-
utnici u nekom autobusu ili sluajno okupljena gomila lju-di ne
zasluuju da se nazovu drutvom: meu pripadnici-
ma drutva mora postojati slino miljenje i slian oseaj. Alito ne
znai da udruena grupa ima sopstvene stavove. Akoita ima, ima zbog
pravne teorije koja joj pripisuje fiktivnulinost. Pravno
postojanje, meutim, nije dovoljno. Pravnepretpostavke ne pripisuju
udruenjima emotivne pristrasno-sti. Za grupu se ne moe rei da se
ponaa jo manje damisli ili osea samo zato to je pravno
konstituisana. Ako ovo i jeste doslovno tano, velik deo drutvene
misli topreutno porie. Po marksistikoj teoriji, drutvena klasa mo-e
da opaa, bira i dela na osnovu sopstvenih grupnih inte-resa.
Demokratska teorija zasniva se na ideji kolektivne vo-lje. Ali, u
iscrpnoj analizi, kad doe do pojma kolektivnog po-naanja teorija o
individualnom racionalnom izboru naila-zi samo na tekoe. Po toj
teoriji, unapred je sigurno da seracionalno ponaanje zasniva na
samoivim motivima. Pojedi-nac sraunava ta je u njegovom najboljem
interesu, te delau skladu s tim. Ovo je osnov teorije na kojoj se
temelje eko-nomska analiza i politika teorija, a mi ipak stiemo
suprotanutisak. Po naoj intuiciji, pojedinci velikoduno, ak i bez
okle-vanja, bez upadljive sebinosti, doprinose javnome
dobru.Umanjivanje znaaja sebinog ponaanja sve dok se ne ob-uhvati
svaki nesebian motiv naprosto ini tu teoriju ispra-znom.Emil Dirkem
je na drugi nain razmiljao o sukobu pojedin-ca i drutva (Durkheim,
1903, 1912). On je taj sukob premestiou zaraene elemente u osobi.
Po njemu, poetna greka je u
tome to se poriu drutveni koreni individualnog milje-nja.
Klasifikacije, logike operacije i vodee metafore pojedin-cu daje
drutvo. Povrh svega, oseaj a priori ispravnosti nekihideja, i
besmislenosti drugih, razdaje se kao deo drutvenogokruenja. Dirkem
je mislio da je uvreenost do koje dola-zi kad se ospore duboko
uvreeni sudovi intuitivna reakcijakoja potie neposredno iz
privrenosti drutvenoj grupi. Ponjegovom shvatanju, jedini
istraivaki program kojim bi seobjasnilo kako nastaje drutveno dobro
bio bi rad u oblastiepistemologije.Dirkemovo miljenje veoma je
primereno naem vremenu.Dirkem je verovao da se osnove graanskog
drutva nika-ko ne bi mogle objasniti utilitarizmom. U njegovo doba
ni-su se ni nasluivali mnogi tanani problemi i paradoksi
uti-litarizma. Ali, on je sve vreme bio uveren da je Bentamovmodel,
po kom drutveni poredak automatski proishodi izradnji racionalnih
pojedinaca rukovoenih linim intere-som, suvie ogranien, zato to ne
prua objanjenje zagrupnu solidarnost.Dirkemova socioloka
epistemologija sudarila se s pove-im protivljenjem i do dana
dananjeg ostala je nerazvije-na. Diui ulogu drutva u organizovanju
miljenja na vii stu-panj, on je na nii stupanj spustio ulogu
pojedinca. Zbog to-ga su ga napadali kao racionalistu i radikala.
Poto nije detalj-no i tano objasnio koji su koraci njegove
funkcionalistikeargumentacije, navukao je na sebe i obrnutu pritubu
danije previe radikalan, nego da se poziva na iracionalizam.inilo
se da Dirkem priziva neki mistini entitet, drutve-nu grupu, i taj
entitet obdaruje nadorganskim, nezavisnimmoima. Zbog ovoga je
napadnut kao konzervativni dru-tveni teoretiar. Uprkos ovim
slabostima, njegova ideja
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/299
KAKO INSTITUCIJE MISLEMeri DAGLAS
Sa engleskog prevela Jelena Staki
P1
Institucije ne mogu imati sopstveni um
-
ipak je bila suvie dobra da bi se odbacila. Epistemolokim
sredstvima moda bi se mogloobjasniti ono to se nije moglo objasniti
teorijom o racionalnom ponaanju.Po Robertu Mertonu, francusko
zanimanje za sociologiju saznanja bilo je uglavnom nezavisnood
plodnih rasprava o ideologiji i drutvenoj svesti koje su u isto ono
vreme voene u Nema-koj. Mertonov ogled o Karlu Manhajmu glavna je
podloga za ovu temu (1949). Merton je istakaoda Francuzi u svom
izboru problema istiu opseg varijacija izmeu razliitih naroda, i to
ne sa-mo u moralnim i drutvenim sklopovima, nego i u saznajnoj
usmerenosti. S druge strane, ne-maku sociologiju saznanja duboko je
obeleio leviarski hegelijanizam i marksistika teori-ja. U njenim
ranim formulacijama, sociologiju saznanja u Nemakoj u stopu su
pratili relati-vistiki problemi, i njome su dominirale
propagandistike namere. Uporedo s postepenim ot-klanjanjem tih
problema, sredite predmeta znatno se pomerilo ka odnosima pojedinca
pre-ma drutvenom poretku uopte uzev. Dejstvo varijacije u drutvenom
poretku uglavnom seprevialo (a previa se i dalje). Sve je bilo
usredsreeno na interese. Uobiajena tipologija sa-znanja, na primer,
tei da razliita stanovita objasni upuivanjem na sukobljene interese
raz-liitih slojeva u modernom industrijskom drutvu. Nije bilo
pokuaja da se uporede stano-vita zasnovana na sasvim razliitim
tipovima drutva. Merton zavrava svoj pregled spiskomlogikih greaka
u Manhajmovim argumentima, a Manhajmove retorike izume razotkriva
ka-ko bi ih prevaziao. Jasno je da iz sociologije koja se ne zanima
za opseg razlika izmeu razlii-tih drutva ne moe proistei nikakav
nauni okvir za poreenje.U poreenju s nemakim doprinosom, francuske
dirkemovske ideje manje su se pretopile u so-ciologiju nauke. Prvo,
one su bile manje prinudne upravo zato to su bile manje politike,
potosu se bavile primerima iz udaljenih, egzotinih naroda. Drugo,
sociologija, iako je moda otpoelas filozofskim pitanjima i
politikim temama, najvei podsticaj za razvoj dobila je zato to je
pru-ila neophodno orue za administrativne svrhe. Tako je klonuo
Dirkemov intelektualni program.Sreom, dananji talas zanimanja za
filozofiju nauke koji se ogleda u radu Ludvika Fleka (Lud-wik
Fleck) podudara se s talasom zanimanja koji u politikoj teoriji
postoji za izvore privre-nosti i altruizma. U svojoj knjizi o
identifikaciji sifilisa, Nastanak i razvoj naune injenice(The
Genesis and Development of a Scientific Fact, 1935), Flek je
razradio i proirio Dirke-mov pristup. Vredelo bi podrobno uporediti
take u kojima se Dirkem i Flek slau, odnosno ukojima se razilaze.
Na mnogim mestima Flek je otiao mnogo dalje od Dirkema; na
drugimamu nedostaje glavna Dirkemova sintetizujua ideja. Obojica su
podjednako isticali drutvenuosnovu kognicije. U svom skeptinom
napadu na teorije uzronosti, Dejvid Hjum (Hume) je ve postavio
pita-nje za Dirkema; Hjum je tvrdio da mi u svom iskustvu moemo da
naemo samo sled i uesta-lost, a ne zakone ili nunost. Uzronost
pripisujemo upravo mi sami.Navodei Hjuma, i Dirkem je postavio
jedno pitanje imaginarnoj publici sastavljenoj od aprio-ristikih
filozofa, ikajui ih da nam pokau otkud mi to imamo tu iznenaujuu
povlasticu, ikako to da u stvarima moemo da vidimo izvesne veze
koje nam ispitivanje tih stvari ne otkri-va. Njegov odgovor je da
su kategorije vremena, prostora i uzronosti drutvenog porekla.
One predstavljaju najoptije odnose koji postoje izmeu stvari:
prevazilazei po irini sve na-
RR..EE....>300
-
e druge ideje, one dominiraju svim pojedinostima
naegintelektualnog ivota. Ako se ljudi u bilo kom trenutku nebi
sloili oko tih sutinskih ideja, ako ne bi imali iste poj-move o
vremenu, prostoru, uzroku, broju itd., nemoguabi bila svaka veza
izmeu njihovih umova, a s time i svekoli-ki ivot uopte. Otuda,
drutvo ne bi moglo da prepusti ka-tegorije slobodnom izboru
pojedinca, a da se i samo neprepusti... Postoji jedan minimum
logike usklaenosti is-pod kojeg ono ne moe da ide. Iz tog razloga
drutvo seslui sveukupnim svojim autoritetom nad svojim
pripad-nicima ne bi li predupredilo takve nesaglasnosti... Nunosts
kojom nam se nameu kategorije nije posledica prostihnavika iji
jaram s malo napora moemo lako da zbacimo;niti je posredi fizika
ili metafizika nunost, poto se katego-rije menjaju na razliitim
mestima i u razliito vreme; to je po-sebna vrsta moralne nunosti
koja je za intelektualni ivotono to je moralna obaveza za volju
(Dirkem, 1912, str. 29-30).
Uporedite ovo s Flekom, koji je rekao
Kognicija je drutveno najuslovljenija aktiv-nost ovekova, a
saznanje je najvie drutve-no ostvarenje. Sama struktura jezika
pred-stavlja prinudnu filozofiju karakteristinu zato drutvo, a ak i
jedna jedina re moe pred-stavljati sloenu teoriju... plitka je
svaka epi-stemoloka teorija koja ne uzima u obzir so-cioloku
zavisnost svake kognicije na funda-mentalan i iscrpan nain (Flek
1935, str. 42).
Analizirajui ideju drutvene grupe Flek je otiao dalje od
Dir-kema. On je uveo nekoliko specijalizovanih termina:
zajednicumiljenja (engl. the thought collective, ekvivalent
Dirkemo-voj drutvenoj grupi), i njen stil miljenja (engl. the
thoughtstyle, ekvivalent Dirkemovim kolektivnim predstavama), ko-ji
vodi opaanje, uvebava ga i proizvodi zalihu saznanja. PoFleku, stil
miljenja postavlja preduslove svakoj kogniciji, iodreuje ta se moe
smatrati razumnim pitanjem i istini-tim ili lanim odgovorom. On
obezbeuje kontekst i postavljagranice svakom sudu o objektivnoj
stvarnosti. Sutinska muje odlika da je skriven od pripadnika
zajednice miljenja.
Pojedinac u kolektivu nije nikad, ili je jedvaponekad, svestan
preovlaujueg stila milje-nja koji na njegovo miljenje gotovo uvek
de-luje apsolutno prinudnom silom, i s kojim jenemogue ne slagati
se (Flek 1935, str. 41).
Flekov stil miljenja vrlo je blizak ideji pojmovne sheme, ko-ja
po nekim filozofima tako strogo ograniava pojedinevukogniciju i
upravlja njome da to iskljuuje transkulturnukomunikaciju. Po Fleku,
stil miljenja je za mislioca isto ona-ko suveren kao to je to
Dirkem smatrao za kolektivnu pred-stavu u primitivnoj kulturi, samo
to Flek nije govorio oprimitivnim narodima.Po Dirkemu, velika
razlika izmeu modernog i primitivnogdrutva moe se objasniti podelom
rada: da bismo razumelisolidarnost, treba da ispitamo one
elementarne oblike dru-tva koji ne zavise od razmene uraznolienih
usluga i pro-izvoda. Po Dirkemu, u tim elementarnim sluajevima
poje-dinci poinju da misle na slian nain tako to internalizu-ju
svoju ideju drutvenog poretka, i sakralizuju je. U priro-di je
svetoga da bude opasno i izloeno opasnosti, i da sva-kog dobrog
graanina poziva da brani njegove bastione. Za-jedniki simboliki
univerzum i klasifikacije prirode otelo-vljuju naela autoriteta i
koordinacije. U takvom sistemureeni su problemi zakonitosti, poto
pojedinci nose dru-tveni poredak u sebi, u svojoj glavi, i
projektuju ga u pri-rodu. Poodmakla podela rada, meutim, unitava
ovaj skladizmeu moralnosti, drutva i fizikog sveta, i zamenjuje
gasolidarnou koja zavisi od delovanja trita. Dirkem nijesmatrao da
je solidarnost zasnovana na svetoj simbolici mo-guna u
industrijskom drutvu. U modernom dobu svetostje preneta na
pojedinca. Ta dva oblika solidarnosti osnova suglavne tipologije u
Dirkemovoj teoriji (Dirkem 1893, 1895).Flek je pravio razliku izmeu
zajednice miljenja, koja obu-hvata istinske vernike, od drutva
miljenja (engl. the thoughtcommunity), formalnih pripadnika onog
prvog, ali ne nu-no i pod stegom stila miljenja. Potom je dopustio
da se za-jednice miljenja menjaju u skladu sa svojom postojanou
uvremenu, od onih najprolaznijih i najsluajnijih do formacijakoje
su najpostojanije. Smatrao je da je stil miljenja postoja-nih
formacija disciplinovaniji i ujednaeniji, kao to je to
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/301
-
kod cehova, sindikata i crkava. Flek sepotrudio da razmotri
unutranji sklopgrupa; u sreditu postoji unutranja eli-ta rangovanih
iniciranih pripadnika, ana spoljnom rubu su mase. Sredite
jepokretaka taka. Periferija prihvatanjegove ideje u besprizivnom,
doslov-nom smislu; po rubu dolazi do okotava-nja. Flek je predviao
mnoge svetovemiljenja, svaki sa sreditem i obodom,koji se
presecaju, razdvajaju i stapaju.Donekle paralelno moralnoj gustini
uDirkemovoj teoriji, Flek je priznavao daista koliina interakcije
moe da semenja; stepen koncentracije i energije usreditu zavisi od
pritiska zahteva sa spolj-nih rubova. Kad je ta interakcija jaka,
je-dva da se i postavlja pitanje pojedine-vog odstupanja. Fleka
nisu zanimale sve-tost ili drutvena evolucija. I pored to-ga,
Dirkemovu ideju o suverenom stilumiljenja primenio je na moderno
dru-tvo, ak i na nauku. Dirkem bi se zgro-zio zbog toga. Kako je
Flek govorio, pre-ma naunim injenicama dirkemovci is-poljavaju
preterano potovanje koje segranii s pobonou (str. 46-47).
Izru-givao se njihovom stavu smatrajui ganaivnom preprekom gradnji
nauneepistemologije.U Dirkemovim kazivanjima esto se prizi-va
nekakav tajanstven, nadorganski grup-ni um. Sigurno je da se Flek
ne moe op-tuiti zbog iste mane. Njegov je pristup biou celini
pozitivistiki. U razmatranju kriti-ke koja ih obojicu pogaa, dobro
emo ura-diti ako ih udruimo radi zajednike od-brane. Ponekad
najbolji odgovor ima Flek,ponekad Dirkem. Ako se budu borili
kaosaveznici, rame uz rame, svaki moe sna-gom da nadoknadi slabost
onog drugog.
U svom predgovoru prireiva-prevo-dilac Flekove knjige uporeuje
njegovupoetnu odbaenost od kritiara s tre-nutnim i zvunim uspehom
knjige Logicder Forschung, objavljenje otprilike uisto vreme
(Trenn, str. x). Tako razliiti pri-jemi mogu se u velikoj meri
objasniti re-lativnom snagom zajednice miljenja ko-joj su pripadala
oba pisca. Poper (Pop-per) je bio poznata linost u uglednomdrutvu
bekih filozofa, a Flek istautsajder u filozofiji. U biografskoj
skiciFlek je opisan kao humanista enciklo-pedijskog znanja (Flek,
str. 149-53). Dok-tor medicine i bakteriolog iji su se obja-vljeni
radovi i istraivanja odnosili naserologiju tifusa i sifilisa, i na
razne pato-gene organizme, nije se dobro postavioda bi ostavio
utisak na filozofe. Vie bi udirkemovskom duhu bilo da
dovrimoFlekovu ideju, i kaemo da se izostanakpanje koji ga je
poetku pogaao mo-e objasniti zajednicom miljenja, to jestdrutvenom
organizacijom. Pri svemutome, zanimljivo je razmotriti i
prirei-vaevu ideju da je poetni neuspeh biostvar neusaglasivih
stilova miljenja. Izaista, ini se da su prvi kritiari zame-rali
Fleku zbog redukcionistike mini-mizacije uloge naunika-pojedinca.
Pre-bacivali su mu da u istoriji nauke zane-maruje pojedinane
linosti. Odbacili sunjegovu socioloku analizu kao netoto malo
dodaje onome to je ve rekaoMaks Veber. Sve u svemu, kritikovali
suga zbog cele njegove poruke, a ne zbogbilo kog uzgrednog
elementa. Odbaenje njegov energini zahtev za sociolo-kom i
uporednom epistemologijom. Pri-reivai njegove knjige veruju da se
vre-me promenilo i da je danas dolo do pre-
sudne promene u stilu miljenja.U istoriji nauke zacelo se
pojavilo novozanimanje za razliite stilove rezonova-nja. Galilej je
uveo nov stil miljenja ko-ji je stara pitanja uinio nemoguim.Ien
Heking (Ian Hacking), u poglavlju Je-zik, istina i razum (1982),
daje kratki pre-gled niza skoranjih, uticajnih ogleda oistoriji
nauke koji se bave novim nai-nima rezonovanja iji su poeci i
puta-nje razvoja specifini (str. 51). U veinisluajeva, meutim,
ispoljava se tenden-cija zanimanja za stil miljenja, a ne zanjegove
odnose prema zajednici milje-nja. Da bi promena u Flekovoj
usmere-nosti bila stvaralaka, stil miljenja ne smese razdvajati od
zajednice miljenja, i-me bi ponovo bio izostavljen sociolokideo
poduhvata.Od godine 1937. Tomas Kun (Kuhn) je ujednoj naputnici
prvi obratio panju naFlekovu knjigu (Kun 1962). U svom pred-govoru
engleskom izdanju on izraavakolebanja koja e njemu i Fleku i
daljebiti zajednika. Flekov poloaj, veli on,nije bez fundamentalnih
problema.
... po meni, oni se sku-pljaju, kao prilikom prvogitanja, oko
pojma zajed-nice miljenja... Smatramda taj pojam sutinski vo-di na
pogrean put i iz-vor je neprestane nape-tosti u Flekovom
tekstu.Kratko reeno, ini se dazajednica miljenja delu-je kao kakav
pojedina-ni um u velikim razme-rama, poto ga mnogi lju-di poseduju
(ili su posed-
RR..EE....>302
-
nuti od njega). Da bi objasnio njegov oigle-dan zakonodavni
autoritet, Flek stoga u mno-go navrata pribegava terminima
pozajmljenimiz govora o pojedincima (Kun 1979, str. x).
Ukratko, miljenje i oseanje pripadaju osobama kao poje-dincima.
Ali, moe li i drutvena grupa da misli ili osea?To je glavni,
neusaglasiv paradoks. U Flekovoj knjizi Kun ce-ni niz posebnih
uvida, ali ne i Flekov glavni argument. Od-bacujui ga, Kun deli
nelagodnost mnogih liberala. Filozo-fija pravde Dona Rolsa (Rawls)
zasniva se na otvorenomindividualizmu; po njegovom vienju, drutvo
nije organ-ska celina sa ivotom koja ima sopstveni oblik drugaiji
odsvih njegovih pripadnika u njihovim meusobnim odnosi-ma i oblik
koji stoji iznad svih njih (Rols, 1971, str. 264).Danas, istina,
postoji nekoliko idejnih pokreta u pravcu nakoji je uporno ukazivao
Flek. Na primer, danas se lake no-simo s neugodnim terminima.
Prevodioci su pretresli i od-bacili nekoliko alternativa za
denkkollectiv, kao to su ko-la miljenja ili saznajna zajednica, pre
nego to su usvo-jili doslovni prevod zajednica miljenja. Ali, danas
je izrazsvet poprimio ispravno znaenje. Svet miljenja (ukljuu-jui i
raspoznatljive svetove teologije, svetove antropologi-je i svetove
nauke) na mestu zajednice miljenja bio bi ve-ran osnovnoj Flekovoj
ideji, uz odgovarajue povezivanje sNainima gradnje sveta Nelsona
Gudmana (Ways of Wor-ldmaking, Goodman, 1978) i Svetovima umetnosti
(ArtWorlds) Hauarda Bekera (Becker, 1982). Flekov predmetbio je
nauno otkrie, Bekerov je umetniko stvaralatvo,a Gudmanov kognicija
uopte uzev.Svaki od ovih meusobno veoma nezavisnih mislilaca
upa-dljivo je srodan ostalima. Beker podvlai da umetniko de-lo, ak
i kad se pripisuje odreenom umetniku, nastaje izkolektivnog napora.
U svet umetnosti, pored umetnika, onukljuuje i bezimenu saradnju
snabdevaa, fabrikanta kojipravi platna, proizvoae boja, izraivaa
ramova, proda-vaca, dizajnera kataloga, galerija i javnosti. Stvar
je istorij-ske sree to pojedinci u jednoj klasi uesnika u svetu
umet-nosti zapadnog slikarstva mogu da se proslave pod nazi-vom
umetnici. U drugim svetovima umetnosti, u drugimdobima i na drugim
mestima, zajednitvo ateljea ili ceh glav-
nih zanatlija nadjaavaju slavu pojedinca. Svi svetovi
umet-nosti, u umetnikom radu, zavise od postojanja javnosti.
In-terakcija sa zahtevima javnosti kljuni je i kreativni deo
mu-zike, ili sveta slikarstva. Flek je razmatrao istu misao,
na-glaavajui kako ulogu laboratorijske prakse, tako i podr-ke
javnosti.
Da nije bilo upornog i bunog negodovanjajavnog mnjenja koje je
trailo pregled krvi, Va-sermanovi opiti nikad ne bi dobili
drutve-ni odziv koji je bio apsolutno bitan za raz-voj reakcije, za
njeno tehniko usavrenje,i za zbiranje zajednikog iskustva. Samom
la-boratorijskom praksom lako se moe obja-sniti zato je za pripremu
ekstrakta, osim vo-de, trebalo da se isprobaju alkohol, a kasni-je
i aceton, i zato je osim sifilistinih orga-na trebalo
upotrebljavati i zdrave. Mnogi rad-nici izveli su ove opite takorei
jednovreme-no, ali stvarno autorstvo pripada zajednici,praksi
saradnje i timskom radu (Flek 1935,str. 77-78).
Otiao je ak tako daleko da je bezimenost i samopotiranjenaloio
svim naunicima. Ovim demokratskim idealom mo-e se delimino
objasniti zato je Flek za opis svetova nau-ke odabrao ruski model
kolektivne farme.Nelson Gudman tvrdi da ispravnost kategorija
zavisi odnjihovog slaganja sa svetom. To da se ispravnost,
znaenje,slau s delanjem i s ostalim kategorijama, paralelno je
Fleko-voj ideji sklada meu elementima u nekom stilu miljenja.Tee
gotovo paralelno s Flekovom idejom da je istina, u izve-snom
smislu, sainjena od iluzija (reenica koja je zabrinulaKuna). Nain
na koji je Flek objasnio gradnju objektivne stvar-nosti putem
drutvenih iskustava zajednice miljenja veo-ma je blizak Gudmanovom
objanjenju ispravnosti kao ne-ega to se slae s praksom:
Bez organizacije, bez odabiranja znaajnih ti-pova, izvedenog
zahvaljujui predanju kojese razvija, nema ni ispravnosti ili
pogreno-
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/303
-
sti kategorizacije, nema ni valjanosti ili nevaljanosti
induktivnih referenci, pra-vinog ili nepravinog pravljenja uzorka,
i nema ni jednoobraznosti ili razli-nosti izmeu uzoraka. Tako se
opravdanje ispravnosti takvih provera moda sa-stoji prvenstveno u
tome da se pokae da su one ne pouzdane nego autori-tativne (Gudman
1978, str. 138-39).
Antropolozi su se koristili nainima miljenja da upute na iste
autoritativno isprepletene rei iideje (Horton i Finnegan
1973).Umesto da se drutvene grupacije koje su odreene svojim
osobenim stilom miljenja nazo-vu zajednicama miljenja, sad je lake
upotrebiti termine svetovi nauke, svetovi umetnosti, sve-tovi
muzike, ili svetovi miljenja, poto to obezbeuje savremene potporne
veze s glavnomFlekovom idejom.Teren je moda dobro pripremljen, ali
Dirkem-Flekov program sociologije saznanja omaujeako se zasniva na
fundamentalnoj greci. Na raun tog programa obino se navode dve
ozbilj-ne zamerke. Prva zamerka je argument protiv labavih
funkcionalnih objanjenja. Dirkemo-va glavna teza, da religija
odrava solidarnost drutvene grupe, jeste funkcionalno objanje-nje.
Flek ima sopstvenu verziju nezavisne funkcionalne petlje:
Opti sklop zajednice miljenja zahteva da komuniciranje miljenja
u nekojzajednici iz sociolokih razloga vodi, nezavisno od sadraja
ili loginog oprav-danja, potkrepljenju sklopa miljenja (Flek 1935,
str. 103).
Obojica su bili funkcionalisti: postavlja se pitanje da li to
njihovi argumenti ne uspevaju daukau na nune logine korake? Ako ne
uspevaju, da li bi se mogao dati neki bolji funkcio-nalistiki
argument koji bi opravdao njihove zakljuke?Druga primedba tie se
racionalne osnove za zajedniko delanje. Ako se pretpostavlja da
supojedinci racionalni i da tee sebinim interesima, da li se oni
ikad rtvuju u korist grupe? Aako zaista rade protiv sopstvenog
linog interesa, kojom se to teorijom ljudske motivacijemoe
objasniti? Dirkem uvodi religiju da d deo objanjenja. Po Fleku,
svaki sistem sazna-nja neka je vrsta javnog dobra te, prema tome, i
sama religija postavlja iste probleme. Po obo-jici, stvarno pitanje
je pitanje pojave samog drutvenog poretka. Stranice koje slede
neezanimati nikoga ko smatra da drutveni poredak nastaje spontano.
Teorija racionalnog izboraonemoguava da se spontano angaovanje, pod
vidom religije, prebaci u argument. Anga-ovanje koje podreuje
interese pojedinca veoj drutvenoj celini mora se objasniti. Mno-gim
Dirkemovim itaocima ini se da se njegov argument suvie naslanja na
religiju, a akozarad njihove socioloke epistemologije religijsko
uverenje treba izjednaiti s bilo kojim dru-gim sistemom saznanja,
onda Flekova tvrdnja da stil miljenja suvereno vlada nad
njegovimsvetom miljenja kao da je takoe sumnjiva. Kako je nastala
ta suverenost? Pristalice teori-je racionalnog izbora zahtevaju da
im se to objasni.S druge strane, teorija racionalnog izbora ima
ozbiljna ogranienja. Ljudi kao da ne delaju uskladu s njenim
naelima (Hardin 1982). Program Dirkema i Fleka moe da odgovori na
funkci-
RR..EE....>304
-
onalistiku kritiku i kritiku racionalnog izbora samo razra-dom
dvostranog vienja drutvenog ponaanja. Jedna stra-na je kognitivna:
to je pojedinev zahtev za redom i pove-zanou, i za kontrolom nad
neizvesnou. Druga strana jetransakciona: to je pojedineva korist
koja maksimizuje de-latnost odreenu raunom trokova i dobiti. U
najveem de-lu ove knjige malo emo govoriti o ovoj drugoj strani
koja jeve dobro zastupljena u naunim radovima. Nedovoljno
za-stupljen sluaj jeste uloga kognicije u stvaranju
drutveneveze.
Drutva malih razmera su drugaija. Od onih koji su dobroupueni u
tekou da se zajedniko delanje objasni u okvi-rima teorije
racionalnog izbora, mnogi rado prave izuzet-ke. Malenost razmera
daje prostor za interpersonalna dej-stva. Tu se, zajedno sa
iracionalnim emocijama, smeta ce-lo polje psihologije. Kad su
razmere odnosa toliko male da suline, moe se dogoditi sve, te
teorija racionalnog izbora pri-znaje ogranienost svog podruja.
Prema tome, ini se da,kad je drutvena organizacija veoma mala,
teorijskog pro-blema i nema. Kad se poblie ispita, meutim,
izuzimanjedrutava malih razmera od sile racionalne analize ne
izdr-ava kritiku. Ta se drutva ne mogu izuzeti nita vie negoto se
izuzeti mogu religijske organizacije. Cilj ovoga poglavljaje da se
argumenti racionalnog izbora proire tako da otvo-re i one oblasti
za koje se mislilo da teorija u njih nema pri-stupa. Tad teorija
ostaje ogoljena. Neminovno e se suoitis naglaenim tekoama koje se
ne mogu zatakati poziva-njem na razmere, ili na religijske,
emotivne ili iracionalneinioce. Ovaj je korak nuan za suoavanje s
nezgodnom em-pirijskom graom. Znamo da pojedinci zaista podreuju
svo-je privatne interese dobru drugih, da se altruistiko pona-anje
moe uoiti, da grupe imaju uticaj na miljenje svo-jih pripadnika, ak
i to da razvijaju osobene stilove milje-nja. To znamo a da nemamo
teoriju ponaanja koja ovo uzi-ma u obzir.U ovome to sledi analizu
zajednikog delanja Menkjura Ol-sona (Mancur Olson) primeniemo na
sporna pitanja koja se
obino kriju iza dejstva razmera. U delu Logika zajedni-kog
delanja (The Logic of Collective Action, 1965), Olsonpoinje s
ekonomskom teorijom javnih dobara, ali zavra-va s optom teorijom
zajednikog delanja. U ekonomskoj te-oriji, javna dobra su hibridni
pojam. Termin je podeen daodredi zakonito troenje od strane vlade.
Ako se prihod pri-kuplja da bi sluio u javne svrhe, ove se moraju
razlikovatiod koristi za pojedince, i staviti pod javni zakonodavni
nad-zor. Javno dobro trebalo bi da koristi svima, kao to je to
slu-aj, na primer, s istim vazduhom, ili bi barem trebalo dabude
dostupno svima, kao to je to, recimo, javni autoput.Polazei od
primera odabranih da ilustruju jedan posebanproblem politike, pojam
javnoga dobra zasnivao se na tri slo-ena i razliita shvatanja:
prvo, da se zaliha dobra ne sma-njuje usled toga to ga troe
pojedinci; drugo, da nijednastrana ne moe traiti povraaj sredstava
zato to je stvori-la to dobro, poto su sredstva prikupljana od
zajednice; itree, nijednom lanu zajednice ne moe se uskratiti
korie-nje tim dobrom. U sutini, posredi je dobro koje
izmiemehanizmu cena, te tako izmie i merilima ekonomske
ana-lize.Olson je uopteno formulisao da pojedinac koji se
ponaarukovoen racionalnim linim interesom nee prilagati za-jednikom
dobru vie nego to e iz njega dobiti koristi ko-je eli u sopstvenom
interesu. Ovo iz dva odvojena razloga.Jedan se odnosi na prirodu
javnih dobara, na probleme kojinastaju iz potrebe da se ona
obezbede saradnjom, i na ne-mogunost da se ikome, kad su jednom
stvorena, uskratikorienje njima. Drugi se odnosi na injenicu da se
svakojosobi koja je doprinela proizvodnji javnog dobra vraa
svemanje to je broj osoba koje uivaju u proizvodu vei. Prvirazlog
je veoma jak. Drugi, koji se zasniva na dejstvimarazmera, treba
blie odrediti. Razdvojivi ta dva pitanja, po-nimo razmatranjem
prvog skupa problema, onog koji poti-e iz prirode javnih dobara.
Olson tvrdi da e pojedinca, do-kle god njegov prilog ne bude bio
dovoljan da proizvede za-jedniko dobro, i dokle god proizvodnja tog
dobra bude, podefiniciji, zavisila od mnogih prilonika, racionalni
prora-un spreavati da prui bilo kakav doprinos. Jedan je raz-log
taj to je njegov lini doprinos od malog znaaja. Potomoe da oekuje
da odsustvo njegovog neznatnog priloga
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/305
2Otpisana mala razmera
-
nee nita promeniti, moda se nada ida e se ogrebati o tue
priloge. Nekato uradi Dord jeste naelo Olsonoveteoreme o
neznatnosti. Drugi razlog mo-e da navede pojedinca na nadu da ei
ostali pasti u isto iskuenje da se ogre-bu o tue priloge, a ako je
tako, akonjihovi prilozi ne pristignu, njegov ebiti protraen. U oba
sluaja, niska ve-rovatnoa saradnje nema nikakve vezes razmerama.Ovi
argumenti pruaju ubedljivo obja-njenje za mnotvo tekoa s kojima
sesuoavaju dobrovoljne organizacije. Iakoih je veoma dobro
analizirao, sam Olsonsmatra da veu teinu ima argument ko-ji se
odnosi na razmere. Tano je da jeu nekim sluajevima dobit svakog
kori-snika utoliko manja to je ukupan brojkorisnika vei. Javni
autoputevi i parkin-zi izraziti su primeri kako guva sma-njuje
uivanje. Ali ovo se ne odnosi nadruge vrste javnih dobara, kao to
su na-cionalna odbrana, policijska zatita, uli-no osvetljenje ili
sindikati koji u odree-noj industriji pregovaraju u korist
rad-nika. Moda se ne odnosi ni na obrazova-nje, ako se prihvati da
se koristi koje suse nagomilale u svakoj obrazovanoj oso-bi
umnoavaju poveanim prilikama zaobrazovani javni govor. Zacelo se ne
od-nosi na stvaranje drutvenog poretka.to je vei broj osoba koje se
mogu uklju-iti u sistem poverenja, to vie prednostiza svakoga. Ovo
je najreitiji odgovor napitanje kako se moe objasniti zajed-niko
delanje. Svojom tezom Olson mno-go jae podvlai probleme
poverenjastvorene mogunou da se ljudi gre-bu, a ovo se odnosi na
primere koji suzaista veoma malih razmera.
Po Olsonu, problemi zajednikog dela-nja, onako kako su
postavljeni u teorijiracionalnog izbora, mogu se reiti ili
pri-nudom, ili delatnou koja je jeftin nus-proizvod preduzetnikih
radnji usme-renih na koristi za probrane pojedince,ili meavinom to
dvoje. Zajednica u ko-joj nema nijednog od ovih podsticajapati od
neodlunosti i razmirica. Svakiracionalni pojedinac koji odlui da
bu-de lan, a znajui da nema sankcija ko-je bi se mogle primeniti
protiv njega, kaoi da nema nekih posebnih nagrada zajavnu slubu,
preraunavae se ne bi liza njega bolje bilo da dela sm. Ako jeto
sluaj sa svim lanovima, grupa nemi-novno ostaje latentna. Kao
takva, mo-e zajedniki uloiti napor tokom nekekratkorone delatnosti
skupljanjasredstava ili protesta ali ne mnogovie od toga.Iz svoje
opte teorije Olson je izuzeo re-ligijske organizacije. Ali dvadeset
godi-na kasnije oigledno je da je izuzima-nje religijskih
organizacija greka. Isto-rija religije najbolje potvruje Olsono-vu
teoriju. Gde god religijske organiza-cije imaju pristup moima
prinude, ilisu kadre da bogatstvom ili uticajem na-grade svoje
probrane najodanije lano-ve, ivotni put njihovih religija
postojanje i napredan. A gde god pomenutogaiz bilo kog razloga
nema, istorija te re-ligije istorija je neprestanog trvenja i
ras-kola (Douglas i Wildavsky, 1982). Naemrazumevanju religije ne
pomae ako jeod obesveujueg ispitivanja titimo po-vlaei oko nje
granicu smernosti. Re-ligija uopte ne treba da bude izuzeta.Olson
je spreman da od implikacije svo-je teorije izuzme i male grupe. On
razme-
rama organizacije pripisuje presudni uti-caj (Chamberlin, 1982),
i oekuje da naodreenoj taki umanjenih razmera nje-gova zapaanja vie
ne vae. Ako trebaizuzeti zajednice malih razmera, kao i re-ligijske
organizacije, onda ono to Dirkemima da kae nije znaajno, poto je on
svo-je argumente zasnivao i na jednima i nadrugima.Dalje, postoji
opte verovanje da u nee-mu to se zove zajednica pojedinci mo-gu
nesebino da sarauju i grade nekozajedniko dobro. U takvoj zajednici
na-lozi racionalnog izbora ne vae. Ovo jeizvanredno mona emotivna
zamisao.Ovi naizgled sitni izuzeci od analitikogispitivanja
predstavljaju neucrtanu ze-mlju po kojoj svako moe da tumara domile
volje. Takva sloboda teti Dirkemo-vom i Flekovom projektu. Izuzeci
nisu nisitni ni nevani. Njihovo prihvatanje otu-pljuje snagu celog
istraivanja. A poseb-no to to oni odvlae panju s Olsono-vog
zanimljivog i pesimistikog pojmalatentne grupe. Niko ko eli da
objasnizajedniko delanje ne moe olako da od-baci strahovite
probleme s kojima se su-oava neka mala zajednica koja nastojida
opstane. Jo gore, poistoveenjemizuzetih oblasti drutvenog ivota s
obla-stima malim po razmerama podrazu-meva se da su one u moderno
dobamalobrojne i beznaajne. Ali, ovo je pod-muklo. Mi govorimo o
sistemskim pri-nudama na saradnju koje vae na ogrom-noj skali, od
Udruenja nastavnika i ro-ditelja do radnikih sindikata, do
izbo-rnih jedinica za parlament, i do meu-narodne saradnje (Olson
1965, str. 66-131). Razmere latentnih grupa u moder-nom drutvu su
velike; posledice njiho-
RR..EE....>306
-
vog neuspeha da se sjedine su znatne.Stoga bi trebalo da
prikupimo snagu iuemo u ograeni zabran. Na ovomemestu religiju
moemo delimino osta-viti po strani, poto religijska organiza-cija
sasvim oigledno ne predstavlja ni-kakav izuzetak od opteg sluaja, i
zatoto e neke posebne stvari o religiji isvetosti biti reene u
potonjim pogla-vljima. Ovo je taka u kojoj treba da seusredsredimo
na dejstvo razmera.Pogrena argumentacija mogla bi seizraziti na
sledei nain. Malenost raz-mera pothranjuje uzajamno
poverenje;uzajamno poverenje je temelj zajedni-ce; veina
organizacija, ako nemaju te-melj u koristima za probrane
pojedin-ce, otpoinju kao male zajednice punepoverenja. Tad posebna
obeleja zajed-nice reavaju problem kako je uoptemogu nastanak
drutvenog poretka.Mnogi smatraju da se, posle poetnognastanka kroz
iskustvo zajednice, osta-tak drutvene organizacije moe obja-sniti
sloenim preplitanjem sankcija i na-grada pojedincima. ini se da i
sam Ol-son staje uz ovo stanovite. Postoje dvevelike tekoe da se
ono prihvati empirijska i teorijska. U praksi, drutvamalih razmera
nisu primer idealizova-nog vienja zajednice. U nekima
sepothranjuje, u nekima ne pothranjujepoverenje. Zar niko ko je o
ovome pi-sao nikad nije iveo na selu? Nije proi-tao nijedan roman?
Pokuavao da pri-kupi sredstva za neki fond? Svakako,ima uspenih
zajednica, ali protivno jeduhu racionalnog istraivanja odabira-ti
samo sluajeve koji se uklapaju, a za-postaviti mnoge druge. ovek bi
se mo-gao upitati da li je ovo neki oblik ispiti-
vanja, ili ideologija, ili pak kvazi religij-sko uenje. To e
pruiti prikladan pri-mer za skup ideja koje svoju valjanost,pa
prema tome i svoju mo, vie dobi-jaju iz prepoznatljivih primena u
institu-cijama negoli iz snage razuma. Jer,obraanje maloj,
idealizovanoj, prisnojzajednici nosi veliku snagu u
politikojretorici.Majklu Tejloru (Michael Taylor) pripadavelika
zasluga to je drutveni poredakrazmatrao kao javno dobro. Isto tako,
onspada u mnogobrojne koji veruju da sumale zajednice oblik drutva
u kojem ra-cionalni lini interes ne nalae ishod od-luka (1982).
Prihvati li se samo da je za-jednica dovoljno mala i dovoljno
posto-jana, za njene se pripadnike misli da slo-bodno daju priloge
koje bi u nekim ve-im i fluidnijim konglomeracijama za-drali za
sebe. Ovom tvrdnjom doneklese izvrdava pitanje, poto ostaje
pitanjekako zajednica uspeva da bude postoja-na. Tejlor je
analizirao tri vrste zajedni-ca. Postoje moderne komune (ili
hotimi-ne zajednice), koje su prouavali mno-gi. Drugo, postoje
seoska drutva, kojasu proizvela itavu kunu radinost ue-nosti. Tree,
postoje mala drutva ple-menskih razmera koja su opisana u
an-tropolokoj literaturi. Za sva tri tipa po-stoji tako obimna,
raznovrsna dokumen-tacija prepuna pojedinosti, da je se ve-ina
filozofa, razumljivo, kloni, i tako ide-ja da se male zajednice
izuzimaju iz ana-lize racionalnog ponaanja lako ostajeneuznemirena
od kritike.Tejlor poinje time to zajednicu, kao ne-to to je malih
razmera, smeta na krajkontinuuma elemenata na kojem je sva-ki
element podloan uveanju svojih raz-
mera. Stoga je zajednica, po definiciji,mala, interakcije se u
njoj odigravaju oiu oi, a odnosi su u njoj mnogostrani.Drugo, u
njoj je rasprostranjeno ue-stvovanje u procesima odluivanja. Tre-e,
lanovi zajednice dele verovanja ivrednosti; najsavreniji primer
zajed-nice bila bi puna jednodunost. etvr-to, zajednica se dri na
okupu zahva-ljujui mrei uzajamnih razmena.Tejlor tvrdi da sve ovo
ini neprimenlji-vim analizu racionalnog izbora.
U mnogim zajednicamamalih razmera nisu po-trebni nikakvi
selektiv-ni podstreci ili nadzori:racionalno je dobrovolj-no
saraivati u proizvod-nji javnog dobra kao toje drutveni poredak
(Tej-lor 1982, str. 94).
Dalje od nezgrapne tvrdnje da se poje-dinci koji bi bili sigurni
da e od jav-nog dobra stei dobit zaista i udruujuda ga stvore,
potrebno nam je da znamokoji su koraci u njihovom
meusobnompregovaranju. U svakom drutvenomporetku ponaosob postoje
sporna pi-tanja pravde i morala. Tejlor pretposta-vlja da se u
veoma malim zajednicamatakva pitanja reavaju
uspostavljanjemekonomske jednakosti i irokim uestvo-vanjem u javnim
poslovima.Da bi zadrao ovo stanovite i kad je ple-mensko drutvo
posredi, Tejlor bi moraoda iskljui upravljanje od strane
tajnihudruenja, klika i spletkarokih skupina,to bi se svelo na
proizvoljno brisanjekrupnih zajednica iz njegovih primera. Da-
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/307
-
lje, on preutno podrazumeva da u stvarnoj zajednici fizike
prinude nema. Zavisi od togata se smatra prinudnim. Osim ako se
prinudi ne d veoma usko znaenje, uputno bi bilo izove definicije
zajednice izostaviti veinu plemenskih drutava malih razmera. U
veini lutala-kih druina lovaca ima, istina, mnogo primera
jednakosti i uestvovanja. Ali, u tim lovakimdruinama povoljne
uslove za zajedniki ivot bez prinude stvaraju drugi inioci, a ne
samamalenost razmera. Ratrkanost populacije, obilje neophodnih
resursa kojima se potrebe za-dovoljavaju na niskoj razini, uz laku
pokretljivost izmeu druina, omoguuju da se sukobraspline kroz
razdvajanje (Service, 1966; Lee i DeVore, 1968). Vrlo je verovatno
da su to uslo-vi u kojima se, po Olsonovoj teoriji, moe oekivati da
e biti mnogo latentnih grupa: poje-dinac nema bogzna ta da dobije
ili izgubi ako ostane s grupom, lako menja stranu kojoj eiskazivati
vernost, pretnjom da e se otcepiti lako odoleva pokuajima prinude.
Mali utroakenergije i mali napor koji pripadnici takvih grupa ulau
u prirodne resurse u svom okruenjunagovetavaju da je potkrepljena
barem teza po kojoj se, kad su uslovi tako povoljni za pojedin-ce,
ne odmie daleko na putu saradnje.Dejvid Hjum je rekao da se problem
zajednikog delanja najbolje moe reiti u veoma malimzajednicama,
zato to u njima postoji malo imetka oko kojeg moe izbiti svaa. Ovo
je, isto ta-ko, i poen vie podrci drugog argumenta: u malim
zajednicama nije se uspelo sa stvaranjemmnogo vidljivih dokaza
zajednike koristi. Odmaknemo li se od posebnog sluaja pokretlji-vih
druina lovaca, druge zajednice malih razmera ne pokazuju neki
upadljiv uspeh u stvara-nju drutvenog poretka koji delotvorno titi
ono malo osoba i njihove skromne imetke.U antropolokoj perspektivi,
povoljni inioci imaju manje veze s razmerama, a vie s
proporci-onalnim odnosom populacije i resursa, zajedno s mogunou da
se potrebe zadovolje bezuvlaenja bilo koga u teak, jednolian,
dugotrajan rad koji jedne navodi na iskuenje da iz-nuuju usluge od
drugih. Ipak, sasvim bi pogreno bilo uvrstiti takve zajednice u
latentne gru-pe u Olsonovom smislu. One zapravo obrazuju trajne i
delotvorne moralne zajednice. Po-sredi je neto drugo, to se ne
opire analizi i nema nikakve veze s razmerama, nego se previausled
lane uverljivosti dejstava razmera.Pretpostavimo da se nekako
ostvario jedan oblik drutvenog poretka: tad na drugom stup-nju
Majkl Tejlor nabraja etiri naina na koje zajednica deluje da bi ga
odrala. Mnogi bi seautori potpisali ispod njegovog spiska. Nijedan
od tih naina nije uverljiv. Prvi od tih navodnoekstraracionalnih
oblika drutvene kontrole zasniva se na pretnjama i ponudama. A ove
su,ni manje ni vie, nego obraanje pojedinevom linom interesu.
Antropolozi su zapravo ve-oma dobro dokumentovali ovaj proces, ali
njihova je analiza suvie usaglasiva s glavnim to-kom teorije
racionalnog izbora da bi se njome moglo opravdati izuzimanje malih
zajednica odsile takvog izbora.esto se govori da je drugi nain
odravanja drutvenog poretka socijalizacija. Odrasli su iz-loeni
javnom sramoenju, a deca prolaze kroz bolne inicijacije kroz koje
se obuavaju da zau-zimaju ispravne stavove. Ali, pitamo se kako
roditelji uopte bivaju navedeni da dopuste danjihova deca trpe
unapred propisane muke i uniavanja. Zajednike sankcije vid su
zajed-nikog delanja. Povlaenje iz procesa socijalizacije jo je
jedan nain nesaradnje. ta se de-ava kad jedna majka tvrdi da je
njen sini suvie osetljiv ili suvie mali? ta je zadrava da ne
RR..EE....>308
-
povue svoje dete, a sve ostale majke da ne povuku svoju de-cu u
bezglavom bekstvu od socijalizacije? Ali, zar taj zajed-niki izbor
nije upravo ono to i pokuavamo da objasnimo?Trei nain na koji se
navodno odrava drutveni poredaku primitivnim drutvima jeste
odravanje kroz strukturnaobeleja tih drutava. Ovo je osetljiva
taka. Pomenuta obe-leja nisu specifini mehanizmi drutvenog nadzora;
onase ne mogu odvojiti od onoga to se nadzire, ali obezbeu-ju
okosnicu za drutvene nadzore. U sutini, posredi su obra-sci
uzajamnosti, srodstva i braka. Ovi obrasci razmene,
pak,artikulacije su drutvenog poretka koji je po sebi samo jed-na
artikulacija ponaanja, tako da se argument vrti u krugu.Moe ga
spasti samo izrina funkcionalistika pretpostav-ka o samoodravajuem
sistemu isprepletenih radnji.Najrasprostranjenije potvrena odlika
primitivnog drutva zakoju se tvrdi da odrava drutveni poredak jeste
verovanje unatprirodne sankcije, kao to su strah od vetiarenja,
vrad-bine, ili kazne to stiu od predaka. Ako drugi argumenti oma-e,
a ovim verovanjima se prepusti da ponesu glavno bre-me argumenta o
odvajanju zajednice od ostatka drutvenogponaanja, onda se itava
argumentacija predaje iracional-nim iniocima. Ili je stvaranje
zajednice neto to samo primi-tivni narodi mogu da postignu, ili se
takva verovanja morajuuoptiti tako da se mogu primeniti i na
moderno drutvo.Ortodoksnim antropolokim tumaenjem, koje je bilo
prihva-eno sve do kraja 60-ih godina, pretpostavljao se
samosta-bilizacioni model u kom svaka stavka verovanja igra ulogu
uodravanju drutvenog poretka. Neki zanimljivi preokreti uposlednjoj
etvrtini veka, meutim, doveli su u sumnju posto-janje tendencija
koje doprinose ravnotei u drutvima ko-ja su prouavali antropolozi.
Jedan inilac je teorijski raz-voj ovog predmeta i novi nalazi. Meu
njima, najznaajnijije rast kritike marksistike antropologije iji
istorijski materi-jalizam odbacuje homeostazu koju su isticala
ranija pokole-nja (Abramson, 1974; Bailey i Llobera, 1981; Bloch,
1975; Fried-man, 1979; Godelier, 1973; Meillassoux, 1981; Sahlins,
1976; Ter-ray, 1969). Jo jedan vaan inilac je kraj kolonijalizma.
Jojedan, razvoj terenskog rada na Novoj Gvineji, zemlji koja
preantropolokog istraivanja nije bila kolonizovana. Sad je mo-gue
izmaknuti se u stranu i proceniti posledice kolonijalneuprave na
sve pojedinane podstreke i na upotrebu sile.
Razume se, u kolonijanim uslovima lake je bilo
zamiljatizajednicu u kojoj nema prinude. Potinjenim narodima vi-e
nije bilo doputeno njihovo ranije unosno trgovanje pu-kama,
slonovaom i robovima. Vie im nije bilo doputenoda se bore za slavu
lovom na glave, ili otimanjem stoke, i ni-je im vie bilo doputeno
da postavljaju zasede, kradu e-ne ili sprovode nasilne osvete. U
kolonijalnoj ekonomiji, u ko-joj je jedini ekonomski podstrek za
rad bio nizak prihod oduseva, lako je bilo pretpostavljati da
izvorna zajednica nijenudila pojedincu podstreke za zaradu. Tekua,
usavrenijaantropoloka dokumentacija pokazuje ta drutva malih
raz-mera kao drutva koja uopte nisu statina, niti
samosta-bilizaciona, nego kao drutva koja se neprestano grade
krozproces racionalnog cenkanja i pregovaranja. Kategorije
poli-tikoga govora, kognitivne osnove drutvenog poretka, ugo-vorene
su. Na kojoj god taki ovoga procesa antropolog kljoc-nuo
fotoaparatom ili pritisnuo dugme kasetofona, obino mo-e da zabelei
izvesnu privremenu ravnoteu zadovoljenja,pri kojoj svakog pojedinca
zaas mogu da sputaju ostalipojedinci i okruenje. Pojedineva analiza
trokova i dobitineumoljivo i pouno vai i za najmanje mikro-razmene,
kodnjih kao god i kod nas. Antropolozi proveravaju verodostoj-nost
etnografskih izvetaja svojih kolega tako to pomno is-pituju
navedenu ravnoteu meusobnih razmena. Njihov do-kazni materijal
unitava argument o ekstraracionalnim na-elima koja na nekoj
nenavedenoj taki umanjenih razmeraproizvode zajednicu. Ba kad prete
ili nude, pojedinci, ne bili osnaili svoje zahteve, esto prizivaju
mo fetia, duhova ivetica. Proistekla kosmologija nije odvojen skup
drutvenihnadzora. U Dirkemovom radu itav sistem saznanja vidi sekao
zajedniko dobro koje gradi udruena zajednica. U po-tonjim
poglavljima moramo se usredsrediti upravo na ovajproces.Na ovome
mestu uobiajena ideja anarhijske utopijske za-jednice moe se
odbaciti kao jedna draga iluzija. Antropolo-ka graa iz drutava
malih razmera podrava najpotpuni-je proirenje glavne teze Menkjura
Olsona, teze po kojoj sepojedinci lako odvraaju od prilaganja
zajednikom dobru.Ne podrava njegovu tvrdnju da su u tome glavni
inilac raz-mere. Svaki pokuaj da se dubinski ispitaju temelji
drutve-nog poretka izvodi na svetlost dana paradoksalne temelje
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/309
-
miljenja. Na ovoj razini apstrakcije, greka nije upuiva-nje na
sopstvene tvrdnje koje se vrte u krugu. Ukazujuipoverenje dejstvu
razmera, taj argument je skrenut s pra-voga puta. Iz njega je
izostavljen preanji logini korak kojibi ga odveo pitanju kako
nastaju sistemi saznanja. Ima mno-go valjanih razloga za miljenje
da je teorija racionalnog iz-bora nedovoljna za objanjenje
politikog ponaanja. U za-jednici graana dogaa se neto to teorija
racionalnog iz-bora ne hvata. Po Dirkem-Flekovom stanovitu, greka
je utome to je prenebregnut epistemoloki problem. Umesto
dapretpostavi da neki sistem saznanja iznenada nastaje pri-rodno i
lako, njihov pristup iri skepticizam povodom mogu-nosti zajednikog
delanja na skepticizam povodom mogu-nosti zajednikog saznanja i
zajednikih verovanja. Ova ob-uhvatnija sumnja u temelje zajednice
ukazuje na put do od-govora.
Ako malenost razmera ne prua objanjenje za poreklo
ko-operativnih zajednica, moda neto drugo prua. Sugerisa-no je
nekoliko psiholokih i sociolokih objanjenja koja nepruaju
eksplicitnu podrku funkcionalistikom pristupusvojstvenom Dirkemovoj
i Flekovoj argumentaciji. Psiholo-ka se objanjenja, meutim, moraju
odbaciti ako zaobilazeaksiomatski okvir u koji je postavljen
problem. Stoga emoodbaciti svako pozivanje na procese koji
ohrabruju samo-rtvovanje, zato to ovo zadovoljava psihiku potrebu
za odr-anjem samopotovanja, ili zato to prua zadovoljstvo u
pru-anju zadovoljstva drugima. Takva psihika zadovoljenja nedeluju
dovoljno pouzdano da bi ponela teret objanjenja.Ako ponekad deluju,
a ponekad ne, pitanje se samo vraau oblik upitanosti ta to stavlja
u pogon javno nadahnuteemotivne stavove.Po drugom vidu objanjenja,
zajedniko delanje zavisi od slo-ene isprepletenosti mnogostrukih
meusobnih razmena,posrednih ili neposrednih. Po tvrdom obliku ovog
objanjenja,u sloenom skupu odnosa u kojima mora da dela uzdajuise u
druge zato to nema izbora, racionalnom su pojedin-cu vezane ruke.
Po mekom obliku, on ima izvestan izbor, i,
opredeli li se protiv saradnje, upropastie celu stvar. Tad sti-e
i odgovor, primena drutvenih sankcija kojima se ka-njava
nekooperativno ponaanje. Ali primena sankcija, kaoto smo videli kod
drutava malih razmera, oblik je zajed-nikog delanja, i kao takva
takoe iziskuje objanjenje. Za-merka tvrdome obliku potie iz pojma
situacije u kojoj oso-ba nema izbora. Svakako, mogue je, i esto se
deava daje osoba pod tako snanom prinudom da zaista nema dru-gog
izbora osim da se povinuje. U takvom sluaju nema go-vora o
uzajamnom poverenju, i pitanje slobodne saradnjese i ne postavlja.
Kad nema izbora, izili smo iz okvira slu-aja za koji vai teorija
racionalnog izbora. tavie, proiritiovaj sluaj na irok opseg
zajednikog delanja puko je e-prtljanje oko problema. Time se, isto
tako, predlae nepri-hvatljivo gledanje na ljudsko delanje. Njime se
ljudi prika-zuju kao pasivni agensi koji delaju pod manje-vie
potpu-nom prinudom. Argument se oslanja na jedan oblik socio-lokog
determinizma koji pojedincima ne priznaje ni inici-jativu ni
smisao.Delimino i zbog ovog nedostatka, socioloki je
funkciona-lizam u poslednjih trideset godina uivao mali ugled. U
nje-mu nije bilo mesta za subjektivno iskustvo pojedinaca kojihoe i
koji biraju. Pretpostaviti da su pojedinci zahvaeniu zupanike neke
sloene mainerije ijoj gradnji ne do-prinose znai pretpostaviti da
su oni pasivni objekti, kaoovce, ili roboti. I gore, u takvoj
teoriji nema prostora za ob-janjenje promene, osim ako ova, kao
kakva neodoljiva si-la prinude, ne dolazi spolja. Morali bismo biti
preterano la-koverni da bismo prihvatili da se postojanost
drutvenihodnosa krije u tome.Poto su alternativna objanjenja tako
oskudna, potrebnoje paljivije potraiti neki oblik funkcionalistikog
argumen-ta koji izbegava pomenute zamke, a ipak udovoljava
potreba-ma Dirkem-Flekove ideje drutvene grupe koja sopstveno
vi-enje sveta proizvodi tako to razvija stil miljenja koji
pot-krepljuje obrazac interakcije.Don Elster (Jon Elster) je
provokativno izjavio da je u soci-ologiji maltene nemogue nai ikoje
sluajeve funkcional-ne analize u kojima se vide sve logikom
zahtevane odlike ta-kvog objanjenja (Elster 1983). Ovo ne zato to
su sociolozinemarni u svojim raspravama, nego zato to on veruje
da
RR..EE....>310
3Kako opstaju latentne grupe
-
funkcionalistiko objanjenje nije prime-reno ljudskom ponaanju.
Njegova ar-gumentacija poinje pregledom vrsta obja-njenja. U
oblasti fizike vae uzrona imehanicistika objanjenja. U oblasti
bio-logije vae uzrona i funkcionalistikaobjanjenja.
Funkcionalistika objanje-nja opravdana su svepokrivajuom te-orijom
prirodnog odabiranja. Na ljudskoponaanje ne moe se primeniti
nikakvaopta teorija ekvivalentna teoriji o bio-lokoj evoluciji. Iz
razloga koje je jezgro-vito nabrojao, ljudska bia mogu da ra-de
stvari koje bioloki organizmi ne mo-gu da rade: mogu da se slue
strategi-jom ekanja, mogu da se povuku je-dan korak da bi
napredovala dva, amogu da povlae i druge prikrivene po-teze. Za
ljudsko ponaanje iskljuivo jeprimerena ona vrsta objanjenja koja
uobzir uzima nameru. Po Elsteru, kom-binacija uzronih i
intencionalistikih te-orija morala bi biti dovoljna za sve tose
mora objasniti u ljudskom ponaa-nju. Postoje uzrone teorije koje
ljudskabia podravaju svojim ponaanjem, aipak mogu biti manje-vie
pogrene.Postoje, takoe, namere i odluke ljudskihbia koje se
zasnivaju na uzronim te-orijama, a te su teorije ipak manje ili
vi-e dosledne, protivrene, ili pogrene.Za ljudsko ponaanje
iskljuivo je prime-rena ona vrsta objanjenja koja u obziruzima
nameru, ali poto Elster ne ostavljamesta za samoodravajue procese
iliza nenameravane posledice koje delujuu odravanju postojee
situacije, to kodnjega nema mesta ni za Dirkemovu iFlekovu ideju
drutvene grupe koja ne-namerno proizvodi miljenje koje odra-va
sopstveno postojanje.
Od velike je pomoi Elsterovo podrobnoobjanjenje uslova koje
ispravno voenafunkcionalna analiza mora da zadovolji.Iako se na
prvi pogled ine nejasni, oniu velikoj meri razjanjavaju sporna
pita-nja. Institucionalni obrazac ili obrazacponaanja, X, moe se
objasniti svojomfunkcijom, Y, za grupu, Z, ako, i samoako je:
1. Y posledica X;2. Y korisno za Z;3. Y nenameravano u ra-dnjama
koje izvodi X;4. Y ili uzroni odnos iz-meu X i Y neprepoznatod
uesnika u Z; i5. Y odrava Z uzronompovratnom spregom ko-ja prolazi
kroz Z.
Ovaj popis sastavljen je na osnovu kriti-ke analize
funkcionalizma Roberta Mer-tona (Merton, 1949) i na osnovu
daljihsugestija Artura Stinkoma (Stinchcom-be, 1968, str. 82-83).
Osvrnemo li se naMertonov izvorni ogled i potonje ko-mentare,
zapanjiemo se kad vidimo ko-liko je loih funkcionalistikih
argume-nata bilo u opticaju. Nikakvo udo to seElster osetio
nateranim da uvede izve-snu metodoloku opreznost. Najuvrnu-tiji
navodi potiu od antropologa; nekislikoviti primeri potiu od Karla
Marksa;a neke neoprezne primedbe od soci-ologa koji su bili pod
uticajem struktu-ralnog funkcionalizma Tolkota Parsonsa.Po
Elsterovom shvatanju, glavno obja-njenje za prekomernu i
neopravdanuprevlast funkcionalizma u drutvenimnaukama je
istorijsko. Nastalo je zahva-
ljujui ugledu biolokih modela prime-njenih u teoriji evolucije.
Elster se po-trudio da istakne osnovne razlike izme-u biolokih i
sociolokih funkcionali-stikih objanjenja. On, meutim, nikakone
pravi razliku izmeu funkcionalisti-kih tvrdnji datih s istinskom
nameromda se prui objanjenje, i onih koje supuka retorika
razmahanost. Svi ivopi-sni primeri koje je Merton preuzeo
odantropologa pripadaju drugoj vrsti. Onisu upotrebljavani kao
perjanica u napa-du koji su antropolozi 50-ih godina htelida izvre
na staromodnu etnologiju (ilinagaaku istoriju, kako su je
podsme-ljivo nazivali). Ne moe se porei dasu oni zaista predloili
jedan komianmodel koji su Merton i Elster s pravomizvrgli ruglu. Po
ovim antropolozima, ap-solutno sve to se dogaa ima funkcijuda odri
postojanje drutvenog sistema.Elsterov metod analiziranja korak
pokorak odlian je za svoenje nekog ar-gumenta na njegove najbitnije
elemen-te. Jedan argument je iao ovako: (1) Y(vee poklanjanje panje
proizvodnji hra-ne) posledica je X (magije batovanstva);(2) Y je
korisno za zajednicu, Z, koja uzi-ma tu hranu. Pokuaj ovog
funkciona-listikog objanjenja omauje zato to ni-ko ne pretpostavlja
da u magiji batovan-stva nema namere da se povea zalihahrane. Slino
tome, pokazivanje da izamagije ribolova stoji namera da se popra-vi
tehnologija izrazito je uzrono obja-njenje.A. R. Retklif-Braunov
(Radcliffe-Brown)omiljeni argument da je funkcija ritualapoveanje
solidarnosti mogao bi se izra-ziti na sledei nain:
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/311
-
1. Y (rodovska solidarnost) posledica je X (kulta predaka);2. Y
odrava unutarnji mir i odbranu od spoljne opasnosti i stoga je
dobra zavernike (Z);3. Tvorci X ne nameravaju da njime odravaju
Y;4. Isto tako, oni ne priznaju nikakvu uzronu vezu kojom Y odrava
X.
Ovaj pokuaj funkcionalistikog objanjenja omauje. ta je, tano,
skrivena uzrona petlja?Ona zavisi od psiholokih inilaca (koje
Retklif-Braun naziva ritualnim stavovima). Oeku-je se da
upranjavanje ovoga kulta proizvodi vrstu emocija koja doprinosi
solidarnosti. Tvrd-nja o ritualu koji podstie emocije je slaba. Zar
se niko nikad nije dosaivao u crkvi? Vano jeprimetiti da je ovo u
neposrednoj suprotnosti s Dirkemovim naelima sociolokog
metoda(Dirkem, 1985). Drutvene injenice moraju se objanjavati
drutvenim injenicama. Proizvolj-no uranjanje u psiholoku ravan
upravo je ono to je Dirkem svojim metodom i hteo da za-ustavi.
Pravila sopstvenog metoda Dirkem je izvrdao time to je valjanost
svetog oslonio naemotivno uzbuenje koje se pojavljuje prilikom
velikih skupova. Flek je primenio dosledni-je naelo po kojem su
preduslovi komunikacije poverenje i pouzdanje; na taj nain
izbegaoje nedoslednost kojom se racionalnost privremeno uklanja
kako bi se objasnilo poreklo ra-cionalnog miljenja u uzavrelim
emocijama uskomeanim prilikom javnih rituala velikih raz-mera.
Bezbednije je drati se vie Dirkemovog uenja negoli njegove prakse,
i bezbednije jeodbaciti funkcionalistiko objanjenje zasnovano na
emocijama koje odravaju funkcionisa-nje sistema.Odbacivanjem
uzronih petlji koje se sastoje od emocija takoe bi se iskljuile
mnoge vrsto uan-ene grane sociologije. Na primer, po teoriji
devijantnosti ponekad se tvrdi da odgurivanjena takozvani
marginalni poloaj (X) stvara emocije (Y) koje marginalizovane osobe
navodena antisocijalno ponaanje; tako emocije stvaraju petlju
povratne sprege kojom osvetnitvomarginalizovanih pojedinaca daje
zajednici (nenameravanu) korist koja se sastoji od razja-njenih
normi (Cohen, 1980). Funkcionalistiki argument oslanja se na
neuverljivu petlju kojapovezuje socijalne i psiholoke posledice.
Osim toga, teko je ustvrditi da razjanjene norme ni-su bile deo
nameravanog ishoda.Poblie ispitivanje navodnih drutvenih funkcija
oboavanja predaka iznosi na videlo istuslabost. Da li je
pretpostavka da vernici nemaju namere da stvore drutvenu
solidarnost ikadbila uverljiva? Razume se da oni imaju tu nameru.
Molei se u podnoju oltara, oboavaoci pre-daka otvoreno izjavljuju
da se preci ljute to se njihovi potomci svaaju. Oni jedni s
drugimarazgovaraju okolino. Umesto ravog i nepotpunog argumenta o
skrivenim mehanizmimasamoodravanja, sad prepoznajemo dobar argument
o hotiminom naporu usmerenom na ube-ivanje. Ipak, nemamo razloga da
poverujemo kako e javne izjave o solidarnosti uspeti daunaprede
ubeenost. Ako rituali ne proizvedu potrebne emocije, oni koji
izvode rituale mo-da gube vreme. Izgleda da je tim ranim
antropolozima-dirkemovcima veoma teko da pru-e potpuno
funkcionalistiko objanjenje. Antropolozi koje navodi Merton, i oni
koji dalje na-vode Mertonove navode, nastojali su da religiju
objasne njenim praktinim posledicama. Avaj!Religije ne ine uvek
svoje vernike odanijima njihovim vladarima, ili marljivijima u
njihovim ba-
RR..EE....>312
-
tama i amcima, kao to ni magija ne dovodi redovno ri-be u
njihove mree. Ponekad dovodi, ponekad ne. Ti su an-tropolozi hteli
da primitivne religije optue zbog iracionalno-sti (Firth, 1938).
Jedina njima zamisliva odbrana religije naro-da koje su prouavali
nije bila ta da je religija racionalno ne-shvatljiva, nego da ona
ima neka uzgredna dejstva koja uvr-uju solidarnost, ulivaju
hrabrost i podstiu na rad (Firth,1940). Ti antropolozi izvlae
deblji kraj u oba sveta. Ne uspe-vaju da dou do estitog
funkcionalistikog argumenta. Istotako, propadaju na kritici teorije
racionalnog izbora, kao tosledi.Najbolje to Retklif-Braun uspeva da
uini da bi opravdaoverovanje u pretke jeste da konstruie jedan
potpuno in-tencionalni sistem (Retklif-Braun, 1945). On tvrdi da su
ver-nici saraivali kako bi stvorili neto to svi ele, i
pretpo-stavlja da su u tome imali uspeha. Svetenici i vernici
na-stoje da urade upravo ono za ta se u Olsonovoj politikojteoriji
pretpostavlja da je nemogue, ili bar vrlo neverovat-no. Oni hoe da
se angauju u zajednikom delanju. Oni suracionalni pojedinci,
oboavaoci predaka, i svaki od njih imasopstveni nain na koji eli da
drugi postupaju s njim, i nakoji sam eli da postupa s drugima.
Pitanje je kako oni uop-te uspevaju da stvore to zajedniko dobro
saglasnost oprecima. Isto pitanje vredi i za usaglaeno verovanje u
ta-bue, ili u magiju ribolova, u greh ili u sakramente, u
jednogaBoga ili u Trojicu-u-Jednom. Kako oni ustanovljuju
zajedni-ku crkvu s osobenim uenjima, umesto da svako izgubi sveu
pogubnom lovu na jeresi? Oni su slini farmerima kojinapasaju ovce
na zajednikom zemljitu. Ako svaki farmernapasa onoliko ovaca koliko
hoe, zemljite e ostati golo,i svima e biti gore. U njihovom je
interesu da sarauju, alipoto se ne mogu uzdati u svoje blinje da e
se sami ogra-niiti, to bi svako mogao, isto tako, i da uzima koliko
moe,dok moe. Zbog nedostatka poverenja i nedostatka solidar-nosti,
takvo zemljite ostaje bez i poslednje vlati trave. Udrugim
kontekstima, industrijalci koji vole ist vazduh nepreuzimaju
dobrovoljno trokove uvoenja istih tehnologi-ja. Na kuevlasnike se
ne moe raunati da e dobrovoljnouklanjati sneg s plonika ispred
sopstvenih vrata. U pita-njima religijskog uenja, ekvivalent je kad
svaki pojedinacpolae pravo na lino sporazumevanje s Bogom, i
odbacu-
je uenja koja su u sukobu s verovanjima kojima on dajeprednost.
Logiki i praktini problem kako se ikadostvaruje zajedniko delanje,
odnosi se koliko na religiju,toliko i na druge teorije o svetu.
Religija ne objanjava. Reli-giju treba objasniti. Ne moemo Dirkemu
i Fleku i njiho-vim prijateljima dopustiti da glavni problem
odgurnu ustranu bez daljih opravdanja. Kao i svako drugi, tako i
onimoraju da logiki obrazloe svoj postupak, ili da prihvateoptubu
da su mistici koji se pozivaju na iracionalno.Primoranost da se
zajedniki brane ima jednu neobinu do-bru stranu. Dirkem bi mogao da
izbegne pitanje zajedni-kog delanja, budui da se bavio primitivnim
narodima i reli-gijom. Za ono to je govorio o tim temema nije se
oekivalo davai i kada su u pitanju svetovna verovanja u modernom
sve-tu. Ali, kad treba razumeti nae sopstveno zajedniko dela-nje,
Dirkem je vrbov klin. Svoju teoriju nikad nije ni poku-ao da
primeni na nas. Mogli bismo doi u iskuenje da za-jedno s Dirkemom
pretpostavimo da naune ideje natura-ju svoje dokaze naim
eksperimentima. Znamo da ovo pro-tivrei istoriji nauke i
pronalaenju osobenih stilova milje-nja. Flek je bio savremeniji kad
je isticao da nauna injeni-ca ne udara istraivae pravo meu oi, i da
ne iznuuje nji-hovu saglasnost. Pokazao je da su bila potrebna
etiri vekapre nego to su nauke na drugim poljima dovoljno
napre-dovale da se moe uspostaviti konano razlikovanje
raznihbolesti koje su u poetku bile zdudane zajedno kao
venerine:
Takva uanenost miljenja dokazuje da grad-nji i uvrenju ideje
nije odvelo takozvanoempirijsko posmatranje (Flek, 1935, str.
3).
Udrueni Dirkem-Flekov pristup epistemologiji spreava dabilo
nauka, bilo religija postanu suvie povlaene. Kakonauka, tako i
religija zajedniki su proizvodi sveta miljenja;i jedna i druga su
malo verovatna postignua, osim ako neuspemo da objasnimo kako se to
pojedinani mislioci udru-uju da bi stvorili neko zajedniko
dobro.Jedna od kritika na raun Olsonove argumentacije je prak-tini
dokazni materijal koji govori da grupe koje bi, kako jeOlson
pokazao, trebalo da se ubroje u latentne, te da, pre-ma tome, svoje
postojanje ispoljavaju sporadino, zapravo
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/313
-
opstaju, i zaista stvaraju i odravaju izvesno zajedniko
kul-turno postignue. Druine lovaca u Australiji, na Borneu, uKongu
ili u slivu Amazona, ubrajaju se u latentne grupe. Aone su zapravo
stvorile zajedniku kulturu, moda ne bogatuu materijalnim
postignuima, ali kulturu koju ne treba ni od-baciti. Zahvaljujui
Elsterovoj pouci iz funkcionalizma, mo-emo da izgradimo
funkcionalistiku argumentaciju u pravomdirkemovskom stilu i njome
objasnimo kako to neka vero-vanja iskrsavaju i postaju zajednika, i
time latentnim grupa-ma omoguuju da postignu izvestan stepen
zajednike delo-tvornosti. Argumentacija koja sledi moe se uiniti
krnjom.Oslanja se na dokumentaciju o verovanju u vetiarenje
ivradbine i o sektakim verovanjima u neku kosmiku zaveruzla, i o
toj se dokumentaciju opirno raspravlja na drugomemestu (Daglas,
1963; Daglas i Vildavski, 1982; Daglas, 1986).Prva tekoa na koju
nailazi Olsonova latentna grupa jesteda njeni lanovi, po
definiciji, nemaju nikakvih jakih linihinteresa da ostanu u njoj.
Ako cena lanstva poraste iznadoekivanih koristi, pretnja da e se
povui postaje za lano-ve veliki adut prilikom cenkanja. Takav adut
oni mogu po-tegnuti protiv svakoga ko pokua da od njih iupa
prilogevee od onih koje ele da daju. Svaki lan koji naroito elida
latentna grupa opstane bie ranjiv pred pretnjama osta-lih da e se
otcepiti. Zbog toga postoji tendencija da se po-slovi u latentnoj
grupi vode uz pomo veta i podupiru pret-njama o povlaenju iz grupe.
Vostvo e biti slabo usled ten-dencije da manjina eksploatie
veinu.Prvi korak je reformulacija ovoga u smislu
funkcionalistikogobjanjenja za slabo vostvo.
Ciklus A1. Y (slabo vostvo) posledica je X (uverljivepretnje o
povlaenju iz Z).2. Y je korisno za Z tako to osposobljava
ra-cionalne pojedince da odolevaju nedobrodo-lim zahtevima koji se
postavljaju njihovimlinim resursima.3. Y je nenameravano (i zapravo
za osudu).4. Y je neprepoznato kao posledica X.5. Nevidljivom
uzronom petljom, Y (slabovostvo) odrava X (tendenciju da se preti
po-
vlaenjem) zato to spreava razradu pravila oprinudi.
Ovim se objanjava jedna tekoa (slabo vostvo) koje ta-kva grupa
ima da postigne zajednike ciljeve. S druge strane,ako se
onemoguavanje prinude ubroji u postignua, on-da je njime neto
postignuto. Po Olsonu, na ovoj taki takvabi zajednica dobro uinila
da ustanovi selektivne koristi zapojedince. Oni bi mogli da
planiraju da postignu jo mnogodrugih zajednikih ciljeva kao
nusproizvod preduzetnitvarukovoenog linom koriu. Ovo moda naprosto
nije mo-gue. Mnoge sekte, komune i drutvene grupe u kojima
suokolnosti saobraene modelu u Ciklusu A nalaze se na peri-feriji
nekog veeg, bogatijeg drutva, ili u divljini gde se pred-uzetnitvo
naprosto ne moe nagraditi. U tom sluaju, po-jedinci mogu povui
alternativni potez koji e delovati kaojaanje osnove zajednice i
dalje delajui jedino u skladusa samoivim pobudama. Sledeim ciklusom
takoe se iz-nova formulie Olsonovo objanjenje (Olson, 1965, str.
41).
Ciklus B1. Y (postojana i dobro ocrtana granica okogrupe)
posledica je X (insistiranje na jedna-kosti i stopostotnom
uestvovanju).2. Y je korisno za Z (konsolidovanje lanstva).3. Y je
nenameravana posledica X.4. Y se postie putem neopaene uzrone
pe-tlje.5. Granica (Y) odrava Z (jednakost pravila) ko-je je
ustanovljeno da nadzire grebatore. Toto su oni postigli dovoljno
zajednikog dela-nja da stvore pravilo moe se uiniti kao
izbe-gavanje pitanja. Ali posredi je samo pravilo ko-je e svako
primenjivati u sopstvenoj sebinojelji da ga grebator ne napravi
budalom. Toima samoureujue dejstvo konvencije, kaoto je opisano u
narednom poglavlju.
Da bi se to stopostotno uestvovanje uspeno pratilo, neo-phodni
su kruti uslovi ulaska koji su prepreka za one kojiele da uu. Kao
ishod ovog drugog ciklusa, otro je skresa-
RR..EE....>314
-
na svaka mogunost selektivnih koristi za pojedinca. Dva
ci-klusa, A i B, samo su izraz, na Elsterov nain, Olsonovog
opisanevolja koje opsedaju latentne grupe, i reenja koja Olson
opi-suje. Putem ta dva ciklusa definisana je jedna drutvena gru-pa
s tano odreenim i osobenim oblikom organizacije, a toje grupa bez
moi prinude i bez selektivnih koristi materijal-ne vrste za
pojedince. Po Olsonovoj teoriji to je samo latent-na grupa. Kamen
spoticanja za tu teoriju jeste to to se, po op-tem iskustvu,
drutvene grupe koje savreno odgovarajutom opisu ispoljavaju sasvim
stvarno i neprestano. Sad emose posluiti Elsterom da opravdamo
Dirkema, Fleka, i antropo-loge funkcionaliste; a takoe i da
dopunimo teoriju zajedni-kog delanja dodajui kognitivni element
koji e stabilizovati iozakoniti drutvenu grupu. Zahvaljujui jasnom
opisu oblikadrutva, sad moemo da opiemo osobeni obrazac
verovanjakoja bi opravdala dva prva ciklusa koji bi se verovatno
poja-vili jednovremeno.
Ciklus C1. Y (zajedniko verovanje u zaveru zla) posle-dica je X
(uzajamnih optubi za izdaju kao ute-meljujue naelo drutva).2. Y je
korisno za Z.3. Y je nenamerno.4. Y se oslanja na uzronu vezu koju
lanovine primeuju.5. Skrivena uzrona petlja je sledea: usled
sla-bog vostva, ne moe se postii opta sagla-snost oko formulisanja
ili primenjivanja zako-na, ili kanjavanja prestupnika (Ciklus A).
Pret-nja otcepljenjem moe se neposredno nadzi-rati jakom granicom
(Ciklus B), to automatskiosigurava da e izlazak biti skup. Stoga je
mo-guno samo okolino politiko delanje; otudatendencija da se
izrabljivako ponaanje zau-stavi tako to e lideri frakcija na samom
po-etku biti optuivani za principijelni nemoral.Ne postoji nita
drugo za ta bi se oni mogli op-tuiti, poto nema nikakvih drugih
pravila. Rad-nja optuivanja, X, jaa verovanje, Y, u spoljnuzaveru,
ali Y odrava X.
Umesto da uzmemo verovanja da bismo objasnili kohezijudrutva,
uzeli smo drutvo da objasnimo verovanja, a nji-ma je zacelo
potrebno bolje objanjenje nego to je upuiva-nje na stvarne kosmike
zavere i satanske opasnosti. U od-linom opisu u kom je Luis Kozer
(Lewis Coser) za sekte re-kao da su oblik pohlepnih institucija,
pretpostavlja se daspoljne opasnosti navode sekte da od svojih
lanova zah-tevaju svesrdnu odanost. Ali opasnosti su uvek svuda.
Svase drutva suoavaju s opasnostima; nisu sva drutva po-hlepne
ustanove, niti sva drutva koja uspevaju da obave-u svoje pripadnike
na odanost prepoznaju postojee opa-snosti. Ova analiza pokazuje da
problem otpoinje kole-bljivom odanou, a ne spoljnom opasnou (Kozer,
1974).Sad udruena grupa kao samostalni delatnik postaje vero-vatna.
Postaje slina varalici koji primorava igrae da uzmukartu i protiv
svoje volje. Ovaj poseban tip drutvene gru-pe misli po odreenom
kalupu; on ima sopstveni um. Opre-deljujui se za pristupanje
idealistikoj druini brae, nikose ne opredeljuje za celi paket
ponaanja i verovanja. Ali, oniidu zajedno. Sva tri ciklusa
kombinuju se na sledei nain:
1. Y (C, verovanje u zaveru) posledica je X (A,slaboga vostva, i
B, jake granice).2. Y je korisno za odravanje postojanja
zajed-nice, Z.3. Y nije nameravano od Z, tako da protiv ver-nika ne
stoji nikakva uvredljiva optuba zadvolinost.4. Uzrona veza nije
primeena.5. Y odrava X time to zapravo deli zajedni-cu, ili vri
proterivanja kad se sumnja na iz-daju, stvarajui afere ne bi li
uznemirila sva-kog potencijalnog lidera.
Antifunkcionalistika kritika bila je korisna zato to na
pri-medbe upuene Dirkem-Flekovom programu odgovara sa sta-novita
teorije o zajednikom izboru. lanovi latentne grupenisu nameravali
da izgrade stil miljenja koji odrava oblikorganizacije: to je
zajedniki proizvod. Teorija o zajednikomizboru, pak, pomogla je
rehabilitaciji funkcionalizma. Uzro-na petlja vodi pravo kroz
organizaciju, jasno sputavajui rad-
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/315
-
nje njenih lanova. Jedina nuna poetna pretpostavka bila je
minimalna da e lanovima biti drago da im zajednicaopstane, a da pri
tome ne odustanu od line autonomije. U toj situaciji ogranienja
mogu da otrpe samo neka reenja. Usva-jajui najlaku strategiju, oni
zajedno kreu putanjom koja se zavrava njihovom zajednikom gradnjom
stila miljenja.Po optem priznanju, taj stil ukljuuje i neprijatne
elemente verovanje u zloudni i nepravini kosmos sa zlim ljud-skim
biima u njihovoj sredini. Ali, kad pone da objanjava poetak
drutvenog poretka, ovek se ne moe uvek nadatida e mu se dopasti
rezultati. Osim toga, pretresanje spornih pitanja na ovaj nain ne
izaziva pritubu da je cinino re-dukcionistiki: dvolinost nije
sporno pitanje. Obrui Olsonov argument o posledinosti, zajednitvo u
graenju stila mi-ljenja od svakog pripadnika sveta miljenja
prikriva posledinost njegove sopstvene male radnje. Svako e
optuivati svogsuseda za izdaju i ne nasluujui da se time jaa svima
zajedniki obrazac verovanja.Moda je potrebna zavrna re kojom bi se
objasnilo zato su u sreditu ovoga poglavlja bili latentna grupa i
njen stil mi-ljenja. Bili su zato to se u latentnosti veoma jasno
koncentriu problemi zajednikog delanja u okvirima pretpostavkio
racionalnom izboru. S jedne strane, u do kraja prinudnom drutvenom
sistemu, kao to je zatvor, ne bi se postavljala ni-kakva pitanja
zajednikog izbora. S druge strane, lako je razumeti sistem koji
funkcionie na linim principima rukovoe-nim traenjem profita, poto
se zajedniko dobro koje proistie iz toga moe pripisati
nusproizvodima preduzetnike delat-nosti pojedinaca. Ni u jednom
sluaju nema zajedniki izgraene grupe koja se odrava zahvaljujui
namernim rtvamapojedinanih lanova. Ba ovo drugo i pokree
najakutnije probleme zajednikog delanja. Latentna grupa je
najjednostav-niji oblik, te je stoga pogodna kao ilustracija
delovanja stila miljenja na odravanje sistema. Ne bi, meutim, tano
biloako bismo rekli da trite zavisi iskljuivo od samoivih pobuda
pojedinaca. Postoji normativna odanost samom trinom si-stemu, gde
neophodni povereniki element odrava cene i poverenje. Da bi se
objasnilo zato oblici varanja ne unitavajutrine procese, neophodna
je ekvivalentna analiza stila miljenja. I ponovo, u jednoj sloenoj
hijerarhiji, kombinacijom pri-nude, viestrukih izukrtanih veza,
konvencija i linog interesa moe se objasniti mnogo toga, ali ne i
sve o odanosti pojedin-ca veoj grupi.U veini oblika drutava
skriveni sledovi hvataju pojedince u neprimeene zamke i teraju ih
da krenu putevima koje uop-te nisu odabrali. Primeri se samo
gomilaju. Vrlo je upadljivo to je Elster uspeo da ih nae onako
malo. Izuzev jednog na-kaznog primera iz ekonomije koji zadovoljava
njegovih pet merila, i jednog iz politike nauke, on vidi samo
politiki pre-deo po kom su u neredu razbacani nepotpuni
funkcionalistiki argumenti. ak i u antropologiji, u kojoj se
najsramotnijiloi argumenti mogu nai samo na stupnju razmahanosti,
sasvim solidan skup empirijskih istraivanja primer je
dobrogfunkcionalistikog objanjenja. Pa i u knjizi Roberta Mertona,
u kojoj je Elster najpre pronaao glavne pravce za svoje tvrd-nje,
ima dobro izvedenih funkcionalistikih objanjenja. Na primer, Merton
opisuje jednu zajednicu koja dri kljueve odkase u kojoj su sredstva
za obrazovanje, a veruje u mentalnu inferiornost crnaca. Tim svojim
uverenjem predstavnici zajed-nice pravdaju to to spreavaju
kolovanje dece iz crnakih porodica, i naivno se ushiuju kad
stipendije koje su dobila nji-hova deca potvruju to njihovo
uverenje, opravdavaju dodelu tih stipendija, i odravaju nadzor to
ga sprovode oni sami.Sociologiji je tako malo mogue da postoji bez
funkcionalistikih arugmenata da ovek poinje sumnjiavo da gleda
naantifunkcionalistiku platformu. Zato, recimo, neobuzdane izjave
vodeih antropologa zauzimaju tako istaknuto mestou Mertonovim
tekstovima? Oko 1949. estoki napad Maksa Glukmana (Gluckman, 1947)
ve je ozbiljno umanjio tvrdnjeMalinovskog. Zato se ve
diskreditovane tvrdnje Bronislava Malinovskog i A. R.
Retkilif-Brauna i dalje cene u temeljnomispitivanju? Odgovor
nagovetava nain na koji se Elster koristi antropologijom;
antropologija je privlana i zabavna. Mer-ton je u poetku navodio
kini obred Hopija kao primer rituala koji obavlja latentnu drutvenu
funkciju buenja emo-cija koje potpomau solidarnost. Taj ples ne
izaziva kiu potrebnu sasuenoj pustinji, ali slui jednoj latentnoj
drutvenojfunkciji. Drei se istog argumenta i iste ilustracije,
Elster dovodi u vezu kini ples Hopija sa Trobrijananima koji ive
naplodnim, dobro navodnjenim ostrvima. ini nam se da ne bi bilo
vano ni da je doveo u vezu trobrijanansku magiju lovlje-
RR..EE....>316
-
nja ribe u okeanu s Hopijima zarobljenim duboko na kopnu.
Antropologija nije vana. Nijeak ni dovoljno zanimljiva da bi se
itala. U ovoj raspravi, ona slui samo kao mamac za ozbilj-niji lov,
ma ta bilo posredi. Moda sam pristrasna. Moda je antropologija
latentna grupa kojaopstaje zahvaljujui verovanju u zaveru spolja.
Jedno je sigurno, stav neprihvatanja nijednogfunkcionalistikog
argumenta kao valjanog za sociologiju isto je to i za oveka da
odsee svojnos da bi napakostio svom licu. Bez funkcionalistikog
oblika argumentacije ne moemo poe-ti da objanjavamo kako svet
miljenja gradi stil miljenja koji kontrolie njegovo iskustvo.Vredno
je primetiti da su pojedinosti za koje se antropolozi strastveno
zanimaju dosadne fi-lozofima nauke. Meni, kao antropologu, detalji
plemenske organizacije ne ine se po sebi do-sadnijima od detalja iz
istorije medicine. Uobiajeni antropoloki izvetaji o preljubi i
rodoskvr-nuu nisu neprikladniji od pojedinosti o venerinoj bolesti,
niti su telesno intimniji ili odboj-niji. Imena stranih naroda nije
tee napisati ili izgovoriti od rei gonoreja, sifilis, meki ankri
limfogranuloma ingvinale. Filozofe nauke snalaze velike nevolje ako
treba da naue termino-logiju teorije relativiteta i kvantne fizike.
Ipak, oni poklanjaju sasvim malu panju drutvenojgrupi koja je
nosilac stila miljenja.Klasirajui otkria u fizici ili biologiji u
glavni predmet svog istraivanja, filozofi nauke ve suusvojili jednu
implicitnu teoriju saznanja. Posredi je ak teorija koja je
proverena i odbae-na na drugome mestu, u ideji o pasivnom primaocu.
Implicitno, oni su potisnuli u pozadinuideju o aktivno organizujuem
umu, za koju se obino misli da je korisnija u prouavanju opa-anja.
Time su sebi oteali stvari. S tako izabranog polazita oni nee biti
u stanju da se izvukuiz mase pojedinosti koje ih mue isto koliko i
antropologe. Oba istraivanja suvie su dubokoutonula u niske razine
apstrakcije da bi se mogla pozabaviti Dirkem-Flekovim
pitanjima.
kolski udbenici zastarevaju svakih deset-dvadeset godina.
Potreba da budu preraeni de-limino potie od novog naunog rada ili
dubljeg kopanja istoriara. Ali, mnogo vie od toga toje nauka poela
da se ini preterano religioznom ili sablanjivo nereligioznom
(Nelkin, 1977),ili od toga to istorija poslednje decenije daje neko
pogreno politiko oseanje (Fitzgerald, 1979).U meuvremenu, neki
slogani su postali smeni, neke rei prazne, a druge prepune,
suvienabijene okrutnostima ili gorinom za moderno uho. Neka se
imena cene mnogo vie, a dru-ga, koja se cene manje, treba
izbrisati. Cilj prerade nije da se doe do savreno poravnate
opti-ke. Ogledalo, a to je istorija, posle prerade iskrivljuje
koliko je iskrivljavalo i pre. Cilj prerade jeda se iskrivljenja
podese raspoloenju sadanjeg vremena. Ali, ogledalo je jadna
metafora zajavno pamenje. Tragalac za istorijskom istinom ne
nastoji da dobije jasniju, ak ni laskavijusliku sopstvenog lica.
Svesno petljanje i prepravljanje samo je mali deo oblikovanja
prolosti.Ako poblie pogledamo gradnju prolog vremena, otkrivamo da
taj proces ima vrlo malo veze sprolou, a svaku vezu sa sadanjou.
Institucije stvaraju zasenena mesta na kojima se nitane moe videti,
niti bilo kakva pitanja postavljati. ine da se u drugim oblastima
vide tanano ras-poznatljive pojedinosti, koje su pomno pretraene i
nareene. Istorija se pojavljuje u nenamera-vanome obliku kao ishod
praksi usmerenih na neposredne, praktine ciljeve. Posmatrati
kako
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/317
6Institucije pamte i zaboravljaju
-
te prakse uspostavljaju selektivna naela koja neke vrste
zbi-vanja osvetljavaju a druga zamrauju, znai posmatrati
kakodrutveni poredak dejstvuje na umove pojedinaca.Za drutveni
poredak, javno pamenje je sistem skladite-nja. Razmiljanjem o njemu
u najveoj se moguoj meri pri-bliavamo uslovima naeg sopstvenog
miljenja. Moemo uiu trag logikim operacijama, ali krajnje je teko
misliti kriti-ki o njima. Da li primenjujemo iscrpni skup javnih
katego-rija po kojima se izvode logike operacije? Da li su te
katego-rije one prave za naa pitanja? ta znai ispravnost
katego-rija? A osim onih koje smo podvrgli analizi, ta rei za
onekoje smo izostavili? ta o drugim drutvenim porecima ko-ji su
mogli da nastanu, ali nisu? Nema naina da se nepo-sredno suoimo s
ovim pitanjima. Nereive zagonetke moe-mo izbei, a ipak dobiti
odgovor ako budemo ispitali proce-se javnog pamenja. U njemu su
pohranjeni neki obrasci jav-nih zbivanja, dok su drugi
odbaeni.Pojam strukturalne amnezije prispeo je u britansku
socijalnuantropologiju 1940, s objavljivanjem knjige The Nuer
Evansa-Priarda (Evan Pritchard). Terenski rad na kom se
zasnivaknjiga potie iz ranih tridesetih. Francuska kola LAnne
So-ciologique, a naroito Halbvaov (Halbwach) rad na zajedni-kom
pamenju (1950) ve su upozorili antropologa na vezuizmeu drutvenog
poretka i pamenja. Naravno, tu su ra-nije ve bili Marks i Hegel. Ne
nameravam da u ovom pogla-vlju pretresam prethodna otkria. Naprosto
se dogaalo dasu se, u jednom istom razdoblju, dva
mislioca-savremenikaokretali istom problemu, razmatrali ga na vrlo
slian nain, idavali veoma uporedljiva objanjenja. U sociologiji,
jedan jeEvans-Priard, a drugi Robert Merton. Merton se pitao
zatonaunici neprestano zaboravljaju neto to je sasvim oi-gledno, i
zato se toliko iznenauju kad im se na to skrenepanja. Ta oiglednost
jeste da je nauka zajedniki podu-hvat. Teki problemi i dobra reenja
vukli su se zajedno sto-leima, te ako neko neto otkrije ne treba da
se zaudi kad sa-zna da nije prvi; u ovom ili onom vidu, gotovo je
sigurno daje njegovo otkrie ve negde zabeleeno. U dugakom ironi-nom
ogledu, Na pleima dinova (On the Shoulders of Gi-ants, 1965),
Merton razrauje besmislenost pitanja ko jeta prvi rekao. Najbolje
ideje i najuveniji navodi kao da su od-uvek postojali. I sam
Merton, veoma daleko od polaganja pra-
va na to da je prvi, primetio je da je pre trista pedeset
godi-na Fransis Bekon skicirao hipotezu kojom bi se mogla
obja-sniti viekratna i nezavisna ponovna otkria neke
ideje.Antropolozi su skloni izokretanju ovog pitanja. Manje su
sklo-ni tome da se upitaju zato ljudi zaboravljaju. Po njima,
oso-benost koju treba objasniti jeste pamenje. Antropologijaje
nasledila starinsko merilo intelektualnog napretka zasno-vano na
tehnologiji rata. Po tradicionalnom vienju, udo jeto ljudi koji od
oruja imaju samo primitivne strele uopteneto pamte. Tehnologija i
nije tako loe merilo. Postoje teh-nika dostignua koja se nisu mogla
izvesti pre izumevanjadiferencijalnog rauna, i administrativnih
podviga koji su bilinemogui pre dvojnog knjigovodstva. Preduslov za
svaki oso-beni oblik saznanja moda su neke osnovne tehnike
razliko-vanja, raunanja i zadravanja u pamenju. Antropolozi
suoduvek obraali panju na raspoloive vetine brojanja. Po-sebno su
ih oaravali narodi koji su, po svemu sudei, dobroprolazili iako
nisu bili u stanju da broje dalje od tri. Rani autoriveoma su se
mnogo zanimali za velike podvige pamenja kodnaroda na veoma niskom
stupnju tehnikih sposobnosti. Vla-dalo je opte miljenje da je uenje
napamet tajna (Bartlett,1932, Colby i Cole, 1973). Ovo se dobro
uklapalo u pretpostav-ku da istinski intelektualni pomaci (koji bi
trebalo da vodeusavrenijem naoruanju) potiu od toga to su
pojedinciosloboeni institucionalnih stega. Ali ba ova
pretpostavkanosi ig tekih stega, to emo videti u narednom
poglavlju.Prihvatimo li suprotne formulacije pitanja, upadljivo je
me-usobno pribliavanje Roberta Mertona i Evans-Priarda po-vodom
istog problema. Jednog je kopkalo zapaanje da seviekratna nauna
otkria neprestano zaboravljaju; drugogje kopkalo to to je od
nebrojenih pokolenja predaka u pam-enju vrsto ukotvljeno i sauvano
veoma mnogo nizova ime-na. Obojica su za jedinicu uzeli drutveni
sistem. Merton jesmatrao da je sistematsko zaboravljanje nedeljivi
deo orga-nizacije nauke; Evans-Priard je smatrao da je
sistematskopamenje nedeljivi deo oranizacije jednog pastirskog
naro-da u Sudanu. Isto opte pitanje glasi: koji su naunici, i
kojipreci, uspeli da budu upameni. Evans-Priardova studija otome
kako su kognitivni procesi kod Nuera zakljuani u nji-hovim
drutvenim ustanovama postala je klasina. U kontek-stu njihove veoma
jednostavne tehnologije, upadljivo je to
RR..EE....>318
-
su oni kadri da se prisete devet do jedanaestpokolenja svojih
predaka. No, pamte li oni zai-sta sve to, kad se bore samo s
kopljima i tojaga-ma? Blie prouavanje pokazuje da oni vie
za-boravljaju nego to pamte. Nueri tvrde da senjihove line
genealogije proteu u prolost svedo poetka vremena, ali jedanaest
pokolenjane obuhvata ak ni istoriju oblasti u kojoj i-ve. Mnogo
toga je zaboravljeno. Jo jedna neo-binost je u tome to uprkos
neprestanom po-javljivanju novih pokolenja, broj poznatih pra-otaca
ostaje stalan. Negde usput sa spiska je ot-palo mnogo predaka.
Posle rodonaelnika ple-mena i njegova dva sina, etiri unuka i
osampraunuka, u plemenskom pamenju zjapi po-nor u koji su
strmoglavljeni mnogobrojni pre-ci. Oni nisu zaboravljeni nasumice.
Jaina i sla-bost seanja oslanja se na mnemotehniki si-stem, a taj
sistem je itav drutveni poredak.Studija o Nuerima izrino pokazuje
kako usta-nove usmeravaju i kontroliu pamenje. Na na-rednim
stranicama saeto su prikazane tri knji-ge Evans-Priarda (1940,
1951, 1956), koje e bi-ti opirno analizirane u drugoj knjizi
(Daglas,1980).Evo kako to funkcionie. Kod Nuera, ekviva-lent opte
prihvaenog postupka ozakonje-nja jeste fundamentalna jednaina: brak
seratifikuje s etrdeset grla stoke. Ako bi odstu-pili od te utvrene
koliine, transakcije zasno-vane na njenoj ispravnosti morale bi se
pono-vo ugovarati. Odmerena na ovoj osnovi, izra-unljiva su i sva
ostala prava. Da bi se proce-nila ispravna nadoknada za ubistvo
oveka, for-mula se proiruje: 1 ena i njen porod = 40 grlastoke =
ivot 1 oveka. Iz te osnovne formule iz-bija vie zakonskih lanih
pretpostavki. Pod na-vedenim okolnostima, 1 ena = 1 mukarac, ta-ko
da se veza po enskoj liniji moe razmatratiisto kao i ona po mukoj.
Rupe i dombe u ge-nealogiji poravnavaju se tako da se u
genealo-
giji na kraju pojavi neprekinuti sled muka-raca. Slina lana
pretpostavka omoguuje dase umrli rauna kao zakoniti otac deteta
roe-nog posle njegove smrti. Pravila raunanja kodNuera omoguuju
fleksibilnost bez dvosmisle-nosti i protivrenosti.Javno pamenje
Nuera ilustracija je naela ko-herencije: isprepletene formule
ratifikacije do-nose utede u kognitivnoj energiji. Ako nas za-nima
kako neke teorije stiu dugovenost, Flekbi nam skrenuo panju na
njihovu ulogu u pri-vatnim transakcijama. Nekoliko prihvaenih
po-stupaka kojima pojedinac istie svoja potra-ivanja pod kontrolom
su znanja drutva o sop-stvenoj prolosti. Brakovi kod Nuera vorne
sutake u propisanim obrascima razmene kojimase raznovrsne
transakcije razvrstavaju i sruu-ju u jednoobrazni tip ugovora.
Nueri imaju do-bar podstrek da se pojavljuju na svadbama i
ujavnosti pokazuju svoja tano odreena srod-stva. Jer, kad odlazi na
neku svadbu, Nuer ilioekuje da e dobiti kravu, ili e morati da
dkravu. Oni koji su dali prilog trokovima mla-doenje polagae pravo
na kravu kad se jednopokolenje kasnije bude udavala njegova
erka.Jedno od grla stoke razdeljene na svadbi pripa-da srodniku sve
do petog kolena, posle ega sevie ne priznaju nikakva potraivanja.
Svadbei raspodela stoke propisuju pamenje prolo-sti do oca oevog
oca u svim pravcima upe-atljiv podvig pamenja ako bi ovek moraoda
ga izvede sam, ali ponovljeni obrasci dajumnogo podstreka protiv
zaboravljanja, i njihovojavno potvrivanje raspodeljuje teret
pame-nja. Otuda skup imena, kao to su imena ocaoevog oca, njegovih
sestara i njegove brae, injihovog potomstva, nee biti izgubljen
akose ugradi u strategije za ozakonjenje linih po-traivanja.Teorija
o tome kako treba upravljati svetom na-divee konkurenciju ako bude
vie od teorije,
ASOPIS ZA KNJIEVNOST I KULTURU, I DRUTVENA PITANJA>< <
>/319
-
ako, na primer, u stvaranju javnog dobra uspeda se zauzme i
podri pojedinane strategije.Teorija Nuera o potomstvu po oevoj
liniji vritaj posao. Porodica Nuera oslanja se na to dae mukarci
obavljati pastirske poslove, a enemlekarske; ona treba da pripada
selu. Ali, seti-mo li se problema grebanja i iskuenja da
seobavljanje zajednikih zadataka prepusti sva-kom drugom, trebalo
bi da se upitamo kako se-lo uspeva da regrutuje mukarce da odlaze
upljakake napade i da obezbeuju odbranu?Odgovor glasi: kao
nusproizvod naslea: mla-dii mogu stei stoku koja im je potrebna za
e-nidbu samo ako uspeju da dokau veze sa pra-vim pretkom. Naslee ih
primorava da jasnostave do znanja svoju odanost grupi.
Njihovepolitike koalicije zasnivaju se na naelu da po-reklo vode od
etiri pokolenja od pretka-rodo-naelnika, njegovih sinova, unuka i
praunuka,od kojih svaki osniva po jednu politiku jedini-cu. Taj
nivo organizacije dalje podstie njiho-vo pamenje predaka.
Izraunavanje politikihsaveznitava odozgo nanie ukotvljuje imenaiz
etiri do est udaljenih pokolenja. Strategijaiznoenja pojedinanih
potraivanja ukotvlju-je pet najbliih pokolenja raunajui
odozdonavie. Izmeu tog odozgo nanie i odozdo na-vie otvara se jaz u
kojem neprestano ieza-vaju uzastopna pokolenja predaka.Ne samo to
naprosto nema posebnih razlogaza pamenje nekih imena, nego protiv
toga po-stoji i jak pritisak. Uspena formula je grabelji-vost. Ve
sama doslednost njene primene poda-ruje joj mo, a ova e progutati
konkurenciju.Ideja predaka kod Nuera ima sva ta svojstva.Iz nje
korene vue i njihovo poznavanje priro-de, poto preci seu iz doba
pre poetka ljud-skog drutva. Ona, isto tako, dobro odgovaranjihovom
politikom oseanju. Nueri su esto-ke pristalice jednakosti,
individualizma i neza-visnosti. Uz trik s precima koji nestaju
svako je
na ravnoj nozi sa svakim drugim. Njima od-govara da ne znaju
neto vie o minuloj istori-ji pojedinca. Da je politiki sistem koji
bi im od-govarao bio sistem naslednog poglavice, pam-tili bi vie
predaka, ili bi, bolje reeno, neki odnjih pamtili vie predaka.
Kraljevskoj linostipotrebna je dugaka loza da bi dokazala
svojadinastika prava.Evans-Priardovi studenti razradili su
predmetinstitucionalizovanog javnog pamenja upore-ujui drutvene
sklopove koji su mogli, i dru-tvene sklopove koji nisu mogli da
odravajugenealoku dubinu. Najfascinantniji deo tog is-traivanja
ogoljuje postupke kojima se genealo-ka istorija kree, rastee i glaa
(Bohannon, 1952,Barnes, 1954). Taj rani skup radova podrava je-dan
trend u sociologiji nauke, rad o pisanju ud-benika koji se dri
Mertona kad govori o samoi-spunjavajuim proroanstvima (1949), a
Toma-sa Kuna kad govori o pedagokoj nauci (1962).Ii korak po korak
kroz ove udaljene situacijedelimino je bilo vano zbog toga da bismo
pri-metili pragmatinu delotvornost javnog pam-enja. To bi trebalo
da nam bude dovoljno daprestanemo da prizivamo neku mistiku
poveza-nosti zajednica malih razmera. Zajednica funkci-onie zato to
transakcije odravaju ravnote-u. Sistem obrauna nadzire opasnost od
gre-banja. Rauni se revidiraju a dugovi naplau-ju na takav nain da
Bog ili priroda kanjavajuneizvrioce boleu ili smru. Stil miljenja
odr-ava svet miljenja u kondiciji time to usme-rava njegovo
pamenje.Okrenimo se sad poslenicima fizikih naukau naem drutvu i
zapazimo njihovu nevericukad se suoe s istorijskom injenicom da
nisuuli u javno pamenje. Njihovo srdito odbaciva-nje mogunosti da
je neki drugi naunik modaranije otkrio istu injenicu, ili da je
prvi razradioistu teoriju, navelo je Roberta Mertona na tana-nu
socioloku analizu amnezijskih slepih mrlja.
RR..EE....>320
-
Ovo je opisano u nizu publikacija, poev od Prioriteti u naunom
otkriu (Priorities in Sci-entific Discovery, 1957), Jedinci i
viekratnici u naunom otkriu (Singletons and Multiplesin Scientific
Discovery, 1962) i Otpor prouavanju viekratnih otkria u nauci
(Resistanceto the Study of Multiple Discoveries in Science, 1963).
Pitanje je zato ista injenica, uz hipote-ze koje idu uz nju, ostaje
decenijama i stoleima u statinom stanju, kao da je trajno osuenana
ponavljanje bez proirenja, a onda iznenada ponovo izbija na
povrinu.Analiza pokazuje da astronomi, obino dobroudni i plemeniti,
besno poriu neko konvergent-no ili ranije otkrie, zato to njihovim
strastima upravlja n