Metodologija

METODOLOGIJA I TEHNIKA NAUČNOG RADA

TEORIJSKO-METODOLOŠKE OSNOVE NAUČNOSAZNAJNOG PROCESA

Nauka – definicija pojma nauke

Ne postoji jedinstvena definicija nauke niti bi, vjerovatno, trebalo pokušavati da se uspostavi samo jedna, općevažeća definicija nauke. Iz mnogih definicija koje su na raspolaganju, navešćemo nekoliko onih koje pokazuju da se novija, a posebno sadašnja, shvatanja pojma nauke, u biti, odnose na isti skup pitanja i bližih određenja ovog pojma.

Kako nastaje naučno djelo

Prof. Midhat Šamić :“Naukom obično nazivamo sređeno, sistematizirano i provjereno saznanje o nečemu, postignuto metodičnim, pažljivim i savjesnim istraživanjem i razmatranjem. istraživanjem pak zovemo sistematsko traganje za činjenicama iz kojih se mogu izvući izvjesni naučni principi i zakonitosti. Prema tome, nauku, u stvari, čine rezultati, zakon do kojih se dolazi putem istraživanja”.

Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda

“Nauka (znanost), sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom historijskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda istraživanja (Enciklopedija JLZ, Vol. IV., p. 487)

World Book Encyclopedia:

“Nauka pokriva široko polje znanja koje se bavi (p)osmatranim činjenicama i odnosima između tih činjenica”. (WBE, Vol. S, p. 139)

Nešto šira definicija:

“Nauka je sistematsko i metodsko istraživanje i znanje u kome svako poređenje mora biti zasnovano na dovoljnim i relevantnim racionalnim razlozima, a njihovo važenje za predmet na koji se odnose mora biti potvrđeno ili primjenjivošću ili uspješnošću predviđanja budućih događaja ili vjerodostojnim historijskim dokumentima i svjedočanstvima ili eksperimentalnim postupcima koji se poduzimaju prema već usvojenim principima”.

ZNANJE!!!!!Moguće je navoditi još mnogo drugih definicija, ali primjetićemo u svakoj od njih barem nekoliko ključnih elemenata. U svakoj od navedenih definicija pojavljuje se pojam ‘ZNANJE’. Uostalom, u većini jezika s kojima se susrećemo u naše doba, a tako je bilo i ranije premda u nešto ograničenijem obimu, nauka se prvenstveno i shvata kao ‘ZNANJE’.

1

Terminus generisTermin koji je danas u dobroj mjeri u najširoj upotrebi i koji ima gotovo generičku terminološku vrijedost (terminus generis) izvodi se iz osnovice latinske riječi ‘SCIENTIA, -AE’, odnosno iz korijena ‘SCIENS, -SCIENTIS’, a još dalje ga nalazimo u glagolu ‘SCIRE’ – ZNATI. U doslovnom i tom izvornom značenju stoji i grčka riječ ‘EPISTEME’ – ZNANJE, ali se ovaj termin donekle koristi u nešto drukčijem smislu od latinske inačice '‘SCIENTIA'’

Latinska osnovaSCIENZA [ćiencia] – italijanski,SCIENCE [sijans] – francuski,SCIENCE [sajens]– engleskiCIENZIA [siensija] – španjolski

Germanska osnovaWISSENSCHAFT – njemački,WETENSCHAP – holandski/nizozemski,VETENSCAP – švedski.

Upotreba u slavenskim jezicima

NAUKA i ZNANOST Riječ ‘nauka’ susrećem u ruskom, češkom, poljskm, bugarskom, makedonskom, srpskom i bosanskom jeziku; dok u slovenačkom i hrvatskom nailazimo na ‘znanost’. Vrijedi spomenuti da u poljskom imamo dva termina: ‘naúka’ i ‘wiedza’.

Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku

Alija Isaković:pouka, naobrazba, saznanje, učenje, naukovanje;znanost /scientia/ (Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, p. 272)

Višestruka upotreba i značenje‘naučnik, znanstvenik’ ‘naučenjak’ =‘učenjak’ riječ ‘naučnik’ u hrvatskom ima značenje ‘onog koji uči, zanat, obrt, učenik u privredi, šegrt’ (Rječnik Maticâ, Tom 3, p. 653),

Šta je, onda, ‘pravilan’ termin?

a) “sistem znanja o zakonitosti razvitka prirode, društva i mišljenja, znanost”.b) (obično mn.) “posebna oblast tih znanja, društvene nauke, prirodne nauke, humanističke nauke”;pouka, lekcija, nauk;mn. školovanje

2

Vuk Karadžićnavika – “nauka je jedna muka, a oduka trista muka” (navedeno prema Vuku Stefanoviću Karadžiću i njegovom Rječniku), što odgovara onoj narodnoj “bez muke nema nauke” (Rječnik Maticâ, p. 651).

Neki izrazi u upotrebi“ići na nauke” (arh.) – poći u srednju ili višu školu.“čovjek od nauke” – naučnik, učenjak.“naukovanje” – učenje zanata, obučavane, učenje, školovanje“nàukovina” plata koju daje đak učitelju za učenje, školarina.“nàukovni” – naučni, školski, nastavni.

Još jedna definicija“Nauka” je zbir sistematiziranih istina do kojih se dolazi otkrivanjem činilaca i pojava u pojedinim granama razvitka prirode i društva i utvrđivanjem zakonitosti među njima”.

Nauka o naukamaGenadi M. Dobrov, Nauka o nauke: Vvedenie v obščee naukoznanie (Kiev, 1966.), Genadi M. Dobrov, Nauka o naukama: Uvod u opšte poznavanje naučnih delatnosti, Zavod za izdavanje udžbenika Srbije, Beograd, 1970.

‘Naukoznanost'

Prevodilac, izvjesni Jugoslav Rajković, je za ruski termin ‘naukoznanie’ upotrijebio svoju kovanicu ‘naukoznanost’ (p. 4), te time, valjda, pokušao pomiriti i jednu i drugu riječ i sklopiti je u jednu, kao što je to 1907. uradio onaj austrougarski činovnik sklapanjem termina ‘srpskohrvatski’ jezik, (kasnije poznat i pod varijetetom ravnopravnog značenja i upotrebe ‘hrvatskosrpski jezik’), a ukidanjem ili sklanjanjem u stranu naziva ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’

Metanauka

Dobrov: To je nova disciplina koja bi za predmet svog proučavanja imala samu nauku, dakle, koristio bi se u danas prihvatljivijem terminu METANAUKE

Razni prijedlozi:

SCIENCEOLOGYPOZNAVANJE NAUČNIH DISCIPLINAEPISTEMOLOGIJA (po prijedlogu opet jednog Poljaka, Tadeusza Kotarbinskog, Warszawa, 1964.)TEORIJA NAUKE,dok sam Dobrov prednost nazivu ‘OPŠTA NAUKOZNANOST’ (Dobrov, p. 21).

3

John Desmond BERNAL: U knjizi Social Function of Science (Društvena funkcija nauke, London, 1939.) formulirao je problematiku tog novog pravca i ukazao na puteve kojima bi trebalo krenuti u razradi ove ideje

Powell, Kapitsa, Sing, Blackett, Price, Snow, Peel Zbornik u čast Johna Bernala 1964. godine je utvrdio termin ‘Science on Science’ – nauka o naukama ili ‘Znanost o znanosti’, koji je Dobrov pretvorio u ‘naukoznanost’ (Dobrov, p. 22) uz pomoć prevodioca Jugoslava Rajkovića.

Nauka i znanost:

Početkom 1960-tih godina profesor Vladimir Filipović iz Zagreba je pokušao dati terminu ‘nauka’ ono najšire značenje, koje smo već pominjali ‘scientia, epistēme’, dok je ‘znanost definirao kao njenu manju, užu disciplinu, recimo u značenju koje se javlja kada govorimo o nečemu što spada u ‘biotehničke znanosti’, ‘humanističke znanosti’ i sl. (V. Filipović, 1962).

Herbert SPENCER →Nauka je organizirano znanje

Osnovna podjela:

PRIRODNE NAUKEDRUŠTVENE NAUKE

World Book Encyclopedia: matematika i logika,fizičke (fizikalne) nauke,nauke o živm bićima, nauke o ‘živom’ /’life sciences’/,društvene nauke (‘social sciences’)(WBE, Vol. 17, p. 139)

Fizikalne ili fizičke nauke :– astronomija– hemija– geologija– metorologija– fizika

Biološke ili nauke o životu:

Mogli bismo ove nauke grubo podijeliti na:– botaniku ili nauku o biljkama ili biljnom svijetu– zoologiju ili nauku o životinjama

4

U ovu vrstu nauka spadaju i:– medicina sa nizom disciplina kao što su anatomija, fiziologija i sl.– genetika, molekularna biologija– paleontologija– taksonomija– bakteriologija– ornitologija ili nauka o pticama– ihtiologija ili nauka o ribama, itd.

Društvene nauke: istražuju pojedince, grupe i institucije koji čine ljudsku zajednicu. One su fokusirane na ispitivanje odnosa među ljudima i interakciju između pojedinaca i nihovih porodica, vjerskih ili etničkih grupa i zajednica, te svih drugih društvenih skupina ili podskupina. Naučnici iz ovih grana nauka nastoje da utvrde i razviju opće zakone ljudskog ponašanja.

Neke grane u ovoj podjeli:– antropologija– pravo– ekonomija– politologija ili političke nauke– psihologija– sociologija

A književnost i lingvistika?U ovoj klasifikaciji nigdje ne spominju ni književnost (literatura) ni lingvistika ili jezikoslovlje ili nauka o jeziku

Književnost?

LITERARY SCHOLARSHIP NAUKA O KNJIŽEVNOSTI ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI, ili čak KNJIŽEVNOZNANSTVO (LITERATURWISSENSCHAFT )

Lingvistika

«Lingvistika je naučno istraživanje jezika. Lingvisti nastoje odgovoriti na pitanja o jeziku, kao što su kako se jezici mijenjaju i zaštom riječi znače to znače. Lingvisti proučavaju i svoje jezike i jezike koje ne govore». (WBE, Vol. 12, p. 295)

LINGUA, LINGUAE – jezikLinguistique (francuski)Linguistics (engleski)Sprachenwissenschaft (njemački)Яэикоэнание (ruski)

DIJELOVI FILOLOGIJE:

5

FONETIKAMORFOLOGIJASINTAKSA SEMANTIKALEKSIKOLOGIJAPSIHOLOINGVISTIKASOCIOLOINGVISTIKAUPOREDNA (KOMPARATIVNA) LINGVISTIKA, itd.

FILOLOGIJA: «(H)istorijski uzev, on je upotrebljavan tako da je obuhvatao ne samo književna i lingvistička poručavanja već i proučavanja svih proizvoda ljudskog uma» (Wellek-Warren, Teorija književnosti, p. 58).

BoekhEncyklopädie und Methodologie der Philologischen Wissenschaften – Enciklopedija i metodologija filoloških nauka/znanosti (1887.)

Proučavanje jezika i književnosti:Boeckh je filologiju definirao kao «znanje o poznatom i otuda kao proučavanje jezika i književnosti, umetnosti i politike, religije i društvenih običaja». (Wellek-Warren, Teorija književnosti, p. 58).

Današnja upotreba«Danas, s obzirom na njenu etimolologiju i velik deo stvarnog rada stručnjaka, filologija se često shvata kao lingvistika, naročito kao istorijska gramatika i proučavanje pređašnjih formi jezikâ. Pošto taj izraz ima tako mnoga i divergentna značena, najbolje je da ga odbacimo» (Wellek-Warren, Teorija književnosti, p. 59).

METODOLOGIJA:

U naslovu pomenutog Boeckhovog djela nalazi se još jedna ključna riječ za naša razmatranja. Ta riječ je METODOLOGIJA. Ona se, uostalom, i nalazi na prvom mjestu naziva ovog predmeta: METODOLOGIJA I TEHNIKA NAUČNOG RADA.

Šta je, zapravo, METODOLOGIJA?

6

Treba odmah uočiti razliku između METODOLOGIJE i METODA

METOD(A)• «Metod je način istraživanja koji se primjenjuje u nekoj nauci. On je

nerazdvojni, sastavni dio njene istraživačke djelatnosti. Samo bi jedna «mrtva» nauka u kojoj su se prestala postavljati nova pitanja, koja više ne nastoji da usavrši svoja znanja mogla da bude bez metoda, bez istraživačkih postupaka pomoću kojih treba doći do novih saznanja» (Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 21978, p. 16.)

ZNAČAJ METODE

• Metod(a), pored istraživačkog ima i operativni i konstitutivni značaj za nauku. Zbog takve svoje uloge, nije rijetka pojava da u nekoj nauci postoji više metoda i različitih shvatanja o najrazumnijem načinu organiziranja naučne djelatnosti. Ta shvatanja proističu iz različitih općih teorijskih stajališta, ali i iz različite prirode problema, naročito ako se uzme u obzir neka struja ili čak «škola» u nauci.

BITNI ELEMENT SVIH NAUČNIH TVRĐENJA • Svako naučno tvrđenje može biti osporeno ili opovrgnuto. To znači da neko

tvrđenje, ili tvrdnja, ima veću vjerodostojnost ukoliko su izvršeni SVI pokušaji da se ono opovrgne, pa se došlo do spoznaje da su baš svi završili neuspjehom.

JAVNOST NAUČNIH TVRDNJI• U tom poduhvatu su se (is)koristili različiti, ponekad potpuno suprotstavljeni

naučni metodi. Svaki naučni rad, svaka naučna tvdnja podliježe preispitivanju, popravljanju ili usavršavanju.

• S druge strane, sva naučna tvrđenja moraju biti JAVNA, dakle moguća i dostupna svim potencijalnim osporavateljima ili opovrgateljima.

NAUKA O METODAMA• METODOLOGIJA je nauka o metodama, odnosno o načinu naučnog

istraživanja. Kod mnogih autora koji su se bavili proučavanjem metoda i metodologije može se vidjeti jedno od još uvijek prilično rasprostranjenih mišljenja da je METODOLOGIJA grana LOGIKE. To je logička disciplina, koja proučava metode, razvija logička načela, nastoji da sistematizira i ocijeni istraživačko iskustvo ili iskustva neke nauke, te je mnogo samostalnija u odnosu prema osnovnoj istraživačkoj djelatnosti.

PRIMARNA FUNKCIJA• Njena primarna funkcija se sastoji, prema Miliću, u «logičko-epistemološkoj

kritici čitave naučno-istraživačke prakse u svim njenim logičkim, tehničkim, organizacijskim i strategijskim aspektima». (Milić, Sociološki metod, p. 18).

FILOZOFSKE KATEGORIJE

7

• Ovdje se susrećemo sa kategorijama koje su svojevremeno počele da se razvijaju u okviru antičke grčke filozofije, te čiji je značaj kontinuiran do naših vremena.

• Riječ je o GNOSEOLOGIJI, EPISTEMOLOGIJI i, konačno, LOGICI.

GNOSEOLOGIJA• U osnovi termina gnoseologija nalazi se grčka riječ gnōsis, gnóseos što znači

«spoznaja». Gnoseologija i jeste ispitivanje mogućnosti saznanja objektivnog svijeta ili stvarnosti. Ona ujedno razmatra i osnovna načela, oblike i kriterije ljudskog saznanja, njegove stvarne domete i granice.

EPISTEMOLOGIJA Epistemologija dolazi od grčke riječi epistēme, što označava «znanje». Ona je

uži dio teorije saznanja i ograničava se na ispitivanje naučnog saznanja. Ne treba, naravno, pretpostaviti da je nauka jedini, pa čak ni ključni, oblik ljudskog saznavanja. Saznavati možemo i kroz filozofiju, umjetnosti, prostim zapažanjima, pa čak i putem nečeg što se obično naziva «zdravi razum» (mens sana). Epistemologija ispituje logičke mogućnosti, osnovna načela naučnog saznanja, te se s razlogom može reći da je epistemologija teorija naučnog saznanja.

LOGIKA• Logika je grana filozofije. To je nauka o oblicima valjane (pravilne, ispravne,

tačne) misli i metodama saznanja. Logika sa metodologijom je jedna od osnovnih filozofskih disciplina. Logika potiče od grčke riječi lógos što može imati mnoštvo značenja, od kojih bismo mogli spomenuti «govor, razum, mišljenje ili prosuđivanje». To je vrsta nauke o principima mišljenja.

GRČKI MISLIOCI:U širem smislu logika je uopće neka struktura,zakonitost po kojoj se nešto događa u objektivnoj stvarnosti. Osnivač logike u historijsko-filozofskom smislu u evropskoj civilizacijskoj ravni je Aristoteles iako ima i drugih grčkih mislilaca bez čijeg se doprinosa ne bi moglo govoriti o razvoju logike i logičkih kategorija u to vrijeme. Dovoljno je spomenuti Heraklitosa, Demokritosa, sofiste, pripadnike megaransko-stoičke škole, a naročito Sokratesa.

ANALITIKABitni dio Aristotelesove logike je analitika. Ona uključuje ispitivanje osnovnih formi mišljenja (pojma, suda, zaključka) i utvrđivanje pravila po kojima bi mišljenje trebalo da se obavlja.

FORMALNA LOGIKA• Aristotelesova logika je, prije svega, formalna. U kasnijim stoljećima, u doba

Zenona i Hrizipa, ona postaje zasebna filozofska disciplina. Tada se počinje dijeliti na:

• RETORIKU• i• DIJALEKTIKU (koja odgovara formalnoj logici).

SKOLASTIKA

8

• U doba starijih peripatetičara i Rimskog carstva, formalna logika se uspostavlja kao zaseban termin. U srednjem vijeku, u doba skolastike, logika u najvećoj mjeri postaje okoštala, okamenjenja ili formalizirana. Ona sve više služi kao instrument izlaganja i dokazivanja vjerskih dogmi, a sve manje kao spoznaja objektivne istine. Potkraj Srednjeg vijeka, a osobito u doba renesanse, skolastika, a posebno aristotelesovska silogistika, doživljavaju opću kritiku.

Bacon i Descartes• Dva mislioca, Francis Bacon i René Descartes (Renatus Cartesius), odbacuju

aristotelesovsku silogistiku i postavljaju zahtjeve za novim metodom spoznaje.

INDUKTIVNA LOGIKA• Bacon zasniva novu INDUKTIVNU logiku, koja utvrđuje principe

EKSPERIMENTALNOG istraživanja novih istina, za razliku od DEDUKTIVNE logike, koja se bavi čisto formalnim dokazivanjem već poznatih sudova.

NOVA METODA NAUČNE SPOZNAJE• Descartes izgrađuje novu metodu naučne spoznaje, koja je i induktivna i

deduktivna, i empirijska i racionalna, a u sebi sadrži mnoge elemente dijalektike.

Mislilac 17. stoljeća:

• René Descartes rođen je 31. marta/ožujka 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) - danas mjesto nosi naziv Descartes - u pokrajini Touraine (Turena) u porodici imućnog seoskog plemića. Umro je 11. februara/veljače 1650. godine u Stockholmu gdje je proveo posljednje godine života na poziv švedske kraljice Christine, jedne od najmoćnijih vladarica tog vremena.

Školovanje kod jezuita• Descartesov otac Joachim odabrao je svome sinu školu, odlučivši se za

jezuitski koledž u La Flécheu (La Flešu), gdje je dječak izvanredno dobro naučio klasične jezike - grčki i latinski - kao i sve drugo što je bilo predviđeno programom. Ali više od svega briljirao je u geometriji, koja mu se činila najznačajnijim područjem djelatnosti ljudskoga duha.

Studentske godine• Završivši koledž kod jezuita Descartes je nastavio školovanje na niverzitetu u

Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. novembra/studenog 1616. godine. Studentske godine je izgleda proživio kako i dolikuje imućnijim studentima punog džepa i glave - provodio se i lumpovao, volio lijepe žene, jahao i mačevao se.

Upoznaj pa (pro)sudi• U školi onoga vremena bio je uvijek među najboljima i postigao je u nauci sve

što se moglo. S druge strane upoznao je svakodnevni život mladog svijeta poštujući maksimu: upoznaj pa (pro)sudi. Upoznao je i donio odluku bez

9

osude društva koje je napustio. Život tog društva učinio mu se praznim i dosadnim

Godine u vojsci• Željan novih saznanja, stupio je u vojsku. Upoznao je vojne vještine ali i

sklopio poznanstvo s matematičarem I. Beckmanom, s kojim je raspravlao o mnogim pitanjima iz matematike, muzike, poezije i ezoterizma.

• Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i njemačkih državica izoštravajući svoj duh i trpeći iskušenja među kojima je najčuvenije ono koje proisteklo iz sekte Ruža i krst (Rosenkreuzer ili Rosicrucians)

Tri sna u noći uoči Svetog Martina, 10 - 11. novembra 1619. godine • U trećem snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom Corpus Poetarum i na

stih Quod vitae sectabor iter (Koji ću put slijediti u svom životu?), a zatim na pjesmu koja je počinjala s Est et Non, pjesnika pitagorejca Ozona. Ova tri sna, svaki za sebe, uobličili su njegov filozofski i poetski put kroz težnju ka istini.

Kartezijanstvo• Od tog vremena upornošću i disciplinom koja će kasnije kao filozofski i

moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je počeo studije iz različitih područja znanosti objedinjavajući ih čvrstom logikom jednog od posljenjih univerzalnih mislilaca.

Rasprava o metodi 1637. godine• U čuvenom akademskom središtu u Nizozemskoj Leidenu (Lajdenu) objavio

je 1637. godine svoje najpoznatije djelo Discours de la méthode (Rasprava o metodi), napisano na francuskom jeziku s dodacima Dioptrija, Meteori i Geometrija.

Kritika dotadašnje spoznaje• U svom djelu Discours de la méthode (Rasprava o metodi, 1637.); iznosi

Descartes kritiku dotadašnje filozofske i znanstvene misli, te ukazuje na potrebu revizije pojmova i metoda kojima su se gradile znanstvene teorije. Osnova spoznaje treba biti mogućnost čovjeka da svojim umom donosi redu u proučavanje stvari, te onda pravilno zaključuje.

Prvo načelo• Sve primati kritički i kao istinu uzeti samo ono što se uočuje jasno i

razgovjetno (clare et distincte).

Drugo načelo• Svaki problem podijeliti u više dijelova, da bi se lakše došlo do rješenja.

Treće načeloZaključivati polazeći od jednostavnijega prema složenom i tako, kao po stepenicama, doći do spoznaje.

Četvrto načelo• Provjeriti, čineći opće preglede, da nešto nije ispušteno.

Tri mentalne operacije:

10

• Njegovo tumačenje stoji na tri mentalne operacije – na intuiciji, dedukciji i enumeraciji. Ove tri sposobnosti uma tvore naš ljudski razumni sklop, naš ratio.

• Intuicija obuhvata izravno shvatanje najjednostavnijih komponenti ('ili onoga što je po prirodi stvari jednostavno samo po sebi') nekog posmatranog subjekta.

Dedukcija i enumeracija:• Dedukciju Descartes ne shvata kao prostu silogističku operaciju, nego kao

proces gdje dolazi do nophodnih odnosa između ovih jednostavnih stvari, dok je enumeracija proces ponovnog razmatranja ili pregledavanja, koji koristimo kad dedukcije postaju predugačke, te na taj način dovode u opasnost naš krhki i pogreškama skloni sistem pamćenja da počini grešku.

Jasne i određene ideje• Descartes polazi od ideja, koje um prepoznaje kao jasne i određene. Ideje se

mogu shvatiti i kao subjektivne impresije koje um prima iz raznih izvora. Čovjek ne bi smio ići dalje od tih jasnih i određenih ideja, pa se krajnji princip istine i sastoji, upravo, od jasnoće ideja. Samo su jasne i distinktne intuitivne impresije uma istinite. Za Descartesa su te jasne i distinktne intuitivne tvorevine upravo same misli (“cogito”), kao i ideja o ekstenziji, proširivanju.

Operacije uma• Polazeći od početne premise (jasne i određene ideje), um otpočinje svoju

diskurzivnu i deduktivnu operaciju, koje se iskazuju u drugom i trećem principu. Drugo pravilo, koje možemo zvati analizom, upućuje na to da se temeljne, elementarne predstave moraju spojiti sa jasnim i određenim idejama.

Conclusio et enumeratio• Treće pravilo, ili sinteza, ih predstavlja kao zaključak (conclusio) koji

proističe iz premisa. Konačno pravilo (enumeratio ili potpuno nabrajanje u cilju konačne provjere) naglašava da se ne smije ispustiti niti jedna karika u deduktivnom lancu, te da se svaki korak mora logički izvesti, deducirati iz početne premise, to jest iz jasnih i određenih ideja

Korak po korak• Ako idemo korak po korak, iz jednog pravila ka slijedećem, dosegnućemo

cjelovit sistem istina, od kojih je svaka jasna i određena, jer svaka na jednak način i u istoj mjeri istine učestvuje već od prvog pravila u lancu kao jasna i određene ideja.

Metodička sumnja• Descartes počinje sa tzv. metodičkom sumnjom. To je ona vrsta sumnje koja

će mu postati sredstvo pomoću kojeg će doći do ispravnih, nesumnjivih, sigurnih stavova i istina. Po tome se on razlikuje od Skeptika, čija sistematska sumnja uvijek tu i ostaje, jer oni sumnjaju kako bi ostali u sumnji, a ne da je prevaziđu.

Sumnja u sve?

11

Čovjek može sumnjati u sve impresije koje se nalaze unutar naših sposobosti saznanja, bilo da te impresije nama dolaze kao obična čula ili putem uma, intelekta. Može se, naravno, sumnjati u doslovno sve živo, čak i u najočiglednije matematičke istine, jer se i one mogu shvatati kao rezultat zabludjelosti ljudskog intelekta pod uticajem našeg nepouzdanog duha, koji može da prihvati i ono što se doima kao objektivno iracionalno u krajnje ispravnom, ili racionalnom vidu.

Cogito, ergo sum• Upravo sumnja čini da se u čovjeku budi najjasnija i nesporna sigurnost. Čak i

ako pretpostavimo da je cjelokupna sadržina naše misli pogrešna, nesporna je istina da “ja mislim”. Pri tome, čovjek ne može sumnjati a da ujedno i ne misli: štaviše, 'ako ja mislim, ja time i postojim' -- "Cogito ergo sum."

Temelj primarne realnosti• Vrijednost izraza "Cogito ergo sum" počiva na tome da sumnja intuitivno

predstavlja umu subjekt koji misli, dakle misleću supstancu. Potome se on razlikuje od sv. Augustina, kod kojeg "Si fallor, sum” označava istinu dovoljno jaku da nadvlada opciju Skeptika. Za Descartesa je ovo temelj primarne realnosti, odnosno postojanja nečega što se zove "res cogitans", iz čega slijedi svako dalje ispitivanje ili istraživanje.

Filozofija kao znanost o mišljenju• Sa Descartesom filozofija prestaje da biva znanost bitka nego postaje znanost

o misli ili mišljenju (epistemologija). Umjesto da bitak uslovljava misao, sada misao uslovljava bitak, što je princip koji slijede manje-više svi potonji filozofi. On doseže svoju punu svijest u djelima Immanuela Kanta i filozofije modernog Idealizma.

12

METODOLOGIJAMETODA

METODIKASličnosti i razlike

METODA I ISTINA Descartes je posebnu pažnju posvetio METODAMA koje treba primjeniti da

bi se došlo do novih ISTINA, do novih spoznaja, jer je ključni zadatak naučnog saznanja da upavo dOđe do novih SPOZNAJA, do nove STVARNOSTI.

METODA vs. METODOLOGIJA Sada je jasnije zašto METOD/A i METODOLOGIJA nisu, a niti mogu biti

izjednačeni. METODOLOGIJA je širi pojam i obuhvata „sveukupnost metodskih postupaka koje primjenjuje određena nauka ili grupa novih nauka s ciljem da se dođe do novih spoznaja“. Ponekad se tako naziva i skup metodskih postupaka koje je neki istraživač primjenio u svom istraživanju

METODOLOGIJA vs. METODIKA Metodologija se ne smije brkati sa METODIKOM, koja može značiti sve

postupke za svrsishodno provođenje nekog posla, a što obično se pod tim pojmom podrzumijeva dio pedagogije koji govori o pravilima, metodama predavanja, odnosno nastavnog procesa uopće

METODIČNOST Istraživač, odnosno i svaki nastavnik, treba biti METODIČAN u svom poslu ,

to jest obavljati svoje istraživanje po unaprijed ustanovljenom rasporedu, planu, sistemu od kojeg se obično ne odstupa.

METHODOS = put Pod naučnim, znanstvenim metodama se uvijek ne podrazumijeva ista stvar.

„Jednom se pod njima označavaju logičke forme, pa se naučna metoda izjednačava s logikom. Drugi put se ovim izrazom označavaju opće teorije nauke, pa se govori o funkcionalnoj metodi, dijalektičkoj metodi, strukturalističkoj metodi i sl. Treći put se naučnim metodama označavaju metode prikupjlanja podataka kao što su: promatranje anketa i analiza sadržine”.

(Miroslav Vujević, Uvođenje u znanstveni rad, Iinformator, Zagreb 1988. pp.1-2)

KLASIČNI PROBLEMI LOGIKE TEORIJA POJMA DEFINICIJA SUD ZAKLJUČAK DOKAZ REZULTATI LOGIČKIH ISPITIVANJA NAUČNIH ZAKONA,

TEORIJA I SISTEMA

13

TEHNIKA NAUČNOG ISTRAŽIVANJA Uporedo sa logičkim okvirom naučnog istraživanja, metodologija ispituje i

takozvanu TEHNIKU NAUČNOG ISTRAŽIVANJA, tj. sva konkretna sredstva koja se upotrebljavaju u nauci da bi se u određenim logičkim i teorijskim okvirima došlo do novih saznanja . U tom smislu je metodologija i HEURISTIKA (HEURISKO – nađem izračunavam, izmislim), tj. nauka o metodama istaživanja novih spoznaja, vještina pronalaženja istine.

ISTRAŽIVANJE je složeni proces povezivanja mišljenja i iskustva u kojem se u teorijskom dijelu vodi računa o ispravnosti mišljenja a u empirijskom dijelu o ispravnosti praktičnog postupanja.

Gian Antonio Gilli

Istraživanje je: SPOZNAJNA DJELATNOST analize i rasuđivanja,koja se zbiva u praksina jednom PRAKTIČNOM I STVARNOM problemuPRETHODI određenom ZAHVATU u stvarnost(Gilli, Kako se istražuje. p.12)

FOND NAUČNOG ZNANJASvaka nauka raspolaže sa većim ili manjim fondom znanja. Ona se nalazi na vrlo različitom stupnju općosti ili generalizacije .

Elementarni dijelovi fonda su: TEORIJE ZAKONI HIPOTEZE ISKUSTVENA UOPĆAVANJA ČINJENIČNI MATERIJAL IZVORNA GRAĐA

TEORIJADanas teorija podrazumijeva „sistem znanja ili shvaćanja o nekoj pojavi ili skupini pojava zasnovan na uočavanju njihove bitne zakonomjernosti, naučno uopćeno objašnjenje ili interpretaciju određenog iskustva iz jednog principa, ili neke temeljne znanstvene programe neke discipline”

TEORIJSKI SISTEMI:

UŽI TEORIJSKI SISTEMI

JEDINSTVENI TEORIJSKI SISTEM

VRSTE ISTRAŽIVANJA:

TEMELJNA, BAZIČNA, FUNDAMENTALNA ISTRAŽIVANJA PRIMJENJENA, APLIKATIVNA ILI APLICIRANA ISTRAŽIVANJA

14

GENERALIZACIJA: U naučnom istraživanju, na osnovu reprezentativnog broja iskustvenih

doživljaja, na organiziran način razmišljamo tako da primamo vanjse podražaje, da odvajamo bitno od nebitnog, da nebitno zanemarimo (APSTRAHIRAMO), a bitno uopćavamo (GENERALIZIRAMO). Na taj način dolazimo do naučnih i zajedničkih obilježja svih pojava određene vrste. Naučno istraživanje traga za zakonomjernim obilježjem mnoštva pojedinačnog. Njegovo osnovno obilježje je GENERALIZACIJA (Vujević, p. 14.)

Brkanje pojmova između naučnog i stručnog rada Stručna znanja i istraživanja predstavljaju prvu etapu našeg intelektualnog

rada. Ona potiču iz svega onog što saznamo u školi, iz predavanja i udžbenika, te druge raspoložive literature ili izvora. U ovoj vrsti istraživanja ne postoji neposredna veza između iskustvenih doživljaja i spoznaje koja ih objašnjava. U svijetu ima mnogo ljudi koji dosta znaju, ali njihova znanja nemaju ovu prijeko potrebnu vezu koja odvaja naučnike od stručnjaka.

Logička struktura stručnog rada Ovo ne znači da stručni rad treba potcjeniti ili omalovažiti. Njegova logička

struktura je slična naučnim istraživanjima, a često im i neposredno prethode. U mnogim su se područjima stručna istraživanja afirmirala, dobila specifičan naziv. U medicini su to PRETRAGE, u pravu ISTRAGA (ISTRAŽNI POSTUPAK), a u pedagogiji ISPITIVANJE.

Specifična stručna istaživanja U nekim područjima su dobro razvijena, ali nemaju specifično ime. Obično se

zovu DIJAGNOSTIKA, u psihologiji PSIHOMETRIJA, u ekonomiji EKONOMETRIJA, u sociologiji se pod SOCIOMETRIJOM, podrazumjeva tek jedna metoda, a postoji i SCIJENTIMETRIJA, dakle ona istraživanja koja se bave mijenjanjem naučnih metoda i postupaka i njihovom frenkventnosti u naučnim istraživanjima i radovima.

Kvalitet kao moguće mjerilo Stručna istraživanja su češća prirodnim i tehničkim nego u društvenim

naukama kada se uporedi njihova količina (ne i kvalitet). Problemi nastaju upravo kod primjene pogrešnih kriterija za ocjenu nekog rada. Često se u praksi neki kvalitetni rad svrstava u naučni, a manje kvalitetni u stručne radove. Zaboravlja se da se radi o dvije različite vrste istraživačke vrste aktivnosti.

Cilj naučnog i stručnog rada Cilj naučnog rada je otkrivanje zakonitosti, a stručnog rada konkretizacija

zakonitosti, (dijagnoza). Time se ne dovodi u pitanje kvalitet jednog ili drugog, jer i stručni rad može biti kvalitetniji od naučnog.

Naučni rad može biti okrenut i načinu provjeravanja istinitosti izvjesnih naučnih sudova i mišljenja. Ona mogu potvrditi ili osporiti naučni rad, ali se i to smatra naučnim radom.

15

OTKRIĆE VS. IZUM

TEHNIČKO ISTRAŽIVANJE ima potencijalnu instrumentalnu, praktičnu vrijednost. Cilj naučnog istraživanja je OTKRIĆE, a tehničkog IZUM. Tehničko istraživanje vodi računa o efikasnosti izuma, takođe u procesu povezivanja mišljenja i iskustva. Izum je samo plod ljudskog uma koji se potvrdio u praksi, u stvarnosti i koji se „materijalizirao“.

PROTOTIPU tehničkim istraživanjima često se koriste modeli. Usavršeni model, iz niza pokušaja, postaje PROTOTIP, ili IDEALNI TIP. On najčešće dobija svoju široku primjenu u praksi i time najčešće opravda neka ulaganja.

TEHNIKA NAUČNOG RADA:

To je vještina obavljanja nekog posla, vještina umijeće rukovanja izvjesnim elementima, ujedno i spretnost u radu, odnosno skup pravca o izvođenju i obavljanju nekog posla. Ona je zanat u najljepšem značenju te riječi.

16

ISTRAŽIVAČKI PROCES

ISTRAŽIVANJE je složeni proces povezivanja mišljenja i iskustva u kojem se u teorijskom dijelu vodi računa o ispravnosti mišljenja a u empirijskom dijelu o ispravnosti praktičnog postupanja.

VRSTE ISTRAŽIVANJA:

• TEMELJNA, BAZIČNA, FUNDAMENTALNA ISTRAŽIVANJA• PRIMJENJENA, APLIKATIVNA ILI APLICIRANA ISTRAŽIVANJA

Istraživanja možemo podijeliti po njihovom načinu i po cilju na:

• 1) NAUČNA, ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA• 2) STRUČNA ISTRAŽIVANJA• 3) TEHNIČKA ISTRAŽIVANJA• 4) AKCIJSKA ISTRAŽIVANJA

ISTRAŽIVANJE:

• NAUČNO + TEHNIČKO + STRUČNO ISTRAŽIVANJE• VODI KA• PROMJENI = OTKRIĆE• +• IZUMU = DIJAGNOZA• +• STRUČNOJ AKTIVNOSTI

ISTRAŽIVAČKI PROCES:

• Proces istaživanja je kompletna istraživačka aktivnost, koja se, pored odgovarajuće primjene metoda mišljenja, teorije i metoda empirijske verifikacije koristi i većim brojem aktivnosti koje pomažu dolaženju do nove spoznaje.

Različit odnos prema krajnjem rezultatu naučnog istraživanja:

• NEUTRALNI PRISTUP

• AKTIVISTIČKI PRISTUP

NEUTRALNI STAV• Po mišljenju pretežno marksističkih usmjerenih mislilaca koji su se bavili

metodologijom nauke i istraživačkog procesa (Gilli, Pečujilć) neutralni stav ima za cilj samo da spozna novu istinu, a ne da se suština mijenja. Po njima to nije dovoljno.

17

KRITIKA NEUTRALNOG PRISTUPA• Njegovi pobornici zadržavaju, kažu kritičari neutralnog pristupa, petrificiraju

postojeće društvene odnose, odnosno dominaciju jedne grupe ili klase na vlasti, dakle održava se trajni status quo.

TEHNICIZAM• Neutralni pristup onemogućava slobodu istaživačkog procesa i razvitak nauke

općenito, ili se pak usmjerava u pravcu koji odgovara vladajućim slojevima. Tu se nerijetko ističe TEHNICIZAM, odnosno sve veća dominacija upotrebe mašina koje onemogućavaju pristup širem krugu ljudi u području nauke, a time i mogućnost da ovladaju rezultatima naučnih istraživanja.

OSLOBAĐANJE ČOVJEKA• Nauka se vrti u krug, odnosno nema mogućnosti da učini kvalitetne pomake,

tzv. dijalektičke skokove, koji po zagovornicima aktivističkog pristupa, neophodno proširuju ljudsku spoznaju i omogućavaju oslobađanje čovjeka od prirode i društvenih stega

ZAGOVORNICI NEUTRALNOG PRISTUPA• Zagovornici NEUTRALNOG pristupa (lord Ralf Darendorf) odbacuju ovaj

„utilitarističko –prakticistički pristup“ smatrajući da se radi o nesporazumu, o zamjeni teza . Oni, čini se, ne odbacuju potrebu aktivnog mijenjanja stvarnosti nego ISTIČU strožu disciplinu u metodološkom postupku koji dovodi do nove spoznaje, a iza koga je moguće i mijenjanje stvarnosti.

UTICAJ NARUČIOCA POSLA• Zašto su aktivistički zagovornici donekle u pravu? Upravo kad traže veću

samostalnost i slobodu u istraživanju i mogućnost da se na istraživača ne utiče samom činjenicom da NARUČILAC POSLA raspolaže sredstvima, instrumentima, opremom i jasno definiranim ciljem koji može limitirati VALIDNOST naučnog istraživanja. To je realnost našeg svijeta, jer neka idealna zajednica naučnika koja bi uživala blagodati bavljenja tzv. čistom naukom nije moguća u uvjetima ovakve društvene stvarnosti.

Dvije bitne faze u istraživačkom procesu:

• IDEJNI PROJEKAT ISTRAŽIVANJA

• IZVEDBENI PROJEKT ISTRAŽIVANJA

Idejni projekt:

• Idejni projekt je dokument pomoću kojeg istraživač želi upozoriti na važnost istraživanja određenog problema i korist i cijenu tog istraživačkog napora. Njime istraživač želi osigurati materijalne društvene uvjete za istraživanje problema. U njemu se iznosi problem i iznose argumenti u prilog potrebi izvođenja istraživanja.

18

KONKRETNA SITUACIJA• To zavisi od konkretne situacije i od potencijalnog „naručioca“ posla. Ako se

obraća naučnoj instituciji, težište je obično na teorijskom aspektu problema. Ako je riječ o tzv. proizvodnim institucijama, težište je obično na instrumentalnoj vrijednosti spoznaje, odnosno praktičnoj, upotrebnoj vrijednosti istraživanja.

SLOBODNA ISTRAŽIVANJA• Da bi se izbjegle opasnosti limitiranja naučnih istraživanja u svakom pogledu,

uvodi se i pojam SLOBODNIH ili SLOBODNO PROGRAMIRANIH ISTRAŽIVANJA. U njima istraživač sam određuje predmet i cilj istraživanja, čak se istražvač svjesno ponekad stavlja u ulogu SAMONARUČIOCA kako bi mogao postići cilj koji je pred sebe postavio.

IZVEDBENI PROJEKT ISTRAŽIVANJA:

• Kada društvena sredina ili NARUČILAC POSLA, ko god to na kraju bio, prihvati idejni projekat i kad se osiguraju drugi uvjeti, prilazi se izradi IZVEDBENOG projekta. U njemu se detaljno razrađuju aktivnosti i poslovi koje treba provesti u toku istraživanja. Te su aktivnosti od višestruke koristi:

PREGLED I POBOLJŠANJE ZAMISLI:

– Omogućuju istraživaču pregled misli i aktivnosti koje treba obaviti u toku istraživanja.

– Izvedbeni projekt omogućava poboljšavanje zamisli i aktivnosti, kao i uočavanje i otklanjanje slabosti.

MATERIJALNI DOKUMENT I DOKUMENTACIONA PODLOGA

– Izvedbeni projekt je MATERIJALNI DOKUMENT koji omogućuje i drugim istraživačima da o njemu iznese svoje mišljenje i time pomogne eventualnom otklanjanju teškoća i pogrešaka .

– Izvedbeni projekt služi kao DOKUMENTACIONA OSNOVA na temelju koje će se izvoditi svi poslovi istraživanja, počevši od priprema istraživanja pa do objavljivanja naučnog izvještaja.

FAZE PROCESA ISTRAŽIVANJA

• Pored objedinjavanja teorijskih i empirijskih aktivnosti, naučno istraživanje je artikulrano u VIŠE SPECIFIČNIH AKTIVNOSTI. O tome nema potpunog slaganja (o broju i vrsti tih aktivnosti), ali se u konkretnim istraživanjima moraju javiti uvijek iste aktivnosti. Svaka aktivnost koja se zasebno ispoljava kao specifična aktivnost posebno je izdvojena i razrađena kao posebna faza. Također je određen i redoslijed njihovog javljanja , ali to ne znači da se u svakom istraživanju moraju javiti sve aktivnosti i da njihov redoslijed ne može biti i drugačiji.

19

ŠIRA SHEMA AKTIVNOSTI 1. IZBOR I DEFINIRANJE PROBLEMA ISTRAŽIVANJA2. ODREĐIVANJE PODRUČJA NAUČNE ANALIZE3. DEFINIRANJE POJMOVA I POJMOVNA ANALIZA4. ODREĐIVANJE CILJEVA ISTRAŽIVANJA5. POSTAVLJANJE HIPOTEZA 6. DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI7. OPERACIONALIZACIJA VARIJABLI8. UTVRĐIVANJE NACRTA ISTRAŽIVANJA9. IZBOR I RAZRADA METODA ZA PRIKUPLJANJE PODATAKA10. PLANIRANJE I PROVOĐENJE TERENSKOG DIJELA

ISTRAŽIVANJA11. SREĐIVANJE I OBRADA PODATAKA 12. INTERPRETACIJA PODATAKA13. PISANJE NAUČNOG IZVJEŠTAJA

Teorijska + empirijska aktivnost = SINTEZA

• FAZE 1-5: TEORIJSKA AKTIVNOST• FAZE 6-11: EMPIRIJSKA AKTIVNOST• FAZE 12-13: SINTEZA TEORIJSKE I EMPIRIJSKE AKTIVNOSTI =

NOVI KVALITET

Uža shema

1. DEFINIRANJE PROBLEMA2. PROUČAVANJE DOSTUPNIH INFORMACIJA I ČINJENICA O

PROBLEMU3. FORMIRANJE HIPOTEZE, ODNOSNO PREDLOŽENOG

OBJAŠNJENJA4. PRIKUPLJANJE DOKAZA5. IZNOŠENJE ZAKLJUČAKA

DEFINIRANJE PROBLEMA (IZBOR TEME):

• Od dobro izabranog i definiranog problema u mnogome zavisi i izbor potrebnog instrumentarija, sam proces naučnoistraživačkog rada i ostale faze istraživanja. Pri tome treba voditi računa da solidno izrađen naučni rad uvijek donosi nešto novo i predstavlja doprinos ukupnom ljudskom saznanju, ogromnoj riznici ljudskog znanja. Bez tog elementa, novoga i orginalnog doprinosa nauci, kad teško može da dobije određenje NAUČNI karakter.

PROBLEM(A):

• U osnovi znači: “spominjem ili predlažem”

• To je teorijsko ili praktično pitanje koje traži određeno mišljenje, odnosno naučni zadatak, ili zadaću uopće

20

TEMA • U osnovi znači: “stav(ak) ili tvrdnja”

• To je glavna misao neke rasprave, predmet rasprave, a u popularnoj predodžbi

se to uglavnom vezuje za neki zadatak, naročito onaj koji se radi u pisano obliku kao osnovni predmet razmatranja u nekom radu

Značajna i relevantna tema• Tema ne smije biti beznačajna i besmislena, odnosno nedovoljno relevantna za

oblast proučavanja.

• Ona ne smije biti niti banalna niti već toliko poznata i obrađena da bi njeno definiranje samo vodilo izivjesnom „preklapanju“, ili čak „naklapanju“.

Ni preuska ni preširoka tema• Treba takođe voditi računa da tema ne bude ni preuska ni preširoka. Ako se

već mora birati između dva zla, onda je bolje da se u obradu uzme uži nego širi problem. Uži problem se može temeljnije i svestranije proučavati, dok širi problem zahtijeva kako više nemamo i materijalnih ulaganja, tako i posebne kvalitete istraživanja. Tu, prije svega, mislimo na sposobnost sinteze i bogatije iskustvo u obradi naučnih problema

Suočen sa preširokom temom...• neiskusni istraživač će ponekad i nesvjesno, posegnuti za iznošenjem već

poznatih tvrdnji i mišljenja, prepričavati tuđe postavke, a ne stvarati vlastite, pretjerano generalizirati i simplificirati, davati apriorna (nerijetko i tuđa) mišljenja kao svoj „orginalni“ doprinos nauci, izbjegavati dublje i solidnije ulaženje u problematiku, koristiti građu iz druge, treće ruke i sl.

GORUĆA TEMA (BURNING ISSUE) • Tema mora odražavati, mijenje u kojem se određuje odnosno treba se odnositi

na naki problem od interesa i koristi za savremenu teoriju i praksu neke naučne discipline, grane ili oblasti: u idealnom slučaju, to može biti GORUĆA TEMA (BURNING ISSUE) neke naučne discipline povezane sa potrebama društvene zajednice u datom trenutku. To, ne znači da se treba povoditi za aktuelnom društvenom „modom“ koju diktiraju dominantni idealisti, klasno-socijalni ili drugi odnosi i interesi u nekom društvu,

Potencijalni istraživač treba da posjeduje i:– interes i ljubav za nauku– sposobnost uopćavanja i izvođenja općih zaključaka, sudova i zakona– razvijen kritički duh– samokritičnost koja terba da ga odvrati od upadanja u predrasude bilo

koje vrste– intelektualno i naučn poštenje– sposobnost i naviku za duge i strpljive napore

Uz ove osobine, dodajemo i:

21

• 1. kandidatovu sklonost, afinitet prema određenoj temi

• 2. stanovito iskustvo u obradi sličnih naučnih problema.

Zajedničko određivanje teme• Temu treba što je moguće bolje precizirati. Nekad to može biti nekoliko

rečenica, a nekada i na stotine riječi. Formulacija ne smije biti pretjerano oštra i „zakovana“. Mora se ostaviti mogućnost da se nešto u njoj modificira pa i promjeni nakon završenog istraživanja ako se za to ukaže potreba. U idealnom slučaju temu zajedno određuju istraživač i njegov mentor. Ona treba da bude rezultat obostranog sporazuma a ne nametanje od strane mentora ili nekritičkog insistiranja od strane kandidata – istraživača.

PROUČAVANJE DOSTUPNIH INFORMACIJA I ČINJENICA:

• Ova faza počinje uvođenjem u materiju, obično čitanjem nekoliko knjiga ili naučnih članaka iz oblasti vezanih za definirani problem. Dobra je praksa da se u ovoj fazi otpočne sa izradom RADNE BIBLIOGRAFIJE, odnosno da se pristupi sistematkoj organiziranoj obradi dostupnih informacija i činjenica o datom problemu.

OVDJE UKLJUČUJEMO I:• izradu neke vrste podsjetnika u koji se unose neposredni zadaci, pitanja od

općeg i pojedinačnog interesa, identificiranje izvora potencijalne građe, pregled dostupne literature i njena primarna obrada (ključni termini ili riječi iz date oblasti, relevantni podaci, sužavanje interesa na samu temu ili problem, knjige koje se naslanjaju na temu ali nisu još indentificirane kao stvarni izvor građe i sl.); razgovor i konsultacije sa postojećim stručnjacima iz date oblasti koji mogu pružiti praktičan i koristan savjet i sl.

DOBRO JE USPOSTAVITI I• neku vrstu radnog dnevnika, posebnu svesku ili rokovnik u koji će se unositi

sve što je u vezi sa obradom teme. Takav dnevnik ili sveska mogu biti od velike pomoći u svim fazama istraživanja, a naročito u određivanju prvih skica samog istraživanja, odnosno sumarnog plana rada u cjelini i po određenim fazama. Taj plan je neka vrsta putokaza u raznim etapama istraživanja, a naročito u fazi prikupljanja dokumentacije . Ovaj prvi plan služi za sistematsko organiziranje istraživanja, a u konačnom izhodu on će postati instrument za metodično i argumentirano izlaganje prikupljene građe i rezultata istraživanja.

FORMIRANJE HIPOTEZE

22

HYPOTHESIS

=

• Prijedlog, osnova, izgovor, izlika, temelj, pretpostavka

ŠTA JE HIPOTEZA?

• Hipoteza je logički termin koji označava sud za koji pretpostavljamo da je istinit kako bismo pomoću njega mogli tumačiti i izjašnjavati niz određenih činjenica. Kad postavljamo takav princip za objašnjavanje činjenica, time ispunjavamo praznine u iskustvenim vezama i odnosima. Pretpostavljajući odnose, razloge, uzroke, zakonitosti, ili neku metodu činjenicama, omogućavamo shvaćanje pravilnosti nekog zbivanja. Hipoteza ima karakter veće ili manje vjerovatnoće u zavisnosti od toga kako se pertpostavljena veza može iskustveno potvrditi i praktično verificirati.

NAUČNA HIPOTEZA

• Njen se kvalitet sastoji u pokušaju da se objasne, slože u cjelinu, odnosno, organiziraju poznate činjenice iz kojih će se izvući novi kvalitet predviđanjem nove spoznaje, nove istine. Kada se naučna pretpostavka u cijelosti promjeni i dokaže i u svemu poklapa sa činjenicama podastrtim u cilju njenog dokazivanja, ona postaje naučna teorija ili naučni zakon. Pojedine dobre (plodne) hipoteze otvaraju dalje mogućnosti istraživanja.

PRIKUPLJANJE DOKAZA

• Sakupljanje „dokaznog materijala“ je usko vezano sa nizom praktičnih, empirijskih aktivnosti. U nekim slučajevima se to postiže izvođenjem eksperimenata na za to pribavljenoj opremi (naročito u prirodnim tehničkim naukama). U drugim, pretežno društvenim naukama potreban je znatan terenski rad i izrada važnih vrsta upitnika, anketa i sličnog instrumentarija, bilježenja određenih karakterističnih pojmova i sl. U dijalektologiji, npr., to znači obilazak određenog geografskog prostora i bilježenje materijala (na magnetofonske vrpce ili druge vrste modernih informatičkih medija: nosača zvuka/slike – kasete, CD, video, odnosno drugi zapisi, laserski magneti diskovi i sl.)

ŠTA JOŠ SPADA U OVU AKTIVNOST?

• 1. prikupljanje pronalaženje relevantne građe, dokumenata, literature, te svake vrste naučnih informacija (činjenica, ideja, argumenata i zapažanja).

• 2. selekcija prikupljenih dokaza i njen raspored u istraživanju, njeno sređivanje i organiziranje u mislenu cjelinu.

• 3. iskorištavanje samo one građe, onih dokaza koji će podržati hipotezu i izdržati sud, ocjenu i eventualno osporavanje i kritiku naučne javnosti.

IZNOŠENJE ZAKLJUČAKA

23

• Zaključak istraživanja je ona prijeka potrebna nova suština, nova vrijednost u naučnoj spoznaji. Ona se ponekad mora zasnivati na čistom logičkom prosuđivanju, dokazivanju, ponekad na statističkim tehnikama i njihovim rezultatima, pa i drugim elementima. Sve to služi da izvučemo zaključke o rezultatima eksperimenata, terenskog rada, analiziranih činjenica, odnosno građe u najširem smislu.

KAKAV ZAKLJUČAK?

• Zaključak mora biti jasan, jezgrovit, odbranjiv, pretežno usredsređen na novi kvalitet spoznaje koji iznosi, a ne baš, neophodno, lakonski, kratak i zbijen

• U svakom pogledu ne smije biti konfuzan i kontradiktoran.• treba biti orginalan i istinit, te da ne ostavlja prostor izrazitoj sumnji u

njegovu tačnost i pravičnost

DOSTUPAN JAVNOSTI

• On mora biti dostupan javnosti, dakle, treba ga objaviti kako bi poslužio kao mogući poticaj onoj vrsti stvaralačke sumnje koja ga može ili opovrgnuti, pa time ponovo otvoriti mogućnost nove spoznaje, ili pak potvrditi i time, bar za neko vrijeme, uspostaviti njegovu stvarnu validnost.

Michael Faraday:

• TO WORK, TO FINISH, TO PUBLISH(Raditi, završiti, objaviti)

• TO PUBLISH OR TO PERISH (objaviti ili nestati)

JEZIK ISTRAŽIVANJA

24

RAZINE NAUČNOG JEZIKA

Istraživanje u vremenu i ispred vremena

Svako istraživanje koje se poduzima, realizira se na osnovu određene predodžbe o društvenoj stvarnosti, koju istraživač, kao i društvena grupa kojoj pripada, usklađuje sa prostorom i vremenom u kojima djeluje. Samo u rijetkim slučajevima, istraživač ide ispred svog vremena i nastoji da svoje zamisli, svoje vizije svoja shvatanja stvarnosti dokaže u svom istraživačkom radu i onda te rezultate pokuša podijeliti sa drugima, tačnije uvjeriti druge u ispravnost svoje predodžbe stvarnosti.

Kopernikanski obrt U historiji razvitka nauke takvi slučajevi se pamte po preokretima koji

izazivaju. Možda najpoznatiji među njima je slučaj Nicolasa Copernicusa (Nikole Kopernika) i njegovo dokazivanje heliocentričnog sistema u odnosu na dotadašnji geocentrični sistem koji vodi porijeklo još iz radova egipatsko–helenskog mislioca Ptolomeja. Ne čudi, onda, što se izraz „kopernikanski obrt“, danas koristi za revolucionarno otkriće i promjenu koja to otkriće izaziva kao posljedicu.

Specifični jezik istraživanja

Onaj ko istražuje jednu određenu stvarnost, to ne čini samo za sebe, radi sebe, nego i za mnoge druge koji mogu spoznati tu stvarnost samo posredstvom tog svjedočanstva. To predočavanje koje neki istraživač daje o onome što tvrdi i dokazuje o novoj spoznaji stvarnosti vrši se jedino pomoću i/ili posredstvom specifičnog jezika, odnosno posredstvom niza IZRAZA, APSTRAKCIJA I POJMOVA putem kojih se reproducira, ili dovodi u vezu osobiti mehanizam društvene stvarnosti.

Neophodni početni uslov Pri tome se moramo držati određenih metodoloških pravila i postupaka, od

kojih je uvijek najvažnije ono da „Samo ono istraživanje koje ispituje tačno utvrđeni problem određene stvarnosti, a ne neki problem izabran samo na osnovu slučaja ili samo na osnovu osobnih sklonosti, može biti vjerno datoj stvarnosti“. Naravno, to je samo neophodan i početni uslov, prvi korak u sistematskom proučavanju neke stvarnosti.

Jezik kojim se stvarnost predstavlja drugima Od jednake je važnosti, jezik kojim će se ta stvarnost predstaviti drugima.

Može istraživač biti vjeran stvarnosti otkrivajući njen stvarni, temeljni problem, ali ako ga „izda“ služeći se pogrešnom terminologijom, odnosno služeći se izrazima i pojmovima koji iskrivljuju stvarnost koju treba vjerno objasniti, opet nećemo postići cilj.

Bakonja fra Brne Sjetio se čuvene scene kada predstavnik okupljenog bratstva, odaje priznanje

pred ostalim saplemenicima uzoritom rođaku fra Brni na visokoparan (i krajnje komičan) način tako da se iz njegovog govora teško šta može

25

razumjeti. Jedan od zadivljenih rođaka priznaje da je „malo šta razumio“, a „drugi baš ništa“, što u društvenoj stvarnosti seljaka Dalmatinske Zagore kasnog 19. stoljeća, koji opisuje Simo Matavulj u romanu Bakonja fra Brne, ima gotovo nekadašnju magijsku vrijednost

Isprazni govor ili magija jezikaKao što u određenim civilizacijama vrač, ili šaman upravo magijom jezika nastoji da ostvari čovjekovu nadmoć nad prirodom, tako i ovaj isprazni govor treba makar donekle da dovede na sličnu razinu umnoga fratra sa njegovim „zaostalim“ rođacima.

TRI RAZINE NAUČNOG JEZIKA: Ljudsko promišljanje stvarnosti i prenošenje iskustva drugim ljudima iskazuje

se riječima, većim sklopovima riječi u rečenicama, kao i u više povezanih rečenica. Njihova upotreba podvrgnuta je određenim pravilima koja odražavaju ustaljen i uređen način kako bi se naznačili određeni vidovi ili pojave stvarnosti.

Naučni jezik: UKUPNOST OVIH RIJEČI I PRAVILA ČINI NAUČNI JEZIK

Tri razine jezika Ova ukupnost riječi može se podijeliti u tri grupe, ili u tri razine:

JEDNOSTAVNI IZRAZI APSTRAKCIJE POJMOVI ILI TERMINI

Jednostavni izrazi Jednostavni izrazi su oni elementi stvarnosti o kojima se može imati

perceptivna pojava i to upravo ona koja se zasniva na osjetilima (na čulima), a koji su dobro poznati i u svakidašnjem značenju. Njih mogu razumjeti svi ljudi koji koriste svoja čula bez ikakvih fizioloških ili psihofiičkih smetnji ili poremećaja.

Meta-osnova Takvi su izrazi majka, učitelj, noć, nebo, kuća, skupština, itd. U razvitku

filologije, tačnije indoevropske filologije, upravo su ti jednostavni izrazi privukli pažnju istraživača jer čuvaju zajedničku, PRA-OSNOVU ili kako bi se danas reklo, META-OSNOVU svih indoevropskih jezika. Tako su istraživači mogli locirati i geografski prostor s kojeg je potekla ova velika skupina jezika, jer se u svim tim jezicima javljaju riječi kao BREZA, LISICA i druge koje asociraju na visoravni današnjeg Irana.

Porodice jezika Odatle je poteklo dalje širenje naroda ka istoku (današnja Indija) i nastanku

SANSKRTA, odnosno prema sjeveru (današnja Rusija), a potom ka Evropi u kojoj danas razlikujemo i ROMANSKU, GERMANSKU I SLAVENSKU porodicu jezika, uz one koji su ili već bili tu (baskijski (euskera) ili etrušćanski), ili su se kasnije naseljavali (UGROFINSKI JEZICI:

26

mađarski, finski, turski) čiji jezički sistemi ne pripadaju velikoj skupini indoevropskih jezik<.

Različita upotreba u običnom i naučnom jeziku Dešava se da i ovi jednostavni izrazi nemaju isto značenje u svakidašnjem i

naučnom jeziku. Takva je maloprije pomenuta riječ „PORODICA“ , „OBITELJ“, „FAMILIJA“ u kojoj je doskora važilo gotovo isključivo pravilo da ne postoji osim kao zakonski priznata veza između muškarca i žene. Danas neke zemlje to prihvataju i kao vezu dvije osobe istog pola, a imamo i slučajeva gdje se taj izraz mora duboko dovesti u pitanje. Tu mislimo na primjere tzv. vještačkog začeća živog bića, operacije promjene pola, npr. žene koja je rodila djecu, a onda hiruškim putem postala muškarac, ili djeteta koje je rođeno ne u utrobi majke nego „posuđene majke“, itd.

APSTRAKCIJE:

Dolaze od latinske riječi ABSTRAHERE, što u osnovi znači:

odvlačiti odreći odvratiti

Zajednička osobina za više stvari ili pojava:

To su riječi koje označavaju neku zajedničku karakteristiku ili značajku za više stvari i pojava. Takve bi npr. bile riječi „PORODICA“, „KLAN“, „BRATSTVO“, „PLEME“, „BANDA“ i sl. Tu je neka moguća apstrakcija data u pojmu „DRUŠTVENO UDRUŽIVANJE, ili UDRUŽENOST“.

Ispuštanje nebitnog i sporednog Apstrakcija nam pokazuje zajedničku vid mnogih pojava, ali gubi sve ostalo:

gubi posebno one značajke izraza, a i eventualne odnose koji postoje između tih pojava. Proces apstrahiranja je povratan i samo u sprezi sa praksom iz koje uostalom i potiče, a on može voditi spoznaji istine, spoznaji objektivne stvarnosti. Apstrakcija ispušta ono što je nebitno, posebno, sporedno, slučajno radi onog što je opće, glavno, nužno i bitno.

POJAM ILI TERMIN:

To je riječ koja tačno određuje određenu pojavu ili stvar u nauci, umjetnosti, tehnici ili pak nekoj disciplini ili dijelu discipline. Potiče od latinske riječi TERMINUS, koja izvorno znači:

međaš, granica, cilj, kraj.

27

TERMINALIJE Termin je u starorimskoj mitologii bilo božanstvo međaša i granica u čiju se

čast svakog 23. februara (na kraju rimske kalendarske godine, koja je počinjala u martu) održavala svetkovina. Dio tog naslijeđa ostao je u današnjim svetkovinama na kraju zime –KARNEVALIMA.

Složenost i bogatstvo pojava Pojmovi su riječi koji zahvaćaju društvene pojave u svoj njihovoj složenosti i

bogatstvu, u svim njihovim odnosima, međuodnosima, a iznad svega u njihovim protivrječnostima. (Gilli, p. 121). Pojam uspijeva zahvatiti složenu pojavu koja se ne može zamjetiti samo osjetilima, nego i drugim rasuđivanjem koje zahvaća stvarnost čak protiv pojavnosti

Pojam u logici Pojam u logici obuhvata misao o biti (osnovi) onoga o čemu mislimo,

odnosno, o bitnim karakteristikama onoga o čemu mislimo

Sadržaj, opseg i doseg pojma

Sadržaj čine bitne karakteristike nekog pojma, odnosno, ono što nešto čini onim što jeste. Na primjer, sadržaj pojma "čovjek" je taj da je čovjek svjesno biće, i ta činjenica da je čovjek svjesno biće čini čovjeka onim što jest.

Opseg nekog pojma čini skup nižih pojmova na koje se taj jedan pojam odnosi. Opseg pojma "čovjek" je taj da se ljudi mogu dijeliti po rasama, državama i drugo.

Doseg je broj pojedinačnih predmeta na koje se jedan pojam odnosi. Na primjer pojam "čovjek" doseže više od 6 milijardi jedinki.

Primjeri nekih pojmova:

RAZOČARENJE, ODSTUPANJE (DEVIJACIJA), MOĆ, RELATIVNO OSIROMAŠENJE PRIJEMČIVOST, NESPOSOBNOST i sl.

Veći spoznajni domet od apstrakcija Kod pojmova su zanemarene karakteristike koje su zajedničke kod više

pojmova, što nije slučaj sa apstrakcijom. Pojam obuhvaća cjelokupni mehanizam stvarnosti, odnosno proces koji se zbiva u društvenoj stvarnosti. Njegov je spoznajni domet mnogo širi i veći nego što je spoznajni domet apstrakcije.

Terminologija i registar Skup pojmova, odnosno riječi koje se upotrebljavaju za pojmove, predmete i

radnje određenog područja nauke, kulture, umjetnosti, djelatnosti naziva se TERMINOLOGIJA. Nju možemo posmatrati na užem i širem planu. Tu dolazimo i do REGISTRA, jer pripadnici jedne profesije (npr. zubari) u

28

svakodnevnoj komunikaciji koriste izvjestan broj pojmova koji ih odvajaju od drugih profesija, ali i od onih radi kojih je došlo do stvaranja te terminologije, u ovom slučaju pacijenata.

Termini izvedeni iz ‘klasičnih’ jezika Naravno da će zubari biti bliži struci i djelatnosti koja ih općenito vezuje za

medicinu nego za drugu granu ili disciplinu (npr. agronomiju), ali će i sa nekim, naizgled nespojivim naukama, dijeliti ogromnu baštinu zasnovanu na mnoštvu izvedenih termina čije je stvano porijeklo grčki ili latinski jezik, odnosno klasični arapski za islamski povijesno-civilizacijki krug.

Internacionalizacija Proces INTERNACIONALIZACIJE u stvaranju novih termina uvjetovan je

naglim razvitkom savremene nauke i tehnike, a napose i tehnologije. To rezultira i željom za širim sporazumjevanjem na međunarodnom ili pak globalnom planu. Tome je naročito doprinio razvitak masovnih komunikacija, medija općenito,

Globalizacija Nekadašnja smjela hipoteza Marshalla Mcluhana da „svijet postaje globalno

selo“ danas gotovo postala svakodnevnom pojavom, „običnom“ stvarnosti čini se da je ova sinagma (global village) relativno nova, jer je prvi put upotrebljena 1960. godine

Širenje značenja nekog termina Sam termin GLOBALIZACIJA potiče iz 1944. godine u značenju: učiniti

nešto globalnim po opsegu i primjeni. Međutim, sam pridjev GLOBALAN potiče iz 1676. godine u značenju: CIJELI SVIJET, ali je u osnovi riječ GLOBUS, koja je prvi put upotrebljena 1474. godine

Martin Behaim (1459. – 1507.)

Razvoj upotrebe termina U ekonomiji, se oaj termin može koristiti od oko 1840-tih godina kada je

razvitkom parne mašine i željeznica došlo do jačeg razvoja globalne ekonomije. U kasnom Srednjem vijeku došlo je do pojave međunarodnog bankarstva, i začetka modernih ekonomskih sistema, a pad i nestanak feudalnih država, širenje trgovine i trgovačkih puteva, pojave manufakturnih radionica, te industrijska revolucija u 18. stoljeću uticali su na sve veću pojavu povezivanja i utirali put onome što smo nazvali GLOBALIZACIJA.

Copernicus Bez NICOLASA COPERNICUSA (1473. – 1543.) i njegove smjele teorije

iznesene u djelu De revolutionibus orbium coelestium (O revolucijama nebeskih tijela, 1543.) ne bi bilo ni Galillejevih, te Kepplerovih radova u fizici i astronomiji koji su potvrdili s početka 17. vijeka Copernicusovu teoriju

THINK GLOBALLY, ACT LOCALLYTako se, riječ globalizacija mogla pojaviti još 1676. a tek 300 godina kasnije ući u svakodnevnu upotrebu, pa čak i u ovom sloganu THINK GLOBALLY, ACT

29

LOCALLY (Misli globalno, radi lokalno), koji ukazuje na paradoksalnu povezanost današnjeg svijeta i na mikro i na makro planu.

Tehnike i instrumenti naučnoistraživačkog rada(opći pregled)

Razne tehnike i instrumenti Postoje razne tehnike i istrumenti koji se koriste pri izradi

naučnoistraživačkog rada. One se u načelu uvijek vezuju za određene metode i teorije koje se koriste kao osnovni postupak u istraživanju. Ovom prilikom ćemo samo nabrojati neke osnovne standardne metode:

NORMATIVNA METODA:

Ima za cilj da pronađe ne zakone nego normu, standard i prosjek koji važi u određenom trenutku u svijetu i životu. Ona se često oslanja na kvalifikacije i na statističke rezultate i podatke. Normativna metoda se nerijetko izjednačava sa normativnim teorijama (posebice u društvenim naukama).

Direktno poimanje činjenica Okrenuta je budućnosti, odnosno govori o tome kako bi društvo trebalo biti.

Zasnivana je na direktnom shvatanju iskustvenih činjenica, pa je njena verifikacija moguća provjerom tačnosti činjeničnih pretpostavki na kojima je zasnivana.

Vrednosni univerzalizam Razni autori su pokušali riješiti ovaj dualizam između raspoloživih

činjenica, građe, jer to nerijetko predstavlja i njihove vrijednosne interpretacije. Problem nastaje pokušajem primjene vrednosnog univerzalizma koji je ograničenog dometa, jer se društvena situacija ipak mijenja, te određene činjenice mijenjaju bitno karakter naših sudova i tvrdnji.

Ideologija i normativizam Normativne teorije su neophodno opterećene ideološkim predlošcima,

nesigurnosti prognoziranja društvenih procjena, te graničnim slučajevima, kada se pokušava odrediti tzv. „idealni tip“ u nekoj konkretnoj društvenoj situaciji.

EMPIRIJSKA (EKSPERIMENTALNA) METODA

Zasnovana je na iskustvu, empiriji, a poduprta je nizom eksperimenata, odnosno praktičnih opita ili pokušaja dokazivanja na ponovljenom broju primjera, koji tek treba da dokažu njihovu validnost.

30

Dva bitna uslova: Dva su bitna uslova da bi ova metoda dala valjane rezultate:1. dovoljan broj obavljenih eksperimenata2. precizna kontrola „relevantnog predmeta“

Izvještaj o eksperimentu Mora da sadrži ove elemente:1. prezentiranje glavnog područja ili predmeta eksperimenta2. hipoteza3. predmeti na kojima su izvedeni eksperimenti 4. opis aparature5. dobiveni podaci 6. rezultati i uopćavanje, prije svega prema općoj oblasti ili općoj teoriji

HISTORIJSKA METODA:

Način pomoću kojeg se pokušava ‘tačno saznati’ šta se dogodilo te, po mogućnosti, kako i zašto se to i tako dogodilo u nekom određenom vremenu u prošlosti.

Bitni činioci Hronologija događanja, sa precizno odeđenim vremenom kada se nešto

dogodilo Razvoj uoči i nakon događanja, Uzroci koji su uticali da se desi upravo taj događaj Posljedice koje je događaj izazvao nakon što se desio

Glavni instrumentarij 1. Raznorazni spisi javnog i privatnog karaktera (pisma, dnevnici, zapisi,

putopisi, memoari, sjećanja, izvještaji i sl.)2. Izvorni dokumenti koji mogu poslužiti kao dokazni materijal u

rekonstruiranju određenog događaja, historijskog perioda ili epohe

KOMPARATIVNA METODA:

Zasniva se na upoređivanju u svim procesima opažanja, mišljenja, istraživanja, formiranja, iskazivanja i praktične primjene saznanja. Njome se utvrđuju sličnosti i razlike u sadržini, formi, suštinskim i svim drugim vrstama odnosa među pojavama i činjenicama.

Temeljni princip u odnos na koji se porede pojave ili činjenice Potrebno je utvrditi mogući kvalitet između pojava i činjenica kod kojih

postoji određeni stepen mogućnosti konstatiranja sličnosti i različitosti, te njihovo poređenje prema nekom temeljnom zadatom ili prihvaćenom principu u odnosu na koji se oni porede.

Ključna pitanja ove metode: Dovoljno precizno određivanje bar jednog člana procesa poređenja,

odnosno svojstava i činilaca koji se kompariraju, Utvrđivanje komparabila, odnosno onoga što se stvarno poredi,

31

Utvrđivanje pokazatelja il parametara sličnosti i razlike

Još neke metode:

Genetička, Aksiomatska, Metoda modeliranja, Hipotetičko-deduktivna, Analitičko-induktivna, Statistička metoda Metoda specifičnog slučaja (case-study method)

Kombiniranje metoda Nerijetko se u istom istraživanju spajaju različite metode, kao npr.

historijsko-komparativna, ili se one dovode u vezu da bi se postiglo bolje zahvatanje u suštinu stvarnosti, npr. normativna i historijsko-komparativna metoda.

STATISTIKA:

STATISTIKA je posebna logički zaokružena disciplina koja se osamostalila i u logičkom i u naučnom pogledu.

Znanje iz statistike je potrebno da bi se izvršio projekt istraživanja (određivanje uzorka, izrada instrumenta) i da bi se spriječile „tako česte zloupotrebe statističkih podataka“

Tačan zbir netačnih podataka Statistička metoda u osnovi povezuje metode indukcije i generalizacije,

odnosno povezuje nešto je konkretno spoznato (ili pojmljeno) u posebno i opće. Ona barata vjerovatnoćama, pa se često smatra da je “Statistika – tačan zbir netačnih podataka”

Dualizam u naučnom pristupu Jedni smatraju da i društvene nauke moraju udovoljavati egzaktnim

kriterijima prirodnih nauka, dok drugi ističu potrebu specifičnog pristupa u istraživanju društvenih pojava, jer su društvene pojave nužno određene vremenom i prostorom i akterima koje ih čine.

Kvantitativni naspram kvalitativnog pristupa To dovodi do prenaglašavanja kvantitativnog, odnosno kvalitativnog pristupa

istraživanja društvenih pojava, gdje se kvalitativno vezuje za racionalni, misaoni, a kvantitativno za empirijski ili eksperimentalni pristup.

KVANTOFOBIJA i KVANTOFRENIJA Umjesto da se dopunjuju, ova dva pristupa se isključuju, jer ‘teoretičari’

insistiranjem samo na racionalnim metodama upadaju u KVANTOFOBIJU, dok ‘empiričari’ usmjeravanjem samo na prikupljanje brojnih podataka upadaju u KVANTOFRENIJU.

32

PRIKUPLJANJE, SREĐIVANJE I OBRADA PODATAKA Treba razlikovati pojave i procese od činjenica i podataka. Pojave i procesi

su dio objektivne stvarnosti, činjenice su osjetilni doživljaji te stvarnosti, a PODACI su način simboličkog registriranja tih činjenica.

MJERENJESvako prikupljanje podataka u naučnom istraživanju uključuje neku vrstu mjerenja. Rezultate obično prikazujemo na nekim vrstama ljestvica ili skala pomoću kojih nastojimo da ustvrdimo određeni redoslijed ili neki drugi kriterij izmjerenih podataka dobijenih mjerenjem.

Vrste ljestvica Nominalne se koriste za varijacije kvantitativnih varijabli, Ordinalne se koriste kod kvantitativnih klasifikacija, Intervalne određuju razmak između pojedinih podataka, Kardinalne ljestvice uzimaju u obzir jedinicu mjere putem koje se određuje

vrijednost mjerenja.

Određenja mjerenja: Svako mjerenje mora biti valjano, pouzdano, bilo da se radi o direktnom ili

indirektnom mjerenju. Mjerenje mora biti objektivno, dosljedno i osjetljivo.

Valjanost mjerenja Potencijalna naspram aktuelne valjanosti mjerenja (indikator može biti u

korelaciji sa varijablom, ali tek mjerenjem dobijamo korelat indikatora) Dijagnostička naspram prognostičke valjanosti (uspjeh na prijemom ispitu

kao valjana dijagnoza ali nesigurna prognoza)

Posmatranje Neposredno osjetilno doživljavanje objektivne stvarnosti Za potrebe otkrića koristimo se nesistematskim posmatanjem, a za potrebe

verifikacije sistematskim posmatranjem

Anketa Posebna metoda za prikupljanje podataka pomoću koje možemo doći do

podataka o stavovima i mišljenjima ispitanika. Stavovi i mišljenja su misaone činjenice. Mišljenje o činjenicama treba provjeravati činjenicama mišljenja

Moguće definicije ankete Anketa je tehnički postupak za prikupljanje činjeničnog materijala

kombinacijom statističke metode uzorka s metodom intervjua ili upitnika. U širem smislu svako prikupljanje podataka uz pomoć postavljanja pitanja

jeste anketa.

Različito postavljanje pitanja vodi ka prikupljanju podataka1. Anketa (u užem smislu) je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i mišljenjima ispitanika na reprezentativnom uzorku ispitanika uz pomoć upitnika

33

Interview & testovi2. Interview je vrsta ankete u kojoj se usmeno postavljaju pitanja i istovremeno nude odgovori3. Testovi su specifična vrsta ankete u kojoj se uz pomoć ranije konstruiranih pitanja prikupljaju podaci o mogućem znanju, sposobnostima i interesima ispitanika

Sudionici (akteri) u anketi1. Ispitanik2. Anketar3. Naručilac istraživanja4. Istraživač, odnosno tumač rezultata

Prednosti ankete Saznajemo podatke o doživljaju stvarnosti Dobijamo podatke o prošlosti, sadašnjosti i planovima za budućnost Anketa je ekonomična jer u kratkom vremenu možemo dobiti mnoštvo

podataka

Teškoće u dobijanju podataka Epistemološke teškoće zbog različite stručnosti ispitanika Psihološke teškoće jer je teško anketu prilagoditi svim ispitanicima Društvene teškoće zbog sklonosti ispitanika da daju odgovore u skladu sa

društvenim vrijednostima

Izrada upitnika Upitnik mora bit teorijski utemeljen i zasnivati se na:1. Spoznajama o predmetu koji istražujemo2. Spoznajama o psihologiji stavova i mišljenja,3. Spoznajama iz metodologije anketnih istraživanja

Vrste pitanja Otvorena i zatvorena pitanja U otvorenim pitanjima ispitanik odgovara svojim riječima, a u zatvorenim

pitanjima bira jedno (pretpostavka ono koje mu u tom času najviše odgovara) od nekoliko ponuđenih odgovora

Prednosti otvorenih pitanja1. Lako ih je sastaviti2. Ne usmjeravaju ispitanika na neki određeni odgovor3. Imaju veću heurističku vrijednost (vrijednost otkrivanja)4. Odgovori mogu dobro poslužiti za sastavljanje zatvorenih pitanja)

Nedostaci otvorenih pitanja1. Dobije se malo odgovora2. Traže veću pismenost ispitanika3. Mala verifikaciska vrijednost4. Težina nije ista za sve ispitanike5. Teže se obrađuju odgovori

34

Prednosti zatvorenih pitanja1. Ne traže veću pismenost ispitanika2. Moguć je veći broj ispitanika3. Lakši su za odgovaranje jer se uglavnom zaokružuje ponuđeni odgovor4. Veća verifikacijska vrijednost5. Lakše ih je obrađivati

Nedostaci zatvorenih pitanja1. Teže ih je sastaviti2. Ograničenost ispitanika pri davanju odgovora3. Mogu uticati na pasivno ponašanje ispitanika4. Imaju manju heurističku vrijednost

Dvije vrste zatvorenih pitanja1. Pitanja s ponuđenim odgovorima nabrajanja2. Pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta

Direktna, indirektna i projektivna pitanja Kod direktnih pitanja tražimo da ispitanik odgovori upravo na ono što od

njega želimo saznati Indirektna pitanja omogućuju da do odgovora dođemo zaobilaznim putem Projektivna pitanja daju mogućnost ispitaniku da iskreno iznese mišljenje

identificirajući se s nekom određenom osobom

35

Osobenosti ankete, upitnika i testovaPrednosti i pogreške kod sastavljanja i tumačenja

Pogreške u sastavljanju anketnih pitanja

1. Pogreška sastavljača – eksperta koji pitanja postavlja u jeziku i/ili jezičnom registru nerazumljivom većini ispitanika.

Rješenje:Jezik ankete mora biti prilagođen najnižoj razini ispitanika, jer oni u suprotnom daju nedovoljno tačne ili pogrešne odgovore

2. Nedovoljno sažeti ponuđeni odgovori

Takvi odgovori mogu poremetiti preglednost, pa se ispitanik nerijetko odlučuje za odgovore koji su u fokusu njegove pažnje i sjećanja, a ispušta ono što je bliže njegovom mišljenju.

Rješenje: Ponuditi više elemenata u pitanja kako bismo skratili opseg mogućih odgovora

3. Isključivanje svih mogućnosti odgovaranja

Usmjerava ispitanike prema ponuđenim odgovorima, čime se dobijaju nepouzdani odgovori

Rješenje:

Ponuda više pitanja koja odražavaju mogući stav ispitanika, pa i ispuštanje srednje vrijednosti odgovora

4. Korištenje emocionalno obojenih riječi i stereotipa

Opet usmjerava ispitanike da daju odgovore koji nisu pouzdani

Rješenje

Modificirati pitanja tako da budu bliža ispitanikovom emocionalnom stanju i navedu ga na iskreniji odgovor

5. Sugestivna pitanjaNavode ispitanike da ponude odgovore koje mi očekujemo kao anketari, a ne ono što oni misle

Rješenje:

Izbalansirati pitanja tako da onemoguće sugestivnost postavljajući ih samom sebi ili nekom drugom anketaru, te uporediti odgovore

36

Redoslijed pitanja u upitniku

Pri određivanju redoslijeda pitanja treba posebno brinuti o:1. tome kako ispitanik doživljava sadržinu anketnih pitanja,2. sadržajnoj logici pitanja

Dvije vrste redoslijeda pitanja1. Psihološki redoslijed vodi računa o tome kako ispitanici doživljavaju

sadržinu za koju daju odgovore da bi ih oslobodio i pridobio za saradnju2. Logički redoslijed je usmjeren na samu logiku sadržaja, te se koriste metode

lijevka (od općeg ka specifičnom) ili okrenutog lijevka (od konkretnog ka općem)

Supekov polideterministički raspored pitanja1. Smjer2. Intenzitet3. Reverzibilnost kriterija4. Temporalna dimenzija5. Reverzibilnost situacija

Vrste ljestvica u anketi1. Bogardusova ljestvica socijalnog mišljenja2. Ljestvica Thomsonovog tipa3. Ljestvica Likertovog tipa4. Metoda semantičkog diferencijala5. Sociometrijska metoda

Uvod u anketu1. Šta se želi postići anketom2. Zašto se provodi anketa3. Zašto je ispitanik motiviran i zašto se očekuju iskreni odgovori4. Uputstvo kako se popunjava upitnik5. Anonimnost u odgovaranju6. Zahvala ispitanicima na saradnji

Tri vrste motivacije ispitanika1. Altruistička motivacija naglašava pomć ispitanika da bi se dobili naučni

rezultati ispitivanja2. Pragmatička motivacija naglašava korist koju ispitanici imaju od

popunjavanja odgovora3. Katartička motivacija zahvaća zabranjene ili tabu teme

Anketiranje ili provođenje ankete1. Individualno anketiranje2. Grupno anketiranje3. Anketiranje putem pošte4. Telefonsko anketiranje5. Elektronsko anketiranje (putem radijskog il TV glasanja, Interneta, SMS

poruka ili na neki drugi primjereni način)

37

Tri vrste istraživanja s obzirom na atmosferu

1. Blago ispitivanje2. Neutralno ispitivanje3. Strogo ispitivanje

Preporučuje se kombinirana primjena da bi se povezali kvantitativni i kvalitativni podaci

Šta je interview?Interview je vrsta ankete u kojoj se usmeno postavljaju pitanja i istovremeno nude odgovori. Vodi se s određenim ciljem i po prethodnom planu. U njemu se uvijek zna ko je anketar a ko ispitanik, a zbog tih psiholoških razlika u statusu sudionika interview obilježava napetost, rezerviranost, sumnje u krajnji cilj i bojazan od ishoda.

Pozitivne odlike interviewa1. Ugled institucije može potaknuti ispitanika da se odluči na interview2. Ispitanikova znatiželja3. Uljudna komunikacija4. Spremnost da se iznese vlastito mišljenje5. Materijalna stimulacija6. Prethodno obavještavanje ispitanika

Negativne odlike interviewaIspitanik

• Ne vidi odmah cilji svrhu interviewa• Boji se sudjelovati zbog određenih ličnih li profesionalnih posljedica po njega• Plaši se da ne ispadne neznalica• Može biti revoltiran nekim pitanjima• Možda ga ometamo u nekom poslu ili je već od ranije zasićen davanjem

interviewa

Testovi i testiranjeTestovi su specifična vrsta ankete u kojoj se uz pomoć ranije konstruiranih pitanja prikupljaju podaci o mogućem znanju, sposobnostima i interesima ispitanika

Definicija Zorana Bujasa:• Test se obično definira kao standardizirani postupak pomoću kojeg se

izaziva neka određena aktivnost, a onda se učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje tako da se individualni rezultat usporedi s rezultatima koji su dobiveni kod drugih individua u jednakoj situaciji

Različite vrste pitanja kod izrade testova

1. Zadaci dosjećanja2. Zadaci dopunjavanja3. Zadaci alternativnog tipa4. Zadaci s višestrukim izborom5. Zadaci ispravljanja6. Zadaci sređivanja

38

7. Zadaci povezivanja

Osobenosti izrade testova

1. Odrediti oblast ili područje znanja koje želimo testirati2. Odrediti širinu gradiva ili traženog znanja3. Izraditi veliki broj pitanja unutar područja znanja koje testiramo4. Poredati pitanja po vjerovatnoj težini5. Primjeniti pitanja na dijelu ispitanika kojima je test namijenjen6. Izračunati aritmetičku sredinu za uzorak ispitanika na prvoj verziji testa7. Na osnovu aritmetičke sredine, treba odrediti ispodprosječne i natprosječne

rezultate ispitanika8. Odrediti indeks diskriminiranosti za svaki zadatak tako što odredimo koliko

bi ga riješilo ispodprosječnih, a kolko natprosječnih ispitanika9. Odrediti indeks težine pitanja tako što odredimo koji bi postotak ispitanika

tačno odgovorio na postavljeni zadatak

Analiza sadržaja• To je metoda za prikupljanje informacijskog materijala iz knjiga, časopisa, sa

radija, televizije, ili nekog drugog informatičkog medija ili multimedijalnog sredstva (Internet, audio ili video kasete, DVD, CD ROM, te druge vrste programa koji nose elektronski obrađene podatke

Kategorije analize sadržaja• To su obilježja ili varijable sadržaja čiju zastupljenost nastojimo odrediti u

informacijskom materijalu koji smo uzeli u obradu. One mogu biti 1. sadržajne, ili 2. formalne

Uzorak analize sadržajaUgavnom se ograničava na vremensko razdoblje koje se ispituje i koje se čini najvažnijim za dobijanje relevantnih ili reprezentativnih podataka. Tu se rukovodimo više logičkim nego statističkim kriterijima

Jedinice analize sadržaja• Moraju biti primjerene istraživanju, jer se tu vrši mjerenje ili brojčano

uspoređivanje veličine koja se mjeri (mjerna veličina) s poznatom veličinom iste vrste (mjerna jedinica)

Različite vrste mjernih jedinica:• Riječi, sintagme, rečenice, pasusi, novinski stupci, novinski članci, dijelovi

knjiga (poglavlja), cijele knjige, govorni ili vizuelno-auditivni informacijski materijal, odnosno neke uobičajene mjerne jedinice dužine, količine, kvaliteta i s. (km, svjetlosna godina, itd.)

Terenski rad

39

• Služi za prikupljanje podataka ‘na licu mjesta’, u stvarnoj ili konkretnoj sredini ili situaciji. Često je skopčan sa finansijskim, organizacijskim, tehničkim, psihološkim, a ponekad i sa zdravstvenim problemima sa kojima se susreću oni koji ga izvode.

Sređivanje i obrada podataka• Logičkom kontrolom se provjerava kvalitet prikupljenih podataka. Kad

utvrdimo da se na prikupljene podatke možemo osloniti, onda pristupamo njihovom daljnjem sređivanju.

Prenošenje podataka na jedno mjesto• Prikupljene podatke obrađujemo uz pomoć raznih statističkih metoda i

upotrebom pomagala koja nam pomažu da iz mnoštva podataka dobijemo pregledne zbirove podataka na jednom mjestu u vidu ručno ili mehanički složenih plahti (spreadsheets)

Plan obrade podataka• Najviše zavisi o ciljevima istraživanja, hipotezama i vrstama varijabli na koje

se podaci odnose. Tu vodimo računa o klasifikacijskim ciljevima, uzročno-posljedičnim odnosima ili projektivnim ili prognostičkim ciljevima

Središnje vrijednostiOdređuju se na osnovu ranga frekvencija i izračunavanjem pri čemu se uočava:

• Centralna vrijednost• Dominantna vrijednost• Aritmetička sredina

Indeksi raspršenjaPodaci mogu biti različito distribuirani ili raspršeni, pa razlikujemo:

• Totalni interval• Interval srednjeg raspršenja• Poluinterkvartilno raspršenje• Standardne devijacije

Interpretacija podataka1. Dovesti podatke u vezu sa hipotezama i ustanoviti da li ih dobijeni podaci

potvrđuju ili odbacuju2. Dovesti svoje podatke u vezu sa podacima sličnih istraživanja

Povezivanje podataka, hipoteza, postupaka i teorije3. Dovesti dobijene podatke u vezu sa postupcima primjenjenim u istraživanju4. Provjerene hipoteze dovesti u vezu sa teorijom od koje smo pošli u

istraživanju.

Povezivanje mišljenja i iskustva• Interpretacijom rezultata istraživanja povezujemo teorijske pretpostavke iz

kojih smo deducirali neke hipoteze s empirijskim pretpostavkama radi čije smo provjere prikupili i obradli određene podatke.

Dolazak do otkrića

40

• Ako uspijemo da povežemo teorijske misli sa osjetilnim, empirijski prikupljenim podacima o stvarnosti, možemo doći do otkrića kojim empirijski potvrđujemo teorijsku zamisao ili hipotezu.

Priprema za pisanje izvještaja o istraživanjuPrethodni poslovi i faze

Obrada prikupljene dokumentacione građe:

41

Obuhvata dvije glavne prethodne faze

Čitanje i kritička obrada prikupljenih tekstova i drugih materijala Način vođenja zabilješki prilikom čitanja i kritičkog poimanja tekstualne i

druge građe

Čitanje i kritika tekstova Treba čitati pažljivo, polagano, strpljivo, osobito kad je riječ o težim ili

složenijim tekstovima Tekst se mora kritički promišljati kako bi se obuhvatio i u cjelini i u

pojedinostima i da bi se shvatio svaki odlomak, svaka rečenica, pa, ponekad, i svaka riječ.

Koliko puta treba pročitati? “Tekst treba ponovo čitati onoliko puta koliko pitanja imamo da mu

postavimo; treba ga, dakle, čitati deset, dvadeset, sto puta ...” (Robert Marshall, citirano prema: Šamić, Kako nastaje naučno djelo, p. 58). To, neophodno, ne znači da treba da sve čitamo od korica do korica, nego samo one dijelove koji su nam bitni za naše istraživanje

Dijagonalno čitanje To nije površno ili nesavjesno čitanje, nego izostavljanje onih dijelova teksta

iz našeg čitanja koji nam nisu zanimljivi ili bitni. Time štedimo na vremenu, iako uvijek treba dobro promisliti da li je ovaj način “brzog čitanja” ili “čitanja po dijagonali” uvijek svrsishodan i opravdan.

Pisanje zabilješki:

Razne vrste zabilješki:

1. Bibliografske: a) obične, b) kritičke,

2. Dokumentarne:a) iz primarnih, b) iz sekundarnih izvora,

3. Metodološke

Način pisanja zabilješki

1. Obično se zabilješke unose u neku teku ili notes standardnog formata, ponekad rokovnik, ili neki drugi oblik standardiziranog formata,

2. Na listiće papira (fiše) koji mogu biti razne veličine: 7,5 x 12,5 cm, 11 x 17 cm, 12 x 18 cm, ili 12 x 20 cm

Šta se piše s koje strane fiše?

Na poleđini ili zadnjoj strani listića se nalaze:

42

Izvodi iz teksta, veći ili manji citati, misli iz teksta, parafrazirani ili doslovno prepisani dijelovi teksta, sopstvene misli ili refleksije, upućivanja ili podsjetnici za reference koje su povezane sa tim tekstom i sl.

Prednja strana Naslov teme ili istraživanja pri samom vrhu fiše, Puno ime i prezime autora napisa koji se obrađuje, Preporučuje se navođenje ili punih bibliografskih podataka kako će se

pojaviti u podnožnim napomenama ili konačnoj bibliografiji (puni naziv djela, izdavač, mjesto i godina izdanja, odgovarajuće pogavlje ili stranice), ili barem skraćeni dokumentarni podaci

Organiziranje fiša Fiše treba složiti po nekom kriteriju. Najčešće se to radi po abecednom

redoslijedu prezimena autora, ali se može uspostaviti i tematski, ili neki drugi konzistentni kriterij.

Fiše treba čuvati u odgovarajućoj kutiji sa abecednim indeksom, slično onome što se viđa u katalozima, odnosno po imeničnom kriteriju u raznim vrstama preglednih imeničnih kataloga, a rjeđe tematskih kataloga

Pisanje tekstualnog dijela izvještaja ili rada:

Koncept, koji predsavlja kostur ili tek prvu, grubu, ‘sirovu’ verziju teksta

Konačna redigirana i ispravljena verzija, ili ‘čistopis’

Dokumentarna podloga rukopisa:

Citati ili navodi

Napomene uz tekst: 1. podnožne napomene (fusnote, footnotes), ili 2. napomene na kraju teksta (endnotes)

Konačna bibliografija

Citati:

Mogu da služe kao ilustracija izlaganja, ili, što je češći slučaj, kao dokazi za potkrepljivanje vlastitih stavova, pri čemu se smatra da je koncizna misao autora kojeg navodimo dovoljno jasna i uvjerljiva da bismo je iskoristili kao argument u tom dijelu teksta ili veće tekstualne cjeline (pasusa ili paragrafa, ili cijelog poglavlja)

Odrediti pravu mjeru kod citiranja

43

Kod navođeja tuđih mšljenja treba odrediti mjeru, te biti uzdržan i štedljiv. Citat treba uklapati u tekst tako da čini organsko jedinstvo i da se ne osjeća izvjesna ‘hrapavost’ ili ‘zapinjanje kada se prelazi na vlastiti tekst i obrnuto.

Ponekad je korisno ispustiti suvišne dijelove teksta unutar citata, ali to treba označiti sa (...), kako bi se postigla veća kompaktnost navoda.

Zadržavanje autorske osobenosti U citatu se mora čuvati izvornost teksta, uključujući interpunkcijske,

pravopisne i druge oznake, pa i uočene greške autora, kada se može koristti oznaka [sic!], a ako se iz određenih razloga mora intervenirati na izvorni pravopis citata, to se mora posebno napomenuti u referenci ili predgovoru rada.

Citati na stranim jezicima Zavisno od karaktera rada i očekivane razine znanja budućih čitalaca može se

dati citat na izvornom stranom jeziku, ali tada treba osigurati i prevod na naš jezik, bilo odmah ispod izvornog jezika, bilo u fusnoti, te navesti da li je prevod preuzet ili je naš, a tada se navodi “preveo/la -- uz inicijale autora teksta – S.D.”

Citatnost i autoreferencijalnost Ne preporučuje se da se u nekom radu previše pozivamo na citiranje vlastitih

ranijih radova (autoreferencijalnost), osim ako je to apsolutno neophodo. Bolje je ukazati na te radove upućivanjem čitaocu da ih pretodno pročita kako bi mogao pratiti ideje iz aktuelnog rada

Izbjegavanje ponavljanja Također se treba čuvati da parafraziranjem nagovijestimo neki citat, pa onda

damo sam tekst citata, a onda ga opet prokomentiramo, jer time istu stvar ponavljamo tri puta i pokazujemo da nismo dobro savladali upotrebu citata.

Podnožne ili krajnje napomene

Dokumentarne ili bibliografske napomene služe za navođenje bibliografskih podataka koji upućuju na izvore iz kojih smo crpili citate, ideje ili činjenice. Obično se nalaze na dnu stranice kao fusnote. Danas se sve više koristi tzv. skraćeno bibliografsko citiranje u zagradi unutar samog teksta (harvardski stil), gdje se navodi samo prezime autora, godina izdanja i stranica (npr. Jakobson, 1965 : 32)

Primjer navoda unutar teksta: Basdvc asdvas snsad cnsdl (Jakobson, 1965: 32) sdaqm fqwkf ofwejfn fjnq

jewfj fjiqj f jqepw fewfjf . Jfjre ffqowe efeq wefijeqif jfqjf fjr iof nfqojf idjfiqjeon c jwfj fjijfjdifjjdjv rerjfiqef qj eqijr ejfkf q (Jakobson, 1977b, 255), jhdc iavcj dkvj njd nv nklc ckjakcj kasdckkckxcynvl ycnclvcc. Nfv r erfm fewv f

Eksplikativne napomene

44

Služe kao dopunsko objašnjenje neke misli ili činjenice, koja se navodi u tekstu, a autor smatra da mogu biti od interesa za čitaoca, pa u njima, obavezno na dnu stranice, nudi razne dopunske informacije, poređenja, kritičke opaske i sl. uz obavezn naznaku da je riječ o autorovoj podtekstualnoj dopuni, pa se i tu koriste autorovi inicijali u zagradi (S.D.)

Uputne napomene Kao što im kaže samo ime, one upućuju na neki drugi izvor koji tretira istu ili

sličnu problematiku, ili na druge dijelove istog izvora (cross references). Neki autori ih radije stavljaju na kraj rada ili knjige, kao što znaju razdvajati i eksplikativne od bibliografskih napomena.

Osnovni elementi citata ili navoda: Puno ime i prezime autora Naziv djela Podaci o izdanju: izdavač, mjesto i godina izdanja, stranice Interpunkcijske oznake

Primjer Srebren Dizdar, Poziv na promjenu: razvoj književnog djela Ngugi wa

Thiong’oa, ”Buybook”, Sarajevo, 2004, pp. 233-234.

Različiti stilovi citiranja PMLA = Publications of Modern Language Association CMS = Chicago Manual of Style APA CBE

Važno je da se dosljedno primenjuje unaprijed određeni stil citiranja, a nipošto ne smiju da se miješaju.

Redoslijed elemenata u citiranju U napomenama ide prvo Ime pa srednje i sva druga imena, pa Prezime, a iza

toga naziv djela i ostali bibliografski elementi, zaključno sa stranicom sa koje je preuzet navod.

U konačnoj bibliografiji ide prvo Prezime, a iza zareza Ime i sva druga imena, a potom i naziv djela i svi ostali bibliografski elementi bez navođenja stranica.

Puni i skraćeni bibliografski podatak 1Srebren Dizdar, Poziv na promjenu: razvoj književnog djela Ngugi wa

Thiong’oa, ”Buybook”, Sarajevo, 2004, pp. 233-234. (u daljem tekstu: Ngugi, PNP).

2 Ibid. Op. cit., p. 344. Ngugi, PNP, p. 23.

Skraćeno bilježenje podataka u bibliografskim elementima:

45

Ako je djelo citirano mnogo ranije od ponovne reference, poželjno je opet dati puni bibliografski podatak. Posebno treba voditi računa ako se navod više djelaistog atora.

Ako se citirano djelo pojavljuje u nizu ili više puta na istoj ili slijedećoj stranici, mogu se koristiti neki skraćeni vidovi bilježenja bibliografskih elemenata

Neke naše skraćenice isp. , ispor. = isporedi up., upor = uporedi n.d = navedeno djelo str.= stranica t. = tom sv. = svezak knj. = knjiga

Neke latinske skraćenice cf. (confer) = uporedi corr (correxit) = ispraviti ctc. (et caetera) = i tako dalje N.B. (nota bene) = na uvaženje, obrati pažnju p. ili pp. (pagina,-ae) = stranica, stranice t. (tomus) = svezak, tom v. (volumen) = svezak, tom v.v. (vice versa = obrnuto

Još latinskih skraćenica ib., ibid. (ibidem = na istom mjestu id. (idem) = isti i.e. (id est) = to jest loc. cit. (loco citato) = na navedenom mjestu o.c., op.cit (opere citato) = u navedenom djelu s.a. (sine ano) = bez godine izdanja s.l. (sine loco) = bez mjesta izdanja

Konačna bibliografija U konačnoj bibliografiju se unose svi izvori i napisi koje je autor, na bilo koji

način, iskoristio za svoj rad Obično se navodi alfabetskim redoslijedom po prezimenu pisaca Ako isti citirani autor ima više djela u bibliografiji, ona se navode ili po

ranijim godinama izdanja, ili po važnosti ili koristi koja su imala za sam rad

Primarni i sekundarni izvori Primarni izvori upućuju na ključna izvorna djela na koja se odnosi predmet

ili sadržina rada Sekundarni izvori upućuju na raznu kritičku literaturu i druge izvore koji

su upotrebljeni u radu kao argumentacija ili dokazni materijal za ideje koje smo iznijeli u radu

46

Ponekad s emogu pojaviti i tercijarni, manje bitni izvori, koji više upućuju čitaoca gdje da potraži još neke informacije vezane za tematiku

Moguće klasifikacije u konačnoj bibliografiji Neobjavljena djela (dnevnici, pisma, putopisi, i svi drugi nepublicirani

zapisi) Objavljena djela (knjige, članci, drugi tekstovi) Rukopisni izvori (manuskripti) Tematska klasifikacija (po određenim područjima istraživanja) Drugi napisi koji pripadaju raznim vremenskim razdobljima, ili po nekom

drugom kriteriju

Organizacija bibliografskih elemenata u primarnim izvorima Knjige, Članci iz časopisa i novina, Periodika (časopisi, novine, zbornici), Intervjui i drugi javni isupi Ostale publikacije Priručnici (enciklopedije, biografije, rječnici i sl.) Elektronske ili internetske reference

Internet i druge multimedijalne reference Peter Stallybrass, “The Bakhtinian Carnival”, updated May 5, 2007,

http://www.penn.edu.literature.medieval/august005/ #~ review.html p. 23. -- posljednji put posjećeno: 20.6.2008. Citirano, 18.6. 2008

nvkrfnvfnv fnl v fv IVKADNVO DV (Stallybrass, 11975, 2002) ff.unsa.ba ff.untz.ba .org .info

SASTAVNI DIJELOVI IZVJEŠTAJA NASLOV SAŽETAK (APSTRAKT) + KLJUČNE RIJEČI UVOD U PROBLEM METOD(E) REZULTATI I INTERPRETACIJA ZAKLJUČAK

Ostali dijelovi u većim radovima (knjigama) REZIME (NA STRANOM JEZIKU) BIBLIOGRAFIJA STVARNI/PREDMETNI I IMENIČNI REGISTAR (INDEX) PRILOZI

47

Tehnička obrada rukopisa Završiti tekst Podijeliti tekst na manje cjeline razbijanjem pojedinih dijelova (pasusa ili

poglavlja) po zadatom slovnom ili nmeričkom principu Redigirati konačnu verziju teksta prema prihvaćenim prvopisnim i drugim

jezičkim normama Više puta pregledati i otkloniti tipografske i druge tehničke propuste Ujednačiti oblik slova (font)

Lektura teksta Dati tekst na lekturu osobi ili osobama u čiju stručnost imamo povjerenje Po primitku teksta sa lektoriranja treba uočiti sve ukazane gramatičke,

stilske, slovne i druge tehničke pogreške i pomno ih otkloniti u konačnoj verziji rukopisa

Redakcija i/ili recenzija teksta Čistopis rukopisa uputiti na recenziju barem dvojici stručnjaka koji su

referentni za temu koja se obrađuje u tekstu Po primitku njihovih primjedbi, uvažiti sve one njihove savjete na tekstu za

koji smo i samo bili u nedoumici da li smo ga dobro predstavili ili napisali

Recenzenti i redaktori

Sadržinske primjedbe sa kojima se eventualno ne slažemo treba razjasniti, ako je to moguće, u neposrednom kontaktu sa recenzentima, te ih ili uvažiti do kraja, ili modificirati u mjeri koju bi i oni prihvatili.

Redigirani tekst treba neizostavno popraviti kako je naznačio redaktor, jer je to obično veoma iskusna osoba koju određuje izdavač rada

Tehnička priprema za štampu Na računaru možemo i sami napraviti neku vrstu tehničkog preloma ako se

radi o manji tekstovima ili člancima Veći radovi, a naročito knjige, se obavezno daju tehničkom uredniku, ili osobi

koja profesionalno izvodi pripremu teksta za štampu (DTP ili desktop publishing)

Ilustracije Ponekad možemo i sami priložiti određene ilustracije u manjim tekstovima, ali

za veće radove i knjige izdavač angažira profesionalca – ilustratora, koji daje konačni izgled tih dijelova rada

Konačni izgled knjige – korice, odnosno hrbat i unutrašnje stranice sa bitnim podacima određuje tehnički urednik u dogovoru sa autorom

48