Oct 24, 2014
Budan budi i utvrdi ostatak
koji tek što ne umre.
(Otkrivenje 3,2)
Zahvale
Zahvalan sam poljsko-kanadskom pjesniku Christophe-ru Zakrzewskom što mi je
dopustio da u Posljednjim vremenima navedem njegove prijevode Krimskih
soneta Adama Mickiewicza, a zahvaljujem mu i na njegovoj uredničkoj pomoći.
Također sam veoma zahvalan prevoditelju, esejistu i romanopiscu Marcu Sebancu
na njegovim pronicavim mislima i iskrenosti. Nadasve želim zahvaliti svojoj ženi
Sheili na njezinu nenadmašnom smislu za urednički posao, kao i na beskrajnom
strpljenju što mi ga je iskazala dok sam nejedanput ukočeno buljio u nju nad
nepojedenim obrocima i nadam se da će joj nebesa jednoga dana uzvratiti
nagradom.
Uvod
Apokalipsa je književno djelo koje se bavi koncem ljudske povijesti. Tisućama
godina apokalipse različitih vrsta pojavljivale su se diljem svijeta u kulturama
mnoštva naroda i religija. Njih stvara filozofska spekulacija, vizija budućnosti, kao i
neartikulirana čežnja i strepnja, a nerijetko i čovjeku svojstvena čežnja za onim što
je J. R. R. Tolkien nazvao pod-stvaranje. Sve te pjesme, epovi, fantazije, mitovi i
proročanstva svjedoče o čovjekovoj prolaznosti na zemlji. Čovjek je stranac i
posjetitelj. Njegovo postojanje je neizrecivo lijepo i - opasno. Ono je ispunjeno
tajnama koje upravo vape da im se odgonetne značenje. Grčka riječ apokalipsys
znači otkrivanje ili objavu. Kroz takve objave čovjek gleda u panoramu ljudske
povijesti u potrazi za ključem svoga identiteta, u potrazi za stalnošću i
ispunjenjem.
Možda najgora od demitologizirajućih poruka, tako svojstvenih našem vremenu,
jest poruka da su priče o kršćanskoj Vjeri tek jedna verzija univerzalnih mitova.
Sugerira se da su mnoge kulture stvorile priče o junaku koji biva ubijen i zatim se
ponovno vraća u život; još više njih zamišljalo je kataklizmu koja će se dogoditi na
kraju povijesti. G. K. Chesterton jednom je napisao da se pozicija demi-
tologizatora zaista svodi na ovo: budući da se neka istina duboko usjekla u
imaginaciju velikog broja starih naroda, ona jednostavno ne može biti istinita. On
je istaknuo da demitologizator nije uspio istražiti najvažniji od svih motiva: da su
ljudi u različitim vremenima i na različitim mjestima možda na intuitivnoj razini bili
informirani o zbiljskim događajima koji će se jednoga dana dogoditi u povijesti; da
je u čežnjama njihove duše postojao trag svjetla, predosjećaj, nastojanje da se
kroz umjetnost dosegne punoća Istine koja će jednoga dana postati tijelom u
Utjelovljenju. Otkrivenje sv. Ivana je apokalipsa jednoga višeg reda. Ona je pravo
proročanstvo u tom smislu što ona nije tek puko predviđanje, nego riječ koju je
čovjeku uputio sam Gospodar povijesti. Ona je opomena, ohrabrenje, pouka i
vizija zbiljskih događaja koji će se jednoga dana dogoditi.
Kako se drama našega vremena sve brže približava nekom nepoznatom vrhuncu,
javljaju se bezbrojne spekulacije i sve više se govori o Ivanovoj Apokalipsi, što
potiče mnoštvo tumačenja. Jedna škola mišljenja drži da se ta knjiga odnosi
isključivo na vrijeme u kojemu je živio Ivan; druga tvrdi da je ona isključivo
meditacija o kraju stvari u nekoj neodređenoj budućnosti; treća, opet, vjeruje da
je ta knjiga zemljopisna karta na kojoj je prikazana povijest Crkve i koja se
razotkriva kroz sedam glavnih epoha. Četvrto tumačenje, koje voli najveći dio
crkvenih otaca, drži da je ona teološka vizija beskrajnoga duhovnog krajolika koja
sadrži opis stanja Crkve Ivanova vremena, kao i događaje koji se trebaju zbiti na
kraju vremena. Za Ivana, kraj vremena započinje Kristovim Utjelovljenjem u svijet
pa preostaje samo posljednja bitka kroz koju Crkva mora proći.
To je, po mome mišljenju, najpotpunije i najvjerodostojnije tumačenje i njega sam
slijedio u ovoj knjizi. Čitatelj će se ovdje susresti s apokalipsom u starom
književnom smislu, no takvom kakva je napisana u svjetlu kršćanske objave. To je
spekulacija, književno djelo. Ona ne pokušava toliko predskazati određene
pojedinosti konačne apokalipse, koliko pita kako bi ljudska osobnost reagirala pod
uvjetima nepodnošljive napetosti, u jednoj moralnoj klimi koja neprekidno postaje
sve jezovitija, u duhovnom stanju u kojemu se horizonti neprekidno pomiču.
Bliska budućnost prepuna je različitih varijacija na apokaliptičku temu, od kojih su
neko užasnije negoli neke druge. Ja sam prikazao samo jedan od mogućih
scenarija. Pa ipak, središnji lik zaronjen je u dvojbu s kojom bi se suočio u svakoj
apokalipsi. On se nalazi unutar događaja koji se pred njim odvijaju i na taj je način
suočen s problemom percepcije: kako spoznati skrivenu strukturu kaotičnog
vremena u kojemu živi, kako iskoračiti iz njega i sagledati ga objektivno i
istodobno ostati unutar njega kao sudionik, kao oruđe dobra.
Čitatelja bi trebalo upozoriti daje ova knjiga roman ideja. Ona ne potiče ovisnost
poput tv serije niti nudi pojednostavljene odgovore i lažnu pobožnost. Ona nudi
Križ. Ona, vjerujem, svjedoči o konačnoj pobjedi Svjetla.
Brdo Karmel
Brat Magarac pronašao je oca Iliju u vrtu među gredica-ma luka. Stari monah je
kopao motikom i lice mu je bilo mokro od znoja pod slamnatim šeširom; mladi
brat na trenutak se sažali nad njim.
Otac prior vas treba. ,
Hvala, brate.
Treba odmah da pođete, rekao je. Ne obazirite se na znoj. Pođite smjesta. Riječi
su mu se kao i obično zbrkano prelijevale preko usana. Nazivali su ga bratom
Magarcem zbog njegove prostodušnosti i zbog toga što se rado prihvaćao svakog
posla koji je mogla obaviti i tegleća mar-va. Ilija je o njemu razmišljao kao o
malenome.
Požurite, požurite, gunđao je. Njegovo zdravo oko se smijalo; na drugome je imao
ožiljak i ono je neprekidno žmirkalo. Bio je Palestinac, kršćanin, štrkljast,
jednostavan momak kojega nije smetalo to što je nevažan.
Većina otaca i braće nije ga osobito cijenila. Bio je nemaran i gotovo svaki dan je
zaboravljao Pravilo reda - iako se zbog toga uvijek iskreno kajao. Prema njemu su
obično bili strpljivi; u najgorem slučaju, a to je bilo veoma rijetko, postupali su s
njim superiorno. Iliji je bio neobično drag i među njima je postojala iskrena, iako
suzdržana naklonost.
Oče, slučajno sam saznao da je pred sat vremena stigao važan telefonski poziv iz
Italije. Brat Silvestar mi je to rekao kad smo se mimoilazili u hodniku nakon
molitve.
On se lupi rukom po ustima, a njegovo zdravo oko iskrivi se od stida.
Siguran sam da ti i brat Silvestar niste željeli prekršiti zavjet šutnje, reče Ilija.
U pravu ste, oče, nismo željeli prekršiti zavjet šutnje.
Siguran sam da ćeš se sutra nastojati u potpunosti pridržavati Pravila.
Da, sutra ću se u potpunosti pridržavati Pravila.
Bog poznaje tvoje srce. On zna da Ga ti voliš.
Maleni izražajno kimnu glavom.
Kad budeš molio, kad Ga budeš molio da te podsjeti na ovo ili ono, molim te, moli
i za mene kako bih se i ja mogao u potpunosti pridržavati Pravila, hoćeš li?
Hoću, oče.
Zahvalan sam na tvojim molitvama. Hvala vam, oče.
Rastali su se u hodniku pokraj priorova ureda. Maleni se žurno zaputi prema crkvi
gdje je naumio klečati pred Presvetim i moliti za oproštenje zbog još jednog dana
u kojemu nije uspio izbjeći grijeh.
Ilija pokuca.
Uđite, začu se priorov glas. Ilija uđe i počeka. Prior ga zamoli da sjedne. Bio je
Nijemac. Po njegovu čelu u obliku kupole, dostojanstvenim crtama lica i
zamišljenim sivim očima čovjek bi bio rekao da je skolastik, možda benediktinski
fratar iz neke sjeverne zemlje. No Ilija je odavno naučio da ljude ne treba
procjenjivati po njihovoj vanjštini. Ovaj prior na poseban način nije bio ono što se
činilo da jest. Stajao je pored prozora s pogledom na Haifski zaljev, gledajući kako
se sunce spušta u more.
Ovo sasvim odstupa od uobičajenog načina postupanja, oče Ilija. Unijelo mi je
nemir u srce.
Što, oče priore?
Tvoj imenjak je prebivao na ovom svetom brdu prije tri tisuće godina. Došao je
ovamo slušati glas Božji.
Ilija je čekao znajući da to nije sve. Vjetar je nemirno prekapao po odrini.
On ga je čuo u nježnom lahoru, ne u jurnjavi po svijetu i pouzdavanju u projekte.
Mi smo pozvani slušati. Pozvani
14
smo klanjati se Onome koji obitava među nama. Zbog toga ste došli ovamo. Zbog
toga ste rođeni. Ilija potvrdno kimnu glavom.
Kao prioru dana mije milost razlikovanja između mojih duhovnih sinova. To me
uznemiruje. Uznemireni ste zbog mene?
Oprostite, govorim, a da vam ništa nisam objasnio. Danas sam primio telefonski
poziv. Pozivaju vas u Rim.
U Rim? Ali naš samostan u Rimu vrvi od braće. Ovdje nas ima tako malo.
Ne zovu vas u samostan u Rimu. Zovu vas u Vatikan.
U Vatikan?
Danas poslije podne razgovarao sam s jednim višim dužnosnikom u Državnom
tajništvu. Nedugo nakon toga poslao mi je faksom potrebne dokumente. Službeno
pismo s uputama i informacijama vezanim uz vaše putovanje zrakoplovom. Treba
da se sastanete s nekim dužnosnicima u Tajništvu čim je prije moguće.
Je li vam objasnio svrhu putovanja?
Slabo. O svemu ćete saznati kad stignete.
Kada polazim?
To je baš ono što me iznenađuje. Po načinu govora čovjeka s kojim sam
razgovarao učinilo mi se da je stvar prilično žurna. Krećete prvim zrakoplovom s
Ben Guriona. Sve je sređeno. Viza, karte. Rim je sredio sve detalje izravno s
Izraelcima.
Pa valjda je nešto kazano o svrsi putovanja?
Rekao je samo to da se odnosi na arheologiju.
Na arheologiju?
Vi se već dugo vremena zanimate za arheologiju, zar ne, oče?
Samo amaterski.
Objavljivali ste studije o biblijskoj arheologiji u međunarodnim časopisima.
Da, ali to nije bilo ništa posebno. Obična nagađanja. U njima je bilo više riječi o
duhovnosti biblijske arheologije nego što bi to bila znanost u pravom značenju te
riječi.
Čini se da su vaše studije privukle pozornost Vatikana. U bliskoj budućnosti nije
predviđena nijedna konferencija o arheologiji. Ne razumijem čemu ta žurba. Ni ja.
Prior je buljio u svoj radni stol. Koliko dugo ću biti odsutan?
Dužnosnik mi to nije želio kazati. Rekao mi je samo da postoje neki poslovi zbog
kojih ćete morati biti odsutni dulje vrijeme. Rekao mi je da je neizvjesno koliko će
misija potrajati i da je ona iznimno važna.
A što će biti s mojim satovima iz teologije? Tko će poučavati novake?
Može ih preuzeti otac Ivan.
Bilo je predviđeno da sljedeći tjedan u Betlehemu propovijedam o povlačenju u
osamu. To mogu ja preuzeti.
Otac prior bio je darovit i vrlo tražen propovjednik. Dvojica muškaraca sjedili su
nekoliko minuta u tišini slušajući cvrkut ptica u noći.
Možete li mi reći zašto ste uznemireni?
Nisam siguran. Osjećam da se približavate velikoj opasnosti.
U pogledu arheologije?
Imamo izvanrednog Papu, čovjeka duha, srca i uma -pravog sveca. Već stoljećima
nismo imali takvog pastira. Ali on je okružen neprijateljima. U krizi su sami temelji
Crkve.
Da, ona krvari iz mnoštva rana.
Najteže rane nanijela su joj njezina vlastita djeca. Ovaj čas u Rimu vlada velika
uznemirenost. Ljudi se oslobađaju iluzija.
Govorili ste o opasnosti?
Da.
O kakvoj je vrsti opasnosti riječ?
O duhovnoj opasnosti. Kažem vam da nisam miran. Šaljem vas u Italiju i pri tome
vas podsjećam na vaš zavjet poslušnosti. Što vrijedi naš život bez poslušnosti? Pa
ipak, znam da vas šaljem u neku vrstu pogibelji.
Ne bojim se smrti.
Smrt, reče prior uzdišući, može biti najmanja opasnost.
Mogu li govoriti otvoreno, kao sin s ocem?
Naravno da možete. Mislite li da ne uočavam sličnost među nama? Vi ste
obraćenik sa židovske vjere kojega je Bog odabrao da postane svećenik
karmelićanin - grana izvađena iz vatre. A ja sam prebjeg iz njemačkog ateizma.
Obojica smo prebjeglice koji su se vratili svome domu. Mi smo braća.
Poštujem vas kao svog oca.
Samo tri glasa mogla su učiniti da vi sjedite na mojoj, a ja na vašoj stolici.
Duh Sveti odabrao je vas.
A ja se ne bih iznenadio ako prilikom sljedećeg biranja izabere vas. Umro bih
miran kad bi se to dogodilo. No sada ne mislim da će tako biti.
Otac Ilija zbunjeno pogleda u priora. Ne mislite?
Nakon spomenutog telefonskog poziva neprekidno molim. I nešto mi kaže da se
nećete vratiti.
Ako je tako, to mi zadaje bol. Ovo je moj jedini dom. Vi ste mi prijatelj.
Prijatelj. Cijenim to što kažete. Nije dobro vezivati se ni za koga, zar ne? No čak i
ovdje gdje uzgajamo univerzalnu dobrotu, nemoguće je ne vidjeti da su određeni
ljudi pozvani hodati istom stazom.
Dugo sam hodao iza vas uspinjući se na brdo Karmel. Poučili ste mu u svemu u
čemu otac može poučiti sina.
Ako sam vas poučio da nosite križ i da umrete na njemu, tada sam vas u svemu
poučio. Jesam li vas poučio u tome?
Poučavali ste me u tome od trenutka kada sam stigao ovamo.
Znate li, kad ste došli ovamo, mislio sam da nećete izdržati. Židov Čuveni Židov
koji je preživio holokaust. Moćan čovjek u Izraelu. Kako je čovjek poput vas mogao
prihvatiti nalog da postane samozatajni čovjek Božji? Zbog toga sam u početku bio
tako strog prema vama.
Braća su govorila da nikad nije bilo tako strogog voditelja novaka.
Nazivali su me Prusom?
Čuli ste za to? Nisu baš bili milosrdni oni koji su vam dali takav nadimak.
Bio je točan. Morao sam mnogo toga naučiti u te dane. U mom karakteru
postojala su područja u koja još nije bila prodrla vjera. Naše stoljeće ostavlja sebi
svojstvene rane u duši, zar ne?
Uvijek sam se pitao iskušavate li me.
Da, iskušavao sam vas. Bilo je to nešto neodlučno u meni. Nisam imao dovoljno
vjere da bih mogao prevladati nemoguće kulturne barijere. Jednostavno sam
pretpostavljao da vas palestinska subraća nikad neće prihvatiti. Pretpostavljao
sam da među ove sirotinjske zidove unosite bolest poznatih ljudi: oholost, koja
uništava duše - i zajednice. Pogriješio sam.
Bilf ste u pravu.
Otac prior ga je nepomično promatrao.
Bili ste u pravu jer nitko nije pošteđen toga iskušenja. Svaki čovjek se mora boriti s
njim, ma kakav oblik ono imalo. Nisam bio ohol zato što sam ranije bio ministar u
vladi niti zato što mi je bilo rečeno da ću jednog dana postati premijer. Nisam bio
ohol ni zbog knjiga koje sam napisao. Bio sam ohol zato što mi je jedan potajni
ideal koji mi je izjedao dušu neprekidno šaptao da bih mogao spasiti svijet. Da
mogu spriječiti još jedan holokaust. Mislio sam da sam poput Boga. Dobrog,
skromnog boga, naravno.
Ah, Ilija, kaza prior, odmahujući rukom kao da želi otkloniti neku misao, niste vi
uzalud izvučeni iz vatre.
Vatra je kušnja. Ona pročišćava ili uništava. Bilo je potrebno da prođe mnogo
godina da me mine želja za osvetom koja je bila prerušena u pravdu. Kiptio sam
idealističkom mržnjom, i to onom najgore vrste.
Čitava vaša obitelj bila je uništena. Kako je bilo moguće da nas ne mrzite?
Godinama sam vas mrzio. Postao sam hladan, mrtav čovjek. Ljuska. Milost Božja
razdrmala ju je kad sam postao vjernik.
Ali ništa se ne postiže jednim udarcem.
To je istina. Došavši u ovaj samostan, donio sam svoj bijes sa sobom. Srdžbu i
ogorčenje.
Uvijek sam se pitao kako uspijevate držati pod nadzorom odbojnost prema meni?
Nisam želio biti odbojan prema vama. Ali, taj njemački naglasak. Ta osobitost u
ponašanju i govoru. Bilo je to previše za mene.
Znam. Nismo nikad govorili o tome, oče. Ali sjećam se mjeseca i godine kad ste
sve oprostili, potpuno. Vaše oči su se promijenile. Do tada ste oprostili mnogo
toga, ali ne sve.
Vi ste me to naučili.
Ja sam vas tome naučio?
Da. Vidite, bilo mi je jasno da znate da mi niste dragi. Slabiji čovjek od vas postao
bi još stroži, ili, što je još gore, ljubazniji. No vi ste i dalje bili ravnodušni i ja sam
vas postupno shvatio. Bilo je potrebno da prođe mnogo godina da to shvatim, i
kad sam konačno shvatio, uvidio sam velik čin milosrđa koji ste učinili. Pomirili ste
se s tim da zauvijek ostanete teutonski despot u našim očima.
Prior odgovori: Čovjek projicira svoje rane na svijet, prijatelju. On sve prosuđuje i
tako otkriva sebe. Hitler je progonio pojedine pripadnike moje obitelji, nekolicinu
njih, nažalost samo nekolicinu. Moj ujak, koji je bio svećenik, doživio je mučeničku
smrt u Dachauu. No većina mojih rođaka bili su samozadovoljni, utonuli su u san
ili su bili zaplašeni. Surađivali su sa zlom. Neki od njih bili su članovi nacističke
stranke. Jedan moj nećak bio je pripadnik SS trupa. Čudna mješavina vam je bila
moja obitelj.
Portret ljudske rase.
Da, ljudske rase. Ljudi i narodi ne razlikuju se mnogo među sobom. Mijenjaju se
samo vremena i motivi borbe. Da sam bio malo stariji, ne znam za kim bih ja bio
pošao, za mojim ujakom mučenikom ili za mojim nećakom koji je bio heroj.
Užasava li vas to?
Ne.
Mene to užasava, Ilija. Bili ste dječak.
Nikad nisam bio dječak poput vas. Točno je da sam u vrijeme holokausta bio
dječak. Tehnički gledajući, nisam počinio nikakav grijeh. Ponekad se tješim time,
no to je slaba utjeha. Holokaust je bio opomena čitavom svijetu. Najkulturniji,
najreligiozniji narod u Europi dopustio je da se u njemu začme nešto nezamislivo.
Među njima bili su i moji rođaci i susjedi.
Nekoliko minuta sjedili su u tišini, a zatim se prior strese i ustade.
Bolje da se okupate i spakirate svoje stvari. Brat Silve-star odvest će«vas ujutro u
zračnu luku. Nemojte nositi svoju svećeničku odjeću.
Zašto da ne nosim svoju svećeničku odjeću?
Bilo je nekoliko incidenata u Rimu u posljednje vrijeme. Neki svećenici i časne
sestre bili su ispljuvani i fizički napadnuti. To se događa sve češće.
Što akdmi se na putu dogodi da susretnem nekoga tko bi se htio ispovjediti? Ako
vidi svećenika, mogao bi biti potaknut da zatraži pomoć. Smijemo li mu uskratiti
takvu priliku?
Prior je gledao u pod i razmišljao.
Kao i obično, u pravu ste, Ilija. Odjenite svoju fratarsku odjeću.
On prignu glavu kako bi ga prior mogao blagosloviti. Zatim se njih dvojica zagrliše
bez riječi i Ilija pođe u svoju ćeliju. Ondje je nekoliko sati molio i nemirno spavao
do četiri sata ujutro kad ga je probudio brat Silvestar.
Vozili su se prema jugu obalnom autocestom još prije zore. Prolazeći kroz sjeverna
predgrađa Tel Aviva, on pogleda prema istoku u pravcu Ramat Gana gdje su on i
Ruta živjeli dvije godine. Pitao se, kao i mnogo puta do tada, kakav bi bio njegov
život da bomba nije eksplodirala. Ili da je Ruta na vrijeme otišla u Jeruzalem, kao
što joj je on predlagao. No ona je bezbrižno odbacila njegovu tjeskobu kao nešto o
čemu ne vrijedi razmišljati.
Ja sam sabra* , Dovidl. Navikla sam na prijetnje terorista. Oni su samo dio ovog
krajolika.
Tog poslijepodneva trebala je održati predavanje na jeruzalemskom sveučilištu i
rekla mu je da će se tek kasno navečer vratiti kući. Rekla mu je da će najprije
kupiti ovčjeg sira, krušaka i dimljenog bakalara na tržnici i da će sve to ostaviti u
hladnjaku za večeru. Nježno ga je izgrdila. Obećao joj je da će paziti na ishranu.
Idi, rekao joj je, idi. Da požuri, stigla bi na vrijeme održati predavanje. Poljubila
gaje i otišla. Pola sata kasnije čuo je eksploziju iz svog ureda i znao je. Nije mogao
objasniti kako je znao, jer tada još nije bio vjernik. U to vrijeme vjerovao je samo u
Izrael i u Rutu.
Brat Silvestar je prošao pokraj Ramat Gana brzinom koja je bila nešto veća od
dopuštene i sretno su šmugnuli kroz grad prije velike gužve. U osam sati predao je
prtljagu u zračnoj luci Ben Gurion. Kad su vidjeli njegovu fratarsku odjeću, neki
službenici sigurnosti podigli su obrve u čuđenju, no vidjevši njegovo ime na
putovnici, službenici ga nakon živahne međusobne konzultacije propustiše bez
uobičajenog svlačenja - što je bio običaj koji je za cilj imao više poniženje nego
sprječavanje terorizma.
Sretni ste što imate prijatelje u Knesetu, reče mu čuvar.
U devet sati otac Ilija se ukrcao u jutarnji zrakoplov za Rim. Dobio je mjesto pokraj
prozora. Godinama nije putovao i sada je uživao u svemu što je vidio. Zrakoplov se
uzdigao pod oštrim kutom nad Sredozemljem koje je već bilo poput ploče
rastaljenog srebra.
* * *
Dvoje njegovih suputnika jedva su uočili njegovu prisutnost. Žena srednjih godina
koja je sjedila do njega nosila je žuti plastični nakit i mirisala je na gardenije. Čitala
je krimić nekog francuskoga autora. U sjedalu u prolazu sjedio je čovjek opaljen
suncem u plavoj sportskoj košulji s cvjetovima i tipkao na svom prijenosnom
računalu.
* Sabra, hebr. - rođena Izraelka.
Ilija zadrijema do doručka.
Stjuardesa je poslužila sendvičem i pićem njegove suputnike, začinivši ih
osmijesima i ljubaznim čavrljanjem. Njega je poslužila ni ne pogledavši ga i ne
uzvrativši na njegovu zahvalu. On je to pripisao njezinoj rastresenosti. No kad je
nakon pola sata došla po poslužavnike, s podjednakom srdačnošću prema
njegovim suputnicima i s još većom neljubaznošću prema njemu, pomislio je da
ona to možda namjerno čini. Pomolio se za nju i odupro se blagoj napasti
paranoičnosti.
Film koji su pustili tijekom leta govorio je o parnici između odvjetnika neke
neimenovane zapadne supersile i duševno bolesnog vođe nekog kulta. Idealistični
mladi odvjetnici, i muškarci i žene, bili su zgodni, domišljati, sjajni, moralisti (Osim
što su živjeli razvratnim životom), i odlučni da spase svijet od fanatika. Nasuprot
njima, vođa kulta bio je gotovo odvratan. Između čina seksualnog nasilja i
ispiranja mozga busao se kao čovjek vjeran mom Gospodinu i Spasitelju Isusu
Kristu. Na vrhuncu zapleta poveo je sve svoje sljedbenike u zajedničko
samoubojstvo. Otac Ilija se pitao nije li mu štogod u svijetu promaknulo otkako je
prije dvadeset godina ušao u samostan.
Stjuardesa se vratila birajući ponovno prema kome će biti ljubazna, a prema kome
ne. Donijela im je različite časopise. Ilija je uzeo Jerusalem Daily News i
Worldview. Nikad nije bio čuo za ovaj potonji. U impresumu je stajalo da je to
časopis koji izvještava o međunarodnim zbivanjima i da izlazi jednom tjedno na
engleskom, talijanskom, španjolskom, njemačkom, japanskom i francuskom
jeziku. Znači, prodaje se u čitavom svijetu: sedam i pol milijuna primjeraka. Lice na
naslovnici nije mu bilo poznato. Čovjek u svojim ranim pedesetim godinama
otmjena izgleda. U opisu slike pisalo je masnim slovima: Novi predsjednik
Federacije europskih država.
U udarnom članku raspravljalo se o Predsjednikovu brzom usponu, njegovu
obrazovanju, brojnim dostignućima, odlikovanjima i akademskim stupnjevima što
ih je postigao. Osoba s izvanrednim ljudskim kvalitetama. U jednom odlomku bilo
je riječi o njegovoj društveno-političkoj filozofiji. Prije svega, bio je humanist, kako
se činilo. Posvuda je govorio o kovanju globalne civilizacije i o ponovnom rođenju
temeljne alternative za čovječanstvo.
Obraćajući se Međunarodnom sudu za ljudska prava u Haagu tjedan dana ranije,
kazao je: Zbog raširenog kršenja ljudskih prava tijekom prošlog stoljeća izgubili
smo povjerenje u čovjeka. Podsjetio je pravnike da se razdoblje ratovanja između
nacionalnih država zbog teritorija približava kraju. Ulazeći u treći milenij
Zajedničke Ere, čitavo čovječanstvo mora se okrenuti budućnosti i prihvatiti viziju
naše sudbine koja obuhvaća sve što je ljudsko, u njegovu totalitetu, uključujući i
koncepciju čovjeka kao duhovnog bića.
Ilija zastade.
Ovo je zaista bio vođa koji se uvelike razlikovao od običnih političara. Moglo bi se
čak reći da je bio filozof.
Žena pokraj njega lako udari po naslovnoj stranici časopisa.
Cest beau, ca! Le monde a besoin de cet homme.
Ilija se na francuskom složi s njom da Predsjednik govori nešto veoma važno.
Prave stvari. On bi doista mogao učiniti neko dobro za svijet.
Ona ga sumnjičavo pogleda.
Neko dobro? Ali ovaj čovjek je nešto najbolje što je Europa proizvela nakon rata.
Tko će ako neće on? Pričekajte pa ćete vidjeti. On je taj.
Ilija potvrdno kimnu glavom i nastavi čitati članak. U njemu je pisalo da je
Predsjednik trenutačno u svojoj vili blizu Napulja gdje se odmara nakon
dugotrajne govorničke turneje.
Njegova suputnica nagnu se nad njim i upre prstom u prozor.
Pogledajte, tamo. Ono je peta čizme. Začas ćemo preletjeti talijansku obalu.
Ilija joj ponudi da zamijene mjesta i ona spremno prihvati.
Čovjek koji je sjedio u prolazu pogleda ih i reče na engleskom jeziku: Idete
posjetiti Vatikan? Da, idem u Vatikan. Rim je divan. Već ste bili tamo? Nisam.
Izraelac? Da.
Mladić nije trebao reći Iliji da je Amerikanac. Vraćate se u Sjedinjene Države? Ha-
ha! Dižem sidro.
Koliko dugo ste odsutni iz Sjedinjenih Država? Tri godine.
Nedostaje li vam Amerika?
Sigurno. Zemlja slobodnih ljudi, domovina hrabrih.
Ah, da. Recite mi, molim vas, što Amerikanci misle o ovom novom europskom
predsjedniku?
Imamo mi svoga novog predsjednika zbog kojeg se brinemo. Znate, svi oni danas
prilično sliče jedan drugome.
Kako to mislite?
Svi su oni sociolozi.
Ali vi niste?
Ma kakvi! Moja radionica je dobro staro pouzdano ljudsko tijelo. Dajem tri psihe
za jedno slijepo crijevo. Vi ste liječnik?
Aha. Posljednjih nekoliko godina radio sam u administraciji u veleposlanstvima na
Bliskom istoku.
U Jeruzalemu?
Na različitim mjestima.
Vi ste vojni liječnik?
Mornarički, odgovori on bezbojno.
Mijenjajući temu razgovora, Amerikanac poče prelistavati časopis Worldview. Bio
je to jedan stariji broj časopisa.
Hej, ovaj momak je u svakom časopisu. Putuje. Ovdje piše da se uz pomoć
Svjetske banke priprema ponovno poduprijeti rusku ekonomiju. Prije mjesec dana
okončao je rat između dviju banana republika. Momčina, nema što! Sliči na kakva
prvorazrednog heroja.
Tako se čini, odgovori Ilija zamišljeno. A vi ste nekakav monah? Da, ja sam
nekakav monah. Ja sam nekada bio katolik. Niste više?
Ma kakvi! Prestao sam biti katolik davno, u vrijeme korizme.
Zašto ste prestali biti katolik?
Nije išlo. To vam je uvijek tako, zar ne? Prokletstvo, vi ljudi i dalje galopirate u
novo doba puževim korakom. Ne živimo u srednjem vijeku, druškane.
On uze poučavati svećenika o besmislicama u crkvenom nauku.
Bio sam nazočan na konferenciji u Kairu na kojoj se raspravljalo o svjetskom
stanovništvu, kao promatrač. Znate li što su govorili u predvorjima? Govorili su da
u današnjem svijetu postoje dva glavna problema. Prvi je u tome što na ovom
planetu živi tri milijarde više ljudi nego što bi trebalo i da oni moraju nestati. Drugi
problem je Rimokatolička crkva. Ona također mora nestati.
Pročitao sam izvještaje s te konferencije, ali to nisam zapazio.
Delegati su na taj način o tome govorili po hodnicima, u privatnim razgovorima,
razumijete. Javni govori bili su nešto posve drugo. Službeni dokumenti i sve te
gluposti. Mogli ste dokučiti smisao toga, ali ne glasno i jasno, ne ono što ljudi
zaista misle. Pa ipak, vaš Papa odbacio je najveći dio izjava izrečenih na
konferenciji u Kairu. Bilo bi mu bolje da se što prije opameti ako želi sačuvati ono
što je još ostalo.
Sto time mislite?
Hoću reći da je vaša Crkva jedina prepreka tome da ovaj planet postane zdravo
mjesto na kojemu se može živjeti.
Možda previđate komunističke Kineze.
Stvari se tamo mijenjaju. Oni uspijevaju držati pod nadzorom problem porasta
stanovništva. Kapitalizam tamo snažno napreduje, a izbori su predviđeni za dvije
godine.
Kinezi mogu biti majstori iluzionisti. Rezultat su masovna kontrola rađanja i prisilni
pobačaji.
Ako uništimo tri milijarde ljudi kako bismo, kako vi kažete, od ovog planeta učinili
zdravo mjesto za življenje, kakvo če to uopće biti mjesto? Biste li vi željeli živjeti s
ljudima koji preostanu?
Slušajte, ovo je vrijeme demokracije, a vi još uvijek pokušavate održati
srednjovjekovnu monarhiju tamo u Rimu. No barem američki biskupi shvaćaju
čitavu tu stvar ispravno. Oni pokušavaju uvesti decentralizaciju i vratiti moć
pokrajinskim crkvenim upravama.
To i nije toliko važno jer ja mislim da vi tamo i nemate mnogo vjernika.
Pedeset milijuna. Koliko njih sluša Papu? Ne znam.
Eto vidite. Pogledajte oko sebe, prijatelju. Strahovito brzo oblikuje se čitav jedan
novi svijet.
Amerikanac otvori časopis i zadubi se u čitanje.
Ilija pogled^ kroz prozor i dolje ugleda brda. Apenini. Zrakoplov se neprimjetno
nagnu na krilo i započe se polagano spuštati prema Rimu. Kroz prozor na
suprotnoj strani on ugleda zapadnu obalu Italije i zaljev u kojemu se jamačno
morao nalaziti Napulj.
Otvori časopis Worldview i okrenu stranicu s vjerskim temama. Pod naslovom
Svjetski teolozi odbacuju Papinu posljednju encikliku on pročita sljedeće:
Albert Einstein je pred šezdesetak godina odbacio ideju antropomorfnog Boga i
obznanio svoju ljubav prema ljepoti, tajni i kontemplaciji čudesne strukture
svijeta. Tadašnji teolozi bili su smeteni zbog toga što je on mimoišao tradiciju
judaizma i kršćanstva koja je proklamirala Boga koji postoji onkraj i iznad svijeta
koji je on stvorio. Međutim, teologija je postala punoljetnom, a trajna uloga
teologije kao služavke papinstva zauvijek je nestala. Novi naraštaj religioznih
mislilaca trudi se obratiti se transcendentalnoj stvarnosti iz nešto šire perspektive.
Na zasjedanju Međunarodnog udruženja katoličkih teologa koje je prošlog tjedna
održano u njemačkom gradu Tubingenu iskovan je konačan odgovor na Papinu
posljednju encikliku. Rezultat toga zasjedanja jest pravo malo remek-djelo, jasan
manifest u prilog religijskoj viziji primjerenoj novom stoljeću. Supresjedatelj
udruženja, dr. Felix von Tilman, bivši svećenik i sadašnji ravnatelj Gaia instituta za
proučavanje religije i politike, govorio je u ime pet tisuća članova ovog udruženja
kad je rekao: Došlo je vrijeme da ljudska zajednica napravi kvantni skok u svojoj
teologiji stvaranja. Ranije distinkcije između biljaka, životinja i čovjeka pokazale su
se katastrofalnim za naš planet. Ljudi koji razmišljaju ne mogu više bez pitanja
prihvaćati tragično zakržljali govor vjerskih poglavara, budističkih svećenika,
ajatolaha i gurua.
Premda dr. von Tilman nije optužio sadašnjeg Papu i premda on nije povezao
religijske tiranije prošlosti s papinstvom u njegovu sadašnjem obliku, on je
istaknuo zabrinutost svjetskih teologa koji smatraju da Papina enciklika O slobodi i
ljudskoj osobi ne vodi dovoljno računa o najnovijim probojima u teologiji i
duhovnosti - koje von Tilman naziva dubokim ekumenizmom. Teolozi se slažu,
izjavljuje on, da ovaj papinski dokument prenaglašava koncept apsolutnih istina
na štetu dijaloga među svjetskim religijama.
Obraćajući se skupu, dr. Mary-Beth Miller, OSVM, iz Milwaukeeja u Wiskonsinu,
bivša predsjednica Međunarodnog vijeća redovničkih poglavarica, potvrdila je da
njezin red podržava dokument Međunarodnog udruženja katoličkih teologa i
pozvala Vatikan da preispita svoja stajališta o moralnoj teologiji.
Govoreći sabrano i s uvjerenjem, ona je istaknula da hijerarhije imaju tendenciju
da se izrode u tiranije. U suvremenoj Crkvi još uvijek postoje tragovi Crkve iz
vremena inkvizicije, snage koje djeluju protiv napretka čovječanstva prema eri
univerzalnog sklada. Tim snagama treba se suprotstavljati na svakom koraku i one
se moraju onemogućiti. Božji narod je sam vlastan sada odlučivati.
Navodeći brojne primjere iz najnovije enciklike, ona je pokazala da rimska Crkva
na neki način i dalje nastoji zadržati apsolutnu vlast nad savješću što, po njezinu
mišljenju, osporava koncepciju osobne slobode i proturječi priznatim ciljevima
enciklike. Način na koji Vatikan postupa s teolozima, istaknula je ona, najbolji je
primjer kako on shvaća slobodu. Nametanje loše teologije od strane vjerskih
poglavara nije dostojno Crkve i treba ga nazvati njegovim pravim imenom,
zaključila je ona. Njegovo je ime nepravda. Njegovo ime je svetogrđe.
Nadbiskup Raymond Welland iz New Yorka pridružio se rastućem broju
oporbenjaka rekavši u svojoj homiliji na završnoj misi koju je priredilo ovo
udruženje: Za vrijeme ovog pontifikata Crkva je pokazala flagrantan prezir prema
vox populi. U svom najdubljem značenju glas naroda je glas Božji. Isuviše dugo
smo zanemarivali ovaj pučki magis-terium u korist jednoga izoliranog čovjeka koji
sjedi na usamljenom prijestolju u dalekom Rimu i koji od nas zahtijeva slijepu
poskfšnost.
Ilija polagano zavrti glavom.
U tom trenutku kotači zrakoplova dotaknuše pistu i trzaj ga onemogući da se vrati
članku.
Carinske formalnosti obavio je uz prilično poteškoća. Jedva je izdržao razgovor sa
šefom službe sigurnosti zračne luke koji mu je oštro postavljao pitanja i upadao
mu u riječ kod svakog njegova odgovora. Dvoje stražara, od kojih je jedna bila
žena, gotovo su ga skinuli do gola. Ispreturali su mu prtljagu. Kad je izišao iz
carinske kontrole, bio je ponešto zbunjen i posve nepripremljen za odbor za
doček.
Rim
Odbor za doček sastojao se samo od jednog debeljka niska rasta i rumenih obraza
koji mu je mahao s kraja čekaonice.
Davy! vikao je debeljko široka osmijeha. Ovamo, mladiću!
Iliji je trebalo vremena da prepozna lice i osmijeh, a kad ga je prepoznao, on
prasnu u smijeh. Nije moguće! Jesi li to ti, Billy?
Glavom i bradom!
To je iznenađenje. Tebe su poslali da me dočekaš? Kako vidiš.
Nisam imao ni pojma da si u Rimu.
Prošle godine došao sam ovamo u posjet s engleskim primasom i Kurija je
zatražila da neko vrijeme ostanem ovdje. Posebne misije za različite kongregacije.
Slavno potrčkalo, eto što sam ti ja, a dali su mi i titulu monsignorea, ovu grimiznu
vrpcu oko pasa i sve to.
Ne mogu vjerovati! Ti, pa monsinjor.
To mi istodobno zvuči i kao čestitka i kao uvreda.
Isti stari Billy.
Da, isti stari Billy.
Čestitam! To je sjajna vijest.
Dugo se rukovao s Englezom.
Billy Stangsby je sada imao preko pedeset godina. Unatoč tome što se uspeo na
položaj kurijalnog monsinjora, lice mu je i sada bilo živahno kao u djeteta. Na
LÉcole Biblique netko ga je davno prozvao Billy the Kid. Mnogi ljudi su
ga držali lakomislenim. Ilija je u njemu uočio dubinu i odmah mu se dopao. Očito,
tu dubinu u njemu prepoznao je i netko u Vatikanu. Gledajući ga, nikad ne biste
rekli da je diplomirani bibličar, odvjetnik, bivši član parlamenta i čuveni obraćenik
s anglikanske vjere. Bio je župnik u Birming-hamu u Engleskoj. U posljednjem
pismu što mu ga je ota-mo poslao pred više od godinu dana spomenuo mu je da
sprema doktorat iz kanonskog prava. Nalikovao je vozaču taksija, a tako je i
govorio. Ilija je primijetio da ne nosi svećeničku odjeću i kolar oko vrata. Na sebi je
imao sportsku košulju ružičaste boje, lagan pamučni sako, sive flanelaste sportske
hlače i skupocjene kožne cipele. Nosio je zlatni ručni sat, nalivpero u džepu sakoa
bilo je također zlatno, a imao je i nekoliko zlatnih zubi, no odavala ga je neuredna
kuštrava kosa, da, da, bio je to pravi pravcati Bil-
Doimaš se uspješnije, Monsinjore, nego kad smo se prošli put susreli. *
A ti i dalje sličiš loše ošišanom rabinu. Uh, kosa ti je bijela, barem ono što je ostalo
od nje.
Starim, starim.
Čini se da su ti carinici pokvarili dobro raspoloženje.
Postupaju li prefrta svakome ovako?
Jok. Samo prema svećenicima. Bio sam siguran da je moj šef rekao tvome da te
pošalje ovamo u civilnoj odjeći.
On je doista savjetovao tako nešto. Ja sam se tome suprotstavio i pobijedio. Bilo
bi mi draže da sam izgubio.
Billy uze njegov kovčeg i reče: Maknimo se odavde. Gledaju te s takvom mržnjom
da ja, ovako osjetljiv, to jedva mogu podnijeti.
Na putu prema glavnom ulazu prošli su pokraj osvijetljenog kioska na kojemu je
bio poster s golim muškarcem i ženom u zagrljaju. Bila je to reklama za parfem.
To je zapanjujuće, reče Ilija, odvraćajući pogled od reklame.
Oh, doživjet ćeš ti još i veća iznenađenja, Davy. To nije još ništa. Pogledaj drugu
stranu.
Na suprotnoj strani kioska bila je reklama za konjak. Prikazivala je dva gola
muškarca u krevetu koji se drže za ruke i gledaju jedan drugome u oči, otpijajući
konjak, uz slamku iz iste čaše.
Je 1 ja to dobro vidim?
Dobro vidiš, mrmljao je Billy. Možda bi bilo dobro da ti zavežem oči dok se ne
dokopamo parkirališta.
U redu je. Pripazit ću što gledam.
Billy se nasmiješi bez smisla za šalu.
E sad, postoji jedan stari izraz, reče on. Nemaš pojma kakvo je olakšanje čuti ga.
Većina svećenika koje poznajem kažu da ne bismo trebali biti takvi puritanci,
trebalo bi da odrastemo.
Što kažu?
Ja kažem da je vraški teško gledati golu ženu i praviti se kao da je ona stalak za
kišobrane. Bolje da ne vidim golu ženu. Tako održavam zavjet.
Sto je ono? upita ga Ilija pokazujući prstom na kiosk blizu izlaza.
Ne gledaj to.
Je li svijet poludio?
Bojim se da jest, stari druže.
Ali zašto to pokazuju! To je užasno zlodjelo, a oni ga oglašavaju kao... Zabavu. Što
je to?
Dramski komad. Ustvari, neka vrsta umjetničkog hap-peninga. Kazališna družina
ima pravo na kante za fetuse. Koriste ih za večernji show. Zove se...
Ilija je buljio u Billyja i izišao kroz vrata u bljesak talijanskog sunca.
Uvijek isti Koloseum, promrmlja Billy otključavajući vrata tamnozelenog jaguara.
Što se ovo događa sa svijetom? To je dugačka priča. Nisam ništa čitao o ovome.
Što si čitao? Teologiju? Duhovnu literaturu? Čujem da
ti je arheologija još uvijek hobi. Kladim se da je to sve što te zanima.
Primamo sažetak vijesti iz svijeta. A iz LOsservatore Romano saznamo mnogo toga
o stanju stvari. Ali ovo, ovo je neopisivo.
Bojim se da je neopisivo postalo obično, stari druže.
Ne mogu vjerovati da sam toliko dugo izbivao iz svijeta i da se on toliko
promijenio.
Ne bih želio suviše dražiti tvoje nevine živce, ali trebam ti reći da stvari idu od
lošega prema još goremu.
Što može biti gore od ovoga?
Iznenadit ćeš se.
Ilija je vrtio glavom.
Ritam promjena također se ubrzava. To je najveća prijetnja.
Billy izveze auto na autocestu i zaputi se prema sjeveru u pravcu grada.
Idemo li u Vatikan? Večeras tamo imamo sastanak. kim?
S mojim šefom. Najprije ću te odvesti u moj stan. Možeš se istuširati, a ja ću ti
dotle donijeti nešto odjeće. Ne, ne želim...
To je zbog kamuflaže. S tom odjećom na sebi samo si pokretna meta.
Ako nas počnu progoniti, trebamo li prestati biti ono što jesmo? zapita ga tiho
Ilija.
Što se toga tiče, ti si p^od zavjetom poslušnosti, Davy. Tako želi Državni Tajnik.
Žao mi je.
Ali mi smo Kristovi svećenici!
Znam. Ali, ovaj čas u igri je nešto važnije od toga da te netko pljune ili bubne
šakom. Kako to misliš?
Mislim da je bolje da ti o tome ispriča moj šef.
Ilija je promatrao gradske brežuljke, a kad je ugledao kupolu crkve Svetoga Petra,
srce mu poskoči. Nagnuo se naprijed i buljio kroz staklo.
Prvi put si u Rimu? Da.
Iznenadit ćeš se koliko je ljudi razočarano s crkvom Svetoga Petra. Ona je golema,
naravno. Najveća crkva u kršćanstvu. Pretrpana je umjetničkim djelima
neprocjenjive vrijednosti. Strašno. Ali to nije ni izdaleka nalik osjećaju što ga
čovjek ima u katakombama sv. Kalista, izvan grada. To su pravi temelji Crkve. One
i grob sv. Petra. Dodirnuo sam njegove kosti, znaš?
Dodirnuo si njegove kosti?
Aha. Otvorili su njegov grob prošle jeseni za vrijeme renoviranja svečeva groba
pod glavnim oltarom. Znaš, to nije bilo nimalo nalik onome što sam očekivao.
Unaprijed sam se radovao da će me obuzeti strastvena pobožnost i ekstaza. No od
toga nije bilo ništa.
Možeš li to opisati?
Mogu pokušati. Kad sam dodirnuo kosti, nije me spopala nikakva jeza. Bilo je to
tako jednostavno, kao, tu je veliki ribar, momak koji je pobjegao. Momak koji je
zanijekao Isusa. Momak koji se kasnije vratio. Osjetio sam to, Davy. Osjetio sam
bezvremenost Crkve, kao da ne postoji vrijeme. Bila je takva tišina da čovjek ne
povjeruje. Bilo je prekrasno. I mir. Da, mir bez mirisa, bez okusa i bez zvuka, da
čovjek ne može povjerovati. Ali tako je bilo. Evo stijene, rekoh sebi. Ovaj čovjek,
ovaj grubi, skromni, veliki čovjek bio je poput mene. Isus ga je ugledao i zavolio.
Petar je pogledao Isusa i rekao mu: Bježi od mene, grešan sam čovjek. Šutljivi
momak iz Galileje imenom Pete. Isus ga je učinio rimskim biskupom, glavnim
apostolom, kamenom temeljcem. Krist je sagradio Crkvu na svoj toj slabosti. Od
svega skupa to me najviše pogodilo, ta slabost. Ta slabost sadržavala je strahovitu
tajnu.
To je izvanredna milost.
Da, svakako. Jesi li gladan?
Bojim se da sam u zračnoj luci izgubio tek.
Ne brini. Znam za jedan malen restoran gdje počneš sliniti čim uđeš unutra. Pasta.
Riblji specijaliteti.
Nisam jako gladan.
U redu, no što kažeš na to da kasnije odemo tamo na gutljaj vina? Svježina noći i
te stvari. Tako ćeš se opustiti za svoj prvi nastup kod poglavice.
U redu, Billy.
Billyjev stan nalazio se dvadesetak minuta hoda daleko od vatikanskog grada u
ulici pretrpanoj parkiranim sportskim automobilima. U ulici je bio javni park,
fontana i tuce djece koja su se igrala na pločniku. Stanovao je u starom palazzu
koji je bio podijeljen na više odvojenih stanova. Stube što su vodile na treći kat
bile su od mramora, stubište je bilo zelene maslinaste boje, a zidovi su bili vlažni i
nagrđeni grafitima.
Dome, slatki dome, reče on otključavajući dvije brave i lokot na vratima.
Stan je bio prohladan i suvremeno namješten. Pod je bio prekriven bijelim
pločicama, a zidovi su bili obojeni svijet-lozelenom bojom. Kroz otvoren prozor
dopirao je dječji smijeh, zvuk više radioaparata, svirka čela i zvuk automobilskih
truba. Čitava simfonija koju je još više naglašavao šapat lombardijskih jablana u
parku preko puta ulice.
Viva Roma! reče Billy.
On ode u kuhinju i vrati se s bocom vode marke Perrier i dvjema čašama. Voda je
bila hladna poput leda i Ilija sa zadovoljstvom ispije čašu.
Dnevna soba je od poda do stropa bila prekrivena knjigama. Ondje je još stajala
višebojna kasnogotička rezbarija koja je prikazivala Madonnu, impresionistički
krajolik nekoga francuskog slikara, afričko raspelo, fotografija Pape s njegovim
potpisom, stereo uređaj. Postrance, usporedo s kuhinjom, bila je niša u kojoj se
nalazio samo jedan poljski krevet, vrlo funkcionalan i jednostavan. Uz jastuk o
klinu je visjela drvena krunica. Na drvenoj ploči uz uzglavlje sjedio je mali panda
medvjedić bez jednoga uha iz kojega je virila slama.
Moja ćelija.
Dražesna je.
Sjećaš li se Andyja? Dobro ga se sjećam. Pozdravi ga. Hej, Andy!
Andy ti uzvraća pozdrav. Ostario je.
Prošao je on dosta toga. Britanski carinici su se iživljavali na njemu.
Čini se da su carinici u proteklih dvadeset godina postali vrlo neprijazni.
Doista je tako. Da su upola tako opaki i prema teroristima kao prema gorljivim
katolicima poput tebe i mene, živjeli bismo u sigurnijem svijetu.
Nijedno mjesto nije sigurno za ljude poput nas. U pravu si. Hvala ti što si me
podsjetio na to. Billy utiša stereo uređaj koji je svirao tradicionalne crkvene
pjesme opernim stilom.
Placido Domingo, reče on. Draži mi je od Pavarotti-ja. A tebi?
Obojica čudesno pjevaju.
Slušaj, Davy, čini mi se da znam koji je tvoj broj. Kupit ću ti nešto hlača, košulja,
sportskih sakoa. Uskoro će ti trebati jedno pravo odijelo i prava kravata, no to
možemo srediti kroz nekoliko narednih dana. Sada ćemo te kamuflirati.
Reci mi pravo, prijatelju, je li doista tako loše da je sve to potrebno?
Da, rekao bih da jest, odgovori ozbiljno Billy.
On iziđe, zaključavši za sobom vrata.
Ilija sjede na kauč, osluškujući buku s ulice. Napetost u njegovu tijelu polako se
smanjivala. Zurio je uokolo po stanu i vidio da je Billy ostao eklektik: o stropu je
visjela australij-ska zastava, na starinskom kredencu je stajao bavarski vrč za pivo,
na stoluje bio napola dovršen model regatne jedrilice, a na glavi gipsane rimske
matrone nahero je stajao golem teksaški šešir. Billy je zadržao svoje dječačko
oduševljenje i sklonost prema novotarijama, dok je vrijeme od Ilije učinilo tromog
pedanta.
Sprijateljili su se dok su zajedno studirali na LÉcole Biblique i ostali su prijatelji.
Često se pitao zašto mu se Billy tako dopada. Dakako, među njima je postojala
neka vrsta intelektualne bliskosti. No više od toga, Billy je bio jedan od rijetkih
ljudi koje je susreo u životu koji nije suviše držao do sebe. Volio je izigravati klauna
do te mjere da se često doimao budalasto. Činilo se kao da ga tragedija nije
nimalo oštetila. Njegova strast prema životu i njegova vedra narav bili su savršena
pozadina za Ilijinu mračnu, rabinsku narav.
Ali Billyja nisu svi voljeli. Bio je bogat i slavan i zbog toga je imao mnogo
neprijatelja. Jedne večeri, za pićem, skupina profesora i studenata raspravljala je o
sitnom Englezu i proglasila ga nesposobnim za studij teologije.
Taj Stangsby! prigovorio je jedan Francuz. Kakav idiot!
Milosrđa, milosrđa, reče Nizozemac. Recimo radije da je on idiot savant.
Oh, da, bistar je, reče drugi. Ali on se uvijek zafrkava. Već je svakome dodijao.
Billy je u biti vrlo ozbiljan, reče Ilija. On nikad nije ozbiljan.
Zbrčkan je, reče Francuz. Uvijek govori yeah, kao Amerikanci.
Nekoliko studenata prasne u smijeh.
To baš i nije neki vraški nedostatak, ubaci pretjerano ozbiljni mlađi svećenik koji
se zvao Smith. Bio je obraćeni episkopalijanac i govorio je s jakim britanskim
naglaskom. Bio je iz savezne države Idaho. Billy pristupa stvarima chestertonski,
doda on.
A ti, Smithe, reče Francuz, ti si strogi bellocijanac. * Da ne govorim o tvom
naglasku!
Baš ti hvala.
U zadirkivanju koje je uslijedilo svi su se upinjali da stvore veselo raspoloženje, ali
u komentarima je bilo i uboda.
Stangsby govori kao Amerikanac, a Smith kao Britanac, reče Francuz. Zašto
svećenici kojima je engleski materinji jezik uvijek žele biti nešto drugo od onoga
što zapravo jesu?
Možda je to zato što mi ne mislimo da je naša urođena kultura superiornija, reče
mirno Smith. To nije baš patriotski.
Mi nismo tako blagoslovljeni jednodimenzionalnošću kao neki iz kontinentalnog
dijela Europe, doda Smith.
Ah, da, vaš čuveni lonac za taljenje. Smithe, dođi u Pariz i ostani jednu godinu
tamo na studiju. Pariz je kralj gradova. On će te poučiti značenju kulture.
Način na koji ti gledaš na stvari vonja na nacional-šovinizam, Jean, reče Nijemac.
Ja mislim da tu krunu zaslužuje Berlin.
Međutim, ova opaska bila je dočekana s neugodnom šutnjom budući da je krivnja
Nijemaca bila nešto u što nitko nije želio ulaziti.
Napokon, situaciju je spasio jedan Talijan koji se posluži pantomimom i naceri se
poput klauna: Ali o tome uopće ne treba raspravljati! Rim je neosporni kralj svih
gradova.
Fascinantno je, reče Francuz, kojega to nije impresioniralo, da se linija
reformacijskog raskola na sjeveru Europe manje ili više poklapa sa starim
granicama Rimskog Carstva. Civilizacija i katoličanstvo na jugu, barbari, a odatle i
protestantizam, na sjeveru.
To je površno gledanje, reče Nijemac. Zaboravio si Ruse.
Ah, da, Rusi. Divljaci koji se oduševljavaju sjajem Bizanta.
I tako se razgovor još neko vrijeme nastavio dok Francuz nije opisao puni krug.
Pariz, Pariz. Kralj svim europskim gradovima. Smithe, zašto si tako zaluđen
Britancima koji naposljetku nisu ništa drugo nego protjerani Normani.
Zvučao bih prilično blesavo kada bih afektirao s francuskim naglaskom, Jean. Više
mi se sviđaju moji pradjedovski korijeni.
Kralj George bi se složio s tim.
Američka revolucija bila je davno, reče Nizozemac. Billy i Smith samo traže
dijelove koji im nedostaju, poput siročadi.
U taj čas Ilija se zamisli nad posljednjom opaskom i učini mu se da u njoj ima
istine. Billy, ekstrovertirani Englez koji se zbog svoga načina govora doimao poput
glumca u nekom američkom filmu, i Smith, introvertirani dječak iz prerije koji se
doimao kao da je diplomirao na Oxfordu? Je li zaista postojalo nešto bitno što je
nedostajalo u njihovim karakterima, neka podvojenost u psihi nastala kao rezultat
nasilne revolucije? Čovjek bi mogao posve lagodno živjeti s takvim jazom u sebi
kad bi postojala neka kompenzacija -primjerice moć, ili bogatstvo, prostor,
granice. Ali, svijet se drastično smanjio nakon rata. Rule Brittania i bezobzirni
pragmatizam Pax Americane u međuvremenu su nestali. Je li to bio razlog?
Međutim, nisu samo Amerikanci i Britanci bili pogođeni revolucijama u proteklih
tri stotine godina. Što je s Francuzima? Ili s Nijemcima? Što je s velikim udarcem
koji je reformacija zadala svijesti Zapada? Ne, treba ići još dalje u prošlost, sve do
raskola na istočnu i zapadnu Crkvu. Možda čak i dalje.
Nedostaje li svim ljudskim bićima neka komponenta? Ruralna mnoštva teže
prema metropolisu, urbana mladost bježiu šume. Žene se pretvaraju da su
muškarci, muškarci postaju sve više nalik ženama, svatko oponaša božanstvo u
očajničkom nastojanju da izbjegne sudbinu stvorenja? Mladost na Zapadu traži
Orijent, istočnjaci teže kapitalizmu? Monasi napuštaju svoje samostane, oženjeni
ljudi čeznu za samoćom. Liberali nastoje demitologizirati Sveto pismo kako bi
izbjegli prijeku potrebu za biblijskom vjerom, fundamentalisti nastoje ispuniti
ispraznosti u svojoj religiji vraćajući se Starom zavjetu, bježeći od zadaća što ih
pred njih postavlja kršteni um. Treba li uvijek tražiti obećanje ¦ negdje drugdje,
uvijek iza sljedećeg horizonta? Čemu ova ustrajna potreba za znakovima,
čudesima, novim stupovima vatre, zavjetnim škrinjama, kamenim pločama - za
bilo čim drugim samo ne za zahtjevima sirove, teške, najdublje vjere?
U to je vrijeme nemilosrdno sebi postavljao pitanje: nije li njegovo obraćenje na
kršćanstvo samo jedna varijanta bijega - neka vrsta pseudotranscendencije. Nije
bilo nikakve sumnje da je on, kao dijete Dijaspore koje traži Boga u Novom
zavjetu, bježao od strahota prošlosti. Rođenjem države Izrael iz njega nije nestao
stalno prisutan osjećaj da je on žrtva. Strah je bio samo zamijenjen gnjevom i on je
znao da je jedno naličje onoga drugoga. Još uvijek je bio uzdrman događajima koji
su ga doveli do katoličanstva - svojim djetinjstvom, Rutinom smrću, svojim
dugotrajnim hrvanjem s crnim vladarom očaja. Napokon je uvidio da trči prema
Kristu, a bijeg od prošlosti bio je sredstvo kojim se Bog poslužio kako bi ga gurnuo
naprijed. Međutim, kad je u Jeruzalemu susreo Billyja, bio je još uvijek neiskusan u
Vjeri, još uvijek ga je uvelike tjerao strah, još uvijek se borio s kroničnom sumnjom
u samoga sebe, sumnjajući i dalje u sve, čak i u one stvari u koje je na nekoj drugoj
razini svoga bića vjerovao. Bio je razlomljen čovjek.
Na Božjem licu nalazi se skriveni smiješak, reče mu jednom Billy. Ta pomisao Iliji
se učini tako neobičnom da ga je prenerazila. Smatrao je da je život ozbiljna stvar.
Većina ljudi koje je volio umrla je nasilnom smrću. Skriveni smiješak? Stvarno?
Kakav bi to smiješak mogao biti?
Billy ga je uhvatio na udicu ove intrigantne ideje, učinio je da sumnja u svoju
sumnju, da propitkuje svoja pitanja, naučio ga je da se smiješi (skrovito), a
naposljetku i da se glasno smije. Sada su obojica bili iskusni u Vjeri, tako se činilo. I
jedan i drugi nastavili su potragu za dijelom koji im je nedostajao. Ilija je postupno
naučio duboko kopati u potrazi za izvorom radosti, Billy je postao misaon ispod
privida komičnosti.
Ilija se protegne na kauču. Na CD-u je prestala svirati glazba i on se sam isključi.
Njegov duh, naviknut na dugotrajnu i plemenitu rutinu molitve i rada, odmora i
meditacije u usamljenosti, vrvio je oštrim krhotinama okrutnih slika. Plakat s
ubijenom djecom nije mu izlazio iz glave. Bilo je tek rano poslijepodne, proteklo je
tek šest sati nakon njegova odlaska s Ben Guriona, ali njemu se činilo kao da je
prošlo već nekoliko dana. Bio je iscrpljen. Zatvorivši oči, slike užasa u njegovu
duhu izblijediše i on potonu u san.
Dva sata kasnije probudi se poluomamljen, buljeći u zid. Usne su mu bile suhe i
boljele su ga oči. Za stolom vidje muškarca srednjih godina. Čovjek je buljio u
fascikl što je ležao otvoren pred njim. Bio je odjeven u crnu svećeničku odjeću. Bio
je mršav i asketskog izgleda, ali na način koji je bio hladan i potpuno neobičan. Oči
su mu bile inteligentne, čak predane. Ilija se nije mogao odlučiti je li posjetitelj
izopačen ili neka vrsta ideologa. Znao je samo to da je zao. Međutim, zlo kojim je
isijavao bilo je potpuno novo za Iliju. Na tom oholom i opreznom licu nije bilo
nikakvih tragova poroka. Nasuprot tome, čovjek je odisao vrlinom, osobnošću i
otmjenošću. No svemu tome nedostajala je dobrota; kad ste sve te vrline zbrojili,
one su se na neki neobjašnjiv način pretvarale u neko nedefinirano zlo i prizivale
su strah -poput prekrasnog slavoluka kojemu je nedostajao zaglavni kamen.
Otkud taj čovjek u Billyjevu stanu? Ilija se strese i uspravi se u sjedećem položaju
na kauču. U tom trenutku u sobu uđe Billy noseći šalice s kavom iz kojih se pušilo.
On ih stavi na nizak stolić pokraj kauča i sjede na naslonjač nasuprot krevetu.
PijVžapovjedi on.
Ilija pokaza prstom na posjetitelja. Molim te, upoznaj nas, reče.
Billy ga čudno pogleda. Ha?
Ilija pogleda u pravcu gdje je maločas stajao posjetitelj i s iznenađenjem utvrdi da
ondje nema nikoga. Dobro se osjećaš, Davy? Vjerojatno sam sanjao.
Spavao si dva sata. Očito ti je bio potreban san. Začas ćemo izići na večeru.
Vrti mi se u glavi. To lice ne izlazi mi iz glave. Poznaješ ga?
Ne, neznanac. Ali, vidio sam ga kao da je stvaran, sjedio je ondje.
To ti je zbog pregrijanog mozga. Ispij to, mladiću.
Ilija protrlja oči.
Odjednom toliko naglih promjena. Čudno je kako čovjek stvara apstraktnu sliku
svijeta, a opet, izmiču ti njegov miris, zvuk, vrućina i tjeskoba kojom odiše. Mora
biti da osjetila čitaju nešto između redaka.
Sto ti osjetila govore?
Kao da se dogodio ili se upravo događa neki kolosalan zločin.
E, u tome si potpuno u pravu. Nitko se ne usudi nazvati ga njegovim pravim
imenom. Samo nekolicina priznat će da nešto nije u redu. Ali nešto doista nije u
redu. Nešto je zaista krenulo krajnje naopako.
Osjećam to u zraku, Billy, to je kao neki nevidljivi plin. Da bi čovjek uočio tu
promjenu, treba otići iz svijeta i nakon dugo vremena ponovno se vratiti.
Tvoj instinkt u potpunosti se slaže s mojim osjećajem. Ako čitaš ono što govori
Sveti Otac, tada znaš da je i on to uočio. Pogodio je točno u središte. On to bolje
zna nego bilo koji od nas.
O čemu je riječ?
Nisam siguran. Vanjski neprijatelji samo su dio problema. Nevolja je u samoj Kući
Božjoj.
Pročitao sam ponešto o tome u časopisima.
Nešto? Gospode, pa što ti čitaš?! Svi su se raspisali o tome.
Što misliš, dokle je dospjelo?
Mislim da nitko pravo ne shvaća dokle je dospjelo. Ali ja bih rekao daje dospjelo
prilično daleko. A bit će još i gore. Zašto se to događa?
Postoji mnoštvo razloga. Prije svega, zbog duhovnih iskušenja. Zbog intelektualne
oholosti. Uzbuđenja što ga u ljudima izaziva osjećaj da su revolucionari. To je
bolest ovoga stoljeća. C. S. Lewis je takve ljude nazvao Novim Čovjekom Zapada.
Oni su obrazovani, imućni, nemirni i prazni. To su racionalni ljudi koji čitavo
vrijeme nešto objašnjavaju i teoretiziraju dok tonu u potpuno subjektivan svijet.
Mogu li oni uopće imati neki bolji plan od potpunog uništenja i rekonstrukcije
Kuće Božje? Jesam li u pravu?
Rade li oni to svjesno?
Većina njih ne. U njihovim postavkama postoji jedna shema. Uz nekoliko iznimaka,
njihove ideje mogli bismo ugrubo sažeti ovako: Ja sam idealist, ali i realist; nadam
se kolektivnom rješenju problema čovjeka; više ne vjerujem (ili nikad nisam
vjerovao) u transcendentalnog Boga i institucionaliziranu religiju. Ja vjerujem u
dobro u čovjeku.
Staro napastovanje.
Tako je, a uvijek tako savršeno funkcionira.
Što misliš o tome von Tilmanu?
Gadi mi se! Sad ja gubim tek. Gdje si čuo o njemu?
Pročitao sam o njemu u nekom časopisu u zrakoplovu. Izvještaj o teološkoj
konferenciji u Tübingenu.
U Tübingenu! zaječa Billy s gnušanjem. Von Til-manove pogrde protiv univerzalne
Crkve su odvratne. On je jedan od onih naprasnih tipova koji je doktorirao iz
filozofije prije nego što je naučio misliti.
U tom članku doimao se prilično racionalno.
To je uvijek tako. To su fina gospoda. Govore odmjereno. Oni nemaju što izgubiti,
shvaćaš. Oni nisu u defanzivi poput nas.
Učinio mi se prilično optimističnim u pogledu čovjekove budućnosti.
Oh, da. On je utopist. Sigurno je Huxley mislio na njega kad je pisao svoj roman
Vrli novi svijet. Vjerojatno si pročitao da on i neki njegovi pajdaši osuđuju nositelje
institucionalne religije kao prava čudovišta povijesti.
U tom članku navode da je rekao kako je svijet kojemu se on nada svijet
oslobođen dominacije svemoćnoga svjetskog režima ili svjetske birokracije, svijet
u kojemu nitko neće dominirati u ime religije, u kojemu neće biti prisile u ime
religioznog juridicizma, dogmatizma ili moralizma.
Ono što on stvarno želi reći jest to da ne može podnijeti Crkvu koja gleda preko
njegova ramena i koja ga proglašava odgovornim zbog njegovih luckastih proglasa
i lošeg utjecaja na um čitavoga jednog naraštaja klinaca. Pripazi, Davy, on će biti
prvi koji će se udružiti s nekim političkim svjetskim režimom, s nekom tiranijom,
sve dotle dok ona, površno gledajući, izgleda kao osloboditelj i dok zadovoljava
njegovu taštinu i omogućava mu da izigrava revolucionara.
Ta on ne može svjesno biti slijep.
Ne. Naš dragi doktor je jednostavno glup. Billy se zacrveni u licu. Oprosti, ovaj
razgovor postaje ružan. Ti znaš za tu crtu zloće u meni?
Rekao bih da si ti pomalo fanatik.
Ali to me dovodi do bjesnila! On misli da spašava Crkvu, a zapravo je podriva, i to
upravo u onom trenutku povijesti kada moramo ostati budni.
S takvim čovjekom teško je raspravljati o bilo čemu. U svom životu susreo sam
mnogo takvih ljudi: fanatične marksiste, fanatične fašiste, cioniste,
fundamentaliste, fanatične materijaliste, fanatične ateiste, fanatične milenariste...
Fanatične engleske debeljke?
Da, i takve sam susretao. Ali oni su najmanje opasni. Baš ti hvala.
Billy, možda su u svijetu kako ga zamišlja von Tilman papa i ajatolah u osnovi isti -
tirani.
Koji nesumnjivo na najokrutniji način provode svoju tiraniju nad slobodom
teologa.
Čovjek se pita je li on ispitao problem što ga postavlja slika svijeta u kojemu je
svatko postao svoj vlastiti papa ili ajatolah, u kojemu je svatko postao nezabludiv -
to jest, svatko osim rimskog pape.
Upravo tako. Nadam se da ću svoju vječnu plaću dobiti prije nego što se to
dogodi.
Možda se to već događa.
Billy ponovno uzdahnu i reče: Možda je to tako. E, pa, gotovo si uspio u tome da
izgubim tek. Gotovo, rekoh. Pođimo k Mami Garibaldi, tamo pripremaju lazanje
koje zovu crvena košulja. Nenadmašne su.
Ilija se presvuče i oni se zaputiše prema restoranu na drugoj strani grada. Ilija se
divio snalažljivosti s kojom je Billy provlačio svoj jaguar kroz prometni krkljanac.
Nijedan od njih nije progovorio ni riječi dok nisu izišli iz njega.
Zašto katolički svećenik vozi tako skupocjen auto? upita ga Billy.
Nemam pojma. Sto misliš zašto?
Zato što mu ga je kupila mama.
Ne trebaš se meni opravdavati.
Pokušavam se opravdati pred samim sobom.
Sramiš li se zbog ovog auta?
Sramim se i u isto vrijeme sam lud za njim. To je već treći koji mi je mama kupila
ove godine. Mercedes sam prodao na dražbi, a novac koji sam dobio dao sam
sestrama u Kalkuti. Novac koji sam dobio od maseratija dao sam za izbjeglički
centar u Tanzaniji. Upravo skupljam hrabrost kako bih se mogao osloboditi i
ovoga.
Tvoja majka je bogata?
Vrlo je bogata, Davy, zaista vrlo bogata. Ona želi da njezin mali monsinjor bude
sretan. Ona ne može zamisliti da čovjek može biti sretan bez seksa - znaš već kakvi
su ljudi - pa se pobrinula da to kompenzira. Svi klinci vole autiće, jesam li u pravu?
Billy vragolasto pogleda Iliju i obojica prasnuše u smijeh.
Apsolutno je zapanjujuće koliko malo ljudi, hoću reći čak i vrlo religioznih ljudi,
vjeruje da ljudi koji žive u celibatu mogu biti sretni, reče Billy.
To nije uvijek lako.
Oni ne razumiju kako se čovjek može zaljubiti u Krista. Znam.
Ja sam imao sve u životu. Hoću reći, sve što čovjek može poželjeti. Najveći dio
svoje mladosti proveo sam uživajući u tome i misleći na žene. U nekoliko njih ludo
sam se zaljubio. A onda mi je jednog dana sinulo da je moj život upao u jednoličn«
kolotečinu. Danas sam bio spreman umrijeti za ovu, a sutra sam je već zaboravio.
Sutradan sam bio spreman umrijeti za neku drugu, a prekosutra sam već i nju
zaboravio.
Imaš strastveno srce, Billy. Prevrtljivo srce. Nedisciplinirano srce. Pohlepno srce,
to je sva istina. Imaš srce fanatika.
Srce koje strastveno čezne za svakim uzbuđenjem što ga život pruža. Ali bez
pameti, Davy. Bio sam toliko prokleto glup da se sada zgražam nad sobom. Živio
sam kao ovisnik o drogi. A kao ovisnik nisam mogao vjerovati daje sreća moguća
bez ovisnosti. Ovisnost se pretvorila u sam život, shvaćaš li?
Sto te promijenilo?
Ono što i svetoga Pavla. Jednoga dana pao sam s konja. Ne mislim doslovno. Hoću
reći, vozio sam se nekom udaljenom cestom kroz cotswoldska brda. Nisam bio ni
potišten ni bilo što slično tome. Zapravo, stvari su išle sjajno. Ali, odjednom mi je
sinulo, jasno kao dan, da je moj život besmislen. Sve mi se učinilo tako
besmisleno. Zaustavio sam auto, izišao van i uspeo se na humak, sjeo pod jedno
stablo i bacio pogled unatrag. I vidio sam. Zaista sam vidio. Ugodan život. Nisam
bio zao čovjek. Tek nevjerojatno površan. Bio je to trenutak najveće milosti.
Možda je istinska milost bila u tome što si bio sposoban prihvatiti ono što si vidio.
Možda je to točno. Ali onda sam čuo glas. Bio je tih. Ne znam otkuda je dolazio.
Nisam ga čuo nikad ranije, a ni kasnije, barem ne takav glas.
Sto ti je taj glas rekao?
Rekao mi je: otvaram vrata pred tobom. Molim te da prođeš kroz njih. Okrenuo
sam se i ugledao svjetlo među stablima, komadić neba tamo gdje je kroz šumu bio
napravljen prokop. Bila je to jelenja staza koja je prolazila kroz šumu. Znao sam da
se od mene očekuje da odem tamo. Isprva sam to želio izbrisati iz glave. Ali, ipak
sam i dalje gledao na tu stranu. Bio sam u isti mah uplašen i sretan. Shvatio sam
da je najveća stvar koju čovjek poput mene može napraviti da sve to zgrnem
svojim rukama - baš sve, sve te
dame, akademske stupnjeve, novac, slavu, mjesto u parlamentu - i da to sve
razdijelim. Šašavo, a? Šašavo i sveto.
Vjeruj mi, u to vrijeme nisam bio bogomoljac. Čak nisam bio ni religiozan. Što se
dogodilo poslije?
Ušao sam u tu šumu. Želio sam na licu mjesta razdijeliti sve to. Želio sam zauvijek
hodati tom šumom, biti lišen svega i siromašan. Bio je to sjajan osjećaj. Kao kad te
puste iz zatvora. Hodao sam brežuljkom zasađenim hrastovima. Bila je jesen,
smeđe lišće i žirevi padali su po meni, a vjetar je bio tako upadan. Osjećao sam
savršenu radost. Popeo sam se na jedno uzvišenje i - što se pojavilo pred mojim
zaprepaštenim očima?
Što se pojavilo?
Samostan.
Samostan?
To se dogodilo u trenutku kad sam pomislio da Bog možda ima nekoliko skrivenih
štihova karata u svom rukavu. Uvjeravao sam se da je to tek puka slučajnost.
Rekoh sebi: mogao je isto tako tamo stajati i ašram, ili koledž, ili znanstveni
institut, ili kilometri tresetišta. Ali, bio je to katolički samostan i nije se micao s
mjesta. Stajao je ondje čvrsto kao stijena. Tako sam došao do vrata, pokucao i
zamolio da me primi šef.
Vratar mi je rekao da je opat zauzet.
U redu, rekoh, pričekat ću. Sjeo sam na travu pred crkvom i čekao. Čekao sam
satima. Kad sam već dovde došao, rekoh sebi, idem do kraja. Do kraja! U tom
trenutku počeo sam sumnjati jesam li uopće pri zdravoj pameti, ali više me nije
bilo briga. Shvaćaš, prvi put u svom životu imao sam nekakav dokaz da postoji i
nešto drugo osim moga udobna i sređena života. Shvatio sam da mi je dotad sve
polazilo za rukom. Jednostavno sve. Odlučio sam da želim pokušati neko vrijeme
biti promašen slučaj. Mislio sam da bi me to moglo poučiti nečem korisnom.
I je li te poučilo?
Poučilo me svemu važnom što se može znati. To i susret s Peteom pod oltarom.
Što se dogodilo nakon toga?
Na kraju se pojavio i sam opat. Fin momak. Nasmiješio se kad sam mu rekao tko
sam i što želim učiniti. Savjetovao mi je da pođem kući i da još jednom promislim.
Što si ti i učinio.
Ni govora. Molio sam ga da mi se smiluje i dopusti mi da ostanem tamo kao gost.
Nerado je pristao na to. Bio sam samo nominalno anglikanac i u meni je postojao
trun vjere za koji sam se uhvatio kao da je to sam život. Osam mjeseci poslije
otišao sam odande kao katolik. Želio sam postati svetac. Znao sam da nisam rođen
za kontemplaciju. Previše sam društven da bih bio kontemplativac.
Kamo si poslije otišao?
U LÉcole Biblique u Jeruzalemu. Tamo smo se upoznali.
Doimao si se tako razboritim engleskim katolikom. Nisam imao pojma o tome da
te konj zbacio.
Bentley. Zbacio me bentley.
To mi zvuči kao da si bio odabran.
Odabran za što, pitam se. Ja sam obično trčkaralo kojega svi hvale.
Fanatici smatraju da su beskorisni ako nisu u žarištu borbe.
Bojište je tako prijeteći tiho, poput mrtve tišine koja prethodi oluji. Von Tilmanova
grmljavina tek je puko zveckanje oružjem. Stalno se pitam kad će započeti prava
borba.
Prava borba ozbiljno je započela prije nekog vremena. Najsmrtonosniji dio bitke
nama je skriven. Jedan njen dio odvija se gore na nebesima gdje se pravedni
anđeli bore protiv demona. Ali, velika borba vodi se i na zemlji, samo što mi to ne
vidimo.
Molim te, Davy, meni treba mač. Otjeraj me u Kolose-um. Bilo što, samo ne ova
dosada koja polagano iscjeđuje život iz svijeta. Želio sam biti misionar, ali oni su
me poslali u Državno tajništvo. Želio sam biti siromašan kao sveti Franjo, živjeti u
prnjama, ljubiti Boga, moliti da dobijem kraste. K vragu, ništa od toga. Dobio sam
stan i plaću. E, sad mi kaži, zašto sam zbačen s mog bentleyja? Samo zato da bi me
bacili u jaguara?
Možda se od tebe očekuje da svoje darove iskoristiš na neki manje herojski način.
Crkvi trebaju dobri upravitelji.
To je izopačen oblik mučeništva, čini mi se. Sportski automobili i lazanje kad god ti
zatrebaju. Radije bih živio u koncentracijskom logoru.
Ilija pogleda kroz prozor automobila.
Oh, Bože, uzviknu Billy, zaboravio sam. Tvoji roditelji su ubijeni u jednom od njih,
zar ne?
Da. Praktično svatko koga znam ubijen je u koncentracijskom logoru.
Vraški sam bešćutan.
Prava patnja uvijek je drukčija nego što zamišljamo, tiho reče Ilija.
Zapale su me kosti umjesto mesa.
Poslušnost je najbolji oblik siromaštva, Billy. Čini mi se da ti je namijenjena ta
vrsta mučeništva.
Što! Bez zastava i sjajnih mačeva? Bez slave na bojnom polju?
Bez lažne slave.
III.
Vatikan
Nakon večere odvezli su se u Vatikan. Billy je parkirao automobil u dvorištu
Belvederea i poveo Iliju zaobilaznim putem kroz hodnike, dizala i stubišta do
ureda Državnog tajništva. Ušao je u jedan pokrajnji ured u nekom sporednom
hodniku i neposredno poslije izišao zakopčavajući crnu reveren-du s grimiznim
obrubom i ljubičastom trakom preko trbuha.
Kamuflaža, reče Billy.
On prođe pokraj nekog tajnika i dvojice švicarskih gardista, uđe u prostranu sobu
za primanje koja je bila ispunjena svjetlom, a zatim kroz druga vrata uđe u nešto
manju prostoriju. Za stolom je leđima okrenut njima sjedio Kardinal i gledao kroz
prozor na dvorište.
Billy se nakašlja.
Kardinal se okrenu. Bio je visok i sijede kose. Pristupi im s ispruženom rukom i
osmijehom na licu. Oči tog čovjeka s profinjenim, sabranim, dostojanstvenim i
izrazito talijanskim licem Iliji se učiniše najinteligentnijim očima koje je vidio u
životu.
Williame, reče Kardinal s jakim engleskim naglaskom, doveo si nam oca Iliju.
Nakon što su se srdačno pozdravili, Kardinal im kretnjom pokaza prema mnoštvu
udobnih stolica.
Je li vam William nešto rekao o svrsi ovog posjeta?
Nije, Vaša Eminencijo.
Pljunuti William.
Davy, Njegova Eminencija ti na profinjen način poručuje da meni ne treba
vjerovati.
Ilija je pogledavao sad jednog, sad drugog, ne znajući što bi odgovorio. Kardinal i
njegov tajnik prasnuše u smijeh.
Nemojte se zabrinjavati. Upravo ste primili prvu dozu romanita*.
Ilija je shvatio da ovu dvojicu povezuje smisao za humor i da među njima postoji
nešto još rjeđe - uzajamno povjerenje.
Prepustit ćemo Svetom Ocu da vam objasni situaciju, reče Kardinal i pogleda na
sat. Susrest ćemo se s njim za deset minuta.
Nisi se nikad ranije susreo s njim? upita ga Billy.
Nisam.
Nervozan?
Jesam malo.
Svidjet će ti se. Nije nimalo pompozan.
Za razliku od Statoa i Dottrine, umetne Kardinal.
Upravo tako, reče Billy i namignu Iliji.
Sveti Otac zamolio je mene i kardinala prefekta Kongregacije za nauk vjere da
budemo nazočni vašem susretu s njim.
Vaša Eminencijo, iznenađen sam brzinom svega ovoga, reče Ilija. Sinoć u ovo
vrijeme kopao sam u vrtu u Karmelu. Proteklih dvadeset godina vrlo rijetko sam
izlazio iz samostana. Nitko mi ništa nije objasnio.
Znam koliko vas je to moglo zbuniti, reče Kardinal. Postoje opravdani razlozi zašto
vam ništa nisu objasnili. Odmah će vam sve biti jasno. A sad, recite mi, kako je vaš
dobri prior? Znate, pred mnogo godina obojica smo predavali u Freiburgu.
Prior stari, iako mu je um još uvijek svjež.
Svašta je pregrmio prošle godine.
Teško mu je palo ubojstvo dvojice naše braće koje su ubili teroristi.
Shrvan je bolom.
Da. *
* Rimski duh i način ophođenja (prim. ur.).
Kardinal uzdahnu. Nema sumnje da ga njegov angst* čini još tužnijim. Nije se
trebao toliko družiti s Hegelom kao mlad čovjek. A ni s Nietzscheom ni s
Feuerbachom. Brrr! Oni unose led u čovjekovu dušu.
Otac prior šalje vam bratski pozdrav, reče Ilija, pokušavajući promijeniti predmet
razgovora.
Dobro poznajem vašeg oca priora. On za to okrivljuje sebe, naravno.
Nažalost, to je točno. On misli da se to ne bi dogodilo da je više pazio na njihovu
sigurnost.
Strog je prema sebi kao i uvijek. Napisat ću mu pismo.
Toliko se toga dogodilo u posljednje vrijeme. Kult pod nazivom Novi svijet ima svoj
stožer u Haifi. S našeg zvonika lijepo možemo vidjeti njihov hram. Pred našim
vratima događali su se izgredi. Male, beznačajne stvari prikazane su kao medijski
događaj.
Ako se dobro sjećam, oni zastupaju univerzalnu toleranciju, zar ne?
Da. Međutim, oni kažu daje Rimokatolička crkva jedini preostali bastion
netolerancije u svijetu.
I zato je oni ne žele tolerirati.
Vjerujem da oni nisu opasan neprijatelj. Napad traje u svim segmentima društva.
Držim da su najglasniji napadi najmanje opasni.
Stato se okrene i značajno pogleda Billvja.
Sad vidiš, VViliame, da je izbor s razlogom pao na nje-ga?
Uvijek sam govorio da je on pametan momak. Kardinal pogleda na svoj ručni sat.
Vrijeme je da krenemo.
Trojica muškaraca zapute se kroz labirint hodnika. Ilija nije ni pokušavao zapamtiti
put kojim su prošli jer su mu pozornost svakih nekoliko koraka privlačila
umjetnička djela. Kolekcija se doimala beskrajnom i on osjeti čežnju
* Angst, njem. - mračna rjeskobnost i depresivnost.
koja je gotovo graničila s fizičkim bolom. Brdo Karmel je bilo mjesto izvanredne
ljepote, no bila je to ljepota arhitektonske suzdržljivosti, cvijeća, voćnih plodova,
povrća, voćnjaka koji se kupaju u suncu, ljepota sutona na oceanu, širokog
steranja planina što se gube prema istoku, izražajnih nizova purpurnih brežuljaka
po kojima su hodali Krist i đavao. Potpuna, vječna ljepota. Makrokozmička ljepota.
Ovdje, u ovim hodnicima premazanim voskom i prepunim bogatstva, ljepota je
bila drukčija. Kipovi i slike izražavali su ljudsku dramu, unutarnji svijet.
Mikrokozam. Rafael, Fra Angelico, Michelangelo, Bramante, Giacomo Manzu.
Prastara pogrebna poprsja rimskih bračnih parova iz prvog stoljeća, iznenađujuće
suvremenih lica koja zrače osobnošću. Idealizirani mramorni portreti careva.
Klasični bogovi i božice. Bizantska ikona s Majkom i Djetetom. Romaničko raspelo.
Freske, zidne tapete, mozaici, slike renesansnih majstora, sveci, heroji, izdajice,
prinčevi, pape - sva prostranost ljudske duše izložena na bezbroj različitih načina.
Tu je bilo misticizma, svetosti, prizora seksualnosti, nasilja, građanske stabilnosti i
nestabilnosti, propasti carstava i zveketa demonskog rata. Tu je bilo prizora raja i
pakla, grada čovječjega i grada Božjega, Novog Jeruzalema, te povratka svega
stvorenja božanskom redu. Prizora Pada i Otkupljenja. Prizora iz Knjige stvaranja
do prizora iz Apokalipse. Sve je bilo tu.
Billy ga zgrabi za ruku i povuče ga iza Kardinalovih leđa. S vremena na vrijeme Ilija
se morao podsjetiti da mu za nekoliko trenutaka predstoji susret s poglavarom
univerzalne Crkve.
Jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, šaptao je u sebi.
Jesi li dobro? Doimlješ se pomalo rastreseno, stari moj.
Dobro sam. Teško je ne gledati sve ovo.
To je vraški točno, nasmija se Billy. Ali moraš se naviknuti. Ne gledaj ni lijevo ni
desno. Koncentriraj se na biste rimskih careva - gadna čeljad. Oni su ubijali naše
pradjedove i pramajke, sjeti se toga. Koncentriraj se na to. U dolinu smrti ušlo je
njih šest stotina!
Dolinu smrti? Šest stotina?
To je iz jedne stare pjesme. Gradivo iz osnovne škole. Baš ništa ne znači. Opusti
se.
Ilijino srce je snažno udaralo i on je sve teže disao. Osjećao je mješavinu straha i
radosti. Nije imao vremena razmišljati o tome jer su bili upravo stigli pred ulaz u
papinski apartman. Kardinal se obrati svećeniku koji je sjedio za stolom. Svećenik
upisa nešto u knjigu i kimnu glavom dvojici švicarskih gardista koji su stajali pred
vratima.
Papine osobne odaje bile su drukčije nego što je Ilija očekivao. Sastojale su se od
nekoliko prostorija s modernim namještajem i bile su pokrivene sagom
sivogolubinje boje. Na bijelo okrečenim zidovima visjelo je nekoliko diskretnih
umjetničkih radova, a kućni namještaj je bio vrlo jednostavan. Jednostavnost je
bila u oštroj suprotnosti s bogatstvom vanjskih hodnika i predvorja.
Postarija časna sestra u bijeloj odjeći iziđe iz blagovaonice na desnoj strani.
Kardinal s njom izmijeni nekoliko dosjetki. Ona mu objasni da ona i komornik
upravo pripremaju stol za sutrašnji doručak. Sveti Otac je u kapeli i doći će za koju
minutu. Sveti Otac želi da ga Njegova eminencija i njegovi gosti pričekaju u sobi za
primanje. Komornik će im donijeti nešto za osvježenje.
Kardinal i malena časna sestra nakloniše se jedno drugome i ona nestade kroz
glavni ulaz.
Billy stisnu Ilijinu ruku i reče: Odlazim i ja. Vidimo se kasnije u Statovu uredu gdje
ćeš mi o svemu ispričati.
Kardinal i Ilija sjedoše u sobi za primanje. Jedina slika u prostoriji bila je ruska
ikona na kojoj je bio prikazan Krist na križu, a ispod nje gorjelo je crveno zavjetno
svjetlo. Mnoštvo lončarica rascvalo se na svjetlu što je ulazilo kroz prozore. Kauč i
četiri naslonjača presvučeni tkaninom bijele boje doimali su se prilično udobnima,
no očito se brižno pazilo da ne izgledaju raskošno.
Jeste li iznenađeni? upita ga Kardinal.
Jesam.
Dekor je nalik na njega, objasni on. Jednostavnost forme. On pokaza kretnjom na
križ: I svetost.
U tom trenutku u sobu uđe Papa.
Nije bio visok čovjek. Osrednje visine, hodao je neznatno pognuta gornjeg dijela
tijela, što je zbog izraza njegova lica bilo gotovo neuočljivo. Njegovo lice privlačilo
je pozornost otmjenom sigurnošću. Isijavalo je ljubaznošću, ozbiljnošću i
vedrinom i nipošto nije bilo rezervirano. U njegove bore bio je urezan svaki njegov
smijeh i svaka njegova tuga. Kao mladić radio je kao rob pod nacistima da bi
kasnije, za vrijeme sovjetskog režima, bio zaređen za svećenika u jednom tajnom
sjemeništu. Istaknuti znanstvenik, pjesnik, dramski pisac, čovjek goleme kulture,
nipošto izolirani akademičar. Iako je bio jedan od najistaknutijih filozofa stoljeća,
nevoljko je prihvatio biskupsku službu. Pokazalo se da mu je to pomoglo da
postane čovjek. Desetljeća koja su uslijedila nakon toga bacila su ga u većinu
najvažnijih moralnih i društveno-političkih konflikata s kraja dvadesetog stoljeća i
on je za to vrijeme naučio funkcionirati pod vatrom ne samo kao učitelj, već i kao
pastir. Posjedovao je dar za naviještanje evanđeoske poruke kao stvarnosti koju
svatko može živjeti. Učinio je da ljudi povjeruju u dobrotu. Uvjerio je svijet da
Istina i Ljubav idu ruku pod ruku, da one nisu zaraćene strane - bilo je to shvaćanje
koje je odavno ispalo iz upotrebe. Nikad se nije razjasnilo je li svijet to uzeo k srcu
i je li se čak sjećao da je on to kazao. Ako su mnogi tu poruku i čuli, mnogi su je i
odbacili.
Ilija pade na koljena i uze Papinu ruku kako bi mu poljubio prsten, no Papa ga
ščepa rukama i pomogne mu ustati. Oče Ilija, dobro došli u crkvu Svetoga Petra.
Hvala vam, Sveti Oče.
Jeste li ugodno putovali? Vjerojatno ste umorni? Sve vas molim, sjednimo.
Papa je sjeo na srednju od tri stolice, a nasuprot njima stajala je četvrta. Stato
sjede s njegove desne strane, a sjedokosi vitki čovjek sjede lijevo od njega. To
mora biti Dottrina, prefekt Kongregacije za nauk vjere, tajništva zaduženog za
čuvanje čistoće crkvenog nauka.
Oni se upoznaše i Ilija osjeti kako ga Prefekt procjenjuje - njegove oči bile su
hladne, bistre i umetnute u bezizražajno lice.
Vrlo mi se dopao vaš članak o biblijskoj duhovnosti, reče Prefekt. Pišete hrabro, a
opet izbjegavate vrtoglavicu osobne ogorčenosti.
Hvala vam, Eminencijo.
Malo egzegeta slaže se s vašim stajalištem. Biblijskom kritikom dominira
modernističko razmišljanje i postoji zbiljski interes da se opovrgne vaša hipoteza.
Najnovija otkrića u Efezu i kraj Mrtvog mora objektivne su činjenice. Vjerujem da
će se nakon njih mnogi stručnjaci vratiti zdravom razumu.
Nadam se da ste u pravu, oče. Razumu će se vratiti oni koji su iskreni. Oni koji
imaju drukčije planove neće se ni pomaknuti, čak ni uz pomoć ovih izvanrednih
dokaza što nam ih donose novi svitci.
Treba se nadati da će ti stari rukopisi učiniti barem toliko da disidenti postanu
svjesni svoje subjektivnosti. Trenutak pristojnosti.
Kad znanstvenik shvati da je bio subjektivan, umet-nu Stato, to je trenutak
mučnog buđenja. To je test za čovjeka. Ako je intelektualno pošten, preispitat će
svoje stavove i započeti iznova.
A ja mislim da mu skromnost pomaže da postane i bolji znanstvenik, doda
Dottrina.
Iz ovoga može proizići mnogo dobra, reče Papa. Više nego što je to puko vraćanje
zdravom razumu naših katoličkih znanstvenika. Iznad svega, postoji evanđeoska
stvarnost. Ovo otkriće je dio plana božanske providnosti budući da je Gospodin
otkrio svitke upravo u onom trenutku povijesti kad su oni najpotrebniji.
Komornik ugura stolić s kotačićima s čajnikom, staklenkom kave, šalicama i
tanjurićima, crnim kruhom, maslacem, sirom i keksima s limunom. Ilija s
nelagodom primijeti da je komornik najprije poslužio njega, zatim Kardinala, a tek
na kraju Papu.
Oče, reče Papa. Sigurno se pitate zašto smo vas pozvali u Rim pod ovako
neobičnim okolnostima? Da, Sveti Oče.
Stvar s kojom smo suočeni samo se površinski tiče arheologije. Riječ je o vrlo
delikatnom predmetu. Molim vas da ono o čemu ćemo razgovarati zadržite u
potpunoj tajnosti.
Naravno.
O onome što ćemo večeras ovdje govoriti ovisi sudbina mnogih duša. Ilija je
čekao.
Zamolit ću kardinala Državnog Tajnika da nam opiše stanovitu situaciju s kojom je
Crkva trenutno suočena.
Kao što znate, reče uglađeni Talijan, suočeni smo s neprijateljstvima na nekoliko
razina. Kao grad - država, Vatikan trenutno ima poteškoća s talijanskom vladom
koja se već neko vrijeme koleba između povratka neofašizmu, s jedne strane, i
eurokomunizmu, s druge. To je problem na regionalnoj razini i premda on može
uroditi praktičnim poteškoćama, on ne prijeti toliko opstanku univerzalne Crkve.
Kao pastir univerzalne Crkve, međutim, Sveti Otac je trenutno suočen s brojnim
izazovima na razini globalnog razvitka, s golemim pomacima u geopolitičkoj
strukturi svijeta. Posvuda nalazimo duhovnu zbrku, deformacije među vlastitim
vjernicima, zahvaljujući iskrivljavanju istine od strane masovnih medija, kao i
žestokih svađa među njima zbog utjecaja lažnih učitelja. To su samo neki od
izazova s kojima ćemo biti suočeni u godinama što dolaze. Ne možemo se nadati
nikakvu poboljšanju ni u jednom od ovih područja, barem kad je riječ o bliskoj
budućnosti. O nama u čitavom svijetu govore kao o glavnom kamenu spoticanja
između čovjeka i općeg napretka. Krivnja za sve društvene probleme svaljuje se na
neodgovarajuću globalnu populacijsku politiku, a mi smo, naravno, protiv svake
politike koja unižava vrijednost osobe u korist ljudi.
Papa se nagnu naprijed.
Hvala vam, Državni Tajnice. Mene najviše zabrinjava jedna prijeteća tendencija
kod zapadnog čovjeka koji želi ostati slijep za nove oblike totalitarizma. S
iznimkom Kine, fašistički materijalizam i socijalistički materijalizam gotovo su
nestali s lica zemlje, no ateistički materijalizam u svojoj kapitalističkoj formi
pokazuje se podjednako razornim. Deseci milijuna ljudi umiru svake godine zbog
pobačaja i eutanazije. Ovo je bilo stoljeće žestoke materijalističke ideologije koja
je za sobom ostavila civilizaciju gotovo potpuno lišenu osjećaja za smisao života.
Čovjek je stvorenje neba i zemlje, ali on to više ne zna. On više ne poznaje sebe.
On više ne sluša. On više ne čuje. Kao posljedica toga, približavamo se krizi
golemih razmjera.
Ilija shvati da Papa i dvojica njegovih najutjecajnijih kardinala nešto pripremaju.
Nešto su željeli od njega, ali on nije mogao ni zamisliti što bi to moglo biti. Sebe je
držao beznačajnim stvorenjem u drami vremena, tako ništavnim da mu se svaka
pomisao o sebi kao o korisnom slugi Crkve činila podjednako smiješnom i
mistifikatorskom. Nije ga ni na koji način mučila lažna skromnost budući da je bio
svjestan svojih kvaliteta. No, sebe je smatrao korisnim Bogu samo u mjeri u kojoj
se odrekao života i samo u mjeri u kojoj je izgradio život molitve na temeljima
nesebičnosti. Bio je monah. Hvalio je Boga i zauzimao se za*čovječanstvo kod
Njega.
Dottrina se promeškolji u stolici i raširi ruke.
Lako je moguće da smo upravo suočeni s konačnom konfrontacijom između
Evanđelja i antievanđelja, reče on ozbiljno, između Crkve i anticrkve.
Upotrijebili ste izraz konačnom, Eminencijo. Govorite li u apokaliptičnom smislu?
Trojica ljudi potvrdno kimnuše glavom.
Hoćete reći u smislu konačne Apokalipse?
Sveto pismo nam kaže da nitko ne zna sat ni dan kad će doći Sin Čovječji, reče
Papa. Pa ipak, svaki ljudski naraštaj pozvan je na budnost.
Sveti Oče, smijem li vas zamoliti da budete malo jasniji? Vjerujete li - vi osobno -
da su ovo vremena koja su proricali starozavjetni proroci te sam naš Gospodin,
sveti Pavao i sveti Ivan u Novom zavjetu?
Papa je gledao u pod, a oči su mu bile ispunjene nekom golemom tugom kakvu ne
poznaje ni jedno drugo ljudsko biće.
Nekoliko papa i mnogi crkveni oci, svaki u svom stoljeću, vjerovali su da je upravo
njihovo vrijeme vrijeme Kraja i da su njihova stada djeca Posljednjih Dana. O tome
je opasno nagađati. Nije uvijek dobro da papa kaže što misli. Moja intuicija,
štoviše, moja uvjerenja, nisu ex cathedra. Međutim, ona su moja. I držim da je
Duh Sveti imao neki razlog kad me je posjeo u ovu stolicu.
Mislim da Sveti Otac želi da mu obećate, reče Dottri-na, da će njegova osobna
razmišljanja o apokaliptičnim pitanjima ostati kao strogo privatni razgovor među
nama četvoricom.
Imate moje svečano obećanje. Ako želite, odnosit ću se prema tome kao prema
sakramentu ispovjedne tajne.
To nije potrebno, oče. Znam da ćete održati riječ. Kao odgovor na vaše pitanje,
sine: da. Vjerujem da živimo u vrijeme vrhunca povijesti kako je mi poznajemo.
Vjerujem da je Gospodinov povratak blizu, možda kroz tri ili četiri godine, ili
najviše za deset godina.
Ilijino srce se skvrči i on protrnu od straha. Zatim se pred njim podiže val tame.
Osjeti da mu udovi dršću i bijaše iznenađen tom reakcijom. Apokalipsa je bila
predmet biblijskih proučavanja, akademskih, apstraktnih, ona je bila scenarij koji
se trebao obistiniti u budućnosti, odvojen od stvarnosti njegova života - u
najgorem slučaju daleka grmljavina.
Val tame se povuče rtakon što on dozva vjeru u Krista.
Šutite. Gotovo sigurno u svom srcu osjećate ono što bi nebrojeni milijuni ljudi
osjetili kad bih im o ovome govorio s Petrove stolice. Oni bi to čuli bez povlastice
koju vama daje vaša čvrsta vjera. Suvremeni čovjek ne bi mogao podnijeti to
saznanje. On pati od glavne bolesti našega stoljeća, od neke vrste apsolutnog
očaja. Kao posljedica toga, on bi jednostavno ignorirao istinu ili bi je bez okolišanja
odbacio.
Nakon njega uze riječ Stato: Ako ste pratili pastoralni plan Svetoga Oca što ga je
iznio na početku svoga pontif ikata, vidjet čete da on po svemu svijetu navješćuje
Isusa Krista kao Spasitelja svijeta, kao Gospodara povijesti. Papu posvuda kleveću
jer je on znak protivljenja, zato što ljudi više ne misle da se povijest može otkupiti
uobičajenim metodama. Oni se sve više okreću kolektivističkim i radikalnim
rješenjima. Marksizam i fašizam su brutalni oblici jednog te istog načela.
Suvremenog čovjeka na takva rješenja navodi očajanje, ali, on, užasnut
okrutnošću nedavne prošlosti, traži nove oblike koji čuvaju privid demokracije.
Užas je sada skriven.
Činilo se da Papa ne sluša ovaj monolog. Buljio je prema dijelu prostorije u kojemu
su se nalazile lončarice. Jedna od njih je procvjetala.
Ovo je mračno stoljeće, reče Dottrina. Gledati u tu tamu i vidjeti u njoj Kristovu
pobjedu - to je bit nade.
Papa ustade, zaputi se prema kraju prostorije i zaustavi se pokraj hrpe lončarica.
Šutke ih je promatrao.
Stato nastavi kao da Papa nije među njima: Sveti Otac putuje svijetom i govori o
Isusu i o nadi. On vjeruje da se ljudi koji imaju nadu mogu suočiti sa stvarnošću i
shvatiti kakve sve opasnosti ona nosi sa sobom.
Papa se okrenu i pogleda dvojicu kardinala i svećenika.
Sjećate li se onog ulomka u Matejevu Evanđelju u kojemu Gospodin proklinje
neplodnu smokvu? upita on.
Oni promrmljaše nešto u znak slaganja.
Znate li zašto je Gospodin to učinio?
Htio je da to shvate kao simbol, odgovori Stato. Neplodno stablo simboliziralo je
farizeje, gospodare Zakona, koji nisu donosili dobre plodove zbog svojeg
nevjerovanja.
To je samo dio značenja, reče Papa. To nije sve. Oče Ilija?
Vaša Svetosti, ja mislim da je Gospodin htio upozoriti pastire svoga naroda.
Smokva koja je prekrivena lišćem, ali ne donosi ploda, samo je prividno živa, ali
ona ne daje život.
Da. Nastavite.
To je upozorenje.
Jedan od onih Gospodinovih tvrdih govora? Da.
Braćo, reče Papa dodirujući granu jedne lončarice i gledajući ozbiljno kardinale,
znate li koje je ovo drvo?
Smokva, odgovoriše istodobno kardinali.
A vi, oče, prepoznajete li ovo drvo - ovo koje je u cvatu?
To je badem. Imamo ih mnogo u našem vrtu na brdu Karmel.
Što nam ono govori?
Mještani ga katkad zovu drvo-stražar, jer ono prvo procvjeta u proljeće. Ono je
poput stražara.
Znate li što Gospodin ima kazati stražaru koji ne bdije nad svojim imanjem?
Nitko od prisutnih nije znao točan odgovor.
Naći ćete njegovo upozorenje u Ezekielu, u trećem poglavlju, reče Papa. A znate li
što Gospodin ima kazati pastirima koji ne pasu i ne čuvaju svoje stado? Opet
Ezeki-el, dragi prijatelji. Poglavlje 34.
On se vrati do svoje stolice i pogleda u Iliju.
U 24. poglavlju Matejeva Evanđelja zapisana su Gospodinova apokaliptička
upozorenja. I ondje on govori o smokvi. Pitam vas, donosi li Kuća Božja plod koji je
pozvana donijeti?
Nitko ne odgovori.
Gospodin je blizu, braćo. Vrijeme nije daleko.
Doimate se zabrirtutim, oče , reče Stato.
Zabrinut sam. U mom srcu je potvrda svega onoga što ste rekli. Kao da se u meni
otvorio cvijet koji je u meni pupao gotovo čitavoga moga života. Otvorio se ovdje
svega nekoliko kratkih trenutaka i odjednom vidim događaje iz moje prošlosti u
jednom potpuno novom svjetlu.
Recite mi, što sada osjećate, što vidite? upita Papa. To je teško reći, Sveti Oče.
To svjetlo koje je obasjalo vaš život nije nešto novo za nas. Znamo za vas već
mnogo godina i volimo vas kao sina, iako vi niste ništa znali o tome. Vaš život bio
je ispunjen patnjom. Bili ste iskušavani u peći tuge na način koji bi malo tko
izdržao. Iz nje ste izišli kao čovjek vjere. To se vrlo rijetko događa.
Mnogo je ljudi poput mene.
U svijetu cvate mnogo stabala-stražara. Ali nijedno od njih nema sposobnosti koje
su na ovo mjesto i u ovom trenutku povijesti dovele upravo vas.
Možda je vrijeme da se o tome progovori, Sveti Oče, reče Dottrina.
Oče Ilija, mnogo vukova ovaj čas kruži oko moga stada. Neprestano pozivam svoje
stado na budnost, ali malo njih čuje moj glas. Mnoga janjad oteta su od nas i
uništena. Mnogo, suviše mnogo.
Papine oči napuniše se dubokom žalošću.
Neki ljudi na pozornici ovoga svijeta sad kreću prema stadu i spremni su mu zadati
konačan udarac. Oni se približavaju trenutku kad će učiniti sve kako bi ga podijelili
i uništili. Uzvikuju: mir, mir, ali mira nema. Oni žele ubijati. Oni mrze Božje stado, a
ipak ih svi proglašavaju spasiteljima. I to je dio plana božanske Providnosti. I to On
dopušta, jer mora doći do konačne konfrontacije između Crkve i anticrkve. Ona se
može samo odgađati od jednog do drugog naraštaja. Vjerujem da će do
konfrontacije doći u našem vremenu.
Kako vam ja mogu pomoći u tome, Sveti Oče?
Jedan čovjek uzdigao se do moći nad svijetom. Molim za tog čovjeka već mnogo
godina. Njegovo lice ukazalo mi se već na početku mog pontifikata, dok sam bio u
molitvi. On se čitavom svijetu ukazuje kao neka vrsta sekularnog sveca. Tisak ga
slavi kao čovjeka sa zadaćom. Njegovo lice je na naslovnicama časopisa i dnevnih
novina, na televizijskom ekranu, u esejima i uvodnim člancima, a knjige mu
se prodaju u milijunima primjeraka. Unio je svježinu u tromi Europski parlament.
Ujedinjeni narodi udvaraju mu se kao jedinom čovjeku koji može posredovati u
mirnom prijelazu iz ere nacionalnih država prema svjetskoj federaciji.
Ilija je znao ime toga čovjeka i prije nego što ga je Stato izgovorio.
Poznato vam je to ime?
Da, Eminencijo. Čuo sam o još ponečem otkako sam otišao iz samostana.
Osim što je predsjednik Europskog parlamenta, on je trenutno predsjedavajući
Vijeća zapadnih država, savjetnik Ujedinjenih naroda i član Rimskog kluba. U
upravnim je odborima nekoliko najuspješnijih svjetskih korporacija. Ima kontrolni
paket dionica u jednom izdavačkom imperiju, Švicarskoj banci i Globalteku, tvrtci
koja je unijela revolucionarne promjene u elektroničku obradu slike. Također je
osnovao Centro Mondiale Commerciale, vjerojatno najznačajniji trgovački centar
na svijetu. Ima još mnogo toga čega se čovjek ne može ni sjetiti.
Ima ih mnogo koji su otvoreno protiv Krista, reče Papa, a ima i drugih koji se lažno
predstavljaju u Kristovo ime. Ali, ovaj koji mirno stoji među njima moćniji je od
svih njih. Njegov trenutak u povijesti se približava.
Uznemiruje li vas to? upita Dottrina.
Nisam toliko uznemiren koliko zbunjen. Kakva je moja uloga u svemu tome?
Tražim od vas da budete glasnik.
Glasnik, Sveti Oče?
Želim ga upozoriti da se on osobno nalazi u duhovnoj opasnosti. Moram ga
upozoriti da bi mogao odvući svijet u ponor.
Ne bi li bilo učinkovitije kad biste se vi osobno susreli s njim?
Zamolio sam ga da dođe k meni, ali on ne želi doći. Uvijek navede neki razlog kao
opravdanje. Sada vidim da je taj čovjek politički vrlo pronicav.
Zašto ne želi doći?
Želi da čitav svijet u novinama pročita da on ne želi posjetiti Papu; treba da Papa
ode k njemu. Rado bih otišao k njemu i oprao mu noge ako bi to njegovu dušu
ponukalo na pokajanje. No on bi tu gestu shvatio samo kao zrelu šljivu koja mu
pada u ruke. To bi proizvelo više zla nego dobra.
Bili bi prisutni mediji, ubaci Stato. Fotografija s takvog susreta donijela bi mu
veliku korist u promidžbenom smislu, sve svjetske novine raspisale bi se o tome.
On želi iskoristiti Crkvu dok god mu to odgovara, reče Papa, ali on je prezire, zato
što nikada nije shvatio njenu božansku narav. On ne razumije njenu snagu. Misli
da je ona samo ljudska institucija. Ljudski aspekt Crkve je iznakažen, kolebljiv,
podijeljen unutar sebe, uzdrman događajima ovoga stoljeća. Ona je u njegovim
očima nešto slabašno, nešto što se može iskoristiti i zatim uništiti kad mu to
odgovara.
Teško vam je u to povjerovati? reče Dottrina, zapiljivši se u Iliju.
Teško je povjerovati da bi i jedan čovjek mogao biti tako bešćutan.
Je li to tako teško povjerovati? I to kažete vi, vi koji ste prošli kroz užasne patnje
holokausta?
Upravo sam to mislio reći, Eminencijo.
On nije otvoreno protiv nas, barem zasad, reče Papa. Ali, on se priprema. Možda
još uvijek ima vremena. Možda još uvijek postoji nada - nada može postojati kad
se sve čini beznadno. Ni jednog čovjeka ne zovem Antikristom dok njegova duša
održava ravnotežu, dok je on još uvijek slobodan izabrati dobro, ali, s najvećom
sigurnošću, kažem vam da su njegove ideje Antikristove ideje. Pa ipak, Krist bi
došao i zbog samo jednog čovjeka. Krist je umro za ovog čovjeka.
Želite da ja odem k njemu?
Da.
Bojim se.
Bio bih jako zabrinut kad se ne biste bojali.
Ja nemam dovoljno duševnih sposobnosti za borbu s...
Stato ubaci: Čitav svijet misli da je Predsjednik utjelovljenje svega onog najboljeg
u ljudskoj naravi. On se u potpunosti oslanja na tu sliku koju svijet ima o njemu.
Iako on ima i skrivenu stranu, nalazimo se, srećom, u onom kratkom vremenskom
razdoblju kada ga javnost još smatra dobrim. Ovo je trenutak kad mu još možete
kazati istinu. Za godinu ili dvije može biti prekasno. Gubitak u ljudskim dušama bio
bi nenadoknadiv.
Nenadoknadiv je gubitak čak i samo jedne duše, reče Papa. To je strašna
odgovornost, oče. Ne inzistiram na poslušnosti. Molim vas za nju. Hoćete li
prenijeti moju poruku tom čovjeku?
Ilija je oklijevao s odgovorom. Znao je da može odbiti. Mogao se jutarnjim
zrakoplovom vratiti u Izrael, sakriti se u Karmelu, moliti za duše u opasnosti, moliti
za obraćenje lažnog gospodara svijeta, moliti za Papu - da, i pitati se do kraja
života što bi se dogodilo da je pristao.
Molim vas da odete k njemu i svjedočite dok još ima vremena.
Ići ću k njemu.
Čujan uzdah olakšanja doprije do njega od trojice ljudi koji su sjedili nasuprot Iliji.
Hvala vam, reče Papa. Stato prijeđe na pojedinosti:
Oče Ilija, treba da se sastanete s Predsjednikom kako biste ga upoznali s
izvještajem Papinske komisije za biblijsku arheologiju o novim otkrićima u špiljama
blizu Efeza i pokraj Mrtvog mora. U tom pogledu, svitci koji su tamo pronađeni
nesumnjivo datiraju Evanđelje u vrijeme apostola i potvrđuju točnost priznatih
prijevoda te na taj način posramljuju modernističke biblijske kritičare. Predsjednik
je velik štovatelj arheologije i klasične filologije. Taj izvještaj bit će mu predan kao
gesta osobne dobrodošlice novom predsjedniku Europskog parlamenta i kao prvi
znak početka dijaloga između Vatikana i nove vlade. Tobožnja svrha ovog sastanka
je izmjena učtivosti. Razgovarajući nasamo s Pred-
sjednikom, međutim, pokušat ćete otkriti njegove prikrivene namjere i prenijeti
mu poruku duhovnog ohrabrenja Njegove Svetosti Pape. Vi se sa svoje strane
morate ponašati što možete srdačnije. Morate biti krajnje obzirni. Ako vidite da
upozorenje nema učinka, bilo zbog nečijeg miješanja ili zbog toga što on za njega
ne haje, morate pokušati pronaći način da se dijalog nastavi.
Jeste li shvatili? upita ga Dottrina.
Vidim da ste predložili opće parametre, ali oni ipak ostavljaju prostora za
kreativnost.
Svakako. Oče, vi niste bilo tko. Mogli smo mu poslati poruku faksom ili
diplomatsko pismo. Umjesto toga, šaljemo mu službenika Božjeg. Vrsnoća
glasnika bitan je vid poruke.
Još uvijek sam zbunjen zbog vašeg odabira glasnika.
Pri tome, odlučujući čimbenik nisu vaše istaknute kvalitete, reče Stato, a ne treba
ni monsinjora Stangsbyja kriviti za škripac u koji ste dospjeli. Naš William nije bio
taj koji vas je, da tako kažem, gurnuo u sve ovo.
Kako da onda objasnim to što sjedim s vama ovdje?
Za to je kriv vaš prior, reče Stato. Mi smo stari prijatelji. On vas promatra već
mnogo godina. On vjeruje da vi izvanredno dobro proničete u ljude koji imaju
moć.
Je li on upoznat s prirodom ove misije?
Zna samo da je stvar hitna i da ćete poruku Njegove Svetosti prenijeti politički
osjetljivom primatelju.
Vi ste jednom posjedovali moć, reče Dottrina. Zašto ste je se odrekli?
Primio sam poruku, odgovori nehajno Ilija.
Poruku? Poput ove?
Različitu - posve različitu. Ali, ona me je skrenula s puta koji me je mogao odvesti
do zabluda sličnih onima u koje je upao Predsjednik. Išao sam prema budućnosti
koja je sadržavala moć, moć da učinim dobro čovječanstvu. To me je magnetski
privlačilo. Morao sam upotrijebiti svu svoju volju da bih se toga riješio.
Ako je cilj bio dobar, zašto ste to učinili?
Zato što sam vidio da činimo neke stvari koje su nama činili Hitler i njegovi. Naši
ljudi su također kršili ljudska prava. Pravio sam se da to ne vidim. Počeo sam
opravdavati nešto što se ne može opravdati - u ime pravednog ci-lja.
Papa i dvojica kardinala slušali su bez riječi.
Osnova moga razmišljanja bila je pogrešna, reče Ilija. Mrzio sam. Mrzio sam one
koji su uništili moju obitelj. Želio sam posjedovati što je moguće više moći jer sam
mislio da na taj način mogu čitav svijet postaviti na zdrave temelje. Kako mi se
sada neobičnim doimlje to iskušenje! Ali, tada mi se to činilo najvećim dobrom
koje se može zamisliti, spasiti čovječanstvo.
Mislili ste da ste spasitelj?
Da. Bojim se i pomisliti što sam mogao postati da sam u rukama imao takvu moć.
Ali, odabrali ste drugačiji put, reče Papa. Ja ću zbog toga biti vječno zahvalan
Bogu. Bit ćete u prilici otkriti unutarnji život ovoga čovjeka kako to ne bi mogao ni
jedan od nas. Morate se iskreno moliti Duhu Svetome. Molite Ga da vam dade
riječi kojima ćete otključati njegovo srce.
Morat ćete moliti za me, Sveti Oče.
I hoću. Svakodnevno. Iz sata u sat. Neprekidno.
Kad započinje moja misija?
Za tjedan dana, Predsjednik će ponovno prirediti primanje na svom imanju na
otoku Capriju. On ovaj čas nadgleda rekonstrukciju Tiberijeve palače. Sklopljen je
preliminarni dogovor da će mu jedan vatikanski emisar prenijeti Papinu poruku u
sljedeći ponedjeljak. Danas je utorak. Volio bih da se nekoliko dana pripremate za
taj posjet u franjevačkom samostanu u Asizu. Tamo imam jednog prijatelja fratra.
On će vas ojačati.
Papa ustade.
Molim vas, prenesite moj apostolski blagoslov don Matteu i recite mu da su Papi
potrebne njegove molitve.
On zagrli Iliju. Svećenik zatvori oči i napije se iz snage ruku staroga svećenika.
Osjećao se kao da je izvan vreme-
na, kao da su sklad i nada postojali na ovoj mirnoj postaji planete koja se vrtjela.
Papa učini znak križa na Ilijinu čelu, zaželi svakom od njih laku noć i ode od njih.
Dakle, reče Stato, pronađimo Williama. Imamo mu mnogo toga reći.
Koliko mu od svega ovoga smijem reći?
Možete s njim govoriti o općoj prirodi ove misije. Ja sam mu općenito prikazao
čitavu stvar. On će vas pratiti na vašem putu na Capri.
Ilija zamišljeno pogleda Kardinala.
Razumijem zašto oklijevate, reče Stato, William je pouzdan dečko, ali njegov
jezik... ah, taj njegov jezik može biti problem. Istaknuo sam mu da ovo mora ostati
u apsolutnoj tajnosti.
Ilija kimnu glavom.
Možda će biti potrebno da ga podsjetite na to, reče mu Stato.
* * *
Naprijed prema Mordoru! uskliknu Billy, vitlajući nevidljivim mačem.
Mordoru? Mi idemo na Capri.
To je slikovit izraz, Davy. Književna aluzija engleskih osnovaca. Shvaćam.
Nikad nećeš posve razumjeti moja neobična duševna zastranjivanja, zar ne?
Nadam se da znaš o čemu govoriš.
Ja uvijek znam o čemu govorim. Metaforičnost zbunjuje drugu stranu, shvaćaš?
Nisam siguran da razumijem.
Štos Billyja the Kida. Iznenadit ćeš se koliko je koristan. Kad ljudi misle da je netko
ambiciozna budala, reći će mnoštvo stvari pred tobom, otkrivat će se, reći će ti
gdje su i kamo idu.
Tako, dakle, ti si neka vrsta vatikanskog špijuna.
Billy otpuhnu s negodovanjem. Ne postoji takav stvor. Ali, isplati se poznavati svog
protivnika. A rekao bih da su neki od naših najopasnijih neprijatelja među nama.
Je li to toliko ozbiljno kao što neki vjeruju?
Billy se zavali na kauču promatrajući kroz prozor osvijetljeno nebo rimske noći. On
uzdahnu.
Potreban je samo jedan Juda. Samo jedan Juda. On nagnu čašu i isprazni je u
jednom gutljaju.
Postoji li ovaj čas u Crkvi neki Juda koji djeluje?
Ima ih mnoštvo.
U blizini Svetog Oca?
Rekao bih. Posve sigurno, u Kuriji ih ima nekoliko koji nikad nisu bili zadovoljni
izborom ovoga Pape. Papa ih je onemogućio u tumačenju dokumenata II.
vatikanskog koncila. U Kuriji ima dosta nezadovoljnika.
A što je s duhom poslušnosti... i poniznosti?
To je dobro pitanje.
Zar oni to ne shvaćaju? Zar ne mogu prepoznati iskušenje?
To započinje s malim stvarima, Davy. Sa stvarima koje na prvi pogled ne izgledaju
opasno. S razdraženošću, prigovaranjem, neraspoloženjem. Zatim, postupno, ljudi
koji slično misle počnu težiti jedan prema drugome. Pojačavaju kritike drugih,
postaju sve hrabriji, stječu sigurnost. Jedni drugima kažu da su upravo oni
ispravno tumačili koncil-ske dokumente i da je Papa natražnjak, nesretan slučaj,
koji je posve slučajno, zahvaljujući prevrtljivosti crkvene politike, upao u Petrovu
stolicu. To udara u glavu. Nakon nekog vremena sami sebe uvjere da oni
spašavaju Crkvu, da je oni protiv njene volje i unatoč Papi vuku u novo stoljeće.
Zar ne shvaćaju da je u takvu pristupu đavolska oholost?
To su prelati zadojeni s romanita. Malo po malo počeli su vjerovati da u Crkvi
vlada politika manipulacije.
Gdje je u svemu tomeDuh Sveti?
Oni misle da Duh Sveti djeluje kroz njihovu politiku.
Moćna je to droga.
Zbog toga se smatraju odgovornima samo prema svojim vlastitim mišljenjima i
programima.
Znaš li koji su to ljudi?
Billyjevo lice bilo je bez izraza. On napeto pogleda Iliju i pokaza na strop. Ustade i
pokuca na sva četiri zida. Što hoćeš reći?
Mislim da u ovom trenutku ne bih trebao nastavljati s raspravom.
Što je sad? U čemu je problem? Prošetajmo.
Kad su došli u samo središte parka, okruženog čempresima u kojima je zavijao
vjetar, Billy reče: Postoje čvrsti dokazi da netko prisluškuje visoke vatikanske
službenike. Prošlog mjeseca Prefekt je u svom uredu otkrio prislušni uređaj, a
slični uređaji pronađeni su i u nekim drugim uredima. Posve je vjerojatno da netko
prisluškuje i moj stan. Na moj stol dolazi mnoštvo osjetljivih informacija. A kao što
možda pretpostavljaš, ja ne pazim uvijek što govorim. Trebao sam više paziti na
svoj jezik.
Postoji li mogućnost daje ozvučen i ured Svetog Oca?
Osiguranje je pomno pregledalo sve prostore u kojima se kreće Papa. Pronašli
smo prislušni uređaj u radnom stolu njegova tajnika. No Papin apartman je čist.
To me raduje. Razgovor koji smo sinoć vodili ticao se vrlo osjetljivog predmeta.
Vjerojatno te je zamolio da se tamo nađete zato što je to mjesto najsigurnije od
svih. Premda, to samo nebo zna, ako su prisluškivali Svetog Oca, to im neće biti ni
od kakve koristi osim što će dobiti priliku da nešto nauče. Neće proći ni tjedan
dana, a oni će zatražiti krštenje.
Govoriš o Judi?
Bilo bi točnije reći da govorim o Judama. Znaš li njihova imena?
Ne bih rekao. Vjerujem da Sveti Otac zna tko su oni. Ali, moraš ga razumjeti. On je
zaista svetac, Davy. On nikoga ne optužuje, dobrostiv je prema svakome, čak i
prema onima za koje zna da su njegovi najveći protivnici u Kuriji.
Jesu li mu lojalni prefekt Kongregacije za nauk vjere i Državni Tajnik?
Apsolutno. On ih je obojicu pomno odabrao. Stato i Dottrina su dvije vrlo različite
osobe. Posve različite. No i jedan i drugi vole Crkvu i obojica vole Svetoga Oca.
To je hrabro. Napose Dottrina nije popularan čovjek.
Uočio si to već? To je točno. On je vjerojatno najnepopu-larniji čovjek na svijetu.
Iza leđa ga nazivaju Velikim Inkvizitorom. Tisak ga grubo opisuje kao Éminence
grise, kao zlokobnu silu iza Papina prijestolja. Ali to nije točno. On je ponizan
čovjek i ima živce od čelika. Obavlja posao koji mu je povjeren i poziva na
odgovornost ljude kad naučavaju krivi nauk u ime Crkve. Ovih dana ruke su mu
pune posla. Nikad nisam vidio da je izgubio živce. Izvanredan je. On pripada
različitoj vrsti svetaca, možda onoj koja je čvršća nego vrsta kojoj pripada Papa.
Mislim da je vrlo rano prihvatio da će ga prezirati svatko tko u vjeri traži samo
svoju korist i znao je da će ga posebno klevetati mediji.
Odmah me privukao.
Znao sam da će ti se svidjeti. U njemu nema nikakva lukavstva. Čist je kao zvuk
zvona. Strastveno mrzi romanita i nikad se ne služi njome.
A Stato?
Moj šef pripada onoj vrsti knezova Crkve kojoj se svi dive. Poštuju ga čak i njegovi
klevetnici. Kad je riječ o međunarodnoj diplomaciji, pravi je genijalac i pravi je
majstor u romanita. To ne znači nužno da mu je ona draga, ali vješto se služi
njome i često uspijeva dobiti što želi koristeći se njome. Sveti Otac je dobro znao s
kim ima posla kad ga je zamolio da preuzme Državno tajništvo.
Vjeruješ li mu?
Potpuno. Izvrstan je upravitelj i zaprepašćujuće pametan. Ne može se baš reći da
je svetac - zna pobjesnjeti. No silno je pošten čovjek.
Zašto Sveti Otac nije izabrao njega za razgovor s tim čovjekom na Capriju? *
E, baš si naivčina. Novi Predsjednik zna što je romanita. On očekuje od delegacija
koje ga posjećuju da budu iskreni i pošteni s njim. Posljednja stvar koju on očekuje
jest neki misionar koji će ga pokušati obratiti.
Ilija u mraku sjede na klupu.
To je previše za mene, Billy. Previše je teško.
Billy sjede pokraj njega.
Naravno da je previše teško. Misliš li da je Sveti Otac tako glup da bi izabrao
nekoga tko misli da to može lako obaviti? Ne, on je znao da ćeš vrlo brzo shvatiti
koliko si slab za taj zadatak. A upravo tu započinje pravi posao, zar ne? Kad
shvatimo da je nešto previše teško za nas.
U ovom trenutku želio bih da mogu porazgovarati s našim prijateljem Petrom,
Billy.
On moli za tebe, momče. Ovu stvar vodi i Duh Sveti. Osim toga, pomaže ti još
netko.
Tko?
Ja! kliknu Billy vitlajući svojim nevidljivim mačem. Ilija se ni ne nasmiješi.
Naprijed prema Mordoru! poviče Billy, smijući se u mraku.
IV.
Asiz
Ilija je pomišljao na zelenilo Umbrije i pokušavao ne osvrtati se na cviljenje guma
jaguara. Billy je zadivljujuće spretno upravljao autom po uskim cestama
brežuljkastog kraja, no to je samo povećavalo adrenalin u Iliji-noj krvi.
Ono tamo je brdo Subasio, reče Billy izlazeći iz zavoja. Na pola puta prema gore je
grad. Prva stvar koju ćeš vidjeti jesu zidovi bazilike i samostan.
Vidim ih. Kao kakva tvrđava.
Pomalo je nalik muzeju. Ali nemoj da te to prevari. Iza tih zidina raste suvremeni
grad - kuće, restorani, kazališta, samostani, turisti, hodočasnici, pa čak i nešto
običnog svijeta. U tom svijetu rođeni su Franjo i Klara.
Osjećam se kao da ulazim u Božju dolinu.
Svatko nešto osjeti kad prvi put vidi Asiz. No on je zaista prilično običan grad.
Billy, osjećam nešto što nigdje drugdje nisam osjetio.
Billy ga upitno pogleda.
Iznenadio bi se koliko je ljudi sjedilo na mjestu na kojemu ti sjediš i kazalo upravo
te riječi. Sto je to čime taj grad tako odiše? Prekrasan je, zar ne?
Da. Ali, brdo Karmel je prekrasno. Mnogi gradovi mogu se pohvaliti ljepotom, a
velik broj njih su i ljepši za oko.
To je zbog umbftjskog svjetla. Kad se ono spusti na ono selo gore na kamenitom
izdanku brda, pa kad još tome dodaš nekoliko ševa čevrljuga, gajeve i rijeku -
dobio si recept za srednjovjekovnu romancu, stari druže. Naprosto se zaraziš tim
virusom.
Ima tu još nešto, ali ne mogu odgonetnuti što je to.
Ovdje uvijek očekujem da se sudarim s Danteom i Beatrice. Riječ je o ushitu koji
zahvaća čovjeka dok zaranja u prošla stoljeća i shvaća da je mitološka prošlost bila
stvarnost. Ona je nekome bila sadašnjost. Franjo i Klara hodali su tim ulicama i to
im je bilo drago. Njihov svijet njima se činio stvarnijim nego što se naš svijet nama
čini.
Sto time želiš reći?
Hoću reći kako je njima njihov svijet bio tako prekrasan i opasan.
Takav je i naš svijet.
Naš svijet je đavolski ružan, ako mene pitaš. Pogledaj samo što smo učinili s njim.
Mi mislimo da smo uz pomoć stare dobre tehnologije svladali neudobnost. Usput,
je li ti hladno zbog klima uređaja?
Upravo je kako treba, Billy.
Dobra stara tehnologija.
Mislim da živimo u najružnijem i najopasnijem vremenu od svih do sada.
Naše je vrijeme ružno i na neki način nestvarno, no je li to opasno?
Nije li najopasnije vrijeme lažnog mira?
Ako vrijeme doista jest vrijeme lažnog mira. No ako je vrijeme stvarnog mira, tada
momak koji trči naokolo vičući kraj je blizu treba potražiti psihijatra.
Tada mnogo toga ovisi o tome koliko prorok sluša riječ Božju i očitava li ispravno
znakove vremena.
U pravu si. Kao što je čuveni prorok Pilence jednom kazao: Nebo pada, nebo pada!
Peckaš me svojim specifičnim britanskim osjećajem za humor.
Samo te pokušavam razveseliti, Davy. Doimlješ se previše mračno za moj ukus.
Asiz će biti upravo onakav kako je doktor propisao. Vidjet ćeš.
Već to osjećam.
To je zbog romantike prošlosti, rekao bih. Za turiste je to romantična priča iz
prošlosti. Za religiozne dečke poput nas dvojice to je religiozna romantika.
Ne slažem se s tobom. Sto se mene tiče, nije riječ o romantičnom osjećaju. Sjećaš
li se kad smo neki dan razgovarali o kolosalnom zločinu? O neopisivom zločinu koji
nitko ne želi priznati?
Da?
Ovdje kao da se dogodila jaka suprotnost tom zločinu. Neka velika blagodat koja
je došla čovječanstvu, no koja sada biva potisnuta u dubok zaborav.
Billy nije odmah odgovorio, a zatim reče: Možda si u pravu. Možda sam previše
čitao turističke vodiče.
Ovdje se osjeća prisutnost svetoga Franje, ali ne kao sjećanje na neki fosil iz
podsvijesti. Kao da ćemo svakog trenutka pokraj ceste ugledati malog siromaška u
pokajničkoj kostrijeti kako svoje ruke pruža prema nama. Na svojim dlanovima
ima rupe od čavala. On je ovdje, osjećam to.
Drži čvrsto svoj šešir, Davy, jer je pred nama nekoliko oštrih dvostrukih zavoja.
Ako prođemo pokraj svetog Franje, reci mu da ne mogu zaustaviti pri ovakvoj
brzini. Osim toga, nikada ne stajem autostopistima.
Nikad?
Billyjevo lice se natmuri.
Ispravak. Jednome sam stao. Jednom ću ti ispričati o tome.
On zaokrenu na parkiralište uz baziliku, iskoči iz automobila i protegnu se.
Buon giorno, Asize! uskliknu on zadovoljno, skinuvši naglo naočale za sunce i
trljajući oči. Činilo se da mu nije vruće u svilenoj košulji zlatne boje što ju je imao
na sebi. Ilija je u svom karmelićanskom habitu začas bio sav u znoju.
U samostanu je bilo svježije. Oni se predstaviše vrataru, suhom Talijanu koji se
široko nasmiješi dok mu je Billy uručivao pisamce za priora ispisano rukom
kardinala Državnog Tajnika.
Očekivali smo vas. Pođite za mnom, ovuda. Odvest ću vas u vaše sobe.
On požuri pred njima, vodeći ih kroz samostanski kompleks do povučenog krila što
je gledalo na ravnicu koja je ležala između Perugie i Foligna. Kroz otvorene
prozore trijema dopirao je topao povjetarac.
Smjestit ćemo vas u naknadno sazidani dio kuće. Ovdje je vrlo tiho. Uz to i
skrovito. Možete doći i izići kako vam se svidi. Sigurno ćete htjeti vidjeti Giottove
freske, kao i svečev grob? Svi to žele vidjeti. Monsinjor Stangsby ne bi smio
zaboraviti pokazati vam crkvicu San Damiana. To je mjesto na kojemu se raspelo
obratilo Franji. I nemojte slučajno propustiti vidjeti Porziunculu u Santa Maria
degli Angeli! To je crkvica u kojoj se Klara zavjetovala na siromaštvo. Oh, Bože,
uvijek ima toliko toga za vidjeti, a sad je tu toliko svijeta. Sve vrvi od turista. Ako
želite malo mira i tišine, pođite nakon radnog vremena. Dat ću ključeve
monsinjoru. Samo mi recite kad budete spremni. A sada, ovo je vaša osobna
blagovaonica. Nije luksuzna. Čak i Papa objeduje ovdje kad dođe. Pustite raskoš,
brate, kaže on. Što jednostavnije, to bolje, kaže, najviše volim jednostavno, uvijek
mi to kaže. Tako poseban čovjek, naš Sveti Otac. Kako je on? Kako je njegovo
zdravlje? Dobro? To mije drago čuti! Pozdravite ga u moje ime.
On odvede Billyja do sobe za goste pokraj blagovaonice, a zatim odvede Iliju do
njegove sobe koja se nalazila tik do nje.
Ispričavam se, oče. Kako ste rekli da vam je ime? E sada, monsinjor Stangsby je
dobio Papinu spavaću sobu jer je on jednu stepenicu viši na ljestvici, ali vi ste
dobili sobu u kutu s pogledom pa bih rekao da ste vi prošli i bolje od njega.
Ispričavam se, monsinjore. U čajnoj kuhinji imate hladnjak. Imate voća, kave,
kruha. Osjećajte se kao kod svoje kuće. Na kraju hodnika je privatna kapela. U
ovom krilu samostana nitko ne stanuje. Pax et bonum. Doviđenja. Pozvonite mi
ako vam što zatreba. Pax et bonum.
Fratar se povuče niz hodnik, smiješeći se i blagoslivljajući ih riječima, klanjajući se
neprekidno dok se udaljavao, a onda zađe za dvostruka vrata, ostavljajući dvojicu
posjetitelja u tišini koja je odzvanjala.
A onda povjetarac donese pjesmu ševe čevrljuge. Ilija osjeti neopisivu sreću.
Idem odspavati, reče Billy. Vrati se za dva tjedna i vidjet ćeš papinske odaje.
Ilija proviri u Billyjevu sobu, malenu ćeliju s poljskim krevetom, radnim stolom i
stolićem. U kupaonici je bio tuš, sudoper i zahod. Jedini ukras bila je ikona nad
krevetom -kopija San Damianova raspela koje se obratilo svetome Franji.
Raskošno, zar ne? uzdahnu Billy.
Baš je romantična, odgovori Ilija.
Misliš da me možeš peckati s tim svojim židovskim humorom, zar ne?! Taman
posla! Gubi se!
Dobro se odmori, Billy.
Hvala ti. To želim i tebi.
Laku noć, Andy.
Billy protrese svoju prtljagu. Laku noć, oče, oglasi se sićušni glasić iz njegova
ručnog kovčega.
Ilija se vrati u svoju sobu i leže na poljski krevet. Odjednom shvati koliko je
umoran, umor mu je prodirao u kosti. On zaspa i nije se budio dok nije čuo zvonce
stoje oglašavalo vrijeme večere.
Poslužitelj, krupan mladi fratar u istrošenoj odjeći, dogura stolić za serviranje u
blagovaonicu i stavi pladanj pokraj pribora za jelo.
Ilija se predstavi.
Ja Jakov, odvrati brat. Nakon što mu je Ilija uputio nekoliko dosjetki, on izvuče iz
Jakova da je hrvatski franjevac, izbjeglica iz rata na Balkanu.
Savršena radost je to, obrati mu se on zagonetnim pogledom.
Savršena radost? upita Ilija, naprežući se i pokušavajući odgonetnuti što mu Jakov
želi reći.
Savršena radost, ponovi fratar, kimajući glavom gore--dolje. Ostao je sam na
svijetu, objasni mu, obitelj mu je masakrirana u ratu.
On pokaza prstom na nebo i reče: Brat Franjo je moja obitelj, ne?
Tvoj brat i tvoj otac, natukne mu Ilija.
Fratar je nepomično stajao, zureči u prazno, proživljavajući ponovno nešto što je
već ranije bio iskusio.
Zar monsinjor Stangsby neće večerati? upita Ilija.
Oh, ja sve to toliko zaboravim. On ostavi pismo za tebe, oče. On išao u posjet
prijatelji u San Crispin. On govori s tobom sutra.
Brat izvuče zgužvano pismo iz džepa pregače. Pokuša ga rastvoriti i ukloniti mrlje s
njega, stavljajući ga na stol pokraj tanjura. Ilija mu zahvali i brat se udalji.
Dragi Davy,
otišao sam u posjet nekim ljudima u S. Crispinu u ulici Agnes. Idemo na večeru u
jedan zbilja pravi restoran. Oprosti što sam te ostavio na cjedilu, ali ti znaš da je to
korisno za tvoju dušu. Papin prijatelj, otac Matteo, doći će po tebe nakon sedam
sati ili tako nekako. Opusti se. U Asizu vrijeme ne postoji. Pax et bonum!
Tvoj B.
Ilija pojede obrok koji se sastojao od jaja narezanih u kriške, sira, celera i
preprženih bijelih kruščića, ispije bočicu reskoga crnog vina i završi s čitavom
košaricom bijelog grožđa.
Kad je izišao iz blagovaonice, sunce je već bilo na zalazu i njegove zrake probijale
su se kroz prozor na kraju hodnika. On se zaputi prema kapeli i klekne pred sveto-
hraništem. Spokoj koji je osjećao bio je drugačiji od onoga što ga je ćutio u
Karmelu ili u Rimu. Bio je to spokoj zasićen karizmom ove neobične kapelice - bio
je to osjećaj koji se nije mogao opisati bez grubih metafora. U zraku kao da se
zadržao miris tamjana. Učini mu se kao da se nakon dugotrajna izopačenog života
ponovno vratio u djetinjstvo. Činilo se kao pjesma djevojke u sutonu. Bilo je to
poput ode ljepoti koja je i sama bila ljepota, ljepoti koja je bila utjelovljenje
ljepote i u isto vrijeme pokušavala izbjeći besmislicu govorenja o ljepoti. Asiz je
bio nalik na nešto, ali na što? Na nešto što oduvijek poznajemo, ali što nikad
nismo vidjeli. Na nešto što zamjećujemo izdaleka, poput vjetra iz obećane zemlje
što pozdravlja stranca i gosta koji izlazi iz egipatskog sužanjstva.
Bila je to radost, izvan svake sumnje. No bila je to radost kakvu nikad do tada nije
doživio. Neočekivana radost u mračnim vremenima. Neobična radost. Nije ju bilo
moguće opisati nijednom drugom riječju. Okus slatkoće koji se mogao usporediti s
plodnošću sjenice od vinove loze na zaravancima ispod njih, slatkoće koja se
mogla okusiti jezikom, obećanja miomirisa u noćnom zraku. Okus je bio senzualan
u najboljem značenju te riječi i odmah je prožimao sva osjetila tako da je put
konačno bila spoznata kao nešto što je tako dobro da je čovjek mogao samo
blagoslivljati svoga Stvoritelja od jutra do mraka zato što ga je stvorio. Ovdje u
ovom srednjovjekovnom gradu, u kojemu su nekoć iz jednoga neobičnog mladića
provalile pjesme Bogu, kao što se strastveni ljubavnik obraća svojoj mladoj, ovdje
povratak čovjeka svom istinskom zavičaju više nije bio san svetaca. Bio je to pir.
Bila je to riječ koja je postala tijelom.
On zatvori oči i izmoli molitvu zahvalnicu. Kad ih je ponovno otvorio, u kapeli je
bilo mračno i pala je noć. Unutrašnjost prostorije osvjetljavala je samo svetišna
svjetiljka. Odjednom shvati da je tu još netko, jedan fratar, koji je nepomično
klečao u jednoj od stražnjih klupa.
On pomisli da je to vjerojatno recepcionar ili onaj mladi Hrvat, no prolazeći pokraj
čovjeka koji je klečao, drugi fratar digne pogle^J prema njemu. Ilija vidje da je riječ
o starijem čovjeku. Fratar ustade i pođe za njim u hodnik. Oče Ilija, obrati mu se
slabašnim glasom.
Molim?
Ja sam don Matteo.
Fratar mu se nakloni i pri tome kao da nije vidio da mu Ilija pruža ruku na pozdrav.
Ilija uzvrati naklonom.
Don Matteo, Sveti Otac vam šalje pozdrav i svoj apostolski blagoslov. On vas moli
da molite na jednu hitnu nakanu.
Molit ću, odgovori fratar. Onako blijed i slabunjav, ruku skrivenih u naborima
tamnosmeđe odjeće, baš i nije ostavljao neki dojam. Odjeća mu je bila zakrpljena i
činila se nekoliko brojeva većom s obzirom na njegov stas.
Ilija je šutke čekao u nedoumici što bi rekao. Pade mu na pamet da svrha njegova
dolaska u samostan u Asizu ni njemu nije posve jasna.
On će vas učvrstiti u vjeri, rekao je Papa.
Sveti Otac želi da se ovdje odmorite, reče don Matteo.
Je li vam Sveti Otac išta rekao o naravi moje misije?
Poznata mi je narav vaše misije.
Rekao je da ćete me vi učvrstiti u vjeri.
Gospodin će vas učvrstiti. Provedite mnogo vremena pred Njim u Presvetom
Sakramentu. Ogrijte se na toplini svetohraništa. Sutra ujutro prije doručka služit
ćemo misu u kapeli, skriveni od očiju znatiželjnika.
Treba li da učinim još nešto?
Malo postite, ako želite. Sjetite se da je poslušnost neobično važan način posta.
Kroz ovih nekoliko dana što ćete ih provesti s nama vježbajte se što češće u
nutarnjem trapljenju. To je bolje nego odreći se jednog rebra čokolade. Otac
Matteo se blago nasmiješi.
Bi li bilo potrebno da nešto pročitam?
Pročitajte 24. glavu Matejeva Evanđelja, kao i sve ostalo na što vas potiče Duh
Sveti. Savjetujem vam da očuvate svoj duh slobodnim. Nemojte suviše govoriti.
Čekajte da Bog dođe k vama.
Čeznem za mirom, oče. Otkako sam otišao iz Izraela, tri dana neprekidno slušam
buku. Vrti mi se u glavi.
Svijet u kojemu živimo bučno je mjesto. Da, svakako šutite. Poslije, kad se
odmorite, pođite na Franjin grob i molite pred njegovim raspelom.
Jako bi me veselilo kad biste vi pošli sa mnom na ta mjesta.
Poći ćemo zajedno. No vidim da ste vrlo umorni. Večeras i sutra morate se
odmarati. Molite i odmarajte se.
S tim riječima stari fratar mu zaželi laku noć i odšepa kroz vrata prema ogradi.
Ilija zaspa slušajući zbor insekata i noćnih ptica koji je s vanjske strane zaštitne
mreže na prozoru hvalio Gospodina.
* * *
Don Matteo se vratio prije zore. Ma koliko kucao na vrata Billvjeve sobe, nije ga
mogao probuditi iz sna pa je Ilija kon-celebrirao misu samo s fratrom. Tijekom
mnogih godina svećeničke službe nikad nije pribivao misi s toliko napete pažnje.
Fratar je polagano izgovarao svaku riječ. Kod Posvećenja Ilija se pitao nije li fratar
postao potpuno nesvjestan njegove prisutnosti budući da je ovaj stajao
nepokretno i nekoliko minuta držao hostiju visoko u zraku. Nabori odjeće spali su
mu sa zglavaka pa su mu ruke bile otkrivene. Ilija vidje da na rukama ima crne
vunene rukavice na kojima su bili odrezani prsti. Njegovi goli prsti bili su dugački,
bijeli i posve nježni, no njegovi dlanovi, skriveni rukavicom, bili su debeli kao da su
natečeni.
U trenutku podizanja iziđe sunce i njegove zrake provališe kroz obojeno prozorsko
staklo bacajući žarke boje po cijeloj prostoriji. Oči oca Mattea bile su zatvorene,
činilo se da ne zapaža bogojavljanje svjetla. I samo vrijeme lebdjelo je nad
svijetom, pridržavano njegovim rukama, sleđeno zanesenošću njegova lica
okrenutog prema gore. Isprekidani fragmenti boje prelazili su preko keramičkih
pločica središnje lađe kad je spustio ruke i nastavio izgovarati misni tekst.
Nakon mise, za vrijeme molitve zahvalnice koju su izgovarali u sebi, Ilija ponovno
primijeti da je fratar neprimjetno skliznuo u stanje koje se činilo kao savršena
mirnoća iela, mirnoća koja je graničila s nepomičnošću. Oči su mu zatvorene i sva
njegova pozornost bila je okrenuta pre-Tovoj nutrini. Fratar je ostao klečati toliko
dugo da Ilija više nije mogao izdržati u tom položaju. Boljeli su ga zglobovi. On
nakratko iziđe iz kapele i ode do kupaonice, a kad se vratio, fratra više nije bilo
ondje.
Ostatak dana proveo je u tišini, naizmjence čitajući, spavajući i klečeći nepokretno
pred svetohraništem. Osjeti kako napetost što ju je prethodnih dana osjećao
pomalo nestaje.
Prije večere on polagano i duboko zamišljen pročita 24. glavu Matejeva Evanđelja.
Na njega osobito snažan dojam ostavi Kristovo upozorenje: Kao što su u dane one
- prije potopa -jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa ude u korablju i ništa
nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije - tako će biti i Dolazak Sina
Čovječjega.
Ilija je sjedio u svojoj sobi promatrajući kroz prozor pitomi umbrijski krajolik sve
dok zvonce nije označilo vrijeme večere. Onaj Hrvat donese mu pladanj natovaren
kravljim sirom nalik roquefortu, narezanom šunkom, talijanskim kruščićima s
prepečenom korom, maslinama, grožđem i zdjelom čokoladnog pudinga. Vrč s
ledenim čajem bio je orošen, a u čaši je bila kriška limuna.
Jakov se doimao neobično ozbiljno.
Ilija vidje da su mu oči uznemirene. Na njegovo iznenađenje, Jakov sjede u stolicu
do njegove, položi glavu na ruke i iz njega provališe jecaji.
Što je, brate? upita ga Ilija, dodirnuvši mu rame.
Mi je žao, oče. Ne želiti plakati. Zeliti završiti posluga večere, ići moliti i plakati da
niko ne vidi mene.
Reci mi, što ti se dogodilo?
Danas spomendan moja obitelj ubijena u Hrvatska.-Kad se to dogodilo? Danas
četiri godine.
Zao mi je, Jakove. Ti nosiš tešku patnju u svom srcu. Molit ću za njihove duše kad
budem služio misu.
Ja molim. Ja oprostiti ubojicama. Ali, opet, želim ih ubiti u moje srce. Mrzim ih!
reče škripeći zubima.
Poznat mi je taj osjećaj. I moja obitelj...
Nitko ne znati što ja osjećam. Oni nas stave u crkva. Ja vidim kako pucaju moja
majka. Ja vidim kako pucaju moj otac, moja mala braća. Oni siluju moja sestra,
mnogo, mnogo vojnika siluju moja sestra, a onda ubiju nju. Oni sve to učine pred
Bogom. Oni pucaju u Isus na oltar. To tako strašno da ne možem govoriti o tome.
Kako si uspio pobjeći?
Vojnici me sasvim tuku s malj. Oni me sjeku, pale. Oni pucaju svećenika, ali mene
ostave za mučenje. Naša vojska napadne sutra i baci bomba na ta kuća. Ja skoro
umrem. Zli vojnici pobjegnu. Ja provedem mnogo vremena u bolnica.
Ti ljudi će odgovarati pred Bogom, Jakove. Ne dopusti da ti mržnja otruje srce.
Ja oprostim. Onda mrzim, onda oprostim. Mrzim, oprostim, mrzim, oprostim.
Tvoja obitelj je sada u raju.
Ja se to nadam.
Oni su sad sretni. Oni ti se smiješe. Oni te vole. Oni vide da si ti nesretan i žele da
se utješiš. Oče, ali molim da mi nešto kažeš. Što, Jakove?
Gdje Bog? upita on slabim glasom.
On je patio u njima. Oni su patili s Njim na Križu. Njihova nagrada bit će velika u
nebesima.
Želim da to istina. Ali, danas to teško shvatiti. Danas teško vjerovati da to istina.
Sutra možda lako.
Molit ću da shvatiš da je to istina.
Žao mi, oče, ja previše govoriti, ti ne jesti večera.
Večeras ću postiti za tebe i tvoju obitelj. Molim te, odnesi ovaj pladanj.
Brat Jakov se užasnu.
Ja ne želim da ti budeš gladan!
Gladan sam. Ali sretan sam što ću postiti. Postit ću za tebe.
Ja ne želim to, uzviknu on. Ti jedi. Budi jak. Ako večeras ništa ne pojedem, bit ću
jači nego da sam jeo.
Ne, ne. Ja loš. Ja to učinim tebi.
Nisi ti loš. Nisi ti za to kriv. Ti si glasnik, dobar glasnik.
Ilija vrati sve namirnice na pladanj dok je Jakov rukavom brisao oči. On uzme brata
za ruku i odvede ga kroz vrata blagovaonice do kuhinje. Spremio je hranu u
hladnjak.
Vidiš. Ovdje je ako jako ogladnim.
Obećaj, oče, jest ćeš ako budeš slab.
Obećavam. Priđi bliže, Jakove.
Jakov istupi korak naprijed.
Želim moliti za tebe. Smijem li moliti za tebe?
Da.
Gorostas sagnu glavu. Ilija položi obje ruke na fratrovo tjeme i zazva iscjeljenje na
njegovu napaćenu dušu. Osjeti kako mu vrućina žari u rukama. On zazva milost
Krista koji je nekad davno bio prikovan u duševnim mukama. Molio je da božanska
milost iscijeli ovo ispaćeno srce.
Jakov poče duboko disati i težak uzdah ote se iz njegovih prsiju. Suze mu potekoše
iz očiju, ali to više nisu bili žestoki jecaji. Mir postupno obavije dvojicu ljudi i Ilija
isti čas osjeti kako žarenje u njegovim rukama popušta. Jakov-ljevi uzdasi
prestadoše i on obrisa oči.
Isus pati u nama, brate. Ali, on nas i iscjeljuje.
Znam to. Don Matteo, on nekad stavi svoje ruke na moju glavu. Osjetim žarenje u
glavi i ono ide do mog srca. Njegove ruke načine rupu u njemu i Bog dolazi kroz te
rupe. Baš kao i ti. On meni pomogne.
Ilija potvrdno kimnu glavom, iako nije u potpunosti shvatio Jakovljevih posljednjih
riječi. Pa ipak, možda su ruke iscjelitelja baš takve, zamisli se on, oruđe, kanal ili
rupa kroz koju se nebeska sila slijeva u slomljeno srce.
Jakov primi Iliju za ruke. Gorostas sagnu koljena i poljubi ih. Potom, zbunjen, pođe
natraške prema vratima, nakon što je od Ilije izmamio još jedno obećanje da će
nešto pojesti ako osjeti slabost od gladi.
On sjede u kapelu, ne misleći ni o čemu i ne govoreći ništa. Ugasio je svjetlo prije
devet sati, ali još dugo nije mogao zaspati, već se bacao amo-tamo i neprekidno se
okretao, a zatim zapade u nemiran san.
Sutradan ujutro Ilija je sam slavio misu u praznoj kapeli. Nedugo nakon toga Jakov
mu donese doručak u blagovaonicu. Njegovo lice bilo je sabrano, ni sretno ni
nesretno.
Kako si mi danas, prijatelju?
Ja dobro, oče. Monsinjor kaže, on se vrati za večeru. Otišao u Spoleto s
prijateljima. Hvala ti, Jakove.
Nakon doručka naiđe don Matteo i upita Iliju bi li želio vidjeti sliku koja je
razgovarala sa svetim Franjom. Nakon kraćeg hodanja dođoše do kamene zgrade
koju su Franjo i njegovi drugovi obnovili nakon što je svetac čuo Kristove riječi.
Rozeta nad središnjim lukom osvijetli unutrašnjost crkve slabim svjetlom. Sivi
zidovi glavne lađe činili su da se crkva doimlje poput špilje. Nad oltarom je stajao
čuveni križ. Bio je primitivno oslikan u bizantskom stilu, a potjecao je iz
dvanaestog stoljeća.
Franjo se zaljubio u Boga, reče don Matteo. On je vidio da Božje srce zrači
ljepotom iz svih stvorenja. Jednoga dana jahao je ravnicom u blizini Asiza. Susreo
je gubavca čije su rane bile tako odvratne da je Franjo bio užasnut i poželio
pobjeći. Ali ovaj razmaženi mladić, sin imućnog trgovca tkaninom, postupno je
shvatio da duhovna borba za Krista započinje pobjedom nad samim sobom. On
siđe s konja i kako je gubavac ispružio ruke prema njemu, moleći milostinju,
Franjo ga zagrli i poljubi. Gnušanje je nadvladao ljubavlju koja je izvirala iz njegova
srca.
Tradicija kaže da je, kad je Franjo ponovno uzjahao na konja i okrenuo se prema
gubavcu kako bi se s njim oprostio, siroti čovjek nestao. Taj gubavac bio je
prerušeni Krist, shvaćate. Ponekad se kaže daje ovaj posljednji detalj možda
pobožno uljepšavanje. Bilo kako bilo, teološki je vrlo pronicav.
Oče Matteo, mislite li vi doista da je to bio prerušeni Krist?
Posve sam siguran. Zašto ste sigurni?
Zato što sam vlastitim očima vidio stvari koje su još čudesnije od toga. I zato što je
to toliko nalik na našega Gospodina da se skriva kako bi ga ljudi naučili ljubiti iako
ga ne vide.
Ljubav koja izvire iz nutarnjeg razumijevanja?
Si. Taj slučajni susret bio je samo početak za Franju. Jednoga dana zaustavio se da
bi se pomolio upravo u ovoj crkvi. Crkva je bila u ruševnom stanju, nitko nije
brinuo za nju. Franjo je kleknuo pred križem, moguće upravo na ovom mjestu gdje
mi sada stojimo. Dok je molio, čuo je glas koji mu je govorio iz slike. Taj glas mu je
triput rekao: Franjo, pođi i popravi moju crkvu koja se pretvara u ruševine.
Franjo se zbog siline emocija osjećao bespomoćan, ali odlučio je učiniti ono što je
glas zatražio od njega. Pomislio je da mu je Gospodin htio reći da mora popraviti
ovu zgradu. Vratio se kući i natovario konja tkaninama iz očeva skladišta i prodao
ih, zajedno s konjem, kako bi pribavio novac za popravak. Odnio je novac
siromašnom svećeniku u San Damianu i zamolio ga da ostane živjeti s njim. Njegov
otac, čuvši što je mladić učinio, dođe sav bijesan po njega, odvuče ga kući i
zaključa ga nadajući se da će se prizvati razumu. Franjo ponovno pobjegne. Biskup
stane na očevu stranu i obznani da se Crkvi ne smije pomagati ukradenom robom.
Franjo vrati novac i skine sa sebe skupocjenu odjeću i dade je svome ocu, ostavši
potpuno gol.
On se zaputi s tog mjesta odjeven samo u prnje te je sličio na težaka. Postao je
prosjak i hodočasnik. Svi koji su poznavali toga bogatog mladića mislili su da je
poludio i posvuda su mu se rugali sablažnjavajući se nad njim i postupajući s njime
prezirno kao prema sinu koji je osramotio očev dom. On se vrati u San Damiano i
uze ga popravljati golim rukama, kamen po kamen. Poslije toga popravio je još
jednu staru crkvu, a nakon nje i malu kapelu nazvanu Porziuncula, koja je također
bila u ruševnom stanju. Mladić je rastao u svetosti. Jedan po jedan pristupali su
mu drugi mladići i pomagali mu u poslu. Živjeli su od otpadaka hrane što su im ih
bacali građani. Franjo je imao dar pro-rokovanja i činjenja čuda. Neki čovjek u
Spoletu bolovao je od raka koji gaje užasno iznakazio. Čuo je o svetom mladiću i
došao ga vidjeti, nadajući se da će ovaj moliti za njega. On sretne Franju i upravo
se spremao baciti mu se pod noge, ali ga Franjo spriječi u naumu i poljubi njegovo
iznakaženo lice koje odmah iscijeli.
Oče, je li i taj detalj pobožno uljepšavanje?
Ah, pitaš me je li to romantična hagiografija?
Mislite li da se to zaista tako dogodilo?
Svakako, jednostavno odgovori fratar.
Zato što ste vlastitim očima vidjeli začudne stvari?
Još jednom vam kažem, vidio sam i začudnijih stvari od toga. Ali, dodat ću ono što
je sveti Bonaventura jednom napisao o ovoj zgodi. On je rekao: Ne znam čemu bih
se više čudio, tom iscjeljenju ili tom poljupcu.
Ilija kimnu glavom. Bonaventurina pronicava misao predstavljala je sažetak čitava
problema. Što je bilo veće čudo, suspenzija prirodnog zakona radi tjelesnog
izlječenja ili obraćenje ljudskog srca pomoću savršene ljubavi?
Fratar više nije progovorio ni riječi. Oni se šutke vratiše u samostan. Don Matteo
se zaustavi pred Novim Vratima i uze Ilijinu ruku u svoju ruku pokrivenu
rukavicom.
Ima još nešto što bi ti Franjo želio pokazati.
Što je to?
Na početku je mislio da je pozvan popraviti fizičke ruševine nekolicine malih
crkvica na umbrijskim brežuljcima. Nije vidio da se univerzalna Crkva pretvara u
užasnu ruševinu zbog grijeha njenih članova, napose tadašnjeg svećenstva. Kako
je njegova skupina sljedbenika bivala sve veća, počeo je shvaćati da je njegova
zadaća vratiti Kuću Božju milosti. Red što gaje osnovao brzo se proširio po cijeloj
Italiji, pa čak i preko njenih granica. Franjo je tek bio ušao u tridesetu, a već tada
je broj njegove braće narastao na pet tisuća. Propovijedali su po čitavoj Europi,
živjeli u krajnjem siromaštvu i gotovo bez ičije pomoći vratili kršćanstvo Vjeri.
Rekli ste kako mislite da mi Franjo svim ovim želi nešto kazati?
On vam želi kazati nešto posve jednostavno, no nešto što često ne vide oni koji
teže svetosti. Bog često vodi čovjekovu dušu prema nekom svakidašnjem poslu.
Ako je čovjek vjeran tom poslu, on mu daje i druge zadaće. Započinje s nečim
pojedinačnim, a dovršava univerzalnim.
Shvaćam. No, iskreno da vam kažem, ne shvaćam kakve to ima veze s mojim
životom.
Ne shvaćate? odgovori mu fratar, nasmiješivši se blago. On pogladi Ilijinu ruku, a
zatim se neopazice i polagano uputi prema svojoj ćeliji.
V.
Ruta
Čitav preostali dio dana nije uspio otjerati jednu uspomenu iz svojih misli:
Jeruzalem zimi. Jutarnje svjetlo. Te je godine snijeg pao na grad, kao stoje to
bivalo svakih pet ili šest godina. Studen vjetar. Arapska dječica pjevaju vesele
božične pjesme. Sivi oblaci boje škriljevca lutaju žutim nebom. Svetište Knjige,
muzej u kojemu su bili čuvani svitci s Mrtvog mora, bio je praktički pust. Pristupila
mu je visoka žena blizu tridesetih godina, stala pokraj njega i zabuljila se u
staklenu vitrinu u kojoj je bio izložen Izaijin svitak. David je upravo u tom trenutku
gledao jedan odlomak iz tog svi tka. Žena je zir kala, pokušavajući ga pročitati.
Uhvati sebe kako pilji u njezino lice koje se odražavalo u staklu. Oči su joj sjale
samosvjesnom inteligencijom. Bila je privlačna. No bilo je još nešto kod nje -
mješavina dražesnosti i snage - ništa od one bučnosti, tako uobičajene kod
mnogih mladih Izraelaca.
Pogledajte oca svoga Abrahama i Saru koja vas porodi, reče ona i ne pogledavši
ga, kao da se oduvijek poznaju. Jest, osamljen bijaše kad sam ga pozvao, al sam ga
blagoslovio i umnožio.
On se nakašlja.
Mislim da je prorok htio da taj dio glasi ovako: Sam bijaše kad sam ga pozvao, al
sam ga blagoslovio i umnožio. Ona se okrenu i pogleda ga. U pravu ste. Pogrešno
sam pročitala. Bili ste vrlo blizu.
Pozorno sam proučavala ove svitke. Oni odbijaju znanstvenike koji govore da je
Sveto pismo promijenilo svoj izvorni oblik. Svitci dokazuju da je ono u potpunosti
sačuvano i da nije ni na koji način iskrivljeno.
Vi ste znanstvenica, gospođice?
Ne bavim se Svetim pismom. Profesor sam na sveučilištu, ali ne predajem to.
Bavim se njime u slobodno vrijeme.
Što predajete?
Suvremenu europsku književnost.
Poslijeratnu?
Prijeratnu i poslijeratnu.
Odjednom mu je ponestalo pitanja i uhvati ga panika zbog smetenosti. Nije želio
prekinuti razgovor.
A vi? Vi ste stručnjak za Sveto pismo?
Ja sam odvjetnik, odgovori on spuštajući glavu kao da se brani.
Vrlo dobro poznajete taj tekst.
Proučavao sam ga još kao dijete.
Vi ste Poljak, zar ne?
Nikad nije o sebi razmišljao kao o Poljaku.
Došao sam ovamo iz Poljske nakon rata.
Vi ste bili jedno od onih čuda od djeteta što ih je proizveo hasidizam?
Jesam.
Gdje su vaši payos?
Odrezali su mi ih nacisti. Kasnije, kad sam došao u Izrael, postao sam nešto drugo.
Sam sam ih odrezao.
Ona ništa ne odgovori i njemu se učini da se ne slaže s njegovim riječima.
Ne nosite kipah, yarmulke. Zašto?
Nisam više vjernik.
Oh, reče ona sa žaljenjem. Kao toliki poslijeratni pisci.
Imate li vi vjeru?
Neku vrstu vjere.
Shoa je uništila vjeru u nama.
Shoa je kod nekih ojačala vjeru. Kod drugih je oslabila, a kod nekih je potpuno
nestala.
Zašto je to tako?
Ne bi bilo pošteno da nagađam o tome. Ja nisam patila kao toliki drugi. Moja
obitelj živi u Izraelu od prošlog stoljeća. Došli smo ovamo iz Njemačke i bili smo
među prvim doseljenicima koji su se bavili poljoprivredom.
Unatoč tome, imate čvrsta stajališta. Čujem ih ispod vaših uglađenih riječi.
Zaista ste odvjetnik, uzvrati ona.
Moja prva ljubav je Sveto pismo. Ali ima neko vrijeme kako me ono više zanima s
književnog stajališta. Kao dječak mislio sam da je svijet utemeljen na Tori.
Mislite da nije?
Bio je zatečen njezinim iznenađenjem. Intelektualci koji su izražavali samo i trun
biblijske vjere bili su pravi osobenjaci. Nije znao što bi o njoj mislio.
Mnogima je spaljeno tijelo i oni su umrli, reče ona. Drugima je spaljena duša, a oni
žive. Jeste li i vi jedan od takvih?
On slegnu ramenima. Očito sam jedan od takvih.
Mislim da jeste. I mislim da vam treba gutljaj vina. Vama treba plesa i smijeha.
Kladim se da se ne smijete previše.
Analizirala gaje zbunjujuće točno. To mu se nije sviđalo.
Nisam se baš mnogo zabavljao u životu.
Oprostite, reče ona, kažnjena. Bila sam nametljiva. Molim vas, oprostite mi.
Kako se zovete? Kako vam mogu oprostiti ako ne znam kako se zovete?
Zovem se Ruta Sonnenberg.
Opraštam vam, Ruta.
Kako se vi zovete?
Nije odmah odgovorio jer je imao više imena. Jedno od njih bilo je ime dječaka
koji je živio u Zamenhofovoj ulici u Varšavi. Drugim imenom predstavio se
Britancima, nadajući se da će oni povjerovati kako je on palestinski Židov koji se
slučajno zatekao s pogrešne strane granice i kojega je potrebno repatrirati.
Odmah su uočili tu glupost i smjestili ga u zatočenički logor na Cipru. Zatim, tu je
bilo i ime što mu ga je dao Haganah kad je postao agent, prije deklaracije o
nezavisnosti. Zadržao je to ime. Njime se služio u javnosti u novom Izraelu već
dvanaest godina.
Odjednom shvati da je njezina glava podignuta postrance i da ona čeka odgovor.
Zar nemate imena, payos momče?
Imam ime.
Ne želite mi ga reći?
Zovem se David... Reče joj prezime koje mu je dao Haganah.
David. Kralj David. Ona se nasmija. Sviđalo mu se kako se smije jer je njezin smijeh
otkrivao njezin karakter. Smijeh joj je bio umiljat i donosio je radost. U njemu je
bilo radosti. Zaljubio se u taj smijeh i pozvao je na šalicu čaja nadajući se da će ona
sa sobom ponijeti taj zvonki smijeh. Proveli su nekoliko sati zajedno u kavani i
brbljali o beznačajnim stvarima. On je samo sjedio, ne planirajući ništa, ne
nadajući se ničemu, jednostavno obuzet njezinom nazočnošću. Na njega nisu
snažno djelovale ni njezine krupne crne oči niti njezina tjelesna ljupkost. Nije to
bila ni njezina inteligencija, iako je bila obilno obdarena njome.
Sviđala mu se njezina dražesnost, no uporno je razmišljao o njezinoj čvrstoći.
Kombinacija jednoga i drugog bila je obeshrabrujuća. Reče sebi da je to prolazna
zabava, da je više nikad neće vidjeti. Da je, eto, zanimljivo pogledati kroz
iskrivljenje u postojanju i pažljivo promatrati osobu koja živi na drugom planetu.
A onda prizna sam sebi da laže. Znao je da će ga biti potrebno fizički izbaciti iz
kavane prije nego što bi se drage volje sam želio odvojiti od nje. Morali bi ga
batinati ako ga žele spriječiti da bude s njom. Pa ipak, nije joj to mogao kazati.
Unatoč činjenici što se majstorski koristio riječima -osobito ako je tema bila
pravna - jedva je uspijevao suvislo govoriti. Nije mogao završiti ni jednu započetu
rečenicu. Zamuckivao je. Njegov um je bio šupljina koja je čekala da bude
ispunjena. Ona je to osjetila i uglavnom sama govorila, a njemu je ostavila
dovoljno prostora da može ubacivati primjedbe. Ostali su zajedno sve dok nije
došlo vrijeme da se kavana zatvori. Neprekidno se nakašljavao, spremajući se reći
ovo ili ono, ali mu nije uspijevalo. Ona ga je neprekidno promatrala zbunjujućom
mješavinom znatiželje i naklonosti, pomiješane sa suosjećajnošću s njegovim
bezimenim patnjama. Govorila je o mnoštvu stvari: o knjigama i političarima, o
opasnosti od rata koja se ocrtavala u daljini, o cvijeću, o oceanu. Voljela je ocean.
Voljela je sve što je povezano s vodom. Reče mu da voli plutati u Crnom moru.
Upita ga je li vidio Masadu. Odgovori joj da nije. Reče mu da jednom moraju
zajedno otići tamo. Da, trebali bi, složi se on. Zajedno, reče.
Tri mjeseca kasnije stajali su pod baldahinom i razbili čašu. Tada je ponovno
naučio plesati. Plesao je i ples je učinio da proplače na svom vlastitom vjenčanju.
Nitko to nije komentirao jer su znali da je preživio Shou.
Proljetna večer. Kuća u Ramat Ganu obojena ružičastom bojom. Nebo na zapadu
prelijeva se u duginim bojama. Povjetarac s mora. Negdje u susjedstvu peče se
kruh. Dječji uzvici izlijevaju se niz ulicu. Židovska djeca koja se dovikuju na
hebrejskom kao da to nije bio ponovno izumljen jezik.
Ispružio se na ležaljci u sjeni bademova stabla. Ruta iziđe na terasu noseći dvije
čaše od mliječnog stakla zelene boje poput limete u kojima je zveckao led. On
podignu ruku i mahnu joj. Imao je sumoran dan u uredu. Eichmanov proces bio je
u tijeku, a on je bio pomoćnik tužitelja i na njemu je ležao teret prikupljanja
dokaza. Bio je zadužen za fotograf-»sku dokumentaciju.
Ona mu priđe. Njezina pojava bila je jaka suprotnost fotografijama užasa, onim
gomilama nepomičnih lica, udova, trupova, čvrsto isprepletenih poput uzica u
onoj dječjoj igri kad ih premještaju između prsta dvaju igrača, ali ovaj put u
uvećanom mjerilu, osam puta deset metara, smrt u crno-bijeloj tehnici. Bila je
preplanula, punašnih usana, gledala ga je nježnim i nestašnim pogledom, suknja i
bluza na njoj bile su žućkastobijele boje nalik boji morske školjke.
Ona mu dade čašu. On se ponovno ispruži na ležaljci i zatvori oči. Ona ga pogladi
po kosi koja mu je pala na čelo i ukloni je s njega, razveza mu kravatu i skinu mu
cipele. Zatim otkopča sićušne naušnice od nefrita.
Večera je skoro gotova.
Što imamo za večeru?
Ribu. Latke. Dinju. Miriam nam je poslala brazilske kave. Danas je stigla poštom,
upravo na vrijeme za moga umornog muža.
Upravo na vrijeme.
Kakav je čovjek, taj Eichmann?
On je najobičniji čovjek kojega možeš zamisliti.
Zar mu na usta ne izbija pjena?
Refleksivan je tip. Govori odmjereno.
Razgovarao si s njim?
Danas sam ga prvi put susreo. Morali smo dokazati autentičnost nekih fotografija
što su ih Amerikanci snimili u VVobbelinu. Britanci su pribavili još više fotografija
iz Ber-gen-Belsena. Potvrdio je autentičnost svih fotografija.
Jesi li bio prisiljen vidjeti koju fotografiju iz Treblinke?
Jesam.
Oh, Davide, reče ona gladeći mu ruku.
Iz Treblinke, Oswiecima i Belzeca, kao i iz drugih logora. Popis je više nego
dugačak. Američka obavještajna služba pronašla je i nešto dosad nepoznatih
arhivskih snimaka u nekom skladištu. Dobili smo ih od njihova veleposlanstva.
Kutije i kutije tih fotografija. SS je očito uživao u čuvanju albuma za uspomenu.
Fotografije iz Treblinke. Jesi li... prepoznao koju od žrtava?
Moju majku? Moga oca? Moju braću? Moje sestre? Ne. Ta lica nisu mi ništa
značila. Ruto, to je bilo nevjerojatno. Sva lica bila su nalik jedno drugome, bila su
lišena osobnosti. Ljudske maske u životu i u smrti.
To je užasno.
Ništa nisam osjetio. Kako je to čudno, gledati to i ništa ne osjećati. Postaje
nemoguće razmišljati o zlu takvih razmjera. Mozak se, nakon što je prekoračio
neku granicu, jednostavno isključi. Na neki način, nacisti su pobijedili. Pretvorili su
žrtve u statistiku, čak i nama se tako čini. Ne govori tako. To nije istina.
U intelektualnom smislu, slažem se s tobom. To nije istina. Filozofski, pak, ja sam i
dalje užasnut njihovim zlodjelima. Ali, ne možeš to dugo podnositi, prije ili kasnije
počinje te izjedati iznutra.
Možda bi to trebao prepustiti nekom drugom. Postoji još mnogo poslova za
čovjeka tvojih sposobnosti. O tebi kruže svakakve glasine. Ona mu se zaprijeti
prstom, peckajući ga.
Kakve glasine?
Govorka se da te pripremaju za nešto važnije. Šefica mog odjela, prijateljica
supruge ministra pravosuđa, kaže kako je čula da ćeš postati ministar za manje od
deset godina.
Želim ostati u ovom procesu do kraja, Ruto. Želim vidjeti ovog nitkova na
vješalima. Ako je Bog umro u Osvvieci-mu, Eichmann će poći za njim na vješala u
Jeruzalemu.
Pssst! reče ona stavljajući mu prst na usta. Pripadala je onom soju sabri koje su na
neki poremećen način vjerovale u Boga i smatrale da Bog mora intervenirati u ovo
stoljeće upravo u obliku cionizma. Unatoč tomu, zadržala je trag bogobojaznosti
koji je naslijedila od svojih sefardskih predaka.
Te je noći njihova spavaća soba bila tropski vrt. Utjeha tijela. Sjedinjenje
putenosti. Radost putenosti. Putenost više nije gladovala. Oboje su zaboravili na
jame ispunjene mrtvim tijelima.
Probudio se vrišteći i teško dišući u maloj i vreloj spavaćoj sobi u Ramat Ganu.
Pssst, pssst, reče mu.
Oni su pobijedili, Ruto.
Oni su izgubili. Pobijedili smo ih. Bog ih je pobijedio. Gdje je Bog?
Ona uze njegovu ruku i povuče je preko svoga trbuha. I Jahve, Bog, zasadi vrt na
istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd
san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od
rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku.
Povjetarac je jecao kroz sobu, noseći sa sobom miris mora i limunova cvijeta.
Mi smo zivig, reče ona. Mi smo izabrani jedno za drugo, par kojega je blagoslovilo
nebo. Podarimo ovome svijetu dijete, ti i ja, zajedno.
Premda su već dugo bili u braku i bili iskusni ljubavnici i iako im tjelesnost nije
predstavljala nikakvu tajnu, te ju je noći poljubio poljupcem koji je bio prvi
poljubac stvorenoga svijeta. Zatim muškarac i žena postadoše jedno tijelo sa
strašću koja je nadilazila sve prijašnje strasti. Oni se priljubiše jedno uz drugo -
bijahu oboje goli - čovjek i njegova žena - ali ne osjećahu stida.
Nakon mjesec dana ponovno mu je uzela ruku i pritisnula je na svoj trbuh.
Ovdje unutra je Božji odgovor tebi, Davide. Ovdje živi dijete. Načinili smo ga od
tvojega i mojeg tijela.
Držao ju je i znao je da je dobro. Radost tijela. Radost srca. Radost duše. Imao je
sve te radosti u Ramat Ganu.
Pobijedili smo, reče ona.
Nekoliko tjedana kasnije eksplodirala je bomba koju su postavili teroristi i ozbiljno
su započele besmislene godine. Ilija se strese.
Otada je prošlo isuviše mnogo vremena. Najugodnije uspomene - kao i one koje
su bile gorke kao sama smrt -sve su one jedna za drugom potonule pod valovima
iscjeljenja koje je došlo s vjerom. Ali, iscjeljenje nije izbrisalo trajan osjećaj
gubitka, jaz što ga je za sobom ostavio amputirani brak, svijest o tome da je čitav
svijet bolan od napu-štenosti. Vjera je obuzdala nasilje njegovih emocija. Ona je
deaktivirala njihovu moć koja je prijetila da ga baci u očajanje. Ali tuga je ostala.
U asiškoj noći ta se ljudska usamljenost urezala u njegovu dušu oštrije nego ikad
prije. On ustade iz kreveta i ode do prozora. Ovdje-ondje na nebu je bilo razasuto
nekoliko zvijezda. Puhao je topao povjetarac koji je donosio miris usjeva. Vrtne
prskalice psikale su u vinogradima. Usamljenost ga je ujedala za dušu poput krika
u noći. Pokušao je u sebi pronaći neku riječ koja bi mogla odgovoriti na taj krik, ali
nađe samo prazninu. Piljio je u noć kao da snagom volje želi prodrijeti u njenu
zagonetku. Je li odgovor bio u odsutnosti svjetla? Samo utoliko što je tama
ukazivala na svjetlo koje nedostaje i bila nijemi svjedok onoga što će se vratiti sa
zorom. Možda je samo želio utvrditi da odbacuje iluziju. Da želi reći: Gledat ću te
netremice dok ne odvratiš pogled.
Nisi pobijedila, naposljetku glasno reče i vrati se u krevet.
* * *
Te noći ukazala mu se u snu. Nije ništa govorila. Gledala ga je, a iz njezinih očiju
dolazila mu je ljubav. Bila je sretna. Stajala je u plićaku rijeke. Voda je bila plava i
pjenušava. U pozadini rasla su stabla smokava, badema, limuna, li-mete,
naranača, grejpfruta i šipka, krcata plodovima.
Ona stavi obje ruke na svoj trbuh i sklopi ih u obliku čaše. Ponudi ga čašom svojih
dlanova i on u njima vidje maleno dijete kovrčave kose kako spava.
Ovo je naša kći, reče mu ona, ali nije mogao čuti njezin glas.
Ne poznajem je, odgovori on uznemireno. Poznaješ je. Spava, ali njezino je srce
budno. Gdje je moja majka? povika on. Tvoja majka i tvoj otac spavaju, no njihova
srca bdiju. Oni će ustati u Sudnji dan. Gdje je ona, moja majka?
Ruta pogleda nadesno i prema gore. Njegove oči slijedile su njezine.
Eno tvoje majke, odgovori Ruta. Tvoje nove majke. Dana ti je danas da bi ti
pomogla u poslu koji je pred tobom.
On pogleda gore i vidje ženu odjevenu suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi
vijenac od dvanaest zvijezda.
Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.
I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i
deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda
nebeskih -i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim
rodi, proždre dijete.
I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I
Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A žena pobježe u pustinju gdje
joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.
I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i
anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj
veliki, Stara zmija - imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na
zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.
I začuje glas na nebu silan:
Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!
Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.
Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili
života svog - sve do smrti. Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama,
zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo
vremena!
Ilija pogleda lice žene odjevene suncem i nije se više bojao.
Sva nebesa čekaju da se napune njezinim mučenicima, reče ona.
Uto se vrijeme pogorša, a oblaci jurnuše poput pobje-šnjelih konja, lišće otpade sa
stabala, kao i plodovi njegovi, a more je bjesnjelo.
Nakon toga više se ničega nije sjećao.
* * *
Ilija se probudi s prvim svjetlom. Vidjevši da se don Matteo ne pojavljuje u
dogovoreno vrijeme, on potraži recepcionara. Gdje je don Matteo?
Oh, odgovori mu suhonjavi fratar, opet se borio s đavlom.
S đavlom?
Prior je podsjetio don Mattea na zavjet poslušnosti. Mora ostati u krevetu dok mu
ne iscijele modrice. Modrice? Zar je pao?
Ne, ne, odgovori fratar razdražljivo. Modrice što mu ih je noćas zadao đavao!
Potpuno zbunjen, Ilija pronađe priorov ured i pokuca na vrata. Iznutra se začu glas
koji reče Ammesso! On uđe i nađe se oči u oči s čovjekom u pedesetim godinama
ugodna izgleda, koji je buljio u njega kroz naočale s debelim staklima.
Buon giorno, oče. Vi ste naš gost koji je stigao iz Vatikana?
Jesam.
Kako vam mogu pomoći?
Zabrinut sam zbog don Mattea. Dogovorili smo se da ćemo jutros zajedno slaviti
misu, a on nije došao kako smo se dogovorili. Recepcionar mi kaže da je on...
Nije mu dobro. Nitko ga ne može vidjeti nekoliko dana.
Ali ja jutroa odlazim. Smijem li ga barem pozdraviti? Žao mi je...
Neizostavno moram razgovarati s njim. Sinoć mi je rekao da će naš jutrošnji susret
biti od bitne važnosti za moju misiju.
Nije vam objasnio?
Nije.
Iskreno mi je žao, oče, ali to je nemoguće. Je li na samrti? Nije.
Onda ga moram vidjeti. Tiče se misije u koju me šalje Papa.
Prior odjedanput postade ukočen, od njegovih naočala odbijalo se svjetlo.
Na brizi mi je čitava zajednica. Ne smije se dogoditi da se čitav samostan raspadne
zbog jednoga jedinog fratra, pa makar ga Bog na poseban način obdario. On ima
svoje zaduženje od Boga, a ja imam svoje. Molim vas, shvatite to. Ne mogu vam
dalje objašnjavati.
Ilija iziđe iz ureda smeteniji nego ikad. Nakon stoje sam slavio misu u kapeli, on se
zaputi u blagovaonicu.
Jakov mu donese doručak.
Danas ti ideš?
Odlazimo nakon doručka.
Jakov ispuži ruku i oni se rukovaše.
Doviđenja, oče. Hvala ti što moliš za mene. Ja bolje. Mislim da moja obitelj u
nebu.
Drago mi je da se bolje osjećaš. Molimo i dalje jedan za drugoga.
Gorostas je micao glavom gore-dolje, ali ničim nije pokazivao da kani otići.
Jakove, znaš li što se dogodilo don Matteu?
Čujem da on ozlijeđen. Ima rane na sebi. Liječnik doći. Don Matteo u krevetu.
Želio bih ga vidjeti.
Nitko ga ne može vidjeti.
Zašto?
Prior kaže ne.
Gdje je don Matteova ćelija?
Daleko, odgovori brat gledajući ga znatiželjno.
Znam da ne smiješ prekršiti zavjet poslušnosti. Ali ja također imam zavjet
poslušnosti. Papa mi je rekao da moram razgovarati s don Matteom.
To je dobro, zbunjeno reče Jakov.
Sjećaš li se što si osjetio kad sam ti stavio ruke na glavu i kad smo molili?
Nikad to zaboravim.
Moja duša treba don Mattea na isti način. Trebaju mi njegove ruke na glavi.
Jakov je neko vrijeme razmišljao. Rekao ti Sveti Otac? Vjerujem da Sveti Otac to
želi.
To je teškoća. Ja se zavjetovao na svetu poslušnost. Ti se zavjetovao na svetu
poslušnost. Ali ta dva zavjeta sudaraju se.
Oni se sudaraju samo onda ako bezglavo jure jedan prema drugome. Ako moj
zavjet poslušnosti zaobiđe tvoj, onda nema sudara.
Razmislit ću o tome, oče.
On se zaputi prema kapeli. Vratio se za pet minuta i reče mu ozbiljnim glasom:
Odvedem te do njegove ćelije.
Ilija je morao trčati kako bi uhvatio korak s dugačkim koracima mladog fratra koji
je nervozno grabio kroz labirint hodnika i kroz mnoga krila samostana. Nisu susreli
ni žive duše. Naposljetku stigoše do jednoga pokrajnjeg hodnika blizu stražnjeg
dijela samostanskog kompleksa. Vonj-ao je po starini i zapuštenosti.
Stani ovdje kraj ovih vrata. Ja ići. Tako, nema sudara.
Nema sudara, Jakove. Hvala ti i Bog te blagoslovio.
Savršena radost, oče!
On obzirno pokuca na vrata. Iznutra je čuo slab glas i on uđe.
Bio je prestravljen onim što je vidio. Bila je to sićušna ćelijica u kojoj je bio samo
stolić za umivanje, klecalo, zidna kapelica s kipićem Blažene Djevice Marije i
raspelo. Iza vrata nalazio se u bijelo obojeni bolnički krevet, s kojega se obilato
ljuštila boja. Na krevetu je ležalo tijelo s ispruženim rukama sa strane. Kad se lice
okrenulo prema njemu, on teško uzdahnu.
Lice je od čela do brade bilo prekriveno plavkastopur-purnim modricama. Ruke
koje su virile iz rukava bolničke haljine također su bile nagnječene. Dlanovi su mu
bili u zavojima i kroz njih su se vidjele smeđe modrice.
Moj anđeo mije kazao da će vas Jakov dovesti ovamo.
Don Matteo! Sto vam se dogodilo?!
Nije to ništa, ništa.
Baš i ne izgleda da nije ništa. On privuče sjedalicu krevetu.
To je uobičajeno. Trebao sam znati da će se dogoditi. Ne razumijem vas.
To je dobar znak. Nemojte se toliko brinuti, sine. Oče, ponovno vas pitam, što vam
se dogodilo? Imali ste nezgodu. Jeste li odnekud pali? Da, pao sam.
Iza vašeg odgovora krije se mentalna rezerviranost. Razjasnite mi.
Ne treba govoriti o tome. Dovoljno je da vas je Bog doveo ovamo. Sve je u redu.
Je li vas netko ozlijedio?
Netko me ozlijedio. No sad je to gotovo.
Tko vas je ozlijedio? Neki luđak? Je li krivac kažnjen?
Krivac će biti kažnjen na Sudnji dan.
Ilija sjede, buljeći u njega i teško dišući. Bio je ogorčen.
Promatrao je lice starog svećenika i vidje vjekove i vjekove mudrosti na njemu.
Zatim pogleda starčeve ruke u krvavim zavojima. Pogleda i njegove noge. I one su
bile u zavojima i prepune mrlja.
A onda mu odjedanput sve postade jasno.
Zašto šutite, sine moj?
Ilija nije mogao odgovoriti.
Bojite li se?
Da.
Bojite li se zadaće koju vam je povjerio Gospodin? Da.
Bojite li se da ćete biti razočarani? Da.
Bojite se da ćete biti zavedeni da služite neprijatelju? Da.
Fratar mu postavi još nekoliko sličnih pitanja i Ilija shvati da mu je proniknuo u
dušu.
Nemate snage za tu misiju? zaključi svećenik.
Nemam snage. Rim je učinio pogrešku. Za ovu misiju potreban je svetac.
Rim nije učinio pogrešku.
Ja sam satkan od slabosti. Izgubio sam vjeru. Izvana, učinit ću sve što mogu, ali
nisam siguran da mogu bilo što postići. Posve suprotno. Bojim se da ću učiniti
samo još veću štetu.
Zašto tako mislite?
Ne znam.
Svećenik ste toliko godina, a ne znate.
Iskreno vam kažem, oče, ne razumijem što se posljednjih nekoliko dana događa u
mojoj duši. Osjećam se manje spreman nego ikad.
Dobro je što ste svjesni svoje slabosti.
Za ovu zadaću potrebna je snaga.
Ne. Potrebna je slabost.
Kako mislite? Zbunjujete me.
Upravo to vam je Franjo htio pokazati. Vaša snaga je u vašoj slabosti.
Ilija ni ovaj put nije znao što bi odgovorio.
Vi ste čovjek koji je pretrpio mnoge nesreće. Još od djetinjstva zli ljudi nanosili su
vam teške nepravde. U duhu vidim malenog dječaka u crnom odijelu. On pleše za
Boga. Pun je radosti. Vatra ga pokušava proždrijeti. No on bježi i neki ga čovjek
spašava. Zatim bježi po čitavom svijetu. Međutim, on zaboravlja plesati. On gubi
radost.
Točno ste opisali moju mladost.
Zatim doživljava težak udarac. On voli jednu ženu. Ona je jedina velika ljubav
njegova života. Ona je za njega sam život. On više ne vjeruje u Boga. Vjeruje samo
u tu ženu. Ona je dobra, ali je njezino poznavanje istine ograničeno. Ona ga voli. U
njezinoj maternici je dijete koje su zajedno začeli, čovjek i njegova žena.
Sad ste opisali moje rano muževno doba.
Žena umire. Dijete u njoj također umire. Njih dvoje odvedeno je na mjesto gdje
vlada radost, ali mladi muž i otac osjeća kako tama ovoga svijeta sve više prodire u
njegovu dušu. On je gnjevan na Boga. On misli da mrzi Boga i kaže da on ne
postoji. Ispunja svoj život hrabrim djelima.
Uspinje se na vlast u jednom narodu na Istoku. Upravo u trenutku kad mu se nudi
potpuna moć, on dobiva poruku. Kakva je bila ta poruka?
Bila je to riječ ljubavi iz njegove prošlosti. Riječ žrtvene ljubavi. To je nešto
potpuno neočekivano za njega. To ga uznemiruje, to uzdrma njegovo povjerenje u
vlastite sudove. On napušta put koji ga je vodio prema moći. On luta bez cilja i
osjeća se posve sam. On je prazna školjka. Naposljetku, dolazi na Ilijino brdo i
ondje se želi baciti s visine u provaliju. Na toj visini on vidi zgradu koja je poput
usamljene tvrđave, posljednje pribježište u moru bijede i besmis-la. Bez ikakva
razloga on se odjedanput sjeti sebe kao malenog dječaka. Na trenutak - samo na
trenutak - on osjeti provalu radosti. Sjeti se svog plesa pred prijestoljem Božjim.
Odlučuje pružiti posljednju priliku tom odsutnom Bogu. On pokuca na vrata te
zgrade i ondje nađe ljude gdje žive zajedno u miru. Različite ljude, siromašne,
bogate, hrabre, kukavice, pametne, tupe, svece, grješnike. Oni obrađuju zemlju i
mole. Siju i žanju. Slušaju glas Božji. Slušaju u mraku. To su oni koji vjeruju onkraj
svakog vjerovanja, kad više nije moguće vjerovati.
Oni ga pozovu unutra. On ostane jedan dan, dva dana, tjedan, mjesec. Više se ne
želi baciti s klisure. Postavlja nova pitanja. Shvati daje dotad vidio samo dio
stvorenja. Mnogo je godina gledao u mrak i izgubio svaku nadu da će doći zora.
Sad mu je načas dano da vidi odsjev ljubavi koja je sama ljubav. Isprva mu nije
dano da vidi mnogo te ljubavi. Isuviše je krhak za to. Unatoč tomu, on shvati da je
postojanje nešto mnogo, mnogo više od onoga što je pretpostavljao. On se svađa,
on sumnja, on razmišlja, on se hrve s Bogom.
Oče, ne govorite više. Znam da govorite o meni.
Fratar kimnu glavom i Ilija osjeti kako ga preplavljuje val ljubavi iz starčeva srca.
Maleni dječak koji pleše u crnom odijelu i s krznenom kapom na glavi, nastavi
fratar, izabranik je Božji. On je glavnja koja je izvađena iz vatre. On je duša koja je
od svoje najranije mladosti čeznula za Istinom. Zbog te čežnje trpio je mnoge rane
radi Boga, a da nije ni znao za to. Sad znam.
Trpjet ćete još mnogo rana radi Njega. U meni nema snage. Tako mora biti.
Prošle noći preplavila me je tjeskoba kakvu nisam osjetio godinama. Jasno sam
vidio sve što sam izgubio. Moju obitelj. Moju ženu, moje dijete. Osjećao sam se
kao da padam u bezdano jezero tuge.
Iznad nas je more radosti. Vidjet ćete ga. Poći ćete prema njemu, a ono će se
zaputiti k vama. Nije li vam žena odjevena u sunce govorila o tome? Vidio sam je u
snu gdje dolazi k vama.
Jest, gušio se od ganuća.
Zašto se bojite? Ona je s vama. Njezina misija je poput vaše, satrti glavu zmiji koja
se omotala oko svijeta. Vi ste oruđe kojim će biti uništena zmija kad se bude
spremala zavesti samu Kuću Božju. No njoj se ni jedan čovjek ne može
suprotstaviti bez božanske pomoći. Gospodin je toj ženi za Sudnji dan namijenio
ulogu koju ne bi mogao izvršiti ni jedan drugi čovjek, pa čak ni naš Papa koji je
poput sveca. Ona ga krijepi isto onako kako krijepi vas, milostima što joj ih daje
njezin Sin. Ona će vas zagovarati i štititi. Ona je i sluga, ali najveća od svih slugu,
jer je nosila Janje u vlastitoj maternici.
Neprijatelj je ubio to Janje.
Vi znate kako se to završilo.
Janje je nadvladalo smrt.
Da. Ali, najprije je trebalo umrijeti.
Zašto je trebalo umrijeti? Zašto je moja žena umrla? Zašto ste vi pokriveni
modricama?
Zato što smo u pravom pravcatom ratu.
To nije u redu!
Svećenik ste toliko godina i možete to kazati? Naravno da nije u redu. Križ nije u
redu. No naš Gospodin ga je uzeo i pretvorio ga u velik znak koji đavao mrzi više
od svih znakova. Svaki put kad prihvatimo nositi taj križ i biti prikovani na njemu,
vjerujući protiv svake vjere - kad zbog naših bolova više ne možemo vjerovati -
upravo tada ga pobjeđujemo. Uz pomoć krvi Janjeta!
Sto znače te modrice?
Nije potrebno da znate, brate.
Mislim da ih nosite zbog mene. Recite mi istinu.
Stari fratar uzdahnu.
Bili ste iscrpljeni kad ste došli ovamo. Neprijatelj zna za vas i vidi da se
približavate, iako ne shvaća zašto vas Krist šalje u ovu misiju. On samo vidi da su
njegovi planovi ugroženi, ali ne može ni pretpostaviti čime. On ništa nije sposoban
naučiti.
Vi ste umjesto mene primili udarce.
Tražio sam pomoć od Gospodina. Tražio sam da se dio napadaja namijenjenih
vama preusmjeri na mene.
Ali, udariti na čovjekovo tijelo! Kakav je smisao toga?
Neprijatelj bjesni. On pokušava zaplašiti. On vas želi uplašiti. Njemu najčešće nije
dopušteno plašiti duše nečim što se može vidjeti. On najčešće radi u tišini.
Najdjelotvorniji je kad je nevidljiv. Bog povremeno dopušta đavolu da se posluži
grubim oružjem kako bi se na taj način pokazao u svom pravom svjetlu. On ne
propušta takvu priliku, iako zna da mu tlo izmiče pod nogama kad se otkriva. No
njegova zloba je tako velika da ne može odoljeti.
Molim vas, molite za mene, reče Ilija slomljenim glasom. Bojim se.
Vidite li ove rane? Ove modrice?
Vidim.
One su moja radost. Bol je vaša radost?
Bol sama po sebi nije radost. Ona je jednostavno bol. Ali, značenje boli, to je
radost.
Ilija položi glavu na krevet uz fratrovu ruku. Molim vas, molite za mene.
Don Matteo se s golemim naporom okrenu prema njemu i položi ruke na Ilijinu
glavu. Molio je i Ilija osjeti kako kroz njegovo tijelo struji toplina.
Idete u lavlje ždrijelo, reče mu starac. Ne smijete se bojati. Neka bude mir s vama i
imajte povjerenja u Boga. Vjerujte u Oca i Sina i Duha Svetoga.
Neko vrijeme ostadoše nepokretni. Zatim don Matteo pokaza prstom na zidnu
kapelicu.
Dodajte mi svete moći. Ondje, pokraj Naše Gospe. U mjedenoj kutijici su.
On pronađe moćnik u podnožju kipića. Bila je to posve obična okrugla kutijica
veličine kutijice za tablete.
Donesite je ovamo.
Ilija učini kako mu je rekao.
Otvorite je.
Unutra je bio tamnosmeđi komad drveta. Ovo je relikvija pravog Križa. Poklanjam
vam je. Sad je vaša.
To je preuzvišen dar!
To je istina, reče tužno fratar. On je toliko uzvišen da ga mi možemo samo
nedostojno nositi. Pa ipak, uzmite ga, sine moj.
Nosit ću ga blizu srca. Hvala vam, oče.
Znate li što kažu rugaoci: kad bi se na jednom mjestu sakupile sve navodne
relikvije Križa, od njih bi se moglo sastaviti deset križeva?
Čuo sam.
Znate li da je to laž? Kad bi se sve relikvije pravog Križa za koje se danas zna
sakupile na jednom mjestu, od njih se ne bi mogao sastaviti ni jedan jedincati križ.
Shvaćate, rugaoci mrze Križ. Križ je sablazan. Oni ga ne mogu shvatiti. Zato oni i ne
mogu vjerovati drugo nego da u njega vjeruju praznovjerni i lakovjerni katolici.
Tko je tu zapravo lakovjeran?
Dabome. A sada, sine moj, moram vam reći da je ova trijeska drveta namočena u
krvi Janjeta. Znam to pouzdano. Položio sam ovu relikviju na neizlječive bolesnike i
oni su bili iscijeljeni. Demoni vrište i bježe kad to vide.
Oče, zašto vas ova relikvija Gospodinova Križa nije zaštitila od zloga?
Obično, on mrzi znak križa, a najviše pak mrzi komadiće koji pripadaju pravom
Križu. Ali, ovdje nije riječ o običnom demonu kojega je moguće lako otjerati
riječima. Osim toga, Gospodin je dopustio da iskusim neke od udaraca koji su
pogodili Njega.
U tom trenutku uz cviljenje se otvoriše vrata što su izlazila na hodnik i u ćeliju uđe
fratar. O vratu mu je visio stetoskop, a u rukama je nosio poslužavnik s lijekovima.
Izraz zaprepaštenosti prijeđe preko njegova lica.
To nije dopušteno, uzviknu on. On se mora odmarati! Don Matteo, prior je izričito
zabranio...
Don Matteo načini znak križa na Ilijinu čelu i donekle podsmješljivim pogledom
promatraše kako brat liječnik posve nediplomatski izvodi Iliju iz sobe.
Svakako posjetite katedralu u Orvietu! poviče za njim don Matteo. I javite mi se
pismom, sine moj.
VI.
Napulj
Morao je nekoliko puta pokucati na vrata Billyjeve sobe prije nego što se iznutra
čulo mrmljanje.
Billy nije sretan. Billyija užasno boli glava. Billy se ne osjeća dobro. Billy popije
mnogo kave, onda bude bolje. Vidimo se na parkiralištu u devet sati.
Ilija ostavi pisamce u kojemu pozdravlja don Mattea. Zatim napisa drugo za
gorostasa.
Dragi brate Jakove,
Ovaj dar izrezbario je član moje zajednice. Dao mi ga je na dan moga ređenja. On
je arapski kršćanin. Izgubio je obitelj tijekom bombardiranja palestinskog logora
od strane izraelske vojske. Oni koji su sve izgubili pripadaju pobratimstvu duha.
Preživjeti znači patnju koju može shvatiti samo onaj koji je i sam preživio. Ja sam
također izgubio obitelj. Masakrirana je u Poljskoj tijekom rata. Nitko nije
pošteđen. Samo ja. Ja sam kršćanski Židov. Čitav život se pitam zašto je Bog spasio
mene, a ne njih. To je najteže od svih pitanja. Ali, Bog će odgovoriti na njega.
Vjeruj to. Bog će na njega odgovoriti. Vjerujem da naša patnja, kad je ujedinjena s
Isusovom patnjom, može pomoći u spasenju duša. Molim za tebe. Molim te da i ti
moliš za mene.
U Kristu, istinskom Spasitelju svijeta,
Otac Ilija.
On stavi drveno raspelo u omotnicu. Iako baš i nije bilo neko umjetničko djelo,
brat Magarac ga je izrezbario s ljubavlju. On je bio prvi od palestinske braće koji ga
je prihvatio.
Oče, pogledajte ovaj križ koji sam napravio za vas. Izradio sam ga od drveta koje
raste u Betlehemu. Sam sam odrezao komad drveta s njega. Oh, ne biste vjerovali
koliko sam morao platiti tom bogatom trgovcu maslinama koji mi je rekao da je
on vlasnik toga stabla. Kako netko može biti vlasnik Gospodinova stabla, pitam ja
vas? Ovo stablo je sjeme sjemena stabla što je raslo pokraj betlehemske štali-ce.
Dijete Isus blagoslovilo je ovo stablo one noći kad je bježalo pred Herodom. Ono
je oprano u krvi dječice koja su pobijena. Ovo je sveto drvo!
Iz vjere malenoga brata, koja je bila jaka poput magarca, i jednako nepredvidljiva,
nitko nije mogao istjerati stanovita uljepšavanja crkvenog nauka. Je li mistika
ovoga raspela bila tek puko praznovjerje? Pobožna izmišljotina? Ili je to bila
književna domišljatost nepismenih koju su tijekom stoljeća patnje smislili obični
ljudi koji nisu znali drugoga načina da sačuvaju nadu nakon što su Herodovi vojnici
ostavili za sobom svoj krvavi okot kroz povijest? Ipak, rezbarija je bila ikona
otkupljenja koja je stajala na njegovu dlanu kao trajan sažetak milijuna riječi, kao
sažetak cjelokupnog Evanđelja. Taj grubo izrezbareni kipić bio je njegovo najveće
zemaljsko bogatstvo. On ga stavi u omotnicu, ispiše na njoj tiskanim slovima ime
svoga brata iz Hrvatske i ostavi je na portirovu stolu.
Billy je izgledao vrlo loše kada je stigao na parkiralište.
Dobro jutro, monsinjore.
Nemoj me tako oslovljavati.
Izgledaš bolesno. Imaš li groznicu ili možda prehladu?
Grappa, progunđa Billy.
Grappa?
Ah, ti moji prijatelji! Sinoć su me pozvali u svoj stan, nakon zatvaranja Frankijeva
bara. Ponudili su me domaćom grappom. Kao kakva budala, ja sam je popio.
Tako, znači, a danas zato plaćaš cijenu.
Ne gledaj me tim svojim sažalnim osmijehom. Kad bi ti glava bila kao moja, ne bi ti
bilo tako smiješno.
Hoćeš li da ja vozim? Dugo je do Napulja. U redu. Ti vozi, zastenja on, držeći se za
glavu. Ilija sabrano poveze auto izvan grada i okrenu prema jugu.
Nisam bio pijan, da znaš. Popio sam samo čašicu ili dvije, no osjećam se kao da me
nosorog opalio nogom u glavu. Boli te glava? Da.
Što se dogodilo?
Taj bračni par i ja započeli smo razgovor u Frankijevu baru. Osjetili smo uzajamnu
sklonost. Gospođa je Britanka udana za Talijana. Imaju vilu negdje u brdima.
Izvanredno smo se zabavljali, ali oni su se morali vratiti zbog djece. Djevojka koja
im čuva djecu morala se vratiti kući do ponoći, jer u suprotnom, kočija bi se bila
pretvorila u bundevu.
Ilijino čelo prošara se brazdama. Ponekad nije shvaćao Bilh/ja.
Pozvali su me u svoju vilu da popijemo čašicu prije spavanja. Dok je gospođa
vozila djevojku kući, tatica je otvorio bocu toga pića nalik čistom kerozinu. Popijte
gutljaj ovoga, monsinjore, kaže on meni bezazleno poput janjeta. Klipan jedan!
Što je grappa?
To ti je nevjerojatno alkoholno piće koje su mogli izmisliti samo prokleti Rimljani.
Taj momak odvede me dolje u podrum i pokaže mi svoj tajni kotao za pečenje
rakije. Ima vrč zelenog vina tamo dolje. Iz njega strše dvije gole električne žice,
ostaci neke električne lampe. On ih zatisne unutra i u vrču šibnuše iskre. Para se
poče u mjehurićima dizati prema vrhu, vijugajući kroz mnoštvo bakrenih cijevi, i
prije nego što si udario dlanom o dlan, na drugom kraju pojave se kapi
destiliranog alkohola.
Izvanredno.
Aaaar! Ti ljudi su tako domišljati. Podrum je bio nalik radionici doktora
Frankensteina. A sličan je bio i ukus toga pića.
Možda si u času ulio više nego što si namjeravao? Kako si ti dobrostiv. Odgovor na
to pitanje glasi: jesam, ulio sam malo više.
Zao mi je što ti nije dobro.
Osjećam kao da me glava propisno kažnjava. Svaki grijeh izaziva odgovarajuću
posljedicu, zar ne?
Nastaviše vožnju bez riječi, a zatim Ilija okrenu zapadno, prema Orvietu.
Kamo voziš? Napulj je na drugoj strani.
Don Matteo mi je nabacio da krenemo zaobilaznim putem i svratimo do katedrale
u Orvietu.
Zašto? Južno odavde ima tuce katedrala i većina njih podjednako je impresivna.
Jesi li bio u njoj?
Nisam. Prolazio sam pokraj nje jedanput ili dvaput. Je li ti rekao zašto bi trebalo da
odeš tamo?
Želi da nešto vidim. Ali, nisam imao vremena pitati ga što.
Stigli su u Orvieto sredinom jutra. Kiša je kao iz kabla lila po pločniku pred
katedralom. Bilo je svježije nego prethodnog dana, u zraku se osjećala vlaga, a
iznad sivog pokrivača neba čula se grmljavina.
Trebalo im je vremena da im se oči priviknu na tamu u unutrašnjosti katedrale.
Mirisalo je na tamjan i vosak od svijeća. Apsida je slabašno odjekivala tihim
šapatom. Nekoliko starica molilo je krunicu i obilazilo postaje Križnog puta.
Ilija i Billy kleknuše pred svetohraništem, a zatim ustadoše, zureći oko sebe.
Unutrašnjost katedrale bila je lijepa, no nije se mnogo razlikovala od brojnih
drugih katedrala razasutih po Italiji.
No, dakle, gdje je ta velika tajna?
Ovdje. O čemu god se radilo, don Matteo je smatrao da je važno da pođemo
zaobilaznim putem i pronađemo je.
Oni uđoše u pokrajnju kapelu.
Njeni zidovi bili su oslikani s četiri veličanstvene freske u živim bojama i na njima
je, epskom veličajnošću koja se u vrijeme kad su rađene morala doimati novošću,
bio prikazan kraj svijeta.
1499. do 1500., pročita Billy na bronzanoj pločici. Freske je izradio Luca Signorelli.
Tko je to?
Učenik Pier a della Francesce. Michelangelo se divio njegovoj umjetnosti.
Naslikao je apokalipsu.
Ova je vraški odbojna! Ova freska ovdje ima naziv Prokletnici u paklu. Uf! Mrzim
gomilu. Ta gomila ne ide na nogometnu utakmicu. Nipošto ne bih mijenjao svoj
duh za maštu toga čovjeka, ni za milijun funti. To je užasno.
Da. Vjerujem da nas je htio upravo tome poučiti. Užasu prokletstva.
Ovdje kao da su oslikani svi smrtni grijesi. Da vidimo, pokušat ću pronaći pijanstvo.
Dakako, evo ga, odmah do bludnosti. Da vidim lice pijanca. Znao sam! Znao sam!
Posve je nalik meni.
Billyjev pokušaj da bude duhovit nije uspio ukloniti tragičnost koja se nadvila nad
prizorom.
Izgledaju vraški ljudski za moj ukus. Đavoli također.
Ilija ode do druge freske.
Pogled mu privuče središnji lik na slici, lik Krista. Kako je to neobično, pomisli on,
vidjeti lik Gospodina s likom Sotone koji mu šapće u uho i čija ruka ulazi u Njegovu
odjeću, je li ono što se vidi u naborima odjeće Kristova ili đavolova ruka?
To nije bio doslovan prikaz prizora iz Evanđelja, zaključi on; no mogao je biti
umjetnikov maštovit prikaz napastovanja u pustinji? Međutim, bilo je nešto
neobično u načinu na koji se Krist nagnuo prema Sotoni i gotovo se našao u
njegovu zagrljaju, pomnjivo slušajući što mu ovaj govori.
Dugo je promatrao fresku. Odjednom mu njeno značenje postade jasno, kao da
gleda neki prizor kroz leće koje se sabiru u fokusu. Zamućeni oblici stvarnosti
tvorili su oštar i prodoran prikaz moralne katastrofe.
Lik koji je đavao držao u zagrljaju nije bio Krist nego -Antikrist.
Ilija je isti čas shvatio zašto je don Matteo želio da on vidi tu fresku. Sad je znao
zašto mu stari fratar nije želio kazati zašto to traži od njega. Matteo je želio da Ilija
sam otkrije tajnu freske i da, otkrivajući je, shvati mehaniku percepcije.
U što buljiš? upita ga Billy. U Antikrista.
To nije Antikrist. To je Gospodin.
Pogledaj ga pozorno. Moli dok gledaš.
Billy ga posluša i nakon nekoliko trenutaka se strese.
Shvaćam što želiš reći.
Slika kao da djeluje na nekoliko razina, reče Ilija. Na površini, ona nam priča
dramatičnu priču, pripovijetku. Na jednoj drugoj razini, ona je moralna pouka o
grijehu i izdaji. Na trećoj, umjetnik poseže za najdubljim oruđima percepcije u
duši. Umjetnik traži od nas da čujemo nečujan krik, poziv na uzbunu, upozorenje.
Ne natežeš li pomalo smisao svega toga? Zar su slikari iz petnaestog stoljeća mogli
biti tako profinjeni teolozi?
Neki od njih su bili. Neki su bili i mistici. U to vrijeme civilizirani svijet bio je
katolički. Život je bio kratak, a vječnost nadomak ruke. Spasenje i osuda prožimali
su ozračje u kojemu su ljudi živjeli svoj svakodnevni život. Pa ipak, slikar je bio
potaknut upozoriti nas na nešto vrlo važno. Mislim da želi reći da, ako nas tako
lako može zavesti nekoliko poteza slikarskim kistom, ako nas tako lako može
zavesti umjetnost, koja je po samoj svojoj naravi sredstvo iluzije, koliko nas tek
mogu prevariti naša osjetila? Zar Antikrist od krvi i mesa daleko učinkovitije ne
stvara privid dobrote, upravo skrivajući svoju sklonost zlu?
Teoretski. No tada bi doista bio pravi opsjenar.
Ovaj Antikrist jako sliči našim tradicionalnim predodžbama Krista. Sto ako on
oponaša Krista i u svom javnom djelovanju?
Dopuštam, to je posve moguće. Ali ja ne vjerujem da bi čovjek koji je tako zao
mogao tako dugo zaluđivati svi-jet.
A što ako svijet želi biti zaluđen?
Još uvijek bi postojale stotine milijuna vjernika koji bi bdjeli. Oni bi ga uočili.
Misliš? Upravo se nalazimo usred masovnog otpa-dništva od Crkve. U povijesti
Crkve nikad nije bilo tako rašireno gubljenje vjere. Hoće li za nekoliko godina još
uopće biti vjere na zemlji?
Danas si prilično pesimističan, Davy.
Sveto pismo kaže da će, ukoliko se dani ne skrate, biti zavedeni čak i izabrani.
Dobro, pretpostavljam da se može prevariti oko, ali što je s umom? Bilo koji
kršćanin koji je zaslužio to ime mogao bi reći kada taj tvoj hipotetični Antikrist
propovijeda krivi nauk. Zar ne bi mogao?
Ali, što ako generaciji ili dvije prije njegova pojavljivanja zakaže katolička
formacija? Sto ako je formiran čitav jedan naraštaj religiozno nepismenih koji su
nesposobni razlikovati vjersku istinu od vjerskog osjećaja?
U redu. To se može dogoditi. Sad shvaćam što zapravo želiš reći tim svojim ne baš
istančanim načinom. Ti misliš da smo mi taj naraštaj.
Tako je. No ovo remek-djelo šalje nam još jednu važnu poruku.
Čekaj malo, Duh je moćan. On može otkriti stvari koje oko i um ne mogu, ne misliš
li tako? Mislim, čak i kad bi Antikrist uz pomoć privida obmanuo naše oči i kad bi
isto tako obmanuo naš um pomoću uvjerljivih laži, ne bi li negdje duboko u nama
postojala neka tjeskoba? Neko jedva čujno zvonce koje bi neprekidno zvonilo na
uzbunu dok ne reagiramo?
Slažem se. Ali, ti isto tako dobro kao i ja znaš da se taj alarmni sustav može
deaktivirati. Grijesi ga mogu prekriti naslagama i naslagama dok naposljetku
posve ne oglušimo. Dok ne zaboravimo da je on ikad postojao.
Billy teško uzdahnu.
Potrebna mi je šalica kave, objavi on ozbiljnim glasom.
On iziđe, ostavivši Iliju nasamo s freskom.
* * *
S Billyjem za volanom, jaguar je krstario brzinom od sto dvadeset kilometara na
sat autocestom koja se protezala između Rima i Napulja. Ilija je nastojao ne
obraćati pozornost na brzinomjer. Zakopao se u svoj brevijar i molio oficij.
Kad je završio, on zatvori knjigu.
Za pola sata smo u Napulju! uzvikne Billy s namještenim veseljem.
Nastaviše vožnju bez riječi.
Prošavši pored Capue, Billy reče: Nešto nije u redu.
S autom?
Ne. S monsinjorom.
Što nije u redu, Billy?
Nešto tu ne valja, Davy. U Asizu nisam bio svoj. Ne, ne mislim baš tako kako sam
rekao. Hoću reći, bio sam onaj stari ja. Onaj stari nevaljali Billy.
Primijetio sam da se boriš s nečim.
Nisam bio svoj. To me plaši.
Je li to bilo vrijeme kušnje?
Da. No ovaj put to je bilo nešto posve drugo. U pravilu, to je kao da igraš teniski
meč. Čista dosada. Danas sam se deset puta odupro napasti prežderavanja, pet
puta sam odbacio nečiste misli i jedanput sam odbio ogovarati neprijatelja. Jučer,
danas, sutra, svaki dan isto. Neki dani su bolji, drugi gori, no trudim se biti vjeran.
Zaista se trudim.
Dobar si ti svećenik, Billy. Znam to.
Sveti Otac je dobar svećenik. Stato, Dottrina, oni su dobri svećenici. Ti si dobar
svećenik. Alija znam kakav sam.
Osjećaš se potišteno?
Da, prokletstvo, potišten sam. No nije u tome problem. Ja sam debeli, razmaženi
čovjek u srednjim godinama koji nije odrastao. Pokušavam biti dobar. Najčešće i
jesam dobar. Ali, nisam napravljen od građe od koje su napravljeni mučenici.
Nije nitko.
Ma nemoj! Poznajem ja sebe. Ja sam slabić.
Reci mi zašto misliš da si slabić.
Odjurio sam u petoj brzini u Asiz kako bih činio pokoru, molio satima svakog dana,
bio blizak tebi, ohrabrio te. Rekoh sebi: Davy nosi težak teret na leđima i treba mu
paj-daš koji će mu pomoći kad mu postane pretežak. Vrijeme je da se pokažeš,
Billy, rekoh sebi. Znaš li koliko me je to držalo?
Koliko?
Koliko mi je bilo potrebno da uskočim u moderne krpice i pomislim na čašicu. I
prije sam zalazio kod Franki-ja, znaš. Tamo vlada jedno posebno ozračje. Ljudi koji
zalaze onamo nisu loši. Čovjek ne odlazi tamo da bi zgriješio. Odeš tamo na čašicu
whiskeyja s ledom i da bi se družio s ugodnim katolicima. Sve umjereno, dakako.
Asiz je posvećen teritorij. Shvaćaš što želim reći? Odeš tamo da bi ugodno
pročavrljao s bogatim pobožnim Amerikancima, saznao novosti, saznao najnovije
stvari o ukazanjima i mjesnim crkvama - uz te stvari uvijek je vezano mnoštvo
loših vijesti - shvaćaš li što želim reći? Nisam tamo odlazio da bih našao
prijateljicu, da se napijem ili da se pretvaram da nisam svećenik. Trebalo mi je
malo dobre katoličke zabave. Malo glazbe i iskrena i zdrava smijeha.
Je li to tako loše?
Ne baš. Znaš, ja sam veliki obožavatelj Chestertona. Jednom je rekao da je postao
katolik zato što je to jedina religija koja ne vidi proturječje između krigle piva, lule
i križa.
Ilija se nasmiješi.
Bila je to šala, ali u njoj je bilo i nešto istine. Stari Gilbert Keith Chesterton je znao
kad treba postiti, a kad gut-nuti čašu dobra piva. Treba znati odabrati vrijeme. Sve
je u odabiru vremena.
Postoji Božić i postoji Korizma.
Upravo tako! Ono što me brine u vezi s ovih nekoliko proteklih dana jest to što je
nešto u meni reklo: prokletstvo, želim da bude Božić - i nije me briga za Korizmu.
Ovo je vrijeme kroz godinu.
Slušaj me, ovo mislim posve ozbiljno. Znam da je vrijeme kroz godinu. Govorim
metaforički. Otišli smo u Asiz zato što smo se željeli malo povući iz svijeta, zar ne?
Nešto kao mini korizma. Otišli smo tamo kako bismo ojačali, zato što se kuha
nešto prokleto ozbiljno. Ali, dok smo se vozili uzbrdo i razgovarali o duhu sv.
Franje i svemu tome - ne znam zašto, ali to mi je išlo na živce. A to je posve
protivno mojem karakteru. Ja volim sv. Franju.
Bio si iscrpljen kao i ja.
Znam, znam. Posljednjih nekoliko dana doživjeli smo mnoštvo šokova. Ured je
prekriven administrativnim poslovima, nemamo dovoljno osoblja, diplomatska
služba je prokleto minsko polje. No nije riječ samo o stresu.
Pretpostavljam da je riječ o nekoj kušnji.
Da, moglo bi se tako reći. Kad sam iskočio iz auta, nije mi bilo stalo ni do čega
drugoga nego da se dočepam Franki-ja, da se dobro raspoložim, naplešem bi-bapa
na plesnom podiju i da zabavljam zadivljene turiste do sitnih sati. Htio sam da
umru od smijeha. Uspio sam u tome. Nisam počinio nijedan grijeh koji bih trebao
ispovjediti, tehnički govoreći. Ali, ukratko rečeno, nije me bilo tu. Nisam ti bio pri
ruci, Davy. Muka mi je zbog toga.
Možda ti je Bog to dopustio zbog nekog razloga.
Kakva razloga?
Bilo je nekih stvari koje sam morao sam shvatiti, a to ne bi bilo moguće da si ti bio
uza me. Baš ti hvala!
Mislim, da mi se zdesna nalazio mačevalac koji se smije, možda bih bio pomislio
da sam u sigurnosti, a to ne bi bilo točno.
Hmm, e to je već nešto.
Prema tome, vidiš, mislim da si malo prestrog prema sebi.
Posve krivo. Već je vrijeme da počnem biti prestrog prema sebi. Čitav život samo
sebi ugađam. Otkad sam postao religiozan, to ugađanje je zadobilo legitimnu
formu, ali stvar je u biti ostala ista. Više nema preljuba, nema pijančevanja, nema
maštanja o utaji poreza Engleskoj banci. No pokušaj mi uskratiti treću porciju
lazanja i jednu staru prašnjavu butelju suhoga crnog vina, pa ćeš vidjeti. Ilija se
smijuljio.
Samo naprijed, smij se. Smij se ako želiš. Ali, ja moram živjeti s ovim svojim slabim
karakterom, s ovim tijelom, tako vidno okruglim i nadasve neprivlačnim. Ono je
moje, sasvim moje. To sam ja i to mi se ne sviđa.
Billy, Billy, reče mu Ilija, ne možeš me uvjeriti da si takav nitkov. U svom životu
upoznao sam masovne ubojice.
Zaista? upita Billy. Na primjer?
Nekoliko puta razgovarao sam s Adolfom Eichman-nom.
Je V ti to ozbiljno?
Ozbiljno ti kažem. Da ti ispričam o njemu. Bio je discipliniran čovjek. Nije ni pio ni
jeo neumjereno. Bio je inteligentan, tih, skroman, a neki kažu i šarmantan.
Obožavao je Mozarta i volio je ruže. Kriv je za smrt nekoliko milijuna ljudi.
Posjedovao je karakter.
Tako, dakle, hoćeš reći da karakter može služiti dobru, ali i zlu. Jesam li u pravu?
Većina ljudskih kvaliteta može se zloupotrijebiti.
Kamo me to vodi? Ja nemam kvalitetu ni za jedno ni za drugo.
Ilija ga pogleda i reče mu s dozom strogosti: To jednostavno nije istina.
Billy je nekoliko minuta šutio. Kad je napokon progovorio, oči su mu bile pune
suza: Mrzim što sam slabić i što sam toliko debeo.
Svi smo mi slabići. Ja sam slabić u stvarima u kojima ti nisi. Ti si slabić u stvarima u
kojima ja nisam. Taj trn u oku ne da nam da se napuhavamo.
Tebi je na ovom putu bio potreban svetac, gorko reče Billy.
Sa mnom je prijatelj. Ti si bio onaj odabrani. Zar misliš da je Rim pogriješio u
prosudbi?
Rim je učinio veliku pogrešku.
Rim nije pogriješio.
Billy zlovoljno zatrese glavom.
Ti to ne shvaćaš, ali ti si sigurno poslanik Božji. Tijekom ovoga tjedna potvrdio si
mi mnogo toga što mi je On pokazao.
Divota. Pretpostavljam da sam ti poslan kako bih te mogao podsjećati kakav
čovjek ne smije biti. Da, oni su znali da ću ti biti od neke koristi.
Krivo shvaćaš stvari.
Objasni mi, molim te.
Ti želiš biti svetac, Billy. Ali, ti želiš biti svetac na način koji tebi odgovara. Tebi su
potrebne veličanstvene pobjede koje bi ti želio postići svojim mačem; osobito su ti
potrebne pobjede nad tvojim vlastitim slabostima i nedostacima.
Što ne valja u tome?
To je plemenita želja, ali ona isto tako može biti neka vrsta idealizma kojim
prikrivaš oholost.
To je isuviše komplicirano za mene.
Tko je svetac? Onaj koji je poslušan Bogu u svojoj slabosti ili onaj koji od Njega
zahtijeva da ga opskrbi svim mogućim kvalitetama prije nego što krene na svoje
životno putovanje?
Kad tako postaviš stvari, na to pitanje je lako odgovoriti.
Pred nekoliko dana optužio si me zbog romantičnosti. Zar nismo romantičari svi
mi koji želimo sjajan oklop, blistav mač i da naša bella figura privlači mnoštvo
zadivljenih pogleda dok ratujemo za Gospodina?
Stari, zbilja si odvratan.
Govorim istinu. Znam da je to istina jer govorim o sebi.
Ma nemoj, reče Billy slabim glasom.
Usto, uz mnoštvo tvojih izvanrednih darova, ti još imaš i dar šaljivosti. Nasmijavaš
me. Ja sam ozbiljan čovjek, mogao si to primijetiti.
Primijetio sam. Nisi baš šaljiv momak, Davy.
Vidiš, ne možeš si pomoći. Uvijek znaš biti zabavan. To je dar od Gospodina. On
uzdiže srce.
Natjerao sam u smijeh i kardinala primasa Engleske. Bio sam prava dvorska luda.
Bio je žalostan kad sam otišao u Vatikan, no znao je da tamo trebaju malo zdrava
smijeha.
Ne smiješ se ponižavati. Kardinal Državni Tajnik izabrao te je zbog tvoje
inteligencije i poštenja. On zna da voliš Krista i Njegovu Crkvu. On ti vjeruje. Misliš
li da itko vjeruje lakrdijašu?
Možda si u pravu, zamišljeno reče Billy.
Mislim da prošloga tjedna nisi bio podvrgnut samo jednoj kušnji. Prvo, dopustio si
da te odvuku od molitve. Nisi bio rastrzan pokvarenostima budući da neprijatelj
zna da si imun na njih. Odvukao te pomoću opravdanih zadovoljstava.
Opravdanih, ali neprikladnih i neumjerenih.
Imaš pravo. To je bila slabost, obična ljudska slabost.
Ma što ne kažeš! Kako mi je to promaklo?
Moj prijatelju, trebali smo vidjeti da se to približava. Ali nismo. I tako, izgubismo
manji okršaj riječima. No to nam je poslužilo kao izvanredna pouka. I to u pravo
vrijeme, jer prava bitka je tek pred nama.
Izvrsno. A sad mi reci, što je s mojim ostalim kušnjama?
Druga kušnja je zloslutnija. Iskušenje da čovjek sebe zamrzi zato što ne živi u
skladu sa svojim idealom. To je oholost, a ona je veoma opasna. Ona otvara vrata
prema mnogo gorim stvarima.
U redu, kajem se i posipam se pepelom. Što mi preporučuješ za pokoru?
Preporučujem da se zaustavimo u onom restoranu tamo. Svaki od nas pojest će
po jednu porciju lazanja i popiti po jednu čašu piva.
To je pravo mučenje. Ali, zaslužio sam.
Kad su sjeli za stol, Ilija protrlja oči i zijevne.
Umoran si? upita ga Billy.
Noć je bila duga.
Iskušenja?
Da, tipično moja.
Koja su to iskušenja bila? Prošlost. Stara kukanja. Ispričaj mi o njima.
Volio bih ti jednom pričati o njima. Ali, sada su i previše blizu površini, a ni ovo
mjesto nije najbolje za to. Nastavlja se? Nastavlja se.
Prozor kraj njihova stola gledao je na Salernski zaljev. More je bilo crno i
uzburkano, nebo je brzo tonulo.
Koliko ima do marine, Billy? Hoćemo li stići na vrijeme uhvatiti Predsjednikov
čamac?
Imamo i previše vremena. Već smo skoro stigli. Prošli smo Napulj dok si mi
određivao terapiju.
Nisam ni primijetio.
Nisi primijetio Napulj! Očito si umoran.
Koji je ovo grad?
Salerno. Privatna marina toga dase je iza onoga zavoja. Očekuju nas na gatu u
sedam. Putovanje ne bi trebalo trajati ni sat vremena, no sudeći po moru, može
potrajati i duže. Noćas po svoj prilici ne odlazimo nikamo.
Za večerom su izmijenili tek nekoliko riječi. U šest i trideset more je pobjesnjelo i
kiša je lila kao iz kabla. Bilo je očito da putovanje neće biti moguće. Billy ode do
javne govornice i nazva u Capri.
Dobio sam tajnika koji je zadužen za ugovaranje sastanaka. Kaže da je čamac
premalen i da ne treba riskirati. Želi da prenoćimo ovdje i da ujutro vidimo je li se
more smirilo.
Postoji li u blizini neki jeftin hotel?
Ima ih koliko hoćeš. No, rekao mije da bi bilo bolje da ostanemo u spremištu za
čamce. Njegov vlasnik je Predsjednik, a nalazi se pet minuta vožnje odavde. Kazao
mi je gdje se nalazi - na pokrajnjoj cesti iznad marine. Tamo nema nikoga osim
nekoliko zaposlenika. On će im telefonirati i oni će nas dočekati.
Jaguar je polako milio kroz pljusak sve dok nije prednjim svjetlima osvijetlio znak
pokraj nekih vrata na kojemu je pisalo: Zabranjen ulaz! Vlasništvo Centro
Mondiale Commerciale. Na njihovo iznenađenje, kad su im se približili, vrata su se
automatski otvorila. Oni prođoše kroz njih i zaputiše se uzbrdo cestom uz koju su
bili zasađeni borovi kojima je vitlao vjetar. U zid koji je pratio cestu bila su
ugrađena svjetla.
Kuća se nalazila na vrhu zaravanka obraslog travom. Bila je veća nego što su
očekivali, jako moderna izgleda, izgrađena uglavnom od kamena i stakla i
dizajnirana po ugledu na kuće što ih je projektirao američki arhitekt Frank Lloyd
Wright. Vanjska strana bila je osvijetljena skrivenim reflektorima.
Pogledaj, molim te, spremište za čamce, zazviždi Billy.
Kad se zaustaviše, vrata na pročelju se otvoriše i na pokrivenu verandu iziđe
muškarac. Bio je mršav, sjedokos i on im opušteno i učtivo zaželi dobrodošlicu.
Signore Standsby? Signore Schäfer? Uđite, molim. Vrijeme je grozno!
A vi ste...?
Ja sam Roberto i zadužen sam za primanje gostiju. Predsjednik me je zamolio da
vam izrazim njegovo žaljenje zbog toga što vas je doveo u neugodnost. Nada se da
će se sutra susresti s vama na Capriju.
Velika vam hvala.
Znam da ste jeli, reče Roberto, no mogu li vas poslužiti šalicom kave u sobi za
primanje? Imamo i engleski čaj? Konjak? Čaša mlijeka?
Ja ne bih ništa, hvala, odgovori Ilija.
Ali ja sam obeshrabren! reče Roberto, lažno negodujući.
Bojim se da smo danas imali težak dan, objasni Billy. Poći ćemo rano na počinak,
ako nemate ništa protiv.
Ni govora. Pokazat ću vam vaše sobe, a onda, ako želite, možete izabrati zabavu
kakvu želite. Imamo plivački bazen i saunu, ako gospoda žele. Vrtložna kada? Ne?
Video filmovi s festivala u Cannesu?
Ništa, hvala vam.
Moj gazda bit će razočaran sa mnom. Opast će moj ugled što sam ga stekao
zabavljajući goste. Ne, ne date se uvjeriti? Onda, neka bude tako, završi on s
dražesnim osmijehom.
Slušajte me, Roberto, reče Billy stiskajući mu ruku i govoreći tonom koji je Ilija
prepoznao kao romanita, ne bi mi bilo drago da izgubite posao. Donesite mi malo
konjaka i nešto kolača, ako imate.
Imamo kolača, imamo keksa, imamo čokolade, imamo...
Divno. Donesite bilo što, Roberto, tek toliko da nešto popijemo prije spavanja da
nam želudac ne bi neugodno kruliio. Budite tako dobri.
Čovjek iziđe i odmah se vrati zadovoljna izgleda i noseći prepun poslužavnik.
Kružnim stubištem odvede ih do krila kuće sa spavaćim sobama iz kojih je pucao
pogled na ekskluzivnu sobu za primanje što je gledala na more. Kroz debela okna
prozora koji su zauzimali čitav zid dopiralo je hujanje vjetra kroz granje borova. U
svim spavaćim sobama plamtjela je vatra u kaminu.
Veličanstveno je, Roberto. Bilo bi mi drago kad bih ubuduće češće upadao u
ovakve neprilike!
Signore Stangsby, kako se ono kaže na vašem jeziku, vi zbijate šalu sa mnom, ne?
U pravu ste. U kraju odakle sam ja rado zbijamo šalu s ljudima. Nevaljao običaj!
On se glasno nasmija.
Evo vaše sobe. Signore Schäfer će spavati u sobi preko puta vaše, ovdje. Usto, moj
gazda bi me izgrdio kad bi pomislio da sam propustio pozvati vas da vidite njegovu
umjetničku zbirku. Po kući ima mnoštvo značajnih umjetničkih radova. Molim vas,
osjećajte se kao kod kuće; pro-lunjajte kad vam je po volji. Moja žena i ja jedino
smo osoblje ovdje i ja začas odlazim. Mi stanujemo preko puta vrta, u onoj kućici
tamo. Pozvonite na kućni telefon ako vam bilo što zatreba. Želim vam mirnu noć,
vratit ću se ujutro. Doći će moja žena da vam pripravi doručak.
Mnogo vam hvala, reče Billy, pružajući mu ruku. Bilo nam je ugodno s vama. Reći
ću koju dobru o vama na Capri-ju.
Roberto se ponovno nasmija.
Vi Englezi. Vi uvijek, kako vi ono kažete, zbijate šale! Buona notte, gospodo.
Molim vas, osjećajte se kao kod svoje kuće. A domani!
Oni mu zaželješe laku noć i on ode.
Zamisli, Davy, čitava palača na raspolaganju.
Zar se već nisi privikao na velike kuće, Billy?
Vatikan je manji nego što misliš, osobito ako si iskusan. Prevelika prisnost dovodi
do nepoštivanja i sve to. Oh, sviđa mi se ovdje! Prva klasa.
Što misliš, provodi li njegov gazda mnogo vremena ovdje?
Ne bih rekao. Koliko god lijepo bilo ovdje, doimlje se nekako pusto, kao da ovdje
zapravo nitko stvarno ne živi. Ovo je tranzitna kuća između Caprija i Bruxellesa.
Ako je ovo spremište za čamce, jedva čekam da vidim na što sliči čamac!
Osjećaš li se nelagodno?
Ne.
Ja se osjećam.
Što misliš, zašto?
Nemam pojma. To je samo osjećaj.
Taj momak, Roberto, doimao se prilično ljubazno. Učinio mi se više kao vjeran
obiteljski pratilac nego kao unajmljeni sluga. Pretpostavljam da čak i sluge, kad
žive na ovako visokoj nozi, ulijevaju poštovanje.
Ja ne bih upotrijebio taj izraz.
Ti si umoran i to uvijek utječe na tvoje raspoloženje. Treba ti dobar san, momče.
Sjednimo i razgovarajmo. Odjednom se osjećam tako usamljen. U ovoj kući osjeća
se neka neobična hladnoća.
Ja bih rekao da djeluje prilično toplo. Prekrasna je. Tko god ju je dizajnirao, ima
izvanredan ukus. Pogledaj onaj zid tamo s ranim Picassom, ili ovaj tu s
Modiglianijem. Ili Giacomettijev brončani kip pokraj kamina. Kad odemo iz naših
soba, kladim se da ćemo ustanoviti da je ovo religiozno ozračje stvoreno samo
zbog nas.
Pogledaj onaj mramorni kip dolje na kraju hodnika. Opisuje li on neki vjerski
sadržaj? Mislim da je to sveti Se-bastijan.
Tko god bio, proboden je mnoštvom strelica, kao jastučić za igle. A sad mi reci
istinu, je li na njegovu licu izraz smrtne agonije ili orgazma?
Sakupljač umjetnina je eklektičar, reče Ilija, gledajući rastreseno oko sebe.
Davy! Ne bulji u te Afrodite!
Duh mu je postao ranjiv na snagu kojom odišu kipovi i slike. Život u samostanu
ojačao gaje za neke bitke, ali je oslabio njegovu obranu kad su u pitanju neke
druge bitke - osobito kad je u pitanju vizualnost. Samostanski život počivao je na
pretpostavci da se čovjek zauvijek povlači u Božji mir. Samostanski zidovi bili su
podignuti zato da zaštite oči i srce, da zatvore neka od mnoštva vrata kroz koja je
mogla doći napast. Živeći u samostanu, niste upirali pogled u prošlost. U Karmelu
nije bilo televizije, a u časopisima što su ih dobivali bilo je malo fotografija. Žene
su postale nestvarne, puke predodžbe uma. Afrodite pomalo uznemiruju, objasni
on Billyju, ali one ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju.
Jesi li ti napravljen od tvrđe građe negoli ja? Pogled nadesno, momče. Ne obraćaj
pozornost na one gole dame.
Pa ja i ne obraćam pozornost na njih.
Naš nevidljivi domaćin mora zaista biti neka faca. Sto ti sav ovaj probrani ukus
govori o njemu?
Ne bih znao. Površno gledajući, ovo je prelijepa kuća. Čovjek ne treba tražiti
ugodnije mjesto u kojemu bi se osjećao više dobrodošao. Pa ipak, osjećam se
prilično čudno. Sto se zbiva u ovim sobama, pitam se.
Ako će ti to pomoći da se bolje osjećaš, molimo za duhovnu zaštitu.
Billy izvadi grimiznu stolu iz džepa, odmota je i stavi je oko vrata.
Polagano, kao da se bori s nekom neodoljivom silom u sebi, Ilija učini isto.
Dvojica svećenika podigoše ruke u smjernoj molitvi, zazvaše jedan na drugoga
Kristov blagoslov i zaštitu svetih anđela i moljahu kako bi istjerali nečistoga duha
iz kuće.
Tako, osjećaš se bolje?
Osjećam se bolje.
Tek je osam sati. Da stavimo neki film? S ovogodišnjega Cannesova festivala?
Pogledaj, molim te, kolika je televizi-ja.
Više bih volio da zajedno razgledamo kuću. Billy, osjećam...
Nemoj sad opet! Što osjećaš?
Kao da stojimo na rubu klisure.
Pa mi i jesmo na rubu klisure. Arhitekt je tako dizajnirao kuću. A ako Vezuv - koji
vreba tek nekoliko kilometara odavde, ondje prijeko - večeras odluči rigati lavu,
odskli-zat ćemo se pravo u Tirensko more. Upravo u ovom trenutku nalazimo se u
užasnoj opasnosti. Neka te to utješi.
Ilija se nasmiješi.
Možda si u pravu. Preumoran sam i svašta mi se pričinja.
Potrebno ti je malo divertimenta. Kladim se da se vi monasi ne zabavljate baš
mnogo u životu. Nije li tako?
Billy, ti si neukrotiv. Većina stvari koje ti držiš zabavnim za mene uopće nisu
zabavne. Ipak, nešto mi je palo na pamet.
Da čujem, zadivi me.
Predlažem da navučemo naše pidžame i kućne kapute i da jedan drugome
ispričamo po jednu priču.
Nevjerojatan prijedlog, poviče Billy pljesnuvši rukama. Bože moj, kako bih volio da
sam sa sobom ponio Andy-ja. Njemu bi se to svidjelo. No, ništa za to. Mogu mu
ispričati
0 tome kad se vratim kući.
Billy se uvuče u krevet u odjeći koja se zatekla na njemu, nasloni se na brdo
jastuka i polagano pijuckaše konjak i grickaše voćni kolač.
Ilija uđe noseći na sebi stari ogrtač i sjede na stolicu u podnožju kreveta. Vatra u
kaminu s njegove desne strane bacala je blago svjetlo po sobi. Činilo se kao da će
Billy svaki čas izvući medvjedića ispod pokrivača i zavitlati njime prema njemu.
Jesi li pronašao kojeg Rembrandta u svojoj sobi? upita ga Billy.
Samo jedan Watteauov krajolik. A ti?
Nešto zastrašujuće avangardno od nekog Rumunja. Nadrealist. Pogledaj.
Odavde sliči Madoni i Djetetu. Zašto misliš da je nad-realist?
Pogledaj pozornije.
Ilija pođe prema slici, zaustavi se, a zatim ustukne jedan korak unatrag.
Vidiš li što je učinio? Paklenski, zar ne?
Izradio je portrete Blažene Djevice Marije i Djeteta Isusa s minijaturama svih
grijeha za koje čovjek zna. Slika odiše dijaboličnošću.
Proizvod poremećenog Ida. A sada pođi u drugi kraj sobe i pogledaj je izdaleka.
Ilija učini kako mu je Billy rekao. Pogleda sliku izdaleka i namršti se.
Vidiš li?
Vidim. Još jedna optička iluzija. Sad se vidi i treća razina slike koju je postigao
koristeći se sjenama i svjetlom. Sad je to lice golemog demona koji otvara ralje
kako bi progutao Dijete Isusa i Majku.
Tko god da je ovo naslikao, nije dobar čovjek, rekao bih, reče Billy.
Ilija skine sliku sa zida i iziđe iz sobe.
Gdje si bio? Sto si učinio? upita ga Billy kad se vratio.
Pronašao sam jednu sobicu na kraju hodnika. Ostavio sam je ondje preko noći.
Ilija sjede pokraj kamina i zabulji se u vatru.
Daj, Davy, ispričaj mi priču.
Čekaj da se saberem.
Nemoj mi reći da te uhvatila jeza zbog te slike. To je samo boja na slikarskom
platnu.
To je glas. On donosi poruku iz kraljevstva tame.
Hajde, opet te hvata raspoloženje u koje si upao čim smo stigli ovamo. Oslobodi
se toga!
Ilija okrenu lice od vatre i obrisa ga.
Vjerojatno si u pravu.
Živci su ti zaista napeti, stari moj. Ispričaj mi priču pa ćemo se obojica bolje
osjećati. U pravu si, Billy.
Hajde! Da čujem. I neka svakako bude bajka. Kako bi bilo da ispričaš jednu
poljsku!
Znam jednu bajku. Jedan moj prijatelj ispričao mi ju je pred mnogo godina. Obećaj
da se nećeš bojati.
Obećavam.
Obećaj da me nećeš prekidati. Nastojat ću.
Priča govori o zmaju, princu i princezi. Oh, divno! Završava li sretno? Sretno za
ljude. Ne tako sretno za zmaja. Tako i treba biti. Započni.
I tako, Ilija mu ispripovjedi priču koju mu je prvi ispričao Pawel Tarnowski jedne
hladne zimske večeri 1943., dok su skapavali od gladi.
Bio jednom jedan dječak, reče Ilija. Bio je princ u kraljevstvu koje se prostiralo u
planinama. Otac njegov, kralj, napusti ga kad je dijete bilo još maleno i ne mogaše
dobro ni hodati, jer je ranije umrla kraljica i čovjek nije mogao podnijeti da uđe u
kuću u kojoj je živjela njegova prva i jedina ljubav.
Nastavi. Nastavi, požurivao ga je Billy tihim glasom. Oči su mu bile velike. On
privuče koljena k sebi pod pokrivačem.
Hija se nakašlja i nastavi pripovijest o princu koji se zaljubio i o ševi čevrljugi,
zabaivi koja mu je pomogla i o zmaju smoku, kojega je princ ubio pokraj dvorca
napuštene zemlje.
Završivši pripovijest, Ilija je zurio u vatru i sjećao se Varšave. Vidio je Pawelovo lice
kako se trese od groznice. Vidio je kamen koji je ležao na Pawelovu srcu.
Lijepa priča, reče Billy. A sada ti meni ispričaj svoju priču. E pa kad smo već kod
toga, ne znam ni jednu priču. Glava mi je puna tračeva i ispita iz engleske
književnosti. Ne vjerujem ti. Izmisli jednu. Billy se doimao neodlučno.
Ne vjerujem da bih mogao. Nikad nisam pokušao. Ali, rekao si mi da znaš jednu
priču. Nisam ti rekao.
Prošli tjedan rekao si mi da ćeš mi ispričati o autosto-pisti.
Ah, to! To i nije prava priča, uvjeravam te. Samo ti nju ispričaj.
Ona nije izmišljena. Ona priča o događajima koji su se zaista dogodili.
Tim bolje. A sad započnu Obećaj da se nećeš bojati. Obećavam.
Obećaj da me nećeš prekidati. Nastojat ću.
Ne, neću ti je ispričati. Ne bi mi vjerovao. Vjerovat ću. Obećavam da hoću. Ako mi
obećaš da je priča istinita, vjerovat ću ti. Vidio je da se Billy ne šali.
Ona jest istinita, reče tiho. Dogodila se meni i kunem ti se da mi se dogodila točno
onako kako ću ti je ispričati. Ajde, nastavi.
Pred osam mjeseci vozio sam cestom broj M40 prema Birminghamu. Želio sam
vidjeti neke ljude tamo koji su vjerni crkvenom naučiteljstvu. Oni vode katehetski
zavod koji širi crkveni nauk. Objavljuju masu toga što je vjerno crkvenom nauku,
većinom za djecu. Molio sam krunicu pri brzini od sto četrdeset kilometara na sat
kad začuh glas.
Bio sam säm u autu. Radio je bio isključen. Prema tome, odakle je dolazio glas?
Tko zna? Što si se sada zabrinuo. Nisam ja od onih kojima se pričinjaju glasovi, ako
znaš na što mislim.
Nisam se zabrinuo.
Moja nećakinja Winnie također čuje glasove, ali ona je na odjelu za shizofreniju u
Netherneu. E, sada, i ti i ja znamo da nisam ni shizofrenik ni mistik, i nemoj tražiti
od mene da ti objasnim ono što ti kanim ispričati. Kažem samo to da sam čuo glas.
Vlastitim ušima?
To je ono što je teško opisati. Bio je to netko ili nešto što mi je govorilo. Ali, teško
je reći da je glas dolazio izvana. To nisu bili zvučni valovi pa da ti udaraju u bubnjić.
Čuo sam ga u sebi, ali je svejedno dolazio izvana.
Sto ti je taj glas rekao?
Rekao je - smijat ćeš se, znam da ćeš se smijati - rekao mi je da se moram
zaustaviti i povesti sa sobom prvog au-tostopistu na kojeg naiđem. U početku
nisam ništa htio čuti o tome. Taman posla, rekoh. To je izvan pameti. Nikada ne
uzimam autostopiste. Ne samo što je danas to opasno, ja uvijek prebrzo vozim.
Pokušao sam sebi to dočarati u mašti. Tako sam, kao svaki čestit mladić, nastavio
moliti krunicu, kad ponovno čujem taj glas.
Moraš se zaustaviti i povesti sljedećeg autostopistu, reče mi glas.
To mi je počelo ići na živce pa sam se upitao što sam pojeo za doručak i jesam li se
u posljednje vrijeme dovoljno zabavljao, znaš već, uobičajeni kontrolni popis
simptoma neuroze. A onda sam treći put čuo taj glas, upravo u trenutku dok sam
vozio uz uzbrdicu, a dolje na dnu nizbrdice, sedamsto-osamsto metara dalje,
stajao je momak s podignutim prstom.
U redu, rekoh sebi, ali sam uz to jako gunđao.
Zaustavio sam se uz rub pločnika i taj momak, koji je dosta fino izgledao, uskoči u
moj auto. Bio je posve običan, osim što je izgledao vrlo pristojno.
Razgovarali smo kratko, oko trideset sekunda i ja opet potjerah auto brzinom od
140 kilometara na sat, kad mi se on okrenu i reče: Oglasila se prva truba.
Ohoho, rekoh u sebi, pokupio sam nekog luđaka.
Usporio sam brzinu i potražio izlaz s glavne ceste nadajući se da ću naići na
policijsku postaju. Usporio sam na 80 kilometara, kad on ponovno reče: Oglasila
se prva truba.
Kakva truba? Vi ste glazbenik, zar ne? upitah ga.
On samo po treći put ponovi: Oglasila se prva truba.
Tko ste vi? upitah ga.
Zovem se Gabrijel, odgovori on.
U tom trenutku zaista sam se uplašio. Samo sam buljio ispred sebe u pločnik i
nastavio voziti brzinom od osamdeset kilometara na sat. Tada mi sine da me on
zadirkuje. Nije bilo nikakve sumnje u to.
Billyjev glas je drhtao i on pogleda Iliju ravno u oči.
Što je, Billy? Što se dogodilo?
Pogledao sam na suvozačevo sjedalo, ali on više nije bio tamo.
Nije bio tamo?
Bio je ondje. Ali, opet nije ga bilo ondje.
Ti to meni ozbiljno?
Ne mogu biti ozbiljniji.
Možda je bio nekakva sablast u tvom umu?
Ma kakvi! Bio je stvaran. Mogao si ispružiti ruku i dodirnuti ga. Sako mu je šuštao.
Mogao si ga čuti kako diše. Njegov glas udarao je u moj bubnjić onako kako prvi
glas nije. Bio je trodimenzionalan.
Što si učinio nakon toga?
Bio sam toliko uzdrman da više nisam uspijevao kontrolirati volan. Usporio sam
vožnju i zaustavio se uz rub ceste, ne mičući se. Nisam mogao razmišljati ni o
čemu. Nisam mogao ništa učiniti, samo sam sjedio, a pred očima mi se stalno
vrtjela ista slika. Ruke su mi neprekidno drhtale. A onda se iza mene zaustavi
policajac i priđe mome prozoru.
Imate problema? upita me on.
Ni govora, odgovorih mu.
Ali ti znaš murju, čitaju ti misli. On mi reče: Jeste li sigurni, gospodine? Izgledate
kao da ste ipak imali neki problemčić.
Policajce, rekoh mu, kad bih vam rekao, ne biste mi vjerovali.
Iskušajte me, reče on. I tako mu rekoh što se dogodilo.
Sto je on odgovorio na to?
Samo je gurnuo kapu na potiljak i počešao se po glavi. Zatim reče: Gospodine, da
ste mi to ispričali jučer, bio bih pomislio da ste potpuno ludi, ali vi ste jutros već
četvrti koji mi priča tu priču.
Zapanjujuće.
Vjeruj mi, Davy. Ništa nisam izmislio. Zaista ti vjerujem. I ni u čemu nisam
pretjerao. Vjerujem ti. Kome si sve ispričao o tome? Sto misliš, zar mi je stalo da
izgubim vjerodostojnost? Razmisli o tome, u mom položaju. Jesi li ikome pričao o
tome?
Rekao sam Statou. On ima oči poput jastreba. Iskopao je to iz mene. On mi
vjeruje. Mislim da je to ispričao i Svetom Ocu, ali, ne bih nagađao kakav je
zaključak on iz svega toga izveo.
To je vrlo znakovito.
Misliš? Zašto?
U posljednje vrijeme progoni me Knjiga otkrivenja. Tvoje iskustvo je u vezi s nekim
stvarima koje se događaju. Možeš li mi reći nešto o tome?
Reći ću ti ujutro. Ako sada počnemo o tome, nećemo nikad završiti. Obojica se
trebamo dobro naspavati ako se sutra spremamo staviti naše glave u lavlje
ždrijelo. Slažeš se?
Slažem se. Bog te blagoslovio, Davy. I tebe, Billy. Laku noć.
VII.
Isola di Capri
Nekoliko sati prevrtao se i bacao se amo-tamo po krevetu u polusnu. Povremeno
je čuo mrmljanje i stenjanje iz Billyjeve sobe. Monsinjor je očito nešto sanjao.
Usred noći mrmljanje se pretvori u cviljenje, a zatim, iznenada, začu se glasan
poziv u pomoć.
Oh, Bože! Moja crijeva!
Ilija ode u drugu sobu i nađe Billyja gdje sjedi u krevetu s izrazom straha na licu.
Držao se za trbuh i njihao se napri-jed-natrag. Bacio se na jastuke, previjajući se
od bola i vrteći se, a zatim je pokušao izići iz kreveta.
Brzo! Na zahod! uzviknu Billy i potrča prema zahodu. Dvadeset minuta kasnije
vrati se teturajući.
Nešto nije u redu. Povraćam neprekidno, nikako da se zaustavim, iako mi je
želudac prazan. Osim toga, imao sam i odvratne napadaje proljeva. To nema veze
s lošom probavom. Nikad u životu nisam imao takve grčeve.
On ponovno poče stenjati i oči mu se ispune suzama bola.
Čini se vrlo ozbiljno, reče Ilija. Odvest ću te u bolnicu.
On pozove Roberta kućnim telefonom i upita ga gdje je najbliža bolnica. Petnaest
minuta kasnije ušli su posrćući u odjel za hitne slučajeve bolnice u Salernu. Billy je
i dalje povraćao.
Billy s jakim talijanskim naglaskom opiše simptome in-ternisti.
Mladi liječnik ih upita što su jeli prethodne večeri, a kad su obojica istodobno
odgovorili da su jeli lazanje, on upita je li Billy pojeo još nešto.
Malo božičnog kolača i konjak, odgovori Billy, navlačeći izraz lakrdijaša na lice.
Liječniku to nije bilo zabavno.
Niste doživjeli šok, reče on sumorno, i niste u neposrednoj smrtnoj opasnosti.
Hvala vam što ste me umirili, reče Billy na engleskom.
Možda ste pojeli nešto što stvara neurotoxin. Jeste li jučer jeli grašak iz konzerve?
Billy niječno zavrti glavom.
Ribu, piletinu, majonezu?
Ne. Ne. Ne.
Nešto ste pokupili. Možda imate stafilokok ili salmonelu - obično trovanje
hranom. Morat ću vas zadržati ovdje do jutra. Možda je i nešto gore. Pazit ćemo
na vas i napravit ćemo neke pretrage.
Kad ga vidiš kako skrbi, dosta rije svega, reče Billy. Ali, bistar je momak i možda
me izvuče! On ga pogleda iskosa, no isti čas preko lica mu prođe bolan grč. Zamoli
liječnika da mu kaže gdje je najbliži zahod, a zatim jurnu prema njemu.
Liječnik se okrenu Iliji i kaza: Dehidrirao je. Dat ću mu infuziju i opservirati ga.
Sto mislite, zbog čega mu se to dogodilo?
Ne znam. Ne može biti od konjaka, a mislim da nema veze ni s kolačem.
Ali, što mu je moglo nauditi?
To je tajna. Život je pun tajni.
Hoće li mu ujutro biti bolje? Za nekoliko sati imamo ugovoren važan sastanak.
Ne bi bilo pametno da ode iz bolnice tako brzo. Iako se po simptomima ne bi reklo
da mu je život u opasnosti, oni su vrlo ozbiljni. Salmonela može potrajati nekoliko
dana i ona redovito oslabi pacijenta. Ne bih ga želio otpustiti poslije nekoliko sati,
osobito ako je dehidrirao.
Billy teturajući iziđe iz zahoda. Bolničarka mu zapovjedi da sjedne u bolnička
kolica. Ilija pođe za njima na odjel.
Nakon što su pacijenta umotali u krevet i kad su ostali sami, Ilija reče: Ostat ćeš
ovdje nekoliko dana. Posjetit ću te popodne kad se vratim s Caprija.
Prokletstvo! To je smiješno. Ne možeš sam ići tamo. Itekako mogu.
U Mordor bez Billyja? Razmisli još jedanput, momče!
Ne želim ići sam, prijatelju. Strašno se bojim toga. Ali Krist će biti sa mnom.
Bit će ti potrebna i čitava legija anđela, da ne spominjem oklop od azbesta!
Morat ćeš moliti za mene.
Molit ću za tebe, ali to mi se ne sviđa. Mislim da bi trebao pričekati.
Možda neće biti druge prilike. Ovo je trenutak koji mi je omogućila božanska
Providnost.
Može biti. Ali ja mislim da tu ima nešto sumnjivo, ako mi opraštaš zbog igre
riječima u kojoj sam spomenuo salmonelu. Možda neprijatelj želi da sam uđeš u
lavlje ždrijelo.
Neću biti sam.
Baš si poučljiv, nakon tih riječi zaista ostajem bez teksta!
Ponovno ga svlada bol, nakon čega je još više povraćao. Više nisu raspravljali o
tome. Stigla je sestra s bočicama i cjevčicama. Ona zabode iglu u Billyjevu
podlakticu kroz koju je dobijao infuziju. On okrenu glavu dok ju je zabadala u žilu.
Ne mučiti me. Billy mrzi bol.
Uskoro ćete se bolje osjećati, reče mu bolničarka.
Jesi li dovoljno spavao? upita ga Billy namrštivši se.
Gotovo nikako.
To sam i mislio. Izgledaš točno onako kako se ja osjećam. Zašto se ne vratiš u
spremište sa čamcima i ne pokušaš odspavati još koji sat? Sad je pet sati. Mogao
bi odspavati još tri sata prije nego što te odvedu u marinu. Ta tri sata mogla bi
promijeniti budućnost svijeta. Au, au, au, Billyja boli! Billy želi kući!
Ne mogu te ostaviti u takvu stanju.
Sigurno možeš. Imam viši čin od tebe. Ja sam monsi-njor, a ti si priprosti monah.
Sveta poslušnost, sjećaš se? A sad briši!
Ilija ga posluša, no kad se vratio u spremište za čamce, nije zaspao. Ležao je u
krevetu zureći u strop sve do zore kad su se oglasile ptice svojom zborskom
pjesmom. Zatim ustade i izmoli svoj jutarnji oficij, ali učinio je to ravnodušno.
Molitva vjere, bez duhovne utjehe. Pitao se zbog čega je to tako. Je li Gospodin
želio da uđe u lavlje ždrijelo s osjećajem praznine i bez pouzdanja? Ili je želio da
ide naprijed s pukom vjerom, svjestan samo svoje slabosti?
Spasitelju moj, šaptao je, Isuse, istinski Gospodaru svijeta, ne tražim ljudsku
snagu. Ali molim Te da mi podariš milost da mu kažem samo one riječi koje Ti želiš
da budu izgovorene. Daj mi čisto srce. Opaši me istinom. Naoružaj me vjerom.
Zaštiti moju dušu od časti i moći koje vladaju tim čovjekom, čak i od onih za koje
ni on sam ne zna. Udijeli mi mač Duha Svetoga kako bi riječi što ih izgovaraju moja
usta mogle pokrenuti misli njegova srca, kako ovaj Tvoj neprijatelj ne bi više
hodao s dušmaninom, već kako bi se vratio pravednosti. Za slavu Jaganjčevu!
Bio je ispunjen mirom. Bio je to mir što ga poznaju samo siromašni. Bila je to
utjeha koju poznaju samo izabrani. On kleknu pokraj kreveta držeći onaj komad
drveta u ruci kao da je to jedino utočište u kozmosu koji se vrti. U tom položaju,
nepokretan, čekao je zoru.
Već s prvim zrakama sunca telefonirao je u bolnicu. Dežurni liječnik mu reče da je
Billvjevo stanje stabilno i da pacijent spava. Reče mu da je još uvijek u opasnosti,
no da njegovo stanje nije kritično. Treba čekati. On predloži Iliji da ponovno
nazove uvečer. Pacijent će tada moći primiti posjet.
Zamoli liječnika da prenese Billvju da je otišao na Capri i da će se, ako se ništa
nepredviđeno ne dogodi, vratiti na kopno kasno poslijepodne. Posjetit će ga u
bolnici rano uvečer.
Robertova žena pripravi mu bogat doručak od kobasica i kajgane. Iako je
prosvjedovala zbog toga, odbio je doručkovati u otmjenoj blagovaonici, već je to
učinio u kutu kuhinje. Dok mu je nadolijevala kavu u šalicu, mrmljala je kako
suosjeća sa sirotim Signoreom Stangsbvjem. Udarala se u prsa glasno izražavajući
nadu da mu nije naudio božični kolač. Upita ga gdje su večerali noć prije toga, a
kad joj je on rekao, ona podiže ruke u zrak i reče: Ecco! Ti mali restorani, oni ne
vode računa o vrućini! Prošle godine dvoje turista otrovalo se školjkama i umrlo. A
sad ovo!
Jeli smo iz iste zdjele, reče Ilija. Lazanje.
Možda vi imate jači želudac, reče ona sliježući ramenima.
Ako itko ima jak želudac, to je Signore Stangsby.
Alloral slegne ona ponovno ramenima, uzdišući i mrmljajući nešto u pravcu svojih
lončića i posuda.
Kroz vrata proviri Robertova glava i on mu reče da ga očekuju u marini za sat
vremena. Poslovni tajnik telefonirao mu je s Caprija i rekao mu kako se
Predsjednik nada susretu s njim između devet i deset sati.
Ilija se uputi jaguarom vijugavom cestom do autoceste, vozeći iza Roberta koji je
upravljao žutim land roverom kao da se natječe za Grand Prix. Nakon pet minuta
oni se uputiše uskim putom što je vodio prema morskoj obali. Kad su stigli tamo,
on uz gat ugleda osamljenu jahtu koja se ljuljala na valovima.
Roberto mahne rukom, zatrubi i dade gas.
Dok je Ilija zaključavao auto, posada se uputi preko parkirališta prema njemu.
Kapetan, stariji čovjek koji je kosu bojio u crveno, pozdravi ga ljubazno, ali
bezlično i predstavi mu drugog časnika koji je mogao imati tridesetak godina i koji
je izgledao poput nekoga sicilijanskog mafijaša.
Moj zet, objasni mu kapetan.
Nijedan od pridošlica nije zadržao pogled na njemu dulje od sekunde. Njihove oči
okrenuše se prema jahti i oni se odmah počeše spremati za isplovljavanje. Ilija se
pope na brod, motori zatutnjaše i već nakon nekoliko sekundi jahta je kliznula
plavom vodom zaljeva. Ploveći pored poluotoka Sorrento, nevjerojatnom brzinom
zaputiše se prema zapadu.
Ilija je sjedio na krmi pod vedrim nebom, uživajući u vjetru i vodenoj prašini. Jahta
lagano okrenu udesno i uđe u Napuljski zaljev. Pred njima se iz mora izdizala
golema stijena. Kapetan mu priđe i pokaza na nju.
Isola di Capri, viknu on u Ilijino uho. Uskoro ćemo se zaustaviti u marini. Ono gore
na vrhu, to je Monte Tibe-rio. Ona bijela zgrada je Predsjednikov palazzo. Pokraj
nje je Tiberijeva palača, Villa Jovis. Stari car bacao je ljude s te stijene kad bi ga
razljutili.
Kapetan se grohotom nasmija, vrati se u pilotsku kabinu i preuze kormilo. Onaj
mlađi pomaknu se u stranu, bezizražajno buljeći u Iliju. Nedugo nakon toga jahta
skli-znu uz pristanište. Zet skoči preko ruba, priveže krmu i pramac i mahne Iliji,
pozivajući ga da se iskrca.
Ovamo.
Pomogne mu da stupi na obalu, a zatim ga kroz vrata izvede na betonsku
platformu na kojoj je stajao velik, ulašten crveni helikopter s uključenim
motorom.
Zet otvori vrata za putnike i kimnu glavom pilotu. Ilija se uspe u helikopter i
pričvrsti sigurnosni remen. Motori zabrujaše visokom frekvencijom. Helikopter se
diže ravno gore glatko poput dizala, nagne se bez trzaja na jednu stranu i zaputi se
ravno prema brdu Monte Tiberio. Za manje od minute Ilija je stajao na bijeloj
pristanišnoj platformi koja je bila tako svijetla da je morao zakloniti oči. Čuo je
kako helikopter ponovno uzlijeće, dok je on stajao smeten i zbunjen, trepćući
očima.
Profesore Schafer, dobro došli, začu glas koji je bio bez tijela.
Nečija ruka rukova se s njegovom rukom, prihvati ga za lakat i odvede ga prema
zgradi koja je veoma sličila kući na plaži u Salernu. Glas što je dolazio iz pravca
ruke predstavi mu se kao poslovni tajnik i odmah zatim poprimi materijalni izraz
čovjeka od kojih šezdesetak godina. Bio je odjeven u fino i komotno odijelo i
izgledao je poput direktora neke transnacionalne korporacije. Izraz njegova lica,
kao i Robertov, odavao je ravnotežu, srdačnost, spremnost na osmijeh i
izvanrednu ljubaznost.
Molim vas, pođite sa mnom u prijemnu zgradu, gospodine, reče on. Tamo je
mnogo hladnije. Možete se okupati ako želite, a ja ću se pobrinuti da vam donesu
čaj. Ako sam dobro shvatio, više volite čaj nego kavu. Da? S limunom, bez šećera,
čini mi se.
Točno, odgovori Ilija. Kako znate?
Tajnik se znalački nasmiješi i povede ga staklenim hodnikom prema polukružnoj
prostoriji ostakljenoj prozorima koja je prema sjeveru gledala na Napuljski zaljev,
a prema istoku na Salernski zaljev Stražnji zid bio je obložen pali-sandrovinom.
Duboko dolje gliseri su za sobom ostavljali bijele pruge, mičući se puževim
korakom.
Predsjednik nije dostupan do devet i trideset, kad će vas sa zadovoljstvom primiti
u studiolu, privatnoj biblioteci u svojoj rezidenciji. On posjeduje izvanrednu zbirku
starih dokumenata. Mnogi od njih su jedinstveni. Codex iz Cor-dove, na primjer,
jedina je postojeća kopija Aristotelova rukopisa za kojega se dugo vjerovalo da je
izgorio u velikom požaru u Aleksandriji. S obzirom na to da ste vi arheolog, siguran
sam da shvaćate značenje toga otkrića.
To su izvanredne vijesti, reče uzbuđeno Ilija. Koje su od izgubljenih knjiga
pronađene?
Prepustit ću Predsjedniku da vam odgovori na to pitanje. Arheologija je jedna od
njegovih velikih ljubavi, a jedno od njegovih velikih zadovoljstava jest u tome da
osobno sudjeluje u otkrićima što ih omogućuje njegova fondacija.
Vrlo dobro, reče Ilija.
Molim vas, raskomotite se dok se ne vratim. Zatim ćemo poći ravno u njegovu
rezidenciju.
Ostao je sam pa je mogao meditirati o moru, pomnjivo razgledati skandinavski
namještaj, strugati stopalima (načas je skinuo cipele) gore-dolje po svijetlom
tapetu boje ametis-ta. Privuče ga stol za kavu koji je bio od mahagonija i on se
ogleda na njegovoj plohi. Prozorsko okno dodirivale su divlje ruže. Nebom su jurile
lastavice. Brončana figura konja plave boje upravo je vapila da je pomilujete po
leđima svi-nutim u obliku luka. Ilija je pogladi. Otpije gutljaj čaja i uživaše u
pogledu na prostoriju.
Povremeno je osjećao tjeskobu u srcu pomišljajući na čovjeka s kojim će uskoro
morati razgovarati. Potencijalno je to bio najvještiji neprijatelj s kojim se Crkva
ikada suočila. Osjećao je blagi strah koji je bio pomiješan s radoznalošću, pa čak -
na Ilijino iznenađenje - i s nekim očekivanjem. Prepoznavši taj poriv, on se brzo
sabra i poče moliti. Čudio se sam sebi. Kako je mogao tako lako zaboraviti moliti!
Što se dogodilo s njegovim osjećajem za budnost? Je li ga oma-mio akumulirani
umor, pometenost zbog Billyjeva zdravlja, zadovoljstvo što ga je pružao ovaj
okoliš?
On prekori sebe. U njemu ojača budnost. Duh molitve gurnuo je u pozadinu
osjećaj da na njega vrebaju pritajene sjene. On nekoliko minuta otpočinu u tom
stanju, a onda u prostoriju uđe tajnik i obznani: Spreman je. Molim vas, profesore
Schäfer, pođite za mnom.
On ga povišenim prolazom, koji je bio obložen staklima, provede kroz zamršen
splet stijena i ukrasnih vrtova prema većoj zgradi koja je s arhitektonskog
stajališta potpuno odgovarala paviljonu predviđenom za posjetitelje. Prođoše kroz
dva osiguranja i uđoše u predvorje koje je vodilo u nadsvođenu sobu za dnevni
boravak. Soba je bila gotovo posve okrugla oblika i sva u staklu što je sezalo od
poda do stropa. Zrak je bio prohladan i mirisalo je na jasmin. Ilija nije imao
vremena razgledati umjetnine jer se tajnik okrenuo i pošao natraške, ispruživši
ruku prema njemu i odvodeći ga prema još jednoj dogradnji, smiješeći se čitavo
vrijeme. On uđe u prostranu prostoriju i najavi: Ilija Schäfer, gospodine.
Visok i prosijed muškarac ustade iz naslonjača i pođe prema njemu s ispruženom
rukom. Nosio je bijeli džemper i tirkiznu košulju kakvu nose igrači pola, a na
nogama je imao niske cipele s resama. Lice mu je bilo pristalo, lijepog tena,
ozbiljno i prijazno i zračilo je iskrenošću. On mu srdačno i čvrsto stisnu ruku.
Oče Schäfer, veliko mi je zadovoljstvo. Glas mu je bio dubok i bio je usklađen s
njegovim godinama, više po dostojanstvenosti kojom je zračio nego po
malaksalosti.
Gospodine Predsjedniče, donosim vam pozdrave Njegove Svetosti i njegove
najbolje želje za vaše zdravlje.
Molim vas, prenesite Njegovoj Svetosti moju zahvalnost i, zauzvrat, moje najbolje
želje za njegovo zdravlje.
Njegova Svetost me je zamolila da vam prenesem njegovu osobnu zahvalnost
zbog vaših nastojanja u izgradnji svjetskoga mira i uvjerim vas da on moli za vas.
To je vrlo ljubazno od njega. Molim vas, prenesite Njegovoj Svetosti moju
zahvalnost i moje poštovanje.
On ukloni svoje naočale za čitanje, pogleda Iliju u oči i nasmiješi se.
Sada kad smo završili s formalnostima, možemo se malo i opustiti?
On uze Iliju za ruku i povede ga prema golemoj stolici presvučenoj kožom što je
bila okrenuta prema moru. Predsjednik sjede nasuprot njemu, prekriži noge i
prijeđe okom po Ilijinoj odjeći.
Primjećujem da ne nosite svećeničku odjeću.
Po želji Svete Stolice. Sveta Stolica cijeni stanovit stupanj neformalnosti i
uviđavnost i misli da bi to trebalo obilježiti stil našeg susreta.
Ah, da, reče Predsjednik. Prilično dobro poznajem vašeg kardinala Državnog
Tajnika, iako samo po čuvenju. Koliko sam razumio, on vrlo pronicavo prosuđuje
politička zbivanja i događaje.
Siguran sam da je on jedan od onih koji odobravaju vaša nastojanja u postizanju
mira među narodima. Ali, nažalost, danas u svijetu vlada velika zbrka. Crkva je
veoma stara. Vidjela je kako rastu i propadaju mnoge civilizacije. Ona mora biti
oprezna.
Razumije se. I mi također moramo biti oprezni s različitim vladama i pokretima.
Ne zauzimaju se svi ljudi na ovome svijetu za ideale kojima obojica težimo.
Sretan sam što se ne osjećate povrijeđenim zbog našeg pristupa stvarima.
Ovo je tek početak razgovora koji će, nadam se, prerasti u prijateljstvo između
moje i vaše vlade. Vaš oprez samo povećava moje poštovanje prema vašem Papi i
prema Crkvi.
U tom trenutku u prostoriju uđe tajnik i spriječi Iliju u odgovoru. On zamoli da
može načas nasamo razgovarati s Predsjednikom. Predsjednik se ispriča i iziđe iz
prostorije. U međuvremenu, Ilija primijeti da su zidovi prekriveni tisućama knjiga.
U ugrađenim staklenim škrinjicama bili su izloženi stari novčići, amfore, lončarsko
posuđe i rimske brončane figure.
Predsjednik se vrati u prostoriju.
Vidim da se divite mojoj zbirci. Ove rukotvorine iskopane su tijekom
rekonstrukcije Ville Jovis. Potječu iz prvog stoljeća, gotovo sigurno iz vremena kad
je Tiberije upravo s ovoga mjesta vladao carstvom.
Ovaj kraj odjekuje poviješću.
Doista, on je zadivljujuće prezasićen poviješću.
Ako se dobro sjećam školskog gradiva, nisu li Tiberija smatrali jednim od
najkrvavijih rimskih tirana?
To je puka izmišljotina. Najnovija istraživanja ukazuju na mogućnost da ga je prva
Crkva oklevetala u svom nastojanju da Religiju suprotstavi Državi. Proteklih
šezdesetak godina sudilo se o njemu znatno poštenije. Među znanstvenicima
prevladava mišljenje da je Tiberije kao vladar bio vjeran svojoj službi i da je bio
razborit, pravedan i povučen čovjek. Jeste li znali da tijekom posljednjih deset
godina svoga života nije napuštao Capri?
To je lako razumjeti. Ovo je prekrasan otok.
Dakako, ali i zbog činjenice da je Rim sijao intrige gdje god je stigao.
Sigurno vam vaš dom i ovi vrtovi pružaju golemo zadovoljstvo.
Ovo je otok mira u moru nevolja. Svijet se nije mnogo promijenio od Tiberijeva
vremena.
Slažem se s vama, gospodine. Ljudska priroda se vrlo malo mijenja s vremenom.
To je zbog toga što čovjek nije sposoban otkloniti uzroke svoje tjeskobe. Ratovi,
pohlepa, strah, mržnja - nisu li oni posljedica nejednakosti u životu? Kako čovjek
može živjeti u miru kad se jedva može prehraniti, dok njegov susjed živi kao...
Kao rimski car?
Upravo tako, reče Predsjednik. On se obazre po prostoriji. Svi ljudi trebali bi biti
sposobni ovako živjeti. Jednoga dana i hoće. U međuvremenu, nekolicina je dobila
povlasticu da im pokaže kako to izgleda. Mi prednjačimo. Mi smo paradigma,
model čovjeka novoga doba.
Gospodine, jedva se može reći da čovjek ulazi u novu eru. Zločini koji su počinjeni
u ovom stoljeću nemaju presedana. Dok se ne promijeni srce mnogih naroda, ne
možemo očekivati ništa drugo nego još užasnije zločine.
Točno. Dok se ne promijeni srce. Ali mi nastojimo razviti takvu svijest.
Približavamo se točki omega u povijesti. Tijekom ovoga razdoblja sve što je
izobličeno u ljudskoj naravi prijetilo je erupcijom i povlačenjem civilizacije u
ponor. Ta prijetnja pojavljuje se upravo u trenutku kad je sve ono što je najbolje u
čovjeku dovedeno u ravnotežu i spremno za velik skok naprijed. Atavističkim
instinktima u čovjeku ne smije se dopustiti da zaustave ovaj prodor prema
sljedećoj fazi evolucije.
U prostoriju uđe tajnik noseći kutiju omotanu zelenom kožom. On je položi na
stolić za kavu pred Predsjednikom. Predsjednik je otvori i iz nje izvadi glineni vrč
široka otvora boje okera.
Dopustite, oče Schafer. Imam dar za Njegovu Svetost. Biste li ga prihvatili u
njegovo ime? Bit će mi čast, gospodine.
Pogledajte ga, molim vas. On predstavlja dragocjenost neprocjenjive vrijednosti.
Povjeravam ovo jedinstveno naslijeđe ljudske zajednice čuvanju Crkve.
On izvuče svitak pergamenta iz vrča.
Ovo je Aristotelov izgubljeni dijalog pod naslovom O pravdi.
Ilijino srce poče brže kucati.
Gospodine Predsjedniče, to je izvanredno!
Nadam se da će Crkva primiti ovaj dar kao znak naše dobre volje.
Gospodine, ja vam zahvaljujem u ime Crkve. Znam da će on postati najvažnija
dragocjenost u Vatikanskoj biblioteci.
Ovo je neprocjenjivo kulturno dobro. No on je još vr-jedniji u akademskom smislu
- on je zaglavni kamen u povijesti ljudske misli. Dugo se vjerovalo da je ova
izgubljena knjiga slična Platonovoj Republici. Republika također raspravlja o
pravdi, štoviše njen alternativni naslov i glasi O pravdi.
Želite reći da je ovaj spis jedna od velikih knjiga zapadnog čovjeka - ali nepoznata?
Uskoro će biti vrlo poznata. To je sve čemu se možemo nadati, pa i više od toga. U
određenom smislu ona po veličajnosti svoje vizije čak i nadilazi Platona.
Ja sam zbunjen. Kako vam možemo zahvaliti?
Nije potrebno zahvaljivati. To je znak moje predanosti našim zajedničkim
vrijednostima.
Dvojica ljudi ponovno sjedoše.
Smijem li vas upitati kako je otkrivena?
Možda znate da sam ljubitelj antikviteta - strogo uzevši amaterski se bavim njima,
znate. Moja Zaklada za razvitak arheologije već je vrlo rano shvatila da bi velik broj
najvažnijih izgubljenih knjiga što ih je svijet dao mogao biti izdvojen u
neistraženim tajnim spremištima u kojima se čuvaju prastari dokumenti i da ih
čuvaju neuki te da za njih nitko ne zna osim nekolicine ljubomornih knjigoljubaca
koji se drže staromodnih filozofija. Moja je teorija bila da ćemo, budemo li slijedili
povijesni trag što su ga za sobom ostavile propale civilizacije, suziti tu mogućnost.
Uzmite, na primjer, ovaj Kodeks. Bilo mi je poznato da je Kordoba u dvanaestom
stoljeću bila značajno središte arapske učenosti i da je arapska učenost
obuhvaćala proučavanje Aristotelovih rasprava, a osobito onih radova koji su se
bavili istraživanjem psihologije, fizike i metafizike. Osim toga, otkrio sam da je
Aristotelova tradicija preživjela među Sirijcima i slutio sam da su Arapi došli do te
knjige kad su u sedmom stoljeću osvojili Siriju. To mi je ukazivalo na jednu važnu
pretpostavku: da izgubljene knjige nisu izgorjele u velikom požaru, već da su već
tada, a možda i još ranije, bile spašene. To što su one kasnije nestale
bilo je zbog potrebe da ih se skrije od fundamentalista, kako islamskih, tako i
kršćanskih.
Zatim sam shvatio da su slavni komentatori Aristotela, osobito Ibn Rushd, poznat
kao Averroes, koji je 1198. umro u Španjolskoj, koja je tada bila pod Arapima,
bolje poznavali svoga učitelja od ljudi na latinskom Zapadu. Njihova tumačenja
bila su po svoj prilici posljedica Aristotelovih prijevoda na arapski koji su, sa svoje
strane, nastali iz sirijskih prijevoda izvornih tekstova. Ostalo je bio jednostavan
detektivski posao. U zapečaćenoj kripti nekog samostana koji je sada napušten, a
koji je nekada bio maurska džamija, pronašao sam tajno skrovište sa starim
rukopisima. Jasno je da su monasi, a ne Arapi, sakrili te dragocjene radove od
crkvenih vlasti budući da su tumačenja Aristotelove misli, što su ih zastupali
averoisti, bila držana opasnim zastranjenjem. Među tim starim rukopisima bila je i
ova izgubljena knjiga, zajedno s određenim brojem ranije nepoznatih radova
davnih filozofa. Arapi su te izgubljene knjige donijeli u brdovite pustoši španjolske,
na arki kulture, da tako kažem. Zbog nekog razloga, o kojemu povijest ništa ne
zna, ta je zbirka pala u ruke kršćanskih monaha koji su sa svoje strane dopustili da
se saznanje o ovoj dragocjenosti izbriše iz ljudskog pamćenja.
Gospodine Predsjedniče, proučavajući ponešto Aristotela, saznao sam da su
njegovi radovi, koji su bili poznati na Zapadu, došli preko Konstantinopola.
To je točno, reče Predsjednik, nagnuvši zamišljeno glavu na jednu stranu. Ali,
prijevodi koji su došli od Grka preko zapadnih znanstvenika preuzeli su tumačenja
koja su bila izrazito latinska. To je u najmanju ruku promijenilo Aristotelovu
nakanu. Otkrića do kojih se došlo u maurskoj Španjolskoj bit će, vjerujem, zdrava
protuteža pretjeranom racionalizmu Zapada. Ove nove knjige odišu samom
dušom mističnog Istoka, ali one dišu kroz um koji nadilazi i Zapad i Istok. Ovo
otkriće bit će miljokaz u povijesti ideja.
Ne može se pretjerati kad je riječ o njegovoj važnosti. Znam da će Vatikan biti
iznenađen vašom velikodušnošću.
U tom slučaju bit ču zadovoljan.
Gospodine, reče mu Ilija otvarajući aktovku, i ja vama donosim dar. Njegova
Svetost dobro je upoznata s vašom ljubavi prema arheologiji i povijesti. Zamolio
me je da vam darujem izvještaj Papinske komisije za biblijsku arheologiju o
pronalascima u Efezu i u novim špiljama pokraj Mrtvoga mora.
Ah, da, čitao sam o tim najnovijim otkrićima. Pročitao sam također i vaše članke o
tome. Jako su me se dojmili.
Predsjednik uze papinsku ispravu, prolista nekoliko stranica i pažljivo je stavi na
stol pokraj sebe.
Oče Schäfer, morate osobno prenijeti moju zahvalnost Njegovoj Svetosti i kazati
mu da cijenim ovu gestu ljubaznosti. Ja je shvaćam kao prvi korak prema
otvaranju dijaloga.
Njegovoj Svetosti veoma je stalo do dijaloga. Osim toga, on vas osobno
najsrdačnije poziva da se sastanete s njime čim je prije moguće, dakako kad to
bude obojici odgovaralo. On vas moli da ga savjetujete u pogledu najprikladnijeg
mjesta za taj susret. Bilo bi mu najdraže da to bude u Vatikanu ili u njegovoj
ljetnoj rezidenciji Castel Gandolfu.
Predsjednikove oči se smutiše i on pogleda kroz prozor. Činilo se da se načas
zadubio u neku misao, a zatim oštro uzdahne i uspravi se u stolici.
To je dobrodošao poziv. Dijalog se svakako mora nastaviti. Međutim, siguran sam
da Njegova Svetost shvaća golemi teret odgovornosti koji trenutno nosim na
svojim leđima. U Europskom parlamentu vlada zbrka, svjetska ekonomija je
temeljito destabijizirana. Ujedinjeni narodi me mole da odem sad ovamo sad
onamo i da posredujem između različitih zaraćenih plemena. Tako su me, na
primjer, Japanci jutros zamolili da posredujem u njihovom trgovinskom ratu s
Amerikancima. U ovoj fazi teško je imati samo i pola dana na raspolaganju za
vlastite interese. Vjerujem da Njegova Svetost predlaže upravo to - osoban, a ne
državni posjet.
Upravo tako.
U tom slučaju dvostruko mi je žao. Na žalost, sada taj posjet nije moguć.
Gospodine, siguran sam da on s nestrpljenjem očekuje dan kad će to biti moguće.
Predsjednik se iznenada nasmiješi. Vi imate izreku: Papa je zatočenik Vatikana.
Recite mu, molim vas, da sam ja također zatočenik - zatočenik civilizacije.
Ilija se spoticao o različite misli u nastojanju da pronađe odgovor, da na neki način
ponovno zapodjene razgovor i usmjeri ga prema mogućnosti da se dijalog nastavi.
Postoji alternativa, reče Predsjednik.
Da, molim?
Bio bih počašćen kada bi Sveti Otac razmislio o mom pozivu da posjeti Capri. U
slučaju da on to prihvati, poslao bih svoj helikopter u Vatikan da ga dovede ovamo
na jedan neslužbeni sastanak i vratio ga u sigurnosti u crkvu Svetoga Petra, a sve
to skupa ne bi potrajalo više od nekoliko sati. Sljedećeg tjedna imam nekoliko sati
slobodnog vremena na raspolaganju. Jedan od onih rijetkih ručaka na koje još
nitko do sada nije polagao pravo.
Predsjednik promotri Iliju pogledom punim iščekivanja.
Žalim što to nije moguće s obzirom na njegov skori posjet Dalekom istoku.
Sljedećeg tjedna posjećuje Japan i Koreju.
Ah da, naravno! Zaboravio sam. Oprostite mi, mozak mi je pretrpan mnoštvom
informacija. Onda, možda u budućnosti, na mjestu i u vrijeme koje bude obojici
odgovaralo...
Siguran sam da se Njegova Svetost unaprijed veseli tome.
Vrlo dobro. Bit ćemo u dodiru.
Predsjednik ustade i pruži mu ruku.
Oče Ilija, bilo mije zadovoljstvo porazgovarati s vama. Možda se ponovno
susretnemo.
Nadam se da će to biti moguće, gospodine.
Možda ćete se iznenaditi kad vam kažem da već nekoliko godina pratim vašu
karijeru.
Otac Ilija zaista se iznenadi.
Dođite, prošetajmo zajedno do helikoptera. Usput možemo razgovarati.
Kažete da ste pratili moju karijeru? Vjerojatno mislite na nekoga drugoga. Moja
karijera ne razlikuje se od karijere bilo kojeg monaha u Karmelu - i bit će zakopana
u skrovitosti od svijeta. Karijera je posljednja stvar na svijetu do koje je stalo
ljudima poput mene.
Predsjednik se blago nasmiješi i uze Iliju za ruku. Osoblje osiguranja ustade i
lagano se nakloni dok su dvojica muškaraca prolazili kroz nadzornu točku.
Zaprepastilo bi me kad ne bi bilo tako, reče Predsjednik. Pa ipak, prije obraćenja
na katoličanstvo vi niste bili baš tako nepoznati. Vaša politička karijera svojedobno
je bila označena prstom sudbine. Mojoj pozornosti nije pro-maknulo da biste vi,
da ste kojim slučajem odabrali drugačiji put u životu, možda stajali gdje ja sada
stojim, na položaju koji omogućuje najveći utjecaj. Nemate ni pojma koliko biste
dobra mogli učiniti čovječanstvu kad biste bili u parlement des nations!
Predsjednikovo lice načas zastre oblak tuge.
Ljudski život je tajna i prepun je neobičnih zaokreta, reče Ilija.
Koliko biste samo dobra mogli učiniti čovječanstvu! ponovi za se Predsjednik.
Samo Bog sve vidi. Vjerujem da on preko moga monaškog života donosi jedno
drugačije dobro na ovaj svi-jet.
Ali ipak, kakav gubitak; kakva šteta. Mislim da pretjerujete u ocjeni moje važnosti,
gospodine.
Ne, reče Predsjednik ozbiljnim glasom i vrteći glavom, ne, ne pretjerujem. Vi ste
neobično nadaren čovjek. Bili ste zaddik kad vam je bilo dvanaest godina.
Ne, reče Ilija užasnuto, ja nikad nisam bio zaddik.
Niste? Tada ćemo, radi vaše skromnosti, reći da niste bili svet čovjek, nego mudro
dijete. Slažete li se s time?
To nije posve točno.
Onda, složimo se barem u tome da ste u dobi od trinaest godina bili čudo od
djeteta o kojemu govori Talmud. Kad su nacisti napali Poljsku, pisali ste vrlo učena
pisma velikom Revu u Dabrovi. Priznajte to, reče Predsjednik zabavljajući se.
Tragovi toga dara i danas se vide u vašim člancima.
Kako sve to znate?
Predsjednik nije odgovorio. Samo ga je toplo i s poštovanjem pogledao u oči. Iliji
se načas zavrti u glavi. Istodobno je osjećao zbunjenost i uznositost zbog pohvale.
Ona ga je radostila i plašila, premda nikako nije mogao objasniti tu neobičnu
mješavinu emocija.
Čitao sam također o vašem radu za izraelsku vladu. Vaši dosjei o Eichmannu
pokazuju da ste umjeli predviđati. Najmanje što se može reći jest to da je vaša
kasnija karijera tužitelja ratnih zločinaca bila sjajna. Vaš uspon u stranci. Vaši
govori na međunarodnim zasjedanjima. To su bile osnove na kojima su mogla
nastati velika djela.
Bio sam školjka ispunjena idealističkim strastima; priklonio sam im se samo zato
da bih mogao ispuniti prazninu u sebi.
Mnogi su vam se divili.
Mnogi su me i mrzili.
I to. Da, to je dio tereta sudbine. Oni koji stvaraju povijest, bili oni veliki ili maleni,
moraju prihvatiti činjenicu da ih njihovi suvremenici krivo shvaćaju.
Pronašao sam nešto mnogo važnije. Najvažniju stvar na svijetu...
Međutim, u tom trenutku Predsjednikovu pozornost privuče komešanje na
uzletištu. Upravo se spuštala još jedna letjelica, minihelikopter, dvosjed
tamnoplave boje. Osoblje iz osiguranja istrča na uzletište i nešto je dovikivalo
pilotu. Kroz prozore su dopirali nerazgovijetni i jedva čujni dijelovi rečenica.
Uranili ste čitav sat! To je protiv propisa!
Žao mi je! Ali on je rekao da je to prioritet, odvrati pilot vičući i pokazujući rukom
na putnika.
Iz letjelice iziđe muškarac odjeven u crno odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu i
uputi se prema ulazu. Stražar ga sustigne i nakloni mu se, objašnjavajući mu nešto
ubrzano. Čovjek u crnom odijelu nije se obazirao na njega, već uđe u foaje. Kad
vidje Predsjednika, stade kao ukopan.
Ispričavam se. Vidim da sam uranio, ali stvar je vrlo hitna...
On neprijateljski i znatiželjno promotri Iliju od glave do pete.
Raspravimo o tome u mome kabinetu, reče Predsjednik smireno i autoritativno.
Posjetitelj potvrdno i s hladnom suzdržljivošću kimnu glavom. Pod rukom je čvrsto
držao putnu torbu.
A sada, prijatelju moj, moram se pozdraviti s vama, reče Predsjednik, okrećući se
Iliji. Nadam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti.
Oni se još jednom rukovaše. Zatim se Predsjednik i njegov posjetitelj bez riječi
zaputiše hodnikom prema rezidenciji.
Ilija je buljio za njima, progonjen uvjerenjem da je već ranije negdje vidio to lice.
Tada mu postade jasno da je to čovjek kojega je vidio u snu, da je to lice vidio u
Billyjevu stanu.
* *
Dakle, kako se proveo naš gospodin Važni? zapita ga Billy, uspravljajući se u
krevetu i smiješeći se.
Bolničarka je podsjetila Iliju da je monsinjor Stangsby još uvijek u životnoj
opasnosti i da mu je potreban odmor.
Imate pet minuta na raspolaganju, upozorila ga je. Samo pet minuta i ni jedne
minute više.
Billy je bio sablasno blijed. Oči su mu bile preplašene, ali se u njima i dalje zrcalila
šaljivost, kao da se šalio s anđelom smrti i prevario ga.
Gospodin Važni, kako ga ti zoveš, nije bio tako važan da bi bio nadmoćan. Unatoč
tome... jako me se dojmio.
Jako te se dojmio? Zašto me to živcira?
Ne bi te trebalo živcirati. I ja sam znao da idem u susret opasnosti. Njegov duh
opirao se profinjeno, ali neobično snažno. Povremeno sam osjećao kako me nešto
nevidljivo pokušava podčiniti. On laska, ali to čini tako da čovjek pomisli kako te
iskreno poštuje. On upravo odiše iskre-nošću.
E sad me zaista živciraš. Sto je rekao?
Izrazio je nadu da bismo mogli zajednički raditi u prilog svjetskom miru. Bio je
otvoren prema nastavljanju dijaloga s Vatikanom. Bila je to preliminarna razmjena
protokolarne učtivosti.
Ništa uzbudljivo?
Poklonio nam je dar koji mi se čini vrlo uzbudljivim. Darovao je Vatikanu jedan
izvorni rukopis. Jednu od izgubljenih Aristotelovih knjiga s naslovom O pravdi.
To je isuviše intelektualno za mene. Oprosti što me to ne uzbuđuje. A sad mi
ispričaj o krvavim detaljima. Je li nosio crni ogrtač bez rukava i nisu li njegovi
sjekutići barem neznatno duži nego što je to uobičajeno?
Zao mi je što ti moram reći da mi se učinio posve običnim ljudskim bićem.
Razočaran sam. Da sam bio tamo s mojim malim Žalcem, s mojim vjernim
ubojicom orka, oooh, možeš mi vjerovati da bih bio istjerao sve demone iz njega.
Bili su u njemu, no bili su tihi.
Zar se nisi uplašio?
Jesam, malo, u početku. Ali, to nije nalik onom užasnom osjećaju što ga čovjek
ima kad se iz opsjednutoga istjeruje zloduh ili kada za dlaku izbjegneš nekoj
fizičkoj opasnosti. To je bilo kao da pritisak polako raste, kao da se neprimjetno
sakupljaju tmasti crni oblaci koji još nisu spremni pustiti oluju s uzice. Čovjek je bio
okružen tim oblakom.
Postaješ sablastan. To je prava stvar! Pričaj dalje, što si stao!
Oblak je bio nevidljiv. Nadolazeća oluja bila je isto tako nevidljiva, pa ipak,
krajičkom svijesti znao sam daje čitavo vrijeme ondje i da samo što nije započela.
Dakle, poslije svega, on je ipak opak tip.
Nije. On osobno nije bio opak. U najmanju ruku, ni po čemu u njegovu karakteru i
temperamentu nisi mogao vidjeti zlo u njemu. Doimlje se prilično stabilno,
dobrodušno, ali vrlo autoritativno. Bilo je teško usmjeriti razgovor u pravcu u
kojemu se Sveti Otac nadao da će krenuti - u pravcu obraćenja. Definitivno je
imao nadzor nad svime što se jutros događalo, no tu je kontrolu obavljao bez
ikakvih uobičajenih pomagala. Bilo je vrlo zanimljivo to promatrati. Još dugo neću
moći shvatiti kako je uspijevao u tome.
Hipnoza?
Ništa slično tome.
Je li ti stavio neku drogu u piće? upita ga nestrpljivo Billy.
Popio sam samo jednu šalicu čaja i bio je izvanredna okusa. Nisam primijetio
nikakve posljedice.
U tome nema nikakva smisla, stari moj. Osjećam neodlučnost u tvome glasu, kao
da se nešto dogodilo, a opet se nije dogodilo. Nešto što te je iživciralo, ali je
istodobno bilo tako beznačajno da se nisi ni obazirao na to.
Da, upravo je tako bilo.
Tvoje svjesne percepcije govore ti jedno, noja se kladim da je tvoj duh pokupio
nešto na jednoj drugoj razini. Sto je to bilo - to je pravo pitanje.
Možda je stvar u tome što sam osjetio da me obrađuje majstor koji je stručnjak za
odnose s javnošću, čovjek koji je toliko darovit da ti rastjeruje plahost i raspršuje
sumnju da manipulira tobom. Osjećaš iskrenost, osjećaš da ste postali bliski,
jednaki jedan drugome.
I to je, dakle, bio gospodar svijeta?
Ilija kimnu glavom. To je bilo iznenađenje. No trebao sam znati da će tako ispasti.
Apokalipsa nije melodrama. Kad bi ona bila melodrama, većina ljudi bi se
probudila i shvatila opasnost u kojoj se nalazi. U tome je naša stvarna
odgovornost. Vrijeme u kojemu živimo, neovisno o tome s kakvim se
poteškoćama u njemu susrećemo, jest naša ideja o tome što je stvarnost. Gotovo
je nemoguće iskoračiti izvan njega i vidjeti ga onakvim kakvo ono zaista jest.
Shvaćam što želiš reći. To je naš svijet. Druga vremena i mjesta možemo pojmiti
samo uz pomoć našega razuma ili naše mašte.
Točno. Apokalipsa koju živimo nadaje se našim osjetilima kao nešto posve obično.
Mi se nalazimo unutar nje.
Billy je buljio u svoje ruke, u otvorene dlanove što su poput otpalog lišća ležali u
njegovu krilu.
Gdje je moj maleni mač? upita on slabim glasom. Gdje je moj Žalac?
Žalac?
To je iz jedne bajke. Hobbit. Književni lik. Je li s tobom sve u redu?
Osjećam se posve dobro, promrmlja Billy, buljeći i dalje u svoje prazne ruke.
Sto je sad? O čemu razmišljaš?
Mislim kako sam ondje trebao biti s tobom, Davy. Razmišljam o tome kako je
opasno otići sam u Mordor. Moglo se dogoditi da odeš otamo sagnute glave.
Ne razumijem te.
I ne trebaš me razumjeti. Pričaj mi još. Kakav je zapravo taj momak?
Primijetio sam u njemu neku vrstu duševne veličine. Pada mi na pamet izraz
čovjek zadatka. Pa ipak, nije bio nimalo umišljen ni pompozan. Nasuprot tome,
učinio mi se plemenitim, pa čak i produhovljenim.
Kladim se da je čak bio... ponizan, reče Billy, buljeći lukavo u Iliju.
Da. To je prava riječ. Osobita vrsta poniznosti. Bio sam impresioniran.
To si već rekao.
Jesam li?
Čovjek bi pomislio da će susresti nekog uobraženka. Negdje sam pročitao da ljudi
koji se prvi put susreću s njim, a ne znaju tko je on, misle da je on umjereno
poznat, ali ne i istaknut profesor na nekom malom koledžu u pokrajini Midlands.
Da nikad ne bi pomislili da je on učen čovjek, da govori mnoštvo jezika, da ima
sedam fakulteta i da će ove godine vjerojatno dobiti Nobelovu nagradu za mir.
Ostavi sad po strani pitanje sve te moći koju on ima. Zbroji sve to skupa i to je
zaista zadivljujuće. A sad mi reci, kako momak poput njega uspijeva ne biti
uobražen?
Govori se da je skroman čovjek.
Da, i ja sam to pročitao. Možda je to istina, a možda i nije. Vjeruješ li u sve čime
nas kljukaju novine?
Ne, razumije se da ne vjerujem.
Billy ga pogleda čudnovatim pogledom, a zatim ponovno pogleda svoje ruke. Ilija
se upita zašto on to radi. Osjetio je da se počinje pomalo uzrujavati.
Billy nastavi: Očito, kad on govori o duhovnosti, često se poziva na poniznost kao
na jednu od velikih kreposti.
Ona to i jest. Temeljna krepost.
Uvijek mi je neugodno u blizini velikih ljudi koji previše govore o poniznosti.
Zašto je to tako?
Oni me uvijek pomalo podsjećaju na Uriahju Heepa.
Smiješnog li imena! Vi Englezi! Tko je Uriah Heep?
To je lik iz jednoga Dickensova romana. Bio je uvijek ponizan, silno, nevjerojatno
ponizan. Ali na kraju se pokazalo da je bio prilično opak.
Bili su prisiljeni završiti razgovor jer je u sobu ušla tiranska glavna bolničarka i
zapovjedila Iliji da ode.
Ne brini za mene, Davy. Za nekoliko dana, kad odslužim ovu robiju, uhvatit ću vlak
za Rim. Reci šefu da mi je žao što sam tako nespretno baratao loptom. Vratit ću se
svojim dužnostima početkom sljedećeg tjedna. I još jednu stvar... zaista mi je žao
što sam te ponovno ostavio na cjedilu.
Nisi me ostavio na cjedilu, Billy. Nisi ti kriv što si se razbolio.
Možda. Ali, zaista je trebalo da ovaj put budem s tobom.
Misija je počela. Nije napravljena nikakva šteta. Nadam se da je tako. E pa, Bog te
blagoslovio i do viđenja! A sada nestani, moj dobri momče! Vrati se u Shire! Ilija
iziđe iz sobe vrteći glavom.
VIII.
Rim
Vrativši se u grad, Ilija je telefonirao u Državno tajništvo. Nakon što mu je jedan
revan službenik postavio nekoliko pitanja, spojio ga je sa samim Kardinalom. Stato
nije želio razgovarati o pojedinostima putovanja na Capri preko telefona, već je
zamolio Iliju da dođe u Vatikan sutradan rano ujutro. On će zakazati sastanak sa
Svetim Ocem u deset sati.
Ilija je došao u Papin ured s pomiješanim osjećajem veselog raspoloženja i
strepnje, pojačanim činjenicom da će morati izvijestiti Svetoga Oca o neuspjehu
misije. Papin osobni tajnik otvori visoka hrastova vrata i Ilija uđe.
Otac Schäfer, Vaša Svetosti.
Starac ustade od stola i pristupi mu s ispruženom desnom rukom. Tajnik se
povuče, a Ilija kleknu kako bi poljubio Papin prsten. On mu ni ovaj put to ne
dopusti, već ga zagrli objema rukama i pomože mu da ustane.
Pogledao je prodorno u svećenikove oči, a zatim ustukne korak natrag. Preko
njegova lica prođe izraz zabrinutosti. I dalje je čvrsto držao Iliju za ramena.
Jeste li ranjeni u okršaju?
Koliko ja znam, nisam.
Možda su rane skrivene čak i vašim očima, sine moj.
Papa povede Iliju do prozora što je gledao na Trg sv. Petra. Stajali su tako jedan
pored drugoga u tišini, a onda mu se Papa konačno obrati: Njemu se dive mnoga
moja braća u episkopatu. Je li i vama naškodio?
Sveti Oče, dopustite mi da vam kažem da se ne osjećam kao da bi mi on na bilo
koji način naškodio. Razumije se da sam uznemiren zbog toga susreta, ali on nije
uzdrmao moju vjeru.
Mnoštvo hodočasnika pritjecalo je poput rijeke pločnikom.
Oče Ilija, naš protivnik je oštrouman. On odapinje svoje strelice duboko u srca
ljudi. Toliko duboko da se one gotovo i ne vide.
Kakve su prirode te strelice?
One pogađaju ondje gdje je čovjek najslabiji. Ja nisam sposoban proniknuti u
ljudske duše kao što to može don Matteo, ali vidim da ste u svojem životu patili
od one velike rane koja pogađa suvremenog čovjeka.
A to je...?
To je kušnja koja čovjeka tjera u krajnji očaj.
Istina je da me je ta kušnja u prošlosti mnogo puta pogodila, ali više je ne osjećam.
Čak ni onda kad ne postoji Božja utjeha? Čak ni u vremenu bešćutnosti? Kad ste
iscrpljeni, kad vam se čini da su sve vaše žrtve donijele malo ili ništa ploda?
Čak ni tada. Ali ima trenutaka kada žalim za mojom ženom i mojim djetetom i za
mojom pobijenom obitelji.
Žalite srcem muža i oca. Ja također žalim.
Vi, Sveti Oče?
Žalim zbog stanja u kojemu se našlo čovječanstvo. Očevo srce žali. Ljubav pati, zar
ne?
Povremeno patim, priznajem. Ali to nije nešto što bi me odvelo u sferu utjecaja
našeg neprijatelja.
Vjerujem da je točno to što kažete. No moram vas upozoriti, kao što sama sebe
svakodnevno upozoravam i kao što sam neprekidno upozoravao naše pastire:
nijedan čovjek ne poznaje svoju dušu tako dobro da ga ne može svladati taktika
kojom se koristi neprijatelj. Ni jedan čovjek.
Papa je govorio odlučno, čak i dok je zurio kroz prozor na trg. Mnoštvo ljudi
ispunilo je tisuće stolica poredanih pred oltarom na stubama Trga svetoga Petra.
Ograđeni dijelovi za desetke tisuća drugih koji će stajati otraga također su se
počeli puniti.
Danas su došli rano, reče Papa. Danas poslije podne, kad budem slavio
kanonizaciju afričkih mučenika, govorit ću o budnosti. Tisak kaže da je ovo
politička kanonizacija, ali ona to nije. Oni koji su umrli kao žrtve plemenske mržnje
nisu isto što i oni koji su umrli svjedočeći za Ime. Njima je bilo ponuđeno da
pobjegnu, no oni su to odbili. Oni su odbili otpasti od Crkve. Svećenici, biskupi,
redovnice i vjernički puk - svi oni koji su razapeti na križ pod vrućim afričkim
suncem - proveli su svoj život u žrtvovanju. Bili su spremni kad im se približio
trenutak izbora.
Među njima je bilo i djece. Jesu li i maleni mogli birati?
Jeste li ikad vidjeli raspeto dijete, oče?
Vidio sam djecu koju su pretukli do smrti. U getu, dok sam još bio dječak.
To je nevjerojatno. Naš razum tu uzmiče. Sebi kažemo kako se takve stvari ne
mogu dogoditi. Ipak, one se događaju. U samom ovom gradu, pred ne baš mnogo
stoljeća, našoj braći i sestrama bio je ponuđen isti izbor: žrtvovati caru ili umrijeti.
Samo jedno zrnce tamjana, to je sve. Samo jedno zrnce i ti si slobodan. Nema
smrti. Nema komadanja. Idi kući i živi. Budi dobar građanin. Ali, oni su odbili. Jeste
li znali, oče, da su zabilježeni slučajevi kršćanske djece koja su hodala prema križu,
ili prema Koloseumu, i koja se nisu obazirala na zaklinjanja svojih roditelja? Tako
mladi, no naučili su jedinu stvar koju čovjek mora znati. Ona su znala nešto što mi,
koji se neprekidno hrvamo s našim izvanrednim intelektom i s našim
kompliciranim emocijama, tek rijetko možemo znati. Pitate me jesu li oni mogli
birati? Ja vjerujem da su mogli. Oni su jasno gledali na život. Gledali su na njega
očima djeteta.
Uvijek mi se činilo, Sveti Oče, kao da se ljudi našeg naraštaja kreću u nekom
gustom, ali nevidljivom oblaku. Onemogućena im je svaka sposobnost percepcije.
To ozračje inficira sve nas, sine moj. Zato vas i pitam je li neprijatelj i vas inficirao?
Ilija nije odmah odgovorio. Promislivši malo, on reče:
Ako je neprijatelj prodro u mene, to je mogao učiniti samo na razini koja je izvan
dosega moje svijesti. No ako je u tome doista uspio, molim Boga da ga iskorijeni iz
mene, što god to značilo.
Nisam vas povrijedio svojim pitanjem?
Niste, razumio sam ga.
Dobro. Shvaćate li što kušnja može učiniti čak i najjačoj kreposti?
Shvaćam. Vidio sam kako plemeniti ljudi postaju zvijeri. Vidio sam kako zvijezde
padaju s neba i kako se tresu stubovi neba.
Vješto citirate. Prema tome, vi razumijete da smo ušli u posljednju fazu povijesti.
Da, govorili smo o tome.
Kad smo se posljednji put susreli, razgovarali smo o općim parametrima
apokalipse. Apokalipse obuhvaćaju stvarne muškarce, žene i djecu - pa tako i
konačna Apokalipsa. Shvaćate li da će u te dane svako ljudsko biće biti iskušano?
Da će od svakoga biti zatraženo da položi račun o sebi? Je li vam jasno da će to biti
univerzalan proces? Koliko će strašna biti cijena vjernosti?
Shvatio sam razmjere toga dok sam razgovarao s Predsjednikom. Ništa nije bilo
otvoreno prijeteće ni u njegovim riječima ni u njegovu načinu, ali ja sam, unatoč
tome, osjetio da se iza njega sprema oluja, kao da se čitavo nebo polagano ispunja
tamom i gromovitom srdžbom. Kad se ta oluja obruši na nas, neće biti moguće
zaustaviti je. Svatko će osjetiti njen dah.
Ispravno ste shvatili, sine moj.
Sveti Oče, moram vam priznati da mi se čini da moja misija nije uspjela. Unatoč
dobrim namjerama da započnem duhovni dijalog, unatoč svim nastojanjima da
pronađem mogućnost da predočim istinu duši toga čovjeka, u tome nisam uspio.
Papa kimnu glavom. Imat ćete još jednu priliku. Sljedećeg mjeseca on dolazi u Rim
na skupštinu Rimskog kluba. Siguran sam da će zatražiti susret s vama.
Mislite?
Da. On vjeruje da će vas pridobiti za sebe.
Zašto tako mislite? upita ga Ilija jedva čujnim glasom.
On zna da svatko može podleći. Uzmite samo apostole. Nisu se baš ponijeli kako
treba u noći Kristova uhićenja. Zar smo mi satkani od drukčije tvari nego naši
preci?
Zar ne postoji presudna razlika između njih i nas, Sveti Oče? Mi smo u prednosti
zato što živimo dvije tisuće godina poslije njih i što smo sposobni shvatiti što nam
je činiti. Sto je najvažnije, mi smo djeca Božja koja dolaze nakon silaska Duha
Svetoga.
Sjajno ste to rekli, sine moj. Ali to podcrtava činjenicu da su najranjiviji oni koji ne
žive u sili Duha Svetoga. Čak i vjernici mogu svesti Vjeru na ovaj ili onaj filozofski
sustav. Mogu zadržati vanjske oblike religioznosti i izgubiti njenu bit.
Mislite li da je to i sa mnom slučaj?
Ne mislim. Međutim, kao vaš duhovni otac, prisiljen sam podsjetiti vas da morate
bdjeti kao stražar. Bdijte u svemu nad svojim srcem. Svi smo mi u opasnosti u
vremenima kao što su ova. U vašem slučaju, naš neprijatelj zna da biste vi sa
svojim životopisom i svojim osobnim nadarenostima bili glavni zgoditak za njega.
Vi biste mu bili od velike pomoći u njegovim nastojanjima da objavi novu eru.
Ako je to tako opasno, tada nije mudro da mu se izlažem.
Pa ipak, vi ste više od gotovo ikojega drugog čovjeka u mom stadu sposobni
razotkriti obmanu. Vi imate iskustvo s kojim se ne može usporediti iskustvo ni
jednoga drugog čovjeka. Doista, jednom davno, vi ste se približili poziciji svjetskog
moćnika na kojoj se on sada nalazi. Ona vam je bila ponuđena, a vi ste je odbacili.
Ja mislim da je to bila neka vrsta cijepljenja. Morate se zapitati zašto ste je odbili.
Nisam posve siguran koji su bili razlozi moga srca u tom razdoblju moga života.
Moj duh tada nije bio ništa manje smućen nego što je bio prije moje odluke da se
odreknem moći. Mislim da je to bilo nešto prilično duboko u
mojoj duši. Možda se na čas podigla zavjesa koja prekriva značenje stvari. Možda
je to bila riječ čiste ljubavi, život žrtvovan za mene, koji je uzdrmao iluziju. Ne
znam što bi drugo moglo biti.
Ispravno ste odgovorili. U tom ima još nešto, no to ću prepustiti Gospodinu da
vam otkrije. Posve ste blizu tome da to shvatite.
Razumijem sve manje i manje, Svetosti.
Da, da, nasmiješi se starac, tako i treba biti.
To me stavlja u nedoumicu u pogledu konfiguracije i dosega moje vlastite duše. A
što ako budem žrtva obmane?
Ne vjerujem da je vas lako obmanuti, iako, razumije se, ne smijete ni na trenutak
prestati bdjeti. Oče, mislim da ste u svom životu izdržali mnoštvo strahota. Vaše
srce je još uvijek nesigurno.
Mislio sam da je nesigurnost zauvijek nestala iz njega. Osjećanje nesigurnosti
postupno je blijedjelo kako sam rastao u vjeri. Mislio sam da više nikad neću
osjećati strah.
Ali vi se bojite?
Bojim se.
Zašto se tako osjećate?
U posljednje vrijeme osjećam se veoma usamljen. Kao da sam prepušten svojoj
malaksalosti, kao da sam se vratio tami moje mladosti kad sam bio prisiljen ovisiti
samo o sebi. Izdali su me. Progonili su me. Nije jednostavno kad kao malo dijete
znate da vas moćnici žele ubiti. Dugo sam vremena mislio da ne mogu nikome
vjerovati. Nikome... osim jednome. Onome koji me je spasio. A on je mrtav.
Zar s vama nije bio Bog?
Sad znam da je bio sa mnom. Vidim da me je Njegova ruka cijelo vrijeme vodila.
Ipak, u to vrijeme osjećao sam se posve napuštenim. Bio sam bijesan. Bijes je
dolazio od neke vrste potpuna straha, kozmičkog straha što je* neprekidno
rastao. Napokon, on se pretvorio u mržnju.
Bilo je to davno.
Da, tako davno da sam mislio kako je mržnja zauvijek nestala.
A sada se opet bojite vlastitog straha, nije li tako? Jest.
Nemojte se bojati. Neprijatelj vas nije smrtno ranio.
Ali, Sveti Oče, u mom srcu postoje neke ozbiljne sumnje. Odnedavno razmišljam o
milosti. Za vrijeme susreta s Predsjednikom nisam ni na koji način osjetio da Bog
zahvaća u moj život.
Sigurno znate da se najjača milost ne može osjetiti osjetilima niti ona uzrokuje
neko posebno raspoloženje.
U njegovoj prisutnosti zaboravio sam tu istinu. Čudno je to kako sam zaboravio
čitav niz značajnih stvari. Nisam uspio. Bio sam izmanipuliran na tako profinjen
način da su čak i same riječi koje su možda mogle promijeniti smjer oluje odbijale
da mi siđu s usana. U takvu ozračju, u tom srdačnom i umjerenom ozračju, riječi
upozorenja doimale bi se posve neprikladno. U jednom trenutku, unatoč
godinama istraživanja, unatoč bogatstvu katoličkoga intelektualnog života, osjetio
sam da sam postao... branitelj iracionalnoga.
Vjerojatno vam se učinilo da ste izaslanik nekog mita?
Da, nešto slično tome. Branitelj patetične legende.
To je trebalo i očekivati. U prirodi je njegove kozmologije percipirati sve religije
kao jednake, pri čemu je svaka od njih kulturno uvjetovan kompleks simbola i
svaka na svoj ograničen način put prema božanskom načelu.
Da, toliko je dao naslutiti. On u jednoj od svojih knjiga kaže da su sve religije tek
krivo shvaćene mitologije. On vam zato i može slati darove, kao da ne postoji
proturječje između njegovih i naših uvjerenja.
Jučer je u Vatikansku biblioteku po posebnom kuriru stigao onaj kodeks.
Zaista je pokazao izvanrednu ljubaznost.
Oh, da, to je veličanstven dar, reče Papa, utonuvši u misli. Pa ipak, nešto mi tu
smeta. On ništa ne radi bez računa. Taj dar ima svrhu smanjiti našu budnost. U
isto vrijeme, on pospješuje subjektivizam u našim znanstvenim krugovima. On je
dragocjenost, no ta dragocjenost će, što je vrlo neobično, još više oslabiti
racionalni um Zapada.
Ali, njen autor je Aristotel!
To je tumačenje Aristotela - Iustitia koju je preradio orijentalni duh.
Mislite da nije vjerodostojna?
Nesumnjivo je vjerodostojna. Ona je upravo to što Predsjednik za nju kaže:
averoistička kopija sirijskog prijevoda izgubljene knjige. Kao takva, ona je
neprocjenjiva kulturna vrijednost. No u ovom prijevodu, oblik same stvarnosti je
iskrivljen. To iskrivljenje razaznat će stručnjaci koji su dobro upoznati s
Aristotelovim djelom i koji poznaju sveukupnu povijest ideja. Na običnog
znanstvenika, osobito ako je mlađi, ona će negativno utjecati svojom koncepcijom
države i kozmosa koja je kultska. Taj rukopis odiše duhom koji je daleko od one
mudrosti koju bismo kod Aristotela i drugih pretkršćanskih filozofa mogli nazvati
prirodnom teologijom.
Naprežem se da shvatim. Jedva čekam da je pročitam.
Mnogi će jedva dočekati daje pročitaju kad čuju za nju.
Zar je taj rukopis doista tako opasan?
Čitao sam ga cijelu noć. Ta knjiga ne predstavlja takvu vrstu opasnosti s kakvom
smo bili suočeni kad su Zapad preplavili fašizam i marksizam. Te lakome zvijeri
otvoreno su pokazivale svoj apetit. Ona nije ni poput postkomu-nističkog
materijalizma, te mračne i podmukle zvijeri koja se ovila oko vitalnih organa
svijeta i koja ga polagano davi. Opasnost te knjige jest u tome što je ona duhovna.
Ona ponovno uvodi koncepciju božanskog u građanski poredak, i to upravo u
onom trenutku povijesti kad su golema mnoštva ljudi izgubila orijentaciju i
napustila svaku nadu da postoji nešto drugo onkraj ovoga materijalnog svijeta.
Sve više i više, oni čeznu za sustavnim rješenjem problema čovjeka. Oni žele
totalitarizam bez brutalnosti. Ova knjiga na doista blag, ali i vrlo podmukao i
moćan način gurka čovjeka prema takvom svjetskom sustavu, pomiješanom s
otrovom poganskog Istoka. Iako u samom tekstu nema dokaza za to, očiti su njeni
gnostički korijeni. Kao kad bismo Aristotelov uzvišeni duh pomiješali s duhom
nekromanta ili šamana! On može poslužiti kao filozofska motivacija za New Age
koji se Predsjednik nada uvesti u svijet. Preko Aristotela?
Ne preko Aristotela kakvoga mi poznajemo, već preko Aristotela pokradenog i
puštenog kroz filter. Aristotela svrstanog uz zamamljiva izopačenja duhovnosti
bez apsolutnog zahtjeva jedinoga pravog Boga i uz pseudomistične socijalne spise
samoga Predsjednika. Oslanjajući se na Aver-roesa i druge nekršćanske mistike,
on vjeruje da religija i razum mogu biti u međusobnom sukobu, ali da unatoč
tome ijedno i drugo mogu biti u pravu.
Drugim riječima, koncepcija prema kojoj su sve podjele i sve distinkcije u
konačnici iluzije.
Tako je. Tako se oblikuje filozofija koja stavlja jedinstvo iznad istine.
Pa ipak, mi također vjerujemo u jedinstvo.
Ah, da, ali jedinstvo može biti vjerodostojno samo ako je utemeljeno na istini. Mi
se ne možemo pretvarati da postoje dvije istine koje su u međusobnom sukobu i
da su obje ispravne. To je ludost. To razara nutarnje jedinstvo ljudske osobe i
smisao osobnosti.
Sveti Oče, smijem li vas upitati, zar je doista taj kodeks tako opasan? Zar on
jednostavno ne bi mogao ostati predmet akademske rasprave među filozofima?
Filozofi imaju studente, a studenti koji vole svoje profesore šire njihove ideje u sve
prostore ljudskog nastojanja. Apstraktne akademske rasprave ostavljaju pečat na
čitavim civilizacijama, kao što su to izvanredno dobro pokazali događaji što su se
zbili u ovom stoljeću. U nekom drugom vremenu ovaj kodeks bi možda bio
relativno bezopasan, osobito kad bismo imali izvorni grčki tekst, s kojim bismo ga
mogli usporediti. Ali, pravi tekst nam je izmaknuo i sada se moramo boriti s
priviđenjem koje se vratilo iz mrtvih i koje se Aristotelovim slavnim imenom
koristi kao čarolijom i ključem kojim se otvaraju ljudski umovi.
Uza sve to, Ilija se pitao ne vidi li Papa u kodeksu veću opasnost nego što je on
zaslužuje.
Čujem vašu nijemu uzdržljivost, oče Ilija. Ali vi morate shvatiti da prispjeće ovoga
dokumenta nije puka slučajnost. Njega se može razumjeti jedino u širem
kontekstu borbe o kojoj vam govorim. Na kraju krajeva, Iustitia uopće ne govori o
pravdi. Njen cilj je u tome da ljude pomiri s krajnjim ropstvom, ali ona to čini - i u
tome je najgorča ironija - ona to čini u ime slobode.
I tako, suočeni ste s dvojbom?
Moram priznati da jesam. Da li bismo trebali taj rukopis bez buke smjestiti u
arhive i čekati neka bolja vremena? Ili bismo ga trebali pokazati svijetu i ponijeti
teret saznanja da on može zavesti neke ljude?
Jeste li odlučili što ćete učiniti?
Jesam. Dat ćemo rukopis na proučavanje svim ozbiljnim znanstvenicima. Prevest
ćemo ga i objaviti na različitim jezicima, no pri tome ćemo objasniti njegovu
pozadinu, njegove nedostatke i opasnost od krivog tumačenja.
Ako smijem biti iskren, Vaša Svetosti, mislim daje vaša odluka mudra. Nas je
suvremeno doba proglasilo antiin-telektualcima.
Suvremeni čovjek se ne obazire na činjenicu da je Crkva, praktično sama, sačuvala
intelektualno naslijeđe Zapada tijekom čitavoga srednjeg vijeka.
Neprijatelji Crkve bi u promidžbenom smislu daleko više profitirali kad biste
odlučili da se rukopis diskretno čuva u arhivima.
Oni ne bi bili tako blagi kao vi. Oni bi rekli da smo ga sakrili. Oni bi to nazvali
prijevarom.
To bi se moglo nazvati i razboritošću.
Papa uzdahnu.
Živimo na kraju jedne civilizacije, civilizacije koja je preopterećena ideologijom.
Svake godine objavi se na stotine tisuća knjiga od kojih je većina daleko od
Kristova Duha. Bilo bi beskorisno čuvati jednu pogrešnu knjigu od ljudi koji ne
razumiju što čitaju i koji odbijaju naučiti misliti. Međutim, neki će od toga imati
koristi. Uvijek je u interesu Istine učiniti dostupnim kulturno blago koje može
obogatiti čovjekovo razumijevanje vlastite prošlosti. U tom svjetlu moramo
sagledati i objavljivanje knjige O pravdi.
Fundamentalisti će nas optužiti zbog liberalizma.
Da, a liberali će nas optužiti zbog fundamentalizma kad pročitaju uvod koji poziva
na oprez. Oni će to protumačiti samo kao znak mrzovolje, kao još jedan kritički
iskaz što dolazi od strane jedne institucije koja se raspada, gunđajući u svojoj
staračkoj senilnosti, kao kamen spoticanja u evoluciji ljudske misli.
Nazivali su nas i gorim imenima, Sveti Oče.
Papa se nasmiješi.
On se okrenu prema sobi i uze Iliju za ruku.
Hajde, sine moj, sjednimo. Želim čuti što mi imate reći. Ispričajte mi o vašem
susretu s Predsjednikom. Ništa ne ispuštajte.
* * *
Sitna kišica škropila je mnoštvo. Za nekoliko trenutaka započet će misa na kojoj će
biti proglašeni novi sveci. Osamnaest tisuća ljudi je molilo, razgovaralo i
izmjenjivalo se u pjesmi očekujući Papin dolazak. Kardinali i biskupi sjedili su oko
papinskoga oltara, zaštićeni baldahinom. Među njima je sjedilo i nekoliko
desetaka prelata iz različitih afričkih naroda. U mnoštvu se moglo vidjeti više
tisuća crnih lica.
Ilija pronađe mjesto negdje na polovici trga, u dijelu koji je bio predviđen samo za
stajanje, pokraj mnoštva redovnica iz Zaira. Svaka je u ruci držala zastavicu svoje
države kao i vatikansku zastavicu, stisnute zajedno u simboličnom jedinstvu koje
je bilo više idealizirano nego stvarno.
Ispred redovnica stajale su dvije elegantne gospođe iz Europe i glasno raspravljale
o događajima što su se zbili tijekom dana.
To je pogrešno, reče jedna od njih. Postupak kanonizacije bio je prebrz. Hoću reći,
je li itko istražio život ovih blaženika? Jesu li takozvani mučenici doista shvatili
realpoli-tiku socijalne borbe u Africi?
Zar bi to unijelo ikakvu razliku? odgovori njezina pratilja. Ovaj Papa je tako
nepouzdan da će proglasiti svecem svakoga tko dijeli njegovo mišljenje o crkvenim
stvarima.
Ostario je. Ruke mu se tresu. Vidjela sam to sinoć na televiziji. Draga moja, ja
mislim da ćemo uskoro vidjeti novoga papu koji shvaća naše stoljeće.
Ilija pokuša zatomiti srdžbu. Poželio je nagnuti se prema njima i kazati im: Duh
Sveti dao vam je papu koji ovo stoljeće razumije bolje od ikoga drugoga. Ali on
stisnu zube, osjećajući se povrijeđenim, i pomoli se za njih.
Nije bilo lako ignorirati njihove autoritativne iskaze.
Ne sviđa mi se, nastavi razdražljivo jedna od gospođa.
Ni meni, odgovori druga. Čula sam profesora - on je čuveni teolog - gdje kaže da je
vjera u Africi poput rijeke koja je kilometar široka i samo centimetar duboka.
Ilija se odmaknu od njih i okrenu se crnim sestrama. Pitao se jesu li čule razgovor
ovih gospođa i ponadao se da nisu. On ih upita jesu li poznavale nekog od
blaženika koji su trebali biti proglašeni svecima. Sestre izražajno kimnuše glavama.
Usta im se otvoriše u širok i prekrasan osmijeh, a oči im se napuniše suzama.
Njihova glavarica, visoka žena s golemim ožiljkom na licu, reče mu: Naša majka -
majka koja je prije mene bila glavarica - ona je ubijena. Oni ubiju nju sjekirom. Ali,
ona priziva Isusovo Ime do zadnje minute. Ona se smije. Ja vidjela kako ona umire.
Ja vidjela golubica kako leti prema nebu iz njezine krvi. Ona oprosti vojnicima kad
je umirala.
Na to sve sestre briznuše u plač i počeše objašnjavati Iliji na svome materinjem
jeziku. On je kimao glavom, osupnut, kad ga od pozadi dvije ruke uhvatiše za
ramena.
Davy. Učinilo mi se da sam vidio tvoju sijedu glavu kako poskakuje ovdje u
mnoštvu.
Billy!
Glavom i bradom. I zdrav kao drijen. Dođi ovamo gore, momče. Imam nekoliko
mjesta ograđenih konopom u prvom redu, kraj samog oltara, za prijatelje
Tajništva.
Hvala ti, radije bih ostao ovdje, među ovim damama. One su najbolje, Billy.
Izgubile su poglavaricu u masakru.
Billy ozbiljnim izrazom lica reče: Hmm. Što hmm? Billy ima ideju. Ideju?
Da. Pođi sa mnom.
On priđe crnim redovnicama i govoraše im nešto brzometno, kako je samo on
znao govoriti. Činile su se iznenađene, pogledavajući se međusobno i upitno
gledajući u svoju glavaricu koja im potvrdno kimnu glavom.
Billy je uze za ruku i odvuče je u mnoštvo. Okrenu se i rukom domahnu Iliji,
pozivajući ga da ga slijedi. Monsinjor povede maleno stado redovnica i svećenika
kroz mnoštvo, pored osiguranja, pa stubama crkve Svetoga Petra do najvišeg
podija i zaustavi se pokraj dijela na desnoj strani oltara u prvom redu.
Najbolja mjesta u kući, moje dame.
Redovnice se nisu mogle dovoljno zahvaliti Billyju. On se nasmiješi, odmahujući
rukom na njihove dražesne izraze poštovanja i zahvalnosti.
Kad su sjele na svoja mjesta, pokaza se da dva mjesta nedostaju. Ilija i majka
glavarica ostadoše na nogama. Billy je izgledao uzrujano i bio je crven u licu.
Pristupiše im dvojica starijih muškaraca odjevenih u grimiz i rekoše im na
talijanskom jeziku: Oprostite, mon-sinjore, ali nismo mogli odoljeti. Bili bismo
počašćeni kad bi majka glavarica i ovaj svećenik sjeli na naša mjesta. Mi ćemo
sjesti otraga.
Nakon diplomatskih protesta i kompliciranih pregovora koje je Billy vodio
majstorskom romanita, on prihvati i smjesti glavaricu i Iliju u prvi red pokraj
ostalih sestara. Zatim sjede na svoje mjesto između Ilije i kardinala Državnog
Tajnika.
Majka poglavarica okrenu svoje crno lice s ožiljkom prema Iliji i on na njemu vidje
golemo iskustvo, staro i mudro poput čovječanstva. On vidje svetost. Žena izvadi
krunicu iz džepa svoje redovničke odjeće. Bila je izrađena od bijelih sjemenki.
Pojedina zrnca bila su nepravilno prošarana smeđom bojom.
Istina je, Vjera u Africi ponekad je nalik plitkoj rijeci, oglasi se žena. No trebali
biste vidjeti naše rijeke u Africi kad poplave. Tada su moćne i teku vrlo brzo.
Obaraju stabla. Pokreću brežuljke i golemo kamenje. Ova rijeka, na to ona pokaza
krunicu na ružičastom dlanu svoje ruke, najveća je rijeka u Africi. To je rijeka krvi,
teče brzo i duboko za Isusa sada. Ova zrnca ovdje i ovdje, ona su krv sestre
poglavarice. Dajem vam je.
On pogleda relikviju na njezinu dlanu i ne reče ništa. Ona uze njegovu ruku i stavi
u nju krunicu. Zatim mu zatvori ruku i pogladi je.
Zašto ju je dala meni? pitao se, zastoje nije dala Billyju? On je sve to uredio; vrema
tome, zastoje nije dala njemu?
Moja majka govori meni u mom srcu kad ja vidim vas dolje u gomili. Ona meni
kaže, daj moju relikviju tom svećeniku. Ne znam zašto.
Ilija ju je i dalje nijemo gledao u oči i ona je znala da joj je zahvalan.
Zatim se žena okrenu od njega, otvori svoj brevijar i poče bezglasno moliti.
Ilija je nekoliko minuta stajao nepokretan ne misleći ni na što. S njegove desne
strane Billy je s nekim šapćući brbljao, no Ilija nije ništa čuo.
Oči su mu lutale po redovima prelata i dostojanstvenika smještenih preko puta
njega daleko od oltara. Ondje su bili smješteni kardinali i biskupi iz Afrike.
Poznavao je neka lica iz članaka o njima ili članaka koje su oni sami napisali. Uočio
je prisutnost visokih kurijalnih kardinala, napose prefekta Kongregacije za nauk
vjere - Dottrine, kako ga je nazvao Billy. Zatim mu oči besciljno odlutaše do redova
u pozadini i napokon se zaustaviše na jednom čovjeku.
Lice toga kardinala zaokupi svu njegovu pozornost, iako nije mogao objasniti
zašto. Bio je to čovjek u ranim pedesetim godinama i prilično ćelav. Ono što mu je
još bilo ostalo od kose bilo je tamne boje. Gledao je dolje i čitao, no svaki čas je
pogledavao prema gore i očima šibao gomilu. Lice mu je bilo nježno, inteligentno,
izbrazdano, ali još uvijek mlado. Bilo je to izvanredno ozbiljno lice s duboko
usađenim i ozbiljnim očima i tankim usnama što su gotovo ukazivale na
nezainteresiranost i nagovještavale mrgođenje.
Billy, koji je ono kardinal?
Koji to? Ondje ih ima mnogo.
Onaj mladi, dva reda iza i tri sjedala lijevo od kardinala nadbiskupa Beča.
Gdje je Beč? Aha, vidim ga tik do Najrobija i Pariza. U redu, sada dva reda iza i tri
sjedala lijevo. Aha, vidim ga. Ah, to je kardinal Vettore. On je jedan od momaka iz
Kurije.
Sto znaš o njemu?
Nema se baš što reći. Pametan je dečko. Na uzlaznoj je putanji. Naklapa se da će
mu pripasti Statoova služba kad se šef jednoga dana povuče u mirovinu.
Misliš li da bi bio prikladan za tu dužnost?
Billy je kratko razmišljao.
Bio bi posve dobar. Ima značajne veze s europolitikom i državama koje su proizišle
iz bivšega Sovjetskog Saveza. Radi u Papinskom vijeću za dijalog s nekršćanskim
religijama. Surađuje s nekolicinom vatikanskih ureda kao neka vrsta umreživača.
Ipak, moram reći da mi baš nije po ćudi. Tip hladnog intelektualca. Osjećaš se
glupo kad ga upitaš bilo što izravno.
Je li on jedan od onih modernističkih biskupa?
Ne. On nije u njihovu taboru. Prilično je tih. Iz razgovora s njim i iz njegovih
objavljenih radova nikad ne bi mogao sa sigurnošću reći je li liberal ili
konzervativac. Kao posljedica toga, drže ga umjerenjakom. No, reklo bi se da je
vrsta za sebe.
Kako bi ti opisao tu vrstu?
Billyjevo čelo se nabora.
Ne znam kako bih ga opisao. Ovdje ima nekoliko takvih momaka. Subkultura,
definitivno. Izvanredno nadareni ljudi, izvrsni upravitelji, pametno postupaju sa
svima. Ali, shvaćaš, nikad ne pokazuju karte. Cisti su, besprijekorni. Ali, na neki
način su i bez srca.
Bez srca?
Oh, ne mislim da su okrutni ili bilo što slično tome. Nekako, kako da ti kažem,
uvijek me prođe jeza kad prolaze mimo mene hodnikom. Uvijek su savršeno
ljubazni. Pitaju te za zdravlje. Ali, nekako ti se čini da tu ima još nešto, daleko u
pozadini. Moj barometar uvijek treperi, a ja još nisam uspio dešifrirati što to znači.
Billy utiša glas: Uzmi, na primjer, ovog šefa ovdje, s moje lijeve strane. Drugi po
redu najmoćniji čovjek u Crkvi. Od jutra do mraka bavi se političkim gusarima.
Romanita mu izlazi na uši, ali ne može se reći da nema srca. Većinu svoje plaće
daje siromašnima, živi u stanu koji je lošiji od moga, vozi volkswa-gena starog
dvadeset godina i s vremena na vrijeme moraš ga podsjetiti da sebi kupi nove
cipele. Moli kad ga nitko ne gleda - uhvatio sam ga samog u molitvi nekoliko puta -
a to mnogo govori o čovjeku. Jednom mi je rekao kako ne želi biti ništa drugo
nego kartuzijanski monah, ali, kako vidiš, Bog je mislio nešto drugo. Voli talijanske
romane iz devetnaestog stoljeća i slatka vina - mljac! Pođu mu suze na oči dok
gleda žalosne prizore u operi i užasno se deprimira kad pročita da je neki biskup
držao govor novinarima o inkvizicijskoj Crkvi sadašnjega Pape. Iskreno se smije
kad čuje kakvu dobru šalu, ali mislim da u sebi mnogo pati. Pametan je, plemenit i
vjeran svećenik, ali, naravno, ima i on svojih mana, napose taj njegov
temperament. Ali, Gospodina i Crkvu voli gotovo djetinjom odanošću. On je poput
otvorene knjige. On je ono što jest, ako shvaćaš što time želim reći.
Onakav je kakvim se čini?
Upravo tako. Mogao bih te provesti kroz još nekoliko profila momaka
porazbacanih ovdje-ondje oko oltara. Papina družba veseljaka, budala i svetaca u
izobilju. No momci kao što je Vettore nešto su posve drugo. Prava zagonetka, što
se mene tiče.
Ima li ih mnogo kao što je on?
Nema.
Ilija pogleda krunicu omaštenu krvlju u svojoj ruci i poče bezglasno moliti za
Crkvu.
Otkud to iznenadno zanimanje za Vettorea? upita ga Billy.
Sjećaš li se onog poslijepodneva kad sam tek stigao u Rim?
Svakako.
Sjećaš li se kako sam bio zaspao, a kad sam se probudio, san se nastavio još
nekoliko sekunda i postao... ne bih to želio nazvati vizijom. Samo mogu reći da
sam bio budan i vidio lice. Uplašilo me. Pričao sam ti o tome.
Sjećam se kao u magli.
Taj kardinal strašno sliči čovjeku iz moga sna.
Sna, Davy? Nemoj se uvrijediti, stari druže, ali snovi, kao što kaže Sveto pismo,
zbunjuju neznalice.
To je istina, takva je većina snova. Ali Bog povremeno govori kroz snove.
Pa, kaži mi, što misliš da ti je želio reći?
Ne znam.
Hajde, izgledaš mi suviše zabrinut ako je u pitanju samo san. Tu ima još nešto, zar
ne?
Ima. Ali skanjujem se govoriti o tome. Van s time!
Vidio sam toga kardinala na Capriju.
Billyjevo lice se odjednom smete i on se zabulji u Iliju.
Ne misliš valjda to ozbiljno?
Vidio sam ga u Predsjednikovoj vili.
Billy polagano pogleda preko oltara u pravcu kardinala. Zatim ponovno pogleda u
Iliju. Izgledalo je kao da mu je nešto palo na pamet.
Spomenut ću to šefu. A mislim da bi se ti trebao još jednom sastati sa Svetim
Ocem. Ja ću to srediti. Bilo bi bolje da to čuje iz tvojih usta.
* * *
Sljedećih nekoliko dana Ilija je očekivao poziv iz Vatikana. Sad je bio dodijeljen
Međunarodnom karmelićanskom kolegiju u Rimu i dobio je zadaću poučavati
novake u filozofiji i uvodu u teologiju. To nije bio osobito zahtjevan posao
pa je velik dio slobodnog vremena provodio u molitvi i privatnom istraživanju.
Većina apokaliptičke literature koja je narasla od početka prethodnog stoljeća
pružala mu je i više nego dovoljno materijala za njegovu svrhu. Između
propovijedi kardinala Newmana o Antikristu i vizija brojnih svetaca i mistika o
istom predmetu potpuno se posvetio proučavanju.
Tako prođe tjedan, a nakon njega još jedan. Iz Vatikana nije stizao nikakav poziv.
On napokon telefonira u Državno tajništvo, ali mu službenik u uredu reče da je
monsinjor Stangsbv izvan zemlje po nekom državnom poslu. Prođe još jedan
tjedan. On ponovno telefonira, no službenik mu odgovori da je monsinjor i dalje
izvan zemlje i da je nedostupan. Ilija ga upita da bi li mogao preuzeti poruku. Da,
mogao bi, odgovori mu službenik bez oduševljenja.
Ilija mu dade telefonski broj karmelićanskog samostana i zamoli ga da kaže
monsinjoru da ga nazove čim se vrati. U koju zemlju je monsinjor otišao, upita ga.
Službenik je prijateljski odbio odati mu tu informaciju.
Ali monsinjor Stangsbv i ja smo bliski prijatelji, pokuša mu objasniti. Sigurno...
Neka velečasni izvoli nazvati monsinjora kod kuće i neka mu tamo ostavi poruku,
odgovori službenik i poklopi slušalicu.
Uspio je čuti samo telefonsku sekretaricu u Billvjevu stanu.
Bok, dečki, javi se metalni glas, otišao sam po nekom poslu izvan grada. Vraćam se
u utorak. Molim vas, ostavite poruku nakon zvučnog signala, javit ću se čim
budem mogao.
Tako dođe i prođe utorak.
U srijedu ujutro Ilija telefonira u Tajništvo, no službenik mu kaza da je monsinjor
Stangsbv nažalost imao prometnu nesreću te da se oporavlja u bolnici Gemelli.
Prior dopusti Iliji da ga odmah posjeti i on se uputi prema bolnici prvim gradskim
autobusom.
Dežurna sestra mu reče da se monsinjor Stangsbv nalazi na odjelu za intenzivnu
njegu i da ne može primati posjetitelje. Ne, nažalost, nema iznimaka. Monsinjorov
život još uvijek je u opasnosti. Neka velečasni pričeka tjedan dana i neka opet
nazove.
Ilija se razočaran vrati na autobusnu postaju. Vidio je kako njegov autobus dolazi i
odlazi. Buljio je u pločnik. Zatim, zahvaljujući Bogu na iskustvu što ga je proživio
kao štakor u getu, on se vrati u bolnicu, potraži ulaz za poslugu i probije se do
stražnjeg ulaza što je vodio u odjel za intenzivnu njegu.
Pričekao je da sestru za stolom uhvati trenutak rastrese-nosti, a zatim se hitro i
bešumno ušulja na odjel. Pronašao je Billyja u jednoj niši zakrivenoj zavjesom.
Prepoznao ga je samo po pločici s njegovim imenom koja je stajala u prorezu u
podnožju kreveta. Lice mu je bilo sve u zavojima, ruke su mu bile u gipsu, a jedna
noga mu je bila visoko podignuta i visjela je o utegu. Vidljivi dijelovi tijela bili su
prekriveni mnoštvom grimiznih modrica. Bio je sav u žicama i sondama.
Billy, prošapta Ilija.
Billyjeve oči se otvoriše, pobjegoše u stranu, a zatim se vratiše u središte. On
upravi pogled na svećenikovo lice, a s njegovih natečenih usnica začuje se jecanje.
Deejvii?
Prijatelju, što se dogodilo? Auto! Fudar! Vata! Iadi mi fokletu fondu. Nemoćno se
bacakao, pokazujući na svoje lice. Fijev, van!
Da li zaista treba da izvučem tu sondu? Sigurno ti je potrebna.
To je famo fifaljka.
Žao mi je, Billy, ništa te ne razumijem. Moglo bi biti opasno ako ti uklonim tu
sondu. Razgovarat ćemo neki drugi dan kad ti bude bolje.
Ne dugi dan. Ne dugi dan. Odmah!
Billy bijesno pogleda u Iliju i poče se divlje bacakati. Ilija nervozno ukloni sondu s
namjerom da je na prvi znak opasnosti vrati na njeno mjesto.
Tako! Hvala Bogu! soptaše promuklo Billy. To je samo sisaljka. Prokleta stvar!
Izvlači mi krv i sluz iz usta. Uf! On ispljunu krv pomiješanu sa sluzi. Što ti se
dogodilo? Ne znam. Je li te zgazio auto?
Zadrijemao sam u svome stanu. Samo što sam u usta stavio neki slatkiš što sam ga
dobio u paketu, zaspao sam. Bio sam doista umoran. Tek sam bio stigao iz
Helsinkija. Sljedeća stvar koje se sjećam jest gomila bolničara poprskanih krvlju
koji me na bolničkim kolicima izvlače iz olupine jaguara. Zahvatio ga je požar i bio
je nalik zgužvanoj harmonici. Valjda su mi smjestili, dečki, rekoh im. Ja nisam
ovdje, rekao sam im. Ja kunjam, a vi svi ste samo ružan san. Ali oni se nisu nimalo
obazirali na sirotoga starog Billyja.
Sjećaš li se da si ušao u auto?
Ne! Ničega se ne sjećam.
Sjećaš li se da si vozio?
Ne, ne, ne! Ničega se ne sjećam! Slušaj, to je ludo, Davy. Zaspao sam načas u
svome stanu, a sljedeća stvar koju znam jest to da se nalazim u ambulantnim
kolima, zgnječen, u paklenim mukama, a auto gori. Što je još gore, tim klipanima
usta zaudaraju lukom.
Što se moglo dogoditi?
Ja gajim neke svoje sumnje.
Reci mi.
Slatkiš. Mislim da je netko želio da doživim gadnu prometnu nesreću - sa stalnim
posljedicama. Što kaže policija? Kažu da sam bio pijan. Jesi li?
Billy ga bijesno pogleda.
Prokletstvo, nisam, odgovori on tonom zbog kojega mu se Ilija poželi ispričati.
Ali, što ih je moglo natjerati da zaključe da prometna nesreća ima veze s
alkoholom?
U autu je bilo praznih boca od pijace, a moja odjeća je bila namočena džinom. A to
je meni dovoljno da zaključim da je to prava namještaljka.
Ilija je izgledao zbunjeno.
Shvaćaš, stari momče, ja mrzim džin. Apsolutno nikad, zaista to ozbiljno mislim,
nikad ne pijem džin. Nekad sam ga pio, dok sam bio ispičutura, ali već
desetljećima ne mogu progutati to odvratno piće. Miris borovnice izaziva mi
mučninu u želucu. Povremeno uzmem gutljaj vina, kao što dobro znaš, ili vrč
piva...
Ili grappe?
U redu, u redu! Ali džin - nikada! Hoćeš, dakle, reći da te je netko pokušao ubiti? U
pravu si. I učiniti da to izgleda kao prometna nesreća.
Pravo je čudo što si ostao živ. Reklo bi se.
On još jednom ispljunu krv.
Izgubio sam nekoliko zadnjih zubi. Ne pitaj me zašto su mi prednji još uvijek u
glavi. A imam i golemu poderotinu u ustima, ali ne pitaj me odakle mi. Čitava ta
stvar je đavolski tajnovita.
Je li se dogodilo bilo što neobično zbog čega si upao u sve ovo?
Vjere mi, sve je moguće. Čitav moj život je neobičan. Neobično je sve čime se
bavimo u uredu. Pitaj dalje.
Jesi li razgovarao o kardinalu Vettoreu s Državnim Tajnikom ili sa Svetim Ocem?
Nisam još. Namjeravao sam, ali sutradan ujutro nakon afričke mise digla se prava
bura.
Billy se nakašlja i pijunu u pliticu.
To je dovoljno. Ne govori više, reče mu Ilija.
Samo me pokušaj spriječiti.
Ne, ne. Moraš se odmoriti.
Čavrljanje mi je najvažnije zadovoljstvo u životu, a sada, nakon što su me okružili
svim ovim sondama, i ono mi je uskraćeno.
Pozvat ću bolničarku.
Ne čini to, Davy. Poslušaj me. Postoje neke stvari koje moraš znati. Što to?
Neprekidno sam čekao priliku da budem nasamo sa šefom, ali to jutro očekivali
smo Veliku Britaniju, a tik za njenim petama bila je Rusija koja je prosvjedovala
zbog velikog broja obraćenja za koja smatraju odgovornima naše misionare. Stato
mi je neprestano ponavljao: Kasnije, Williame, o čemu god se radilo, to može
počekati. Volio bih da me nije neprekidno oslovljavao imenom. Kad je pao mrak,
morao je hitno odjuriti na sastanak s Papom, a zatim na sastanak s drugim
ministrima vanjskih poslova s kojima je trebao raspraviti o referatima koji su
održani u Rimskom klubu. Sljedećeg jutra ja sam morao otputovati u Helsinki.
Stato je prema rasporedu morao hitno otići na sastanak u UN. Ja sam kasno otišao
kući, ali prije nego što sam otišao u krevet, izdiktirao sam u diktafon po sjećanju
naš razgovor o Vettoreu, s namjerom da taj zvučni zapis dam svom tajniku kako bi
ga on mogao prenijeti na papir. Kanio sam mu poslati traku po kuriru rano ujutro
kako bi je on mogao uručiti Statou čim se vrati iz New Yorka. Međutim, zaspao
sam, pa sam morao odmah odjuriti u zračnu luku. Kad sam se vratio iz Helsinkija,
bilo je već kasno i Stato je već bio otišao u svoj stan, ostavivši uputu da ga nitko ne
smije uzne-miravati. Njegov tajnik mi je rekao da je uhvatio gadnu gripu. Samo što
nisam odjurio tamo i istjerao ga iz kreveta. U Finskoj sam saznao nešto veoma
važno, nešto toliko važno da mi se učinilo da se ne smijem obazirati ni na što već
mu to odmah prenijeti. Međutim, ipak sam odlučio da ne želim da mi prigovara
što sam ga omeo u njegovu snu do ponoći. A osim toga, znao sam da ću ga ujutro
vidjeti u uredu. Kakav ludi slijed događaja! Tako odoh kući i otvorih svoj poštanski
ormarić. U njemu je bio paketić s čokoladom od metvice -nešto što mije najdraže.
Dok sam diktirao u diktafon bilješku o mom posjetu Helsinkiju, pojeo sam nekoliko
rebara čokolade. Ostatak pripada povijesti.
Tko ti je poslao slatkiše?
Neke redovnice iz Londona. Mamine prijateljice. Jesi li sačuvao omot od paketa?
Pretpostavljam da je još uvijek na stoliću za kavu. A traka?
Vjerojatno je još uvijek u diktafonu. Ako nije tamo, što ćemo učiniti? U tom
slučaju zamolit ćeš Statoa da odmah dođe ovamo.
To mora biti nešto vrlo ozbiljno.
Radi se o važnoj stvari, neobično važnoj stvari.
O čemu je riječ?
Sve je na traci. Slušaj, ne razumijem zašto me šef nije stigao posjetiti. Molim te,
upitaj ga što se to događa?
Hoću. Reci mi kako je bilo u Helsinkiju?
Dolazim na to. Samo da dođem do zraka.
Billy, koja bi to informacija mogla biti tako važna da bi te netko pokušao ubiti? To
sigurno nema veze s Vettore-om.
Ne vjerujem da to ima ikakve veze s njim. Barem koliko ja znam. Barem ne
izravno. A to je možda i razlog zašto i tebi nisu namjestili neku malu prometnu
nesreću. Naposljetku, obojica znamo za Capri, je li tako?
Tako je. Ali, to je samo moja riječ protiv kardinalove.
U pravu si.
Čovjek ne čini tako nešto samo zato da bi spriječio širenje glasina o kardinalu.
Vettore je ambiciozan i slijep kao šišmiš. Ali on nije ubojica. Pretpostavljam da ga
na ovaj ili onaj način samo koriste. Ne vjerujem da on uopće shvaća na što su sve
oni spremni.
Tko su to oni?
Njegovi gospodari? Znam nekoliko imena, ali to nije toliko važno. Ovo je nešto
mnogo važnije. Sto si saznao? Riječ je o prodiranju. O prodiranju?
Jedan od njih se ustrtario. Neću reći da je prešao na našu stranu, ali on je od one
vrste ljudi koji imaju ideale. Malo je ispitao te duše i shvatio da ne može podnijeti
to što spremaju. Nazvao me je prije dva tjedna i zamolio me da se tajno
sastanemo u Helsinkiju. Ne mogu ti reći tko je on. Ako njegovo ime iziđe van, on je
mrtav. Ispričao mi je sve o njihovu ratnom planu za uništenje Crkve.
Tko su oni?
Oni su...
Billy se poče gušiti i ponovno ispljunu krv.
Dosta je za sada, reče Ilija. Pozvat ću bolničarku.
Ne, ne. Slušaj, pođi u moj stan. Uzmi traku i osobno je predaj Statou. I zamoli ga
da me čim prije posjeti.
Daj mi ključeve stana, molim te.
Ne znam gdje su. Vidi u ladici stola pokraj moga kreveta.
Ovdje ih nema.
Vjerojatno su zaključani kod bolničkog osiguranja. Nema šanse da ti ih dadu. Kaži
pazikući da sam ga zamolio da te pusti unutra.
Hoće li mi vjerovati?
Reci mu da moraš dati jesti Andyju. Tako će znati da sam te ja poslao.
Molit ću da ozdraviš, Billy. Bog te čuvao!
Ne brini. Trebat će im puška za slonove ako žele ukokati ovog starog viteza.
I moli Boga da pronađem tu traku.
Pođi osobno Statou. On će ti vjerovati. Siguran sam da će te odvesti Svetom Ocu.
Ilija vrati sisaljku na njeno mjesto, blagoslovi Billyja i ode.
* * *
Stan je bio uredan poput kutijice. Ilija nije našao omot u koji je bio umotan paket.
Nije pronašao ni kutiju sa slatkišima ni traku. Nije bilo nikakvih znakova borbe.
Međutim, na kuhinjskom stolu pored sudopera stajale su prazne boce džina.
Ilija je nekoliko časaka piljio u boce, a onda mu upade u oči da su poredane poput
vojnika ili svjedoka što stoje u stavu mirno kako bi svjedočile protiv trijeznosti
stanovitog Billyja Stangsbyja, notornog alkoholičara. Ta urednost za-brinu Iliju.
Već samo to ukazivalo je na namještaljku. Osim toga, isuviše je dobro poznavao
Billyja da bi povjerovao kako mu je lagao da više ne pije džin. Billy je po prirodi bio
otvoren i mogao je otvoreno priznati bilo što. Usto, mon-sinjor je bio ljut, smeten i
pomalo zaplašen - a takva reakcija nije nikako mogla biti rezultat osjećanja stida.
On dignu telefonsku slušalicu i nazva Državno tajništvo.
Telefon s druge strane žice je dvaput zazvonio, a kad začu glas, on bez riječi spusti
slušalicu. Pogleda u strop, a zatim baci pogled po zidovima. Zatim iziđe iz stana.
Ilija odluči otići ravno u Vatikan. Bio je kraj rujna, poslijepodne. Dan je bio
prohladan, a nebo sjajno plavo. Takvo ga
je vrijeme uvijek činilo raspoloženim. Čak i dok je kao dijete živio u getu, bio je
sretan u takve dane, neovisno o tome koliko je bio gladan.
On se pješke zaputi duž rijeke Tiber, a zatim preko mosta SantAngelo prijeđe na
zapadnu obalu. Potom, želeći neopaženo ući u Vatikan, pođe prema sjeveru i
okrenu prema zapadu ulicom Via Crescenzo.
Ako je neki pojedinac ili skupina ljudi izvršila atentat na Billvja, to mora biti zato
što je on znao nešto što je moglo ugroziti njihove planove. Zašto ga, onda, u ovom
gradu raširenih zločina, svakodnevnih brutalnih ubojstava, od kojih je većina
ostala nerazjašnjena, nisu jednostavno ubili iz zasjede? Da su ga otrovali
smrtonosnim otrovom ili upucali iz pištolja, sve bi bilo obavljeno vrlo brzo i
učinkovito i ne bi ostalo mnogo tragova. Zašto je atentatorima bilo potrebno
stvoriti privid prometne nesreće? Jedino moguće obrazloženje bilo je u tome što
im je bilo apsolutno neophodno izbjeći nezgodna pitanja. Ubijeni monsinjor u
vatikanskom Državnom tajništvu pobudio bi radoznalost u mnogim krugovima. To
bi potaknulo nezgodnu istragu. Gotovo sigurno bi se postavilo pitanje: kakva je to
ekplozivna informacija nedavno stigla do monsinjora?
Je li prometnu nesreću naručio netko tko elektronski prisluškuje vatikanske
službenike? Je li ta osoba ili osobe bila unutarnji neprijatelj? Ili vanjski? Bilo je
protivno zdravom razumu pomisliti da je za to odgovoran netko u Vatikanu. U
ovom svijetu je bilo mnogo vrsta izopačenosti, ali izopačenost je u Crkvi obično
uzimala oblik poroka ili ideološkog neslaganja. Ni jedno ni drugo nije moglo biti
motiv za ubojstvo.
Kakvi su, onda, bili mogući drugi scenariji? Već je ranije slušao neke paničare kako
ispredaju razrađene teorije o prodoru masona u Vatikan, spletkarenju mafije,
podrivanju marksista. Prema jednoj teoriji, ovi potonji su prije svoga nestanka s
povijesne scene postavili na tisuće svojih agenata u sjemeništima širom svijeta i
neki od njih su sada bili dovoljno stasali da mogu postati biskupi i preuzeti
osjetljive dužnosti u upravljanju općom Crkvom. Čuo je o fašističkim krticama,
sotonskim krticama, eurokomunističkim krticama, o uljezima iz svemira, pa čak i o
kapitalističkim krticama iz Amerike. Činilo se da svatko posjeduje dokaze u prilog
svojoj vlastitoj teoriji zavjere.
Nije nimalo sumnjao da je u kardinalskom kolegiju, kao i među tisućama biskupa
širom svijeta, bilo grešnika i izdajica - tisak je uživao u otkrivanju njihovih izdaja i
skandala. Znao je da je Crkva upravo ono što je Gospodin za nju kazao, mreža
širokim zamahom bačena u more čovječanstva, u koju se mogu uloviti različite
vrste riba, neke dobre, neke ne tako dobre. Tako je uvijek bilo.
Poželi da može raspraviti o ovim pitanjima s don Mat-teom. Fratar bi mogao baciti
nadnaravno svjetlo na sve to.
Ilija osjeti da je izložen opasnosti. Svijet mu se uvijek predočavao kao područje
velikih nesreća: Varšava, Cipar, Izrael. Ali Crkva ne. Ona je bila podignuta na
stijeni, ona je bila ugaoni kamen, siguran temelj.
Međutim, Gospodin je, govoreći preko križa San Dami-ana, rekao: Pođi i ponovno
izgradi moju Crkvu koja je u ruševinama. Prije sedam stotina godina Franjo je uzeo
jedan kamen i postavio ga na drugi. Zatim je stavio još jedan, pa još jedan.
Započeo je tako što je doslovno shvatio Gospodinove riječi, a onda je krenuo
prema univerzalnom. Siromašak iz Asiza bio bi zapao u očaj da je mogao
predvidjeti što će se dogoditi zbog njegove svete poslušnosti.
Sada je u Crkvi ponovno vladala pometnja, ali ona nije bila ni izbliza tako velika
kao u trinaestom stoljeću, u vrijeme Borgija, ili u vrijeme avignonskog papinstva.
Mračni dani nacističke okupacije Rima bili su također jezivi. A za vrijeme sovjetske
ere činilo se da čitavoj Europi prijeti invazija koja bi više sličila vladavini Antikrista
nego bilo kojoj drugoj tiraniji s kojom se Crkva suočila tijekom dvije tisuće godina
svoje povijesti.
Međutim, to je razdoblje sada završilo. Komunizam i fašizam su nestali. Svijet je
ušao u razdoblje relativnog mira, premda su s vremena na vrijeme i dalje izbijali
regionalni sukobi. Istina, svjetske velesile bile su sekularizirane, a broj vjernika
neprekidno se smanjivao, no je li to značilo da se doista događa ono najgore? Je li
to značilo da je Crkva u ruševinama? Jesu li njene unutarnje nevolje doista bile
posljedica djelovanja nekolicine tajnih agenata, nekolicine đavola koji potajno
rovare protiv nje ili nekolicine bučnih pobunjenika koji su se htjeli prikazati kao
herojski otpadnici?
Ilija pade u kušnju da se gorko nasmije. On je trpio pod stvarnim tiranima. Kako bi
ovi smiješni zapadni prelati i mekoputi i pedantni teolozi uopće mogli shvatiti
narav prave tiranije! Kad bi samo jedan dan proveli u Gulagu, isti čas bi prestali
pokazivati svoju mrzovolju i zlobu prema Rimu. Isti čas bi odrasli i shvatili pravu
narav svoga neprijateljstva - shvatili bi da je to adolescentska pobuna. Nazvali su
Crkvu inkvizicijskom. Ali ovaj tiranin, začudo, nije imao ni policiju ni vojsku, ni bilo
kakvu drugu svjetovnu moć, već je samo bio glas istine u savjesti.
Jesu li je zato toliko mrzili? Zato što je bila glas istine u savjesti koji su drugi
shvaćali kao prigovaranje, a ako krivci nisu mogli istrpjeti osjećaje krivnje,
naposljetku su morali ušutkati onoga koji im prigovara.
Ali, ubiti Billyja? Billyja koji je više od ikoga drugoga u Vatikanu otvoreno
priznavao svoje slabosti i koji nije nikome prigovarao zbog grijeha ili ljudske
slabosti, premda je imao neke ozbiljne prigovore na ljude na visokim položajima
koji su propovijedali krivi nauk. Ne, bilo je jasno da atentat na njega ima posve
drugu dimenziju. Je li ona bila čisto politička? Možda je to bio pucanj upozorenja,
upozorenje Statou da bi slična sudbina mogla zadesiti i njega ustraje li, sa sebi
svojstvenom tvrdoglavošću, provoditi određenu politiku. Možda prometna
nesreća nije uopće imala nikakve veze ni s Ilijom ni s kardinalom Vettoreom,
možda je ona bila erupcija složenih međunarodnih kretanja o čijoj naravi Ilija nije
mogao nagađati.
Sto god da je Billy saznao u Helsinkiju, to je očito mogao biti samo dio slagalice
koji je nedostajao. Odjedanput mu pade na pamet da je Billy jedini čovjek u Crkvi
koji zna što je to. On se isti čas uplaši za njega i požali što nije inzistirao da mu Billy
kaže nešto više o svemu. Zatim se prisjeti da će Billy informaciju izravno i sa svim
pojedinostima prenijeti Statou.
Ilija stiže do ulaza u Državno tajništvo i zatraži susret s Kardinalom.
Trebali ste dogovoriti sastanak, kaza mu dežurni svećenik.
Riječ je zaista o nečemu vrlo važnom, odgovori on.
Kardinal ima pretrpanu satnicu.
Biste li bili ljubazni i odnijeli mu pismo? Vrlo je hitno.
Dežurni svećenik neodlučno gurne blok papira i olovku prema njemu. Ilija narisa
svoje ime, telefonski broj karmelićanskog samostana i poruku: Tiče se VVilliama.
Stvar je vrlo hitna i osjetljiva.
Pobrinut ćete se da ga brzo dobije? zamoli on.
Službenik je bio od one vrste birokrata koji njeguju besprijekornu hladnoću kao
svoj umjetnički izraz.
Vidite li ovo? reče on pokazujući mu košaricu na svom radnom stolu. To je osobna
pošta za Njegovu Eminenciju koja je danas stigla. Imam još jednu hrpu, ona je
veća od ove, to su pisma koja su stigla u Tajništvo i koja on također mora pročitati.
Osim toga, imam pregršt telefonskih poziva na koje mora odgovoriti. Nazvali su iz
ureda Svetog Oca i zamolili za susret u poslijepodnevnim satima, a vi ste već
četvrti svećenik koji je jutros stigao, k tome još i nenajavljen, koji traži da ga vidi
zbog hitnih i osjetljivih stvari. Što sada treba da radim!
Kad bi Kardinal znao o čemu se radi, vjerujem da bi sve drugo odgodio za kasnije.
Nema sumnje da bi odgodio čak i susret sa Svetim Ocem?
Ilija uzdahnu i bespomoćno raširi ruke. Molim vas. U ime Božje.
Imam puno posla. Kardinal također. U krajnjoj liniji, stupit će u dodir s vama kad
nađe malo slobodnog vremena. To je najviše što mogu učiniti.
Ilija se teška srca taksijem vrati u Međunarodni kolegij.
* * *
Trebalo je da nakon večere održi predavanje, no on s iznenađenjem utvrdi daje
predavaonica napola prazna. Bili su prisutni svi novaci, ali nije bilo nijednoga
vanjskog studenta.
Gdje su ostali? upita on.
Novaci se pogledaše i počeše se smijuljiti.
Oče, zar niste znali? Večeras je važna nogometna utakmica. Finale Svjetskoga
prvenstva.
Shvaćam, reče Ilija. U tom slučaju, pitam se ima li mnogo smisla uspoređivati
stajališta Ivana od Križa i Tome Akvinskoga o Križu.
Studenti su pokušavali obuzdati cerenje i buljili su u njega da vide što će učiniti.
Pokušat ćemo s teologijom neku drugu večer, kad prođe ta važna utakmica.
Večeras nema predavanja, braćo.
Oni izjuriše van poput krda, a Ilija se pitao gdje će pronaći televizor u čitavom
karmelićanskom samostanu.
Sav iscrpljen, on ode u kapelicu i ostade ondje sat vremena u molitvi. Napetost je
u njemu ponešto popustila, no i dalje je bio nemiran.
Telefonirao je u bolnicu Gemelli, no jedino što mu je sestra s odjela za intenzivnu
njegu mogla reći bilo je to da se stanje monsinjora Stangsbvja stabiliziralo. Za
nekoliko dana možda će moći primati posjete.
Uzrujan, Ilija iziđe u sumrak s namjerom da malo prošeta.
Noćni zrak bio je svjež i nekoliko zvijezda je probolo brončanu kupolu nad gradom.
Prometna buka na glavnim gradskim cestama ponešto je popustila, no još uvijek
mu je potresala živcima. On krene pokrajnjim ulicama u koje dotada nije kročio i
hodaše besciljno, ne znajući u kojem smjeru se zapravo zaputio i tek
nerazgovjetno sluteći da pravi širok krug oko kolegija i da će se za sat vremena
vratiti natrag. Tumarao je kroz zapuštenu stambenu četvrt u kojoj su žene s
balkona vrištale na djecu, a ulice bijahu prepune smeća. Psi su lajali na njega. Ilija
slučajno nabasa na štakora, ali on se ni ne obazre na njega. Smrad iz kanalizacije
ovdje je bio nepodnošljiv i bio je pomiješan sa zadahom otpadaka i kuhane paste.
U jednoj mračnoj uličici između stupova ulične rasvjete s ugašenim svjetlima
okruži ga skupina uličnih derana. Susret s tinejdžerima koji su govorili uličnim
talijanskim jezikom, odijevali se poput nacista i nosili frizure kakve nose divlji
američki Indijanci, istodobno ga je žalostio i uveseljavao. Dobacivali su mu
podrugljive primjedbe, rugali mu se i poskakivali oko njega, pretražujući mu
džepove. Pronašli su samo nekoliko lira i obojenu krunicu. Bacili su krunicu na pod
i gazili je nogama, gurali je jedan drugome, a zatim odoše proklinjući i glasno se
smijući, ne nanijevši mu nikakve ozbiljnije štete. On ih blagoslovi s leđa dok su se
udaljavali od njega.
Krunica je bila zdrobljena u komadiće. Pokupio je razbijene dijelove i stavio ih u
džep. Nastavljajući šetnju, on izmoli molitvu za mladiće.
Nekoliko blokova zgrada dalje prođe pored male uske uličice i krajičkom oka spazi
vatru. Plašeći se da je u jednoj od stambenih zgradurina izbio požar, on zaokrenu i
uđe u mračan prolaz. Na kraju uske uličice nad kojom su se dizale goleme
zgradurine naiđe na skupinu djece i mladića zgr-bljene oko vatre.
Kad ga vidješe, najmlađi među njima prestrašeno kri-knu. Uto se svi rastrkaše,
vrišteći: Prete, prete! Sacerdote! Stariji među njima pobjegoše nešto sporije,
klipšući natraške i dobacujući mu prostote. Bio je zapanjen njihovom
domišljatošću i ružnoćom njihovih riječi. Još više ga je zapanjila činjenica da su pri
slabom svjetlu mogli uopće raspoznati da je svećenik. On se približi vatri i vidje da
pod željeznim štednjakom gore goleme trijeske drva. Na štednjaku je ležalo nešto
crno i dimilo se. Zatim se to nešto crno pomaknu. Ilija užasnut odskoči, a zatim
stupi korak naprijed i nogom dodirnu štednjak. To crno se otkotrlja i poče se
grčevito i bezglasno svijati.
Bila je to mačka. Sape su joj bile odrezane, a noge i usta bile su joj svezane crnom
vrpcom. Najveći dio dlake već je bio izgorio. Od nje se širio užasan smrad. Oči su
joj luđački plamtjele jarkom crvenom bojom i bile su užarene do bjelila pri svjetlu
plamenova. Ilija se zabulji u nju ne vjerujući vlastitim očima.
On u zidu pronađe klimavu ciglu i udari je njome po glavi. Udari je još nekoliko
puta dok se nije prestala micati.
Zatim se uspravi i pogleda oko sebe. Na krupnim oblu-cima za kaldrmu netko je
oko vatre kredom nacrtao bijeli krug. Unutar kruga i po zidovima uske uličice
kredom su bili iscrtani magični simboli. Ilija izgovori molitvu koja se izgovara pri
istjerivanju duhova i blagoslovljenom vodom poškropi u svim pravcima. Zatim
odšeta dalje.
Tijekom sljedećeg sata, dok je pokušavao naći put prema samostanu, naučio je
više o ljudskoj prirodi nego ikad dotad poslije rata.
Umalo se spotaknuo o nekoliko pijanaca koji su spavali na pločniku. Prođe pokraj
dviju starijih žena koje su živahno pljeskale po leđima nekog debeljka što se
histerično smijao i posrtao, vitlajući bocom vina. Malena djevojčica
vukla ga je za slobodnu ruku i plačući vikala: Nonno! Hajde, nonno!
Jedan mladić poremećena uma i odjeven samo u donje rublje zgrbio se uz
vertikalni otvor za stubište, divlje pušeći cigaretu i mrmljajući nešto sebi u bradu.
Ulicama su tutnja-li porschei i BMW-i kojima su upravljali muškarci srednjih
godina, odjeveni u sjajnu i blješteću crnu kožu; doimali su se moćno, cinično i
naduveno od znanja. Besramno su domahivali Iliji.
On prođe pored neke stare crkve i vidje gdje mlade žene pripaljuju cigarete u niši
pokraj veže. Pozivale su ga da im priđe i pritom izvikivale cijenu. On im priđe i uze
ih moliti da se ostave takvog života, ali one su se samo još bučnije smijale
njegovim staromodnim izrazima. Smijale su se ne baš neljubazno i grdile ga bez
osude, rekavši mu da ih ostavi da mogu na miru raditi svoj posao. Zamolio ih je da
se barem maknu otuda i da svoj posao rade na nekom drugom mjestu, a ne tu,
pred vratima crkve. Prestale su se smijati i vrlo ozbiljna izraza lica, pa čak i s
određenom dozom pristojnosti, objasnile mu daje crkva napuštena i da u njoj
nema Presvetog Sakramenta dajući tako i preko volje ustupak poštovanju. On se u
sebi pomoli za njih Mariji Magdaleni, na što one, na njegovo iznenađenje, odoše
bez riječi. Bila je to mala pobjeda, ali on je bio uzdrman.
Naposljetku, hodajući labirintom uličica i prilaza, on stigne do kolegija. Odmah
ode u kapelicu i ondje kleknu ne mičući se. Ondje, u tišini kapelice, vidje da mu se
ruke tresu.
Bože moj, vapio je, Bože moj. Gdje si? Zašto ne možemo doprijeti do tih ljudi?
Kad su mu ruke prestale drhtati, čuo je glas kako mu govori iz svetohraništa.
Istodobno, taj je glas progovarao u njegovoj nutrini.
Sine moj, tražim od tebe da siđeš na ta nemoralna mjesta. Idi bez straha.
Gospodine, nemam snage. Ja nemam moći da ih spasim!
Nijedan čovjek ne može spasiti drugog čovjeka. Samo Ja spašavam. Ipak, Moja
snaga je u tebi. Moja snaga je najdjelotvornija u tvojoj slabosti. Kad ćeš Mi
povjerovati?
Gospodine, što se ovo događa? Tvoja Crkva posrče zbog mnoštva udaraca i krvari
iz bezbroj rana.
Ne boj se. Pođi u tamu i dovedi natrag duše iz nje. Ja sam uvijek s tobom.
Gospodine, što bi želio da učinim? Što je s Billvjem? Kako mogu upozoriti Papu?
Opkoljen sam s mnogih strana i ograđen zidom od mjesta na koje trebam ići. Što
da učinim?
Trebaš učiniti samo jedno: ne gledaj ni lijevo ni desno. Ne idi ni ispred Mene ni iza
Mene. Čekaj Me i Ja ću djelovati.
Zatim se Presveti lagano povuče u svoju uobičajenu priliku. Ipak, on je i dalje
pribivao u njemu. Osjećao ga je u svojoj nutrini kao okrepljujuću vatru koja je
okruživala i postupno zauzimala mjesto njegove patnje. Vatru koja je bila tako
različita od vatre u onoj uskoj uličici da je bilo pravo čudo kako su ih mogli nazivati
istim imenom. Vatra Presvetoga na ovom oltaru bila je zagrljaj potpune ljubavi;
ona je gorjela, ali nije proždirala. Pružala je radost, a ne bol. Ona nije vezivala
svoja stvorenja i nije sakatila njihovo tijelo. Ona ih je oslobađala. Davala je svjetlo.
Svoja je stvorenja tješila i hranila. Zašto je ljudi toliko mrze?
On leže u krevet i odmah zaspa.
IX.
Rim
Ilija je strpljivo čekao na Kardinalov poziv. Međutim, ni taj dan ni sutradan nikakva
poruka nije stigla od Kardinala. Držao je predavanja novacima i bavio se
istraživačkim radom. Molio je, čitao i šetao čistim ulicama oko kolegija. Jedne
večeri zaputio se prema bolnici Gemelli, ali je našao Billvja u čvrstom snu. Izgledao
je puno bolje i to prilično popravi Ilijino raspoloženje. Ne želeći ga uznemiravati
dok spava, on ode iz bolnice neopaženo kako je i došao.
Iako je molio i neprekidno činio djela ufanja, napetost što ju je prouzročila šutnja
Vatikana neprestano je rasla. Bilo je teško ufati se, a još teže biti tako nepokretan,
dok je u njemu sve vikalo: Avantil Oglasi uzbunu!
Ali, učinio je kako mu je bilo rečeno i čekao. Da nije bilo apokaliptične literature
koju je sa zanimanjem čitao tijekom dugačkih sati svakoga dana, napetost bi bila
postala nepodnošljiva.
Sve više se divio tom Englezu, čuvenom kardinalu New-manu, koji se u 19. stoljeću
s anglikanske vjere obratio na katoličanstvo. Bio je to neobičan čovjek čija je
misao bila u raskoraku s gotovo svim razinama društva u kojemu je živio. Samotan
život, koji je graničio s otuđenjem, omogućio mu je jedinstveno promatranje stvari
i događaja u njihovu pravom odnosu. Uspio je iskoračiti iz duha svoga stoljeća, a
to je devetnaesto stoljeće, i objektivno ga promatrati. Bio je toliko ozbiljan da je
to graničilo s melankonijom, nadaren, osjetljiv i, kako su mnogi govorili, pravi
prorok. Mnogo je pisao i propovijedao o značenju Antikrista. Rekao je da ovaj
izopačeni duh sve više obuzima svijet i da su na pomolu brojna otpadništva.
Navodio je proroka Danijela koji je upozoravao da će neprijatelj mirno i laskanjem
proširiti svoju moć nad svim narodima.
Newman je dalje dokazivao da je otpadništvo Božjeg naroda u različitim
vremenima i na različitim mjestima uvijek prethodilo pojavi različitih antikrista,
tirana, kao što su bili Antioh, Neron, Julijan Apostata, lažni prorok Muhamed i
ateistički vođe Francuske revolucije - svaki od njih je bio prototip Antikrista ili ga je
nagoviještao, njega, Antikrista, koji se trebao pojaviti na kraju povijesti kad će se
tajna nepravde konačno očitovati u svojoj užasnoj nelogičnosti. Nesposobnost
vjernika da žive svoju vjeru, upozoravao je Newman, najavit će, kao i u
prethodnim vremenima, vladavinu čovjeka grijeha, koji će zanijekati Kristovu
božansku narav i uzdići sebe na Njegovo mjesto, a to će ići čak dotle da će ući u
Božji hram i zatražiti da ljudi slave njega.
Ilija pročita: Čete će njegove doći i oskvrnuti svetište-tvrđu, dokinut svagdašnju
žrtvu i ondje postaviti grozotu pustoši. Svojim će spletkama navesti na otpad one
koji se ogrešuju o Savez...
Koncentraciju mu poremeti vratar koji je pokucao na njegova vrata.
Oče, imate poruku iz Vatikana! Šalju auto po vas. Treba stići za deset minuta. Neki
sastanak.
Bit ću spreman, brate. Hvala ti.
On se poprska hladnom vodom po licu, izravna svoju odjeću i požuri hodnikom do
kapelice. Ondje je nekoliko časaka molio prije nego što je ušao vratar i gestama
mu pokazao da je auto stigao.
Požurite, požurite, kruže oko zgrade.
Ilija iziđe na glavno stubište i pogleda niz ulicu, ali limuzine nije bilo na vidiku.
Upravo se spremao vratiti u samostan i od vratara zatražiti objašnjenje kad se
pred kućom uz škripu kočnica zaustavi žuti zahrđali Volkswagen. Nečija ruka
domahivala mu je kroz prozor.
Upadajte, oče, reče mu kardinal Državni Tajnik.
Ilija se veza sigurnosnim remenom dok se Kardinal udaljavao od ograde u oblaku
crnog ispuha. Neprekidno trubeći i nagnuvši se iznenada na jednu stranu, on uz
škripu guma okrenu iza ugla, upade u mahnitu noćnu gužvu i poput tipičnog
Rimljanina zaputi se u smjeru kupole Svetoga Petra.
Oslobodili ste me velikog tereta! Eminencijo, jeste li primili moje pismo?
Pismo? Nisam primio nikakvo pismo.
Ali, neprekidno pokušavam doći do vas otkako je mon-sinjor Stangsby doživio
prometnu nesreću.
IZ colmo! To je vrhunac svega, odvrati ogorčeno Kardinal. Ovo što se događa
nakon te prometne nesreće pravi je cirkus od posla. Pretpostavljam da moje
osoblje vrši selekciju obavijesti koje prolaze kroz ured. Čitava poplava poziva i
obavijesti, ima ih toliko da jednostavno ne možemo izići s njima na kraj.
Ispričavam se. Otkako nema Willia- ma...
Kardinal proguta ostatak rečenice.
Vaša Eminencijo, moram vam reći nešto važno.
I ja vama. Imam vrlo nepovoljne vijesti, oče. Bojim se da je naš William umro.
Odjednom, promet kao da se usporio i on više ništa nije čuo. Srce mu je snažno
udaralo i nekadašnja patnja vrati se u njegove grudi. Buljio je kroz prednje staklo,
ne vjerujući, i kao da lebdi u bezvremenosti i usporenom kretanju Vječnoga grada.
Kardinalov glas vrati ga u stvarnost.
Žao mi je. Bio je vaš prijatelj.
Da, bio mi je prijatelj.
To je užasan gubitak za sve nas. Toliko puta sam mu rekao: Williame, moliš kao
anđeo, ali voziš kao vrag.
To je govorio čovjek koji je cestom Via Appia vozio brzinom od osamdeset
kilometara na sat.
Vidio sam ga pred nekoliko dana i činilo se da se oporavlja. Znaju li oni što se
dogodilo?
U bolnici Gemelli kažu da ne znaju razlog smrti. Dok se ne obavi autopsija, mogu
samo nagađati. Njegov liječnik misli da je imao unutarnje krvarenje za koje nisu ni
znali. Vjerojatno mu je jedan veliki ugrušak dospio u srce. To se dogodilo usred
noći. Dežurne sestre nisu čule zvonce. Očito su bile zauzete s nekim drugim
kritičnim slučajem na odjelu, iako se kasnije pokazalo da je bila riječ o lažnoj
uzbuni. Kad su konačno došle u Williamovu sobu, već je bio mrtav.
To mi se ne sviđa, reče Ilija.
Znam. Nedostajat će svima nama. Unosio je smijeh tamo gdje je sve tako isuviše
često ozbiljno. Bio je darovit administrator.
Nije riječ samo o našem osobnom gubitku. Riječ je o nečemu mnogo gorem.
Kardinal ga pogleda postrance.
Što time mislite?
Stvari su veoma ozbiljne. Daleko ozbiljnije nego što vam to mogu objasniti u
kratkoj vožnji.
Bene! Otići ćemo u moj ured i vi ćete mi tamo reći o čemu se radi.
Ne vjerujem da bi to bilo pametno. Ne možemo uzeti za sigurno da je bilo koje
mjesto sigurno.
Oče, reče mu obzirno Kardinal, Williamova smrt potresla vam je živce. Da vas
odvezem natrag u Karmel? Tamo se možete odmoriti. Razgovarat ćemo sutra.
Kad vam ispričam što se sve dogodilo u protekla dva tjedna, shvatit ćete da me
nije spopao ni težak jad niti su mi potreseni živci. William i ja otkrili smo da
papinstvu i samoj prirodi Crkve prijeti ozbiljna opasnost. Ugroženi su sami temelji
Crkve.
Temelji Crkve? upita ga sumnjičavo Kardinal.
Možemo li se načas zaustaviti i prošetati?
Kardinal nije odmah odgovorio. Ilija je vidio da on sve važe.
U redu, reče on tiho. Otići ćemo nekim prijateljima. Ondje nas nitko nepozvan
neće ometati.
Ilija iz njegovih riječi s olakšanjem shvati da i sam Kardinal ima sumnje u pogledu
sigurnosti kurijalnih ureda.
Neko vrijeme nemojmo razgovarati, reče on. Danas je elektronsko prisluškivanje
vrlo sofisticirano. Skrivena naprava za prisluškivanje može se instalirati čak i u
kukca.
Petnaest minuta kasnije oni skrenuše s Via Appiae i zaputiše se uskim putem što
je vijugao kroz grmlje i stabla.
Kardinal parkira auto na travi uz put, ostavljajući uključena glavna svjetla i
pokazujući prema malenoj kamenoj zgradi koja se doimala pogrebnom kapelom iz
petoga ili šestog stoljeća. On otključa brončana vrata, uđe i uključi svjetlo. Ilija
ugasi glavna svjetla na autu i krenu za njim.
Kardinal prođe kroz ulaz na kraju prostorije, otključa još jedna vrata i nestane niz
dugačak niz kamenih stepenica. Stubište je očito bilo vrlo staro, usječeno u
nanose aluvijalne zemlje, zatim, nešto niže, u mješavinu krede, pijeska i zemlje te
napokon, na samome dnu, u kamen. Stubište je naglo završavalo oko petnaest
metara ispod površine zemlje i vodilo u usku, nepravilno istesanu galeriju koja je
nestajala u mraku.
Ovo je moje jedino bogatstvo, reče Kardinal, vrteći ključ u ruci. Dođite, želim vas
upoznati s mojim prijateljima.
On širokim prolazom povede Iliju naniže, okrenu desno, i uđe u jedan od
bezbrojnih podzemnih prilaza što su se granali iz glavne galerije.
Vi, naravno, znate gdje se nalazimo?
U katakombama.
Da. Protežu se kilometre i kilometre daleko. Nalazimo se u katakombama sv.
Kalista, u malo poznatom pokrajnjem prolazu. Vidite, dalje odavde nitko se ne
usudi ići. Samo ludi kardinal.
On se zaustavi pred prastarim drvenim vratima, otključa ih i uđe. Ilija pođe za
njim. U mraku koji je bio poput katrana on začu struganje žigice; Kardinal užga
petrolejsku lampu i njeno svjetlo ga zaslijepi. On zatvori vrata za sobom i povuče
zasun.
Ponekad volim doći ovamo. Sjednem među grobove moje braće i sestara. To
čovjeku otvara vidike, ne? Kad mi se Rim učini prepunim izopačenosti, a Vatikan
se pretvori u košnicu prepunu zaposlenih pčela što žvaču papir i iz njega prave
med, ah, tada dolazim ovamo i molim se Gospodinu. Kažem mu: učini da ustrajem
u jednostavnosti, Gospodine. Ne dopusti da se pretvorim u kraljevića. Ne dopusti
da se nadimljem i da budem pun sebe. Učini da budem poput ovih malenih, tvojih
pravih slugu.
Ilija je oko sebe promatrao police usječene u zidove.
Pogledajte ovamo, oče. Pročitajte ovo; što piše?
Praetextatus, clarissimus.
Clarissimus. To znači da je bio senator. Nismo daleko od groba sv. Cecilije, velike
mučenice plemenita roda iz prvih vremena kršćanstva. Ovaj čovjek je možda bio
član njezine obitelji. A sad, pogledajte ovamo. Sto ovdje piše?
Osimus, servus.
Rob. Shvaćate, ova dva čovjeka bili su braća u Kristu. Počivaju jedan uz drugoga i
čekaju Sudnji dan. Mirno mjesto za čekanje...
Da. Prepuno je svetaca, a povijest za većinu njih i ne zna. Ovdje su pravi temelji
Crkve. Većina njih umrla je užasnom smrću. Razderani u areni, živi spaljeni,
odrubljene glave. Neki od njih čak su bili razapeti. Pogledajte ovaj. U njemu počiva
moja ljubimica. Djevojka. Jedna između tisuća nepoznatih mučenica. Mislim o njoj
kao o mom svecu, kao o mojoj kćerkici koju nikad nisam imao. Pitate se nisam li
malčice skrenuo umom?
Ne, Eminencijo.
Kršćanin živi u vremenu i onkraj vremena. Ona mi je bliža od mnogih koji hodaju i
razgovaraju gore na površini. Da, ona i ja se dobro poznajemo.
Kako se zvala?
Severa.
Znate li što o njoj?
Samo to da je umrla za vrijeme progona u trećem stoljeću. Bila je mučenica. Imala
je trinaest godina. Radije je izabrala da je bace lavovima nego da bude predmet
seksualnog iživljavanja. Njezina obitelj je pažljivo odabrala riječi u njezinu slavu -
mučenica svete nevinosti, pobjednica nad lavom, to piše. Ispod ovog natpisa ima
još jedan. Molim vas, oče, pročitajte ga.
Golubica bez gorčine. Počivaj, Severa, i raduj se u Duhu Svetome.
Mala svetica.
Da. Tisuću sedamsto godina stara. Ona je naša kći - i naša majka.
Ilija nije pronalazio riječi.
Na trenutak ste mi se učinili sretni, oče Ilija. Prvi put otkako sam vas upoznao, s
vašeg lica je spao teret. O čemu razmišljate?
Navrla su mi sjećanja. Moja žena umrla je mlada i odnijela je naše dijete, u svojoj
maternici, sa sobom u vječnost, malenu djevojčicu. Nedavno me je posjetila u snu.
Vaša kći je stvarna.
Vaša Severa daje mi nadu da ću je jednoga dana vidjeti.
Čujte me. Ako nas protestanti ovdje prisluškuju, zaključit će da smo mi
nekromanti ispunjeni demonima koji obilaze kuću mrtvih u potrazi za vizijama i
glasovima.
Naša zajednica pripada jednom drugom redu stvari. Ona je zajedništvo duha
kojemu ne trebaju mediji i seanse.
Oni će reći da su to đavolski trikovi! Ah, đavao bi se osjećao vrlo neudobno na
ovome svetome mjestu.
Riječ naprava za prisluškivanje podsjeti Iliju na cilj njihova sastanka.
Vaša Eminencijo, moram vam priopćiti nešto vrlo ozbiljno.
Bene! Recite.
Ilija ga opširno izvijesti o svim događajima što su se zbili kroz posljednjih nekoliko
tjedana, započinjući svojim putovanjem iz Asiza u Napulj, a zatim na Capri.
Zbrkano mu je ispričao i o vezi između kardinala Vettorea i Predsjednika.
Čak i pri slaboj svjetlosti petrolejske lampe Ilija je vidio da Kardinalovo lice postaje
sve bjelje. Iako mu se izraz lica nije promijenio, oči su mu prestale treptati.
Nakon što je Ilija završio s pričom, on glasno odahnu i sjede na kamen.
To je teško prihvatiti. Jeste li posve sigurni da je to bio Vettore?
Potpuno sam siguran.
To je vrlo mučno. Njega općenito smatraju dobrim čovjekom. Žao mije.
Niste vi krivi. Iznijeli ste na svjetlo dana jednu naoko beznačajnu činjenicu, možda
samo sumnju, ali ona je takve naravi da o njoj može zavisiti budućnost Crkve.
Možda sam pravio prenagle zaključke. Možda je kardinal poslan u posebnu misiju,
na molbu Svete Stolice.
Nije vjerojatno da bi Sveti Otac to učinio bez moga znanja.
Možda je riječ o kardinalovoj osobnoj misiji, o želji da pomogne Crkvi u njenim
pregovorima.
Takva vrsta pregovora nikako ne spada u njegovu nadležnost. Očito ste novajlija u
Vatikanu ako mislite da je takva misija moguća bez konzultacija. Oče, mislim da
vaša plemenitost prelazi svaku razumnu granicu.
Možda sam pogrešno procijenio situaciju.
Nadam se da je tako. Ne možete ni shvatiti kakve sve implikacije proizlaze iz
onoga što ste mi rekli.
Volio bih da sam vam to mogao reći i ranije, no rekao bih da je vaš poslovni tajnik
bio od slabe pomoći.
On je dobar čovjek. Vrlo sposoban.
I kardinal Vettore je dobar čovjek.
Rekli ste da ste mome poslovnom tajniku ostavili poruku za mene?
Da, ostavio sam pismo s naznakom hitno. Nazivao sam ga nekoliko puta i ostavljao
mu usmene poruke.
Shvaćam.
Moram vam još nešto reći. Uvjeren sam da je monsinjor Stangsby ubijen. Kad sam
posljednji put razgovarao s njim, iskazao je veliku sumnjičavost u pogledu
prometne nesreće. Vjerovao je da ga je netko drogirao i da je sudar montiran
kako bi se stekao dojam da je riječ o prometnoj nesreći.
Rekao vam je to?
Da. Rekao mije i druge stvari.
Kao na primjer?
Bio je prilično siguran da se njegov stan prisluškuje, no u žurbi, noć prije nego što
je otputovao u Helsinki, izdiktirao je izvještaj o kardinalu Vettoreu u diktafon,
nadajući se da će vam ga naknadno moći uručiti.
William nije bio uvijek oprezan.
Rekao mi je također da ima informaciju koja je daleko pogubnija od Vettoreove
veze s Predsjednikom. Rekao mi je da je u Helsinkiju saznao o neprijateljevim
planovima za uništenje Crkve.
Je li vam spominjao ikakve detalje?
Nije.
Vjerojatno ste zato još uvijek na životu:
Rekao mi je da je sve zapisano na traci, međutim, zbog
tragičnog lanca događaja nije vam je mogao uručiti. Ona je
nestala.
Shvaćam.
A s njom su nestali i svi dokazi koji potvrđuju da je istina ono što sam vam rekao.
I tako nam je ostalo samo vaše svjedočanstvo, reče zamišljeno Kardinal, gledajući
u pod.
Ilija je šutke stajao i molio.
Kardinal podigne pogled prema njemu. Vjerujem vam, reče mu on.
Situacija možda i nije tako kompromitirajuća kao što se čini. Možda je Vettore
posve nedužan kad je riječ o smicalicama.
Kardinal pogleda Iliju ravno u oči i reče: Volio bih da je tako. Ali imam osjećaj da
nije. Vaše riječi objašnjavaju mnogo toga. Mnogo beznačajnih, uobičajenih
nepravilnosti koje se gotovo i ne vide i koje čovjek očekuje u tako golemom i
kompleksnom uredu kao što je naš. Svakodnevni život u Vatikanu sastoji se od
stotinu tisuća detalja i većina njih su beznačajni. Jedan od takvih detalja,
primjerice, jest i taj da se moj poslovni tajnik, onako sposoban kako ga je Bog već
dao, tek nedavno preselio k meni i to baš iz Papinskoga vijeća za dijalog s
nekršćanskim religijama. To je ured kardinala Vettorea.
Da. Postoje i neki drugi manje značajni događaji koji se sad pojavljuju u posve
novom svjetlu. Različiti odnosi, susreti, letimični pogledi, riječi što ih čujete u
prolazu, aluzije, ta gurkanja laktom, tako karakteristična za romanita. Ipak, sve to
ne znači nužno da je riječ o ubojstvu.
Vaša Eminencijo, možda pogrešno zaključujem, no moram vam reći da se
prometna nesreća dogodila upravo u trenutku kad je Billy pokušavao prenijeti
jednu iznimno osjetljivu informaciju. Njegovom smrću nestao je jedini živi čovjek
koji je znao za tu informaciju iz Helsinkija. To jest, jedini čovjek izvan njihova
kruga.
Sumnjam da je to motiv. Međutim, ne bismo trebali podcijeniti Vettoreovu vezu s
Caprijem.
Slažem se. Ne mislim da bismo je u ovoj fazi trebali isključiti.
Ako je vaš zaključak ispravan, to znači da ste vi u opasnosti, ma koliko se to
doimalo nategnuto.
Ako mi dopuštate, iznio bih vam još jedno svoje nagađanje: ako netko sazna da
smo nas dvojica večeras bili zajedno, tada ste i vi u opasnosti.
Ne zna nitko osim vašeg vratara, a sudeći po njegovu ponašanju, ja sumnjam da je
on subverzivac.
Doista nije. Vrlo je jednostavan momak. Zapravo, on čak ne zna ni kako se zove
vatikanski službenik koji je večeras došao po mene, no savjetovat ću mu da ništa
ne govori bude li otvorena istraga. Jeste li rekli još kome?
Nisam. Za sada je sigurno da nijedna vaša poruka nije stigla do mene, a nije ni do
Svetoga Oca.
Tu bismo iluziju trebali nastaviti zbog višeg dobra?
Ah, pitam se što bi o njoj kazali stručnjaci za moralnu teologiju! Da, jahat ćemo na
valu iluzije.
A da ja sutra nazovem vašega poslovnog tajnika i upitam ga je li vam prenio moju
poruku? Mogao bih ga zamoliti za mali razgovor. Ako je umiješen u kakvu
namjernu prijevaru, reći će mi jedno, a učinit će drugo. Prenijet će informaciju
svojim prijateljima, a vama neće prenijeti moju poruku. Dogodi li se to, barem
ćemo znati da je posrijedi nekakva urota.
Sjajna ideja. Dragi oče Schäfer, nisam imao ni pojma da ste sposobni za takve
spletke!
Mene je odgojila ulica, i bavio sam se svačim u životu, između ostaloga, bio sam i
član tajnog udruženja organiziranog na vojnički, i državni tužitelj. U ovom
svećeniku skrivaju se najneobičnije sposobnosti.
To se vidi, bravissimo!
Hoćete li upozoriti Svetoga Oca?
Uredit ću da se sutra ujutro nađem s njim za doručkom.
Ako vam smijem predložiti, Eminencijo, bilo bi najbolje kad biste s njime o ovoj
stvari razgovarali u šetnji po naj-skrovitijim vrtovima Vatikana.
To mi je već ranije palo na pamet.
Kako ćemo znati je li poslovni tajnik pao ili prošao na ispitu?
Nazovite moj ured sutra ujutro u jedanaest sati. Na svoj način prilično sam dobar
detektiv. S velikim zanimanjem promatrat ću što će se ujutro događati.
Nato oni ustadoše i iziđoše iz katakomba.
Kardinal je vozio prema gradu vratolomnom brzinom i iskrcao Iliju nekoliko
stambenih blokova dalje od kolegija.
* * *
Točno u jedanaest sati nazvao je ured Državnoga Tajnika i s druge strane žice javi
mu se sada već poznati glas poslovnog tajnika.
Ilija ga zamoli da ga spoji s Kardinalom.
Oče, moram vam ponovno kazati da je kardinal Državni Tajnik jako zauzet. Mi
jednostavno ne možemo odgovoriti na svaku poruku tako brzo kako bi ljudi željeli.
Jeste li mu prenijeli moju poruku?
Naravno da sam mu prenio vašu poruku! Rekao sam mu da ste više puta zvali, a
uručio sam mu i vaše pismo.
Shvaćam.
Zaista, oče, morate se strpiti. Ako vam Kardinal u nečemu može pomoći, on će to i
učiniti, ali sve u svoje vrijeme. Nemojte mu otežavati posao. Nemojte biti
zanovijetalo.
Oprostite. To je bilo nepromišljeno s moje strane. Hoćete li mu reći da sam
nazvao?
Odmah ću otići u njegov ured i izvijestiti ga da ste ga ponovno zvali, ravnodušno
reče poslovni tajnik.
Hvala vam.
I, oče, savjetujem vam da više ne nazivate. Ako vam se Kardinal ne javi, to znači da
je odvagnuo stvari i da misli da vam ne može pomoći.
Da, naravno. Razumijem vas.
I, oče, ako vam se išta učini važno, savjetujem vam da to prepustite Božjoj
providnosti. Vaše ime mi je poznato. Vi ste profesor koji živi kod karmelićana, zar
ne?
Jesam.
U tom slučaju savjetujem vam da se skoncentrirate na svoje zadaće i da
upravljanje Crkvom prepustite onima koji su za to sposobniji.
Da, razmislit ću o tome, odgovori mu pomirljivo Ilija. Hvala vam. To je dobar
savjet.
To je veoma dobar savjet.
U pravu ste. U posljednje vrijeme vrlo sam umoran. Možda mi se samo nešto
privida. Možda je najbolje to zaboraviti.
Stanje u našem uredu se zaoštrava, oče. Ne možemo se baviti sumnjama i
umišljajima svakog svećenika u Rimu. Malo je stvari u životu tako važno kao što se
to čovjeku čini.
Istina je. Pravi sam napasnik. Neću vam više smetati. Molim vas, oprostite mi.
Nije to ništa. Buon giorno, don Schafer. Buon giorno.
Za vrijeme ručka u blagovaonicu uđe vratar koji ga pozva na stranu.
Netko vas traži telefonom. Zamislite, u ovo doba dana! U ovo vrijeme u Rimu svi
drijemaju!
Buon giorno. Bio je to Kardinalov glas.
Buon giorno, Signore.
Nećemo spominjati imena. Zovem s vanjske linije, ali ne znamo u kakvu je stanju
vaša linija. Razumijem vas.
Naše sumnje pokazale su se opravdanima. U vrt su upali nametnici, no koliko
možemo vidjeti, za sada nije opasno.
Niste primili nikakvu poruku?
Ništa. Stajao sam pokraj vrata. Čuo sam što on govori.
Je li vam kasnije išta rekao o tome?
Ni riječi. Umjesto toga, nazvao je stanoviti ured o kojemu smo govorili.
Sugovornika na drugom kraju žice izvijestio je da su sve poteškoće sada
otklonjene.
Shvaćam. Sada imamo potvrdu.
Točno. Razgovarao sam s Tatom za doručkom. Loše se osjećao, ali smo pošli na
šetnju kroz vrt kako bismo pogledali cvijeće.
Kako su njegove ruže?
Samo što nisu procvale. Neke su napali crvi. No većina ih je u dobru stanju. Jeste li
mu što govorili?
Sve sam mu rekao. Tata razumije. On je vidio da se to približava.
Sto on savjetuje? Sto kaže, kako bismo trebali spasiti naše cvijeće?
On vjeruje da stvari moramo pustiti da se odvijaju svojim tijekom. Ne smijemo se
prenagliti. Malo diskretnog rezanja, malo udobravanja tla. Proljeće će opet doći,
kaže on, i procvjetat će nova generacija ruža.
Naš Tata je mudar čovjek.
Da. Svetac.
Možemo li se ubrzo susresti?
Svakako se moramo susresti. Imam za vas poruku od Tate. Sastanimo se u
Severinoj kući. Možete li naći kakav auto?
Mogu.
Večeras u osam? Bit ću ondje.
Nakon večere Ilija je posudio samostanski auto i zaputio se kroz grad prema
sjeveru, u posve drugom pravcu od onoga u kojemu su se nalazile katakombe sv.
Kalista. Čitav sat je kružio i besciljno lutao tim krajem, a zatim se cestom Via Appia
zaputio prema katakombama, uvjerivši se prethodno da ga nitko ne prati. Kardinal
je sjedio u svom volkswagenu s upaljenim motorom i ugašenim svjetlima. Spustiše
se u kriptu i pet minuta kasnije stajali su licem okrenutim jedan prema drugome
pokraj golubičina groba.
Je li zagađenost uzela maha? upita ga Ilija.
Na prvi pogled, cini se da je zahvatila samo krug prijatelja kardinala Vettorea. To
nije velika skupina, možda tuce kardinala i isto toliko biskupa. No ona može biti i
veća. U ovoj fazi teško je razmrsiti udruženja koja su povezana sa službenim
dijelom njegova posla od onih koja su dobrovoljna i povezana s nečim što je
sakriveno.
Sto mislite, kakav je njihov cilj?
Teško je reći. Zbunjen sam svim ovim.
Jesu li ambiciozni?
Neki jesu, neki nisu.
Papini osobni neprijatelji?
Nijedan od njih, koliko ja znam. Dvojica ili trojica o njemu govore vrlo povoljno. To
može biti kozmetika.
Moguće je. Ne vidim ništa što bi ih moglo povezivati. Ti ljudi nisu povezani
nikakvom zajedničkom strašću. Veoma mnogo se razlikuju u mišljenima o naravi
Crkve.
To ne ukazuje ni na kakvu ideološku komponentu.
Ali, što bi moglo povezivati tako različite ljude?
Možda postoji neka duhovna veza među njima:
Duhovna?
Kad već nagađamo, kažimo da su svi ti ljudi, koji se toliko mnogo razlikuju s
obzirom na svoje obrazovanje i odgoj u Crkvi, podlegli određenom pristupu,
nazovimo to tako. Pretpostavimo da je priroda te ponude bila tako obavijena
koprenom, tako prerušena u dobro, da oni nisu prepoznali pogibelj u kojoj se
nalaze. Negdje, unutar sebe, oni su dali svoj pristanak, oni su se neprimjetno
udaljili od Krista, od povijesne vizije univerzalne Crkve. Postupno, njihova
percepcija se odijelila od katoličke eshatologije.
Mislite na posljednje stvari? Na Kraj svijeta? upita ga nesigurno Kardinal. Zašto bi
to imalo ikakve veze s urotom? Ah, čekajte, shvaćam na što ciljate.
To bi mogla biti ta nit koja ih povezuje. Možda ih je zavela prekrasna vizija
budućnosti - duhovna vizija.
Mislite, neka vrsta spasenja?
Tako nešto. Ne kažem da je to tako, ali mislim da bi to objasnilo štošta.
To ne objašnjava ubojstvo.
Možda je situacija složenija nego što mislimo. Ovi siroti crkvenjaci mogu lako biti
naivni i njima mogu lako manipulirati različite organizacije ili snage, ili kombinacije
jednoga ili drugoga, koje su vješte u čitanju ljudske prirode. Možda je netko drugi
odgovoran za Billvjevu smrt.
To ima smisla. Nije jednostavno pretvoriti Božjeg čovjeka u ubojicu.
Vi ste prikladno upotrijebili izraz nametnici. Ne vjerujem da su ti siroti biskupi
nametnici o kojima vi govorite. Nametnici su ljudi ili snage u pozadini koji uz
pomoć tih prelata pokušavaju ući u samu Božju Kuću. To bi bila grozota! Ako je
tako, to se mora spriječiti.
Kako se može zaustaviti priviđenje?
Onako kako smo to uvijek činili - molitvom i postom. Moramo razbuditi sve
vjernike. Predugo spavaju, a dan je već toliko odmakao!
Eminencijo, proroci i sveci, pape i učitelji već više od jednoga stoljeća pokušavaju
probuditi vjernike. Oni odbijaju ustati.
Znam, znam, uzdahnu Kardinal. Ali neki od njih će se odazvati. Moramo spasiti
ono što je ostalo. Osim toga, Sveti Otac je u pravu. Vrt se uvijek pomlađuje. Bit će
potrebno odnjegovati novi naraštaj. Mi smo odgovorni i za one koji se još nisu
rodili, koji dolaze poslije nas.
Na praktičnoj razini, kako ja mogu pomoći u svemu tome?
Sveti Otac želi da još neko vrijeme ostanete u Rimu. Želi da pričekate njegove
upute jer želi da nastavite kako ste počeli. Treba da budete njegova prisutnost u
logoru neprijatelja. On zna da Predsjednik motri na vas i vjeruje da možete biti od
koristi.
Želite li time kazati da bih se trebao odazvati njegovim pozivima?
Samo u određenom smislu. Odazovite se njegovim pozivima koliko vam to vaš
moral dopušta. Sami ćete otkriti dokle smijete ići u tome/
Ne mogu se pretvarati da sam drugi kardinal Vettore.
Ali, vi ste sposobni za neke prešutne ograde, u interesu jedne više dobrote.
Ja ne umijem lagati.
Nisam od vas tražio da lažete.
Sto zapravo tražite od mene?
Tražim od vas da odete u njegov logor kao što je David otišao u Saulov logor, kad
je Saul nasrnuo na njegov život. Bit ćete okruženi neprijateljima; možda ćete čak
susresti one koji su odgovorni za VVilliamovu smrt. Tražim od vas da budete riječ
istine u moru laži u kojemu Predsjednik pliva. No morate biti mudri poput zmije i
umiljati poput golubice, kao što nas Gospodin upozorava. Morate izabrati pravi
trenutak. Do tada ćete mnogo toga naučiti i morate učiniti sve da Predsjednik
shvati vašu važnost kako biste se pripremili za vrijeme kad će biti prisiljen čuti
Kristove riječi iz vaših usta.
Zar se to ne bi moglo postići pismom? Ili susretom sa samim Papom?
Pismo je samo tiskarska boja na komadu papira. Svijet je preplavljen tiskarskom
bojom na papiru. A što se tiče Svetoga Oca, kao što sam vam već rekao,
Predsjednik bi jedan takav susret sa Svetim Ocem samo iskoristio u promidžbene
svrhe. On ne želi slušati. Vaša je zadaća prodrijeti kroz njegove obrambene redove
i doprijeti do najdublje razine na kojoj je među ljudima moguća razmjena misli -
do onih tajnih područja duše gdje čovjek sluša ono što mu drugi čovjek govori.
Može li on to?
Mi to ne znamo. Postoji mogućnost da još uvijek nije potpuno u vlasti neprijatelja
i stoga mu moramo pokušati prići.
To je u duhovnom smislu vrlo opasno.
Da. Vrlo je opasno. Ali ne znamo nikoga drugoga koga bismo mu mogli poslati.
Slobodni ste odbiti. Ni Papa ni ja ne bismo vas krivili zbog toga.
Sto bi mi rekla naša prijateljica Severa?
Kardinal zamišljeno pogleda grob i kažiprstom dotaknu tanku kamenu ploču.
Prstom prijeđe preko slova što su bila na njoj urezana - PALVMBA - golubica.
Ovo se dijete suočilo s lavom i pobijedilo ga, reče Kardinal.
Jesam li ja slabiji od nje?
Samo vi možete odgovoriti na to pitanje.
Ilija pogleda križ, sidro i golubicu urezane u mramor.
Učinit ću to.
Hvala vam, reče Kardinal. U ime Krista, zahvaljujem
Unatoč svemu, ulaznica što mu je bila u ruci zračila je nečim nestvarnim.
Na njoj je bio otisnut poziv na neslužbeni banket što se trebao održati u Palazzo
Giancarlo Galeone na Piazzi Navo-na.
Proslava u znak uspješnog završetka sastanka Rimskog kluba.
U potpisu je stajalo Predsjednikovo ime.
Te večeri kad se trebao održati banket, Ilija je skinuo svoju karmelićansku odjeću,
pogladivši je i pitajući se koliko će je puta još nositi, ako će je uopće ikad više
obući. Spremio ju je u ormar svoje ćelije. Kardinal Državni Tajnik mu je rekao da se
mora potruditi odnjegovati novi image ukoliko želi ući još dublje u misijsko
područje.
Novi image? Ali oni znaju što sam!
Znaju da ste svećenik i da ste jednom prilikom bili izaslanik Vatikana. Oni će
pretpostaviti da ste izabrani zbog vašeg zanimanja za arheologiju budući da se i
Predsjednik uzgredno zanima za nju. Oni također znaju da je ostavio dubok dojam
na vas. Sto se tiče vaših motiva, vjerojatno vas smatraju monahom koji dolazi iz
pustinje i koji žudi za poticajima kultiviranog, urbanog života, pa čak i za time da
bude što više uključen u svijet - otuda prebacivanje u Rim. Oni su upoznati s
činjenicom da predajete filozofiju i uvod u teologiju. Pretpostavit će da ste poput
tolikih drugih, akademski građanin zaražen dovoljnom količinom potajne
ambicioznosti i blagog nezadovoljstva s pravovjerjem -a da pri tome ipak niste
zapali u herezu. Vidite, heretik je samo glupa alatka u njihovim rukama i oni to
znaju. Vi ste bolja lovina - zapravo glavni zgoditak.
Ali oni su također upoznati s činjenicom da ja znam za vezu između kardinala
Vettorea i Predsjednika.
Onaj koji je ukrao traku to zna. Ali, Vettoreova veza možda nema nikakve veze s
onim što je William saznao u Helsinkiju. Čitate li novine?
Vrlo rijetko. Zašto?
Onaj dan kad je William imao prometnu nesreću, jedan poznati talijanski diplomat
objesio se u Helsinkiju. Shvaćam.
Volio bih da smo to ranije shvatili, uzdahnu Kardinal. Čitava ta stvar postaje svaki
dan sve nejasnija. Ovi ljudi možda nemaju nikakve veze s Predsjednikom i
njegovim krugom. U Rimu ima mnogo demona. Ne smijemo donositi prebrze
zaključke.
Moramo razmišljati o najgorem, barem kao o mogućnosti.
Naravno. Ali moguće je čitavo tuce scenarija sa stotinama uloga od kojih se neke
prelijevaju iz kaljuže u kaljužu.
Vaša Eminencijo, ako je netko iz Predsjednikova kruga odgovoran za Billyjevu smrt
i ako oni znaju da sam ja upoznat s tom vezom, zašto ne bi i mene uklonili?
Ne znam. Ako je ovaj scenarij pravi, tada smo suočeni s novim zagonetkama. Oni
su isto tako lako mogli urediti da i vi doživite prometnu nesreću, a to ne bi imalo
takve posljedice kakve je izazvala smrt jednoga kurijalnog mon-sinjora.
Ja sam još uvijek na životu, što znači da oni misle da Billy nikome nije mogao reći
što zna.
Da, oni moraju vjerovati da vi ništa ne znate o njihovim dugoročnim planovima.
Odjel za intenzivnu njegu bio je pod strogom prismotrom, a bolničko osoblje je
zbog medicinskih razloga sigurno moralo povesti računa o tome da Billy ni s kim
ne razgovara.
Ali, otkud sad ovaj poziv?
Oni se očito uzdaju u Predsjednikovu sposobnost da vas pridobije na svoju stranu.
Procijenili su vas kao korisnog igrača u polju i vi ste im, zbog nekog razloga koji
nam ovaj čas nije jasan, strašno potrebni.
To nema nikakva smisla. Ima na stotine profesora teologije, a mnogi od njih su
utjecajniji od mene.
Koliko njih ima veze u Izraelu i istočnoj Europi i koliko je njih povezano s čitavim
nizom važnih ljudi na Zapadu?
Ako je to njihov motiv, varaju se. Precjenjuju moju taktičku vrijednost. Gotovo sve
moje veze su otpale kad sam prije četvrt stoljeća postao katolik.
To je istina, ali mnogo tih veza može se obnoviti. Mnogi su vam se svojedobno
divili. Kad biste se, recimo, odrekli katolicizma, ili kad biste počeli zagovarati
spajanje judeo-kršćanstva i duhovnosti New Agea, pozdravili bi vas kao
Razmetnog Sina koji je shvatio. Ah, postali biste tako glasoviti.
Svatko tko je upoznat s mojim stavovima shvatio bi koliko je taj prijedlog
smiješan!
Bez sumnje, ali koliko je ljudi upoznato sa shvaćanjima nekoga nepoznatog
monaha koji živi u pustinji blizu Haife?
Po istoj logici koliko se ljudi zanima za stavove čovjeka koji je bio poznat nekoliko
dana tijekom šezdesetih godina. Ja sam star. Moje vrijeme je prošlo.
Ma nemojte? Slušajte me, oče Ilija, oni pokušavaju pridobiti za sebe svakoga
mogućeg igrača, bio on umjetnik, političar ili vjerski vođa. Pokušavaju potpuno
preoblikovati svjetsku kulturu. Velik dio njihova posla već je obavljen. Razumije se
da ste im važni! Nije im važna samo vaša prošlost. Zar se također ne dopisujete s
glavnim rabinom Francuske koji je vaš osobni prijatelj? Kao i s bivšim američkim
javnim tužiteljem? S katoličkim nadbiskupom Sankt Peterburga -nije li on jedan od
vaših duhovnih gojenaca?
Jest.
Vidite, vi ste vrlo upotrebljiv čovjek. Morate surađivati s njima.
Smatram moralno nedopustivim prevariti bilo koga, pa čak i neprijatelja takve
veličine.
Kao što sam vam ranije rekao, ne tražim od vas da lažete niti čak i da se samo
pomisli da lažete. Želim da budete ono što jeste - čovjek Božji koji se odaziva
njegovom pozivu da uđe u njihov logor. Neka misle što ih je volja. Morate biti
poput Pavla u Ateni. Sjećate li se odlomka u kojemu se on suočava sa sofistima i
pretvara poganski oltar nepoznatom bogu u svjedoka jedinom pravom Bogu?
Sjećam se.
Budite poput Pavia, oče. Pođite na teritorij koji je zaposjeo neprijatelj, iskoristite
ono što možete i popravite ono što možete. Bog sve pretvara u dobro onima koji
ga ljube. Tamo možete otkriti čak i sirote duše u lancima kojima treba spasenje.
Zar to nije dovoljan razlog za takvu misiju?
Ilija se nasmiješi. Vaša Eminencijo, sad mi je potpuno jasno zašto vas je Sveti Otac
izabrao za svoga glavnog diplomatu.
Kardinal se zadovoljno smijuckao. E, sad je dosta. Precjenjujete moju taktičku
vrijednost!
Banket je počimao u osam sati. Ilija je pogledao na svoj ručni sat i s nelagodom
odjenuo tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i elegantnu talijansku kravatu - ručni
rad s virovima sivosmeđe i zlatne boje. Jedva je navukao skupe burgundske
oxfordice. Zatim se počešlja. Pogleda se u zrcalo i brzo odvrati pogled.
U zrcalu se pojavio prosijedi gospodin. Stranac koji je mogao biti ugledan profesor
sveučilišta, direktor banke ili bogat poduzetnik. Samo njegove oči bile su u
neskladu s njegovim odijelom. Bile su tužne i tamne, opterećene sjećanjima ili
percepcijama što su vidjele daleko u prošlost i budućnost.
Pogleda se ponovno u zrcalu i pokuša namjestiti izraz lica koji bi bio manje
turoban. Iskrivi lice kako bi se njegov izraz približio izrazu dobrog raspoloženja.
Učinak je bio grozan. Svatko bi ga prozreo.
Za probu se poprska s nekoliko kapi skupocjene kolonjske vode koju mu je dao
Kardinal, opljačkavši prethodno Billyjeve pokretnine.
Jadni William, reče Kardinal. Ovu bočicu mirisa poslala mu je majka. Miriše kao
bakin džepni rupčić!
Jadni William.
Njegovo slavno mučeništvo uzelo je oblik kakav on nikad ne bi izabrao. Plivati u
obilju, a zatim umrijeti u bolničkom krevetu bez mača u ruci.
Otac Ilija iziđe iz stana nešto prije sedam sati i uhvati gradski autobus koji je vozio
prema Piazzi Navona. Autobus je bio krcat umornim radnicima, studentima koji su
se prepirali zbog politike, starim ženama koje su pre-metale kruh i voće po svojim
torbama, djecom koja su spavala na izbočenim trbusima svojih mladih majki,
starcima koji su glasno brbljali i ogovarali te namrgođenim tinejdžerima
priključenim na slušalice. Kad je ušao u autobus, svi zašutješe i otpratiše ga
pogledom prema zadnjem praznom sjedalu.
Princ posjećuje niže klase! promrmlja netko. Putnici prasnuše u okrutan smijeh,
keseći se i podrugujući mu se.
Ej, ti, illusstrisimo signore, kamo ćemo? Tražimo prijateljicu u nekoj prljavoj
zabitoj uličici?
Smijeh je bio sve glasniji. Ilija je gledao kroz prozor.
Jedna starija žena koja je sjedila preko puta njega netremice je promatrala
zabavu. Ona se zabulji u njega prodornim pogledom koji je bio oštriji od pogleda
onih koji su mu se rugali. Spusti mrežu za kupovinu iz svoga prostranog krila,
okrenu se prema njima i uputi im oštar prijekor: Basta! Začepite, budale jedne. Zar
ne vidite da je to dobar čovjek?
Nitko više ne reče ni riječi; putnici su nastavili brbljati.
Ona se nagnu prema njemu i pogladi ga po ruci. Ne obazirite se na njih, Signore.
Mladost - ludost.
On joj zahvali. Ona slegnu ramenima. Zatim s ništa manje oštrine posegne za
napadnim križem od bižuterije što joj je visio o vratu i poljubi ga pet puta.
Izišavši iz autobusa, nije odmah otišao u Palazzo, već se neko vrijeme zadrža
pokraj Neptunove fontane. Promatrao je sjaj bakrenog zalaska sunca što ga je
reflektirala. Stari poganski morski bog bio je sav u plamenu. Prozori gornjeg kata
palače gorjeli su posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Stari poganski svijet vraćao
se noću, a ono što je još preostalo od kršćanstva bilo je pod opsadom.
Pokušao je otjerati od sebe osjećaj odvratnosti koji je u njemu izazvalo sve što je
te večeri vidio. Više od svega želio se odmaknuti od mreže iluzija što su ležale pred
njim, vratiti se u svoj samostan i provesti ostatak života u molitvi koja je donosila
više ploda. Molio bi Gospodina da na bojno polje pošalje sposobnijeg vojnika nego
što je to bio on. Molio je za to sada, ali odgovor koji je čuo nije bio onakav kakav je
želio.
Pallazzo Giancarlo Galeone nije bila najbogatija palača na trgu, ali je zato bila
najotmjenija. Tijekom četiri stoljeća svoga postojanja ona je bila dom grofova i
konkubina, duždeva, kardinala i magnata iz različitih korporacija. Njen je vlasnik
sada bio Globaltek, međunarodna korporacija koja je proizvodila kompjutorsku
tehnologiju, a njen glavni dioničar bio je aktualni Predsjednik Europarlamenta.
Bila je ukrašena u stilu kasnoga talijanskog baroka i prepuna debelih tapeta
ružičaste boje, zelenih zidova boje metvice i slika Caravaggia i Guida Renija.
Na ulazu mu se nakloni lakaj, upita ga za ime i ponovno mu se nakloni. Povede ga
u veliko predvorje obloženo mramorom, a zatim kroz čitav niz pozlaćenih vrata u
plesnu dvoranu koja se Iliji učini istodobno prostranom i intimnom. Ondje je
stajalo dvadesetak ljudi, okupljenih oko orkestra koji je svirao potpuri romantične
glazbe za gudače, najčešće iz opera koje su nastale u prošlom stoljeću. Ljudi su
besciljno ulazili i izlazili iz prostorije, a neki su očito više voljeli razgovarati u
mirnijim kutovima palače. Lakaj predstavi Iliju službenom najavljivaču. Ilija se
iznenadi kad vidje da je to Roberto.
Signore Schäfer, veliko mi je zadovoljstvo! Predsjednik me je zamolio da vam
izručim njegove pozdrave i da vam kažem kako mu je drago što ste mogli doći na
večerašnju svečanost.
Mnogo vam hvala. Veselim se našem ponovnom susretu.
Roberto podiže oči prema stropu gestom srdačnog zgražanja. Moj poslodavac je
trenutno zaklonjen delegatima iz Svjetske banke na gornjem katu. Siroti čovjek, ti
sastanci nikako da prestanu! Ali, imam strogo naređenje da ih prekinem
neposredno prije večere.
To znači da ćemo ga vidjeti za večerom.
On se nada da će tijekom večerašnje svečanosti imati vremena za razgovor s
vama.
Da, i ja se tome nadam.
Molim vas, dopustite mi da vam nađem čašu nečega za bolje raspoloženje. Da?
Crno? Bijelo? Ne? Šampanjac? Oh, ali ja sam zbunjen, rekao bih čak i da sam
postiđen što moram priznati da je naš dobavljač vina bio nemaran. Donio nam je
šampanjac koji je slabije kvalitete nego beaujolais. Dopustite, smijem li vam
ponuditi ovo suho crno? Neće vam biti žao.
Roberto, uvijek ste tako prijazni. Monsinjor Stangsbv i ja bili smo vam tako
zahvalni na ljubaznosti koju ste nam iskazali prilikom našega zatočeništva one noći
kad je bješnjela oluja.
Da, odvrati Roberto kojemu se lice oduljilo od razočaranja. Čuo sam da je siroti
signore Stangsbv umro. Moja sućut zbog gubitka vašeg prijatelja. Bio je tako
zabavan čovjek.
Da, bio je.
A sada me ispričajte, molim vas, budući da moram pozdraviti nekoliko zakašnjelih
gostiju, a nakon toga moram spasiti U bossa od muka svjetske ekonomije. To je
tako dosadno!
On se teatralno isceri i ode. Ilija odlunja u golemu dvoranu za bankete zidova
obloženih renesansnim tapiserijama i s ulaštenim podom od parketa u kojoj je bio
postavljen dugačak stol za večeru prekriven damastom i priređen za četrdeset
gostiju. Pribor za jelo bio je od srebra. Bile su upaljene svijeće, kristal je blistao i
čitava dvorana je bila ispunjena mirisom ruža. Lakaji su se vrtjeli unaokolo
obavljajući posljednje pripreme za večeru.
On se vrati u trijem i prijeđe u malenu biblioteku u kojoj se rastrkalo osmero ljudi;
neki su otpijali iz svojih čaša, dok su drugi grijali ruke na vatri što je gorjela u
kaminu.
Živahnost gostiju nije oslobodila Iliju napetosti koja je djelomice bila prouzročena
spoznajom da je većinu tih lica mogao prepoznati samo zbog toga što su se
redovito pojavljivala na prvim stranicama međunarodnih časopisa. Uočio je trojicu
šefova država, izdavača najvećega dnevnog lista u Francuskoj, američkog
veleposlanika u Italiji, svjetski poznatoga izraelskog violinistu i jednoga engleskog
ekonomistu čije su se knjige objavljivale u golemim nakladama. Ljudi su
neprekidno ulazili i izlazili iz dvorane. Nitko nije ni pokušao uključiti ga u razgovor,
iako ga nisu ni isključivali. Ilija nije prepoznao osmu osobu, ženu koja je mogla
imati blizu pedeset godina. Razgovarala je s violinistom koji ju je živahnim i
vatrenim izrazom lica i gestikuliranjem pokušavao u nešto uvjeriti.
Uhvativši njegov pogled, violinist se zaustavi usred rečenice i domahnu Iliji.
Hej, vi! Zašto nam se ne pridružite?! Shalom! Vi ste onaj arheolog Schäfer, zar ne?
Jesam.
Kolega Izraelac, objasni on ženi s kojom je razgovarao. Drago mi je, reče ona tiho.
Slušajte me, Schäfer, ovdje netko mora posredovati. Morate me spasiti od ove
žene. Razgovaramo o jednoj vrlo teškoj temi i ona je izvukla dulji kraj. Nije
pošteno od nje. Naposljetku, Anna, ja sam umjetnik i sa mnom dominira desna
strana mozga. Tvojim bićem dominira lijeva strana! Jesam li rekao biće? Ha!
Trebao sam reći čudovište logike.
Žena se nasmiješi i okrenu se Iliji. Ispruži desnu ruku prema njemu i reče mu: Ja
sam Anna Benedetti. A vi ste...
Ilija Schäfer.
Vi ste arheolog, Uri nam je rekao.
On nije samo arheolog! reče sarkastično violinist. Zar ne, oče? On potegnu dobar
gutljaj iz svoje čaše.
Ja sam rimokatolički svećenik, mirno odgovori Ilija. Žena ga znatiželjno pogleda,
no u njezinu pogledu nije bilo ni najmanjeg traga neprijateljstvu što ga je navikao
očekivati krećući se u intelektualnim krugovima.
Zanimljiva kombinacija, reče ona prijateljski. Nimalo neuobičajena.
Violinist, nervozan čovjek kojemu je moglo biti nešto preko trideset godina,
odlunja u drugu dvoranu, domahu-jući gostima dok je prolazio mimo njih, rukujući
se ovdje, grleći nekoga drugog ondje.
Ne obazirite se na Urija. Mlad je i vrlo poznat. Genij, ali u duši je ostao pomalo
dječak. Voli se praviti nestašan.
Meni se nije učinio nestašan.
Nije. Izigrava kozmopolitu koji svojim duhovitim i razornim doskočicama još više
otežava život nevinim žrtvama bolnih društvenih situacija.
Kao što sam ja?
Da. Toliko vam smeta što ste ovdje?
On je zamišljeno pogleda. Ljubazna osoba iskrenih očiju i vrlo inteligentna.
Vjerojatno je bila žena nekog od dostojanstvenika što su se ondje nalazili. No
primijetio je da na ruci nema vjenčani prsten i on se upita nije li i ona u nekoj vezi
kakve su sada moderne.
Ispočetka mi je smetalo, odgovori joj on. Nisam naviknut na ovakvo društvo.
Dobro, onda se držite mene pa nećete morati oponašati nemarne razgovore s
premijerima i genijima.
Vrlo ste ljubazni.
Ni najmanje. I mene to na neki način rasterećuje.
Ona mu se nasmiješi i njezin smiješak otopi zebnju koja ga je obuzimala od
trenutka kad je ušao u palazzo.
O čemu biste željeli razgovarati? upita ga ona.
Ne znam. Ni o čemu. O svemu. Imam mnogo pitanja, ali ona nisu prikladna.
Nisu prikladna? Stvarno?
Na primjer, hoću li ispasti suviše drzak ako vas upitam u kakvoj ste vi vezi s
Predsjednikom? Ona se iskreno i glasno nasmija.
Niste ni najmanje drski. Vidim da ste pravi gospodin. Iznenadili biste se koliko je
broj gospode u svijetu opao posljednjih godina.
Pretpostavljam da to ovisi o tome što mislite pod tim izrazom.
Mislim na chevalier du roi. Prijazan čovjek koji se drži zadane riječi.
Veseli me što čujem da ima ljudi koji to još uvijek cijene.
Ima ih. Ali, da odgovorim na vaše pitanje: član sam Upravnog odbora
Predsjednikove fondacije za unaprjeđivanje arheologije.
Vi ste arheolog?
Strogo uzevši, arheologijom se bavim isključivo amaterski.
Zašto onda...?
Zato što je moja obitelj prilično utjecajna i zato što mu moje ime koristi. Vrlo ste
izravni.
Život je kratak. Mislim da ljudi ne bi trebali tratiti vrijeme na stvaranje predodžaba
o sebi koje navode na pogrešno mišljenje.
Slažem se s vama.
Vidite, ne samo stoje vaše neprikladno pitanje rastjeralo maglu, već je ono
razotkrilo slučajnu činjenicu da imamo nešto zajedničko. Možemo razgovarati o
iskopinama dok ne počne večera.
Dojmila ga se ljupkost njezina glasa i dosljedna jasnoća njezina pogleda koji su
otkrivali i skromnost i poštenje, kao i još jedno neuhvatljivo svojstvo... krepost.
Svidjela mu se i on s iznenađenjem otkri da je u njoj dobio saveznika.
A sada, slobodna sam vam postaviti isto ono neprikladno pitanje. Zašto ste vi
ovdje?
Pozvan sam ovamo, ali ne znam zašto. S Predsjednikom sam se susreo samo
jedanput, prije nekoliko mjeseci. Bio sam običan glasnik.
Obični glasnici ne pozivaju se na ovakve skupove.
U tom slučaju,, pretpostavljam da on misli da bih mu mogao u nečemu koristiti -
na neki način koji mi nije do kraja jasan.
On uvijek ima neki cilj, odgovori ona bez emocije.
Divite mu se?
On je izvanredna osoba.
On ponovno primijeti odsutnost oduševljenja.
Divite li mu se vi, oče Schafer?
Kao što rekoste, on je izvanredna osoba.
Nije ništa odgovorila, već je i dalje gledala u njegove oči kao da nešto čeka.
U tom trenutku zazvoni zvonce koje je oglašavalo početak večere i gosti se počeše
primicati prema dvorani za večeru.
Hvala vam na ovom razgovoru, reče joj on. Sad mi je lakše. Želim vam uspjeh u
vašim pothvatima.
I ja vama u vašima. Možda se opet susretnemo.
Ona se okrenu i pođe ispred njega prema predvorju.
To je, dakle to, reče u sebi Ilija. Oklijevao je pokraj vrata, ne znajući kako bi se
trebao ponašati. Promatrao je Annu Benedetti kako ceduljicu sa svojim imenom
stavlja na pola puta prema desnoj polovici stola i kako sjeda na to mjesto. Uočio je
kako se većina gostiju približava stolu kao da unaprijed znaju gdje trebaju sjesti,
kao da su posjedovali sposobnost za procjenu stupnja svoje važnosti.
Roberto i nekoliko drugih slugu povedoše tumarala, među njima i Iliju, do njihovih
mjesta. On se iznenadi kad vidje da mu je dodijeljeno mjesto pored Anne. Počeo
je o njoj razmišljati kao o Anni. Ona podigne pogled prema njemu i nasmiješi mu
se. On joj uzvrati smiješkom.
Arheologija, reče joj on.
Da, vjerojatno je to razlog. Netko je očigledno napisao svoju domaću zadaću.
Uvijek je napisu, znate.
S njegove desne strane sjedila je žena koja je nosila crnu šuštavu haljinu od satena
s dijamantima. Oni se predstaviše jedno drugome, na što se ona okrenu muškarcu
sa svoje desne strane i nastavi s njime živahno razgovarati na nekom od
balkanskih jezika. Iz imena klasičnih kompozitora što su povremeno izranjala na
površinu njemu nerazumljivih riječi on zaključi da raspravljaju o glazbi. Anna je
čavrljala sa starijim gospodinom koji je sjedio s njezine lijeve strane, američkim
veleposlanikom.
Ilija pogleda na natpis sa svojim imenom. Na njemu je pisalo Professore Ilija
Schäfer. Tako, znači, netko je odlučio kakav će biti njegov javni image -
akademičar. On baci pogled prema natpisu s njezinim imenom. Na njemu je pisalo
Signora Anna Benedetti.
Bila je udana. Udana žena bez vjenčanog prstena. Udovica?
U dvoranu uđe Predsjednik kojemu su bokove štitila dvojica muškaraca. Neki od
gostiju počeše pljeskati. Svi razgovori naglo se prekinuše i pljeskanje se pretvori u
grmljavinu; svi gosti ustadoše. Ilija također ustade zajedno s njima. Anna ga je
promatrala krajičkom oka, no njezino lice je i dalje bilo bez izraza.
Činilo se da je Predsjednik zbunjen iskazanom pažnjom i on ih pokretom ruke
zamoli za pozornost.
Grazie, graziel reče i odmah zatim napravi igru riječima koja izmami prasak
smijeha. Bilo je jasno da gosti nisu samo cijenili toga čovjeka, već da su osjećali
naklonost prema njemu.
Dakle, stvarno, morate mi oprostiti zbog ovoga neoprostivog zakašnjenja. Nadao
sam se da ću vas moći sve pojedinačno pozdraviti kako ste stizali, no otela su me
ova dvojica opakih neotesanaca i zadržala me kao otkupninu. Učinio sam sve
moguće ustupke koji su bili u mojoj moći i sad sam slobodan. Ovaj međunarodni
terorist s moje desne strane vraća se na London School of Economics s vrećom
gotovine, a ovaj s lijeve strane vraća se sa svojim plijenom u MMF. Sada se mogu
prepustiti uživanju - uživanju s vama - donesite pastu! Dvorana je odjekivala
smijehom, pljes-kanjem i klicanjem.
Bio je susretljiv domaćin. On povede dvojicu ekenom-skih stručnjaka do njihovih
mjesta na čelu stola. Na tom kraju stola sjedili su i šefovi država, kao i dvije-tri
osobe koje Ilija nije uspio prepoznati.
Nakon što su svi sjeli, Predsjednik ostade na nogama.
Prijatelji moji, reče on glasom koji se čuo u svim kutovima dvorane, ali je i dalje
bio topao i krepak, prijatelji moji, dobro došli na ovu svečanost. Tjedni
promišljanja su iza nas, napisali smo gomilu dokumenata, a sada se moramo
zabaviti. Nema govora, nema referata, nema uljudnih fraza, niSta od svega toga
večeras. Dobro se zabavite. Viva Roma!
Viva Roma! uzvrati mnoštvo i podiže čaše.
Viva Roma! reče Anna, sotto voće, gledajući u Iliju s podignutom čašom u ruci. On
se kucnu s njom i reče: Živjela mudrost povijesti! Ona mu se nasmiješi i zatim
sjede »miješeći se sama sebi.
Za vrijeme večere američki veleposlanik je nastavio privlačiti njezinu pozornost.
Bio je šarmantna i ekstrovertirana osoba i imao je svoje mišljenje o svemu čega su
se dotakli. Nadugo i naširoko razgovarali su o zakonima što će ih europarlament
vjerojatno izglasati na svom sljedećem zasjedanju. Ilija je bio fasciniran Anninim
razumijevanjem temeljnih pravnih načela i njezinim ustrajnim i nadasve vještim
suprotstavljanjem nekom predloženom zakonu čije pravo značenje Ilija nije
mogao čuti zbog salve smijeha koja Y dolazila iz pravca skupine ljudi s Balkana.
Kad je ponovno uhvatio nit njihova razgovora, on shvati da se on upravo približava
kraju. Veleposlanik je vrtio glavom govoreći: Dakle, možda ste u pravu kad je u
pitanju načelo, ali za dobro društava, čovjek mora biti fleksibilan. Zakon mora
služiti čovjeku, a ne čovjek zakonu.
To je točno, odgovori ona. Ali čovjek mora paziti da ne izvrće činjenice. Zakon
mora služiti univerzalnim načelima u čovjeku, a ona se temelje na naravnom
zakonu, zakon ne može na pravi način služiti čovjeku ako ga sad ovamo sad
onamo otpuhuju vjetrovi najrazličitijih mišljenja, mode i predrasuda.
Hmm, reče veleposlanik, to je previše filozofski za mene.
On se okrenu ženi sa svoje lijeve strane, prepuštajući Annu njezinoj večeri.
Ne izgledate mi baš kao obična kućanica, signora Benedotti.
sa starijim gospodinom koji je sjedio s njezine lijeve strane, američkim
veleposlanikom.
Ilija pogleda na natpis sa svojim imenom. Na njemu je pisalo Professore Ilija
Schäfer. Tako, znači, netko je odlučio kakav će biti njegov javni image -
akademičar. On baci pogled prema natpisu s njezinim imenom. Na njemu je pisalo
Signora Anna Benedetti.
Bila je udana. Udana žena bez vjenčanog prstena. Udovica?
U dvoranu uđe Predsjednik kojemu su bokove štitila dvojica muškaraca. Neki od
gostiju počeše pljeskati. Svi razgovori naglo se prekinuše i pljeskanje se pretvori u
grmljavinu; svi gosti ustadoše. Ilija također ustade zajedno s njima. Anna ga je
promatrala krajičkom oka, no njezino lice je i dalje bilo bez izraza.
Činilo se da je Predsjednik zbunjen iskazanom pažnjom i on ih pokretom ruke
zamoli za pozornost.
Grazie, grazie! reče i odmah zatim napravi igru riječima koja izmami prasak
smijeha. Bilo je jasno da gosti nisu samo cijenili toga čovjeka, već da su osjećali
naklonost prema njemu.
Dakle, stvarno, morate mi oprostiti zbog ovoga neoprostivog zakašnjenja. Nadao
sam se da ću vas moći sve pojedinačno pozdraviti kako ste stizali, no otela su me
ova dvojica opakih neotesanaca i zadržala me kao otkupninu. Učinio sam sve
moguće ustupke koji su bili u mojoj moći i sad sam slobodan. Ovaj međunarodni
terorist s moje desne strane vraća se na London School of Economics s vrećom
gotovine, a ovaj s lijeve strane vraća se sa svojim plijenom u MMR Sada se mogu
prepustiti uživanju - uživanju s vama - donesite pastu! Dvorana je odjekivala
smijehom, pljes-kanjem i klicanjem.
Bio je susretljiv domaćin. On povede dvojicu ekonomskih stručnjaka do njihovih
mjesta na čelu stola. Na tom kraju stola sjedili su i šefovi država, kao i dvije-tri
osobe koje Ilija nije uspio prepoznati.
Nakon što su svi sjeli, Predsjednik ostade na nogama.
Prijatelji moji, reče on glasom koji se čuo u svim kutovima dvorane, ali je i dalje
bio topao i krepak, prijatelji moji, dobro došli na ovu svečanost. Tjedni
promišljanja su iza nas, napisali smo gomilu dokumenata, a sada se moramo
zabaviti. Nema govora, nema referata, nema uljudnih fraza, ništa od svega toga
večeras. Dobro se zabavite. Viva Roma!
Viva Roma! uzvrati mnoštvo i podiže čaše.
Viva Roma! reče Anna, sotto voće, gledajući u Iliju s podignutom čašom u ruci. On
se kucnu s njom i reče: Živjela mudrost povijesti! Ona mu se nasmiješi i zatim
sjede smiješeći se sama sebi.
Za vrijeme večere američki veleposlanik je nastavio privlačiti njezinu pozornost.
Bio je šarmantna i ekstroverti-rana osoba i imao je svoje mišljenje o svemu čega
su se dotakli. Nadugo i naširoko razgovarali su o zakonima što će ih
Europarlament vjerojatno izglasati na svom sljedećem zasjedanju. Ilija je bio
fasciniran Anninim razumijevanjem temeljnih pravnih načela i njezinim ustrajnim i
nadasve vještim suprotstavljanjem nekom predloženom zakonu čije pravo
značenje Ilija nije mogao čuti zbog salve smijeha koja je dolazila iz pravca skupine
ljudi s Balkana. Kad je ponovno uhvatio nit njihova razgovora, on shvati da se on
upravo približava kraju. Veleposlanik je vrtio glavom govoreći: Dakle, možda ste u
pravu kad je u pitanju načelo, ali za dobro društava, čovjek mora biti fleksibilan.
Zakon mora služiti čovjeku, a ne čovjek zakonu.
To je točno, odgovori ona. Ali čovjek mora paziti da ne izvrće činjenice. Zakon
mora služiti univerzalnim načelima u čovjeku, a ona se temelje na naravnom
zakonu. Zakon ne može na pravi način služiti čovjeku ako ga sad ovamo sad
onamo otpuhuju vjetrovi najrazličitijih mišljenja, mode i predrasuda.
Hmm, reče veleposlanik, to je previše filozofski za mene.
On se okrenu ženi sa svoje lijeve strane, prepuštajući Annu njezinoj večeri.
Ne izgledate mi baš kao obična kućanica, signora Bene-detti.
Ona ga pogleda.
Profesore Schäfer, mišljenja sam da kad čovjek upozna kućanicu, bilo koju
kućanicu, tada vidi da ona nikad nije obična.
To je plemenit stav.
Nije samo stav. To je činjenica. Znate, večeras sam upravo to naučio.
Molim?
Otkrio sam veliku tajnu svemira. Zaista? I koja je to tajna?
Shvatio sam da se svemir drži skupa samo zbog toga što postoji nekoliko
izvanrednih ljudi. To što se nije pretvorio u ruševine treba zahvaliti samo snazi
žestokih starica što nose košare pune namirnica s tržnice.
Ona odloži vilicu i glasno se nasmija. To je plemenit stav, professore.
To nije samo stav. To je činjenica.
Vjerujem da to mislite ozbiljno.
Dakako.
Dobro.
Dok su lakaji posluživali desert i vino, Predsjednik se probijao između uzvanika za
stolom, pozdravljajući svakogagosta posebno.
Potom ode glazbenicima i reče im kako se unaprijed radovao njihovoj svirci.
Zatim se pomaknu naprijed prema Iliji i zgrabi ga za rame s pravilno odmjerenom
jačinom.
Oče Schäfer, tako mi je drago što ste došli. Počastili ste nas svojom prisutnošću.
Ako se smijem osloniti na vaše strpljenje, ovdje ima toliko gostiju i jedva bi tko od
njih mogao podnijeti da bude zanemaren. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo kad bismo
se mogli vidjeti malo kasnije.
Naravno, gospodine. Prepustit ću vama da ocijenite kad bi bilo zgodno da
popričamo.
Anna! Uvijek mi je drago kad te vidim. Kako si?
Ona mu odgovori da je dobro. Oslovila ga je po imenu. On je upita za zdravlje
nekih ljudi koje Ilija nije poznavao. Ona ga na odgovarajući način izvijesti. Bila je
ljubazna, prostodušna, ali suzdržljiva.
On se primaknu američkom veleposlaniku.
Edgare, hoće li Europa ikad moći dostojno uzvratiti pažnju koju ste nam iskazali
dajući nam kredit i žito? Kruh je život! Nada znači život! Na jesenjoj sjednici
parlamenta zatražit ću da se sastavi službeno pismo zahvale. Već sam naručio da
se izradi kip - zvat će se sloboda - koji želimo darovati američkom narodu. Držim
da vaš Kongres i predsjednik moraju dobiti opipljiv dokaz naše zahvalnosti. Vaša
velikodušnost spriječila je pogubni rat. Rusija, Ukrajina, Gruzija, milijuni života
koje ste spasili...
Mislim, gospodine, reče ambasador, ustajući i rukujući se s Predsjednikom, da
bismo, kada bi bile poznate sve činjenice, mi trebali biti zahvalni vama.
Hajde, hajde, nemoj tako! Nemoj sada s tim svojim provincijalnim besmislicama!
Veleposlanik se grohotom nasmija i pun razumijevanja potapša Predsjednika po
leđima.
I tako se to nastavi duž čitava stola.
Gosti bijahu pozvani da se presele u glavni salon, crvenu sobu s debelim tapetom
na čijim zidovima su visjeli renesansni portreti. Smjestiše se u brokatne kauče i
pozlaćene stolice. Za njima uđe Predsjednik i izabra stolicu u prvom redu. Neki od
muškaraca ostadoše na nogama, vrteći u rukama čaše s brendijem. Anna je sjedila
postrance, sama, u sjedalici s tvrdim naslonjačem. Ilija joj pristupi i ostade na
nogama pokraj nje. Činilo se da ne primjećuje njegovu prisutnost.
Orkestar se smjestio na niskoj pozornici na udaljenom kraju dvorane, a onda im se
pridruži žena u crnoj haljini od satena.
U čitavoj dvorani upališe se svijeće; svjetla na stropu bila su prigušena.
Govoreći snažnim talijanskim naglaskom, žena se obrati svima: Gospodine
Predsjedniče, poštovani gosti,
večeras ćete čuti tri romantična komada: Telemannovu Ariju, Puccinijev Un bel di i
Dvorakovu Himnu mjesecu. Ova djela izražavaju najdublju tajnu ljubavi. Želim da
sve vas koji ste se ovdje okupili uzbudi moć srca. Ljubav je lijek koji će izliječiti naš
bolesni svijet. Ovo trojstvo posvećujem čovjeku koji pomlađuje našu epohu -
vama, gospodine.
Ona se nakloni Predsjedniku. On ustade i uzvrati joj naklonom.
Uslijedi velikodušan pljesak.
Žena ponovi uvodne riječi na francuskom, engleskom i na svom materinjem
slavenskom jeziku.
Orkestar udari prve akorde i sa žarom sviraše ariju. Ilija se prepusti glazbi i osjeti
kako mu ona pobuđuje emocije. Ukaza mu se Rutino lice, Ruta kakvu je vidio pod
stablom šipka, Ruta s ružičastim svjetlom zalazećeg sunca na smeđim obrazima,
Ruta u radosti. Ruta s djetetom, usporena i sretna, dok joj nježna stopala stružu
po crnobijelom prostiraču od jarčeve kože, s prstima što spretno režu crvenu
papriku u zdjelu s kriškama avokada, naranče i salate od loćike. Ruta kojoj srce
snažno tuče pod krovom njihove spavaće sobe. U mrtvačnici s razderanim tijelom.
Zdenac patnje i osjećaja gubitka provali u njegovoj duši i preplavi je.
Star sam. Sada je sva ljubav u sjećanju. Sva ljubav postoji s one strane
neprohodnog ponora.
Luđački poželi kleknuti i položiti glavu na koljena Anne Benedetti, kazati joj da je u
čitavom svom dugom životu imao samo jedan dom, da se samo jednom u životu
zadržao kao što je bilo zamišljeno da se čovjek zadrži sa ženom. Jedan dom. Dvije
godine.
U Edenu je bio vrt, šaptao bi joj. I ondje bijaše stvoren čovjek. Na njega pade
dubok san i od njegova tijela bi stvoreno drugo, ona koja bi stvorena da mu bude
družicom i da je njeguje kao nešto svoje. A on je, zauzvrat, trebao biti njezin i
nikakva nebeska ni zemaljska sila nije ih mogla rastaviti na dvoje. Bili su jedan
čovjek.
Ali, ona ne bi shvatila značenje tih riječi. Na njezinu licu ne bi bilo nikakva izraza.
Vidjela bi pred sobom samo čovjeka koji puzi.
To je tajna svemira, rekao bi joj u silnoj čežnji da je uvjeri. To je jedna od velikih
stvari, ali nije najveća.
Je li to plemenit stav? odgovorila bi mu ona protupita-njem. Ilije to arheologija?
Anna, ako je srce mrtvo, ljubav je samo arheologija.
Strogo uzevši, ja sam samo amater, professore, samo amater.
Arija je završila i dvoranom se prolomi pljesak.
Zatim se iz grla pjevačice poče izlijevati čežnja Madame Butterfly i ona postade
tužaljka zbog ljudske usamljenosti i gubitka, zbog svih težnji za sjedinjenjem, zbog
nade za trajnom radošću. Novi bol probode mu srce.
On opet osjeti kako vrijeme klizi. Glazba je ispunjala sav stvoreni poredak.
Postojanje se pretvori u samu glazbu. Glazba je odražavala slavu postojanja.
Ruto, nadao sam se da mogu pobjeći tom nepodnošljivom trenutku. Mislio sam da
mogu podnijeti život bez tebe. Živio sam bez tebe sve ove godine, ali kao leptir što
se koprca proboden iglom, rastrgan pa pušten, koji iza sebe ostavlja samo
krhotine sebe, koji se krilima pokušava uzdignuti na vjetru, no koji lebdi samo zato
što ima predodžbu o sebi kao cjelini. Ali nije cjelina.
Opet se začu pljesak koji ga vrati u vrijeme. On pogleda naniže prema Anni
Benedetti i vidje da je ona i dalje nepokretna. Primijeti da joj se grudi nadimaju i
da su joj oči vlažne.
Anna, je li te potaknulo kao što je bilo predviđeno? Jesu li primijenili djelotvoran
recept za emocionalno odterećenje? Večer katarze kao društvenu zabavu?
Započe Himna mjesecu. Pjevačica je bila vrsna umjetnica, bila je svjesna
izvanredne moći svoga glasa i znala je što je Dvorak htio kazati svojom glazbom.
Ilijine oči slijedile su njezine kretnje, njegovo slušanje upijalo je nagomilavanu i
obuzdavanu strast ovoga ljubavnog krika dok se on nije sjedinio s nekom živošću
dugo zakopanom u njegovu srcu. Zatvorio je oči i slušao do kraja. Kad ih je
otvorio, prolomi se silan pljesak. Annina stolica bila je prazna.
Tumarao je prizemljem u potrazi za njom, no nigdje je ne mogaše naći.
Tražite Signoru Benedetti? upita ga Roberto, ugledavši ga.
Da. Otišla je.
Ilija se zapilji u ulazna vrata. Otišla? upita on zaprepašteno.
Pravim budalu od sebe. Ti si svećenik zauvijek. David, Ilija, David, Ilija, Ilija, otac
Ilija. Moj brat, moja kći, moj otac, moja sestra, moja majka, moj prijatelj, moja
ljubav. Svećenik si već toliko godina i još uvijek se koprcaš na igli? Pet igala? Pet
poljubaca. Eli, Eli. Pawel. Tata. Ruta. Anna. Ti si svećenik zauvijek. Čitavim svojim
bićem predajem ti svoj život. Gospodine. Isuse. Zaštiti me. Po Krvi. Jaganjca.
Signore Schäfer se ne osjeća dobro?
Osjećam vrtoglavicu. Moram sjesti.
Iziđimo na terasu. Tamo možete sjesti na hladnom noćnom zraku. Ventilacija ne
valja u ovim starim palačama. Pođite za mnom.
On pođe za Robertom kroz čitav niz francuskih vrata i njih dvojica iziđoše na
mramorni balkončić što je gledao na minijaturni vrt ograđen zidovima palazza. U
vrtu je raslo samo jedno rascvjetano drvo, fontana je šaputala, pjevale su noćne
ptice. On sjede u pleteni naslonjač i duboko uzdahnu. Glava mu se postupno
razbistri, iako se poslije vrtoglavice i dalje osjećao prilično bijedno. Osjećao se
poput praznine koja okružuje grumen nemoćnog straha.
Molim vas, izrazite moje žaljenje Predsjedniku. Ne osjećam se dobro. Biste li mi
pozvali taksi?
Sigurno, Signore.
Taksi je stigao za nekoliko minuta. Kasnije, Ilija se uopće nije mogao sjetiti kako je
stigao do kolegija. Sjećao se samo kako je posrtao uz stepenice, kako je ušao u
svoju ćeliju, promatrajući s gađanjem svoj odraz u zrcalu, kako je razderao finu
odjeću, legao u krevet, navukao svoju svećeničku odjeću preko glave, kako ju je
čvrsto držao rukama. Ležao je u mraku i drhtao, ne znajući što se događa, uplašen
onim što se događa - ne, užasnut time. Napokon, s približavanjem zore, disanje
mu se uspori i on zapade u nemiran san u kojemu se neprekidno pokušavao
otrgnuti s igle današnjega bola, lepećući bespomoćno krilima po zraku i
ostavljajući komad sebe za sobom, ostavljajući mnoge komade da padaju, padaju,
kao što su tako često padali, vrteći se oko svoje osi dok su se polako spuštali na
zemlju, dok se on uspinjao, održavan samo predodžbom o sebi kao cijelome.
* * *
Čitav dan odležao je bolestan u krevetu. Ustao je kako bi održao predavanja, no
bio je samo beživotni glas koji isporučuje informacije. Studenti su uočili razliku.
Prestali su zapisivati bilješke i samo su slušali. Kad je završio, jedan od njih mu
savjetova da se vrati u krevet i da se ne diže dok mu ne bude bolje.
Fragmenti se postupno sabraše i sjećanje na bijeg izblije-di i pretvori se u simbol u
njegovu duhu. Bol je sve više slabila. Sakramenti su ga ojačali. Bio je uvjeren da je
još jednom pao na ispitu. Stupi u vezu s Državnim Tajnikom u njegovoj rezidenciji,
nastavljajući razgovor s njim šifriranim jezikom.
Jedne večeri Kardinal je došao po njega autom i oni se odvezoše daleko u prirodu.
Prodrijeli ste u tamu bez oklopa, reče mu Kardinal. Pokušali ste ući u nju pomoću
vlastite snage! Kažem vam, oče Ilija, to više ne smijete činiti. Kad odlazite na takva
mjesta, morate zatražiti da mole za vas. Morate zatražiti neophodnu milost.
Kardinal mu kao sredstvo za okrjepljenje savjetova da pročita šestu glavu
Poslanice Efežanima, od desetoga do dvadesetog stiha. Na šaljiv način je izgrdio
Iliju, poput nekoga profinjenoga talijanskog nonna, no u očima mu se ogledala
zabrinutost.
Ta žena koja vas uznemiruje, mislite li da je tu posrijedi sklonost srca?
223
Lako je moguće. To nije obična zanesenost. Nije riječ o seksualnoj želji.
Jednostavno mi se dopala, osjetio sam da sam upoznao jednu dušu s kojom bih se
mogao sprijateljiti.
Sprijateljiti? Tako su podlegli mnogi svećenici. Ljubav je dobrostiva, ljubav je
milosrdna, ali ona mora biti razumna kad je riječ o stvarima srca.
Znam. Koliko sam samo puta upozorio moje duhovne gojence na naoko nevine
bliskosti sa ženama? Usamljenost je ljudsko stanje, kažem im. Čak i najsretniji muž
i najsretnija žena moraju se u nekom trenutku suočiti s tim stanjem. Samo Bog
može ispuniti tu prazninu.
A opet, kao da teško usvajate savjet koji dajete drugima?
To se dogodilo tako brzo. Ono što me najviše zabrinjava jest potpunost kojom su
moja osjetila uhvaćena na udicu i s kojom je moja opreznost ishlapila.
Suviše se oslanjate na sebe. Osamljeni ste. Međutim, neke vrste osjećaja
osamljenosti doista ne spadaju na monaški život.
Ilija se složi. Zatim je prosvjedovao. Zar za mene nema ljudske ljubavi? Mora li
svatko koga volim biti ubijen?
Kako se uopće mogu opravdati toliki vaši gubici? Ali, pokušajte shvatiti barem ovo:
nije Bog ubio one koje ste voljeli. To su učinili Božji neprijatelji.
Približio sam se duši te žene, ali izdaleka, samo u dubini svoga srca. Više je nikad
neću vidjeti jer, kad bih je zavolio, neki neprijatelj bi je ubio.
Siguran sam da je ona divna osoba. Siguran sam da u tome nije bilo svijesti o
grijehu.
Naravno da nije! Ona ima prekrasnu dušu.
Kako se vitez brzo diže i brani svoju damu.
Eminencijo, molim vas, nemojte tome pridavati više značenja nego što zaslužuje.
A vi, oče Ilija, nemojte tome pridavati manje značenja nego što zaslužuje. Ta žena,
ma tko ona bila, mogla je uništiti sve što je u vama istinski vaše, a opet, ona vam
je učinila
224
uslugu i skalpelom otvorila vaše srce. Možda Gospodin želi da mu dopustite da
uđe u vaše srce i dodirne jednu staru ranu koja nije potpuno zacijelila.
* * *
Nekoliko tjedana nakon ovog razgovora, kad se osjećao puno bolje, Ilija jedne
večeri ode pregledati Jerusalem Times u čitaonici Učilišta. Na polici s časopisima
on vidje jedan s čije naslovne stranice ga je promatralo lice Anne Benedetti.
U glavnom članku opširno je pisalo o imenovanju dr. Anne Benedetti, sutkinje
Vrhovnoga suda Italije i savjetnice Komisije za ljudska prava u Zenevi, na položaj
sutkinje Svjetskoga suda u Haagu.
* * *
Prošao je čitav mjesec, a Predsjednik nije pokušao uglaviti sastanak s njim. Ilija je
umišljao da je još jednom pao na ispitu zato što se previše uzdao u vlastitu snagu i
zato što se nije dovoljno duhovno pripremio. Držao je predavanja, proučavao
Apokalipsu, a ostatak energije utrošio je u nastojanju da se što više približi načinu
monaškog života u gradskom okružju.
Nakon vrućega ljeta, u prosincu je pao gust snijeg koji je na blagdan Bezgrešnoga
začeća prekrio sav grad. Djeca su posvuda izišla na ulice, vrištala od zadovoljstva,
močila noge, pravila snjegoviće, igrala se rata i dobivala prehladu. Gradski promet
bio je onemogućen zbog lošeg vremena. Kasno poslijepodne Ilija je izišao
prošetati, osjećajući se izvan sebe od sreće, sjećajući se najsretnijih dana svoga
djetinjstva koje je prije rata proveo u Poljskoj. Grad okupan u zimskom suncu.
Grad s mnoštvom zvona, konja i djece.
Pritiješnjena privremeno u haljinu snijega što se topio, proljepšala se čak i tako
golema metropola poput Rima. Kakofonija je bila prigušena i ako se izuzmu uzvici
djece i rijeke vode što su se posvuda slijevale s krovova, grad je bio tako tih i tako
nepokretan da uopće više nije sličio na sebe. Vratio se ljudskoj dimenziji
zajednice.
225
U svom poštanskom sandučiću on nađe pismo s poštanskim žigom Bruxellesa.
Dragi oče Schafer,
ozbiljni poslovi spriječili su me u nakani da Vam ranije napišem ovo pismo. Veoma
mi je žao što Vam je pozlilo one večeri kad smo imali zabavu u palači Galeone.
Nadao sam se da ću te večeri porazgovoriti s Vama o nečemu što će se u proljeće
sljedeće godine dogoditi u Varšavi. Uz pomoć još nekih zainteresiranih
organizacija pripremam konferenciju
0 obnovi kulture Zapada. Predviđen je velik broj radionica na kojima će se ovome
problemu pristupiti s različitih strana. Bili bismo vrlo površni kad bismo zanemarili
oštroumno opažanje rimske biskupske Stolice. Bio bih Vam vrlo zahvalan kad biste
o našem trošku došli u Varšavu i vodili radionicu o biblijskoj arheologiji u svjetlu
Svitaka s Mrtvog mora
1 novozavjetnih rukopisa što su nedavno pronađeni pokraj Mrtvog mora.
Razmislite, molim vas, o mogućnosti da ovu temu uključite u vaš vrijedan (a
mislim i jedinstven) uvid u novu duhovnost biblijske kritike. Očekujem vaš
odgovor.
Pismo je potpisao Predsjednik.
Ilija je stupio u dodir s kardinalom Državnim Tajnikom. Kardinal je bio zadovoljan s
prijedlogom i podsjetio je Iliju da konferencija nudi mogućnost nastavljanja
kontakta s Predsjednikom i umetanja pravovjerne naobrazbe u nešto što će posve
sigurno biti medijski događaj.
Ilija napisa Predsjedniku pismo u kojemu ga je izvijestio da prihvaća poziv.
Također je napisao pismo svome prioru na brdu Karmel, kao i različitim drugim
kontemplativnim zajednicama među kojima je bio poznat, opisujući im u općim
crtama kakve je sve posljedice i rezultate moguće očekivati od te konferencije i
moleći ih da se mole za njega. U poduljem pismu don Matteu on mu ocrta razvoj
situacije i detaljno mu opisa san ili viziju koju je upravo bio doživio.
226
Don Matteo, sada ću se pozabaviti neobičnom pojavom o kojoj naprosto ne znam
što bih mislio. Opisat ću Vam je i prepustiti Vama da otkrijete njen skriveni
smisao.
Jutros sam se probudio odmoran nakon mirnog sna. Nekoliko sekundi kasnije,
nakon što sam se potpuno pri-brao, imao sam unutarnje viđenje koje je bilo toliko
uvjerljivo da sam mogao gotovo opipati slike. Buljio sam u zid pokraj kreveta i na
njemu vidio kuglu. Znao sam - ne znam ni sam kako - da kugla predstavlja
strukturu Knjige otkrivenja.
Knjiga otkrivenja oduvijek me je očaravala svojom bogatom simbolikom, svojom
dramatičnošću i svojom ve-ličajnošću. Međutim, ona je također razočaravajuća jer
je ona zapravo misterij koji je nemoguće shvatiti uz pomoć analitičke metode. Nju
ne možemo shvatiti uz pomoć ni jedne metode. Oni kojima to prividno polazi za
rukom samo ograničavaju njeno značenje, osobito kad ukazuju na njenu linearnu
povijesnu struktum. Na takvu strukturu može se neškodljivo ukazivati u
Evanđeljima koja su izvedena iz kronološkog slijeda zbivanja i koja predstavljaju
slijed povijesnih događaja. Međutim, događaji o kojima u svom viđenju govori sv.
Ivan nisu se zbili u vremenu u kojemu su pisani i još uvijek se nisu dogodili u
potpunosti.
Bez ikakve racionalne analize ili znanja koje bi se moglo iskazati riječima, shvatio
sam da je Knjiga otkrivenja zapis o nizu viđenja koja su sv. Ivanu dana u
multidimenzional-nom obliku. Pa ipak, evanđelistu nije preostalo ništa drugo nego
zabilježiti ih u dvodimenzionalnom obliku - u obliku niza slova na papiru. Stranice
se čitaju s jedne strane na drugu. Retci se također čitaju s jedne na drugu stranu. I
sama slova čitaju se na isti način. Postoji glatkoća govora i dosljednost, a jedno i
drugo utječu na osjećaj vremena i neposredne stvarnosti kod čitatelja. Sam rad
ima početak i kraj. Na taj način, već samim svojim oblikom pisana riječ usijeca
duboko u podsvijest čitatelja osjećaj za vremenski slijed, osjećanje prolaska
vremena od točke A do točke B u linearnom povijesnom procesu.
Međutim, kugla moje nutarnje vizije (oklijevam je nazvati nadahnutom vizijom;
nazovimo je za sada ponira-
227
njem) predstavljala je kraj povijesti kao duhovno stanje u vrijeme njena vrhunca.
Događaji što ih ona opisuje zbiljski su. Oni će se zbiti. Oni će jednoga dana postati
povijesni. Pa ipak, nakon višekratnog čitanja Knjige otkrivenja čovjek dobije
osjećaj da je to razdoblje veoma složeno. Zbog njene složenosti, oni koji budu
živjeli u tom razdoblju mogli bi lako biti zavedeni. Čovjek sve stvari percipira s
različitim stupnjem subjektivnosti. On može lako propustiti ono što je najvažnije,
detalje koji mu se u prozaičnom jeziku pripovijedanja mogu prikazati perifernima,
iako su oni zapravo najvažniji. Može se suviše usredotočiti na zavojite šare
zapanjujućih detalja i previdjeti jedva zamjetljivu srž koja je njegov najopasniji
neprijatelj. Na taj način Duh Sveti iskorištava snažne simbole kako bi čitatelju
pomogao da privremeno odloži svoj uobičajeni način percipiranja i upoznao ga s
kolosalnim i višeaspektnim konfliktom između dobra i zla koji će se zbiti kao
vrhunac povijesti. Njemu nije toliko stalo da nam pruži informaciju koliko da nam
ucijepi oruđe svijesti.
U književnoj formi te knjige ne nalazimo samo jednu kronologiju događaja - iako
se ona vrlo često čita upravo na taj način. Vidio sam da ona zapravo predstavlja
naslage simbola - događaja, kao kad bismo zavirili u staklenu ili vodenu kuglu u
kojoj se odvija mnoštvo priča, mnoge od njih istodobno. Mnoge od njih se
preklapaju, neke vremenski, neke zemljopisno, a neke opet i vremenski i
zemljopisno. Kugla sadrži mnoštvo kronologija, no one nisu nanizane jedna za
drugom duž samo jedne crte. U Knjizi otkrivenja postoji, naravno, mnoštvo
uzastopnih događaja koji brzo slijede jedan za drugim, ali odatle ne treba izvesti
zaključak da se čitava knjiga svodi samo na to, napose u ranijim fazama u kojima
se približavaju različiti tijekovi vizije. Oni se tek postupno slijevaju prema
konačnim događajima. Unutar multidimenzionalnosti cjeline odvija se postupno
kretanje prema eshatonu, završnoj bitci i Kristovu Drugom Dolasku. U tom smislu
ona doista ima svoj početak i kraj. Ipak, temeljna struktura vizije ima oblik
kreativnog bića, umjetničkog djela koje nije površno, već
228
posjeduje dubine u koje čitatelj zaranja kako bi stekao potpun uvid.
Ova vizija je proročanstvo, ali i nešto više od proročanstva, ako ovu riječ shvatimo
kao puko proricanje. Ono nije zaokupljeno datumima i trajanjem vremena,
posebno ne na neizravan način. Vjernici koji će se jednoga dana naći unutar
događaja koji su pretskazani vidjet će stvari izložene posvuda oko sebe i tada će
vremena i mjesta postati jasna, kao kad bismo ih izoštrili pomoću leće. Da li
Ivanovo Otkrivenje opisuje vrijeme koje traje tri i pol godine, dvadeset pet godina,
stoljeće ili tisućljeće, ovaj čas ne znamo i o tome bibličari i dalje raspravljaju. Sam
Isus podsjeća nas da nitko ne zna dan u koji će se Sin Čovječji vratiti. Ne bi ni bilo
dobro da to znamo. Većina ljudi vjerojatno bi zapala u neku vrstu pogrešnog
učenja prema kojemu se spasenje može postići djelima i dopustila bi sebi
kojekakve prekršaje, pretpostavljajući da se možemo vratiti na ispravan put prije
nego što se On vrati. Duh Sveti je, prema tome, radi duhovnog zdravlja svakog
pojedinca, smatrao da je neophodno izbjeći suviše očevidne opise i precizne
detalje.
Ivanovo viđenje nije izraženo u posve doslovnom obliku i zbog još jednoga, možda
i ozbiljnijeg razloga. Antikrist će jednoga dana doći. Ali mi često zaboravljamo da
je duh Antikrista djelatan u svakome vremenu i da je on u stanju zavesti duše i
odvući u propast čitave države i narode, ne pribjegavajući krajnjoj drami
Apokalipse. Nakon Krista bilo je mnogo apokalipsa - primjerice, vladavina Nero-na,
Hitlera, Staljina. Oni su različiti oblici vladavine Čovjeka Grijeha. Osim toga, oni
predstavljaju i opomenu. Oni nas podsjećaju da borbu protiv Antikrista ne
smijemo shvatiti tek kao veličanstvenu megadramu koja je rezervirana za neku
daleku budućnost. Istinska bitka protiv toga duha vodi se od samoga početka
ljudske povijesti i traje bez prekida do današnjega dana.
Da je Ivanovo viđenje izraženo u doslovnom smislu, poput mnogih viđenja u
Starom zavjetu, oni koji budu živi kad se pravi Čovjek Grijeha domogne vlasti, bili
bi u još većoj pogibelji da pogrešno tumače stvari. Budući da je prirodna ljudska
psihologija sklona tumačiti krajolik koji nas
229
okružuje i vrijeme u kojemu živimo kao normalne, ma kako izvanredni oni bili, u
njemu je teško prepoznati onaj odlučujući trenutak povijesti. Samo čovjek
izvježban u duhovnom opažanju sposoban je protumačiti ovo upozorenje i
primijeniti ga na svoj naoko običan svijet. Prema tome, Ivan nam je svoje viđenje
morao predati u općem obliku.
Budući da se pojavljuje u simbolima, proročanstvo živi svojim vlastitim životom u
mašti vjernika u svakom vremenu. Ono nije tek pohranjeno kao samo još jedna
novinska vijest, kao samo još jedna religiozna informacija, kao samo još jedan
scenarij - bilo bi to krajnje neplodno za suvremenog čovjeka koji je prezasićen
teorijom, znanjem i scenarijima. Umjesto toga, Otkrivenje uzima oblik glasnog
krika u svijetu koji je sve više gluh. Snaga njegovih užasnih slika apsolutno plijeni
čovjekovu maštu. Ona nas fascinira, zbunjuje, frustrira, poziva na uzbunu i,
napokon, ona nas hrabri. Ukratko, ona nas potiče na neku vrstu pažnje pred
tajnom ljudske povijesti kako se ona razotkriva, baš zato što ne znamo ni kada ni u
kakvu obliku će se pojaviti konačna opasnost. Ako je čitamo uz pomoć molitve,
knjiga nam pomaže da našu pozornost preobratimo u svetu budnost, da u sebi
probudimo duh stražara.
To je, dragi moj oče u duhu, sav smisao koji mogu izvući iz mojega sna - vizije, no
ja mirno prepuštam Vama prosudbu u tome predmetu. Je li riječ o ispraznom
zamišljanju, varci ili tek o intuiciji? Dolazi li taj nauk od Duha Svetoga?
Ja nisam izložen udarcima kakvima ste Vi izloženi u Vašoj borbi s neprijateljem.
Moji dolaze iznutra, a krajnja sumnja u samoga sebe nije najmanji od njih.
Kardinala Državnog Tajnika, a preko njega i Svetoga Oca, zamolio sam da me
oslobode ove misije, no oni su to odbili. I tako, moram je nastaviti u stanju
potpune slabosti. Koliko blizu morate biti Spasitelju ako Vam je povjerio zadaću da
trpite Njegove rane u svijetu. Kad budete razgovarali s Njim, molite Ga da mi dade
snage.
Vaš sin u Kristu
otac Ilija Schafer.
230
* * *
Odgovor je stigao na Badnjak. Pismo ispisano rukom predao mu je mladi
franjevački fratar.
Zdravo, oče, drago mi je što vas opet vidim. Jakove!
Želim vam donijeti pismo od don Mattea. Nosio sam ga u vlaku. Oprostite što
ovako zgužvano.
Ilija ga potapša po ramenu u znak dobrodošlice. Gorostas je neprekidno kimao
glavom.
Drago mi je što te vidim, Jakove. Jesi li dobro?
Sve dobro. Glava na ramenu; moje srce očvrsne.
Asistirao je Iliji na misi tijekom koje je mladićevo lice isijavalo takvim svjetlom da
onih nekoliko prisutnih novaka nije moglo svrgnuti pogleda s njega. Tijekom cijele
liturgije Ilija je gotovo očekivao da će, ako se okrene, vidjeti Jakova kako lebdi u
zraku, no ništa slično tome nije se dogodilo.
Odbio je večerati i otići u fratarski samostan gdje je trebao provesti noć prije
povratka u Asiz.
Ova božična noć, oče. Noćas Sveta Obitelj hoda po zemlja. Pobrinut ću za njih,
možda za njih naći mjesto gdje mogli odspavati. Sveta Obitelj, ona se voli igrati.
Oni dolaze k nama, ali ne izgledaju kao Sveta Obitelj. Ali ja naći njih, reče on široko
se osmjehnuvši i zaprijetivši kažiprstom, kao da grdi Svetu Obitelj zbog takvih
trikova.
On se zaputi u labirint ulica, domahnuvši mu još jedanput i široko mu se
nasmiješivši.
Nakon večernje Ilija ostade sam u kapelici i pročita pismo.
Brate Ilija,
vizija o kojoj ste mi govorili od Gospodina je. Vjerujte u Njega i On će djelovati. Ne
bojte se ničega, ali ipak bdijte u svemu nad svojim srcem.
Neprekidno molim za vas,
don Matteo.
231
X.
Varšava
Zrakoplov se nagnu na krilo i on ugleda grad. Iščekivao je taj trenutak mnogo puta
u svome životu. Bio je siguran da će osjetiti uzbuđenje, jezu ili radost. Nije osjetio
ništa od svega toga.
Varšava je ključala na proljetnom suncu, metropola od blizu dva milijuna
stanovnika neprekidno je rasla. Čim su kotači zrakoplova dodirnuli asfaltnu
površinu zračne luke, u njegovim mislima pojaviše se mnoga lica. Njegova majka.
Njegov otac. Braća, sestre, nećaci i nećakinje, ujaci i tetke, prijatelji iz djetinjstva,
susjedi - svi su nestali u vatri Shoe. Vidio je djecu kako u igri poskakuju na
pločniku. Vidio je majku kako otpuhuje dim shabbes svijeća i pokriva lice. Vidio je
oca kako satima prošiva knjige dok mu djed čita iz traktata. Osjećao se raskošan
miris ribe i omamljujući miris pečena kruha. Osjećao je slatku ljepljivost grimiznog
vina. Čuo je brbljanje prodavača i kupaca na tržnici koji su se cjenkali, njištanje
konja, uzvike hrabrih mladića koji su riječima napadali tenkove, krikove žrtava
nasilja, zviždanje metaka i tresak kojim su se zabijali u pločnik pokraj njega.
Vidio je i mnoštvo drugih lica. Stražare na ulazu u geto. Lice knjižara Pavvela
Tarnowskog koje je problijedilo dok ga je sakrivao u udubljenje u potkrovlju. Vidio
je također još jedno lice, lice svinutoga, čije je lice crvenjelo u činu izdaje. Lica, lica
koja lete kroz sjećanje poput ptica istjeranih iz duboke šume, gdje svjetlo pokazuje
detalje samo u najhladnije dane zime, kad je sve ogoljeno do svoje biti.
232
Vozač taksija koji ga je vozio prema središtu grada neprekidno je govorio,
pokazujući ovu ili onu turističku znamenitost: vjerske spomenike, pompoznu
arhitekturu komunističkog režima, nova kazališta i noćne klubove što su nicali na
svakom uglu. Kulturno središte Poljske, tako su neki nazvali taj grad, premda je
Krakow, stari glavni grad, vjerojatno više zasluživao taj naziv. Prošli su pokraj
mnoštva uličnih izložaba, slikara, glazbenika, akrobata, starica i staraca što
prodaju cvijeće, smiješe se, uzvikuju, smiju se, gunđaju; bezbrojno mnoštvo
mladića i djevojaka u skupinama što bučno čavrljaju. Grad mladih i grad staraca.
Ulice su bile pretrpane prometom. Avenijom Jerozolimski automobili su grmjeli
kao i svakom glavnom cestom u Rimu ili Tel Avivu. Vozač ga iskrca pred hotelom
Marriott i za nekoliko minuta Ilija je već bio u svojoj sobi na najgornjem katu. Sve
je bilo unaprijed dogovoreno. Netko - uprava hotela nije znala točno tko je to bio -
obavio je sve potrebne formalnosti -bi li otac Schäfer želio popiti kavu? Ne? Neka
otac Schäfer izvoli pozvoniti kad god mu nešto ustreba.
Nakon njegovih iskustava u Izraelu i Rimu takva ljubaznost bila je ugodno
iznenađenje.
Kad je poslužitelj izišao, on sjede na luksuzni krevet i kroz veliki prozor s debelim
staklom zabulji se u vrhove stabala kroz koje su provirivali vrhovi visokih zgrada s
uredima. Ovaj grad, koji mu je prvih sedamnaest godina života bio dom, učini mu
se posve nerazumljivim. Nacisti su ga uništili, ali iz ruševina nalik roštilju niknuo je
novi grad. Samo Stari grad i Novi grad, stara srednjovjekovna jezgra, bili su
brižljivo rekonstruirani iz krša nakon invazije.
On vidje rijeku Vistulu kako vijuga kroz središte grada i znao je da će, ako pogleda
prema sjeveru, vidjeti okrug Muranow gdje se nekada nalazio geto. Dio po dio
grada vraćao mu se u svijest. U pravcu sjeveroistoka prepoznao je područje koje je
najbolje poznavao. Stambene zgradurine s jeftinim stanovima u ulici Zamenhofa
više nije bilo tamo. Tek tada shvati da mu se ruke tresu i da već dugo u duši nosi
neku tajnu. Uvijek ga je zabrinjavalo što nije osjećao
233
želju da obnovi sjećanje na život koji je proživio. Hinio je da je važnije ono što je
došlo poslije i da je prošlost tek sjećanje prekriveno mrtvačkim pokrovom.
Naravno, povremeno se sjećao svetkovina i molitava, grdnji i poljubaca, kao i
ozbiljnih filozofskih rasprava. No sve je to izblijedjelo u njegovu duhu, sve se to
pretvorilo u kazališnu kulisu, maglovitu i mutnu, neistraženu, u ton, atmosferu, u
svijet koji je postupno i ustrajno nestajao dok je njegov život poprimao jedan
posve drukčiji oblik i ime. Povremeno bi ga na trenutak obuzimala čežnja za
dragim licima, ili prljavim i sivim stambenim blokovima i za trima sobama na
četvrtom katu koje su bile njegov dom. No nikad mu se nije dogodilo kao sada, da
čitav jedan dio njegova postojanja bude izbrisan iz njegove svijesti. Nije bilo
sporno da je kršćanin, kršćanski svećenik. Bio je to njegov život, njegova radost,
ispunjenje svega onoga što je bilo vjerodostojno u njegovu karakteru. Pa ipak, u
čitavoj toj građevini nedostajao je zaglavni kamen. Nekad davno bio je dijete.
Židov. Bilo je uništeno sve u njegovu bivšem postojanju, a opet je sve to ostalo u
njemu, usnulo, još uvijek živo. Hermetički je to zatvorio. Vrata su se sada otvarala.
Služio je misu za stolom nasuprot prozoru koji je gledao na sjever. Priručni pribor
za misu poklonio mu je jedan njemački biskup kad je pred mnogo godina bio
zaređen.
Ovaj kalež, ovu pliticu i ove svijećnjake potajno je izradio jedan njemački svećenik
u Dachauu, rekao mu je biskup. On je umro za vjeru koju ste vi prigrlili. Ovo je
moje najveće bogatstvo, molim vas da to uzmete.
Ilija je tupo uzeo dar, shvaćajući simboličko značenje te geste, zahvalan na njenom
značenju, ali uglavnom nedirnut. Zašto ga to nije ganulo? Dugo godina dopisivao
se s tim biskupom i oni su se sprijateljili. Ali, maleni, udaljeni prostor tuposti je
ostao, izmicao je svakom objašnjenju. Oproštenje? Da, pred mnogo godina sve je
oprostio. Možda se jednostavno nije mogao rastužiti. Nekada davno je mrzio, a
kasnije je oprostio. No je li se zaista u dubini svoje duše ikad rastužio?
234
Nakon pričesti sjedio je na svjetlu koje je ulazilo kroz prozor i osjećao je vrelinu
Presvetoga u sebi. Slavio ju je i prigrlio ju je. Počivao je na Srcu koje je tuklo u
njegovom vlastitom srcu. Smetenost i tjeskoba su nestali i njegovo biće postupno
ispuni mir. On pogleda na mjesto gdje je ranije bio geto i pomoli se za stotine
tisuća duša što su ondje patile. Jata ptica proletješe mimo prozora poput vodene
prašine koja se prelijevala bijelom, zlatnom, crvenom i crnom bojom.
Molio je za duše članova svoje obitelji. Završivši liturgiju, on na hebrejskom izmoli
kaddish, molitvu za mrtve.
* * *
Nakon ručka, koji je pojeo u svojoj sobi, siđe u predvorje. Recepcionar mu
domahnu rukom i uruči mu omotnicu. U njoj je bila poruka Predsjednikova
poslovnog tajnika u kojoj ga poziva na otvorenje Međunarodne konferencije koja
se za četiri dana u sedam sati uvečer trebala održati u palači kulture i znanosti.
Uvodnu besjedu izgovorit će Predsjednik. Bi li profesor Schäfer bio tako ljubazan
da se prije toga, u pet sati, pridruži Predsjedniku i njegovu društvu na ručku u
hotelu Victoria Intercontinental u Canalettu? U pismu se nalazila i omotnica
predviđena za odgovor. Ilija ispuni formular, stavi ga u omotnicu i ubaci je u
poštanski sandučić koji se nalazio u hodniku.
Zatim se besciljno zaputi ulicom Jerozolimski zapljusnut valom vrućine. Sunce se
podiglo visoko nad gradom, zrak je bio vlažan i bučan, ali i ispunjen mirisom što je
dolazio od velikih pitara s cvijećem duž glavne ulice. Hodao je deset minuta prema
istoku, odbijajući ciganke koje su mu htjele čitati iz dlana, prodavače koji su mu
nudili limenke s wodom gazowom i mlade, zdrave i dobro odjevene prosjake. On
prijeđe ulicu Marszalkowska i uputi se prema sjeveru, prema istočnoj strani geta.
Nakon pola sata tumaranja dođe do ulice Nowolipki. Zatim okrenu lijevo, prođe
jedan blok zgrada i okrenu desno u ulicu Zamenhofa. Zatim prođe još
235
nekoliko blokova prema sjeveru i stiže do ugla ulice Mila.
On zastade i pogleda na mjesto gdje se trebao nalaziti njegov stan. Zgrade su bile
potpuno drukčije. Bila su zasađena nova stabla. Djeca su se igrala na pločniku. Da
zaškilji, ni po čemu se ne bi razlikovala od djece koje se sjećao iz djetinjstva, osim
što ova djeca nisu imala okrugle kapice i uvojke kraj uha niti rese tallis-kotn-a
ispod odjeće. Bila su odjevena kao i sva druga djeca bilo gdje na svijetu. Ulicom su
jurili automobili. On se mimoiđe s jednim mladićem koji je prebirao žice na gitari.
Na ulaznim stepenicama neke stambene zgradurine izgrađene u sovjetskom stilu
sjedile su starije gospođe i pušile.
Jeste li se izgubili, oče? dobaci mu jedna.
Nisam, odgovori on. Recite mi, molim vas, Pani, upita je on na poljskom, jesu li na
zgradama isti brojevi kakvi su bili prije rata?
Eh? odgovori jedna od njih, gledajući u drugu. Ne znam. Nismo tada živjele ovdje.
Tražim broj 112. Kao dijete živio sam na tom broju.
One ga promotriše od glave do pete.
Ovdje su živjeli Židovi. Vi ste katolik.
Katolik sam, ali i Židov.
Žene se zbuniše i okrenuše glavu, ne osvrćući se na njega-
Polagano je hodao pločnikom. Ulica se činila znatno užom od one koje se on
sjećao. Bilo je više svjetla. Više stabala. Negdje na pola puta prema prvom bloku
sjeverno od ulice Novvolipki, s lijeve strane. Da, da, sigurno je to bilo mjesto gdje
je stanovao. Stambene zgradurine koje su nekoć uokvirivale ovaj dio grada sada
su bile zamijenjene redovima novih zgrada. On spusti pogled na pločnik i pronađe
krupan oblutak od kojega je bila napravljena kaldrma. Da, tu je bio napukli kamen
koji je sličio konjskoj glavi.
Ovdje sam se igrao, reče u sebi. Ovo kamenje dodirivao sam nogama...
Nije dugo ostao na tom mjestu. On nastavi besciljno hodati kroz labirint širokih
ulica, dvorišta i malih uskih
236
uličica i prolaza. Napokon, napusti ulicu Muranotv i okrenu prema riječici Vistuli.
Nije znao kamo ide niti kamo uopće želi ići. Pomisao na povratak u bujnu
sterilnost hotela nije ga privlačila. Pomislio je da će možda ugledati rijeku. On
zađe za ugao ulice Nalewski gdje je nekoć pobjegao iz geta objesivši se za teretna
kola natovarena četkama što su prolazila kroz vrata. Pucali su u njega - točno na
tom mjestu. On se zaustavi i zabulji se u to mjesto. Da, točno na tom mjestu.
Pobjegao im je. Bio je gladan i slabašan, ali je u krajnjem očajanju uspio pobjeći
slušajući iza sebe zviždaljke i odvratne uzvike Nijemaca: Haiti Haiti Za njim se
vijorio njegov tallis. Noge su mu bile mokre jer je prije toga padala hladna kiša
koja je od snijega napravila bljuzgavicu. Čuo je zujanje i zviždanje metaka.
Vođen više intuicijom nego sjećanjem, Ilija je sada mogao rekonstruirati put kojim
je užasnut bježao. On se polagano zaputi prema Starom gradu. Otada je prošlo
više od pedeset godina. Pa ipak, vidio je dječaka kako leti ulicama, dok mu za
petama teškim korakom jure dvojica vojnika. U ušima je čuo udaranje srca,
osjećao je bol u grlu i slušao jaukanje zraka što je dolazio iz pluća. Projurio je kroz
tri stambena bloka, okrenuo lijevo prema starom dijelu grada, zatim ušao u jednu
usku uličicu, tu desno, pa opet lijevo, okrenuo se, potrčao natrag i našao se u
nekom dvorištu. Slijepa ulica. Spopalo ga je očajanje. Približavanje smrti. Sakrio se
u niši glavnog ulaza. Noge, koje su bile poput hladetine, izdadoše ga i on se nađe u
knjižari Pawela Tarnowskog.
Oca Iliju nije izdao njegov nutarnji kompas i on je za petnaest minuta stajao u tom
dvorištu, buljeći u svoje ponovno oživljavanje što ga je toga dana doživio.
Ondje više nije bilo lipe iz njegova djetinjstva. Zgrade su se pričinjale manje-više
istima kao i tada, iako su se u međuvremenu promijenili mnogi sitni detalji. Okvir
izloga sada je bio obojen žutom, a ne zelenom bojom. Vrata su bila nova. Zlatna
slova kojima je bilo ispisano Sofijina kuća nestala su i umjesto njih je stajao kričav
znak koji je oglašavao da se
237
tu prodaju rukotvorine iz Galicije. U izlogu su stajale kutije svijetlih boja, drvene
lutke, zidni ćilimi, jeftine kopije ikona od kovanih listića na drvetu.
On uđe unutra. Oglasi se zvonce nad vratima, no prođe nekoliko minuta, a nitko
se ne pojavi. Stajao je ondje i buljio u unutrašnjost, zaprepašten činjenicom daje
sve bilo potpuno drukčije, a opet na neki tajanstven način poznato. Prozori i vrata
stajali su na mjestima gdje su uvijek bili. Osvjetljenje je bilo suvremeno. Znao je da
su iza zavjese stepenice što vode u stan na gornjem katu, da je nad njima strop s
ukrasnom štukaturom i da u spavaćoj sobici postoje tajne stube koje vode u
potkrovlje te da su u potkrovlju obloženom drvenim pločama hrpe kutija, prozor u
krovu i da će provala sjećanja biti nepodnošljiva. Izvolite?
Iza zavjese pojavi se mlada žena. Bila je pretjerano našminkana, a frizura joj je
sličila frizurama američkih rok zvijezda.
Hvala vam, Pani. Samo želim malo razgledati, ako vam to ne smeta.
Gledanje ne naplaćujemo. Gledajte do mile volje. No činilo se da joj nije drago. On
osjeti miris kuhanih kobasica, pržena luka i kuhana kupusa. Iz sobe u pozadini začu
se histerično vrištanje nekog lika iz crtanog filma i glasovi dvoje dječice koja su se
prepirala oko mijenjanja kanala.
Žena je stajala i promatrala ga s izrazom dosade na licu.
Tražite neki suvenir? Dar za nekoga?
Nekoć sam živio ovdje, objasni joj on. Dok sam bio dječak. To je bilo za vrijeme
rata.
Ah, rat. Tada se još nisam bila ni rodila.
On pokaza prema stropu.
Živio sam tu gore.
Sve je zatvoreno otkako sam ja došla ovamo. Tamo nitko ne ulazi. Možda je
prazno. Možda ima i blaga, smijulji-la se. Ključ je kod kućevlasnika.
Nekad je ovo bila knjižara. Vlasnik se zvao Pawel Tar-nowski. Jeste li čuli za njega?
238
Ona niječno zavrti glavom.
Ne poznajem ga.
Znate li što se dogodilo s njim?
Ona ponovno zavrti glavom i baci pogled prema sobi u pozadini. Poviče djeci da
utišaju televizor.
Možda kućevlasnik zna nešto o njemu, slegnu ona ra-menima.
Možete li mi reći njegovo ime?
Zašto ne? Njega svi poznaju. On je vlasnik ovoga stana još od rata. Bio je
komunist. Naravno, sada više nitko nije komunist. Jesam li u pravu? Stari Boleslaw
uvijek se dočeka na noge. Sad je kapitalist. Aristokrat. Ona se nasmija i on vidje da
su joj usta puna pokvarenih zubi.
Ona napisa ime i adresu na komadiću papira i dade mu
Pođite na ovu adresu. Čuvajte se. On je zmija. Ali, nemojte mu reći da sam vam ja
to rekla. Čekajte! S druge strane, molim vas, recite mu da sam vam ja to rekla!
Ona širom otvori usta, ali Ilija nije ostao toliko dugo da bi čuo njezin smijeh.
On pronađe adresu, južno od Novog grada, u jednoj tihoj ulici s otmjenim
stanovima što je gledala na riječicu Vistulu i u kojoj su bila zasađena stabla.
Kućevlasnikove odaje bile su na petom katu, na vrhu zgrade. Na mjedenoj pločici
na vratima pisalo je: Boleslaw Smokrev, komisionar, trgovac antikvitetima,
posrednik pri prodaji i kupnji nekretnina, procjenitelj.
Vrata mu otvori neprijazan čovjek koji je mogao imati nešto više od trideset
godina. On oštro pogleda Ilijinu redovničku odjeću.
Da?
Oprostite, želio bih razgovarati s Panom Smokrevom. Tko ste vi?
Ja sam otac Ilija Schäfer, došao sam posjetiti Varšavu. Želio bih razgovarati s njim.
Zašto? Želite kupiti ili prodati nešto vrijedno?
Ne. Riječ je o privatnom posjetu.
Grof je bolestan. Ne može nikoga primiti.
239
Žao mi je što to čujem. Mogu li mu ostaviti poruku? Čovjek otresito kimnu glavom.
Ilija na komadiću papira napisa svoje ime, ime hotela u kojemu je odsjeo i poruku:
Tiče se Pazvela Tarnoivskog.
Dat ću mu ga kad se probudi. Ako je to nešto na što Pan Smokrev može reagirati,
odmah ćemo stupiti u dodir s vama. Ako je to, pak, nešto s čime se on ne želi
zamarati, neće vam se javiti i nemojte više dolaziti, molim vas.
Shvaćam. Hvala vam. Doviđenja.
Čovjek ne odzdravi. Samo je za njim zatvorio vrata.
Ilija se pješice vratio u hotel. Propješačio je nekoliko kilometara i stigao u hotel
prilično iscrpljen. Spavao je do rane večeri kad mu je na vrata pokucao poslužitelj i
donio mu kavu. Na poslužavniku je bila omotnica.
U pismu je stajalo: Dođite sutra u devet sati ujutro, B. Smokrev.
Rukopis je bio drhtav i slova su bila ispisana plavom tintom na debelom papiru
svijetloljubičaste boje.
Sljedećeg jutra nebo je otvorilo svoje brane i ulice bijahu preplavljene vodom.
Pljuštanje i romonjenje kiše godilo mu je uhu. Vrućina se postupno dizala. Nešto
prije devet sati on uspije dozvati taksi. Nekoliko trenutaka kasnije dizao se starim
mjedenim dizalom do Smokrevljeva stana. Vrata mu otvori isti onaj neprijazni
mladić koji ga pozva rukom da uđe.
Stan je bio prostran, obložen orijentalnim tepisima i namješten masivnim i teškim
starinskim namještajem. Zidovi su bili pokriveni slikama iz različitih razdoblja.
Atmosfera je odisala nekom vrstom luksuza i potištenosti.
Ovuda, reče mu mladić. On ga povede niz dugačak hodnik i uvede ga u
spavaonicu. Susretoše njegovateljicu u bolničkoj odori i ona ih povede u drugu
spavaću sobu koja je s prvom bila povezana dvokrilnim staklenim vratima. Ondje
je na krevetu na četiri stupa prekrivenom crvenom svilom ležao izmršavio,
smežuran čovjek. On posegnu za daljinskim upravljačem i isključi maleni japanski
televizor. Starac je bio prekriven smeđim mrljama, a iz njegovih
240
blijedih očiju curila je žućkasta sluz. Na licu je imao zlurad smiješak i doimao se
kao da je na oprezu.
Grofe Smokrev, obrati mu se sluga, to je onaj koji je ostavio poruku.
Ah, da, začu se slab i kreštav glas. Vi želite kupiti moju zbirku ikona. Vi ste onaj
stručnjak za umjetnost kojega je kardinal rekao poslati k meni. Recite tome
pokvarenjaku da me neće lišiti onoga što mi s pravom pripada. Svoju sam zbirku
kupio zakonito, nisam (na ovom mjestu starac začuđujuće gromkim glasom
drekne na njega), nisam opljačkao crkve. Recite mu da ću, nastavi li i dalje širiti
uvredljive glasine o meni, ozbiljno razmisliti o podizanju tužbe protiv njega - i
čitave njegove Crkve. Crkva u Poljskoj neće se desetljećima oporaviti od tog šoka!
Ako želi moje ikone, mora platiti, baš kao i svi drugi!
Grofe Smokrev, ne šalje me kardinal. Dolazim privatno k vama. Ja sam iz Izraela.
Iz Izraela, ha? pogleda ga on sumnjičavo. Zašto ste došli k meni?
Ja sam ostavio poruku koja se odnosi na Pawela Tar-nowskog.
Sto ja imam s njim?
On je tijekom rata stanovao u stanu u Starom gradu koji je sada u vašem
vlasništvu.
Sluga nešto šapnu u uho Smokrevu na što starac pro-gunđa.
Da, da, sad se sjećam. Vi ste jučer ostavili pismo, proštenja. Ne daju starcu ni da se
odmori.
Možemo li nas dvojica razgovarati nasamo? Riječ je o nečemu iznimno važnom za
mene.
Ostavite nas nasamo, obrati se on slugi i njegovateljici. Oni iziđoše i zatvoriše za
sobom staklena vrata, no njegovateljica sjede u fotelju kako bi ih mogla držati na
oku i uze u ruke nekakav vez.
Ne poznajem nikoga po imenu Tarnovvski. Je li on bio iz Tarnowa? hihotao je.
Ne. Iz Varšave. Bio je knjižar.
241
Nisam poznavao ni jednog knjižara. Ja sam se kretao u posve drugom krugu ljudi.
Među inteligencijom.
On je prije rata objavljivao knjige. Pretpostavljam daje i to neka vrsta inteligencije.
Napisao je i jednu dramu koja je nakon rata objavljena u Njemačkoj. Izišla je pod
lažnim imenom. Kasnije je još jedanput objavljena u Njemačkoj pod njegovim
pravim imenom. Na poljskom je prvi put objavljena tek nakon sloma komunizma.
Zašto se zanimate za njega?
Poznavao sam ga.
Tako?
On mi je pomogao. Što to meni znači? Spasio mi je život. Kako vam je spasio život?
Sakrio me.
Bili ste pripadnik pokreta otpora?
Nisam.
Židov?
Da.
Smokrevponovno zahihota.
Židov! Židov! U odjeći svećenika! Prekrasno! Uvijek mi je bilo zadovoljstvo
upoznati izdajnike svoga roda! Ilija je šutio. Izdajicu svoje vjere!
Smokrev se smiri, a kad se prestao hihotati i kad je obrisao oči, on ga oštro zapita,
naglašavajući svaku riječ: Ponovno vas pitam - što tražite od mene?
Gospodine, vidim da ne znate ništa o mom dobročinitelju. No biste li bili tako
ljubazni i dopustili mi da posjetim prostorije u Novom gradu kojima ste vi sada
vlasnik?
Onaj dućančić gdje ona vještica prodaje Amerikancima imitaciju narodnih
rukotvorina?
Da, onaj dućančić. Iznad njega je stan i potkrovlje u kojemu sam živio. To bi mi
mnogo značilo.
Zašto bih vam učinio uslugu? Tko je ikad meni učinio uslugu?
242
Preklirvjem vas, gospodine.
On me preklinje, reče Smokrev s nevjericom.
Ilijino srce klonu.
On me preklinje, mrmljao je starac.
Ilija se zadrža nekoliko trenutaka, a zatim ga pozdravi i ode.
* * *
Probudio se u sedam sati ujutro. Služio je misu kraj prozora koji je gledao na grad,
molio je za žrtve, za prepredenja-ke poput Smokreva koji su preživjeli strahote
rata i za uspjeh papinske misije. Osjećao se utješen nakon pričesti, kao da ga je
Gospodin dodirnuo, i to ga je umirilo. No i dalje je bio žalostan što nije mogao
otkriti ništa više o sudbini Pawe-la Tarnowskog. Jutro je proveo čitajući
Apokalipsu, moleći se da njegov susret s Predsjednikom uspije. Znao je da će se
prekosutra naći licem u lice s lavom, ukoliko je Predsjednik doista bio takva zvijer.
Nakon ručka hotelski momak mu donese omotnicu svijetloljubičaste boje. U njoj
je bio crni ključ i poruka.
Dragi turiste iz Izraela.
Idite i zavirite u praznu škrinju svoje prošlosti. Zatim mi učinite uslugu i izvijestite
me o onome što ste vidjeli. Smokrev.
Kad je ušao u dućan, ona žena podiže pogled s novina koje je upravo čitala. Na
ustima joj je visio komadić crvenog slatkiša.
Opet ste došli, reče mu ona razdražljivo.
Grof Smokrev dao mi je odobrenje da vidim...
Znam, znam, gunđala je. Jutros me je nazvala ta stara zmijska ulizica. Pođite za
mnom.
Ona ga povede iza zavjese, a zatim hodnikom do stubišta. Stubište je bilo
pretrpano metlama. On ih ukloni kako bi mogao proći i poče se penjati.
Ako gore ima blaga, zadirkivala ga je, nadam se da ću dobiti svoj dio.
243
Po svoj prilici neće biti ničega osim blaga sjećanja. Hvala vam na pomoći, Pani.
Nema na čemu. Blago sjećanja! Ha! Jede li se to? Sjećanja su otpad. Čovjek proživi
svoj život, a onda baci otpad. To je sve.
Ona se udalji vičući na djecu koja su upala u hodnik, tukući se.
On otključa vrata na vrhu stubišta. Vrata su cviljela dok ih je otvarao i iz prostorije
pokulja val hladna i ustajala zraka. Ušavši, zatvori vrata i povuče zasun.
Nekoliko trenutaka stajao je na mjestu i ogledavao se oko sebe. Stan je mogao
prepoznati samo po obliku i po svjetlu što je ulazilo kroz prašinom pokriveni
prozor u prostoriji koja je nekoć istodobno bila i kuhinja i dnevna soba. Zahod je
bio na istom mjestu, no vodovodne instalacije bile su uklonjene. Strop kao da je
bio nešto viši, ali on se prisjeti da je tada bio mlad, neishranjen i sitan dječak. Na
njemu više nisu bili gipsani ukrasi - sve je bilo uništeno u bombardiranju. Nije bilo
nikakva namještaja. Pod od tvrdog drveta bio je posvuda posut komadićima
smrvljenog gipsa i mišjim izmetom.
Najbolje se sjećao malene spavaće sobe. Okvir prozora u koji su on i Pawel
umetnuli tanak komad bijelog lima od plamenika više nije bio ondje. Bio je
zamijenjen staklom. Međutim, dimenzije sobe ostale su iste. Stajao je u tišini koja
je odzvanjala i još jednom slušao priče koje mu je Pawel pričao. Priču o umjetniku
koji je vidio Krista skrivenog u propalom licu starog grešnika. Osobito se sjećao
priče o kraljeviću bez kraljevstva koji je pronašao svoje srce. Ovdje je, isto tako,
ortodoksni židovski dječak David Schäfer pričao svom poljskom dobročinitelju
priče iz Hassidima. Koliko ga je puta Pawel zbunjeno promatrao? Koliko često mu,
zauzvrat, nije polazilo za rukom shvatiti toga starijeg čovjeka? Pa ipak, oni su sve
više gajili međusobno poštovanje koje je barem za neko vrijeme uklonilo barijere
između njihovih kultura. Naučili su mnogo jedan od drugoga. Pawel mu je bio kao
otac, jer su njegov otac i njegova majka poginuli u Shoi. On je Pawelu bio kao sin,
jer Pawel nije imao ni
244
žene ni djece i jer je Pawel bio kraljević bez kraljevstva koji je u svome srcu težio
da postane otac.
Godinama kasnije, nakon rata, dok je odrastao u Izraelu i kad je postao ugledan
odvjetnik, poznat po borbi protiv zločina i po pravičnosti, javna ličnost pred kojim
se otvarala politička karijera, primio je poruku od toga čovjeka. Bilo je to zgužvano
pisamce u koje je bila umotana vjerska me-daljica koja je odavno izgubila sjaj.
Uručio mu ju je anđeo dok je bio na govorničkoj turneji u New Yorku. Na medalji-
ci je pisalo Madrošć - mudrost! Ta mala kovanica izbacila ga je iz te sigurne
budućnosti, potaknula u njemu temeljnu sumnju koja je njegov život usmjerila u
posve drukčijem smjeru. Nekoliko riječi na komadiću žutog papira.
Davide, sine moj i moj prijatelju,
nikad nisam tako želio živjeti kao sada. Silazim u tamu umjesto tebe. Dajem ti svoj
život. Tvoj lik živi u meni kao ikona. To je moja radost. Silazim konačno u san, ali
moje srce je budno.
Pawel.
Donositeljica poruke mu je rekla da je netko bacio tu poruku iz vlaka za vrijeme
rata. Glasnica ju je čuvala mnogo godina dok joj se nije javio anđeo i rekao joj da
je čovjek kojemu je upućeno to pismo čuveni Izraelac. Ali, David Schäfer je već
ranije prestao postojati. Tada je već imao novo ime koje mu je dao Haganah. Za
vrijeme Rata za nezavisnost to ime se učvrstilo i postalo njegov javni identitet, a
prošlost je poprimila tek oblik otpada koji će jednoga dana biti potrebno baciti.
Napokon, tim se imenom proslavio i ono više nije imalo nikakve veze s imenom
koje je bilo na pismu. Na svijetu nije bilo nikoga tko bi se sjećao njegova pravog
imena, osim onih koji su čuvali njegov dosje u podrumima Haganahova stožera.
Kako ga je mogla poznavati neka Poljakinja iz Floride? Kako? To je nemoguće,
mislio je tada. Ali, ona ga je poznavala nekom vrstom znanja duše i to je znanje
pripisivala u zaslugu anđelima.
245
Je li Pawel Tarnowski sišao u tamu? Je li vlak u koji su ga ukrcali doista krenuo
prema Auschwitzu? Možda je muž te žene, koji je bio pružni radnik, pogriješio.
Čak i da je bio u pravu i da je Pawel bio odveden na to mjesto smrti, mogao je
preživjeti. Nekoliko njih je preživjelo. Ako je Pawel živ, Ilija je znao da ga mora
pronaći.
Zavjese što je nekoć skrivala stubište koje je vodilo u potkrovlje više nije bilo ondje
i njegova tajna sada je bila razotkrivena. Vrata su bila otključana i mogla su se lako
otvoriti. On se uspe gore.
Potkrovlje je bilo dugačka i prazna prostorija, obložena tamnosmeđim daskama.
Kuhinjski mirisi s prvog kata ovdje su bili intenzivniji, no miris ostarjelog laka
dominirao je nad svim ostalim mirisima. Ilija ode do kraja prostorije i pogleda kroz
prozorčić. Crijep na krovu bio je isti. Pogled na krovove Staroga grada bio je isti
kao i onda, vjerna rekonstrukcija. Vidokrug je bio potpuno različit i njime je
dominirala sovjetska i kapitalistička arhitektura.
Na dan kad su bili izdani, on je pobjegao kroz ovaj prozor, a zatim se preko
krovova susjednih kuća domogao drugoga stambenog bloka. Pješačio je do rijeke,
nastojeći ne privući ničiju pozornost, a kad je došao do pjeskovite obale, zaputio
se jedan kilometar prema istoku, dok nije pronašao gustu šikaru. Sakrio se u njoj
dok nije pala noć, a zatim je preplivao na suprotnu obalu. Nakon toga dugo je
pješačio dok se nije domogao šume. U šumi je našao partizane. Rekao im je da je
dobio uputu da se javi u sklonište u selu koje se zvalo Mazowiecski, na
poljodjelskom imanju Pawelove nećake Mashe. Oni su mu savjetovali da to ne
čini. Rekli su mu da suviše sliči na Židova. Čak i kad bi se prerušio u radnika na
imanju, bio bi otkriven. Sa sobom nije imao nikakvih dokumenata. Ubit će ga za
manje od mjesec dana. Poljaci su ga odveli do druge skupine partizana koji su
živjeli u jednoj šumi nešto istočnije. To su bili mladi Židovi, opori i slabo naoružani
ljudi u dronjcima koji su pokušavali pronaći sovjetsku liniju fronte. Ostao je tjedan
dana s njima, a zatim otišao od njih i noću krenuo prema
246
istoku. Uskoro je ogladnio, onemoćao i napola je pomahni-tao. Dočepavši se
nečuvanih polja, ukrao je nešto hrane. Ljudi koji nisu pripadali židovskoj rasi
pokušali su ga nekoliko puta izručiti Nijemcima, ali uvijek im je uspijevao pobjeći.
Jednom prilikom uhvaćen je na spavanju u nekoj staji. Pretukli su ga i zaključali u
alatnici, a vlasnik imanja otišao je po pripadnike SS-a. Rasparao je drveni pod,
išuljao se kroz otvor u kamenom temelju i otpuzao preko blatnog polja,
poskliznuo se i pao u potok. Satima se mučno probijao kroza nj dok nije prestao
lavež pasa iza njegovih leđa. Neki drugi ljudi, pravedni nežidovi, prepoznali su
napola luda židovskog dječaka, sakrili ga u sjeniku i obilno ga hranili. Neki drugi
susretali su ga na putu i misleći da je on neka sveta luda, dali mu kruha, jedno jaje,
šalicu mlijeka i komad pljesnive kobasice. Južno od Lavova naišao je na rijeku
Dnjestar. Tri je noći hodao duž riječne obale dok se nije spotaknuo o plosnati
čamac što je virio iz plićaka. Izvukao ga je na obalu. Okrenuo ga je naopako,
zavukao se ispod njega i zaspao. Kad se ujutro probudio, vidio je da je čamac
probušen mecima i da je na rubovima poprskan krvlju koja se već odavno bila
osušila - očito se radilo o nekom davnom događaju. Kad je pao sumrak, napunio je
rupe snopčićima trstike i šaša, gurnuo ga natrag u rijeku, ukrcao se u njega i legao
na dno. Struja ga je čitavu noć nosila prema jugu. U zoru ga je probudio neki ribar
koji mu je doma-hivao s obale. Skuhao je ribu. Dječak je pohlepno jeo. Ribar je
primijetio kako pohlepno jede. Ponudio ga je sirom i čašicom žestoke domaće
votke. Govorio je nekim stranim jezikom. Salio se. Dječak se nije smijao. Ribar mu
je jezikom znakova govorio o puškama, gestama pokazivao Hitlerov pozdrav,
rugajući se i pokazujući niz rijeku, iz čega je dječak shvatio da se na rijeci nedaleko
odatle nalaze Nijemci. Čovjek je načinio znak križa na prsima i podigao oči prema
nebu s mješavinom dugotrajne patnje i ironije. Zatim ga je poveo na svoje imanje,
hranio ga nekoliko dana, a onda ga je čitavu dugačku noć vodio po pješačkoj stazi
kroz šume i polja do obale neke posve druge rijeke.
247
Prut! Prut! rekao mu je izražajno, pokazujući niz rijeku.
David Schafer mu je zahvalio na poljskom, jidišu, francuskom i iskvarenom
ruskom, na što mu čovjek uzvrati širokim osmijehom, keseći zube prema njemu i
kimajući glavom. Sunce je zalazilo kad se dječak zaputio prema jugu duž obale
rijeke Prut koja je vijugala oko podnožja Karpata i krivudavim koritom tekla prema
Crnom moru.
* * *
Kucanje na vratima vrati ga pola stoljeća natrag. Hajde! Zar niste gotovi? Što se
događa tamo gore? Odmah silazim, odazva se on.
Da vidim. Možda ste nakon svega pronašli blago, ha? Možda ga želite zadržati
samo za sebe? On se spusti niza stube i otključa vrata. Dođite i uvjerite se sami.
Žena oprezno uđe kroz vrata cvoknuvši jezikom, izražavajući na taj način
neodobravanje i prigovarajući slaboj izolaciji, troškovima za grijanje, miševima,
kliznom tečaju valuta, problemima skopčanim s odgojem djece nakon što se stari
poredak raspao.
Komunisti su bili nitkovi, reče mu ona. Ali, dok su oni bili na vlasti, barem je sve
funkcioniralo.
Rat je bio gori.
Svi pričaju o starim lošim vremenima, požali se ona, ali ja vam kažem da ne
postoje gora vremena od ovih. Kako se čovjek koji pošteno radi može nadati da će
jednom moći kupiti stan, pitam ja vas?!
Vjerujte mi, Pani, ne možete ni zamisliti kako smo živjeli za vrijeme rata. Bila je to
vladavina zla.
Ona je gunđala, no nije se željela prepirati.
Želio bih ovdje ostati još malo, ako vam ne smeta. Tu nema nikakva blaga.
U redu. Ali ja moram izići u podne. Dotad ćete morati otići, moram zaključati
vrata. Nije da vam ne vjerujem...
Razumijem vas. Dopustite da ostanem još samo malo.
248
Ona se gunđajući spusti niza stube, zatvori vrata i prepusti ga tišini. Ta tišina bila
mu je od neprocjenjive vrijednosti jer kad je utonuo u njene ruke, iz sjena su
izronili zaboravljeni dijelovi sjećanja i progovorili mu.
U tami slušam Boga, rekao mu je Pawel.
To je lijepo, odgovorio mu je dječak.
Poput Ilije na brdu Karmel koji u nježnom povjetarcu osluškuje što mu govori Bog.
Osjeća li se tako čovjek sam?
Ponekad. Živim u ovom velikom gradu kao kakav monachus, kao onaj koji je sam.
Molim. Radim. Stavljam dobre knjige u ruke ljudi. Možda se u njihovim glavama
rode dobre misli. To je moj poziv.
Sada opet ništa ne razumijem. Zašto bi nas to priječilo da podijelimo krevet. Bolje
se pokriti s pet deka nego samo s dvije. Ti si mi kao brat. Ti si moj prijatelj.
Konačno ćemo se dobro naspavati.
Toplina drugoga srca koje tuče blizu moga bila bi previše velika utjeha za mene.
Zar to ne razumiješ?
Nikad neću to razumjeti.
Zaboravio bih veliko srce koje uvijek udara kroz sve i posvuda. Prestao bih ići
prema Njemu. Više bih volio stvorenje nego Stvoritelja - na kraju bih prestao
v.oljeti i samo stvorenje. Više ništa ne bih volio.
Otac Ilija je sjeo na pod spavaonice i naslonio se leđima na zid. Zatvorio je oči.
Sjetio se užasno hladnih noći kad mu Pawel nije dopuštao da legne s njim u krevet
i kad mu je umjesto toga domaćin dao još jednu deku. To je možda bilo prirodno
obuzdavanje. Skromnost. Pawel je uvijek bio pomalo dalek, zatvoren u sebe. Nije
suviše otkrivao svoje srce, osim kad je pričao priče.
Jesam li ti ja poput sina, Pawele?
Da, pomalo si mi kao sin.
A prijatelj?
Da, i to.
Ali mlađi prijatelj koji govori djetinjarije.
Može, možda. Ali također i kao onaj koji postaje
249
čovjekom. Dobrim čovjekom koji će jednoga dana, kad završi rat, zajedno sa
mnom hodati uz Vistulu, koji će me poučiti u mom bijednom poznavanju filozofije.
David Schäfer se nasmija. Otac Ilija se nasmija.
Sada vidim da se ne ljutiš na mene, Pawele.
Nikad se nisam ljutio na tebe.
Ali ja sam ti ipak teret.
Nikad mi nisi bio teret.
Ali ima još nešto. Vidim to u tvom srcu. To ostaje. Jednoga dana, u proljetno jutro,
kad napadači odu, šetat ćemo po suncu pokraj rijeke i tada ćemo razgovarati o
tome. Je li to nešto što te čini nesretnim? Jest.
Nešto čega se stidiš? Da.
Je li to sitra ahra*?
To je rana koju mije zadala sitra ahra. Boli te? Da, boli me.
Osjećaš li to kao neki kamen na srcu? Kao kraljević? Da, upravo tako.
Maknut ćemo taj kamen i baciti ga u rijeku. Ti si vrlo mlad, Davide.
Ponekad mladost vidi stvari koje starost ne može vidjeti.
Još češće stariji vide ono što mlađi ne mogu vidjeti. Pawele, ja mislim da je svetost
biti sin u kraljevstvu duše.
Tada je također svetost biti otac te duše.
To je nešto što možemo zajedno učiniti, ti i ja.
Nijemci i poljski izdajica onemogućili su ih u tome. Pawel ga je zvao svinutim.
Far groys tsores zolttsu zikh nit farbrenen..., povikao je David Schäfer prema
Pawelovu kaputu onoga dana kad su Nijemci srušili vrata.
Sitra ahra, hebr. dosi, druga strana, kraljevstvo tame.
250
Nemoj izgorjeti u tuzi, nemoj izgorjeti u tuzi..., povikao je, iako u tom posljednjem
trenutku nije shvaćao zašto izgovara riječi pjesme koju su pjevali u getu.
Idi! reče mu ozbiljnim glasom Pawel. Idi!
Ne mogu otići bez tebe.
Oni su već ovdje. Zadržat ću ih još neko vrijeme, dovoljno dugo da možeš pobjeći.
Ne idem! Idi! Idi!
Bile su to posljednje riječi koje mu je izgovorio prije nego što gaje kroz krovni
prozor gurnuo van, u njegovu budućnost.
* * *
Grof vas očekuje, reče mu njegovateljica, ali sada spava. Molim vas, pričekajte u
salonu dok ga probudim. Trebat će obaviti neke potrebe, a zatim ću ga, bude li
sposoban, dovesti k vama ovdje.
Onaj neprijazni sluga stavi poslužavnik s čajem i keksima na stolić. Ilija se nije
poslužio ni jednim ni drugim. Unatoč velikim prozorima, soba u pročelju bila je
prožeta beskonačnom sjetom koju nisu ublažavali ni portreti nevjestom rukom
naslikanih davnih velikaša u chiaroscu-ro tehnici što su mrko gledali iz golemih
zlatnih okvira na kojima je prevladavala crna i crvena boja. Na obama krajevima
sobe stražarila su dva kipa u prirodnoj veličini. Bila su to dvojica golih muškaraca
izrađena u mramoru; jedan je prikazivao umirućeg satira i vjerojatno je bio iz
rimskog doba, a drugi trkača iz klasične grčke umjetnosti. Oba su bila premazana
bojom koja se ljuštila. Mogli su podjednako biti originali i vješto izrađene kopije.
Tako, divite se mojoj zbirci, on začu iza sebe visoki glas. Njegovateljica je gurala
grofa u kolicima prema fotelji s naslonom. Ona i sluga premjestiše starčevo tijelo u
fotelju i iziđoše iz sobe.
Sjedite, molim vas. Čaja? Nije otrovan. Sigurno mislite da ste upali u boudoir
Medicija? hihotao se, a onda ga uhvati žestok napadaj kašlja.
251
Ah, sic transit gloria mundi, oglasi se pompozno grof. Sve je crna zemlja, zar ne?
Ljudi vašeg soja stručnjaci su u tom području. No ja bih vam mogao reći ponešto o
tome.
Ponovno ga uhvati napad kašlja, a kad se povratio sebi i popravio grimizni
baršunasti pokrivač što mu je ležao na nogama, grof pristalo podigne glavu i objesi
ruku niz naslon fotelje.
Dakle, ne želim da mi promakne ni jedan detalj. Morate mi sve reći!
Nisam vam došao smetati, grofe Smokrev. Želio sam vam osobno zahvaliti na
dopuštenju da posjetim vašu kuću u Starom gradu.
Nije to ništa. Imate ključ? Molim vas, dajte mi ga.
Naravno. Evo ga.
Tako. Je li kuća ostala onakva kakvom je se sjećate?
Nema bitnih promjena. Zaista je bilo ljubazno od vas što ste jednom strancu
dopustili trenutak nostalgije. Zahvaljujem vam.
On ustade s namjerom da ode, no Smokrev mahnu rukama, zapovjedivši mu da
sjedne: Sjedite, sjedite, sjedite! Još nisam završio s vama.
Zaista? Tu se više nema što reći.
Recite mi kako ste došli pod zaštitu toga čovjeka, čini mi se da se zove
Tarkowyski?
Tarnovvski.
Da, da. Ispričajte mi o tome. Sve mi ispričajte.
Otac Ilija primijeti odsjev znatiželje u starčevim očima i odluči ugoditi hiru jedne
usamljene duše.
Rastao sam u Muranowu, gore na Zamenhofi. Kad su došli Nijemci, kao što se
sjećate, bili smo opkoljeni. Ljeti 1942. čitava moja obitelj ukrcana je u vlak na
Umschlagplatz radi premještenja.
Aha! Znate što je to značilo, naravno.
Da.
Treblinka. Da, Treblinka.
Ali vas nisu? Vas nisu ukrcali u taj vlak?
252
Ja sam se sakrio u kanalizaciji. Živio sam kao štakor. U rujnu sam se probio kod
sjeveroistočne brklje. Trčao sam. Nisam znao kamo idem. Samo sam trčao. Vojnici
su me progonili, no ja sam se izgubio u labirintu Staroga grada. Našao sam se pred
vratima dućana čiji ste vi sada vlasnik. Vlasnik me je sakrio. Čitavu zimu s 1942. na
1943. živio sam u stanu i potkrovlju iznad dućana. Zatim sam se uputio prema
jugu.
Kad ste posljednji put vidjeli svoga zaštitnika?
Krajem zime, tj. u rano proljeće 1943. Bio sam prisiljen bježati, shvaćate. Otkrio
me jedan Poljak. On me je prijavio Nijemcima.
Izdajica!
Smokrev drhtavim prstima zapali debelu cigaretu i otpuhne oblak ubitačnog dima.
Nikad nisam saznao kako je završio moj prijatelj. Šteta.
Nakon rata bio sam smješten u logor na Cipru i 1947., neposredno prije početka
Rata za nezavisnost, dospio sam u Palestinu na jednom ilegalnom brodu. Bili su to
strašni i vrlo uzbudljivi dani za mladića poput mene. Nakon rođenja Izraela imao
sam više vremena. Pisao sam poljskoj vladi, tražeći informacije o Pawelu
Tarnowskom, ali, naravno, nisu mi odgovorili.
Dakako. Usput, je li vam moja njegovateljica rekla da umirem od raka pluća?
Nije?! Je li vam rekla koliko imam godina? Prešao sam devedesetu, znate, iako
izgledam kao da sam tek prešao sedamdesetu. Nemojte mi reći da to nije istina!
Nemojte vrijeđati taštinu starog razvratnika. Preživio sam propast plemstva,
nacista, Rusa. Pokopat će me neka nova banda, on uzdahnu i otpuhnu oblak dima.
Kod mene se naklonost za ove smrdljive ruske cigarete pojavila kad sam pao u
krevet. Rusi su mi se sviđali. Osobito njihovi mladići. Zaprepastili biste se koliko se
često ispod uniforme nespretnog seljaka krije coquette. Ah, te slatke, mongolske
oči pune poroka! Pravi pravcati raj!
253
Odjedanput otac Ilija vidje točne obrise života grofa Smokreva. On ništa ne
odgovori, več je samo gledao u ne baš veliku dubinu duše toga čovjeka.
Molim vas, nemojte me tako sažaljivo gledati, to vrijeđa!
Vi niste sretan čovjek, grofe, reče mu obzirno otac Ilija. Ja sam vrlo sretan čovjek.
Od života sam dobio sve što sam tražio.
Vaš život približava se kraju. Zar nikad niste pomislili na vječnost?
Dragi prijatelju, ja sam davno prodao svoju dušu. Sve ostalo je kozmetika i
društvene igre. Ništa od onoga što kažete, vi, divni i revni apostole, neće me ni
najmanje dirnuti.
Jeste li tako sigurni u to? Nije li svaki čovjek sam sebi tajna?
Proniknuo sam u sve dubine izopačenosti koje su čovjeku poznate. Sve sam ih
iscrpio. Nemate pojma. Ne tratite vrijeme.
To neće biti izgubljeno vrijeme. Vi imate ljudsku dušu. Vi niste stvoreni za...
Oh, jao, skoro ste rekli nešto neukusno. Spremali ste se reći izopačenost, ili
pokvarenost, ili prokletstvo, zar ne?
Upravo sam se spremao reći da niste stvoreni da vam život prođe bez ljubavi.
Ljubav? Što je ljubav?
Ljubav je kad čovjek dadne svoj život za drugoga. Ja sam onaj koji uzima. Nisam
onaj koji daje. Nemojte misliti da ćete me obratiti.
Čini se da ste čvrsti u tome.
Jednostavno nemam nikakvih iluzija. Znam da nema ljubavi na ovome svijetu. Svi
smo mi stvorenja koja nešto žele. Čak i idealist koji čitav Božji dan neprekidno
priča o ljubavi teško će se žrtvovati da bi sebe uvjerio u tu tlapnju. Ali, ja vam
kažem, njegova tlapnja donosi mu zadovoljstvo; on želi da ona bude istinita, ali on
će je odbaciti točno u trenutku kad se ona pretvori u pravu patnju. Ja sam
stvorenje
254
koje njeguje stanovitu vrstu želje, to je sve, puka varijacija vašeg idealiste koji misli
da voli. Ja volim na svoj vlastiti način, baš kao i on. Ali, nemojmo to nazivati
čistom, neokaljanom, nesebičnom ljubavi, ni on ni ja. Tako nešto ne postoji. Vi
mislite da sam ja deformiran. Priznajem da jesam. Ali svatko je deformiran. Nitko
na ovoj planeti ne može tome izbjeći. Idealist je deformiran svojom teološkom
romantikom. Ja sam deformiran poviješću i vašom religijom, mojom dragom
majkom i...
Na ovom mjestu grof zastade i pripali drugu cigaretu. On udahnu dim i strmoglavi
se u još jedan žestok napadaj kašlja. Pade na leđa, pokušavajući doći do daha.
Zar vam nitko u čitavom vašem dugom životu nije rekao da je moguće vratiti se
životu za koji je čovjek stvoren? upita ga Ilija.
Rekli su mi to na tisuću načina. Čuo sam više propovijedi nego što ste ih vi ikad
izgovorili. Slušao sam opomene revnih, samilosnih, kao i onih koji probijaju uši,
svetaca, genija i kretena, svih koji su u službi vaše voljene Crkve. I kažem vam da
me ništa ne može pokolebati u mojemu nevjerovanju.
Uhvatili ste se za vaše nevjerovanje kao što su se Medici uhvatili za bocu s
otrovom.
Ah, touche! Formidable! Sjajna fraza. Sve više mi se sviđate. Imate žicu
književnika. Divno. Nastavite, molim
vas-„
Život je kratak, a vječnost je duga.
Ako postoji Bog, neka mi kaže da je kraj blizu. Pokajat ću se na smrtnoj postelji.
Jeste li znali, grofe Smokrev, da su obraćenja na smrtnoj postelji vrlo rijetka? To će
vam reći svaki svećenik.
Radi taktike?
To je jednostavno činjenica. Mnogi ljudi misle da mogu odgađati pokajanje do
samoga kraja. To je iluzija. Većina ljudi umire onako kako je živjela. Ako smrt
iznenada nastupi, za to nema vremena. Ako ona dolazi postupno, čovjek obično
nema dovoljno energije da bi se promijenio.
255
Pst, pst! Nećete me uplašiti s tim sfrašriim opomenama.
Ne dira vas ništa od onoga što kažem, zar ne?
Točno. Ali nemojte se dati obeshrabiti, dragi kolega. Zaista mi je ugodno s vama.
To je prilično olakšanje u odnosu na moju njegovateljicu koja želi što je duže
moguće zadržati svoj posao, i u odnosu na moga slugu koji čini sve da budem
proklet. Njih dvoje su dosadnjakovići koje zanima samo profit.
Kad bih se borio za vašu dušu, biste li se zajedno sa mnom borili protiv onoga što
vas mami u zamku?
Ne bih. Borio bih se protiv vas i pozvao bih legiju demona da mi u tome pomognu.
Kakva je onda svrha ovoga našeg razgovora?
Zabava.
Shvaćam.
Otac Ilija ustade.
Ah, da, bravo! Sad ćete dostojanstveno otići. Upravo onako kao što sam u svojoj
koreografiji i predvidio. Ovaj razgovor je bio savršeno predvidljiv, unatoč tome što
sam uživao u njemu.
Odlazim s golemom tugom u srcu. Pred sobom vidim darovita čovjeka koji je
vjerovao lažima.
Što hoćete time reći? Ah, da, vaša teologija. Dobro, nema veze Doviđenja.
Molit ću za vas.
Ne tratite vrijeme. Doviđenja.
Doviđenja.
Dok je silazio niz stubište koje je vodilo na ulicu, noge su mu klecale. Ruke su mu
se tresle i duh mu je bio ispunjen očajem. Ispovjedio je bezbroj ljudi. Susreo je
mnogo velikih grešnika, brutalnih ljudi, pokvarenjaka, lazova, prevaranata,
ubojica, preljubnika i zavodnika nevinih. No nikada do sada nije susreo čovjeka
koji bi bio lišen trunka srama. Ova umiruća duša, ovaj grof Smokrev, bio je čovjek
koji kao da je znao da je proklet, koji je to izabrao i uživao u tome. Prestravljen i
bespomoćan, Ilija se udalji od grofova stana i tupo krenu uz ulicu.
256
Na kraju ulice on nabasa na ulaz u neki samostan. Bio je to red kontemplativnih
redovnica. On pozvoni i objasni portirici da se ne osjeća dobro i da se želi nakratko
pomoliti. Ona ga pusti u kapelicu i on kleknu pred Presvetim Sakramentom te
ostade tamo gotovo čitav sat. Ispočetka je bio potresen; usrdno je molio pomoć
za sebe i za Smokreva, za Predsjednika i za Crkvu koja je sada obilno krvarila iz više
rana nego što je to mogao i zamisliti. Nakon nekoliko trenutaka vratio mu se mir,
no osjećao se i dalje osamljen. Zatim postupno zapade u stanje nutarnje
sabranosti. Napokon, izgubi svaki osjećaj za vrijeme.
Neki glas u njemu govorio mu je: Tražim od tebe izvanrednu žrtvu srca.
Da, Gospodine.
Tražim od tebe da ljubiš Moga neprijatelja u Moje ime. Pokušat ću, Gospodine, ali
molim Te da mi daš potrebnu milost.
Kad je sve dano, ništa ne nedostaje. Ne boj se ničega, sine Moj.
Bojim se, Gospodine, bojim se. Uskoro ću se suočiti s lavom. Strašno ga se bojim. I
ovoga izopačenog, njega se također bojim. Iscrpio me do kraja i oslabio me pred
susret s lavom.
Moja snaga najdjelotvornija je u slabosti.
To je nemoguće. Ponestala mi je sva snaga. Želim se vratiti na brdo Karmel. Molim
te da mu pošalješ nekoga drugog glasnika.
Tebe sam izabrao.
Zar si mi povjerio dvije nemoguće zadaće? Nemam snage ni za jednu od njih. Ne
razumijem.
Povjerio sam ti samo jednu zadaću - da Mi vjeruješ dok silaziš u tamu ljudskih
srdaca. Ta izopačena duša Moje je dijete. Vidim što je jednom bio i što može opet
postati. Bori se žestoko protiv tebe jer čezne za tim da mu se ti opreš. Odupri mu
se s ljubavlju. Onaj drugi, čovjek moći, drukčiji je neprijatelj.
Vodi me, Gospodine, uzdrman sam.
257
Tražim od tebe da se ničega ne bojiš. Stvorio sam te kaoglavnju iz vatre da bi se
suprotstavio neprijatelju i za dobro mnogih duša. Uvijek ću te voditi. Moraš
vjerovati u Mene, osobito kad te uhvati očaj.
Ti si srce svijeta. Ja Ti vjerujem. Ostani u Mojoj blizini u svemu što se ima dogoditi.
Podnijet ćeš još mnogo rana za mene. Ti si moj život. Ti si Moj prijatelj i učenik.
Ilija.
Unutarnje svjetlo je nestalo i vrijeme se ponovno vrati u njegovu svijest. On
ustade, iziđe iz kapelice, uđe u foaje i pozvoni vratarici. Noge su mu i dalje bile
slabe. Zamolio je vrataricu da pozove taksi kako bi se mogao vratiti u hotel.
Stigavši u hotel, on se sruši u krevet i odmah zapade u čvrst san.
258
XL
Ispovijed
Želim se ispovjediti, pisalo je u poruci. Dođite brzo.
Njegovateljica ga uvede u Smokrevljev stan i odvede ga hodnikom do spavaonice.
Ondje nađe grofa kako sjedi u svom golemom krevetu, a pokraj njega je bila hrpa
novina, knjiga, poslužavnici s lijekovima i pićima rašireni po krevetnom pokrivaču
protkanom brokatnim šarama. Čitao je neku kazališnu novinu iz New Yorka i pušio
svoje ruske cigarete. Soba je užasno smrdjela po mješavini duhana i mokraće.
Njegovateljica se nakašlja i Smokrev podiže oči, mahnu rukom svećeniku i razvuče
usta u osmijeh nalik cerenju lasice koja se raduje plijenu.
Došli ste! Bravo, dobri i vjerni slugo! promrmlja on i podiže pogled prema
nebesima. Uvijek mogu prepoznati pravog učenika. Oni će otići na najnečasnija
mjesta na zemlji u potrazi za jednim jedinim pokajnikom. Poljubit će poreznike i
prostitutke u bilo koje doba noći ili dana.
Sarkastičan ton koji je graničio s ironijom nije umanjio napetost što ju je Ilija
osjećao.
Tražili ste da dođem. Je li istina da se želite ispovjediti?
Istina je.
To mije drago. Veoma me veseli.
Za tu sam se prigodu i prikladno odjenuo, reče Smokrev, povlačeći suvratak svoga
grimiznog kaputa od satena. Crveno za bludnicu. Crni suvratak za iskrenu
skrušenost. Bijela košulja za povratak mojoj nekadašnjoj čistoći.
259
Iznenađen sam tom iznenadnom promjenom srca. Kad smo se jučer rastajali,
uvjeravali ste me da se takva promjena ne može dogoditi. Smijem li vas pitati što
je razlog tome?
Nešto što ste rekli o nostalgiji. To je razlog.
Jednostavnost kojom je to izgovorio zbuni oca Iliju. Unatoč tome, on izvadi
grimiznu stolu iz džepa i odmota je. Smokrev je promatrao kako je stavlja oko
vrata; smješkajući se, promatrao je svećenika kako privlači stolicu njegovu krevetu
i naginje glavu prema njemu kako bi ga mogao slušati.
Smokrev prasnu u histeričan hihot.
Krivo ste me razumjeli. Želim vam se ispovjediti kao čovjek čovjeku. Nisam mislio
na te vaše sakramente!
Ilijino srce se skvrči.
Shvaćam.
Uvijek u potrazi za nekim koga se nadate popraviti, zar ne?
Da, pretpostavljam da je to točno, iako ste to grubo rekli. Ako pod izrazom
popraviti podrazumijevate povratak duše u svijet ljubavi, da, tada je to točno.
Ah! Opet počinjete. Propovjednik! Molim vas, sve što tražim od vas jest da
slušate. Želio bih vam ispričati nešto o svome životu.
Zašto meni, grofe Smokrev? Ako se tako čvrsto opirete onome što je bit moga
života, kakva vam je korist od mene?
Vi posjedujete jedno otkupljujuće svojstvo, jedno sićušno, ali svejedno rijetko
svojstvo, a to je da niste ambiciozni. Moji sluge slušaju moje brbljanje jer su za to
plaćeni. Moje mušterije iz inozemstva slušaju moje monologe jer misle da će iz
njih naučiti nešto korisno u svom poslu. Vi ste prvi čovjek kojega sam susreo kroz
sve ove godine koji ne želi nešto od mene.
Želim vas ponovno vratiti životu.
Ah, shvaćam. Još jedna duša koju će sveti Ilija silom dovući u raj? O tome se radi?
Zatvoreni ste u kavezu. Mislite da izvan njega ništa ne postoji. Ali, postoji nešto
tako veliko, nešto što je toliko bo-
260
lje da mi jedva možemo i povjerovati u to. Postoji život. U obilju. I radost.
Kratke, sjajne nade što ih kao čarolijom stvaraju maleni na ovoj zemlji. Oni nemaju
snage stvoriti vlastitu stvarnost, pa zato predu svoje snove, žive u svojim bajkama.
Vi ste sluga jednog mita.
Ako mislite da sam zaveden, zašto mi želite ispričati svoju životnu priču?
Zato što ste čovjek i zato što ste pokazali zanimanje za jedan dio moje prošlosti. A,
pretpostavljam i zato što ste pošten čovjek, iako ste zavedeni.
Ilija se nasmiješi.
Hvala vam na komplimentu.
Laskao sam vam. Imam taj talent.
Zar vam ne dosadi poigravati se s ljudima?
Ponekad. Čovjek se katkad osjeća tako sam kad vidi da su svi koje susretne ranjivi
na taktiku. Svakoga se može saviti ili kupiti, znate.
To nije istina.
Naravno, vi mislite da to nije istina. Savršeno predvidiv odgovor. Nisu vam još
ponudili dovoljno veliko mito. Ilija zavrti glavom. Želio bih čuti vašu priču. Nije baš
lijepa. Još od djetinjstva volim priče. Komedije, tragedije? Da, i jedne i druge.
Prljavštine?
U komedijama i tragedijama ima svačega. Smokrev progunđa i poče kašljati. U
svom životu čuo sam na tisuće sakramentalnih ispovijedi. Ne postoji nešto što
nisam čuo. Vas ništa ne može šokirati?
Ne bih tako rekao. Moguće je da čovjek može izmisliti nove oblike prekršaja. Ali,
bitni grijeh ostaje manje-više isti. Svatko od nas, uključujući čak i najbolje, izložen
je napasti da od sebe učini Boga. Ubojica čini sebe gospodarom nad životom i
smrću, lopov čini sebe gospodarom nad materi-
261
jalnim dobrima, tiranin nad čovjekovom slobodom, okultist nad duhovnim
moćima, preljubnik nad ljubavlju i tako da-lje. ^
Što znači da ja sebe također želim proglasiti Bogom? Svi mi. Nitko nije isključen.
To je šokantno. Vaš stav doimlje se daleko pokvarenijim i pesimističnijim
gledanjem na ljudsku prirodu od moga!
Vidio sam mnoštvo užasnih stvari za vrijeme rata i kasnije, tijekom ratova u
Izraelu. Ali ništa me nije pripravilo za takvo mnoštvo različitih ljudskih grijeha
kakve sam čuo u ispovjedaonici.
Ispričajte mi neke od njih.
To je nemoguće.
Ah, da, vaša prisega da nećete nikad odati tajne koje ste čuli u ispovjedaonici.
Dražesno. To je najzanimljiviji dio ove romantične priče.
Zašto to kažete?
Zato što od sve trgovine pohotom i ovisnostima koje sam njegovao i kojima sam
se hranio, ni jedna, kažem vam, ni jedna nema moć nad osobnošću kakvu ima
informacija, skandal, kleveta, detalji, činjenice, a osobito ogovaranje.
Možda ste u pravu. Trgovanje informacijama je način da čovjek stekne znanje o
dobru i zlu, način da čovjek stekne moć nad drugima.
Domišljat način da čovjek sebe proglasi Bogom.
Upravo zato tako brižno čuvamo sakrament pokore. To je trenutak u kojemu se
čovjek potpuno razotkriva. Čuvamo ga svojim životima.
Ah, to je tako viteški!
To pokazuje istančan smisao za stvarnost.
U redu! U redu! Kada ćete već prestati s vašim monaškim naklapanjem i dopustiti
mi da se ispovjedim?
Kad god želite.
Smokrev poravna pokrivač, namjesti svoju grimiznu kapu za spavanje, otpi
dugačak gutljaj gazirane vode i pripali cigaretu.
262
Počnimo. Ne možete ni zamisliti kakvo je to zadovoljstvo znati da se netko bori za
moju dušu. Naravno, izgubit ćete, ali zato ćemo se usput dobro zabaviti. Ah, tako
ste ozbiljni, tako silno ozbiljni. Nasmiješite se, oče Ilija.
Molim vas, počnite.
Želim vam ispripovjediti o svom prvom velikom grijehu. Bio je to moj iskonski
odabir. Siguran sam da ćete požuriti dodati kako je to bio moj Edenski vrt. Ne?
Ostali ste bez riječi, oče? U redu, to sam ja rekao, zar ne? Nazovimo to mojim
istočnim grijehom, mojim prvim svjesnim odabirom zla. On je pokrenuo čitav niz
sila koje su me dovele u ovaj krevet pretrpan slatkim grijesima. Ostario sam u
bezbožnosti i zloći. Ali, ispočetka nisam bio takav. Oh, bio sam kriv za mnoštvo
uobičajenih djetinjih nedostataka. Katkad sam ukrao jedan ili dva kolačića,
izgovorio bezazlenu laž, pljesnuo dadilju i tražio od nje da mi obeća da neće kazati
mami, i ona nikad nije rekla mami jer se bojala da će izgubiti posao. Majka mi je
bila grofica, znate, umišljena i površna žena izvanredne ljepote, no sve su to
uobičajene patetične pričice iz nižeg plemstva. Plemići se žene zbog ljepote i ne
obaziru se na karakter. Zato čitav svoj život plaćaju cijenu. Turobna priča koja je
ispričana već tisuću puta. Prava bajka. Ali, ja trčim pred rudo!
Moj otac je pobjegao od toga polaganog gušenja koje će, kako će se uskoro
pokazati, postati njegova životna sudbina. Neprekidno je bio poslom odsutan iz
kuće. Godine 1920. pomogao je Pilsudskom zaustaviti Crvenu armiju na rijeci
Vistuli. Bio je vrlo poznat i svi su mu se divili. Patriot. Nacisti su ga ubili kad su
uništili aristokraciju.
Zašto vas nisu ubili?
Tridesetih godina živio sam u Parizu. Postao sam fašist i Nijemci su nakon
okupacije smatrali da im mogu biti koristan u nekim poslovima vezanim uz
kulturu. Ali, mi opet skačemo iz zemlje u zemlju. Ima toliko toga o čemu vam želim
ispričati da mi sad ovaj sad onaj grijeh onemogućuje koncentraciju.
263
Smokrev se zagleda u njega, očigledno se zabavljajući, i pripali novu cigaretu.
Bravo! Niste ni trepnuli okom kad sam spomenuo vezu s nacistima. Bravo!
Iskušavate li to vi mene, grofe Smokrev?
Dakako. Prošli ste na ispitu, summa cum laude. Dakle, gdje sam ono stao?
Govorili ste o svome djetinjstvu. O svom prvom velikom grijehu.
Ah, da.
Smokrev ugasi cigaretu i pripali novu. Nekoliko trenutaka je šutio i činilo se da
razmišlja o pojedinostima priče koju se spremao ispričati. Oči su mu izgubile
kroničan izraz podmuklosti i želje za peckanjem.
Nije lako govoriti o tome. Molim vas, pokušajte zamisliti jedanaestogodišnjeg
dječaka, sina aristokratskih roditelja, umetnuta poput sićušnog dragulja u
pozlaćeni okvir obiteljskog imanja. To je njegov svijet. On ne zna ni za što drugo.
Roditelji plaćaju svaku njegovu zabavu, svaku njegovu razonodu, igračku i
zadovoljstvo.
On je usamljeno dijete. Otac kojemu se on divi, najčešće nije kod kuće. Ima važna
posla u glavnom gradu. Izgrađuje bolju zemlju kako bi njegov sin imao bolju
budućnost. Nada se da će njegov nasljednik nastaviti njegovu lozu. Njegov jedinf
nasljednik.
Pokušajte zamisliti, molim vas, osjetljivog i maštovitog dječaka opčinjenog
umjetnošću. Sa sedam godina svira Mozarta, slika krajolike i oblake, piše pjesme.
Za njegov deseti rođendan dali su mu bijeloga arapskog konja i on vješto jaše na
njemu. Voli se utrkivati sa svojim ruskim hrtom po tratini ograđenoj živicom.
Vrstan je u streličarstvu, mačevanju, plivanju. Dobiva visoke ocjene za znanje - ima
privatne učitelje - i zaokupljen je dopisivanjem s nekoliko književnih teoretičara u
Poljskoj i Parizu. To su radini književnici koji su uvijek voljni pokazati stanovitu
ljubaznost prema djetetu svojih dobročinitelja. Dječak čita romane što mu ih oni
preporučuju, njemačka i francuska djela, ali malo što razumije, naučivši samo to
da je svijet mnogo složeniji od pričica
264
što ih on piše, što ih sastavlja radi vlastitog zadovoljstva -pričica prepunih
mačevanja, prijateljstva, divljih zvijeri, brodova, vlakova i osamljenosti u
egzotičnim krajevima.
Nije privlačno dijete. Ipak, njegov nastup je ugodan i ustrajan je u držanju, kreće
se sa stanovitom otmjenošću i točnošću koji su imitacija ako već nisu pravi izraz
otmjenosti. Jednom ili dvaput godišnje vode ga po čitavoj Europi gdje posjećuje
muzeje, salone, otmjene kuće i domove aristokracije. Njemu je sve to dosadno. U
tom krugu lijepih, naobraženih i dobro odgojenih ljudi susreće tek poneko dijete.
Još i više od toga, on je pobožan. Čezne za herojskim djelima, za vjerskim
doživljajima. Posti, ispod košulje nosi košulju od kostrijeti i najveći dio svoje
dvanaeste godine spava na podu svoje sobe sve dok ga ne otkrije dadilja i dok mu
Mam zauvijek ne zabrani da radi tako neobične i mučne stvari. Nastavlja
razgovarati s Bogom u osami kapelice koja se nalazi u zapadnom krilu kuće, na
gornjem katu iznad njegove spavaće sobe. Noću često ustaje iz kreveta i odlazi k
svetohraništu koje mu nikad ne odgovara. Između njih nema razgovora. Pa ipak,
crveno svjetlo koje se pali uvečer uoči blagdana donosi mu utjehu. Ono pulsira u
zamračenoj kapelici. Prisan tamjan zadržava se u zraku. Na srebrnim i zlatnim
nitima zidnih tapeta vide se odsjaji vatre. On zaranja u blagu toplinu toga ozračja
kao u neko prastaro utočište ili svetište, premda ne zna kako bi nazvao to
osjećanje. Gotovo fizički osjeća kucanje tajanstvenog srca koje ga smiruje, toplinu
ruku koje ga grle. Osjeća dubok mir koji uvijek poremeti dolazak zore.
Unatoč tomu, on želi postati svetac i sudjelovati u slavi. Svećenik koji služi misu u
kapelici primjećuje njegovu skon-centriranost na molitvu tijekom mise i sugerira
njegovim roditeljima da mladi grof možda ima vjerski poziv. Možda bi ga trebalo
poslati godinu dana u sjemenište u tom i tom gradu, u kojemu su oci posvećeni
odgoju i uzdizanju mladih. Međutim, Mam ne želi ni čuti o tome! Ta on je ipak
samo dijete! Jedini nasljednik! Osim toga, on je njezino jedino
265
društvo u toj golemoj kući. Mali grof čita joj ozbiljne romane noću pored vatre,
dok ona pijucka engleski sherry i veze. Ona se vrlo rijetko posvećuje molitvi.
Užasno i naglas trača sa svojim sinom. Profinjenim i probranim riječima tuži mu se
na njegova oca. Mali grof ne postavlja pitanje vjerskog poziva pred Tatom za
vrijeme njegovih rijetkih dolazaka kući. On uopće ne razmišlja o drukčijem životu.
Ne istražuje značenje svoga vlastitoga života. On ga jednostavno živi. Ništa ga ne
potiče da se zapita zašto je rođen.
On ima jednu manu koja je ispočetka neznatna, ali je svejedno pogibeljna slabost.
Budući da mu majka neprekidno laska, a otac ga, osim na najformalniji način,
zanemaruje, nije naučio davati kada to iziskuje žrtvu. Prima sve najbolje od
civilizacije. Pa ipak, ne zna što to znači kad ti nešto nedostaje. Nezahvalan je i
ohol. Strahovito se razbjesni kad ne ide po njegovu. Želi sve posjedovati, sve
učiniti, želi biti sve. Očekuje da će postići vrsnost u svemu što pokuša, čak i u
pobožnosti, ali rijetko ima priliku procijeniti značenje vrsnosti, osim neprekidne
rijeke mentalnih i fizičkih disciplina što ih mora naučiti. S vremenom postaje
privlačan, inteligentan i svestrano naobražen adolescent. Ima sve što mu treba, a
opet nema ništa.
Zašto se tako osjeća? upita ga Ilija.
Čini mu se da ima sve što mu je potrebno za njegovo tijelo, ali i da u njegovu duhu
postoji neka golema praznina. Usamljen je. U trinaestoj godini počinje kušati
slatko, trulo voće mašte kad se strast združuje s beskrajnom usamljenošću. No, ta
strast je neobjašnjiva i neusmjerena. On nemilosrdno tjera svoju arapsku kobilu, a
kad se ona spotakne i padne, slomivši pri tome nogu, potrebno ju je ustrijeliti. On
razbija po kući, ispočetka su to beznačajne sitnice koje laktom ruši sa stola. Zatim
počinje sve više razbijati i uništavati znatno vrjednije objets dart. Mama i Tata
zabrinuto se dogovaraju. Dobiva ukore i kazne. Za kaznu mora provesti čitav dan
potpuno sam u svojoj sobi. Služavka mu donosi objede koje on ni ne dotakne. On
bijesno baca olovne vojnike po sobi. Njihove bajunete zabijaju se u zid.
266
Prestaje noću odlaziti u kapelicu. Počinje misliti da je osjećanje mira i zaštićenosti
obična tlapnja. Sve manje želi biti nazočan misi.
Redovito krade slugi cigarete i poslije toga povraća. Jednom prilikom popije pola
boce engleskog sherrvja i gotovo se utopi u fontani, no spasi ga sluga koji pristaje
da o tome nikome ne kaže ni riječi. U nekoliko navrata luta noću kroz selo i kroz
prozore promatra kako se odvija obiteljski život u domovima siromašnih. Nogom
udara konje i oni ga se nauče bojati. Gađa kamenjem svoga ruskoga hrta koji mu
uvijek oprašta. Svoje propuste i grijehe kazuje ispovjedniku, ali njegovo nastojanje
da ne podlegne porivu da drugima zadaje bol i da uništava traje samo nekoliko
dana, najviše tjedan. Svaki dan se pričešćuje, ali Mama mu to ne dopušta jer se
pribojava da će se vratiti vjerskom fanatizmu. Napokon, ona starom kapelanu
kaže da više ne dolazi na imanje pa obitelj i služinčad sudjeluju u sakramentima
jednom tjedno u nekom samostanu nedaleko od njihove kuće. Mama više voli
zatvorenu kočiju s rasklopnim krovom koju vuku dva konja nego nove automobile
koji su toliko nezdravi, s obzirom na dim koji ispuštaju i užasnu brzinu kojom voze.
Smokrev prekinu priču i pripali još jednu cigaretu koja ubrza žestok napadaj kašlja.
Kad se smirio, Ilija mu reče: Bili ste vrlo nesretni.
Vrlo ste pronicljivi.
Sigurno mi imate još nešto reći?
Tijekom ljeta, kad sam se osjećao tako nesretan, dogodilo se nešto izvanredno.
Upoznao sam svoga prvog prijate-lja.
Jednoga dana, krajem ljeta, šetao sam mrzovoljno kroz naš stari voćnjak i nabasao
na dječaka koji je sakupljao otpale jabuke sa zemlje uokolo stabla. Pogledao me
zbunjeno. Stajali smo jedan nasuprot drugome i buljili jedan u drugoga.
Tko si ti? upitao sam ga.
Piotr, odgovori on.
267
Zašto kradeš moje jabuke? ukorio sam ga.
Moja majka me je poslala da ih uzmem. Moj otac je Stani-slaus, zaposlen je kao
vrtlar kod tvog oca.
Poznavao sam Stanislausa. Znao sam da se ne sviđam vrtlaru jer me je često viđao
da radim stvari koje nije odobravao. Osim toga, upravo on je ustrijelio moga
arapskog konja kad je slomio nogu.
Je li to dopušteno? upita me Stanislausov sin. Nije bio mnogo stariji od mene,
najviše godinu ili dvije.
Imao sam neodoljivu potrebu podviknuti na njega Ne!, da su to naše jabuke i da ih
nema pravo uzimati bez dopuštenja moje majke. Želio sam pokazati nadmoćnost
nad njegovim ocem, no nešto na licu toga dječaka nije mi dalo. Bilo je to
povjerenje. Kao da je vjerovao da ću reći da, jer bi tako odgovorio netko tko je
dobar, shvaćate. Dobri ljudi kažu da. Dobri ljudi su velikodušni. Imao je povjerenja
u mene. Projicirao je svoje srce na svijet, upravo onako kako sam ja projicirao
svoje srce na njega. Očekivao sam neželjenog gotovana, jer sam se ja osjećao
nepoželjan, činilo mi se da me nitko na svijetu ne treba osim moje usamljene
majke koja je čeznula za ljubavlju. Osjećao sam se poput nekog gotovana. On je
od mene očekivao da ću biti ljubazan gospodar. No sva je istina da je on bio taj
koji je bio ljubazan.
Kretao se poput mladog boga u idiličnom raju. Ubrao je malenu zlatnu jabuku sa
stabla i dao mi je prijateljski me gledajući, što je za mene bila potpuna novost.
Izvoli, zagrizi. Stvarno su slatke, rekao mi je.
Oklijevao sam. Napokon, to su bile moje jabuke. No ta gesta me je tako dirnula da
sam sa zahvalnošću uzeo jabuku i zagrizao je. Bila je slatka i vrlo ukusna. I danas
osjećam to prvo zadovoljstvo na jeziku. Ono će za mene zauvijek predstavljati
okus prijateljstva.
Sjedi, zapovjedi mi, ne posve neljubazno, dječak Piotr.
Sjeo sam ispod stabla, a on se baci na travu pokraj mene. Bio je visok i okretan,
nosio je tešku pamučnu vojničku bluzu i vrećaste hlače. Imao je zlatnu kosu i plave
oči. Lice mu je bilo u isti mah staloženo, bistro, lijepo i muževno.
268
Vidiš li? reče mi on otvarajući vrećicu od grubog platna. Moja mama će ih skuhati i
znaš li što će od toga nastati?
Ne znam.
Vrč jabučnog želea.
Nema ih mnogo.
Štedjet ćemo ga za božičnu večeru i pojest ćemo ga uz guščetinu.
Zašto ne skuhate više jabuka, tako biste imali više želea?
Zato što je mama rekla da možemo uzeti samo jednu vrećicu otpalih jabuka.
Ostatak ide grofovim kravama, mislim, kravama tvoga oca. Oh, kako će se
udebljati!
Smijao sam se, a i on se smijao. Bio je to predivan osjećaj.
Slušaj me, reče mi on, dan je vruć. Bi li htio sa mnom loviti ribe?
Da, rekao sam, jedva uspijevajući izgovoriti tu riječ. Dođi!
On skoči i potrča prema guštiku s brezama što je graničio s južnim krajem našega
imanja. Kroz njega je meandrirala hladna i duboka rijeka sva išarana pjegicama
svjetla i sjene, u kojoj su ljenčarile ribe.
Piotr baci konop s udicom i komadom kože od slanine nataknutim na nju. Na obali
se začas praćakao smeđi šaran. Stavio mi je konop u u ruku i pokazao mi kako
treba baciti udicu u opasni jaz u rijeci. Konopac mi je zviždao u prstima dok je letio
prema rijeci. Bio sam izvan sebe od sreće kad je riba zagrizla udicu i počela trzati i
vući konopac. Vrištao sam od radosti kad me je pokušala povući u vodu. Piotr se
savijao od smijeha. Zatim smo je zajedno izvukli. Konačnu pobjedu prepustio je
meni. Izvukao sam golemog zlatnog šarana na obalu i stajao ondje gledajući
zadivljeno u njega. Nisam imao ni pojma da život može pružiti takve užitke.
Odnijeli smo ribu njegovoj majci i ja sam tada prvi put vidio kuću u kojoj su živjeli.
Znao sam da većina ljudi živi u bijednim i malim stanovima, ali to je bilo samo
teorijsko
269
znanje. Sada sam prvi put bio u kući nekog seljaka. Piotr je bio najstarije od
trinaestero djece pa možete zamisliti buku i živahnost u toj kući. Oko njega se
okupio čopor djece koja su skakutala i vriskala. Vješali su mu se za ruke. Bio je
tako dobar. Mogli ste vidjeti kako ga njegova mlađa braća i sestre vole. Bio im je
poput nekog malog oca. Zavidio sam im.
Njegova majka me je pozdravila s naklonom i osmijehom i zahvalila mi na
jabukama. Kad smo joj dali te dvije ribe, bila je vrlo zadovoljna jer će čitava obitelj
imati ručak. Kažem vam, ta je žena bila jedna od rijetkih pravih svetica koje sam
ikada susreo. Život joj nije bio lagan. Stanislaus nije bio osobito staložen čovjek, ali
ona ga je uspješno držala na uzdi. Kuća je bila prepuna ikona i raspela, buke i
veselja. Prije objeda molili su iz srca. Da, pozvali su malog gospodara da im se
pridruži za ručkom. Ni prije ni kasnije nikada nisam tako slasno pojeo ručak.
Nakon toga, roditelji i trinaestero djece su kleknuli, zapalili svijeću ispod neke vrlo
primitivno naslikane ikone Majke Božje Čestohovske i izmolili krunicu. Ja sam
također znao moliti krunicu u kapelici zajedno sa svećenikom, a povremeno i s
ljudima koji su nam dolazili u goste. Ali to nikada nije bilo ni slično ovome. Osjećali
ste bujanje vjerskog zanosa, postrojavanje svih vjerskih sila u duši. Čuli ste kako
molitva prodire kroz rajska vrata i kako je netko, na nekom vrlo udaljenom
prijestolju, sluša. Upravo tada sam shvatio kakvim kukavnim životom živim. Jasno
sam vidio da su ovi ljudi istinski bogati i da sam ja običan siromah. Ispričao sam se
i otrčao kući gdje me je dadilja izgrdila što nisam na vrijeme došao kući i što sam
na smrt preplašio sve ukućane. Te noći sam dobro spavao, nakon što sam
nakratko otišao u kapelicu. Namjeravao sam zahvaliti Presvetom pokraj crvenog
svjetla, zahvaliti mu za ovaj izvanredan dan, zahvaliti mu što mi je dao mog
prijatelja Piotra, ali svjetlo je bilo ugašeno, a vratašca svetohraništa bila su širom
otvorena. Iz dosade ili zbog straha, nikad mi nije bilo jasno zbog čega, Mama je
odabrala upravo taj dan kao dan kad je pokušala preustrojiti naše živote. Mislila je
da bi me jedan društveniji
270
život, koji bi bio manje tradicionalno vjerski i više kozmopolitski, mogao vratiti
nečemu što je ona nazivala ravnotežom.
Piotr i ja smo se čitave jeseni i zime često sastajali u šumi i razgovarali o mnoštvu
stvari. Pješačili smo imanjem moga oca kao da je ono Piotrovo vlasništvo i kao da
sam ja tek posjetitelj. Pokazao mi je mnogo različitih vrsta stabala na našoj zemlji i
od njega sam naučio njihova imena. Naučio me praviti igračkice od kestena.
Nategnuo mi je dugačak luk i napravio strelice za mene, ukrasivši ih fazanovim
perjem. Strpljivo je slušao moje priče o brodovima i avanturama napuštenih
dječaka. Smijao se mojim prvim i slabašnim pokušajima da smislim neku šalu.
Tapšao me po leđima kad sam nešto dobro uradio. Kad mi nešto ne bi polazilo za
rukom, on bi šutio i skretao mi pozornost na druge stvari. Bio mi je kao brat.
Pokatkad smo zajedno molili krunicu, šećući snježnom prtinom po našem imanju.
Molitva mi je postala vrlo draga, ona je činila da se ugodno osjećam u njegovu
društvu, bila je to tajna u kojoj smo obojica sudjelovali. Postupno sam ga zavolio
onako kako brat voli brata. Bio sam sretan.
Sjećam se dana kad je kroz membranu koja dijeli kreposnu ljubav od požude
provalila želja. Bio je proljetan dan. Upravo su se bile istopile posljednje krpice
snijega. Pokazivao mi je tek okoćene zečiće. Bili su njegovi, planirao je s njima
nešto učiniti. U žičanom kavezu iza staje za kravu bile su dvije velike sive ženke,
tužni smeđi mužjak i čitavo tuce malih zečića. Flamanski divovi. Bila je oštra zima i
Pi-otru je ponestalo sijena. Rekao sam mu da mi imamo zalihe sijena u glavnoj
staji. Osim toga, u gredicama smo imali više mrkve nego što nam je trebalo za
prehranu konja. Upitao sam ga bi li želio da mu dam mrkava za njegove zečeve.
On je s oduševljenjem pristao.
Mogu li Camilla i Ludmilla poći s nama? upitao me je.
Izvrsna ideja! Možda usput naiđemo na svježe povrće pa ga mogu grickati. Ponesi
sa sobom vreću za mrkve.
271
Bilo je to jedno od onih vrućih proljetnih poslijepodne-va što stižu rano i otapaju
led u duši. Napunivši vreće s mrkvom i sijenom na glavnoj farmi, vratili smo se
istim putem natrag. Golema zečica poslušno je ležala u našim rukama i bila je vrlo
teška. Krenuli smo prečicom kroz šumu, prešli preko mostića i izbili na čistinu na
drugoj strani. Nikada ranije nisam prelazio prijeko. Bila je to novost za mene i
činilo mi se savršenim skloništem svjetla u mračnom šumarku. Bila je obasjana
suncem i pokrivena bujnom travom. Legli smo na travu, a zečevi su odmah počeli
bjesomučno jesti. Piotr i ja smo sa zadovoljstvom otpočinuli na jantarnom
sunčevom svjetlu pa nam se pridrijemalo. Neko vrijeme smo razgovarali, a onda
sam ja zatvorio oči. Po svoj prilici sam dugo drijemao jer kad sam se probudio,
sunčeve zrake su obasjavale drugi dio čistine. Približavala se večer. Ipak, bilo je
prilično toplo. Vidio sam Piotra kako se ispružio pored mene, a kako je bilo veoma
vruće, skinuo je čizme, čarape i košulju. Jedan od kunića je pasao pokraj njegovih
nogu, dok je drugog držao u mišićavoj ruci. Ljubio mu je uši, a on je strigao ušima
naprijed-natrag, naprijed-natrag. Zabavljala ga je ta igra, a kunić kao da je bio
zadovoljan što mu ugađa.
Dugo sam ih promatrao, a zatim, ne shvaćajući zašto, srce mi i protiv volje poče
udarati poput čekića. Nikad dotad u svome životu nisam vidio tako savršen prizor
ljepote. U tom uspavljujućem miru, u tom veličanju svjetla, doimao se poput lika u
koji je nebo ulilo tekuće zlato. Buljio sam u njegovo lice koje je bilo tako lijepo i
nježno, tako kreposno i tako zaboravno. Mora biti da sam s mukom i isuviše
glasno progutao pljuvačku jer me je pogledao i prošaptao: Sššš, bratko, dziecko.
Zvao me bratom, malenim.
Činilo se kao da se svjetlo pretvorilo u samu ljubav. Jedva sam disao. Dodirnuo
sam mu lice prstima. On se nasmijao i odmaknuo mi ruku. Hipnotiziran, prstima
sam mu dodirnuo usne. On se namrštio.
Ne čini mi to, dziecko, reče mi mirno i usmjeri svoju pozornost na Ludmillu.
272
Kroz čitavo tijelo prostruji mi vrućina i srce mi poče još žešće udarati. Lice kao da
mi je bio zahvatio plamen. Zar ti ne mogu dodirnuti lice, Piotr? Tako je lijepo. Me!
odgovori on odlučno. Molim te!
Zašto mi želiš dodirivati lice? upita me, promatrajući me neobičnim pogledom. Ne
znam.
Ustao je i počeo se užurbano odijevati. Ništa nije govorio, ali mene je zabrinjavalo
njegovo mrštenje. U to vrijeme bio sam premlad da bih mogao shvatiti. Godinama
kasnije palo mi je na pamet da je sigurno morao podnositi patnje koje često
podnose oni koji su zapanjujuće lijepi. Njihov izgled privlači svačije oči, ali tko njih
vidi onakvima kakvi oni jesu? Koga je briga za njihovu osobnost, nije li tako? Žene
to podnose čitavo vrijeme. Ali muškarac je vrlo rijetko prisiljen podnositi takvo
poniženje. Doživljavaju ga osobito muškarci koji su previše zgodni. Obično mladići
koji ne znaju što bi s tom emocijom. U tome je bila i Piotrova bol. Nije mu se
sviđalo vlastito lice, smatrao je da je njegov izgled nemuževan. Dvostruko više
zbunjivala ga je činjenica da to može prouzročiti probleme nekom drugom
dječaku.
Sto se mene tiče, nisam bio ni najmanje nesretan. Bio sam opijen, ispunjen
ljubavlju, opčinjen, opsjednut i nisam mogao prozboriti ni riječi od silnog
strahopoštovanja. Bilo je to čisto obožavanje.
On pogleda u oca Iliju.
Otkrivam li ja to tračak gađenja na vašem opreznom licu?
Samo pokušavam sebi predočiti što ste vi i vaš prijatelj osjećali toga dana. Dvije
posve različite emocije.
Upravo tako. I to je bio uzrok nevolje koja se upravo spremala provaliti van poput
furija iz pakla.
Što se dogodilo poslije toga?
Onaj brat u kojega sam se tek nedavno bio pretvorio nestao je i u meni se poput
đavola ponovno probudio sebični mali grof. Nije bilo teorije da mi netko uskrati
takvo zadovo-
273
ljstvo. Ako već nisam mogao biti u zagrljaju svetišta, tada ću ispružiti ruku i
dodirnuti ga. Uzet ću ga! Bit će moje. Bilo je moje.
Želim ti dodirnuti lice, rekao sam mu otresito.
To je glupo. Nemoj! rekao je Piotr.
Moraš mi to dopustiti! ustrajao sam.
Ne moram ti dopustiti! podigao je glas i ja sam u njegovim očima vidio prvi bljesak
straha.
Da, moraš mi dopustiti. Ti radiš za nas. Pripadaš nama.
Mi radimo za tebe, ali ti ne pripadamo.
Moraš učiniti što ti kažem! vikao sam. Piotr me je pogledao kao da sam poludio.
Nikad me nije vidio bijesna. Samo je sjedio tamo i buljio. Kao opsjednut, ispružio
sam ruku prema njemu i počeo mu milovati lice. Odjednom, oči su mu se napunile
suzama, a usta su mu se iskrivila od bijesa. Nije me udario. Nije me ni proklinjao.
Samo je s razumijevanjem buljio u mene. Da me je udario, vjerojatno bih vrlo brzo
zaboravio čitav taj incident. Umjesto toga, skočio je na noge. Bez riječi je zgrabio
Camillu i Ludmillu i uputio se dugim koracima u šumu u pravcu svoje kuće. Uopće
se nije obazirao na vreće sa sijenom i mrkvama.
Te noći sam se neprekidno vrtio i okretao u krevetu, zbunjen i užasnut onim što
sam učinio. Razmišljao sam o tome da još prije zore otrčim do njegove kuće i da
mu odnesem sijeno i mrkve, da ga zamolim za oproštenje. Neko vrijeme
razmišljao sam o tome, a onda sam odbacio tu pomisao. Poslije svega, razmišljao
sam, on je naš sluga. Zašto bih ga moljakao za naklonost? Zašto bih ja, koji ću
jednoga dana postati grof, bio prisiljen puzati pred jednim seljakom, pred sinom
neukih seljaka? Polagano, kako su sati otkucavali, počeo sam mu zamjerati zbog
njegove ljepote i dobrote. Iznad svega, mrzio sam ga zato što mi nije dopustio da
držim njegovu nadzemaljsku ljepotu u svojim rukama, što mi nije dopustio da ga
posjedujem. Moj Piotr. Moj! Postupno, srdžba je sve više rasla u mraku, valjala se i
plivala u izljevu seksualne žudnje. U meni je uzavrela mržnja,
274
povrijeđenost, srdžba i pohota i sve one zajedno tražile su odušak.
Ujutro je sve to našlo odušak. Vidio sam ga kako dolazi poljem, ranom zorom,
vidio sam ga kako se približava mojoj kući. Pomislio sam: reći će mojoj majci.
Pomislio sam: rugat će mi se i ja ću se osjećati ništavnim i podlim. Osjećat ću se
prokletim. Bit ću ponižen. Mržnja u meni pukla je poput čira i ja sam što sam brže
mogao sjurio niza stube. Ruski hrt cvilio je pred vratima. Izveo sam ga van i čvrsto
ga držao za uzicu.
Piotr se zaustavio nekoliko metara daleko od kuće. U rukama je držao jednog od
svojih velikih sivih kunića. Mahnuo mi je rukom i široko se nasmiješio. Boleslawe,
je 1 ti bolje? Jučer si zaista poludio. Ali, zaboravimo to. Danas je novi dan, jesam li
u pravu? Idemo loviti ribe!
Ništa mu nisam odgovorio. Piljio sam u njega s mržnjom koja je bila hladnija od
smrti. S Piotrova lica brzo nestade smiješak. Oprosti što se jučer nisam pozdravio s
tobom, reče mi drhtavim glasom. Ali, gledaj, mislio sam da bi možda želio držati
Ludmillu u rukama. Da bije možda želio malo pogladiti. To joj se sviđa. Ako želiš,
možeš je zadržati.
Na trenutak sam oklijevao. Njegova dobrota prelila se preko mene kao val i
gotovo je skršila moj otpor, no znao sam, ako popustim, on će ponovno biti iznad
mene. Bit će superiorniji. Ja sam grof, rekao sam sebi. Tko je taj seljak što izigrava
kraljevića! Piotr je stajao i čekao. Zaputio sam se dugačkim koracima prema njemu
i zgrabio Ludmillu za vrat. Otrgnuo sam mu je iz ruku i snažno je hitnuo na zemlju
pod zube svome psu. Tresnula je o pod i zaskvičala. Pas ju je samo pogledao, a
zatim ju je počeo trgati.
Zaustavi ga! kriknuo je Piotr.
Ništa nisam rekao. Prekrižio sam ruke i promatrao ruskog hrta kako trga
Ludmilline noge, a zatim i cijelo njezino tijelo. Skvičala je i to je zvučalo kao kad
dijete plače od bola. Taj zvuk mi je činio silno zadovoljstvo, duboko, prekrasno,
mračno zadovoljstvo.
275
Čuo sam kako Piotr jeca. Promatrao sam njegovo lice izobličeno od užasa i bola i
to mi je također činilo zadovoljstvo. Okrenuo se i otrčao i više nikada nije došao u
našu kuću. Jesam li osjećao grižnju savjesti? Jesam li bio žalostan? Uopće ne,
osjećao sam se izvrsno, osjećao sam nadmoć, bio sam iznad, bio sam gospodar
života i smrti. Doduše, to je bio beznačajan život i beznačajna smrt. No meni se
činilo da je to prvi korak u dugom životu koji me jednoga dana može dovesti do
toga da budem iznad mnogih stvari, iznad mnogih ljudi i da mi to može dati moć
da vladam nad svime. Više se nikad neću osjećati malenim, ružnim i nevoljenim.
Smokrev se nasloni na uzglavlje, smiješeći se. On ponovno posegnu za cigaretom,
pripali je te opet započe ciklus soptanja i kašljanja. Kad je to završilo, on reče:
Vrijeme je za stanku.
Ilija je odahnuo i nije mogao dignuti pogled s poda.
Smokrev zazvoni zvoncem. U sobu uđe sluga i stavi poslužavnik s kavom i keksima
na stolić pokraj svećenika. Zatim iziđe i ponovno se vrati s poslužavnikom na
kojemu su stajali lijekovi za grofa.
Ostali ste bez riječi.
Priča nije bila nimalo smiješna.
Jesam li vas uspio užasnuti?
Niste.
Zašto me ne gledate? Razmišljam.
Mogu misliti o čemu razmišljate.
Mislim da je smušeni dječak, koji je imao toliko darova, mogao krenuti drugim
putem u životu da ga je netko pokušao usmjeriti.
Apsolutno. Sve ste bliži. Nastavite razmišljati. Na kraju ćete doći do zaključka
prema kojemu vas vodim.
Ne možete sve imati u svojoj vlasti.
Da, konačno sam to shvatio. Ali mogu vladati nad mnogo čime.
Ne možete zarobiti ljudsku misao.
Nju je najlakše zarobiti.
276
Kod mene vam to neće uspjeti. To ćemo tek vidjeti.
Oh, Bože, molio je u sebi, podari mi milost da mogu ostati s njim, podari mi snagu
kako bih se mogao zajedno s njim uputiti u pakao njegove duše. Pomozi mi,
pomozi mi da mu se mogu oprijeti s ljubavlju.
Recite mi zašto, svećenice. Zašto me Bog nije spriječio da postanem ono što sam
postao?
Da započnemo razgovor o prirodi slobode?
Kasnije, kasnije. Samo mi recite, zašto me Bog nije spasio. Zašto nije spasio
Ludmillu od mene?
Ovo nije proces Bogu nego Čovjeku. Da budem precizniji, jednom čovjeku. Vama.
Zašto se niste zaustavili?
Nisam mogao.
Je li to istina?
Aha! raspoloženo uzviknu Smokrev. Uzbudio sam vas. U vašem glasu ima srdžbe.
Želite li da se pravim da me ne ljuti komadanje jednoga Božjeg stvorenja?
Smokrev bez riječi slegnu ramenima.
Ja sam, zapravo, ljut na sile koje su manipulirale vašim životom, koje su od vaših
roditelja napravile ono što su napravile. Koje su vas iskušavale i u čije ste ralje
upali. To me ljuti.
Touche! oglasi se šapatom i zamišljeno Smokrev. Morat ću se dobro potruditi da
pronađem pravi protuudarac. Bravo!
Ovo nije šala, grofe. Ovo je život. Riječ je o sudbini vaše duše.
Ah, da, da, da. Ali nastavimo s pričom. Imam vam toliko toga reći, a tek sam
započeo.
Najprije mi recite jeste li ikada ponovno pristupili vašem prijatelju Piotru? Jeste li
ikada zatražili oprost od njega?
Zapravo jesam. Pedesetak godina kasnije, ali to je dosadna zgoda. Zanima me.
277
Onda u redu. Nije potrebno ni govoriti, nisam mogao ne voljeti Piotra, premda
sam ga tada već bio zamrzio. Godinama mi je neprekidno dolazio u misli. Stalno
sam se nadao da će jednoga dana doći k meni i zamoliti me da mu oprostim, da mi
se ispriča zbog svoje neotesanosti. No tako nije bilo suđeno.
Dok sam radio za komuniste, jednoga dana palo mi je na pamet da bih trebao otići
vidjeti naše staro imanje. Ono je nakon rata palo u ruke državi i zbog toga sam
uvijek bio pomalo ogorčen. Nisam bio ondje sve od dvadesetih godina, kad sam
otišao na studije u Pariz. Bilo je to kao da sam pušten iz kaveza. Osjećao sam
takvo gađenje prema rodnoj kući da sam se nadao da je na neki način spaljena ili
bombardirana, zajedno s mojim roditeljima, ali da pri tome nije izgubljeno ništa
od našeg kapitala. Vjerujte mi da dugo vremena nisam osjećao nikakvu nostalgiju
za imanjem. Kad sam se, nakon dolaska Nijemaca, vratio u Poljsku, vidio sam da je
naše imanje konfiscirala centralna vlada i da je ono u rukama Hansa Franka. Bilo je
korišteno kao odmaralište za upravitelje na visokim položajima. Nakon rata
komunisti su učinili isto. No, moji roditelji su bili dovoljno pametni da se još prije
invazije riješe nekih od naših imanja, a naša ušteđevina bila je u zlatu u švicarskim
bankama. Kao posljedica toga, nikad nisam živio u oskudici. Međutim, u našu
palaču neprekidno su useljavali upadači, jedan za drugim. Dok sam bio u Parizu,
navikao sam se svoj stari dom nazivati palačom. To mi je otvorilo mnoga vrata.
Moja majka bila je iz obitelji Habsburg, znate, i kad bi se dogodilo da se istrijebi
tridesetak ili četrdesetak ljudi iz nasljednog prava prije mene, postao bih krunski
princ austrougarskog carstva. Međutim, ono je 1919. srušeno. U to vrijeme bio
sam na Sorboni i studirao dekadentnu modernističku književnost. Unatoč tomu,
moj naslov donio mi je prilično koristi. On mije otvorio vrata mnogih palača,
ateljea i spavaćih soba.
Počeli ste mi pričati o tome kako ste ponovno susreli Piotra. O oproštenju.
278
Dakle, u vrijeme režima Jaruzelskoga, kad je pokret Solidarnost započeo sa svojim
opasnim djelovanjem i kad je taj Papa počeo drmati temeljima države, palo mi je
na pamet da bi se lako moglo dogoditi da se Poljska brzo riješi sovjetskog utjecaja.
Pomislio sam: što ako novi režim odluči vratiti stara imanja njihovim zakonskim
vlasnicima? Kao što se pokazalo, moja burna prošlost slijedila me je u stopu; vlast
je zavirila u prilično debeli dosje što su ga o meni sastavile različite vlade. Odlučila
je da nisam dostojan. No prije nego što je to odlučila, palo mi je na pamet da
vidim što je ostalo od moje stare kuće.
Bila je udaljena pola dana vožnje od mjesta gdje sam živio. Odlazeći tamo, osjetio
sam uzbuđenje kakvo sam do tada rijetko osjećao. Međutim, pokazalo se da je
palača čisto razočaranje. Doimala se znatno manjom od one kakva je ostala u
mom sjećanju. Ukrasni vrt oko kuće bio je dobro očuvan, no malo je što ostalo od
čitave zemlje. Nisam mogao ući u kuću jer je ona u to vrijeme bila vladino
odmaralište i toga dana ondje su imali neku konferenciju visoki partijski i državni
dužnosnici. Unatoč tomu, obišao sam vrt. Voćnjaka više nije bilo ondje. Nije bilo ni
staje. Umjesto njih tamo su stajale nove poljoprivredne zgrade od metala.
Kamene štale bile su još uvijek ondje. Suma se pretvorila u gustu prašumu s
golemim stablima. Ali, rijeka je ostala ista. Satima sam hodao puteljcima duž
rijeke, ali nisam mogao pronaći ni most ni onu čistinu. Kasnije sam se dovezao do
sela na drugoj strani šume.
Umjesto sela našao sam veliki grad s mnoštvom dućana i diskotekom. Na periferiji
sam pronašao mjesto gdje je ranije živio naš bivši vrtlar. Na njemu nije bilo ništa.
Upitao sam jednog susjeda zna li gdje bih mogao pronaći Piotrovu obitelj. Aha, vi
mislite na pekara! reče mi susjed. Naravno da ih poznajem. Živjeli su ovdje prije
rata. Piotr sada živi u gradu. Ima pekaru.
Na glavnoj ulici pronašao sam Zvijezdu Mazovija pekare. Ušao sam unutra pomalo
uzbuđen. Moj vozač ostavio je motor daimler-benza da prede na ulici u slučaju da
se
279
dogodi bilo kakva scena. Uz pekaru je bila mala kavana. Sjeo sam i naručio kavu,
suhe šljive, kolač od makova sjemena i vrući croissant.
Poslužio me je jedan golemi debeljko. Izvolite, gospodine, rekao mi je. Oprostite
što ste morali čekati. Momak koji radi u kuhinji je bolestan. To je moj unuk. Dobar
dečko, ali pomalo nespretan. Lijen - kao svi mladi danas.
Da, eto u što se pretvorila apolonska mladost. Postao je pekar. Golemi, dobro
raspoloženi čovjek, ćelav, naboran, crvenih obraza sa zamaštenom pregačom.
Jedino što su mu oči ostale gotovo posve iste. Bile su - da, nakon pedeset godina -
bile su još uvijek prijazne.
Mora biti da sam se bez riječi zabuljio u njega jer je znatiželjno podigao glavu i
upitao me: Jeste li odavde, gospodine?
Odrastao sam ovdje. Otišao sam odavde dvadesetih godina.
Mogao je jasno vidjeti da nisam seljak. Kad sam mu rekao kako se zovem, počešao
se po glavi kao da se pokušava sjetiti nečega što je bilo vrlo davno. Oh, da, grof i
njegova obitelj. Moj otac je kod njega radio kao vrtlar. Nemojte mi reći da ste vi
njegov sin!
Kimnuo sam glavom, ali nisam mogao izustiti ni riječi.
On se nasmiješio. Nisam mogao vjerovati očima. Nasmiješio se.
Sad se sjećam. Išli smo u ribolov, vi i ja! On prasne u srdačan smijeh i ispruži ruku
prema meni. Rukovali smo se.
Evo nas, dva starca! rekao je. Tko bi to vjerovao!
Zatim mu se odjedanput lice objesi i ja pomislih da se sprema neka nevolja. Čuo
sam, reče on, čuo sam o vašem tati, grofu. Sjećam se kad su ga Nijemci odvodili.
Ubili su ga, zar ne?
Da, ubili su ga.
Toliko se toga dogodi u ljudskom životu. Toliko toga. Piotrove oči napuniše se
suzama i on ih obriše prljavom pregačom. Moja žena, umrla je prošle godine. Rak.
Bog joj dao pokoj duši.
I dalje nisam mogao progovoriti ni riječi.
280
Recite, zašto ne biste večerali ovdje? Samo što nismo zatvorili. Pripravit ću vam
nešto lijepo. Volite li kobasice? Gutljaj piva? Popričat ćemo o tome kako je bilo
prije svih ovih nevolja, kad smo bili dječaci. Bilo je prekrasno tada, zar ne? Bilo je
uvijek ljeto. Sjećate li se rijeke, debelog šarana, zvona što su pozivala na misu,
šuma vjetra u jablanima za jesenjih noći? Hej, vjerojatno to ne znate, ali malo je
nedostajalo da postanem svećenik. Otišao sam u sjemenište 1928. i ostao tamo
godinu dana. Nije to bilo za mene. Godine 1932. upoznao sam djevojku koja mije
kasnije postala žena i stupio sam u nauk kod pekara VVajde kao šegrt. Prije smrti
ostavio mi je ovaj dućan.
Koliko djece imate? uspio sam ga upitati.
Devetero. Ne toliko kao moja mama i moj tata. No svi smo mi plodni. Šestero njih
se oženilo i poudalo, jedna je redovnica, a dvojica su svećenici. Jedan od te dvojice
je na službi kod biskupa u Krakowu. Svi su sretni. Imali smo težak život, ali sve je
dobro ispalo.
Imate se čime ponositi.
Dziekuje! Recite mi, čime se bavite?
Prodajem slike i kipove u Varšavi.
Volite li taj posao?
Volim.
Može li se od toga dobro živjeti? Može.
To mi je drago čuti, rekao je.
Zatim me prodorno pogleda i ja sam shvatio da se on svega sjeća. Sve mu je bilo
jasno. Bilo mu je u naravi da se suspreže od okrivljavanja.
Sjećate li se Camille i Ludmille? upitao sam ga.
Ne, odgovorio je posve tihim glasom.
Mislim da se ipak sjećate.
Nije odgovorio. Zatim je, nakon duge stanke, rekao: Sjećam se malenog dječaka
koji je bio previše usamljen. Sviđao mi se. Uvijek sam se pitao što je s njim.
Vi ste dobri, rekao sam.
Tko je dobar?! nasmijao se. Nitko nije dobar. Vi ste mi oprostili.
281
Nema se što oprostiti, dziecko. Nema se što oprostiti.
Njegova ljubaznost bila je previše za mene. Uspio sam se obuzdati, a zatim sam
ustao, zahvalio mu na čaju, uljudno se ispričao i otišao.
Svratite ponekad, reče on dok sam ulazio u auto. Začas smo uz grmljavinu motora
izišli iz grada i ja se više nikad nisam vratio onamo.
282
XII.
Druga ispovijed
Smokrev se strese i duboko odahnu. Zatim pogleda u oca Iliju.
Je 1 vam dosta? Priča se popravlja.
Ne brinite. Pogoršava se. Izdržite li dovoljno dugo, vidjet ćete da postaje sve gora.
Kasno je. Trebali biste se odmoriti.
Zašto ne biste ostali na večeri? Volite li kobasice? Gutljaj piva? Popričajmo o tome
kako je bilo kad smo bili dječaci, prije svih ovih nevolja? Tada je bilo lijepo, sjećate
li se? Bilo je uvijek ljeto.
Ilija nije mogao ne primijetiti da se iza njegovih ironičnih riječi krije molba.
Ako baš tako želite.
Nakon večere njegovateljica odgurnu zavjese s prozora u spavaćoj sobi i smanji
svjetlo. Ostala je gorjeti samo svjetiljka pokraj kreveta. Ilija priđe prozoru i
pogleda van na rijeku. Duž riječne obale na istočnoj strani bila su porazba-cana
blještava svjetla. Pokraj njih prođe turistički čamac s kojega se čula glazba za ples i
bučan i razuzdan smijeh.
Zašto ste došli u Varšavu, svećenice iz Izraela? Zaista, zašto?
Došao sam na konferenciju o kulturi. Čuo sam nešto o tome. Važna konferencija.
Na njoj će govoriti i Predsjednik Europskog parlamenta. On će sutra uvečer
otvoriti konferenciju.
283
Gledat ću je na televiziji pa prekosutra možemo o njoj popričati.
Bojim se da to neće biti moguće. Nakon njegova nastupnog govora moram
otputovati u Rim.
To znači daje ovo naš posljednji susret. Preostalo je tek nekoliko sati da oborim
vašu obranu Boga?! To nije pošteno! Sakupio sam golemu optužnicu protiv Njega.
Nećete se tako lako izvući.
Nekoliko sati? Kako uopće mogu opravdati Božje postupke za tako malo vremena?
Neće nam uzeti mnogo vremena. Imam argumente koji su, vjerujem, neoborivi.
Ako ih je moguće oboriti, zašto jednostavno ne započnemo?
Imate pravo. Međutim, neki odgovori su tako jednostavni, tako istiniti, da ih
suvremeni ljudi poput vas i mene teško mogu shvatiti.
Potrudit ću se.
Hoćete? Onda pokušajmo nemoguće.
Sjednite, molim vas.
Ilija ponovno sjede u naslonjač.
I tako, nastavlja se ep o Boleslavvu Smokrevu, posljednjem aristokratu,
posljednjem fašistu, posljednjem nacistu, posljednjem Sovjetu, posljednjem
međunarodnom trgovcu. Posljednjem obavještajcu nekoliko država, među kojima
Amerikanci nisu bili najmanje važni.
Bili ste agent?
Bio sam agent. Od svih mojih mnogobrojnih maskera-da i pompoznih djela, ova je
bila jedna od autentičnijih. Nakon poraza Njemačke nalazio sam se u sektoru
Berlina koji je bio pod nadzorom zapadnih saveznika. Obavještajna služba
američke vojske ušla mi je u trag i uvjerila me da moram prijeći u ruski sektor, a
zatim se ponovno vratiti u Poljsku. Ondje sam živio drugu polovicu svoga života i
bio sam im prilično koristan. CIA je od mene tražila da zadržim stil ponašanja na
koji sam bio navikao.
To znači da ste, nakon svega, ipak patriot.
Oh, bio sam koristan svima, a najviše sebi samome. Kako
284
sam bio prava ništarija, neposredno pred rat spiskao sam veći dio obiteljskog
naslijeđa. Kao posljedica toga, zapao sam u škripac i bio sam prisiljen kupovati i
prodavati ljude. Trgovao sam ljudskim mesom. Pri tome mislim na političko, ne na
seksualno meso. Ah, u redu, bilo je toga. Kao književni kritičar, stvorio sam i srušio
reputaciju nekolicini pisaca. Karijere. Odnosi. Stvarao sam i uništavao. To je
postao moj glavni umjetnički izraz. Između 1927. i 1989. neprekidno sam bio
međunarodni kulturni posrednik ove ili one vrste. Osjećao sam se kod kuće u
Parizu, Berlinu, Londonu, Rimu, VVashingtonu, Moskvi -uz kratak predah između
1939. i 1945. Za vrijeme okupacije bio sam također konzultant Ministarstva
kulture Reicha u Poljskoj pa sam saznao mnogo toga korisnog. Kasnije, nakon rata,
učinio sam mnoštvo usluga poljskim komunistima i Rusima. Imao sam zadaću
pomagati u pregovorima za vraćanje umjetničkog blaga Europe koje su opljačkali
Goering i Ein-satzstab Rosenberg. Usput sam stekao i lijep imetak trgujući
dijamantima, državnim tajnama i umjetninama na crnom tržištu. Sad mi je
preostala samo trgovina umjetninama. Međutim, razumije se, moja energija je
ograničena. Ostario sam, zaključi on pripaljujući žigicom vrh cigarete.
Ilija je mirno sjedio, pokušavajući unijeti red u sve stoje čuo.
Pokušavate li me uvjeriti da ste zao čovjek?
Nipošto! usprotivi se Smokrev. Ja se ponosim svojim uspjesima! Samo pripremam
pozornicu. Sve je to jedan teatar.
Nastavite. S velikim očekivanjem iščekujem nastavak ove komedije ili tragedije.
Pst, pst, pst. To graniči sa sarkazmom - a on nimalo ne pristaje Božjem službeniku.
Samo sam neuspješno pokušao biti ironičan, grofe.
Sviđate mi se. Sviđa mi se vaš duh. Pošteni ste. Zaveden, ali pošten.
Spremali ste se iznijeti mi vaše argumente protiv Boga.
Upravo to i činim čitavo vrijeme. Ali ima još toga - još mnogo, mnogo toga. Još
nisam ni počeo testirati vašu otpornost na udarce.
285
Slušat ću, ali samo pod jednim uvjetom: ne želim da uljepšavate svoju priču. Želim
da mi razgovijetnim jezikom kažete što mi želite reći. Molim vas, nemojte se
truditi pokazati čudovištem. Ne možete me sablazniti. Nećete uspjeti u tome da
vas prezrem.
Zaista? To je vrlo neobično. Bit ćete prvi koji je preživio taj test.
Ja sam Kristov svećenik. Ja uopće ne moram proći na vašem testu. Nije bitno hoću
li proći ili pasti na vašem ispitu. Ovdje se ne sudi Bogu.
Ali, upravo Njemu se sudi.
Ne. Ovdje se sudi čovjeku.
Smokrev je hihotao: Imam pripremljenu optužnicu. Neće se tako lako izvući.
U tom slučaju, moram ići, reče Ilija, ustajući. Vi se poigravate sa mnom. Ne
možete se poigravati s Bogom.
U redu, u redu, reče Smokrev, popuštajući i pokazujući rukom Iliji da sjedne. Tako
ste osjetljivi. Samo sam se htio našaliti.
Život je kratak. Moje vrijeme je također kratko. Dajem vam ono što imam, ali vas
molim da ga ne rasipate.
Vi ste tako gravissimo! U redu, slažem se.
Onda nastavite. Što mi želite reći?
Ne znam kako bih pristupio tome. Bi li trebalo da najprije postavim filozofski
problem i da ga ilustriram s nekim žestokim pojedmostima iz moga života? Ili bi,
umjesto toga, trebalo da samo kronološki pretresemo moje izgubljene godine i da
vam ispričam o svakom pojedinom od mojih neizrecivih zločina? Što bi više
odgovaralo vašem temperamentu?
Prvi pristup.
Ne uživate u jeftinim operama?
Ne. To je ugađanje vlastitim sklonostima.
Ali, kod sakramentalne ispovijedi moram nabrojiti sve svoje grijehe i ne smijem ni
jednog ispustiti! Zar to nije proturječno?
Ne. U sakramentalnoj ispovijedi grešnik imenuje svoje prijestupe, jer je to način
da preuzme odgovornost za njih
286
pred Bogom i ljudima. On kaže: Ja sam grešnik. Učinio sam to. Ne krivim nikoga
osim sebe. Molim da mi bude oprošteno i da mi rane zacijele. Potreban mije
Spasitelj.
Hmmm. Uvijek sam mislio da je svrha ispovijedi više u tome da postidi pokajnika
kako više nikad ne bi ponovio svoje gluposti.
Ilija zavrti glavom. U tome mnogi griješe. Kristov svećenik vrlo dobro zna da je
čovjek kao i drugi ljudi. I on je mogao počiniti grijehe o kojima mu kroz zaslon
govori grešnik. On je tu kao znak protivljenja postavljen među stvorenja. Kao znak
milosti i istine. Istina nas oslobađa, a milost nas iscjeljuje. On je tu kao živa
Kristova nazočnost pred ljudima, a pred Kristom zamjenjuje ljude.
Ispovjedio sam se bezbroj puta. U mom slučaju to nije pomoglo. Odustao sam od
toga prije pola stoljeća.
Sto je sve moglo biti od vas da ste bili ustrajni!
To je tako žalosno jednolična navika! Počela me je suviše ponižavati.
Zašto?
Neke od tih stvari koje sam vam morao reći bile su nezamislive. Vidite, Ludmilla je
bila samo prva u nizu, a nije bila ni posljednja. Za vrijeme rata bilo je i ljudskih
žrtava.
Ilijino srce je udaralo sve brže. U sebi je tiho molio da ga ne svladaju emocije.
Mjesta poput Treblinke, Auschvvitza, Belzeca - bila su neiscrpna riznica.
Nakašljavajući se, Ilija ubaci: Samo naglašavate što ja kažem. Da ste kao mlad
čovjek ustrajali u primanju sakramenata, zar se ne bi lakše oduprli takvim
napastima?
Sad je to akademsko pitanje. To se dogodilo, slegnu on ramenima. Tako je to bilo
u tim danima. Stotine tisuća ljudi kojima je bilo suđeno da budu spaljeni. Loša
roba. Ljudski otpatci koje je država već ranije otpisala. Nema budućnosti, nema
nade. Nema spasa. Nema spasitelja. Nema Boga. Nema ničega. Oni su već bili
mrtvi, iako su nastavili hodati unaokolo još nekoliko bijednih tjedana,
287
mjeseci ili godina. Bilo je toliko mnogo mladog i lijepog svijeta. Imao sam ih punu
štalu.
Ilija je gledao u svoje ruke na koljenima.
Ah, početni simptomi tjeskobe. Malo gnušanja, možda? Malo prezira? Možda i
malo mržnje koja se zavukla u srce ovoga Kristova svećenika?
Osjećam duboku žalost. Iznenađuje li vas to?
Mogao sam predvidjeti. Ali, recite mi, molim vas, zašto ne bih zgrabio ono do čega
mi je stalo, stvari koje su mi bile uskraćivane i koje su se sada poput stola
prepunog delikatesa stvorile preda mnom?
Zato što vi niste bili njihov vlasnik. Zato što su to bila ljudska bića. Čovjek je jedini
vlasnik svoga tijela.
Mrtve duše. Likovi iz Gogoljevih romana. Statistika. Geopolitički pješaci u šahu.
Upravo je u tome, grofe, naš osnovni problem - upravo u tome.
Što želite time reći?
Bit svakog grijeha jest u tome što čovjek čudesno biće pretvara u potrošnu robu.
Na taj se način ljudska osoba osiromašuje i svodi na samo jednu dimenziju, kako
onaj tko to čini, tako i njegova žrtva.
Ne, svećenice, nije u tome pravi problem. Pravi problem je u ovome: zašto, kad
čovjek zgnječi svoju žrtvu, zašto nebo tada šuti? Zašto me Bog nije spasio od mene
samoga, zašto nije spasio moje žrtve od mene? Odgovorite mi!
On nikada ne ukida ljudsku slobodu.
Čak ni onda kad bi me trebao, spriječiti u ukidanju slobodne volje milijuna ljudi?
Ali to je apsurdno.
Vi ste slobodan čovjek. To je temeljni zakon svemira.
Ah, problem slobode.
Jesmo li mi dovoljno pripravljeni za ovu raspravu? Uzimate li je vi ozbiljno?
Pokušat ću, odgovori on odmahujući rukom. Nebo ne šuti.
Nebo ne šuti? Znate li vi da su milijuni žrtava zazivali Nebo kad ih je zahvatila
vatra? Što su vikali, pitam ja vas?
288
Ovo su vikali: Gdje si? Gdje si? Gdje si, Spasitelju svijeta? A što smo vikali mi,
moćni, ubojice, pljačkaši i kvaritelji nedužnih? Kakav je nama bio krik na usnama?
Reći ću vam: Gdje si? Gdje si, Spasitelju svijeta? To ruganje bilo mi je na usnama
dok sam činio stvari koje su toliko nezamislive da ih ne mogu kazati čak ni vama,
tako izvanrednom svećeniku kao što ste vi.
Nebo nije šutjelo.
Ha!
Što ste očekivali od Boga? Zar ste htjeli da razdre Nebo poput kakve kazališne
zavjese i da kroz nju stupi u ovaj naš svijet? Zar ste željeli da pošalje vojsku anđela
na ovaj svijet s naredbom iz stožera: Pobij opake! Spasi dobre! Zar ste mogli
očekivati da se iz oblaka začuje glas koji kaže: Stani! Zar ste očekivali da pritisne
tipku i zaustavi kretanje svemira i da majstor mehaničar uđe među unutarnje
dijelove svoga stroja i prtlja oko pokvarenog dijela? Mislite li da je svemir takav?
Smokrev u sebi suzbije radosno hihotanje.
Divno je vidjeti vas tako uzbuđenog.
Ne izbjegavajte ovo pitanje. Ono je od središnje važnosti. Nebo nije šutjelo.
Nikad to neću prihvatiti. Nisam čuo nikakav glas.
Gdje ste bili kad su sa svake propovjedaonice bile čitane Papine enciklike u kojima
je osuđen nacionalsocijalizam? Gdje ste bili kad su mnogi mistici i vizionari
gromoglasno upozoravali? Stotinu godina ljudi u Europi slušaju upozorenja.
Neprekidno su bili pozivani da se pokaju i da se priprave za strašnu srdžbu koja se
približava. Jeste li vodili računa o ulomcima u Svetome pismu koji govore o našem
vremenu? Jeste li pročitali riječi mudrih? Kakve ste knjige čitali tridesetih godina?
Mnogi kršćanski i židovski pisci vidjeli su da to vrijeme dolazi. Ali tko je slušao?
Ako je bilo tako malo onih koji su slušali, zašto Bog nije glasnije govorio?
Što može biti glasnije od činjenice da je Njegov vlastiti Sin umro u patnjama pod
nijemim nebom?
To je bilo davno.
289
Je li to bilo tako davno? Mi smo ostarjeli, grofe. Niste li vi još jučer hodali kroz
šumu s vašim prijateljem Piotrom? Niste li još jučer uništili drago stvorenje što ga
je on držao u rukama? Kako godine brzo prolaze!
Izbjegavate središnji problem: zašto je Bog uopće to dopustio?
Odgovor na to pitanje glasi: zašto je On stvorio svijet u kojemu postoji sloboda?
Ne znam. Taj način vođenja svijeta doimlje se nedjelotvornim.
U pravu ste, ako je svijet samo mehanizam koji se može pokvariti. A što ako je on
nešto posve drugo?
Kao na primjer?
Kreativni univerzum. Mjesto predviđeno da u njemu raste ljepota i da se
neprestance umnožava, gdje se jedinstvena bića međusobno ljube i stvaraju novi
život. Uvijek različite, nove vidike radosti.
Sve je to On mogao imati i bez ovoga mračnog dijela.
Je li On mogao spriječiti mogućnost zla, a da pri tome svaku živu stvar ne pretvori
u lutku, u običan djelić mehanizma?
Opet bježite od pitanja.
Ne. Koncentriram se na bit problema. Vi to odbijate vidjeti jer ne možete priznati
da je to bit problema. Vi želite da bit svega toga bude tama.
Ako je to tako, ne ide li taj argument meni u prilog? Ne govori li vam on da ako
duša poput mene živi u tami, ona opovrgava tu slavnu tlapnju o prekrasnim
stvorenjima koje se držite kao pijan plota?
Čuvajte se te teološke nijanse. To je moćna obmana. Zar bi duši koja je odlučila
odbaciti svjetlo trebalo biti dopušteno da poništi zakone što drže na životu one
koji su odlučili slijediti to svjetlo? Kad bi tako bilo, to bi bilo isto kao kad biste sve
prepustili nekom teroristu. Zar bi njemu trebalo dopustiti da čitav svijet drži kao
taoca? Jedan čin zla i on pretvara zakone ovoga svijeta u prah i pepeo? Pitam ja
vas, je li to djelotvoran način upravljanja univerzumom?
290
Touche!
Nije problem u tome što postoji samo jedan čin zla, nego u tome što ih ima
mnogo. Recimo, šest milijuna Zidova i šest milijuna poganskih Poljaka i deseci
milijuna drugih. Drugi svjetski rat bio je upravo to. Recimo da naš kozmički terorist
sve više i više navaljuje na Božji integritet. Recimo da se on posluži jednim
Staljinom - sada govorimo o možda pedeset, neki kažu i šezdeset milijuna ljudi -
koji stradaju u rukama samo toga jednog tiranina. Zar bi trebalo da Bog uništi
moralno ustrojstvo univerzuma kako bi spasio materijalni univerzum? To bi bila
površna obrana i konačan poraz Njega samoga. Zar bi trebalo da se On povuče
zbog broja žrtava?
Preuveličavate situaciju. Ne shvaćam što želite reći?
To vam je otprilike ovako. Sotona drži izabrani narod kao taoce. Uperio je pištolj u
njihove glave i kaže Bogu: Dakle, zar nećeš ništa učiniti?! Zar me nećeš spriječiti?!
Zar nećeš prekršiti jedan od tih tvojih tričavih zakona i spasiti svoje najmilije? Bog
odgovara: Neću prekršiti zakone koje sam upisao u stvorove jer bi to dovelo do
drukčijeg uništenja mojih najdražih. Sotona odgovara: U redu. Pazi sada. On se
ugura među njih, počne ih gnječiti i proždirati dok odabrani ne počnu vikati prema
svome Stvoritelju: Spasi nas! Gdje si? Zašto ne dolaziš? Sotona gleda u Boga:
Dakle? Ali Bog šuti. Tako šuti da se čini kako se tama raširila po čitavome svijetu.
Sotona vjeruje da je prisilio Boga da mu pomogne. On vjeruje da Ga je svojim
argumentima učinio bespomoćnim. Misli da Bog ne može ništa odgovoriti. Drži da
je pobijedio u toj kozmičkoj raspravi i da je stekao moć nad Bogom. On misli da je
iznad Boga. No čitavo to vrijeme nešto strahovito se događa u Božjem srcu.
Počinje se oblikovati Riječ. Riječ koja je tako neizmjerna, toliko veća od čitavoga
stvorenog svijeta koji poput zlatne jabuke leži u Njegovoj velikoj ruci. Ta Riječ
toliko je silna, i u isti mah toliko jednostavna, da je nitko ne čuje. Sotona je ne želi
čuti. Čovjek je ne može čuti jer je zaglušen vlastitim krikovima, dok se bori sa
smrću. Može je čuti samo materija, ali ona i ne zna da je čuje.
291
Sići ću među svoja stvorenja kao što sam jednom davno to učinio kad sam hodao s
Adamom i Evom u vrtu. Kao što sam to učinio kad sam ušao u Jeruzalem u liku
čovjeka: Sići ću među svoja stvorenja i trpjet ću u njima. Trpjet ću zajedno s njima.
I to će biti Moja Riječ, kao što je to nekoć bila Moja Riječ na Kalva-
¦ • • / sr
riji.
Opet teologija?
Ovo je Njegov odgovor, no On je toliko moćan da ga uši ne čuju. Može se čuti
samo dušom.
Ne čujem ga, reče mrko Smokrev.
Zaglušili su vas krici vaše duševne patnje.
Griješite. Možda ste mogli primijetiti da sam izbjegao svakom obliku utamničenja
što ga je Europa ponudila od prijelaza stoljeća. Zaslužio sam ih sve, pazite. Ali ja
nisam žrtva.
Vi druge činite žrtvama. U isto vrijeme i sami postajete žrtvom.
Ne čujem nikakve krikove. Vi ste gluhi.
Ne čujem ni jedne riječi među stvorenjima, ni jednog glasnika vašega nijemog
Boga. Ne vidite ih? Ne čujete ih?
Ne. Ništa. Dajte, molim vas, samo se nabacujemo riječima. Vratimo se mom
početnom pitanju. Objektivna stvarnost u svemu ovome jest ta da nije bilo spasa.
Što podrazumijevate pod spasom? Bijeg iz koncentracijskog logora? Dug život? Na
širokoj osnovi, žrtva koja ide prema smrti neiskvarena mržnjom možda je jedina
koja je istinski spašena.
Tako, vi puštate zle da i dalje čine zlo? Ne želite se boriti protiv zla? Nećete me
zaustaviti?
Moramo učiniti sve što je moguće, ali ne smijemo prelaziti granicu božanskih
načela. Ne možemo se poslužiti oružjem zla u nastojanju da porazimo zlo. Kad
bismo to učinili, čak i pod vidom da želimo obraniti dobro, to bi značilo da smo
dvostruko poraženi. Ja vjerujem da je upravo to Sotonin konačni cilj. Zašto bi pali
anđeo želio pobiti
292
šest ili šezdeset, ili stotinu milijuna ljudi, ili čak čitavu ljudsku vrstu? Sto bi se time
dokazalo? Da je on zao? On to već zna, a i Bog to zna. Ne, glavni zgoditak za kojim
on teži jest u tome da zavede čitavo čovječanstvo i potakne ga na pobunu. I učini
to u ime dobra. To bi bio njegov majstorski potez.
No, dobro, vi doista pripisujete oštroumnost tom komičnom strašilu. To vam
prišteđuje muke što ih podrazumijeva ispitivanje savjesti, zar ne? Okrivljujete
njega. Đavao me natjerao da to učinim.
U određenom smislu i jest. On vas je stavio na kušnju. Vi ste izabrali. Povjerovali
ste njegovu tumačenju kozmosa.
Iskreno da vam kažem, kad se uzme u obzir stanje u kojemu se nalazi
čovječanstvo, mislim da je njegova verzija ona koja je točnija. Vi katolici gradite
kule u zraku - a onda pokušavate živjeti u njima. Kao da ste svi vi aristokrati.
Grofe Smokrev, svi smo mi sinovi i kćeri Kralja, svi do jednoga.
Ne može biti vuk sit i koza cijela. Vi brkate metafore. Rekli ste da je taj Bog došao
među stvorenja i da trpi s nama i u nama. Sada kažete da je kralj. Kraljevi vladaju.
Kraljevi žive u dvorcima. Kraljevi uspostavljaju red u svojim kraljevstvima. Vi ste
zavedeni. Ne postoji nikakav kralj.
Naš Kralj trpi s nama. On trpi u nama. Kada se u punini uspostavi Njegovo
Kraljevstvo, naša ljubav prema Njemu nadilazit će našu ljubav prema svakom
zemaljskom kralju, jer je On pretrpio sve što su pretrpjela Njegova sirota dječica. K
tome, On je odabrao trpljenje, dok smo mi trpjeli protiv volje.
Učinimo stanku. Osjećam se kao da me nešto guši. Teologija, književnost, mitovi,
metafore! Sve je to previše za ovaj stari mozak. Posjedujem samo ono što sam
vidio i što sam učinio. A to nije dražesno. Ali to je moj univerzum.
On dozva slugu zvoncem i ovaj donese poslužavnik s kavom i kolačićima.
Pili su i jeli u tišini.
293
Nakon što je popušio još jednu cigaretu i nakon još jednoga napadaja kašlja,
Smokrev se nasloni na jastuk i nasmiješi se samom sebi.
Zaista uživam u ovome. Hvata me uzbuđenje koje čovjek osjeća u sudnici, zveket
mačeva, neugodan osjećaj zbog nevažnog neuspjeha u filozofskim pitanjima, ono
posebno zlurado osjećanje kad vas satjeram u kut.
Ne čini mi se baš da ste me satjerali u kut.
Ali hoću.
Spomenuli ste zveket mačeva. Mislim da ćete se u tom slučaju složiti da se
nalazimo u ratnoj zoni.
Naravno da se nalazimo u ratnoj zoni!
Dobro, priznajete to.
Da! odgovori razdraženo Smokrev.
Zašto čovjek ustrajno pokušava izgraditi utopiju nasred bojnog polja?
Smokrev slegnu ramenima: Borba ima svoje plime i svoje oseke. Neki umiru. Neki
ostaju živi. Ja želim ostati
Z1V.
Vi biste učinili bilo što, samo da preživite?
Uvijek sam činio sve što je bilo potrebno da preživim. I preživio sam.
Slažete li se da je bojno polje loše mjesto za gradnju utopije?
U redu, radi argumentacije složit ću se s vama. To nije baš najbolje mjesto.
Biste li pošli za Nekim tko je na bojnom polju umro za vas, tko je na neki
tajanstven način vraćen u život i tko vam sada nudi istinski Raj?
To zavisi o cijeni. Privremena utopija u ruci bolja je od bajkovitog raja u oblacima.
U tome je pravi problem.
Pa? Složili smo se s time!
Pretpostavite da je Čovjek koji se vratio iz mrtvih najbolja i najljepša osoba koju
ste ikada susreli. On je dao Svoj život za vas.
Nikad ga nisam susreo.
294
Susreli ste Ga. Kao dijete. U noći. Djetinjstvo! Ha!
On pruža svoju ruku prema vama i kaže vam: pođi sa mnom. Znam put kojim se
možeš vratiti iz mrtvih. I znam još nešto, nešto što je najvažnije. Znam put prema
zemlji u kojoj nema smrti.
Rekao bih da je on budala i sanjar i, koliko god bio osobno privlačan, ne bih
riskirao svoj život na takav način da ga slijedim.
Vi biste radije riskirali život izmičući mecima i projektilima.
Slušajte, slušajte, slušajte, reče mu Smokrev, mašući rukom kao da želi otjerati tu
sliku, to je teorija. Vrijednost vašeg argumenta zasnovana je na pretpostavci da taj
čovjek postoji i da je on upravo ono što govori o sebi. Kažem vam, u čitavom svom
životu nikada nisam susreo čovjeka koji doista jest ono što kaže za sebe ili kakvim
se čini.
Ja sam susreo mnogo takvih ljudi.
Onda ste vi budala i sanjar.
Ne. Taj je Čovjek bio podvrgnut iskušavanju. Nebrojne duše pošle su za Njim u Raj.
To je samo tlapnja koju proizvodi grozničavi mozak što očajnički čezne za nadom.
Sve je tlapnja.
Sada je jasno da vi nikome i ničemu ne vjerujete.
Savršeno točna ocjena. Vi niste loš psiholog.
Recimo, radi argumenta, da ovaj Čovjek koji se vratio iz mrtvih pruža Svoju ruku
prema vama i da vam kaže: dođi!
Nasmijao bih mu se u lice. Kakvo on ima pravo da mi zapovijeda?
On vam nudi život; okolina u kojoj živimo zbrkana je i vrvi opasnostima, ona je
minsko polje puno proturječnih znakova. Ako Ga poslušate, odvest će vas u
sigurnost.
Zašto bih mu vjerovao? Zašto bih mu služio?
Zato što je On najprije služio vama. Dao vam je Svoj život.
Ja nikome ne služim.
295
Ipak, vi robujete mnoštvu stvari.
Kako to mislite? uzvrati on oštro.
Vi ste rob vaših nagona i vaših strahova. Ovisnik ste o mnogim stvarima.
Dakle, vi se nimalo ne razlikujete od drugih. Došli ste ovamo samo zato da biste
me optuživali!
Poznajem svoje srce. Znam što je to pali čovjek jer sam ja jedan od njih. Znam da
bih, da sam kojim slučajem rođen u okolnostima u kojima ste se vi rodili, bio gori
od vas. Da ste vi rođeni u okolnostima u kojima sam se ja rodio, možda biste bili
bolji od mene. Time se samo udaljujemo od predmeta. Ono što ja tražim od vas
jest da razmislite o ovome: nitko ne može izbjeći služenju. Svi smo mi samo
stvorenja. Postojimo u hijerarhijski uređenom svemiru kojemu je na čelu Kralj koji
vlada njime.
Ja živim u demokraciji.
Kad je to poslužilo vašoj svrsi, služili ste tiraniji. Iskoristio sam ih sve.
Jeste li mislili da ste iznad njih dok ste im služili?
Bio sam iznad njih. Ja stvaram, zapamtite. Ja stvaram stvarnost u kojoj živim. U
umu onih koji su mislili da su moji gospodari stvorio sam dojam sluge, dok sam
zapravo čitavo vrijeme ja vladao njima.
Da li dvostruki agent ikada zbiljski posjeduje sebe? Nije li on vlasništvo dvaju
gospodara, u vašem slučaju čak i mnoštva gospodara? Zar nisu oni bili ti koji su
vam dopustili iluziju da vi upravljate?
Kad bi to tako bilo - ne kažem da jest, nego kad bi to tako bilo - tada bi to značilo
da smo iskoristili jedan drugoga. Svatko to čini. Svi mi koristimo jedni druge.
I vi to zovete demokracijom?
Smokrev slegnu ramenima: Da.
Monarhiji u kojoj ja živim na čelu je Kralj. Ali kakav Kralj! Kralj koji je umro za
mene. On vlada, a srce mu je širom otvoreno. Oceani krvi liju iz Njegovih rana, iz
stoljeća u stoljeće. To je tako plemenit Kralj da je premalo nazvati ga Ljubavlju.
296
Postajete poetični, promrmlja Smokrev. Prestanite. Mrzim sentimentalnost. Ja
također.
Sto onda znači to trabunjanje?
To su riječi kojima zaljubljenik opisuje svoju Ljubljenu. Ljubljenu, ljubljenu! Ha!
Dovraga s dvorcima i čarob-nicama!
On je stvaran. Ja sam Ga vidio. On me je zaista zagrlio. Dodirnuo sam Njegovu Krv
vlastitim usnama.
Ne podnosim kanibalizam, premda sam se amaterski bavio njime, iz puke
znatiželje, pazite, ne iz navike. U Londonu sam bio nazočan nekim obredima koji...
Molim vas, grofe Smokrev, poslušajte me. Vi svaku riječ istine pobijate skretanjem
od teme, podrugljivom primjedbom, lažju. Zašto to činite? Zašto?
Zato što ne želim služiti.
Ali On je stvaran!
Pa što ako je stvaran! Tim gore. Zašto me nije spasio? Zašto mi nije dopustio da ga
dotaknem, da ga vidim? Zašto sam čitav svoj život bio tako usamljen? Ako je on
stvaran, zašto je to tako?
Bili ste dijete koje je zahtijevalo da mu svi služe. Kad vam nisu htjeli služiti,
pokušavali ste vladati njima zapadajući u srdžbu. Kada ni to nije djelovalo, domogli
ste se moći. Kad vam ni moć nije pružila ljubav, počeli ste uništavati sve oko sebe.
Zar ne možete na trenutak izići iz sebe i pogledati se? Zar ne vidite?
Vama je samo do toga da prezrem samoga sebe, kao što me vi prezirete.
Istina je posve obrnuta. Ne prezirem vas. Vi prezirete sami sebe više nego što bih
ja ikad mogao.
Prestanite, viknu Smokrev.
Oči i usne bile su mu užasno izobličene. Rukom koja je drhtala pripalio je još jednu
od svojih ruskih cigareta.
Ovo je otišlo predaleko, svećenice. Poigravate se s mojim duhom.
To nije istina.
297
Što je onda istina? Što ste vi?
Ja sam glasnik koji dolazi od Ljubljenoga. On vam kaže: Dođi!
Nemojte mi, molim vas, puniti glavu vašim fantastičnim freskama. Dosta mi je
toga. Potreban mi je odmor. Vrijeme je da pođete.
Ilija je nekoliko trenutaka piljio u njega, zatim je odahnuo i polagano ustao.
Oprostite. Povrijedio sam vas.
Ni najmanje, odgovori usiljeno grof.
Molim vas da mi oprostite. Bio sam isuviše bezobzi-ran.
U redu je. U redu je, reče Smokrev, dolazeći k sebi. Ja cijenim bezobzirnost kod
ljudi.
Idem. Ne želim vam više smetati.
Sjednite.
Doista, ja...
Sjednite, zapovjedi mu on.
Mislite li da biste trebali nastaviti ovu priču? Naposljetku, ona je možda
beskorisna. Samo se razbacujemo riječima. A nijedan od nas ne prihvaća
objektivnu stvarnost vjerovanja onoga drugoga.
Tako prolazi ugodna večer, reče on sarkastično. Da nije vas, gledao bih sumo
hrvače na televiziji. No to mogu pogledati i kasnije.
On pozvoni zvoncem što je stajalo na stoliću pokraj njegova uzglavlja. U sobu uđe
sluga. Gdje je moj lijek? Već je prošlo devet sati.
Ali gospodine, rekli ste mi da vas ne ometam dok posjetitelj...
Da, da. Nisam mislio da će to toliko potrajati da ću propustiti popiti lijek.
Sluga iziđe iz sobe i odmah se vrati s poslužavnikom. Sjeo je na rub kreveta,
zadignuo Smokrevu rukav, obratio mu se kao djetetu i dao mu injekciju. Zatim ga
umota kao da je dijete i iziđe iz sobe.
Odvratno, zar ne?
298
Ilija zavrti glavom.
Tako, znači, glasnik je postao mutavac. Kakva je korist od riječi ako glasnik nije
vjerodostojan?
Vi špekulirate s time da će se barem neke od vaših riječi provući kroz pukotinu u
mojemu oklopu i izazvati pustošenje u mom samoobmanjivanju. Ulažete svoje
vrijeme u nešto što je beznadno zato što mislite da će vam to godinama kasnije,
kad me pokopaju, omogućiti neko sentimentalno i melankolično zadovoljstvo.
Cuclat ćete vaš poraz kao neki pokvareni bombon. To ćete prinijeti kao žrtvu
svome Bogu.
Vi projicirate velik dio sebe na svijet.
Ja sam realist.
Kako vi definirate realistu?
On nije ni optimist ni pesimist.
Slažem se. Realist nije ni optimist ni pesimist. On ima hrabrosti pogledati u
provaliju jednoga doista mračnog doba i vidjeti ga onakvim kakvo ono doista jest.
On vidi pobjedu svjetla.
Krivo ste me razumjeli.
Moj realist zna da moć oblikuje svijet. On zna da ga motivira zadovoljstvo. Tijekom
mojih devedeset i nešto godina života nisam vidio ništa što bi tomu proturječilo.
Ja sam, pak, vidio mnoštvo događaja koji se tome protive.
Zašto bih vam vjerovao?
Nisam li i ja sam, ovaj objektivni čovjek od krvi i mesa, ova prisutnost što sjedi
nasuprot vama, neka vrsta riječi?
Riječ iz snova koja je slučajno upala u moju kuću. To je beznačajna epizoda, ali me
ona svejedno zabavlja.
Prije nekoliko trenutaka nije se činilo da vas to tako zabavlja. Jesam li vas dirnuo u
živac? Ako jesam, što vam taj živac kaže o objektivnoj stvarnosti?
Kako to mislite?
Jako vas je zaboljelo kad sam spomenuo činjenicu da ne volite sami sebe.
299
Na Smokrevljevu licu ogledala se mrzovoljnost.
Ako to bilo što znači, tada znači da sam ja realist. Ništa više i ništa manje od toga.
Ja mislim da to znači da u duši svakoga čovjeka postoji jedna ikona koja mu govori
što se očekuje od njega. U njoj je skrivena slika Ljubavi. Ne možete ni zamisliti
koliko je svaka duša voljena. Svaka duša je lijepa u Božjim očima. Naši grijesi i
propusti, kao i grijesi i propusti drugih koji su učinjeni na našu štetu, zatamnjuju tu
izvornu sliku. Više se ne možemo vidjeti onakvima kakvi zaista jesmo.
Nastavite. Slušam vas. Vidim tornjiće i goleme tornjeve kako se uzdižu u
ružičastim oblacima.
Kad sam u vama dodirnuo mjesto gdje trpite, kad sam dodirnuo tu ranu, osjetili
ste patnju zbog izgubljene slike. To vam je bilo nepodnošljivo i rekli ste mi da
prestanem.
Smokrev je kroz prozor buljio u svjetla na istočnoj strani obale rijeke.
Ne dopuštate sebi da povjerujete u ono što vam pokušavam kazati jer se bojite da
će bol zbog te izgubljene slike biti prevelika i da je nećete moći podnijeti.
Kakva, onda, postoji nada za čovjeka poput mene?
Neograničena nada! Ne morate sami trpjeti bol.
Taj čovjek na bojnom polju koji je umro i vratio se iz mrtvih. Sto on ima kazati o
svemu tome?
On vam ima mnogo toga reći.
Zašto onda ne dođe i zašto mi ne kaže, ako sam ja njegov ljubljeni? zapita ga
Smokrev, podrugljivo se smiješeći i ugasi cigaretu u pepeljari što je bila pokraj
njegova kreveta.
Došao vam je bezbroj puta. Ali vi niste htjeli slušati. Sada, kad se vaš život
približava kraju, on vam šalje glasnika u liku čovjeka. Nekoga koga možete vidjeti i
čuti.
Sto mi, dakle, ima reći taj glasnik?
Ilija osjeti neko unutarnje svjetlo u sebi.
On kaže: o dušo koja si ogrezla u tami, ne očajavaj. Nije još sve izgubljeno. Pristupi
srcu tvoga Boga koji je ljubav i milosrđe.
300
Smokrevljevo lice se natmuri.
Sine moj, maleni moj, poslušaj glas onoga koji te ljubi.
Ljubav? reče Smokrev frkćući.
Vječna ljubav. Neuništiva ljubav.
Za mene nema ljubavi, nema milosti, nema mira.
Nemojte si dopustiti da upadnete u još veću tamu. Slušajte što vam govorim.
Očajanje je predokus pakla. Nemojte mu se prepustiti. To je vaš pokvareni
bombon, vaša droga. Odbacite to od sebe!
Ne želim služiti.
On vas poziva. Ali ako ustrajete u sljepoći i tvrdoći svoga srca, što On može učiniti?
On ne želi povrijediti vašu slobodu. Ljubav se ne nameće. Slušajte što vam On
govori. On izlijeva milost na vas. Otvorite joj srce. Ona je posebno svjetlo koje vam
pomaže da vidite što Bog sve čini za vas. Ali obraćenje zavisi o vašoj volji. To je
vaša konačna milost. Vi to znate. Vi to znate.
Ništa ja ne znam.
On je milosrđe. Ne postoji grijeh koji On ne može oprostiti.
A vi ste glasnik toga dijela nauka? Ma što se dogodilo, ja to jesam, poslan sam k
vama. Sami ste došli k meni. Vi ste sentimentalist. To nije sentiment. To je pitanje
života i smrti. Vi ste romantičar. Pogledajte tamo na zid iznad mog ecritoirea. Što
vidite? Ikonu.
Priđite joj i pogledajte je. Recite mi što vidite. Vidim na bizantinski način
naslikanog svetog Mihaela o kojemu govori Apokalipsa. Opišite mi je.
To je čuveni prototip sotonina poraza. Mihael jaše na konju. U jednoj ruci drži
Sveto pismo i u istoj toj ruci drži i trubu i puše u nju. U drugoj ruci drži koplje koje
je ujedno i križ. Baca ga na Sotonu koji se u liku zmije ovio oko gradova ovoga
svijeta.
Samo dotle dopire milosrđe, reče Smokrev.
301
Ni on ne želi služiti. Njegova pobuna je vječna. Zar za njega nema milosti? Uvijek
sam mislio da je Lucifer nepravedno ocrnjivan. To je apsurdno.
On je mit. On simbolizira mračnu stranu našega duha. Sotona je stvaran.
Ako je to tako, zašto i njemu ne bi bilo pokazano malo milosrđa? Zašto je taj veliki
hvalisavac arkanđeo probo Lucifera kopljem pa se on sada grčevito kvrči poput
jegulje?
Da bi ga zaustavio. Niste li vi maloprije zahtijevali od Boga da učini kraj zlu? Ne
može biti vuk sit i koza cijela.
Smokrev otpuhnu, ali ne reče ništa.
Božje milosrđe prema čovječanstvu nema granica, nastavi Ilija, ali On ne želi
dopustiti zlu da zauvijek nastavi proždirati dobro. To ne bi bilo milosrđe.
Smokrev se uspravi u krevetu. Činilo se kao da mu je nešto sinulo.
Sačuvao sam ono najbolje za sam kraj, svećenice. Još nisam završio svoju
ispovijed. Neće vam se svidjeti ovo što ću vam sada ispričati.
Ne možete me više uzdrmati.
Vas ništa ne može uzdrmati?
Mislim da ne može.
Vi, koji ste glasnik milosrđa, obećavate li mi to? Obećavate li mi da ništa neće
uzdrmati vaše milosrđe.
Ja sam samo ljudsko biće. Nesavršen sam kao i vi. Kad biste uspjeli u naumu da
izgubim povjerenje u Božju milost, to bi samo dokazalo da sam stvorenje. Samo
Bog je savršeno milosrđe. Ja sam samo glasnik kojega je On poslao k vama.
To ćemo vidjeti.
Ilija ga zbunjeno pogleda. Činilo se da se Smokrev iskreno zabavlja.
Vidite li onu ikonu na kojoj je naslikana Apokalipsa? Vidim.
Kupio sam je od Pawela Tarnovvskog za vrijeme rata.
Ilija zbunjeno uzviknu: Poznavali ste ga!
Oh, da. Poznavao sam ga. Poznavao sam ga vrlo dobro.
302
Lagali ste mi.
Tlapnje, dim, zrcala. To je samo dio čina. Zašto ste mi lagali?
Predvidio sam da će doći do ove rasprave, dragi moj. Znao sam vrijednost ovoga
velikog prijepora. Znao sam da ćete izložiti obranu Boga.
Zašto mi niste rekli? ustraja Ilija, dok mu se u grlu nešto stisnulo.
Ja sam gospodar ove rasprave, ne vi, glasnice. Nitko drugi osim mene.
Zavlada kratka šutnja, a zatim ga Ilija upita drhtavim glasom: Znate li što mu se
dogodilo?
Polako. Reći ću vam kasnije. Ponajprije da vam kažem da sam ovu informacijicu
sačuvao za kraj zato što je ona majstorski potez u ovoj parnici. Upravo vi ćete
dokazati ispravnost moje tužbe.
Gdje je Pavvel Tarnovvski?
Umro je.
U to sam bio gotovo siguran. Ali, ja sam se nadao... Zašto vam je on toliko važan?
Riskirao je život zbog mene. Na kraju, to ga je i koštalo života.
Je li on bio neki dobročinitelj? Da, bio mi je prijatelj. Suputnik?
Bio mi je poput starijeg brata. Smokrev zahihota.
Ma zamislite, kako je to samo slatko! Taj prefrigani Tarnovvski je zaista bio
majstor u zavođenju najljepših dječaka. Sto to govorite? Točno znate što govorim.
Nemam pojma.
Bio je tapette*, ništa manje opak od mene. Poznavao sam ga u Parizu tridesetih
godina dok je bio bezuspješan slikar i živio kao nametnik na grbači starih
razvratnika. Slomio je
* Tapette, franc. - homoseksualac.
303
prilično mnogo srdaca ondje, znate. Uživao je u svakom trenutku. Isisao bi svu krv
iz svojih dobročinitelja, a onda bi ih odbacio.
To nije čovjek kojega sam poznavao. Čovjek kojega sam poznavao bio je dobar.
Nije bio dobar. Bio je crvić, baš kao što sam i ja crvić.
Prije nego što ga je Ilija uspio spriječiti, Smokrev je iznio još nekoliko pojedinosti o
životu notornog i pokvarenog Pawela Tarnowskog.
Znam da je to laž. Poznavao sam dušu toga čovjeka.
Nije laž. Vi odbijate vidjeti kakvi zaista jesmo. Čovjek je opijena, poročna životinja
koja vreba slabe. Vi se ne možete suočiti s tom činjenicom. Vama trebaju vaši
ružičasti dvorci. Ja sam također glasnik. Nosim vam poruku iz stvarnosti!
To nije stvarnost, reče Ilija, ali nije mogao kontrolirati glas, osjeti bol u grlu.
Vi znate da je to istina. Nije li vas odveo u svoj krevet? Kakvo lije samo
zadovoljstvo mogao pružiti taj prizor. Pravovjerni židovski dječačić, tako lijep kao
što ste vi bili lijepi, mladi David istrgnut iz pastirova pašnjaka, prostrt i orobijen na
krevetu staroga satira.
Prestanite! povika Ilija.
Smokrev se histerično hihotao, a zatim nastavio, bljujući opise, imena, mjesta,
pojedinosti te pokvarenosti. Ilija je vikao, pokušavajući zaustaviti bujicu
prljavštine.
Ništa mi nije učinio!
Ne vjerujem vam.
Ni jednom u svome životu nisam osjetio ni truna žudnje za onim što nagoviještate.
Ništa slično nisam primijetio ni kod Pawela.
Recimo, tek onako, radi pretpostavke, da se on zbog bizarnog razloga koji ne
mogu ni zamisliti - možda impotencije - suzdržao od toga da vas potroši kao što je
potrošio tolike druge. Ako je to zaista bio slučaj, to nije bilo zato što nije čeznuo za
vama. Žudio je za vama kao što svinja žudi za trulim jabukama. Rekao mije to.
304
Dvojica muškaraca zapiljiše se jedan u drugoga. Nekoliko trenutaka ni jedan ni
drugi nisu progovorili ni riječi. Smokrev pripali novu cigaretu i nasloni se na jastuk,
smiješeći se samome sebi. Ilija je sjedio kao omamljen. U glavi mu se vrtjelo,
osjećao je mučninu u želucu i došlo mu je da zaplače. Neka nevidljiva tama kao da
je iz sobe isisala sav zrak. Osjeti navalu straha i nesnalaženja. Poželi skočiti na
noge i pobjeći glavom bez obzira.
Odgađam raspravu, prošapta Smokrev zatvorivši oči, smiješeći se i neprekidno
otpuhujući dimove.
Odupri mu se, začu on glas.
Ne mogu, reče Ilija samome sebi. Ne mogu to podnijeti. Kao da želi zapečatiti Ilijin
poraz, Smokrev reče: Ubio sam Pawela Tarnovvskog. Vi?
Naravno! Ja sam ga poslao u plinsku komoru. Pokušao sam vas kupiti od njega, ali
on je tražio previše novca, svodnik jedan. Kad sam odbio, udario me štapom.
Dobio je što je zaslužio, susret sa SS-om.
Vi ste bili onaj iskrivljeni.
Što?
Pričao mi je o vama.
Je li? A meni je pričao o vama. Zapravo, ja sam vas vidio. I sada se sjećam onoga
štrkljastog, poluizgladnjelog shtetl dječaka kojemu pod kaputom vise rojtice. Vaše
kose crne poput ahata, kože bijele poput alabastera, usana poput višanja!
Uzvišena ljepota.
Ilija odvrati pogled od njega.
Tako mršavog, poput siročeta, i tako prekrasnog. Davida.
Kako znate moje ime?
On mi je rekao kako se zovete. Vaš zaštitnik.
Ilijino srce ustuknu pred navalom gađenja i srdžbe. On poželi prići krevetu i
pljusnuti toga čovjeka. Želio je da u svojoj nutrini može pronaći riječi kojima bi
potpuno uništio oholost te stare aždaje. Ali, u sebi nije pronalazio takve riječi.
Čitavo njegovo biće bilo je ispunjeno osjećajem gađenja i
305
truleži. Činilo mu se da čitav svemir klizi postrance, a zatim pada naglavce u ponor
koji će na kraju sve progutati.
Uspio se obuzdati i nekoliko trenutaka nije se micao. Ponestalo mu je snage. Bio je
uhvaćen u zamku potpune bespomoćnosti. Ljubav je doista bila san koji se
rasplinuo pod prvim hladnim udarcima stvarnosti. U njemu je umrla ljubav i sve
više ga je obuzimala jeza. Smokrev ga je pozorno promatrao, kao što bi neki
znanstvenik proučavao nekog kukca što ugiba pod njegovim mikroskopom.
Pred vama su dvije mogućnosti, reče mu Smokrev. Glas mu je bio opušten i
ugodan. Možete što prije pobjeći iz ove sobe i uopće se ne osvrnuti. Ali znajte da
ćemo vas progoniti do kraja zemlje, a kad vas uhvatimo, živog ćemo vas pojesti.
Druga mogućnost - dakle, možete učiniti ono na što vas tjeraju vaše emocije -
možete mi pristupiti, staviti mi ruke oko vrata i zadaviti me. Vi upravo to i želite.
Ilija nije prozborio ni riječi.
Tada ćete vi biti gospodar, požurivao ga je Smokrev.
Ilija ustade, lica bezizražajna poput maske nad morem patnje. On zakoraknu
prema krevetu.
Hajde, hajde, šaptao je Smokrev; oči su mu bile nalik dvjema razderotinama; cerio
se, pokazujući žute zlatne zube.
Ilija kleknu pored kreveta i podiže ruke prema Smokrev-ljevoj glavi.
Učinite to sada. Okončajte život ovom bijedniku.
On uhvati Smokreva za glavu i poljubi ga, najprije u jedan, a onda u drugi obraz. Iz
svećenikovih usta ote se dubok uzdah i suze mu udariše na oči. Suze su padale po
Smokrevljevu čelu. Starac se užasnut povuče natrag.
Maknite se od mene! prosikta.
Smijem li vam dodirnuti lice?
Maknite se. Vi niste moj Juda, vrisnuo je.
Ne. Ja nisam vaš Juda.
Mislite da možete tek tako šetkati naokolo i ljubiti ljude! Na što to sliči? Na što to
sliči?
Smokrev ga je užasnuto gledao. On odgurnu svećenika. Ilija ispruži ruku i dodirnu
njegovo lice. Pst, dziecko.
306
Zašto mi želite dodirnuti lice? promuklo kriknu Smokrev.
Zato što vas volim.
Tama pobježe u najudaljenije kutove sobe. Ilija zatvori oči i vidje duboko u sebi
sliku malenog dječaka u zlatnim jaslama. Dijete je plakalo u noći. Dječak je vrištao,
ali nitko nije došao k njemu.
Smokrev se poče žestoko tresti. Ilija ga zagrli i privuče k sebi. Bio je iznenađen
malenošću i krhkošću ovoga okrutnog stvora što se grčio u njegovim rukama.
Učinilo se da će starac povratiti. Iz njega provali dugačak i bolan krik, a zatim
neprekidno jedva čujno cviljenje, zvuk što je bio tako odvratan da se Ilija trgnu i
odmaknu glavu od starčevih usta. Kad je cviljenje završilo, on ponovno pogleda
lice što je ležalo na njegovim grudima. Smokrev je bio sav u znoju i drhtao je. Oči
su mu bile zatvorene. Na licu izraz iscrpljenosti. Sličilo je izrazu lica trkača koji je
pao na zemlju pred ciljem.
Ruke išarane pjegama koje su sličile kandžama stisnuše njegove ruke. Zatim
Smokrev poče jecati. Toliko je dugo plakao da je Ilija prestao primjećivati
odmicanje noći.
Napokon, on po starčevu hrkanju vidje da je najgore prošlo. Položi Smokreva na
jastuke i povuče prekrivač od satena preko njegovih ramena. Zatim izvadi
mjedenu kutijicu iz džepa, otvori je i navlaži prste svetim uljem. Blagoslovi
Smokrevljevo čelo znakom križa, pomaza mu dlanove i stopala. Molio je nad njim i
tražio odrješenje. Kad je to učinio, Smokrev se trgnu i nešto promrmlja, a onda se
učini da je pao u dubok san.
Na vratima ga susretne njegovateljica u kućnim papučama i noćnoj haljini. Držala
se za vrat. Izgledala je vrlo zabrinuto.
Čula sam užasnu buku, šaputala je. Je li grofu dobro? Treba li me? Zaspao je.
Što mu se dogodilo? Obično ne može zaspati bez lijekova.
307
Sada je miran. Vratit ću se ujutro.
* * *
Probudio se vrlo rano s osjećajem iscrpljenosti. Napetost što ju je osjećao
prethodne noći nije nestala dok nije počeo služiti misu pokraj prozora što je
gledao na grad. Kad se pričestio, zapao je u bezvremenost, odmarajući se u toplini
zagrljaja Presvetoga, a zatim izmoli završnu molitvu. Pogleda na sat i na svoje
iznenađenje ustanovi da je njegova meditacija nakon pričesti trajala više od sat
vremena.
Jutro je bilo već davno odmaklo kad je ušao u Smokrev-ljev stan.
Sluga ga hladno pozdravi na vratima. Nije ovdje. Odve-zli su ga u bolnicu.
Ilija iz njega izvuče još neke informacije i pola sata kasnije već je dugim koracima
ulazio u Smokrevljevu bolničku sobu.
Starac je bio okružen bočicama za infuziju i spojen na sve moguće vrste sondi.
Liječnik odobri Iliji da može ostati pet minuta s njim.
On je in extremis, oče. Neće dugo.
Je li pri svijesti?
Samo povremeno dolazi svijesti. Želite li mu dati posljednje pomazanje?
Da. Želio bih biti nasamo s njim. Naravno.
Liječnik iziđe iz sobe i zatvori za sobom vrata.
Starac je na sebi imao zelenu bolničku haljinu što mu je bila zavezana oko tankog
vrata. Njegovane ruke ležale su mu uz tijelo, dlanova okrenutih prema dolje. Ilija
odmota ljubičastu stolu, poljubi je i objesi je preko ramena. On ponovi obred
pomazanja kao i prethodne noći i izmoli molitvu za umiruće. Kad je završio, vidio
je da je Smokrev budan i da ga promatra.
Umirem?
Da.
Hoćete li me ispovjediti?
308
Hoću.
Ovaj put to će biti prava ispovijed.
Polako i brižljivo, slabačkim glasom, Smokrev ponovno ispriča svećeniku o
događajima što mu ih je onako sablasno ispričao dan ranije. Ispričao mu je o njima
jednostavnim riječima i dodao neke činjenice koje je ranije bio ispustio. Primivši
odrješenje, iz očiju mu obilno potekoše suze. Plač iz dna njegove duše nije nimalo
sličio histeričnim jecajima od prošle noći. Bio je bezglasan i Ilija je vidio da se
starac odmara u najdubljem miru.
Imam vam još nešto reći.
Ilija kimnu glavom.
U ispovijedi sam vam pričao o mojim lažima. Rekao sam vam bezbroj laži.
Ostavite to prošlosti. One su zauvijek utopljene u Božjoj milosti.
Ali posljedice moga grijeha i dalje su prisutne. Moram posebno ispraviti jednu laž.
Pokušavao je doći do zraka.
Nemojte govoriti. Vrlo ste bolesni.
Davide, Davide. Molim vas, oprostite mi.
Opraštam vam. Sve vam je oprošteno.
Moram popraviti štetu. Sada mogu malo toga učiniti, ali moram pokušati.
Dopustite mi tu utjehu.
O čemu je riječ?
Lagao sam vam o Pavvelu Tarnowskom. To što sam vam rekao o njemu, to su bile
laži. Istina je da sam ga upoznao u Parizu. Ali on nije bio onakav kakvim sam ga
opisao. Bio je dobar i upravo zbog toga smo ga mrzili. Pobjegao je od nas kad je
shvatio što tražimo od njega. Zbog toga smo ga još i više mrzili.
U dubini svoje duše znao sam to.
Imao je mnogo poteškoća. Mnogo je patio. I on je čez-nuo za ljubavlju, iako mu je
ona bila uskraćena. Takav čovjek! Mogao je imati čitav svijet, samo da je želio. Ali,
on to nije želio.
Rekli ste da je pokušao...
309
Prodati vas. I to je bila laž. Udario me je i istjerao kad sam vas pokušao kupiti.
Tada sam ga uništio. Zamalo sam uništio i vas.
Počinjete li sada shvaćati strukturu svemira? Mislite li i dalje da iza vidljivog svijeta
ne postoji razum? Zašto je Bog poslao upravo onoga koga ste vi željeli uništiti da
vam kaže o Njegovoj ljubavi prema vama?
To nikako ne mogu shvatiti. Zar je On tako okrutan?
Vi znate da to nije tako. On želi da znate da ništa što učinite ne može uništiti
Njegovu ljubav. Poslao vam je čovjeka iz mrtvih da vam to kaže.
Ne razumijem vas.
Ne razumijemo zato što smo beznačajna stvorenja. Vi i ja. Svi mi. Svi smo mi vrlo
beznačajni. Sakriti se u Njegovu zagrljaju, to je nešto najbolje što uopće možemo
učiniti.
Smokrevljeve usne razvukoše se u umoran osmijeh.
Sad shvaćam zašto vas je volio.
On voli svakog čovjeka.
Mislim na Pawela. On vas je volio.
I ja sam njega volio.
Smokrev zatraži da mu stavi masku s kisikom na lice. Nakon što je udahnuo, boja
mu se vrati u lice.
Nešto sam vam ostavio. Kad su sinoć stigla ambulantna kola, rekao sam
njegovateljici da ćete se vratiti. Rekao sam joj da vam da neke stvari. Jedna od njih
je ikona koja prikazuje Apokalipsu. Sada je vaša.
Ne mogu je prihvatiti.
Morate je uzeti. Nije mi s pravom pripadala. Kupio sam je od Pawela Tarnowskog
za vrijeme rata. Tada je bila vrijedna čitavo bogatstvo, no ja sam je kupio za
sitnicu. Prevario sam ga i on je to znao. Prodao mi ju je kako bi vas mogao
nahraniti. Ovu ikonu daje vam Pawel Tarnowski. Ne možete je odbiti.
Ilija je pokušao nešto odgovoriti, ali riječi mu nisu dolazile na usne.
Ima još nešto. Kositrena kutijica. U njoj ćete pronaći dušu jednog čovjeka.
310
Smokrev poče dahtati i teško disati. Ilija mu vrati masku s kisikom na lice i pozva
zvoncem liječnika. Dok je medicinsko osoblje činilo što je moglo, on je ostao
sjediti pokraj starčeva kreveta, držeći ga za ruku. Saputao mu je riječ dzi-ecko
dovoljno glasno da pacijent može čuti. Molio je. Napokon, njegova ruka se
ohladila i liječnik ukloni masku s kisikom s njegova lica, pogledavši svećenika. On
cvoknu jezikom i reče: Dakle, stari grof je mrtav.
311
XIII.
Konferencija
Canaletto su nekoć smatrali najboljim restoranom u gradu. Odnedavno,
popularnost mu je nešto splasnula jer je dobio konkurenciju u restoranu
Bacciarelli, u suvremenom hotelu Marriott i u restoranu Wilanow, gdje su turisti,
okruženi lovačkim trofejima, mogli naručiti pečenu svinjetinu u šljivama.
Ali, u restoranu Canaletto, smještenom u hotelu Victoria Intercontinental u ulici
Kralewska, još uvijek ste mogli večerati okruženi starinskim sjajem i biti posluženi
od konobara koji su nosili kravate svezane u čvor, uz pratnju klavira i harfe. Mogli
ste naručiti veprovinu i puže u umaku od luka, dimljenu pastrvu i gljive te završiti
obrok s flambi-ranim punjenim palačinkama.
Jednostavnost, mir, siromaštvo, mislio je dok je ulazio u glavno predvorje hotela.
Hotelski ambijent doimao se poput jake suprotnosti monaškim idealima. On i ne
htijući osjeti averziju.
Postariji glavni konobar ga uoči i požuri k njemu.
Profesor Schäfer? upita ga na poljskom jeziku s francuskim naglaskom. Ja sam
Philippe. Molim vas, pođite za mnom u ristorante u dvoranu za bankete. Vaše
društvo vas čeka.
Iliji nije bilo jasno kako ga je konobar prepoznao, ali on poslušno pođe za njim. Na
vratima što su vodila u dvoranu za bankete glavni konobar zakači malenu crvenu
ružu na suvratak njegova tamnoplavoga talijanskog odijela što mu ga je Billy prije
nekoliko mjeseci kupio u Rimu nakon što je
312
doputovao iz Izraela. Prvi put ga je odjenuo i mrzio je njegov otmjen izgled,
njegovu skupoću i neudobnost što su bili tako daleko od istine njegova unutarnjeg
života da je poželio ispričati se svakome tko ga je htio slušati. Protrnuo je kad ga je
glavni konobar dodirnuo i obuzdao je u sebi nagonsku odbojnost prema njegovim
neprirodnim navoštenim bijelim brkovima, profesionalnim očima i odveć velikoj
bliskosti što je stanovita vrsta konobara pokazuje obraćajući se poznatim
osobama imenom.
Zatim, vidjevši ga kako se uzvrpoljio pokušavajući mu pomoću igle zakačiti ružu,
Ilija osjeti sažaljenje prema njemu. Malo ljudi uspijeva pobjeći diktatu svoga
položaja, shvati on. Doista su rijetki ljudi na koje ne utječe predodžba što je
0 njima ima javnost.
Ah, vidim da je monsieur malčice nervozan. Monsieur ne bi trebao biti nervozan.
Predsjednik je bez sumnje velik čovjek, ali on je i vrlo ljubazan, pravi narodski
čovjek. Za njegovim stolom podjednako su dobrodošli i veliki i mali, doda on
kitnjasto. Ah, bon, bon, bon, zaključi on, uklanjajući mrvice prhuta s Ilijina ramena.
Hvala vam, Philippe.
Ilija uđe u prostranu blagovaonicu i ispred sebe vidje skup od dvadesetak ljudi.
Predsjednik ustade na čelu stola
1 krenu prema njemu ispruženih ruku. Srdačno se rukova s Ilijom i svećenik još
jednom osjeti divljenje prema izgledu i držanju ovoga čovjeka.
Zadovoljstvo mi je što ste večeras s nama, oče Schafer. Jeste li i vi poput mene
nepripremljeni za večerašnje besjede? Ah, da, vidim da ste i vi podjednako
nepripremljeni! To me tješi! Nas dvojica smo glumci koji imaju tremu, zar ne?
Da.
Dođite da vas upoznam s još nekoliko naših supatnika. Večeras će oči svijeta biti
uprte u nas, no kroz ovaj sat vremena što je pred nama smirit ćemo naše živce i
prijateljski se družiti, bez pretvaranja. Vjerujem da poznajete neke od njih.
313
On predstavi Iliju zdepastoj ženi koja je bila poljska ministrica kulture. Zatim na
red dođe neki mlad čileanski pjesnik, koji je bio vrlo mršav i stidljiv, poslije njega,
upozna ga s nekim američkim akademikom kojega mu on opisa kao pisca što piše
o junginizaciji kulture. Nakon toga upozna ga s koordinatorom konferencije,
elegantnim sredovječnim muškarcem u smokingu, u kojemu Ilija prepozna
premijera jedne bivše sovjetske republike i čovjeka koji se proslavio kao jedan od
glavnih arhitekata nove demokracije u istočnoj Europi. Njegovo lice bilo je prvo
koje nije isijavalo opuštenom druževnošću. Nakon toga upozna ga s još nekoliko
imena za koja nikad dotad nije čuo, profesora, umjetnika, pisaca, kustosa u
Britanskom muzeju - svakome od njih na licu se vidjelo neusiljeno i veselo
raspoloženje.
Zatim ga predstavi čovjeku čije mu je ime bilo poznato: Vaš kolega, reče
Predsjednik bez i najmanjeg traga promjene u glasu, dr. Felix von Tilman.
Von Tilman, teolog, glavom i bradom, bio je mučno dražestan čovjek, ali Ilija je bio
siguran da je to uvježbana dražest pravoga pravcatog političkog prostaka.
Arheologija, zar ne? obrati mu se von Tilman. Arheologija i duhovnost? S veseljem
iščekujem vaše izlaganje - neobično mu se veselim, uvjeravam vas.
Kao što znate, Felix pripada vašoj religiji. On će govoriti o duhovnosti pan-
mitologije, reče Predsjednik.
Ilija se nakašlja. Pan-mitologije?
Da, dragi kolega, objasni mu von Tilman, o općoj valjanosti svih religijskih
vjerovanja. To područje istraživanja sve više se širi i ono je, naravno, od središnje
važnosti za uspješan prelazak u novu eru. Očekujem da će se sadržaj naših
izlaganja donekle preklapati.
Ilija je i dalje pokušavao pronaći nekakav odgovor, kad ga Predsjednik odvede
dalje i nastavi ga upoznavati s drugim gostima. Srce mu preskoči jedan otkucaj.
Annu ste, koliko se sjećam, već ranije upoznali.
314
Profesore Schafer, vrlo mi je drago što vas ponovno vidim, reče ona, ostajući i
dalje sjediti. Ona mu pruži ruku i on se rukova s njom.
Drago mi je što vas opet vidim, doktorice Benedetti, uzvrati on. Glas mu je bio
nešto viši nego što je htio, no on se nadao da će ona u njemu nazrijeti prijateljsku
nezainteresiranost.
Sjedite ovdje, reče mu Predsjednik. Anna, dopuštaš li da ga, iz strateških razloga,
posjednem pokraj tebe, kako bi bio izvan opasnosti? Nije baš društven tip.
On Iliji uputi osmijeh i stisnu mu ruku.
Anna Benedetti potvrdno odgovori, obraćajući se Predsjedniku imenom, upravo
onako kao što mu se obraćala i na zabavi u Rimu. Pobrinut ću se da mu bude
ugodno.
Hvala ti, draga. Shvaćaš li, on je monah i u njemu nema lukavstva. Ovakvi sastanci
potpuno su tuđi njegovu temperamentu, zato od tebe tražim da ga pripitomiš.
To bi bila ozbiljna pogreška, bočnu ga ona, blago se smiješeći. Ne bi preživio kad bi
se ono bitno u njemu makar i samo malo promijenilo.
Predsjednikov smijeh što je uslijedio nije bio ni najmanje prijazan. Bila je to samo
šala među jednakima.
Molim vas, oče, opustite se. Ovdje ste među prijateljima, reče ona.
On se iznenada okrenu, zbunjen nekim Istočnjakom što je upravo ušao u
prostoriju i koji se, po svemu sudeći, osjećao čak i neugodnije nego Ilija. Na sebi je
imao crn pamučni džemper s golemim suvratcima koji mu je vrlo loše stajao. Vrat
mu je bio ukrašen grimiznim svilenim šalom.
Ispričajte me, molim vas, reče Predsjednik. Ono je predstavnik Dalaj Lame. On ode
pozdraviti pridošlicu.
Ilija sjede pored Anne Benedetti.
Evo nas ponovno zajedno, poput dvoje sramežljivih adolescenata na svom prvom
plesu, obrati mu se ona.
Ako ne znaju što bi sa mnom, nisu me trebali ni pozivati.
Dajte, dajte, pokušavala ga je umiriti. Pozvao vas je jer mu se dopadate.
315
Ili zato što misli da bih mu mogao biti od koristi. Ona otpi gutljaj vina.
Oprostite. Ovo je moralo zvučati cinično.
Malčice, odgovori ona zamišljeno. Trebali biste više vjerovati ljudskoj prirodi.
Molim vas, oprostite mi na grubim riječima. Predsjednik je doista krasan čovjek.
Idealist, prisnaži ona.
Da, čak i vizionar, rekao bih.
Vizionar, ona bezbojno ponovi njegove riječi.
Iskrenost u njezinu pogledu ga razoruža, upravo onako kao što je to bilo i kod
njihova prvog susreta. Nije mogao reći zašto je izazivala njegovo povjerenje. Rekla
je neke stvari koje bi čovjek mogao očekivati od osobe njezina položaja, očito je
bila njegov poklonik. Pa ipak, naslućivao je da ona u biti nikad neće biti
Predsjednikova obožavateljica. Bila je samosvojna osoba i takva će ostati, ma u
kakvome se društvu kretala.
Rekao sam ono ne razmišljajući. Oprostite mi, Signora, večeras sam vrlo umoran.
Molim vas, zovite me Anna. Jedva vas poznajem, a ipak osjećam kao da vas
poznajem već dugo vremena.
To je zbog velikodušnosti vaše naravi.
Ne mislim tako. Po naravi nisam velikodušna. Općenito sam sumnjičava, ako već
treba da se zna istina.
Trebali biste imati više povjerenja u ljudsku narav, odgovori joj on, smiješeći se.
Ona ga pogleda iskosa i ništa ne odgovori.
Ipak, nakon našega posljednjeg susreta saznao sam da ste sutkinja. Ljudi iz pravne
struke po naravi su sumnjičavi, nije li tako?
Strukovno izopačenje. Recite mi, ne postoji li i u vama crta opreznosti?
To je zbog toga što sam kao mlad čovjek također bio odvjetnik.
Oh, da, čula sam to.
Jeste li? Tko vam je to mogao reći?
316
Ne sjećam se više. Recite mi zašto ste tako umorni. Proteklih nekoliko dana
proživio sam teška iskušenja. Ovdje, u Varšavi?
Da, spleo sam se s čovjekom koji je, zahvaljujući vrlo neobičnom nizu događaja,
bio povezan s mojim životom, a da ja to nisam ni znao.
On joj ispripovjedi živomu priču grofa Smokreva. Pozorno ga je slušala. Nagnula se
prema njemu kad joj je rekao da je taj čovjek bio odgovoran za smrt njegova
prijatelja, prijatelja koji ga je spasio. Na kraju, kad joj je opisao grofovo obraćenje,
učinilo se da je dirnuta, ali nije ništa komentirala.
Zatim se upališe svijeće i priguši se svjetlost višekrakih svijećnjaka u blagovaonici,
što je označilo poziv na večeru. Odzvanjala su zvona za večeru. Livrirani konobari
unosili su goleme srebrne poslužavnike, a kad su podignuli poklopac, na njima su
se mogli vidjeti pečeni pilići i patke a lorange. Večera je počela usred općeg
lumpanja koje je pratio gudački kvartet što je diskretno svirao u pozadini.
Uskoro se oboje upustiše u razgovor s drugim gostima. Anna, koja je sjedila s
njegove desne strane, bila je okupirana kustosom Britanskog muzeja koji je bio
očito oduševljen njome; Ilija je na njemačkom jeziku usiljeno razgovarao s mladim
čileanskim pjesnikom koji je sjedio s njegove lijeve strane. Nakon što je Iliji kazao
da je novomarksist, svećenik nije mogao suspregnuti smiješak koji je pjesnik
ispravno protumačio. Izgledao je uvrijeđen i bijesan i ostatak večeri proveo je kao
da Ilija ne sjedi do njega. Unatoč tomu, Iliji se više sviđalo njegovo društvo nego
izrazito društveni von Tilman koji je zločestim i dosjetljivim zadjevicama na račun
katoličkih prelata uveseljavao većinu sustolnika na drugom kraju stola.
Predsjednik je očigledno uživao slušajući tu dvorsku ludu, no pogled mu je svaki
čas letio prema Iliji i Anni, ne zadržavajući se dugo na njima. Ilija je u njegovu
pogledu zapazio veliku ozbiljnost.
Koordinator konferencije sjedio je dva mjesta dalje od Anne, na suprotnoj strani
stola. On se nagnu preko stola i doda komad papira Iliji.
317
Prije nego što zaboravim, reče mu hladno, izvolite raspored. Na njemu piše kada i
gdje ćete održati vaše izlaganje.
Hvala vam.
Ako sam dobro shvatio, vi ćete govoriti o najnovijim pronalascima pokraj Mrtvog
mora. Tako je.
Na to se koordinator okrenu osobi koja je sjedila njemu s lijeva i promrmlja joj
nešto na engleskom, dovoljno glasno da ga je Ilija mogao čuti: Izaslanik mrtve
rimske Stolice.*
Do njega doprije zbunjeno smijuljenje ljudi koji su sjedili u njegovoj blizini.
Ilija pogleda Annu, no ona ničim nije pokazivala da je čula.
Recite mi, oče, kada ćete vi govoriti? I gdje? zapita ga ona.
Sutra ujutro u deset sati, u Palači kulture. Voljela bih slušati vaše izlaganje. Bio bih
počašćen.
Žalac koordinatorova komentara postupno izblijedje.
Dok su konobari posluživali slatko nakon jela i vino, Predsjednik je ustao i
pozdravio se s društvom. Mora otići kako bi se mogao pripremiti za uvodnu
besjedu što je po rasporedu trebala započeti za sat vremena. Molim vas, rekao je,
gosti se mogu još malo zabaviti i poslužiti se slatkim, a zatim, kad im je po volji,
otići u palaču. A ako bi, ne daj Bože, zakasnili na njegov govor, neka budu uvjereni
da su ispravno odabrali budući da su vino i prijateljstvo najveća od svih istina.
Njegove riječi bijahu popraćene iskrenim prigovorima. Naravno da će ga doći
slušati! Ni za što na svijetu neće to
* U izvorniku: The emissary from the Dead See of Rome. Igra riječima. Svitci s
Mrtvoga mora na engleskom se zovu Dead Sea Scrolls. Kako se more i (rimska
biskupska) stolica izgovaraju identično, koordinator očigledno želi reći da je
rimska biskupska stolica, tj. Vatikan, mrtav, bez perspektive i značenja, jednako
važan kao i neko arheološko nalazište (prim. prev).
318
propustiti! Nitko ne može učiniti ono što će on večeras učiniti! Povijesna prilika!
Mnogo sreće! Bravissimo!
Dobacivali su mu poljupce i dvoranom se poput šrap-nela prolomi pljesak.
Ilija, kojega su ugrijale dvije čaše bijelog vina, osjećao je crvenilo u obrazima i
umor, ali je bio sretan - neobjašnjivo sretan, s obzirom na škripac u kojemu se
našao. Osjetio je želju da ustane i pođe za Predsjednikom, da ga uzme za ruke i
zaželi mu svako dobro. On lakoumno pokuša ustati, ali nije uspio dovršiti
manevar. Pade natrag u stolicu, topeći se od dobrotvornosti, od pomlađenog
optimizma, uvjerenja da se možda čovječanstvu u ovom dobrom i plemenitom
čovjeku, Predsjedniku, nudi još jedna prilika.
Dvije čaše vina? reče on sebi. Kako li se samo neobično promijenio moj stav.
Kakva je to prekrasna energija u ovoj boci?
On se glasno nasmija, a Anna ga zbunjeno pogleda.
Anna, reče.
Da?
Ništa - samo Anna. Tako divno ime. Zvuči tako ljupko, tako slatko.
Ona ga dodirnu za rukav i uputi mu oštar pogled. Nema više vina, profesore. I
molim vas, primite se već vaše pačetine.
Njezine riječi ga razveseliše i on prasnu u neobuzdan smijeh, ali smijeh mu je bio
nečujan, zbijen u njegovu tijelu. Drhtao je od snage ovoga divljeg raspoloženja, a
zatim, kad se ono rastopilo u dubokoj žalosti, dođe mu da zaplače. Ali, plač je
također ostao u njemu, ni po čemu ne odavajući silinu emocija. Ni jedan
odvjetnik, ni jedna porota, ni jedan sudac na svijetu, ne bi ga mogao okriviti za
pretjerane emocije.
Nedugo nakon toga društvo za večerom se razbi i bi obznanjeno da će osobni
Predsjednikovi gosti biti odveze-ni u Palaču kulture limuzinom. Ilija i Anna stajali
su na pločniku ispred hotela i puštali ostale da pođu prije njih. Anna pokretom
ruke pokaza vozaču posljednjeg automobila koji ih je čekao da može ići.
Nije suviše daleko, reče ona. Prošetajmo malo na svježem zraku.
319
Ona ga uze ispod ruke i povede ga ulicom Kralewska prema zapadu, a zatim se
ulicom Marszalkowska uputiše prema jugu, u pravcu masivnog tornja Palače
kulture. Pješačili su dvadesetak minuta i za to se vrijeme Ilijina glava poče bistriti.
Koja je ono zgrada? upita je on.
To je nakaza koju su sagradili Sovjeti. U njoj je mnoštvo dvorana za sastanke, kina i
predavaonica. Ondje se održava i naša konferencija.
Neopisivo je ružna.
Varšavljani kažu da s tornja Palače kulture puca najljepši pogled na Varšavu zato
što se odande ne može vidjeti Palača kulture.
On se nasmija.
Poljska vlada kani prekriti njenu fasadu novom fasadom, nastavi ona, kako bi se
sakrili posljednji tragovi staljinističkoga arhitektonskog realizma.
Nadajmo se da će do face-liftinga brzo doći.
Korak po korak. Barem su ulicama vratili njihove predratne nazive.
To jest korak, kao što kažete, ali gradu se ne može vratiti oblik kakav je nekada
imao.
Vi ste rođeni ovdje, zar ne?
Jesam. Otišao sam odavde za vrijeme rata.
Bili ste vrlo mladi.
Bio sam mlad, ali sjećanje na to vrijeme jednako je svježe kao da je bilo jučer.
Čovjek se malo kad u životu osjeća tako neobično kao kad se vratite na mjesto
koje je bilo čitav vaš svijet i shvatite da je ono nepovratno nestalo.
Sigurno nije sve nestalo?
Nije baš sve. Šetao sam ulicama moga djetinjstva i pronašao sam neke ostatke.
Moja prošlost bila je stvarna. Ona je bila ovdje.
Zar i dalje ne živi u vama?
Živi. Poput ikone u duhu, poput predodžbe o nečemu što smo nekada poznavali i
voljeli, ali više ne postoji.
320
Ali ipak je preživjelo, potisnuto u sjećanju.
Anna, govorite kao da ste i sami to iskusili.
Ja sam rođena nakon rata. No osjećaj gubitka i promjena oblika univerzalna su
ljudska iskustva. Pokušavamo se držati nečega što je jednom postojalo, nadajući
se da se to može vratiti. A onda vidimo da više nikada ne može biti onako kako je
bilo. Život nam uvijek pokazuje prema budućnosti.
Pitam se imaju li ljudi koji su proživjeli sve ove godine poslijeratne obnove
prednost nad ljudima poput mene. Kako to mislite?
Nakon rata oni su vidjeli kako se njihov svijet ponovno izgrađuje, korak po korak,
dio po dio. Jedna stvarnost postupno se razvijala u drugu stvarnost. Mogli su iz
dana u dan pratiti njegov razvitak. Čak su pomagali postavljati novo kamenje. Nije
bilo nagla prekida. S postupnim mijenjanjem njihova svijeta mijenjao se i njihov
duh.
Ali vi...?
Ljudi poput mene moraju živjeti s podvojenošću u duši. Je li to tako teško?
Vrlo je teško. Čovjek čezne za stalnim domom. Ali on to ne zna sve dok ga silom ne
otrgnu od njega.
Oni se bez riječi popeše stubištem palače. Ona se zaustavi na ulazu i okrenu se
prema njemu. Željela bih vidjeti te ostatke zajedno s vama.
Ostatke?
Biste li me do kraja tjedna poveli na mjesta koja ste poznavali kao dijete?
On potvrdno kimnu glavom. Zatim uđoše u palaču.
* * *
Njihove pozivnice jamčile su Iliji i Anni mjesto u prvim redovima kongresne
dvorane, u glavnoj predavaonici. Vratar ih povede do sjedala u drugom redu.
Mnoštvo od nekoliko tisuća delegata iza njih naelektrizirano je iščekivalo početak
izlaganja.
321
Bina je bila prazna. Preko stražnjeg zida bila je razastrta golema bijela zastava s
plavozelenim planetom Zemljom okruženim zlatnim slovima kojima je na nekoliko
jezika bilo ispisano: Unitas - Nova civilizacija za čovječanstvo.
Grmljavina žamora se utiša nakon što se iza postranih kulisa pojavio koordinator
kongresa i dugačkim koracima se zaputio prema mikrofonu u središtu bine. To
više nije bio onaj čovjek koji je ubacio onu sarkastičnu primjedbu za večerom,
umjesto njega, sada je to bio čovjek koji je zračio savršenom ravnotežom. Držanje
mu je bilo tako ispunjeno mističnošću njegova visoka društvenog položaja daje
žamor mnoštva odmah utihnuo; njegov stil, njegova odjeća i držanje ramena
otkrivali su državnika koji se ugodno osjeća u javnosti, ali koji je potpuno svjestan
važnosti svoje uloge.
Dame i gospodo, delegati, poštovani gosti, reče on. Želim vam dobrodošlicu u
nešto što će budućim naraštajima biti poznato kao plodonosni trenutak u razvitku
ljudske civilizacije na ovom planetu.
Preko slušalica što su bile spojene za svako sjedalo u auditoriju slušatelji su mogli
pratiti simultani prijevod na nekoliko jezika.
Dijelim s vama uzbuđenje što ga svi mi večeras osjećamo. U jednom temeljnom
smislu ovaj trenutak približavao se stoljećima. Moja je zadaća učiniti nešto što se
čovjek ne može nadati da ikad može na odgovarajući način učiniti - predstaviti
vam čovjeka koji će otvoriti naš kongres. On nije novajlija u ovim stvarima, no ja
se ipak pitam da li itko među vama ovdje u potpunosti shvaća značenje njegova
dolaska među nas. Čovjeka goleme erudicije i duboke humanosti, čovjeka koji je
izlio svoje znanje, svoje osobno bogatstvo i golemu skrb na čovječanstvo u
herojskom pokušaju da zbliži posve različite i nespojive, često i svadljive zajednice
čovječanstva. Oni među vama koji su upoznati s njegovim djelima i koji su slušali
njegove govore, koji su u tišini vlastitoga srca čuli glas koji svjedoči o njegovoj
ulozi u razvitku ljudske svijesti, znaju da nimalo ne pretjerujem. Zapravo, problem
s kojim sam suočen jest u
322
tome kako u dovoljnoj mjeri umanjiti njegovo značenje u vašemu duhu - među
slušateljstvom začu se prigušen smijeh - kako me ne bi optužili da mu laskam.
Provala smijeha punog razumijevanja.
Koordinator se smiješio od zadovoljstva, uživajući u svojoj šali zajedno sa
slušateljima.
Vi ga poznajete. Vi ga volite.
Gromoglasan pljesak.
Vraćajući se ozbiljnom tonu, on nastavi: Energija koja je pratila pojavljivanje ovoga
čovjeka na pozornici svijeta doista je fenomenalna. Samo uz pomoć moralne
snage on je omogućio prijelaz bivših totalitarnih država u ekonomsko i kulturno
zajedništvo sa Zapadom. Smanjio je napetosti među drugim svadljivim državama i
učinio značajan napredak u borbi za okončanje gladi u svijetu. I ne samo to, on se
pred nama pokazuje kao čovjek vizije za sljedeći milenij. Nizom hrabrih poteza on
je zaplijenio maštu kulturne elite i običnog čovjeka, masa čovječanstva koje su
toliko propatile u našemu vremenu i koje se do sada nisu imale čemu nadati.
Poznat je po mnogim imenima: Doktor, Profesor, Vizionar, Moderator, Začetnik,
Pregovarač, Predsjednik, a u najnovije vrijeme, u deklaraciji UNESCO-a od
prošloga tjedna, prozvan je Iscjeliteljem svijeta. Ja ga jednostavno zovem
Učiteljem. Molim vas da pljeskom pozdravite ključnog govornika na našem
kongresu...
Prolomi se zaglušujući pljesak. Mnoštvo skoči na noge dok je Predsjednik izlazio
na binu. Ilija je ustao i s nelagodom pljeskao. Val ulizivanja što je sve zapljusnuo
zbunjujuće je nalikovao obredu. Pljeskanje se nastavilo još nekoliko trenutaka,
dok napokon koordinatoru i Predsjedniku nije pošlo za rukom utišati mnoštvo
pokretima ruku.
Kad je uzeo mikrofon, nastupi tajac. Na neki posve običan način izgledao je
zgodan, a opet, na neki demokratski način doimao se kraljevski, ozbiljan i
zamišljen na način koji nije umanjivao njegov ushit. Sve je pak nadmašivalo
njegovo dostojanstveno držanje koje ni na koji način nije bilo ni pompozno ni
afektirano. Doimao se povučen u sebe,
323
smiren i skroman, no u tom samosvladavanju bilo je nešto što nitko od prisutnih
nije mogao shvatiti drukčije nego kao duhovnu veličinu.
Ilija je isti čas shvatio da on posjeduje jednu odliku koju je do sada pogrešno
tumačio. Nije bez razloga mit o Velikanu prevladavao u svim razdobljima i u svim
kulturama. Priroda je proizvodila takve ljude s vremena na vrijeme kao da želi
podsjetiti čovječanstvo na ono što ono može biti. Ovdje je, pak, bio onaj koji je
prestigao druge velikane, pored kojega je koordinator bio sveden na svoju pravu
mjeru. No ovdje postoji i neka zagonetka, pomisli Ilija. Nije li to onaj njegov šaljivi
domaćin, čovjek koji gaje koji sat prije ganuo i osvojio ga svojim šalama? Nije li to
onaj znanstvenik kojega je upoznao u njegovoj radnoj sobi na Capriju, onaj
pronicljivi upravitelj uspješne poslovne korporacije? Je li on vizionar ili
pragmatičar? Bio je, čini se, i jedno i drugo, i ta supoloženost, ili, bolje rečeno, taj
savršeni spoj tih dviju naoko nespojivih odlika bila je zbunjujuća. U najmanju ruku,
plijenio je pozornost nekom vrstom dostojanstvenosti i autoriteta. Samo budala
ne bi slušala svaku njegovu riječ.
U ovom dobu, koje je iskusilo više ratova nego sva dosadašnja, pozvani smo da se
preporodimo u radosti, započe on tihim glasom.
Zatim napravi stanku. Dvorana se pretvori u uho.
Kroz milenije postojanja išli smo naprijed kroz vrijeme i prostor i primali se rada
na ovom malenom planetu koji se vrti kao da postojanje, već samo po sebi, nije
čudo. Živjeli smo u zasljepljenosti. Bili smo opterećeni osjećajem krivnje. Šćućurili
smo se u kutu od straha. A kao posljedica toga, stvorili smo planet koji vrvi od
zaraćenih plemena i gladne djece. To mora prestati.
On ponovno učini stanku i zaokruži pogledom tisuće lica pred sobom.
Novo doba koje se brzo približava jest transkulturalni događaj epskih razmjera. To
je vrhunac koji se događa jednom u tisuću godina, psihička konvergencija koju
osjeća svaki čovjek na Zemlji koji živi u ovom vremenu. To je tre-
324
nutak istinskog blagoslova čovječanstva. Pa ipak, mi smo čitavu povijest
zloupotrebljavali tu priliku. Promatrali smo njezino približavanje sa strahom ili
smo je shvatili kao priliku da udarimo na neprijatelja, da opljačkamo susjeda, da
pužemo pred mitološkom božanskom kaznom ili da iščekujemo sudar zvijezda.
Otpuzali smo u špilje i iščekivali kraj, tražeći od tmurnog neba da donese presudu.
A kada presuda nije došla - a ona nikada ne dolazi jer je ona isključivo tvorevina
ljudskog uma - ispuzali smo van i započeli s rekonstrukcijom naših malih tabora,
ogradili ih stupovima, ponovno se naoružali i nastavili kao i do tada, projicirajući
naše strahove na svemir i na susjedna plemena.
Glas mu je bivao sve snažniji: Nijedan naraštaj osim ovoga našeg nije otkrio veliku
tajnu svemira.
On napravi stanku.
Svemir diše! povika on uzbuđenim glasom.
Val strahopoštovanja zapljusnu slušateljstvo i Ilija svuda oko sebe začu uzbuđeno
disanje, dok su riječi što ih je Predsjednik izgovarao prodirale u svijest njegova
slušateljstva. Mogla se čuti muha; dvorana je zračila nečim što se nije moglo
odrediti, sve je bilo prožeto nekim iščekivanjem.
Svemir živi. A mi, koje je on stvorio, njegov smo dio. Vrijeme je da izbušimo naše
zdence duboko pod zemljom i da u dubinama njegova bića otkrijemo ono što
naposljetku otkrije svaki mudar čovjek; ondje ćemo vidjeti da je na izvoru svega
jedna podzemna rijeka. Postoje afrički zdenci i europski zdenci, aboridžinski
zdenci i sufijski zdenci, židovski i kršćanski, muslimanski i budistički, hinduistički i
džajinski zdenci. Postoje džajinski zdenci i konfucijanski zdenci, crveni, crni, bijeli i
žuti zdenci. Postoje animistički i wiccanski, kao i spiritistički zdenci. Čak, ispod
suhe pustoši fundamentalizma, postoji začepljeni zdenac, čežnja za jednom
jedinom velikom istinom. Svaki od tih zdenaca predstavlja pristup konačnoj istini o
ljudskoj sudbini. Ondje ćemo otkriti prvotno strahopoštovanje, izvornu svetost.
Svaka osoba u ovoj dvorani zrači veličajnošću!
325
On povika: Kad ćemo se prvi put zbiljski vidjeti i zbiljski upoznati sami sebe? Kada?
Kad ćemo izići na danje svjetlo? Kažem vam da ćemo na danje svjetlo izići onoga
dana kad položimo naše oružje, kad ostavimo po strani naše osude i naše podjele i
kad pogledamo jedni drugima u oči. Jer, u našim vlastitim očima napokon ćemo
vidjeti zračenje božanstva. Doxa! Slava! U taj dan počet ćemo slaviti u duhu i
istini!
Žestina Predsjednikova glasa lebdjela je nad nepokretnom dvoranom dok je
mnoštvo upijalo njegove riječi. Postupno, prigušen pljesak dobi zamah i razbi se o
binu u valovima euforične snage što su dolazili jedan za drugim.
Predsjednik nije nagradio ovo oduševljenje kojim su mu se odužili, nije ga gutao,
kao što bi možda neki učinili. Samo je gledao u pod i čekao da ono završi, a zatim
je nastavio. Govorio je ganutljivo o ekološkoj revoluciji i o različitim humanitarnim
pokretima koji su više od jednog stoljeća, tapkajući u mraku, tražili rješenje
čovjekova problema. On ih je uzdizao, jednog po jednog, kao preteče sadašnjeg
naraštaja koji su se s nekoliko strana približavali skoku svijesti u razdoblje općeg
sklada.
Prolomi se još dublji i još snažniji pljesak.
Govorio je o patnjama starosjedilačkih naroda, žena i siromašnih. Iskazao je
pravednički bijes protiv onih neimenovanih sila što su još uvijek na djelu u svijetu,
koje šire podjele i opravdavaju razorni raskol u ljudskoj svijesti. Ilija je drhtao.
Strah mu se počeo zavlačiti u kralježnicu. Odjedanput je shvatio što će uslijediti.
Oni koji su se predali pesimizmu osudili su sami sebe na tragičan kraj. Oni sami
sebi pripremaju smrt. Kažem vam, prijatelji, nije na nama da pokušavamo vratiti u
život mrtve strukture. Sustavne društvene filozofije, sustavna religija, sustavne
ekonomije, sustavni oblici tiranskih vlada, sve to umire, i ni jedno ljudsko biće na
svijetu ne može spriječiti njihovu smrt. Mi koji smo pozvani najaviti novi svjetski
poredak moramo prepustiti mrtvima da pokopaju mrtve.
Zaglušujući pljesak.
326
Povremeno, kroz povijest, civilizacija dolazi do važne prekretnice. Dok jedna era
završava, a druga nastaje, traje teško razdoblje tranzicije tijekom kojega društva
prolaze kroz čitav niz kriza što prijete samu njihovu opstanku. Svima postaje bolno
jasno da stari sustavi i stara rješenja više ne funkcioniraju. U takvim vremenima
pojedinci obdareni autentičnom vizijom moraju se zajedno potruditi i ponovno
uspostaviti mir i sklad, moraju se ujediniti i postrojiti sve ljudske sile kako bi
zaplašenoj ljudskoj zajednici donijeli svjetsku viziju. U našem stoljeću ljudi se sa
svih strana nezaustavljivo približavaju istini i to nije nimalo slučajno. Čak i dok sile
smrti iskaljuju svoj posljednji bijes na ispaćenoj ljudskoj zajednici, započinje novo
doba. Tirani su mrtvi. Rađa se rasa stvaralaca. Svuda oko nas javljaju se veliki
mislioci, umjetnici, duhovni učitelji i mistici, i svaki od njih nosi u svojim rukama
plamen toga univerzalnog svjetla. Ako ovaj kongres treba pripomoći da se rodi taj
novi svijet, tada moramo otkloniti naš strah od drugoga, moramo ostaviti po
strani naša beskrajna sumnjičenja, naš dogmatizam i naš kozmički strah. Vrijeme
je da čovjek iskuje novu priču o stvaranju, da ponovno izumi prastare mitove, a ne
da ih odbacuje. Oslanjajući se na bogatstvo našega globalnog kulturnog naslijeđa,
to ćemo i učiniti!
Pljesak.
To ćemo i učiniti! povika on još snažnije.
Upravo zato su nade čitavoga svijeta sada uprte u nas; upravo zato su mediji
čitavoga svijeta ovdje večeras, što nam omogućuje da se uz pomoć čuda moderne
tehnologije obratimo milijardama ljudi. Velikodušnost nekolicine država i privatni
dobročinitelji omogućili su prenošenje rada ovoga kongresa i njegovih seminara u
čitav svijet. U danima koji su pred nama ljudi s čitavog planeta moći će čuti
govornike iz svakog područja ljudskog pregnuća: iz područja umjetnosti,
obrazovanja, znanosti, različitih svjetskih religija, kao i onih nesebičnih pojedinaca
koji djeluju u okviru postojećeg poretka, vođa i vladinih službenika koji politiku
shvaćaju kao umjetnost rađanja istinski ljud-
327
ske, istinski svjetske zajednice. Na čitavom ovom kolosalnom banketu kulture čut
ćete krik čovjeka i krik božanstva. .. Unitas! Unitas! Unitas! Vrati se kući, ljudski
rode! Vrati se kući iz izbjeglištva i živi unutar granice svojega tijela i svoje duše.
Pronađi na ovome svijetu konačni smisao naše zajedničke sudbine!
On se nakloni slušateljstvu i bez ceremonijalnosti odšeta s bine.
Mnoštvo skoči na noge, vičući i plješćući. Ilija je i dalje omamljen sjedio,
pokušavajući se sabrati. Anna je ustala i zajedno s ostalima pljeskala, no njezino
pljeskanje bilo je mirno i odmjereno, a lice joj je bilo bezizražajno.
Svjetlo reflektora obasja sliku zemljine kugle, a orkestar koji je bio u pripremi
započe svirati, natječući se s bukom mnoštva. Mnoštvo se razbi u stotine grupica
koje su s oduševljenjem raspravljale o Predsjednikovu govoru. Glazba što se
valjala nad divljačkim neredom bila je senzualna, osjećajna i uzbuđujuća i u njoj se
osjećao silan zanos tako da je gotovo probijala uši. Savršeno se uklapala u
raspoloženje mnoštva.
Nekoliko ljudi pristupilo je Anni i s njom živahno razgovaralo, no iako je i dalje bila
ugodna, ostala je nezainteresirana.
Da, izvanredan govor, odgovorila je jednom od sugovornika. Slažem se s vama, on
zna kako u važnu temu unijeti poetsku nadarenost. Pravi je majstor u jeziku.
Dirljiv. Jest, da, mislim da će od sada svijet pozornije pratiti njegov rad. Izvrsno,
vidimo se u Amsterdamu idućeg tjedna. Doviđenja, Tea. Nemoj zaboraviti da u
Firenci imamo sastanak našeg povjerenstva. Dobro, reći ću mojoj tajnici da me
obavijesti kad dokumenti stignu u ured. Vaša Ekscelencijo, tako mi je drago što
vas vidim ovdje. Jesam. Impresionirao me je njegov stil. On uvijek ostavi dojam.
Potpuno ste u pravu - on zna kako dirnuti mnoštvo. Apsolutno. Da, dirnuo ih je u
žicu.
Ona ljupko nakloni glavu prema drugom pitaocu. Jesam li uzbuđena? Pa nisam,
zapravo. Ne osjećam se dobro.
328
Gripica. Molim vas, pozdravite Eleanoru. Vama također! Stvarno. Buona notte!
Adieu!
Mnoštvo ljudi slijevalo se prema izlazima što su vodili prema recepciji. Livrirani
konobari obilazili su mnoštvo noseći poslužavnike s vinom. Dugački stolovi za
banket, pretrpani poslasticama, bili su pod opsadom.
Ilija je odahnuo preznojavajući se u svom mantilu. Anna podigne zamućen pogled
prema praznoj bini.
Dakle, reče Ilija, sada morate ići, zar ne? Očekujem da će vas primiti u odvojen
posjet. On vas čeka. Ili vi čekate njega?
Ona se okrenu prema njemu, a na licu joj je bio izraz kojemu nije mogao
odgonetnuti značenje.
Ne čekam ga, a ne čeka ni on mene.
Pred koji trenutak izgledali ste okupirani nekom mišlju.
Ona zavrti glavom i odjenu večernji kaput. Ne osjećam se dobro. Mislim da ću
odmah otići u hotel. Hvala vam na društvu, oče Schafer. Dopuštate li da vam
pozovem taksi? Ako tako želite.
Zbog mnoštva ljudi neko vrijeme su čekali na kisici prije nego što je stigao taksi.
Kad je Anna vozaču rekla Hotel Marriott, Ilija uskliknu: Pa i ja sam odsjeo u tom
hotelu. Mogu li se odvesti s vama?
Naravno, odgovori mu ona.
Vozili su se šutke. U hotelskoj dvorani za čekanje on joj reče kako se nada da će joj
uskoro biti bolje. Ona mu odgovori da će joj dobar san sigurno pomoći. Nije željela
propustiti sutrašnja izlaganja. U kojoj će predavaonici on održati svoje izlaganje?
On joj reče i ona mu zaželi laku noć.
Ilija ode u svoju sobu i leže na krevet. Neko vrijeme buljio je u strop. Činilo mu se
nemogućim da jedan jedini dan može biti ispunjen s toliko intenzivnih doživljaja.
Pa tek je jutros pomogao umirućem čovjeku u njegovim posljednjim trenucima -
činilo se da su od tada protekla stoljeća - a za-
329
tim događaji te večeri, tako puni značenja, bili su poput planine što pada u more
svijesti. Val za valom sjećanja sustizao je jedan drugoga u njegovu duhu,
zadavajući mu bol i hipnotizirajući ga.
U svemu što se dogodilo toga dana nije bila ni najmanje nevažna jedva uočljiva
sklonost njegova srca prema Anni Benedetti.
On se zagleda u zrcalo toaletnog stolića i glasno reče: Ilija Schafer, tko si ti? Zašto
je postalo tako lako prodrijeti u tvoju indiferentnost? Zar se dvadeset godina tvoje
svećeničke službe može tako lako i jednostavno izgubiti u prisutnosti jedne žene?
On pogleda u svoj odraz u zrcalu i nije mu se svidjelo što je vidio. Na njemu su bili
ispisani tjeskoba, ukočenost i težak jad.
Tko si ti? glasno reče.
Kroz um mu sine misao: ja sam David.
On otjera tu misao.
Ja sam bio David. Bio sam kratko vrijeme oženjen Rutom, ali nisam više oženjen.
Ja sam monah. Postao sam novo biće. Obilježeno zauvijek uljem svetoga Reda.
Moja duša je drukčija nego što je nekada bila.
A što je s tvojim srcem?
Moje srce, kao sva ljudska srca, nosit će na sebi biljeg čovjekova pada do samoga
kraja. Pravi test čovjekova identiteta leži u njegovoj volji. Istinska mjera njegove
ljubavi jest u tome koliko se savršeno pokorava Božanskom redu.
Ilija - Davide, da li ljubav negira ljubav?
Kad čovjek daje svoj život za drugoga, on to čini čitavim svojim bićem. Ako se srce
i pogled ponekad odvrate od Ljubljenoga i okrenu se ljudskoj ljubavi, to je
trenutak kušnje. Time se ne poriče izvorni dar milosti. Zapravo, to može biti prilika
da dokažemo ljubav i učvrstimo je u kovačnici zle kobi.
Nisi zgriješio, nisi lagao - ali ipak si se pokušao zbližiti s njom.
Za stolom sam promrmljao nekoliko riječi koje su odaslale poruku čežnje.
330
Čežnje za čim?
Za sjedinjenjem s drugim srcem.
Nekoć davno već si darovao svoje srce.
Jesam. Znam da jesam. Ali večeras, kad mi je kroz žile prostrujio taj luđački poriv,
nisam shvatio što činim. To je bio trenutak slabosti.
Shvati, sine Moj, da tvoje srce pripada samo Meni i da se ono na taj način izlijeva
van čitavom čovječanstvu. Nema veće ljubavi od te.
Ta čežnja bila je nepodnošljivo slatka.
Uzeo si taj dar natrag. Vratio si ga u svoje vlasništvo.
Znam, Gospodine. Znam.
Nebrojene duše ovise o tvojoj vjernosti. Ljubav koja te čeka u Raju daleko
nadmašuje tvoj sadašnji osjećaj usamljenosti.
Tako sam umoran. Ne mogu razmišljati.
Otpočini u Meni i moli i ja ću biti tvoja snaga.
Osjećao je da mu je tijelo potpuno iscrpljeno i prenape-to. On kleknu, izmoli
brevijar i napokon ponovno smiren leže u krevet.
* X- *
Ilija je svoje izlaganje održao u malenoj konferencijskoj dvorani na trećem katu.
Delegati su svakodnevno, četiri puta na dan, mogli birati čije će izlaganje slušati,
jer su sva četiri bila održavana istodobno. Svako izlaganje snimalo se kamerom i
bilo je predviđeno da se emitiraju preko svjetske televizije, kao i da budu
dostupna na video traci.
Od tisuću delegata, u dvoranu u kojoj je Ilija trebao održati svoje izlaganje ušlo je
svega desetak ljudi. Jedan od njih, Iliji je bilo drago što to vidi, nosio je bijelu
dominikansku odjeću. Dominikanac je zajedno s drugima sjedio i čekao da
kamerman završi pripreme. Kad je bio spreman, on dade znak Iliji, na kameri se
upali crveno svjetlo i svećenik započe svoje izlaganje.
Za tu prigodu bio je odjenuo svoju redovničku odjeću. Odijevajući se u hotelskoj
sobi toga jutra sjetio se da je Sveti Otac zamolio da svi redovnici koji su položili
zavjet nose
331
redovničku odjeću u javnosti, kao znak posvećenja, vizualnog svjedočenja života
potpuno predanog Bogu. Malo tko ga je slušao. Doista, o toj molbi su i katolički i
svjetovni tisak bez razlike pisali kao o simptomu Papina legalizma i o tome su se
vodile žestoke rasprave, ako je već nisu sa smijehom odbacivali. Premda je Ilija
smio nositi svjetovnu odjeću s obzirom na svoje novo misijsko područje, činilo mu
se da ako je on jedini predstavnik pravovjernog katoličanstva koji ovdje danas
govori, tada njegovo svjedočenje ne bi trebalo biti bez vidljiva vanjskog znaka. Nije
želio da se makar samo i pomisli kako omalovažava Papine molbe. Slušateljstvo,
onakvo kakvo je bilo, promotri njegovu odjeću sa zanimanjem, kao da se radi o
liku iz neke nove i smione opere čija je radnja smještena u fantastičnoj prošlosti.
Završio je s kratkim prikazom biblijske kritike kad nekoliko delegata diže ruke u
zrak. Ispričavajući se što ga prekidaju, obavijestiše Iliju da služba simultanog
prevođenja ne funkcionira ispravno. Ilija je govorio na njemačkom. Uskoro se
pokazalo da njemački i španjolski kanal funkcioniraju, dok su drugi kanali zakazali.
Pomolivši se tiho u sebi za milost da ga slušatelji mogu pratiti, on nastavi na
njemačkom opisivati utjecaj teologa Bultmanna na biblijsku kritiku, kao i padanje
u naturalistička objašnjenja nadnaravnih - takozvanih demitologizirajućih škola
mišljenja.
Troje ljudi ustade, sliježući ramenima, pokazujući na svoje slušalice i vrteći
glavama. Zatim iziđoše iz predavaonice.
Zbunjen, Ilija pokuša sabrati misli, baci pogled na bilješke i požuri s izlaganjem.
Znao je da mu baš ne ide od ruke, no kad je u dvoranu ušla Anna i tiho sjela u dnu
dvorane, osjetio je ohrabrenje.
Opisao je kako je došlo do otkrića prvih starozavjetnih svitaka u Qumranu koji su
potvrdili točnost kasnijih prijevoda Biblije. On sa zanosom nastavi opisivati
izvanredne rukopise što su nedavno pronađeni u drugim špiljama blizu Efe-
332
za i Mrtvog mora, tekstove koji su postigli tri izvanredno važne stvari: bili su
daleko stariji od najstarijih poznatih rukopisa Evanđelja; jedan od njih bio je pisan
jednostavnim aramejskim narječjem i popraćen tekstom na grčkom jeziku, što je
očito učinio prepisivao - znanstvenik kojemu je očito morao diktirati živi apostol ili
je svoj prijevod provjeravao uz pomoć istoga tog živog apostola, nastojeći
prenijeti točan smisao budućim naraštajima. Rukopis je nesumnjivo datirao Novi
zavjet u vrijeme života evanđelista i time s nekoliko snažnih udaraca razorio onu
školu biblijske kritike koja je nastojala demitologizirati Novi zavjet.
S vremenom se počelo vjerovati da su stanoviti kršćani u prvom i drugom stoljeću
preradili Kristov život nastojeći ga uskladiti sa svojim posebnim teološkim
stajalištima, obojenim krizama svoga vremena. Najnovija otkrića, potvrdio je Ilija,
opovrgavaju tu teoriju. Razmislimo li o ljudskoj psihologiji, manje je vjerojatno da
će oni koji su bili svjedoci događaja što ih opisuju evanđelja ili oni koji su dijelove
Novog zavjeta pisali pod njihovim izravnim vodstvom, projicirati svoje osobnosti
na ono što su za njih bili potresni događaji nedavne prošlosti. Teološka obojenost
daleko je vjerojatnija u našem vremenu u kojemu dominira teorija i mit. Je li
moguće da su suvremeni egzegeti projicirali vlastito nevjerovanje, vlastiti stil i
narav na ljude koji su živjeli u prvom stoljeću? Ako je to istina - a otkrića uvjerljivo
dokazuju da jest - to nije mali propust. Gubitak objektivnosti, da ne govorimo o
profesionalnoj objektivnosti, ukazuje na tragičnu slijepu mrlju. Mnogi su
jednostavno predmnijevali da znaju više od onih koji su bili prije njih. Pretpostavili
su da su zbog protjecanja vremena gotovo nepogrešivi u svojoj superiornosti. To
je, naglasio je Ilija, zbiljski oblik mita, mita o evoluciji inteligencije.
Možda, doda on s blagim osmijehom, možda su demitologizatori oni koje treba
demitologizirati.
U dvorani se začu neugodan smijeh.
Dalje je rekao da razum, obrazovanje i znanje, ma koliko oni u ovome stoljeću
uznapredovali, posve sigurno ne
333
jamče imunost na čovjekov trajni hendikep - subjektivnost.
Oholost nas čini slijepima za vlastitu sljepoću, rekao je, i ne postoji oholost koja je
čovjeku slađa i koja je u stanju tako zarobiti čovjeka kao što je to iluzija o
superiornom znanju. To je osobito točno u slučaju kad čovjek ulaže emocije u
svoju teoriju. Na kraju, potreba za demitolo-giziranjem Svetoga pisma nije
ukorijenjena u kritičnom stanju struke ili znanosti, već u dubokim duhovnim
problemima. Čovjek gubi mudrost kad ustraje u grijehu...
Na ove njegove riječi dominikanac dramatično ustade i uzrujano se na francuskom
jeziku obrati Iliji: Želite li time reći da oni koji dovode u pitanje vaše
pojednostavljeno poimanje Boga žive u grijehu?! To su fundamentalističke
gluposti! Izgovorivši to, ode iz dvorane šepireći se.
Ilija duboko udahnu. Neustrašen, on nastavi izlaganje, govoreći nadugo i naširoko
o pojedinim ulomcima novih rukopisa, uspoređujući stihove iz aramejskog teksta s
grčkim prijevodom, kao i s nekolicinom pouzdanih suvremenih prijevoda Svetoga
pisma. Učinak je bio zapanjujući. No, u dvorani je ostalo svega osmero ljudi,
uključujući i kamermana.
Kad je završio, nitko mu nije pristupio. Svi osim tehničara i Anne odmarširaše u
koloni po jedan van iz dvorane. Ona je nešto zapisivala u svoj notes, a kad je
podigla pogled prema njemu, on u njezinim očima vidje razumijevanje. Tehničar je
gunđao i proklinjao na poljskom, škljocajući prekidačima i mičući se gore-dolje oko
aparature.
Neki problem? upita ga Ilija.
Da čovjek ne povjeruje! Svi spojevi bili su ispravni! On podiže ruke uvis i zareza:
Žao mi je. Ništa nisam snimio!
Izišao je iz dvorane režeći i odnoseći sa sobom neposlušnu opremu.
Ilija glasno odahnu. Dakle, prava katastrofa, čini se, reče on.
Ne bih rekla, reče Anna. Meni se izlaganje učinilo fascinantnim. Da odemo
nekamo na ručak?
334
Na stubištu su susreli uzbuđenu mladu ženu koja je iz prizemlja trčala s gomilom
papira pod rukom. Anna mu je predstavi kao jednu od Predsjednikovih tajnica za
tisak.
Brzo, brzo, dahtala je. Trebamo vas dolje.
U pretrpanoj dvorani za čekanje Predsjednik pozdravi Iliju uobičajenom
srdačnošću i zamoli ga da stane pokraj njega. Na njegovo iznenađenje, iz mnoštva
se izdvoji von Tilman i stade uz njih. Predsjednik ih obojicu zagrli. Fotoaparati
počeše škljocati i nekoliko fotoreportera ovjekovječi taj trenutak.
Zatim započe intervju s Predsjednikom i Iliji se učini da ga tamo više ne trebaju i
ne žele.
Ručak, prošapta Anna i odvede ga.
Ekskluzivna dvorana za bankete koja je bila predviđena za govornike na
konferenciji i njihove suradnike bila je također pretrpana. Anna i Ilija su pronašli
jedan stol u kutu. Sjeli su i pojeli juhu i sendviče.
O čemu se radilo? upita je on.
Publicitet, pretpostavljam. On to čini sa svakim govornikom i sa svakom
nacionalnom delegacijom. Pretpostavljam da takvih sesija ima na stotine.
Von Tilman i ja predstavljamo katoličanstvo?
Valjda, reče ona. Glas joj je ponovno bio ozbiljan i opet je na lice navukla
bezizražajnu masku. Počeo je o njezinu izrazu lica razmišljati kao o maski. Čemu
maska, pitao se. Maske služe za prerušavanje i zato da bi se netko zaštitio,
izbjegao nečemu. Što je skrivala od njega?
Kada vi imate izlaganje, Anna?
Za tri dana.
O čemu ćete govoriti?
Govorit ću o ljudskim pravima iz perspektive novih modela međunarodnog prava.
Ta bi tema trebala privući mnogo slušatelja.
Bez sumnje. Na rasporedu imam dva govora u jednoj od kino dvorana. Prvo
izlaganje trebalo bi privući nekoliko stotina delegata. Na drugom ih neće biti
toliko.
O čemu ćete govoriti u drugom izlaganju?
335
Organizatori će biti prilično iznenađeni kad čuju.
Zaista? upita je on zainteresirano. Zašto?
Ispod privida svega tog eklekticizma što ste ga ovaj tjedan mogli primijetiti postoji
nevjerojatna uniformnost. Ona se vrti oko jedne jedine vizije postojanja. Riječ je o
prastarom monističkom svjetonazoru. Monisti vjeruju da su sve podjele u
konačnici iluzorne, da se o svim konfliktima može pregovarati te da je svaki
dogmatizam u biti kršenje slobode, i tako dalje.
A vi mislite da nije tako?
Da.
Je li Predsjednik monist?
Mogli bismo ga nazvati neomonistom, nekom novom vrstom duhovnog političara.
Ovo je prvi put da iz vaših usta čujem da vam se ne sviđa ovo što se ovdje događa.
Prilično je euforično, zar ne. To u meni izaziva nepovjerenje. Očigledno je to zbog
moje pravničke formacije.
Dakle, nije toliko riječ o nepovjerenju koliko o profesionalnom oprezu.
Da, mislim da bi bilo ispravnije tako kazati. Promatram. Ovaj čas razmišljam o
mnogim stvarima.
Ali, monizam vam se ne sviđa, iako dolazi od tako značajna čovjeka?
On želi donijeti mir svijetu. Svugdje govori o jedinstvu. To su bez sumnje uzvišeni
ciljevi. Ali, monizam samo površno govori o jedinstvu. Kao sutkinja razvila sam
istančan sluh za uočavanje razlike između dojmova i činjenica.
I otkrili ste razliku među njima?
Monizam se sviđa ljudima, on rješava mnoštvo teškoća. Međutim, ja vjerujem da
on stvara mnogo destruktivnih tendencija u društvu.
Upozorit ćete na to u vašem izlaganju?
Da, na seminaru što ga imam ujutro govorit ću o načelima na kojima se temelji
prosvijećeno poimanje prava. Pokazat ću da se određene koncepcije čovjeka
mogu učiniti
336
humanističkima i u isto vrijeme rezultirati nasiljem nad ljudskim životom, pa čak i
njegovim uništenjem.
Tko bi tome mogao prigovoriti?
Pretpostavljam da se prigovori neće toliko javljati u umu koliko u emocijama.
Slušatelji će u mom pristupu instinktivno prepoznati prijetnju euforiji. I utopiji. Pa
ipak, pitam se nije li sve to jalovo. Samo nekolicina ljudi posjeduje intelektualnu
sposobnost da shvati ono što im se spremam reći.
On nije ništa odgovorio.
Vidite, oče Schafer, ponosna sam, ali ne mogu reći da mi je ugodno. Osjećam okus
gorčine u ustima. Zašto?
Jednom ću vam pričati o tome. Ne sada. Ne ovdje.
U redu. Ali, da se vratimo vašoj temi: meni se čini da vi raspravljate o temeljnom
problemu prava. U teologiji mi smatramo da se društveni zakoni moraju temeljiti
na prirodnim zakonima - na načelima što ih je Bog upisao u svoje stvorenje.
Ne znam tko ili što ih je upisalo u stvorenje. Ali pouzdano znam da ta načela
postoje i također znam da svako društvo koje se ne obazire na ta načela doživljava
katastrofu za katastrofom. Upravo to me uznemiruje. O tome moram govoriti.
Možda ćete tako učiniti više dobra nego što mislite.
Ona uzdahnu: Nadam se. Ali, mislim da većinu ljudi zapravo uopće ne zanima
istina. Njihovo razmišljanje podložno je dojmovima, a već više od jednog stoljeća
klju-kaju ih isključivo ugodnim dojmovima. Žao mi je što to moram reći, ali ovog
tjedna uočila sam brojne znakove te podložnosti dojmovima.
A o čemu ćete govoriti u drugom izlaganju?
Govorit ću o zakonima i savjesti.
Jeste li pročitali Papinu encikliku o tome?
Jesam. On je nesumnjivo čovjek izvanredna intelekta i na svoj način je vizionar.
Slažem se s većinom njegovih stajališta.
337
Ali ne sa svima?
Ne sa svima. Ja nisam vjernik.
To nisam znao, iako sam, moram priznati, pretpostavljao.
Zbog društva u kojemu se krećem? Vidim da me ni najmanje ne razumijete.
Siguran sam da je tako. No mislim da vas sada nešto bolje razumijem. Zahvalan
sam vam.
Dođete li na moje drugo izlaganje, može se dogoditi da broj slušatelja bude čak i
manji nego kad ste vi govorili.
Zao mi je što ću morati propustiti vaša predavanja.
Kada se vraćate u Rim?
Rano ujutro.
Znači da je s vašim doprinosom kongresu gotovo. Da.
Doimljete se vrlo spokojnim.
Zaista? Pretpostavljam da jesam. Zbunjuje me mnogo toga što se ovdje događa.
Trebat će mi vremena da razmislim o mnogim stvarima koje sam ovdje čuo.
Uključujući i Predsjednikove primjedbe?
Da. Kao da je na neki način odstupio.
Odstupio? Od čega?
Pravo je pitanje: prema čemu. Mislim daje iskoristio ovu priliku kako bi se
pomaknuo na jednu novu razinu javnog djelovanja.
Jedva može biti više prisutan u javnosti nego što je sada.
Mislio sam na drugu razinu objave, ako tako hoćete. On svoju viziju zaodijeva u
neku vrstu bogojavljenja, a to mnogi još nisu uočili.
Ciljate, naravno, na njegov sinoćnji uvodni govor?
On kimnu glavom.
Zbunio vas je?
On je pogleda ravno u oči i reče: Zar vas nije zbunio? Gledala je u pod bez riječi.
Trenutak kasnije ona ponovno podiže pogled. Ako putujete sutra rano ujutro, nije
nam preostalo mnogo vremena da posjetimo mjesta koja ste poznavali kao
338
dijete. Rekli ste da ćete mi ih pokazati. Jeste li popodne slobodni?
Srce mu je i protiv volje snažno udaralo. Jesam. Biste li pošli sa mnom?
Usne joj se raširiše u bezbrižan osmijeh. I Ilija osjeti gotovo čulni užitak.
* * *
Nakon ručka odvezli su se taksijem u sjeverni dio geta. U ulicama kojima su
prolazili nije bilo ničega što bi ukazivalo da je na tom području nekoć postojao
čitav jedan grad unutar grada. Ništa nije vikalo, nikakvi glasovi nisu prosvjedovali
protiv katastrofe koja se ovdje dogodila. Posvuda oko njih stabla su bila u cvatu.
Djeca su se veselo igrala u javnim parkovima. On nije ništa govorio, a ona nije ni
pokušala prekinuti njegovu šutnju.
Došavši pred mramorni spomenik na Umschlagplatzu, on reče: Odavde su nacisti
otpremali na stotine tisuće Zidova iz geta. Ovdje su počinjale tračnice. Vodile su u
Treblinku.
Vaša obitelj bila je također ukrcana u vlak?
Čitava obitelj.
Je li itko od njih preživio rat?
Nitko.
Oni se zaputiše niz ulicu i zaokrenuše u ulicu Zamen-hofa. Ona ga bez komentara
uze ispod ruke. Osjećao se tupo, pitajući se zašto ga ta gesta nije dirnula.
Star sam, reče sebi. Ljudi koji nas gledaju, ako nas uopće itko gleda, vide samo
mladu ženu koja izvodi u šetnju jednog starca. Nećakinju s ujakom. Kćerku s ocem.
Na uglu ulice Mila on joj pokaza gdje je živio kao dječak.
Živio sam na četvrtom katu, u stambenom bloku što je nekoć stajao ovdje, reče
joj. Ali sve je srušeno. Nijemci su zgradu po zgradu dignuli u zrak.
Ništa nije ostalo?
Ništa.
Zatim se on sjeti raspukline u kamenom pločniku što je sličila konju. Pronašao ju je
i pokazao je njoj. Netko je pro-
339
teklih dana bijelom kredom pojačao obrise konja. Neko dijete, sigurno. Dijete.
Ovdje sam živio kao dječak. Na ovom mjestu sam se igrao. Sjećam se kako smo
moja braća, sestre i ja uobražavali sebi da je vitez koji je ubio velikoga krakovskog
zmaja došao ovamo nakon svoje pobjede i vrhom mača urezao ovaj lik u kamen,
kao spomenik svome hrabrom djelu.
Ostatak poslijepodneva proveli su u šetnji kroz zatvor Pavviak i Institutom za
židovsku povijest. Bilo je četiri sata kad ga je zamolila da pronađu neku kavanu.
Osjećala je potrebu da sjedne. Bila je gladna. On je i dalje osjećao strašnu tupost,
iako je u njemu neprekidno rasla napetost.
Na rubu Staroga grada pronašli su malu kavanu. Anna je nešto prezalogajila i
popila čašu vina. On je polagano ispijao kavu.
Imate li obitelj? upita je on.
Ona oštro podiže pogled prema njemu.
Udovica sam.
Oprostite. Jeste li nedavno izgubili muža? Prije nekoliko godina. Imate li još
nekoga? Dvoje djece, oboje studiraju. Kako se zovu? -
Nekom drugom prilikom razgovarat ćemo o mome životu. Ovaj dan posvetit ćemo
vama. Želim saznati što više o vašoj prošlosti.
Nije bogzna kako zanimljiva, branio se.
Mislim da jest.
To su samo sjećanja, znate. Kad moj naraštaj izumre, ona će postati samo stranica
u knjizi iz povijesti.
Mislite? Mislim da svijet neće zaboraviti. Varšava je grad koji obilaze duhovi.
Toliko mrtvih. Toliko komemora-tivnih pločica u znak sjećanja na pale na svakom
uglu.
Spomenici su prekrasni. Ali to nije isto.
Isto kao što?
To nije isto kao starjeti s onima koji su živi. Milijuni priča nisu prenesene sljedećoj
generaciji. Sljedeća generaci-
340
ja je izumrla. Nekolicina nas koji smo preživjeli ostarjeli smo dok smo još bili djeca.
Nekoliko trenutaka gledala ga je u oči. Napokon se osmjeli: Nesumnjivo je to zbog
toga što sam pravnik, oče, no čini mi se da tu ima još nešto - nešto o čemu mi ne
želite govoriti.
Kad bismo počeli razgovor o tome još nešto, ne bismo nikad završili.
Imam vremena, mirno odgovori ona.
Postoji jedno mjesto koje mi je važno, jednako važno kao mjesto na kojemu se
nalazio moj dom.
Hoćete me odvesti na to mjesto?
On kimnu glavom.
Nekoliko trenutaka kasnije ušli su u pokrajnju ulicu u Starome gradu i našli se pred
Sofijinom kućom.
Čitavu jednu zimu živio sam ondje, u onoj zgradi.
On joj ispriča o svemu. Kad je završio, ona ga upita o njegovu zaštitniku.
Zvao se Pawel Tarnowski. Bio je jedan od hasidei umot haolam - jedan od onih što
smo ih mi zvali pravednim poganima. On je riskirao svoj život skrivajući me. Hranio
me je svojim oskudnim zalihama hrane. Ništa nije tražio zauzvrat.
Kako je to divno. Kakav je to bio čovjek? Usamljena duša. Revan katolik.
Knjigoljubac. Tada je ovo bila knjižara. Prije rata je čak i objavljivao neke knjige.
Sigurni ste da nije preživio rat? Siguran sam. Kako je umro?
U plinskoj komori u Oswiecimu. To je drugo ime za Auschwitz.
Recite mi kako se to dogodilo? Kako je uhićen?
Netko nas je izdao. To se dogodilo posve iznenada; nismo imali vremena za
razmišljanje; nismo imali vremena za raspravu ni o čemu. Dao je svoj život za
mene.
Ilija joj opširno ispripovjedi o posljednjoj noći što ju je proveo u Kući mudrosti.
341
Ispriječio se na putu zla, shvaćate. Ispriječio se kao bedem i sudbina koja je bila
namijenjena meni svom silinom obrušila se na njega. Učinio je to za dječaka koji
nimalo nije cijenio ono u što je on vjerovao; učinio je to kako bih ja mogao živjeti.
Zašto je to učinio?
Zaista ne znam. Bio je pomalo filozof - zapravo mlad čovjek koji se mogao nadati
svemu najboljemu - no mislim da je za njega život bio samo toliko dobar koliko su
bila dobra načela po kojima je živio. Umro je isto toliko za njih koliko i za mene.
Je li vam bio prijatelj?
Da, na neki način mi je bio prijatelj. Bilo mi je samo 17 godina. Bio mi je taman
toliko prijatelj koliko takav čovjek uopće može biti prijatelj nekom djetetu.
Sto time želite reći?
Bio je star na način na koji sam i ja ostario, ali opet nekako drukčije. Vrlo je teško
patio, ali ja nikada nisam saznao zbog čega. Možda je to bila neka duboka žalost,
možda izgubljena ljubav. Napisao je jedan zanimljiv dramolet koji sam slučajno
otkrio pred nekoliko godina. Nakon rata objavio ga je u Njemačkoj neki bivši
časnik Wehrmachta koji mu ga je ukrao. Pawel je sve izgubio, shvaćate.
Sve osim svojih načela.
To je istina. Zanimljivo je da se pred kraj života plagijator pokajao i javno priznao
stoje učinio. To je dosta naškodilo njegovu ne baš malom ugledu. Ta je knjiga
nedavno objavljena u Poljskoj, s imenom njena pravog autora.
Kako se zove drama?
Andrej Rubljov. Riječ je o vrlo maštovitom prikazu života čuvenoga ruskog slikara
ikona. Jeste li čuli za nju? Nisam.
Ilija uzdahnu: Niste ni mogli. Nije baš poznata izvan kruga poljskih književnika, a ni
među njima nije osobito cijenjena. Vjerojatno nije neko značajno književno djelo.
Međutim, on je u njega unio čitavo svoje srce. Govori o potrazi za ljubavi i
ljepotom u palom svijetu.
342
O tome su pisali mnogi književnici. To je omiljena tema ozbiljnih pisaca. Mogli
bismo čak reći da je to omiljena tema ljudskog srca.
Pretpostavljam da je to istina.
Ona pokaza prstom na drugi kat. Ondje ste živjeli?
Iznad, na gornjem katu; skriven u potkrovlju.
Možemo li ući i pogledati?
Bio sam ondje prije nekoliko dana.
Je li sve ostalo isto?
Nijemci su razorili Stari grad, no uložen je golem trud kako bi mu se vratio
nekadašnji izgled. Ostalo je sve isto, a opet na neki način i nije.
Vi niste isti.
Da, barem je u tome razlika. Željela bih vidjeti, ako smijem.
Anna, više bih volio da ne idemo tamo danas. Morao sam to vidjeti sam. Bilo bi to
nešto posve drugo kad bih tamo otišao s vama. Nadam se da razumijete.
Razumijem vas.
On diže pogled prema plavo-crnom nebu iznad vrhova krovova.
Sto osjećate? upita ga ona.
Ne znam kako bih vam to opisao. Uglavnom tupost. Žaljenje zbog smrti dobra
čovjeka. Zahvalnost. I krivnju što sam živ zahvaljujući njegovoj žrtvi - uobičajeni
konflikti što ih osjećaju oni koji su preživjeli Shou.
Je li to sve? Nema ništa više?
Osjećam - kako da vam kažem? - osjećam da mi je taj čovjek, kojega sam jedva
poznavao, dao slobodu. U to vrijeme bio sam dijete i zapravo nisam shvaćao što
mi daje. Sada, kad sam se vratio ovamo, to mi je mnogo jasnije.
Nije li neobično što osjećate takvu slobodu na mjestu gdje ste bili zatočeni, dok
ste u Palači kulture, gdje je svaka druga riječ bila sloboda, osjećali takav pritisak!
On pogleda krov Kuće mudrosti i prošapta: Da. To je to.
343
Kasno je, reče ona. Trebali bismo se vratiti u hotel.
Kad su se vratili u predvorje hotela Marriott, zahvalila mu je za to poslijepodne.
Nećemo se više vidjeti, reče joj. Želim da vaša izlaganja budu uspješna. Molit ću za
vas.
Ne trebate moliti za mene. Bilo bi mi drago kad biste me se ponekad sjetili.
Rukovali su se i ona uđe u dizalo.
Recepcionar mu je domahivao rukom.
Ovdje je nešto za vas. Neka gospođa ostavila vam je ovo.
Bilo je to pismo Smokrevljeve njegovateljice u kojemu ga je izvijestila da joj je noć
prije svoje smrti grof kazao da spakira predmete što su se nalazili u paketiću i da
ih dade svećeniku iz Izraela.
Ilija ode u svoju sobu i sjede na krevet. Otvorio je jedan od paketića i pronašao
izlizanu limenu kutiju punu papira ispisanih rukopisom. U drugom paketu bila je
ikona s likom sv. Mihaela o kojemu govori Apokalipsa.
Ovaj dar daje vam Pawel Tarnowski, stajalo je na listu papira. Ne smijete ga odbiti.
Buljio je u dar sve dok večernje nebo nije postalo crno i dok se na njemu nisu
ukazale prve proljetne zvijezde. On sjede za pisaći stol i na listu papira napisa:
Dragi gospodine Predsjedniče,
čovjekov život je beznačajan, ali on ga drži u svojim rukama i daje ga drugome kao
nešto najvrjednije na svijetu. Ne znam kakvi su vaši planovi za budućnost. Ne
mogu pouzdano znati hoće li se vaša vizija pokazati točnom ili potpuno
pogrešnom. Međutim, shvatio sam da ukoliko čovjekov dar nije utemeljen na
apsolutnoj ljubavi, da on samo pridonosi hrpi upropaštenih života kojih je bilo
toliko mnogo u našem stoljeću.
Onaj koji je moj život i po kojemu živim, progovorit će vam, ako Ga želite čuti. On
će vam kazati da nitko ne može spasiti svijet, a najmanje tako što će palo
čovječanstvo spasiti od njega samoga. Samo je jedan Krist. On i samo On jest
344
Spasitelj čovječanstva. I On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje
jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima
sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti.
S poštovanjem,
otac Ilija Schafer.
Umetnuo je pismo u omotnicu, adresirao ga na Predsjednika i predao ga na
recepciji Palače kulture. Recepcionar mu je obećao da će se pobrinuti da ga
Predsjednik dobije.
Vratio se u sobu i sjeo pokraj prozora, držeći u jednoj ruci limenu kutiju, a u drugoj
ikonu. Soba je tonula u sve dublji mrak, a mreža varšavskih svjetala sve je više
rasla dok se nije raširila pred njim poput nekoga prostranog bojnog polja
osvijetljenog kričavim svjetlima na kojemu su se zmajevi i bijeli konji sukobili u
nekoj zbrkanoj bitci.
Nepokretan i nedirnut, zurio je kroz prozor u krajolik nad kojim se nadvijala
katastrofa. Kad je napokon privinuo ikonu na grudi, tupost u njemu se raskolila i
on zaplaka nad gradom i nad svijetom.
345
XIV.
Rim
Najveći dio leta do Rima Ilija je prospavao i stigao je usred oluje. Grad se gušio
pod zagušljivim i sparnim pokrivačem vlage i zagađenog zraka, ali on je osjećao
olakšanje što se napokon vratio.
U njegovu poštanskom ormariću u kolegiju čekalo ga je pismo. U nepotpisanom
pismu, iščrčkanom rukopisom kardinala Državnog Tajnika, pisalo je: Možete li
večeras posjetiti vrtlara u Severinoj kući? Moramo razgovarati o proljetnoj sadnji.
Nazovite me u stan.
Nazvao je Kardinala nakon večere. S druge strane žice začu Kardinalov glas.
Buona sera, Signore Giardiniere.
Buona sera. Vratili ste se.
Jesam. Željeli biste razgovarati o proljetnoj sadnji? Svakako. Večeras kod Severe?
U osam sati? Vidimo se. Jeste li dobro?
Dobro sam, ali još jednom vam kažem, mislim da je naš plan propao. Nametnici u
vrtu sve su jači. Znam. O tome pišu sve novine. Je li loše?
Vrlo loše. Gore nego što smo mogli očekivati. Reći ću vam kad se nađemo.
Ilija je stigao nešto prije osam sati. Prošao je kroz pogrebnu kapelicu, otključao
vrata i probio se kroz labirint prolaza dok nije stigao do postrane galerije. Vrata su
bila otvorena.
346
Ilija se načas zaustavi pokraj ulaza i baci pogled oko sebe. Kardinal ga nije odmah
vidio. Sjedio je na logorskom tronošcu i čitao brevijar, žmirkajući pod slabim
svjetlom petrolejske lampe. Ramenom se naslonio na zid i Ilija je pokraj njegove
glave mogao pročitati rimska slova PALVMBA urezana u mramor. Činio se starijim,
krupnijim i pogrbljenim. Srebrna kosa padala mu je preko čela.
Kad je podignuo pogled prema njemu, Ilija je primijetio da nije samopouzdan kao
ranije.
Ah, oče, dobrodošli, on uzdahne, ustajući. Rukovaše se. Drago mi je što vas vidim.
I meni je drago što vas vidim, Eminencijo.
Veteran se vratio. Sigurno ste vrlo umorni.
Jesam malo. Rekli ste da je situacija loša.
Da. Najblaže rečeno, stvari se gadno odvijaju. Pogledajte ovo!
On pokaza na svežanj novina što su ležale pokraj njegovih nogu.
Naprijed, pogledajte. The New York Times, The Manchester Guardian, La Štampa,
Figaro. Ima ih još.
Iliju je sa svih naslovnih stranica gledalo njegovo vlastito lice, von Tilman se
smiješio u kameru, a između njih stajao je Predsjednik s rukama na njihovim
ramenima. Novinski naslovi bili su ispisani velikim slovima:
VATIKAN PODRŽAVA SVJETSKU KONFERENCIJU UNITAS-A
LOsservatore Romano objavit će članak u kojemu će razjasniti ovu situaciju, reče
Kardinal. Pokušat ćemo ispraviti dojam koji navodi na pogrešno mišljenje, ali šteta
je učinjena. Bojim se da se izjalovio naš pokušaj da se u toj areni čuje i katolički
glas.
To nema nikakva smisla. Bio sam samo jedan od nekoliko desetaka govornika.
Mojemu izlaganju nije bilo nazočno više od jedan posto svih delegata. Osim toga,
snimka mojeg izlaganja je izgubljena - pao sam kao žrtva pogreške u tehnologiji.
347
To me ne čudi, reče on, zgražajući se. Od samog početka do kraja ovaj pothvat je
nalikovao nekoj operi. Pozvani ste tamo samo zato da bi se iskonstruirao površan
medijski događaj. On lupne prstom po svežnju novina.
Iskoristili su nas, reče Ilija.
Da. Toga čovjeka uopće ne zanima kako mi gledamo na stvari. Njemu treba naš
ugled i ništa više, upravo kao što je sumnjao Sveti Otac. On je čitavo vrijeme
sumnjao u sve ovo, ali ja sam ga uvjerio da vas trebamo pustiti u Varšavu. Grdno
sam pogriješio u prosudbi.
Članak u LOsservatoreu Romanu uklonit će nesporazum, zar ne?
Koliko ga ljudi čita?
Ali, zar Sveta Stolica ne može zatražiti ispravak u svjetovnom tisku?
Već smo pokušali. Čitav dan telefoniram naokolo.
Posvemašnji muk. Nitko ne odgovara na pozive. Ja bih to nazvao neuljudnošću.
Nekoliko neodređenih odgovora od nekolicine izdavača. Svjetski novinari, uz
nekoliko iznimaka, ne vole nas i prihvaćaju praktično sve što predstavlja
Predsjednik. On je čovjek ovog trenutka, čovjek godine, a neki kažu i čovjek
stoljeća.
To sam i očekivao. Moja misija ide iz lošega u gore. Eminencijo, možda je vrijeme
da ponovno razmotrimo...
Ne-ne! odgovori mu odlučno Kardinal. Taktički uzmak ne znači poraz. Krajnja
svrha vaše misije nema nikakve veze s ovom propagandom. Mi želimo doprijeti do
duše jednoga jedinog čovjeka.
Zašto je tako teško doprijeti do njega?
Tu dušu okružuje nekoliko ešalona zaštitnih barijera. Kad nije u gomili, tada je sa
svojim prisnim prijateljima; čak i kad je sam, nikad nije sam, jer postoje sile i vlasti
koje ga čuvaju i upravljaju svakim njegovim postupkom. Kad bi mu pristupio
prorok, morao bi nužno najprije prodrijeti kroz njegov strah, a zatim kroz oklope
kojima je neprijatelj okružio ovoga svog slugu.
348
Zovete ga slugom?
Bilo bi ispravnije nazvati ga robom.
Robom. Teško je zamisliti ga kao roba. On je najmoćniji čovjek na svijetu.
Oh, da, bez sumnje. Ali on nije svoj gospodar. Možete biti sigurni da on ništa ne
čini bez duhovne vojske koja štiti svaki njegov potez i onemogućuje svakome da
mu pristupi i dovede ga do Istine.
Mislite li da je opsjednut?
Nisam siguran u to. U ovome trenutku možda nije potpuno opsjednut, ali je
sigurno pod utjecajem đavla.
Može li zaista riječ upozorenja skrenuti takva čovjeka s njegova puta?
U tome je naša jedina nada. Osobito ako je ta riječ izgovorena snagom Duha
Svetoga i ako mnoge duše mole za pobjedu nad neprijateljskim duhovima.
Možemo li se nadati takvoj vojsci saveznika?
Mnogi kontemplativni redovi u svijetu mole za uspjeh vaše misije. Njima se
pridružilo i nekoliko živućih svetaca za koje samo mi znamo. Oni danonoćno poste
i mole za vas - i za njega. Vjerujem da će doći trenutak kad će se Predsjednikovo
srce razotkriti, kad će njegovi nevidljivi tjelohranitelji biti prisiljeni na uzmak i
nakratko razoružani, a vi ćete za to vrijeme morati prikupiti svu svoju hrabrost i
otvoriti svoju nutrinu potpunoj vlasti Duha Svetoga. Tada će vaše riječi, bile one
elokventne ili jednostavne, probiti njegov oklop i pozvati ga da vidi stvarnost
onakvom kakva ona jest. Tada će spoznati da postoji Bog. U jednom trenutku
prosvjetljenja shvatit će u kakvu je tamu upao i kakvu tamu donosi čovječanstvu,
shvatit će da je slobodan izabrati nešto drugo. U tom trenutku vidjet će neizrecivu
Božju ljepotu. Čeznut će za Bogom i vidjet će da Bog čezne za njegovim
povratkom. To će biti njegov trenutak izbora.
Ilijino srce je snažno udaralo.
Još jednom moram vam se suprotstaviti, Eminencijo, promuca on. Što ako sam ja
nesposoban za tu zadaću? Što ako opet padnem na ispitu? Pomislite na
posljedice!
349
Pomislite na posljedice ako ne pokušamo! Kardinal ga pogleda ravno u oči. Primit
ćete milost kako biste mogli izvršiti sve što Bog traži od vas. Ona neće doći od
ljudske snage niti od ljudske mudrosti. Ona će u potpunosti biti dar. Budite
siromašni, sine moj. Prihvatite da ste maleni i Onaj koji je stvorio svijet ispunit će
vas.
Obojica zašutješe. Obojica su zatvorila oči i tiho i usrdno molila.
Ostali su tako nepokretni nekoliko trenutaka, a onda se dogodi nešto neobično.
Na tom mjestu bez zraka vrata vanjske galerije s treskom se zatvoriše i neka
nevidljiva sila ugasi svjetlo lampe. Obojica skočiše na noge. Užasan smrad ispuni
prostoriju.
Oče, upalite žigicu, dahtao je Kardinal. Pokraj svijeće su. Brzo!
Smeten i zaplašen, Ilija se spoticao u mraku tražeći svijeću. Kardinal je glasno i
snažno vikao: Vade retro, Satana! Ipse venena bibas!*
Prostorija se ispuni stravom. Zloba nasrnu na dvojicu svećenika, bubajući
nevidljivim šakama na vrata njihove duše, pokušavajući ući u njih i uzeti ih u svoju
vlast. Užas prostruji Ilijinim tijelom, on osjeti mučninu u želucu i obuze ga
vrtoglavica. Zanjiha se i pade na koljena; pipao je u mraku pokušavajući pronaći
žigice. Tek nadljudskim naporom volje uspio ih je pronaći. Kardinal je nastavio
glasno i zapovjedničkim glasom moliti.
Vade retro, Draco! Crux sacra sit mihi lux!**
Smrad je nestao isto onako brzo kao što je i došao. Ilija užeže svijeću, a zatim se
posrćući uputi prema vratima i otvori ih. Sve je bilo kao i prije, prijeteći tiho,
užasavajuće normalno. U galeriji nije bilo ni daška vjetra.
Dvojica muškaraca sjedoše, teško dišući.
Dakle, reče Kardinal, sotona još uvijek ima pokoji trik u rukavu.
* Odstupi, sotono! Sam ispij vrč s otrovom! ** Odstupi, zmaju! Sveti Križ je moje
svjetlo!
350
Ilija obrisa hladan znoj s čela.
To je bio đavao, reče on drhtavim glasom.
Možda je bio đavao, a možda i jedan od njegovih odvratnih namjesnika.
Što sve ovo znači?
Posve je jasno. Ne sviđamo mu se.
Kardinalova leđa sada su bila uspravljena; nalikovao je nekom iskusnom vojniku
koji je živnuo nakon borbe izbliza s prastarim dušmaninom.
Baš je bilo dobro, reče on. Već sam bio zaboravio kako to izgleda kad uzvratiš
udarac.
Kad uzvratiš udarac?
Prije nego što sam postao biskup, bio sam egzorcist u mojoj biskupiji. Nije bilo baš
ugodno, ali morao sam to raditi. Bio sam sretan kad su me promaknuli i dali mi
beznačajnije poslove. Kako je brzo prošlo tih trideset godina! Dobro je znati da
nisam zaboravio stare molitve. Jeste li vidjeli kako je uzmaknuo?
Tek kad ste mu zadali nekoliko udaraca.
Zbunjuje li vas sve ovo? Sigurno ste se već i ranije s tim susretali?
Jesam, ali na jednoj drugoj razini. Duhovna borba obično uzima oblik koji osjetila
ne mogu detektirati.
Ali, kad se demoni razotkriju, nije baš ugodno, zar ne?
Molio sam zajedno s nekoliko ljudi u Izraelu koji su zatražili pomoć od našeg
samostana. To su bili seljaci koji su podlegli magiji. Posljednjih godina njihov broj
je nešto narastao, najčešće su to mladi ljudi umiješani u okultne radnje.
Postaje sve gore. Gradovi na Zapadu ugošćavaju na stotine kultova koji potajno
izvode svoju magiju. Neki od njih su hrabriji od drugih i s vremenom postaju sve
srčaniji. U Rimu ih ima kao pljeve.
Ilija uzdahnu. Ruke su mu drhtale. Kardinal ga pogleda.
Nemojte biti tako zapanjeni. Pokušao nas je zaplašiti. Ali to je veoma dobar znak.
351
Doista?
On nam govori da sigurno radimo nešto ispravno, kad se već poslužio takvom
municijom. On očajava.
Želio bih da mogu osjećati takvo pouzdanje.
Kardinal ga pljesnu po ruci. Umorni ste, oče. Upravo ste se vratili s jednoga posve
drukčijega bojnog polja. Ono je na više načina još zahtjevnije od ovoga.
Naređujem vam da pođete kući i da se odmorite. Uzmite nekoliko slobodnih dana.
Ostavite apokaliptičnu literaturu koju čitate. Možete nekom kasnijom prilikom
ponovno posegnuti za njom. Setajte na suncu. Slušajte lijepu glazbu. Ispunite svoj
duh svime što je lijepo, kao što nam kaže sv. Pavao. A sada se popnimo gore i
nadišimo se svježeg zraka.
Mogu li vam postaviti još jedno pitanje prije nego što odemo odavde? Zašto je
potrebno da se i dalje ovako sastajemo? Zašto se i dalje pretvaramo da smo
vrtlari?
Moj nepouzdani činovnik je otišao, ali još uvijek ima mnogo toga što nije jasno.
Uklanjanje jednoga beznačajnog pojedinca iz Vatikana ne rješava sve probleme.
Možda ima još takvih.
Zar ovo ne stavlja svakoga pod znak sumnje? Kako Kurija može ispravno
funkcionirati u takvu slučaju?
To rezultira stanovitim teškoćama. Naravno, postoji opasnost da se pojavi
paranoja, no u isto vrijeme moramo biti vrlo oprezni. Više nije razumno
pretpostaviti da su svi lojalni.
A što je s kardinalom Vettoreom?
Ah, da, kardinal Vettore.
Sto ćemo s njim? poticao ga je Ilija.
To je težak slučaj, odgovori Kardinal. Ne postoji objektivan dokaz da je učinio
nešto što ne valja. Sveti Otac je razgovarao s njim u četiri oka i Vettore sve
opovrgava.
Onda je njegova riječ protiv moje.
Upravo tako.
Da li mu Sveti Otac vjeruje?
Ne. Vjeruje vama. Ja vam također vjerujem.
Zašto onda nije uklonjen iz službe?
352
To nije tako jednostavno.
Oprostite mi, Eminencijo, ali to se čini prilično jednostavno.
Ne shvaćate. Na svoj način on je snažna osobnost. Ništa otvoreno nije rekao ni
učinio protiv pologa Vjere niti protiv Svetog Oca. Ovaj čas imamo toliko unutarnjih
i vanjskih neprijatelja. Brz otpust čovjeka koji se općenito smatra lojalnim samo bi
povećao zbrku na mnogim stranama. Još više od toga, to bi potkopalo povjerenje
kod mnogih dobrih ljudi koji se dive kardinalu Vettoreu i smatraju da je on
papabile.
Onda, što da se radi?
S obzirom na okolnosti, Sveti Otac čini ono što je najmudrije. Obzirno, ali vrlo
odlučno skrenuo je Vettoreovu pozornost u drugom pravcu. Povjerio mu je jedan
uzvišen projekt koji će ga svakako zaokupiti, ali će istodobno od njega tražiti dokaz
da zastupa pravovjerje. To je test koji kardinal ne može izbjeći, a da istodobno ne
odbaci svoj javni imidž. Uskoro treba otputovati na Daleki istok i ispitati teren,
procijeniti stanje Crkve u Kini i Vijetnamu. Sljedeće dvije godine neće imati
vremena ni za što drugo. Papa ga je velikodušno oslobodio uobičajenih dužnosti
njegove službe, zamijenivši ga, dakako privremeno, čovjekom u čiju lojalnost ne
sumnjamo.
To je dosjetljivo.
To je najbolje što možemo učiniti. Brzo otpuštanje samo bi potvrdilo
rasprostranjeni dojam da je Papa tvrdolinijaš koji Crkvu želi vratiti na njene
pretkoncilske pozicije, da je samodržac koji ne podržava ljude iz svoje najbliže
okoline i koji sluša anonimne optužbe koje nisu potkrijepljene dokazima.
Ja zacijelo nisam anoniman. Bude li potrebno, posvjedočit ću pred crkvenim
sudom o onome što sam vidio na Capriju.
I tako upropastiti svaku nadu za uspjeh vaše vlastite i jedinstvene misije. Ne,
nakon što ste provaljeni, kako se to kaže u špijunskim romanima, izgubili bismo
previše nastojeći dobiti malo.
353
Shvaćam.
Ovo nisu laka vremena, oče Ilija. Čovjeku je potrebna Solomonova mudrost ako
želi pregrmiti i samo jedan običan dan ovdje. Mnogo ovisi o tome hoćemo li
sačuvati naš razbor.
Ilija je prstom prelazio preko slova Severina imena.
Znam o čemu mislite, reče Kardinal. Mislite da bismo se trebali zaputi ravno u
Koloseum i kazati stražarima da na nas puste lavove.
Ilija je šutio.
Herojsko mučeništvo je brzo, jednostavno i donosi slavu, zar ne? Krv spire sve
nejasnoće. Smrt prekida nepodnošljivu napetost. Vi biste željeli da ispletemo
konop i da istjeramo trgovce iz Hrama i da zatim pođemo na križ. Jesam li u
pravu?
Je li to tako pogrešno? Nije li nam i sam naš Spasitelj pokazao taj primjer?
Jest. A ja vam kažem da mi zaista idemo na križ. Ali, mi nemamo pravo požurivati
taj dan. Moramo raditi dok još ima svjetla. Moramo učvrstiti ono što je još
preostalo. To je dugo mučeništvo u osamljenosti. Ono je najteže od svih.
Dvojica muškaraca pogledaše se bez riječi. Zatim, kao po dogovoru, ustadoše i
odoše svaki svojim putem.
* * *
Ilija je postupio kako mu je Kardinal rekao. Akademska je godina završila tjedan
dana nakon njegova susreta s dračom u katakombama. Ispravljao je studentske
radove i ispitivao studente, svjesno je izbjegavao apokaliptičku literaturu i
svakodnevno šetao po malenom vrtu iza kolegija. Također je pročitao roman što
ga je pred mnogo godina bio sebi obećao pročitati, Manzonijev / Promessi Sposi -
Zaručnici. Roman je opisivao borbu između svjetla i tame i pisac se pobrinuo
dovesti svoje likove do ruba potpunog beznađa, da bi ih naposljetku spasio po
zagovoru nekog sveca. Kao u bilo kojem romantičnom katoličkom romanu iz
devetnaestog stoljeća, ta je borba bila nemilosrdna i prepuna groznih
354
obrata i preokreta, ali nije bila otrovana egzistencijalnom mučninom kojom zrače
romani dvadesetog stoljeća. Na kraju priče, kobni događaji vratili su se božanskom
redu, a bila je tu još jedna nagrada - spektakularno obraćenje. Činila mu se
pomalo nategnuta dok s ponešto gorčine nije shvatio da ni njegov susret sa
Smokrevom na neki perverzan način nije bio ništa manje čudo. Bez sveca, pomisli
u sebi.
S odmicanjem kasnog proljeća i nadolaskom ranog ljeta crpio je snagu iz molitve
koja je istodobno bila i ozbiljna i okrepljujuća. Tjeskoba koja ga je ranije mučila
postupno je nestajala, a lik Anne Benedetti prestao ga je salijetati. Trajan osjećaj
usamljenosti prihvatio je kao dar, kao ranu koju je Gospodin dopustio da bude
otvorena, izložena iscjelitelj-skoj moći svjetla. Radosno ju je podnosio i prinio ju je
kao žrtvu za Annu, kao žrtvu u očekivanju onoga budućeg trenutka kad će biti
pozvan da Predsjedniku kaže istinu. Primio ju je također kao žrtvu za dušu grofa
Smokreva - i za Pavvela.
Neki instinkt ga je sprječavao da otvori limenu kutijicu i pogleda što je unutra -
bilo je to izvanredno vježbanje u samoobuzdavanju. Da je pokušao to sebi
objasniti, bio bi rekao da čeka pravi trenutak. Želio je pročitati tu građu kad mu se
ponovno vrati mir i kad više ništa ne bude remetilo njegovu pozornost. Tada i
samo tada upoznat će dušu čovjeka koji je bio njegov prijatelj.
To proljeće u Italiji bilo je jedno od najljepših. Vrućina nije bila žestoka i nebo je
dan za danom bilo svijetloplave boje, poput mramora išarano visokim tankim
oblacima. Posvuda po gradu osjećao se miris cvijeća i činilo se da je čak i
automobilski promet prestao biti bjesomučan. Bilo je manje turista nego što je
uobičajeno pa je čovjek mogao lunjati kroz umjetničke galerije i u miru moliti u
crkvama, neometan od bučne svjetine.
Jednoga nedjeljnog poslijepodneva izvadio je limenu kutiju iz svoga ormarića i
držao je u rukama. Osjećao se bezbrižno kao malokad do tada. Tog jutra je služio
misu za
355
Pawela i nakon svete pričesti osjećao je toplinu u grudima, zagrljaj ljubavi koji je
bio u isti mah vedar i strastven. Osjetio je silno oduševljenje, kao da se na
trenutak razmaknula zavjesa koja je odvajala ljudsko od božanskoga, ona crta
podjele i jedinstva što nezaustavljivo prolazi kroz središte srca. Shvatio je da se
ispunilo vrijeme.
On se zaputi u park u blizini vatikanskih vrtova i sjede na travu ispod jednog
čempresa. Mirisao je prekrasno. Sunce je bacalo zlatne zrake na ukrasne grmove.
Preplašene ptičice nadmetale su se u nastojanju da privuku njegovu pozornost, no
njihovo mnogoglasje iščeznu iz njegove svijesti dok je otvarao izlizani i zahrđali
poklopac.
Hladna kiša udarala je o izlog knjižare. Zazvoni zvonce nad vratima. Udaljena
pucnjava pušaka probijala je olovno nebo grozom.
13. rujna 1942. Najdraža,
događaji se brzo redaju jedan za drugim. Imam gosta koji neće ostati jako dugo.
Nadam se da će uskoro otići. Ne samo što je moj položaj sada postao nesiguran,
nego me on stavlja u opasnost jedne druge vrste. Lice je tvoje. Bojim ga se...
Ilija je odmah shvatio o kome je riječ. On pažljivo odmota list papira što je ležao
ispod prvoga:
Poljubljen lahorom, plamenac na lađi jedva se miče Voda nježno podiže njezine
blistave grudi; Tako se djevojke koje su prisegle vjernosti, sanjareći blaženo,
Bude, uzdišu, a zatim hitro ponovno tonu u san. (Adam Mickiewicz, Krimski
soneti)
5. listopada 1942. Najdraža moja Elzbieta,
zašto mi je tako teško pisati ti večeras? Je li to zbog toga što gost postupno
preuzima tvoje mjesto, što preuzima tvoj lik? Zaspao je u potkrovlju.
356
Pucnjava pušaka je utišala. Zidni sat tiktaka na zidu pokraj poprsja Paderewskog.
Moj pisaći stol postao je jedini krajolik koji vidim. Nad mojom glavom leži
neobična prisutnost, živa žeravica na krevetu od starih novina. Zašto mi je stavljen
u ruke? Kakva je to ludost opteretiti me djetetom! Mene među svim ljudima...
Čovjekom koji je nesposoban za ljubav, mučenog introvertiranom i nadasve
osjetljivom naravi?
Ne usudim se upotrijebiti riječ ljubav. To je riječ koja skriva naše sebično traženje
olakšanja zbog samoće. Ne vjerujem vlastitom srcu. Ali, zašto su u mome srcu
osjećaji koje sam nekada imao - i koje i sada imam - prema tebi? Gorim od čežnje
za koju nisam znao da postoji, ali to nije poriv tjelesne naravi.
Osjećam da nestaješ s noćnim vjetrom. Kad bih mogao, potrčao bih za tobom na
ulicu. Bi li trčao prema ili od - ne znam što je posrijedi. Čeznem za jurnjavom kroz
noć dok se ova bol u meni potpuno ne istroši. Trčao bih poput vjetra kad ne bi bilo
sigurno da će njemački metak isti čas okončati moju luckastu pjesničku romansu.
Oh, Bože, ne dopusti da ponovno postanem neuredan mladić kao što sam nekada
bio. Sabrat ću se. Ako si tamo, drži me u svom namčju. Ako si onakva kakvom se
pokazuješ, reci mi da me moja osjetila ne varaju. Ako je ljepota sveta, kako nas
ona može izdati? Ali, što je ljepota?
Ponestalo mi je riječi. Prvi put otkako smo se upoznali imam ti manje toga reći
nego što to prostor i vrijeme omogućuju. Ljubav? Grci su je nazivali exousia, izdisaj
bivstva. Čitavo moje biće zove te sada, dođi brzo, dođi brzo k Pawelu. Tonem.
Trijumfalno odjekuje zvuk trublje; zatim, dižući se uvis Iz žubora, jašuć na mokrim
grebenima, Poput jurišnika pod razvaljenim zidinama, Duh uništenja, šepireć se,
hoda prema lađi. (Adam Mickievvicz, Krimski soneti)
357
*
Varšava, 11. veljače 1943. Najdraža moja Elzbieta,
noć je. Nemamo dovoljno hrane. Gore, u potkrovlju, tvoj mali brat spava pod
strehom, skriven od naših neprijatelja. Ne smije pasti u njihove ruke. Ne bih
mogao podnijeti još jedan gubitak.
Gotovo je sigurno da su te zauvijek odveli. Nisi me upoznala, ali ja sam upoznao
tebe. Pogledala si me. Bio je to pogled koji te vjerojatno ništa nije koštao i koji si
odmah zaboravila, ali on je ipak moje najveće bogatstvo. Zatim su te uhitili i
možda ubili. Volio bih da sam imao dovoljno hrabrosti da te vidim one večeri
poslije tvoga koncerta. Tvoj pristup Rahmanjinovoj partituri rekao mi je o tebi više
nego da sam ti se godinu dana udvarao. Bez sumnje ćeš pomisliti da sam budala
kad ti ovako pišem, ali možda možeš ovo pročitati iz raja. Zamolit ću mog anđela
čuvara da načini kopiju i da ti je pokaže.
Kada sam te ugledao i kad mi je pogled na tebe ranio srce, prvi put u svom životu
shvatio sam da ljubav čezne za ispunjenjem u osobi drugoga. Ne mislim samo na
susret tijela, muškarca i žene, već više na sjedinjenje dviju duša. Gdje nema te
čežnje, ljubav brzo umire. Čak i svećenici i redovnice poznaju tu čežnju, iako su oni
izabrali Ljubljenoga koji im stostruko uzvraća zagrljajima. Ali, u svim slučajevima,
ljubav postoji samo kao slobodno darovan dar. Nisi me upoznala i zato je bilo
nemoguće da ovo pitanje iskrsne među nama. Mogućnost da mi podariš svoju
ljubav bila je samo jedan od bezbrojnih ulaza koji su bili otvoreni pred osobom
kao što si ti. Na kraju, umjesto nas odlučio je neprijatelj.
Reci mi koje ime da dam ovom polju tajnovite komunikacije za koje nisam ni znao
da postoji. Pitam se kako da ga nazovem: Duhovnost neuzvraćene ljubavi? Ne - to
zvuči previše teološki. Možda Put skrivene ljubavi? Nešto nije posve točno u ovom
imenu. Ili, možda, Dar? Da, to mi više odgovara.
Poslat ću ti ovo sada na uobičajeno mjesto. Možda dođe vrijeme kad će anđeo
uručiti limenu kutiju koja se nalazi na dnu ladice moga pisaćeg stola. Prepuna je
naših pisama.
358
Hoćeš li se jednoga dana, kad završi rat, pojaviti na vratima dućana i učiniti da mi
srce jednostavno prestane kucati? Ako tako odlučiš, pošalji mi na vrijeme poruku,
Elzbi-eta, sestro moja, ljubavi moja.
*
Dragi moj domaćine,
stranac i putnik namjernik pronašli su boravište u tvom šatoru. Udovica i siroče se
raduju. Anđeli podvriskuju od veselja.
S poštovanjem,
D. Schäfer, Varšava, veljača 1943.
*
1. ožujka 1943. Dar:
on spava na podu od debelih dasaka i ispušta uzdahe koji su duboki i stari kao što
je duboko i staro čovječanstvo. On traži istinu. Kako se moglo dogoditi da ga
mnogi ne požele uzdići na položaj božanstva. On je izvanredan dječak, ali nije
ništa bliže tome da bude bog od grofa Smokreva. On je ljudsko biće koje traži
izvorno jedinstvo, sliku i priliku Onoga koji nas je stvorio.
Čovjek mora sačuvati budnost srca koja je dio potpunog predanja. Takav dar nije
moguć bez molitve, jer čovjek sam od sebe nije sposoban ovladati težnjom za
jedinstvom i potpunošću. Doista, vjerujem da nam nije dano da budemo
gospodari samima sebi. Ako kod ženidbe troje čini jedinstvo - mlada, mladoženja i
Stvoritelj, onda to znači da tako mora biti i u prijateljstvu. Prijatelju ili ti što ljubiš,
pokraj vrata tvoga srca mora stajati stražar, a taj stražar je Istina. Ako se ne budeš
obazirao na njegova upozorenja, tada moraš sa sigurnošću znati da biraš. Samo ti
si odgovoran za ono što se mora zbiti: smrt Ljubavi.
*
Starac Ivan nije skidao svoje preneražene i uplašene oči s lica zanijemjelog
imperatora; najednom skoči, okrenu se i prigušenim glasom vikne: Dječice,
Antikrist!
(Iz knjige Vladimira Solovljeva Rat, napredak i kraj povijesti)
359
Varšava, 7. ožujka 1943.
Elzbieta, sestro moja, ljubavi moja,
David Schäfer uči me mnogim stvarima. Naučio sam da me moj razum može
prevariti. Ima već dugo kako sam to uočio kod sebe, ali to mi se nikad nije tako
jasno razotkrilo. Projicirao sam na njega sliku ideala kako ga ja zamišljam. On je
vrlo dobra duša, ali nije ikona koju sam stvorio u srcu. Kako nas naša osjetila mogu
obmanuti! To je veliko iznenađenje za mene.
On mi je pokazao da u meni postoji sjeme oca. Oh, da, veoma malenog oca,
sirotog malenog čovjeka koji ne zna što znači biti otac. Pa ipak, u meni je iskrena
ljubav koja čezne za konačnim dobrom onih koji su voljeni - da, to ide čak dotle da
mi se čini da bih za to sve žrtvovao. To je također veliko iznenađenje za mene.
*
Da bi postigao zadovoljenje u svemu, Ne želi da ga posjeduješ ni u čemu. Da bi
spoznao sve, Ne želi spoznati ništa. Da bi postao sve, Želi postati ništa. Da bi
postao ono što nisi, Moraš krenuti putem kojim nisi krenuo. (Sv. Ivan od Križa,
Uspon na goru Karmel)
*
Pariz, 1931. Cher Paul,
ne smiješ očajavati nad umjetničkom scenom. Nitko ne želi tvoje slike, kažeš? Ah,
u tvom je pismu toliko bola. Jao, siroti samotniče! Siroti prognanice! Pokušao si
naslikati Nebo i Pakao i misliš da nisi uspio? Kažeš da je tvoje Nebo nalik
Versaillesu i da tvoj Pakao sliči Gare St. Lazareu? Shvaćam tvoju tjeskobu. U njoj
sam i sam živio šezdeset godina i sada znam da je nikada neću napustiti.
Uostalom, ja to i ne želim.
Jesi li čitao Peguvja? Silan je! Poslušaj ovo iz njegovih Lettres et Entretiens. Piše o
Danteovoj Božanskoj komediji:
360
Nigdje tijekom ovoga velikoga i dugačkog hodočašća pisac se ne pokazuje kao
povjesničar ili geograf Neba i Zemlje, kao posjetitelj, nadzornik ili turist - kao
grandiozni turist, možda, ali ipak turist. Pjesnik se nigdje ne pokazuje kao netko
tko putuje, pompozno možda, ali tko ipak putuje. Nigdje se ne pojavljuje uz aut-
liniju kako bi motrio što se događa ispred njega, jer ono što se događa ispred
njega jest on sam - to jest, to se tiče njegove osude ili njegova spasenja.
On nikad ne stoji na pločniku kako bi motrio grešnike što prolaze njime, jer su
grešnici on sam. To neizmjerno mnoštvo je ono što je on sam u sebi, a ne nešto
izvan njega. Čitava zadaća sastoji se u ispravnoj orijentaciji čovječanstva koje stoji
licem u lice okrenuto prema Posljednjem Sudu.
Paul, mi smo već na Posljednjem Sudu, iako nam se čini da još nismo. Drži se
područja koje ti je dano. Ne pokušavaj se boriti na drugim frontama. Ako napustiš
onu frontu koja ti je dana, ma koliko ona bila malena, rat može biti izgubljen.
Nemoj da ti se dogodi da premlad budeš uspješan čovjek. Pođi u pustinju bez
prtljage. Siromaštvo i tišina prirodno su stanište istine.
Amities
G. Rouault.
*
Varšava, 2. studenoga 1942., Dušni dan.
Noćas sam u snu čuo riječi. Bile su poput odlomljenih komada što poput golemih
kristala padaju iz ledenih oblaka koji pokrivaju nebo, svaka pahuljica poput
galaksije koja pada okrećući se oko svoje osi. Spajaju se u svemiru i oblikuju
misao.
A ovo je ta misao: Umjetnik, koji je majstor forme, u opasnosti je kad zaboravi da
je siromašan, kad počne misliti da je gospodar nevidljive stvarnosti koju
predstavlja ovo blijedo piskaralo.
Kanim napisati dramu o tome. Stavit ću ovu misao u usta Andreja Rubljova.
361
*
Zakopane, 15. kolovoza 1919. Pawele,
moj dragi unučicu. Kako si danas bio hrabar! Dok smo silazili u špilju zmaja
VVroga, drhtao sam. Da, čak se i odrasli ponekad boje, ali postupno naučimo da
strah možemo nadvladati hrabrošću. Jesi li i ti drhtao? Obojica smo bili hrabri, zar
ne?
Rekao si mi: Zašto nismo vidjeli zmaja? Odgovorio sam ti: Zato što je pobjegao kad
smo mi došli.
Zašto je pobjegao? upitao si. Zato što se on nas boji!
Nemoj nikad zaboraviti što smo danas naučili. Uvijek se sjeti toga.
Ne boj se, Pawele. Tako ćeš se najbolje narugati zmaju. Dajem ti ovu medaljicu
Majke Božje Čestohovske kao spomen na našu pobjedu.
Poljubac,
tvoj Ja-Ja.
*
U kutiji je bilo još pisama i raznih fragmenata. Ilija je čitao sve dok sunce nije
potonulo iza kupole crkve Svetoga Petra. Digao se sav ukočen i vratio se u svoju
ćeliju. Stavio je kutiju na policu u svojoj sobici. Poklonio se ikoni svetoga Mihaela
iz Apokalipse, pristupio joj i poljubio je. Između stranica Biblije izvadio je zgužvani
komad požutjelog papira, papira stoje sadržavao poruku koju je pročitao bezbroj
puta. U ladici svoga pisaćeg stola pronašao je srebrni medaljon na kojemu je bila
ucrtana ikona Majke Božje i poljska riječ Madrošć - mudrost.
Zatim je uzeo medaljon i onaj požutjeli papir i spustio se dolje u kapelu. Ondje je,
ispred gorućeg svjetla, po tisućiti put pročitao posljednje riječi Pawela
Tarnowskog koje je napisao dok su ga odvodili u Ošwiecim.
362
Davide, sine moj i prijatelju moj,
nikada nisam toliko želio živjeti kao sada. Umjesto tebe, spuštam se u tamu.
Dajem ti svoj život. Tvoj lik živi u meni poput ikone. To je moja radost. Konačno se
spuštam u san, ali moje srce je budno.
Pawel.
363
XV.
Rim
Ljeto te godine bilo je nenadmašno. Blistavo svjetlo, blaga toplota, povjetarac što
je s Tirenskog mora puhao prema gradu, prodavači voća i cvijeća koji su gurali
svoja kolica s obiljem, sve je to činilo urotu takve ljepote da bi Čak i oni koji se
prepuštaju mračnim mislima odbacili svoj pesimizam.
Ilija nije bio iznimka. Osjećao je spokoj u duši i njegovo tjelesno zdravlje se
popravilo. Dugo i svakodnevno šetao je dijelovima grada koje je bolje poznavao i
često je odlazio u crkvu Svetoga Petra da bi se pomolio na grobu ribara iz Galileje.
Za Ribara ovog naraštaja, međutim, stvari nisu išle tako dobro.
Svjetovni tisak bio je prepun spekulacija o sadašnjem papi, kako ga je nazivao.
Jedva je uspijevao održati minimum profesionalnog odnosa; ispod vanjskog
premaza brižljivo odabranih riječi uvodnika i vijesti krio se sve veći prezir prema
nepristupačnom i ostarjelom Papi. Svjetovni tisak je objavio da se šire glasine
prema kojima se Papa sprema povući. Prema pouzdanim izvorima u Vatikanu,
govorili su, on je počeo gubiti neke od svojih umnih sposobnosti. Treba li čovjeku
u takvu stanju, bilo kojemu čovjeku, ma koliko velik on nekada bio, dopustiti da i
dalje obavlja tako važnu službu? Već je odavno prešao dobnu granicu kad biskupi
odlaze u mirovinu i nije li rimskom biskupu razumno savjetovati kako bi bilo dobro
da se u novoj crkvi (s malim slovom c) pokorava istim onim zakonima što ih je
364
nametnuo svojoj braći biskupima. Mnogi dobri upravitelji bili su uklonjeni iz
aktivne službe nakon što su prešli sedamdeset pet godina; bilo je očito da su
otpušteni po prijekom postupku zahvaljujući čisto tehničkoj primjeni kanonskog
prava jednostavno zato što se nisu slagali baš sa svakim Papinim mišljenjem. Nije
li on posljednji izdanak vrste koja izumire, samodržac koji vlada na starinski način i
koji više nije sposoban podupirati napredak za koji je dobio mandat od koncilskih
otaca?
Liberalni katolički tisak nije bio ništa bolji. Zapravo, on je prednjačio u kritikama.
Sto je još neobičnije, krivovjerni katolički časopisi doimali su se sve umjerenijima.
Zastupali su jednako razorne stavove kao i ranije, no izražavali su se profinjenije i
nijansiranije nego što je to bilo uobičajeno za njih. Postali su uzor obuzdavanja.
Broj njihovih pretplatnika neprekidno je rastao. Ljudi su ih počeli doživljavati kao
nove umjerenjake; na isti način, pravi umjerenjaci sada su bili smatrani
ultrakonzervativcima, a konzervativci su bili smatrani sociopatima.
Tijekom prethodnog desetljeća nekoliko uravnoteženijih katoličkih časopisa prešlo
je u ruke novih urednika. Biskupi, uplašeni agresivnošću disidenata u svojim
biskupijama i još više zaplašeni da će biti osuđeni zbog zastupanja pred-koncilskih
stavova, činili su ustupke. Jedan za drugim, predavali su katolička glasila
simpatičnim urednicima koji su jasno artikulirali svoja stajališta, ali su se vrpoljili
na sam pojam Rimokatoličke crkve, nastojeći to prikriti.
Nakon odlaska s brda Karmel Ilija je osobito pozorno pratio pisanje američkog
tjednika The Catholic Times. Njegov glavni urednik, stanoviti otac Smith, rodom iz
Idahoa, bio je otpušten bez opravdana razloga. Otpušten je samo uz obrazloženje
da se nije sposoban prilagoditi postkoncil-skom vremenu. Smith je o tome napisao
pismo Iliji. Bio je to čovjek neobične pronicavosti. Nije bio ni konzervativac ni
liberal - prezirao je te političke termine. Vodio je svoj časopis kroz minsko polje
sjevernoameričke crkvene politike znatnom živošću, čovjek bi čak rekao svetošću.
Plovio
365
je vođen svjetlom prvih crkvenih otaca, Drugoga vatikanskog koncila i Papinim
enciklikama. Podjednako je izbjegavao i ogorčenost i ravnodušnost. Smatrali su ga
jednim od najtrjeznijih glasova u suvremenoj Crkvi. Uz to je bio i savjestan
svećenik i osim ljubavi prema Kristu, nadasve je cijenio poslušnost. Vjerovao je da
su poslušnost i iskrena ljubav neodvojive.
Nakon što je njegov redovnički poglavar od njega zatražio da angažira određene
kolumniste, novinare za koje je Smith znao da su zaraženi modernizmom, on je to
odbio, navodeći kao razlog činjenicu da mu je nadbiskup njegova grada, čovjek
koji je i sam posjedovao i izdavao neku novinu, dao potpunu uredničku slobodu.
Njegov poglavar je ustra-jao u svom zahtjevu, podsjećajući Smitha na zavjet
poslušnosti i ističući da odbijanje da se pokori nije dolično vjernom svećeniku.
Tako se taj svećenik našao u položaju da se ne može odlučiti kome bi trebao biti
poslušan. Zamolio je Iliju za savjet. S molbom se obratio i nadbiskupu i nadbiskup
se složio s njim. Nadbiskup je, međutim, zamolio oca Smitha da učini neke manje
ustupke kako bi se sačuvalo jedinstvo stada. Bi li bio tako ljubazan i dopustio da se
među njegove novinare uvrste najmanje sablažnjivi disidenti? To bi bio pohvalan
znak kritičarima u njegovoj biskupiji da pravovjerje nije autoritarno, da ono
proizlazi iz ljubavi i da nikada ne zatvara vrata raspravi. Dodao je da je i on osobno
kao mlad kapelan propatio pod autokratskim župnicima, pa i još ranije dok je bio u
sjemeništu - dakle, ne bi sada trebalo opisivati zloupotrebe zbog kojih je propatio
pod starim sustavom! Nova Crkva mora uvijek biti otvorena dijalogu, in-zistirao je,
i mora se vidjeti da je on, nadbiskup, dobrohotan pastir kome su na srcu interesi
čitava njegova stada, neovisno o nesporazumima koji u njemu vladaju.
Smith, razdrt, iscrpljen i prisiljen od nadbiskupova ureda za odnose s javnošću da
donese brzu odluku, konačno je pristao. Ilijin odgovor, u kojemu ga je poticao da
ostane čvrst i da se, bude li potrebno, obrati višem crkvenom sudu, sti-
366
gao je prekasno. Svećenik, koji je odlučio izvući najbolje iz loše situacije, zaključio
je da je jedan nepouzdan kolumnist manje zlo od časopisa prepunog nepouzdanih
kolumnista. Tijekom naredne godine postupno je sve više gubio autoritet. Bio je
obziran čovjek i perfekcionist. Njegov živčani sustav nije više bio onakav kakav je
bio nekada. Nedostajao mu je talent za otkrivanje podmuklijih oblika
manipulacije. Malo po malo, prepuštao je prostor novoformiranom uredničkom
vijeću, sastavljenom uglavnom od pouzdanih ljudi. Ispočetka se to nije doimalo
opasnim. Nakon što je nadbiskup u uredničko vijeće imenovao predstavnika
biskupijskog ureda za odnose s javnošću, jednu redovnicu koja je nedavno
doktorirala teologiju, nije imao nikakva prigovora; nije želio da se o njemu misli
kao o mužjaku koji je zaposjeo određeni teritorij i koji se poput grabežljivca bori za
moć. Međutim, sestra je bila snažna osoba i imala je svoje planove. Smith je bio
obeshrabren, a zatim utučen. Nadbiskup mu je savjetovao da ode tri mjeseca na
odmor i on je to prihvatio.
Čovjek koji ga je privremeno zamijenio bio je vrlo sposoban i imao je savršene
kvalifikacije. Bio je štićenik kardinala nadbiskupa jedne veće nadbiskupije i prisan
prijatelj Smithova nadbiskupa. Dvojica prelata bili su zajedno u sjemeništu i
premda se nisu uvijek slagali u crkvenim stvarima, jednako su mislili o potrebi
očuvanja jedinstva kao najvećoj vrijednosti. Njegova privremena zamjena bio je
darovit novinar i urednik. Osim toga, bio je spretan diplomat i nikada nije gubio
živce. Uspinjao se u ešalonima tajništva nacionalne biskupske konferencije i
trenutačno je bio šef njihova ureda za odnose s javnošću. Znao je kako treba
postupati s neprogresivnim biskupima i ublažiti njihove strahove. Rekao je mnogo
umjerenih stvari. Nikad nije izrekao ni napisao ni jednu riječ koja bi mogla unijeti
podjele. Pokazao se sposobnim posrednikom u pregovorima među biskupima i svi
oni držali su ga miriteljem.
Nije prošlo ni mjesec dana, a on je već umirio jednog od manje popularnih
pravovjernih kolumnista i doveo još jed-
367
nog disidenta koji, naravno, nije bio raspaljiv, ali je bio čovjek koji je mogao
proširiti pristup časopisa mnogim složenim problemima s kojima se suočavala
suvremena Crkva. Mjesec dana kasnije drugi pravovjerni kolumnist je nestao iz
časopisa.
Tada je već Smith počeo shvaćati što se zapravo dogodilo. Odmor je provodio u
benediktinskom samostanu u pustinji jugozapadnog dijela Sjedinjenih Američkih
Država. Odatle je uputio prosvjedno pismo svome nadbiskupu. Nadbiskup mu je
odgovorio da bi, premda nije posve u miru s obzirom na smjer kojim je krenulo
novo uredničko vijeće, bilo neprikladno da on koristi svoj biskupski položaj i upliće
se u sve to. Privremeni urednik samo se privikava na posao, objasnio je, i časopis
će postupno pronaći ravnotežu. Otac Smith mora pružiti priliku tom čovjeku.
Privremenog urednika drže vrlo dobrim administratorom i istaknutim teologom.
Sestra X također vrlo vješto onemogućuje ekstremnijim pobunjenicima da dođu
do izražaja u časopisu. Između ovo dvoje oni upravljaju časopisom prema centru.
Delegiranje vlasti nije jednostavna stvar, a poslije svega, ovo je vrijeme laika.
U takvim okolnostima Smith je shvatio kako dobrodušnost ne izaziva uvijek
povoljne posljedice. Učinio je nešto nerazborito. Napisao je ljutit odgovor koji nije
bilo moguće očekivati od tako obzirna čovjeka. Istaknuo je da nadbiskup nije
poslušao svoj vlastiti savjet. Nije ga podržao u njegovoj borbi s njegovim
redovničkim poglavarom. On se zapravo umiješao. Osim toga, časopis je oduvijek
bio vođen prema centru - prema istinskom centru - sve dok nadzor nad njim nije
preuzela nova uprava. Zar nadbiskup ne shvaća da je pristup sadašnjega
uredničkog vijeća napravio duhovnu štetu? Zar nadbiskup ne uviđa da postupa
sad po jednim, sad po drugim pravilima? Možda se nadbiskup potajno slaže s
disidentima. Možda Njegova Ekscelencija koristi laike kao oruđe pobune i ne
shvaća da mu se ono otelo kontroli. Osjeća se izdanim, napisao je, a nadbiskup
nije odigrao baš beznačajnu ulogu u toj izdaji. Potpisao je pismo i hitno ga poslao.
368
Tjedan dana kasnije svećenik je od svoga redovničkog poglavara primio instrukcije
uz koje je spojnicom bila prikačena potvrda o primitku iz nadbiskupova ureda u
kojoj ga obavještavaju da mora odmah otići u Kaliforniju u Aquariusov centar za
duhovnu paradigmu gdje će se duže vrijeme odmarati i obnoviti svoj duh. Više
puta je pročitao ovo naređenje. Aquinas? Ne, Aquarius! Svećeniku je bilo poznato
da je taj centar ustanovljen za rehabilitaciju uznemirenih svećenika koji se nisu
prilagodili duhu Drugoga vatikanskog koncila. Nekoliko godina ranije tamo je
dospio jedan njegov prijatelj koji je za vrijeme svoga zatočeništva bio potican da
opiše svoje najsramotnije seksualne fantazije tijekom skupne terapije. Redovnica
odjevena samo u crni triko, kojoj je o vratu visio medaljon sa srebrnom božicom
mjeseca, pomagala je tijekom sesije. Kad joj je on rekao da nema nikakvih
sramotnih seksualnih fantazija te da zapravo nikada nije imao ni najmanju
potrebu zabavljati se s bilo kakvom vrstom seksualnih fantazija, budući da takve
fantazije Krist i crkveno učiteljstvo izričito zabranjuju, ona ga je sažalno pogledala.
Nije mu vjerovala.
Ipak volim popiti malo viskija, pokušao joj se plaho ispričati. Možda čak i malo više
nego što je potrebno.
Smithov prijatelj je nekako uspio pregrmjeti sve to, ali samo zato da, da tako
kažemo, prođe na ispitu. Nadao se da će uskoro, što je prije moguće, biti vraćen u
svoju biskupiju. Više neće biti disfunkcionalan pa će ostatak svoga života moći
proživjeti mirno - vrlo mirno, služeći siromasima u nekoj župi u gradu. Nakon što
se upoznao s terapijom koja se zvala kristo-kundalini joga, koja mu je trebala
pomoći da stupi u dodir sa zmijskim duhom što se omotao oko baze njegove
kralježnice, nije se obazirao na instinktivne strahove. Bio je poslušan kao janje, ali
je počeo osjećati kako mu dušu sve više ispunjava tama i izgubio je potrebu za
molitvom. Kad je napokon primijetio odvratnost prema misi, koju nikad ranije nije
doživio, još više se zbunio i pitao se da li zaista nešto nije u redu s njegovim
duhom, nešto zbog čega bi se morao podvrgnuti intenzivnijoj terapiji.
369
Nakon toga uključio se u sve programe. Jedne večeri njemu i njegovim kolegama
svećenicima bilo je naređeno da poskakuju oko lomače odjeveni tek u kupaće
gaćice, dok su im na glavama bili pričvršćeni jelenji rogovi. Bili su poticani da se
prepuste atavističkim krikovima koji su dolazili sa samoga dna njihove kralježnice.
Smithov prijatelj bio je suzdržan. Kad je vidio da njegova braća svećenici muču i
riču pod zvijezdama, nešto se prelomilo u njemu. Strgnuo je rogove s glave, otišao
u svoju sobu, spakirao putnu torbu i tri sata šetao kroz noć pustinjom do najbliže
autobusne postaje. Otišao je kući svojim roditeljima, spavao dvadeset i četiri sata,
ispio nekoliko boca viskija jednu za drugom, a kad mu se glava razbistrila, pokušao
je pronaći neki posao. Još uvijek se nije vratio svećeničkom pozivu.
Smith je telefonom nazvao nadbiskupa i izmijenio nekoliko oštrih riječi s njim - i
opet prilično neobično ponašanje za ovoga blagog svećenika. Molio ga je da još
jednom promisli o svojoj odluci.
Nadbiskup je odbio njegovu molbu.
Smith mu je opisao lakrdije kojima su svećenici bili izloženi.
Nadbiskup mu je odgovorio da mnogi biskupi visoko cijene Aquariusov centar za
duhovnu paradigmu. Ako se dogodilo nešto tako besmisleno, to je sigurno morao
biti izolirani incident koji je napuhao Smithov prijatelj koji je, naposljetku, imajući
u vidu njegove kasnije postupke ili pak njihov izostanak, očito uznemiren.
Pa ipak, Smith se odbio pokoriti.
Nadbiskup je otezao s odlukom, ali mu je ponudio alternativu. Postoji jedno drugo
odmaralište u sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Država gdje pristup nije toliko
kreativan - nadbiskupov izraz - koji je nudio nešto klasičniji pristup psihološkom
liječenju. U njemu su zaposleni sposobni profesionalci, vrlo razboriti ljudi. Bi li
Smith pristao na to rješenje?
Smith ga je zamolio da mu dade vremena kako bi mogao razmisliti.
370
Imate dvadeset četiri sata, rekao je nadbiskup.
Dvadest četiri sata! planu Smith. Zar mi ne možete dati malo više vremena? Pa čak
i Vatikan daje godine i godine hereticima i shizmaticima kako bi mogli promisliti o
svojim zabludama.
Dvadeset četiri sata, reče nadbiskup i spusti slušalicu.
Smith je odmah stupio u dodir s nekim novinarom kojeg je poznavao u nekom
gradu u blizini klasičnog odmarališta, sa ženom koja je nekoliko mjeseci prije toga
bila izbačena iz časopisa. Bila je majka osmero djece i bila je obilato lišena
zdravoga razuma.
Što mi možete reći o tom odmaralištu? upitao ju je.
Tamo drže pedofile, narkomane i sve moguće vrste crkvenih psihopata, rekla mu
je. Odete li tamo, oče, bit ćete obilježeni za čitav život.
Nadbiskup kaže da je to posve povjerljivo i nadasve diskretno mjesto.
Aha, valjda je tako. Recite mi zašto poznajem toliko ljudi koji su privremeno
boravili u tom odmaralištu?
Ne znam. Možda je to zbog društva u kojemu se krećete?
To nije smiješno. Učinite kako mislite da je najbolje, oče, ali ja vam kažem, to je let
iznad kukavičjeg gnijezda, u samostanskoj verziji. Dubinska analiza, jungovski stil,
pseudoliturgija, samootkrivenje, samoproganjanje, no-vocrkvena misao začinjena
oštroumnim opažanjem. Tijekom toga postupka svlačite svoju psihu i odbacujete
je poput starog motocikla, a zatim je ponovno, pod nadzorom sestara, sklapate.
Tamo im sveučilišne diplome izlaze na uši. Znaju sve o seljacima poput vas. Imaju
milozvučne glasove i prodorne oči. Govore šapatom. Na svoj način, čak su i
religiozni. Nitko od vas ne traži da skočite kroz obruč ili da se vratite u analnu fazu.
Ali, ja vas upozoravam, otamo nećete izići isti kakvi ste bili kad ste ušli.
Nije baš utješno.
Nisam vas ni mislila tješiti.
Što trebam učiniti?
371
Bilo bi dobro da dođete ovamo i provedete nekoliko mjeseci s Bobom, sa mnom i
našom djecom. Ako vas pelene i makaroni ne izlude, proglasit ćemo vas posve
zdravim i poslati vas natrag vašem nadbiskupu zdrava kao dren.
Već sam zdrav kao dren, reče on ozbiljno.
Znam, znam. Samo sam se šalila.
To nije smiješno.
Tako je Smith saznao što ga čeka. Nazvao je Iliju.
Usosili su me, oče, rekao je bez traga britanskog naglaska. Odem li u bilo koji od
ova dva rehabilitacijska centra, tko zna što mi se sve može dogoditi. Mogu završiti
kao moj prijatelj, pa čak i gore. Možda čak neću ni htjeti odbaciti rogove. Možda
će mi se svidjeti. A odem li u taj klasični rehabilitacijski centar, kako ga oni zovu,
moglo bi mi se dogoditi da čitav svoj život provedem analizirajući svaku sitnicu u
svome životu. U najmanju ruku, pretvorit ću se u kroničnog neurotičara. S druge
strane, odbijem li otići bilo u jedan, bilo u drugi centar, mogu me iskoristiti u
promidžbene svrhe. Reći će: vidite kakvi su zapravo ti takozvani pravovjerni
svećenici. Neće čak ni da poslušaju. Iskoristit će to ne bi li opravdali čitavu tu
zbrku koju su stvorili.
Ne činite ništa. Zasada nemojte ništa učiniti, reče mu Ilija. General vašega reda živi
ovdje u Rimu. Pokušat ću ugovoriti sastanak s njime. U međuvremenu, želim da
molite kako nikad do sada u životu niste molili.
U redu, odgovori potišteno Smith. No bojim se da to neće donijeti nikakva dobra.
On je prav kao strijela, ali je također super ljubazan dečko. A super ljubazni dečki
ne žele ulaziti u konfrontacije. Neće se htjeti suprotstaviti nadbiskupu, a napose
neće htjeti ugroziti svoje podređene. Delegiranje vlasti, znate.
Onda moramo moliti.
Sljedećeg dana Ilija je razgovarao s generalom, objasnio mu je situaciju i dobio od
njega uvjeravanja da će istražiti slučaj.
Sredinom srpnja Smith je nazvao Iliju.
372
Uspjeli ste! uskliknuo je. Vi ste čudotvorac! General je rekao mom poglavaru da
mi želi pronaći rehabilitacijski centar u Italiji. Stižem idući tjedan.
Kamo vas šalju?
Ovo je fantastičnije od svega: bit ću rehabilitiran usred glavnog ureda u Rimu.
General želi da radim u međunarodnom časopisu koji se naš red sprema
pokrenuti. Naravno, zasad se samo šuška o tome. On misli da se previše bavim
politikom da bi me gurao u prvi plan, ali želi da budem pomoćnik glavnog
urednika, bez naslova. Doduše, rekao mi je da ću morati posjetiti i psihijatra, ali,
general mi je također u povjerenju rekao da s tim možemo izići na kraj. To je
njegov način da se riješi problema, a da pri tome čitav red ne upadne u metež.
Bistar je on dečko.
Vidite, molitva sve može.
Molitva i stanoviti otac Ilija! Bog vas blagoslovio, prijatelju moj. Bog vas
blagoslovio.
Međutim, Iliji se učini da bi se to moglo pokazati Piro-vom pobjedom. Smith je bio
spašen, no istodobno je također bio sigurno uklonjen sa sjevernoameričke scene.
Privremeni urednik bio je imenovan glavnim urednikom i suizda-vačem. U
mjesecima što su uslijedili The Catholic Times je usmjerio pozornost svoga
čitateljstva na nove i naoko otvorenije teme. Korak po korak, ustrajno ih je vodio
prema novoj koncepciji Crkve. Uredništvo je ispočetka brižljivo vodilo računa o
tome da svaki broj ispuni mnoštvom nepretencioznih tekstova o lokalnim
događajima koji su uvjerili sve osim onih s najprodornijim duhom da se uopće
ništa nije promijenilo u svakodnevnom životu župa. Postupno je počelo
objavljivati izvještaje o sastancima, medijskim događajima i tiskovnim
konferencijama koje su pružale javnu platformu za disidentstvo. Svaki sljedeći broj
podizao je temperaturu jedan stupanj više. Čitajući The Catholic Times, čovjek je
lako mogao zaključiti kako katolici posvuda po svijetu jedva čekaju obnoviti Crkvu
od vrha do dna. Časopis je iz broja u broj obilovao izjavama teoloških udruženja.
Blagim i objektivnim tonovima njegovi su re-
373
porteri iznosili svoju kritiku Pape i vatikanskih ministarstava kao da je riječ o
udarnim vijestima. Kolumna u kojoj su bile prenošene riječi Svetoga Oca, koja je
nekada zauzimala čitavu stranicu, stalno se smanjivala dok nije dosegnula samo
osminu stranice, zakopana duboko u sredini i stiješnjena između oglasa kojima su
bili reklamirani kipići svetaca što svijetle u mraku i paket aranžmana za Svetu
zemlju. Velik dio prostora bio je posvećen izjavama različitih biskupskih
konferencija i njihove administracije, kao i ubrzanom rastu organizacija koje su,
tako se barem činilo, sve tražile reformu Crkve.
Nije prošlo ni osam mjeseci od preuzimanja kontrole, a novi je urednik jedan od
najvećih katoličkih tjednika u zapadnoj hemisferi pretvorio u moćno oruđe
indoktrinacije, s tim što gotovo nitko nije bio toga svjestan. Stotine tisuća lojalnih
katolika sada su bili zadojeni njegovom koncepcijom Crkve. Bilo je to veliko i vrlo
uspješno zaluđivanje.
Od samog početka zaoštravanja situacije sa Smithom, Ilija je izbliza pratio
promjene. Početkom kolovoza u časopisu je uočio ove naslove:
Rim odbacuje Bibliju koja je u upotrebi u zemljama engleskoga govornog
područja; Svjetska konferencija o vjerskom životu zahtijeva veće uključivanje žena
u crkveno zakonodavstvo; Unatoč rimskoj osudi novog Lekcionara, on ostaje u
upotrebi dok se stvar ne razjasni, izjavljuje biskupska konferencija; Katolički odgoj
mora biti senzibiliziran za obuhvatna pitanja; Prestanite diskriminirati žene, izjavio
je nadbiskup na Sinodi; Njemački biskupi prosvjeduju zbog odbijanja Vatikana da
dopusti svetu pričest rastavljenim supružnicima; Zapadnoj Crkvi potrebna je nova
duhovnost, izjavljuje gostujući animator; Kako izići na kraj sa seksualnim
zloupotrebama svećenika; U Crkvi je potrebna demokracija, čulo se na
konferenciji laičkih vođa...
I tako dalje, i tome slično. Samo u tom broju objavljeno je trinaest članaka koji su
u lošem svjetlu prikazivali
374
univerzalnu Crkvu i pokazivali tobožnju vitalnost regionalnih crkava. Za pet
članaka moglo se reći da su donekle pravovjerni. Oni su bili kratki i nezanimljivi.
Bilo je očito da su uvršteni samo zato da bi se ispunio prostor ili, što je još gore,
kao znak površnog poštovanja. Bila su također uvrštena dva kratka odlomka iz
Papinih javnih nastupa. Ilija je već ranije bio pročitao te govore. Znao je da su oni
proročanski i da su napisani jasnim jezikom te da odišu moralnim dinamizmom i
ljubavlju. Časopis se nije obazirao na njihovu bit i izvukao je najsuhoparnije
moguće dijelove teksta koji su izvan konteksta bili praktično beznačajni. Tehnički
govoreći, časopisu se nije moglo prigovoriti da je nelojalan. U stvarnosti, pak, on
je bio u prvim redovima pobune.
Ilija se pitao što slijedi nakon toga. Odgovor je stigao u liku silno uzrujanog oca
Smitha koji je stajao na stepenici pred vratima kolegija mašući najnovijim brojem
časopisa. Oči su mu treptale od uzbuđenja.
Gdje možemo na miru razgovarati? režao je. U četiri oka, on doda.
Ovdje ne možemo, reče Ilija.
Sjeli su jedan nasuprot drugome u kavani na otvorenom pokraj Tibera, naručili
crnu kavu i pročitali kričavi naslov u novinama: Liječnici proglasili Papu
nesposobnim.
To je apsurdno, prošapta Ilija.
Znam, čitajte dalje.
Članak je napisala skupina liječnika, dvojica iz Sjedinjenih Američkih Država, jedan
iz Nizozemske i jedan iz Velike Britanije, koji su proučili najnovije govore Svetoga
Oca, izvršne odluke što ih je donio posljednjih godina te njegove javne nastupe
snimljene videokamerom. Liječnici su se složili da Papa pokazuje simptome
naginjanja prema blagom obliku paranoje. Navodeći kao dokaz njegovo
nepovjerenje prema lojalnim biskupima i jedva prikrivena apo-kaliptička
razmišljanja, predložili su da se Papu neodgodivo pošalje na dulji odmor. Njegovo
tjelesno zdravlje također se pogoršalo, rekli su. Ruke mu se kronično tresu i
neprekid-
375
no trza glavom, što upućuje na Parkinsonovu bolest. Osim toga, gotovo je sigurno
da se kod njega očituju početni simptomi Alzheimerove bolesti. Zatim, tu je i
njegova poznata razdražljiva ćud u susretima s vatikanskim osobljem, njegova
nesposobnost toleriranja različitih mišljenja u Crkvi i njegovo sve veće udaljavanje
od glasa naroda. Vox Populi, Vox Dei, zaključili su liječnici, a glas naroda bio je
nadmoćno u korist potpuno novog promišljanja Papine karizme. Nije li u
postkoncilskom razdoblju razumno očekivati od rimskog biskupa istu odgovornost
koja se traži od ostalih biskupa u svijetu?
Ne vjerujem ovome, reče Ilija.
Kako biste i mogli? složi se Smith. Od samog početka do kraja sve je to
namješteno. Papa je stariji čovjek i ja se nadam da ću imati barem polovicu
njegovih sposobnosti kad dođem u njegove godine.
Sto o svemu tome kažu njegovi osobni liječnici?
Oni se ne slažu s time. Ne slaže se ni tajnik vatikanskog ureda za tisak. Oni kažu da
su to neutemeljene spekulacije i da ništa od svega toga nije točno.
Članak se poziva na njihove izjave. To mi se čini pošteno.
Ah, da, to je novinarska kozmetika, podržavati iluziju objektivnosti. Sada mogu
reći da su svima dali priliku da iznesu svoje mišljenje, ali su zapravo postigli samo
to da su zasadili golemu sumnju u duše vjernika. To je klasičan slučaj postupnosti.
Koji svoj vrhunac dosiže u lažima.
Upravo tako. Đavolje je to djelo.
Može biti. Ali ono je istodobno i ljudsko.
Ilija, kažem vam da mi je svega toga dosta. Želim otići nekamo i pronaći neki lijep i
tih samostan, ali potpuno sam siguran da bi opat bio prikriveni modernist. Bože,
sit sam svega toga!
Kako stoje stvari u uredu vašega generala?
Šuti kao riba. Na njemu se vidi da ga sve to zbunjuje, ali ne želi talasati. Smiješi se
svakome koga susretne i
376
neprekidno mrmlja kako je potrebno sačuvati mir i ne uzne-miravati se.
Prokletstvo, ja se uzrujavam! Ne smijete se uzrujavati.
Što? zareza Smith. Nemojte mi reći da ste se i vi dali uhvatiti na tu udicu!
Ni najmanje, ali znam, ako nas neprijatelj ne može namamiti u zamku zablude,
može nas pobijediti i tako da izgubimo naš mir. Ako u nama može izazvati bijes,
tada smo potpuno u njegovoj vlasti.
Što predlažete?
Povratite ravnotežu. Molite za Svetog Oca. Oprostite vašim neprijateljima,
govorite iskreno i sabrano istinu kad god se za to pruži prilika. Ali, bdijte na
vratima svoga srca, oče. Bdijte pomnjivo.
Svećenik spusti pogled. U pravu ste, reče.
Ilija ispruži ruku i potapša ga po grudima: Vaša bol postaje moćna molitva kad se
udruži s Kristovim križem. On trpi u Svojoj Crkvi.
Smith je šutio. Oči su mu bile potištene.
Dakle, uza sve to, to ne može dugo potrajati. General misli da je pogriješio što me
je doveo ovamo. Siguran sam u to. Moje ime ne pojavljuje se ni na jednom
službenom dokumentu. Skrivaju me kao neku smetnju. Čitav dan sklonjen sam u
nekom uredu u podrumu gdje redigiram neke posve bezazlene članke. Rečeno mi
je da iz njih izostavim svaki, pa i najmanji dio teksta koji samo miriše na nešto
sporno. Rezultat toga je krema od zaslađenih jaja i mlijeka koja je tako bljutava i
lišena hranjive tvari da uopće ne zaslužuje da je zovemo katoličkim novinarstvom.
Sjedim ondje dan za danom i izbacujem iz članaka svaki trag muškosti. Pretvorili
su nas u bespolce, Ilija, i to mi se ne sviđa. To mi se nimalo ne sviđa.
Ljuti ste.
Naravno da sam ljut! To vas čudi?
Mislim da je zdravo biti ljut zbog svega ovoga što se događa. Pravo je pitanje,
međutim, što činimo s našom ljutnjom.
377
Vrlo mudro, reče sarkastično Smith, dok mu je nježno lice bilo izobličeno od
gorčine.
Možete li svladati tu ljutnju i pretvoriti je u molitvu? Možete li se suprotstaviti
neprijateljevim udarcima i okrenuti ih protiv njega?
Shvatimo li to na takav način, valjda nije ni tako loše što čučim u podrumu.
Pokušajte o njemu razmišljati kao o katakombama.
Smithovo lice je prvi put izgledalo opušteno i on se škrto nasmiješi.
Vi monasi. Nevjerojatni ste.
Mislite li da se ja ne hrvam sa srdžbom?
Vi? Moj duhovni vođa i mentor? Nemojte mi reći da ispod vaše mirne vanjštine
udara buntovno srce.
Udara, udara.
Smithovo raspoloženje vidljivo se popravilo.
To su dobre vijesti. A sad mi recite što vi radite s vašim buntovnim porivima?
Upravo ono što sam vam rekao. Nastojim ih mijenjati. To je gorivo molitve.
Hmnvm. To nije loša ideja. Uspijevate li u tome?
Upravo sam vas sa sunčane plaže ponovno otjerao u podrum.
U redu, pobijedili ste u ovoj raspravi, nasmija se Smith. Bez vas i Gospodina
vjerojatno bih se i dalje šepirio s jelenjim rogovima na glavi.
Dvojica svećenika ispiše kavu, ostaviše nešto sitniša na stolu i uputiše se brzim
korakom obalom Tibera dok nisu stigli do autobusne postaje.
Bolje je da se vratim. Oni tamo u stožeru drže me neprekidno na oku. Službeno
sam još uvijek disfunkciona-lan i ne želim da se general zabrine zbog mene. Već su
ga napali što me drži ovdje.
Ne bi se reklo da je loš čovjek.
Ipak postoji teškoća, zar ne? On jest dobar čovjek, ali nema hrabrosti. Danas malo
tko ima hrabrosti. To je ono što obeshrabruje. Nitko ne želi zaustaviti ta strašila
koja se spre-
378
maju preuzeti vlast. Nitko ne podnosi kritike. Svi su oni paralizirani.
Papa čini što najbolje može. Ima mnogo lojalnih kardinala. Oni pokušavaju
sačuvati mir i neprekidno pozivaju ljude da shvate stvarnost u kojoj žive.
Stvarnost u kojoj žive? Gotovo sam zaboravio što je to. Osvježite mi pamćenje.
Navještajmo Evanđelje, poučavajmo, nahranimo druge, zaštitimo - i budimo na
sliku i priliku Onoga koji je nosio Križ i umro na njemu.
Smith je spustio glavu i nekoliko trenutaka se zadubio u misli, sve dok nije stigao
autobus i odvezao ga.
X- x- *
Ostatak ljeta Ilija je nastavio proučavati apokaliptičku literaturu. Pretražujući
gomilu knjiga u knjižnici karme-lićanskog samostana, naišao je na prijepis originala
komentara Knjige apokalipse što ga je napisao neki španjolski monah iz osmog
stoljeća koji se zvao Beatus iz Liebane. Sv. Beatus gaje napisao u vrijeme ustanaka
protiv arapske okupacije. Umjetnik iz desetog stoljeća imenom Maius, monah
samostana Sv. Mihaela, iluminirao ga je pretjerano kićenim bojama i apsolutno
jedinstvenom ikonografijom srednjovjekovne Španjolske.
Slike su bile zbunjujuće ljepote. Grimizni zmajevi ovili su se oko poput kiseline
žutih gradova čovjeka. Smaragdni serafi vrtjeli su se na ažurnom disku svemira.
Modri škorpioni ubadali su svoje žrtve. S neba su se naglo spuštali odlučni
arkanđeli s isukanim mačevima, osvijetljenim neonskom svjetlošću. Vrtovi su bili
prepuni zrelih plodova, padale su sjekire, odsječene glave mučenika kotrljale su se
poput otpalih voćaka u voćnjaku. Krv je šikljala, crijeva su bila prosuta unaokolo.
Zmije su rigale rijeke crnila. Trublje su trubile. Glasnik Crkvi u Sardu mrgodio se
upozoravajući: Za tebe se govori da si živa, ali ti si mrtva. Probudi se! Probudi se i
učvrsti ono što je ostalo. Oglasilo se još više trublja. Krv! Vatra! Potop! Dvojica
monaha svjedočila su protiv Antikris-
379
ta. S njihovih usana izlijevalo se vruće zlato svjetla. Antikrist ih je ubijao dok su
njegovi sluge kamen po kamen razarali Jeruzalem. Nad svime srdito lice Krista koji
sjedi na Svom prijestolju i čeka Sudnji dan - Veliki Sudac kudikamo strasniji od
zvijeri što proždire tamnocrveno meso svetaca.
Tekst je bio pronicav i imao je određenu povijesnu vrijednost. Međutim, Iliju je
posebno dirnula bilješka ispisana na kraju rukopisa:
Neka se zaori glas vjernih i neka odjekuje! Neka se Maius, koji je doista neznatan,
ali revan, veseli, neka pjeva, neka njegov glas odjekuje i kliče!
Sjetite se mene, Kristove sluge, vi koji prebivate u samostanu najvećeg glasnika,
Arkanđela Mihaela.
Pišem ovo u strahopoštovanju pred uzvišenim zaštitnikom i na zapovijed opata
Victora, iz ljubavi prema Knjizi vizije Ivana učenika.
Kao dio njezina uresa naslikao sam niz slika što prate prekrasne riječi njezine
priče, kako bi se mudri bojali dolaska budućega suda na kraju svijeta.
Slava Ocu i Njegovu jedinom Sinu, Duhu Svetome i Svetome Trojstvu u vijeke
vjekova.
Ilija je najprije prešao preko igre riječima u bilješci, a zatim joj se ponovno vratio:
riječi doista neznatan nisu bile cvijet pisarske skromnosti, osobito kad se usporede
s umjetnikovim imenom, Maius, što doslovce znači manji. Bila je to šala pa se
drugi monah, koji je živio tisuću godina kasnije, od srca nasmijao.
Osim toga, primijetio je da je Beatusova apokalipsa nastala iz kaosa maurske
Španjolske u isto vrijeme kad i averoistička kopija Aristotela. Prisjetio se da je Bog
uvijek daleko ispred ljudskih i đavolskih lukavština. Također se pitao zašto se
pogled u prošlost čini jedinom sposobnošću za otkrivanje putova božanske
Providnosti.
Kad je ljeto završilo, Ilija je odložio Beatusovu Apoka-hjpsis i pripremio se za
predavanja. Dani su mu prolazili u
380
miru i on ih je smatrao rezultatom nevidljivih molitava ljudi koji su širom svijeta
molili za njega. S malom dozom tuge bio je više nego ikada uvjeren da je njegova
misija propala, premda ništa o tome nije rekao kardinalu Državnome Tajniku.
Pomirio se s time da će neograničeno dugo ostati u Rimu i da će možda čak čitav
preostali dio svoga života provesti kao profesor na Međunarodnom kolegiju, ali se
potajno nadao povratku u pustinju. Prije ili kasnije, Papa, Stato i Dottrina shvatit
će da je potrebno istražiti mogućnost drugih pristupa Predsjedniku. Bilo je jasno
da pismo opomene nije izazvalo nikakvu reakciju. Iako je bilo napisano s taktom i
svjedočilo o temeljnom i oštroumnom opažanju te u njemu nije bilo ni traga
izravne konfrontacije, Predsjednik će jamačno shvatiti što se njime zapravo htjelo
reći: Kristov duh je u protuslovlju sa čežnjom za uzvišenim položajem u ovom
životu. Bilo je gotovo sigurno da ga je Predsjednik izbrisao s popisa mogućih
poklonika. Po svoj prilici Ilija neće biti ponovno pozvan da bude u prisutnosti toga
Velikog Čovjeka. To nutarnje pouzdanje - bolje bi bilo reći nada - pružalo mu je
golemu utjehu.
U tjednu koji je prethodio početku njegovih predavanja mir mu je poremetilo
pismo koje je dobio od Anne Benedetti.
Foligno, 2. rujna Dragi oče Schafer,
bila sam silno impresionirana našim susretom u Varšavi. Gledajući unatrag, ima
mnogo toga o čemu bih bila rado razgovarala s Vama. Imam kuću blizu Foligna
gdje je moguće ugostiti ljude bez uobičajenih nevolja što ih donose javne
ceremonije. Počastili biste me kad biste razmislili o mogućem posjetu. Sljedeći
tjedan moj sin Marco i moja kći Gianna vraćaju se u Milano. Voljela bih da Vas
upoznaju prije nego što odu odavde. Vjerujem da biste ih podsjetili na njihova oca
čija je odsutnost ostavila prazninu u njihovim životima. Bi li Vam odgovarao
sljedeći vikend. Ako pristanete, poslat ću automobil po Vas.
Iskreno Vaša,
Anna B.
381
Nekoliko sati hrvao se s konfliktnim emocijama, a onda
joj napisa odgovor.
Rim, 6. rujna Draga dr. Benedetti,
On prekriži njezinu službenu titulu i započe iznova. Draga Anna,
počastili ste me Vašim pozivom. Rado bih posjetio Vas i Vašu djecu. Međutim, s
približavanjem akademske godine moje dužnosti onemogućuju mi da ga
prihvatim. I za mene je bio značajan naš susret u Varšavi. Uvijek ću Vas cijeniti i
moliti se za Vas.
Iskreno Vaš,
o. Ilija Schafer
Nadao se da je ton njegova pisma prijateljski i dovoljno prisan, no i da je dovoljno
distanciran. Nadao se da će ona taj signal ispravno shvatiti i da više neće pokušati
stupiti u dodir s njim. Sjećanje na nju pohranio je uz sjećanje na Rutu i Pawela, na
mnoge koje je volio i koji će ostati izvan dosega njegove žrtve, dok se ponovno ne
susretnu u Raju gdje svaka ljubav pronalazi ispunjenje i savršenstvo. Pretrpio je i
previše rana i bio izložen strahovitim porivima da bi mogao povjerovati svome
srcu u njezinoj prisutnosti.
Je li bio neiskren, pitao se. Ali, što je istina, posebno kad je u pitanju srce? Postoji
li išta tako nepouzdano kao što je srce? Bi li bilo poštenije da joj kaže: Anna,
privlačite me, ali moj život pripada drugome, Onome u kojega vi ne vjerujete?
Kako bi ona uopće to mogla razumjeti?
Volio ju je. Da, priznao je to sebi. Ni ne shvaćajući to, dopustio je da mu njezino
lice, njezin glas i njezina duša postanu bliski. Volio je i Krista. Znao je da ako treba
voljeti sebe u najdubljem i božanskom smislu, ne smije odbaciti ono što je
nedjeljivo od njegova života - svoju svećeničku službu povezanu s celibatom,
eshatološki znak kraja po-
382
vijesti - koja u svom vlastitom tijelu nosi riječ o konačnom cilju ljubavi, o
konačnom ispunjenju prema kojemu teži svaka ljudska ljubav i koja se na ovome
svijetu ne može ispuniti.
LI Raju, rekao bi joj, u Raju mi...
Opet razgovara s njom, ljutito prigovori sebi. Shvatio je da mu je mašta sada
uzbuđena. Ako je odmah ne zaustavi, uzavret će i pobuniti se.
Rekao joj je istinu u svome odgovoru. Doista ju je cijenio. Molit će za nju - da, u to
nema nikakve sumnje - molit će za nju do kraja svoga života. Ali, bila mu je
potrebna distanca. Osjećao je potrebu da se što je prije moguće vrati u pustinju.
Upravo je bio tako odlučio kad mu stiže novo pismo.
Foligno, 9. rujna Dragi oče Schafer,
potpuno razumijem Vaš položaj. Željela bih Vas uvjeriti da je moje poštovanje
prema Vama potpuno i da ono uključuje Vaš životni poziv. U situaciji u kojoj se
trenutno nalazim postoji malo ljudi kojima mogu vjerovati. Još je manje onih koji
su mudri. Moja potreba je velika, a stvar o kojoj Vam govorim veoma je važna.
Biste li bili tako dobri i još jednom razmislili o mom pozivu? Jamčim Vam slobodu.
Iskreno Vaša,
Anna Benedetti
Ona mu jamči slobodu? Što to ona govori? Je li ona točno pročitala nešto o njemu
što se iskliznulo i dospjelo među retke ovoga uglađenog odgovora, a ostatak izvela
iz toga? Ako je tako, situacija je gora nego ikad. Ne može otići tamo.
S druge strane, ona je bila duša, možda i duša u nevolji. Do sada se pokazivala
osobom koja sebi nije dopuštala da iskusi nevolje. Bogatstvo, obrazovanje,
društveni položaj, sve je to predstavljalo neprobojan oklop. Tko ili što joj je mogao
zadavati brige? Tko ili što ju je moglo povrijediti? I što je mislila kad je napisala
potreba i veoma važno?
383
Još uvijek je raspravljao sa sobom kad uđe portir i kaza mu da ga netko zove
telefonom.
Bog, reče ona. Jeste li dobili moje pismo? Jesam.
Možete li doći? To je teško. Molim vas.
Ništa mi niste objasnili svojim pismom. Jeste li u kakvoj nevolji? Jesam.
Kakva je to nevolja? O tome ne možemo sada preko telefona. Jeste li u kakvoj
opasnosti? Djelomice. Molim vas.
Glas joj je bio miran, ali je u njemu osjetio da inzistira na pozivu.
Stvarno, Anna, mora postojati još netko kome se možete obratiti za pomoć.
Postoji li itko...? Ovo se tiče i vas.
U zraku je visjela tišina. Nekoliko je puta zaustio nešto reći, da bi odmah zatim
odustao. Osjećao je tjeskobu i kao neko uznošenje.
To se, osim toga, tiče i vaše Crkve.
Crkve?
Ne mogu vam sada govoriti o tome. Molim vas, morate doći.
U redu. Doći ću. Kada?
Moj sin sutra putuje u Rim nekim obiteljskim poslom. Pokupit će vas u vašem
samostanu nakon večere i dovesti vas na farmu.
U redu.
Čuo je kako je odahnula i to ga zbuni. Ako ste u nekoj opasnosti, ne bi li trebalo da
odmah dođem?
Bit će bolje da dođete s Marcom. Molim vas da s njim ne razgovarate o ovome.
On ništa ne zna. Ne zna ništa o čemu?
384
Uvijek sam nastojala sačuvati djecu od... teškoća koje sam proživljavala. Molim
vas, nemojte remetiti njihovu sreću.
Anna, morate mi reći...
Ne mogu. Kasnije, razumjet ćete.
Spustila je slušalicu.
Pronašao je Foligno na velikoj reljefnoj karti Italije što je visjela u hodniku pokraj
portirnice. Nalazio se nešto južnije od Asiza. To je bilo providonosno jer je čeznuo
da vidi don Mattea. Tijekom ljeta nekoliko puta mu je pisao, ali nije primio
odgovora od njega. Dvaput je telefonirao u njegov samostan, no svaki put su mu
odgovorili da je don Matteo bolestan te da ne može ni pisati ni primati
posjetitelje. Bez obzira na sve to, Ilija je odlučio da će se pokušati susresti s njim
tijekom narednog vikenda.
385
XVI.
Foligno
U petak nakon večere Ilija je na molbu priora, koji je bio zabrinut zbog sve češćih
uzavrelih incidenata u campagni, odjenuo sportske hlače, bijelu košulju i
vjetrovku. Izmolio je brevijar šetajući dolje-gore ispred kolegija. Uz rub pločnika
zaustavio se crveni sportski automobil i iz njega iskoči mlad i okretan čovjek.
Vi ste mamin prijatelj, obrati mu se on, sklanjajući sunčane naočale i rukujući se
energično s Ilijom. Ja sam Marco. Spremni za svemirski let?
Spreman za sve, uzvrati mu Ilija sa smiješkom.
Marco je vozio s potpunim prezirom prema stvarnosti smrti. Uskoro su izišli iz
grada i vozili velikom brzinom širokom autocestom koja je vodila prema sjeveru i
Firenci.
Neko vrijeme ćaskali su o nevažnim stvarima, a onda mu mladić reče: Vi ste
svećenik.
Da. To se vidi?
Ne po modernim krpicama. Ali, to se vidi. Po čemu?
Ni po čemu osobitom što bih mogao istaknuti. Ali to je nešto čime zračite.
A ti, Marco? Čime se ti želiš baviti u životu?
Studiram pravo. To je u genima. On dobaci pogled Iliji.
Želi li tvoja sestra također postati odvjetnica?
Ne. Gianna je u medicinskoj školi.
Je li i to također u genima?
Ona je mutant. Crna ovca u obitelji.
386
Veoma se veselim što ću je upoznati. Svidjet će vam se. Ona je razborita, kao
mama. A ti nisi?
Ne, valjda nisam, odgovori on veselo.
Sunce je upravo zalazilo kad su skrenuli na autocestu stoje vodila prema istoku i
dizala se uvis prema umbrijskim brežuljcima.
Hoće li biti mnogo gostiju?
Ne vjerujem. Koliko ja znam, vi ste jedini gost.
Sigurno vam mnogo znači vaša kuća u Folignu.
Tamo provodimo ljeto i božične praznike.
Svima je daleko.
Milano nije tako daleko.
To je dugačko putovanje za vašu majku.
Doletjela je iz Haaga. Svuda putuje zrakoplovom. Imamo kuću u Francuskoj i
Belgiji i palazzo u Rimu. Ali, Foligno je najbolji.
Je li on najljepši?
Da. Iznenadit ćete se kako je lijep. Grandiozan je! Grandiozan? Bolji je od palazzal
Daleko bolji. Sjajan je. Luksuzan. Luksuzniji od kuće u Francuskoj i Belgiji?
Zaboravili ste San Marino. Bolji je od San Marina? Svakako. To je prava palača.
Ilija se pitao hoće li uživati u nadolazećem vikendu. Nije se osjećao ugodno u
luksuznim kućama. Kako je tvoja majka?
Prije nego što je odgovorio, Marco je napravio jedva uočljivu stanku.
Jako je umorna. Drago mi je što imamo društvo za vikend. Potrebna joj je
promjena.
Zaista? U kom smislu?
Mama puno radi. Naravno, ona je vrlo poznata. Sjajne sposobnosti i sve to. Ali...
Ali?
Mladić slegnu ramenima.
387
Slušajte, reče on, zbunivši Iliju, uskoro ćemo biti u Terniju! Nakon toga ponovno
okrećemo prema sjeveru, a otuda nije baš daleko.
Četrdeset pet minuta kasnije, nakon vožnje zbog koje se Iliji dizala kosa na glavi,
auto je sišao na zemljanu cestu koja se uspinjala padinom brda prekrivenim
vinogradima. Usporivši, mladić elektronskom napravom otvori vrata što su izronila
iz mraka ispred njih i zatvori ih iza sebe. Pet minuta kasnije zaustavio se ispred
malene kućice obrasle žalfijom i ogrnute vinovom lozom.
Naša palača, Marco je smješkanjem pokazivao zadovoljstvo.
Ilija iziđe iz auta i pogleda. Eh, ovo je pravi luksuz! reče on.
Mladić se nasmija, pokazujući razumijevanje.
Otvoriše se vrata na pročelju kuće i Anna iziđe na kamene stepenice koje su se
gotovo raspadale od starosti.
Oče Schäfer, obrati mu se ona prijazno. Preživjeli ste. Hvala ti, Marco.
Nije to ništa, mama. Žilav je on.
Marco je okrutan prema našim gostima. Već je mnogima skratio život.
Ona ih povede u kuću. Ušli su u sobu za primanje posjeta opremljenu starinskim
talijanskim ladanjskim namještajem koji je izgledao izvorno i uđoše u golemu
kuhinju osvijetljenu plinskom lampom i svijećama. Uz peć na drva stajala je
prekrasna mlada žena koja je stavila zaimaču u kipući lonac i obrisala ruku o
pregaču. Ona mu pristupi s čarobnim osmijehom i rukova se s njime.
Ovo je Gianna. Otac Schäfer.
Vrlo mije drago, oče. Nadam se da vam se sviđa ovdje. Prilično je jednostavno. To
najviše volim.
Ovo je bila kuća obitelji moje majke, reče Anna. Ona je rođena u sobi na katu. Moj
pradjed izgradio je ovu kuću za svoju nevjestu krajem prošloga stoljeća.
I Promessi Sposi, reče Ilija.
388
Troje Talijana ga pogledaše i prasnuše u smijeh.
Sviđa mi se, reče Marco. Može ostati.
To je plemenito od tebe, reče Gianna, gurnuvši ga u rebra. Brat i sestra su se
nekoliko trenutaka hrvali, a onda je mladić odgurnu i pojuri uza stube.
Izgubio sam, reče on uspinjući se stubama. Moram krenuti u cik zore. Buona notte
svima!
Buona notte! uzvratiše oni.
Sutra ide na krstarenje jedrilicom po Jadranu, objasni mu Anna.
Mama, vas dvoje pođite u sobu za primanje i popijte gutljaj vina. Kaneloni će biti
začas gotovi. Pozvat ću vas.
Oni se zaputiše prema dnevnoj sobi noseći piće u rukama. Anna je sjela u udaljeni
kraj sobe.
Imate prekrasnu djecu, reče on.
Hvala.
Gianna jako sliči vama.
Više mi je kao sestra nego kao kći. Uvijek je bila zrela, čak i kad je bila dijete.
Marco je također dražestan - naočit mladić. On je moja radost. Ali, malo je
razmažen. Jamačno vam je samoj bilo teško podizati djecu. Gledala je u pod dok je
otpijala gutljaj iz čaše. Sliči li on ocu? Da. Veoma mu je nalik.
Anna, učinili ste mi se tako zabrinuti dok smo razgovarali telefonom.
Kasnije ćemo o tome razgovarati. Ne želim da Gianna čuje.
Razgovarali su dok nije došla djevojka i pozvala ih na večeru. Ona i majka pojele su
kompletnu večeru. Ilija, koji je već bio večerao u Rimu, jeo je pomalo. Gianna ga je
ispitivala o turističkim znamenitostima Izraela. On je odgovarao. Rekla je da bi
rado radila na kibucu kad diplomira. Pričao joj je o raznim zanimljivostima dok su
njih dvoje polagano ispijali vino. Napokon, djevojka zijevnu, poljubi majku, reče im
laku noć i pope se uza stube na kat.
389
Anna ga pogleda preko stola. Umorni ste, reče mu.
Jesam. Ali neću zaspati dok ne saznam što vas muči.
Nećete zaspati ako vam kažem.
Ako mogu birati, želio bih još večeras saznati.
Komplicirano je. Dugo će potrajati.
Onda počnimo.
Oči su joj bile smrknute i stisnula je usne. Zahvaljujući poslu kojim se bavim,
razvila sam analitički um. Pokušavam se strogo držati logike i zakona. To je barem
uočljivo kod mene.
Moram priznati da jest.
Nisam sentimentalna žena. Uvijek sam bila - kako da kažem - oprezna u pogledu
neiskustvene stvarnosti. Kao mladoj odvjetnici to mi je pomoglo da budem
nadmoćna u području kojim dominiraju muškarci. Tih godina trebali ste biti
dvostruko promišljeniji od muškog odvjetnika ako ste željeli da vas smatraju upola
tako dobrom. To više nije slučaj. Ali, kad sam ja započimala svoju praksu, bilo je
tako. Cijenim to razdoblje u mome životu. Ono me je mnogo čemu poučilo. Dosta
je ako kažem da sam postala pravi stručnjak u skrivanju emocija. Napredovala sam
u pravnoj struci i kao rezultat sad sam ovdje gdje jesam. Trudila sam se oko toga.
Mislim da sam to zaslužila. Ali, platila sam cijenu. Iz svog života izbacila sam sve
što je bilo izvan granica racionalnog. Izgubila sam vjeru u Boga, u Crkvu i u ljudski
rod. Pravo sam počela smatrati školskim pomagalom i zaštitom od iracionalnih sila
u društvu.
Zatim sam upoznala mladog odvjetnika koji se zvao Ste-fano Benedetti. Upravo je
bio počeo imati određen utjecaj u demokršćanskoj stranci. Bio je pripreman za
vođu. Talijanski politički život bio je pun prljavštine, korupcije i nereda. Stefano je
bio pošten i vrlo, vrlo bistar. Bio je častan čovjek i mnogi su govorili da bi kroz
narednih deset godina mogao postati premijer. Bilo je to uzbudljivo vrijeme za
oboje. Bili smo tako sretni. Gianna nam se rodila u drugoj godini braka, a Marco je
stigao godinu dana kasnije. Stefanova obitelj
390
je bogata. Nikada nismo živjeli u oskudici. Imali smo dadilju, praznike smo
provodili na skupim mjestima. Život nam je bio ispunjen i koristan. Nakon svakog
porođaja vraćala sam se poslu već poslije nekoliko mjeseci. Uspinjali smo se
prema vrhu bez uobičajene pohlepne gramzljivosti i manipuliranja drugima što idu
uz takav život. Sve se činilo tako lako. Bili smo sjajan par.
Jedne večeri 1982. Stefano je izišao iz svoga ureda i više se nikada nije vratio kući.
Jednostavno je nestao, bez upozorenja, bez ikakve poruke, bez ikakve naznake o
tome kamo je otišao.
Sigurno ste morali poludjeti od brige.
Ne mogu vam ni opisati patnje koje sam proživjela.
Ništa nisam znao o tome. Tih godina bio sam zakopan u Karmelu. Nismo imali
priliku upoznati se s tekućim zbivanjima. Je li ikad pronađen?
Pronašli su njegovo tijelo dva mjeseca nakon nestanka. Bio je zadavljen. Bio je
mučen.
Jako mi je žao zbog toga.
Ne trebate ništa govoriti. Znam koliko vam mora biti teško slušati ovakvu priču.
Je li policija pronašla ubojice?
Nije. Nikad nije pronađen ni jedan dokaz koji bi upućivao u bilo kojem pravcu, pa
čak ni takav koji bi upućivao u krivom pravcu. Potpun muk.
Mislite li da je njegovo ubojstvo bilo politički motivirano?
Do nedavno sam tako mislila. Više tako ne mislite?
Nemam nikakvih dokaza, ali vjerujem daje razlog njegove smrti povezan s nečim
tako neizmjernim i zlokobnim da je grozno i misliti o tome.
Ne bi li onda bilo bolje zaboraviti...
Zaboraviti? Nikad neću moći zaboraviti. Morala sam identificirati tijelo.
Nevjerojatno je što su mu učinili. Djeci nikad nisam rekla o tome. Znaju samo to
da im je otac ubijen u atentatu i misle, kao što sam i ja toliko godina mislila, da
391
Anna ga pogleda preko stola. Umorni ste, reče mu.
Jesam. Ali neću zaspati dok ne saznam što vas muči.
Nećete zaspati ako vam kažem.
Ako mogu birati, želio bih još večeras saznati.
Komplicirano je. Dugo će potrajati.
Onda počnimo.
Oči su joj bile smrknute i stisnula je usne. Zahvaljujući poslu kojim se bavim,
razvila sam analitički um. Pokušavam se strogo držati logike i zakona. To je barem
uočljivo kod mene.
Moram priznati da jest.
Nisam sentimentalna žena. Uvijek sam bila - kako da kažem - oprezna u pogledu
neiskustvene stvarnosti. Kao mladoj odvjetnici to mi je pomoglo da budem
nadmoćna u području kojim dominiraju muškarci. Tih godina trebali ste biti
dvostruko promišljeniji od muškog odvjetnika ako ste željeli da vas smatraju upola
tako dobrom. To više nije slučaj. Ali, kad sam ja započimala svoju praksu, bilo je
tako. Cijenim to razdoblje u mome životu. Ono me je mnogo čemu poučilo. Dosta
je ako kažem da sam postala pravi stručnjak u skrivanju emocija. Napredovala sam
u pravnoj struci i kao rezultat sad sam ovdje gdje jesam. Trudila sam se oko toga.
Mislim da sam to zaslužila. Ali, platila sam cijenu. Iz svog života izbacila sam sve
što je bilo izvan granica racionalnog. Izgubila sam vjeru u Boga, u Crkvu i u ljudski
rod. Pravo sam počela smatrati školskim pomagalom i zaštitom od iracionalnih sila
u društvu.
Zatim sam upoznala mladog odvjetnika koji se zvao Ste-fano Benedetti. Upravo je
bio počeo imati određen utjecaj u demokršćanskoj stranci. Bio je pripreman za
vođu. Talijanski politički život bio je pun prljavštine, korupcije i nereda. Stefano je
bio pošten i vrlo, vrlo bistar. Bio je častan čovjek i mnogi su govorili da bi kroz
narednih deset godina mogao postati premijer. Bilo je to uzbudljivo vrijeme za
oboje. Bili smo tako sretni. Gianna nam se rodila u drugoj godini braka, a Marco je
stigao godinu dana kasnije. Stefanova obitelj
390
je bogata. Nikada nismo živjeli u oskudici. Imali smo dadilju, praznike smo
provodili na skupim mjestima. Život nam je bio ispunjen i koristan. Nakon svakog
porođaja vraćala sam se poslu već poslije nekoliko mjeseci. Uspinjali smo se
prema vrhu bez uobičajene pohlepne gramzljivosti i manipuliranja drugima što idu
uz takav život. Sve se činilo tako lako. Bili smo sjajan par.
Jedne večeri 1982. Stefano je izišao iz svoga ureda i više se nikada nije vratio kući.
Jednostavno je nestao, bez upozorenja, bez ikakve poruke, bez ikakve naznake o
tome kamo je otišao.
Sigurno ste morali poludjeti od brige.
Ne mogu vam ni opisati patnje koje sam proživjela.
Ništa nisam znao o tome. Tih godina bio sam zakopan u Karmelu. Nismo imali
priliku upoznati se s tekućim zbivanjima. Je li ikad pronađen?
Pronašli su njegovo tijelo dva mjeseca nakon nestanka. Bio je zadavljen. Bio je
mučen.
Jako mi je žao zbog toga.
Ne trebate ništa govoriti. Znam koliko vam mora biti teško slušati ovakvu priču.
Je li policija pronašla ubojice?
Nije. Nikad nije pronađen ni jedan dokaz koji bi upućivao u bilo kojem pravcu, pa
čak ni takav koji bi upućivao u krivom pravcu. Potpun muk.
Mislite li da je njegovo ubojstvo bilo politički motivirano?
Do nedavno sam tako mislila. Više tako ne mislite?
Nemam nikakvih dokaza, ali vjerujem da je razlog njegove smrti povezan s nečim
tako neizmjernim i zlokobnim da je grozno i misliti o tome.
Ne bi li onda bilo bolje zaboraviti...
Zaboraviti? Nikad neću moći zaboraviti. Morala sam identificirati tijelo.
Nevjerojatno je što su mu učinili. Djeci nikad nisam rekla o tome. Znaju samo to
da im je otac ubijen u atentatu i misle, kao što sam i ja toliko godina mislila, da
391
je to bio bezuman teroristički čin koji su počinile Crvene brigade ili tajni fašistički
pokret.
Je li se dogodilo bilo što što bi bacilo novo svjetlo na zločin?
Ništa. To nije pitanje sudskog dokaza.
Ilija zavrti glavom: Ne razumijem.
To je intuicija... Ženska sposobnost koja je dugo bila skrivena u meni. Sada se
moram vratiti nekoliko godina unatrag i opisati vam jednu drugu situaciju koja, po
svemu sudeći, nema nikakve veze sa Stefanovom smrću. Sigurno znate da osobno
poznajem Predsjednika.
Ilija potvrdno kimnu glavom, ne shvaćajući kamo smjera.
Naša generacija bila je zaslijepljena njime. Tada je bio znatno mlađi. Nije bio
suviše poznat u svijetu, premda je već tada počeo biti utjecajan. Osjećali ste da je
izabran za nešto veliko. Bio je vrlo bogat. Imao je veze u važnim bankama u Italiji,
Francuskoj i Švicarskoj. Bio je sveznalica. Govorio je mnoštvo jezika i završio
nekoliko fakulteta. Pisao je knjige. Stefano je govorio da je on istaknut ekonomist
i, što mu je još više služilo na čast, vrlo principijelan. Popis njegovih sposobnosti
nema kraja, kao što znate. Bio je najiskreniji čovjek kojeg sam dotad upoznala u
životu, poslije Stefana, naravno. Uvijek je bio ljubazan, uvijek apolitičan -to je išlo
tako daleko da su neki od njegovih najbližih suradnika bili članovi protivničkih
stranaka. Okupio je oko sebe posve različite ljude i posjedovao je izvanrednu
sposobnost da svakoga od nas uvjeri kako su njegovi interesi posve osobni. Nikada
niste imali dojam da vas iskorištava, pa čak ni onda kad se dogodilo da bi on
pohvalio ovu ili onu uslugu koju ste mu učinili. Takve molbe - oklijevam ih tako
nazvati - uvijek je izražavao bez pritiska. Bio je, a i sada je pravi majstor u
profinjenosti.
Međutim, nije se sviđao Stefanu. To mi je uvijek bila zagonetka. Kad sam od njega
zahtijevala da mi kaže razlog tome, nije mogao pokazati prstom ni na što što nije
valjalo kod njega; nije mu vjerovao, no to je bilo na nekoj razini
392
koju ja nisam mogla dosegnuti. Moj je muž bio pobožan katolik, sada to već
shvaćate, i možda je imao neku antenu koju sam ja usput izgubila. Počeo se
postupno povlačiti iz tog kruga. Ja sam ga u tome pratila, razumije se, ali protiv
volje. Počeli smo izbjegavati prekrasne zabave, kulturne događaje, čitavu rijeku
poziva. Naposljetku su nas prestali uopće pozivati. Kad je to bilo?
Otprilike tri godine prije Stefanove smrti.
Dopustite mi, Anna, ali nisam mogao ne primijetiti vašu bliskost s Predsjednikom
dok smo večeravali s njim u Rimu i Varšavi. Mora biti da ste u nekom trenutku
obnovili kontakt s njime.
Da.
Je li bio na sprovodu?
Oh, da. Bio je na groblju, no bio je izgubljen u mnoštvu. Na sprovodu je bilo
mnogo uglednika, da ne spominjem naše obitelji. Nisam primijetila njegovu
prisutnost, a da i jesam, to bih bila pripisala njegovoj učtivosti. Službena sućut
koja se brzo zaboravi. Pa ipak, u godinama što su uslijedile nakon muževljeve
smrti unajmio je nekoliko privatnih detektivskih agencija koje su provodile istragu
dugo vremena nakon što je policija odustala. To ga je moralo koštati čitavo
bogatstvo. Potiho je okrenuo naopako čitavu Italiju tražeći ključ, no o tome mi
ništa nije govorio. Napokon sam od zajedničkih prijatelja i sama saznala za to i to
me je, naravno, dirnulo. Bila sam mu tako zahvalna. Poslala sam mu zahvalno
pismo i on mi je odgovorio. Tako su ponovno zaredali pozivi. Bila sam slomljena i
užasno usamljena. Odazvala sam se na neke od tih poziva misleći kako bih mogla
susresti nekoga tko bi mogao zacijeliti duboku otvorenu ranu u meni. Kroz tu ranu
iskrvario je moj život. Ali, nije bilo nikoga tko bi je mogao iscijeliti. Nitko nije
mogao zamijeniti Stefana.
Glas joj je drhtao, ali se vrlo brzo sabrala. Da me Gian-na i Marco nisu toliko
trebali, bila bih se ubila. Oni su mi spasili život.
393
A Predsjednik? Je li vam on ponudio društvo ili utjehu?
Pokušao je. Međutim, čak ni on nije se mogao probiti. Unatoč mnogim izrazima
ljubaznosti, nešto duboko u meni nije moglo podnijeti da se zbližim s osobom koju
Stefano nije podnosio. Podigla sam uobičajene brane koje svaka žena zna kako ih
treba podignuti. Uspostavili smo srdačan odnos koji neprekinuto traje do danas.
Zašto ste i dalje ostali u njegovu društvu?
Uz taj krug vezane su uspomene na Stefana, stari prijatelji, mnoge veze koje su mi
koristile u poslu. Povučena sam osoba, a to ljude poput mene izolira od društva.
Previše radim. Djeca mi uvijek prigovaraju zbog toga. Na taj način, labava veza s
krugom ljudi u kojemu se kreće Predsjednik otvara mi neka vrata. Ona mi
omogućuje mnogo dobrodošle razonode.
Mislio sam da ste mu prisna prijateljica.
Njemu su svi prisni prijatelji i istodobno nitko mu nije prisan prijatelj. Postoje
krugovi unutar krugova, a ja zauzimam mjesto unutar srednjeg kruga, daleko od
radioaktivne jezgre, oličene u samom Predsjedniku, ali sam dublje u njemu od
mnogih koji ga smatraju prisnim prijateljem. To je vrlo neobična pozicija.
Jedinstvena, rekao bih.
Možda je tako. Nikada nije postojala nikakva romantična veza među nama, ako na
to mislite. Nikakva veza bilo kakve vrste.
Ilija je odmjereno pijuckao vino iz čaše. Bila je prazna. Anna ustade i vrati se s
bocom.
Mučim vas. Već je kasno i vi ste po svoj prilici krajnje iscrpljeni. Vožnja s Marcom
odličan je recept za iscrpljivanje živčanog sustava.
Dobro se osjećam. Bio bih sretan kad bih mogao razgovarati s vama čitavu noć,
ako biste vi to željeli.
Gdje sam ono stala? Oh, da, naši odnosi nakon muževljeve smrti.
Da, to me čudi. Kakav je bio njegov cilj?
394
U tome što me je želio zadržati u svome krugu? Ja sam mu bila nešto poput
ukrasa. Javna sam ličnost. Druženje sa mnom i ljudima poput mene daje mu neku
vrstu građanske stabilnosti. Novac zarazno djeluje na ljude. Ljudi poput njega drže
daleko više do nepatvorenog ugleda nego do bogatstva.
Na ovom mjestu napravila je stanku i pogledala u mračni prozor zastrt zavjesom
sa žutom vrpcom.
Nesuvislo govorim. Ne bih se trebala tako ponašati. To ne pristaje jednoj sutkinji.
Gdje sam ono stala?
Govorili ste o nekom novom svjetlu što je bilo bačeno na tajnu što je okruživala
smrt vašega muža. Govorili ste o intuiciji.
Oh, da. Kako bih to opisala? Recimo da sam dugo godina sakupljala golem broj
neobjašnjivih detalja koje sam popabirčila iz društvenog života u Europi. Većina
njih je beznačajna, ali neki od njih izlaze na površinu i nemaju nikakva objašnjenja.
Nijedan od njih ne bi prošao kao dokaz na sudu. Ali, kao sudac naučite otkrivati
stvari ispod razine riječi nastojeći istodobno zadržati temeljnu objektivnost.
Na primjer?
Prije godinu dana na jednoj zabavi pojavilo se vaše ime.
Prije godinu dana ja sam okopavao vrt u Karmelu.
Kako bilo, vaše ime se pojavilo. Netko vas je spomenuo kao čovjeka koji se jednom
uzdigao u Izraelu i koji je mogao biti preteča nečega što Predsjednik sada čini.
Netko - u međuvremenu sam zaboravila tko - dobacio je podrugljivu primjedbu u
vezi s činjenicom da ste imali religiju i da ste je posve odbacili. To je pobudilo
moju radoznalost. Nikada nisam susrela nikoga tko bi razmišljao o tome da učini
nešto tako. Pomislila sam kako bi vas bilo zanimljivo upoznati, no naravno, odmah
sam odbacila tu pomisao kao nemoguću.
Nešto se dogodilo kroz tih nekoliko trenutaka dok su razgovarali o vama. U to
vrijeme to mi se nije učinilo
395
značajnim, ali zbog nekog razloga nisam zaboravila. Odložila sam to u moj dosje s
tajnama. Dok su razgovarali o vama, nešto je preletjelo iza Predsjednikovih očiju.
Kako da vam to opišem, a da pri tome ne izgledam poput pisca priča o duhovima
koji pokušavaju plašiti svoje čitatelje luckastim melodramama? Mogu reći samo to
da sam vidjela neku sjenku kako mu prolazi kroz oči - iza njegovih očiju. To je
trajalo djelić sekunde. Izraz njegova lica me je uplašio. Pa ipak, on se pojavio i
izgubio tako brzo da sam jedva mogla povjerovati da sam išta vidjela. Međutim,
izgled njegova lica oživio je sjećanje koje je nekoliko godina spavalo u meni. Sjetila
sam se zabave na kojoj smo Stefano i ja bili prisutni u palači Galeone u Rimu prije
gotovo dvadeset godina. Tom smo se prilikom izvanredno zabavljali. Svijet je bio
krasan. Svi su se tako divili Stefanu. Ljudi su ga voljeli. I vi biste ga zavoljeli da ste
ga poznavali.
Nešto joj je zapelo u grlu, ali se ubrzo zatim ponovno sabrala i nastavila:
Izišla sam van kako bih se naudisala noćnog zraka. Tada sam bila trudna s Marcom
i povraćalo mi se. Stajala sam na malenom balkonu koji je gledao na vrt pozadi
kuće. Tamo raste jedno prekrasno stablo koje mi se neobično sviđalo. Te večeri
bila sam izvan sebe od sreće unatoč smetnjama u želucu. Pitala sam se postoji li
itko na svijetu tko je tako sretan kao ja. Vratila sam se u mali salon, u istu onu
prostoriju u kojoj smo se godinama kasnije nas dvoje upoznali. Nitko me nije
primijetio kad sam ušla. Tamo je bilo toliko različitih ljudi. Ljudi koji su imali moć.
Generali, financijeri, političari. Stefano je govorio o potrebi regeneriranja moralne
vizije u europskoj politici. Nazivao je to kršćanskim humanizmom. Tih godina
njegovo smiono katoličanstvo mi je pomalo smetalo. Poput većine ljudi u salonu
odavno sam odbacila kršćanski humanizam, ali voljela sam ga zbog njegove
hrabrosti i nisam mogla a da mu se ne divim. Bila sam zahvalna što imam takva
muža. Govorio je zanosno i tečno. Svi su bili očarani njegovim riječima. Svi su ga
pozorno slušali. Bacila sam pogled na našeg domaćina očekujući da
396
ću na njegovu licu vidjeti ono što sam osjećala u srcu. Mislila sam da i on mora
voljeti Stefana. Umjesto toga, vidjela sam nešto što me je preplašilo. Činilo se da
cijeni Stefana, ali neka sjenka je prešla preko, kroz i iza njegovih očiju. To me je
zaprepastilo. Željela sam se osloboditi tog dojma smatrajući ga izmišljotinom moje
mašte. On je potonuo u moju podsvijest gdje je ostao do prošle godine kad sam
isti taj izraz vidjela na spomen vašeg imena. Tada sam shvatila da je čovjek koji je
postao najmoćnija ličnost na svijetu mrzio moga muža.
Sto znači da mrzi i mene.
To može biti istina, ako sam u pravu.
Moglo bi biti i neosnovano.
Moglo bi biti, reče ona neodlučno.
Ali vi ne mislite da je neosnovano?
Mislim da me moja intuicija ne vara.
I tako, što to znači? Želite li time reći da je bio umiješan u Stefanovu smrt?
Ne znam. Nisam sigurna. Nastavila sam kao i prije posjećivati njegove bankete, i
dalje sam bila član njegovih komisija, ali otvorenih očiju, promatrala sam i čekala.
A moje antene drhte na svaki pomak. Na beskonačno malene pomake. Na signale,
poglede, sjenke.
Kao što ste rekli, ništa od svega toga ne bi se moglo iskoristiti na sudu.
Upravo tako. To nije na toj razini.
Još uvijek ne razumijem na koji bih ja način bio uključen u sve to. Otkuda njegov
interes za mene?
Kad je vaše ime bilo spomenuto u tom prezrivom kontekstu, Predsjednik je rekao
nešto što mi se u tom trenutku učinilo beznačajnim, ali sada mi se čini da je to
imalo neko drugo značenje. Rekao je da ste vi, usprkos svojoj religiji, osoba
izvanrednih kvaliteta i da biste mogli doprinijeti nešto vrijedno novom poretku.
Upravo se tako izrazio - doprinijeti nešto vrijedno novom poretku. Više ništa nije
rekao, ali ja sam u tome otkrila tu neobičnu mješavinu zluradosti i želje. Shvatila
sam da vas mrzi i da vas unatoč tome želi za nešto
397
iskoristiti. To me je potpuno zbunilo. Zašto bi vas mrzio, čovjeka kojega nikad nije
upoznao?
Ljudi mrze druge zbog različitih razloga.
Ali zašto vas?
Ilija je razmišljao. Možda je to mržnja koja nije ukorijenjena u ljudskim razlozima.
Ona može biti posve duhovne naravi.
Sto hoćete time reći?
Duša nije tako jednostavna kako mi mislimo. Intelekt, mašta, emocije, fizički
procesi. Osobiti dijelovi ljudske građe mogu se preklapati, zamagljivati, mijenjati
se. Misli utječu na osjećaje i obrnuto. Zdravlje utječe na raspoloženje i obrnuto.
Može li itko istinski znati što se događa u dubini ljudske duše? Pa ipak, mislim da
je on instinktivno shvatio da ja predstavljam krajnju suprotnost njegovoj viziji.
Po njegovu izgledu, ne bi se reklo da on to smatra problemom.
Navikao je utjecati na duh ljudi. Ako se čovjek može tako korjenito promijeniti kao
što sam se ja promijenio, zar se ne mogu ponovno promijeniti i uklopiti se u
njegovu viziju?
Je li to moguće?
Pitanje je drži li on to mogućim? Očito je da drži, jer me drukčije ne bi pokušao
uvući u svoj krug.
Ali ta zluradost... bila je tako časovita.
Njegova reakcija mogla je isto tako biti pokrenuta duhovnim silama čiji je izvor
izvan njegove duše.
Anna se doimala neodlučnom i pokretom ruke je pokušala otjerati misao što joj se
vrzmala po glavi.
Đavoli? Zao mi je, oče, ali ja sam i previše racionalist da bih prihvatila tu misao.
Zastao je i razmišljao. Bi li ovako kasno imalo ikakva smisla pokušati je uvjeriti u
stvarnost nevidljivog rata? Ostavit će to za neki drugi dan.
Umjesto njega ona je promijenila temu: Kad sam vas prvi put susrela, vidjela sam
da ste pošten čovjek kao i Ste-fano, ali da vam nedostaje njegove društvenosti.
Čovjek bez
398
lukavstva, to ste vi. Pa ipak, dok sam vas slušala i promatrala, upitala sam se
hoćete li vi postati drugi von Tilman. Pitala sam se kako će vas oni pokušati
preoblikovati. Mislila sam da će vjerojatno uspjeti u tome jer oni gotovo uvijek
uspijevaju u svom naumu. I što ste zaključili?
Vi niste von Tilman. Nikad ne biste mogli biti on. Varšava je uništila taj strah.
Međutim, vi ste mi i dalje zagonetka.
To je prilično jednostavno, Anna. Tu nema nikakve tajne.
Onda mi je rasvijetlite.
Čovjek je ono što voli. Čovjek je ono za što želi živjeti i za što želi umrijeti.
Sto vi volite? Sto je za vas stvarnost?
Ja volim Boga. On je stvaran.
Teologija nema veze s logikom.
Logika ne sadrži teologiju, ali teologija sadrži logiku.
O tome se može razgovarati. Prokletstvo, tu smo. Skliznuli smo u svijet
apstrakcija; ovakvi razgovori uvijek tako završe.
Ljubav koju Bog izlijeva na svijet djelotvorna je u našim životima u mjeri u kojoj joj
se otvaramo. Dok joj se ne otvorimo, mislimo da je to samo neka apstrakcija.
Mislite? Moglo bi tako biti. Smrt je za mene bila apstrakcija dok Stefano nije umro.
Isto je i s ljubavlju.
Ali recite mi, vi koji nemate nikoga ljubljenoga, kako možete govoriti o ljudskoj
ljubavi ako niste voljeli drugo živo biće koje diše pored vas?
Posjedovanje božanske ljubavi sadrži svu ljudsku ljubav.
Ali ja mislim na krv i meso. Na žar, strast.
Ona sadrži i to, iako u različitom obliku.
Zar nikad niste voljeli neku ženu?
Ispričao joj je o Ruti i ona je slušala dok nije završio.
Oprostite mi, reče. Nisam znala.
399
Ispili su i posljednji gutljaj vina iz svojih čaša. Anna ustade.
Imam vam još pričati, ali to može počekati do sutra, reče.
Odvela ga je do spavaće sobe koja se nalazila nešto podalje od sobe za primanje.
Smjestit ćemo vas ovdje. Ovo je nekad bila soba moga djeda i moje bake, a prije
njih moga pradjeda i prabake. Bili su sjajan stari par. Vrlo pobožni, reče
zamišljeno, dodirujući maleno raspelo na zidu iznad starinskog stolića za
umivanje. Iznad uskog kreveta visjela je uokvirena gravira Presvetog Srca Isusova.
Pričajte mi o njima, molim vas.
Nonno je bio zemljoradnik, a Nonna kućanica. Nisu bili Bog zna kako obrazovani.
Bili su poput malog kočopernog pijevca i kokoške, uvijek zajedno, nikad u svome
životu nisu bili nijednog dana odvojeni. Svaku večer krunica. Kuća je bila prepuna
ljubavi. Sedmero djece; moja majka bila je najmlađa od njih. Štedjeli su svaki
novčić i slali joj na koledž. On je bio iz Firence, sin gradskog vijećnika. Ljudi iz
gornje srednje klase.
Gdje su sada vaša majka i vaš otac?
Oboje su umrli. Imanje je podijeljeno između članova obitelji, ali kuća je pripala
meni kad je mama umrla. Više mi znači ova kuća nego išta drugo na svijetu. Ništa
nisam promijenila. Kad više ne mogu izdržati u svijetu, dođem ovamo. Gianna i
Marco nemaju taj osjećaj. Pred njima je budućnost - mladi ljudi ne razmišljaju o
tradiciji. Gianna će jednog dana sigurno shvatiti. Kad umrem, kuća će pripasti njoj.
Ova je soba ispunjena mirom. Ovdje ću se odlično naspavati.
Bene! I vrijeme je da se dobro naspavate. Buona notte, oče Ilija.
Buona notte, Anna.
400
Dobro je spavao, kao što je i predmnijevao. Ustao je s prvim zrakama sunca,
izmolio oficij i slavio misu u spavaćoj sobi prije nego što su se ukućani probudili.
Nedugo nakon toga čuo je kako Marco pali motor svoga automobila, a zatim je
čuo zveket zaklopca na kuhinjskoj peći. Uskoro se kroz pukotinu u vratima osjetio
miris kave i pržene slanine.
Našao je Giannu gdje sjedi pored peći, pazeći na tavu i lončić s kavom.
Dobro jutro, oče.
Dobro jutro, Gianna. Čini se da je prekrasan dan.
Na nebu nema ni oblačića. Vremenska prognoza najavila je zahlađenje. Neće biti
prevruće.
Poslužila ga je prženom slaninom i prženim kruhom s ukuhanim voćem od
ogrozda, zdjelom zobi i šalicom kave.
Gdje ti je majka?
Spava. Čini se da ste ostali dokasna na nogama. Jesmo.
Drago mije što ste ovdje. Potrebno joj je društvo. Život joj nije bio nimalo lagan.
Ima mnoštvo odgovornosti. I previše.
Tvoja majka je izvanredna žena. Da, divna je. Toliko toga daje od sebe. Ništa ne
uzima za sebe, osim, povremeno, ove kuće.
Ispričala mije o tvom ocu. Žao mije što si ga izgubila. Djevojka kimnu glavom i
preko lica joj prijeđe tuga. Sjećaš li ga se?
Slabo. Bio je vrlo susretljiv. Sjećam se da je bio visok, poput diva, zgodan. Svi su ga
voljeli.
Ona spusti pogled na knjigu što joj je ležala u krilu.
Što to čitaš?
Neku filozofsku knjigu.
Sviđa ti se filozofija?
Jako, reče ona nakrivivši glavu. Nemojte nikome govoriti o tome. To upropaštava
djevojačke šanse.
401
Ne trebaš se bojati. Mora biti da mlada gospoda čekaju u redu da ti se približe.
Na stotine njih. Moram zakračunati vrata. Odlično. Nemoj prihvatiti prvu ponudu.
I neću. Obećavam.
Odjednom se njezino veselo raspoloženje promijeni i ona se uozbilji. Ona prolista
nekoliko stranica i reče: Mnogo razmišljam o ovom odlomku. Hoćete li ga čuti?
Vrlo rado.
Napisao ga je Kierkegaard. Znate li tko je Kierkegaard? Znam.
Činilo se da je razgovor zabavlja i da je ostavio dojam na nju.
Slušajte ovo: Većina ljudi subjektivna je prema sebi, a objektivna prema svima
drugima. Ponekad užasno objektivna. Međutim, prava zadaća je zapravo biti
objektivan prema sebi, a subjektivan prema svima drugima.
Ona podiže prema njemu lice koje je sjalo oduševljenjem.
Nije li to prekrasno? Nije li sve rekao u ovih nekoliko redaka?
On kaže nešto vrlo značajno.
Mami se ne sviđa ovaj odlomak. Ona misli da bismo trebali biti objektivni prema
svemu.
Vjerojatno je to zbog naravi njezina posla.
Oh, ima tu još nešto. Ona želi da sve bude promišljeno i nepristrano. Želi biti
odvojena od života. Nanesena joj je užasna bol, znate. Kažem joj: mama, ne moraš
biti sutkinja svako jutro kad se probudiš. Ona se slaže s time, no ne čini se da se
imalo mijenja. Ima slabu točku samo za Marca, mene i ovu planinu.
Sretna je što ima vas dvoje.
Mislim da je sretna što je pronašla vas, oče. Potreban joj je netko tko će joj biti
prijatelj.
Siguran sam da ima mnogo prijatelja.
Ima ih na stotine. I ona mora zakračunavati vrata.
Napunila mu je šalicu i stavila mu još tri kriške debela prepržena kruha na tanjur.
Jedite!
402
Pokoravam se, Gianna. Otišla je do peći i stavila kriške slanine u tavu. Znate li što
mi je rekla dok je pokušavala organizirati ovaj vikend? Ne.
Rekla je da ste vi svih ovih godina nakon tatine smrti prva osoba kojoj potpuno
vjeruje.
Počašćen sam time. Nadam se da to i zaslužujem.
Pogledala ga je ozbiljno pitajući se što misli pod tim. Zatim mu namignu. Takva
skromnost! Zaboravila sam kakvi mogu biti religiozni ljudi.
Zar u Milanu nema ni jednog?
Ima ih nekoliko.
Jesi li bliska s nekim?
S jednim. Skroman je kao i vi. No on je usto i ponosan. Skrenula je pogled i neko
vrijeme ostala tako razmišljajući.
To je sve? Samo jedan kršćanin na Milanskom sveučilištu?
Oni se kreću u drugim krugovima. Meni više odgovara samoća.
Zar ne postoje nekakva udruženja mladih filozofa?
Postoje. Ali većina njih je poput mene. Teško je organizirati klub od ljudi koji više
vole samoću.
U što vjeruju tvoji prijatelji filozofi?
Kad sam krenula u medicinsku školu, ljudi za koje sam znala da se zanimaju za
filozofiju bili su većinom marksisti. Idioti! Dobro, poluidioti: bili su to marksisti
Gramscijeva kova, nipošto oni koji se zanose gulagom i mučenjem ljudi. Sada je
većini njih svega toga dosta. Neki su postali kapitalisti. Priličan broj njih počeo se
baviti problemima ljudskog okoliša, a neki su se vratili Crkvi.
Što se to dogodilo da su se promijenili?
Mislim da je naš naraštaj odrastao. Zanimljivo je gledati kako se najjednostavniji
među njima, i uz to najprofinjeniji, naposljetku vraćaju Crkvi. Mi agnostici
smatramo da je to vrlo neobično.
403
Ah, ti si znači, agnostik!
Nemojte mi se smijati, oče Schafer, jer ću vam u tom slučaju prepržiti slaninu.
Ispričavam se.
Pretpostavljam da vjera nekim ljudima daje snagu da se suoče sa životom. Život
može biti odvratan. Može biti i vrlo lijep.
Dakako. Ali, dosad nitko nije objasnio onaj njegov odvratni dio. Nikad neću
zaboraviti kad sam prvi put asistirala kod autopsije. Želite li čuti o tome?
Pogledala je kriške crvenog mesa što mu ih je stavljala na tanjur. Zatim prasne u
smijeh.
Ne, pretpostavljam da ne želite.
Oh, da, baš bih volio čuti o tome. Molim te, ispričaj mi.
Stajala je i zabuljila se u nekom neodređenom pravcu dok joj je lopatica visjela u
ruci.
Vrlo neobično sam se osjećala. Na stolovima u laboratoriju ležalo je tuce leševa.
Svima je bila nataknuta crna plastična vrećica preko glave, pretpostavljam da je to
bilo zato da nam olakšaju. Da skriju identitet tih ljudi. Valjda su željeli da o njima
ne mislimo kao o ljudima, ne mislite li tako?;
Valjda je to točno. To bi vam otežalo.
Hrabrite se, smirujete živce i gledate kako profesor secira. Tako čudesno tehnički.
Svaki organ u tijelu ima svoje latinsko ime. To mi se učinilo fascinantnim, no meni
se neprekidno vraćala u svijest plastična vrećica. Pitala sam se tko je ona, ta stara
gospođa koju smo secirali. Profesor ju je nazvao lesom. Zamislite, tako bezlično.
Nekoliko leševa bili su ljudi koji su darovali svoja tijela znanosti, no većina njih bili
su propalice koje je mrtvačnica ustupila sveučilištu. Leš koji smo mi secirali
pripadao je nekoj propalici. Vidjelo se da nije bila zdrava. Nokti su joj bili
strahovito prljavi. Sigurno dugo vremena nitko o njoj nije vodio brigu. To se
vidjelo. Ako vam nešto kažem, hoćete li misliti da sam čudna?
Zavisi o tome što mi kažeš.
404
Vi ste pošteni. Riskirat ću. Kad je došlo vrijeme objeda, svi su izišli iz laboratorija.
Većini nas to je bilo prvi put i nitko nije osjećao potrebu za ručkom. Samo sam se
ja vratila i skinula plastičnu vrećicu s glave te gospođe.
Zašto si to učinila?
Ne znam.
Što si vidjela?
Molim vas, nemojte misliti da sam luda, no vidjela sam moju baku. To zapravo nije
bila moja baka, naravno, jer je nisam ni poznavala. Ali, pomislila sam: Ovo bi
mogla biti Nonna. Za nekoliko godina to bi mogla biti mama. Jednoga dana to bih
mogla biti ja.
To nije tako neobično.
Drago mi je što tako mislite. A zatim se dogodilo još nešto. Počela sam plakati za
njom. Neprekidno sam plakala. Suze su padale po njezinu licu. Pogladila sam joj
čelo. Njezina kosa bila je neuredna i slijepljena od prljavštine. Valjda je bila neka
sirota stara prosjakinja. Vjerojatno je umrla u samoći, neželjena i nevoljena. Splela
sam joj kosu u pletenice i ovila ih oko njezine glave. To je trajalo neko vrijeme.
Zatim sam joj ponovno pokrila glavu.
Ilija je gledao kroz prozor. Gianna se stresla, vratila se peći i nešto radila oko nje.
U tom trenutku niza stube je sišla Anna i pozdravila ih.
Jutros se činiš vrlo ozbiljna, reče ona kćeri zagrlivši je.
Pričala sam ocu Schaferu kako se secira tijelo.
Oh, Gianna, poštedi nas!
Ilija joj upade u riječ: Zaista je bilo vrlo zanimljivo. Trebali biste biti ponosni na nju,
Anna.
Jesam, jesam, odgovori ona teatralno. Ali molim te, nemojmo raspravljati o
anatomijiprije doručka.
Sjela je za stol i upitala ga: Sto biste željeli raditi danas?
Što god želite. Imate li kakav prijedlog?
Bilo bi dobro da prošetamo po brežuljcima, željela bih vam pokazati umjetnu
pećinu što ju je moj pradjed napravio u planini.
405
Hoćemo li imati vremena skoknuti do Asiza? Mislim da hoćemo. To nije daleko
odavde. Zašto do Asiza?
Imam tamo jednog prijatelja kojega bih želio posjetiti. Ne bismo ostali dugo.
U redu. Možemo krenuti nakon doručka. Popodne ćemo prošetati po brežuljcima.
Iz stare štale ona izveze limuzinu čiju je marku bilo teško odrediti i oni se uputiše
prema Asizu, ostavivši za sobom oblak prašine.
Vidim da ste počeli upoznavati moju kćerku.
Vrlo je ugodna. Za deset minuta razgovora dodirnuli smo mnoštvo tema. Počeli
smo s filozofijom, odgalopirali kroz religiju i stigli do autopsije.
Takva vam je Gianna. Ponekad pomislim kako je više pjesnik nego liječnik.
Pitam se nema li više dara za filozofiju. Ona je na polovici puta između poezije i
znanosti.
Možda ste u pravu.
Čini se da ste zabrinuti za nju.
Ništa više nego što je to uobičajeno. Iz navike brinem za djecu. Pitam se je li ih bilo
pametno donositi na svijet u sadašnjim okolnostima.
Uspjet će. Vi ste im to dali. Gianna je dobra duša. Nježna je i čini se veoma sretna.
Zaljubljena je. U nekog mladića u Milanu.
Kakav je on? Mislite li da joj odgovara?
Skrenula je pogled s ceste i pogledala ga.
Da li joj odgovara? Evo jednoga staromodnog izraza. Kako je osvježavajuće čuti ga.
Da, on joj nadasve odgovara. Prilično nam se sviđa.
Ne činite se baš oduševljenom.
On je mlad, ima ideale i studira pravo. Marcov je prijatelj. Nije ni prebogat ni
presiromašan. Otac mu je profesor etike; zgodan je i muževan, srdačan i, što je
najneobičnije od svega, dijevac je, ako to možete zamisliti. Dijevac! Evo vam još
jedne staromodne riječi. To joj je on rekao. On se
406
time ponosi. Odlučili su čekati do vjenčanja. Takav je bio i Stefano. Toliko mu je
nalik da me to plaši.
Plaši vas? Po načinu kako ste ga opisali doimlje se poput uslišanja majčine molitve.
To je recept za propast. Što mislite, što se može dogoditi jednom takvom mladiću?
On može biti jedan od onih koji će vratiti svjetlo u javni život.
Po koju cijenu? Ne želim da se Gianni slomi srce. Kao što se vama dogodilo? Da,
kao što se meni dogodilo.
Je li to pošteno prema Gianni? Zar ona nema pravo preuzeti rizik da joj se slomi
srce?
Anna s tmurnim izrazom lica slegnu ramenima. Uz to je još i pobožan katolik.
Doimlje se sve boljim i boljim. Je li on uopće stvaran?
Oh, da. Pomalo je egzotičan, no posve je stvaran.
U nekom drugom vremenu smatrali bi ga posve običnim.
Ta vremena su prošla.
Jesu li? Mislim da se vraćaju. U dubini svoje duše većina ljudi čezne za vjernošću.
Ljudi priželjkuju plemenite supružnike koji su se sposobni žrtvovati.
Nemoguće je o tome raspravljati. Nas dvoje dolazimo iz dva posve različita svijeta.
Anna, ako smo prijatelji, mogu li dopustiti sebi da budem iskren prema vama?
Samo recite.
Mislim da ste malčice iracionalni. Iracionalna! Savršeno sam racionalna. Oni su
iracionalni!
Također mislim da ste upravo skandalozno subjektivni. Ona mu dobaci srdit
pogled. Prikovala je oči za cestu. Zatim joj se izraz na licu omekša i ona se škrto
nasmiješi. Vi mene zafrkavate. Malo. Smeta li vam? Pa, mogla bih se naviknuti na
to.
407
Ne dopuštaju ženama ulaz u samostan, objasni joj on. Želite li malo razgledati
naokolo dok ja porazgovaram s osobom zaduženom za posjetitelje?
Ona pođe za skupinom turista u glavnu crkvu.
Maleni fratar bio je društven kao i uvijek, ali je imao neugodne vijesti:
Žao mije, oče. Imamo stroga naređenja. Don Matteo je cijelo ljeto bio bolestan.
Pretpostavljam da je u posljednje vrijeme previše krvario i oni žele da ojača.
Zar ne mogu samo minutu razgovarati s njim?
Žao mije.
Nije odgovorio na moja pisma. Sigurno je ozbiljno bolestan.
Čujem da jest. Prior kaže da ga ne smije vidjeti nitko osim liječnika. Prošle godine
se pročulo da ovdje imamo Čovjeka obilježena Kristovim ranama, a onda su,
zamislite, turisti u mnoštvima počeli pristizati odasvud. Na neki način to i nije tako
loše. Mnoštvo molitava uzdiže se prema nebu. Ali, prior je morao energično
istupiti. Sljedeća stvar koju će učiniti jest to da će raskomadati sirotoga starog don
Mattea u komade kako bi od njega mogli napraviti svete moći, rekao je. Vrijeme je
da se čitav taj cirkus zaustavi, rekao je. I tako, odmah su ga uklonili.
Maleni fratar pokrije usta rukom.
Kamo su ga odvezli?
Zaboravite što sam vam rekao.
Ne, neću zaboraviti. Recite mi.
Ne, ne mogu.
Imam pravo znati. On je moj duhovni učitelj.
Zaista? To je nešto posve drugo.
Doimao se zbunjen. Kašljucao je i zamuckivao.
Brate, gdje je don Matteo?
Nije ovdje.
Kamo je odveden?
Ne mogu vam reći. Već sam rekao i više nego što sam smio. Ne smijemo nikome
reći. Turisti... Ja nisam turist. Odvedite me prioru.
408
Na pokrajnjim vratima pojavio se prior.
Ilija i njemu ponovi svoju molbu. Prior ga je odbio.
Igrali su se mačke i miša dok Ilija nije vidio da to nikamo ne vodi. On se zaputi u
crkvu i ondje, u jednoj od stražnjih klupa, vidje poznatu priliku koja je klečala.
Brate Jakove, prošapta on, neprimjetno se ušuljavši i sjede pored njega.
Gorostas ga zagrli bubajući ga neprekidno šakama.
Oče, tako je dobro što me vidiš! Sviđa mi se što ste se vratili. Kako ste?
Vrlo dobro, prijatelju moj. Ali, imam jedan problem. Ne mogu pronaći don
Mattea. Znaš li gdje je on?
Jakovljevo lice se izobliči. Oči mu se napuniše strahom.
Ne smijem kazati ti ništa.
Zašto ne?
Prior veli nitko ne može znati to.
Ja sam prijatelj don Matteu. On je moj učitelj. Papa želi da ga posjetim.
Njegove riječi nisu uvjerile Jakova. Znam to. Sjećam se prošlog puta, oče, ali sada
to ne može biti.
Moraš mi reći nešto više. Reci mi barem osjeća li se don Matteo dobro?
Ja mislim da on nešto više bolestan. On mnogo krvari. On star čovjek i oni žele
njega da on ode u odmaralište.
Sad je na Jakovu bio red da pokrije usta rukom.
U redu je. Nisi mi rekao ništa što već nisam znao.
Jakov je gledao sad u Iliju, sad u svetohranište. Čitavim svojim golemim tijelom
svjedočio je o duševnim mukama.
Napokon on reče: Treba da odete u Rieti. Tamo je lijepo.
Rieti? Zašto Rieti?
Slušajte, oče, reče on uhvativši ga za rukav odjeće i potežući ga bliže sebi, idite u
Rieti, svidjet će vam se tamo. Sveti Franjo, on također ide tamo. Sveto mjesto.
Tamo idu sveti ljudi.
Tamo idu sveti ljudi?
Tamo idu sveti ljudi. Idite. Krasno mjesto. Posjetite ga. Rieti?
409
Rieti. Pustinjakova nastamba. Molite tamo. Želim da ti ideš u Rieti i vidiš kako je to
lijepo mjesto. Pustinjakova nastamba. On znalački pogleda Iliju.
Hvala ti, Jakove. Da, shvaćam. Nisi mi ništa rekao. Nisi prekršio pravilo šutnje.
Otići ću u pustinjakovu nastambu u Rietiju.
Golemi brat ga snažno udari po leđima i namignu mu.
Našao je Annu gdje sjedi pokraj potpornog stupa u prednjem dijelu lađe.
Oprostite stoje toliko trajalo. Nastala je pometnja. Moj prijatelj je premješten i
vidite koliko mi je vremena trebalo da to saznam. Mislite li da bismo mogli
napraviti još koji kilometar i potražiti ga?
Zašto ne? Gdje je on?
U Rietiju.
Prošli su već pola puta kad mu pade na pamet da su bore na njezinu licu koje su
označavale zabrinutost nestale.
Ispričavam se što smo izgubili toliko vremena.
To nije bilo izgubljeno vrijeme. Jako mi se dopalo. Samo sam sjedila. Bilo je tako
tiho u crkvi nakon odlaska turista. Razgledala sam umjetnine i to je popravilo moje
raspoloženje.
Baš mije drago.
Imala sam zanimljiv razgovor s jednim od fratara. Smiješan stari.
O čemu ste razgovarali?
O životu općenito. Neobičan tip. Činilo se da zna tko sam ja.
Doista?
Da, a poznaje i vas. Što je rekao?
Nešto o lavu. Nije bio baš suvisao, no bio je zaista drag. U njegovoj prisutnosti
osjećala sam se tako umirena. Mora biti da imaju nekoliko senilnih fratara ovdje.
Čujem da dozive visoku starost.
Da, to je točno.
Rekao mi je da moli za vas. Kako je mogao znati da ste
ondje?
410
Anna, jesu li mu ruke bile u zavojima?
Ne znam. Ruke su mu bile u rukavima. Čekajte, u jednom trenutku me je pogladio
po ramenu i... da, točno, u pravu ste, ruka mu je bila u zavojima. Pomislila sam da
se možda porezao. Na zavoju su bile mrlje.
Da li gadno šepa?
Da. Zašto?
To je bio moj prijatelj kojega sam htio vidjeti. Onda se vratimo, kad je već u Asizu.
Možda već nije u Asizu.
Ne izgledate mi baš prisebni. Sad jest, sad nije u Asizu. Izgledate mi malčice
iracionalni, oče Ilija. Znam. Idemo u Rieti.
Podigla je začuđeno obrve i nastavila vožnju bez riječi.
Petnaest minuta kasnije pronašli su cestu koja je vodila prema franjevačkim
samostanima u tom području. Zaputili su se njome dok nisu stigli do uskog puta
označenog drvenim znakom na kojemu je pisalo Pustinjakova nastamba.
Parkirali su auto na kraju uskoga puta i zaputili se pješice prema kamenoj zgradi
ograđenoj drvenom ogradom. Dvojica fratara plijevila su cvijeće u vrtu. Kad su Ilija
i Anna ušli na prednja vrata, oni se uspraviše i zabuljiše se u njih.
Pax et bonuml, braćo, tražimo don Mattea. Fratri se zgledaše.
Signore i Signora. Ovo je samostan zatvorenog tipa. Zao mi je, ali ne primamo
posjetitelje.
Znamo da je don Matteo u samostanu. Fratri su se doimali napeto i nisu znali što
bi odgovorili. Gosti se moraju najaviti, promuca jedan od njih. Prisan mi je
prijatelj. Vjerujem da nas očekuje. Ne smijemo vas pustiti.
Biste li bili tako dobri i kazali mu da sam stigao. Neka on odluči.
To neće biti potrebno, oglasi se glas s prednjih vrata. Tamo je stajao don Matteo
smiješeći se smeteno i držeći se za okvir vrata rukom koja je bila u zavojima.
Fratri pojuriše prema njemu i pomogoše mu da ustane,
411
jedan s jedne, a drugi s druge strane. Uzeše ga žustro koriti na talijanskom.
Don Matteo, znate li što je rekao liječnik!
No, ajde, blago ih je korio. Nemojte se srditi. Očekivao sam ih. Molim vas, ostavite
nas nasamo.
Nije trebalo da ustajete iz kreveta. Morate se vratiti u krevet.
Nekoliko trenutaka neće mi naškoditi. Pustite me da malo sjednem na klupu. Malo
ćemo popričati. Idite sada, odmah.
Dvojica fratara odoše, ostavljajući don Mattea da otpočine na jarkom suncu. Ilija i
Anna sjedoše na stubište trijema.
Ponovno vas pozdravljam, mlada gospođo.
Zdravo. Kako ste se uspjeli tako brzo vratiti?
Brzo putujem, reče joj on trepćući očima.
Ilija ga s objema rukama uze za ruku. Držao ju je vrlo nježno. Nije ju puštao iz
svojih ruku.
Oče Ilija, dobro izgledate. Kako ste?
Imam vam toliko toga reći da ne znam otkuda bih počeo.
Znači tako! Recite mi, kako su vrata? Vrata?
Vrata vašega srca. Istrošena, ali još se drže čvrsto. To sam i mislio. Vrlo dobro.
Kako vaš strah? Katkad ga pobijedim, a katkad opet izgubim u hrva-nju s njime.
Da, da, to je normalno. A sad me slušajte, imam poruku za vas.
Poruku? Od koga?
Od našega Kralja. Želi da vam kažem ovo: Danju i noću moj pogled je uprt u tebe.
Vidim koliko patiš zbog mene.
Želi da znate da dopušta ove nedaće kako bi vaše zasluge bile još veće. Sve zasluge
leže u volji. Ni jedna druga žrtva ne može se usporediti sa žrtvovanjem vašega
srca. On vas ne nagrađuje za uspjeh nego za strpljenje i za nevolje koje
412
ste podnijeli zbog Njega. Nikakav uspjeh nije toliko važan kao savršena poslušnost
budući da upravo ona priprema put za djelovanje božanske milosti u vašoj duši.
On će upravo kroz vašu slabost donijeti milost čovječanstvu. On zna za vaš strah i
želi da Mu priđete i položite glavu na Njegovo srce. Želi da razgovarate s Njim kao
prijatelj s prijateljem. On kaže da moramo očekivati još protivljenja i prijevara.
Morate to očekivati, ali vas to ne smije zastrašiti. On će vas s vremena na vrijeme
utješiti, no još je važnije da činite Njegovu volju u tami vjere. Vjera je od najveće
važnosti.
Znaj ovo, kaže On, znaj ovo: neprekidno sam u tvom srcu i Moja ljubav se prenosi
na druge kad potpuno vjeruješ u Mene. Ti si Moj sin.
Ilija je zatvorio oči. Sve misli, sve emocije, svi dojmovi -sve je to izblijedjelo.
Zaronio je duboko u svoju nutrinu i otpočinuo ondje, nepokretan; čitavo njegovo
biće lebdjelo je u savršenom miru.
Anna je sve to zapanjeno slušala. Buljila je u dvojicu svećenika pokušavajući
shvatiti što je vidjela. U tome nije pronalazila nikakav smisao.
Don Matteo je pogleda.
I za vas, sestrice, imam poruku. Gospodin me je zamolio da vam kažem da je vaš
mučenik s Njime. Moj mučenik? promrsi ona.
Onaj koji nosi ime prvog mučenika. Onaj koji je bio drug vašoj duši. Stefano?
Don Matteo kimnu glavom.
Ilija polagano diže glavu. Najprije je vidio nježan izraz lica staroga fratra, a zatim
nevjericu u Anninim očima.
U tom trenutku vratiše se ona dvojica fratara, a u njihovu društvu je bio još jedan
koji je bio vrlo uzrujan i koji im otresito kaza da je sastanak završen.
Don Matteo s mukom ustade i otšepesa u samostan u pratnji trojice fratara. Anna
se nije ni pomaknula. Ilija je uze za ruku i pomože joj da ustane. Laganim korakom
vra-
413
tili su se do auta, a zatim se bez riječi zaputiše prema Foli-gnu.
* * *
To poslijepodne odvela ga je na planinu iza kuće. Tanki veo oblaka prekrio je
nebo, a hladan povjetarac savijao je čemprese. Ona je išla ispred njega puteljkom
što je vijugao među starim zapuštenim vinogradima koje su napali trnja-ci i
šipražje. Dok su se uspinjali, zemlja je postajala sve suša, a puteljak je bivao sve
uži. Na vrhu brijega iz kojega je izbijala stijena naiđoše na malen komad zemlje
obrastao travom s koje se mogla vidjeti čitava dolina. U stijenu je bila usječena
umjetna špilja. Ondje je stajao gipsani kip Majke i Krista čija je bijela boja
izblijedjela i ljuštila se, a glava joj je bila okrunjena kolutom sastavljenim od
plastičnog cvijeća koje se raspadalo. U raspuklinama između stijena ptice su savile
gnijezda. Anna je sjela na travu u podnožju kipa i podigla pogled prema njegovu
vedrom licu.
Sedam mačeva probolo joj je srce, reče ona. Kad sam bila djevojčica, dolazila sam
ovamo s mojom bakom. Molile smo ispod ovoga kipa. Naučila me je moliti
krunicu. To se nije sviđalo mojim roditeljima. Oni su bili obrazovani. Smatrali su da
su oslobođeni starih predrasuda, tako tipičnih za seljake.
Naša Gospa Žalosna.
Da, tako ju je nazivala Nonna. Plašila me je dok sam bila malena, ali moja baka
veoma ju je voljela. Rekla mi je da Madonna bdije nad dolinom i da zagovara
svakoga tko živi u njoj. Gospa plače zbog naših grijeha, znala mije reći.
Ona je još uvijek ovdje.
Desetljećima stoji ovdje, nepokretna i nimalo se ne mijenja. Moj pradjed je sve
ovo izradio devedesetih godina devetnaestoga stoljeća. Nikad ga nisam upoznala.
Umro je davno prije nego što sam seja rodila. No, u obitelji je živjela uspomena na
njega. Rekli su nam da je na smrtnoj postelji zamolio obitelj da prenese poruku
svim naraštajima koji će doći. Rekao im je da je imao viziju Svetoga Oca koji kleči,
414
sam samcat, i plače nad Crkvom, jer je u ruševinama, kao i vojnika koji ulaze u
Vatikan i udaraju ga puškama. Ali, bio je to neki drugi Sveti Otac, rekao je. Rim je
bio u plamenu. Vizija budućnosti. Predvidio je vrijeme kad će svatko doći u kušnju
da izgubi svoju vjeru. Kažu da je moj pradjed plakao, zamislite, tako čvrst čovjek
kao što je on bio. Bio je neutješan. Plakao je jer nije želio da njegova obitelj ode u
Pakao i mislio je da će mnogi od njih, oni koji će se roditi u narednom stoljeću,
otići tamo. Što obitelj sada misli o tome?
Pretpostavljam da nitko od njih to ne zna ili ako zna, tada su zaboravili. Čula sam
to samo zato što mi je moj djed jednom, dok smo ovdje molili, pričao o tome. Čak
i tada sam sumnjala u to. Kad sam to rekla roditeljima, oni su se nasmijali i rekli da
je to trabunjanje jednoga umirućeg seljaka, sirotog starca ispunjena strahom. Ali
Nonna je rekla da nikad nije postojao čovjek tako neustrašiv kao njezin otac. Umro
je u miru, gledajući sliku Presvetoga Srca - to je ona iznad kreveta u kojemu ste
noćas spavali. Ima toliko tajni, zar ne?
Ima ih mnogo. Pa ipak, tajne su ponekad tako jednostavne.
Da, to ste rekli sinoć. Čovjek je ono što voli. Osim toga, takav čovjek može vidjeti
stvari koje drugi ne vide. Vjera otvara neka vrata. Ona pogledom zaokruži dolinu.
Anna, reče joj on napokon, prekinuvši je u sanjarenju. Nismo razgovarali o Rietiju.
Što se dogodilo u vašem srcu dok smo bili tamo?
Ne znam. Sada ne mogu govoriti o tome. Potrebno mi je vrijeme da promislim o
tome. Možda je to bila tlapnja.
Je li vam se don Matteo prikazao kao tlapnja?
Ne znam što bih mislila, reče ona ljutito.
Piljila je u planinu koja se uzdizala s druge strane doline. Nemojte mi nametati,
reče mu srdito. Ne želim to. Ja ne...
Prekinula je rečenicu i naglo ustala. Ova planina je moje utočište. Ona je sjećanje,
baština, to je sve, dio moje prošlosti.
415
Ne mogu dopustiti da se pretvori u nešto drugo. Sve dok bude onakva kakva je
nekad bila, mogu uvijek doći ovamo i pronaći mir. Ali, ne tjerajte me da kažem da
je ona nešto više od toga!
Ne pokušavam vas nagovoriti da vjerujete u nešto što ne želite. Samo sam vas
pitao.
Oče Ilija, u vama i dalje čuči odvjetnik. Postavili ste mi nekoliko vrlo sugestivnih
pitanja. Molim vas, nemojte usmjeravati svjedoka.
On joj se nasmiješi i njezino lice poprimi blag izraz.
Oprostite, reče joj.
I vi meni oprostite. Malčice sam rastrojena. Čuti Ste-fanovo ime iz usta jednog
stranca...
Uvjeravam vas da nemam pojma o tome kako vas on poznaje niti kako je saznao
Stefanovo ime.
Još jedan od vaših misterija?
Valjda.
Ona zadrhta.
Krenimo, reče ona i zaputi se natrag prema početku puteljka. Još jednom se
okrenula i bacila pogled na kip, a zatim se počela spuštati.
Te noći, nakon večere, Gianna i Marco odvezli su se na zabavu koju je priredio
njihov bratić u Spoletu povodom završetka ljeta. Ilija i Anna su izišli na verandu
pred kućom i promatrali kako se nebo nad planinom mijenja iz ružičaste, preko
ljubičaste do tamne plavocrne boje. Jedna za drugom, pojavljivale su se zvijezde.
Ona je gore, reče ona zamišljeno i pokaza rukom. Gore na vrhu. Odavde ne
možete vidjeti špilju, ali ja znam da ona uvijek bdije i stražari.
Govorite o njoj kao da je ona za vas nešto stvarno.
Ona je stvarna, ali ne onako kako vi mislite.
Na koji vam je način ona stvarna?
Ona predstavlja svijet koji više ne postoji. To je bilo jednostavnije vrijeme u
povijesti, no u njemu je postojala ljepota koja više ne postoji.
Jeste li sigurni da to vrijeme više ne postoji?
416
Pogledajte svijet, odvjetnice Ilija. Pogledajte ga, prijatelju moj.
On je neprekidno preda mnom. Također i preda mnom.
Ona ustade i ode u kuću, a zatim se nekoliko trenutaka kasnije vrati s dvije male
čaše vina.
Čini vam se da sam težak obraćenik, zar ne?
Ne razmišljam tako o vama.
Kako razmišljate o meni?
Mislim o vama kao o prijateljici.
Kao o mladoj prijateljici.
Da.
Kao o mladoj prijateljici koja je zatrovana otrovnom pustoši ovoga doba.
Kakvoga biste prijatelja željeli, Anna? Takvoga koji vam laže?
Ne, naravno. Mislim da ste odgovorili na moje pitanje.
Čitav svijet je zaražen. Ovo doba je otupilo čovjekovu percepciju s toliko užasa da
njegov um naprosto uzmiče. Zlo takvih razmjera ugrožava samu srž postojanja.
Čovjek ili vjeruje ili ne vjeruje. Mi biramo. Jednom mi je žena rekla nešto što me je
iznenadilo. Poznavala je mnogo ljudi koji su preživjeli holokaust. Rekla mi je da je
kod nekih iskustvo što su ga preživjeli uništilo njihovu vjeru u dobroga Boga. Drugi
su, pak, vjerovali dublje nego ikada.
Psihologija toga je nedokučiva.
To je prilično jednostavno.
Vama je sve jednostavno.
Nije baš tako. Sjetite se da sam tijekom mnogih godina bio daleko više zatrovan,
kako vi kažete, nego vi.
I tako ste pobjegli u svijet religioznosti kako ne biste poludjeli.
Tko sada pojednostavljuje?
Ispričavam se, reče ona brišući čelo. Bila sam neosjećajna. Oprostite mi.
Oni koji nisu izgubili vjeru pronašli su značenje ispod užasa koji su preživjeli.
417
Kakvo značenje?
Oni su shvatili da su se sile zla morale osjećati ugrožene kad su već dopustile da se
tako razulari zluradost protiv ljudi koji imaju vjeru.
Razmišljala je o tome. Vi to nazivate zlom. Ja to nazivam iracionalnošću.
Ali, kreatori Shoe bili su prilično racionalni. Neki od njih su diplomirali filozofiju;
neki su bili doktori logike.
Vi vjerujete da sile zla zbilja postoje.
One postoje. Uvjeravam vas da postoje.
To je stvar vjere, a ne empirijskog znanja, one vrste dokaza na kojima ja kao
sutkinja moram temeljiti svoje odluke.
U ovom slučaju nisam odvjetnik, svjedok sam.
Dajte da uhvatim malo zraka. Toliko toga zbilo se u tako malo vremena.
Nije preostalo mnogo vremena.
Onda mi dopustite da to sredim jednom zauvijek. Ako želite čuti moje konačno
mišljenje, reći ću vam: ljudski duh je u najvećoj mjeri subjektivan. Religijski sustavi
posljedica su čovjekove potrebe za nadom. On projicira svoja uvjerenja na svemir.
Vrlo jednostavno.
Recite mi, Anna, ako je čovjek sposoban projicirati svoja uvjerenja na svemir, nije
li, po istoj logici, moguće da projicira i svoja nevjerovanja na svemir?
Razmišljala je o njegovim riječima. U redu. Dokazali ste što ste htjeli. Ali to je puka
teorija.
Ma nemojte? Ja mislim da smo mi izloženi neprekidnom bombardiranju mnoštva
zbiljskih dokaza koji svjedoče u prilog nevidljive stvarnosti. Većina ljudi to ne želi
vidjeti pa zato postupno onemogućuju svoje perceptivne sposobnosti, jednu za
drugom.
Pretpostavljam da vi našu generaciju smatrate ciničnom!
To uopće nije točno. Ja ne mislim da je riječ o svjesnom odbijanju da se prihvati
istina. Nevjerovanje je ukorijenjeno u nesposobnosti za vjerovanje. Čovjek mora
uložiti određen
418
napor volje ako želi vjerovati u konačnu dobrotu života. A iskustva kroz koja je
čovječanstvo prošlo tijekom više od jednog stoljeća čine sve drugo, samo ne
potiču povjerenje. Napokon, mi živimo u vremenu straha.
Ah, opet. Stalno se vrtimo u krugu, uzdahnu ona. Apstrakcije unutar apstrakcija.
Kao što ste rekli, nije nam ostalo mnogo vremena. Uđimo unutra, hoćemo li?
Postoje još uvijek neke čvrste činjenice koje morate znati.
Ona ga odvede do stolice za ljuljanje pokraj peći. Ražarila je vatru i skuhala kavu.
Uzeli su vruću kavu i ona sjede na klupu preko puta njega. Prekrižila je noge,
stisnula usnice i pogledala ga ravno u oči.
Nisam bila do kraja poštena s vama.
Da?
Nisam vam baš lagala, shvaćate. To bi mi bilo odvratno. Ali, ima još nešto u što
sam umiješana. Nije mi baš zgodno o tome govoriti.
Recite mi.
Postali smo prisni tijekom ovoga vikenda. Sad smo prijatelji. Divim vam se i
vjerujem u vašu čestitost. Vi ste upravo onakav čovjek za kakvoga se izdajete. U
naše vrijeme to se može reći za vrlo malen broj ljudi.
Na što ciljate, Anna?
Želim da ostanemo prijatelji. Potrebni ste mi kao što je kćerki potreban mudar
otac. Ona se ne mora uvijek složiti s njime, ali zna da su mu na srcu njezini
interesi.
To se razumije samo po sebi.
Bojim vam se pričati o tome. Možda vam više neću biti draga.
Anna! Ne poznajete me dovoljno ako se bojite toga.
Ona pogleda u pod. Sjećate li se što sam vam sinoć rekla o mojim odnosima s
Predsjednikovim krugom, o jedinstvenosti moga položaja? Nakon Stefanove smrti
ostala sam u njemu jer mi je taj društveni život trebao kao zaštita od ludila.
Godinama sam plovila po površini njegova društva i ne razmišljajući o tome,
nesvjesna postojanja krugova unutar krugova od kojih je zbilja sastavljen njegov
svijet. A onda,
419
prošle godine, kad sam vidjela taj izraz na njegovu licu i kad me je on podsjetio na
to kakve je osjećaje gajio prema Stefanu, počela sam ozbiljno bdjeti. Počela sam
uočavati golem broj koncentričnih krugova koji ga okružuju, golemu i razgranatu
mrežu njegovih kontakata. To me je uplašilo. Vidjela sam da bih mogla postati
jedna od onog mnoštva zavedenih ljudi što se okreću oko njega poput satelita,
koji misle da su slobodni, ali koje u biti on posjeduje.
Ali on nema pravo na vas i, ako ste u pravu kad kažete da je on umiješan - na neki
način koji mi ne razumijemo - u Stefanovu smrt, ne predstavljate li vi prijetnju za
njega?
Vi ga ne poznajete dobro. Godinama sam mislila da je zaljubljen u mene i da ja
kontroliram situaciju uz pomoć barijera koje sam mu postavila. Kako je to bilo
glupo! Mislim da me je čitavo to vrijeme čitao kao otvorenu knjigu. Mislila sam da
ga koristim, no on je zapravo čitavo vrijeme koristio mene.
Kako vas je koristio?
Ako su moje sumnje opravdane, tada mislim da mu je pružalo neku vrstu
perverznog zadovoljstva imati pored sebe kao odanog pristašu udovicu čovjeka
kojega je ubio.
Zar je moguće da je tako izopačen?
Da ste vidjeli Stefanovo tijelo... što su mu sve učinili. Tko god da je bio odgovoran
za to, bio je izopačen.
Ali zašto bi on želio vaše društvo? Kakvoj svrsi je to moglo služiti?
Moje druženje s njim stalno ga podsjeća da je iznimno pametan i posve siguran.
Zna li on da smo nas dvoje čitavo vrijeme u doticaju?
Zna za to. Ali ne zna o čemu zapravo razgovaramo. Isto tako, on nimalo ne sumnja
da ja nešto znam o tome. On misli da sam ja lojalan pristaša, dakako, iz visoke
klase. Morate shvatiti da je naposljetku svaki njegov lojalni podanik nagrađen.
Dobacio mi je veliku nagradu. Upravo mi je on omogućio da se iz talijanskog
Vrhovnog suda premjestim u Svjetski sud.
Je li tražio što zauzvrat?
420
Jest.
Što je tražio? Tiče se vas. Mene?
One večeri kad sam vas upoznala, govorio mi je o nekom svećeniku koji će biti
prisutan na zabavi, o čovjeku koji je nedavno stigao iz Izraela i kojega je Vatikan
koristio kao izaslanika. Rekao je da je taj svećenik čovjek koji je pred mnogo
godina bio - kako je ono točno rekao - pripreman kao ključni igrač u
preoblikovanju Zapada.
To nije točno.
Rekao je da ste se povukli i nestali iz javnog života. Nije objasnio zašto. Rekao je
da vam se želi pokušati približiti, da vas želi pozvati da nam se pridružite u našem
radu. Mislio je, međutim, da vas zbog vaših pojednostavljenih religijskih uvjerenja
neće biti lako pridobiti na našu stranu. Našu stranu, tako je rekao. Natuknuo mi je
da bih vam ja, kad bih vam se uspjela približiti, mogla pomoći da shvatite veličinu
njegove vizije. Upitala sam ga kako misli da bih to trebala učiniti. Na najtaktičniji
mogući način sugerirao mi je da u vama postoji nerazriješena sumnja, neka
slabost koja se zadržala u vašoj osobnosti zbog užasnih iskustava kojima ste bili
izloženi za vrijeme rata. Rekao mi je da bi vas ljudski kontakt mogao uvjeriti u
dobrohotnost naše vizije ljudske sudbine kako biste postupno shvatili da mi nismo
nikakva prijetnja Crkvi, da smo mi ljudi dobre volje i da nam je na srcu konačno
dobro čovječanstva. Sve je to bilo tako plemenito.
Uputio vas je da mi zarobite srce?
Da, da vam zarobim srce i na taj način osiguram uspjeh našoj stvari.
I to tako da se zaljubim u vas?
Bojim se da je tako.
Shvaćam. Otuda ono tajnovito nastojanje da uvijek sjedite pokraj mene za
večerom. Točno.
Zar vas taj prijedlog nije povrijedio?
421
Ta je misija bila poduzeta s najuzvišenijim motivima.
Pa ipak je njegova poruka bila posve jasna.
Apsolutno. On zna da ja nisam glupa. Služeći se profinjenim riječima, on je od
mene zapravo tražio da učinim sve kako biste se vi zaljubili u mene.
I što ste vi mislili o svemu tome?
Mislila sam da je to vrijedno prijezira i apsurdno, no nisam mu ni na koji način dala
do znanja što osjećam. Nastojala sam ga uvjeriti kako ću učiniti što on želi zato što
vjerujem u ispravnost naše stvari.
Vjerujete li u opravdanost vaše stvari?
Vi vrlo dobro znate da imam određene rezerve u pogledu njihova djelokruga rada.
Zna li on to?
Sada zna, zbog moga drugog govora što sam ga održala u Varšavi. No mnogi
njegovi pristaše sumnjaju u ovaj ili onaj detalj Plana - tako ga nazivaju. Nije rijetka
pojava da se ponekad ne slažu u pogledu strategije i nekih manje značajnih
dijelova njihove filozofije. On voli stvoriti dojam otvorenog dijaloga. Ali on uvijek
pobjeđuje. Može svakoga u bilo što uvjeriti. Moja mala pobuna nije ga ni najmanje
zabrinula. Pretpostavljam da ga je ona uvjerila da ja mislim kako sam slobodan
agent. On želi da upravo u to vjerujem, shvaćate.
To zvuči vrlo komplicirano.
Nije tako komplicirano kao što se čini. Da sam savršen robot, bio bi sumnjičav.
Prema tome, vidite, to što nisam bila ideološki lojalna nekom nevažnom pitanju
nije veći problem.
Nadam se da ste u pravu.
On ne shvaća da sada imam u rukama kartu s nacrtom labirinta. On me više ne
može prevariti, više ne lutam besciljno njime.
Ali, recite mi, zašto ste pristajali na njegove zahtjeve?
Mislila sam da ću se na taj način još više približiti jezgri njegovih aktivnosti te da ću
moći otvoriti mnoga vrata koja su mi do tada bila zatvorena. Nadala sam se da bih
iza
422
jednih od tih vrata mogla napokon pronaći Stefanova ubojicu.
To je opasna igra, Anna.
Što mogu izgubiti?
Ilija joj nije rekao što može izgubiti. Svoj život? Giannu? Marca?
Sada kad sam vam to ispričala, prezirete li me? Ne.
Pokušala sam biti iskrena. Ako sam vas uvrijedila, molim vas, oprostite mi.
Nemam vam što oprostiti.
Sve sam to činila samo površno i reda radi. Bila sam na pravom mjestu u pravo
vrijeme. Ali vi znate da nisam učinila ništa što bi moglo ohrabriti...
Niste učinili ništa što bi moglo ohrabriti ljubav.
Čak i kad bi tako i bilo...
Čak i kad bi tako bilo. Pročitali ste mi srce.
Upravo to nisam očekivala. Zao mi je. Nisam željela da se to dogodi.
Nisam ni ja.
Sada kad smo sve rekli i učinili, ništa se nije dogodilo. On kimnu glavom i pogleda
u svoje ruke. Ona ustade, zaputi se prema kuhinjskom ormaru i uzme dvije čaše.
Hoćete li vina? Ne.
Je li razgovor završen? Ne bi me čudilo ako me više ne biste željeli vidjeti. Zamolit
ću Marca da vas još večeras od veze u Rim, ako tako želite.
On podiže pogled i nasmiješi joj se. Ne. U redu je.
Zao mi je što ste usamljeni. Zao mi je što ste izgubili Rutu.
Meni je žao što ste vi izgubili Stefana. Neko vrijeme sjedili su bez riječi, slušajući
kako vatra pucketa u peći.
Kakva je bila Ruta?
Svidjela bi vam se. Siguran sam da biste se sprijateljile.
423
Ispričao joj je sve najbolje što je znao o Ruti. Izgleda da je bila vrlo plemenita
osoba. Znam da bi mi se dopala.
Da, pretpostavljam da bi.
Više nemamo mnogo toga reći jedno drugome, zar ne? Ništa i sve.
Drago mi je što imate vjeru.
Volio bih kad biste je mogli bolje razumjeti. To nisu štake. To je najveća
pustolovina od svih.
Ovo su teška vremena za katolike.
Ovo su vremena u kojima treba imati hrabrosti.
Uskoro će vam trebati mnogo hrabrosti. Spremaju se još veće nevolje. Nadam se
da ćete mi dopustiti da ostanem vaša prijateljica. Imat ću otvorene oči i uši. Mogla
bih vas ponekad obavijestiti kako se stvari razvijaju.
Ne vjerujem da biste to trebali činiti. Ako je točno ono što ste mi rekli, krećete se
u opasnom društvu.
To mi nije važno. Ne bojim se.
Ja se bojim za vas. Smatram da biste trebali izići iz toga kruga. Napustite ih, Anna.
Odmah.
Ne mogu. Ne mogu zbog Stefana, a ne mogu ni zbog same sebe. Nastojat ću
doprijeti što dalje mogu. Nastojat ću pronaći istinu.
Ostavite kako jest i ne poduzimajte više ništa. Možda Bog ima druge planove s tim
čovjekom. Nadamo se da ćemo ga uspjeti izvući iz tame. Naposljetku, on može
svojom vlastitom voljom otvoriti vrata.
Sažalno ga je pogledala.
Ilija, vi ih ne razumijete.
Nadam se da ću se uspjeti približiti njegovu srcu i pozvati ga da iziđe, kao što sam
jednom ja bio izveden.
Vi ste naivni. Oni znaju sve o vašim planovima.
Naši planovi su jednostavni i jasni. Sto se tu uopće ima znati?
Znaju, primjerice, da ste vi i netko u Vatikanu čitavu godinu prenosili informacije o
ljudima koje su postavili kao špijune u Kuriji.
424
Doista? Koji su to ljudi?
Ne znam njihova imena. Ne znam što to znači, ali mislim da sam shvatila nešto što
bi vam moglo biti od koristi. Prije nekoliko tjedana bila sam prisutna na zabavi za
vrijeme koje su Predsjednik i nekoliko njegovih bliskih savjetnika čavrljali u mojoj
neposrednoj blizini. Ja sam bila zauzeta razgovorom s organizatorima jedne
umjetničke izložbe u Veneciji. Kad sam čula da netko šapatom izgovara ime
Schäfer, naćulila sam jedno uho. Zatim je netko spomenuo Mrtvo more. Smijali su
se tome. Nisu mislili da sam čula onu igru riječima o mrtvoj rimskoj stolici u
Varšavi. Mislili su da mogu raspravljati o Crkvi šifriranim jezikom i da nekome tko
ih sluša to neće ništa značiti. Prostorija je bila puna ljudi. Ljudi su istodobno
razgovarali o mnoštvu različitih tema, a oni su pogriješili misleći da nitko neće
shvatiti o čemu raspravljaju.
Zbog vašeg izlaganja u Varšavi oni sada shvaćaju da ste vi pravovjeran svećenik i
da je praktično nemoguće promijeniti vas. Odbacili su kao neuspješnu taktiku koja
je trebala završiti našom ljubavnom vezom. Raspravljali su o novim strategijama.
Razgovarali su na način kao da ste vi i određeni ljudi u Vatikanu maleni dječaci koji
se igraju špijuna. Razgovarali su o tome kako vi i još netko - netko koga su nazivali
vrtlarom - pripremate veliku protuobavještajnu operaciju i kako će ona propasti.
Predsjednik je mislio da vas treba pustiti da se i dalje ponašate u skladu s vašim
planom, još neko vrijeme, jer ga je zabavljalo to promatrati. Izgovoreno je
mnoštvo aluzija o mnoštvu stvari, ali ja se ne mogu svega sjetiti. Nešto o Englezu.
Kini. Vijetnamu. Ružama. U većini onoga o čemu su razgovarali nisam nalazila
nikakva smisla.
Upotrijebili su riječ vrtlar?
Da. Tko je on?
On se zabulji u nju i srce mu poče još brže udarati. Anna, hoćete li malo prošetati
sa mnom? Potreban mi je svjež zrak. U redu.
425
Zaputiše se uskim puteljkom obasjanim svjetlom zvijezda.
Noću je slabo vidio pa je posrtao. Ona ga je uzela pod ruku i tako su nastavili
hodati dok nisu stigli do popločanog puta. Nastavili su šetati prema sjeveru.
Osjećate li se bolje?
Moramo nastaviti šetati.
Sto je? O čemu se radi?
Upravo ste mi dali jednu razornu informaciju. Oni znaju za naše planove. Znaju
sve. Naša nastojanja da izbjegnemo njihovo prisluškivanje pokazala su se
neuspješnima.
Prisluškivanje? Možda im je netko rekao o vašim planovima.
Koliko ja znam, svega nekoliko ljudi zna za moju misi-
ju.
Tko su ti ljudi?
Papa, državni tajnik, prefekt Kongregacije za nauk vjere, don Matteo i ja. Kako bi
onda oni...? Anna, je li vaša kuća sigurna? Sigurna?
Postoji li mogućnost da su oni ovdje postavili prislušne uređaje kako bi mogli
slušati naše razgovore?
To mi se čini posve nemogućim.
Jeste li sigurni u to, jer ako niste sigurni, nalazite se u velikoj opasnosti. Možda su
čuli sve o čemu smo ovog vikenda razgovarali.
Ne trebate se bojati toga.
Zašto?
Zato što je netko već ranije ozvučio moj ured. To traje već dvije godine. Upoznata
sam sa svime. Tko vas prisluškuje?
Ispočetka sam mislila da je to netko iz talijanskog političkog života. Možda
marksisti ili fašisti. Ljudi iz krugova organiziranog kriminala. Ili neki drugi radikalni
tipovi. Ostavila sam prislušne uređaje na mjestima gdje sam ih zatekla.
Zašto ste to učinili?
426
Kad mi je palo na pamet da je izvor možda bliži nego što sam prvotno mislila,
shvatila sam da će za njih biti bolje ako misle da znaju za svaki moj korak.
Ali, što je s vašom kućom ovdje?
To je jedino mjesto koje nastojim očuvati nepovredivim. Rijetko dolazim ovamo i
oni znaju da je to mjesto koje ja nikad ne bih iskoristila za posao ili za nešto što bi
njih moglo zanimati. Sigurna sam da mogu prisluškivati jedino Giannina
razmišljanja i Marcove priče o njegovoj atletskoj srčanosti. Osim toga, poduzela
sam mjere opreza.
Kakve mjere opreza?
Jedan od Stefanove braće vlasnik je zaštitarskog poduzeća u Milanu. On ne voli
Predsjednika. Ne želi mi kazati zašto ga ne voli. Rekao mi je samo to da mu
Stefano nije vjerovao pa zašto bi mu onda on vjerovao. Često me je savjetovao da
napustim taj krug pa zato mislim da nema nikakve opasnosti da će se on ikad
kompromitirati. Svake godine, neposredno prije nego što dođe ovamo za
praznike, pregleda čitavu kuću, doslovce centimetar po centimetar. Pregleda
podove, potkrovlje, zabatne grede, zaviri ispod ormara, u svaku malu rupicu u
zidu, u gredice sa cvijećem, pukotine i raspukline u štukaturi na vanjskom dijelu
kuće. Ima specijalnu opremu. Utroši čitava dva dana na to. Vodi računa o tome da
ja stignem neposredno nakon što on završi. Vrlo je dobar stručnjak u svom poslu.
Nikad ništa nije pronašao.
Je li provjerio vaš automobil?
Jest. Prošle godine pronašao je prislušni uređaj u njemu. Nismo ga dirali. Auto
smo ostavili u Milanu, a njegov sin mi je posudio svoju staru olupinu za taj tjedan.
Obično zrakoplovom putujem u Rim i navikla sam unajmiti auto u zračnoj luci.
Nasumce odaberem neki auto na parkiralištu.
Nadam se da nije ništa propustio.
Sigurna sam da nam zasad ne prijeti nikakva opasnost.
Okrenuli su se i uputili natrag prema kući.
Stavila je još nekoliko cjepanica u kuhinjski štednjak. Bezuspješno su pokušavali
pokrenuti razgovor o nečemu beznačajnom. Nisu se mogli osloboditi unutarnjeg
nemira.
427
Paranoja je smrtonosan virus, reče joj Ilija bacivši pogled po zidovima.
Anna uhvati njegov pogled.
Katkad progone čak i paranoike, reče mu ona smiješeći se šaljivo.
Nasmijali su se.
Rekao joj je da je vrlo umoran nakon prošle noći i pješačenja po planinama.
Ja sam star čovjek. Potreban mi je odmor.
Prostrla je za njega sofu u sobi za primanje i pokrila ga pokrivačem koji je netko
iskukičao. U kutu sobe bio je starinski gramofon. Navila gaje zavrtjevši nekoliko
puta ručicom, smanjila jačinu tona i stavila iglu na ploču. Sobu je ispunila glazba iz
neke opere. Premda se čulo struganje igle po ploči i premda je glas bio jadan, bio
je to ipak glas iz jednog vremena koje je davno prošlo, zanimljiv, starinski i
umirujući. Zaspao je. Kasnije, kad se probudio, vidio ju je kako čita u naslonjaču
pod svjetlom lampe. Činilo mu se da bi ovaj prizor mirnoće i spokojstva, da se
njegov život drukčije odvijao, mogao biti ostvaren nekim drugim sredstvima.
Mogli su biti ovdje zajedno kao muž i žena. On otjera tu pomisao. Tiho je molio za
nju. Nedugo nakon, začu se buka automobilskog motora i u kuću upadoše Gianna i
Marco pršteći od veselja. Sve troje povukoše se u svoje sobe i zaspaše. Ujutro su
ga odvezli do željezničke postaje. Dvoje djece otputovat će kolima u Milano, a
Anna će ih pratiti. Iz Milana će nastaviti put prema Zenevi. Predložila mu je da
naruči auto koji bi ga odvezao u Rim, no on je ustrajao u tvrdnji da će mu
putovanje vlakom predstavljati zadovoljstvo.
Dok su se opraštali, Anna ga je uzela za ruke. Rekla mu je da joj njegov posjet
znači više nego što on može zamisliti. On je njoj rekao da neće prestati moliti za
nju. Ona je na to kimnula glavom.
Buonafortuna, rekla mu je.
Gianna ga je poljubila u oba obraza, a Marco mu je stisnuo ruku. Obasuli su ga
pozdravima. Popeo se u vlak i vlak je krenuo.
428
XVII.
Rim
Već danima pokušavam doći do vas, reče mu Kardinal.
Ilija odmaknu slušalicu od uha.
Vaša Eminencijo, zar niste primili moju poruku?
Poruke! Poruke! One jednostavno odlaze u nekom drugom pravcu i nitko mi ne
zna reći kamo su otišle. Gdje ste bili?
Otputovao sam na kratko. Saznao sam nešto veoma važno. Možemo li se naći i
razgovarati o tome? Večeras na našem starom mjestu. U osam? Doći ću.
Kad je Stato stigao u kapelicu što je pripadala katakombama, Ilija ga zamoli da se
ne spuštaju u katakombe.
Bojim se da ni jedno mjesto više nije sigurno, objasni mu on. Provozajmo se malo
okolicom.
Kardinal je vozio bez riječi i bilo je očito da je razdražljiv. Pola sata kasnije sišao je
s glavne ceste i zaputio se putelj-kom što se gubio u masliniku. Nakon stotinjak
metara on zaustavi auto i zabulji se kroz prednje staklo.
Tako! Recite mi što je nova. Ne sumnjam da su vijesti loše.
Moramo šetati.
Bene! Onda prošetajmo!
Stenjao je dok se onako krupan izvlačio iz volksvvage-na. Sa sobom je ponio
baterijsku ručnu svjetiljku. Ilija ga zamoli da mu je dade, a zatim je pod parkirnim
svjetlima rastavi, pomnjivo je pretraži i zatim je ponovno sastavi.
429
Što to radite?
Eminencijo, dugačka je to priča. Pa počnite već jednom!
Najprije, smijem li vas zapitati, nosite li sobom bilo što u što bi se mogao sakriti
prislušni uređaj?
Prislušni uređaj? Nemoguće!
Molim vas, možemo li provjeriti?
Teško uzdahnuvši, Kardinal izvrnu džepove. U njima je bio maleni molitvenik,
krunica, nekoliko kovanica, snop ključeva, bočica s tabletama - za srce, objasni mu
- lisnica u kojoj je bilo nekoliko kreditnih kartica te nekoliko lira. U džepu od sakoa
imao je jeftino nalivpero i mali zlatni relikvijar.
Ilija rastavi nalivpero, a zatim ga ponovno sastavi. Što je u ovome? upita Kardinala
pokazujući na relikvijar.
U njoj su svete moći sv. Karla Boromejskog. On je moj svetac zaštitnik, kardinal -
svetac, neobično mudar čovjek. Eh, kad bi samo on bio s nama ovdje!
On jest ovdje, reče Ilija, ali možda u njoj ima još nešto. Smijem li je otvoriti?
Naravno, ali nemate što vidjeti, samo uvojak kose. Čitavo vrijeme nosim je blizu
srca.
U relikvijaru je bio okrugli stakleni moćnik koji je ležao na podlozi od grimiznog
baršuna.
Ilija vrati moćnik Kardinalu i zadigne tkaninu na dnu relikvijara. S donje strane
pronašao je ugrađenu sićušnu elektronsku komponentu koja je bila žicom
povezana s baterijom, s jednom od onih što se stavljaju u ručne satove.
Što je to?
To je rana kroz koju krvari Crkva. Obojica su buljili u napravicu.
Bože moj, izusti tiho Kardinal. On pogleda dolje niz svoj kaput i hlače. Iskoraknuo
je jednom nogom naprijed i sumnjičavo promotrio vlastitu cipelu. Zatim zgrabi
revere na svom sakou i protrese ih kao da su pune buha.
Ali ovo je nečuveno!
430
Eminencijo, uđite, molim vas, u auto. Kardinal je pomnjivo pretražio dio po dio
svoje odjeće. Nisu više pronašli ni jedan prislušni uređaj. Mislim da bismo sada
trebali prošetati. Najprije mi dajte tu stvarčicu. Rastrgat ću je! Kako želite.
Ne! Čekajte, ne dirajte je, reče Kardinal. Ostavite je na sjedalu automobila. Kad se
vratim u stan, stavit ću re-likvijar pokraj moga kazetofona. Mislim da ćemo našim
slušateljima priuštiti pravi užitak. Na traci imam snimljene sate i sate predavanja o
mističnoj teologiji. Da, savršeno. Imam i predavanja duhovnih vježbi što sam ih
prošle godine održao za članove rimske kurije. A zatim i kasete na kojima su sestre
snimile moja biblijska predavanja. Tjedni i tjedni rada. To će ih za neko vrijeme
zaposliti, suho se nasmijao. Mogli bismo čak pridobiti neku dušu na našu stranu!
Zaputiše se još dublje u maslinik osvjetljavajući put svjetlom baterijske svjetiljke.
Kako su samo to uspjeli?
Pa, valjda ponekad i spavate. Odete u kupaonicu okupati se.
Zamislite koliko sitnice koštaju! Basta! Sad mi je svega dosta!
Kardinalova razdražljivost ustupi mjesto očaju i smetenosti.
Sto sve ovo treba da znači? Tko su ti ljudi? jadao se.
Zato sam vas i zamolio da se nađemo. Vjerujem da znam tko su oni.
On mu do najsitnijih pojedinosti opisa posjet Folignu.
Prema tome, shvaćate, oni čitavo vrijeme znaju za naše planove. Predsjednik se
igrao s nama kao što se mačka igra s mišem.
Prije nego što ga proguta, reče mrzovoljno Kardinal.
Još nas nije progutala. Igra se s Kristovom Zaručnicom. Mislim da naš Gospodin
ima štošta kazati tom čovjeku. Još nije sve gotovo.
431
S obzirom na sve što ste mi rekli i što se tijekom posljednjih nekoliko tjedana
događa u Crkvi, možda smo bliži kraju nego što nam se to čini.
Jesu li stvari tako loše?
Pojedini kardinali daju intervjue novinama. Opreznim riječima daju do znanja da
Sveti Otac polagano klizi. Naravno, to je glupost. Duh mu je jednako jak kao i prije,
a um mu je bistar. Tjelesno zdravlje pomalo ga napušta, ali ne toliko koliko bi oni
željeli da ljudi vjeruju.
Tako barem znamo tko je protiv njega.
Da. To nam pomaže. Ali to je ipak udarac.
Zašto to čine?
Žele da sve započne iznova. Kažu da Papa nije pravi čovjek za ovo vrijeme. Oni
žele nekoga mlađeg koji nas može izmiriti. Biskupi protiv biskupa, kardinali protiv
kardinala. Katolički tisak se svađa i to ostavlja gorak okus u ustima. Sve naše
obiteljske svađe dospijevaju u javnost. Liberali su sve hrabriji. Mnogi novinari - čak
i neki koje smo smatrali pouzdanima - bučno zahtijevaju novu paradigmu Crkve,
demokratske Crkve, pučke Crkve, i tvrde da su njihovi zahtjevi plod djelovanja
Duha Svetoga. S druge strane spektra, ultra-pravovjerni uzvikuju da Papa radi u
korist Antikrista, ma tko on bio. Stari prijatelji slikaju se u prljavim bojama i
veličaju se novi heroji. Kardinal Vettore, primjerice...
Već dugo nisam čuo ništa o njemu. Sto on radi na Istoku?
Velike stvari za Crkvu, tako kaže tisak. I to je istina. Uspio je od vijetnamskih vlasti
ishoditi odobrenje da tamošnji katolički biskupi smiju sudjelovati na sljedećoj
sinodi u Rimu. Trenutačno se nalazi u Kini gdje navodno pregovara s tamošnjim
vlastima o većim pravima za katolike. Podzemna Crkva izložena je užasnim
progonima, ali vijesti o tome Zapad dobiva na kapaljku. U međuvremenu, postoji
čitava poplava intervjua s Vettoreom u kojima on govori o Patriotskoj crkvi. Uzdiže
je zbog njezine sposobnosti da preživi u ovako teškoj situaciji. Sve to čini se posve
razborito našim komentatorima. Vettoreov ugled neprekidno raste. Nazivaju
432
ga vatikanskim mirotvorcem. Sveti Otac mu je poslao poruku u kojoj ga savjetuje
da više na daje izjave koje bi mogle ohrabriti Narodnu crkvu i moli ga da govori o
paćeničkoj Crkvi u Kini kad god dobije priliku za intervju. Do sada se kardinal nije
oglasio odgovorom. Lako je moguće da je cenzura izbrisala spominjanje progona.
Ali, isto tako može biti da je problem i u samom kardinalu Vettoreu.
Kako vi procjenjujete čitavu tu stvar?
Rekao bih da je riječ o kombinaciji jednoga i drugog.
Hoćete li ga pozvati natrag u Rim?
Imamo teškoća u našim nastojanjima da dođemo do njega. Putuje po
unutrašnjosti Kine. Moram reći da mi se čini da on bez problema uspijeva da
njegovi članci i intervjui stignu na Zapad.
Nije li to jasan slučaj neposlušnosti?
Vrlo je prevrtljiv. Osim toga, moramo brinuti i zbog drugih stvari vezanih uz
međunarodnu situaciju. Ona svakim danom postaje sve složenija. Kina čini
tajnovite poteze na nekoliko razina. Rusija je krhka i doimlje se opasnom. Zapadna
Europa je zaluđena novom vizijom koju nudi konferencija UNITAS-a. Islamski
narodi propovijedaju sveti rat protiv nevjernika u svojoj sredini i istodobno razdiru
jedni druge na komadiće. Predsjednik odlazi svima njima; ovdje pregovara, ondje
pritišće, svakoga umiruje. Čitavo to vrijeme Sveti Otac izlijeva bujicu mudrosti ne
prestajući proglašavati Isusa Krista Gospodarom povijesti i izvorom istinskog
jedinstva, mira i nade. Iz njegovih usta izlijeva se golema rijeka svjetla, ali tu rijeku
upija zemlja. Nitko ne sluša što on govori.
Neki slušaju.
Kardinal obrisa lice rukama. Takvih nema mnogo. To je obeshrabrujuće. Na
ljudskoj razini.
Kardinal podiže pogled prema zvijezdama što su se pokazivale između oblaka.
Uozbiljio se. Okrenuo se Iliji. Hvala vam što ste bili tako strpljivi. Ja sam samo
razdražljiv i frustriran starac. Nije baš poučno, zar ne?
433
Ljudi smo. Posrćemo, baš kao i apostoli. Ali, opet se saberemo i idemo dalje, kao
što su i oni činili. Upravo tako.
Čak i kad đavao postigne velik uspjeh, čak i kad uspije zavesti većinu svijeta, čak ni
tada ne smijemo izgubiti nadu. Nije li rečeno da će Crkva jednog dana morati proći
kroz ovu drugu Pashu?
Nadao sam se da se to neće zbiti u našem vremenu.
Vjerujete li da je došlo to vrijeme?
Još uvijek nisam siguran u to, uzdahnu Kardinal. Ali, čini se sve jasnije i jasnije. Još
nikad nismo bili u ovakvoj situaciji.
Pad Rima? Invazija barbara?
U to vrijeme svijetom su vladali zli gospodari, Neron, Tiberije i Domicijan. No čak i
usred kolapsa civilizacije, svijet je ispuzao iz tame. Mi klizimo u tamu, i u tome je
sva razlika. Naši autokrati nisu pokvareni tirani. Oni su arhitekti svjetske moći i oni
manipuliraju svim sredstvima suvremene psihologije kako bi ovladali čovjekovom
dušom i pretvorili ga u oruđe za ostvarenje svojih ciljeva.
Oni su u određenom smislu kruti puritanci.
Oh, da, ali ti puritanci hladnokrvno čine zlo i motivirani su najuzvišenijim
načelima.
Bojite li se? upita ga blago Ilija.
Smije li jedan kardinal priznati kako se boji? Da, bojim se. Najviše se bojim za
mnoge nedužne koji upadaju u ralje zvijeri.
Što će učiniti Sveti Otac?
On će sve do kraja nastaviti činiti ono što je dosad činio. I mi moramo tako. Naša
je zadaća naviještati Isusa. Moramo ojačati ono što je ostalo. Nije na nama da
prebrojavamo one koji slušaju.
Ilija je pokušavao otjerati zebnju iz duše.
Kardinal se okrenu i pogleda ga. Znate, da mi je netko pred tri godine kazao da će
se to dogoditi tako brzo, ne bih mu bio povjerovao. Odbacio bih to kao
nepotrebnu uzbunu. Sada već nisam siguran u to. Tijekom samo nekoliko godi-
434
na bili smo svjedoci kako se relativna stabilnost pretvara u sve veći nered. Taj
proces postaje sve brži. Uopće nisam mogao predvidjeti brzinu kojom se sve to
odvija.
Još uvijek ima vremena. Još uvijek se možemo nadati.
Možemo se nadati? Iznad svega moramo imati nadu. Ljudska uporišta nestaju
jedno za drugim. Svaka duša bit će odvagnuta. Mnogi su pali na tom ispitu.
Posebno me obeshrabruju naši pastiri.
Mnogi od njih ostali su lojalni.
Pitam se hoće li ih biti toliko kad vrućina postane neizdrživa. Na nekoj točki to će
postati pitanje mučeništva.
Sad je Ilija bio na redu da bude frustriran. Eminencijo, to me više od svega
drugoga potiče na grijeh srdžbe. Neprekidno mu se opirem. Potičem svoje
duhovne gojence da mu se odupru, da mole, da poste, da oproste. Pa ipak,
duboko u svome srcu vodim rat sa svojim emocijama. Kad mi je Anna ispričala o
tome kako su mučili i ubili njezina muža, napokon sam shvatio da je mučeništvo
stvarnost.
Svi mi moramo zaboraviti pobožne pričice koje smo čitali u životopisima mučenika
i moramo se okrenuti stvarnosti koju tvore živi ljudi. Naši prvi mučenici bili su
stvarni muškarci i žene sa svojim vlastitim osobnostima, sa svojim nedostacima i
sa svojom veličinom. Mi se ne razlikujemo od njih.
Kad bismo se samo kao jedinstveno tijelo mogli suočiti sa silama tame!
Kad bismo samo, kad bismo samo... stari refren. Ali, uvijek je tako bilo. U svim
glavnim krizama naše povijesti morali smo podnijeti izdaju upravo onih koji su
trebali čuvati stado. To je problem ljudske gluposti i slabosti.
Zar naši neposlušni biskupi ne vide što čine?
Tako velika sljepoća ukorijenjena je u grijehu, u grijehu koji je najteže vidjeti kod
sebe i koji je još teže iskorijeniti - u oholosti. Prastari izum neprijatelja.
Netko ih mora upozoriti!
Bezbroj puta su upozoreni. Ne čuju.
435
Stare sumnje ponovno iziđoše na površinu. Zašto naš Gospodin dopušta da se to
događa?
Kardinal se žalosno nasmiješi i stavi ruku na Ilijino rame. Toliko je uzbune u
vašemu glasu, prijatelju moj. Čujem od vas isti onaj krik koji se oteo s usana
apostola za vrijeme oluje na jezeru, kad je lađa počela tonuti, kad je Gospodin
spavao.
Postidjeli ste me. Naravno, vi ste u pravu. U posljednjem času On će se probuditi i
umiriti oluju. Zatim će se okrenuti prema nama i zapitati nas zašto imamo tako
malo vjere.
Upravo tako. U međuvremenu, mi nosimo križ. Svjedoci smo izdaje. Trpimo.
Zar ne možemo ništa učiniti?!
Morate shvatiti, oče, da đavao, sijući revoluciju u Crkvi, ima u vidu svoj cilj, a to je
unijeti zbrku u Crkvu. Na taj način ona gubi koncentraciju i rasipa energiju. Na taj
način, oslabljeni smo upravo u onom trenutku povijesti kad bismo trebali biti
najjači.
Zašto Sveti Otac ništa ne poduzima? Zar ne može natjerati te prelate na
poslušnost?
Više puta je to učinio, i to upravo na način kako bi to i Krist učinio. Ali, on nema ni
policije ni vojske. U posljednje vrijeme zauzeo je nešto čvršći stav prema
disidentima. Prefekt Kongregacije za nauk vjere ne posustaje u svojim
nastojanjima da obuzda pobunu. To je pravi način služenja autoritetom. Rješenje
nije u autoritarnosti, jer bi to samo dolilo ulje na vatru pobune. Sveti Otac radi dok
ima svjetla. On sve nas poziva da se vratimo Onome koji je nosio križ i umro na
njemu. U svojim rukama on nosi samo to, križ; neprekidno govori o pobjedi Križa.
Oni koji ne žele slušati odgovarat će pred Bogom.
* * *
Tijekom tjedna došao je Smith i pozvao ga na kavu. Otišli su u kavanu na obali
rijeke Tiber i sjeli za stol za kojim su i ranije sjedali. Naručili su espresso. Vjetar je
odnosio lišće niz
436
ulicu. Smith je zapalio lulu i bjesomučno puckao. On kamišem lule pokaza preko
rijeke. Kupola crkve Svetoga Petra sjajila se zlatnom bojom obasjana suncem na
zalazu.
Sve izgleda tako normalno, zar ne, Ilija?
Na što ciljate?
Ni na što. Baš ni na što, odgovori on kroz oblak dima. Imate nešto na umu?
To se jedva može reći. Dakle, da budem iskren, već dugo vremena želim vas pitati
što vi mislite o svim tim ukazanjima?
O kojim ukazanjima?
Ima ih na stotine. Viđenja, čuda, kipovi koji plaču, svjetlo na nebu, uzmite bilo
koje. Promatram, slušam, molim. I...?
Naravno, neka od njih imaju sumnjiv izvor.
To je eufemizam. Sto reći o onoj gospođi koja putuje po čitavom svijetu i govori
kako joj je Isus rekao da se Papa mora popraviti jer će ga u protivnom On
napustiti.
Mislim da je ona žrtva fantazije ili neke duhovne obmane.
U pravu ste. I ja tako mislim. Ona ima neoborivu argumentaciju: Hej, vi dobri
kršćani, ako odbacite moje poruke, odbacujete Isusa koji mi ih je dao. Kupite moju
sljedeću knjigu...
Tome se prilično teško oduprijeti zar ne?
Kažem vam! S druge strane, imate čitavu gomilu vizionara koji tvrde da se, ako u
čitavoj ovoj zbrci želimo ostati s Isusom, moramo čvrsto držati Pape.
Vjerujem da takvi iskreno misle. Međutim, zbrka se neprestano širi među
najodanijim Gospodinovim sljedbenicima. To je trebalo i očekivati.
Znam, znam. Samo želim da to bude malo jasnije. Neki moji prijatelji u Sjedinjenim
Državama pridružili su se shiz-maticima. Oni su uvjereni da ste pravovjerniji što
ste konzervativniji. Oni su veći katolici od Pape.
Vjerujem da su neka od tih upozorenja milost koju nam šalje Gospodin.
437
Koja?
Ona što govore o vjernosti i milosrđu. U tim porukama ima dosljednosti. Oni
praktično jednoglasno govore da će, ukoliko se čovječanstvo ne pokaje i ne vrati
se Bogu, zemlju zadesiti kazna na način kako se to dosad nikad nije dogodilo.
Sve od vremena Velikog potopa, kako oni to kažu.
Sveto nas pismo upozorava da će drugi potop biti gori od Noinoga. S tom razlikom
što to neće biti potop vodom nego vatrom.
Da, čitao sam o tome. Uhvati me jeza od toga.
To se više ne čini tako nemoguće.
Svakako, nakon Hirošime. Slušajte me, Ilija, ono što mene brine u svemu tome jest
brzina. Proročanstva nam dolaze tako brzo i bjesomučno da jedva stignete sve to
skupa povezati i dati smisao svemu tome. Prirodne katastrofe, ratovi, napadi na
Crkvu, mučenici, politika, intrige, masoni, đavoli, izdajice, ljudi obilježeni Kristovim
ranama, kipovi koji plaču, ikone iz kojih istječe krv, tri dana tame, znakovi na
nebu, nadnaravna upozorenja... sve to se neprekidno nastavlja.
To počinje imati smisla shvatimo li da je ovo konačna konfrontacija između Crkve i
anticrkve, Evanđelja i antievanđelja. Na taj način Nebo izlijeva na nas mnoštvo
izvanrednih darova.
To se čini vrećom pomiješanih darova, ako mene pitate.
Ako neprijatelj polazi u posljednju bitku, nije li razumno pretpostaviti da će on
postrojiti sve svoje snage i pokušati potkopati te darove, odvući ljude od stvarnih
darova i natjerati ih da trče za njihovim imitacijama?
Valjda je to tako. To se i prije događalo.
Dakako. Dodajte tome njegovo nastojanje da ovlada i manipulira svakim
aspektom ljudskog života.
To je čitav mali užas, nije li tako?
Sveto pismo nam kaže da će vrijeme kraja biti užasno.
Ah ne! Nemojte mi reći da ste vi pristalica teorije o kraju vremena.
438
To ovisi o tome što podrazumijevate pod tim izrazom. Smith bespomoćno pogleda
oko sebe tražeći odgovor. Vi znate na što mislim. Mislim na bulažnjenje o
Apokalipsi.
Pokušavam ne bulazniti.
Smith uperi lulu u Iliju. Vi ste prošli kroz teška iskušenja za vrijeme rata, zar ne?
Da, jesam.
Možda se zbog toga doimate pesimistom. Možda mi je to dalo oči da vidim što su
sve ljudi spremni učiniti.
U redu, ali, radi argumentacije, što onda ako je ovo tek jedna od kriza kroz koje
moramo proći? I prije smo prolazili kroz gadne oluje, a ova se doimlje pitomom u
usporedbi s drugima. Osim toga, ljudi koji su živjeli u desetom stoljeću uzbudili su
se zbog prvog milenija. Oni su također mislili da se Gospodin vraća. Posvuda su
vidjeli Antikrista.
Shvaćam što želite reći, oče. Vi mislite da svijet zahvaća masovna histerija svaki
put kad se približi novi milenij.
Tako je.
O tome vrijedi razmisliti. Ali, moramo razmisliti o još nečemu: pretpostavimo da je
čovjek bolestan i da mu se približilo vrijeme umiranja. Svi su uvjereni da će
umrijeti. To je kraj. Ali, on ozdravi zahvaljujući čudesnoj Božjoj intervenciji. Neko
vrijeme živi tako u prilično dobru zdravlju. Zatim, s približavanjem starosti, on se
ponovno razboli. Čini se da umire. Treba li liječnik iz toga zaključiti da će zato što
je jednom bio bolestan pa je nakon toga ozdravio, ponovno biti tako?
Smith stisnu usta i uz dosta napora ponovno zapali lulu.
U redu. Dokazali ste što ste htjeli, vi talmudoznanče.
Dodajmo prvim dvjema mislima još jednu. Recimo da se u vrijeme kraja naš
liječnik i obitelj ovoga umirućeg čovjeka nalaze u ozbiljnoj opasnosti. Oni neće biti
histerični, ah ne, nego će im nedostajati osjećanje da se radi o nečem važnom.
Nedostajat će im budnosti.
A pacijent im umre.
439
Svi ćemo mi jednom umrijeti.
Što to govorite? Ne može biti vuk sit i koza cijela. Treba li da pustimo pacijenta da
umre ili mu trebamo spasiti život?
Pokušat ćemo mu spasiti život, a ako mora umrijeti, onda mora umrijeti.
Potpuno ste me zbunili.
Trudimo se sačuvati život tijela, ali, poslije svega, život i smrt nisu u našim rukama.
Ako pacijent još neko vrijeme pozivi, to može rezultirati nekim dobrom. Odredi li
Bog da je to vrijeme umiranja, to može rezultirati nekom drugom vrstom dobra.
U redu, kad tako kažete, shvaćam vas.
Nije problem u tome hoće li Crkva preživjeti.
Nije! U čemu je onda problem?
U dušama. Koliko će ih biti spašeno?
Smith baci pogled preko rijeke. Ali, ne smijemo dopustiti da stvari idu tako same
od sebe. Moramo to zaustaviti!
Upravo tako su govorili i apostoli. Nikako nisu mogli shvatiti zašto Gospodin mora
umrijeti.
Hoćete reći da ne trebamo ništa govoriti dok kleveću Crkvu i dok je nepravedno
osuđuju.
Ne. Moramo govoriti. Međutim, u konačnici, pravi test je činjenje.
Činjenje?
Ljubimo li naše neprijatelje? Prihvaćamo li ići zajedno s Gospodinom na Njegovu
putu prema Kalvariji i stajati ispod Njegova Križa? Dopuštamo li čak sebi da
budemo prikovani na Križ zajedno s Njim? Ili mi to ne činimo?
Smith zavrti glavom. Vi zapravo govorite da moramo biti podvojeni. Jedna
polovica nas bori se protiv smrti, a druga omogućuje smrti da pobijedi. Ne
razumijem vas.
Ne moramo razumjeti. Moramo jednostavno činiti.
Možda vam se činim glup, Ilija, ali to se meni ne čini nimalo jednostavno.
Dvojica svećenika zašutješe.
440
Ima toliko iracionalnosti u svemu tome. Neki dan neki moji prijatelji poslali su mi
neku knjigu o Antikristu. U njoj ima svakakvih proročanstava. Mnogo svetaca i
papa bilo je sigurno da je njihovo vrijeme kraj vremena.
Naš bolesnik je ozdravio. Duh Antikrista prisutan je od samoga početka. Sveti Ivan
kaže vjernicima svoga vremena da žive u posljednjem satu. U određenom smislu,
čitava je kršćanska era posljednji dan; zar je tako iracionalno zaključiti da će
vrijeme kraja dosegnuti svoj konačni vrhunac?
Pretpostavljam da nije. Međutim, je li naše vrijeme posljednje? Slušajte me, jedan
od tih vizionara, koji je živio prije više stotina godina, rekao je da Antikrist neće
imati zemaljskog oca. Njegov otac bit će đavao. Bit će rođen od djevice. Imat će
zube i od samog rođenja će rigati bogohulja. Poučavat će ga nekromanti i
čarobnjaci. Činit će čudesa i tako dalje, i tako dalje. On je potpuno odvratan lik,
rekao bih.
Ako je to bila vizija, njeno značenje je alegorično. Druga proročanstva drukčije
opisuju njegovo držanje i osobnost. Bit će izvanredno privlačan. Grčki i latinski oci
kažu da neće biti nalik na čudovište. Sveti Jeronim i sveti Toma, koji su uzor
razumnosti, opisuju mnoštvo njegovih plemenitih svojstava. Kardinal Newman u
svojim esejima upozorava da će žeti ljetinu snažne obmane kojom će obmanuti
umove ljudi. Antikrist će nas gristi, ali to neće činiti zubima. Izgo-varat će
bogohulja, ali to će činiti najotmjenijim riječima. Nijekat će da je Isus jedini Krist i
nijekat će da je On Bog. Na mjestu Spasitelja uzdići će sebe kao antiikonu, kao
utjelovljenje ljudske veličine. Navest će čovječanstvo da se klanja samome sebi i,
napokon, Sotoni.
Ilijine riječi bile su ispunjene teškom sjetom. Smith ga je pomno promatrao i ništa
nije govorio.
Ima li dovoljno proteina u vašoj prehrani? pecnuo ga je.
Iliji se odjedanput nije svidio suhi humor američkog svećenika.
Oče, vrijeme je blizu. Obmana će biti snažna. Moramo biti vrlo maleni. Moramo se
držati Križa.
441
Smith uzdahnu. To mi se čini previše mračno. Ja se suočavam sa stvarnim
problemima. Oni su za mene teži od Zvijeri iz Apokalipse.
Kakvi su to problemi?
Pritisak raste ili pada, što je u zavisnosti od toga kako gledate na to. Dobivam
članke za časopis koji me zbunjuju. Povremeno smo i ranije dobivali takve stvari,
ali tada ih je bilo znatno manje. Sada ih je čitava rijeka. General kaže da bismo
trebali biti otvoreni. On se neprekidno pita ne želi li nam možda Duh Sveti kazati
nešto sa svim tim novotarijama.^
Sto piše u tim člancima?
Većinom govore o tome kako ne smijemo osuđivati svjetske religije i da se
moramo ispričati zbog teološkog imperijalizma, kako oni to kažu. Vi razumijete da
ovdje mislim na svećenike i biskupe. Oni traže da se Crkva javno ispriča
muslimanima zbog križarskih ratova, protestantima zbog inkvizicije, domorocima
zbog obraćanja Meksika na katoličanstvo itd. Svi se udaraju o prsa, a ispod svega
toga nazire se prezir prema evanđeoskom pozivu Crkve.
Sve religije su iste?
Ne kažu to otvoreno, ali u biti šalju upravo takvu poruku. Svaki put mi se digne
želudac kad to pročitam. Do sada sam uvjeravao generala da to ne bismo trebali
objavljivati, no sve više i više ga gađaju protuzračnim topništvom. Ti dečki žele
znati zašto on ne objavljuje njihove članke. Rekao sam vam već, on je izvanredno
drag čovjek. Nedostaje mu čvrstoće.
Zar ne vidi štetu koju bi takvi članci mogli nanijeti?
On misli da je to samo akademska rasprava. Ne resi ga baš blistav um, shvaćate.
Sto po vašem sudu motivira autore tih članaka?
Smith podiže obrve koliko god je mogao više i podigne ruke uvis: Kažem vam, Ilija,
ne znam. Kad god mi se učini da počinju govoriti nešto smisleno, odjedanput
skrenu. To me zapanjuje! Daš im neku originalnu ideju, a oni samo zatvore oči,
izgube se ili potonu u intelektualnom glibu. Više
442
puta govorio sam o tome generalu, ali od toga nikakve koristi.
Zaista, oče, ne biste smjeli. To ga gura prema njima.
Znam, znam, ali, čini mi se da se ne mogu zaustaviti. Obično me zatekne. Način na
koji se to događa je strašan. Na primjer, pošta najčešće stiže dok general stoji
pokraj moga radnoga stola i razgovara sa mnom o vremenu. Iz omotnice iskoči
nekakvo smeće i ja ga pomnjivo pročitam dok ćaskamo o rezultatima nogometnih
utakmica. Sa stranice iskoči redak o inkvizicijskoj Crkvi karakterističnoj za vrijeme
vladavine ovoga Pape ili neka druga slična idiotarija, i ja na to planem. Razbjesnim
se, pocrvenim u licu i glasno kažem neki komentar. On prestane razgovarati, samo
me pogleda s izrazom lica igrača pokera pitajući se je li istina sve ono što kažu o
meni. Bez riječi iziđe iz ureda, a na licu mu blag i zabrinut izraz. Sat vremena
kasnije vrati se natrag i kaže nešto iz vedra neba, kao: moramo više paziti na duh
aggiornamenta, posadašnjenja. I ne bismo li trebali biti otvoreni prema svima, ne
bismo li trebali stvarati ozračje dijaloga, nastojati oko toga da svi slušaju jedni
druge? Da slušaju! Nitko više nikoga ne sluša. On još uvijek živi u sedamdesetim
godinama. To smeće imat će za posljedicu samo to da će obični svećenici i golema
većina vjernika pognuti glavu.
Koliko ima takvih?
Naš je časopis jedan od najvećih misijskih časopisa u svijetu. Čitaju nas stotine
svećenika i tisuće katehista i kate-histica. Stotine tisuća laika. Želim li ja to
objasniti Gospodinu na Sudnji dan? Ne baš.
Tada je vaša dužnost da ostanete čvrsti. Odbacite takve tekstove.
Imam naređenje da neke od njih propustim. To je znak, gesta otvorenosti, kaže
general. Dosad sam se opirao. On neće znati da se nisam pokorio dok na jesen ne
iziđe novi broj. A onda će biti zaista gusto.
Smith je pokušavao ponovno zapaliti lulu, ali to mu nikako nije polazilo za rukom.
443
Ponavlja se nešto slično onome što se događalo s časopisom Catholic Times, reče
on.
Ustrajte, oče. Neka naš Gospodin djeluje.
U redu. Hoćete li vi popraviti ono što je On propustio učiniti?
Učinit ću nešto bolje od toga. Molit ću za vas kao što smo molili prošle godine i
molit ćemo da Bog učini čudo.
Sto će se dogoditi ako ovaj put ne učini čudo?
U tom slučaju razgovarat ću s nekim poznatim ljudima u Vatikanu.
Imate prijatelje u Vatikanu?
Poznajem neke. Možda vam mogu pronaći mjesto u nekoj vjerskoj ustanovi.
Dobro. Hoćete li se ipak raspitati za neki samostan? Oduvijek sam želio imati
vlastitu ćeliju.
Vidjet ćemo. Molite, oče. Vjerujte i molite.
* * *
Jednoga dana početkom rujna Ilija nađe pismo u svom poštanskom ormariću na
učilištu. Bilo je napisano na pisaćem stroju i na njemu nije bilo potpisa.
U njemu je pisalo: Sjetite se naše Gospe Žalosne. Moram razgovarati s vama. Vaša
pošta i telefon možda nisu pouzdani. Nazovite me iz javne govornice. Tražite
Mariju.
Na kraju pisma rukom je bio ispisan telefonski broj u Rimu.
On se odveze do obližnjeg hotela i nazva broj u Rimu s javne govornice u dvorani
za čekanje. S druge strane žice javi mu se ženski glas.
Želio bih razgovarati s Marijom.
Samo trenutak.
Slušao je neki prigušen razgovor koji je upao u liniju. Ovdje Marija. Bio je to Annin
glas. Gdje se nalazite?
U jednom restoranu u istočnom dijelu grada. Možete li slobodno govoriti? Manje
ili više. Možete li doći? Odmah stižem tamo.
444
Objasnila mu je gdje se restoran nalazi i pola sata kasnije sjedili su sučelice jedno
drugome za stolom u stražnjoj prostoriji neke jeftine kavane. Zidni tapeti
narančaste boje, koji su predstavljali imitaciju baršuna, bili su iskićeni gipsanim
poprsjima careva, a zavjese su bile ukrašene vrpcama boje crvene paprike.
Nije baš otmjeno mjesto, ali nismo izloženi nepotrebnim pogledima.
Rekli ste da možda moja pošta i telefon nisu pouzdani.
Htjela sam reći da možda nisu sigurni. Ako se ne varam, pisma koja šaljete i
dobivate otvaraju se. Osim toga, najvjerojatnije vam prisluškuju telefon.
Zašto to mislite?
Znaju za Foligno.
Oh, ne, uzdahnu on.
Ne znaju mnogo, samo to da ste bili ondje. To je u njima potaknulo nadu da vi i
ja...
Ah, mislite na našu nestvarnu romansu.
Da, na to. Prošlog tjedna Predsjednik me je nazvao u Haag i nagovijestio mi da
nešto zna o tome. Bravo, Anna, rekao mi je. Možda ste ipak nakon svega uspjeli.
Prošli su me trnci. Dopustila sam mu da misli da nešto postoji između nas.
Naravno, nešto zaista postoji, no nisam mu rekla da je riječ o staromodnom
prijateljstvu.
Ilija je uzdahnuo. Ali kakav je smisao toga? Naša krinka je razdrta, kao što kažu u
špijunskim romanima. Naša igra je završena.
Možda je vaša igra završena, ali moja nije. Moja krinka je još uvijek netaknuta.
Iluzija o postojanju romanse među nama učvršćuje njegovo povjerenje u mene, a
s vašim dopuštenjem, ja bih ga još i ohrabrila u tome.
Anna, prije nego što išta učinimo, želio bih vam nešto reći.
Opisao joj je kako je pronašao prislušni uređaj ugrađen u Statov relikvijar.
Doimala se zbunjeno, a zatim je ustala i otišla u zahod. Vratila se deset minuta
kasnije.
445
U redu je. Čista sam. Zabrinuli ste me.
Dakle, što predlažete da učinimo kako bismo kod njega podržali iluziju o
postojanju romanse među nama?
Započnimo jedno drugome slati diskretne signalčiće. Koristit ćemo se šifriranim
jezikom koji će moći dešifrirati svaka budala.
Shvaćam. Neka vrsta protu-protuobavještajne operacije. I dalje se ne osjećam baš
ugodno kad pomislim na to. Jednoga dana to bi mogli iskoristiti protiv nas.
Mislite da je ikoga briga za grijehe nekoga svećenika? Imaju i previše skandala
koje mogu upotrijebiti protiv Crkve. Oni se ne žele zamarati s uobičajenim
indiskrecijama. Oni žele nešto više od toga.
A to je?
Oni žele vas, i njihov apetit je ponovno podražen.
Tu nešto ne valja. I previše su pametni. Saznat će.
Nisu svemogući. Ne mogu sve znati.
Valjda ste u pravu. Pa ipak...
A ako se vi brinete za... Nije završila rečenicu.
Ne brinem toliko za vaše, koliko za svoje srce.
Znam.
Mislite li da mi je to lako reći vama? Znate li koliko je bolno priznati da je osoba za
koju brinem ujedno i izvor kušnje?
Ja sam vam izvor kušnje?
Oprostite. Pogrešno sam to rekao. Anna, niste vi kušnja. Kušnja je u meni:
predodžba u umu, snovi, sjećanje na prekrasnu ljubav - sve me to vuče prema
utjehi koja nije bila zamišljena da mi pripada u ovome svijetu. Ali vi - vi ćete uvijek
biti moja prijateljica u najistinskijem, najdubljem značenju te riječi.
U očima joj je vidio ganuće. Nije željela prekinuti njegov pogled.
Moramo se boriti protiv njih, Ilija, reče ona napokon sa žestinom. Nemojte im
dopustiti da vam sve oduzmu. Oni će na kraju izgubiti. Ali, koliko će toga pri tome
uništiti! Previše!
446
Potekoše joj suze.
Anna, reče joj bespomoćno, jednostavno ne vidim što možemo učiniti.
Zapravo, vi ne trebate ništa učiniti. Nekoliko pisama, nekoliko telefonskih poziva.
Tek toliko da pomisle kako se njihovi planovi ostvaruju. U međuvremenu, na taj
način ću moći još dublje ući u taj krug. Već postoje znakovi da se krećem iz kruga u
krug.
Kakvi znakovi?
Jučer sam na Predsjednikov poziv bila nazočna jednom privatnom skupu na
nekom imanju blizu Rima. Zato sam i došla u grad.
Koja je bila svrha toga skupa?
Nisam upućena u sve, no bilo je očito da su mi se tijekom vikenda pokušali
promišljeno i namjerno razotkriti - više negoli ikada do sada. Bila je to neka vrsta
testa. Mislim da sam prošla na njemu.
Kakva je vrsta ljudi bila prisutna na tom skupu?
Nije to bila neka velika skupina. Dvanaest muškaraca i sedam žena, uključujući i
mene. U svemu tomu čudno je to što tamo nisu bili oni ljudi koji ga obično
okružuju na javnim svečanostima. Nisam prepoznala ni jednog političara ni
financijera, nije bilo nikoga poznatog. No, vidjela sam da su to ljudi... moći. To su
ljudi koji negdje na ovom planetu imaju golem utjecaj. Ali, ne mogu nagađati o
prirodi te moći.
Zašto su pozvali vas? Valjda ne zato da bi s vama raspravljali o ljubavnoj romansi?
Navodno je to bio jedan od razloga. Na najsuptilniji način ponovio mi je čestitke
koje mi je koji dan prije kazao preko telefona. Također mi je natuknuo o oglednoj
parnici koju će Svjetski sud imati sljedećeg mjeseca. Iako mi nije jasno zašto se
zabrinjava time budući da znaju da će sve ispasti po njihovu. UN i Europski
parlament odlučili su sve zemlje svijeta obvezati antipopulacijskim zakonima.
Kako ćete vi glasovati?
Nije odmah odgovorila.
447
Oprostite, bio sam preuzetan. Vi ste sutkinja. Nisam imao pravo postaviti vam to
pitanje.
Provela sam mnoge besane noći razmišljajući o tom problemu. Došla sam do
zaključka da je novo zakonodavstvo potpuno destruktivno. Omogućit će vladama
kršenje ljudskih prava. Znam da to ne smijem poduprijeti. S druge strane, ako se
tome suprotstavim, bit ću otkrivena. Shvaćate, to je ugaoni kamen u njihovu
približavanju svjetskoj moći. Moraju je imati. Oni znaju da sam ja dovoljno
pametna da to vidim. Zato su me i postavili na to mjesto. Oni nimalo ne sumnjaju
u moje mišljenje o svemu tome.
Sto ćete, dakle, učiniti?
Ne znam ni sama. Taj zakon je gnusan. Ipak, ako trebam uzvratiti udarac čovjeku
koji je ubio Stefana, tada ću morati igrati njihovu igru. Ne mogu dopustiti da me
izbace iz svoga kruga.
Anna, preklinjem vas. To je pogrešno. Ako budete glasovali kako oni žele, koristit
ćete se zlim sredstvima kako biste postigli dobar cilj. Dugoročno gledajući, to ne
može ispasti dobro.
Ne razumijete. Jedan ili dva glasa bit će sigurno protiv. Međutim, sud će sigurno
donijeti taj zakon. Moj glas to ni na koji način ne može promijeniti.
Jeste li sigurni?
Znam to. On kontrolira većinu. Ostatak podržava taj zakon. Jedan ili dvojica onih
koji se neće složiti s njim uskoro trebaju otići u mirovinu. On je već pobijedio.
Čak kad bi tako i bilo, to je stvar savjesti. U pitanju je vaša duša!
Moja duša? Ponekad se pitam nije li moja duša već davno umrla. Ona je pokopana
u lijesu na milanskom groblju.
Sjećate li se našeg posjeta don Matteu? Sjećate li se što vam je rekao?
Sjećam.
Jednoga dana pridružit ćete se Stefanu. Sve će ovo završiti. Bit ćete zajedno i
zauvijek sretni. Nemojte riskirati vječnost zbog prljave špijunske igre.
448
To je isuviše teološki. Ne mogu tako razmišljati. Želim doći do Stefanova ubojice.
Ako svijet ne može činiti pravdu, doći ću do nje na neki drugi način.
Preklinjem vas.
Ona zavrti glavom ne htijući ni čuti za njegove argumente.
Ostavimo sad to po strani. Ima još nešto što vam želim reći. Sada znam da me
intuicija u pogledu Stefanove smrti nije prevarila.
Kako to znate?
Prošlog vikenda upoznala sam njegova ubojicu. Zaista?! Tko je on?
Ne znam kako se zove. Bio je u toj skupini.
Ali, to je grozno! Što se dogodilo?
Morate razumjeti da je taj sastanak bio različit od svih kojima sam do tada bila
nazočna. Lica tih ljudi bila su mi nepoznata. Od trenutka kad sam došla tamo
spominjala su se samo imena. Nije spomenuto ni jedno prezime. Samo je
Predsjednik bio svima poznat. Ništa nije rečeno. Ništa nije bilo otvoreno.
Razgovaralo se samo općenito. Ali, to su bile općenitosti u vezi sa stvarima koje
mogu potresti zemlju. Bilo je riječi o pokretima koji se zbivaju na svjetskoj sceni, o
različitim osobama i strategijama. Onaj tko nije bio duboko unutar njihova načina
gledanja nije mogao razumjeti ništa od svega toga. Bili su to kotači unutar kotača,
žiroskopi unutar žiroskopa. Taj dio nisam razumjela. Ne, uopće ga nisam
razumjela. Ali, sjećate li se da sam vam jednom rekla kako sam naučila čitati ljude.
Kako mi podizanje obrve toliko toga govori, međuigra pogleda, tko se kome kako
obraća, itd.
Sjećam se.
Tijekom prvih godina moje službe bavila sam se krivičnim pravom. Ilija, mogu
raspoznati ubojicu i kažem vam da je ondje ovoga vikenda bilo više njih. Međutim,
ti ljudi pripadaju nekoj posebnoj vrsti živih bića - vrsti koju nikad do sada nisam
susrela. Ima nešto posve razborito i u isto vrijeme krajnje psihopatsko kad je riječ
o njima. Razumijete li što govorim?
On kimnu glavom sjećajući se Eichmannova lica.
449
Savršena gospoda?
Točno. Savršena gospoda s nečim odvratnim u očima. To me zgrozilo. Od trenutka
kad sam ušla u tu kuću, poželjela sam pobjeći. No znala sam, pobjegnem li, nikad
neću prestati bježati.
Mislim da je došlo vrijeme da odete od njih. Samo otiđite. Recite da ste bolesni,
da ste doživjeli živčani slom, bilo što, ali morate se izvući iz njihova kruga!
Neću to učiniti. Kad vam kažem ostalo, vidjet ćete zašto ne želim.
Nastavite.
Sinoć nakon večere ostali smo tamo, pijuckali i čavrljali u malenim skupinama.
Skupini u kojoj sam se nalazila ja pristupio je jedan od tih ljudi. S nama je bio i
Predsjednik. Vidjela sam da je on na ravnoj nozi s Predsjednikom jer su svi
ustuknuli korak natrag kad nam je pristupio. Bila je to jedna od onih podsvjesnih
kretnji što ih ljudi učine, koje vam kažu da je takav čovjek vrlo važan, da je on
nešto posebno. Ali, meni je potpuno nepoznat. Nemam pojma tko je on.
Poštovanje koje su mu iskazivali bilo je fenomenalno. Ništa na njemu nije odavalo
da bi se moglo raditi o nekom značajnom čovjeku - imao je šezdesetak godina,
proćelav, umjerene težine. Govorio je umjerenim glasom, nije rekao ništa
značajno, tek nekoliko blagih šala koje su sve zabavile. Meni ga nisu predstavili.
Naposljetku je otišao iz naše skupine i Predsjednik je otišao za njim. Učinio je to
nemarno, nonšalantno, ali ja sam vidjela da će ga dozvati migom.
Predsjednik ga je dozvao?
Ne, upravo suprotno. Nekoliko trenutaka stajali su odvojeno od naše skupine i
nešto ispotiha razgovarali. Nisu znali da mogu istodobno slušati više razgovora. Ja
sam razgovarala s nekim čovjekom iz Škotske. Govorio mi je kako misli da je
varšavska konferencija polučila velik uspjeh. Mrmljanjem sam mu pokazivala da se
slažem s njime, no čitavo vrijeme slušala sam što šapuću par koraka dalje od nas.
Gotovo ništa nisam mogla čuti, ali sigurna sam da se Predsjednik tom drugom
čovjeku obratio riječju Mago.
450
Mago?
Magus. Čarobnjak.
Možda ste krivo čuli. Na toj udaljenosti... Ne vjerujem. Zatim mu je onaj drugi
odvratio, oslovljavajući Predsjednika riječju Architetto. Arhitekt?
Da. Razgovor u četiri oka završili su značajnim kima-njem glave, a zatim se
Predsjednik vratio k nama i nastavio kao da se ništa nije dogodilo.
Je li tamo bilo više ljudi s takvim imenima?
Bilo ih je nekoliko. Većina njih bili su predstavljeni samo kao Karlo ili Katarina ili
Edmund. Neki od njih zvali su se Strijelac i Abadon.
Abadon? iznenadi se Ilija.
Što vam je? Poznato vam je to ime?
To ime nalazi se u Knjizi otkrivenja. Tako se zove jedan anđeo.
Uopće nije bio nalik anđelu.
Možda ti ljudi koriste imena koja za njih imaju simboličko značenje. Prema Svetom
pismu, Abadon je anđeo-kralj Bezdana. On drži ključeve ponora. Nazvan je
zvijezdom koja je pala s neba.
Zašto zvijezdom?
Pobunjeni anđeli nekad su bili bića svjetla. Postali su tama i bačeni su na zemlju. U
evanđeljima Isus govori o Sotoni kao o onome koji je pao kao munja s neba. Taj
odlomak iz Knjige otkrivenja obično se tumači tako što se kaže da će, kad zatrubi
peta truba iz Apokalipse, taj pali anđeo otvoriti vrata demonskog svijeta koji će se
tada izliti na zem-Iju.
Užasne li mitologije.
Ona je možda i doslovnija nego što mislite.
Nemojmo sad o tome, Ilija. Što znači to ime?
Ono znači Upropastitelj. To je u oštroj suprotnosti s imenom Isusa koje znači Jahve
spašava.
E, pa, čovjek o kojemu je riječ izgledao je prilično ljudski.
451
Recite mi nešto više o njemu?
Bilo ga je teško razlikovati od ostalih. Imao je pedesetak godina, zdepast,
bezizražajna lica, s ustima koja su se navikla smješkati, no čitavu večer doimao se
nekako neveseo. Držao se po strani.
Je li on bio ubojica?
On je bio ubojica, ali on nije ubio moga muža.
Tko ga je ubio? Kako ste ga mogli razlikovati od ostalih sličnih njemu?
Jednostavno sam znala. Ne pitajte me kako sam znala. Možda ćete posumnjati u
mene više nego ikad dosad kad vam kažem što se dogodilo nakon toga. Nemam
baš mnogo dokaza, ali to je sve što imam. Svaki moj instinkt govori mi da sam
potpuno u pravu.
Je li on išta rekao?
I da i ne. To se dogodilo ovako: kao na svakoj zabavi, ljudi su se neprekidno
međusobno miješali, odlazili iz jedne skupine i priključivali se drugoj, da bi se
nakon nekog vremena ponovno vratili. Izlazili su iz salona i odlazili u plesnu
dvoranu i opet se vraćali. Svirala je glazba, sve je bilo ukrašeno cvijećem i svi su
nastojali biti živahni i u tome su, čini mi se, pretjerivali. U sobi do naše ljudi su
plesali. Stariji su pušili i smijali se u kutu prostorije. Ja sam s tri gospođe
razgovarala o umjetnosti. One su sastavile Predsjednikovu zbirku umjetnina koja
trenutno kruži po Americi. Bile su to vrlo obrazovane osobe, vrlo profinjene,
premda mi nisu rekle čime se bave niti tko su one. Rekle su mi samo svoja imena.
U jednom trenutku čovjek, kojega su nazivali Aba-don, prošao je pored nas i one
su ga uvele u naš krug. Zapitale su ga slaže li se da je Picasso preteča
modernističke revolucije u umjetnosti. S ustručavanjem se složio s tom
postavkom. Ostao je s nama. Pijuckao je iz svoje čaše i slušao nas što govorimo.
Osjetila sam njegov pogled na sebi. To nije bio pogled muškarca. Hladno i
znatiželjno me je promatrao. Jedna od žena rekla je nešto o načinu na koji je
Picasso razlomio sliku žene, gotovo kao da ih mrzi. Abadon ju je pogledao i rekao
nešto u smislu da je Picasso zaista želio
452
prodrijeti u žensku dušu jer su mu bile tako tuđe. Rastavio ih je, kazao je, i opet ih
sastavio.
U taj čas oglasio se čovjek kojega su zvali Mago. Odjedanput se stvorio pokraj
mene; nisam ni vidjela kad nam se približio. Rekao je da bi ih Picasso, da je imao
takvu mogućnost, raskomadao žive, komad po komad, jer je istinski težio za
zdencem života. U tom trenutku većina nas, čini mi se, počela je osjećati snažnu
želju da promijenimo tu sablasnu temu razgovora. Ali, Mago to nije dopustio.
Obratio se gestom nekom sićušnom čovjeku što je stajao u blizini kojega do tada
nisam primjećivala. Dođi ovamo, Chirurgo, rekao mu je. Zvao ga je kirurgom.
Čovječuljak je pristupio k nama i stajao ondje poput kakva poslušnog psa. Odmah
sam shvatila da je i on ubojica. Chirurgo, Mago i Abadon -sva trojica ubojice.
Pogledala sam u Kirurgove oči i znala sam. On je bio taj.
Stefano?
Da.
Što ste zatim učinili?
Ništa nisam učinila. Odvratila sam pogled od njega kao da ništa nisam vidjela. Bila
sam lišena bilo kakvih emocija. Spopala me potpuna ravnodušnost. Nisam se
morala pretvarati. Kao da se u meni nešto isključilo, jer je bilo bitno da ništa ne
otkrijem. U meni je počelo djelovati nešto što nisam znala da postoji.
Pretpostavljam da bi se to moglo nazvati prepredenošću.
Što se dogodilo nakon toga? Što je Mago rekao Kirur-gu?
Rekao je: Recite nam, doktore, kako to izgleda raskomadati živo ljudsko biće?
Kirurg nije ni okom trepnuo. Malo je nagnuo glavu i rekao: To je znanost.
Pogledala sam ruke koje su mučile Stefana i vidjela da su to nježne, čiste ruke.
Nasmiješila sam mu se. Samo je anđeo mogao znati da je taj smiješak bio varka.
Zatim sam rekla nešto što ni sada ne mogu vjerovati, no rekla sam to jer znam da
su oni tome vjerovali, rekla sam: Postoje vremena kad znanost mora ići ispred
ostatka čovječanstva. Znanstvenik mora činiti nepo-
453
pularne stvari, pa čak i one koje drugi nazivaju zlim, radi zajedničkog dobra. Dok
su svi oko mene mrmljanjem izražavali slaganje s mojim riječima, Chirurgo me je
pogledao kao da sam luda. Da je on običan liječnik, pa čak i običan zao liječnik, bio
bi zadovoljan mojom primjedbom. Umjesto toga, ostao je bez riječi.
Pretpostavljam da ga je pogodila užasna ironija cijele te scene: pred njim je stajala
ucviljena žena čovjeka kojega je mučio do smrti koja ga uvjerava da je to što je
učinio nešto najbolje na svijetu. Što se zatim dogodilo?
Mago i Abadon ustali su na obranu. Ne pokazujući nikakve emocije, obojica su
istodobno pogledali Kirurga, a zatim jedan drugoga. Između ove trojice trajao je
nečujan razgovor i to se moglo vidjeti u djeliću sekunde. Zatim su me sva trojica
brzo pogledala. U mojim očima nisu ništa mogli vidjeti. Okrenula sam se ženi stoje
stajala s moje lijeve strane i upitala je misli li ona da i drugi kubisti toliko mrze
žene kao i Picasso. Ona su upustila u široko obrazlaganje i taj trenutak je prošao.
Ubojice su se razišli u različitim pravcima kao da se ništa nije dogodilo.
Ilija koji je kao hipnotiziran slušao cijelu priču, odjedanput glasno odahnu.
Konačno je došao do zraka. To je strašno!
Strašno? Naravno da je strašno - no to je istodobno i velika pobjeda.
Jeste li sigurni, upita je Ilija vrteći glavom. Jeste li je mogli zamisliti?
Ne. Vidjela sam je, mirno odgovori ona. To mi je najbolji dokaz da je
Predsjednikov krug u potpunosti lišen savjesti i da ne obećava ništa dobro za
čovječanstvo.
Što ćete učiniti? Možda bi trebalo da ih prijavite policiji?
I da im kažem da sam vidjela tri muškarca kako se međusobno pogledavaju? Što
ćete onda učiniti?
Uvjeravam vas da ne kanim kupiti pušku i ubiti toga bijednog čovječuljka.
454
Anna, ako im se učini da im predstavljate i najmanju prijetnju, ako posumnjaju da
vi znate...
To su kreature koje žive u svijetu sjena. Oni misle da su na sigurnom. Nema te sile
na svijetu koja ih može dotaknuti.
Prije ste govorili o pravdi. Kako mislite da ćete ih privesti pravdi?
Nastojanjem za sveobuhvatnom pravdom. Namjeravam im se približiti koliko god
mi to dopuste i namjeravam saznati što god mogu više. On će se sigurno
poskliznuti. Oni će se sigurno na ovaj ili onaj način odati. Kad se to zbude, srušit će
im se vlastita kuća na glavu. Ruševine te kuće bit će doista strašne.
Ilija nije mogao otjerati od sebe osjećaj užasnutosti.
Anna ispravi leđa i pogleda po zidovima restorana.
Mislim da mi je za večeras dosta ovih narančastih zidnih tapeta što glume baršun.
Osim toga, nije li ovo već četvrti put što sviraju tu gramofonsku glazbu? Već su
toliko puta pustili Zbogom Sorrento.
On ispruži ruku preko stola i uze njezinu ruku. Vi ste vrlo hrabra žena.
Ona slegnu ramenima. Koliko je sati?
Devet i trideset, reče on.
Ne bih željela ovako završiti večer. Prošetajmo malo.
Odvezli su se njegovim kolima u središte grada, parkirali u blizini njegova kolegija i
uputili se pješice prema Tiberu.
Pala mi je napamet jedna jedina dobra stvar u vezi s našom navodnom
romansom, rekla je.
što bi to moglo biti? upita je on mrzovoljno.
Možemo se igrati špijuna i nadati se da će nas otkriti. To će dati dodatan impuls
zapletu.
A što je sa stvarnom komunikacijom?
Moramo naučiti čitati između redaka. Ponekad ćemo, kao večeras, moći otvoreno
razgovarati. Na ovaj ili onaj način, od mene ćete saznati što se događa. Dobro smo
se prikrili.
Morate se još više truditi kako biste izbjegli da se na bilo koji način odate,
upozorio ju je.
455
Svakako.
Kad budemo iskreno razgovarali, morat ćemo biti apsolutno sigurni da nas ne
prisluškuju.
Naravno. A kada budemo igrali našu šaradu, morat ćemo učiniti sve da to izgleda
kao da izbjegavamo prisluškivanje.
A to nam neće poći za rukom.
Tako je. To nam neće poći za rukom. Hoćete li to zapamtiti?
Mislim da hoću.
Ako otkrijem išta određeno, obavijestit ću vas o tome preko naših lažnih ljubavnih
pisama. Napisat ću vam da sam pronašao neprocjenjivo umjetničko djelo i da se
želim s vama savjetovati o kupnji. Zatim ćemo morati pronaći način da se nađemo.
Ona ga uze za ruku. Ne brinite, to će pomoći našoj šara-
di.
Znam. Baš sam zagrijan za nju.
Pod svjetlom ulične svjetiljke vidio je kako mu se smiješi. Nježno ga je držala za
ruku, bez posesivnosti, a opet odlučno.
Slušajte me, Anna, ako baš inzistirate na tome da se bacite u ralje opasnosti, želim
da mi učinite jednu uslugu. Kakvu uslugu?
On posegnu u džep svoga kaputa i izvadi mali mjedeni moćnik. Zatim ga otvori i
pokaza joj što je u njemu.
Želim da ovo nosite sa sobom gdje god krenuli. U njemu je moje najveće
bogatstvo.
Trijeska drveta i nekoliko zrna krunice?
Neću vam reći odakle mi ovo drvo jer mi ne biste vjerovali. Zrnca su natopljena
krvlju jedne svete žene. Mučenice. Ma što se dogodilo, uvijek se sjetite da niste
sami.
Ona uze moćnik i stavi ga u džep.
Obećavate li?
Obećavam, reče ona i okrenu se od njega, a zatim ode u noć.
456
XVIII.
Došašće
Vijesti koje su stizale iz svijeta bile su sve gore. Ovdje-ondje izbijali su lokalni
ratovi. Mediji su bili prepuni Predsjednikovih smionih napora usmjerenih prema
sprječavanju novog nasilja. Kina je zahtijevala da joj se vrati Tajvan. Promatrači
UN-a pronašli su tajno spremište atomskog oružja u Bjelorusiji, što je još više
raspirilo strahove da se bivše sovjetske države ne pridržavaju sporazuma o
razoružanju i da predstavljaju naoružani logor koji čeka da eksplodira. U Salvadoru
je izbila krvava revolucija. Meksiko je proživljavao politički kaos. Ekonomska
osovina što su je tvorili Japan i Amerika bila je ponovno destabilizirana trgovačkim
ratom. Novine i časopisi izvještavali su o sve slabijem stanju Papina zdravlja i o
neprekidnim glasinama kako će se uskoro povući ili će ga kardinalski kolegij
proglasiti nesposobnim. Mnogo se nagađalo o tome tko će biti novi papa. Među
najistaknutije takmace novine su uvrstile novo ime - kardinala Vettorea.
Ilija je sve to promatrao i čekao, držao svoja predavanja i molio.
U ponedjeljak nakon prve nedjelje Došašća dobio je pismo u omotnici ružičaste
boje. Na njemu nije bila ispisana adresa pošiljatelja, ali je bilo opskrbljeno
poštanskim žigom Pariza. Debeli pergament u pismu bio je ljubičaste boje.
Rukopis je bio Annin.
Najdraži Davide,
čim se probudim, mislim na tebe. Već sam odavno zaboravila da postoji takva
sreća. Dok smo bili zajedno, shvatila sam da me vraćaš u život.
457
Naša ljubav mora ostati tajna. Naš dobar glas ovisi o tome.
Marija.
*
Draga Marija,
život u Rimu je tmuran bez tebe. Ja sam također odavno zaboravio da takva ljubav
postoji na ovoj neplodnoj zemlji. Nosim te u srcu kao ikonu.
Vječno ću te ljubiti.
David
Ilija je odgovor napisao s osjećajem tjeskobe, ali se uvjeravao da te riječi nisu
neiskrene. Nevidljivi psi čuvari mogli su ga protumačiti kako god su željeli.
Otposlao ga je na njezinu adresu u Francusku.
Nekoliko dana kasnije stiglo je jedno posve drukčije pismo. Napisao ga je Smith.
Nalazio se u zatvoru Regina Caeli i bio je u ozbiljnim nevoljama. Bi li ga Ilija
posjetio čim je prije moguće? Budući da je Ilija bio svećenik, zatvorski službenici
nisu primijenili uobičajene restrikcije. Da su restrikcije bile primijenjene, sa
Smithom bi razgovarao za stolom u sobi za posjećivanje gdje su zatvorenici o
svojim slučajevima raspravljali s članovima obitelji i odvjetnicima odvojeni
staklenim zaslonom.
Stražar ga je poveo u unutrašnjost zatvorske zgrade i pustio ga u Smithovu ćeliju.
Smith je sjedio na ležaju i buljio u prozor.
Polagano je ustao, prišao Iliji i zagrlio ga.
Oče Smith, što se dogodilo?
Smithove oči bile su crvene, a kosa mu je bila raščupana. Nastavlja se saga o
glupom svećeniku iz Idahoa. Pratite što se zbiva i vidjet ćete da će biti još i gore.
Zašto ste ovdje?
Zašto? Zato što je Gospodin odredio da napokon moram imati svoju vlastitu ćeliju.
Poput pustinjskih otaca, reče mašući rukama, dok su mu usta bila iskrivljena od
gorčine.
Sviđa li vam se ova okolina? Ovdje je čarobno, zar ne?
458
Smith izgubi vlast nad sobom i brižnu u plač. Trebao sam ostati u Boiseu i postati
posrednik u uzgoju soje poput moje braće. Zašto sam uopće postao svećenik! Za
što vas optužuju?
Ništa ozbiljno. Dobar staromodni zločin, američki, poput američke pite od jabuka.
Pronevjera, ili kako se to već pravno zove, zaista nisam siguran. Ukratko rečeno,
izručit će me Sjedinjenim Državama kako bi mi tamo mogli suditi.
Ali, kako se to dogodilo?
Mislite, je li to istina? Naravno da nije istina!
Ilija stavi ruku na svećenikovo rame. Znam to.
E pa, to je olakšanje! Nakon dugo vremena vi ste prva osoba koju sam susreo koja
ne misli da je netko kriv dok mu se ne dokaže nevinost.
Tko vas optužuje?
Izdavač časopisa Catholic Times i savezna država Illinois. Kažu da sam ispraznio
blagajnu dok sam bio urednik časopisa. Stotine tisuća dolara.
Ali, kao urednik niste mogli imati nadzor nad novcem i računima.
Tako je. Ali to njih nimalo ne uznemiruje. Izmislili su neki sablasan seksualni
skandal između gospođe Evans -računovođe - i mene. Kažu da smo bili u dosluhu i
da smo s gotovinom planirali otputovati u neki tropski raj. Kažu da smo si ondje
izgradili ljubavno gnijezdo i da smo u tome spriječeni samo zato što sam ja
premješten u Rim.
Siguran sam da će se to odmah razmrsiti. Nema nikakvih dokaza.
Naravno da nema nikakvih dokaza! Sve je to laž. Ali novac je zaista nestao.
Što kaže gospođa Evans?
Doživjela je duševni potres. Moj odvjetnik je jučer s njom razgovarao i on misli da
je doživjela neku vrstu živčanoga sloma zbog ovoga što se događa. Sada je kod
kuće. Pustili su je iz zatvora uz jamčevinu.
459
Postoji li mogućnost da je učinila nešto protuzakonito?
Smith ga je nepovjerljivo fiksirao očima. Kad biste poznavali Gertrude Evans, znali
biste koliko je to glupo. Ona ima sedamdeset dvije godine i oko tridesetoro
unučadi. Otkad god je poznam, stalno održava tri devetnice, lisnica joj je puna
škapulara i krunica, svakodnevno se pričešćuje, nikada ne govori loše ni o kome,
ima artritis kuka, štedi novac za misije i misli da bi trebalo Grace Kelly proglasiti
sveticom.
Je li mogla imati trenutak slabosti?
Sigurno, reče Smith mršteći se. Možda se o tome radi. Jednom sam je uhvatio da
plete čarape u radnom vremenu. Kod nje posve sigurno postoji zločinačka crta!
Kada odlazite?
Sutra.
Kako je reagirao general?
General? odgovori Smith nasmijavši se. Moj kapetan, moj kapetan? Oh, imali smo
ugodan razgovor prije nego što je stigla policija. Upitao me je jesam li to učinio, a
ja sam, naravno, zanijekao. Odgovorio mi je da su ljudi koji su povezani s ovim
slučajem - što znači nadbiskup, moj provincijal i moja zlatousta zamjena - pronašli
prilično gadne dokaze. Natuknuo mi je da je moj glavni problem psihološke naravi
i da bi me možda uspjeli sačuvati od zatvora kad bih otvoreno sve priznao.
Što se spremaju učiniti s vama?
Psihoterapija. Moj red ponudio je da nadoknadim nestali novac, što je vrlo lijepo
od njih, ne mislite li tako?
Zar to ne bi pokazalo vladi da oni vjeruju da ste krivi?
Aha. Ali ja ne uživam u odlasku u zatvor. Više bih volio da me pošalju u neki
zgodan rehabilitacijski centar.
Bi li?
Možda zavolim jelenje rogove. Ne vjerujem.
Ne, pretpostavljam da to nije moguće, reče Smith brišući lice. Znate, vjerujem da
mi to sve skupa ne bi toliko smetalo da nisu u cijelu priču uvukli Gertie. Čitav život
posvetila je časopisu. Imala je tako jednostavno povjerenje u sve nas. Mogla je
odavno otiči u Kaliforniju i živjeti tamo s kćerkom, ali je zaista vjerovala u naš rad,
patila je zbog toga tijekom tih hladnih sjevernih zima. Ako su joj slomili srce,
izlupat ću te nitkove.
Smith skoči na noge i poče koračati gore-dolje. Oči su mu bile crvene i neprekidno
su sijevale na sve strane; stisnuo je pest. Nekoliko puta je glasno proklinjao. Zatim
se ponovno baci na svoj ležaj i sakri lice u šake.
Oče Smith, reče mu mirno Ilija, zar ne mislite da će istina na kraju pobijediti?
Hoće li? Više nisam siguran u to.
Hoće. Morate vjerovati u to.
Vjerovati? Slušajte me, zar ništa niste naučili iz svega ovoga? Već tri godine
tonemo u živi pijesak. To ništa ne može zaustaviti. Samo tonemo i tonemo!
Postoji Bog i postoji pravda. On će vas zaštititi čak i onda kad to nikom živom ne
bude moguće.
A što će biti s Gertie? Promislite samo kakvo je poniženje doživjela. Promislite o
onome što govore o nama. To je smiješno.
Promislite što su sve rekli o našemu Gospodinu?
Da, da. Hvala vam na ohrabrujućim riječima. Ali, stvarnost je takva da jednu zaista
sjajnu osobu prikivaju na križ. Ona nikad nikome nije učinila nikakvo zlo. Možete
biti sigurni da će mnoštvo ljudi, a među njima i dobri katolici, sa svojim
pokvarenim srcima povezani s klevetnicima, povjerovati u to. Gdje ima dima, ima i
vatre, reći će. Čak i ako nas sud proglasi nedužnima, bit ćemo zauvijek obilježeni.
To je cijena koju ponekad moramo platiti zato što smo na prvoj crti fronte.
Lako je vama govoriti.
Smith...
Oprostite. Nisam vas mislio kritizirati. Vi ste zaista dobar momak, Ilija, i bili ste mi
svih ovih godina od velike pomoći. Ali ovo je nešto drugo. Pogledajte moj život.
Pogledajte sve te godine. Pred dvije godine nešto se dogodilo što nas je poslalo na
dva posve različita planeta. Vi ste monah. Po čitav dan molite i držite predavanja i
to je vaš život. Ne krivim vas zbog toga. Drago mi je da je tako. Ali, molim vas,
molim vas, shvatite da je moj život završen. Sve te godine patio sam se radom, a
evo što sam na kraju dobio.
Oče, jednom bih vam želio ispričati nešto više o mome životu...
Znam. Patili ste. Rat i sve to. Ali ovo se sada događa!
Vrlo ste uzrujani, i s razlogom. Ali, želio bih da se zapitate da li vas Gospodin zove
da krenete putem koji je najteži od sviju, da krenete zajedno s Njim i da ponesete
gorčinu križa.
Dakako da je križ gorak. Znate li što je rekao general? Kad sam mu rekao da je ta
prljava optužba o seksu i ljubavnom gnijezdu čista glupost, samo me je pogledao i
ništa nije odgovorio. Baš ništa! To me je razbjesnilo. Rekao sam mu što mislim o
njegovoj nepoduzetnosti. Rekao sam mu da sam svećenik i da sam položio zavjete
koje nikada nisam i neću prekršiti. Rekao sam mu da imam pedeset osam godina i
da je Gertie stara dama koja je kudikamo svetija nego što je Grace Kelly ikad bila.
Znate li što mi je odgovorio?
Što?
Samo me je pogledao jednim od onih svojih kravljih pogleda i upitao me je li me
ikad seksualno privlačila moja majka! Moja majka! To je prevršilo svaku mjeru.
Rekao sam mu da je bolestan i da je Red također bolestan, bolestan do srži. Rekao
sam da će zatvorska ćelija za me predstavljati osvježavajuću promjenu. Nakon
toga otišao sam u svoj ured i čekao. Sat kasnije došla je policija i odvela me.
Dvojica svećenika sjedili su bez riječi.
Napokon Smith ustade, uputi se prema umivaoniku što je stajao u kutu i poprska
se hladnom vodom po licu.
Neprekidno sebi ponavljam sve te lijepe stvari, one koje ste mi maločas vi rekli. Ali
to ne uklanja bol. Osjećam se izdan. Zašto se to mora događati?
To je pitanje: zašto se to mora događati?
Ne čujem ništa od Neba. Potpuna tišina. Što se događa?
Molite li?
Služim misu. Molim oficij. Ali nekako bez srca. Kao da sam manje religiozan.
Srce vam je postalo ratoborno. Smirite se. Učinite čin vjere. Nakon toga uslijedit
će utjeha.
Smith uzdahnu. Hoće li? Ima već više mjeseci otkako je utjeha presahnula.
Ali, jeste li bili ustrajni? Koliko vremena posvećujete molitvi?
Pa, ako već treba da se zna istina, sve manje i manje. Utjeha je posve presahnula.
To je djelomice uzrok vaše tjeskobe. Upravo sada potreban vam je Kristov mir.
Mislite li da ja to ne znam?
Razgovarali su još pola sata dok se na vratima nije pojavio stražar i rekao: Još pet
minuta. Ilija ustade.
Učinit ću što budem mogao, reče on.
Molite, oče, molite. Bogu ništa nije nemoguće.
U redu. Sveta poslušnost, Ilija. Možda vas je Bog poslao k meni.
Vjerujte Mu. On je uvijek s vama.
Želio bih se ispovjediti, bojažljivo će Smith.
Ilija ponovno sjede i izgovori uvodnu molitvu. Kad je Smith počeo govoriti o svojim
grijesima, rekao mu je: Tu nema nikakve pohlepe, nikakvih grešnih misli. To što
govore o meni čista je laž. Ali, za nešto sam ipak kriv: mrzim ih. Strašno ih mrzim.
Teško im mogu oprostiti za ono što su učinili redu, Crkvi i ljudima kao što je
Gertie. Molim Boga da mi oprosti i molim Ga da mi dade milost kako bih mogao
izbaciti mržnju iz svoga srca.
Srdžba je emocija, oče, reče Ilija. Nastaje u nama zbog legitimnih razloga. Grijeh je
samo u volji. Što činimo s našom srdžbom? Moramo promijeniti te osjećaje.
Moramo moliti za naše neprijatelje, trpjeti u tišini. Kad dođe vrijeme, reći ćete
istinu pred vašim tužiteljima, ali to morate učiniti bez mržnje. Prinesite vaše
trpljenje kao žrtvu Gospodinu. On će ga iskoristiti kao moćno oružje i posramiti
vaše neprijatelje. Vjerujte u konačnu pobjedu i vaše muke postat će vaša radost.
Činilo se da su ove riječi utješile Smitha. Nakon što ga je Ilija odriješio od njegovih
grijeha, on ga zagrli. U to dođe stražar i to je bilo posljednji put da je Ilija vidio
Smitha.
* *
Dragi Davide,
dani su beskrajno dugi. Kad ćemo se opet susresti? Nadam se da ću za Božić biti u
Folignu. Možeš li mi se pridružiti ondje?
Ljubim te,
Marija
Najdraža Marija,
neću moći napustiti kolegij prije 26-og. To bi potaknulo sumnje. Dopustili su mi da
odem nakon božične liturgije, a obećan mi je i auto. Ako se to izjalovi, stići ću
vlakom. Brojim dane.
Uvijek sam s tobom,
David
Moj Davide,
šapućem tvoje ime od jutra do večeri. Ti si mi otok radosti, ljubljeni moj. Ako ne
pišem svaki dan, to je zbog toga što se posvećujem slatkom bolu iščekivanja i što
znam da je to samo uvod.
Ovdje se život odvija vrlo brzo. Svijet se brzo mijenja. Naš Predsjednik radi sjajne
stvari za mir i jedinstvo u svijetu. Znam da sumnjaš u njegove motive. Caro, ne
smiješ biti sumnjičav. On je veliki vođa i povijest će ga zapamtiti kao čovjeka koji
daleko nadvisuje ostale ljude u našem vremenu.
Uvijek sam jedno s tobom,
u srcu,
Marija
Marija,
čeznem za vremenom kada više nećemo trebati skrivati naša imena. Ljubav ne
skriva. Ljubav je velika vatra koja proždire, ali ne uništava. Takva je i naša ljubav.
Ništa nam je ne može oduzeti. Ništa nas ne može odvojiti.
Zao mi je što sam bio tako kritičan prema Predsjedniku. Vijesti su pune njegovih
postignuća. Možda sam pogriješio. Kad stignem u Foligno, o tome ćemo moći više
razgovarati. Hoćemo li biti sami?
Tvoj David
Jedini moj,
nadam se da ću ti uskoro moći uručiti dar. Blizu sam odluci da ti nešto kupim. Riječ
je o neprocjenjivoj umjetnini. Donijet ću je u Foligno. Kad je vidiš, reći ćeš mi da
sam bila nagla, ali ona vrijedi tih novaca.
Marija,
zabrinjava me naglost tvoga srca. Na smiješ trošiti toliko novca. Preklinjem te!
Nemoj platiti previše. Naša ljubav je dar i sama ona preteže sve bogatstvo.
Nadam se da će pasti snijeg. Snijeg za Božić, čitav svijet odjeven u bijelo. Šetat
ćemo jedno pored drugoga po brežuljcima. Ti ćeš me držati čvrsto za moju staru
ruku i ja ću te jako voljeti. Razgovarat ćemo o planinama, vinogradima i o proljeću
što dolazi.
Razgovarat ćemo o nama, o tebi i meni,
David
* * *
Ilija nije dobio odgovor na ovo pismo. Mislio je da je Anna previše zauzeta i da
čuva vijesti dok se ne sastanu. Treća nedjelja Došašća prošla je bez osobitih
događanja. Bio je zauzet ispravljanjem pisanih radova svojih studenata i pisanjem
čestitki prijateljima po svijetu. Na Badnjak poslijepodne odnio ih je u vratarnicu.
Vratar ga je zafrkavao zbog visoke poštarine.
Ima ih još? Scandaloso! Mislio sam da ste gotovi s time! Pogledajte ovo: Izrael,
Sjedinjene Države, Francuska, Rusija, Nizozemska! prekori ga. Oče, kad ćete već
jednom postati jednostavni?
Oprosti, brate. Dobrota traži od mene da ne zaboravim ove ljude.
Dobivate dvostruko više pisama nego bilo koji drugi otac ovdje. I dvostruko ih više
šaljete!
Šalili su se jedan s drugim još neko vrijeme dok brat nije umetnuo pitanje: Tko je
ta dama koja vam svakih nekoliko dana šalje sva ta pisma?
Dama?
Si, dama iz Nizozemske. Prijateljica. Kako ste znali da je dama? Nijedan se
muškarac ne koristi tako lijepim omotnicama.
Ilija se bez riječi nasmiješi.
Naravno, mene se to ne tiče, ali primijetio sam da pisma više ne stižu.
On stade i s iščekivanjem pogleda Iliju. Ovaj brat je imao slabost koja se očitovala
u tome što je volio skupljati kojekakve informacije o privatnom životu svećenika u
samostanu. Kad je vidio da mu Ilija neće kazati nikakve nove pojedinosti, vratar se
okrenu drugim poslovima. Ilija se uspinjao stubištem prema svojoj sobi, kad ga on
sustiže.
Oče, oče, zaboravio sam. Jutros je stigao ovaj omot. Ostavio ga je neki čovjek.
Na prednjoj strani nabijenog omota pisalo je: David Schäfer.
David? u
Je li se čovjek koji ga je donio predstavio?
Nije. Samo je ušao s ulice i gurnuo ga kroz vratašca. Rekao je: Dajte ovo Schaf er u.
Nije bio baš ljubazan, ako mene pitate.
Ilija uđe u svoju sobu i otvori omot. U njemu je bio mjedeni moćnik što ga je dao
Anni. On otvori poklopac. Unutra je bila nekakva polutekućina. Bila je tamno
grimizne boje, gotovo crna, i u njoj su stajali komadići neke tvrde tvari. Zaudaralo
je na truljenje. Zabuljio se u njega ne shvaćajući. Smrad ispuni sobu. On odnese
moćnik do sudopera, otvori slavinu i ispere sadržaj moćnika. Zelatinozni glib
polako je otjecao niz keramički sudoper ostavljajući za sobom trag krhotina i
nečega nalik šljunku. Pogledavši pomnjivije, on vidje da su to zrnca krunice. Jedno
zrnce je plivalo u središtu, pored trijeske drveta.
Nagnuo se nad sudoperom i samo što nije povratio. Srce mu je divlje udaralo i
malo je nedostajalo da mu se iz grla ne otme silovit krik.
On zgrabi prljavštinu i vrati je natrag u moćnik, opere ga izvana, a zatim opere
slivnik i ruke. Stavi moćnik u džep, okrenu se ikoni arkanđela iz Apokalipse i
promuca očajničku molitvu.
Sveti Mihaele Arkanđele - Vojvodo nebeske vojske, brani nas u boju i budi nam
zaklon protiv pakosti i zasjedama đavlovim! Bože, ponizno te molimo, svojom
božanskom snagom, po sv. Mihaelu Arkanđelu, potjeraj u pakao Sotonu i druge
zlobne duhove koji svijetom obilaze na propast duša!
Sjeo je na krevet i žestoko se tresao. Okrenuo se Križu i povikao: Spasi je!
* * *
Vozio je kao luđak. Promet prema gradu bio je vrlo gust, no ceste što su izlazile iz
grada bile su gotovo prazne. Već je bila počela kiša i kolnik je bio sklizak. Ubacio je
mjenjač u niži stupanj prijenosa, a zatim ponovno dao gas i načas izgubio kontrolu
nad upravljačem. Ovladavši napokon njime, on nastavi vožnju. Dok je povećavao
brzinu, neprekidno je molio nadajući se da ga policija neće zaustaviti, nadajući se
protiv i lade da je sadržaj moćnika samo upozorenje ili ružna šala.
On okrenu prema istoku i punom brzinom krenu uzbrdo. Odsjaj grimiznog svjetla
u retrovizoru govorio mu je da sunce izlazi iza ruba oblaka. U Ternju, gdje je
okrenuo prema sjeveru, prema Folignu, kiša se pretvorila u sugradicu i cesta je
bila prekrivena ledom. Čitav sat vremena je milio po zaleđenoj cesti. Smračilo se i
snijeg je počeo padati u velikim bijelim pahuljama koje su ga zasljepljivale zbog
upaljenih glavnih svjetala.
Oh, Anna, povikao je. Poštedi je, Gospodine!
U Folignu je pronašao cestu koja se uspinjala obronkom brda. Nesigurno je vozio
po skliskoj cesti dok nije stigao do uzanog puta koji je vodio do njezine kuće.
Dvadesetak metara dalje kotači su se počeli vrtjeti na mjestu i više nije mogao
naprijed. On iziđe iz auta i pješice se uputi dalje.
Ogradna vrata su bila poluotvorena i on pod svjetlom baterijske ručne svjetiljke
vidje da je lokot razbijen i da je zasun svinut i da visi poprijeko. Trčao je i posrtao
uz brijeg dok nije stigao na zaravan nad kojim su se uzdizali crni obrisi kuće što je
izranjala iz mraka.
Sva svjetla u kući bila su pogašena. Vrata su bila zatvore-4 na, no prozor je bio
razlupan i izbačen iz okvira. On otvori vrata i uđe plašeći se što će vidjeti unutra.
Unutrašnjost kuće bila je hladna i vlažna. Ništa se nije pomaknulo. Pod nogama
mu je škripalo dok je gazio po kršu razasutom po podu. Prođe kroz prizemlje,
gledajući prevrnute komade namještaja, ladice porazbacane posvuda po podu,
slupano zemljano posuđe, slike, knjige, gramofonske ploče i papire - kao da je kroz
kuću prošla zračna pijavica. Na debelom prostiraču sobe za primanje ležao je
laptop i iz njega je bio izvađen hard-disk. Rupa koja je u njemu zjapila bila je nalik
lubanji iz koje je odstranjen mozak. Tražio je tragove krvi, ali ništa nije našao. On
se oprezno uspe uz stubište. Na gornjem katu nađe isti prizor. Madraci su bili
razderani u komadiće, stolice su bile rasporene, iz ormarića i vitrina bile su
izvučene ladice i porazbacane posvuda po sobi, a čitav pod bio je prekriven
hrpama odjeće. Ni ovdje nije bilo nikakvih tragova krvi.
U kuhinji pronađe svjetiljku i žigice. Zlatno svjetlo osvijetli ukočeni prizor kaosa.
Neprekidno se osvrtao oko sebe pitajući se koliki je opseg uništenja.
Odjedanput mu prođe jeza kroz kosti. Posegnuo je rukom iza peći kaneći zgrabiti
nešto šiblja i pruća kako bi zapalio vatru. A onda je to vidio.
Komadić papira svijetloljubičaste boje virio je iz gomile pruća bačenog na hrpu
pokraj prevrnute kutije za drva. Komadić papira među stotinama drugih što su
ležali po prostoriji. Činilo se kao da mu dovikuje.
On ga izvadi i pročita:
Ispod Nonnova srca
Bio je to Annin rukopis.
Ispod Nonnova srca? šaptao je. Sto to znači? Sto mu je htjela poručiti? Nonnovo
srce?
Vukao je noge prelazeći iz jedne u drugu prostoriju. Sto je ovo, Anna? Sto želiš da
pronađem? On uđe u sobu u kojoj je ranije proveo noć - u sobu njezina djeda i
njene bake. Nonnova soba? Srce, srce, srce, srce...
Krevet je bio razvaljen, slike silom otrgnute sa zida, raspelo je bilo razbijeno na
komadiće, slika sa Presvetim Srcem...
Ležala je licem okrenuta prema gore na podu pokraj kreveta. Staklo je bilo
razmrskano i jedan oštar komad probio je srce naslikano uljanim bojama. Krist je
plakao, plakao je nad svijetom. Pozivao je, zvao, ali nitko nije htio slušati, nitko
nije obraćao pažnju.
Ilija podiže svijeću i pod svjetlom se ukaza otisak čizme na razbijenom staklu.
On uze okvir i pažljivo ukloni slomljene komadiće stakla. Okretao ga je u rukama.
Stražnji dio slike bio je potpuno prekriven dvama širokim komadima drveta
spojena starinskim čavlićima. Nedostajala su dva čavlića u vrhu slike. On
izvadi i ostale. Bilo ih je lako izvaditi i dva komada drveta padoše na pod. Iza slike
ispade list papira.
Papir nije požutio od starosti i bio je ispisan na kompjutoru. On ga odnese u
kuhinju, podigne stolicu s poda i sjede pokraj peći. Na papiru je pisalo:
Foligno, 21. prosinca Dragi Ilija,
Ovo pismo donijet će ti Marco. Mogu ti iskreno pisati.
Malo sam zabrinuta. Nisam primila odgovor od tebe na moje pismo od
dvanaestoga ovog mjeseca u kojemu sam te izvijestila o novostima vezanim uz
neprocjenjivu umjetninu.
Boljemu se nismo mogli ni nadati: sve su moje sumnje potvrđene. Kirurg,
Čarobnjak i Uništavač bili su definitivno umiješani. Tu mije činjenicu otkrila osoba
u koju oni ne sumnjaju. Trudila sam se da zaslužim njihovo povjerenje. Prodirući
sve dublje u njihove krugove, kao što se Dante nekoć spuštao kroz krugove pakla,
našla sam nekoliko osoba koje su nesretne što se ondje nalaze. Kod takvih
nesretnih duša moguće je dešifrirati mnoštvo izdajničkih znakova. Ona je jedna od
njihovih igračaka, siroto i slomljeno ljudsko biće koje više nije moglo izdržati
psihološki pritisak što su ga stvarale njihove aktivnosti. Moja prisutnost među
njima, koja je za one najmoćnije samo izvor zabave, za nju je izvor patnje. Nemoj
od mene tražiti da ti to objasnim; mogu reći samo to da je ona jedna od onih iz
koje nije potpuno iščupan posljednji neznatan ostatak savjesti.
Sprijateljila sam se s njom samo zato da bih došla do nekakvih dokaza. Ispočetka
prema njoj nisam osjećala ništa drugo nego odbojnost, ali, postupno, što sam se
više upoznavala s njezinim užasnim stanjem, sve sam je više žalila. Dala sam joj na
znanje da razumijem njezine patnje. Reagirala je. Približile smo se jedna drugoj. A
onda, prošlog tjedna, nagrada koju smo ti i ja očekivali pala mi je u krilo. Žena više
nije mogla podnijeti napetost koju je osjećala pretvarajući se da ništa ne zna. Dala
mi je naslutiti da zna nešto veoma važno. Bez okolišanja zapitala sam je o Stefanu.
Sve mi je priznala.
Taj krug ubio je Stefana. Priznala mi je da je bila prisutna za vrijeme nekih od
sjednica tijekom kojih je bio mučen. Rekla mi je da je bio prisutan i Architetto i da
je on sve odobrio. Bilo joj je žao zbog svega što su mu učinili jer je bio hrabar
čovjek. Bio je drag čovjek, naglasila mi je. Drag čovjek! Pretpostavljam da su to
jedine riječi što ih osoba poput nje može istisnuti iz sebe opisujući osobu kakva je
bila Stefano.
Tajno sam snimila naš razgovor i napravila transkript. Neću tražiti od nje da
svjedoči na sudu, jer ne bi poživjela ni jedan dan nakon podizanja optužnice.
Međutim, dokazni materijal što mi ga je ona dala, zajedno s drugim dokazima koji
su izišli na svjetlo dana, bit će dovoljni da uvjere talijansku vladu kako mora
poduzeti istragu. Ne treba vjerovati da će talijanska vlada njega i njegove
pomoćnike staviti u zatvor budući da njegova ticala sežu daleko do najvitalnijih
tijela države, pa čak i preko toga. Unatoč tomu, javni skandal usporit će njegovo
napredovanje prema apsolutnoj moći, a možda ga čak i zaustavi. Svijet će početi
temeljito sumnjati u njega. Ako se meni, nakon podizanja optužnice, bilo što
dogodi, to će samo potvrditi sumnje. Spremna sam preuzeti taj rizik.
Unatoč ovim pobjedama, osjećam strepnju. Oblik sjen-ki koje su me godinama
okruživale odjedanput se promijenio. U mom radu i u životu žiroskopa postoji
neka neodređena neravnoteža - postupni prijelazi, neobična tišina - sve je to jedva
zamjetljivo te se doimlje da se može otkriti samo mikroskopom. Sjećaš li se što
sam ti govorila o mojoj intuiciji? Dodaj joj još vibracije koje sam hvatala antenom
za koju sam mislila da sam je izgubila.
Zašto mi nisi odgovorio? Jesi li primio moje pismo? Bilo je šifrifano kao i uvijek i
sadržavalo je vijesti o tome da je došlo do većeg proboja. Mogli su bez većeg
napora shvatiti što sam time željela reći. Mogli su čak učiniti da se ta sirota žena
slomi. Mogla se i sama slomiti i sve im reći.
Neovisno o tome što se meni dogodi, on ne može izbjeći ruci pravde. Napravila
sam nekoliko kopija dokaznog materijala koji se odnosi na slučaj. Dosjei su složeni
u hrpu i nalaze se preda mnom. Zamolit ću Marca da ih osobno izruči kad se
sastanem s njim u Milanu drugog siječnja. Jedan od njih dobit će moj odvjetnik, a
nekoliko njih dobit će talijanske pravosudne vlasti. Ostale ću po kuriru poslati UN-
u i tajniku Europskog parlamenta. Kopije će otići u vodeće novine na Zapadu.
Teško će moći ignorirati optužnicu ovakva kalibra s obzirom na činjenicu da sam
jedna od najpoznatijih pravnica u svijetu. (Da, to je istina, još uvijek sam ponosna
na to - ali više ne osjećam gorčinu.) Ako se dogodi ono nevjerojatno i mnoštvo
ovih kopija bude uhvaćeno, jednu od njih stavila sam u ruke one čije je srce
probodeno mačem, gdje vrapčić svija svoje gnijezdo i gdje lastavica pronalazi svoj
dom. Ona bdije nad njom.
Molim te, dođi u Foligno. Bit ću ovdje do Nove godine. Nakon toga Milano, a
zatim moram u Haag. Marco se napokon zaljubio i zamolio me za dopuštenje da
praznik provede sa svojom dragom. Moja Gianna je s obitelji svoga kraljevića. Ovo
je prvi put da ću ovdje biti sama. Pa ipak, nisam sama. Osjećam da mi je Stefano
blizu. Na sam Božić spustit ću se dolje u kapelu blažene Angele, mjesne svetice,
žene, majke i udovice i slušat ću svetu misu prvi put u posljednjih dvadeset
godina. Oh, nemoj puno očekivati od toga, odvjetnice Ilija. Ne postoji ništa što bi
me potaknulo na tako brzo obraćenje kao što bi ti želio, iako je to, možda, ipak
neka vrsta vjere, povratak počecima kako bih vidjela može li se ponovno pronaći
ono što je izgubljeno. U samoći, u , izbjeglištvu, saznajemo ono što drukčije ne
možemo saznati. Sjećamo se onoga što smo vidjeli i to vidimo po prvi put.
Smijem li ti reći da je bilo trenutaka kad je ova šarada s našim romantičnim
pismima bila zamućena i da sam počela ozbiljno uzimati k srcu riječi koje sam ti
pisala, kao da su bile moje vlastite riječi i kao da smo doista bili ono što smo se
pretvarali da jesmo? Znam da ćeš mi reći da ti ne govorim takve stvari. Kazat ćeš
da tvoje srce to ne može podnijeti. Dobro, neću više o tome. Ali, jednom ti moram
reći da tvoje srce može to podnijeti. I da treba to podnijeti! Ljubav
šiklja iz izvora srca i poprima mnoštvo oblika. Ona od nas traži da iziđemo iz sebe i
umremo, uvijek iznova. Ona uvijek zahtijeva tu užasnu cijenu. Ona želi naš život -
čitav naš život. A onda nam ga opet vraća.
Ne trebaš me se bojati. Ne trebaš se bojati ni svoga srca. Ti si otac bez djeteta. Ja
sam dijete bez oca. Neka i naša međusobna ljubav bude takva. Ta ljubav nije ništa
manja od one koja se dogodila Gianni i Marcu. Njen oblik se mijenja, kao i vrijeme,
kao i žetva. Ali to jest ljubav.
Dakle, moj oče - prijatelju, zaista je kasna ura. Tako sam umorna. Tako sam sretna.
Pobijedili smo ga, Ilija. Pobijedili smo. Plivala sam u mračnoj vodi i preživjela. Pa
ipak, osjećam da još nije sve gotovo. Velike sjenke miču se ispod mene u ponoru,
iako na površini gotovo da nema ni najsitnijeg valića. Zamolit ću Marca da ode u
Rim i da ti ovo pismo osobno uruči.
Anna
Na ovom mjestu kompjutorski ispis se završavao. Na dnu nečitljivim rukopisom i u
žurbi bilo je napisano:
Oh, Bože. Ovdje su.
* * *
Ilija je više puta pročitao pismo. Došlo mu je da plače, a zatim da krikne od bijesa.
Skočio je na noge, a onda ponovno bespomoćno sjeo.
Treba li da ode na policiju? Međutim, što je policija mogla učiniti? Je li ovo pismo
samo po sebi dovoljno da se Predsjednik i njezin nestanak dovedu u vezu? Policiji
ništa ne bi značilo ime Architetto. Bilo je očito daje onaj tko je opustošio kuću i
odveo Annu uklonio sve dokaze.
Teškom mukom spustio se niz brijeg do auta i pokušao ga vožnjom unatrag izvući
s puteljka, no kotači su se vrtjeli u prazno i još više ukopali u polusmrznuto blato.
Ma koliko pokušavao i molio, ništa mu nije pomoglo.
Zašto, Bože moj? kriknu on. Zašto?
Padao je sve gušći snijeg. Bilo je sve hladnije, a on je nosio samo lagani kišni
ogrtač. Pokuša li pješice stići do grada, mogao bi se izgubiti i smrznuti u snijegu.
Dokle je dopirao pogled, na okolnim brežuljcima nije gorjelo ni jedno svjetlo. On
se vrati u kuću.
Dovukao je madrac u kuhinju i prostro ga blizu peći. Naložio je vatru i legao.
Unutarnjim okom vidio je kako se sve to moralo dogoditi. Upravo je završila ispis
svoga pisma kad je više osjetila nego vidjela da dolaze njezini otmičari. Možda je
dolje na puteljku vidjela svjetla i čula slabašan škljocaj električne brave. Možda su
se neki ljudi približavali kući pješice, nečujno, dok su drugi otvorili vrata kako bi
autom mogli ući unutra. Morala je na neki način znati da je upravo to trenutak
kojega se toliko plašila i koji je nastojala izbjeći. Na dnu pisma napisala je: Oh,
Bože. Ovdje su., a onda ga je mirno presavila - nikad ništa nije radila u žurbi. Zatim
je ušla u spavaću sobu djeda i bake i potajno ga metnula iza slike Presvetoga Srca
Isusova. U tom trenutku oni su sigurno već bili pred vratima u pročelju i od pozadi
kuće i šakama udarali po njima, razbivši pri tome staklo. Ostalo joj je nekoliko
sekundi vremena da drhtavom rukom na komadiću ljubičastog papira napiše
posljednju poruku: Ispod Nonnova srca, i da je baci iza peći, u trenutku kad su
srušili vrata i provalili u kuću.
Bacao se amo-tamo, prevrtao se i molio tijekom najmračnijih sati svoga života,
osjećajući neprekinuti očaj s kojim je mogao usporediti samo posljednje dane što
ih je proveo u getu i bijeg iz Varšave dok je još bio dječak.
Usred noći čuo je glasove. Sjeo je uspravno kao svijeća, naćulivši uši da bi bolje
čuo, no bio je to samo vjetar koji je šaptao: ona bdije nad njom, ona bdije nad
njom.
Nad vrhom brda prema istoku pojavila se prva zlokobna siva mrlja danjeg svjetla.
Lončić s kipućom vodom na peći istjera mu hladnoću iz kostiju. Ponovno je
pročitao pismo. LI ruke one čije je srce probodeno mačem, gdje vrapčić svija svoje
gnijezdo, i gdje lastavica pronalazi svoj dom.
Riječi su mu poskakivale pred očima.
Ona bdije nad njom; ona bdije nad njom.
Pronašao je pješačku stazu što je vodila uzbrdo kroz opustošeni vinograd.
Neprekidno se posklizavao na utrtu putu pokrivenom snijegom. Uskoro su mu
noge bile posve mokre, a iz rana na goljenicama i laktovima što ih je zadobio
sudarajući se s kamenjem tekla mu je krv. Srce mu je nepravilno kucalo i boljelo ga
je u prsima. S mukom se probijao naprijed teško dišući. Oštro zviždanje što mu je
izlazilo iz prsiju pretvorilo se u krik, pomiješan s buncanjem, molitvama, Aninnim
imenom i neartikuliranim prosvjedima. Centimetar po centimetar uspinjao se
uzbrdo služeći se rukama kao pandžama, hvatajući se za grmlje i korijenje, grane i
kamenje. Ruke su mu ispucale i krvarile su. Penjao se nogama i rukama dok
napokon nije stigao do vrha.
Gore na vrhu, u pećini pod bijelim snježnim prekrivačem u beskrajnoj tišini stajao
je kip. Kaleži sa snijegom ispunili su gnijezda što su ih vrapci savili oko nje.
On pade na koljena do njezinih nogu i obujmi je oko pasa. Kip se zanjiha i samo
što se nije prevrnuo, no on ga uspije uspraviti.
Sjeo je u snijeg dahćući i stenjući. Boljelo ga je čitavo tijelo od prstiju na nozi do
glave i neko vrijeme ga uopće nije slušalo. Naslonio je glavu na podnožje kipa s
kojega se ljuštila boja i molio. Molitva je bila jedva nešto više od bol-noga i
tjeskobnog krika, no on je u njoj vidio strujanje iskrene komunikacije što se
pružala nad ponorom dugoga i mračnog vremena u kojemu je rođen, nad
prostorom i dimenzijama, kroz prepreku za preprekom, prema prijestolju milosti.
Pomozi nam, o Pomoćnice kršćana, pomozi nam, Majko, vikao je.
A onda, začu se odgovor. Nije imao podrijetlo u ljudskoj psihologiji ni u ljudskoj
biologiji, nije imao drugog izvora doli izvora koji je istjecao iz prijestolja za koje je
vjerovao da je tako daleko.
Ovdje sam.
Tijelo mu bje ispunjeno toplinom. Duša mu bje ispunjena svjetlom. U njemu se
ponovno nastani mir koji je bio dio onoga izvornog mira prije nego što je
izgovorena prva riječ stvaranja. On podiže pogled prema kipu i na njegovu
primitivno oslikanom licu vidje odraz čovjekove čežnje za svojim
vječnim domom. Vidio je kako su nebesa ispružila ruku i kako dodiruju ovaj običan
komad gipsa i nanovo ga oblikuju, dajući mu oblik što postoji s one strane slijepog
tapkanja čovjekova. Lice je sjalo ljubavlju i ljubav je bila u njemu.
Ne boj se, maleni, rekla je. ]a sam s tobom. Ljubav je s tobom do konačnog
ispunjenja.
Kroza nj poput čiste, tople vode prostruji vrućina koja je krila radost, čistila
njegove rane i kupala mu dušu. Njegovo tijelo, golema vreća bola, također je bilo
umireno i okrijepljeno, iako bol nije prestajala.
Ona bdije nad njom, ona bdije nad njom, kazivaše mu vjetar.
Odjedanput je shvatio.
Ustao je, zagrlio kip i nagnuo ga pod određenim kutom prema otvoru pećine i
naslonio ga na stijenu. U šupljini što se pojavila ispod njezinih nogu pronašao je
plastičnu vrećicu. Izvadio ju je i vratio kip na njegovo mjesto, zatrpavši prethodno
rupu.
Vrećica je bila zatvorena kako u nju ne bi prodirala vlaga. On raspara vrh i izvadi
sadržaj: dokumente, transkripte, audio trake, detaljnu povijest slučaja ispisanu
Anninom rukom, opise zapleta, imena, datume. No to nije bilo sve. Bilo je još
toga.
On učini korak kao da će krenuti prema dolini, ali odjedanput stade, okrenu se i
pogleda kip. Pogleda tu dostojanstvenu, beživotnu Madonu, izrađenu bez
umjetničkog nadahnuća koja je, unatoč tomu, bila simbol u kojemu nam se
objavila Majka. Bio je to njezin način, naravno, jer je ona bila neznatna i siromašna
djevojka iz Nazareta. Njezine slike i kipovi bili su okrunjeni u katedralama širom
svijeta, sveci su slikali njezine ikone, a geniji rezbarili njezine kipove. Bila je voljena
i slavljena u ovim silnim djelima i s njima je privlačila duše svome Sinu, Onome
prema kojemu je uvijek i na svakom mjestu pokazivala. Pa ipak, nije prezirala
priproste slike i kipove jer su i oni bili znakovi podignuti u mraku povijesti, bez
lažne slave i busanja u prsa zbog uspješno obavljenog posla, riječi načinjene od
zemaljske
gline i obojene pigmentom iscijeđenim iz zemlje kvrgavim rukama što naporno
obrađuju zemlju i nadaju se Raju.
Maleni moj, sine moj. Ničega se ne boj. Zvijer koja se izdaje za janje približava se
svetištu kako bi ga uništila i otela Isusovo prijestolje, prijestolje istinskog Jaganjca
Božjeg. Neko vrijeme će uspijevati zatamniti nebesko svjetlo na mnogim
stranama.
Sveta Majko. Što treba da učinim? Je li sve izgubljeno?
Kad neprijatelj pomisli daje sve pobijedio, u tom trenutku bit će poražen. Bit će još
mnogo patnje prije kraja. Ti ćeš svjedočiti za Krista. Ti ćeš biti znak. Ničega se ne
boj. Govori samo što ti On kaže. To će biti na spasenje mnogim dušama.
Kako ću spasiti Annu?
Ne možeš je spasiti. Moli za njezinu dušu. Ja sam s tobom. Kamo treba da idem?
Moli se Duhu Svetome i On će te voditi. Pomazanje u njegovu duhu postupno je
izblijedjelo i on ostade sam, čovjek koji je stajao na planini. Bio je Božić.
* * *
Blatne brazde bile su još uvijek smrznute kad je došao do auta. Uključio je motor i
bez poteškoća vratio se vožnjom unatrag. Kolnik je bio čist. On se spusti u dolinu,
a zatim krenu prema jugu želeći izbiti na autocestu. Neprekidno je pogledavao
vrećicu s dokumentima na sjedištu suvozača. Srce mu se neprestano stezalo;
molio je neprekidno za Annu dok se njegove riječi nisu pretvorile u bujicu zbrkane
molitve. Prošao je pokraj nekoliko benzinskih crpki. Sve su bile zatvorene, no u
Terniju nađe jednu koja je radila. On ode u VVC i umije se dok je radnik, mladić sa
slušalicama na ušima, punio rezervoar benzinom. U trgovini mješovitom robom
što je stajala uz benzinsku crpku i koja je bila potpuno prazna vidio je svoje i
Annino lice kako s naslovne stranice neke novine bulje u njega. U trenutku je
uočio riječi nestali i ljubavnici. Nije tratio vrijeme da bi pročitao ostatak. Uzeo je
novine i platio ih.
Dok mu je radnik naplaćivao račun, Ilija je okrenuo glavu na drugu stranu, no nije
bilo mjesta njegovoj brizi jer dečko nije obraćao pozornost na njega. Uzeo je Ilijin
novac i vratio mu nekoliko novčića.
Buon Natale! otegnuto i mehanički je izgovarao riječi prema Iliji dok je zamicao za
vrata.
Buon Natale!
Krenuo je prema jugozapadu dok se nije približio skretanju za autocestu što
povezuje Rim i Firencu. Bacio je pogled preko ramena i pročitao naslovnu stranicu.
Tamo je pisalo da je sutkinja Svjetskog suda nestala i da je policija pokrenula
istragu. Nije bilo isključeno da je riječ o zločinu, no postojala je opravdana sumnja
da je umiješan netko iz neposredne blizine. Državni tužitelj je došao u posjed
nekih pisama koja upućuju na umiješanost rimokatoličkog svećenika koji je
također nestao, a s kojim se sutkinja sple-la. Mnoštvo indicija podupiralo je teoriju
policije prema kojoj se ona pokušala izvući iz kompromitirajuće veze i prema kojoj
ju je svećenik, koji je nekada bio izaslanik Vatikana, likvidirao u neuspješnom
nastojanju da izbjegne skandal. Policija je pretraživala čitav niz većih talijanskih
gradova. U članku su bila objavljena imena obiju strana upletenih u skandal.
Ilija se sledio za volanom. Razmišljao je o tome da se uputi sjeverno prema
Milanu, gdje bi mogao ući u trag Gi-anni A Marcu i od njih saznati vijesti o Anni. Bi
li mu oni povjerovali. Mogli bi, osobito kad bi im pokazao dokumente. Ali, što ako
su njihovi stanovi pod policijskim nadzorom? Ne, to je bilo nemoguće.
Bilo je očito da se ne može vratiti ni u kolegij u Rimu jer je nesumnjivo i on pod
nadzorom. Kamo da ode?
Zatvorio je oči i zazvao pomoć Duha Svetoga. Nešto mu je govorilo: Rim. On dade
gas, iziđe na cestu što je vodila prema jugu i zaputi se prema Vječnom gradu.
* * *
Oko podne stigao je u sjeverno predgrađe. Iz javne govornice nazvao je Statoov
ured.
S druge strane žice čuo je ženski glas. Ilija je zamoli da ga spoji s Kardinalom. Žena
je oklijevala. Žao mi je, Signore, imao je srčani udar. Odvezli su ga u bolnicu
Gemelli. S kim govorim, molim vas?
Ovdje njegova sestra Margaretta. Želite li ostaviti poruku?
Ne. Ne, hvala vam. Posjetit ću ga u bolnici. Ne vjerujem da će vam dopustiti da ga
vidite. Nalazi se na odjelu za intenzivnu njegu. Je li srčani udar bio gadan?
Uhvatila ga je panika. Liječnik kaže da je to upozorenje. Glas joj je bio sve slabiji i
ona napokon spusti slušalicu.
On se vrati u auto i pipanjem potraži naočale za sunce u pretincu na vozačevoj
ploči - portir ih je nosio neovisno o tome je li sunčan dan ili pada kiša - i stavi ih na
oči. Provezao se kroz čitav grad i parkirao nekoliko blokova zgrada nedaleko od
bolnice. Ostatak puta je propješačio izbjegavajući poglede ljudi i nadajući se da
nitko neće primijetiti sumnjive poderotine na njegovoj odjeći i mrlje od blata. Bez
ikakvih incidenata stigao je do ulaza, ali se na vrijeme zaustavio pred vratima. Na
prijemnom vidje dvojicu policajaca koji su nešto razgovarali s dežurnom sestrom.
Ustuknuo je i uputio se što je brže mogao niz blok bolničkih zgrada prema
stražnjem dijelu zgrade. Ondje je pronašao ulaz za poslugu kroz koji je već jednom
ranije, pred više mjeseci, ušao u bolnicu nastojeći posjetiti Billvja Stangsbvja.
Pet minuta kasnije stajao je u odjelu za intenzivnu njegu, u sobi vratara. Očistio je
odjeću četkom, počešljao kosu i izravnao kaput. Nastojao je djelovati što
samosvjesnije i zaputio se hodnikom, a zatim kroz dvostruka vrata ušao na odjel
ne znajući što će ga dočekati na drugoj strani. Oglasi se alarmno zvono. Bolničarke
su žurile niz hodnik prema svjetlu koje je žmigalo i gurale neki stroj. Na stolu za
kojim nije bilo nikoga on uoči popis s imenima pacijenata i iz njega sazna broj
Kardinalove sobe. Za nekoliko trenutaka nalazio se u sobi u kojoj je ležao Kardinal.
Zatvorio je vrata za sobom.
Stato je spavao. Boja njegova lica bila je loša. Čitavo tijelo bilo mu je okruženo
žicama. Ilija je buljio u njega plašeći se da ga ne probudi.
Tko je to? hrapavim glasom upita Kardinal.
Otac Schäfer, prošapta Ilija.
Schäfer! reče Kardinal. Priđite bliže. Jedva vas vidim.
Ilija priđe bliže krevetu. Boli li vas, Eminencijo? Boli me.
U ozbiljnim sam nevoljama. Znam. Vidio sam jutarnje novine. Potrebna mi je vaša
pomoć.
Kako vam mogu pomoći? Potpuno sam nemoćan! proštenja. A toliko mi je upravo
sada potrebna snaga.
Molim vas, pokušajte mi pomoći. Mogu me svaki čas uhititi.
Zašto? Zašto? Zašto nam se to događa? Kardinal je pomicao glavu naprijed-natrag.
Izgledao je mnogo stariji i lice mu je bilo mlohavo i iscrpljeno. Oči mu se zamutiše,
a zatim ih ponovno fokusira na Iliju.
Imam dokaze koji će uništiti Predsjednikovu karijeru. On je lažac i ubojica. U
rukama je držao svežanj s dokumentima. Sve je ovdje.
Kardinalovo lice se razvedri. Na trenutak se u njegovim očima pojavi stara vatra i
on podiže obrve, a usta mu se stisnuše.
Je li to istina?
Istina je. Samo što ga nismo porazili, ali to još nije gotovo. Ove informacije moram
staviti u ruke nekoga tko će ih iskoristiti na najdjelotvorniji način. Kome da ih
dam?
Ne znam. Tako sam umoran... Možda mom prijatelju koji je sudac u Bresci.
Čekajte, pođite Dottrini. Kardinal Prefekt je pravi čovjek za to. Oh ne, zaboravio
sam! On je u New Yorku, pokušava riješiti neki spor među američkim biskupima.
Kad bi mi se barem na nekoliko trenutaka vratila snaga,
samo na nekoliko trenutaka. Mogao bih nazvati nekoga. Morate to odnijeti
Svetome Ocu. On će znati što treba učiniti.
Ali kako da doprem do Vatikana? Siguran sam da paze na sve ulaze.
Možete ući na stražnja vrata. Pronađite zapovjednika švicarske garde. Osobno ga
poznajem. Dobar je dečko. Napisat ću vam pismo za njega. Dajte mi taj blok s
papirima.
Ilija je stavio blok s papirima na Kardinalov trbuh i Sta-to nešto zapisa na njemu
nesigurnim rukopisom. Skinuo je svoj biskupski prsten i dao ga Iliji.
Ako vam ustreba, iskoristite ga. On može otvoriti mnoga vrata.
Hvala vam, Eminencijo.
Priđite bliže.
Kardinal ispruži ruku i načini znak križa palcem i kažiprstom na Ilijinu čelu.
Tako. A sada vi blagoslovite mene.
Ilija izmoli molitvu za bolesne i pomaza Kardinala uljem.
Vratit ću se čim budem mogao.
Izložili ste se velikom riziku dolazeći ovamo. Bilo bi bolje da se ne vraćate; tko zna
što se još može dogoditi.
Kardinal ga promotri od glave do pete.
Neuredni ste. Uzmite moj kaput i hlače iza zavjese. Istog smo stasa.
Ilija odjenu Kardinalovu odjeću. Dobro mu je pristajala, osim što su mu hlače bile
nešto šire oko struka.
A sada, moj kaput.
Ramena mu je pritiskao težak krzneni kaput. Zeleni pleteni šal i kožne rukavice
upotpunili su prerušavanje.
I biret. Nemojte biti tako stidljivi.
Ilija stavi kardinalsku crvenu kapu na glavu ne osjećajući se pri tome nimalo
ugodno.
Dobro vam stoji, nasmiješi se blago Stato. Kako se uspijevate provući kroz grad?
Ilija mu ispriča.
To je glupo. Sigurno je već javljeno da je samostanski automobil nestao i oni će ga
tražiti. Pođite u moj stan. Zamolit ću bolničarku da telefonira Margaretu. Ona će
vam dati ključeve mog volkswagena. Tako ćete imati više vremena.
Ne znam hoćemo li se više vidjeti, Eminencijo. Ma što se dogodilo, molim vas,
znajte da ću uvijek moliti za vas.
On uze Statoa za ruku.
Neka Bog bude s vama. Neka vas sveti anđeli vode. Neka Njegov mir bude s vama.
Molim vas, odmorite se, Eminencijo. Crkva vas treba. Crkva treba vas, oče Ilija.
On istim putem napusti bolnicu i pješice se zaputi do glavne ceste gdje zaustavi
taxi. Petnaest minuta kasnije pozvonio je na vrata Kardinalova stana.
Vrata mu je otvorila zdepasta žena. Njezino lice bilo je ženska inačica Statoova
lica; bila je to jednostavna žena sa sela sive kose vezane mrežicom. Stanje mirisao
po prženom luku.
Margaretta?
Si. Jeste li vi gospodin kojega mi šalje brat? Jesam.
Ona mu dade svežanj ključeva.
Maločas su zvali iz bolnice. Rečeno je da vam dadem ove ključeve, Eminencijo.
Gdje je auto?
Dolje u garaži. Budite pažljivi, Eminencijo, nemojte ga ogrebati kad budete
prolazili pokraj rampe. On jako pazi na auto.
Ona brižnu u plač.
Ne brinite, Signora. On je jak. Vratit će vam se brat.
Obrisala je oči pregačom. Možda. Možda i neće. Radi kao mrav. Uopće se ne
odmara. Toliko puta sam mu rekla: moraš i Bogu prepustiti da nešto učini. Ali,
kakvi, on sve mora sam učiniti.
Ilija je ponovno pokuša umiriti, a zatim se spusti do garaže. Kardinalov prastari i
zahrđali Volkswagen jedva da je zasluživao skrb koju mu je posvećivao. Međutim,
iz prve je upalio i brekćući se uspeo uz nagib, ostavljajući za sobom trak plavog
dima.
On krenu mostom preko Tibera i iziđe na Via Crescen-zo, zaobiđe Vatikan i parkira
dva bloka zgrada južno od željezničkog ulaza u ozidani grad. Metnu svežanj s
dokaznim materijalom pod ruku, zaključa auto i zaputi se prema brklji.
Radnici su polagali tračnice pokraj brklje koja je bila dignuta.
E permesso? Mogu li proći ovuda? domahnu im rukom smiješeći se. Tako ću
uštedjeti na vremenu.
Oni s poštovanjem i nezainteresirano dodirnuše svoje šešire u znak pozdrava i
kimnuše glavama.
Anđeli rade svoj posao, pomisli Ilija.
Probio se kroz vrtove, a onda je susreo prvog gardistu. Zamolio ga je da ga odvede
zapovjedniku švicarske garde. Pet minuta kasnije uveli su ga u ured u podnožju
palače Siksta V.
Pukovniče, ovaj kardinal želi razgovarati s vama.
Živahan šezdesetogodišnji muškarac, odjeven u uniformu švicarske garde, ustade
od stola.
Sto mogu učiniti za vas, vaša Eminencijo?
Možemo li razgovarati nasamo?
Pukovnik zatvori vrata i ponudi Iliji stolicu. Zatim sjede, prekriži ruke na stolu i
upre prodoran pogled u Iliju.
Vi niste kardinal.
Točno, odgovori Ilija skidajući biret.
Onaj mladić je novi ovdje, inače bi znao da vi niste ono za što se izdajete.
Nikome nisam rekao da sam prelat. On je to samo pretpostavio. Svećenik sam.
Zašto ste došli?
Ilija uruči pukovniku Statoovo pismo.
To je vrlo čudno. Kardinal državni tajnik je u bolnici i njegovo je stanje vrlo
ozbiljno.
Maločas sam ga posjetio u bolnici Gemelli. Rekao mi je da vam pokažem ovo.
Ilija stavi Kardinalov prsten na stol.
Po pukovnikovu licu nije se moglo razaznati o čemu razmišlja. To je biskupski
prsten. Na svijetu ima nekoliko tisuća takvih prstena. Kako mogu biti siguran da
vas šalje Kardinal?
Ne možete biti sigurni, ali molim vas, u ime Božje, da mi vjerujete.
Pismo je napisano drhtavom rukom, reče on bacivši pogled na pismo.
Sigurno prepoznajete Kardinalov rukopis? Može biti i falsificiran. Nije falsificiran.
Znate li koliko ljudi, što u grimizu, što u crnoj odjeći, dolaze u ovaj ured
pokušavajući si osigurati privatnu audijenciju kod Njegove Svetosti?
Ne znam.
Dođe ih nekoliko svakoga tjedna. Buljili su jedan u drugoga preko stola. Sigurno
imate neku poruku od Boga za Njegovu Svetost?
Ne, ja nisam vidjelac.
Možda imate neku privatnu objavu?
Ne, naravno. Molim vas, pukovniče, ja nisam luđak ni neurotičar. Nosim poruku
od Kardinala. Državno tajništvo povjerilo mi je poseban zadatak, a dokumenti koji
se nalaze u ovome svežnju sadrže stvari od najveće važnosti za Crkvu.
Činilo se da njegove riječi nisu uvjerile pukovnika. Većina ljudi koji žele vidjeti
Papu govore isto. Svi oni žele razgovarati s njime o stvarima od najveće važnosti.
Ilija je zatvorio oči i molio.
Svi oni i mole, reče pukovnik.
On posegne za telefonom na stolu. Kako se zovete?
Pretpostavljam da to sada nije važno. Ako vam kažem kako se zovem, jamčite li mi
da će ovaj svežanj stići do Svetoga Oca?
Pregledat ću ga i razmisliti o vašoj molbi. Vaše ime? Otac Ilija Schafer.
Pukovnik makne ruku sa slušalice. Buljio je u Iliju i treptao očima. Schäfer.
Naslonio se na naslon stolice i glasno odahnuo kroz nosnice.
Ruka mu krenu prema tipki pokraj telefona, a zatim zas-tade, oklijevajući i on je
povuče natrag.
Zašto bi čovjek kojega talijanska policija traži pod sumnjom da je izvršio ubojstvo
želio razgovarati s Papom? Mislite li da vam on može pomoći u vašem slučaju?
Nikoga nisam ubio. Riječ je o krizi mnogo većih razmjera. Na djelu je prijevara -
koja je i previše složena da bih vam je sada objašnjavao - koja prijeti
potkopavanjem Crkve.
Kako mogu biti siguran da vi ne sudjelujete u toj prijevari?
Ruka mu poletje prema tipki i on je pritisnu. Isti čas dvojica švicarskih gardista
uđoše u ured. Ostanite kraj vrata, reče im pukovnik. Mogu li vidjeti te papire?
Ilija mu dade svežanj. Polagano je pregledavao papire, pomno ispitujući naslove.
Svaki list papira brižno je stavljao na stranu, a zatim se vratio Anninom najdužem
rukopisu, onome u kojemu je opisala pojedinosti slučaja.
Ovo je napisala žena koja je nestala.
Da.
Pukovnik kimnu glavom gardistima. Oni iziđoše i zatvoriše vrata za sobom.
Pukovnik je pet minuta šutke čitao. Očito je ovdje riječ o državnim stvarima.
Riječ je o iznimno osjetljivim stvarima. Sveti Otac bi ovaj čas čitao ove dokumente
da nije bilo toga nesretnog Kardinalova srčanog udara.
Vidim da ste u nevolji.
Svi smo mi u nevolji, gospodine. Situacija koju opisuje dr. Benedetti krajnje je
ozbiljna. Morate mi vjerovati. Možda ste vi sami ovo napisali.
Nisam.
Pukovnik ustade i opasa dugački mač s drškom za dvije ruke. Na licu mu je bio
strog izraz. Ilija spusti glavu i obrisa čelo.
Molim vas. Vjerujte mi, prošapta znajući da od toga nema nikakve koristi.
Ustanite, oče. Pođite za mnom.
Osupnut i slomljena srca, Ilija zastenja. Kroz glavu mu projuriše najcrnje misli.
Kamo me vodite? upita on izgubljeno.
Vodim vas Papi.
XIX.
In pectore
Stavite biret na glavu, reče mu pukovnik. I ovo će vam također trebati. Vratio je
Iliji prsten. Stavite ga na prst. Ilija učini kako mu je rekao.
Pukovnik spremi Statoovo pismo u unutarnji džep službene uniforme, pokupi
Annine dosjee i stavi ih u kožni omot koji spremi u kovčežić. Zatim ga zatvori,
namjesti šifru i čvrsto ga stegnu lijevom rukom. S desnom rukom na balčaku mača
on izvede Iliju iz ureda.
U nadogradnji koja je služila za primanje pukovnik mahne rukom dvojici mladih
stražara da pođu za njima.
Ovuda, oče, reče mu on.
Ilija pođe za njim.
Možda će biti poteškoća, kaza mu preko ramena. Morate postupati točno kako
vam kažem. Svakako.
Dok su prolazili labirintom vatikanskih hodnika, Ilija je bio iznenađen kontrastom
između moderne aktovke i pukovnikove srednjovjekovne uniforme. Da se nije
osjećao onako zbunjeno, možda bi se bio i nasmiješio primijetivši taj zbunjujući
kontrast, premda je ozbiljnost s kojom je švicarska garda obavljala svoje dužnosti
unaprijed isključivala svaku razbibrigu.
Kad su se približili ulazu u Papinu prijestolnu dvoranu, pukovnik pokaza prstom na
malenu sobu za primanje pokraj glavnog hodnika.
Uđite ondje, padre, i pričekajte dok vas ne pozovem.
Pukovnik se zaputi prema Papinoj svečanoj sobi i vidjevši skupinu svećenika
okupljenu pred udaljenim vratima, on im pristupi. Prefekt apostolskih palača i
Maestro di Camera razgovarali su s krupnim laikom koji je nosio tamni mantil. Isti
čas je raspoznao nenaravan izraz na njegovu licu, način na koji se ljuljao naprijed-
nazad na nogama i držanje koje je svjedočilo o profesionalnoj superiornosti. Bio je
to čovjek koji je poznavao ljudsku narav od vrha do dna. Bio je to čovjek kojega je
pukovnik prilično dobro razumio.
Policija, reče on u sebi.
Osobni komornik mu ga predstavi kao glavnog inspektora rimskog odjela za
ubojstva. Pukovnik je bio predstavljen kao zapovjednik švicarske garde, šef
vatikanskog osiguranja i Papin osobni zaštitnik.
Smijem li vas zapitati po kakvome ste poslu ovdje? upita ga službeno.
Riječ je o službenoj istrazi koja se odnosi na bivšega vatikanskog uposlenika,
stanovitog oca Schafera, koji je osumnjičen za otmicu i ubojstvo. Imamo razloga
vjerovati da bi ovdje mogao potražiti utočište. Želio bih da mogu uvjeriti vladu da
nećete skrivati bjegunca te da ćete ga, ako ga pronađete, predati mom uredu u
interesu pravde. Morate mi to jamčiti.
Završivši s ovim objašnjenjem, inspektor baci nepokolebljiv, bezbrižan i
zastrašujući pogled u pukovnika. Nije ga poznavao od ranije. Pukovnik mu se
učinio jednim od onih budalastih staraca što vole skakutati unaokolo s perjanicom
i vitlati čeličnim mačem. Na nogama je imao duge žute čarape, cipele na
zakapčanje, široke isprugane hlače i crnu kapu koja se vezivala crvenim trakama. K
tome, o boku mu je teatralno visio mač pretjerano velikih dimenzija.
Ponavljam vam: morate mi to zajamčiti prije nego što odem odavde.
Pukovnik istim pogledom uzvrati inspektoru. Ako ništa drugo, njegov pogled je bio
još bezbrižniji i podjednako nepokolebljiv. Ne trepćući, zagledao se u inspektorove
oči dok se ovaj nije počeo meškoljiti i zatim pogledao u stranu.
Podsjećam vas da ste gost na terenu suverene države. Prikladno je da takvi gosti
izražavaju svoje želje u obliku molbe, a ne zahtjeva.
Inspektor slegnu ramenima. Kako želite. Molim vas da predate mom uredu
svakoga tko se odaziva na ime Schafer ili tko odgovara ovom opisu. Pročitajte ovo!
Pukovnik je uzeo list papira što mu ga je inspektor dobacio. Uvjeravam vas da
ovdje nema zločinaca.
Molim vas, zajamčite mi da ćete nas obavijestiti ako stigne.
Razmislit ću o tome.
Razmislit ćete o tome? ponovi inspektor s jedva zam-jetljivim oponašanjem.
Neprekidno si otežavate položaj. Zbog vašeg držanja sve manje sam sklon
razmisliti o tome.
Inspektor se zacrveni u licu i bijesno ga pogleda.
Želim razgovarati s nekim tko je ovdje glavni! zareza.
Upravo razgovarate s njim.
Mislim na velike face. Na Papu ili na nekoga drugoga na vrhu.
Nećete vidjeti Papu. Zapravo, danas nećete više nikoga vidjeti u Vatikanu. A sada
napustite ove prostorije. Ova dvojica mladića otpratit će vas do vrata.
Vi smiješni lakrdijašu! zareza inspektor. Ovo je slučaj krvnog delikta i u njega je
umiješan jedan od vaših ljudi. Nemojte se poigravati sa mnom. Znate li vi tko sam
ja?
Znam da se upravo spremate prekršiti međunarodno pravo ako odmah ne odete
odavde.
Inspektor se razbjesnio. Pukovnik stavi ruku na balčak svoga mača.
Ako se odmah ne pokorite, bit ćemo prisiljeni požaliti se vašoj vladi pa onda njima
objašnjavajte situaciju.
Inspektor bijesno vrati šešir na glavu, okrenu se na petama i uputi se žurnim
korakom prema vratima dok su za njim kaskala dvojica mladih švicarskih gardista.
Komornici pogledaše pukovnika, a zatim pogledaše jedan drugoga.
Bili ste prilično grubi, reče mu jedan od njih. Doista, pukovniče, odbili ste ga.
Trebali bismo nastojati da budemo u dobrim odnosima s talijanskim vlastima.
S poštovanjem, Eminencijo, neovisno o tome koliko smo sićušni, mi smo ipak
država. Ovo je središte duhovne zajednice koja obuhvaća gotovo milijardu ljudi.
Niste bili smjerni.
Pukovnik se zamisli. Pogledao je u pod i napućio usne. U pravu ste. Nisam bio
smjeran. To mi je mana. Ispričavam se.
Vratio se u trijem i pozvao Iliju. Dođite, odmah ćemo ući.
Šef protokola i prefekt apostolskih palača zaustaviše se na putu prema Papinim
odajama.
Samo trenutak, pukovniče. Ne prepoznajemo ovog kardinala, reče šef protokola.
Tko je on? Je li on stvarno kardinal?
Pukovnik objasni da je Ilija in pectore. Komornici podigoše obrve. Znali su što
znači taj izraz. Po svijetu je bilo razasuto nekoliko nepoznatih ljudi koji su zbog
osjetljivih političkih razloga bili tajno zaređeni za biskupe, najčešće zato da bi
izbjegli zatvor u totalitarnim državama. Komornici se ukloniše i propustiše ih da
uđu u Anticamera segreta, vanjsku sobu Papinih privatnih odaja.
Papin tajnik ustade od stola i pozdravi ih.
Buon Natale, pukovniče.
Buon Natale, Monsignore! Sa mnom je izaslanik kardinala Državnog Tajnika.
Donosi hitnu poruku Njegovoj Svetosti.
Može li to počekati? Sveti Otac se odmara nakon jutarnje mise. Nakon toga mora
pripremiti propovijed za božičnu misu u crkvi Sv. Ivana Lateranskog.
Pukovnik preda tajniku Statoovo pismo i policijski izvještaj. Ponovno je istaknuo
da se moraju odmah i neodgodivo sastati s Papom.
Samo trenutak.
Tajnik je nestao kroz postrana vrata. Dok su čekali, pukovnik je otključao kovčežić i
pružio Iliji kožni omot.
Nekoliko trenutaka kasnije tajnik se vratio i dao znak Iliji da može ući. On uđe kroz
hrastova vrata, na što ih tajnik zatvori za njim ostavljajući ga nasamo s Papom.
Papa je sjedio pokraj prozora. Stap od trstike bio je naslonjen na zid pokraj
njegove stolice.
Ilija kleknu i poljubi mu prsten. Papa je prihvatio tu gestu i nije mu pomogao da
ustane kao što je činio u ranijim prigodama. Ruke su mu drhtale i glava mu se
ritmički tresla. Lice mu je bilo mršavo i nekako starije nego kad ga je Ilija posljednji
put vidio.
Sjednite, molim vas.
Ilija sjede nasuprot njemu. U Papinim očima ogledala se golema tuga - i snaga.
Lice vam se više promijenilo nego moje, oče, u tako kratkom vremenu.
Mnogo toga se dogodilo, Vaša Svetosti.
Sa starenjem vrijeme protječe sve brže, zar ne? Vrijeme i događaji sustižu jedan
drugoga.
U ovom trenutku događaju se stvari koje su od velike važnosti za Crkvu.
Da, znam. Jutros mi se telefonom javio Prefekt za nauk vjere iz New Yorka. Vaša
situacija je nesigurna.
U opasnosti je univerzalna Crkva. Posjedujem dokaze koji se odnose na tu
opasnost i s kojima bi Vaša Svetost trebala biti upoznata. Sada pouzdano znamo
da je Predsjednik odgovoran za smrt Stefana Benedettija i da je on umiješan u
nestanak Anne Benedetti.
Policija kaže da ste vi sumnjivac.
Ja sam nedužan.
Papa dodirnu Ilijinu ruku. Znam da ste nedužni. Ne trebate me uvjeravati u to.
Ta optužba samo je mali dio urote koja prijeti rušenjem organizacijskog ustrojstva
Crkve.
Crkva će sve preživjeti. Naš najpreči cilj jest da se suprotstavimo Predsjednikovu
usponu do svjetske moći. Kažete da posjedujete dokaze?
Uvjerljive dokaze.
On otvori omot.
Dokumenti, pisma, audio vrpce.
Pobrinut ću se da se načine kopije i da one dospiju u ruke odgovarajućih vlasti.
Stavite to na moj stol.
Nakon što je Ilija to učinio, on se teško spusti u stolicu i s usana mu pobježe glasan
uzdah. Odjednom shvati da je iscrpljen i da osjeća bolove u čitavom tijelu.
Vrlo ste umorni, sine moj.
Protekli dan dogodilo se toliko toga da jedva mogu govoriti o tome.
On mu ispriča o svemu što je doživio nakon Badnjaka.
Bojim se za moju prijateljicu Annu. Gotovo je sigurno da je njezin život u
opasnosti. Možda je...
Ona je mrtva.
Oh, Bože. Kako?
Papa uruči Iliji policijski izvještaj.
Ovdje piše da je ubijena i da je zločin prikazan kao automobilska nesreća u
Apeninima. Autopsijom je utvrđeno da je umrla 21. ovog mjeseca.
Ilija uguši jecaj u grlu.
Papa je šutio dok se Ilija nije ponovno sabrao. Bojao sam se da će se to dogoditi,
šaptao je. Na neki način sam znao da će se to dogoditi. Kad ste je posljednji put
vidjeli? Prije nekoliko tjedana.
On iz kožnog omota izvadi pismo što ga je ona napisala u Folignu one noći kad je
bila oteta.
Na njemu stoji da je napisano 21.
Nije dugo patila. Služit ću misu za njezinu dušu u crkvi Sv. Ivana Lateranskog. Bila
je hrabra žena.
Hrabra žena, ponovi on slomljenim glasom.
Žrtvovala je svoj život.
Sveti Oče, ne smije se dogoditi da njezin život bude uzalud potrošen. Moramo
učiniti sve što je u našoj moći da privedemo ubojice pravdi.
Pravda će biti zadovoljena kad Bog to bude htio.
Sjedili su bez riječi, svaki zadubljen u svoje misli.
Napokon Ilija reče: Tu ima nešto što ne razumijem. Zašto bi ubojstvo prikazali kao
nesretan slučaj ako su željeli mene okriviti?
Pretpostavljam da je ubojstvo namjerno prozirno zamaskirano kao prometna
nesreća i da su ubojice namjerno ostavile dovoljno indicija za sobom kako bi se
stekao dojam da je riječ o zločinu koji netko želi na brzinu prikriti. To bi usmjerilo
istragu u posve drugom pravcu, recimo prema nekome tko je počinio taj zločin iz
ljubavi i koji je na taj način pokušao prikriti taj grijeh. Takvi ljudi ne ostavljaju trag
koji bi mogao voditi prema njima. Oni su profesionalci, majstori prijevare. Očito je
da su jednim udarcem htjeli ubiti dvije muhe, doktoricu Benedetti i vas.
Zašto nisu pokušali mene ukloniti?
Nadaju se postići nešto više od uklanjanja neugodnog pojedinca. Žele napraviti
skandal i time pridonijeti stvaranju slike u javnosti kako se Crkva nalazi u
posljednjoj fazi degeneracije.
U svakom slučaju, sada je to gotovo.
Papa ga žalosno pogleda.
Oh, sine moj, daleko je od toga da bude gotovo. Još nismo vidjeli najgore. Ne
smijemo misliti da su oni majstori u zločinu i ništa više. Oni napadaju Crkvu na više
razina.
Njihov razgovor iznenada prekinu kucanje na vratima. U sobu upade Papin osobni
tajnik i zatvori vrata za sobom.
Vaša Svetosti, kardinal Vettore želi govoriti s vama. Vettore? Ali on je u Kini!
Ovdje je, Vaša Svetosti, i vrlo je uznemiren. Traži audijenciju. Da mu kažem da
ode? Imate slobodan termin u utorak u vašem rasporedu.
Ne. Želim ga vidjeti. Dajte mi pet minuta.
Tajnik iziđe iz prostorije, a Papa se odlučna lica okrene Iliji.
Želim da čujete što se ima dogoditi. Molim vas, idite u onu sobu i ostavite
pritvorena vrata. Ni pod kakvim uvjetima nemojte pokazati da ste u sobi i nemojte
se ni na koji način umiješati.
Ilija uđe u malenu sobicu preko puta Papina pisaćeg stola. Sobica je bila jedva
nešto veća od niše i u njoj nije bilo ničega osim malenoga poljskog kreveta i
klecala. Ispod svetohraništa u zidu gorjelo je crveno vječno svjetlo. On prignu
koljeno pred svetohraništem, a zatim ostade pokraj vrata i naćuli uši.
Kardinal Vettore, Sveti Oče, začu on tajnikov glas. Čuo je kako se zatvaraju vrata
vanjskog dijela Papinih odaja.
Buon Natale, Vaša Svetosti.
Buon Natale, kardinale Vettore. Dobrodošli natrag u Rim. Neočekivano ste se
vratili.
Zbili su se važni događaji zbog kojih je moja prisutnost u Rimu neophodna.
Događaju se različite stvari koje mogu imati ozbiljne posljedice za Crkvu. Moramo
odmah razgovarati o njima.
Drago mi je što ste došli k meni i to upravo na ovakav dan! Molim vas, sjednite.
Hvala vam, više volim stajati.
Kakve vijesti donosite iz Kine?
Mogao bih vam mnogo pričati o Kini, ali postoje važnije stvari o kojima moramo
razgovarati.
Recite, sine moj.
Doznao sam da unutar zidova naše vlastite kuće postoji urota.
Urota. Kakve je ona prirode?
Znam da će vam biti teško povjerovati, no moram vas izvijestiti da pojedini članovi
kardinalskog kolegija nisu lojalni.
Nisu lojalni Crkvi?
Recimo radije da nisu lojalni vašoj osobi. Papinskoj vlasti?
Pa, ne baš tako. Čini se da ih zbunjuje vaš pontifikat. Postoji skupina biskupa, ako
sam dobro razumio, njih nekoliko stotina, kao i velik broj kardinala, koji ukazuju
na potrebu da razmislite o povlačenju.
Povlačenju? Vašem povlačenju.
Shvaćam. Kakve razloge navode za takvo mišljenje? Znate li što o tome?
Iz onoga što sam mogao shvatiti, među njima postoji suglasnost da vaše
upravljanje Crkvom nije bilo u skladu s očekivanjima konzistorija. Kad ste bili
izabrani, oni su se nadali da će se u potpunosti provesti ciljevi za kojima je težio
Koncil. Njima se čini da su vaše najnovije enciklike, kao i način na koji provodite
vaše disciplinske odluke, povratak predkoncilskoj Crkvi.
I to je unijelo opasnu pometnju među vjernike?
Točno. Oni vjeruju da bi neki mlađi čovjek, koji bi bio više prožet mišljenjem
koncilskih otaca, mogao promijeniti pravac kojim smo krenuli i da bi nas on kao
ujedinjeno tijelo mogao bolje voditi u ovom mileniju.
Što vi mislite o toj ideji?
Iznenađen sam, dakako. Očito smo razjedinjeni. Međutim, ja ne mislim da je
sadašnje stanje stvari nužno nezdravo. Promjene nisu nikad lake. Možda će biti
potrebno da prođu dva ili čak tri naraštaja da se Crkva stabilizira.
Možda se sjećate da sam na Koncilu sudjelovao kao svježe zaređen biskup?
Da, sjećam se toga.
U to vrijeme bili ste mlad čovjek.
Bio sam sjemeništarac. Međutim, naši su se profesori prilično zanimali za rad
Koncila; neki od njih bili su koncil-ski teolozi i govorili su nam što očekuju od
Koncila. Bilo je to uzbudljivo vrijeme.
Mislite li da je Koncil ostvario naša očekivanja?
Bilo je nekih pogrešaka. Ali mislim da su, u cjelini gledano, promjene omogućile
jedan kreativniji pristup.
Koncilski dokumenti katkad su krivo tumačeni.
U nekim područjima bilo je nesmotrenih inovacija, bilo je i ekscesa. Međutim, čini
se da skupina o kojoj govorim misli da je problem na posve drugom mjestu. Misle
da konzervativci imaju prekomjeran utjecaj i da su oni naišli na voljno slušateljstvo
u vašoj osobi.
Vjeruje li ta skupina da sam usporio proces obnove?
Nažalost, vjeruju.
A vi, kardinale Vettore, što vi mislite o ovom pitanju?
Moja odanost vama je neupitna.
Slažete li se s tvrdnjom da su rašireni konflikti u području nauka, odgoja i liturgije
rezultat pogrešna tumačenja Koncila?
U to nema nikakve sumnje.
Mislite li da su modernistički prelati pogrešno tumačili Koncil?
Kardinal nije odgovorio.
Ili možda konzervativni prelati?
Čini se da skupina o kojoj govorimo misli da su ovi potonji pogrešno tumačili
Koncil.
Ali vi, što vi mislite?
Vi znate da sam lojalan.
Da, to ste malo prije rekli.
Jasno je da se disidenti nedopustivo ponašaju, no oni su ipak otvorili neka važna
pitanja koja se mogu pokazati valjanim doprinosom.
Koja pitanja?
Dakle, iskreno govoreći, riječ je o problemu kolegijalite-
ta.
U čemu je točno problem?
Problem je u odgovoru na pitanje vjerujemo li u dovoljnoj mjeri Duhu Svetome da
može utrti put jednom demokratičnijem procesu, ili mu ne vjerujemo?
Prema tome, papinstvo je kamen spoticanja na putu Duhu Svetome?
Ne bih baš tako rekao. Trenutačno se nalazimo u razdoblju tranzicije pa je
normalno da možemo očekivati poteškoće u prilagođavanju novoj paradigmi
Crkve.
Kako vi zamišljate tu paradigmu?
Trebalo bi razjasniti, Sveti Oče, da ja ne govorim toliko o mojim vlastitim
pogledima koliko o mišljenjima ove skupine. Njima se čini da bi nacionalne Crkve
bile puno djelotvornije i da bi one znatno realističnije provodile proces
inkulturacije kad ne bismo naše sve manje resurse trošili na očuvanje
monarhističkog modela Crkve.
Mislim da je Koncil u tom pogledu bio vrlo jasan, zar ne? Papa je Petrus. On je
glavni među apostolima. Njegova braća biskupi valjano pasu Kristovo stado samo
u jedinstvu s Petrovom stolicom.
Potpuno se slažem s vama. Međutim, biskupi samo žele pitati mogu li se
istodobno služiti autoritetom položaja i biti autonomniji?
Jesu li oni razmislili o poukama povijesti?
Molim?
Jesu li razmislili o četvrtom stoljeću, kad su se gotovo svi biskupi svijeta poklonili
volji jednoga arijanskog cara? Samo papa i šačica biskupa sjedinjenih s njim
sačuvali su kršćanstvo Evanđelja. Sto nam to govori o Duhu Svetomu?
Vettore nije odgovorio.
Jesu li imalo razmišljali o ponašanju engleskih biskupa za vrijeme vladavine
Henrika VIII.? Samo jedan biskup ostao je lojalan, ako se sjećate. I jesu li zaboravili
kako je u vremenu u kojemu mi živimo komunistička partija otela jednu
autokefalnu Crkvu, Pravoslavnu crkvu u Rusiji i iskoristila je kako bi podčinila
njezine sestrinske Crkve i zloupotrijebila Svjetsko vijeće Crkava?
To je prošlost. Mi smo novi soj kršćana i mi se suočavamo s novim opasnostima.
Krist je isti, jučer, danas i sutra. Mi se ne suočavamo s novim opasnostima. To su
samo varijacije na stara pitanja.
Volio bih kad bi to bilo tako jednostavno kako vi kažete, Sveti Oče.
Sto vi savjetujete?
Vjerujem da je budućnost koja je pred nama neizvjesna. Strašna fragmentacija na
mnoštvo teoloških škola veoma nas je oslabila. Ova disidentska skupina uskoro će
početi agitirati za destrukturalizaciju i zalagati se za jedan hori-zontalniji model
Crkve. Konzervativci, kao što znate, postaju sve više histerični. Oni ne osuđuju
samo Koncil, već i vaš pontifikat kao izdaju.
Ah, vi, dakle, savjetujete da pođemo nekim srednjim putem.
Upravo tako.
Ali što ako je sredina promijenila položaj? Je li promijenila položaj?
Oh, da, promijenila ga je. Pravi centar nikad ne može biti točno na pola puta
između dviju krajnosti, jer su krajnosti nestabilne, one se uvijek mijenjaju. Istinski
centar je
iznad.
Neovisno o tomu, suočeni smo s pobunom konzerva-tivaca na jednoj i s pobunom
liberala koja se kuha na drugoj strani. To je mučna stvarnost u kojoj živimo.
Ti izrazi - konzervativci i liberali - to su politički izrazi. Oni navode na pogrešno
mišljenje kad se primijene na Kristovo kraljevstvo.
Nisu posve prikladni, ali su korisni.
Ti konzervativci i liberali o kojima govorite - ljube li oni Papu?
Svi osim najradikalnijih među njima shvaćaju da je Petrova služba karizma. Uvijek
ćemo poštivati tu službu, neovisno o tome koji model prevladava u Crkvi. Problem
je u ovome: koje su točne granice te službe?
Koncil i dvije tisuće godina tradicije u tom su pogledu veoma jasni.
To suvremenim katolicima nije tako jasno kao što je nekada bilo.
A zašto je to tako? Kako se moglo dogoditi da to postane nejasno?
Možda je to zbog prirodne pometnje koja se javlja u vremenima promjena.
I tako se vraćamo tamo odakle smo počeli. Tko, ili, što je Petar?
Zar nas Duh Sveti ne bi mogao potaknuti na rast? Možda je vrijeme da ponovno
promislimo o nekim od starih struktura, uključujući i vašu službu. Promjena nije
zlo.
Ponovit ću pitanje: svi ti ljudi, s lijeva, s desna, oni u centru - ljube li oni Petra?
Ljube li? Nisam posve siguran. Svi vas vrlo cijene.
Lako je postići da vas cijene. Ljube li me oni?
Na ovom mjestu u kardinalov glas prvi put se uvukao trag nestrpljenja: Ne znam.
Oni me vole - ali ne žele me slušati.
Vettore nije ništa odgovorio.
Sine moj, znate li vi što je ljubav?
Naravno. Teološki...
Ljubav je poslušnost do smrti. I ponovno rođenje.
Poslušnost ponekad zahtijeva hrabro razilaženje u mišljenju. U slobodnom
odnosu...
Svaki pokušaj da se obesnaži istinsko zajedništvo univerzalne Crkve u korist
navodno demokratičnijeg modela regionalnih Crkava ozbiljna je pogreška. Jedna
od dosljednijih taktika tiranije jest u tome što ona dijeli i neutralizira svoje
protivnike, što izolira one pokrete ili glasove koji se suprotstavljaju postupnom
gubljenju identiteta.
Ali, Sveti Oče, odgovori razumnim tonom Vettore, svi tirani su mrtvi. Vremena
konfrontacija su iza nas. Užasni ratovi i revolucije koje su se dogodile u našem
stoljeću bile su rezultat različitih vrsta dogmatizma. Došlo je vrijeme kada se na
svim stranama mora voditi dijalog, kad se moraju graditi mostovi. Isuviše dugo
smo hodali prema budućnosti očiju uprtih u prošlost, opsjednuti prošlošću,
uhvaćeni u njenu zamku. Ljudski rod sada se približava kvantnom skoku naprijed.
Moramo se okrenuti i gledati u budućnost. To i samo to omogućit će nam da
spasimo naš planet.
A kakva je naša uloga u svemu tome?
Pokazat ćemo da vjerujemo u Čovjeka. Isuviše dugo smo otuđivali cjelinu ljudske
zajednice našim prosudbama i osudama, isuviše dugo smo poticali podjele na
svim stranama.
Kardinale Vettore, čuvajte se takvih mudrovanja! Kažemo li daje nebo plavo,
unosimo li time podjele? Jesmo li zbog toga nerazumni? Jesmo li zbog toga
bezosjećajni I irema čovjeku koji vjeruje da je nebo crveno?
sve više histerični. Oni ne osuđuju samo Koncil, već i vaš pontifikat kao izdaju.
Ah, vi, dakle, savjetujete da pođemo nekim srednjim putem.
Upravo tako.
Ali što ako je sredina promijenila položaj? Je li promijenila položaj?
Oh, da, promijenila ga je. Pravi centar nikad ne može biti točno na pola puta
između dviju krajnosti, jer su krajnosti nestabilne, one se uvijek mijenjaju. Istinski
centar je iznad.
Neovisno o tomu, suočeni smo s pobunom konzerva-tivaca na jednoj i s pobunom
liberala koja se kuha na drugoj strani. To je mučna stvarnost u kojoj živimo.
Ti izrazi - konzervativci i liberali - to su politički izrazi. Oni navode na pogrešno
mišljenje kad se primijene na Kristovo kraljevstvo.
Nisu posve prikladni, ali su korisni.
Ti konzervativci i liberali o kojima govorite - ljube U oni Papu?
Svi osim najradikalnijih među njima shvaćaju da je Petrova služba karizma. Uvijek
ćemo poštivati tu službu, neovisno o tome koji model prevladava u Crkvi. Problem
je u ovome: koje su točne granice te službe?
Koncil i dvije tisuće godina tradicije u tom su pogledu veoma jasni.
To suvremenim katolicima nije tako jasno kao što je nekada bilo.
A zašto je to tako? Kako se moglo dogoditi da to postane nejasno?
Možda je to zbog prirodne pometnje koja se javlja u vremenima promjena.
I tako se vraćamo tamo odakle smo počeli. Tko, ili, što je Petar?
Zar nas Duh Sveti ne bi mogao potaknuti na rast? Možda je vrijeme da ponovno
promislimo o nekim od starih struktura, uključujući i vašu službu. Promjena nije
zlo.
Ponovit ću pitanje: svi ti ljudi, s lijeva, s desna, oni u centru - ljube li oni Petra?
Ljube li? Nisam posve siguran. Svi vas vrlo cijene.
Lako je postići da vas cijene. Ljube li me oni?
Na ovom mjestu u kardinalov glas prvi put se uvukao trag nestrpljenja: Ne znam.
Oni me vole - ali ne žele me slušati.
Vettore nije ništa odgovorio.
Sine moj, znate li vi što je ljubav?
Naravno. Teološki...
Ljubav je poslušnost do smrti. I ponovno rođenje.
Poslušnost ponekad zahtijeva hrabro razilaženje u mišljenju. U slobodnom
odnosu...
Svaki pokušaj da se obesnaži istinsko zajedništvo univerzalne Crkve u korist
navodno demokratičnijeg modela regionalnih Crkava ozbiljna je pogreška. Jedna
od dosljednijih taktika tiranije jest u tome što ona dijeli i neutralizira svoje
protivnike, što izolira one pokrete ili glasove koji se suprotstavljaju postupnom
gubljenju identiteta.
Ali, Sveti Oče, odgovori razumnim tonom Vettore, svi tirani su mrtvi. Vremena
konfrontacija su iza nas. Užasni ratovi i revolucije koje su se dogodile u našem
stoljeću bile su rezultat različitih vrsta dogmatizma. Došlo je vrijeme kada se na
svim stranama mora voditi dijalog, kad se moraju graditi mostovi. Isuviše dugo
smo hodali prema budućnosti očiju uprtih u prošlost, opsjednuti prošlošću,
uhvaćeni u njenu zamku. Ljudski rod sada se približava kvantnom skoku naprijed.
Moramo se okrenuti i gledati u budućnost. To i samo to omogućit će nam da
spasimo naš planet.
A kakva je naša uloga u svemu tome?
Pokazat ćemo da vjerujemo u Čovjeka. Isuviše dugo smo < luđivali cjelinu ljudske
zajednice našim prosudbama i osu-¦ luna, isuviše dugo smo poticali podjele na
svim stranama.
Kardinale Vettore, čuvajte se takvih mudrovanja!
I .ižemo li daje nebo plavo, unosimo li time podjele? Jesmo
li zbog toga nerazumni? Jesmo li zbog toga bezosjećajni prema čovjeku koji vjeruje
da je nebo crveno?
Ponekad nebo jest crveno.
Da, kad se danje svjetlo približava kraju, nebo je ponekad crveno.
Shvatili ste u čemu je težište problema.
Ali, pođimo još jedan korak dalje. Pretpostavimo da u tom kratkom trenutku kad
svjetlo nestaje, čovjek o kojemu vi govorite proglasi svijetu da je nebo uvijek
crveno. On uvjerava da ljudi samo trebaju podignuti pogled prema nebu i vlastitim
se očima uvjeriti da je istina ono što on govori. Ljudi koji žive u našim gradovima
zapali su u naviku da nikad ne dižu pogled. Čitav svoj život žive u ovom betonskom
labirintu u kojemu svijetli samo umjetno svjetlo i oni sebi kažu: Napokon vidimo
nebo, štoviše, vidimo ga onakvim kakvo ono jest. Nebo je crveno.
Pretjerujete.
Doista? Rimokatolička crkva brani raznolikost unutar vlastite univerzalne
zajednice - istinsku raznolikost, i ona je sposobna braniti raznolikost upravo zato
što je ona zajednica utemeljena na istini. Zato će ona uvijek biti jaka na način na
koji svjetovna kraljevstva nikad ne mogu biti jaka. Svaki čovjekov pokušaj da
zauzme mjesto Božjega Grada osuđen je na neuspjeh.
Zašto? Zašto je osuđen na neuspjeh? Zato što mi to kažemo? Jesmo li ikad
pokušali učiniti doličnu civilizaciju na ovom planetu? Jesmo li surađivali s
Čovjekovim Gradom? Jesmo li učinili sve što smo mogli kako bismo uspostavili mir
među narodima?
Jesmo, odgovori bezazleno Papa.
Nismo dovoljno učinili.
A što smo, po vašem mišljenju, trebali učiniti? Jesmo li trebali kazati nevjernicima
da smo pogriješili kad smo im ponudili Svjetlo. Da griješimo kad im govorimo da
svijet živi u mraku? Da griješimo kad branimo sve ljudske i božanske apsolute?
Nisam želio reći...
Što ste željeli reći? Vaše stajalište je prepuno proturječja.
Nisam došao ovamo da bi se netko okosio na mene. Došao sam ovamo da vam
pomognem.
Jeste li? Da, pretpostavljam da vi upravo tako to shvaćate. Došli ste na sam Božić i
donosite dar svijetu. Ta skupina koju vi predstavljate, vide li i oni svoju viziju kao
dar?
Ja ih ne predstavljam. Ja sam samo...
Ako želite pomoći Crkvi, morate tim nezadovoljnim kardinalima i biskupima reći
da je nebo plavo. Crkva nije ljudska struktura. Upravo zbog toga toliko različitih
kultura i naroda pronalaze u njoj svoj identitet. Samo je privid da rast
regionalizma u nekim dijelovima zapadnog katoličanstva potiče na povećanje
osjećaja za identitet. U stvarnosti on pridonosi izopačenju identiteta. Možete li
objasniti zašto ta pobuna ima tendenciju prema ukočenoj uniformnosti koja se
krije ispod površne kreativnosti individualizma.
Sveti Oče, naš razgovor počinje skretati s glavnog pitanja. Teologija Crkve je
složena. Vratimo se problemu koji nam je pri ruci.
Pa upravo o njemu i razgovaramo.
Kako bilo, moram vam reći da vaš pristup više neće funkcionirati.
A vi imate lijek.
Da. Imam. Sa svim dužnim poštovanjem, moram vam kazati da postoji rastući
konsenzus da biste se i sami trebali držati pravila koja ste nametnuli vašoj braći
biskupima. Trebali biste razmisliti o povlačenju. Konzistorij će izabrati novoga
papu, takvoga koji nije ni liberal ni konzervativac, koji će nastaviti graditi na
temeljima koje ste vi podigli i koji će Crkvu vratiti na pravi put.
Vi zapravo hoćete reći, ne baš profinjeno, da sam ja skrenuo Crkvu s pravog puta.
To mi pokazuje da ste i vi, poput tih disidenata, također izgubili vjeru u obećanje
koje je dano Petru, u jedinstvenu Petrovu karizmu, u ključeve Kraljevstva.
To nije točno. Nisam to rekao. Mi ne dovodimo u pitanje vašu obranu vjere i
moralnog nauka. Riječ je o pastoralnoj krizi. Papa je također čovjek. Naša povijest
je dugačka priča s mnogo obrata i skretanja. Mnogo velikih i ne baš tako
velikih ljudi sjedilo je na vašoj stolici. U ovom trenutku vas još uvijek poštuju kao
čovjeka koji je mnogo učinio. Ljudi će vas se sjećati kao velikog pape. Ali nitko ne
može biti pošteđen kritike. Za konačno dobro Crkve bilo bi dobro kad biste
ključeve predali drugima koji mogu nastaviti ondje gdje ste vi stali. Bolje je da se
povučete na vrhuncu uspješnosti nego da predsjedate neprekidnoj dezintegraciji
Crkve, što bi bila tragedija za koju bi budući naraštaji okrivili vas. Shvaćam.
Nadam se da to shvaćate, Svetosti. Nisam vas mislio povrijediti.
Naravno da niste, blago reče Papa.
Ilija je slušao ne mičući se. Papine odaje odzvanjale su tišinom.
Sine moj, reče napokon Papa, ostavite ga. Ostavite ga? Koga da ostavim? reče
Vettore neugodno iznenađen.
Nemojte mu više odlaziti. Vratite se svojoj vjeri. Sto govorite? Ja nisam napustio
Vjeru. On vas koristi. Tko?
Ne znate što činite. Molim Boga da ne znate što činite. Istina je što kažu o vama.
Vi se gubite. Nemam pojma o čemu govorite! Oslobodite se.
To je apsurdno! Pokušao sam vam pomoći. Nema koristi. Odlazim.
Sjednite, reče Papa. Vettore sjedne.
On ima vlast nad vama. Oduprite mu se. Radi vaše duše, ako već ni zbog čega
drugoga. Nitko nema vlast nada mnom. Čak ni Krist. Što!
Mislite da nitko nema vlasti nad vama i na taj način postajete ranjivi za
najmračnije od svih sila.
Govorite koješta. Sve je to samo u vašoj glavi.
Znam istinu. Preklinjem vas, ostavite toga čovjeka. O kome vi to govorite?
Ostavite Predsjednika.
Vettore nije odmah odgovorio. Čak i na toj udaljenosti Ilija je čuo kako glasno diše.
Rekao sam vam prošle godine da su te optužbe lažne. Tko god da vam ih je usadio
u glavu, Kristov je neprijatelj.
On je Kristov prijatelj.
Vi ste mu vjerovali.
On nije lažac.
A ja jesam?
U najmanju ste ruku prevareni.
Vi ste prevareni! Schäfer je ubojica. On je lažac. Zašto vam njegova riječ vrijedi
više od moje.
Kako znate za prezime Schäfer? Nikad vam ga nisam spomenuo.
Spomenuli ste mi ga prošle godine. Siguran sam da ste mi ga spomenuli. Znam da
nisam. Naravno da jeste.
Kardinale Vettore, vi ste pastir Crkve. O vašoj vjernosti ovisi sudbina mnogih ljudi.
Okrenite se od njega. Vratite se! Odmah, prije nego što postane prekasno.
Sto mislite kad kažete prekasno? upita polagano kardinal.
Vidite li onaj dosje na mom stolu. U njemu su dokazi koji će uskoro biti predani
vlastima. Predsjednik je odgovoran za smrt nedužnih ljudi. On nije tako dobar kao
što mislite. Morate se prestati družiti s njim. Ne znam ni kako ni kada vas je zaveo
da služite njegovoj stvari, ali vjerujem da se bez straha možete maknuti od njega.
Ja se ne bojim, hladnokrvno reče kardinal.
Bog je milosrdan. Vratite se Njemu.
Ovaj razgovor postaje zamoran. Vi ste opsesivno-kom-pulzivna osoba i ja ne kanim
više trpjeti takve uvrede!
Sine moj, reče mu Papa molećivim glasom, žao mi je ako su vas moje riječi
povrijedile. To mi nije bila namjera.
Ali vi se nalazite u duhovnoj opasnosti. Vi imate dušu. Vi ste jedan iz mog stada.
Nemojte dopustiti da vas vuk odvuče od nas bez otpora.
Vettore ustade i nadvije se nad Papom.
On nije vuk. On je onaj koji nastoji donijeti svijetu mir koji mu tako očajnički treba.
Vi spominjete mir tamo gdje nema mira.
Mir - istinski mir - sad leži nadohvat ruke čitavom čovječanstvu.
Približava se Kristov mir. Nemojte mu okrenuti leđa i trčati za lažnim mirom.
Približava se Kristov mir? Kada, pitam vas? Kada će on doći? Dani se vuku bez
kraja, stoljeća također, i nijedna vizija se ne ostvaruje.
Ti dani su blizu, kao što je blizu i ostvarenje svake istinske vizije.
Tko je vuk? Vi ste vuk, jer ne dopuštate svome stadu da pase na pašnjacima mira.
Ako ljudi kao što ste vi ustraju u tome da ometaju pomirenje, tada vas
upozoravam da ćete biti uklonjeni.
I kako će me taj čovjek mira ukloniti?
Nije važno kako. Opstanak zemlje ovisi o njegovoj pobjedi. Vi biste htjeli i dalje
vladati svijetom s vašim pesimizmom, s vašim ritualima, s vašim pravnim
propisima, s vašim odbijanjem da se poklonite pred dinamikom napretka.
Oh, sine moj, sine moj, zaslijepljeni ste prekrasnim idealom. Naivno shvaćate
ljudsku narav. Čovjek se ne može osloboditi svoje grešne naravi. Mislite li da
Predsjednik može?
On će to učiniti.
A što će pri tome uništiti?
On stvara, a ne uništava.
I što će tražiti od nas - da kažemo da je nebo crveno? Malo kompromisa ovdje,
malo ondje.
Samo ono što bi razumni ljudi i onako trebali pružiti jedan drugome: tražit će da
slušamo i tuđe mišljenje, da se prilagodimo, da pregovaramo, da nastojimo doći
do kompromisa - to nije sramotna riječ, znate.
Tisuću puta više volio bih da vodim proganjanu Crkvu nego Crkvu koja čini
kompromise.
Ako se ne uklonite, ispunit će vam se želja.
Tako znači, vi nas želite poštedjeti toga.
Naravno da želim! Mislite li da želim da svijetom poteče krv kršćana? Mi moramo
preživjeti. Potrebno nam je vrijeme da se pregrupiramo, da svijetu kažemo što
želimo. Ne možemo se više prepuštati pesimističkoj duhovnosti. Ne možemo više
čekati da se s neba spusti deus ex machina. Čovjek mora izgraditi Božji Grad.
Čovjek ne može izgraditi Božji Grad. Sveto pismo nam kaže da će se Novi
Jeruzalem spustiti k nama s Neba kao Božji dar, nakon što čovjekovi grijesi i
zablude poharaju zemlju.
Proročanstva! otpuhne Vettore negodujući i s gađenjem. Svijet vrvi bujnim
maštarijama. Sudbina nam je u Predsjedniku podarila nadasve razumno ljudsko
biće, onoga koji će umjesto nas izgraditi Božji Grad, ako ga sami ne izgradimo. On
će nam omogućiti da slavimo u duhu i istini, oslobođeni naših prastarih mitologija.
Sad razumijem. Sada vidim pukotinu kroz koju je prodro u vaš duh.
Vi ste taj koji posrče u zadimljenoj podzemnoj tamnici. Vi ste digli ruke od biti
religije i zamijenili je vanjskim sjajem, baš onako kako su to učinili farizeji prije vas.
Vi ste svojim beskrajnim zakonima sputali ljudske duše.
Zakon je učitelj i ispit. Ako ljudi ne mogu biti vjerni u malim stvarima, kako mogu
biti vjerni u velikima?
To je vanjski sjaj religije. A gdje je njena bit?
Kako vi definirate bit?
Definicije, definicije! Puki racionalizam! Zar nam već nije dosta toga? Kad ljudi
budu slobodni, posve prirodno će prihvatiti putove mira.
Nije li bit religije u ljubavi prema živućem Isusu kao Spasitelju, kao Bogu, u ljubavi
prema svome bližnjemu kao prema samome sebi?
Ja vjerujem u religiju koja pronalazi spasenje u svijetu, a ne iznad njega, u nekom
dalekom dvorcu na nebesima.
505
On je u svijetu i iznad svijeta. Vi neprekidno postu-lirate ili / ili situaciju. Kažete da
duše moraju prigrliti imanentnog ili transcendentnog Boga, bit religije ili strukturu
religije. Željeli biste da povjerujemo kako strukture neizbježno ubijaju bit.
Povlačim se.
Vaši argumenti su površni i čudi me da inteligentan čovjek poput vas to ne uviđa.
Vi mene nimalo ne čudite. Tako ste žalosno prozirni. Vi ste Veliki Inkvizitor
Dostojevskoga. Vi želite vladati feudalnim sustavom u kojemu svatko saginje vrat
pred vašom voljom. To je farizejština.
Tko je istinski farizej? Zar vaši pobunjeni prelati ne sputavaju ljudske duše
pomažući im da se pomire s grijehom i onemogućujući im na taj način ulazak u
kraljevstvo?
Grijeh, grijeh! Možete li vi uopće razgovarati o ičemu drugom osim o grijehu? A
što je s ljubavlju?
Ljubav ne laže. Istina nas oslobađa za ljubav.
Zar ne vidite kakvu ste potištenost unijeli u ljudsku psihu?
Vi biste oslobodili čovjeka njegove tjeskobe govoreći mu da nema opasnosti? Vi
biste ga željeli osloboditi osjećaja krivnje govoreći mu da nije kriv?
Za što je on kriv? Čovjeka uvjetuje njegova prošlost. Na ovom svijetu nema mnogo
ljudi koji su doista zgriješili.
Mislite da ih nema?
Znam to. U najgoru ruku, svi smo mi žrtve nesvladive neukosti. Mi nismo krivi.
Nitko zapravo neće završiti u paklu.
Tko zna koliki je broj neukih koji će otići u raj? Možda ih ima mnogo. Ali, reći ću
vam, jedna je stvar sigurna: mnogi biskupi i svećenici završit će u paklu zato što su
ljude držali u toj nesvladivoj neukosti.
Vettore povisi glas: Nazivao sam vas Svetim Ocem, ali sada vidim da u vama nema
ništa sveto. Vi ste mali čovjek koji se posve slučajno i zahvaljujući naivnosti
konzistorija koji nije znao čitati znakove vremena našao na velikom prijestolju.
Naše vrijeme prepuno je znakova. Jeste li ih vi pravilno čitali?
Vi budalo! zaurla Vettore.
Začu se oštra pljuska nalik pucnju.
Vaše je vrijeme isteklo, Sveti Oče, reče kardinal, podcrtavajući dvije posljednje
riječi sarkazmom.
Zatim se ponovno začu oštra pljuska. Ilija je stajao kao ukopan.
Ni pod kakvim uvjetima nemojte pokazati da ste u sobi i nemojte se ni na koji
način umiješati.
Ilija se borio sa sobom. Zatim skoči k vratima i virne kroz otvor, no vidio je samo
Vettoreova leđa kako nestaju u vanjskom dijelu Papinih odaja.
Papa je klečao i držao glavu u rukama. Naočale za čitanje stajale su mu koso na
čelu. Kapljice krvi padale su mu na grudi. Hija pade na koljena, pridrža starca i
podupre ga. Papino tijelo se treslo. Oči su mu bile pune suza i krvarila mu je
gornja usna.
Udario vas je! zapanjeno reče Ilija.
Da. U redu je. Sve je u redu. Pomozite mi, molim vas.
Ilija podiže Papu i pomože mu da sjedne, a zatim obrisa krv s njegova lica. Na
obrazima je imao dvije bolne masnice.
To je nevjerojatno. Je li izgubio razum?
Molite za njega, oče. Um mu je zarobljen, duša mu je vrlo bolesna. Ne srdite se.
Ne srdite se! tiho reče Ilija. Ta on je udario namjesnika Kristova!
On i mnogi drugi udaraju me već dugo vremena. Tama je sada postala vidljiva.
Nastupilo je vrijeme da sluga slugu Božjih pođe s Kristom i proslavi se.
Ne razumijem.
Ovo se moralo dogoditi. Razotkrio se. Sada idemo na Kalvariju.
Ilija ustuknu i pogleda Papu koji je sjedio ne shvaćajući ništa. On izjuri u vanjski dio
Papinih odaja i ondje nađe tajnika i pukovnika.
Što se dogodilo? upita ga pukovnik. Kardinal Vet-tore je odjurio poput vjetra.
Udario je Papu. Zaustavite ga.
Dvojica muškaraca buljila su u njega ne vjerujući vlastitim ušima. Odjurili su u
unutarnji dio Papinih odaja i okružili Papu. Uvjerivši se da nije ozbiljnije ozlijeđen,
oni ponovno izjuriše i pojuriše za kardinalom.
Ilija se vrati u prostoriju u kojoj je bio Papa i kleknu pred njim.
Pozvat ću liječnika, Sveti Oče.
Ne trebate zvati liječnika. Želio bih malo prileći. Morao bih se pomoliti. Euharistija
mi donosi takvu utjehu. Gospodin je tako krasan, tako krasan. On zaslužuje mnogo
više nego što mi možemo razumjeti. Mi smo tako siromašni! Naša malena srca
tako su siromašna! Ljubav nije ljubljena, oče Ilija, Ljubav nije ljubljena.
On pomože Papi da ustane i povede ga u spavaću sobu, pomože mu da legne i
pokrije ga dekom.
Hvala vam. Hvala vam. Pustite me da se malo odmorim. Dobro sam, dobro sam.
Ilija iziđe u vanjski dio Papinih odaja i ostade ondje ne znajući što bi sa sobom.
Čekao je utonuvši u misli o onome čemu je upravo svjedočio, a onda se vratio
tajnik.
Nestao je. Ovo je grozno! Što mu bi da to učini?
Gdje je pukovnik?
Otrčao je organizirati osiguranje i očekujem da će pokušati pronaći Vettorea.
Sumnjam da će ga uhvatiti. Što ćete sada? upita ga Ilija.
Što možemo učiniti? Pretpostavljam da će se Papa suočiti s kardinalom i zatražiti
njegovu ispriku. Zaista to mislite?
Ne, u pravu ste, neće to učiniti. Previše je velikodušan. On sve oprašta. Sjeo je
vrteći glavom. Ovo se još nikad nije dogodilo. Nestvarno je.
U tom trenutku u prostoriju topćući uđe pukovnik koji je u isti mah izgledao
bijesan i smeten.
Moram ga vidjeti.
Ušao je u Papine privatne odaje i ostao ondje nekoliko trenutaka. Kad je ponovno
izišao, reče Iliji: Sveti Otac vas treba.
Ilija uđe i približi se krevetu. Papa ga uze za ruku.
Stavljam vas pod zavjet poslušnosti. Morate učiniti kako vam kažem i nemojte me
pitati zašto. Ovo je dio plana božanske Providnosti i u to morate vjerovati, čak i
ako vam se učini da je sve izgubljeno.
Ma o čemu se radilo, Vaša Svetosti. Služit ću kako mi vi kažete.
Serviam! reče Papa smiješeći mu se. On polagano ustade iz kreveta i povede Iliju
prema svetohraništu. Kleknite. Ilija kleknu.
Papa položi obje ruka na Ilijinu glavu i poče moliti. Iz džepa reverende izvadio je
srebrnu kutijicu, otvorio poklopac i pomazao Ilijino čelo uljem. Zatim je nastavio
glasno moliti na latinskom. Tek kad je Papa nad njim načinio znak križa, Ilija je
shvatio što se događa.
Molim vas, ustanite, biskupe Schäfer.
Papa ga zagrli.
Imenujem vas naslovnim biskupom biskupije Panaya Capulu.
Ilija je držao Papine ruke i gledao u pod. Zatim podiže oči i pogled mu se sretne s
pogledom starca.
To je previše. Ne znam što to znači biti biskup.
Papa baci pogled prema svetohraništu.
Raspravite svoje sumnje s Njime. Ali, znam da ćete biti poslušan sluga i da ćete to
prihvatiti.
Prihvaćam, Vaša Svetosti.
Bit ćete biskup in pectore, što znači da to nitko neće znati osim Gospodina i
nekolicine odabranih slugu. Gdje se nalazi Panaya Capulu?
To je starodrevna biskupska stolica u Maloj Aziji. Nalazi se u pokrajini Efez, gdje je
nekad postojala slavna Crkva, ali je tijekom stoljeća nestala. Ima jedva nekoliko
duša. Možda čak ni toliko. Nekoliko četvornih kilometara ruševina i napuštenih
brežuljaka - pusto mjesto.
Želite da odem tamo?
Da. Ne možete ostati u Italiji. Morate otići u pustinju na neko sigurno mjesto i
ostati tamo do određenog vam vremena.
Kakve će biti moje dužnosti?
Morate pasti Božje stado usred mnogih nevolja, sine moj.
Dopustite, Vaša Svetosti, ali ne razumijem. Treba da budem pastir koji pase stado,
a stada nema?
Duh Sveti otkrit će vam vaše stado. Od sada će moj narod pustošiti vukovi.
Posvuda će zavladati pometnja. Vrata će biti zaključana, a druga će se otvoriti. Bit
će uzdrmani temelji. Ono što sada stoji uspravno srušit će se. Veliki će biti zbačeni,
a maleni uzdignuti.
Papa sjede na poljski krevet i posegne za ručnim zvoncem što je stajalo na stoliću
blizu kreveta. On pozvoni na što odmah uđe tajnik.
Molim vas, recite pukovniku švicarske garde da dođe.
Trenutak kasnije u sobu uđe pukovnik.
Pukovniče, pobrinite se da ovaj čovjek napusti vatikanski grad i da pritom ne bude
uhićen. Kad iziđete iz Rima, dajte mu neki auto kojim se koriste vatikanski
službenici i dovoljno novca za put. Mora stići do Barija i ukrcati se na brod koji je
pripremio kardinal Državni Tajnik.
Ali, Vaša Svetosti! Moram vas zamoliti da još jednom razmislite. Taj brod je
spreman za vas.
Papa se okrenu Iliji i nasmiješi mu se. Moji čuvari su pripremili nekoliko načina
bijega u slučaju da Rim postane nesiguran za papu. Prefekt kongregacije za nauk
vjere želi da odem s njime u Švicarsku. Kardinal Državni Tajnik uvjerava me da bih
u slučaju potrebe trebao otputovati u Ameriku. Drugi me uvjeravaju da bih se
trebao skloniti kod carigradskog patrijarha. Brod u Bariju pripremljen je za ovaj
potonji slučaj.
On se okrenu pukovniku. Vi biste me htjeli poštedjeti tih muka?
Izgledalo je da je pukovnik doveden u nepriliku. To je moja dužnost, Svetosti.
Prijatelju moj, vi i sveti Petar imate mnogo toga zajedničkog. On je također želio
poštedjeti Gospodina Njegovih muka.
Pukovnik je zamuckivao ne znajući što bi odgovorio.
Još se mnogo toga mora dogoditi, reče Papa. Vrijeme je blizu, ali ne tako blizu da
bi papa morao pobjeći na prvi znak opasnosti.
U svakom slučaju, reče pukovnik, dokumenti što ih je otac Schäfer donio postidjet
će naše neprijatelje. Mislim da imamo dovoljno dokaza da osiguramo Crkvu.
Uz pomoć ovih dokumenata možda možemo odgoditi odlučni trenutak
konfrontacije. Ipak, ako Predsjednik bude i oboren, neprijatelj će na njegovo
mjesto dovesti drugoga nalik njemu.
Vaša Svetosti, kardinal Vettore je vjerojatno odlučio stupiti u dodir s talijanskom
policijom. Ako treba da uklonimo oca Schäfern iz Rima, to moramo brzo učiniti.
U pravu ste. Idite s Bogom, sine moj, reče Papa i dade Iliji posljednji blagoslov.
Izišli su iz spavaće sobe i vratili se u Papine odaje. Pukovnik je zamolio za
odobrenje da može fotokopirati dosje o Predsjedniku i Papa ga požuri da to učini
bez odlaganja. Načinio je popis ustanova i dužnosnika kojima treba poslati kopije i
dodao da dokumente trebaju tajno odnijeti vatikanski kuriri.
Pukovnik uze kožni omot i otvori ga.
Ovdje nema ništa, reče.
Trojica muškaraca zabuljiše se u kožni omot.
Kardinal Vettore, reče Papa.
* * *
Kad su stigli na periferiju Rima, dva automobila usporiše i parkiraše se na
zaustavnom traku autoceste. Pukovnik koji je upravljao prvim automobilom
okrene se suvozaču i uruči mu zavežljaj.
Ovdje su cestovna karta i upute kako ćete stići do luke Bari. Brod se zove Stella
Maris. To je koča ribarske kompanije koja se zove Pescatti i čeka vas na sidrištu.
Pođite u njihov ured u pristaništu i potražite kapetana Stelle. Nazvao sam ga dok
ste se vi presvlačili. On vas očekuje. Kako će me prepoznati?
Predstavit ćete mu se kao Signore Pastore. On zna samo to da radite za Papu i da
vas mora iskrcati na tursku obalu blizu Efeza. Vrlo je dobar čovjek. On je muž moje
sestre i jedan je od braće Pescatti. U ovoj torbi nalazi se vaš toaletni pribor i
presvlaka. Trebat će vam i viza za turske vlasti ako na brod dođe inspekcija, kao i
putovnica. Glasi na ime Pastore.
Ilija otvori dokumente i primijeti da su savršeno izrađeni. Čovjek na fotografiji bio
je on, odjeven u odijelo i kravatu, pravi pravcati akademik. Kosu je češljao krivo i
nosio je naočale. Na fotografiji je bio službeni suhi žig Vatikana. Nije se mogao
sjetiti da je pozirao za tu fotografiju.
Kako ste uspjeli ovo izraditi?
Nemojte nikad podcjenjivati mogućnosti kompjutora. Ali za tako kratko vrijeme!
Naš prijatelj kardinal Državni Tajnik imao je neki predosjećaj. Naručio je ove
dokumente prije više tjedana. Predvidio je sve ovo?
Rekao mi je u povjerenju da ćemo naići na poteškoće i da će vas vjerojatno
oklevetati.
Recite mi, onda, pukovniče, zašto ste me podvrgnuli onakvom ispitivanju kad sam
jutros došao u vaš ured?
Morao sam biti siguran. Stato vam je vjerovao, naravno, no moj posao je da
nikome ne vjerujem - to jest osim Svetom Ocu. Tisuću puta vam se ispričavam.
Sve vam je oprošteno.
Pukovnik mu uruči naočale za čitanje i češalj.
Pokušajte sličiti profesoru na fotografiji. Stavite naočale. Ne brinite, nemaju
dioptriju, obično staklo. Nije baš neka maska, ali to je najbolje što smo mogli
učiniti.
Ilija posegnu u džep i pipanjem potraži Statoov prsten.
Hoćete li se pobrinuti da se ovo vrati kardinalu Državnom Tajniku?
Pukovnik nabora čelo, uze prsten i nekoliko puta ga je premetnuo u ruci. Zašto ga
ne biste zadržali još neko vrijeme. Možda vam bude potreban.
On mu ga vrati i Ilija ga bez protivljenja spremi u džep.
Bene. Izvolite ključeve.
Nadam se da ćemo se opet susresti, pukovniče.
Oh, vidjet ćemo se opet kad nakon mnogo godina iziđem iz čistilišta.
Izmolit ću potpun oprost za vas.
Pukovnik se nasmija. Graziel Neka Gospodin bude s vama.
I s vama.
Dvojica muškaraca se rukovaše. Pukovnik iziđe i zaputi se prema drugom
automobilu. Uz škripu kotača načini polukrug i odtutnja natrag prema Rimu.
Ilija otvori cestovnu kartu pokušavajući se orijentirati. Trebat će mu približno sat i
pol do Napulja, a zatim dva sata prema istoku cestom koja preko Apenina vodi
prema jadranskoj obali. Ukupno četiri, možda i pet sati bit će mu potrebno da
stigne do Barija. Bit će blizu ponoći kad bude zakucao na vrata ureda ribarske
kompanije Pescatti.
Instrument za mjerenje razine goriva pokazivao je da je spremnik pun. Mala plava
tovota mogla je cijeli put prevaliti bez zaustavljanja, no on se odluči zaustaviti u
blizini Napulja i dopuniti spremnik s gorivom. Bio je suton i nebo se razbistrilo.
Cesta je bila prazna. Promet prema jugu bio je slab. On pritisnu gas i uđe u trak za
pretjecanje.
Vozio je ne misleći ni na što, svjestan jedino da osjeća bolove u čitavom tijelu i da
mu osjetila bučno zahtijevaju pažnju - glad, strah, radost, iscrpljenost, tupi bol od
posjekotina i modrica - sve se to slilo u bezobličnu masu tjeskobe.
Misli su mu se postupno počele bistriti i on u duhu odvrti događaje koji su se zbili
toga dana, kao da ih promatra na filmskom platnu. Začudi se kad se sjeti da mu je
dan započeo drhtanjem na madracu u napuštenoj kući u Umbriji. Sjećao se svakog
koraka koji je učinio penjući se uz brdo naše Gospe Žalosne i spuštajući se s njega,
zatim kroz bolnicu Gemelli, pukovnikova ispitivanja, vatikanskih hodnika,
razgovora između Vettorea i Pape i, konačno, naglog zaređenja za biskupa.
Ja sam biskup? reče on. Istodobno ga je zbunjivala stvarnost i nestvarnost te
činjenice.
Zatim se sjeti Anne i učini mu se kao da mu se nož zari-nuo u srce. Počelo mu se
vrtjeti u glavi. Oči su mu se zamutile. On zaustavi auto uz rub ceste i isključi motor.
Spustio je staklo i nekoliko puta duboko udahnuo. Stavio je glavu u ruke. Sjedio je
nepokretno. Zatvorio je oči.
Kad se probudio, više nije osjećao vrtoglavicu i opća slabost se donekle smanjila.
Nastavio je vožnju pitajući se koliko je vremena spavao. Po izgledu neba činilo se
da nije prošlo više od dvadeset minuta. Odjedanput shvati da se nije propisno
naspavao tijekom čitavih trideset šest sati. Nadao se da će se uspjeti dočepati
Barija, a da pri tome ne zaspe za volanom.
U trenutku kad je ispred sebe ugledao svjetla Napulja, s desne strane spazi
benzinsku crpku sa servisnom radionicom. Dok je poslužitelj punio spremnik s
gorivom, on ode u VVC i nekoliko puta umije lice vrućom vodom. Zatim se vodom
hladnom poput leda poprska po očima. To ga vrati k svijesti i on shvati da mu
želudac vapi za hranom. Počešljao se kako bi njegov izgled što više odgovarao
fotografiji na putovnici i stavio je naočale, a zatim ušao u prodavaonicu da plati za
benzin. Kupio je kruh, sir i litru narančina soka. Ušavši u auto, nasilu je pojeo
nekoliko zalogaja, žvačući mehanički jer, iako mu je tijelo tražilo hranu, duh mu
nije osjećao ništa doli odvratnosti.
Nedugo nakon toga on ugleda osvijetljen prometni znak sa strelicom koja je
pokazivala prema istoku:
Nola, Avellino, Bari, trajekt za Atenu
Vidio je to i shvatio. Znao je da treba otići tamo. Shvatio je da je sljedeći korak koji
mora učiniti skrenuti na izlazni trak i zaci u brda. Umjesto toga, on je nastavio
voziti ravno.
Ispočetka nije shvaćao zašto je tako postupio. Jednostavno je znao da to mora
učiniti, iako ni samom sebi nije znao objasniti zašto. Pri tome nije osjećao nikakve
emocije, a još manje je imao u vidu bilo kakav plan. Osjećao je da se u njemu
nastanjuje mir, prvi put nakon što su događaji koji su se zbili u posljednja dva dana
počeli dobivati zamah. Zatim je, u dugotrajnoj sigurnosti takva stanja, sigurnosti
koja nije računala ni s kakvim ciljem niti je posjedovala bilo kakve obrise, shvatio
što mu je činiti.
Nije bio siguran na koji će način to učiniti jer je noć koju je ovdje proveo s Billvjem
bila potresana olujom i jer je bila mnogo mračnija od ove noći ispunjene
zvijezdama. Iza njegovih leđa polagano se gubila kupola svjetla nad Napu-ljem i
ispred njega iz mraka su izranjala svjetla Sorrenta. Vidio je restoran pokraj oceana
u kojemu su jeli lazanje i pili pivo. Odatle nije bilo teško pogoditi put kojim su
prošli. Vidio je asfaltirani put koji se odvajao od autoceste i vodio uzbrdo do
spremišta za čamce i minutu kasnije došao je do uskoga šljunčanog puta što je
skretao nadesno, dolje prema moru. Put je bio prepriječen željeznim vratima koja
su bila zatvorena katancem. Zaustavio se, ubacio u položaj za vožnju unatrag i
tako vozeći pronašao cestu koja se odvajala od glavne ceste. Krenuo je njome
nizbrdo dok nije uočio čistinu u lugu. Manevrirao je automobilom između
patuljastih palmi dok ga nije skrio među njima, a zatim je izišao i pješice se zaputio
prema vratima. Preskočio ih je i zaputio se nizbrdo putem posutim šljunkom što je
škripao pod njegovim nogama. Dolje u dubini vidio je jahtu koja se ljuljala uz gat.
U marini nije bilo nikoga. Kamo god je pogledao, nije vidio nikakvo svjetlo. Zaštitni
pokrov jahte i kromirani rub ograde broda ritmički su bljeskali, odbijajući svjetlost
polumjeseca.
Skočio je s gata na palubu i pipanjem potražio vrata kabine. Bila su zaključana.
Pokraj vrata bilo je kormilo i mali ormarić s potrepštinama koji je također bio
zaključan. Iskustvo što ga je stekao radeći za Haganah sad mu je bilo od koristi.
Plastičnom kreditnom karticom otvorio je vratašca
ormarića i u njemu pronašao metalnu kutiju. U njoj je na vrhu ključeva za
odvijanje i različitih odvijača pronašao malenu baterijsku ručnu svjetiljku i crnu
plastičnu kutiju u kojoj je bio ključ motora. Umetnuo ga je u prorez i okrenuo ga u
položaj za paljenje, pomolivši se. Motor je zabrektao i upalio. Koristeći se
kormilom na palubi, on izvede jahtu u Salernski zaljev. Ostavio je motor da tiho
prede dok se nije dovoljno udaljio od obale, a onda je ručicu gasa gurnuo posve
naprijed. Motor je zagrmio i jahta je, postupno ubrzavajući, počela odskakivati na
kratkim valovima. Nakon što se dobrano udaljio od obale, on uključi bočna svjetla
i usmjeri pramac prema Capriju.
XX.
Capri
Na vrhu brda Monte Tiberio pojaviše se svjetla dvorca i pripadajućih zgrada. Ilija
usmjeri kormilo prema luci, u suprotnom smjeru od sjeverne strane otoka. Kako
ga netko ne bi prepoznao na Predsjednikovu gatu i helikopterskom uzletištu, on
usmjeri jahtu prema velikoj javnoj marini i polako se uvuče među krstaše, jedrilice
i privatne jahte. Pronađe prazno sidrište, priveza krmu i pramac i zaputi se pješice
kroz selo prema brdu.
Njegov ručni sat pokazivao je da je večer prilično odmakla i da je prošlo deset sati.
Kuće i kavane bile su osvijetljene jarkim svjetlom i sudeći po buci koja je iz njih
dopirala, još uvijek je trajalo božično slavlje.
Cesta koja je vodila prema vrhu brda bila je u mraku i on se oprezno uspinjao,
boreći se protiv žamora glasova koji kao da nisu dolazili niotkuda i koji kao da su
se spremali napasti njegov razum. Otjerao ih je. Ali, oni su se neprestano i
opetovano vraćali i on se prisili ne obazirati se na njih, i odupre se potrebi da uđe
u raspravu s njima.
Ne možeš pobijediti. Poginut ćeš.
Noćni zrak bio je hladan i sjeverni vjetar trgao mu je kaput. Nije imao šešira ni
rukavica i uši su ga počele boljeti. Razderat će ti sve udove.
Postao je svjestan da mu je tijelo krajnje iscrpljeno i da mu je volja krhka.
Vrati se. Vrati se. Vrati se.
Negdje na pola puta on se zaustavi uz rub ceste i sjede na bus trave, teško dišući i
rukom pritiskajući srce koje je htjelo iskočiti.
On nije ovdje, on nije ovdje.
Na zavoju ga zaslijepiše automobilski farovi koji su dolazili odozgo. On se otkotrlja
u grmlje i zaustavi dah. Automobil polagano prođe pokraj njega. On se podiže s
poda i nastavi se uspinjati, no iza zavoja pojaviše se novi automobilski farovi pa je
bio prisiljen ponovno se baciti na zemlju. Koljenima je udario o stijenu i oštra
grana zagreba mu lice, na što kriknu od bola, dok je drugi automobil puzeći
prolazio pokraj njega.
Dogodit će ti se isto što i njoj.
Napredujući kroz paprat i zakržljala stabla što su rasla uz desnu stranu ceste, on se
nastavi penjati i zađe za zavoj. Ispred njega stajala su vrata koja su bila lancem
povezana s ogradom što je prema lijevoj i desnoj strani nestajala u šumi koja je
okruživala uzvisinu. Na udaljenim krajevima vrata stajala su dvojica muškaraca.
Bili su naslonjeni na metalne prečke i nešto su govorili jedan drugome pušeći pod
lučnim svjetiljkama što su osvjetljavale područje uokolo vrata.
Ilija jurnu u šumu na desnoj strani ceste i poče se penjati nogama i rukama pod
kutom koji ga je trebao dovesti bliže ogradi, izvan osvijetljenog područja. Sada se
uspinjao naslijepo, zaradivši pri tome još nekoliko posjekotina i ogrebotina. Čitavo
vrijeme je molio nadajući se da vjetar prekriva zvuk lomljenja suvaraka i šum
grana.
Prošavši pored uzvisine u obronku brda, izvan njihova vidnog polja, on upali
sićušnu baterijsku svjetiljku i pronađe ogradu. Bila je visoka oko dva i pol metra i
na vrhu je imala bodljikavu žicu. On se zaputi duž ograde pokušavajući u njoj
pronaći kakvu pukotinu, no ne nađe ništa što bi mu omogućilo da uđe u ogradni
prostor sa zgradama. Ograda se naglo spuštala prema jugu i on kroz čemprese koji
su prianjali uz stijene odjednom ugleda morsku pučinu obasjanu svjetlošću
mjeseca. Shvatio je da će se morati vratiti na cestu i pokušati je neopaženo prijeći,
a zatim ući sa sjeverne strane.
Upravo se spremao to i učiniti kad nešto niže, među stablima, krajičkom oka spazi
nekakvo svjetlucanje. Odjedanput ga zahvati panika; počeo se pitati nije li za njim
krenula potraga.
Znamo da si ovdje, znamo da si ovdje.
On se šćućuri u raspuklini jedne stijene i pokuša se smanjiti.
Ne možeš pobjeći, ne možeš pobjeći.
Čekao je. Svjetlo se nije približavalo. On proviri iz svog skrovišta i vidje da svjetlo
ne dolazi ni od kakva umjetnog izvora, već da je to zapravo vatra. Gorjela je nekih
dvadesetak metara dalje. Do njega je dopirao dim izgorenog drveta. On osluhnu,
ali ne ču nikakav glas. Pitao se tko bi se tako kasno noću mogao nalaziti na
stjenovitoj klisuri. Možda neka usamljena duša koja gleda more i u društvu vatre,
vode i zvijezda čezne za utjehom u ovoj najdru-štvenijoj od svih noći.
Pa ipak, ma tko to bio, sigurno je morao biti povezan s ljudima u ograđenom
prostoru sa zgradama i bilo bi pravo samoubojstvo kad bi se izložio bilo čijem
pogledu.
Vrati se, vrati se, vrati se.
Zatvorio je oči i molio: Nemoguće je, Gospodine. Moram se vratiti.
Plamen se na trenutak pojača i Ilija nasuprot vatri spazi ljudsku priliku. Osoba je
bila sama i stajala je široko raširenih ruku, okrenuta licem prema mjestu na
kojemu se Ilija skrivao. Mahala je u njegovu pravcu.
Nemoguće! Svjetlost vatre nije dopirala tako daleko, a, osim toga, bio je skriven
među stijenama. Unatoč tomu, ona osoba ponovno mu domahne. Ilija shvati da
nema više nikakva smisla nastavljati igru skrivača i da je bolje pristupiti i suočiti se
s posljedicama. Dade li se naglo u bijeg, osoba bi mogla dići uzbunu, možda je u
radio vezi s osiguranjem koje začas može poslati mnoštvo stražara na vrh brda.
Jedinu šansu vidio je u tome da pođe naprijed i da se pretvara da je lutalica koja
se izgubila u mraku.
Približivši se vatri, iznenadi se vidjevši da je to dječak koji je mogao imati oko
osam godina. Dječak mu se nasmiješi.
Tko si ti? upita ga Ilija. Zovem se Rafael.
Bio je bos i na sebi je imao kratke bijele hlače i lagan pamučni sako. Vjetar mu je
mrsio zlatnu kosu.
Sto radiš ovdje? Kasno je i vrlo je hladno.
Nije mi hladno, odgovori dječak. Glas mu je bio ugodan, čak milozvučan. Oči su
mu bile sabrane i čovjek bi ih prije očekivao na licu nekog znatno starijeg čovjeka.
Nastavio je buljiti u Iliju ne govoreći ništa, ne nudeći nikakvo objašnjenje i ne
tražeći objašnjenja. Napokon se okrene prema moru i pokaza mu prstom.
Jutarnja zvijezda će se pojaviti kad noć gotovo završi, reče on s izrazom radosti na
licu.
Ne bi smio biti ovdje. Gdje ti je majka, dijete?
Moja majka me čeka.
Trebao bi poći. Kod kuće će biti zabrinuti za tebe. Nisu zabrinuti. Maleni, moraš
odmah poći kući. Dijete ga pogleda s izrazom ozbiljnosti u očima. Ali, ako ja odem,
tko će te odvesti na vrh brda? Ilija pomisli da možda nije dobro čuo. Božić je!
prosvjedovao je.
Da, Božić je, reče dječak dok mu je lice gorjelo plamenovima vatre.
Ne bi smio biti sam. Nisam sam. Ovdje je opasno.
Umjesto odgovora, dijete se zaputi prema ogradi i reče Iliji: Dođi.
On ga posluša. Unutar osvijetljenog prostora dječak razgrne grmlje i pokaza mu
udubljenje u stijeni. Možemo se provući ovdje.
Ilija se potrbuške provuče ispod ograde, razderavši pri tome kaput na leđima.
Trebala mu je čitava minuta da se oslobodi bodljikave žice, a kada se uzverao na
drugu stranu, on vidje da se dječak već bio provukao.
On povede Iliju uzbrdo u šumu. Mjesec i zvijezde osvjetljavali su im put. Nekoliko
trenutaka su tako hodali, a onda im se pred nogama ukaza svijetao puteljak.
Ovuda je prolazila ovčica, reče mu dječak. Krenimo njime.
Uski put je prolazio između stijena i raštrkanog grmlja i bio je sve strmiji. Ta posve
neočekivana situacija nimalo ne zbuni Iliju. Nije ju shvaćao, ali je sebi objasnio da
je božanska Providnost udesila da se na planini nađe seosko dijete i da ono,
možda intuitivno, zna da Ilija mora stići do vrha brda. Dječak je nesumnjivo
predmnijevao da izgubljeni stranac mora biti posjetitelj kuće čuvenog čovjeka koji
živi na vrhu brda.
Došli su do unutarnjeg kruga ograde. Dječak otvori vrata koja su izranjala iz mraka
i oni uđoše u ukrasni vrt. U vrtu je bilo mnoštvo kipova, puteljaka i stazica posutih
bijelim pješčanikom. S one strane labirinta od živice pojavi se kompleks s dvorcem
i Predsjednikovom kućom. Odmah zatim Ilija vidje helikoptersko uzletište i
paviljon za posjetite-lje.
Sad se moraš vratiti, Rafaele, prošapta mu on. Odavde ću nastaviti sam. Ne. Ja vas
moram odvesti.
Ne čekajući odgovor, on se dugim koracima uputi preko tratine prema predvorju
od debelog stakla u kojemu je bilo osiguranje i stade pored vrata. Zatim se osvrne
i pogleda Iliju. Ilija se oprezno uputi za njim i poviri unutra. Stražar za stolom bio je
leđima naslonjen na naslon stolice, ruke su mu bile prekrižene na trbuhu, a glava
mu se nagnula naprijed i klonula mu na prsa. Spavao je.
Ilija povuče kvaku. Vrata su bila zaključana.
Nema koristi, reče on.
Dječak ispruži ruku i povuče kvaku. Vrata se otvoriše. Sada možeš ući.
Ilija je buljio u njega. Ošamućen, on uđe unutra i prođe pored stražara. Okrenu se
natrag prema dječaku, ali njega više nije bilo tamo.
On se zaputi hodnikom i stiže do polukružne ostakljene prostorije koja je gledala
prema Napuljskom zaljevu na sjeveru i Salernskom zaljevu na istoku. Stražnji zid
bio je onakav kakvim ga se sjećao, obložen ružinim drvetom. Duboko dolje svjetla
čamaca micala su se poput zvijezda na nebu.
Netko je bio u zgradi. Iza zatvorenih vrata čuli su se glasovi. Iz drugog pravca čuo
je uobičajene kuhinjske zvukove - netko je slagao posuđe u hrpu - kao i predenje
kuhinjskih strojeva. Prijeđe preko izblijedjelog tapeta boje ametis-ta, spazi plavu
brončanu skulpturu konja i ogoljele trnjake čije su grane udarale u prozorsko
staklo. U zraku se osjećao miris jasmina.
Neopaženo se zaputi povišenim ostakljenim prolazom koji je nadvisivao zamršeni
splet stijena i lončanica s ukrasnim biljem i uđe u veću zgradu koja je služila za
stanovanje. Mogli su ga zgrabiti u svakom trenutku, no sva vrata na koja je
nailazio zatvarala su se, a koraci koje je čuo zamirali su niz hodnik. Prošao je dva
mjesta kontrole; na jednom od njih na stolu je stajala pepeljara u kojoj se još
dimila cigareta; drugo je također bilo prazno - stražar je jamačno na trenutak
otišao u WC. Ilija neprimjetno klizne pored VVC-a iz kojega je dopirao zvuk
vodokotlića i uđe u dvoranu koja je bila spojena s veličanstvenom sobom za
dnevni boravak. Soba je bila ista kao i onda kad je prvi put bio u njoj, gotovo
posve okrugla i čitavih tristo stupnjeva ostakljena od poda do stropa. On prođe
kroz nju, a zatim kroz još jednu prostoriju i uđe u biblioteku.
Predsjednik je sjedio u naslonjaču s visokim naslonom pored kamina u kojemu je
plamsala vatra. Pred njim je stajao svežanj papira. Čitao je pod svjetlom jedne
jedine svjetiljke i činilo se da nije ni primijetio da je Ilija ušao. Nekoliko trenutaka
kasnije podigao je naočale na čelo i spustio papire u krilo.
Večeras mi više ništa ne treba, reče on. Možete poći na počinak.
Kad Ilija nije odgovorio, Predsjednik podiže pogled i vidje ga gdje stoji u sjeni
pokraj vrata.
Čitavu minutu buljio je u njega. Zatim se nasmiješio.
Pitao sam se hoćete li doći. Vi ste je ubili, reče ozbiljno Ilija. Rekli su mi da netko
dolazi. Zašto ste je ubili?
Naravno, nisam znao tko će to biti. Postojao je samo nagovještaj uznemirenosti
među anđelima čuvarima. Valjda su im pobunjeni anđeli odvratili pozornost.
Ubili ste i njezina muža. Koliko ste još drugih ljudi ubili?
Kako ste uspjeli ući?
To nije važno.
Sto namjeravate učiniti? Ubiti me? Predsjednik se kratko nasmija.
Mi ne ubijamo ljude.
Niste baš dobro upoznati s vlastitom poviješću. Ljudi su na svim stranama činili zlo
u ime dobra. Kako je lijepo to čuti - to je znak samootkrivenja. Nisam došao
ovamo da bih vam naudio. Ma nemojte! Sto predlažete? Želite me obratiti? Došao
sam razgovarati s vama. Razgovarati sa mnom? Što mi imate reći? Donosim vam
poruku.
Ah, donosite vijesti o velikoj radosti ljudima dobre volje? Da.
Nije baš originalno.
Predsjednik odloži papire na stol i na njih stavi naočale. Njegovo lice koje je do
toga trenutka pokazivalo da se on samo zabavlja i koje je otkrivalo tek neznatnu
zainteresiranost, sada postade ozbiljno.
Umorni ste, a čini se da imate i nekoliko ogrebotina, on nemarno gestom pokaza
na njegove ogrebotine.
Jednom sam se nalazio na mjestu na kojemu se vi nalazite.
Nikada niste bili na mjestu na kojemu sam ja. Bio sam na putu prema prijestolju u
kojemu vi sada sjedite.
Bili ste jedan od mnogih koji su pripremani za ovaj položaj. Ima ih na stotine
poput vas.
Imao sam milost da sam mogao vidjeti kako je on isprazan.
Isprazan? Sjedim na krovu svijeta, radim što me volja i u tome me nitko ne može
spriječiti.
Postoji Netko tko će vas zaustaviti.
Ne. On me ne može zaustaviti.
On je već jedanput uništio moć tame.
Ah, teologija, uzdahnu Predsjednik. Kasno je. Nisam raspoložen za dugačku
raspravu koja nas na kraju ne može nikamo odvesti.
Za vrijeme rata bio sam dječak. Tama je bila vidljiva. Vidio sam njeno pravo lice.
Zašto ste, onda, nakon svega što ste vidjeli, otišli tako daleko i popeli se tako
visoko, ako vjerujete da smo mi sile tame?
Zato što sam mislio da tama ima samo jedno ili dva lica. Trebalo mi je dugo
vremena da shvatim da ona ima mnogo lica i da je njeno najgore lice zamaskirano
kao svjetlo.
Vi ste nadaren čovjek. Ali, vi ste uhvaćeni u zamku vaše tragične prošlosti. Ta
iskustva su vas ranila. Ne prosuđujete ispravno sadašnju situaciju.
Žrtva Anne Benedetti dokazuje da niste u pravu.
Ja nisam ubio Annu.
Vidio sam dokumente. Znam da ste to vi učinili.
Predsjednik zavrti glavom. Vi ste zavedeni. Najlakša stvar na svijetu je fabricirati
dokumente. Potpisi se mogu krivotvoriti. Vi ste žrtva namjerne obmane.
To znam.
Niste me shvatili. Nisam ja taj koji vas je obmanuo. Pokušao sam spasiti i vas i vašu
Crkvu, jer u njoj ima toliko dobra. U svijetu postoje atavističke snage kojima se
razumni ljudi moraju oduprijeti. Vi i ja nismo neprijatelji, ma što vi o tome mislili.
Znam da ste vi majstor obmane. Došao sam vas upo-
zoriti da će vaše obmane gurnuti svijet u tamu koja je veća od ikoje što ju je svijet
do sada vidio.
Jednostavno griješite, prijatelju, odgovori on istodobno i blago i odlučno.
Ilijino samopouzdanje bilo je uzdrmano. Pade mu na pamet da je godinu dana
ranije bio doista zapleten u tlapnju u kojoj su se pred njegovim očima neprekidno
pomicali horizonti, nestvarni znakovi, kotači unutar kotača - žirosko-pi unutar
žiroskopa, kako je to rekla Anna. Zar nije mogao sve pogrešno protumačiti, zar nije
zagonetne događaje protumačio u skladu sa svojim vjerovanjima?
Ti si slijep, ti si slijep, ti si slijep, šaptali su mu glasovi.
Kor u pozadini koji je bio nestao kad je dječak stigao sad se ponovno vratio u
njegovu svijest. Odjedanput se osjeti nesigurnim na nogama. Zavrti mu se u glavi i
on se leđima nasloni na zid.
Vaš etički sustav je puka slika u umu, obična apstrakcija, tiho reče Predsjednik.
Ljudi našega doba uhvaćeni su u zamku mnogih takvih struktura. Njihovi labirinti,
njihovi mitovi, njihovi mentalni konstrukti, tjeraju ih na krivo tumačenje oblika
stvarnosti.
Mitovi, mitovi, mitovi.
I da vas još nešto upitam: kakvi su plodovi vaše vjere? Ljube li kršćani jedan
drugoga?
Ilija osjeti stid zbog pogrešaka Crkve. Dvije tisuće godina, promuca, toliko se
pogrešaka može dogoditi kroz toliko vremena.
Ograničeni ste vlastitom kulturom. Ali vi ste jedan od onih rijetkih koji su se
sposobni osloboditi vlastitim naporom.
Sada je Ilija počeo sumnjati u vlastiti razum. Prije mnogo vremena shvatio je da ne
treba vjerovati svojim osjetilima, uzdao se u moć razuma kako bi odijelio red od
svijeta nagona, pronašao je obrazac kojim je pokušao unijeti red u poremećeni
svemir. Je li izmislio boga razuma i bio nepokolebljivo odan toj najrazumnijoj od
svih religija, katoličanstvu, samo zato da bi mogao zatvoriti oči pred onim
što je bilo iracionalno u njegovu vanjskom izgledu? Možda je Predsjednik u pravu i
možda su mu temeljito naškodila iskustva što ih je proživio u mladosti. Je li
pobjegao u Vjeru kako bi spasio svoje duševno zdravlje? Ljudski um ne može dugo
vremena izdržati raščlanjivanje stvarnosti. Dijete koje su nasmrt pretukli puškama
u getu -ovaj štakor je krijumčario krumpir, rekli su vojnici - Rutino tijelo
raskomadano bombom - kao što vidite, u sebi je nosila embrij, rekao je liječnik u
mrtvačnici. Mnoštvo lica koja je volio i koja mahnito i beznadno plivaju dok ih
usisava vrtlog Treblinke i Ošvviec-ima? Lice tame koje poprima oblik čudovišta? Je
li se uhvatio u koštac s užasom bacajući se u san svijeta pretvorenog u Eden?
To je dobar i plemenit čovjek, govorili su glasovi. On će svijetu vratiti duševno
zdravlje. U glavi mu nasta zbrka.
Krivo si ga procijenio, krivo si ga procijenio, krivo si ga procijenio.
Sjednite, reče mu Predsjednik. Ovdje, pored mene. Ilija sjede u naslonjač nasuprot
njemu i rukom pokri čelo. Tako sam iscrpljen, reče. Dva dana nisam sklopio oka.
Možete ostati ovdje. Možete spavati. Sutra ćemo otići na talijansku policiju.
Posvjedočit ću da ste nedužni. Znam da niste ubili Annu.
Zaista?
Naravno. Vi nikoga ne biste mogli ubiti. Znam tko ju je ubio.
Tko?
Isti ljudi koji su likvidirali Stefana Benedettija. Tko su oni?
Mafija koja radi zajedno sa stanovitim masonskim huljama.
I vi niste imali ništa s time?
Kunem se svim najdražim da s time nemam nikakve veze.
Ni na koji način niste bili umiješani?
Neću vam lagati. Nerazborito sam se spleo s nekim od tih ljudi imajući u vidu
konstruktivnije planove, ali nisam imao ni pojma da bi oni mogli učiniti takvo što.
S njima sam ostao u doticaju jedino zbog toga da bih mogao odrediti dokle sežu
njihovi zločini. Ja nisam zločinac, oče Schäfer. Čitav svoj život posvetio sam
načelima civilizacije. Vi znate da je to istina.
Ilija se sjetio da Predsjednikov ugled u javnosti nije ni na koji način okrnjen.
Na stranu činjenica da se gnušam nasilja, mislite li da bih ja mogao kompromitirati
svoj rad povezujući se s tim aktivnostima?
Ne, valjda ne bi.
Kad se odmorite, reći ću ljudima u rimskom odjelu za ubojstva da im se stavljate
na raspolaganje kako bi vas mogli ispitati. To će biti gesta dobre volje i oni će je
sigurno protumačiti kao dokaz vaše nedužnosti. Istodobno ću im dostaviti
činjenice do kojih sam došao, a tiču se Annine smrti.
Može li se zaista te ljude privesti pravdi?
Mislim da možemo to učiniti.
Ilija se zabulji u pod, misli su mu bile zbrkane.
Predsjednik ga sažalno pogleda.
Jeste li jeli?
Hvala vam, nisam gladan.
Oče Schäfer, prošli ste kroz teška iskušenja.
Ilija teško uzdahnu. Najgore od svega je Annina smrt. Kako se to moglo dogoditi!
Zašto se dogodilo?
Ne znamo sve pojedinosti. Gotovo je sigurno da je njezino ubojstvo povezano s
njezinim odbijanjem da prihvati ucjenu od strane organiziranog kriminala. Prošle
godine, dok je bila sutkinja Vrhovnog suda, tražili su od nje da donese odluku u
njihovu korist. Odbila je. Neke od njih poslala je u zatvor. To je bila kazna za
neposluh.
Ništa nisam znao o tome.
Život joj je bio vrlo složen. Imala je mnogo neprijatelja. Neko vrijeme sjedili su bez
riječi.
Vi ste je voljeli, napokon reče Predsjednik. Da, volio sam je. Riječi što su mu
dolazile iz grla bile su zadavljene, slomljene.
Tko ne bi volio takvu ženu?
Jeste li je vi voljeli?
Da, ja sam je također volio.
Ilija je primijetio da se više ne čuju glasovi, kao što bi netko primijetio grobnu
tišinu u simfonijskoj dvorani nakon završetka duga i teška koncerta, u onom
trenutku koji dijeli posljednje kretnje genijalnog dirigenta od gromoglasnog
pljeska.
Ruka mu kliznu u džep kaputa. Prstima napipa malenu okruglu mjedenu kutijicu i
on je čvrsto stisne, predmet koji je jednom poznavao i koji je u međuvremenu
zaboravio.
Glava mu je bila prazna samo tih nekoliko sekundi, pa ipak u nju dođe lice onog
djeteta koje ga je vodilo nemogućim stazama. U nju se također vrati bajka koju
mu je Pawel Tarnowski ispričao jedne mračne i hladne noći pred više od pedeset
godina. On vidje zmajeve koji bljuju crnilo na sliku stvorenja. Vidio je srca
natovarena kamenjem i ševe čevrljuge koje govore siročićima o nestalom kralju.
On vidje vjetar, stabla i rijeke suza. Zatim se drugi razasuti dijelovi njegove
prošlosti vinuše u nebo poput jata ptica: svjetlost koja se izlijeva kroz rupe u
rukama don Mattea. Gianna koja spleće kosu stare odbačene žene u pletenicu;
žuto plastično cvijeće što pada s neba i najčišći snijeg na zemlji nalik pokrivaču
poprskanom krvlju rođenja. Vidio je oluje na moru i golubice zasađene poput
sjemenja u grobovima koje čekaju da niknu, vrhunce na brdu i pećine, lišće što ga
vjetar nosi niz prastare ulice i molitve što se poput tamjana uzdižu nad
opustošenim svijetom. Vidio je anđela u oklopu, naslikanog u bizantskoj tradiciji,
koji izranja iz oblaka i spušta se nad gradove noći i arhonta što mu ide u susret i
zveket mačeva. Vidio je lakrdijaševe hlače i smežurani krumpir što se smiješno
kotrlja odgurnut vojnikovom čizmom. Vidio je srce probodeno mačem i sićušnu
ženu - dijete kako lebdi u staklenom moru maternice, vidio je svoju majku kako
mijesi kruh i svoga oca kako strpljenjem vjekova brošira i brošira i brošira knjige,
dok djed čita traktate. Vidio je kalež podignut na milijunu oltara, bijelog konja
urezanog u kamen i plave konje što stoje na zadnjim nogama i čeličnim kopitima
zasijecaju u živo meso.
Spustila se noć i došlo je jutro. Noć i dan i noć i dan, stoljeće za stoljećem, mjesec
koji hita svojom putanjom i ženu odjevenu u sunce, okrunjenu zvijezdama, koja
stoji na njemu. Milosrđe i istina bijahu u njezinim očima. Pogledala je dolje, a uz
njezine noge stajaše Pawelov dar, čista i mudra ljubav Anne, debeli pekar koji
dijeli oproštenje kao ljubav, jednooka luda što rezbari križ iz betlehemskog
maslinova drveta, čovjek koji iskašljava dim iz pluća i preklinje da netko, bilo tko,
prihvati njegovu prikrivenu ljubav, njegov jedini nesebični čin. I svi spaljeni ljudi
koji se u oblaku dima dizahu prema nebu. A s njima se dizahu njihove pjesme i
priče i molitve kao vrpce s mnoštvom boja što okružuju pali planet, kao i
uspomena na Boga malenih ljudi koju je kroz sve naraštaje sačuvala snaga njihove
žrtve. Vidio je vatru - i vatru.
Ilija podiže pogled, činilo mu se da je mnogo sati bio odsutan iz te sobe, iako je
prošlo samo nekoliko sekunda.
Stefano Benedetti? reče on. Kakve ste osjećaje gajili prema njemu?
Stefano Benedetti je bio moj prijatelj.
Zatim sjenka prođe preko, kroz i straga njegovih očiju. Ilija je vidio ono što mu je
opisivala Anna. Vidio je mržnju. U tom trenutku je shvatio veličinu laži koja je
obuhvatila njegov duh.
On izvadi mjedeni moćnik iz džepa i otvori ga na svome krilu.
Predsjednik iskolači oči u njega ne pokazujući pri tome nikakve emocije. Nije
pokazivao ni znatiželju ni odvratnost, niti da ga moćnik na bilo koji način privlači.
Upravo je taj neutralni izraz njegova lica nalik maski uvjerio Iliju da ga je
Predsjednik prepoznao.
Sklonite to, reče on.
Vi znate što je ovo. Ne. Ne znam.
Vrlo dobro znate da se u njemu nalazi komadić drveta natopljen Kristovom Krvlju.
U njemu su također zrnca krunice iz Afrike gdje je prolivena sveta Krv. U njemu je i
An-nina krv.
Predsjednik ispruži ruku i zgrabi moćnik koji je ležao u Ilijinu krilu. Držao ga je
vrhovima prstiju s izrazom gađenja na licu.
Ako se želite osloboditi vaših patetičnih zabluda, morate se prestati hvatati za ove
amajlije.
On ga baci u kamin na užareni ugljen.
Ilija je gledao kako ga ližu zeleno-plavi plameni jezici i kako poprima smeđu boju.
Reljefni heraldički križ na njegovoj vanjskoj strani se pušio.
On kleknu i desnom rukom uze moćnik iz vatre. Gotovo da nije ni primijetio krik
prosvjeda kojim se oglasio njegov dlan, smrad nagorenog mesa.
Predsjednik zareza na njega: Što radite!
Ilija ustade.
Ovo je znak koji vas je porazio i koji će vas nastaviti poražavati do kraja vremena.
Predsjednik ustade i unese mu se u lice. Usta su mu bila iskrivljena od gađenja.
Vi ste luđak.
Naglim pokretom izvadi neku crnu napravu iz unutarnjeg džepa svoga džempera.
Na njegovoj površini zasvijet-li minijaturno crveno svjetlo. Njegov prst je oklijevao
nad pucetom.
Slušajte me, Schäfer. Vama prijeti propast. Mogu vas odmah predati policiji. Moje
sluge mogu se začas pojaviti i oni će vas baciti s klisure ako im to naredim.
Poput vašeg pretka koji je živio prije vas. Poput Tibe-rija.
Začepite, budalo. Mislite da se s tom drangulijom možete suprotstaviti čitavoj
vojsci? Staro vrijeme je prošlo, kažem vam. Nema nikakve snage u toj stvari za
koju se tako čvrsto držite. Vaša jedina nada je u tome da bacite to natrag u vatru i
da me poslušate.
Ne želim vas slušati. Iz vaših usta izlazi samo prijevara.
Itekako čete me slušati.
Nosim vam poruku od Kralja. Zar nećete poslušati?
Ne može mi reći ništa što već ne znam. On pripada u prošlo vrijeme, a ja pripadam
vremenu koje tek počinje.
Krist je Jedan. Ne postoji drugi Krist. U Njemu je stvoreno sve na nebu i na zemlji,
sve vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prijestolja, gospodstva, vrhovništva ili vlasti;
sve je stvoreno po Njemu i za Njega.
Tišina! zaurla Predsjednik.
Iz njegovih usta izli se rijeka bogohulja. Ilija odvrati glavu od njega moleći Isusovo
ime sve dok se bujica nije zaustavila i dok se u njemu nije potpuno razvila snaga.
Jaganjac je prvorođenac i on je vrhunac svega. Po Njemu i zahvaljujući Njemu
čitavo stvorenje je pomireno s Ocem, po zasluzi Njegove presvete Krvi!
Kao odgovor, iz Predsjednikovih usta začu se rika. Gromkim glasom poricao je da
je Isus prvorođeni i jedini Sin, Jaganjac Božji, da je on Krist, da je pobijedio na
križu, da je On Onaj koji je došao na svijet.
Na svijetu ne postoji svjetlo osim njegova svjetla, zaključio je, svjetla svjetlonoše,
anđela svjetla kojega je Božja ljubomora zbacila s Neba!
Božja ljubomora? Razmislite o čemu govorite. Nisu li vaše riječi čista ludost?
Ja, i nitko drugi dovest ću čovječanstvo do punine njegove sudbine, povikao je.
Nitko drugi!
Predsjednikove oči bile su čisti destilat pakosti ispaljen u pravcu Ilije poput mlaza
crne vatre.
Osjetio je snagu toga mlaza u svome duhu i čitavim njegovim tijelom prođe val
zgražanja.
Predsjednik zakoraknu prema njemu.
Želite li se spustiti na razinu jeftinih mađioničarskih trikova, podsmjehivao mu se.
Želite se igrati bijednog viteza koji prkosi Drakuli! Hoćete se igrati heroja –
mučenika i skončati kao bilješka u nekom prašnjavom vatikanskom spisu? Željeli
biste da ja budem vaše čudovište, vaše strašilo? Mislite da se o tome ovdje radi?
Zar doista mislite da čaranjem i bajanjem možete zaustaviti djelo za koje sam
sudbinski predodređen od rođenja, prije postanka svijeta? Vaši trikovi nisu ništa
kad se usporede s onim što ja mogu. Snagom onoga koji je tama i koji ima lik
crnog ognja, zapovijedam ti da se strmoglaviš!
Ilija zadrhta i on osjeti prisutnost mnoštva viših sila kako se roje oko njega, kako
vrište u zboru, kako pljuju bogohu-lja, kako đipaju i kako mu bacaju strahote u
duh i nezemaljske zvukove u uši.
On osjeti kako se gubi i kako mu snaga kojom je započeo kopni i pretvara se u
bespomoćnost. A onda on izgovori ime Isusovo. Riječ je odjekivala prostorijom i
tišina na trenutak pokri nebo i zemlju.
Isuse, reče Ilija, Isuse.
Da više niste izustili to ime! Kažem vam da ostavite na miru toga Nazarećanina.
Zašto stojite tu i gledate natrag na ono što je prošlo i što više nikad neće biti?
Dođite k meni i budite sa mnom. Zajedno ćemo gledati u budućnost. Vas koji se
rado igrate proroka, učinit ću vas prorokom kakav još nikad nije viđen niti će se
ikad više pojaviti.
Ako sam ja prorok, tada sam ja maleni prorok. Ne želim biti veliki prorok. Moja
jedina zadaća je da svjedočim za Taganjca Božjeg, za Onoga koji je bio, koji jest i
koji treba doći. On je Prvi i Posljednji. On je Alfa i Omega. On dolazi brzo, jašući na
bijelom konju i njegovo ime je Vjerni i Pravi, On vas je pobijedio.
O, vi siroti čovječuljče. On me je pobijedio? On ne raspolaže nikakvom vojskom na
ovoj zemlji. Mene slijede milijarde ljudi.
Vaša vojska nalik je njemačkoj vojsci koja se povlačila na kraju rata. Oni su već bili
poraženi, iako su se i dalje vezivali za imperij koji im se rušio pred očima.
Moja vojska je svakim danom sve brojnija i mi se širimo preko čitavog planeta.
Ostavite ga, vi budalo. On je bio maleni Krist. On je mrtav. Krist ovoga vremena
stoji pred vama, a vi ga ne prepoznajete.
Vi niste Krist. Nikada nećete biti Krist. Samo je jedan Krist.
Ostavite ga! Ostavite toga čovjeka!
On je Davidov Korijen i Potomak, Jutarnja Zvijezda. Gle, On dolazi. On uskoro
dolazi!
On je umro pred dvije tisuće godina. Je li preteča veći od onoga na koga pokazuje?
Je li sjenka veća od živog čovjeka?
Nema više rasprave. Vaša moć je ograničena i vi više ne možete uhvatiti moj um u
zamku.
Oh, kakav ste zgoditak mogli biti da niste skrenuli s puta. Ali još nije prekasno. Još
uvijek se možete okrenuti svjetlu.
Krist je Svjetlo svijeta.
Lucifer je svjetlonoša!
On je tama. On je Sotona - neprijatelj.
On je Jutarnja Zvijezda.
Samo Krist je Jutarnja Zvijezda.
Moj gospodin odvest će čovječanstvo do najviše istine.
Vaš gospodin je đavao - klevetnik. Neka ga Gospodin osudi!
Ilija vrati moćnik u džep i stavi biskupov prsten na ruku. Zatim podiže obje ruke
prema nebu u položaju molitve, dlanova okrenutih prema Predsjedniku. Sprženo
meso u obliku križa bilo je podignuto visoko nad najmoćnijim čovjekom svijeta.
Čim je Predsjednik ugledao taj znak, mrzeći ga i istodobno čeznući za njim, on
zatetura prema natrag.
Pokušao je kriknuti iz svega glasa, ali ostade nijem. Pokuša jurnuti prema vratima,
ali noge ga nisu slušale. Pokuša pritisnuti tipku na napravi što ju je držao u ruci, no
prst ga nije slušao.
Odlazite! Odlazite! Pustit ću vas da odete ako odmah iziđete.
Neću izići dok ne čujete riječ koju vam šalje sam Gospodin. On vam ovako govori:
Premda si se tisuću puta do sada prodao anđelu tame, dajem ti posljednju priliku.
Još uvijek ga možeš napustiti. Iako je stiglo đavlovo vrijeme i iako njegov bijes
nema granica, on će ipak uskoro skončati. Ako se odmah ne okreneš od njega, bit
ćeš zajedno s njim kažnjen kaznom koja čeka one koji opsjedaju Kraljevstvo Božje.
Umuknite! rikne Predsjednik.
Neću! Vi umuknite! povika Ilija.
Predsjednik učini kretnju kao da će se zaputiti prema vratima, ali zastade
oklijevajući. U očima mu se vidjela smutnja.
Budite mirni! reče mu Ilija. Na vama je ruka Krotitelja. Ne možete prekinuti sve
dok Sam Bog ne dopusti da se ta ruka makne. A sada me morate saslušati! Ovo je
trenutak izbora. On vam ga nudi zato što ste vi, bez obzira na vaše zločine,
Adamovo dijete. Stvoreni ste na Njegovu sliku i priliku kao i svi drugi rođeni od
žene. Vi ste čovjek, ništa više i ništa manje. Odvedeni ste u roblje, ali to ropstvo
još uvijek nije potpuno. Okrenite se od Sotone! Okrenite se od njega i vratite se
kući svome Ocu!
Predsjednik otvori usta, a onda ih opet zatvori.
Zaklinjem te, Sotono, ostavi ga!
Predsjednik zakoluta očima tako da su mu se vidjele bjeloočnice. Usta su mu se
otvarala i zatvarala kao ribi koja je izvađena iz mora i koja se bori da dođe do
zraka.
Vade retro, Satana! Vade retro, Draco! Crux sacra sit mihi lux!
Predsjednikovo tijelo pade na pod grčevito se previjajući. Iz usta su mu izlazili
zvjerinji zvukovi. Zatim zadrhta i ostade nepokretno ležati, iskolačivši oči i ne
trepćući. Ilija, uplašen da je možda umro bez pokajanja, kleknu pored njega i
podijeli mu sakrament umirućih. Međutim, vidio je da čovjek još uvijek diše. Uto
mu se tijelo opet poče previjati. U jednom trenutku širom je otvorio oči i zabuljio
se u Iliju. Osoba koja je gledala kroz te oči nije pripadala Predsjedniku. Ilija ponovi
molitvu egzorcizma i čovjek napokon zatvori oči i zapade u stanje nesvijesti.
Ilija se prenu jer je pokraj tijela vidio dvije bose noge. Rafaele, dahtao je, što radiš
ovdje? Ne bi smio biti ovdje!
Dijete pogleda čovjeka koji je ležao na podu s izrazom duboka sažaljenja.
Probudit će se za nekoliko trenutaka, reče dječak. Zatim mora izabrati.
Ilija je buljio u njega.
Tvoj posao je završen. Sad moraš ići.
Ilija bez riječi dopusti djetetu da ga izvede iz sobe. Oni prođoše pokraj mnogih
vrata što su se zatvarala dok su oni prolazili i čuše mnoštvo koraka što su nestajali
niz hodnike, prođoše pokraj usnulih stražara. Kao u snu, oni iziđoše iz zgrade i
vratiše se kroz vrt do one stijene. Mjesec se već bio visoko digao i ovčji put bio je
osvijetljen. Krenuli su niz brdo bez riječi i Ilija je išao za njim poput malenog
djeteta koje vodi njegov stariji brat.
Kasnije - nije mogao reći koliko kasnije - stajali su u pristaništu i Ilija se pope na
jahtu. Okrenuo se i pozdravio ga. Dječak je podigao desnu ruku. Izraz njegova lica
bio je beskonačno nježan i snažan. Njegove oči - oči koje su bile stare deset tisuća
godina - bile su umetnute u lice koje je bilo tako čisto da je Ilija u sebi osjetio dva
sukobljena poriva - da bulji u njega i da odvrati pogled. On načas baci pogled na
ploču s instrumentima, okrenu ključ za paljenje motora i pogleda na pristanište.
Dječaka više nije bilo ondje.
Jahta je brekćući isplovila iz luke i on je usmjeri prema istoku. More je bilo mirno i
jahta poleti po morskoj površini. Hladan vjetar šibao mu je lice i osvježavao ga. On
osjeti olakšanje. Bilo je svršeno.
Samo jednom je pogledao natrag i vidio blještavo osvijetljeni Monte Tiberio. Čuo
je zvona i sirene i u tom trenutku je shvatio da je Predsjednik izabrao.
Okrenuo je prema sjeveru, nastavljajući vožnju bez bočnih svjetala. Nad sobom je
vidio helikopter koji je letio prema jugu, šarajući svjetlom reflektora po morskoj
površini. Plovio je uz poluotok, dok se nije približio Salernu. Kad se približio obali,
oko tri i pol kilometra daleko od Predsjednikove privatne marine, vidio je da je
osvijetljena lučnim svjetlima i da se na gatu mota mnoštvo ljudi. Isključio je motor
i lagano kliznuo uz obalu. Ispod krmenog sjedala pronađe veslo i mali gumeni
čamac. Napuhao ga je, spustio u more i ušao u njega. Bešumno je veslao prema
pošumljenom području koje se spuštalo s visina. Izvukao je čamac na žal i
pronašao plavu tovotu među patuljastim palmama.
Vozio je kroz brda prema istoku ne pretječući nikoga i susrevši samo nekoliko
vozila. Zora je svitala dok je ulazio u luku Bari. Nad morem uzdizala se zvijezda
Danica.
XXI.
Panaya Kapulu
Ruševine grada Efeza nalaze se na močvarnoj i nezdravoj visoravni ispod sela Aya
Solouk, nekoliko kilometara prema unutrašnjosti od obale Egejskog mora.
Rijekom, koja je sada muljevita, jednom su plovili brodovi do grada koji je u
vrijeme trogodišnjeg boravka svetoga Pavla bio glavni grad rimske provincije Male
Azije i njeno trgovačko središte. On je također bio središte Dijanina kulta koje je
privlačilo mnoštvo posjetitelja. Ovdje je Pavao čudesima i svojim govorima obratio
na kršćanstvo velik broj građana. Njegov utjecaj na stanovništvo bio je tako velik
da su gradski vračevi, astrolozi i gatači svojevoljno spalili svoje knjige koje su im
služile za vračanje i odrekli se svoga okultnoga znanja. Opadanje trgovine idolima
potaknulo je pobune zbog kojih je Pavao bio prisiljen pobjeći i tako spasiti živu
glavu.
Svakoga dana stotine turista muvaju se po jednom od najvećih srušenih gradova
na svijetu, obilazeći ulice iz rimskog doba i razgledajući hram, arenu i kazalište,
ranokršćansku baziliku i kuće bogatih. Jednoga jutra u proljeće među njima se
neprimjetno kretao jedan čovjek. Ni na koji način nije privlačio pozornost jer je bio
nenametljivo odjeven. Mogao je biti neki arheolog koji posjećuje ruševine ili
umirovljeni profesor iz Istanbula, kao i tek običan starac koji nema boljeg posla
nego lunjati naokolo. U dućanu je kupio crni kruh, bijeli sir i šalicu zaslađene crne
kave i to je jeo i pio ispred ruševina crkve Sv. Ivana. S vremena na vrijeme
pogledavao je na svoj ručni sat, iako se nije činilo da je u nekoj žurbi.
Neposredno prije podneva, iz pravca prastarog foruma crkvi su se približavala
dvojica muškaraca. Jedan je bio star, drugi mlad. Pristupili su mu i rukovali se s
njim. Razmijenili su svega nekoliko riječi; bilo koji slučajni prolaznik bio bi čuo
samo komentare o vremenu, putovanjima, povijesnoj vrijednosti groba sv. Luke.
Trojica muškaraca zaputiše se prema gradskim vratima koja su vodila prema
brežuljcima. Djeca su bacala kamenčiće u lokve duž ceste iz koje su se poput
potopljene šume uzdizali ostaci mramornih stupova. Prošli su kroz vrata i zaputili
se u prirodu; uskoro su prolazili pored težaka koji su obrađivali svoja polja u
predgrađu gradskih ruševina i pokraj žena koje su jahale na magarcima
natovarenim drvom za potpalu.
Pola sata penjali su se uzbrdo. S one strane brda koja je gledala na Egejsko more i
na ruševine grada cesta je završavala malenom zgradom izgrađenom na grubim
stijenama.
Koje je ovo mjesto, Ilija?
To je Panaya Kapulu, Kuća Svete Djevice.
Je li to istina? Je li moguće da je to Panaya Kapulu?
Trojica muškaraca zagledaše se u vratara koji je sjedio na tronošcu ispred kuće i
čitao neki turski filmski časopis. Oni uđoše unutra i promatrahu zamračenu
unutrašnjost.
Ovamo je apostol Ivan doveo Kristovu majku Mariju koja je bježala pred
progonima kršćana što su izbili u Jeruzalemu. Ovdje je živjela.
Baš u ovoj kući?
Pred više od tisuću i devetsto godina. Je li to moguće? Zar ne možete to osjetiti?
Zgrada je bila oko šest i pol metara dugačka i isto toliko široka. Prošli su kroz
glavnu sobu, a zatim ušli u malenu sobicu od pozadi da bi iz nje opet ušli u jednu
posve malenu pokrajnju sobicu.
Ovdje je spavala i ovdje je umrla.
Osvrnuvši se brzo oko sebe kako bi se uvjerili da nema nikoga, kleknuli su i tiho
molili.
Mir u prostoriji bio je gotovo opipljiv. Bio je prastar, a ipak bezvremen, stariji od
mira u obnovljenim kućama u gradu ispod njih, a opet mlađi. Bilo je to prebivalište
jedne sirote žene koja je maločas izišla nekim poslom i koja će se začas vratiti.
Osjećali su da će ući kroz vrata i prepoznati ih, i premda je nisu nikada vidjeli, oni
će je prepoznati. Oduvijek su je poznavali, nju koju su od svoga rođenja nazivali
Majkom.
Čeka nas dugačak uspon, reče Ilija. Moramo krenuti.
Oni iziđoše iz kuće Svete Djevice i zaputiše se pješačkom stazom dalje u brdo. Sat
vremena kasnije ušli su u uzan gorski klanac nad kojim su se uzdizali strmi obronci
brda obrasli divljim grmljem. Na dnu klanca ugnijezdila se kamena koliba. Uz nju
se svijalo terpentinovo stablo, a pored izvora cvalo je bademovo drvo. U dvorištu
pred ulazom u kolibu kokoš je kljucala po šljunku. U podnožju strmine brstila je
privezana bijela koza koja ih pozdravi meketanjem.
Ilija, reče jedan od pridošlica, vaše stado želi vam dobrodošlicu.
Shtiler, shtiler, Ilija se umiljavao životinji gladeći je otraga po glavi. Budi mirna,
budi mirna. Dobit ćeš svoje sijeno kad zađe sunce. Večeras ćeš nam morati dati
malo više mlijeka, sestrice, imamo društvo.
Trojica muškaraca uđoše u kolibu, bježeći pred vrućinom poslijepodnevnog sunca.
Ilija ih posluži kruhom i sirom, lukom, travama, suhim grožđem, smokvama,
kašom od leće začinjene mirodijama i s nekoliko gutljaja hladne vode.
Nakon objeda mladić leže na pamučni madrac u kutu prostorije i zatvori jedno
oko. Nije prošlo ni nekoliko trenutaka i već je zaspao.
Ilija se okrenu prema drugom muškarcu i reče mu: Oče priore, mislio sam da vas
više nikad neću vidjeti.
Prior mu na njemačkom odgovori: Ni ja nisam mislio da ćemo se više ikad susresti.
To je milost koju nismo predvidjeli.
Bog je dobar.
Neka je hvaljeno Ime Njegovo.
Uvijek i svuda.
Recite mi što vam se sve dogodilo otkako smo se posljednji put vidjeli.
Čitali ste novine?
Prior potvrdno kimne glavom.
Naravno da nismo vjerovali. Naš Ilija, ubojica! Znao sam da to nije ništa drugo
nego znak koji pokazuje kako ste u velikoj mjeri spriječili neprijateljeve planove.
Tako je.
Pa ipak, on nastavlja sa svojim poslom kao da ga nitko ne može zaustaviti. U rujnu
dolazi u Jeruzalem. Ova zemlja se priprema kao da joj u pohode dolazi neki kralj.
Nikad nisam vidio nešto tako. Poganski kultovi i pojedine židovske sekte već mu
kliču kao novom mesiji. Kršćanski časopisi također su prepuni hvale za njega.
Moćna obmana. Pogađa podjednako i mudre i lude.
Sto da učinimo, Ilija? Je li vam Sveti Otac dao ikakve upute u pogledu bliske
budućnosti?
Rekao mi je da čekam i molim - do određenog nam vremena, kako je on to rekao.
Do određenog nam vremena. Pitam se što je mislio kad je to rekao?
Saznat ćemo kad bude potrebno, ništa prije.
Prior uzdahnu: Kao i uvijek, Gospodin od nas traži vjeru. Prvo vjera, a poslije nje
dolazi pomoć.
I vi ste prošli kroz mnoge kušnje otkako smo se posljednji put vidjeli.
Prior sagne glavu. Vaše pismo stiglo me je u Nazaretu, upravo u trenutku kad me
zahvatila krajnja malodušnost. Nakon što su u Haifi u siječnju započele pobune,
neki od otaca zatražili su da odvedem našu zajednicu u kršćanske naseobine preko
rijeke Joradana, no ja sam to odbio. Rekao sam im da moramo pokazati
povjerenje. Počnemo li bježati, dokazivao sam im, naši neprijatelji će nas progoniti
još žešće. Međutim, kad su ljudi koji pripadaju Novom Svijetu opustošili samostan,
više nisam imao izbora. Otišli smo u Nazaret, oni među nama koji su još bili
preostali.
Koliko ih je poginulo?
Jedanaest svećenika i sedmero braće.
Tko je preživio?
Ja, otac Ivan, ovaj brat i stari Photosphorous koji se u tom trenutku nalazio u
bolnici u Haifi. Još uvijek ne znam što se dogodilo s njim.
Maleni je iscrpljen.
Brat Magarac? Da, u proteklih nekoliko mjeseci učinio je više dobra nego što
možete i zamisliti. Spasio mije život.
Promijenio se. Lice mu je ostarjelo i više ne stvara galamu.
Držali smo ga najmanjim od braće, zar ne? Smatrali smo ga priprostim i
neobrazovanim. Mi, koji imamo sveučilišne diplome, magisterije i doktorate, koji
držimo fino iznijansirane teološke propovijedi, dobroćudno smo mu se
podsmjehivali. Nazivali smo ga bratom Magarcem. Mi, koji ga baš ni u čemu nismo
nadmašivali, manji smo od njega.
Kako vas je spasio?
Buntovnici su nas potukli i otišli misleći da smo mrtvi. Ne znam kamo je nestao za
vrijeme napada, no vratio se noću i izvukao me iz gomile tijela. Ni iz čega je stvorio
auto i odvezao mene i Ivana u Nazaret gdje su nas franjevci primili u svoje
konačište.
Što ćete sada učiniti?
Ne znam. Naš poglavar u Rimu kaže da se ne bismo trebali vratiti tamo. Previše je
građanskih nemira. Rekao je da moramo pričekati dok nam on ne sredi
prebacivanje u Ameriku. To je bilo prije mjesec i pol dana. Od tada se nismo čuli.
U Rimu vlada zbrka. Mediji o tome ne govore, ali ja mislim da tamo traju borbe.
Redovnici iz nekoliko redova ispričali su mi istu priču: komunikacije su prekinute.
Ne znamo što se događa.
Možete li se vratiti sestrama?
Njihova je situacija nesigurna. Latinski patrijarh Jeruzalema pregovara s
izraelskom vladom nastojeći od njih ishoditi obećanje da će zaštititi kršćanske
redove, no posvuda je isto - odsutnost duhom, odgađanje, nepokretnost.
Oče priore, bilo bi nam drago da ostanete ovdje.
Hvala vam, Ilija, ali vidim da oskudijevate hranom. Kako možete prehranjivati
trojicu kad jedva imate dovoljno hrane za jednoga?
Gospodin skrbi za nas. Imam stado.
Stado? Jedna koza je vama stado?
To nije sve. Dva sata hoda odavde postoji selo. Svake nedjelje služim misu u
njemu. Oni se brinu da imam dovoljno hrane i ulja za svijeće.
Nisam znao da u ovom kraju postoje katolici.
Po ovim brdima razasuto je četrdesetak obitelji.
Je li to sve?
Većina njih su Grci, ali nisu primali sakramente otkada je uhićen melkitski
patrijarh. Mnogi njihovi svećenici su pobjegli. Ostalo je nekoliko pastira u Maloj
Aziji, no oni se nalaze u gradovima i teško ih je pronaći. Dakako, ima i nešto
Palestinaca, kao i skupina židovskih obraćenika. Oni su najgorljiviji od svih. (
Čak i da ima dovoljno hrane za svu trojicu, od kakve bi to bilo koristi? Ne vjerujem
da bih s ovim rukama što boluju od artritisa mogao pomusti vašu kozu.
Očajnički mi trebaju svećenici.
Vama trebaju? polagano odgovori prior.
Ilija ode do niše u dnu kolibe i povuče zavjesu otkrivajući crveno svjetlo što se pali
uoči blagdana i maleno mjedeno svetohranište umetnuto u kameni zid. On prignu
koljeno pred svetohraništem, a zatim uze u ruke prsten s police što se nalazila
ispod njega. Stavi prsten na ruku i sjede preko puta priora. Prior je sve to bez riječi
promatrao, a zatim pade na koljena, uze Ilijinu ruku i poljubi prsten. Ilija mu
pomogne ustati i on ponovno sjede.
Gospodin je vrlo duhovit, reče prior.
Zašto to kažete?
Ilija, Ilija! Sjećate li se kad sam ja bio izabran za priora? Vrlo dobro se sjećam.
Glasovao sam za vas. Jesam li vam ikad pričao što mi se dogodilo noć uoči izbora?
Ne, nisam. E pa, sad je vrijeme da vam ispričam, jer je ta priča došla kraju. Sigurno
se sjećate, bilo je prilično sigurno da ćete vi biti izabrani. Svi su vas voljeli, mene
nisu. Bio sam siguran da ćete upravo vi biti naš budući prior i zbog toga sam bio
vrlo sretan. Da vam kažem istinu, laknulo mije.
I tako, koju je to šalu izveo Gospodin?
Noć uoči biranja imao sam san. Bio je to ugodan san. Vidio sam sebe kako klečim
pred vama i ljubim vaš prsten; u ruci ste imali pastirski štap. Sljedećeg dana, kad
su me izabrali za priora, pomislio sam: oh, ne, učinjena je strašna pogreška!
Povikao sam obraćajući se Bogu. Odlučio sam odbiti tu službu. Znao sam da je Bog
vas zaredio da vodite naš samostan.
Ali to nije bilo tako, prosvjedovao je Ilija.
Da, sada to znam. Vijeće me je natjeralo da prihvatim. Rekli su da Bog govori kroz
glasove zajednice. Rekli su mi da u usporedbi s tim autoritetom nikakav san nema
težinu. Ako bih odbio, to bi značilo da ne priznajem Božju volju. Ne mogu vam ni
reći koliko sam bio nesretan. Prihvatio sam tu službu s patnjom u srcu. I previše
dobro sam znao svoja ograničenja. Molio sam Gospodina da me oslobodi toga
križa, ali On to nije učinio. Sad vidim zašto.
Nastavili su ovako pričati još dva sata. Čitavo to vrijeme • maleni brat je spavao i
probudio se tek kad še sunce spustilo i kad se u duboki klanac spustila hladnoća
večeri. Bio je gladan i čio. Malo je govorio zadovoljavajući se jednostavnim
dužnostima koje je uspio izmoliti od Ilije: pranjem suda, mužnjom koze,
sakupljanjem šiblja za potpalu metalne bačve koja je služila kao kuhinjska peć. S
vremena na vrijeme upućivao je poglede prema domaćinu, smiješeći se od
zadovoljstva.
Oče, konačno se osmjeli, jeste li imali ikakvih poteškoća s policijom?
Nisam. U mojim dokumentima piše da sam arheolog, što zapravo i jesam.
Istraživao sam ruševine bizantskoga vojnog logora u blizini. Izgrađen je tijekom
pohoda koji je imao za cilj izbaciti Turke Seldžuke u jedanaestom stoljeću.
Jeste li pronašli zlato, oče?
Otkopao sam nekoliko novčića i temeljne kamenove ulice u kojoj su bili podignuti
šatori. To će mi poslužiti kao isprika da ostanem ovdje još mnogo godina.
Je li vam zabavno?
Uživam u tome. Međutim, na jednom drugom mjestu pronašao sam zaista silno
bogatstvo. Bogatstvo? Kakvo bogatstvo? Pokazat ću vam sutra.
* * *
Ustali su u cik zore, izmolili jutarnju molitvu i slavili misu. Nakon jednostavnog
doručka koji se sastojao od crne kave, kuhanog prosa i suhog grožđa, zaputiše se
pješačkom stazom stoje vijugala uz strminu brda pozadi kolibe. Prolazila je brdom
naprijed-natrag, gore-dolje preko brežuljaka, postajući sve strmija i vodeći ih
postupno u suhu šikaru među brežuljcima. Na vrhu dubokoga klanca pogledali su
natrag prema zapadu gdje je srebrna pruga na nebosklonu otkrivala sunce koje se
ljeskalo na moru. Naprijed ih je čekao nov uspon i oni se nekoliko trenutaka
odmoriše.
Što je to što želite da vidimo, Ilija, upita ga prior.
Blago koje je gotovo dva milenija ostalo skriveno u Božjem planu.
Zlato! našali se brat Magarac.
Da, čisto zlato, odgovori sa smiješkom Ilija.
Na tom mjestu kozja staza je završavala, no prema gore se nastavljala utrta staza
koju je Ilija utabao odlazeći među raštrkano stado u tom području i vraćajući se u
svoju kolibu koja se jedva vidjela i koja je vijugala između slomljenih grana i
ugažene trave. Došli su do uskog platoa i ponovno se odmorili.
Zar nam ne možete barem nagovijestiti o čemu je riječ? reče prior nastojeći doći
do zraka.
Prepoznat ćete kad vidite.
Ah, još uvijek ste mistik, zar ne? Volite tajne. A vaši prijatelji zbog toga pate.
To je mnogo bolje za dušu.
Prior uzdahnu: Da, da, ali ja ipak više volim znati. Ilija mu se nasmiješi. Prije nego
što ovaj dan završi, zahvaljivat ćete mi zbog vaših umornih nogu. Jamčite nam to?
Apsolutno.
U redu, sada mogu privremeno odustati od mojih skolastičkih sumnji. Bit ću
poslušan kao janje.
I ja! javi se raspoloženo brat Magarac.
Vi ste poslušno stado! reče im Ilija.
Nastaviše se uspinjati i prijeđoše preko valovitog terena, a zatim se nađoše u
koritu koje je bilo usječeno u obronku brežuljka. Uska udubina, nevidljiva odozgo i
odozdo, bila je dovoljno duboka da se u njoj mogao skriti svatko tko je njome
prolazio.
Gdje se nalazimo?
Nalazimo se južno od Efeza. Kad bismo se nastavili penjati i kad bismo još jedan
sat nastavili hodati prema sjeveroistoku, stigli bismo do grada Aya Solouka, koji se
nalazi iznad srušenog grada. To je postaja na željezničkoj pruzi koja spaja Smirnu i
Aidin.
Nemojte mi samo reći da idemo tamo!
Ne. Sad ćemo skrenuti i zaputiti se ovim prokopom još tri kilometra.
Tri kilometra? začudi se prior. Moje stare kosti!
Odavde je put ravan.
Hodajući dnom udubine pokrivene oštrim kamenjem, postalo im je jasno da su to
ostaci prastare ceste koja već stoljećima nije bila korištena. Bio je to prirodni uzak
prolaz kojemu nitko nije znao podrijetlo. Bilo je jasno da ga je čovjek u dalekoj
prošlosti dotjerivao, jer gdje god je nagib postajao strm, postojali su ostaci
potpornoga zida koji se u međuvremenu urušio.
Je li ovo turski put?
Ne, reče Ilija. Znatno je stariji.
Vodi li on prema nekoj križarskoj utvrdi? To nam hoćete pokazati?
Još je stariji.
Vjerojatno je iz bizantskog vremena. Još stariji.
Izvanredno je očuvan: Iz rimskoga je doba.
Dakako, putovi duž obale su bolji. Zašto bi se ovdje itko mučio graditi ceste?
Postoje prohodne ceste iznad i ispod nas, neke od njih su vrlo stare, a neke su
suvremene. Ova je u međuvremenu zaboravljena. Svrha zbog koje je građena
ostala je nejasna.
Možda su je izgradili pastiri.
Pastirima ne trebaju ovakve ceste.
Čemu onda služi?
Dugačka je samo nekoliko kilometara. Nigdje ne počinje i kao da nigdje ne
završava. Kako god okrenete, ne postoji nikakvo objašnjenje.
E, sad ste me baš zainteresirali, Ilija.
Oni polagano nastaviše put još jedan sat zaustavljajući se pokatkad da bi se napili
iz mješine za vodu što je visjela o ramenu brata Magarca. Napokon pristigoše do
nekog zida potpornjaka u brežuljku gdje se cesta nenadano završavala.
Ovdje nema ničega, reče prior.
Nema ničega i ima svačega.
Gdje se nalazimo?
Ilija pokaza prema sjeveru. Kad bismo nastavili put još nekoliko kilometara u
onom pravcu, došli bismo u Efez.
Zašto nismo išli onom cestom koja je ispod nas, putom kojim smo jučer došli?
Zato što odavde dalje više ne postoji nikakav put u brdima.
Ne postoji više nikakav put?
Nekoć davno postojao je put odozdo, no on je zbog čestih odrona prekriven
kamenjem. Vidite li onu gomilu kamenja što se skotrljala na niže brežuljke? Ispod
nje zakopan je preostali dio ceste.
Pa što? Doveli ste nas ovamo kako bismo vidjeli odsječenu cestu koja nikamo ne
vodi?
Nije baš da ne vodi nikamo. Pogledajte gore. Vidite li onu raspuklinu u stijeni?
Ne vidim ništa neobično. Čekajte, u pravu ste, vidim neku malu vododerinu. Ali,
do nje je nemoguće doći.
Teško je, ali nije nemoguće. Uspet ćemo se još nekoliko desetaka metara, a onda
ćemo doći do stražnjeg dijela gorskog klanca. Nekada davno zatvorio ga je potres.
Kad prijeđemo one ruševine, naći ćemo ono što tražimo.
Dvojica posjetitelja sa žaljenjem se odmaknuše od relativno ravne ceste i pođoše
za Ilijom uz brdo kroz labirint grmlja i kaotično porazbacanih stijena. Stigavši na
vrh, oni pogledaše preko ruba i ugledaše konkavno udubljenje u zemlji skriveno sa
svih strana razbacanim kamenjem, a nad njim je visjela klisura.
Oni se spustiše u udubinu koja je bila šest metara duboka i otprilike isto toliko
široka. Kad su stigli do dna, Ilija pokaza sjenovito mjesto stijeni. Ondje se nalazio
okrugli kamen.
Spilja! uskliknu prior.
Ilija sagnu glavu i kroz nizak ulaz uđe unutra. Prior i brat Magarac ostali su vani i
virili u špilju. Uđite unutra. Ne bojte se.
Kad su sva trojica posjedala na prljavi pod, Ilija upali žigicu i užeže petrolejsku
svjetiljku. Prostorija je iznenada bila osvijetljena i oni pogledaše oko sebe. Brat
Magarac je kesio zube i ono njegovo zdravo oko je suzilo. Prior s golemim
zanimanjem razgleda unutrašnjost špilje.
Ah, sad razumijem. Na ovome su mjestu nedavno pronađeni svitci.
Ne, ovdje nisu pronađeni nikakvi svitci.
Onda, što je ovo?
Mi smo jedini ljudi na svijetu koji znaju za ovo mjesto.
Oče, reče brat Magarac, je li na ovom mjestu zakopano sedam usnulih svetaca iz
Efeza?
Ne. Oni su zakopani u jednoj drugoj špilji, nešto sjevernije odavde. U ovom
području postoji mnoštvo špilja, a neke od njih još nisu otkrivene.
Zašto je ova tako osobita? upita prior.
Uskoro ćete saznati. Čitavim putem nismo imali priliku šutjeti. Ovdje ćemo se
malo odmoriti, a nakon molitve upitat ću vas što vam je objavljeno.
Činilo se da je prior neodlučan, brat je bio uzbuđen zbog zagonetke.
Špilja je bila dovoljno visoka da se u njoj čovjek mogao uspraviti i bila je suha i
hladna. Zidovi su bili od kamena i na nekim mjestima su bili prošireni uz pomoć
različitih alata. Na dnu špilje nalazila se ručno izdubena niša u kojoj je bila kamena
klupa.
Je li ovo bilo sklonište za svećenike za vrijeme progona? Ono je sigurno oltar.
Možda je bila korištena u tu svrhu, no to nije njena izvorna svrha.
Koja je, onda, njena izvorna svrha?
Zasad vam neću više ništa reći. Malo ćemo se odmoriti. Molite. Spavajte ako
želite.
Brat Magarac se osvrnu oko sebe i leže na pod naslonivši glavu na rame. Zatvorio
je oči.
Kažete da smo mi jedini koji znamo za ovu špilju. Kad ste prvi put došli ovamo?
Nedugo nakon što sam stigao u ovaj kraj. Hodao sam brežuljcima vraćajući se s
mise u kršćanskom selu. Tko zna koliko sam puta prošao tom skrivenom cestom,
no jedva da sam o njoj razmišljao - u ovom području postoji toliko arheoloških
nalazišta. Jednoga poslijepodneva susreo sam dijete na brežuljku iznad kozje
staze. Pristupilo mi je bez ikakva uvoda ili objašnjenja i pokazalo dolje prema cesti
u ovom pravcu. Reklo mi je da moram nešto pronaći, nešto važno. Nije mi
objasnilo što. Nije mi odgovorilo ni na jedno moje pitanje. Samo mije reklo: idi do
kraja, a zatim uzbrdo.
Je li vam što pokazalo?
Nije. Otišlo je i više ga nikad nisam vidio.
Kako ste znali gdje ćete naći špilju?
Nisam znao. Kao da su mi noge znale kuda se treba uspinjati, a oči kamo treba
gledati. Kamen koji je ležao na ulazu u špilju bio je i sam pokriven rasutim i oštrim
kamenjem. Kad bi čovjek tisuću godina tražio među ovim brežuljcima, ne bi
pronašao ključ koji bi mu pomogao da razlikuje ovu od one gomile kamenja. Ne
znam kako, no znao sam da moram maknuti upravo ovo rasuto kamenje. Na moje
iznenađenje, ispod njega sam pronašao okrugli kamen kojim se zatvaraju grobovi.
Bilo je očito da je ručno isklesan. Otkotrljao sam ga.
Ovdje ima alata. Kopali ste?
Da, kad god mogu, dođem ovamo. Može li se i po čemu zaključiti iz kojeg je
vremena?
Vjerujem da je iz prvog stoljeća.
Jeste li pronašli ikakve upotrebne predmete?
Rimske novčiće iz vremena vladavine Nerona i Vespazi-jana. Pronašao sam i
židovske novčiće iz vremena ustanka koji je 70. poslije Krista doveo do uništenja
Jeruzalema. To je pouzdan dokaz da su se ovdje nakon razorenja Hrama skrivali
kršćanski Zidovi. Sačuvane su svjetiljke u kojima je nekoć u Svetoj zemlji gorjelo
maslinovo ulje. Također i zemljano posuđe koje je toliko sitno da je očito više
služilo kao ukras negoli u neku praktičnu svrhu. Moguće je da su u njima držali
cvijeće. Možda su to bili mali vrčevi u kojima je bila čuvana pomast. Najznačajniji
predmet koji sam pronašao jest jedna srebrna riba na kojoj je grčkim slovima
upisano Xpicrco s -Christos. Na klupi ima i drugih natpisa.
Pokažite mi.
Na vrhu i na dnu kamena bile su grubim slovima urezane židovske riječi kći Siona,
Prvorođena od Žene.
Natpis je bio ponovljen na grčkom i aramejskom.
Aramejskom? reče prior. To je vrlo čudnovato. Tko god da je ovo napisao, bio je
vrlo daleko od Galileje.
On ponovno sjede razmišljajući o tome. Čelo mu se izbrazda i bilo je očito da mu
konfliktne misli prolaze kroz glavu.
Ne mislite valjda...?
Ilija kimnu glavom.
U taj čas brat Magarac viknu u snu i uzdignu se na lak-tovima.
Toma nije ovdje! vikao je, je li tko poslao po njega? Predaleko je, predaleko! Pssst,
anđeli će mu kazati. Uskoro će biti ovdje. Ali, on je s one strane Perzije. Ne
možemo čekati. Moramo poći naprijed, iako su nam srca potištena. Sto ćemo bez
Majke? Ona je s nama, baš kao što je i Jaganjac s nama do kraja vremena. Zar se
ne sjećate Njegovih riječi što nam ih je rekao kad se podigao u oblake. Kad će se
On vratiti, kad će se On vratiti? Luka, umiri ga. Sto će žene misliti? Je li tijelo
spremno? Lidija je otišla u grad kupiti još trava. Cvijeće u vrtu je u cvatu. Ima ga
tako mnogo, čak i izvansezonskog. Donesite ga. Donesite sve cvijeće. Je li pećina
pripremljena? Andrija! Mateju! Sve je spremno. Jesu li stigla braća iz Damaska?
Hoće li doći? Doći će Makedonci i Galaćani. Oni već tjednima znaju da ona umire.
Molite, braćo, molite da svi uzmognu doći.
Ilija i prior su buljili u brata Magarca ne shvaćajući ništa. Maleni brat sjede i
nasloni se na zid. Iz njegova zdravog oka tekle su suze.
Brate, probudi se.
Budan sam, oče Ilija. Ali, ona je otišla, naša sestrica, naša majčica. Kako možemo
živjeti kad ona više nije među nama? Zar svjetlo nestaje iz svijeta? Ne govorite jer
nemate vjere. Svjetlo se ne gubi. Ono se mijenja. Sad će nam moći učiniti još više
dobra. Da. Vjerujem. Vjerujem. Žene će uskoro završiti s pripremanjem tijela.
Moramo moliti. Srca su nam slomljena! Kako možemo moliti! Zar se ne sjećate
kako smo bili tužni kad je On razapet. Sigurno se sjećate kako smo pobjegli. A
onda, tri dana kasnije, kakva radost! Oh, braćo moja, nikad ne smijemo izgubiti
srce. Ivane, reci nam, reci nam. Čak i naša slomljena srca pokoravaju se tvom
glasu. Umirite se, braćo, umirite se i otpočinite na Njegovu srcu. Umirite se i
upoznajte kucanje Božjeg srca.
Brat Magarac postupno prestade plakati. Dvojica svećenika gledali su ga bez riječi
osjećajući jedino kako im srce snažno lupa u grudima.
Ruke su joj bile prekrižene na grudima. Žene su odreza-le malene uvojke njezine
kose za uspomenu. Položile su svežnjeve mirisne trave oko njezina vrata. Petar i
Ivan približili su se tijelu noseći na sebi ogrtače. Ivan je donio posudicu s uljem s
kojim je Petar pomazao njezino čelo, ruke i stopala, napravivši znak križa. Zatim su
je žene zamotale u mrtvački pokrov, ostavivši joj nepokriveno samo lice koje je
ponovno bilo lijepo i svježe kao nekad kad je bila mlada. Više nije stara, rekli su.
Stavili su joj vijenac s cvijećem na glavu i prekrili joj lice velom.
Brate, reče prior nagnuvši se naprijed i drmajući ruku brata Magarca, probudi se.
Budan sam.
Ilija nježno makne priorovu ruku i prošapta mu: Pustite ga. Gospodin nam nešto
poručuje.
Tijelo je bilo tako lagano. Kao da smo nosili dijete. Čuli smo njezin glas u našem
duhu: spavam, ali moje srce je budno. Spavam, ali moje srce je budno. Tada smo
shvatili da je njezina duša, iako joj se tijelo odmaralo u snu smrti, čekajući Sudnji
Dan, u Raju. Tijelo je bilo položeno u sanduk od bijelog drve-ta, a pokrov je bio
vezan kožnim remenjem. Muškarci su ga podigli i stavili u dugačku slamnatu
košaru u obliku korita. Nosili su je na toj nosiljci, šestorica Nosača Evanđelja, oni
koji su hodali s Gospodinom. Nosili su je u procesiji od kuće, praćeni ženama. Svi
smo plakali, ali, pjevali smo kroz suze. Nismo jadikovali kao što to čine pogani. Dok
smo se uspinjali grubim putom iznad kuće, veličali smo Oca svih ljudi. Duž puta,
hodajući, obavili smo pobožnost križnog puta što ga je majka napravila u znak
sjećanja na Jeruzalem. Zaustavili smo se na svakoj postaji i ljubili križeve što ih je
Ivan urezao u kamenje. Na postaji gdje je pao pod križem, na postaji gdje se
susreo s pobožnim ženama, na postaji gdje mu je Simun Cirenac pomogao nositi
križ, na postaji gdje mu je Veronika dala veo te na postaji poniženja na kojemu su
razderali Isusovu haljinu tako da to vidi čitav svijet; zatim na postaji na kojoj je
pribijen na križ. Napokon, na mjestu Gospodinove smrti, klekli smo. Dok smo mi
čekali, tijelo Majke počivalo je na kamenu. Prvi je ustao Petar koji je predvodio
ostatak puta.
Brat Magarac zamukne, zanesen vizijom. Dvojica drugih muškaraca nisu ga
poticali da nastavi.
Stigavši u pećinu u brdima, četvorica apostola unesoše lijes u grob i položiše je na
kamenu ploču. Svi uđosmo unutra, jedan po jedan, i kleknusmo u molitvi pred
svetim tijelom, časteći ga, opraštajući se od njega posljednji put. Zatim je na ulaz
navaljen kamen i mi smo otišli.
Sljedećeg dana dođe među nas Toma praćen Jonatan-om Eleazarom i nekim
čovjekom smeđe puti iz neke zemlje s one strane Perzije. Okupismo se oko njih i
sve im ispričasmo. Kad je Toma čuo da je Djevica već pokopana, zaplače i suze mu
obilno potekoše niz lice. Glasno je plakao. Bacio se na pod pokraj kreveta na
kojemu je umrla i činilo se da ne može sebi oprostiti što je stigao tako kasno. Ivan
ga je tješio. To je u Gospodinovu planu, reče, ništa od svega ovoga nije izvan
Očeve volje. Zatim Toma usta i kleknu pred oltarom u Marijinoj spavaćoj sobi.
Nakon toga, starješine ga odvedoše u mraku na brdo jer ih je molio da mu
dopuste da posljednji put vidi njezino lice. Oni razmakoše grmlje i otkotrljaše
kamen. Toma, Ivan, Eleazar i onaj čovjek smeđe puti uđoše unutra. Otvoriše
pokrov sanduka i vidješe da je prazan.
Ivan uskliknu: nije više ovdje! Mi ostali utrčasmo unutra i vidjevši to, plakasmo,
moljasmo i podigosmo ruke prema nebu. Gospodin ju je podigao na nebo, tijelom
i dušom! poviče Luka. Pokupismo platno i sanduk koje smo htjeli sačuvati kao
relikvije i vratismo se Svetim Putem kući, moleći i pjevajući psalme.
Brat Magarac otvori oko. Osmijeh prepun blaženstva raširi mu se na licu. Smiješio
se od zadovoljstva gledajući dvojicu svećenika.
Vrlo je lijepa, reče.
Ilija, prošapta prior, nalazimo se u Djevičinu grobu.
Tako je dobra, reče brat Magarac i ponovno leže. Zatvori oko i zapade u san.
Prior pogleda Iliju i duboko odahne. Zatim i on u duhu sabranosti zatvori oči. Dugo
su tako ostali nepokretni, odmarajući se u miru koji ništa nije narušavalo. Nešto
kasnije, kroz ulaz sklizne zraka zlatnog svjetla koja se pomicala po podu.
Ilija probudi ostale.
Sunce zapada. Moramo se vratiti kući.
Oni iziđoše i vratiše se u kolibu u klancu istim putem kojim su i došli. Hodali su bez
riječi i svi su bili prepuni radosti prožete strahopoštovanjem.
Usred noći Iliju probudi šum vjetra u granama bademova i terpentinova stabla. On
ustade i iziđe van gledati zvijezde. Velika narančasta zvijezda pođe prema istoku,
padajući polagano i gaseći se blizu nebosklona, a zatim, nekoliko trenutaka
kasnije, vidje svijetloplavu zvijezdu koja je bila nešto manja i koja je brže padala.
On se vrati u kolibu i kleknu pred svetohraništem. Ostao je tako nepokretan i sate
i sate molio. Pokušao se sabrati, no nije se mogao lako usredotočiti ni na što. Bio
je iscrpljen, naravno, i to je povećavalo njegovu nesabranost i slabilo njegovu
volju. Jasnoća vizije u pećini je ostala, no, kako je vrijeme prolazilo, bivala je sve
slabija. Zašto mu ona više nije bila dovoljna kad se tek nekoliko sati prije činilo da
ga ništa na ovome svijetu, ni u duhovnom kraljevstvu, ne može odijeliti od nje.
Činilo se kao da se radost polagano cijedi kroz neku nepoznatu pukotinu. Kroz
glavu su mu jurile različite misli. On se podsjeti na okrepljujuću vatru koja se
spuštala u srca onih koji su je htjeli primiti. Nekoć davno, prije devetnaest stotina
godina, skupina muškaraca i žena vjerovala je u nju. Oni su je okusili i svijet se
nakon toga zauvijek promijenio.
Može li se to ponovno dogoditi? Da. Rodit će se novi život i nastat će nova
civilizacija. Ali, zar oni neće propasti, kao što su propale i sve druge? I kakva je
cijena s obzirom na ljudsku bijedu i izgubljene duše? Zašto Bog to dopušta? Je li
On bespomoćan? Ilija ustukne pred tom mišlju kao pred vatrom koja proždire sve
što joj se nađe na putu, kao pred vatrom koja ga je nekad davno oprljila, doduše
ne smrtonosno, ali je na njemu ostavila ožiljak koji tek što je zacijelio. Pred očima
mu u svoj svojoj golotinji iskrsnu temeljni problem: sve mu je bilo dano, a opet, to
nije bilo dovoljno. Bila mu je darovana milost da vidi Božje djelovanje kao što je
malo kome bila dana. Na njega je bila izlivena utjeha i ona je bila neobično velika
u njegovoj duši, a ni ovo današnje čudo nije bilo najmanje od svih. Pa ipak... ipak,
prastari Adamov ožiljak u njegovoj naravi vukao ga je neumoljivo natrag, uvijek
iznova, prema toj čežnji za sigurnošću. To ne znači daje želio prisiliti Stvoritelja
svemira da opravda Svoju volju, no čeznuo je za makar nekim tragom objašnjenja.
Vrlo dobro je znao da bi mu, kad bi mu bilo dano objašnjenje, bilo potrebno još
jedno, šire objašnjenje, a nakon toga još šire, dok na kraju više nikakvo
objašnjenje ne bi moglo ispuniti provaliju njegove sumnje. Tlapnja da razumije
samo bi pothranjivala još dublju zbrku, još gore oblike unutarnjeg protesta protiv
kršenja svega što je lijepo. Ne-znati bio je put prema konačnom sjedinjenju s
Ljubavlju čiji zagrljaj je značio uklanjanje svake sumnje, povijanje svih rana. Kao
karmelićanin, poznavao je teologiju i duhovnost uspona na brdo vjere, puta
poništenja, puta koji vodi ravno na vrh Božje gore. Čemu to neprekidno vrludanje
lijevo i desno, kao da je put koji krivuda kroz pogibeljne tjesnace i gudure i kroz
vrletne visine bolji put. To nije bio bolji put. On je to znao, pa ipak, ogorčena
borba u njemu nije prestajala.
To mu se pitanje neprekidno vraćalo i ujedalo ga, pilo mu krv i plijenilo mu pažnju
kad god se nastojao usredotočiti na Presveti Sakrament. Zašto Bog to dopušta?
Zašto? Jesu li čovjekova pregnuća unaprijed osuđena da on nikad ne stigne u
nebeski Jeruzalem, da se beskonačno ponavljaju dok ne dođe do nekoga
radikalnog i obuhvatnog pada, do nekoga užasnog i veličanstvenog propadanja u
konačno zlo koje briše sve tlapnje o čovjekovoj usavršivosti?
Nije li ta dugačka lekcija koja se proteže kroz povijest neka vrsta okrutnosti? Oh,
da, znao je on sve odgovore, amo-tamo, gore-dolje, s unutarnjom stranom prema
van. Sloboda. Ljudska volja. Čovjek ne bi mogao ljubiti kad ne bi bio sposoban
izabrati ljubav, a to je podrazumijevalo i sposobnost izabiranja nečega što je
potpuno suprotno ljubavi. Ilija je mogao začepiti usta bezbožniku, kad bi ovaj želio
slušati, i mogao bi poći i dalje od toga, ucijepiti pitanja koja bi dušu što živi u
mraku mogla dovesti do najuzvišenije nade. Međutim, nakon toga, i dalje bi
izranjala šira i pogibeljnija pitanja. Njegov obraćenik morao bi se napokon suočiti s
time jer se s time, nakon svih tih godina, suočavao i on, Ilija.
Zašto dopuštaš zlu da ide tako daleko? Zar ćeš dopustiti da sve proždre?
Ne sve, odgovori mu tiho glas. Ne sve. Od jedne jedine sjemenke nastaju čitave
šume koje čekaju da narastu, da pokriju zemlju životom.
Vidio je mnoga lica koja su, poput sjemenki, potonula u mračno tlo njegova
sjećanja. Vidio je Rutu, dijete u njezinoj maternici, Annu, Pawela, majku, oca.
Toliki su nestali, tolike su proždrli Božji neprijatelji. Bilo je nemoguće shvatiti zašto
je Bog to dopustio. To pitanje, koje ga je salijetalo od trenutka kad su mu roditelji
bili uhićeni, kad je njemu bilo sedamnaest godina, neprekidno mu se javljalo
poput oštrog kolca koji prodire u neizlječivu ranu. Da, utjeha koju je doživio u
pećini okrijepila ga je. Da, znao je da Bog postoji. Bez te vjere on bi se već odavno
bio umorio i počeo bi posrtati i moliti Boga da ga uzme i da sa Sobom odnese bol
koja je bila posljedica shvaćanja. Ta kriza je prošla, znao je to. Očajanje koje je
osjećao u svojoj mladosti bilo je prošlost i strpljivo je podnosio gubitke koji su
uslijedili nakon toga, ali, ispod ožiljka u tkivu je ostao čir - pitanje i sumnja.
Ponovno je izišao van, preskačući svoje zaspale prijatelje u mraku. Sjeo je na rub
izvora, promatrajući zvijezde, moleći za prosvjetljenje.
Lica ljudi koje je nekoć ljubio pojavljivala su se u njegovu duhu sa sve većom
oštrinom i u sebi je osjećao jecaj koji nije mogao uzeti nikakav vanjski oblik. Ona
su nestala.
Nepomičan krajolik odsutnosti. Pa ipak, shvatio je poruku pećine - shvatio je da je
beznačajna žena, prvorođena kći Siona, znak uskrsnuća tijela na Sudnji Dan.
Međutim, ona je sada nestajala i pretvarala se u obećanje, u riječ koju je nekada
davno čuo, u događaj koji će se zbiti u nekoj dalekoj i po svoj prilici apstraktnoj
budućnosti. Vjerovao je da će Bog privući ljubljena lica za njom na nebo, da će ona
biti nošena poput vira, poput plamenih ptica, gore i sve više gore u obilno svjetlo
koje se izlijeva dolje da bi ih pozdravilo. Golema panorama čovjekove povijesti
postat će sjećanje, jednostavna priča na brzinu ispričana, i gotovo. Sav jad će
iščeznuti i sva pitanja bit će zapamćena kao nerazumljiv krik tek rođena djeteta
koje ne razumije značenje svoga postojanja i koje čezne jedino za mlijekom.
U kutiji vremena igrala se jedna drama. Približavali su se posljednji prizori, ali,
može biti da su ovaj ostarjeli planet čekala nova rođenja i smrti. Danonoćno.
Vrijeme sadnje i vrijeme žetve. Prijestolja koja se uzdižu i padaju. Riječ i Antiri-ječ
koje neprekidno opkoljavaju jedna drugu u borbi iz koje nema ni bijega, ni
izbavljenja, ni odmora. Sve dok čovjek bude čovjek, uvijek iznova će protiv njega
kovati spletke oni koji nemaju nade i koje zanima samo taktika koja im može
pomoći da osvoje svjetovnu moć; oni će uvijek ubijati velikodušne, očajnički
nastojeći napraviti novi raspored na pozornici. Metafore su se sudarale u Ilijinu
duhu, rojile su se, sukobljavale i lomile se u zbrkane oblike poput razbijenog stakla
slike što je nekoć odražavala skriveno Božje lice i na kojoj se sada mogao vidjeti
samo otisak čizme.
Vidio je mnogo scenarija i mnogo auditorija. Palače su se rušile, a nastambe
skromnih su se ponovno dizale iz ruševina. Vidio je svijet pokriven djelima svetih
anđela, i čuo je pjesme čovjeka koji ih slabašno pozdravlja kao što jutarnja
zvijezda pozdravlja zoru. Ali, vidio je i zmajeve koji se ovijaju oko gradova i
proždiru val za valom ljudske duše koje stanuju u njima, kao da je čovjekov grad
grad vječne snage. Gradove koje su izgradili ljudi koji se neće roditi ni kroz deset
tisuća sljedećih godina.
Teško mu je padala bol i jalovost svega toga.
Shvaćaš li da vrijeme jednom mora stati, reče glas.
Možeš li nam dati još malo vremena? molio je. Još samo malo vremena kako
bismo napravili mjesto za ljubav na ovoj zemlji.
Ne mogu dopustiti da zlo beskonačno proždire dobro.
Razumijem, Gospodine, ali, zar ne možemo dobiti još samo jednu priliku?
Možeš li, sine Moj, izmjeriti svu težinu vremena ili ići tragom za sjemenom
čovjekovim kroz red stvaranja? Znaš li broj zvijezda i broj potomaka tijela koji će
nastati zbog tvoje molbe? Kad bih ti dao još tisuću godina, mnoge duše koje
možda ne bi bile ni postojale ušle bi u Raj, a mnoge druge bacile bi se svojevoljno
u paklenu jamu.
On ustuknu pred ovim saznanjem.
To je objašnjenje?
Glas nije odgovorio na ovo pitanje. U hipu Ilija osjeti da se njegov Stvoritelj
smiješi, no to je bio prolazan osjećaj i on se pitao nije li to samo odraz njegova
raspoloženja. Obratio se za pomoć svom razumu. Zbrojio je sve i podvukao crtu.
Ti si plodan Bog. U tlo su zasađene mnoge sjemenke. Mnoge od njih ne klijaju. Pa
ipak, ispod privida pustoši ništa nije nestalo, ništa nije izgubljeno. Golema stabla
ruše se na tlo šume, trunu i pretvaraju se u tlo iz kojega niču mlada stabla. Slično
tome, u ljudskim stvarima, stvaraju se pokreti, oni rastu, obavljaju Tvoj posao u
ovome svijetu, propadaju, vraćaju se u tlo i pretvaraju se u bogat humus iz kojega
nastaje novi život. Naraštaji dolaze i odlaze. Sunce i kiša, zima i ljeto, vrijeme
sadnje i vrijeme žetve. Tvoja Riječ uvijek je ista. Tvoj narod se neprekidno poziva,
naraštaj za naraštajem, da se vrati toj stalnosti, da se vrati toj tajnovitoj fluidnoj
stabilnosti - jedinoj sigurnosti koju je vrijedno imati. Zar ne možeš utrošiti još
samo malo vremena na nas?
Možeš li podnijeti teret duša koje bi zbog toga prezirale ovo vrijeme milosti?
Mogao bih kad bi nam Ti dao vremena da ih upozorimo i zaštitimo!
Koliko sam ti već vremena dao?! Dvije tisuće godina, a one su ipak pale u zaborav.
Daj nam snagu da propovijedamo s autoritetom.
Kad bih ti dao glas moćan poput groma kojim bi mogao potresti temelje zemlje,
zar se oni ne bi namjerno oglušili kako bi sebi onemogućili da čuju ?
Oh, Spasitelju moj, Ti znaš u kakvu se stanju nalazimo, ti znaš koliko smo slabi.
Kako je krhak čovjek! Moćni ovoga svijeta zadobit će apsolutnu moć i uspostaviti
nadzor nad kaosom ljudske naravi.
Načinili bi od sebe božanstvo samo zato da mogu pobjeći od Boga.
Iliji se učini da raspravlja sa Sucem koji nije bio samo Milost, već Pravda,
Pantocrator, Gospodar svega stvorenja koji predsjedava procesu u kojemu
optuženi ne shvaćaju u potpunosti domašaj svoje krivnje. Proces je pratilo čitavo
nebo i čitav pakao. Neviđene vojske slušale su ovu raspravu. Nekoć, davno, u
hladnom stanu Pawela Tarnovskog, za vrijeme najgorih dana, zimi 1943.,
pronašao je knjigu u kojoj je bila Pjesma o Raju i Paklu. Pročitao ju je Pawelu dok
su posvuda oko njih zli ljudi pucali u nedužne.
Ono što je u meni mračno prosvijetli,
ono što je nisko podigni i podupri;
tako da na vrhuncu ovog velikog Sukoba
mogu potvrditi vječnu providnost
i opravdati putove Božje prema ljudima.
S kakvom je samo naivnom radošću naglas čitao ove riječi! S kakvim
oduševljenjem! Sjećao se zvuka svoga djetinjeg glasa i pogleda u Pawelovim očima
- njegova šutnja bila je jedini odgovor.
A sada je tu gdje jest, više od pedeset godina kasnije, i sam čovjek, štoviše, čovjek
koji je poprimio oblik kakav, dok je bio dječak nije mogao predvidjeti. Čovjek u
pustinji, na * kraju jednog vremena, koji nastoji opravdati putove čovjeka prema
Bogu.
Oh, Oče, smijem li Ti kazati kako ja vidim stvar?
Smiješ, odvjetnice Ilija.
Tako ga je nazivala Anna. Anna koju su ubili zli ljudi, baš kao što su ubili i Rutu i
dijete u njoj, baš kao što su ubili Pavvela.
Ja sam siromašni odvjetnik na Božjem sudu. Ali, Gospodine, zar je tako nemoguće
obnoviti čovječanstvo? Tebi ništa nije nemoguće. Zar to nemoguće, nezamislivo,
nije bilo u Marijinoj utrobi? U tom njezinu malenom posvećenom prostoru
uzgojeno je sjeme koje će svijet izbaviti od tame. U njemu su, kao na dvostrukoj
uvojnici, bili ukodirani mučenici i mistici, katedrale i kipovi, kršćanski Istok i Zapad,
pjevanje monaha, enciklike, pjesme, milijuni djece koja inače ne bi bila rođena.
I Josip - maleni skromni čovjek iz najmanjeg sela - imao je srce istinskoga oca i
omogućio je stvaranje novoga svijeta. Josip - poočim svijetu bez oca, živuća ikona
Oca. Otvorio je svoje srce porukama i tako Ti omogućio da dođeš u liku čovjeka.
Njegova poslušnost štitila je samo Tvoje postojanje. Njegova budnost, njegova
pravednost, njegova ljubav, omogućili su Ti da rasteš kao čovjek. Kakvo je to čudo
- i kakva sablazan! Čemu sva ta slabost? Čemu siromaštvo, neznatnost, skrovitost?
To nema smisla: odlučio si se roditi u bešćutnim vremenima. Nebo se spušta na
zemlju u vremenima pogibelji. Spasitelj Izraela otkrio se kao nemoć u vrijeme
konačne propasti naroda - za moj narod, moje starješine, bio je to Kraj. U tome je
zagonetka, paradoks i sablazan: došao si u najgorem mogućem trenutku.
Došao sam u nemogućem trenutku i svijet koji je bio moćan i na smrt bolestan,
koji je gorio i umirao u svojim grijesima, ponovno je rođen.
Kamo je nestalo to svjetlo? Kada je nestala nada koja je rođena Tvojim rođenjem?
Toliko je vremena prošlo. Teško je vidjeti u mraku. Moraš nam uvijek iznova
govoriti: vašu snagu morate tražiti u slabosti. Nazaret u Galileji bio je mjesto gdje
je prvi put bila življena ta malena, jasna, neuništiva poruka. Ona nas je tome
poučila, Tvoja Majka. Nju uvijek iznova živi svaki naraštaj, često i unatoč svim
poteškoćama. Civilizacije rastu i propadaju. Sveci i tirani, kraljevi i siromasi, rađaju
se, stare i umiru. Kulture, teorije, mišljenja, mode, teologije, pokreti, sve to raste
da bi ponovno nestalo. Upravo zbog toga naša vjera ne može biti tek sustav
religiozne misli, skup etičkih pravila ili neka prekrasna kultura. Upravo zbog toga
ne mogu nam biti dovoljna čudesa i vizije. Kad se sve ogoli do svoje srži, naša vjera
jest vjerovanje u Onoga koji nas voli, u Isusa, pravoga Boga i pravoga Čovjeka,
jedinoga Krista koji prebiva u srcu Svoje Crkve, u Onoga koji je bio, koji jest i koji
treba doći. Upravo zbog toga je naš dom univerzalna Crkva, prijestolje s kojega Ti
vladaš, Crkva koja je u vremenu, a opet izvan vremena. Upravo zbog toga njezina
su vrata uvijek otvorena Anni, Severi, Smokrevu, Billvju i meni, pa čak i ovom
opsjednutom čovjeku, koji želi vladati svijetom. Zar si nakanio zatvoriti vrata
čovječanstvu?
Govoriš kao da su sve ljudske duše tek jedan čovjek. Čovječanstvo nije organizam.
Svaki se čovjek važe kao da je on jedini.
Zar želiš sve to okončati? Ako želiš, prihvatit ću. Čak bih mogao to i razumjeti. Ali,
ja vidim nešto zbog čega bih se htio parničiti s tobom: Crkva prolazi kroz vremena
u kojima likuje trijumfu ljeta, kao i kroz druga razdoblja kada se srozava na hladnu
zemlju, očigledno pokorena. Možda njenu najveću slavu treba tražiti skrivenu pod
kamenom koji je naizgled mrtav, ali je uistinu živ i koji čeka proljeće. Često
pomislim na našu Severu koja je umrla mučeničkom smrću i koja leži u
katakombama sv. Kalista: Spavaj, malena golubice, bez gorčine i počivaj u Duhu
Svetomu. Malena djevojčica, pobjednica nad lavovims. Ona će ustati na Sudnji
Dan. Vidjet ćemo je licem u lice. Čavrljat ćemo s njom, s našom sestricom, s
našom majkom u duhu. I s mojom kćerkom, koja se nikada nije rodila, koja se
nikada nije popela na planinu niti se igrala na vjetru. Vidim njezine djetinje crteže,
njezine pjesme, čujem njezino pjevanje, koji ni-, kad nisu postojali. Vidim kako se
smiješi. Vidim vrijeme sijanja Ramat Gana i vrijeme žetve koje nikad nije došlo.
Vidim sve što je moglo postojati. Ova krhka i prolazna slova ispisana na površini
stvorenja mogla bi ispričati priču koja bi bila veća od zbroja njezinih dijelova. Ja
jesam, obznanjuju ona. Bila sam ovdje, kažu nam. Svijet je prekrasan. To me čini
sretnim i ja ga volim!
A na jednoj drugoj razini ona izražavaju svijest duše da je Onaj koji je učinio da
bademovo drvo cvjeta stvorio i mene. Ona nije poživjela dovoljno dugo da bi Ti
mogla to reći.
Stvorio sam je i ona pripada Meni. Ona je sretna. Rekla Mi je
to.
Tvoje riječi su utjeha, ali, oprosti na mojoj drskosti, molim Te da budeš strpljiv jer
moram biti još hrabriji. Daj nam kćeri i sinove, daj nam vremena kako bi Ti mogao
imati mnogo djece svjetla. Ne znam kakva će biti budućnost, jer sam malen
čovjek, i slijep. Pomazao si mi ruke snagom kojom Te dovodimo na ovu zemlju
kako bismo se mogli hraniti Tobom. Pa ipak, hoće li uopće biti stada koje bismo
trebali pasti? Crkva može nastaviti hodati prema budućnosti i obratiti svijet, a
može isto tako propadati i nastaviti se smanjivati dok od nje ne ostane gotovo
ništa. Hoće li uopće biti vjere na zemlji kad se Sin Čovječji vrati? Ne znamo. Samo
Ti znaš. Ali, u ovo smo sigurni: oni koje dodirneš Svojom vatrom postat će ono što
Ti želiš da postanemo. Ogrij nas tom vatrom, jer umiremo od hladnoće.
Koliko u ovom mračnom vremenu ima ljudi kao što si ti? Svega nekoliko. Ilija,
Moje dobro i slijepo dijete, ti si bademovo drvo što cvjeta na suhoj zemlji.
Dopusti mi, onda, da načinim sjeme drugoga proljeća, ne sjeme tijela nego duha
koje će mrtve ponovno dovesti u život. Jer, Ti si nas ovakvima stvorio i Ti si nam
rekao da smo sjajno stvoreni. Ti si u meni zasadio tu čežnju. Ti si stvorio ovu dušu
koja se kod Tebe zauzima za druge. Daj nam još malo vremena kako bismo mogli
izgovoriti riječ koja će uzdrmati laž. Kad svi tirani, propagandisti i ekspe-
rimentatori odu, kad se mržnja i beznađe iscrpe, zemlja će se žalostiti i ponovno
će se roditi. Neka bude tako, Oče, neka Tvoja Nevjesta Crkva ostane. Neka oni koji
su sijali u žalosti žanju u radosti.
Ali, od Glasa nije bilo odgovora i on bje ostavljen sam sa zvijezdama. Vratio se u
kolibu, legao na svoju prostirku i zaspao.
* * *
U nedjeljno jutro Ilija se s bratom Magarcem pješice zaputi u brdo. Uspeli su se na
najviše vrhove i stigli na jalovu i beživotnu zemlju na kojoj je raslo samo šipražje i
koja je bila prekrivena neobrađenim poljima. Prešli su preko nje i našli se na
blatnjavoj cesti što je vijugala prema istoku, gdje se nalazilo kršćansko selo.
Hodanje je potrajalo dva sata i on iskoristi priliku da upita malenoga brata o
onome što je doživio u pećini.
Bio sam budan, oče. Čitavo vrijeme sam znao gdje se nalazim, u pećini s vama i s
ocem priorom. U isto vrijeme, to je bilo kao da gledam neki film, ali, bio sam
također i u filmu.
Govorio si kao da si jedan od apostola.
Bio sam tik do njih. Rekao sam vama dvojici samo ono što sam čuo da oni govore.
Nisam baš mnogo razumio. Nisu bili nimalo nalik onim apostolima na svetim
sličicama. Bili su posve različiti kršćani u odnosu na nas. Ali, opet, bili su isti kao i
mi. Duh Sveti odveo je moju dušu (amo i ja sam to vidio upravo onako kao što se
događalo. Čuo sam to ušima moga srca. Vidio sam sve. Plakao sam kad su oni
plakali. Bio sam sretan kad su oni bili sretni. Bila je tako lijepa. Njezino lice...
Brat poče zamuckivati i nikakvo ohrabrivanje nije ga moglo potaknuti da nastavi s
opisima. Samo bi rekao: Ne znam kako bih vam to opisao. Trebali biste sami to
vidjeti.
Maleni je zviždukao i skakutao na jednoj nozi kao dijete, zapadajući povremeno u
sanjarenje koje je nesumnjivo uključivalo viziju koju je doživio. Kad god su se
mladićeve misli vratile toj viziji, lice mu je sjalo svjetlom koje se činilo
nadprirodnim.
Jedna jedina telefonska žica išla je iz brda prema prašnjavoj hrpi od približno
dvadeset kućica i nekoliko dućana. Među njima su bili i oronula benzinska crpka i
poštanski ured, dućan s prehrambenim proizvodima i crkva u bizantskom stilu
prevučena sadrom. Prozori na njoj bili su razbijeni, a ulazna vrata prekrivena
daskama.
Ilija uđe u dućan. Ondje ga pozdravi uzvik oduševljenja koji je dolazio od krupne
sijede žene u zaprljanoj odjeći ružičaste boje. Bila je to gospođa Cohen, Židovka
koja se obratila na kršćansku vjeru. Snažno ga je zagrlila i povela u prostoriju iza
dućana. Ispovijed je trajala četrdeset i pet minuta, a zatim on odjenu crkvenu
odjeću istočnog obreda što ju je netko spasio kad je crkva bila poharana. Služio je
liturgiju sv. Ivana Zlatoustog zajedno sa skupinom u kojoj je bilo nekoliko desetaka
duša - zemljoradnika, vlasnika dućana, kućanica i djece.
Nakon mise gospođa Cohen napuni im ruksake hranom.
Imate posjetitelja, ha? Izvolite, trebat će vam nešto više hrane nego inače. Bez
rasprave! Vratite taj novac u džep. Zar želite da postanem hirovita? Onda ću vam
morati doći na ispovijed zato što ste me naljutili. Baš biste me stavili u nepriliku,
ha! Izvolite, uzmite ovaj marcipan. Danas je nedjelja. Bilo vam u slast. Sto ćemo sa
sušenim graškom?
I tako dalje, i tako redom.
Završivši predavanje, ona iz njedara izvuče dva pisma i utisne ih u njegovu
naprtnjaču.
Jučer me je posjetio moj djever koji živi u Smirni. Dva pisma za vas.
Ilija je otvorio pisma tek kad su se on i brat Magarac zaustavili da se odmore na
pola puta prema kući. Sjeo je u sjenu jedne stijene i pročitao adresu na omotnici.
Na stražnjoj strani omotnice bila je ispisana adresa zatvora u državi Illinois. Na
omotnici je bio poštanski žig Chicaga.
Dragi Buddy,
ne brinite, oni Vam preko ovog pisma ne mogu ući u trag gdje god se nalazili. Još
uvijek imam nekoliko prijatelja. Turistički par koji su moji kuriri voli odlaziti na
hodočašća u tajanstvene zemlje Istoka i obećali su mi da će moje besmrtne riječi
ubaciti u poštanski sandučić u Istanbulu. Adresirane su na stanovitog gospodina
Cohena u Smirni. Hej! Vi zaista mnogo putujete.
Prepoznao sam rukopis, ali sumnjam da ga je mogao prepoznati bilo tko drugi s
ove strane Atlantika. Nadimak me je nasmijao. Kad ste se počeli zvati Davy? Ah, u
redu, odmah sam prozreo vašu krinku. Pročitao sam o vašim zločinima u
novinama i prepoznao scenarij. Isti je kao moj, jesam li u pravu? Naravno da
jesam! Baš su krasna čeljad ti novosvjetski demokrati. Domovina hrabrih i zemlja
slobodnih. Po svemu sudeći, mogao bih izići negdje oko 2020., možda i prije
budem li se dobro ponašao.
Ne mogu Vam reći koliko su mi značile Vaše riječi. Pomirio sam se s nepravednom
presudom. To zaista čovjeka oslobađa napetosti. Nema više traženja novca, nema
više mučnih kartaških noći, nema više cjenjkanja s piscima i povjerenstvima -
nikada nisam mogao to podnositi. Nema više oholosti, nema više srdžbe. Radim u
strojarnici. Čitam Sveto pismo. Mnogo vremena posvećujem posljednjoj biblijskoj
knjizi i moram reći da mi sve više i više sliči na leću koja dolazi u fokus. Možda me
je spljoštio golemi hladni valjak iz Apokalipse. Pa što! Napokon imam svoju vlastiti
ćeliju i mnogo vremena za molitvu. Zaprepastili biste se koliko ovdje ima poštenih
zločinaca. Ne mogu biti krivlji nego što jesu, ali oni to priznaju. Bolje je tako živjeti
nego kao ona čeljad izvan zatvora koji su krivi, a misle da su nedužni. Svi smo mi u
svome srcu zločinci, čak i oni među nama koji su, tehnički govoreći, nedužni. Kain i
Abel - znate već tu priču.
Neki od ovdašnjih ljudi žele sakramente. Baš volim to staromodno svećeništvo. To
je teško, ali je barem pošteno. Mnogo brinem. To je još uvijek moj najveći grijeh.
Brinem za Crkvu, brinem za Vas i brinem za klince moje braće koji su odbacili
Vjeru. Gertie je umrla od srčanog udara. Zah-valjujemBogu što su moji roditelji
umrli prije nego što se sve ovo skupa dogodilo.
Kažu da je Sveti Otac vrlo bolestan. Pretpostavljam da je mnogima drago zbog
toga. Sto će se dogoditi s Crkvom
kad po njoj šetkaju toliki zombiji i rigaju po njoj? Sto je sljedeće na redu, Davy?
Ima li za nas ikakve nade? Papa je uvijek govorio o nadi i možda je upravo to bila
njegova najveća milost. Poučavao nas je da se nadamo kad se sve čini izgubljeno.
Mnogo sam razmišljao o onom posljednjem p*«sincu dok je trajao moj proces.
Oduvijek sam potajno mrzio Došašće zato što smo mi svećenici tako luđački
zaposleni. Međutim, ove godine sam mu se zaista veselio, ako možete uopće
zamisliti da se netko koga šalju u zatvor zbog nečega što nije učinio uopće može
veseliti nekom liturgijskom vremenu. Došašće, koje je strateški smješteno na kraj
godine na izdisaju, jest dobar, zaista dobar trening. Ne bismo trebali biti poput
starih pogana koji su dolazak zime iščekivali u nekoj vrsti užasne opsjednutosti,
hipnotizirani prikazom smrti, koji su bili zarobljeni smrću i koji su žrtvovali svoju
djecu nezasitnom apetitu smrti. Ne bismo trebali biti takvi, no smiješno je kako se
smrtne pare probijaju u ljudsko srce, a da on to i ne zna. Za vrijeme Došašća
izbacio sam to van. Naučio sam gledati u sve veću tamu s proljećem u očima.
Mislite da je to nemoguće? Nema sumnje! Ali, kršćani bi uvijek trebali sačuvati
ikonu nemogućega u svojem srcu. Jesam li u pravu?
Dakle, sada je liturgijsko vrijeme kroz godinu i valja se vratiti uobičajenim
poslovima. Pisanje ovog pisma bila je izvanredna terapija - čak i bolja nego lajati
na mjesec. Hvala Vam što ste me saslušali. Nemam baš često priliku ushićeno
govoriti. Koliko čujete u pustinji? Vi ste rekli da je to pustinja. Gdje? U Africi? U
Aziji? U nekom europskom gradu? Sad je sve to pustinja, zar ne? Nadam se da
ćete negdje nekada imati vlastitu ćeliju.
S ljubavlju,
Ed Smith
U drugom pismu nije bilo pozdrava i ono nije bilo potpisano. Bilo je napisano
strojopisom i, kao i prvo, bilo je adresirano na D. Pastore, na ruke g. Cohena,
Smirna. Bilo je poslano iz Atene.
Vašu poruku primio sam šest tjedana nakon što je otposlana. Laknulo mi je kad
sam dobio vijesti od Vas, a laknulo je i S. O. koji Vam šalje svoj blagoslov. Molite za
njega, jer ga kleveću gdje god stignu. Ne vjerujte onome što pišu o njemu niti o
bilo čemu što se odnosi na naše poslove. Nadam se da ću Vas moći posjetiti
krajem proljeća ili početkom ljeta ako se politička situacija popravi. Naša osoba za
kontakt u Konstan-tinopolu od velike nam je pomoći. On će me odvesti u Smir-nu,
a odatle do osoba koje će me dovesti do Vašega sadašnjeg prebivališta. Ne znam
gdje se nalazite, ali siguran sam da ste dobro. Pasite stado koje Vam je povjereno.
Povjeravam vas potpunosti skrbi Majke Božje. - Fide, KNV
Ilija je lako dešifrirao pismo. Konstantinopol je bio ured patrijarha Pravoslavne
crkve. Fide je na latinskom značilo Vjera. KNV je označavalo Kongregaciju za nauk
vjere. Pismo je poslao prefekt Dottrina, kako ga je nazvao Billy.
Kad su se vratili u kolibu, prior ih je pozdravio i poslužio ručak od kuhane leće i
luka. Za desert su se sladili kolačićima od zobenog kruha sa sjemenom od sezama i
kriškama slatkog marcipana. Ilija je rekao svojim prijateljima za Dottri-nino pismo i
oni se jako ohrabriše.
Zamislite! Da ovdje dođe jedan kardinal! reče brat Magarac. Nikad u svome život
nisam upoznao ni jednog kardinala.
Ilija i prior su se zadovoljno smijuckali.
Kardinali se ne razlikuju od mene i tebe, reče prior.
Ah, ne vjerujem, reče maleni. On skoči na noge i usho-da se amo-tamo po kolibi
nastojeći sve dovesti u red. Zatim zgrabi metlu i počne mesti prljavi pod.
Sjedni i uživaj u kavi. Možda prođu mjeseci prije nego što stigne Njegova Svetost.
Nadam se da će uskoro doći, oče Ilija, a onda ćemo opet imati pravi samostan.
Četvorica čine zbor.
Tebe ćemo izabrati za priora, brate.
Nikad! reče zaprepašteno maleni. Nikad!
Mislim da ću ja biti glavni teolog, reče prior, i kuhar!
Nećemo mi biti prvi koji su ovdje izgradili samostan, reče Ilija. Nakon Utjelovljenja
ovo kamenje je više puta padalo i ponovno se dizalo. Iza kolibe nalaze se temelji
prastare kapele.
Tko je podigao ovu kolibu?
Ja. Ali, to je samo početak.
Ne mislite valjda rukama rekonstruirati čitav samostan?!
Da. Kamen po kamen.
Nakon večere Ilija iziđe pred kolibu. Stajao je i promatrao kako se zvijezde jedna
za drugom pojavljuju nad sedlom u planini prema istoku. Iznenadi se kad vidje
obrise čovjeka koji su se ocrtavali nasuprot tamnomodroj boji sumraka; gledao je
dolje u duboki klanac.
Ilija mu doviknu pozdrav, no nije mogao biti siguran da će mu glas doprijeti tako
daleko. On mu mahnu rukom, a lik mu odmahne.
On mu dade znak rukom da siđe dolje, ali lik se nije pomaknuo. Onda mu lik dade
znak pozivajući ga da se us-pne k njemu.
Zbunjen, on ustade, otrese prašinu s hlača i započe se uspinjati kozjom stazom.
Kad se približio sedlu, prepoznao je lik. Bio je to dječak koji mu je nekoliko mjeseci
ranije pokazao pećinu. Bilo mu je oko šesnaest godina i bio je visok i krupan;
njegove bose noge bile su čvrsto postavljene i bio je odjeven u bijele hlače i
košulju; lice koje je blistalo na posljednjim zrakama sunca odražavalo je more
prema zapadu. Zatim Ilija vidje da je sunce već potonulo za planinu, a bronca što
je sjala na mladićevu licu bila je osvijetljena nekim nepoznatim izvorom.
A sada ću ti pokazati nešto novo, reče on.
Dječak se okrenu i poče se uspinjati, ne gledajući iza sebe, uvjeren da je Ilija
krenuo za njim. Ilija pođe za njim, više po osjećaju nego što je vidio put ispred
sebe, jer je brzo pao mrak i uskoro više nije mogao vidjeti bijelu prašinu na putu.
Nastavio se polagano uspinjati, čudeći se, prepun strahopoštovanja i vođen jedino
zaštitom mladićevih leđa koja su iščezavala u mraku ispred njega.
XXII.
Apokalipsa
Mrak u planini bivao je sve gušći i Ilija je počeo osjećati sve veću tjeskobu. Lik koji
je pred njim povremeno nestajao u mraku sada je bio jedva vidljiv, a onda je
potpuno nestao. On ga pozva glasom, ali nije čuo nikakav odgovor. Nekoliko
metara je posrtao kao da je slijep dok nije naišao na neki kamen, spotaknuo se o
njega i pao. Sjeo je na pod i čekao. Nadao se da će dječak uskoro primijetiti da ne
ide za njim i da će se vratiti po njega.
Dječak se nije vratio. Ilija ga je više puta dozivao, no odgovarali su mu samo kukci i
noćne ptice. U daljini začu zavijanje lisice. Daleko negdje na pučini Egejskog mora
oglasi se brod sirenom za maglu. Sa zapada se navukoše oblaci i prekriše zvijezde.
On stavi ruku ispred očiju pokušavajući prodrijeti u tamu, ali nije mogao vidjeti
onaj lik.
Napokon se poče pitati nije li dječak samo zavodljiva prikaza. Da je anđeo s
nebesa, dosad bi se već bio vratio po njega. Nije mu preostalo ništa drugo doli
čekati zoru. Kad bi pokušao poći dalje na nepoznatu terenu, mogao bi se
spotaknuti o rub bilo koje od tisuću gudura i nikad ga nitko ne bi pronašao. Ako bi
se pokušao istim putem vratiti natrag, sigurno bi se izgubio. Mnogo je noći u
svojemu životu proveo slušajući u mraku. U takvim prilikama uvijek je molio i
uvijek se sjetio da mora još gorljivije moliti kad su se njegove emocije bunile
poput bučnog zbora, kad je morao slušati njihove zahtjeve i kad su mu stvarali
vrtoglavicu, povlačeći ga dolje u košmar. U životu se skrivao u kanalizaciji i u
potkrovljima, u štagljevima i jamama u zemlji, u koritu broda i, u najdubljoj od
svih, u duhovnoj noći Karme-la. Bio je, prema tome, priviknut na napade kojima su
bila izložena njegova osjetila, na iskušenje da nekamo pobjegne, bilo kamo, kako
bi pobjegao vječnoj i bezdušnoj bijedi i potištenosti; bio je također priviknut na to
da napadne bezlični mrak prijetnjama, ridanjem i kletvama. Svladao je umijeće
utišavanja svoga duha, zatim svojih emocija i, napokon, svoga uma. Sada je molio,
kao što je to u ovakvim situacijama uvijek činio, za snagu volje. Izgovarao je riječi
psalama naglas, polagano, izgovarajući smotreno svaku riječ, gurajući sa sebe
mrtvački pokrov koji ga je pokrivao i koji je svakim trenutkom bivao sve teži.
Nikako nije mogao sabrati misli. Uobičajene molitve padale su s njegova jezika kao
da su mrtve. Napokon, on uzviknu: O, Gospodine, meni je potrebna pomoć. Zašto
si me doveo ovamo? Jesi li me Ti doveo ovamo? Je li to bio neprijatelj?
Ali, od noći nije dobio odgovor; tama je postala još gušća, još neprozirnija i nalegla
mu je na svijest svom svojom težinom. Kamo su se izgubili glasovi? Zašto šute?
Samosvijest koja gaje pohodila prethodnu noć sada mu je ponovno došla: ogoljen
pred njegovim očima stajao je temeljni problem njegove duše - sve mu je bilo
dano, ali to nije bilo dovoljno. Ranije mu je Gospodin govorio kroz snove, vizije,
kroz govor njegove duše. Sad je u sve to počeo sumnjati. Je li sve to bilo proizvod
njegove žarke mitologije koja je bila zasađena u njegovoj podsvijesti? Je li dijalog
bio tek razmjena misli između dviju hemisfera njegova mozga, promet između
dvaju domova njegova uma? Je li to bila intuicija koja obavještava razum ili je bio
obrnut slučaj? Ili je to bila čista mašta opremljena nekom vrstom nepristranog
autoriteta koji je dolazio od njegovih uvjerenja? Je li to bilo išta drugo doli niz
etičkih pravila, sustav religiozne misli, jedna lijepa kultura koju je sada otpuhao
vjetar apsolutne stvarnosti? Je li Smokrev bio u pravu kad je govorio o zamcima i
čarobnicama? Možda je jedino izbavljenje iz svemira kakav je bio
ovaj bilo u izboru između hotimičnog skoka u ponor i poriva za moći nad onim što
on još nije bio usisao, podržavajući neko vrijeme tlapnju o oslobođenju od
neumoljive sile teže.
Više nije znao odgovoriti na ta pitanja. Nemogućnost da odgovori na njih do te je
mjere povećala njegovu tjeskobu da mu je počela parati grudi i neprekidno rasti u
njemu dok se nije počeo pitati hoće li užas koji ga je obuzimao doseći patološke
razmjere. Ako se uskoro ne zaustavi, luđački strah bi ga mogao natjerati da se baci
s ruba klisure, znatno prije nego što bi ga njegovi drugovi mogli potražiti po
danjem svjetlu. Ponadao se da je pretrpio srčani udar i mogućnost da umire na
trenutak ga je obradovala, prije nego što su ga negacije počele pritiskati još većom
žestinom.
Prisilio je sebe da razmišlja o svemu što je znao o duhovnom životu, o svemu što
je postojalo u njegovu pamćenju i što je svjedočilo protiv tame - ali bilo je
beskorisno. Misticizam? Čak i sama težnja da to nazove tamnom noći duše bila je
apsurdna. Identificirati ovo bezdano ništavilo, neublaženo svjetlucanjem utjehe i
sigurnosti, ni najobičnijim daškom duhovne veličine, bilo je tako dvolično da bi
bilo i previše ljubazno nazvati to parodijom istinske duhovnosti. Kako se zove? Tko
je on: Ilija bez gavrana; David bez kraljevstva; profesor pastir koji čeprka po
prljavštini tisuća mrtvih civilizacija; Dovidl koji vrti zvrk na prostiraču sobe za
primanje kao što luđak uz pomoć užasne logike prevrće svoje tlapnje; biskup koji
propovijeda praznoj katedrali - koliba izgrađena od kamenja koje je tko zna koliko
puta padalo i ponovno se dizalo, bilo uništavano i ponovno stvarano uz pomoć
čovjekovih ruku. Čovjek? Sto je čovjek? On je bio čovjek, ali što je zapravo taj
čovjek - stvar za kojega se izdaje? Prosjak, heroj - kralj, Sizif; ptica nabodena na trn
kojoj probodeno srce kuca u kavezu što ga tvore njena rebra; otac pun sjemena
koji je sam sebe osudio na sterilnost; piskaralo koje piše drame koje nemaju ni
početka ni kraja, ni heroja ni nitkova - koje neprekidno piskara dok ga vlak vuče
prema peći; slikar, pjesnik, torbar, budala u svinjskoj prljavštini samosažaljenja,
razmetni sin koji je potrošio nasljedstvo tisuća poljubaca i koji se vraća kući ocu
koji ne postoji? Anđeo, satir, čudovište? Nije bio ništa od svega toga i bio je sve to
zajedno. Bio je čovjek. Besmislen čovjek. Besmislen, besmislen. Čak i sama riječ
besmislen bila je besmislena. Nije bio ništa drugo doli zbroj duševne i tjelesne
boli, vreća prepuna podlih sjećanja koja su se uspjela izvući iz vatre holokausta i
koja su tek slučajno preživjela, ostavljajući iza sebe mrlju svoga egoizma i duhovne
oholosti poput puževa traga koji se očituje u truljenju.
Ruta? Malena, moja kći? Anna? Severa? Pawel?
Prazne riječi. Papirnate konstrukcije koje riču prema nebu, pomiješane s masnim
dimom goruće ljudske tustine.
Uspinjanje na brdo Karmel? Zar je ovo taj uspon? Smu-čilo mu se na samu
pomisao na to. Kako je uopće mogao postojati bilo kakav život s one strane ovoga
beskonačnog protezanja pokvarenosti? Nadati se životu značilo je produbiti taj
apsurd. Smrt, neprekidna ovisnost. Čeznuo je za smrću kako bi pobjegao pred
raskolom svoga razuma. Srčani udar ne pogađa čovjeka dovoljno brzo. No, nije
imao hrabrosti ubiti se. Kad bi samo bio malo bliže klisuri, mogao bi se baciti i
slobodnim padom pasti u provaliju iz koje nema povratka. Da, barem je to bio
sposoban učiniti - to bi bila neka vrsta polunesreće, polusamoubojstva. Kukavičko
samozavaravanje. Pokušao je ustati, ali noge ga nisu slušale i on ponovno pade na
zemlju. Više nije mogao hodati, ali je još uvijek mogao puzati. Da, dovući će svoj
živi leš do provalije i gurnuti ga preko njezina ruba kao posljednju vježbu logične
nelogičnosti koja je proždrijela njegov život.
Bio je svijest skašena pod spljoštenim svemirom. No, ostala mu je jedna
dimenzija. Dovukao je svoje tijelo duž nje. Kroz komprimirane krugove Pakla koji
više nije postojao, kroz krug unutar kruga, kroz žiroskop unutar žirosko-pa,
zauvijek uhvaćen u zamku besmislenosti riječi proklet.
Čeznuo je jedino za poništenjem. Kad bi ga susreo, ono bi ga progutalo - ne, bacio
bi se u njegovo ždrijelo i ono bi ga progutalo. Zatim on udari glavom o stijenu i
izgubi svijest.
* * *
Probudila ga je bol u glavi. Bio je okružen sivim svjetlom. Bio je okružen dimom. U
ustima mu je bila prljavština, a u duši pepeo. Isprva je pomislio da se nalazi u
Paklu jer bi Pakao ipak mogao postojati ako već ne postoje Raj i Čistilište.
Pokraj njegove glave nalazio se kamen i na njemu je bila krv. Okrenu se na leđa
buljeći gore u strop svemira, ali on nije pao na njega i zgnječio ga.
Pitao se zašto.
S naporom se uspravio i naslonio se na stijenu. Na suprotnoj strani bila je klisura
koja se obrušavala prema stijenama u moru i koja je bila duboka stotine metara.
More je još uvijek bilo tamo, dišući.
Ptica je pjevala.
Bilo je ptica u tom spljoštenom svemiru. Ilija je govorio u vjetar jer je u tom
spljoštenom svemiru također postojao vjetar:
Svega mi je dosta. Bog ne čuje. On šuti.
Dim što ga stvaraju goruća tijela uzdiže se zauvijek.
Svukli su me do gola, obrijali mi sve dlake na tijelu i fotografirali me.
Pobjegao sam od straha, a Ti si me odveo u još veći strah. Ali, Ti nisi bio ondje.
Nisu bili zadovoljni što su ubili poeziju, bacili su pjesnika u vatru i on je također
otišao u dim.
Ti nisi bio ondje.
Nisu bili zadovoljni što su ubijali ljude, već su raš-četvorili ženino tijelo i iz njega
izvadili živo dijete. I oni su otišli u dim, majka i kći, na mjesto koje ne postoji.
Zašto nisi bio ondje?
Eli, Eli!
Udarci šakama pljuštali su poput kiše po starcima koji su molili podignuvši ruke
prema nebu. I oni također odoše. Više ih nisam vidio.
Nisi bio tamo!
Čupali su dječje molitve iz njihovih malenih usta.
Čupali su im udove kao lutkama i posljednje što su svojim izbezumljenim očima
vidjela dok su ih snagatori bacali u provaliju bila su njihova iscerena lica.
Iz jame sam Te zazivao, ali Ti nisi odgovorio.
Nisi bio ondje!
Proboli su nam ruke i noge.
Bili smo rachmanim bnai rachmanim - ljudi koji osjećaju samilost, sinovi ljudi koji
osjećaju samilost.
Ali, Ti nisi odgovorio. I mi nismo uzašli.
Baruch dayan emet - Bog je istinski Sudac, rekli smo.
Zločin se neprekidno nastavlja, ali Suca i procesa više nema.
Izbrojili su sve naše kosti.
Iz dubine vapijasmo k Tebi.
Baciše kocku za crteže i pjesme naše djece.
Ti nisi odgovorio. Napustio si nas.
Dali smo Ti našu riječ i naš život.
Dopustio si im da ponize našu riječ. Uzeli su nam život.
Došli smo do muževnog doba tražeći znakove na nebu.
Ali, Ti nam nisi poslao nikakav znak.
Zazivali smo Te neprekidno da dođeš.
Ali, Ti nisi došao.
Starac - stari starac imenom Ilija - sklupčao se u klupko pokraj stijene.
Gotov sam. Svega mi je dosta, reče stijeni. Sad me možeš ubiti. Nisam ništa bolji
od mojih predaka.
Zatim mu nečija ruka dodirnu rame.
Nije vjerovao u tu ruku.
Ruka ga prodrma za rame.
Ustani.
On otvori oči i ispravi se. Zatim se okrenu na leđa. Preko puta njega, ispod stabla
žutilovke, stajao je dječak.
Zrake sunca koje je izlazilo probiše maglu koja se obavila oko njega i bila
pomiješana s dimom koji je dolazio iz kuhinje. Odjeća mu je bila blještavo bijela.
Lice mu je sjalo svjetlom jantara. Ustani i jedi.
Ilija pogleda i, gle, pored njegove glave bijaše kolač ispečen na vrućem kamenju i
vrč s vodom.
I dječak mu po drugi put kaza: Ustani i jedi, jer će ti inače put biti predugačak.
Ilija ustade te je jeo i pio.
Zašto si me napustio? jadikovao je.
Nisam te napustio.
Bio sam sam.
Nisi bio sam.
Bio sam uplašen.
Bio si u velikom strahu gdje nije bilo mjesta strahu.
Zašto me nisi zaštitio?
Dat ću veliko svjetlo i najmračnijemu mjestu.
Mogao si to spriječiti.
Da sam spriječio, ne bi bilo žetve.
Ništa ne razumijem.
To je istina. Ništa ne razumiješ.
Jesi li ti Gospodin?
Ja sam sluga kao i ti.
Tko si ti?
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!* Tko si ti?
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog! - To je moje ime. Gotov sam. Ostavi me. Želim
umrijeti. Iscrpljen si. Pred mnogo godina prihvatio si tu muku i taj teret. Jesi li to
zaboravio? Ne sjećam se.
Tvoja se duša sjeća. U tvojoj duši je znak tvoga saveza.
Ništa ne znam.
Ništa ne znaš, ali ipak si bio poslušan. ! Želim umrijeti.
* Arkanđeo Mihael, hebr. mlkael - tko je kao Bog?.
Sada možemo započeti.
Dječak ga odvede u pustinju. Hodahu noć i dan i sve dok je Ilija bez pitanja išao za
njim, nije osjećao ni umora ni gladi, iako je njegovo srce zamiralo u njemu, iako
njegov duh bijaše prazan, iako njegovo tijelo bijaše posuda u kojoj se čuva žerava.
Trećega jutra dođoše do pećine.
Dječak pokaza prema unutra.
Ovdje ćeš se odmoriti. Uklonit ću ti se s očiju, ali ja sam s tobom, a s tobom je i
tvoj anđeo. Ničega se ne boj. Ono što ti se dogodi, oplodit će se u mnogim
životima.
Ilija sjede na ulazu u pećinu i zatvori oči.
Kad ih je ponovno otvorio, spustila se noć i s istoka se valjala grmljavina. Pala je
kiša. Sijevnula je munja, ali u njoj nije bio Gospodinov glas.
Vatra je divlje gorjela u dolini ispod njega, ali Gospodin nije bio u njoj.
Moćan vjetar kidao je grmlje i stabla, ali Gospodin nije bio u njemu.
Potres je tresao korijenom planine, ali Gospodin nije bio u njemu.
Tridesetsedmoga dana dječak se vrati i ostade s njim. On načini znak križa na
Ilijinu čelu i u njega uđe snaga. Tvoja misija je blizu kraja, ali tebe čeka važnija
zadaća. Tridesetosmoga dana dječak mu reče: Oluja te nije uništila. Nije te uništila
ni vatra, ni munja, ni potres. Tridesetdevetoga dana blag povjetarac zapuha s juga.
Iziđi iz pećine, reče dječak.
Ilija iziđe bez riječi iz pećine. Pokrio je lice rukama. Zašto pokrivaš lice? Tko može
vidjeti Boga i ostati živ? Povjetarac nježno zapuha prema njemu i u njemu je bio
Gospodin.
Pogledaj gore.
On ukloni ruke s očiju i, gle, jutarnje nebo odjedanput se zamrači i ono bijaše
ukrašeno znakom Sina Čovječjega, ispisano svjetlom što je istjecalo sa rana.
Ovo je vizija onoga što još ne postoji, ali će se uskoro zbiti. U taj dan svaki ljudski
stvor vidjet će svoju dušu svučenu do gola pred svojim očima. Tada će morati
izabrati. Bit ćeš mi svjedok protiv Čovjeka Grijeha koji gleda kako da se nastani u
mojoj kući, kako da pograbi prijestolje Božje.
Zatim Ilija podiže ruke prema nebu i povika snažnim glasom, i nebo se vrati u
prijašnje stanje. On pogleda oko sebe, ali ne vidje dječaka. Zatim se korak po
korak polagano uputi natrag prema mjestu otkuda je došao.
X- * *
Sutradan ujutro nakon Ilijina nestanka na vratima kolibe pojavio se dječak koji je
preostalu dvojicu obavijestio da će se Ilija vratiti za četrdeset dana. Uputio je
priora da ode u kršćansko selo i služi Misu te da ispovijeda seljane dok Ilija bude
odsutan. Otišao je bez riječi objašnjenja.
Isuviše smeteni da bi išta rekli, prior i brat se zabuljiše u prazan ulaz kao da su
upravo vidjeli prikazu. Vladali su se po uputama i četrdeset dana nakon toga Ilija
se vrati. O njegovoj odsutnosti može se malo toga reći jer se o tome malo i zna.
Kasnije je o tome govorio prilično nerazgovijetno i nikada nije bio kadar objasniti
što se zapravo dogodilo. Običan svakodnevni jezik bio je presiromašan da bi se
njime moglo opisati što je vidio. Velik dio dogodio se u njegovoj duši, a to se nije
moglo prenijeti drugima. Tome je bio najbliži jezik mistika i pjesništva, no ni to nije
bilo dovoljno, jer je samo ugrubo ukazivalo na to iskustvo. Kad god mu je pala na
pamet neka metafora ili usporedba, pokušao ju je iskoristiti u nastojanju da im
objasni, ali prior i maleni nikad nisu uspjeli na pravi način shvatiti što želi reći.
Maleni se usredotočio na gole činjenice čitave pripovijesti, dok je prior pokazivao
sklonost tome da je zaodjene u apstraktno ideološko ruho. Naposljetku su obojica
sve to krivo shvatili. Znali su samo to da je otišao u pustinju i da je živio u pećini te
da je nešto primio od Boga.
Sada je Iliji trebalo tek nekoliko sati sna. Dok su drugi hrkali, on se odmarao i pod
svjetlom svjetiljke čitao Sveto pismo, ponirao u njega, molio, čekao.
Poslušnost, bio mu je rekao anđeo.
Jednostavnost.
Nespoznavanje.
To je bilo njegovo jedino blago. To su bili temelji. Um mu više nije bio zaokupljen
pitanjima, tjeskobom, intelektualnim promišljanjem. Fizički poslovi - piljenje drva
za vatru, metenje, gradnja kapele, kamen po kamen, bijahu mu neobično omiljeli.
Kako Gospodin nije bio zadovoljan šaljući mu vizije, poslao mu je snove. Treće
noći nakon njegova povratka sanjao je o skupu u nekom velikom suvremenom
gradu.
Mnogi biskupi svijeta bijahu slavili liturgiju na sjajnom oltaru, ali taj oltar nije bio u
crkvi. Bio je na uzdignutom podiju u središtu neke kongresne dvorane. Tamo je
bilo na stotine prelata, okruženih s bezbroj svećenika i laika. Svi su bili odjeveni u
skupocjenu odjeću. Posvećeno posuđe bilo je bogato ukrašeno. Glavni
predvoditelj mise otvorio je usta, a iz poda je šiknula zvijezda i ušla u njega i iz
njegovih usta istjecaše sjajna tama. Prisutni su slušali, pljeskali i veselili se riječima
što su dolazile iz njegovih usta i iz njihovih usta uzdignu se vreva veličanja. Ali,
među njima je bilo i onih koji su zapali u šutnju jer nisu odobravali riječi koje su
čuli. Oni su bili u manjini i nisu ništa mogli reći protiv toga.
Predvoditelj liturgijskog slavlja je podigao crnu zvijezdu nad gomilu i svi se primiše
za ruke i plesahu u krugu oko nje.
Izgradit ćemo grad Čovječji, pjevali su, i pretvoriti našu noć u dan.
Ne, poviče Ilija, ne! Pokuša im reći da su obmanuti, ali oni ga ne mogahu čuti.
Oni koji se nisu slagali sa sjajnom tamom, pogledali su u njega, naprežući uši kako
bi čuli što im govori, ali su uh-v vatili tek nekoliko njegovih riječi i ponovno
pogledali zvijezdu ili sebi pod noge, ne znajući što bi mislili.
Pogledajte gore! viknu on. Ali, oni nisu htjeli pogledati gore.
Zatim se začu kucanje na vratima. Ljudi odjeveni u crno i s maskama na licu, s
automatskim puškama u rukama, uđoše u dvoranu. Oni uperiše puške u prelate i
otvoriše vatru. Plamenovi vatre sručiše se u biskupe, svećenike i laike, i oni
padoše. Pjevanje se pretvori u vrištanje. Ljudi nagrnuše u svim pravcima, ali vrata
bijahu zatvorena. Naoružani napadači su škropili gomilu dok se dvorana nije
pretvorila u hrpu nijemih tijela koja su plivala u krvi. Zatim Ilija bijaše odveden s
toga mjesta i on se probudi.
Sljedeće noći sanjao je o žestokoj oluji. Kao pastir, vodio je stado djece kroz neku
mračnu pustinju. Bio je obeshrabren važnošću zadaće koja mu je bila povjerena.
Pogledaj gore, reče mu glas.
On uzdignu pogled i vidje udaljeni grad na nebu. Imao je dvanaestero vrata i deset
tisuća puta deset tisuća ljudi stajahu na njegovim grudobranima, mašući mu i
pozdravljajući ga, potičući ga da uđe. Bio je prilično udaljen od glavnog ulaza i
polagano se kretao prema njemu jer je gomila djece plakala, zbunjena i zaplašena,
i on osjeti neodoljivu potrebu da ih sačuva od padanja u tamu. Bio je prisiljen
usporiti svoj korak kako najmanji među njima ne bi zaostali i bili izgubljeni. Otraga
je bio svijet i oluja se razbjesnila, vjetar je jaukao, ključajući u crnim oblacima,
sijevnula je munja, a u njoj je bilo crveno oko koje je tražilo djecu kako bi ih
proždrijelo. Polako su uzmicali i to je bilo mučno gledati, ali iz vrata iziđe anđeo
koji je letio oko malenoga stada sa zlatnom ogrlicom kojom ih je kitio i vodio ih
naprijed. Kad su stigli do vrata, on se probudi.
Sljedeće noći on vidje dječaka koji je posrtao između gomila ruševina nastalih
nakon eksplozije. Bio je gol i na sebi je imao samo tallis kojim je opasao bedra.
Plakao je od boli zbog gubitka svega istinski lijepog i dobrog na ovome svijetu. Sve
je izgubljeno, vikao je, sve. Prolazio je pored muškaraca i žena koji su se zaustavili i
smijali se njegovoj golotinji.
Pokajte se! povika on prema njima. Zašto da se pokajemo? rugali su mu se. Dolazi
vatra, reče im
Pogledaj oko sebe, odgovorili su mu. Nema nikakve vatre. Pobijedili smo vatru.
Sve je u najboljem redu, reče mu drugi. Nije sve u najboljem redu, reče dječak.
Mir, vikali su. Mir! Nema mira! reče dječak.
Bacali su kamenje na njega i on pobježe. Pao je i ustao, pa ponovno pao i puzao,
porezavši se na komadu slomljenog stakla. Četveronoške je puzao kroz krš dok
nije došao do ruba kratera koji je stvorila bomba. Na dnu kratera bio je svećenik
koji je služio misu na kartonskoj kutiji osvijetljenoj ostacima svijeća. Umjesto
kaleža imao je šalicu od kositra, a umjesto plitice razbijeni tanjur. Taj svećenik bio
je papa kojemu su asistirala tri biskupa. Tridesetero ili četrdesetero laika klečalo je
oko oltara odjeveno u prnje. Molili su se Hostiji koju je papa podignuo. Njeno
svjetlo bilo je blistavo i ono je odgurnulo tamu za jedno vrijeme i dva vremena i
polovicu vremena. Ljudi su se molili, ali su bili uplašeni. Papa je također molio, ali
niz njegovo lice slijevali su se potoci suza.
Pogledaj gore, reče glas.
Dječak koji je nosio samo tallis oko bedara pogleda gore, a na nebu, točno iznad
pape, lebdjela je žena odjevena u sunce, a na glavi je imala krunu s dvanaest
zvijezda. S velikom ljubavlju gledala je odozgo na gužvu i stisku u krateru. Oko nje
bijahu sveci.
Među njima on raspozna mnoge koje je volio: Ivana Avilskoga s križem, Davida s
harfom, Maksimilijana iz Auschvvitza s njegove dvije krune, Beatusa iz Liebane s
njegovim perom i pergamentom, Severu s njezinom golubicom te nekoga
neobičnog starca koji je nosio gavrana. Starac pogleda dječaka opasanog tallisom i
nasmiješi mu se.
Iza skupine svetaca on vidje drugu skupinu muškaraca i žena koji su pjevali i slavili
Boga, a među njima bijahu Billy i Matteo, kao i starica s pletenom torbom. Iza njih
stajala je još jedna skupina ljudi odjevenih u bijelo, a među njima bijaše mlada
žena koja je ljuljuškala sitnu djevojčicu u rukama. Dijete podiže ruke prema njemu
i nasmiješi mu se. Pokraj te žene stajaše druga, koja je u rukama držala vagu
kojom je vagala suce zemlje. Pored nje stajaše muškarac koji je visoko nad glavom
držao ikonu.
Tko su ovi ljudi? upita dječak opasan tallisom.
Ti bi to trebao znati, reče glas.
Odakle su došli?
To su oni koji su prošli velika iskušenja. Oprali su svoju odjeću i izbijelili je krvlju
Jaganjca.
Zatim ga žena s djetetom, žena s vagom i muškarac što je držao ikonu u rukama
pogledaše i nasmiješiše mu se. U to se probudi.
* * *
Petnaestoga kolovoza Ilija se zaputio s bratom Magarcem u selo. Nakon mise
trebalo je obaviti jedno vjenčanje i krštenje. Kad su se svi razišli kućama, gospođa
Cohen ih je poslužila čajem i pripremila im je objed u kuhinji iza dućana. Po naravi
velikodušna, ali ljubomorna na svoj ugled kao tvrdica, nije mogla odoljeti porivu
da to na neki način naplati: zanovijetala je, tračala i grdila ih zbog traljavo
izrađenog veza na svećeničkom ornatu. Dok su jeli, uključila je radio i nastavila
komentirati najnovije vijesti.
Nije mi jasno čemu sve to čuđenje, gunđala je. Tako, dakle, on čini velike stvari! Pa
što! Svatko tko ima milijun dolara u džepu može činiti velike stvari. Ne vjerujem
mu.
Zašto? upita je Ilija.
Imam neki osjećaj, odgovori ona naginjući se nad peć poput nekoga
neograničenog gospodara. Ma, pogledajte! Zar ste već završili, oče? Vi muškarci
ne jedete kako treba, tamo u pustinji. Izvolite, uzmite još!
Ne obazirući se na njegove prosvjede, ona mu istovari hrpu prženih žitarica, riže i
rasječena kozjeg mesa na tanjur. Isto je učinila i bratu Magarcu.
Mislim, sve te gluposti o tome kako je on jedini koji može ujediniti svijet! Sve sam
to već ranije čula. Zbilja?
Dakle, ne baš iz prve ruke, moram reći. Bilo mi je samo šest godina kad smo otišli
iz Njemačke. Putovali smo brodom i stigli u Instanbul neposredno prije nego što je
izbio rat. Ne sjećam se baš mnogo tog vremena. No, kako smo odrastali, mama i
tata su nam mnogo pričali o Hitleru. O tome kako su svi mislili da će on spasiti
Europu. Kako su mogli biti tako glupi, pitam vas?
Lako je biti general poslije bitke.
Valjda ste u pravu. Unatoč tomu, hodao je kao vuk, režao kao vuk, a na kraju je i
bio vuk. Kako to da su se svi iznenadili?
Predsjednik ne reži u javnosti.
Naravno. On je simpatičan čovjek, zar ne. Ali, vidjet ćete. Čim svakoga bude imao
potpuno u svojoj vlasti, počet će režati.
Mrko i uzbuđeno se kretala amo-tamo oko svojih tava i šerpa, a onda se
odjedanput lupi po glavi.
Uh! Zaboravila sam! Imam poruku za vas. Poslijepodne ovamo dolazi moj šurjak iz
Smirne, a s njime je i neki gost. Biste li ga pričekali?
Jedva je prošlo tri sata, a u dvorište pred njezinu kuću s tutnjavom uđe zahrđali
chevrolet podigavši za sobom oblak prašine. Vozač, debeljko niskoga rasta, iziđe iz
automobila i poljubi gospođu Cohen. Sa suvozačeva sjedala iziđe mršav muškarac
i mirno prijeđe okom preko prisutnih. Nosio je radničku odjeću kakvu u tom kraju
ljudi i inače nose. Kosa mu je bila bijela i imao je zamišljene oči. Vidjevši Iliju kako
izlazi na verandu pred dućanom, on se široko nasmiješi i priđe mu. Dvojica
muškaraca se zagrliše.
Eminencijo, vrlo mi je drago što vas vidim.
Meni je također drago što vas vidim.
Hoćete li ostati s nama?
Dan-dva. U srijedu će gospodin Cohen doći po mene. Pokušat ću nastaviti put u
Izrael. Imam neke poruke za jeruzalemskog Patrijarha.
To je prilično mučan način odašiljanja poruka.
Imamo poteškoća u dostavljanju poruka uobičajenim kanalima. Sveti Otac me je
zamolio da mu je osobno uručim.
Niste mogli doputovati zrakoplovom?
Italija i Izrael prave nam probleme s papirologijom. Više nismo mogli čekati.
Odgađanja, beskonačna odgađanja. A to su smicalice, naravno. Tko bi želio da
dođemo u Izrael s obzirom na to da sljedećeg mjeseca dolazi Predsjednik.
Eminencijo, dug je put do naše kuće. Dva sata po grubom terenu. Mislite li da ćete
to izdržati?
Mislim da hoću, odgovori on uzimajući golemu naprtnjaču iz automobila.
Krenimo.
Pozdravivši se s Cohenovima, oni se zaputiše u pravcu brežuljaka.
Otac prior, brat Magarac, Dottrina i Ilija razgovarali su dugo u noć. Ilija je saznao
da je don Matteo prošle zime umro od upale pluća. Stoto je bio još uvijek živ, no
kako mu je bilo oštećeno srce, prihvatio je da bude umirovljen. Kardinal Vettore
više nije dolazio u Vatikan, ali je svejedno bio vrlo aktivan. Neprekidno je putovao
po svijetu obraćajući se nacionalnim biskupskim konferencijama, dajući intervjue
u kojima je govorio o tome kako nacionalne Crkve čeka novo doba u njihovu
djelovanju, objavljujući članke i tražeći nove prijatelje.
Nije mi jasno kako u svemu tome uspije, reče Dottrina. Čini se da su mu sva vrata
otvorena, dok su nama sva zatvorena.
Spomenuli ste prekid u komunikacijama, reče Ilija.
Jedna po jedna, sve veze između Petrove Stolice i mjesnih Crkava prekidaju se.
Univerzalna Crkva je u neredu. Tisak je prepun vijesti o podjelama. Biskupi protiv
biskupa, kardinali protiv kardinala. Nastojanja da se vjerni puk okupi oko Pape
nemaju gotovo nikakva uspjeha. Naši ljudi ne čitaju, oni ne razmišljaju! Onih
nekoliko katoličkih časopisa koji su još preostali izolirano je i odbačeno kao legla
zadrtih reakcionara. Poštanski i telefonski promet je nepouzdan. Kompjutorska
mreža također je kompromitirana i Vatikanu je nedavno uskraćeno obnavljanje
dozvole za korištenje satelitskog kanala.
Polagano nas guše, reče prior.
Ne baš polagano, reče Dottrina. Čine to što god brže mogu nastojeći pri tome ne
iznervirati javnost.
Što naši neprijatelji pokušavaju učiniti? upita Ilija.
Žele da svijet pomisli kako ništa ne govorimo zato što nemamo što reći. Imamo
kratkovalnu frekvenciju na radiju, no nepoznati izvori ometaju nam emisije,
vjerojatno radio pirati.
Čovjek bi pomislio da smo u ratu! reče prior. Mi i jesmo u ratu, reče Ilija.
Situacija ne može biti neobičnija, reče Dottrina. Rade nam sve te podlosti, a mediji
šute kao zaliveni. Svi misle da se stvari normalno odvijaju.
Što će učiniti Sveti Otac?
A što on može učiniti? On neprekidno govori, ali čak i kad njegove riječi dospiju do
ušiju ljudi, oni ga jedva hoće slušati.
Kakvo je njegovo zdravlje?
Nešto slabije nego prošle godine, ali vi znate da on ne uzmiče lako. Pokušao sam
ga uvjeriti da bi trebalo razmisliti o donošenju nekih mjera za slučaj da dođe do
napada na Vatikan.
Zar doista mislite da bi se to moglo dogoditi?
Ovaj čas možda ne. Privid normalnosti bitan je za planove našeg neprijatelja. On
će potajno udariti i to tek onda kad ostane svega nekoliko ljudi koji nas
podržavaju.
Tko bi mogao udariti na Papu? upita prior. Ne mislite valjda na fizičko nasilje?
Kardinal podiže obrve. Vjerojatno ne. Ali, više ne možemo biti ni u što sigurni kad
je riječ o ljudskim stvarima. Već su uhitili neke od naših ljudi pod lažnim
optužbama, neke zbog osobnih, druge zbog političkih grijeha. Ne znam tko je
sljedeći na redu. Omča se polako steže oko našeg vrata i ja sam siguran da je
njihov konačni cilj Vatikan.
Dođe li do toga, hoćete li potaknuti Svetog Oca da se skloni na sigurno mjesto?
Savjetovao sam mu da ode u Švicarsku ili možda u Australiju, no kao i u mnogim
drugim zemljama, tamošnje Crkve su kompromitirane, a ja ne znam ima li više od
šačice biskupa koji bi ga pozdravili.
Što mislite o Americi?
To je vjerojatnije. Međutim, Crkva je tamo u pat poziciji, a predsjednik Sjedinjenih
Američkih Država jedan je od najmoćnijih podupiratelja našeg neprijatelja. O
tome nema nikakve sumnje. Sveti Otac nikada neće otići iz Rima.
Čak ni zato da bi sačuvao Petrovu Stolicu?
On vjeruje da će je na najbolji mogući način sačuvati dade li svoj život za nju.
Mučeništvo?
Uvjeren je da mu je Gospodin namijenio taj put i sve će učiniti da tako i bude.
Moramo moliti za njega! progovori piskutljivim glasom brat Magarac, javljajući se
prvi put za riječ. Trojica svećenika ga pogledaše. Vidjeli su koliko ga je napora
stajalo da otvori usta.
U pravu ste, brate, reče mu Kardinal.
Oni spustiše glave i Dottrina je predvodio molitvu za Papinu sigurnost. Završivši,
on ustade i pospremi stol, uklonivši s njega šalice za kavu, a zatim ode do vjedra
na klupi i započe prati suđe. Brat Magarac se trgnu kao da je svjedok nekoj
sablazni.
Molim vas, Vaš Eminenc, hoću reći, Vaš Svetost, hoću reći Kardinal - ne smijete to
učiniti!
Zašto ne bih smio, brate?
Zato... zato što to moj posao!
Hoćete reći da nisam dobio odobrenje?
Da - ne! Nisam to mislio!
Brate, hoćete li mi, molim vas, dopustiti da operem
suđe?
Ne, gospodine! Hoću reći da! A... ne!
Prior je pokušao zatomiti iznenađenje, a Kardinal ponizno preda pregaču bratu
Magarcu koji je izgledao posve zbunjen pitajući se kako da se izvuče iz te
nemoguće situacije.
Ilija reče: Brate, mogu li načas posuditi Kardinala? Želio bih mu pokazati kapelu.
Brat Magarac žestoko kimnu glavom i okrenu se posudu sav crven u licu.
Ilija i Dottrina iziđoše van i zađoše za ugao zgrade, prekoračivši nizak temeljni zid
kapele. Nije imala krova i puni mjesec osvjetljavao je njenu unutrašnjost.
Žao mi je. Nisam ga želio dovesti u nepriliku.
Brzo će se oporaviti, reče Ilija.
Zašto ste željeli razgovarati sa mnom u četiri oka?
Imam jedan problem, a vi ste vrlo oštrouman čovjek. Ali, prvo vam moram
ispričati o nečemu što mi je Gospodin učinio.
Škrtim riječima Ilija mu ispriča što mu se dogodilo kroz četrdeset dana u pustinji.
Kad je završio, Kardinal neko vrijeme nije progovorio ni riječi.
Iskustvo koje ste proživjeli je biblijsko, napokon reče.
Ne znam zašto se to dogodilo niti što će se dogoditi u budućnosti. U najmanju
ruku, ne znam pojedinosti. Znam samo to da me je Gospodin pozvao u Jeruzalem
kako bih posvjedočio protiv našeg neprijatelja.
U tom slučaju morate ići.
Toliko je posve jasno. Ali kako da stignem tamo? Što ću reći?
Vaša je zadaća da budete poslušni. Riječi će vam se dati.
Treba li da odem tamo sam? Ne bih želio dovesti u opasnost dvojicu svojih
drugova.
Ne znam što bih vam rekao. Možda biste mogli putovati sa mnom.
Imate li potrebne dokumente za prelazak granice?
Imam ih dovoljno da mogu putovati čak u Jordan. Ondje će mi neki moji prijatelji
ishoditi dozvolu za prelazak u Izrael.
Samo bih vam smetao. Još uvijek me traže. Mogli bismo zajedno putovati do
Amana, a odatle biste se morali snaći sami.
Ne riješivši ništa, oni se vratiše u kolibu i legoše na počinak.
* * *
Nakon doručka zaputiše se pješice u brdo. Trojica drugova nisu rekli Kardinalu
kamo ga odvode. Brat Magarac je osobito uživao u toj šali i kad su stupili na
prastaru cestu, nije se nikako mogao suspregnuti, već je jurnuo naprijed, skačući s
jedne gomile krša i oštrog kamenja na drugu. Vrlo često bi se zaustavljao i
pričekivao ih. Bila ga je napustila sva njegova smjernost prema dostojanstveniku
koju je osjećao prethodnoga dana i neprestano ga je dozivao: Hajde, Vaše
Blagorođe! kad god bi zaostao za njima.
Usporite malo, brate, uzvrati prior. Imajte malo milosti. Mi smo stari ljudi!
Kad su stigli do ulaza u pećinu, maleni je već bio ušao unutra. Nađoše ga gdje sjedi
leđima naslonjen na stražnji zid, smiješeći se ushićeno, dok su mu iz zdravog oka
tekle suze.
Kakvo je ovo mjesto? upita Kardinal.
Nitko mu ne odgovori.
On baci pogled po prostoriji, a zatim polagano pade na koljena. Začu se glasan
uzdah iz njegovih grudi. Theotokos*, reče.
Nekoliko sati ostadoše u pećini. Nitko nije progovorio ni riječi. Svu četvoricu ispuni
svjetlo i u njih uđe snaga. Četvorica muškaraca istodobno podigoše ruke prema
nebu i počeše pjevati i veličati Boga.
Ruke im se nisu umorile.
U njih uđe radost.
Pjesma se izli poput rijeke iz njihovih usta. Suze poput ulja radosti potekoše iz
njihovih očiju.
* Theotokos, grč. - Bogorodica.
Kad se zraka zalazećeg sunca probila do ulaza u pećinu, brat Magarac leže i
zapade u san. Struja božanske slatkoće polagano je blijedjela, a zatim je potpuno
nestade, ostavljajući trojicu svećenika omotane mirom. Napokon, Kardinal
pogleda čovjeka na podu.
Zovete ga bratom Magarcem, reče on. Neobično ime. Sviđa li mu se?
Otkad ga poznam, reče prior, uvijek je želio imati to ime.
Koje je njegovo redovničko ime?
Ne mogu se točno sjetiti. Mislim da je na dan kad je ispovjedio svoju vjeru dobio
ime brat Henok.
Ne bismo li ga trebali zvati njegovim pravim imenom? reče Kardinal.
Možemo ako tako želite, ali to mu se ne bi dopalo.
Moguće, reče zamišljeno Kardinal.
U tom trenutku maleni oštro kriknu i uspravi se. Držao je ruku nad bolesnim
okom.
Što je, brate? upita ga Ilija.
Gori, gori!
Ilija kleknu pokraj njega i maknu mu ruku s oka. Čvornato tkivo ožiljka koje je
obično bilo bijelo sada je bilo upaljeno.
Brat Magarac ščepa Iliju za desnu ruku i prisloni njegov dlan na svoje bolesno oko.
Ilija je pokušavao povući ruku k sebi, no brat mu nije dao. Ožiljak koji je osjećao
pod dlanom postade vruć. Osjećao je njegov oblik, oblik križa, poput vatre.
Što je? Je li mu dobro? upita prior.
Pustite ih, reče Kardinal. Zatim bratov stisak olabavi i on ponovno leže na pod. Iliju
više nije bolio dlan, iako je na njemu još uvijek bio vatreni žig.
Otvori oči, reče on.
Brat otvori oba oka. Bolesno oko je treptalo i suzilo. Vidim, dahtao je. S oba oka.
Vidim!
* * *
Jednoga lijepog rujanskog jutra dvojica muškaraca iziđoše iz Moapske pustinje na
istoku i prijeđoše rijeku Jordan na prijelazu zvanom Hajalah. Nitko ih nije vidio i na
izraelskoj strani granice nitko ih nije zaustavio i zatražio dokumente od njih. Otuda
se zaputiše prema jugu dok nisu stupili na popločanu cestu. Zatim udariše prema
zapadu hodajući čitav preostali dio dana i zaustavljajući se samo da bi otpili koji
gutljaj vode i pojeli šaku smokava i datulja. Pokraj njih prolazili su automobili,
kamioni i vojna vozila koja su vozila u oba pravca.
Rano uvečer došli su do raskrižja gdje se cesta odvajala za autocestu kojom je
tekao gust promet. Sat vremena kasnije oni dođoše do jedne uzvisine i pred
sobom ugledaše Jeruzalem.
Oni stadoše i razvezaše naprtnjače. Uzdigoše svoje ruke na molitvu. Starješina,
starac sijede kose, glasno poviče: Veličamo Te, Svemogući Gospodine Bože, jer si
nas izveo iz pustinje.
Veličamo Te, jer si sakrio velike stvari od moćnih, a uzvisio si malene.
Ratuju li sada Tvoji neprijatelji protiv Tvojih slugu? I slave li Te sada Tvoje sluge
usred velike nevolje!
Na dlanu njegove desne ruke bio je križ koji je gorio na svjetlu crvenoga neba.
Spasenje i slava i čast pripadaju samo Tebi, o Gospodine! uzviknu mlađi u čijim
očima bijaše Jeruzalem satkan od zlata.
Ti si Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Jutarnja Zvijezda što blista sjajem. Duh i
Nevjesta kažu Dođi! Budi s nama sada kad smo suočeni s našim neprijateljem,
kako bismo mogli biti čvrsti, i ojačati ostatke.
Tako Henok i Ilija siđoše u grad, dok se nad njima zrakoplov naginjao na krilo i
započeo se spuštati na zračno pristanište pokraj mora.
Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je. I bijaše mi u ustima kao med slatka,
ali kad je progutah, zagorči mi utrobu. I rečeno mi je: Treba da ponovno
prorokuješ proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!
I dana mije trska slična palici i rečeno mije: Ustani i izmjeri hram Božji i žrtvenik i
poklonike u njemu! Vanjsko dvorište hrama mimoidi, ne mjeri ga jer je dano
poganima: gazit će svetim gradom četrdeset i dva mjeseca. I ja ću poslati dva
svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću dvjesta i šezdeset dana.
Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje. Ako tko
hoće nauditi, oganj suče iz usta njihovih i proždire njihove neprijatelje. Doista,
htjedne li im tko nauditi, tako treba da pogine. Oni imaju vlast zaključati nebo da
ne pada kiša dok prorokuju; imaju vlast pretvoriti vode u krv i udariti zemlju kojim
god zlom kad god htjednu.
A kada dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer koja izlazi iz Bezdana zaratit će s njima,
pobijediti ih i ubiti. I njihova će trupla ležati na trgu grada velikoga koji se duhovno
zove Sodoma i Egipat, gdje je Gospodin njihov raspet. Ljudi iz svih puka i plemena i
jezika i naroda gledat će njihova trupla tri i po dana i neće dopustiti da im se
trupla u grob polože. Pozemljari će se radovati i veseliti zbog njihove nesreće i
darivati jedan drugoga jer su ta dva proroka zadavala muku pozemljarima. Ali
nakon tri i po dana duh životni od Boga ude u njih i stadoše na noge te strah velik
obuze one koji ih promatrahu. I začuše glas s neba silan: Uzidite ovamo! I uziđoše
na oblaku u nebo na očigled svojih neprijatelja. U taj čas nasta velik potres: pade
desetina grada, a u potresu poginu sedam tisuća ljudi. Preživjele spopadestrah
teproslavišeBoga nebeskoga...
(Otk 10,10-11,13)