistori-jsko pitanje: da li je
historijsko znanje samo sebi svrha ili je i ono sred-stvo politike
moi. Odgovor daje na fonu apokaliptike vizije svijeta i u opoziciji
sa historiografijom: historiografija tematizira po pravilu prolost
pobjednika, postmodernistiki historijski roman pak tematizira
stavove gubitnika (Wesseling 1991).
Postmodernistiko oblikovanje historijskih tema je trenutano
posljed-nja faza u razvoju historijskog romana. Savremeni pisci
kritiki komen-tiraju prirodu i funkciju historijskog znanja;
historijski dogaaji sami po sebi vie ih ne zanimaju. anrovi se
mijenjaju hibridizacijom i preuzi-manjem konvencija drugih anrova.
Tako je postmodernistiki autore-fleksivni historijski roman miks
historijskog romana 19. stoljea, detek-tivske prie i naune
fantastike. Ve spomenuta srodnost sa utopijom (historijski roman je
invertirana utopija - Henderson 1974, McEwan 1987; povezuje ih esto
idealiziranje prolosti odnosno budunosti naspram sadanjosti i tema
putovanja kroz vreme) nudi obima an-rovima zajedniko ime ukronija
(pristaje i parahistorijskom odnosno pseudohistorijskom romanu i
takozvanoj apokrifnoj historiji - Wessel-ing 1991). Sa strogog
normativnog gledita dananji bi historijski ro-man dakako bio samo
falsifikacija istorije.
Historijski roman anr sa nacionalnopolitikom funkcijom
Historijski roman poznaju sve razvijene nacionalne literature.
Razvoj anra bio je u veliki mjeri ovisan o istom zajednikom uzorku
i ta in-jenica stvrstava historijski roman meu anrove svjetske
literature. Ali s obzirom da njegov nastanak tijesno povezan sa
raenjem nacion-alne svijesti postao je jedan od "najnacionalnije"
interpretiranih an-rova, kako meu romanopiscima tako i meu
knjievnim historiarima. Politikoj tendencioznosti pridonjela je
jasna lokacija u prostor itao-evog nacionalnog interesa i
tematizacija proteklih dogaaja koje je itatelj interpretira kao
anticipaciju vlastite savremene politike i na-cionalne sudbine.
Izuzetak u tom pogledu predstavljaju historijski ro-mani o antici i
o geografski udaljenijim zemljamama koji se samo pos-
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
217 Temeljni problemi historijskog romana redno daju ukljuiti u
itaoev aktuelni politiki kontekst. Da je to mo-gue dokaz je
Bartolov Alamut (1938) sa izrazito aktuelnom politikom porukom.
Zbog specifine nacionalne funkcije anra monografije o historijskom
romanu obino su nacionalno omeene.
Scottov historijski roman izraz je autorovog ambivalentnog
odnosa prema kotskoj domovini, koja je sa naglom industrializacijom
gubila samostalnost. Priznavao je nunost tog razvoja, ali mu je
istodobno pripisivao tragian karakter, jer je znaio gubitak niza
tradicionalnih porodinih, nacionalnih i aristokratskih vitekih
vrijednosti. Scottu su s jedne strane pripisivali socijalnu
progresivnost (Lukcs), s druge pak konzervativnost. Bio je kritian
prema srednjem vijeku ali ipak vie naklonjen estetskoj
kontemplaciji o historijskim zbivanjima nego pravcu njihova
odvijanja; naposlijetku njegova je historija historija
aristokracije a ne progresivnog graanstva. U ranijim razdobljima
his-torijski je roman bio politiki napredno opredijeljen, u
pojedinim litera-turama (recimo meksikoj - Read 1939) imao je
status povlatenog liberalnog anra, prepoznatljivog po apelu protiv
tiranije, apsolutizma i autoritarnosti. Od pedesetih godina 19.
stoljea historijske su teme pod snanim uticajem filozofije i
religije. Konzervativni autori nacion-alnu problematiku rado
nadomjetaju religioznom i ili je pak prenose u antiku (Simmons
1973, Mllenbrock 1980)26.
Nacionalizam se u historijskom romanu javlja u dvije vrste:
liberalni (u ime borbe protiv aristokracije) i etniki ili rasni (u
ime borbe protiv tu-inske imperijalne sile). Prvi tematizira
drutvenog suparnika, drugi se obraa vlastitom narodu kako bi mu
razvio samosvijest i snagu za nacionalnu emancipaciju te oslobaanje
od univerzalizama i kulturnog imperijalizma velikih literatura
(Lemire 1972). Slovenaki historijski roman po Lemirovoj
klasifikaciji spadao bi, zajedno sa grkim, nje-makim, poljskim,
ruskim, talijanskim, maarskim ... u tu drugu skupinu. Otuda i
potreba za lokalnom obojenou i folklorizacijom prolosti. Najee su
nacionalistike teme o negativnim junacima, npr. prie o nacionalnom
izdajstvu.
O nacionalnom znaaju anra svjedoi, pogotovo u Njemakoj esto
isticanje da nastanak njemakog historijskog romana nije potaknuo
Scott, nego je nastao samostalno a Scottovi utjecaji su tek
kasnijeg datuma (Sieper 1930, Schreinert 1941, Schnhaar 1990).
Njemaki roman 18. stoljea sa historijskom tematikom (Heinrich
Clauren, Gott-lieb Meissner, Benedikte Naubert, Heinrich Zschokke)
ne pokazuje nikakav utjecaj (engleskog) romana strave (Bauer 1930,
68)27, ve
26 Npr. djelo engleskog katolikog autora Nicholasa Wiesemana
Fabiola, or, the Church i the Catacombs, 1854; prijevod na
slovenaki 1867, kao i izvorni slovenaki tekst Posljednji dani u
Ogleju Alojzija Lukovia Carlija iz godine 1876. 27 Teza o
nepovezanosti tradicije romana strave sa historijskim romanom je
suprotna tezi koju kod nas zastupa Katarina Bogataj -Gradinik
(1991, 1994). anrovi su u istoj razvojnoj liniji: historini roman
je u pogledu popularnosti nasljednik romana strave. Meu njima je
ipak toliko razlika da ih nije mogue staviti pod zajedniki
imenitelj kako predlau neki francuski autori. Historijski roman se
razlikuje od romana strave po nacionalnoj patriotskoj noti,
dokumen-tiranju dogaanja, lojalnosti historijskim injenicama,
lokalnom koloritu, reflek-
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
218 Miran Hladnikpreuzima motivski repertoar herojsko-galantnog
i vitekog romana (npr, misteriozne okolnosti, tajna roenja,
kidnapovanje, uhoenje, dvojnik, lana vijest o smrti, ljubavni
trokuti, sudbonosni nesporazumi) i odlikuje se moralnom, pedagokom
i nacionalnopolitikom tendenci-jom. Od prethodnih anrova razlikuje
se po tome to tematizira poznate historijske dogaaje.
Walter Scott je dvadesetih godina 19. stoljea kao najitaniji
evropski romanopisac (Larousse 1976) uticao je na stvaranje jednog
drugai-jeg pogled na historijski razvoj, po kome historiju ne
stvara vie junak, nego narod odnosno nacija. Uspon i pad anra bili
su snano ovisni o socijalnim i politikim prilikama u zemlji. Na
porast izvorne produkcije u Njemakoj oko 1860. uticali su
primjerice meudravni ugovori o zatiti autorskih prava, rat 1866.
prouzrokovao je pak opadanje cijele knjievne produkcije.
Stimulativno su djelovali i procesi nacionalnog ujedinjenja u
Europi: sjedinjenje Italije, vajcarske, Njemake, Slovenije itd.
historijski roman tematizacijom slavne prolosti po-etino je
argumentirao roenje nacije. Realizovani politiki ciljevi (npr.
svenjemako ujedinjenje 1875. godine) pridonose pojaanom interesu
historijskog romana za nacionalnodravne teme.
Aktuelni politiki razlozi kumovali su relativno zakanjelom
razvoju anra u Americi. Prolost je Ameriku podsjeala na Europu,
koja je u njenim oima bila iskvarena i kompromitovana. Stoga
amerika proza dugo nije imala smisla za prikazivanje historijskog i
socijalnog ivota davala je uglavnom romance, idile i melodrame.
Ameriki historijski roman tematizirao je domau lokalnu historiju.
Scottov uticaj vidljiv je u lokalnom koloritu, te u motivima
uhoenja i bijega, koji postaju jezgro isto amerikih anrova, npr.
divljezapadne povijesti. Ameriki roman je na svoj nain prekrojio
evropsku tradiciju. James Fenimore Cooper npr. preobraava lik
romantinog ovjeka van zakona u lik osamljenog jahaa te aktuelizira
predromantini lik plemenitog divljaka. Historijska
siji o prolosti, romantino-nostalginom idealizacijom srednjeg
vijeka (u opoziciji sa zgraanjem nad "mranim srednjim vijekom'' u
romanu stvrave), odsustvom natprirodnog itd. Ne moe, istini za
volju, previdjeti niz karakter-istika koje govore u prilog njihovom
srodstvu: prolost je ve u romanu strave viena kao neto drugaije od
sadanjosti, glavni likovi su izmiljeni, srodne su i pripovjedne
konvencije. Standardna mjesta radnje su podzemne tamnice u
zamkovima ili samostanima, gdje se vre torture i ruevine zamkova,
gdje se skuplja urotnika grupa. Nedae junaka korespondiraju sa
nevremenom u prirodi, samostani su poprita orgija i silovanja.
Karakteristian je lik zlobnog zavodnika sa misterioznom prolou koji
juri nevinu glavnu junakinju. Drugi likovi su moderni Prometej ili
Faust, vjeiti idov, fatalna enska, lojalni sluga, smijeni sluga,
majka i ki, otac tiranin, dobri pooim, zlobna maeha, krijum-ari,
cigani. Meu shemama i motivima treba spomenuti proroanstva, snove,
anateme, generacijski okraj sa ubistvom, incestom, proganjanjem i
bijegom, skrivanje pod lanim imenom, prepoznavanje pomou medaljona,
prstana, pisma, pokop ivog tijela, dvojnike, razdvojene pa opet
sastavljene zaljubl-jenike, prekinuto vjenanje, tajni brak i sl. Iz
navedenog jasno je da se radi o eminentno fabulativnim anrovima.
Dogaaji su nanizani tako da se radnja prekida na kraju poglavja u
trenu najvee napetosti. Jedan od postupaka koji su i danas vitalni
je fikcija naenog rukopisa.
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
219 Temeljni problemi historijskog romana tematika tu popunjava
kostur avanturistikog (akcionog) romana (Bo-gataj-Gradinik 1991).
tematika tu popunjava kostur avanturistikog (akcionog) romana
(Bo-gataj-Gradinik 1991).
I u 20. stoljeu historijski je roman nacionalno specifian: u
Americi tematizira osvajanje divljega zapada i graanski rat, u
Evropi etniku problematiku (Ivo Andri) i lokalnu historiju.
Politiki je ili barem idejno angairan. Zloupotrebio ga je osobito
nacionalsocializam 30-tih i 40-tih godina kada mu je trebalo
historijsko opravdanje za vlastitu poli-tiku akciju. Posegnuo je u
dalju prolost i zbog manjka dokumenata konstruisao nacionalnu
mitologiju i rituale. Protnivnici faizma, autori u izgnanstvu,
upotrebili su historijski roman za kritiku aktuelnih socijalnih i
politikih odnosa ; u oba sluaja vie je po srijedi politiki nego
estet-ski in. Dananja se debata opet vrti oko politike
relevantnosti histori-jskog romana. Marksistiki teoretiari i
dekonstrukcionisti spoitavaju mu konzervativnost, manjak angamana i
socijalnu indiferentnost, drugi (npr. Wesseling 1990) su ba
suprotno uvjereni da je savremeni historijski roman izrazito
politiki angairan.
I u 20. stoljeu historijski je roman nacionalno specifian: u
Americi tematizira osvajanje divljega zapada i graanski rat, u
Evropi etniku problematiku (Ivo Andri) i lokalnu historiju.
Politiki je ili barem idejno angairan. Zloupotrebio ga je osobito
nacionalsocializam 30-tih i 40-tih godina kada mu je trebalo
historijsko opravdanje za vlastitu poli-tiku akciju. Posegnuo je u
dalju prolost i zbog manjka dokumenata konstruisao nacionalnu
mitologiju i rituale. Protnivnici faizma, autori u izgnanstvu,
upotrebili su historijski roman za kritiku aktuelnih socijalnih i
politikih odnosa ; u oba sluaja vie je po srijedi politiki nego
estet-ski in. Dananja se debata opet vrti oko politike
relevantnosti histori-jskog romana. Marksistiki teoretiari i
dekonstrukcionisti spoitavaju mu konzervativnost, manjak angamana i
socijalnu indiferentnost, drugi (npr. Wesseling 1990) su ba
suprotno uvjereni da je savremeni historijski roman izrazito
politiki angairan.
Na kraju ovog pregleda rasprava o historijskom romanu moemo
zakljuiti da je poistovjeenje historijskog romana sa scottovskim
po-lazinim modelom neodrivo i da se treba odrei popularne
definicije anra (Dickinson 1986) kao pripovjedne proze sa jasno
odreenim linostima, vremenom i prostorom dogaanja. Pokazalo se da
nije mogue govoriti o konstantnim formalnim karakteristikama anra
bez preciznijeg vremenskog ogranienja korpusa tekstova i bez
uvaavanja pripadnosti pojedinanoj nacionalnoj literaturi.
Knjievno-historijski opis slovenakog historijskog romana nastae tek
nakon preciznije formalne analize tekstova sa historijskom
tematikom od sredine prolog stoljea do danas. Tako e se moi
provjeriti i tvrdnje knjievne nauke da historijski roman nema
vlastite strukture (Show 1990) i da uvijek parazitira na drugim
anrovima te usporeivati ga sa realizacijama u drugim nacionalnim
literaturama. Poslije uspjeha "pro-fesorskog romana'' Ime rue
Umberta Eca (Il nome della rosa, 1980) suvine su bilo kakve dvojbe
o nespojivosti anra sa dananjim vre-menom.
Na kraju ovog pregleda rasprava o historijskom romanu moemo
zakljuiti da je poistovjeenje historijskog romana sa scottovskim
po-lazinim modelom neodrivo i da se treba odrei popularne
definicije anra (Dickinson 1986) kao pripovjedne proze sa jasno
odreenim linostima, vremenom i prostorom dogaanja. Pokazalo se da
nije mogue govoriti o konstantnim formalnim karakteristikama anra
bez preciznijeg vremenskog ogranienja korpusa tekstova i bez
uvaavanja pripadnosti pojedinanoj nacionalnoj literaturi.
Knjievno-historijski opis slovenakog historijskog romana nastae tek
nakon preciznije formalne analize tekstova sa historijskom
tematikom od sredine prolog stoljea do danas. Tako e se moi
provjeriti i tvrdnje knjievne nauke da historijski roman nema
vlastite strukture (Show 1990) i da uvijek parazitira na drugim
anrovima te usporeivati ga sa realizacijama u drugim nacionalnim
literaturama. Poslije uspjeha "pro-fesorskog romana'' Ime rue
Umberta Eca (Il nome della rosa, 1980) suvine su bilo kakve dvojbe
o nespojivosti anra sa dananjim vre-menom.
Literatura:Literatura: Anton R. Bauer: Der historische
Trivialroman i Deutschland im
ausgehenden 18. Jahrhundert. Disertacija. Plauen: Otto Adam,
1930.
Katarina Bogataj-Gradinik: Grozljivi roman. Ljubljana: DZS, 1991
(Literarni leksikon, 38).
Literarne konvencije u slovenakom istorinom romanu 19. stol-jea.
Primerjalna knjievnost 1994, t. 1. 1--34.
Raimund Borgmaier i Bernhard Reitz (ur.): Der historische
Ro-man, 1--2. Heidelberg: Winter, 1984 (Anglistik und
Englischunter-richt, 22, 24).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
220 Miran Hladnik Anthony Cuddon: Historical novel. A
Disctionary of Literary The-
ory. Cambridge: Blackwell, 1991[3]. Lennard J. Davis: Factual
Fictions: The Origins of the English
Novel. New York: Columbia University Press, 1983. George Dekker:
The American Historical Romance. Cambridge
itd.: University Press, 1987 (Cambridge Studies i American
Litera-ture and Culture).
A. T. Dickinson, jr.: American Historical Fiction. Metuchen:
Scare-crow, 1986[5].
Blahoslav Dokoupil: esk historick romn 1945--1965. Praga:
eskoslovensk spisovatel, 1987.
Willem Drop: Verschijningsvormen van den Nederlandse
his-torische roman i den negentiende eeuw. Disertacija. 1958.
Henryk Dubowik idr.: Polska powie'sc historyczna: Wybranie
za-gadnienia sa dziejw recepcji i warsztatu twrczego. Bydgoszcz:
Bydgoskie towarzystwo naukowe, 1986 (Prace wydzia/lu nauk
humanistycznych, B/3).
Gnter Dux: Die Zeit i der Geschichte: Ihre Entwicklungslogik von
Mythos zur Weltzeit; mit kulturvergleichenden Untersuchungen i
Brasilien... Frankfurt: Suhrkamp, 1989.
Hartmut Eggert: Studien zur Wirkungsgeschichte des deutschen
historischen Romans 1850--1875. Frankfurt: Klostermann, 1971
(Studien zur Philosophie und Literatur des neunzehnten
Jahrhun-derts, 14).
Berthold Emrich: Literatur und Geschichte. Reallexikon der
deutschen Literaturgeschichte, 2. Berlin: Gruyter, 1965[2].
111--143.
Neil McEwan: Perspective i British Historical Fiction Today.
Bas-ingstoke i London: MacMillan, 1987.
Avron Fleishman: The English Historical Novel: Walter Scott to
Virginia Woolf. Baltimore i London: John Hopkins, 1971.
Petra Gallmeister: Der historische Roman. Formen der Literatur i
Einzeldarstellungen. Ur. Otto Knrrich. Stuttgart: Krner, 1981
(Krners Taschenausgabe, 478).
Daniel D. McGarry i Sarah Harriman White: Historical Fiction
Guide: Annotated Chronological, Geographical and Topical List of
Five Tousand Selected Historical Novels. New York: Scarecrow Press,
1963.
Hans U. Geppert: Der "andere'' historische Roman: Theorie und
Strukturen einer diskontinuierlichen Gattung. Tbingen: Niemeyer,
1976 (Studien zur deutschen Literatur, 42).
Konrad Grski: Polskij istorieskij roman i problema historizma.
Moskva: Izdatel'stvo Akademii nauk SSSR, 1963.
Donald McGrady: La novela histrica en Colombia 1844--1959.
Austin i Bogota: Institut of Latin-American Studies; University of
Texas, 1962.
Malcolm Hayward: Genre recognition of history and fiction.
Poet-ics 22 (1994). 409--21.
Harry B. Henderson: Versions of the Past: The Historical
Imagina-tion i American Fiction. New York: Oxford Press, 1974.
Rainer Hess, Gustav Siebenmann idr.: Literaturwissenschaftliches
Wrterbuch fr Romanisten. Tbingen: Franke, 1989[3] (UTB).
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
221 Temeljni problemi historijskog romana Robert Hodel: Fiktivno
i dejansko u Selitvah (1929) M. Crnjan-
skega (Zgodovinski roman?). SR 41 (1993). 245--52. Jozef Hvi:
Slovensk historick prza. Bratislava: Lita, 1988. Wolfgang Iser i
Fritz Schalk (ur.): Dargestellte Geschichte i der
europischen Literatur des 19. Jahrhunderts. Frankfurt:
Kloster-man, 1970 (Studien zur Philosophie und Literatur des 19.
Jahr-hunderts, 7).
Janko Kos: Walter Scott i rojstvo historinog romana. Walter
Scott, Waverley, 1. Ljubljana: CZ, 1973 (Sto romanov, 64).
5--41.
Evropski izviri slovenskega romana u 19. stoljeu. SR 33 (1985).
41-49.
Larousse = Le roman historique. La grande encyclopdie La-rousse.
Pariz: Larousse, 1976.
Maurice Lemire: Les grandes thmes nationalistes du roman
his-torique canadien-franais. Qbeck: Les Presses de l'Universit
Laval, 1970 (Vie des godinatres canadiennes, 8).
Gyrgy Lukcs: Der historische Roman. Berlin: Aufbau-Verlag,
1955.
Marija Mitrovi: Poloaj i znaaj historinog romana druge polov-ice
19. stoljea u jugoslovanskih literaturah. Obdobje realizma u
slovenskem jeziku, knjievnosti i kulturi. Ljubljana: Filozofska
fa-kulteta, 1982 (Obdobja, 3). 69--78.
Heinz-Joachim Mllenbrock: Der historische Roman des 19.
Jahr-hunderts. Heidelberg: Carl Winter Universittsverlag, 1980
(Forum Anglistik).
Gilles Nlod: Panorama du roman historique. Pariz: Editions Sodi,
1969.
John Lloyd Read: The Mexican Historical Novel 1926--1910.
Dis-ertacija. New York: Institut de las Espaas..., 1939.
David Roberts i Philip Thomson (ur.): The Modern German
His-torical Novel: Paradigms, Problems and Perspectives. New York i
Oxford: Berg, 1991 (Berg European Studies).
Janez Rotar: Nekatere znailnosti dananjega historinog ro-mana u
jugoslovanskih knjievnostih. SSJLK 19. Ljubljana: Filo-zofska
fakulteta, 1983. 33--47.
Kurt Rtgers: Der Kommunikative Text und die Zeitstruktur von
Geschichten. Mnchen, 1982. Disertacija (Alber-Broschur
Phi-losophie).
Margaret Scanlan: Traces of Another Time: History and Politics i
Postwar British Fiction. New Jersey: Princeton University Press,
1990.
Ina Schabert: Der historische Roman i England und Amerika.
Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1981 (Ertrge der
Forschung, 156).
Walter Schiffels: Geschichte(n) Erzhlen: ber Geschichte,
Funk-tionen und Formen historischen Erzhlens. Kronberg: Scriptor,
1975 (Theorie-Kritik-Geschichte, 7).
Rainer Schnhaar: Historische Erzhlung. Historischer Roman.
Metzler Literatur-Lexikon: Begriffe und Definitionen. Ur. Gnther i
Irmgard Schweikle. Stuttgart: Metzler, 1990[2].
Mira Sereti: Stilske osobine hrvatskog historijskog romana.
Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima od narod-
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet
-
222 Miran Hladniknog preporoda k naim danima. Ur. Aleksandar
Flaker i Krunoslav Pranji. Zagreb: Liber, 1970. 175--255.
Harry E. Show: The historical novel. Encyclopedia of Literature
and Ciriticism. Ur. Martin Coyle idr. London: Routledge, 1990.
531--43.
Clara Sieper: Der historische Roman und die historische Novele
bei Raabe und Fontane. Weimar: A. Duncker, 1930 (Forschungen zur
neueren Literaturgeschichte, 62).
James C. Simmons: The Novelist as Historian: Essays on the
Victorian Historical Novel. Pariz: Mouton, 1973 (Studies i English
Literature, 88).
Josef tecaron, pan: On the quantitative syntactic
characteristics of fiction and non-fiction historical texts of the
twentieth century. Prague Studies i Mathematical Linguistics, 9 =
Linguistic and Lit-erary Studies i Eastern Europe, 34. Amsterdam i
Philadelphia: John Benjamins Publishing Company, 1986. 75--84.
John Tebbel: Fact and fiction: Problems of the historical
novelist. The Burton Lecture. Lansing: Historical Society of
Michigan, 1962.
Claus Trger: Historischer Roman. Wrterbuch der
Literaturwis-senschaft. Leipzig: VEP Bibliographisches Institut,
1986.
Leon Twarog: Historical novel. Handbook of Russian Literature.
Ur. Victor Terras. New Haven i London: Yale University Press, 1985.
159--60.
Elisabeth Wesseling: Writing History as a Prophet: Postmodernist
Innovations of the Historical Novel. Amsterdam i dr.: John
Benja-min, 1991 (Utrecht Publications i General and Comparative
Litera-ture, 26).
Hayden U. White: Metahistory: The Historical Imagination i
Nine-teenth Century Europe. Baltimore: John Hopkins University
Press, 1973.
Tropics of Discourse: Essays i Cultural Criticism. Baltimore:
John Hopkins University Press, 1978.
Gerald J. Whitrow: Time i History: Views of Time from Prehistory
to the Present Day. Oxford i New York: Oxford University Press,
1990[3].
Theodore A. Wilson: Recreating the past: Narrative, objectivity,
and creativity i international history: Predavanje na University of
Kansas, Lawrence, 15. sept. 1994.
Annette Wittkan: Historismus: Zur Geschichte des Begriffs und
des Problems. Gttingen: Wandenhoek, 1992.
Erwin Wolff: Sir Walter Scott und Dr. Dryasdust: Zum Problem der
poetischen Genre bei Pukin. Dargestellte Geschichte... Ur. W. Iser
i Fritz Schalk. Frankfurt: Klosterman, 1970. 15--37.
Prijevod sa slovenakog: Damijan inigoj i Vedad Spahi
Razlika/Diffrance broj 1 - casopis za kritiku i umjetnost
teorijet