***FILOZOFIJA, NAUKA, METODOLOGIJA - razne diskusije***
Istorijski pregled
U odnosu ps i nauke, kod Aristotela shvatanje onoga to je opte i
nuno pruaju samo teorijske nauke - fizika, matematika i prva ps. Ps
je ovde dakle samo jedna od nauka, nazvana je prvom jer njen
predmet ima logiki prioritet u odnosu na predmete drugih nauka, on
je stvarnost kao stvarnost, sopstvena priroda stvarnosti uzeta u
neogranienom smislu to onda pravi razliku od posebnih nauka koja ne
posmatra stvarnost uopte nego iseca jedan njen deo i prouava samo
njegove bitne karakteristike. Ovo je prva kljuna koncepcija nauke,
druga dolazi od Bekona u ije vreme se ve uveliko dovelo u pitanje
svoenje naunog znanja na oivljavanje one mudrosti koju su dostigli
grki velikani, pa je bio neophodan teorijski obraun sa
Aristotelovim shvatanjima i njihovim srednjevekovnim varijantama.
Prema Bekonovom miljenju, nauka treba da se osamostali i usmeri
prema onome to je istinski korisno i vredno za ljude, zato on
najpre vri jedno raiavanje terena svojom kritikom idola koji
predstavljaju glavnu zapreku na tom putu. Suprotstavlja se
dotadanjoj prvoj ps za koju kae da predstavlja impresivno ali
besmisleno kombinovanje prirodne teologije i razliitih delova
logike, zatim onoga dela prirodne ps koja se bavi principima sa
onim drugim delom koji se bavi duom ili duhom, a sve je to udno
pomeano i zbrkano. Prava delotvorna nauka treba da se oslanja na
novu metodu (izloenu u Novom Organonu), a za nju je razume se
najznaajnija prirodna ps koja kao mf prouava formalne i finalne
uzroke stvari koji su utvreni i konstantni. U pogledu koncepcije
nauke posle Bekona do novijih vremena pokuavalo se nauno saznanje
na razne naine zasnovati i pokazati kao nuno, pouzdano,
nepromenljivo saznanje kojega iz dana u dan ima sve vie i koje
napreduje jednostavnim procesom akumulacije - na podruju ps, sa
druge strane, nije bilo ni u najavi takvog jedinstva, njene zamisli
ak su bivale sve divergentnije. Optu uverenost u sigurnost i
pouzdanost naunog saznanja ozbiljno je doveo u pitanje Hjum svojom
kritikom uzronosti, pokazujui kako razum nije u stanju da odreeni
sled dogaaja shvati kao nuan, dok nae oseanje ili mata mogu to
uiniti polazei od osnove koju nam pruaju obiaj i navika. Ovo je
psihologistiko i subjektivistiko stanovite oko koga se podigla
silna frka meu teoretiarima naunog saznanja pa su predlagana razna
reenja oko onoga to se nazivalo HJUMOV PROBLEM. Prvo takvo znaajno
reenje dolazi naravno sa Kantom, gde je sistemska organizacija
znanja sada jedna od osnovnih karakteristika nauke, to je Hjum
sasvim izgubio iz vida budui da je svu panju poklonio mogunosti
induktivne generalizacije. Razvijajui svoje aprioristiko stanovite
sa novom koncepcijom saznajnog subjekta koji ima aktivnu ulogu
(nasuprot shvatanju da su saznanja samo ponavljanja koja se putem
navike registruju u subjektu kao zakoni) u pokuaju spasavanja
izvesnosti naunog saznanja po svaku cenu Kant je otiao u krajnost
ali istovremeno ukazao i na to da je istinska prirodna nauka
nezamisliva bez mf pretpostavki o prirodi (a tako je i sa duhovnim
naukama, uvek se potkradu mf pretpostavke! kod Diltaja npr se to
pokualo izbei kategorijom ivot ali problem je to i on zauzima jednu
formalo mf poziciju u njegovoj ps). Kant deli ps na empirijsku i
istu a ovu drugu: ukoliko je samo formalna onda je logika, a
ukoliko je ograniena na odreene predmete razuma onda je mf. A moe i
drugaije, ako ista ps ispituje mo uma u odnosu prema celokupnom
saznanju a priori onda je kritika, a ukoliko je sistem istog uma tj
celokupno, istinsko kao i prividno, ps saznanje iz istog uma u
sistematskoj povezanosti onda je mf. Kant tako nije odbacivao
mogunost gradnje mf sistema, jer u prirodi ljudskog uma je da
neprekidno tei ujedinjavanju zakljuaka razumskog saznanja, tei da
obuhvati celinu stvarnosti i bia, tei dakle takvom znanju koje
prevazilazi ono to je u iskustvu dato.Tako se ps tj mf smatra
naukom s obzirom da treba da prui sistem istog uma. Hegel recimo
uopte nije bio zainteresovan da raspravlja o tome ta je nauka, ta
je ps ili kakav je njihov odnos. U sistemu apsolutnog duha, zakon
sveta je logiki zakon a stanovite logike je ak nadmetafiziko! Mf
treba da ispita strukturu konkretnog sveta (priroda, duha), a
logika prua sistem apsolutne ideje u svom istom obliku - kakogod,
jasno je da ovde ps mora da pripadne sredinje mesto, ona je
samosvest apsolutnog duha i prevazivali fragmentarnost posebnih
nauka koje apsolut mogu da spoznaju ili samo delimino (empirijske
nauke) ili u neodgovarajuem obliku (umetnost u formi oseaja,
religija u formi predstave). U ps je to naravno preko adekvatnog
pojmovnog spekulativnog miljenja...Ps pokazuje ne samo postojanje
ve i nunost svojih predmeta, nain na koji oni nuno u razvoju
stvorene celine nastaju, razvijaju se, nestaju i prevazilaze se u
vie stupnjeve svoje egzistencije, to se postie dijalektikom metodom
- nauke to naravno ne rade jer za njih je karakteristian razumski
nain miljenja i njegove metode. Hegel nema pretenziju da izvri
dijalektizaciju prirodne nauke niti da ospori vrednosti njenim
uobiajenim metodama istraivanja OSIM ako se njihovo vaenje ne
protegne i na samu ps. On takoe ne odbacuje sasvim razumsko
miljenje jer ono je sauvano u umskom miljenju kao prevaziena forma:
um bez razuma nije nita, dok je razum bez uma ipak neto, mada
svakako su razumske metode neupotrebljive u ps saznanju - one su sa
svoje strane samodovoljne i bez unutranjeg odnosa prema
dijalektici. Marks smatra da i nauka i ps treba da prevladaju
ideoloku svest zbog koje podleu uobraenju da su neto samostalno u
odnosu na praksu i ljudsku delatnost - one treba da se otvore prema
ivotu ljudi svog doba i njihovoj stvarnoj delatnosti, prema
konkretnom duhu vremena. Logiki pozitivizam zadivljen neverovatnim
napretkom prirodnih nauka tokom prvih decenija 20.veka usmerio je
svu svoju panju na analizu tog najuspenijeg oblika ljudskog
saznanja, ograniavajui tako tematiku ps na jedno usko podruje. To
su bile one uvene prie o tome kako se nikakav razvoj ne moe
primetiti u ps, kako u nauci pojedina pitanja bivaju reena pa se
njima prestaje baviti a iskrsavaju nova, dok se u ps od antikih
vremena raspravljaju iz poetka ista pitanja. Pozitivisti su
priznavali saznajni smisao i znaaj samo iskazima matematike i
logike, zatim iskazima prirodnih nauka i onome to su nazivali
naunom ps koja se svodila na logiku analizu jezika, dok sva ostala
ps za njih predstavlja samo mf besmislice, iskaze bez znaenja s
obzirom da za njih ne znamo nain ili metodu njihove (empirijske)
provere. Kod kritikih racionalista pouzdano znanje je u matematici
i logici budui da je tu re o analitikom ili tautolokom znanju, a u
empirijskim naukama nikakve metode ne mogu da obezbede dostizanje
izvesnosti. Pa i istorijski razvoj se ne slae sa pozitivistikim
poimanjem: kada bi nauka bila onakva kakvom je poz. zamiljaju onda
bismo u njoj imali posla samo sa neprekidnim prikupljanjem konanih
istina, stvaranjem jedino takvih teorija koje obuhvataju jedna
drugu, to se nikako ne slae sa injenicama razvoja nauke koje pre
govore o neprekidnom smenjivanju starih i loih, manje istinitih
teorija novim, boljim i istinitijim teorijama. Kritiki racionalisti
nisu usmereni ni na kakvo suavanje domena ps istraivanja, naprotiv,
ps nesumnjivo doprinosi napretku naeg naunog saznanja sveta, i
polazne pretpostavke i ideje ps karaktera (koje nisu iskustveno
proverene) pokazivale su kroz itavu istoriju put od Talesa do
Ajntajna. Pozitivistima su se takoe suprotstavili i
egzistencijalisti koji su opravdanost filozofiranja pokazali
usredsreivanjem na jedno pitanje kojim se nauke ne mogu baviti -
pitanje promiljanja smisla ljudske egzistencije. Teko se moe
zastupati stanovite o postojanju nekih otrih granica izmeu nauke i
ps. U predmetu istraivanja po pravilu nauka se bavi odreenim
delovima sveta a ps celinom. Sve ono to nauka istrauje postavljeno
je pred nju kao ve gotov objekt (bezupitno tlo, hipotetiki poetak),
a u ps nema toga. U nauci saznanje je posredno, preko hipoteza, a u
ps neposredno, celokupnim sklopom ovekovog bia. U pogledu metode za
nauku je po svemu sudei najkarakteristinija HIPOTETIKO-DEDUKTIVNA
metoda formulisanja hipoteza i njihovog kritikog ispitivanja
empirijskim putem uz upotrebu raznovrsnih tehnika proveravanja, dok
je za ps najosobenije DIJALEKTIKO POSTAVLJANJE ANTITEZE ili
temeljna kritika postojeeg, koje je dobrim delom naa sopstvena
tvorevina i to ba preko nauke, i naeg odnosa prema njemu. Ps je
teorijsko argumentisanje. U nauci=primena i objanjenje, u ps=smisao
i razumevanje. Nauka...ovladavanje prirodom, PS...znaenje.
Nauka...reenja, dokazi, PS...pitanja, perspektive. Mada postoje i
zajedniki elementi, originalno teorijsko stvaralatvo koje
prevazilazi ono dato u iskustvu svojstveno je takoe jednako zreloj
i samosvesnoj nauci kao i ps (npr moderna teorijska fizika). Ps se
takoe mnogo oslanja na nauno saznanje u mnogim aspektima. Ps uenja
veoma podsticajno deluju na nauku (i ne samo na nauku), otvaraju
nove perspektive, ona su takoe i regulativne pretpostavke naunog
saznanja, a poto izraavaju vladajue naine sagledavanja celine sveta
ona odreuju vrste naunih teorija koje bi bilo plauzibilno stvarati.
Nita nije toliko prisutno u ovekovim stvaralakim inima kao ps, iako
moda nita nije toliko poricano kao ps...Pojam nauke,
indukcija/dedukcija i problem objektivne istineMnogi se problemi
javljaju tu, nauka se najpre definie kao *sistem proverljivog
znanja o objektivnom svetu*, ali onda moe da se zapita da li je
matematika nauka - jedan njen deo svakako je ispitivanje
kvantitativnih i prostornih odnosa stvarnosti, ali ta emo sa
imaginarnim brojevima, diferencijalima, paralelama koje se
seku...to su simboli koji se ne odnose ni na kakve pojedinane
objekte. U poreenju sa fizikom takoe, velika je razlika, fizika
polazi od iskustvenih injenica i prihvata samo one teorije koje su
u skladu sa injenicama (hmm pa i nije ba tako ali svakako takve
teorije fizike koje ne potuju ovo, a ima ih danas mnogo, pre su
svrstavane u ps!), a mat. se razvija izvoenjem raznih operacija sa
simbolima u skladu sa odreenim pravilima i uopte ne uzima u obzir
zahtev proveravanja u iskustvu kao kriterijum vrednosti svojih
rezultata. Ispadne da uvianje razlike izmeu nauke i drugih grana
znanja se zasniva, istorijski i logiki, na priznavanju udela koji u
njoj igraju sudovi o materijalnom svetu. U matematici takvi sudovi
ne igraju nikakvu ulogu, a u ps oni nisu ni manje ni vie vani od
sudova koji se smatraju neposrednim i fundamentalnim. Naravno, ps
se mahom i ne smatra naukom, a ako se hoe matematika zadrati u toj
klasifikaciji moe se nauka definisati kao *sistem optih i
apstraktnih stavova izgraenih na temelju konkretnog iskustva o
stvarnosti*, mada ovo odreenje je sad preiroko jer bi se pomou
njega i neke druge aktivnosti koje ne spadaju u nauku mogle tako
okarakterisati, npr to su stavovi ideoloke propagande. Ovi stavovi
mogu i ne moraju biti istiniti, ali to nije njihova glavna
diferenca od naunih (jer i za njih se u istoriji pokazalo da je ono
za ta se verovalo da je istinito zamenilo nekim novim stanovitima),
razlika je naravno u postupku kojim se dolazi do stavova. U
ideologiji on je zasien iracionalnim i drugim sadrajima, u nauci
taj postupak morao bi da bude maksimalno objektivan i racionalan
(ist), ali on moe da se javi u dve nastrojenosti.INDUKTIVISTIKA
struja misli da je za taj nauni postupak karakteristino da se u
njemu polazi od utvrenih iskustvenih injenica, pa se zakljuci iz
njih izvode sasvim nepristrasno isto na osnovu pravila logike, i
tako se postie objektivnost naune istine. (bez emocija, elja,
interesa...)HIPOTETIKO-DEDUKTIVNA struja rei e da je za nauni
postupak karakteristino to da se u njemu ne polazi od utvrenih
pojedinanih injenica iz kojih bi se putem uoptavanja dolo do optih
isto tako sigurnih teorija, ve da se u naunom postupku polazi od
nasleenih ili pretpostavljenih optih hipoteza o odreenom skupu
pojava, a najvanije je zapravo kako e se sa tim dalje postupati,
bitno je naime da se postupa kritiki tj bitno je da se iz tih
hipoteza dedukuju odreene konsekvencije koje je moguno
intersubjektivno proveriti na osnovu ega se onda ta teorija ili
odbacuje ili prihvata do daljnjeg (metoda probanja i greenja). Iz
ovog aspekta pretenzije na objektivnu istinitost ne igraju nikakvu
ulogu ni u nauci ni u ideologiji, a vano je uoiti protiv
induktivista da nije uopte bitno da li e se u postupak kojim se
dolazi do odreenih iskaza ukljuiti bilo kakvi sporni sadraji (i
uostalom preko kojih e on medija ii), ve je bitno da se ti iskazi
kad se jednom do njih doe svesno izloe otroj kritici i
intersubjektivnom proveravanju.Induktivisti insistiraju na
objektivnoj istini i zastupaju striktno objektivistiku
korespodencijalnu teoriju istine, ali tu postoje brojne tekoe.
Objektivno postojanje stvari moe biti nezavisno od svesti ali
objektivna ISTINITOST postoji samo onda ako postoji svest za koju
ona vai. Takoe kroz istoriju kao to je ve spominjano odreene
teorije su vaile kao istinite pokazale su se kao pogrene ili
delimino istinite to je u potpunoj suprotnosti sa tezom o
nezavisnom postojanju istine jer ta teza podrazumeva postojanje
jednom za svagda datih istina koje se ne mogu menjati. A jo pritom
mogu postojati dve ili vie naunih teorija izmeu kojih nismo u
stanju da se odluimo jer su sve potkrepljene odreenim brojem
injenica (tako je u ps, logos daje potkrepljenje za sve to je
unutar njegovog kruga, a odatle se moe ii ili u pozitivizam ili
iracionalizam, to su ekstremi). Mada postoje neki izlazi iz ovoga:
prvo to je dijalektizacija i relativizovanje pojma objektivne
istine kojim se istie da ljudsko saznanje ne moe biti apsolutno u
smislu njegove nepromenljivosti i da je blie deliminoj, priblinoj
korespodenciji, drugi izlaz je semantika teorija istine (Tarski)
koja uvodi razlikovanje objekt-jezika i metajezika i tako objanjava
ta je to zapravo korespondiranje injenicama, no ova teorija nema
kriterijum istinitosti. to se tie relativno adekvatne
korespodencije moraju biti ispunjena tri uslova: drutvena
komunikabilnost, teorijska dokazanost, praktina proverenost. Pod
dru.komunikabilnou se podrazumeva da je iskaz formulisan takvim
jezikim terminima ije je znaenje jasno, precizno i drutveno
razumljivo. Drugi uslov se svodi na to da nauni iskazi treba da
budu obrazloeni i u skladu (koherentni) sa drugim znanjima -
razlozi koji se navode u prilog njihove istinitosti sa svoje strane
mogu biti istiniti ili samo verovatni, pa kada su istiniti oni
omoguavaju dokazivanje, ali poto u nauci ipak nije moguno dokazati
sve treba da je moguno bar meusobno povezati i uskladiti jedne
naune iskaze sa drugima. Praktino proveravanje ceni se u prvom redu
s obzirom na tanost predvianja buduih iskustava: iz formulacije
jednog naunog zakona mora biti moguno dedukovanje nekog konkretnog
iskaza koji opisuje kakva iskustva moemo doiveti pod nekim
specifinim uslovima, a ostvarivanje tih uslova u datom trenutku
mora dovesti do opaanja predvienih dogaaja. Kada se ovakva
predvianja pokau kao tana u viestrukom ponavljanju kaemo da je taj
stav uspeno verifikovan i da izraava jedan objektivan zakon
stvarnosti. Ali ba ovaj trei uslov zapravo je najproblematiniji.
Istorija je pokazala, pogrene teorije mogu biti praktino
primenljive, uostalom teorija se ne proverava prosto svojom
primenom. Ne moemo proveravati sudove o prolosti, a ni iskaze o
svesti drugih ljudi. Ako bismo insistirali na strogoj verifikaciji,
iz nauke bi se morali iskljuiti neki iskazi koji joj nesumnjivo
pripadaju, jer nijedna teorija ne moe se zapravo u potpunosti
proveriti - izvoenje univerzalnih iskaza iz singularnih je logiki
neopravdano, ovako bi se iz prirodnih nauka morali iskljuiti svi
opti zakoni i teorije. I jo neto, kriterijum verifikacije ne moe da
se odri i zbog otvorene strukture termina koji se pojavljuju u
naunim iskazima, ta otvorenost strukture sastoji se u tome da ja
nae injeniko znanje nepotpuno ne samo u tom smislu to mi nikada ne
moemo da zavrimo opis nekog materijalnog objekta ili situacije, ve
i zato to uvek postoji mogunost da se desi neto nepredvieno, moemo
da doivimo sasvim novo iskustvo koje trenutno ne moemo ni da
zamislimo ili da doemo do takvog otkria koje e da utie na itavo nae
tumaenje izvesnih injenica.Poper
On u svojoj koncepciji nauke polazi od uverenja da se ne moe
postii apsolutno sigurno znanje: nauka nije sistem sigurnih ili
dobro utvrenih iskaza niti je sistem koji neumoljivo napreduje ka
stanju zavrenosti, ona nije znanje-episteme i ne moe da pretenduje
na to da je dostigla istinu pa ak ni verovatnou. Ali to nije ni
vano jer njeni motivi su BORBA i TRAGANJE za istinom. Loe shvatanje
nauke odaje se upornom tenjom za tanou (kao kod Vitgentajna sa
logikom i njenom kristalnom jasnoom). Nauka takoe, za Popera, ne
iskljuuje mit, poetsku viziju ili ps spekulaciju. Ono to izdvaja
nauku od drugih proizvoda ovekove duhovne aktivnosti je jedna
tradicija drugog reda, tj ne samo tradicija iznoenja svojih stavova
ve i tradicija svesnog i namernog izlaganja tih stavova kritikoj
diskusiji. TAKO JE NAUNO SAZNANJE JEDNIM SVOJIM BITNIM DELOM
SLOBODNA KREACIJA, I MADA SE NAE TRAGANJE ZA ZNANJEM RUKOVODI
BIOLOKI UTEMELJENOM SKLONOU DA U SVETU OEKUJEMO DETERMINISANU
PRAVILNOST, POSTOJANJE ZNANJA KOJE JE NASTALO POMOU SERIJE
NEPREDVIDIVIH NOVINA NAJJAI JE RAZLOG DA SE ODBACI SVAKI OPTI, MF
DETERMINIZAM. to se tie definisanja ueg pojma, empirijske nauke, to
su tekoe koje proizlaze iz injenice da mora biti vie teorijskih
sistema sa logikom strukturom veoma slinom onoj koja je u neko
odreeno vreme prihvaeni sistem empirijske nauke = ima veoma mnogo,
po svoj prilici beskonaan broj *logiki moguih svetova*. Problem je
to sistem koji nazivamo empirijskom naukom treba da predstavlja
samo jedan svet, stvarni svet naega iskustva. On da bi mogao da
predstavlja neprotivrean, moguan svet, mora biti sintetiki, drugo,
ne sme biti metafiziki ve svet mogueg iskustva, tree, on mora biti
sistem koji se na neki nain razlikuje od drugih takvih sistema jer
bi trebalo da bude NA svet iskustva. A kako ga onda izdvojiti? Na
osnovu injenice da je bio podvrgnut proverama i da ih je izdrao.
Prema ovom gleditu, ISKUSTVO SE JAVLJA KAO KARAKTERISTINA METODA
KOJOM SE JEDAN TEORIJSKI SISTEM MOE RAZLIKOVATI OD DRUGIH, tako
izgleda da se empirijska nauka ne odlikuje samo osobenom logikom
formom ve i metodom. Osnovna karakteristika dakle, prema Poperu,
empirijskih iskaza jeste njihova PODLONOST REVIZIJI a to je
mogunost da budu kritikovani, opovrgnuti i zamenjeni boljim. On
napominje: ako insistirate na strogom dokazu ili striktnom
opovrgavanju u empirijskim naukama, nikad neete izvui koristi iz
iskustva i nikad iz njega neete uvideti koliko niste u pravu. Btw
Poperova zamisao nauke implicitno pretpostavlja objektivnu istinu
jer sama ideja greke podrazumeva ideju objektivne istine, mada
istovremeno, istina nije jedini cilj nauke. Bez objektivne istine
uostalom ne moe se napraviti razlika izmeu iste i primenjene nauke
tj nauke koja tei za znanjem i nauke koja tei za moi. Preimustvo
objektivne teorije istine je, kae Poper, u tome to nam ona
dozvoljava da kaemo da tragamo za istinom ali nikad ne moemo znati
kada smo je nali. Mi se onda RUKOVODIMO idejom istine, to je
izvestan kriterijum napredovanja prema istini,
istinolikosti...Napokon ako i ne znamo i nemamo kriterijum da znamo
da li smo dostigli istinu, svakako moemo da uvidimo da nismo, jer
dok koherentnost ne prua nikakav kriterijum za istinitost,
inkoherentnost i protivrenost nesumnjivo utvruju
pogrenost...*RAZLIKA IZMEU OPTE I FILOZOFSKE
METODOLOGIJE*Metodologija je isprva nastala u okviru formalne
logike da bi se vremenom osamostalila i sve vie usredsreivala na
razliite probleme naunog saznanja, a zatim se ukljuila u filozofiju
nauke ili izjednaila sa njom. U prvim fazama ona je smatrana
primenjenom logikom, jedina razlika izmeu formalne logike i
metodologije svodila se na sledee: logika se bavila moguim
relacijama izmeu stavova s obzirom na istinitost i lanost ali
nezavisno od toga na ta se ti stavovi odnose, a metodologija je
obraivala naine utvrivanja njihove injenike istinitosti. Kasnije sa
razvitkom metodologije javilo se pitanje razgranienja izmeu teorije
saznanja uopte i ove discipline koja za svoj predmet ima samo nauno
znanje. U metodologiji nauke prilikom razmatranja problema
PRETPOSTAVLJAJU se odreena gledita sa podruja teorije saznanja (i
ne samo t.s.), ali se ne tematizuju ve uzimaju kao postulati. Poto
je ve u startu podrazumevan osnovni pozitivan stav prema primarnom
gnoseolokom pitanju o mogunosti saznanja uopte, jasno je da su u
met.nauke neprihvatljiva mnoga stanovita iz t.s., npr neki
subjektivistiki pravci, apsolutna skepsa i slino. Takoe su u
osnovama met.nauke i mnoge ontoloke i metafizike pretpostavke: o
odreenoj struktuiranosti spoljanje stvarnosti, o postojanju reda u
njoj koji se moe saznati to onda opravdava i ini smislenim nae
traganje za naunim zakonima, o tome da stvarnost postoji nezavisno
od subjekta koji pokuava da pronikne u njene zakonitosti, da
stvarnost ima smisla sama po sebi, nezavisno od ovekove prakse, ili
pak da uvek treba tragati za najjednostavnijim krajnjim elementom u
stvarima... Sadraj metodologije nauke (ili opte metodologije? autor
one knjige koristi ta dva po svemu sudei sinonimno, al ne znam ba
koliko opravdano) je kritika analiza1.metoda dolaenja do naunih
teorija, njihovog proveravanja i opravdavanja
2.osnovnih logiko-teorijskosaznajnih pojmova koje nauka koristi
(problem, injenica, objanjenje, predvianje, uzronost, zakonitost,
hipoteza, teorija, model, sistem itd)
3.naune tehnike (posmatranje, eksperiment, merenje, intervju,
anketa, statistika itd)
4.pitanja strategije i organizacije nauke
Sa druge strane sadraj filozofije nauke je diskusija razliitih
optefilozofskih orijentacija koje se javljaju u prilazu ciljevima
naunog saznanja, u odreivanju osnovnog teorijskosaznajnog pristupa
ili pak u pristupu metodi; fil.nauke za razliku od opte
metodologije ulazi u neke specifine filozofske probleme naunog
saznanja kao to su npr problem empirijske osnove naunog saznanja,
problem naune objektivnosti, problem jednostavnosti naunog
saznanja, problem razgraniavanja naunog od drugih vrsta znanja,
problem filozofskih i vrednosnih pretpostavki nauke, problem
nastanka i razvoja naunog saznanja u celini... Fil. nauke je
zapravo deo teorije saznanja po mom miljenju, naravno tu je nemogue
praviti neka otra razgranienja, kao ni u celoj ovoj prii. A to zato
to i pored prividnog osloboenja i masovne specifikacije nauke od
filozofije, uvek u periodima krupnijih preokreta, kriza i
turbulencija u nauci vidi se da to i nije ba tako - i
najrazvijenije nauke dolaze u poloaj da im je u svrhe obezbeivanja
sopstvnog daljeg napretka neophodno da zalaze u razmatranja
filozofske prirode. Tako su se i deavala najrevolucionarnija
otkria...kad god neka nauka zapadne u tekoe (a najee su to
metodoloke tekoe) filozofija je ta koja reava stvar. Ajntajn
recimo. Metodoloka razmatranja su najpotrebnija u onim trenucima i
periodima kada se istraivaka praksa ili metoda neke nauke pokae
nedovoljno adekvatnom za dalje uspeno reavanje naunih problema.
Kada se stari metodski programi ili paradigme iscrpu zamenjuju se
novima, to i jeste napredak nauke, a to ne moe bez filozofske
rekonstrukcije shvatanja bilo sveta bilo naeg saznanja. Tako
ispadne da metodologija i ne moe da ne bude filozofska i ovo
pitanje je presipanje iz upljeg u prazno.Zbog svega ovoga su i
najstajale silne konfuzije kroz istoriju, uvek je postojala (i jo
uvek postoji) tendencija da se gledita naunika u odreenoj nauci vie
slau u pogledu metoda ukoliko je ta nauka na viem stupnju razvoja i
egzaknosti, takoe u poetnim fazama neke nauke esto se dogaa da se
prenose metode iz drugih nauka i da se tokom istraivanja nekih
problema preveliki naglasak stavlja na metodu koja se koristi pa se
onda ona neopravdano proglasi optom metodom te nauke...I naravno,
metoda nauke koja je trenutno u fazi punog uspona neopravdano se u
istoriji pokuavala poistovetiti sa optom metodom cele naunosti, pa
su nastajale nepogodne situacije za filozofiju i ostale duhovne
nauke...
Filozofska metodologija je nauka o pojavnim oblicima, putevima i
nainima postojanja filozofskog miljenja. Opta metodologija (ili
metodologija nauke, kako kae onaj autor??) bi bila blia onoj
formalno-logikoj grani ustvari, jer ispituje najoptiji metod
miljenja uopte (a to moe da se primenjuje i u nauci i u
filozofiji)...Tako nekako. S tim to sve zavisi od toga da li se pod
naunim znanjem podrazumeva i filozofsko znanje, ili se filozofsko
smatra previe izuzetnim i specifinim pa se posmatra odvojeno -
zavisi od toga kako se upotrebljava re nauno u krajnjoj liniji.Kod
Aimovia: Opta metodologija je ovde prikazana kao teorijska
pretpostavka metodologije naunog istraivanja, jer je metodologija
nauke nauno znanje i o osnovama filozofskog metoda i njegovim
logikim postupcima u naunom miljenju.*VRSTE NAUNIH METODA*
Opti modaliteti naunog metoda su eksperimentalni metod,
aksiomatski metod, metod modelovanja, statistiki, kvantitativni,
metod posmatranja i sistemski metod. Pod naunim metodom misli se i
sveukupna metodoloka zasnovanost jedne nauke, celina logikih,
tehnikih i strategijskih postupaka u temeljnom postojanju nauke
uzete u zasebnom vidu naunog miljenja, pa se u tom smilu govori o
metodu sociologije, psihologije, istorije, knjievnosti i svih
drugih nauka ukoliko su dospele do refleksije o svojoj predmetnoj i
metodskoj zasnovanosti. Socilogija je jedna od nauka koja je
najtemeljnije zasnovala vlastito znanje o svom metodu, za to su
zasluni Kont (pozitivni metod), Marks (dijalektika kritika), Dirkem
(funkcionalistiki metod, tanije njegova pozitivistika varijanta),
dok je Veber dublje prouavao ps temelje sociolokog metoda. to se
tie metoda i uopte statusa psihologije, on je moda
najproblematiniji u ovim diskusijama...i izgleda do danas nije
reen.1.EKSPERIMENTALNI METOD-eksperiment je ogled, opit, pokuaj,
proba, eksperimentalan je iskustven, ogledan. To je prevashodno
metod otkrivanja (uzronih) relacija meu stvarima i pojavama ije su
osobenosti vremenski sled, prostorna povezanost i izvesnost
delovanja izmeu tih elemenata. Osim to je metod otkrivanja
eksperiment je takoe i metod pokazivanja, demonstracije, zatim i
metod proveravanja naunih hipoteza, zakona i teorija. Po svom
postupku eksperiment je operativan oblik analitikog ispitivanja, to
se naroito odnosi na prirodne pojave. Istraivanja u fizici su bitno
eksperimentalna, gde se deava namerno izazivanje prirodnih pojava
na osnovu ega se onda izvode zakljuci i formuliu fiziki zakoni. U
psihologiji je eksperiment namerno menjanje uslova u kojima se neka
pojava javlja, uveni su eksperimenti Pavlova, Kelera, Votsona;
neretko se ovde poteu i etika pitanja...U sociologiji eksperiment
je mogu kao laboratorijski i u prirodnim uslovima, ispituje se
eksperimentalni inioc kao pretpostavljeni uzrok posledice na
eksperimentalnom objektu u uslovima eksperimentalne situacije i
uporeenja prema kontrolnoj grupi; prigovore eksp.istraivanju
uputili su mnogi, Kont, Mil, Dirkem, a Veber predlae radije misaoni
eksperiment. Misaoni eksperimenti su karakteristini za ps i
savremenu teorijsku fiziku (Schrodingerovamaka npr), uveni je onaj
u Dekartovim Meditacijama, a naroito se primenjuje u modernoj ps
duha, npr Negel i duhovito nazvano delo Kako je to biti imi...
*ekperiment je inae neka vrsta induktivnog izvoenja procesa naunog
istraivanja.2.AKSIOMATSKI METOD-...
3.METOD MODELOVANJA-odreen je kao tip konstrukcije, idealni
obrazac, uzor, paradigma, reprodukcija objekta, procesa, pojave
koja se istrauje. Modeli mogu biti i prirodni objekti, struktura
atoma, molekula, elije, organizma. Modelom se ilustruje, objanjava
i pokazuje struktura predmeta istraivanja, pa tako imamo Borov
model atoma, Hajzenbergov model atoma, Marksov model kapitalistikog
drutva, Veberovi modeli idealnih tipova, anatomski model
organizima, geometrijski, matematiki modeli...U naukama postoje
supstancijalni, strukturalni, funkcionalni modeli (prema tome da li
se istrauju sutina, sastav, funkcija), zatim interpretativni,
eksplikativni, heuristiki (prema tome da li im je svrha tumaenje,
objanjenje, predvianje), mogu biti predmetni i misaoni, materijalni
i idealni modeli. Moderne matematike i kibernetike nauke metod
modelovanja imaju kao svoj osnovni nain istraivanja.4.STATISTIKI
METOD-ide ka preglednosti, preciznosti i objektivnosti, to je opti
nauni metod kvantitativnih istraivanja pojava: sakupljanje,
ureivanje, prikazivanje, analiza i interpretacija empirijskih
podataka u razumevanju pravilnosti dogaanja pojava i procesa.
Osnovni pojam statistike je skup. U nekom smislu statistiki metod
je metod zajednikih promena u velikim skupovima sluaja. On zapoinje
prikupljanjem, odabiranjem i utvrivanjem injenica pomou
posmatranja, merenja, brojanja, zatim se injenice klasifikuju u
statikim i dinamikim serijama, onda se obrauju podaci i prikazuju
tabelarno ili grafiki, raunaju se statistiki brojevi i na kraju
izvode opti zakljuci po strogim logikim operacijama. Dve su osnovne
vrste statistikih brojeva: st.srednje vrednosti (npr aritmetika
sredina) i brojevi disperzije ili devijacije. Meutim, poto se
statistikim metodom saeto obavetava o osobinama skupine pojava, ne
i o pojedinanim sluajevima tih skupina, i poto st.vrednosti nisu
strogo nepromenljive relacije i ne iskazuju nunosti, ovaj metod ne
moe biti univerzalan sveopti metod naunog
istraivanja.5.KVANTITATIVNI METOD-ovde pripadaju merenje i
brojanje. Merenjem se utvruje skala merenja kao odreena
kvalitativna interpretacija stvari merenja.6.NAUNO POSMATRANJE-je
prikupljanje podataka neposrednim ulnim opaanjem pojava i njihovih
procesa. U drutvenim naukama ovaj metod je primeren aktuelnim
iskustvenim sadrajima,spoljanjim manifestacijama drutvenog ivota.
Posmatranje moe biti participirajue (sa uestvovanjem), sistematsko
posmatranje i posmatranje u eksperimentalnim uslovima, ali
posmatranjem se ne moe doi u nauci do istine o nunim injenicama
objektivne starnosti. Vii pojavni oblik posmatranja je adekvatno
posmatranje koje je paljivo, selektivno i sa predznanjem.
7.METOD FORMALIZACIJE-Lajbnic, Karnap, Rasl smatrali su ovaj
metod univerzalnim, sveoptim metodom nauka; po njima se
formalizacijom mogu aksiomatizovati osnovni pojmovi i principi
svake naune teorije. Po Karnapu jezik fizike se sredstvima
formalnog jezika moe uzeti kao univerzalni jezik svih prirodnih
nauka. Formalizacija je simboliko oznaavanje strukturne forme misli
po odreenim pravilima i zakonima u obliku znakovnih sistema.
Primeri: diferencijalni, integralni brojevi, Hajzenbergove
matrice...
8.SISTEMSKI METOD-je istraivanje objekata kao sistema vlastitih
elemenata i sistema objekata u sveoptem sistemu objekata; to je
nain izgradnje opte teorije sistema a on je analitiki i sintetiki,
induktivni i posebno, deduktivni nain. (?)
*AKSIOMATSKI METOD*
Aksiomatski metod je moderan oblik deduktivnog rasuivanja u
nauci, to je nain izgradnje naune teorije putem aksioma i postulata
iz kojih se log.rasuivanjem izvode teoreme posedstvom dokazivanja.
To je deduktivni put i put formalizacije u nauci, posebno u
matematici, logici i nekim delovima fizike, on zapoinje sa
Aristotelom i Euklidom ali su tek moderna matematika i fizika
naznaile bitnost aksiomatskog naina ustrojstva naunih teorija. Kod
Euklida geometrija je predstavljena kao deduktivni sistem stavova
iz definicija, postulata, aksioma i propozicija - definicije su
odredbe pojmova take, linije, figure itd, postulati su stavovi
uveni je recimo o paralelnosti, a aksiom je npr celina je vea od
dela. Aksiomi su najoptiji opti stavovi, apsolutni principi bia i
miljenja, teoreme se na njima zasnivaju (teoreme iako su opte ipak
se mogu deduktivno izvsti); aksiom nije ni istinit niti laan stav,
on zapravo i nije stav, to je jedna propozicionalna funkcija,
proizvoljna formalna osnovna hipoteza o strukturi predmeta.
Istinitost teorema nije oigledna, one se mogu i moraju dokazivati,
a za aksiome se uvek tvrdilo da je njihova istinitost evidentna i
jasna po sebi, to je ozbiljno dovedeno u pitanje tokom povesti
naravno. Aristotel je recimo za vrhovni princip celokupnog naeg
saznanja uzeo princip neprotivrenosti a povodom njegove istinitosti
kae se samo da nije mogue da bude drugaije. Uinjeni su razni
pokuaji da se objasne poreklo i priroda aksioma, oni su (Lajbnic
npr) smatrani uroenim idejama razuma (budui da ulno iskustvo daje
samo pojedinane ili indukovane stavove), ili pak steenim stavovima
na osnovu empirijskog iskustva pomou apstrakcije i indukcije(Lok
npr); po treem shvatanju aksiomi su proizvedeni stavovi (dakle radi
se o subjektivno stvaralakom karakteru), bilo na osnovu iskustva
bilo na osnovu razuma, kao osnovne konvencije jednog oblika
miljenja odnosno jezika (Vitgentajn). U semantikoj logici i logikom
pozitivizmu aksiomi su nominalne definicije, u kom sluaju su u
odnosu na objektivnu realnost - fikcija. Mil ih recimo shvata
empirio-racionalistiko. Formalistiko shvatanje aksioma imamo kod
Kanta i savremenih logikih formalista. Kod Kanta oni idu iz
apriorizma dabome i to je nunost zasnovana u prirodi naeg razuma, a
kod ovih aksiomi se proizvode sasvim slobodno i proizvoljno na
osnovu izbora osnovnih simbola i njihovih kombinacija, nema tu
nikakve veze sa ulnom ili bilo kojom drugom realnou. Krajnje
formalistiko stanovite kae da su aksiomi propozicionalne funkcije,
isti formalni kalupi i modeli konkretnih stavova, zato ne mogu biti
ni istiniti ni lani (jer ne odnose se na predmete) i samim tim su
proizvoljni, i postoji pluralizam takvih sistema. Meutim, sve su
ovo propusti i jednostranosti, racio struja objanjava nunost ali ne
moe da objasni referencu na realnost, dok empiro struja objanjava
referencu postavljajui je u ulnost ali ne moe da objasni nunost.
Sistem postavljen aksiomatskim metodom sadri u sebi osnovne pojmove
ili simbole, aksiome i teoreme izvedene iz njih, logike konstante,
pravila formacije i transformacije aksioma, a osnovni principi
aksiomatskog metoda su neprotivrenost, konzistentnost (iz aksioma
se ne moe izvesti jedan sud i njegova negacija), koherentnost,
potpunost (aksioma mora biti tano toliko koliko je potrebno da se
izvedu sve teoreme), nezavisnost (nijedan aksiom ne moe se izvesti
iz drugog aksioma). Rezultat takvog metoda je egzaktnost i
sistematinost izvoenja nauke. Pitanje o poreklu i prirodi aksioma
zapravo je pitanje da li nunost aksioma potie iz prirode bia kako
to tvrdi Aristotel (ontoloki racionalizam), ili iz prirode razuma
kako kae Kant (gnoseoloki racionalizam), ili su logiki aksiomi
konvencionalne, formalne i tautoloke tvorevine (logiki
pozitivizam), ili su pak oni sveopti principi saznanja sutine
predmeta (dijalektika logika-tu je navodno reen taj problem
jednostranosti u shvatanju, gde najosnovniji logiki aksiomi
izraavaju sutinsku odreenost svih predmeta saznanja kao delova
objektivne stvarnosti).
*MILOVA KLASIFIKACIJA INDUKTIVNIH METODA*Don Stjuart Mil
razradio je metodske postupke kauzalne, uzrone indukcije, pa po
njemu valja razlikovati metod slaganja, metod razlike, metod
slaganja i razlike, metod zajednike promene, i metod ostatka. Ovo
su ujedno i metodski postupci eksperimentalnog metoda empirijskog
istraivanja, postupci otkrivanja uzronih i posledinih odnosa meu
pojavama sa predhodnim uverenjem u postojanje apsolutne
uniformnosti (jednoobraznosti) prirode. 1.KANON SLAGANJA: ako dva
ili vie sluajeva pojave koja se ispituje imaju samo jednu zajedniku
okolnost, onda je ta okolnost u kojoj se svi sluajevi slau uzrok
ili posledica date pojave.
2.KANON RAZLIKE: ako jedan sluaj u kome se ispitivana pojava
dogaa i drugi sluaj u kome se ona ne dogaa imaju sve zajednike
okolnosti osim jedne, i to one koja se javlja u prvom sluaju, onda
je ta okolnost u kojoj se oba sluaja meusobno razlikuju posledica,
ili uzrok, ili nephodni deo uzroka te pojave.3.KANON SLAGANJA I
RAZLIKE: ako dva ili vie sluajeva u kojima se pojava deava imaju
samo jednu zajedniku okolnost, a dva ili vie sluajeva u kojima se
ona ne dogaa nemaju nita zajedniko osim odsustva te okolnosti,
okolnost po kojoj se jedino razlikuju dva skupa sluajeva jeste
posledica, ili uzrok, ili neophodan deo uzroka pojave.
4.KANON OSTATKA: ako se od neke pojave odvoji deo za koji se ve
iz prethodnih indukcija zna da je posledica izvesnih antecedenata,
ostatak pojave je posledica preostalih antecedenata.
5.KANON ZAJEDNIKIH PROMENA: svaka pojava koja se menja na neki
nain kad god se menja neka druga pojava na neki poseban nain ili je
uzrok, ili posledica te pojave, ili je povezana na izvestan nain
uzronom vezom sa tom pojavom.
Mil je postavio ovaj osnov kanona za induktivni metod kako bi
ponudio nain otkrivanja uzroka neistraenih pojava i nain
dokazivanja pretpostavljenih uzrono-posledinih odnosa, ali ovi
postupci meutim, sami po sebi, ne moraju uvek dovesti niti do
eljenih otkria niti do dokaza, premda mogu u izvesnom smislu
olakati nain induktivnog istraivanja.
(ZATO? i ta uopte ima da se kae na ovu temu?!)
*SPOR O POZITIVIZMU*
*PROBLEM DISKONTINUITETA U METODOLOGIJI ISTORIJSKIH NAUKA*
Fuko zapoinje svoje izlaganje opisom ambivalentne situacije u
savremenim naunim istraivanjima: ve decenijama, kae on, istoriari
radije obraaju panju na duga razdoblja kao da pokuavaju da ispod
politikih dogodovtina i njihovih epizoda iznesu na videlo dana
postojane i teko naruive ravnotee, nepovratne procese, stalne
regulacije, pojave odreenog smera koje dostiu vrhunac i preobraaju
se nakon vekovnih kontinuiteta; sa druge strane, u disciplinama
koje se nazivaju istorijom ideja, istorijom nauke, istorijom ps,
istorijom misli i knjievnosti (a koje uprkos svom nazivu u velikoj
meri izmiu istoriarevom radu i njegovim metodama) panja se prenela
sa irokih jedinica koje su opisivane kao razdoblja ili vekovi prema
FENOMENIMA PREKIDA. U velikim kontinuitetima misli, masivnim i
homogenim manifestacijama duha ili kolektivnog mentaliteta, pod
upornom tendencijom nauke koja se trudila da postoji i bude dovrena
od samog svog poetka sada se nastoji otkriti upad prekida iji su
statusi i naravi vrlo razliiti. Vie se ne postavlja problem
tradicije i traga nego PRESEKA i GRANICE, vie ne problem temelja
koji traje nego problem PREOBRAAJA. I to otvara celo polje novih
pitanja: kako specifikovati razliite pojmove koji omoguavaju da se
misli DISKONTINUITET, PRAG, RASKID, PRELOM, MUTACIJA, PREOBRAAJ?
Kako uvesti razliite nivoe na koje se moemo smestiti i od kojih
svaki sadri svoje razdeobe i svoj oblik analize, koji je nivo
interpretacije, koji je nivo strukturalne analize, kojem nivou
pripisujemo uzronost? Istorija misli, saznanja, ps, knjievnosti po
svemu sudei umnoava raskide i naglaava otrinu svih diskontinuiteta,
dok istorija u pravom smislu potiskuje provalu dogaaja u korist
struktura koje nisu nepostojane. Meutim, i u jednom i u drugom
sluaju bili su postavljeni isti problemi ali su oni na povrini
izazvali obrnute uinke; ovi problemi mogu se rezimirati jednom rei
- stavljanje u pitanje dokumenta. I tu se dolazi do odreenja dve
istorije...najpre je ona polazei od onoga to dokumenti govore,
ponekad u pola glasa, nastojala rekonstruisati prolost iz koje oni
proizlaze i koja je sada daleko iza, pa je dokument uvek bio
tretiran kao govor jednog sada uutkanog glasa i njegov bledi trag
koji se sreom moe odgonetnuti. Ali, kako istie Fuko, jednom
mutacijom koja nije od danas, ali koja nesumnjivo jo nije zavrena,
istorija je promenila svoj stav u odnosu na dokument, pa prvi
zadatak koji ona sebi postavlja jeste ne da ga tumai ve da ga
obrauje iznutra: ona ga organizuje, kroji, rasporeuje, razmeta po
nivoima, utvruje nizove, definie jedinice, opisuje
odnose...Dokument vie nije nekakva nepokretna materija. Istorija
nije vie nekakvo hiljadugodinje kolektivno pamenje koje pomou
materijalnih dokumenata osveava svoje uspomene, ona je obrada i
odelotvorenje - istorija je izvestan nain na koji jedno drutvo daje
status i obradu jednoj dokumentarnoj masi od koje je ono
neodvojivo. Igrajui se reima, Fukova kae da je istorija u svom
tradicionalnom obliku nastojala da upamti spomenike prolosti i da
ih preobrazi u dokumenta, dok je u nae vreme istorija ono to
preobraava dokumenta u spomenike. Bilo je jedno vreme kada je
arheologija kao disciplina koja se bavi nemim spomenicima, mrtvim
tragovima, objektima bez konteksta i stvarima preostalim iz
prolosti, teila ka istoriji i dobijala smisao tek uspostavljanjem
istorijskog diskursa...u nae vreme, ISTORIJA TEI ARHEOLOGIJI. Ovo
ima vie posledica, Fuko nabraja etiri:1.Pre svega to je ve pomenuti
povrinski uinak, umnoavanje prekida u istoriji ideja i iznoenje na
videlo dugih perioda u istoriji u pravom smislu. Za tradicionalnu
istoriju niz je bio dat a ona ga je samo trebala precizirati, sada
se postavlja problem uspostavljanja nizova! Za svaki od njih treba
odrediti elemente, utvrditi mu granice, izneti na videlo njemu
svojstven tip odnosa, formulisati njegov zakon, i pored toga
opisati odnose izmeu razliitih nizova da bi se tako uspostavili
nizovi nizova ili tabele: otud umnoavanje slojeva i specifinost
hronologije, otud nunost da se razlikuju ne samo vani dogaaji sa
dugakim lancem posledica nego i nevani dogaaji sasvim razliitog
nivoa. Pojava dugih perioda u dananjoj istoriji nije povratak
filozofijama istorije i velikim dobima sveta nego je ona uinak
metodoloki osigurane razrade nizova, a u istoriji ideja ista
mutacija je izazvala obrnuti uinak (dakle smatra se da je zbog
promenjenog odnosa neke *istorijske svesti* (uslovno reeno) prema
dokumentu nastao ovaj kontrarni odnos u istoriji uopte i istoriji
ideja, one su dva lica istog procesa a sve je zbog tih nizova -
nova istorijska svest nema date nizove nego ih uspostavlja pa se to
odrazilo u istoriji uopte kao naglaavanje dugih perioda, a u
istoriji ideja kao naglaavanje kriznih taaka preloma, mada mi nije
ba jasno zato ali nevermind). U istoriji ideja dakle ta mutacija
razgradila je nizove uspostavljene teleologijom uma i dovela u
pitanje teme konvergencije i dovrenja, dovela u sumnju mogunosti
totalizacije. Nizovi ne mogu tu da se svedu na linearni obrazac, pa
su se namesto kontinuirane hronologije uma pojavile lestvice
razluene jedne od drugih, protivne jedinstvenom zakonu, esto kao
nosioci jednog tipa istorije koji je svojstven svakoj od njih,
nesvodive na opti obrazac jedne svesti koja stie, napreduje i sea
se. 2.Druga posledica je to pojam diskontinuiteta zauzima kljuno
mesto u istorijskim disciplinama. Za istoriju u tradicionalnom
obliku ono diskontinuirano nudilo se u vidu rasutih dogaaja koje je
zapravo trebalo zaobii, svesti, izbrisati, zarad pojave
kontinuiteta. Diskontinuitet je bio beleg vremenske rasprenosti
koju je istoriar trebalo da iskljui iz istorije, a danas je postao
jedan od osnovnih elemenata istorijske analize. Sada predstavlja
jednu namernu operaciju istoriara a ne vie ono to on protiv svoje
volje dobija od materijala kojim se bavi, on je rezultat
istoriarevog opisa i uzima specifini oblik i funkciju zavisno od
podruja i nivoa u koje je ukljuen jer ne govori se o istom
diskontinuitetu u npr epistemologiji i tehnici.
DISKONTINUITET=granice nekog procesa, prevojne take neke krivulje,
preokretanje nekog regulativnog kretanja, krajnje take neke
oscilacije, prag nekog funkcionisanja, trenutak poremeaja neke
krune uzronosti
=ISTOVREMENO I SREDSTVO I PREDMET ISTRAIVANJA!!!
On nije prosto pojam u diskursu ve ga diskurs potajno
pretpostavlja, jedna od najbitnijih crta nove istorije je upravo to
premetanje diskontinuiranog, njegov prelaz od prepreke na praksu,
njegovo ukljuivanje u diskurs istoriara u kome vie ne igra ulogu
spoljanjeg usuda koji treba iskljuiti nego ulogu operativnog pojma
koji se koristi. On vie nije negativ istorijskog itanja, njegovo
nalije, neuspeh i granica njegove moi, nego pozitivni element koji
odreuje njegov predmet.
3.Tema i mogunost jedne globalne istorije poinju da iezavaju a
nazire se obris onoga to bi se moglo nazvati optom istorijom.
Globalna nastoji da rekonstruie oblik celine neke civilizacije,
materijalno ili duhovno naelo nekog drutva, znaenje zajedniko svim
pojavama nekog razdoblja, zakon njegove kohezije...ona
pretpostavlja da se iza svega mora moi ustanoviti sistem homogenih
odnosa. Globalna ide na celinu, opta na rasprenost! Opta se bavi
tim nizovima, nizovima nizova, i tabelama. (:D)4.Metodoloki
problemi nove istorije: uspostavljanje korpusa dokumenata,
ustanovljavanje naela izbora, odreenje nivoa analize i elemenata
koji im odgovaraju, specifikacija metode analize, razgranienje
skupova i podskupova koji artikuliu izuavani materijal, odreivanje
odnosa koji omoguavaju da se jedan skup okarakterie. Jasno je samo
sa ovim navoenjem koliko je sada ova situacija drugaija u odnosu na
tradicionalna pitanja o umnosti, svrhovitosti, blabla.Cela ta
mutacija istorije jo nije ni dovrena, a koreni su joj kod Marksa.
Trebalo joj je puno da izazove svoje uinke, kae Fuko, kao da se
tamo gde smo navikli da traimo poreklo, da se beskrajno vraamo na
ono to je u temelju, da uspostavljamo tradicije i projektujemo
teleologije (u ps), osea posebna odbojnost prema tome da mislimo
razmake i rasipanja. Ali za to postoji dobar razlog. Jedna istorija
neprekidnog kontinuiteta koja bi svuda oko onog to ljudi govore i
rade tkala mrane sinteze koje to anticipiraju, pripremaju i
beskrajno vode prema budunosti bila bi zapravo privilegovano
pribeite za suverenitet svesti. Kontinuirana istorija je neophodni
korelat utemeljujue funkcije subjekta i jemstvo da e mu sve ono to
mu je izmaklo biti vraeno, izvesnost da vreme nee rasuti nita to
nee vratiti u obnovljeno jedinstvo, obeanje da e sve stvari
udaljene razlikom subjekt moi jednog dana u obliku istorijske
svesti ponovo da prisvoji. (a zato je subjekt odreen tom
potrebnom...? jel to nekakva njegova uroena tendencija i sklonost
ili su drugi faktori u pitanju?? moda pitanje egzistencije...)
Pojavila su se u meuvremenu razna RASREDITENJA, pa se pokuavalo po
svaku cenu spasiti suverenitet subjekta. Rasreditenje je izvrio
Marks, i Nie takoe. A reakcije su bile iste, uvek se nastojalo
vratiti koherentnosti, telosu, temelju, odrati racionalnost.
Rasreditenje su uinile i psihoanaliza, lingvistika i etnologija(?),
ovo sa psihoanalizom je dobar primer=rasreditenje subjekta u odnosu
na zakone njegove elje, igre njegovih diskursa, kada je postalo
jasno da ovek ne moe da poloi raun o svojoj seksualnosti, svome
nesvesnom...Zato se kao reakcija javlja ta kontinuiranost istorije
koja je morala da bi bila uspena da u samim istorijskim analizama
porekne diskontinuitet: pa su tako antropologizovali Marksa i od
njega napravili istoriara totaliteta sa govorom humanizma, tako je
i Nie protumaen jezikom transcendentalne ps a njegova genealogija
svedena je na nivo jedne potrage za onim izvornim. Tako je
ostavljeno po strani, kao da ga nikada nije ni bilo, celo to polje
metodolokih problema koje nova istorija danas postavlja. ue se
dakle povika svaki put kada se u nekoj istorijskoj analizi otvoreno
upotrebi kategorija diskontinuiteta, ali to nije kuknjava za
istorijom ve za iezavanjem ONOG OBLIKA KOJI JE POTAJNO U CELINI
UPUIVAO NA SINTETIKU DELATNOST SUBJEKTA. Ona je njemu bila
sklonite, mesto poinka, IZVESNOSTI, izmirenja i spokojnog sna,
poslednje utoite antropoloke misli u koje su se hteli zatoiti svi
koji su se okrenuli protiv njega...to je ideoloka upotreba
istorije!! Reavanje od poslednjih antropolokih zavisnosti moe da se
desi u poduhvatu nove metode...*ARHEOLOGIJA ZNANJA I
EPISTEMOLOGIJA*Fuko najpre razgraniava arheologiju od onoga to ona
nije, iako tako moe delovati. Arheologija ne opisuje discipline,
one u najboljem sluaju mogu posluiti kao zaetak opisa pozitiviteta
ali nikako ne odreuju njegove granice. Daje se primer sa Istorijom
ludila ija je uporina taka bila pojava psihijatrijske discipline
poetkom 19.veka: pre ovog vremena ona je u medicinskim raspravama
izgledala potpuno drugaije u svojoj strukturi, organizaciji,
praktinoj primeni itd, a ono to je uinilo moguom kasnije, ono to je
odredilo tu veliku promenu u ekonomiji pojmova, analiza i
dokazivanja jeste cela jedna igra odnosa izmeu hospitalizacije,
uslova i procedura drutvenog iskljuivanja, pravosudnih pravila,
normi industrijskog rada i buruaskog morala, dakle to je CEO JEDAN
SKUP KOJI ZA TU DISKURZIVNU PRAKSU KARAKTERIE OBRAZOVANJE NJENIH
ISKAZA. Ova praksa se pri tom ne pokazuje samo unutar jedne
discipline sa naunim statusom i pretenzijama, ve je takoe na delu i
u pravnim tekstovima, u knjievnom izrazu, u ps razmiljanjima,
politikim odlukama, svakodnevnom govoru i mnenjima. DISKURZIVNA
TVOREVINA NA IJE POSTOJANJE UKAZUJE PSIHIJATRIJSKA DISCIPLINA NI
IZBLIZA SE NE POKLAPA SA NJOM VE SA SVIH STRANA PREVAZILAZI NJENE
OKVIRE. Dakle ne radi se tu o opisu (naune) discipline, ona nije ni
bila formulisana kao disciplina (u ovom sluaju) niti mora biti, jer
je uvek na delu jedna diskurzivna praksa koja otvara prostor nauci
ali se ne podudara sa njom. Pa da li se onda moda pod nazivom
diskurzivne tvorevine oznaava neka retrospektiva nauke na njenu
sopstvenu prolost i zaetke? Ne, jer neki pozitivitet moe dosta
dobro da razjanjava izvestan broj iskaza ali takoe uvek i ostavlja
po strani mnoge druge analize. Diskurzivne tvorevine nisu budue
nauke u trenutku u kome su one jo uvek nesvesne sebe samih, a
svakako da da ih ne moemo poistovetiti ni sa onim oblicima koji
odmah iskljuuju svaku naunost jer to nije tako. Pozitiviteti ne
karakteriu oblike saznanja bilo da su to a priori uslovi ili oblici
racionalnosti koji su se mogli istorijski javljati, oni isto tako
ne odreuju stanje spoznaja u datom vremenskom trenutku. Analizirati
pozitivitete znai pokazati po kojim pravilima jedna diskurzivna
praksa moe obrazovati grupe objekata, skupove iskaza, igre pojmova,
nizove teorijskih izbora, a ovako obrazovani elementi ne sainjavaju
jednu nauku sa odreenom strukturom idealiteta jer je re o daleko
manje striktnim odnosima. Meutim to isto tako nisu spoznaje
nagomilane jedne pored drugih proizile iz raznih iskustava i
povezane samo identitetom subjekta koji ih poseduje. Pozitiviteti
su ono POEV od ega se izgrauju stavovi, oni obrazuju PREDUSLOV
onome to e se pokazati i funkcionisati kao spoznaja ili iluzija,
prihvaena istina ili odbaena zabluda, konana tekovina ili savladana
prepreka. Jasno je da se oni ne mogu shvatiti kao kao neko
doivljeno iskustvo jo uronjeno u uobrazilju ili opaanje koje bi se
onda kroz istoriju imalo preuzeti u obliku racionalnosti, to nije
neki stadij u kretanju od neposredne spoznaje do apodiktinosti.
Radi se o elementima koji moraju biti obrazovani diskurzivnom
praksom da bi se eventualno uspostavio nauni diskurs specifikovan
ne samo svojim oblikom i strogou nego i objektima kojima se bavi,
tipovima iskaza koje uvodi u igru, pojmovima koje upotrebljava i
strategijama koje koristi. NAUKA SE NE DOVODI U VEZU SA ONIM TO
MORA BITI DOIVLJENO (DA BI BILA ZASNOVANA NJOJ SVOJSTVENA INTENCIJA
IDEALITETA) VE SA ONIM TO MORA BITI REENO (DA BI MOGLO BITI
DISKURSA KOJI EVENTUALNO ODGOVARA EKSPERIMENTALNIM ILI FORMALNIM
KRITERIJUMIMA NAUNOSTI). Skup elemenata pravilno obrazovanih
diskurzivnom praksom (neophodnih za uspostavljanje jedne nauke ali
ne nuno predodreenih da je omogue) je ZNANJE. Znanje je ono o emu
se moe govoriti u okviru jedne diskurzivne prakse koja time biva
specifikovana, ona je obrazovana razliitim objektima koji e stei
ili ne nauni status (u psihijatriji nije znanje ono to se smatralo
istinitim ve je to skup ponaanja, osobenosti, devijacija o kojima
se moe govoriti u okviru psihijatrijskog diskursa. Znanje je
prostor u kome subjekt moe zauzeti poloaj da bi govorio o objektima
kojima se bavi u svom diskursu (skup funkcija pogleda, ispitivanja,
pretraga, beleenja i odluka koje moe vriti subjekt medicinskog
diskursa u ovom primeru). Znanje je takoe polje koordinacija i
subordinacija iskaza u kojima se pojmovi pojavljuju, definiu,
primenjuju i preobraavaju. Znanje je napokon odreeno mogunostima
upotrebe i prisvajanja koje nudi diskurs (radi se o takama
artikulacije).
Ima znanja koja su nezavisna od nauka ali nema znanja bez jedne
definisane diskurzivne prakse.
Ne kree se to vie po sistemu SVEST-SAZNANJE-NAUKA, princip
arheologije je DISKURZIVNA PRAKSA-ZNANJE-NAUKA; problem u elementu
saznanja je to on nikada ne moe da se oslobodi inioca
subjektivnosti pa se tu i protiv volje dolazi do transcendentalnih
pitanja, arheologija naprotiv svoju taku oslonca ima u znanju tj u
jednoj oblasti u kojoj je subjekt nuno situiran i zavisan i ne moe
da se pojavi u liku nosioca...!Znanje osim toga nije sadrano samo u
dokazima nego isto tako moe biti i u fikcijama, matarijama,
razmiljanjima, pripovestima, institucionalnim uredbama, politikim
odlukama...
Jednom uspostavljena, nauka ne preuzima na sebe i svoj sopstveni
razvoj sve ono to je obrazovalo diskurzivnu praksu u okviru koje se
ona pojavljuje, ali ni ne odbacuje znanje koje je okruuje. Znanje
nije epistemoloko gradilite koje nestaje u nauci koja ga dovrava:
nauka se smeta u jednom polju znanja i tu igra jednu ulogu koja se
razlikuje prema razliitim diskurzivnim tvorevinama i preinauje sa
njihovim mutacijama. U svakoj diskurzivnoj tvorevini nalazi se
specifini odnos izmeu nauke i znanja, a arheoloka analiza umesto da
izmeu njih definie odnos iskljuivanja ili izuzimanja treba
pozitivno da pokae kako se jedna nauka upisuje i funkcionie u
elementu znanja. U tom prostoru igre nesumnjivo se takoe
uspostavljaju i specifikuju odnosi ideologije prema naukama. Zahvat
ideologije u nauni diskurs i ideoloko funkcionisanje nauka ne
artikuliu se u ravni njihove idealne strukture (mada se i tu moe
uoiti), niti u ravni njihove tehnike upotrebe (mada moe imati svoje
uinke), niti u ravni svesti subjekta koji je izgrauju, ve se
artikuliu TAMO GDE SE NAUKA OMEUJE UNUTAR ZNANJA. Nauka iznalazi
svoje mesto u okviru jedne diskurzivne pravilnosti gde se ona tako
ravija i funkcionie u celom jednom polju diskurzivnih i
nediskurzivnih praksi, a pitanje ideologije postavljeno nauci je
zapravo pitanje njenog postojanja kao diskurzivne prakse u
funkcionisanju sa DRUGIM praksama. Ispitati nauku kao praksu meu
drugim praksama znai usmeriti se na ideoloko funkcionisanje jedne
nauke.Momenat u kome se neka diskurzivna praksa individualizuje i
zadobija svoju autonomiju, momenat u kome se uspostavlja jedan
sistem obrazovanja iskaza naziva se PRAG POZITIVITETA. Kada se u
igri jedne diskurzivne tvorevine profilira jedan skup iskaza i
pretenduje makar i neuspeno na to da se pribavi vaenje normama
verifikacije i koherencije, i kada u odnosu na znanje on ima
dominantnu funkciju uzora kritike ili verifikacije kaaemo da
diskurzivna tvorevina prelazi PRAG EPISTEMOLOGIZACIJE. Kada takav
epistemoloki lik udovoljava izvesnom broju formalnih kriterijuma
(kada njegovi iskazi odgovaraju ne samo arheolokim pravilima
formacije nego jo i izvesnim zakonima konstrukcije stavova) kazaemo
da on prelazi PRAG NAUNOSTI. Kad taj nauni diskurs bude mogao da
odredi aksiome koji su mu nuni, elemente koje koristi, stavne
strukture koje su za njega legitimne kazaemo da je on preao PRAG
FORMALIZACIJE. VREMENSKI RASPORED TIH RAZLIITIH PRAGOVA, NJIHOV
REDOSLED, RAZMAK, EVENTUALNA PODUDARNOST, NAIN NA KOJI ONI MOGU DA
SE IMPLICIRAJU, USLOVI U KOJIMA SE ONI JEDNI ZA DRUGIMA JAVLJAJU,
SVE TO PREDSTAVLJA ZA ARHEOLOGIJU GLAVNO PODRUJE NJENOG
ISTRAIVANJA. Zato? Zato to ta hronologija nije pravilna ni
homogena, to nisu neki prirodni stupnjevi biolokog sazrevanja, radi
se o dogaajima ije irenje nije evolutivno, ne prelaze ih sve
diskurzivne tvorevine u isto vreme, tako se i deli istorija
ljudskog saznanja, svaka od njih ima osobeni razvoj. Matematika
recimo je jedina diskurzivna praksa koja je u isti mah prela sve
pragove! To objanjava inenicu da je njena pojava istovremeno tako
zagonetna (tako malo dostupna analizi, zgusnuta u oblik apsolutnog
poetka) i tako valorizovana (poto vai kao iskon i osnov). Mnotvo
pragova koji se mogu naznaiti doputa razliite oblike istorijske
analize:-rekurentna analiza moe da se vri samo unutar jedne
uspostavljene nauke kada je jednom ve preen njen prag
formalizacije, gde svaka istorijska peripetija ima svoj formalni
nivo i svoje mesto. Ova analiza se smeta unutar nauke i sve njene
epizode premeta u zgradu koju ona sainjava i njenu formalizaciju
pria dananjim formalnim jezikom.
-epistemoloka istorija nauka smeta se na prag naunosti i pita se
o nainu na koji je on mogao biti preen, tu treba znati npr kako se
jedan pojam jo uvek optereen metaforama i imaginarnim sadrajima
proistio i mogao dobiti status i funkciju naunog pojma. Ili saznati
na jedan optiji nain kako je neka nauka uspostavljena preko i
protiv jednog prednaunog nivoa, ova analiza pokazuje ega se nauka
oslobodila i ta je sve morala odbaciti od sebe da bi dostigla prag
naunosti, samim tim ovaj opis nuno je obeleen suprotnou istine i
zablude, racionalnog i iracionalnog, prepreke i plodnosti, istoe i
neistoe, naunog i nenaunog.
-arheoloka istorija usredsreuje se na prag epistemologizacije,
nastoje se razotkriti diskurzivne prakse ukoliko one otvaraju
prostor za jedno znanje i ukoliko to znanje zadobija status i ulogu
nauke. To znai pokazati kako uspostavljanje neke nauke i eventualno
njen prelazak na formalizaciju moe imati svoju mogunost u nekoj
diskurzivnoj tvorevini i u preinakama njenog pozitiviteta. Polazei
od opisa diskurzivnih praksi nastoji se odrediti kako i po kojoj
pravilnosti i na osnovu kojih preinaka je mogao biti otvoren
prostor procesima epistemologizacije, dosezanju do normi naunosti i
moda do praga formalizacije, nastoji se opisati cela ta
IGRA.Analiza diskurzivnih tvorevina, pozitiviteta i znanja u
njihovom odnosu prema episemolokim likovima i naukama jeste ono to
se naziva ANALIZOM EPISTEME, da bi se razlikovala od drugih moguih
oblika istorije nauka. Pod episteme se podrazumeva: skup odnosa
koji u odreeno doba mogu da objedine diskurzivne prakse koje
omoguavaju epistemoloke likove, nauke, nauke i eventualno
formalizacije; to je nain na koji se vre ovi prelazi. Episteme nije
jedan oblik saznanja ili tip racionalnosti koji bi, proimajui
razliite nauke, manifestovao suvereno jedinstvo jedne
subjektivnosti, duha ili epohe, ve skup odnosa koji se unutar date
epohe mogu otkriti izmeu nauka kada ih analiziramo na nivou
diskurzivnih pravilnosti. Opis episteme otvara neiscrpno polje i
nikada ne moe biti zavren. Episteme je pokretljiv skup razdeoba,
razmaka, podudarnosti koje nastaju i nestaju. On je skup odnosa
izmeu nauka, epistemolokih likova, pozitiviteta i disk.praksi, on
je ono to u pozitivitetu disk.praksi ini moguim postojanje
epistemolokih likova i nauka. Analiza episteme ne stavlja u
zagonetki naunog diskursa na probu njegovo pravo da bude nauka ve
injenicu da on postoji. A taka u kojoj se ta analiza odvaja od svih
ps saznanja jeste u tome to ona tu injenicu ne dovodi u vezu sa
instancom izvorne datosti koja bi u tscndl subjektu utemeljivala i
injenicu i pravo, nego u vezu sa procesima jedne istorijske prakse.
Ostaje pitanje, da li je usmerenost na episteme jedini put koji se
otvara arheologiji? Lako mogu da zamislim, kae Fuko, arheologije
koje bi se razvijale u razliitim pravcima, pa tu navodi za primer
seksualnost, tu knjigu je kasnije zaista i napisao. Ne samo to se
takva arheoloka analiza moe usmeriti na episteme (Frojd, religijska
tumaenja, etike koncepcije itd), ve je seksualnost i van svake
usmerenosti na nauni diskurs jedan skup objekata o kojima se moe
govoriti (ili o kojima je zabranjeno govoriti), polje moguih
iskazivanja (bilo da se radi o lirskim izrazima ili pravnim
nalazima), skup pojmova, igra izbora...sva verbalna i neverbalna
ispoljavanja su tu, sve je to jedna diskurzivna praksa. Daje se
primer i sa slikarstvom, suvino bi ovde bilo, ali poenta je da je
ono, nezavisno od naunih sazanja i ps tema, CELO PROETO
POZITIVITETOM ZNANJA. Isto moe i sa politikom. Taj veliki
pozitivitet ne bi se poklapao sa politikim teorijama nekog vremena.
U krajnjoj liniji arheologija ne opisuje samo nauke, ve ZNANJA,
iako je odnos prema episteme do sada bio jedini istraen (razlog
tome je i to se u nae vreme diskurzivne tvorevine neprestano
epistemologizuju), ali oigledno se moe ii i u drugim pravcima.
*FUKOOV ARHEOLOKI METOD*
iz gornjeg teksta...eventualno da napomenem da Fuko naglaava
kako sve ovo nikako nije prenoenje u istoriju strukturalistike
metode, radi se o razradi naela i posledica jednog autonomnog
preobraaja koji se upravo zbiva u podruju istorijskog saznanja,
mada problemi pojmovi i sredstva koji se koriste nisu strani
strukturalnoj analizi ali to nije to. Nije voleo da ga svrstavaju u
strukturaliste, tanije poststrukturaliste, mada ovde je koliko ja
vidim sve upravo bazirano na STRUKTURAMA. Naglaava da ceo poduhvat
ide kontra teleologije i totalizacije, to je jasno. Metoda mora
biti ista od svakog antropologizma, tlo na kome ona poiva je ono
koje je sama otkrila u pokuajima na slepo tj Istoriji ludila,
Roenju klinike i Rei i stvari. Ali tu je ulo svetlo i malo po malo
precizirala se metoda. On kae da je taj njegov diskurs jo uvek
nesiguran i da ceo poduhvat predstavlja otvaranje praznog prostora
koji polako dobija svoj oblik.*POPEROVO REENJE PROBLEMA
INDUKCIJE*Poper smatra da je njegova PREFORMULACIJA problema
indukcije bila od odluujue vanosti, zato to je sama injenica
ponovnog formulisanja tradicionalnog problema zapravo omoguila
njegovo reenje. Pod tradicionalnim problemom indukcije smatra se
formulacija: kako se moe opravdati verovanje da e budunost biti kao
prolost? ili ta je opravdanje za induktivno zakljuivanje?; Poper
smatra da su pretpostavke ukljuene ovde nekritike i pogrene,
problem se mora preformulisati jer on lei u pozadini onoga to se
naziva tradicionalnim ps problemom indukcije, a on je zapravo
relativno novijeg datuma, nastao je sa Hjumovom kritikom i njenim
uticajem na zdravorazumsku teoriju saznanja. HJUMOV PROBLEM(opta
napomena: na hjumovsko pitanje se moe odgovoriti ekstremno, da ne
postoji nikakav problem indukcije i Hjumov skepticizam nije
opravdan, ili da je skeptiki odgovor definitivan pa nije mogue
nikakvo pravdanje indukcije; takoe moe se svata pokuavati sa raznim
teorijama od kojih su najznaajnije teorije verovatnoe,
frekvencije(Rajhenbah: indukcija je niti saznanje niti verovanje ve
praktina akcija, mi smo slepci kojima indukcija slui kao tap),
semantika teorija(Karnap). Ali zapravo jedina mogunost reenja je
moda u dijalektikoj logici gde se misli jedinstvo opte-posebnih
odredbi, iji je odnos sr problema sa indukcijom naravno.)Mi
posedujemo oekivanja i snano verujemo u izvesne regularnosti, to je
opravdano u zdravom razumu na osnovu onih ponovoljenih opaanja koju
su i odgovorna za nastanak verovanja. Hjum je postavio logiki i
psiholoki problem. Logiki: da li je opravdano nae zakljuivanje od
ponovljenih pojedinanih sluajeva o kojima imamo iskustvo ka drugim
sluajevima o kojima nemamo iskustvo? odg je NE, bez obzira na broj
ponavljanja, a logika situacija je ista i ukoliko se umetne
verovatnoa. Psiholoki: zato ipak svi razboriti ljudi oekuju i
veruju da e se sluajevi o kojima nemaju iskustvo slagati sa onima o
kojima imaju iskustvo? odg: zbog obiaja i navike, zato to smo na to
navikli preko ponavljanja i mehanizmom asocijacija ideja,
mehanizmom bez koga bi, kae Hjum, teko preiveli. Na osnovu svega
ovoga Hjum se probratio u skeptika i vernika iracionalistike
teorije saznanja, njegov rezultat da ponavljanje nema nikakvu
logiku mo, premda vlada naim kognitivnim ivotom, odveo da je do
zakljuka da logika i um igraju samo malu ulogu u naem razumevanju,
pa je nae saznanje demaskirano kao verovanje i
iracionalitet...Rasel kae prevlast iracionalizma tokom celog
19.veka i polovine 20. jeste prirodna posledica Hjumovog razaranja
empirizma, kao i Hjumova ps predstavlja propast razboritosti, zato
je vano da se otkrije da li unutar ps koja je u celini ili uglavnom
empirijska postoji bilo koji odgovor Hjumu. Ako ne, nema
intelektualne razlike izmeu razboritosti i nerazboritosti. Ludaka
koji veruje da je poirano jaje treba osuivati samo na osnovu toga
to je u manjini... Ako se indukcija odbaci onda je pogrean svaki
pokuaj da se polazei od pojedinanih opaanja dospe do generalnih
naunih zakona, i to je sve onda u sukobu sa racionalnou, empirizmom
i naunim procedurama. REENJE
Glavni metodoloki pristup je da sve subjektivne ili psiholoke
termine, pogotovo verovanje, treba prevesti u OBJEKTIVNE
ISKAZE.
Umesto verovanje==> iskaz, objanjavalaka teorija,
umesto impresija==> opservacioni iskaz, test iskaz,
umesto opravdanja verovanja==> opravdavanje tvrdnje da je
teorija istinita itd.
Tu postoji jedan princip prenoenja, kada se logiki problem rei
reenje se prenosi i na psiholoki problem: ono to je istinito u
logici, istinito je i u psihologiji. Ovaj princip prenoenja hoe da
garantuje odstranjenje hjumovskog iracionalizma: ako moe da se da
odg na problem indukcije (i logiki i psiholoki) a da se ne povredi
princip prenoenja, nee biti sukoba izmeu logike i psihologije a
time ni zakljuka da nae razumevanje vai kao neto iracionalno. Budui
da je Hjum u pravu da u logici ne postoji tako neto kao to je
indukcija na osnovu ponavljanja, na osnovu PP tako neto ne moe
postojati ni u psihologiji!!! Obrniokreni takva indukcija NE
POSTOJI.U objektivnom, logikom nainu govora problemi glase ovako:1*
Moe li da se opravda tvrdnja da je objanjavalaka univerzalna
teorija istinita na osnovu pretpostavke o istinitosti izvesnog test
iskaza koji je zasnovan na iskustvu? odg je ovde kao i kod Hjuma
NE.
ali sad da malo proirimo taj problem...
2* Moe li pretpostavka o istinitosti test iskaza opravdati
tvrdnju da je univerzalna teorija ISTINITA ili tvrdnju da je LANA?
odg je ovde DA, pretpostavka o istinitosti test iskaza ponekad nam
doputa da utvrdimo lanost.
Postavimo se u jednu situaciju gde smo suoeni sa nekoliko
objanjavalakih teorija koje konkuriu kao reenje nekog problema i
treba da meu njima napravimo neki izbor...(Rasel kae da je bez
reenja problema indukcije nemogue odluiti se izmeu dobre naune
teorije i opsesije ludaka), zato se sad pravi trea
preformulacija:3* Moe li preferencija s obzirom na istinitost i
neistinitost, prema suparnikim objanjavalakim teorijama u odnosu na
druge, da bude ikada opravdana na temelju empirijskih razloga? odg
je DA, ponekad moe ako imamo sree, jer se moe dogoditi da nai test
iskazi mogu da opovrgnu neke, ali ne sve, suparnike teorije, i onda
emo preferirati onu kojoj lanost nije utvrena.Prema ovim
preformulacijama centralni spor logikog problema indukcije jeste
valjanost univerzalnih zakona s obzirom na neke date test iskaze,
tu se ne postavlja pitanje KAKO SE MI ODLUUJEMO O ISTINITOSTI I
LANOSTI TIH TEST ISKAZA, to ne bi ni trebalo da se smatra delom
problema indukcije, niti Hjum niti iko drugi je zadirao u to. to se
tie negativnog odg na 1* preformulaciju, on treba da se
interpretira tako da znai da moramo smatrati sve zakone ili teorije
kao hipoteze ili pretpostavke. Ovo stanovite je recimo eksplicitno
napao Dilbert Rajl, on kae da su neke od generalnih propozicija
ipak utvrene i nazivaju se zakonima a ne hipotezama, to je
neodrivo, npr Ajntajnova teorija nauila nas je da gledamo na
Njutnovu teoriju kao na puku hipotezu iako je ona bila tako dobro
utvrena. Tako su i jo neki standardni primeri induktivista povodom
ovih utvrenih zakona opovrgnuti, npr da e Sunce izai i zai jedanput
u toku 24 asa, da su svi ljudi smrtni, i da hleb hrani (neu sad
opisivati kako, ovo prvo je konfuzno, drugo je povodom nekih
bakterija, a tree povodom trovanja nekih ljudi). U najboljem sluaju
dakle suoeni smo sa pitanjem preferiranja nekih naih nagaanja u
odnosu na druga. Pravi se ovde razlika izmeu teorijske i pragmatike
preferencije. to se tie ove prve, teoretiar koji je zainteresovan
za istinu mora takoe da bude zainteresovan i za neistinost zato to
nai da je iskaz neistinit isto je to i nai da je njegova negacija
istinita. Tako e pobijanje teorije uvek biti od teorijskog
interesa, mada naravno ta negacija ne moe biti ono traeno u celoj
prii. Interes je pronai gde se odreena teorija raspada, to
postavlja novi vaan problem, svaka nova teorija ne samo to mora da
uspe tamo gde je uspela njena prethodnica ve mora i da uspe tamo
gde je prethodnica bila opovrgnuta. Nadalje, takva teorija e se
vrednovati ne samo zbog njenog uspeha ve zato to je objekt daljih
testova, novih pokuaja opovrgavanja. Ovom metodom eliminacije moe
se nabasati na istinitu teoriju ali taj metod ni u kom sluaju ne
moe i da ustanovi njenu istinu (takav je ceo Poperov koncept
nauke), broj moguih istinitih teorija je beskonaan u svako
vreme...Teorije koje su najbolje proverljive, sa najveim
informativnim jezgrom i sa najveom objanjavalakom moi su
najvrednije da budu podvrgnute testovima i prema tome su najbolje.
Nova teorija koriguje staru teoriju tako da joj zapravo protivrei,
ona sadri staru teoriju ali samo kao aproksimaciju, kao to
Ajntajnova teorija protivrei Njutnovoj koju objanjava i sadri kao
aproksimaciju. Taj metod je KRITIKI (kritikom racionalizmu pripada
autor btw), metod pokuaja i eliminisanja greaka, predlaganja
teorija i njihovog podvrgavanja najstroim testovima. Ovaj metod je
primenljiv, to mu je vrlina, ne moe da utvrdi istinitost ali to
uostalom ne moe niti bilo koji drugi. Nita ne moe da osigura da emo
za svaku teoriju koja je opovrgnuta nai bolju naslednicu ili bolju
aproksimaciju, ne postoji sigurnost da emo biti u stanju da nainimo
progres u pravcu boljih teorija. Sve do sada reeno, kae Poper,
pripada ISTO DEDUKTIVNOJ LOGICI, a kada se eli primeniti na
praktinu situaciju nastaju problemi, to je zapravo uvek tako. U
textu sada sledi deo o pokrepljenju koji je suvian za ovu
diskusiju, ukratko, potkrepljenost je vrednovanje izvetaja o tome
ta je teorija postigla u prolosti, dakle ne ide se na budunost, i
uopte fundamentalna razlika od induktivistikog pristupa je upravo
ta da se ovde stavlja naglasak na NEGATIVNE ARGUMENTE, NA KRITIKU,
dok induktivisti stavljaju naglasak na pozitivne sluajeve iz kojih
izvode implikacije. Kritika diskusija je dakle jedino to spasava
stvar. Isto je tako i sa praktikom preferencijom. Poenta je da ne
postoji apsolutna pouzdanost, svet kakvog ga znamo moe ve sutra da
se raspadne u katastrofu. Kako indukcija moe biti opravdana? Kako
princip indukcije (ne-logiki princip koji opravdava indukciju) moe
biti opravdan? Svi principi indukcije su nevaljani u konanom.
Kantov problem (kako sintetiki iskazi mogu biti a priori valjani)
po Poperovom miljenju je pokuaj da se uopte pomenuta dva pitanja,
pa ak i Rasela on smatra kantovcem kada je u nekoj svojoj fazi
pokuavao da nae reenje za pitanje br2 pomou nekih apriornih
opravdanja. Meutim sve to je loe formulisano. Moe se upitati da li
je Poperova teorija opravdala indukciju - ona to nije uinila
naravno - i onda neki zakljuuju da on ustvari i nije reio taj
problem. Ali poenta je da se sve tradicionalne formulacije principa
indukcije moraju odbaciti jer sve one pretpostavljaju ne samo da je
traganje za saznanjem bilo uspeno, ve takoe da moramo biti u stanju
da objasnimo zato je ono uspeno, a to je nemogue. Ideja o principu
indukcije je ideja o iskazu (koji treba smatrati kao mf princip,
ili a priori valjan, ili kao verovatan) koji bi ako je istinit dao
dobre razloge na nae pouzdanje u regularnosti. On bi nam dao prava
da se OSLONIMO na nauku, a sama nauka nam kae da se sluajevi
regularnosti jedva pojavljuju bilo gde u univerzumu i ako se negde
pojavljuju (recimo na Zemlji) ima izgleda da se pojave za periode
koji e biti kratki sa kosmoloke take gledita. Sve teorije su
hipotetike, sve mogu biti zbaene, mada zbog toga naravno ne treba
prekinuti tragati za istinom iako nemamo kriterijum za nju, istina
ima funkciju regulativne ideje. Poper kae da ga je sve ovo nateralo
da shvati vanost i dogmatskog stava, jasno je zato (da bi imao ko
da brani teoriju od kritike, inae bi ona suvie brzo odstupila),
zatim da uvidi vanost argumentativne funkcije jezika, ideje
deduktivne logike kao organona kritike. Vodilo ga je da shvati da
jedino formulisana teorija (nasuprot teoriji u koju se veruje) moe
biti objektivna, a ova formulacija ili objektivnost je ono to uopte
ini kritiku moguom. itd.Ono to bih ja tu preciznije volela da znam
je ta tano podrazumeva objektivno saznanje? Jasno je da je ono
odreeno kritikom metodom i eliminacijom, jasno je da je to
usmerenje hipotetiko-deduktivno, i da ide kontrarno spram
subjektivizma=>indukcije; a za subjektivizam je svojstvena ona
pria o verovanju koje je Poperu toliko omraeno, naime ukoliko hoemo
da pretendujemo na neko apsolutno pouzdanje tu mora onda biti
ukljuen i neki faktor iracionaliteta, tako neto sam ja shvatila? A
ta tano onda znai ta formulacija, to bi izgleda bila formulacija
hipoteza kojom se postie objektivnost...*HJUMOV PSIHOLOKI PROBLEM
INDUKCIJE* (iz Poperove perspektive, sutina Hjumovog problema ve je
gore data)Hjum je zapravo ostao induktivista, kod njega se
indukcija opovrgava logiki a afirmie psiholoki, to je protivrenost.
Glavni razlog Poperovog neprihvatanja Hjumove teze o
samo-verovatnoi sveg naeg znanja jeste to ona poiva na
zdravorazumskoj teoriji ljudskog znanja koja je, takoe, u sebi
protivrena-u njenoj osnovi poivaju dve meusobno suprotstavljene
teze: realistiki pojam sveta (da svet postoji objektivno,nezavisno
od nas kao saznajnih subjekata), i to je teza koju Poper svesrdno
prihvata; druga teza jeste tzv.teza zdravorazumskog saznanja, koju
Poper naziva kofa teorijom: sve nase znanje predstavlja
modifikovan, ureen materijal koji smo zadobili putem ula dok je
proces saznavanja predstavljen kao akumulacija tog materijala u
kofi nae svesti. Krajnja konsekvenca ove teze jesteono do ega su
doli i Hjum i Barkli: ne postoji nita osim naih oseta, utisaka i
slika seanja, to je u direktnoj suprotnosti sa tezom o realistikom
pojmu sveta. Hjum je problem reio tako to je odbacio tezu o
realistinosti sveta, tanije tezu koja bi iz ove morala da sledi a
to je teza o realistinosti naeg znanja, i opredelio se zaopciju da
je sve nae znanje zasnovano na navici tj. na principu slinosti i
verovatnoe i kao takvo ono je racionalno neopravdivo.
Poper navodi kako je opazio kod ivotinja i dece a kasnije i kod
odraslih neobino monu potrebu za regularnou, potrebu koja ih nagoni
da tragaju za njom a ponekad i da doivljavaju regularnosti ak i
tamo gde ih nema. Ona ini da se ljudi dogmatski dre svojih
oekivanja a ako izvesne regularnosti prestanu da funkcioniu to ih
moe dovesti do oajanja ili ivice ludila. Kada je Kant rekao da na
intelekt namee zakone prirodi bio je u pravu, s tim to nije
primetio koliko esto na intelekt ne uspeva u tom pokuaju: te
regularnosti koje pokuavamo da nametnemo su psiholoki a priori ali
nema ni najmanjeg razloga da pretpostavimo da su one a priori
valjane, kao to je mislio Kant. Ta potreba je uroena, zasnovana na
psiholokim nagonima i instinktima - postoji generalna potreba za
svetom koji se potinjava naim aktivnostima, ak i razne specifine
potrebe, npr potreba za regularnim drutvenim ponaanjem. To navodi
na zakljuak da oekivanja mogu nastati bez ili pre bilo kakvog
ponavljanja, a logika analiza uostalom pokazuje da se ona
(ponavljanja) ne mogu pojaviti drugaije, zato to ponavljanje
pretpostavlja slinost a slinost pretpostavlja neku taku gledita -
teoriju ili oekivanje. Zato iz logikih razloga nije mogua
istinitost Hjumove induktivistike teorije oblikovanja verovanja, a
logika razmatranja mogu da se prenesu na psiholoka po principu
prenoenja. Ako se metod preferencije prenese na ljudsku i
ivotinjsku psihologiju doi emo do zakljuaka ovde iznesenih u
kominom primeru: razlika izmeu Ajntajna i amebe je ta da Ajntajn
svesno traga za odstranjenjem greaka, on je svesno kritian u odnosu
na svoje teorije, a ameba ne moe da bude kritina jer ne moe da se
suoi sa svojim hipotezama, one su deo nje. Poenta: moe se
kritikovati samo OBJEKTIVNO SAZNANJE, subjektivno saznanje je mogue
kritikovati samo kad postane objektivno. Sad dolazimo do one prie
sa verovanjem. Interes filozofa za verovanje je rezultat pogrene ps
induktivizma. To su teoretiari saznanja koji polazei od
subjektivnih iskustava ne uspevaju da naprave razliku izmeu
objektivnog i subjektivnog saznanja, pa ih to navodi da poveruju u
verovanje kao u rod, ija je vrsta saznanje, gde uloge kriterijuma
igraju jasnoa i razgovetnost, ivost ili dovoljan razlog, to su
budalatine svakako. Preformulisanje psiho problema indukcije bi
glasilo ovako: Ako kritiki gledamo na teoriju da li uvek imamo
oseaj potpune sigurnosti u njenu istinu?, odg je NE. Smatra se da
je to snano oseanje izvesnosti, to jako verovanje zapravo
pragmatiko verovanje, neto usko povezano sa delanjem i izborom
izmeu alternativa, i sa naom instinktivnom potrebom i oekivanjem
regularnosti. Moramo priznati da Sunce sutra zaista ne mora izai,
ono moe eksplodirati u narednih pola sata, ali naravno mi neemo da
ozbiljno razmatramo tu mogunost, tj pragmatiki, zato to ona ne
sugerie nikakvo mogue delanje jer mi jednostavno nita ne moemo da
uinimo povodom toga. Dalje, Da li su ta vrsta pragmatika verovanja
kojih se drimo iracionalni rezultati ponavljanja?, odg je NE.
Teorija ponavljanja je u svakom sluaju, kae Poper, neodriva. Ova
verovanja su delom uroena, a delom su modifikacije uroenih
verovanja koje su rezultat metoda pokuaja i eliminisanja pogreaka
(?). Taj metod je naravno savreno racionalan jer precizno
korespondira sa metodom preferencije (dakle na logikom planu). A
samo pragmatiko verovanje nije iracionalno zato to nema nita
racionalnije od metoda kritike diskusije (ima u textu, spominju se
ak i razliiti nivoi verovanja...)I jo jedan text o ovoj temi sa
neta:
Po psiholokoj teoriji, na ivot ine samo konstantna ponavljanja,
a ivot nae svesti se moe svesti samo na tokove tih ponavljanja. A
to je prema Poperovom misljenju netano jer, iako je injenica da ovi
tokovi ine deo ivota nae svesti ipak njen najvei deo ostaje otvoren
za ono to je novo i neponovljeno. Gde lei zabuna? U tome to mi na
dogaaje, na stvarnost ne reagujemo samo na osnovu navike kao to je
smatrao Hjum; tano je da slinost i ponavljanje igraju odreenu ulogu
u naoj svesti i ivotu ali ne kao njihovi kljuni faktori, kao
ideje-vodilje, ve kao proizvodi - proizvodi toga to mi na izvesne
pojave i dogaaje sa kojima se susreemo prvi put u ivotu reagujemo
kao da su oni slini naim iskustvima iz prolosti, mi ih
interpretiramo kao one koji se ponavljaju. Dakle u osnovi svih naih
reakcija lei jedan sistem oekivanja, anticipacija, interpretacija,
prihvatanja, interesa i sl. - sistem koji je uvek pre ma kakvog
ponavljanja, pre uoavanja ma kakve slinosti. Nama ne rukovodi
navika ve taj sistem.
*VEBEROVA KONCEPCIJA RAZUMEVANJA*Ovde je jasno ko dan, uticaj
Diltaja, oni su uostalom savremenici, i Nemci obojica.
Kocept razumevanja upuen je naravno na metodologiju socioloke
nauke, ne na neku saznajnoteorijsku dimenziju. Sociologija je nauka
koja hoe da razume i tumai drutveno delanje i time objasni ono to
je uzrono u njegovom toku i njegovim posledicama. Drutveno delanje
je takvo delanje koje se po smeranom znaenju onoga ili onih koji
delaju dovodi u vezu sa ponaanjem drugih, i u svom toku je
orijentisano prema ovome. Znaenje moe biti ili stvarno subjektivno
smerano znaenje ili znaenje u nekom pojmovno konstruisanom istom
tipu. Tu nema prouavanja nekog objektivno tanog ili mf zasnovanog
istinskog znaenja, to Veber zamera filozofiji i ostalim dogmatskim
naukama. Granica izmeu smisaonog delanja i ponaanja koje nije
povezano sa subjektivno smeranim znaenjem je sasvim neodreena,
razumljivi i nerazumljivi sastavni delovi jedne pojave su esto
meusobno izmeani. Pretpostavka za razumevanje nije sposobnost da se
na osnovu sopstvenog delanja zamisli isto takvo tue delanje (nije
potrebno biti Cezar da bi se Cezar razumeo), ve SPOSOBNOST
DOIVLJAVANJA TUE SITUACIJE. Evidentnost razumevanja moe tako imati
karakter racionalnog (logikog, matematikog) ili intuitivnog
(emocionalnog, afektivnog) doivljavanja tue situacije. Racionalno
razumljivi tj intelektualno misaono shvatljivi su konteksti znaenja
koji stoje meusobno u takvom odnosu kao to stoje meusobno
matematiki i logiki iskazi (klasina pojmovnost), a intuitivno
razumljivi su svi iracionalni konteksi znaenja dakle. Zablude za
koje smo prijemivi razumevamo evidentnije, a to ciljevi i vrednosti
neijeg delanja radikalnije odstupaju od naih sopstvenih to nam je
tee da ih doivljavanjem uinimo razumljivim na bilo koji nain, a
moda ak tee sa duevnim stanjima i iracionalnim akcijama koje iz
njih proizlaze, ukoliko smo za takve orijentacione take
neosetljivi. Sociologija se slui ovim podvajanjem u svom naunom
pristupu, naime u TIPOLOKOM posmatranju: svi iracionalni afektivno
uslovljeni konteksti znaenja koji utiu na delanje istrauju se i
prikazuju kao odstupanja od nekog konstruisanog i isto
ciljnoracionalnog toka delanja. Konstrukcija strogo
ciljnoracionalnog delanja slui dakle sociologiji, zbog njegove
evidentne razumljivosti i nedvosmislenosti koju duguje
racionalnosti, kao IDEALAN TIP da bi se realno delanje na koje utiu
iracionalnosti svake vrste razumelo kao odstupanje od onog toka
koji se moe oekivati pri isto racionalnom ponaanju. U toj meri i
samo iz razloga te metodoloke svrhovitosti, kae Veber, metoda
sociologije iji je cilj razumevanje (stalno on to naglaava, jer to
je sueno shvatanje sociologije) je racionalistika, ali to je samo
metodoloko sredstvo i ne sme se protumaiti kao verovanje u stvarnu
prevlast racionalnog ili tako neto, nije cilj tog postupka da kae u
kojoj meri racionalno procenjivanje zaista odreuje delanje a u
kojoj ne odreuje. to se tie znaenja, bez njega ostaju sve - ive,
neive, vanljudske, ljudske - pojave ili stanja bez smeranog sadraja
znaenja, koje ne ulaze u odnos sredstva i cilja prema delanju.
Razumevanje moe da znai:
-AKTUELNO RAZUMEVANJE SMERANOG ZNAENJA, razumevanje smisla stava
2+2=4, ponaanja nekog drvosee, nekoga ko se maa kvake da bi
zatvorio vrata, nekoga ko niani pukom na nekoga (racionalno
aktuelno razumevanje misli ili radnji), ili razumevanje izliva besa
koji se manifestuje u izrazu lica i pokretima (iracionalno aktuelno
razumevanje stanja)-RAZUMEVANJE POMOU OBJANJENJA tj NA OSNOVU
MOTIVA, kada se onaj koji je napisao 2+2=4 bavi nekom trgovakom
kalkulacijom ili naunim demonstriranjem, kada znamo da drvosea radi
za nadnicu ili moda radi svoje rekreacjie (racionalno razumevanje
motiva), ili kada onaj koji puca to radi iz osvete (iracionalno
razumevanje motiva)Motiv znai kontekst znaenja koji onome koji dela
ili posmatrau izgleda kao smisaoni osnov nekog ponaanja. SMISAONO
ADEKVATNO je ponaanje iji odnos sastavnih delova potvrujemo kao
tipian ili taan kontekst znaenja. A niz pojava treba nazvati
KAUZALNO ADEKVATNIM u onoj meri u kojoj prema iskustvu postoji
mogunost da se odnos stvarno uvek na isti nain razvija(da e iza
jedne pojave slediti druga). Smisaono adekvatno je tano reenje
nekog raunskog zadatka npr, a kauzalno adekvatno u statistici je
verovatnoa, koja postoji na osnovu proverenih pravila iskustva, da
se doe do jednog tanog ili pogrenog reenja. Tano kauzalno tumaenje
tipinog delanja znai da se za tok stvari za koji se tvrdi da je
tipian, moe utvrditi sa je isto tako u izvesnom stepenu smisaono
adekvatan koliko i u izvesnom stepenu kauzalno adekvatan. Ako
nedostaje adekvatnost u znaenju onda i pored najpravilnijeg toka
moe da postoji samo nerazumljiva statistika verovatnoa. Samo
statistike pravilnosti koje odgovaraju razumljivom smeranom znaenju
nekog drutvenog delanja jesu razumljivi tipovi radnje, dakle
socioloka pravila tj samo konstrukcije smisaono razumljivog delanja
su tipovi. Dogaaji i pravilnosti koji su nerazumljivi (zato to su
bez znaenja, u smislu da nemaju odnos prema delanju tj ono prema
njima) nisu naravno zato nita manje vani, ali metodoloki je
neizbeno da se pomiu na drugo mesto.Za sociologiju upravo je ta
uzajamna povezanost znaenja delanja predmet shvatanja. Ako
posmatramo neke elemente sa gledita prirodnih nauka to manje
razumemo njihovo znaenje (Diltaj!). U sociologiji je situacija da
se moe prei okvir prostog utvrivanja funkcionalnih veza i pravila i
tako ostvariti ono to je nedostupno prirodnoj nauci, koja moe samo
da postavi kauzalna pravila za zbivanja i tvorevine i da ih
objasni, ali ne i RAZUME. Socioloko znanje je tako istina
fragmentarnije, ali to mu nije nuno mana...Nejasno u ovoj prii je
naglaavanje individualnosti, znaenja koje samo individualac moe da
da pojavama spram sredstava i ciljeva svog delanja, a na jednom
mestu Veber kae kako sociologija obrazuje tipske pojmove i trai
opta pravila zbivanja nasuprot istoriji koja tei kauzalnoj analizi
i objanjenju individualnih radnji. Zapravo sociologija takoe tei
shvatanju individualiteta ali upravo da bi se moglo shvatiti drutvo
u celini, tanije socijalni fenomeni kolektiviteta (nacija, drava,
kultura itd) se mogu spoznati samo putem razumevanja
individualistikog faktora, a to je mogue putem konstrukcije
idealnih tipova. U svakom sluaju na bliskom stanovitu stoje
sociologija i istorija, opet Diltaj. Opti tipovi se dakle konstruiu
- jer neophodno je uostalom prvo znati ta ini neki kralj, inovnik,
podvoda, koje je tipino delanje na osnovu koga on uopte i spada u
jednu od tih kategorija vano za analizu, da bi uopte moglo da se
pone sa analizom, i tek onda poinje da se pita o motivima i sl.
*KONSTRUKCIJA IDEALNIH TIPOVA KOD VEBERA*
Sve je reeno gore u tekstu, ali evo jo neke napomene:
Socioloki zakoni su na osnovu posmatranja utvreni tipini izgledi
nekog toka drutvenog delanja koji je moguno oekivati kad postoje
izvesne okolnosti. Ti izgledi se mogu razumeti na osnovu tipinih
motiva i tipino smeranog znaenja koje mu daju oni koji delaju. To
otprilike glasi: Ako bi se delalo strogo ciljnoracionalno moralo bi
se delati tako i nikako drugaije, jer uesnicima u ostvarenju
njihovih ciljeva stoje na raspolaganju samo ta i nikakva druga
sredstva. Ovo ujedno pokazuje i koliko je pogreno smatrati da je
bilo kakva psihologija potonji osnov sociologije iji je ilj
razumevanje. Psihologija ne tumai ljudsko ponaanje na osnovu
njegovog smeranog znaenja, ve sredstvima prirodnih nauka. Zabluda
je u pojmu psihiko. Racionalno rasuivanje nekog oveka u nekom
delanju, odlukama, posledicama nee nam biti ni za dlaku jasnije ako
se obratimo psiholokom razmatranju. A ba na takvim racionalnim
pretpostavkama sociologija zasniva veinu svojih zakona. Mada u
pitanju iracionaliteta psihologija moe da prui pomo..ali to ne
menja metodoloku situaciju. Kao kod svake nauke koja uoptava njeni
pojmovi po sadraju moraju biti relativno prazni naspram sve
konkretnosti onog istorijskog, meutim sociologija mora da prui veu
NEDVOSMISLENOST POJMOVA a to se postie to je mogue veim optimumom
ADEKVATNOSTI ZNAENJA. Soc. se u racionalnim i iracionalnim
sluajevima udaljava od stvarnosti i slui njenoj spoznaji u tom vidu
to pokazuje u kojoj meri se neka istorijska pojava pribliava jednom
ili veem broju tih pojmova. Nedvosmislenost se posite ISTIM,
IDEALNIM TIPOVIMA to su takve tvorevine koje pokazuju konsekventno
jedinstvo to potpunije adekvatnosti znaenja. Socioloka kauzistika
je mogua samo uz pomo istog idealnog tipa.
*CILJ NAUNOG ISTRAIVANJA PO PERSU*
Najpre, postoji razlika izmeu senzacije sumnje i senzacije
verovanja, a postoji i praktina razlika: naa verovanja usmeravaju
nae elje i uobliavaju nae akcije, oseaj verovanja je vie ili manje
siguran znak da se u naoj prirodi uspostavila izvesna navika koja e
determinisati nae postupke, dok sumnja nikada nema takvo dejstvo.
Trea razlika: sumnja je nelagodno i nezadovoljavajue stanje kojeg
nastojimo da se oslobodimo i preemo u stanje verovanja, koje je
mirno i zadovoljavajue stanje koje se ne eli izbei niti ga zameniti
verovanjem u neto drugo. Sumnja nas podstie na istraivanje dok ne
iezne. Nadraaj sumnje izaziva nastojanje da se postigne stanje
verovanja; to nastojanje Pers oznaava terminom istraivanje. Za nas
je najbolje da naa verovanja budu takva da mogu zaista tako da vode
nae akcije da one ispune nae elje, i to razmiljanje navee nas da
odbacimo svako verovanje za koje nismo sigurni da obezbeuje taj
rezultat - a ono e u tome uspeti jedino izazivanjem sumnje na mesto
tog verovanja. Stoga, jedina svrha istraivanja jeste utvrivanje
miljenja, a mi moemo da mislimo da nam to nije dovoljno i da teimo
ne samo nekom miljenju ve istinitom miljenju. Meutim, kada se to
podvrgne probi izlazi na videlo da im se uspostavi vrsto verovanje
mi smo potpuno zadovoljni bez obzira na to da li je to verovanje
istinito ili lano. Utvrivanje verovanja je dakle jedini cilj
istraivanja i taj stav jednim potezom brie razne pogrene koncepcije
dokaza: neki filozofi preporuuju da naa pruavanja ponemo sumnjom u
sve, meutim puko stavljanje jednog stava u upitni oblik ne podstie
duh ni na kakav napor da stekne verovanje, mora da postoji neka
stvarna i iva, realna sumnja jer bez toga svako raspravljanje je
jalovo. Takoe, veoma je rasprostranjena ideja da dokazivanje mora
da poiva na nekim osnovnim stavovima i apsolutno nesumnjivim
stavovima, pa prema jednoj koli ti stavovi su prva naela opte
prirode, a prema drugoj to su prve senzacije - ali zapravo, da bi
jedno istraivanje imalo onaj potpuno zadovoljavajui rezultat koji
se naziva dokazom, mora samo da pone stavovima osloboenim svake
stvarne sumnje. Sumnje se svakako mogu javiti kasnije, ali mi ne
moemo da naemo ni jedan stav koji ne podlee toj mogunosti! Mi treba
da izgradimo nae teorije tako da predvide takva otkria, zasnivajui
ih na to veoj raznovrsnosti razliitih razmatranja i ostavljajui
mesta za izmene koje ne mogu da se predvide ali koje e se gotovo
sigurno pokazati kao nune. Neki sistemi znatno vie podleu ovoj
kritici nego drugi, pa su se tako svi oni sistemi koji su se vrsto
oslanjali na nezamis