-
GRUPA AKADEMIKA SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI O AKTUELNIM
DRUTVENIM PITANJIMA U JUGOSLAVIJI 1986. GODINE
Zastoj u razvoju drutva, ekonomske tekoe, narasle drutvene
napetosti i otvoreni meunarodni sukobi izazivaju duboku zabrinutost
u naoj zemlji. Teka kriza je zahvatila ne samo politiki i privredni
sistem ve i celokupni javni poredak zemlje. Svakodnevne su pojave :
nerad i neodgovornost na poslu, korupcija i nepotizam, odsustvo
pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepotovanje zakona,
rastue nepoverenje meu ljudima i sve bezobzirniji individualni i
grupni etatizmi. Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodeih
ustanova drutva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke
praeni su apatijom i ogorenjem naroda, otuenjem oveka od svih
nosilaca i simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje
jugoslovenske stvarnosti doputa da se sadanja kriza zavri
socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne iskljuujui ni
tako katastrofalan ishod kao to je raspad jugoslovenske dravne
zajednice. Pred onim to se zbiva i to se moe dogoditi niko nema
pravo da zatvara oi. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova
naunog i kulturnog stvaralatva u ovom narodu. Srpska akademija
nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom
trenutku saopti svoja vienja drutvenog stanja sa ubeenjem da time
doprinosi traenju izlaza iz sadanjih nedaa. Priroda ovog dokumenta,
meutim, ne dozvoljava udaljavanje od kljunih pitanja jugoslovenske
stvarnosti. Na alost, jedno od tih pitanja je neodreen i teak
poloaj srpskog naroda, koji je novijim zbivanjima doveden u centar
panje.
Kriza jugoslovenske privrede i drutva
1. Privredna kriza traje ve pet godina, a izlaz iz nje nije na
vidiku. Sa proizvodnom stopom rasta drutvenog proizvoda od 0.6 % u
periodu 1981 1985, Jugoslavija se nala u drutvu privredno najmanje
uspenih zemalja u svetu. Ni ostali pokazatelji razvoja nisu uteni.
Nezaposlenost od preko jednog miliona zatvara perspektivu mladoj
generaciji da u dogledno vreme rei svoje egzistencijalno pitanje
meru rasta zaposlenosti odredili su socijalni motivi. Meutim, takav
porast u uslovima stagnacije proizvodnje imao je za posledicu
snienje produktivnosti rada. Bruto akumulacija i realan lini
dohodak opali su za jednu treinu. Suficit platnog bilansa, konano
postignut zahvaljujui politici realnog kursa i restrikcijama svih
vidova potronje, jedini je pozitivan rezultat nastojanja da se
kriza pre vazie. No odravanje spoljnoekonomske likvidnosti valja
ocenjivati u svetlu visoke zaduenosti, gubljenja ekonomske
samostalnosti zemlje u voenju ekonomske politike, a donkle i
politike razvoja, kao i sve nesreenijeg stanja privrede, koja
nikako ne uspeva da izae na putanju efikasnog privreivanja. Iz
takvog se stanja rasplamsava inflacija koja razara sve ekonomske
kriterije i motive, pokazujui istovremeno nemo drutva da kanalie
neukroene privredne tokove. to vreme vie odmie, sve je jasnije da
se izlaz iz krize ne moe nai bez temeljnih promena u privrednom i
politikom sistemu. Naroito zabrinjava to zvanina politika izbegava
da prizna prave uzroke ekonomske krize, bez ega se ne mogu
preduzeti ni prave mere za ozdravljenje privrede. Izbegavanje je
utoliko manje razumljivo to su ekonomske analize tano utvrdile te
uzroke. Suprotno pokuajima da se ovi uzroci svedu na neadekvatno
reagovanje ekonomske politike u razdoblju 1976 1980. godine,
analize su ukazale da
-
zaetke krize treba traiti u ezdesetim godinama, kada privredni
razvoj poinje da malaksava, da bi 1980. bio konano zaustavljen.
Tadanja privredna reforma imala je i dobrih zamisli, kao to su
debirokratizacija privrede, davanje veeg prostora tritu, uklanjanje
dispariteta cena, integracija jugoslovenske privrede u svetsku.
Naalost, samo je disparitet cena unekoliko smanjen, ali ne i
potpuno otklonjen, dok ostale zamisli nisu bile ni delimino
ostvarene. Tome nasuprot, nasrene improvizacije u strategiji
razvoja i neuspela reenja u privrednom sistemu ne samo to su
ostala, vo su doivela jo neuspelija uobliavanja sedamdsetih godina.
Privredni razvoj se naao na stranputici ve u ezdesetim godinama,
kada je 1964.g. opozvan Petogodinji plan 1961 1965. godine, koji
je, u nastojanju da otkloni uska grla porast proizvodnja sirovina i
energije postavio kao najvaniji zadatak. Dobro je poznato da ova
uska grla ni do danas nisu otklonjena. Da nevolja bude naroito
velika, postarala se strategija razvoja sa svoja dva krupna
promaaja. Prvo, ona nije uvaavala osnovni zahtev optimalnog razvoja
privrede, da proizvodne inioce koristi srazmerno njihovoj
raspoloivosti. Opredeljujui se za veu upotrebu drutvenog kapitala,
koji je kod nas najoskudniji inilac - strategija je u isti mah
tedela ivi rad koji je najobilniji inilac proizvodnje, jugoslavija
se u meunarodnu podelu rada nije ukljuila sa iniocem koji joj daje
komparativne prednosti. Privredni razvoj je zbog toga neizbeno bio
suboptimalan, a istovremeno je otvaran irok prostor za eksplozivno
irenje nezaposlenosti. Drugi strategijski pomaaj bio je u oekivanju
da e porast realnog linog dohotka, bez preduzimanja drugih mera,
biti snaan pokreta rasta produktivnosti rada i proizvodnje po uzoru
na razvijene zemlje. Meutim, primena ove koncepcije u
jugoslovenskim uslovima ubrzo se pokazala kao pogreka sa mnogim
ekonomskim posledicama. Promaaja je bilo naroito mnogo u izboru
osnovnih reenja u privrednom sistemu, pre svega, planiranje je
temeljno razoreno. Za drugu polovinu ezdesetih godina petogodinji
plan uopte nije donet, a kasniji petogodinji planovi, bez neophodne
podrke sredstava i mera, ostali su deklaracije koje nikog nisu
obavezivale. Ukidanjem planiranja ugaene su koordinirajue funkcije
federacije, a sputavanjem snaga trita guena je unicijativa
privrede. Drugaije reeno, niti je privreda usmeravana, niti je
preputena zakonima samoregulisanja. Pokuaj da dogovaranje i
sporazumevanje zamene plan i trite pokazao se potpuno neuspenim.
Sistem u kojem svi sa svima treba da se sporazumevaju o svemu nije
imao nikakvog izgleda da dobro funkcionie. Zbog toga se moralo, vie
nego to to moe biti delotvorno, apelovati na subjektivne snage i
preduzimati politiko-propagandne kampanje radi regulisanja
privrednih tokova. Decentralizacija, prvobitno zamiljena kao
osloboenje privrede od birokratskih snaga, izrodila se u
dezintegraciju po teritoriji i po privrednim granama. Stvoreno je
osam privrednih podruja sa nacionalnim ekonomijama kao ideolokom
podlogom. Jedinstveno jugoslovensko trite bilo je time razbijeno.
Republike i pokrajne su sve vie zaokruivale i zatvarale svoje
privrede. Na ovu republikanizaciju privrede nadovezala se
atomizacija postojeih preduzee u idu Osnovnih Organizacija Udruenog
Rada. To je bio jedon od najmanje oekivanih koraka. Usitnjena
preduzea vapila su za integracijom, ne bi li iskoristila prednosti
ekonomije velikog obima, a doivela su, sa osamostaljivanjem
osnovnih organizacija udruenog rada, dalje usitnjavanje. Tako su
dva vida dezintegracije odvukla privredu na antiistorijske puteve
razvoja. Jednoj privredi se nita gore ne moe dogoditi. Promaaji u
strategiji razvoja, ukoliko se o osmiljenoj strategiji uopte moe
govoriti, kao i mnogi nedostaci privrednog sistema izrazili su se u
opadanju ne samo stope rasta
-
proizvodnje i zaposlenosti, ve i u kvalitetu privreivanja od
ijeg je porasta, inae, zavisio i uspeh mnogih zamisli privredne
reforme. Stopa rasta individualne produktivnosti rada u periodu
1966-1979. godine, kada se pokualo sa uvoenjem intenzivnog razvoja,
bila je nia nego u periodu ekstenzivnog razvoja 1953-1965. godine.
Motivi radnika za poveanje produktivnosti rada nisu ojaani uprkos
naglom usponu realnog linog dohotka. Ova za nosioce ekonomske
politike neoekivana tendencija, koliko dokazuje neodrivost
koncepcije da je porast line potronje dovoljan da pokrene itav
razvoj, toliko otkriva neotklonjive slabosti oficijalno prihvaene
dogovorne ekonomije liene ekonomske prinude na rad. Produktivnost
drutvenog kapitala doivela je ak i goru sudbinu. Efikasnost
investicija je posle 1965. godine poela brzo opadati. Promaaji u
privrednom sistemu davali su pogrene signale preduzeima i
drutveno-politikim zajednicama u donoenju inveticionih i drugih
odluka. Autarkija republikih i pokrajinskih privreda nije vodila
rauna o optimalnoj strukturi jugoslovenske privrede, niti o
opasnostima stvaranja suvinih kapaciteta. iroko i nedovoljno
promiljeno korieni su investicioni krediti koje je inflacija veim
delom otpisivala. Obaveza da finansiraju optu i zajedniku potronju
iz dohotka sopstvene privrede navodila je optine da bez mnogo
razmiljanja ulaze u nove investicije. Bilo zbog nedostatka
informacija, bilo to osnovna struktura investicija nije planirana,
izgraeni su su suvini proizvodni kapaciteti. Atomizovana, za
privredne grane i teritorije vezana akumulacija otvorila je irok
front nedovrenih investicija sa dugim periodom gradnje, ukoliko su
ove investicije uopte bile dovrene. Usitnjena akumulacija u
patuljastim bankama navodila je investitore da sa malim sredstvima
ostvare to vei dohodak i zaposlenost, to je dovelo do izgradnje
suvinih kapaciteta u preraivakoj industriji i nedovoljnih
proizvodnih kapaciteta za proizvodnju sirovina i energije. Povrno
proueni projekti bili su uzrok velikih investicionih promaaja.
Ekonomske i drutvene sankcije za pogrena ulaganja nisu postojale;
politiari su ostajali u senci iako su esto odluujue uticali na
investicione odluke. Svi navedeni inioci nie efikasnosti
investicija opredeljeni su privredno-sistemskim reenjima. Prema
tome, promaaji u privrednom razvoju i privrednom sistemu,
materijalizovanu u opadanju ukupne produktivnosti privrede
(produktivnosti rada i kapitala uzetih zajedno) osnovni su uzrok
krize jugoslovenske privrede. Odgovornost za krizu snosi i
ekonomska politika sedamdesetih godina koja nije koristila prave
mere za naknadna prilagoavanja. Neutrlisanje uticaja ukupne
produktivnosti i pogoranje uslova razmene zbog skoka cena nafte
iziskivalo je drugaiju raspodelu ukupnog dohotka radi odravanja
stope inflacije. Nepostojanje politike dohotka koja bi drutveno
uredila odnose izmeu razliitih vidova potronje bilo je utoliko
sudbonosnije to ni jenjavanje izvoza nije spreeno uobiajenom
politikom realnog kursa dinara i drugim merama. Svi ovi nedostaci,
naroito od kada su se izrazili u spoljno-ekonomskoj nelikvidnosti
prinudili su ekonomsku politiku na zakasnele restrikcije svih
vidova potronje koje su mogle spreiti dalje produbljivanje krize,
ali ne i njeno izbijanje. Uzroci privrednih nedaa ne daju se
potpuno razumeti bez uticaja ekonomske filosofije kojom se
nadahnjivao privredni sistem. Zapostavljanje ekonomskih zakonitosti
i prinude, oslanjanje vie na svest ljudi nego na interese kao
motive ekonomskog ponaanja, priznavanje ivog rada kao jedinog
stvaraoca dohotka, nepotpuno uvaavanje trokova i ekonomskih
kategorija u njihovom realnom izrazu sastavni su delovi zvanino
prihvaene ekonomske filosofije i onih institucionalnih reenja koja
su u praksi imala utoliko tee posledice to su uivala ideoloku
podrku ak i onda kada su se oigledno sukobljavala sa zahtevima
ekonomske racionalnosti. Izmeu ostalog, i time se objanjava
trpeljivost prema
-
ekonomski iskrivljenim odnosima, privrednoj patologiji i
drutvenom rasipnitvu, to sve suvie dugo traje da ne bi ostavilo
traga u nainu miljenja i ponaanja privrede. Silni gubici privrede
pokazuju da ni posle etiri decenije nije postao obavezan princip
rentabiliteta, da nema ekonomskih sankcija za loe poslovanje.
Subvencije privredi preko kredita, podrutvljavanje gubitaka, niska
stopa amortizacije, popustljivost prema loem kvalitetu proizvoda,
dugogodinje kretanje stope rasta realnog linog dohotka iznad stope
produktivnosti rada stvorili su veoma lagodne uslove privreivanja
unosei na irokom planu razne oblike parazitizma u poslovanje
privrede i van nje. Takvi uslovi mogli su opstati zahvaljujui
porastu inostranih dugova koje e otplaivati ne samo sadanji nego i
budui narataji. Nagraivanje prema rezultatima rada nije moglo biti
ostvareno u privredi bilo zbog nereenog pitanja priarne raspodele,
bilo to mnoga preduzea ubiraju rentu od drutvenih sredstava. Zbog
socijalnih razlika koje se ne zasnivaju na radu, motivi radnika za
poveanje produktivnosti rada morali su biti slabi. Povlaivanje
neradu i drugi vidovi socijlne demagogije visoka su cena za
drutveni mir i odravanje materijalnih privilegija vladajuih
slojeva. Imajui sve to u vidu, nije udo to se u pootravanju
komotnih uslova privreivanja vidi napad na steena prava, kao to to
pokazuju otpor uvoenju ekonomski pozitivnih kamata i prioritet koji
se daje isplati linih dohodaka. Za otpor ovom pootravanju privreda
nalazi dobre razloge u veliim doprinosima koje daje za izdravanje
glomazne administracije, iji trokovi predstavljaju nepodnoljiv
teret za privredu. Zasiena ekonomskim neracionalnostima, ekonomska
klima nije ostala bez uticaja i na ponaanje graana, koji su,
zahvaljujui i zaduenju zemlje u inostranstvu, sve do izbijanja
krize brzo podizali ivotni standard. Nagli porast line potronje sa
lako primetnim elementima rasipnitva, ostao je u svesti graana kao
zaslueni domet. Opadanje realnog linog dohotka, u emu valja videti
i njegovo prinudno usaglaavanje sa stvarnim nivoom produktivnost
rada, doivljava se kao neije neopravdano nasilje, a ne kao
objektivna nunost. Drugaije ne moe ni biti ako se godinama u zemlji
troi dohodak vei od stvorenog. Uzimanjem potroakih i investicionih
kredita, kupovinom uvozne robe po niskim cenama, dodelom drutvenih
stanova i niskim stanarinama znaajan deo graana dobijao je drutvene
subvencije. Ekonomske neracionalnosti i izopaeni ekonomski odnosi
dugo traju i svuda su lako uoljivi. Zbog toga ih graani smatraju
normalnim. Svaki je u takvim odnosima, polazei od uih interesa,
traio svoj obrazac ekonomskog ponaanja koji je za odreene grupe
mogao biti i uspean, ali je za drutvo i privredu po pravilu bio
poguban. Iskrslo je muno pitanje : kako ponovo afirmisati rad kao
osnovu egzistencije, drutvenog i ekonomskog poloaja oveka.
2. Odgovornost za budunost Jugoslavije nalagala je da se sa
izbijanjem opte drutvene krize prvo utvrde njene stvarne razmere i
pravi uzroci, da bi se odmah pristupilo iznalaenju mera za izlazak
iz stanja recesije i neizvesnosti. Tako se, meutim, nije postupilo.
Trebalo je da prou tri godine da bi se u zvaninim dokumentima
upotrebio izraz ekonomska kriza. Do toga se dolo postupnim i
nevoljnim priznanjem. U prve dve godine krize govorilo se o
malim,kratkotrajnim,prolaznim nedaama, a ponajvie o tekoama rasta.
Ovakve ocene moraju se povezati sa tvrdnjama da privredni sistem ne
treba bitnije menjati ve ga samo dosledno sprovoditi. Kada su se te
tvrnje pokazale neodrivim, izilo se sa tezom da je jugoslovenska
kriza po razmerama vea nego to se prvobitno mislilo, ali da je po
svojoj prirodi iskljuivo ekonomska, da su njeni uzroci u
spoljnoekonomskom uticaju i neadekvatnoj ekonomskoj politici posle
1976. godine. Time je istovremeno uinjen pokuaj
-
da se politiki inilac izuzme kao mogu uzronik privredne krize,
da se insistiranjem na ekonomskoj politici kao glavnom vinovniku,
privredni sistem potedi od kritikog preispitivanja. Budui da ni taj
pokuaj nije mogao trajno uspeti, uinjen je ustupak time to se
najzad prelo na analizu politikog sistema. Na alost, ta analiza je
ne samo zaobila kljuna pitanja politikog sistema, ve se u svom
ekonomskom delu suprotstavila koncepcijama Programa stabilizacije.
Priznanje krize u etapama i ponovno njeno osporavanje, zbog ega se
gubilo dragoceno vreme, izrazi su lutanja neodlunosti i
nespremnosti zvanine politike da izvri promene koje su novostvoreni
uslovi zahtevali. Oklevanje da se sa pravom dijagnozom i
blagovremenim merama doeka kriza potkopalo je poverenje u dravniku
mudrost, politiku hrabrost i iskrene namere ljudi koji vode javne
poslove, kao i u njihovu spremnost da raskinu sa zabludama koje su
dovele zemlju na rub propasti. Izbegavanje da se istini pogleda u
oi i otpor da se bilo ta sutinski menja ogledaju se i u tome to su
tek pod pritiskom Meunarodnog monetarnog fonda bile doneene neke
ekonomske mere koje su se sa manje potresa i sa veim uinkom morale
mnogo ranije samoinicijativno preduzeti. No nita tako ubedljivo ne
govori o otporima nastojanju da se efikasno deluje kao injenica da
vlada ne sprovodi sopstveni Program stabilizacije. Ispostavilo se
da su bili u pravu oni koji su tvrdili da je taj dokument mogao
biti usvojen samo zato to je suvie uopten da bi bilo koga konkretno
obavezivao. Zbog toga se predvialo da e njegovo sprovoenje u ivot
naii na nesavladive prepreke u sukobima interesa republika,
pokrajna i privrednih grupacija. Sa ostvarenjem ovih predvianja raa
se i nedoumica da li je Program stabilizacije zaista bio zamiljen
kao akciona osnova za sanaciju privrede ili mu je namenjena
politiko-propagandna uloga, sraunata na ostvarivanje utiska u
javnosti da se neto ozbiljno ini na traenje izlaza iz krize, dok se
u stvari daje otpor neophodnim promenama. Stabilizacioni program,
koji je izraavao realistiki pristup privredi, doiveo je najvei udar
od poznate Kritike analize funkcionisanja politikog sistema, koja
je rehabilitovala ve naputenu ideologiju dogovorne ekonomije, u
najveoj meri odgovorne za nedae jugoslovenske privrede. Jugoslavija
je doivela i to da su zvanino usvojena i dva dokumenta sa bitno
razliitim ekonomskim koncepcijama. Moda je za odravanje postojeeg
stanja to najefikasnije reenje, ali to ne moe biti reenje za izlaz
iz krize jugoslovenskog drutva. Opravdanje za privredne tekoe i
sporo reagovanje na krizu ponekad se trai u ogranienim znanjima
ekonomske nauke i razmimoilaenjima ekonomista u kljunim pitanjima.
Razmimoilaenja u miljenjima ekonomista postoje i postojae u svim
zemljama i vremenima, ali je stvar vlade da se opredeli kojim e
miljenjima dati poverenje i da za svoje opredeljenje snosi
odgovornost. Problem je, meutim, u tome to se od ekonomske nauke
nije na pravi nain ni trailo miljenje. Ona je bila prihvatljiva u
meri u kojoj je racionalizovala zvanino zauzete stavove. Zbog toga
odgovorne linosti nisu poklanjale dunu panju blagovremenim
upozorenjima i dragocenim predlozima koje je ekonomska nauka
samoinicijativno davala. Sistematsko zapostavljanje znanja tokom
itavog posleratnog perioda malo je razumljiva, a jo manje razumna
pojava u socijalistikom drutvu, koje, u principu, nauku uzima za
osnovu svog razvoja. Zapostavljanje naunih saznanja, osobito tokom
poslednje dve decenije, valja shvatiti i kao sastavni deo
podreivanja privrednog razvoja i ekonomskih racionalnosti jaanju i
uvanju policentrizma i monopola drutvene moi republikih i
pokrajinskih vrhova kao nedeklarisanom cilju koji uiva apsolutni
drutveni prioritet. Taj cilj proizlazi iz simbioze nacionalizma,
separatizma i vlastoljublja, a
-
ostvaruje se nastojanjem politikog inioca da, uz oslonac na
republiku dravnost, povea svoju mo, da bude posrednik i arbitar u
sopstvenoj privredi i drutvu. Ovaj cilj je za iru javnost postao
oigledan tek u novije vreme kada je zloudna dezintegracija kao
dominantna tendencija u privredi i drutvu dobila zabrinjavajue
razmere. Opasnost da politiki sistem evoluira u pravcu
policentrizma, ukoliko se to blagovremeno ne sprei stvaranjem
radnikih saveta za privredne grane na nivou itave jugoslavije, uoio
je Boris kidri ve 1950. godine. Njegove sugestije, na alost nisu
prihvaene. Ogluilo se o njegovo upozorenje da, ukoliko se takvi
saveti ne stvore, to vodi u nekoliko dravnih kapitalizama
partikularistikih prema celini, birokratsko-centralistikih prema
radnim kolektivima. U Jugoslaviji danas postoji stanje od koga je
Kidri ponajvie zazirao. Takvo stanje je plod evolucije od skoro tri
pune decenije. Tokom pedesetih i prve polovine ezdesetih godina
inilo se da su demokratizacija, zamena dravnih organa samoupravnim
i deprofesionalizacija politike stekli vru drutvenu afirmaciju.
Izgledi da se razvoj u tom pravcu nastavi bili su utoliko vei to je
sa uravnoteenom strukturom investicija i boljim odnosom izmeu
koordinacije i inicijative, privreda beleila uverljive rezultate
kako u porastu proizvodnje i zaposlenosti, tako i u kvalitetu
privreivanja i rastu izvoza. Produktivnost rada brzo je rasla,
efikasnost investicija je bila velika, a ekonomski odnosi sa
inostranstvom skoro uravnoteeni. Kao da nikakva znaajnija prepreka
nije stajala na putu da se politiki i privredni sistem izgrade na
osnovama koje su dale ubedljive rezultate. Istina, i u tom periodu
bilo je jasno prepoznatljivih nagovetaja separatizma i nacionalizma
u obliku krilatice svakom svoje, razjedinimo se da bi se ponovo
ujedinili i uporne kampanje protiv precenjenog i izmiljenog
unitarizma. Negativni obrt dogodio se sredinom ezdesetih godina
kada su, neoekivano, ovi nagovetaji postali vladajue tendencije
koje su zaustavile progresivan tok politikih promena. Neki skoro
prevazieni odnosi ponovo su oiveli. Umesto da oslabe, kako se to
oekivalo, vlast i drava su ojaali u republikama, pokrajnama i
optinama. To je imalo za posledicu potcenjivanje ekonomskih
racionalnosti i efikasnosti kao imperativnih zahteva savremenog,
civilizovanog drutva. Istina, i do privredne reforme iz ezdesetih
godina politika je dominirala nad ekonomijom, ali je privredni
razvoj bio najvaniji politiki zadatak. No kada je politika postala
sama sebi cilj, u ekonomiji se teite prebacilo sa privrednog
razvoja na privredni sistem, sa formiranja dohotka na njegovu
raspodelu, sa proizvodnje na potronju. Sve to ukazuje koliko se
daleko otilo u zanemarivanju privrednog razvoja, zapravo u
odbacivanju iskustava razvijenih drutava i suspendovanju ekonomske
nauke. Takva miljenja su nala najpotpuniji izraz u tezi da se
zahtevi samoupravljanja i efikasnost privreivanja ne daju izmiriti.
Neuspeo pokuaj reintegracije eleznica i drugih velikih sistema
jedan je od vrstih dokaza da se i najoiglednije ekonomske
racionalnosti rtvuju bez mnogo kolebanja ako suavaju uticaj
republikih i pokrajinskih politikih vrhova. Meutim, u tome valja
videti i snagu politikog voluntarizma koji je otklonio sve prepreke
za svoje delovanje. Ozbiljne prepreke mogle su mu biti plan koji,
jedan put donet, ne doputa proizvoljnosti ni onom ko ga je doneo,
kao i trite, shvaeno kao samostalnost privrednih subkekata u
donoenju odluke. Upravo zato to su voluntarizmu bili smetnja, plan
i trite su neutralisani da bi se stvorio prostor ekonomiji koja se
ne oslanja na ekonomske zakonitosti i ekonomsku prinudu nego sve
odnose smatra arbitrarnim. U naim prilikama privredni sistem nema
za osnovni zadatak da podrava privredni razvoj i da uvaava
ekonomske racionalnosti, nego da slui jaanju politikog inioca.
Pokazalo se da politiki voluntarizam ne zastaje ni pred
-
zakonima; ako mu se oni ispree, on ih se jednostavno ne
pridrava. Voluntarizam nesreno udruuje neznanje i neodgovornost i
te svoje osobine izdano prenosi na privredu koju dri u zavisnosti i
podreenosti. Nadreenost otvoreno govore politiki ljudi kao da nisu
glavni vinovnici takvog odnosa. Samoupravljanje nije zauzdalo
politiki voluntarizam. Razlog je jednostavan : ono je nametnuto
voljom politikih voa, za koje ne predstavlja nikakvu tekou da mu
poveaju ili smanje podruje uticaja ili da unutar njega ostvare
kontrolu. Teza da se samoupravljanje najpotpunije potvruje u
Osnovnim Organizacijama Udruenog Rada u stvari je samo izgovor da
mu se ne prepusti onaj sutinski (makroekonomski) delokrug u kome se
donose drutvene odluke od vitalnog znaaja. Taj delokrug politiki
inioci ljubomorno uaju za sebe. Samoupravljanje je potisnuto u
ezdesetim godinama i tu je zaetak mnogih naih nevolja. Ono realno
ne postoji na globalnom drutvenom nivou, a nikad nije ni izgraeno
kao celovit demokratski sistem, niti su iz takvog stanja izvuene
konsekvence. Zbog toga je samoupravljanje ulepavajui princip, a ne
podloga drutva. Sistem je u celini nekonzistentan. U njemu nema ni
pravog plana, ni pravog trita, niti prave drave i pravog
samoupravljanja.
3. Dezintegracija jugoslovenske privrede po privrednim granama i
teritorijama kao antiistorijska tendencija neposredno proizilazi iz
jedne ire i znaajnije antiistorijske tendencije pretvaranja
federacije kakva je zasnovana u odlukama Drugog zasedanja AVNOJA-a
i prvih decenija posleratnog razvitka u svojevrsnu konfederaciju
koja je institucionalizovana poslednjim uUstavom od 1974. godine.
Istrija poznaje vie primera probraaja konfederacije u federaciju,
kao prirodne posledice uoenih slabosti konfederacije, ali ni jedan
primer preobraaja u obrnutom pravcu. Pretvaranje savezne drave u
dravni savez utoliko je manje prihvatljivo to posle relativno estih
promena, koje su se posle rata deavale, Jugoslavija sada ima tzv.
tvrdi ustav iju je promenu praktino teko izvesti. Jedanaest godina
bilo je vie nego dovoljno da se uoe ogromne tekoe koje su sve
posledice konfederalizma u drutvenom ureenju, zbog ega se nuno i
Ustav naao u sreditu kritike politikog sistema. Najznaajniji
element konfederalizma sastoji se u neophodnoj saglasnosti skuptina
svih republika i pokrajina da bi se donela bilo kakva, pa i
najmanja promena ustava, kao i u zahtevu da se odluka u Veu
republika i pokrajina smatra donetom samo ako za nju glasaju sve
delegacije. U oba sluaja protivljenje jednog uesnika u odluivanju
ima karakter veta. Ako se imaju u vidu mogunosti zakulisnih igara u
tenji da se manjini nametnu reenja, jednoglasnosti u nainu
odluivanja teko je uiniti principijelne ili bilo kakve druge
prigovore, ukoliko se takvo odluivanje odnosi na bitna pitanja
drutvenog ureenja, kako je to predvieno Ustavom. Nevolja je,
meutim, u tome to je jednoglasno odluivanje iskoilo iz ustavnih
okvira i bez dobrog razloga nalo mesta kako u mnogim zakonima i
propisima tako i u odluivanju unutar privrede, kulture i sportskih
organizacija. Afirmacijom republie i pokrajinske dravnosti uz
istovremeno iezavanje izvornih, koordinirajuih funkcija federacije
otvorene su iroke mogunosti zadovoljavanja pojedinanih interesa na
teret optih. Ustav je naizgled pokuao da to sprei deklarativnim
zahtevom da republike i pokrajine moraju vodiri rauna kako o
sopstvenom razvoju, tako i o azvoju itave Jugoslavije. No, budui da
je koulja blia od haljine, panja se usredsredila na sopstveni
razvoj, dok je razvoj celine u najveoj meri bio zanemaren. Ravnotea
izmeu ueg i ireg optimuma predstavlja teorijski neodrivu
konstrukciju koja nije poloila ispit
-
prakse. Takve konstrukcije se nisu odrale ni u drugim
sluajevima. Nacionalno je nadvladalo klasno, a pokrajine su
insistirale vie na tome da su konstitutivni element federacije,
nego da su sastavni deo Srbije. Ravnotee ove vrste posluile su kao
sredstvo za umirenje zabrinutima za ouvanje dravne i privredne
celine zemlje, ali i kao ohrabrenje separatistima svih vrsta da u
praksi idu dalje u ostvarivanju svojih ciljeva. Elemenat
konfederalizma je i paritetan sastav Predsednitva SFRJ, kao i
drugih najviih organa. U sutini konfederalna je i ustavna odredba
da savezne zakone u naelu izvravaju organi republika i pokrajina,
to u praksi esto vodi neizvravanju zakona. Jako izraen elemenat
konfederalizma je i u tome to republiki i pokrajinski ustavi ne
moraju biti saglasni sa saveznim ustavom, ve samo ne smeju biti u
suprotnosti sa njim. Za otklanjanje eventualne suprotnosti nije
predvieno nikakvo pravno sredstvo. S druge strane, u sluaju uoene
suprotnosti republikog i pokrajinskog zakona sa saveznim, do odluke
ustavnog suda primenjuje se republiki, odnosno pokrajinski zakon.
Dananji politiki sistem Jugoslavije sve je vie protivrean
disfunkcionalan i skup. On umnogostruava glomazne mehanizme vlasti
na tri nivoa, omoguavajui silno narastanje birokratije i poveanje
izdataka za optu potronju. Bilo da je re o politikim, bilo o
ekonomskim pitanjima, sistem moe posluiti kao kolski primer
neefikasnosti. Odluivanje u federaciji tee toliko sporo da i kad se
donesu prave mere, one zbog zakanjenja imaju polovian uinak. Zbog
sukoba uesnika u odluivanju esto dolazi do potpune blokade i to ne
samo na nivou federacije. Republika Srbija ne uspeva punih deset
godina da donese republike zakone. Nedovoljna elastinost ispoljava
se kako u donoenju novih odluka tako i u popravljanju ranijih
reenja. Sistem ne raspolae mogunostima brzog prilagoavanja
novonastalim situacijama. Njegova inertnost ne doputa jednostavne
promene po kratkom postupku ako se potrebe za takvim promenama
nametnu. Tome valja dodati i esto ispoljenu nemo saveznih organa da
obezbede primenu saveznih zakona. Drutveno ureenje se oigledno
nalazi u stanju paralize. Da bi se mogle sprovesti neophodne
promene, treba se osloboditi one ideologije koja u prvi plan
stavlja nacionalnost i teritorijalnost. Dok u savremenom
civilizovanom drutvu jaaju integracione funkcije, uz punu
afirmaciju graanskih i ljudskih prava, prevazilaenje autoritarnih
oblika vlasti i demokratizaciju odluivanja, u naem politikom
sistemu jaaju dezintegracione sile, lokalni, regionalni i
nacionalni egoizam i autoritarna samovoljna vlast, koja masovno i
na svim nivoima naruava optepriznata ljudska prava. Sklonost ka
deobama i usitnjavanju drutvenih celina, borba na delu protiv
moderne, demokratske, integriue federacije zaklanja se iza lane
ideoloke parole borbe protiv unitarizma i centralizma. Ali prava
alternativa unitarizmu i centralizmu nije nacionalni egoizam i
policentrizam, sa vlastitim nacionalnim (u stvari republikim i
pokrajinskim) ekonomijama, nasilnim ograniavanjem nauke, kulture i
obrazovanja na teritorijalne okvire i potinjavanjem svih oblika
drutvenog ivota neogranienoj vlasti republikih i pokrajinskih
oligarhija. Istinska alternativa je demokratski integrativni
federalizam, u kome je princip autonomije delova usaglaen s
principom koordinacije delova u okviru jedinstvene celine, u kome
su politike institucije na svim nivoima drutvene organizacije
dosledno demokratski konstituisane, u kome je odluivanje odreeno
slobodnim, racionalnim, javnim dijalogom, a ne zakulisnom i strogo
poverljivom kombinatorikom samozvanih i samoizabranih zatitnika
posebnih nacionalnih interesa. Ovakav odnos prema dravi i naciji
blokirao je prostor za razvoj samoupravljanja. Samoupravljanje je
nerazvijeno i deformisano ne samo zato to je svedeno na nivo
drutvene
-
mikro-strukture, ve i zato to je potpuno podreeno organima
otuene vlasti od optina do republika i pokrajina. Dezintegrisana
radnika klasa je svedena na konglomerat kolektiva dovedenih u
situaciju da se meusobno bore za raspodelu dohotka. Ne postoje
organi samoupravljanja grupa preduzea, grana i celokupne privrede
koji bi racionalno regulisali proizvodnju i usmeravali privredni
razvoj. Mnogobrojnim pravnim propisima suen je na minimum slobodan
prostor odluivanja samoupravnih organa. Taj prostor je dalje
reduciran samovoljnim intervencijama lokalnih vlasti u savezu sa
tehnokratskim snagama. Paradoksalno je da u drutvu koje sebe smatra
socijalistikim radnika klasa nema mogunosti da se organizuje niti
da bude predstavljena u Saveznoj skuptini. Koliko je nacionalni i
teritorijalni princip postao nadmoan nad proizvodnim vidi se
najbolje po odlunosti kojom se odbacuje formiranje vea udruenog
rada u Saveznoj skuptini. Da bi se razumeo ovaj primat nacionalnog
u dananjoj praksi Saveza komunista Jugoslavije treba uzeti u obzir
uticaj Kominterne na KPJ izmeu dva rata. Strategija Kominterne u
tome periodu izvedena je iz ocene da se nakon izostanka proleterske
revolucije u zapadnoj Evropi, komunistike partije u istonoj,
srednjoj i junoj Evropi moraju osloniti na nacionalne pokrete,
makar ovi bili izrazito antisocijalistiki i poivali na ideji
nacionalnog, a ne klasnog jedinstva. Staljin se lino angaovao u
slamanju svakog otpora ovoj strategiji (na primer u sluaju jednog
od osnivaa KPJ, Sime Markovia). U tome duhu je reenje nacionalnog
pitanja formulisao i teorijski razvio Sperans (Kardelj) u knjizi
Razvoj slovenskega narodnoga vrpraanja, koja je uglavnom posluila
kao idejni obrazac razvoja Jugoslavije ka konfederaciji suverenih
republika i pokrajina, to je najzad i ostvareno Ustavom od 1974.
godine. Dve najrazvijenije republike koje su ovim Ustavom ostvarile
svoje nacionalne programe nastupaju danas kao uporni branioci
postojeeg sistema. Zahvaljujui politikom poloaju svojih lidera u
centrima politike moi, one su i pre i posle prelomnih ezdesetih
godina imale inicijativu u svim pitanjima politikog i privrednog
sistema. Po svojoj meri i potrebama one su krojile drutveno i
ekonomsko ureenje Jugoslavije. Nita ne izgleda normalnije nego da
one sada brane ureenje koje su uporno dugo stvarale, ureenje u kome
vide ostvarenje najveeg dela svojih nacionalnih programa. Vladajua
ideologija u ovim dvema republikama obavezuje njihove politike
lidere da se ne povlae pred ekonomskim interesima itave zemlje, pa
i sopstvenim ekonomskim interesima, ukoliko to ograniava njihovu
politiku autonomiju. Nikog ne treba ubeivati da separatizam i
nacionalizam deluju na drutvenoj sceni, ali se nedovoljno shvata da
su takva opredelenja idejno omoguena Ustavom iz 1974. godine.
Stalno jaanje i meusobno podsticanje separatizma i nacionalizma
udaljilo je i nacije jedne od drugih, do kritine take. Manipulacije
sa jezikom, uterivanje naunika i kulturnih stvaralaca u republike i
pokrajinske torove, alosni su znaci narasle moi partikularizma. Sve
nove etnogeneze, koliko su nesreni proizvodi provincijalno
zatvorene i regionalnim ideologijama pritisnute nauke, toliko su
simptomatine za udaljavanjene samo od zajednike sadanjosti i
budunosti, ve i od zajednike prolosti. Kao da je svima stalo da to
pre i to dalje pobegnu iz kue koja se rui. Stanje duhova upozorava
da se politika kriza pribliila kritinoj taki potpune
destabilizacije Jugoslavije. Kosovo je njen najoigledniji znak.
Nastupi na meunarodnoj sceni poput onog u Slivnici ne ostavljaju
nikog u sumnji da su pretendenti na jugoslovensku teritoriju ve
definisali svoje interese. Birokratska decentralizacija koju su
poslednjih decenija sprovodili posednici politike vlasti u ovoj
zemlji istovremeno je i prepreka za razvoj demokratskih odnosa.
Politiki ivot
-
u Jugoslaviji se sporo i ne naroito uspeno prilagoavao
mirnodopskim i legalnim uslovima. Staljinistiko i kominternovsko
naslee jo uvek snano dejstvuje. Duboke tragove ostavili su odnosi
unutar ilegalnog pokreta : konspiracija, unutranja hijerarhija, uee
malog broja ljudi u donoenju odluka, insistiranje na idejnom
jedinstvu i bespogovornom prihvatanju i izvravanju zadataka, teke
kvalifikacije (frakciona, neprijatelj) za bilo kakvo neslaganje ili
prigovor usvojenoj politikoj liniji. Ako se tome doda tenja da se
jedanput osvojena vlast odluno brani, kako represijom, tako i
negovanjem podanike poslunosti, onda biva razumljivo zato su se
putevi do istinske demokratije teko nalazili. Nade u demokratski
razvoj silno su narasle kada se u pedesetim godinama Jugoslavija
izjasnila za debirokratizaciju privrede i drutva, nudei istovremeno
program socijalistike demokratije u vidu drutvenog samoupravljanja.
uvenim stavom iz Programa SKJda nita nije toliko sveto nagovetena
je otvorenost prema novim idejama kojima nikakav dogmatizam ne bi
smeo stati na put. Ovaj drutveni program nije bio dovoljno razraen
da bi bio u svemu jasan, kao to to nisu bili ni putevi do njegovog
ostvarenja, ali je i pored toga iroko prihvaen kao ansa za
demokratski razvoj koji e imati sluha za savremene promene i
dovoljno odlunosti da se tim promenama blagovremeno prilagodi.
Takva oekivanja su se, meutim, do sada pokazala uzaludnim. Od
sredine ezdesetih godina, dotad zapaene tendencije
debirokratizacije naglo su splasnule da bi ustupile mesto
decentralizaciji koja je po svojoj sutini bila birokratska. Dananji
jugoslovenski politiki sistem nema ni jednu od prednosti savremenih
politikih sistema. On nije ni liberalna demokratija, niti
demokratija saveta, a nije ni prosveen birokratski sistem. Njemu
nedostaju i politika sloboda i neposredno uee graana u politikom
ivotu i funkcionisanje sistema po unapred utvrenim pravilima i
normama. Celokupni sistem konstituisan je na principu aktivnosti
vrhova politike hijerarhije i beznadenoj politikoj pasivnosti
naroda. Savezno vee Skuptine SFRJ savezno je samo po nazivu. I u
njemu su predstavljene republike i pokrajine, a ne graani savezne
drave, nezavisno od republike i pokrajinske pripadnosti. U Skuptini
SFRJ ne postoji posebno vee (Vee udruenog rada) u kome bi bila
zastupljena jugoslovenska radnika klasa. Neposredni izbori kao
veliko civilizacijsko dostignue ustupili su mesto posrednim
izborima. Uvoenje delegatskog sistema pokazalo se kao
nefunkcionalno. Politiko manipulisanje graanima odrava se uspeno i
stalno. Narod se povremeno poziva da plebiscitarno potvrdi izbore
koje je prethodno izvrila vladajua hijerarhija iza politike scene.
Nedemokratski izborni sistem dovodi birae u poloaj da ne znaju koga
biraju, bolje rei za koga glasaju, a delegate da nemaju kome da
polau rauna za svoj rad. U stvari, politiki sistem Jugoslavije je
meavina ostataka stare politike drave i autoritarne drave nasleene
iz stare politike drave i autoritarne drave nasleene iz istorije
tzv. realnog socijalizma na Istoku. Takva meovita drava nesposobna
je za stvaranje, za neophodne promene i prilagoavanje svojih
institucija i ciljeva drutvu koje se stalno menja. Blokirana
politika organizacija postaje organizacija uvanja status quoa,
odravanje neproduktivne, neinventivne profesionalne politike i
negativne selekcije lojalnih i nekompetentnih kadrova.
Demokratizacija je bitan uslov kako za izlaz iz duboke krize, tako
i za neophodan drutveni preporod. Jugoslaviji nije potrebna
demokratija na reima koja nita ne menja, ve demokratija svesti i
drutvenih odnosa. Zahtev za autentinim demokratskim sistemom
utoliko je znaajniji to je naa drutvena svest partikularistika i
usitnjena. Istinsku demokratizaciju teko je zamisliti bez
alternativnih koncepcija razvoja. Jedino pod pritiskom
-
izgleda da e, zbog promaenih koncepcija ili neuspenog rada,
drukija koncepcija i njeni protagonisti dobiti poverenje, mogue je
postii toliko neophodnu odgovornost. Demokratski centralizam ima
opravdanje ako manjina u procesu donoenja odluke bude ravnopravan
partner u dijalogu, ako je argumentima poraena i nadglasana posle
istinski demokratske rasprave. Tim putem se nije ilo. Svako
drugaije miljenje se proglaavalo za frakcionako. Duboko usaenu
nespremnost za promene najbolje pokazuje otpr predlozima da se za
jedno izborno mesto ostave dva ili vie kandidata, iako to bez
alternativnih koncepcija ne bi moglo ugroziti unapred utvrenu
politiku liniju. Meutim, znaaj eventualnog takvog poteza je ogroman
ako se posmatra sa gledita kadrovskog monopola politikog vrha koji
bira delegate da bi ovi njega izabrali. Stanje je takvo da se
unutar republika i pokrajina obrazuju neformalne grupe za osvajanje
to uticajnijih poloaja. Isto tako, i na nivou Jugoslavije umesto
principijelne i argumentovane borbe miljenja, formiraju se
koalicije radi zadovoljenja republikih i pokrajinskih interesa i
samostalnog monopolistikog poloaja politikih garnitura u njima.
Postoje, meutim, i drugi vidovi politike skuenosti graana. Pokuaji
da se uini toliko neophodan korak u pravcu osloboenja misli i rei
dali su do sada skromne rezultate. Ne da se, istina, sporiti da se
u javnim glasilima slobodnije raspravlja, ak i o nekim temama koje
su donedavno bile pod zabranom. Iz politikih izvora dopire poneki
glas o potrbi dijaloga, o tome da u razliitim shvatanjima ne treba
gledati nita neobino. To, na alost, ne znai da javno izgovorena re
obavezuje nosioce moi. Javna re je ostala potpuno nemona i ostaje
bez ikakvog dejstva i kada saoptava krupne istine. Javno mnjenje
nije korektiv, niti sagovornik u dijalogu. ak ni nauno i struno
miljenje ne uspeva da se nametne svojim argumentovanim ocenama i
sugestijama ako su one drukije od utvrenih miljenja i stavova
politikih inilaca. Koliko je uloga javnog mnjenja beznaajna,
najbolje se vidi po lakomislenom zaduivanju u inostranstvu i
velikom broju promaenih investicija. Kuriozitet je da se nije znalo
koliko i kojim sve stranim poveriocima duguje Jugoslavija, pa se za
utvrivanje pravog stamja morala angaovati strana firma. Posebno je
pitanje zato se veliina duga skrivala od naroda. Danas se zna
koliki je dug stranim poveriocima, ali javnosti nije poznato kolike
je kredite dala Jugoslavija i da li se oni uredno vraaju. Resprava
o nuklearnim centralama pokazuje da se nastavlja sa nedemokratskom
praksom u donoenju investicionih odluka i zaduenja u inostranstvu.
No, nije re samo o pojedinim odlukama nego i o odsustvu osnovne
demokratinosti u razreenju nedoumice da li zadrati ili menjati
politiki i privredni sistem. Nije sporno da su javno i struno
mnjenje odluno za radikalne promene, no takvo raspoloenje ostaje
neobavezno za politiku. To je i najbolji dokaz da nisu izgraeni
demokratski kanali kojima se prenose obavezujue poruke politikim
vrhovima. to se, pak, tie verbalnih delikata i njihovog
proizvoljnog tumaenja, nijedno drutvo koje tei da bude demokratsko
ne moe biti ponosno na ta kompromitujua sredstva represije. Bio bi
to civilizacijski, a ne samo demokratski zahtev da te represije
zauvek nestanu. Pojaana represija bi itekako dobro dola u onosu na
privredni i drugi kriminal. to represije ima suvie tamo gde ne
treba, a malo gde je neophodna, razloge valja traiti i u tome to se
drava rukovodi ideolokim pobudama i kriterijama kao primarnim.
Dezorganizovana preko svake razumne granice, drava se degenerisla u
institucionalni oblik republikog, pokrajinskog i optinskog
voluntarizma. Mnoge nevolje proizlaze iz toga to ne postoji dobro
organizovana i demokratski kontrolisana drava sa struno
kompetentnom i drutveno odgovornom administracijom za sprovoenje
usvojene politike. Za sada odreene
-
ekonomske funkcije drave niko drugi ne moe uspeno obavljati. To
se pre svega odnosi na dugorono planiranje, fiskalnu i monetarnu
politiku, kao i politiku dohotka. Ovakva drava je neophodna drutvu
da bi se ono oslobodilo paralelnog oluivanja. Kako stvari danas
stoje, oni koji formalno nemaju vlast u stvari odluuju, a oni koji
formalno imaju vlast stvarno ne odluuju. Drutvo nee utemeljiti
odgovornost ukoliko se ne oslobodi neformalnog odluivanja koje je
uvek van vida i kontrole javnosti. Kimu politikog sistema ini Savez
komunista Jugoslavije ije rukovodstvo ima apsolutni monopol
drutvene moi. Postoje pouzdana saznanja da se podleglo iskuenjima
ovog monopola, da Savez komunista ivi od revolucionarne rente, da
je on u velikoj meri privatizovan, da u njemu postoji
hijerarhizovana struktura profesionalnih kadrova koja se odrava
linom lojalnou pretpostavljenima i bezuslovnom poslunou, da se
demokratski centralizam svodi na to da rukovodioci odluuju, a
lanstvo bespogovorno izvrava te odluke. SKJ je srastao sa dravom.
Od idejno vodee on je postao rukovodea partija. Svi ovi nedostaci
demokratije unutar Saveza komunista prenose se na drutvo u celini.
Pretenzije Saveza da bude drutvena avangarda oigledno nisu u skladu
sa nesreenim stanjem u njemu. Takvo stanje je moglo biti neposredan
povod za svestrano preispitivanje svih odnosa u drutvu, kao to se
to pokualo u SSSR-u i Kini posle smrti Staljina i Maocetunga. To
se, meutim, nije dogodilo. Potreba temeljnog preispitivanja se
stalno osporavala, utoliko vie to su tendencije pogoranja to
upornije zahtevale. ak ni vei deo kratkoronih mera sa neposrednim
uinkom nije bio preduzet. Umesto energinog delovanja vode se duge i
neplodne rasprave kojestvaraju samo privid aktivnosti. Na obilje
uoptenih preporuka niko se vie i ne osvre. Ako postoji nebriga za
probleme koji zbog hitnosti ne trpe odlaganja, ta nebriga je bila i
vea za pitanja koliko je jugoslovensko drutvo u tokovima savremene
civilizacije i da li je dovoljno pripremljeno da se ukljui u treu
tehnoloku revoluciju. Ova pitanja se ne bi postavljala da se
revolucionarni pokret nije pretvorio u partiju poretka, da pogled
vladajuih snaga jugoslovenskog drutva na sopstveno bie nije zbog
toga postao duboko konzervativan. O strukturi drutva i radnike
klase oporno se odravaju davno formirana shvatanja koja bitno
odstupaju od savremene stvarnosti. Konzervativizam se, naravno, ne
ispoljava samo u isticanju mesta i uloge fizikih radnika koje,
uzgred bude reeno, drutvo nije afirmisalo u meri koliko je to
potrabno i mogue u socijalizmu, ve se ponajvie izraava u tome to se
sa velikim podozrenjem gleda na strunjake i stvaraoce koji i brojno
i po svom kreativnom doprinosu dobijaju sve znaajnije mesto u
razvijenim zemljama. Radnika klasa ne moe dugo ostati istinska
avangarda ako se njen intelektualni deo smatra nepouzdanim
saputnikom revolucije. Ogranieno poverenje koje se poklanja
inteligenciji moda se najsudbonosnije vidi u gubljenju koraka sa
tehnikim progresom. Promiljanja o proizvodnim odnosima, donoenju
investicionih odluka, organizaciji i razvoju proizvodnje ne izlazi
iz misaonog horizonta druge tehnoloke revolucije koja je na putu da
sie sa istorijske scene. Pravi trenutak za ukljuenje u treu
tehnoloku revoluciju je, po svemu izgleda, proputen. Nedostaci
politikog sistema toliko su mnogobrojni i veliki da predstavljaju
sredite potresa u itavom jugoslovenskom drutvu. Uklanjanje tih
nedostataka mora zapoeti sa temeljnim preispitivanjem Ustava i to
bez ikakvih predubeenja i ideolokih optereenja. Pobude za takva
preispitivanja ne lee samo u slabostima politikog sistema, ve i u
sutinskim ekonomskim nedostacima Ustava kao to su : neadekvatni
sadraji i institucionalizacije drutvene svojine, pogreno
postavljeni odnosi izmeu celine i delova, nefunkcionalnost
samoupravnog mehanizma, nauna neutemeljenost principa dohotka,
-
nedovoljno i nedosledno razvijen koncept plansko-trinog
mehanizma, pogreno opredeljeni poloaj i odgovornost osnovne
organizacije udruenog rada i sl. U pravnoj nauci postoji visok
stepen saglasnosti da ustav svake zemlje mora biti kratak, sa jasno
izraenim osnovnim naelima drutvenog ureenja, precizno utvrenim
pravima i obavezama tako da ih svaki graanin moe bez tekoa razumeti
i lako upamtiti. Takav ustav nije samo plod iskustva i saznanja do
kojih je dola pravna nauka, nego proizlazi i iz prava graana da u
demokratskoj i civilizovanoj zemlji imaju takav ustav. Na Ustav iz
1974. godine nije se drao navedenih naela. Tenja da se u svakoj
prilici dokazuje originalnost u traenju drutvenih reenja, ukoliko
nije u pitanju i svesno zamagljivanje, imala je za posledicu da
Jugoslavija dobije najdui ustav na svetu. U njemu su nala mesta i
takva minorna pitanja, kao to su nain reavanja stambenog pitanja
vojnih lica ili kako se postavljaju poslovoe, kojima je mesto u
zakonskim ili podzakonskim aktima. Neodgovarajua terminologija ini
ustavni tekst nerazumljiv za obine ljude, i ne samo za njih.
Reenice sa preko sto rei, lanovi koji obuhvataju vie strana teksta,
neujednaena i pogrena upotreba termina ukazuju na nedozvoljeno
nizak nivo zakonodavne tehnike. To istovremeno pokazuje da pravna
nauka nije izvrila dovoljan uticaj na tekst Ustava.
4. Uporedo sa ekonomskom i poltikom krizom, i moralna kriza teko
pritiskuje jugoslovensko drutvo. Njeni mnogobrojni uzroci imaju
duboke istorijske korene. Ali u svojoj sutini, u ideolokom drutvu
kakvo je nae, moralna kriza izazvana je ideolokom krizom, porazima
ideolokog programa revolucije, odstupanjima od proklamovanih
socijalistikih ciljeva i naela, nesaglasnou rei i dela politikog
vostva, neizgraenim pravnim poretkom, loim i zavisnim sudstvom,
birokratskom samovoljom i privilegijama, moralnim konformizmom i
podsticanim karijerizmom, odsustvom slobodne i otvorene kritike
pojava, ideja, nosilaca vlasti i javnih funkcija, dakle,
nepostojanjem demokratskog javnog mnjenja kao dejstvujue moralne
savesti drutva. Bujici migracija sa sela i iskuenjima koja ona
sobom nosi, ova praksa se nije suprotstavila politikom
civilizacijskog prilagoavanja, sa jasno postavljenim normama
ponaanja i morala. Svuda prisutna usitnjena, seljaka svest
inspirisana shvatanjem da je sve dozvoljeno to nije izriito
zabranjeno, i sa sklonou da uvaava samo neposredne interese, dok
one udaljenije i posredne potpuno zanemaruje, mogla je dugo
opstojavati da bi se u kriznim uslovima iskazala kao snaga koja
temeljno razara moral, stvarajui iroke mogunosti za kriminal i
druge pojave koje je teko dovesti u sklad sa vrednostima
socijalistikog drutva. Nasrtaji na drutvenu imovinu svuda se sreu,
a krae, utaje i korupcija postale su deo redovnih dopunskih prihoda
za tako veliki broj graana da se ta vrsta prihoda mora uzeti u
razmatranje pri oceni visine line potronje. Nije bez dejstva ni
uzor koji prua esto nekanjeno krenje zakona od strane radnih
organizacija, pa ponekad i administrativnih ustanova. Privilegije
se uporno odravaju uprkos jednodunoj osudi u narodu. Svest o
potenom radu gotovo ne postoji. Malo je onih koji sebi postavljaju
pitanje ta su i koliko su uradili za dohodak koji primaju. Uslovi
privreivanja su neujednaeni, to vodi naputanju principa nagraivanja
prema radu. Lini dohoci po preduzeima esto zavise manje od rada, a
vie od neije vetine da se izbori za vee cene ili nie doprinose.
Sistematsko pokrivanje gubitaka jednih iz sredstava koja su
zaradili drugi destimulativno delije na obema stranama. Relativno
veliki broj ljudi stekao je bogatstvo na legalan nain mimo rada.
Poveanje socijalnih razlika koje proizlazi iz nesreenog stanja u
privredi i drutvu utoliko je ekonomski nepodnoljivije i moralno
neopravdanije to se dogaa u sloenim uslovima krize.
-
Na moral masa razorno deluje i nezaposlenost. Nepotizam je
sveopta pojava, davanje prvenstva roacima prilikom zapoljavanja
postalo je skoro obiajno pravo. Nezaposlenost je teak drutveni
problem ne samo zato to je veliki broj mladih ljudi bez samostalne
egzistencije, ve i zato to veliki deo stanovnitva, sa starosnom i
kvalifikacionom strukturom boljom od one koju imaju zaposleni,
ostaje neproduktivan iako bi njihovo odgovarajue ukljuivanje
umnogome poboljalo stanje. Muni su i demoralizacija tih ljudi i
njihovih porodica, beznae uenika i studenata koji se koluju bez
izgleda na zaposlenje, kao i psihologija onih koji, dobivi najzad
posao nakon viegodinjeg ekanja, gledaju u njemusamo uhljebije,
lieni ambicija da se obelee znaajnim radnim doprinosom, utoliko vie
to su se tokom ekanja iskljuili iz struke i zaboravili veliki deo
nauenog. Nije manje pogubni ni delovanje tzv. privremenog rada u
inostranstvu. U narodu je zavladalo uverenje da se potenim radom u
samoj zemlji ne moe pristojno zaraditi ni dobro iveti. Gubi se ne
samo vera u savestan rad, ve i u socijalizam, iji oreol temni pred
reputacijom sistema gde rade gastarbajteri. Gubljenje poverenja i
niska motivisanost jasno su vidljivi izraz moralne krize. Opta
mobilizacija svih narodnih snaga u reavanju postojeih drutvenih
problema zasad nije mogua. irim slojevima nedostaje jasna svest o
smislu angaovanja i samortvovanja za opte drutvene ciljeve. Zvanina
ideologija koja umesto stvarnog socijalistikog programa nudi prazne
politike proklamacije uveliko je iscrpla svoje mobilizatorske
mogunosti. Jaz izmeu socijalistikih principa i okotale stvarnosti
toliko je dubok da masovno raa apatiju, privatizaciju i sve vee
ogorenje. Reforme koje bi danas mogle popraviti drutvenu klimu i
moda obrnule tokove kretanja, nee biti dovoljne sutra. Razaranje
sistema vrednosti, koje je bilo temeljnije ukoliko je vreme vie
odmicalo, ne odnosi se samo na moralne norme. Stanje je takvo da je
gotovo nepoznata lestvica vrednostiza koje se jugoslovensko drutvo
zalae. Horizont potreba nikad nije ozbiljno otvoren za demokratsku
raspravu. Zbog toga se prioriteti potreba spontano obrazuju,
preteno pod uticajem potroakog mentaliteta. Ta psihologija povezana
sa neobuzdanim primitivizmom silno je ojaala sklonost prema undu u
literaturi, muzici,filmu i zabavi svake vrste. Razvijanje te
sklonosti ak se i svesno i sistematski podstie posredstvom tampe,
radija i televizije. Pod pritiskom agresivnog unda koji suvereno
vlada na sceni, prave kulturne vrednosti su ostale bez ireg
uticaja, uprkos mnogih i znaajnih dela jugoslovenskih stvaralaca.
Malo je smiljenih napora da se ta dela privedu irem krugu graana.
Kriza kulture nije samo u tome to su prave drutvene vrednosti u
susretu sa undom nekonkurentne. Kultura se sve vie regionalizuje,
razbija se njeno jugoslovensko i univerzalno znaenje, ona se dobrim
delom stavlja u slubu republikih, pokrajinskih, dravnih aspiracija
na sopstveno vlastelinstvo i na tom podruju. Opta
provincijalizacija kulture sniava kriterijume vrednosti i doputa
mnogo veu drutvenu afirmaciju manje darovitih stvaralaca. Duboko
uvreeni u provincijalnoj kulturi, separatizam i nacionalizam
postaju sve agresivniji.
5. Ova svestrana i duboka kriza jugoslovenskog drutva otvara
mnoga pitanja, od kojih se naroito izdvajaju sledea dva : ta se
desilo sa projektom izgradnje novog drutva za koji su pale tolike
rtve ? Gde se mi danas nalazimo u odnosu na modernu evropsku
civilizaciju ? Objektivna nauna analiza, slobodna kako od ideoloke
apologetike (koja se opire bilo kakvim promenama sistema) tako i od
ideolokog skepticizma (koji odbacuje sistem u celini, i od samog
njegovog poetka) pokazuje svu protivrenost posleratnog razvitka i
objanjava
-
zato su iza perioda uverljivog materijalnog rasta, postepene
demokratizacije i duhovne emancipacije sledili drutveni sukobi u
kasnim ezdesetim godinama, restauracija autoritarnosti u ranim
sedamdesetimm gubljenje stabilnosti i strukturnih proporcija,
materijalna stagnacija i sve vea duhovna dezorijentacija kao
krajnji ishod. Pad do kojeg je dolo ne bi bio tako teak i trajan da
je on posledica samo jedne pogrene politike. Nova politika
strategija u ezdesetim godinama nije samo projekt privredne reforme
ve i kraj procesa politike i ekonomske demokratizacije, razotuenja
politike, dugoronog usmeravanja drutvenog razvoja, izgradnje
jedinstvene federacije. Novi drutveni projekat afirmacije grupnog i
nacionalnog egoizma vodio je nepomirljivom sukobu sa dotad
priznatim moralnim vrednostima i sve veoj demoralizaciji u masama
naroda. Da bi se objasnilo zato je nakon uspenog razvoja u periodu
1953-1965 dolo do fatalnog preloma 1965. godine morali bi se uzeti
u obzir mnogi inioci : davanje izrazite prednosti individualnim i
grupnim interesima nad optim, materijalistike aspiracije nove
srednje klase, dominacija interesa najrazvijenijih republika,
odbrana politokratskog monopola moi pred rastuim pritiskom za dalje
demokratske reforme, ilavi otpori koje je emancipaciji pruila
patrijarhalna tradicija. Od spoljanjih inilaca valja naroito imati
u vidu pritiske velikih sila koji su u sferi politike podravali
autoritarnost, a u sferi privrede teili, i na kraju uspeli, da
dovedu zemlju u nezavidnu tehnoloku i ekonomsku zavisnost. Pri svem
tom ne bi moglo zadovoljavati objanjenje koje bi idealizovalo
projekt revolucionarnog preobraaja i nesumnjive uspehe u toku prve
dve decenije posleratnog razvoja, i koje bi kasnija lutanja i
padove shvatalo kao prostu deformaciju tog projekta od strane
vladajuih subjekata. Prava je nauna istina da postoje ogranienosti
i u samom tom projektu kako u poetnoj viziji, koja (pored svih
svojih humanistikih i emancipatorskih ideja) prenaglaava ulogu
nasilja i diktature u prelaznom periodu, tako i u nainu na koji je
ta vizija bila protumaena i primenjena u naoj zemlji pod pritiskom
staljinizma i kominternovskog naslea. Uspean otpor staljinizmu
mobilisao je znaajne drutvene snage, koje su obezbedile nacionalnu
nezavisnost, industrijalizaciju zemlje, zavidan privredni rast u
periodu 1953-1956, poetne oblike samouprave i duhovno oslobaanje od
uskih ideolokih okvira u oblasti kulture. Ipak, jednom
uspostavljeni hijerarhijski odnosi nisu mogli biti prevazieni. Oni
su se pokazali kao neprekoraiva granica procesa demokratizacije.
Taj proces je tolerisan i podstican dok je oslobaao stvaralake
snage na nivou drutvene mikro-strukture i u oblastima delatnosti
udaljenih od politike. On je strogo kontrolisan kad se proirio i na
politike institucije zahtevom za deprofesionalizacijom i
debirokratizacijom politike, a odluno je zaustavljen kada je
ugrozio centre politike moi zahtevom za slobodnijim izborima i za
pretvaranjem organa drave u organe samoupravljanja. Privredna
reforma 1965. godine u sutini je promena osnovnog strategijskog
pravca drutvenog razvoja : projekt politike demokratizacije
zamenjen je projektom ekonomske liberalizacije. Ideja
samoupravnosti, ija je sutina razotuenje politike, zamenjna je
idejom decentralizacije, koja je dovela do uspostavljanja
regionalnih centara otuene moi.etika solidarnosti i socijalne
pravde zamenjena je duhom possivnog individualizma i apologijom
grupnog interesa. Politiki voluntarizam, smeo i dinamian u prvim
posleratnim decenijama, kada je mogao raunati sa masovnom podrkom
naroda, postaje sad statian i odluan u odbrani sistema, ak i onda
kad postaje oigledno da je taj sistem nekonzistentan i neefikasan.
Osnovni problem jugoslovenskog drutva nije u tome to je nepotpuno i
deformisano ostvaren istorijski projekt, nastao u oslobodilakom
ratu. Sudbina je svih projekata u
-
dosadanjoj istoriji da je njihovo ostvarenje bilo praeno
elementima restauracije i da je na kraju dovodilo do raznovrsnih
meavina starog i novog drutva. Meutim, i pored toga to nisu
ispunili sve svoje emancipatorske ciljeve takvi hibridi su se
dokazali kao napredne civilizacijske tekovine koje su omoguavale
izlazak iz krize i ubrzan drutveni razvoj. U istoriji dosad
nezapamen jaz izmeu normativnih proklamacij i stvarnosti daje
jugoslovenskom drutvu jedno od bitnih obeleja. Prema zvaninoj
ideologiji jugoslovensko drutvo je ve prevazilo sve tekovine
moderne civilizacije, i na Zapadu i na Istoku : ostvarilo je najvii
oblik demokratije, samoupravljanjem obezbedilo vlast radnike klase,
postiglo bratstvo i jedinstvo naroda, ukinulo etatizam, prvi put u
svetu dokazalo mogunost postojanja efikasne trine privrede u
socijalizmu. U stvarnosti se nae drutvo nalazi ispod nivoa moderne
civilizacije. U Jugoslaviji se osnovna graanska prava linosti jo
uvek mogu nekanjeno kriti, izbori funkcionera su fikcija, sudska
vlast je zavisna od izvrne, sloboda rei, organizovanje i javno
manifestovanje su ograniene birokratskom samovoljom i zakonskim
propisima koji omoguavaju proganjanje miljenja razliitih od
zvaninog. Radnika klasa nema legalno pravo samoorganizovanja i
trajka, i ne vri nikakav stvarni uticaj na politiko odluivanje.
Nacionalne odnose karakteriu sukobi suprotstavljenih interesa,
eksploatacija i slaba saradnja autarkinih nacionalnih ekonomija. O
jedinstvenoj politici razvoja i o jedinstvenom tritu ne moe se vie
ni govoriti ozbiljno. Etatizam nije ukinut ve je prenet na
republiki nivo, gde je on iracionalniji i zloudniji. Kad su se ve
1967-1968 javile neeljene posledice : spoj inflacije, stagnacije i
nezaposlenosti, cela loe smiljena privredna reforma je naputena i
nikad se nije dospelo do moderne trine privrede regulisane
instrumentima jedne celovite razvojne politike. Za razliku od
drugih savremenih meovitih drutava, specifina jugoslovenska meavina
elemenata predmodernog autoritarnog drutva, graanskog drutva i
socijalizma, definitivno uobliena Ustavom od 1974, ne poseduje
minimum potrebne koherentnosti da bi obezbedila dalji drutveni
razvoj. Bez promene tog Ustava i na njemu izgraenog
politiko-ekonomskog sistema nemogue je reiti nijedan sutinski
dananji problem naeg drutva, nemogue je zaustaviti sadanji proces
dezintegracije i pada u sve dublju krizu. Neophodno je tragati za
reenjima imajui u vidu sledee velike civilizatorske principe koji
su neophodni uslov uspona modernog drutva.
a) Suverenost naroda U samom temelju moderne civilizacije nalazi
se ideja da je najvii izvor politike moi sam narod, da je jedini
legitimni politiki autoritet onaj koji potie iz slobodno izraene
volje naroda, pa da prema tome ne postoji moralni i pravni osnov da
bilo kakva elita (po milosti boijoj, po krvi, religiji, rasi,
klasi, ideolokoj pripadnosti, istorijskim zaslugama ili bilo kakvom
drugom opravdanju) prisvoji sebi pravo da govori, odluuje i slui se
silom u ime naroda. Narod moe samo prepustiti politiku vlast na
odreeno vrene svojim predstavnicima, s pravom da ih bira, kontrolie
i smenjuje, a po potrebi i silom zbacuje ukoliko prekre drutveni
ugovor i umesto optih narodnih interesa ponu da slede svoje posebne
interese. Princip suverenosti naroda afirmisala je politika
filozofija i praksa demokratskih revolucija osamnaestog veka.
Meutim, krajnje radikalne konsekvence ovog principa izvela je
socijalistika teorija. Ako je monopol ekonomske moi takoe jedna od
osnova za obrazovanje elita koje se mogu nametnuti drutvu i postii
punu kontrolu nad njegovim politikim ivotom, onda su s principom
suverenosti naroda nespojive i sve institucije koje omoguuju taj
monopol, bilo da je to kapital ili birokratska drava. U tom smislu
bi puna suverenost naroda bila ostvarena tek u jednom besklasnom
drutvu u kome bi i politiki i ekonomski i kulturni ivot bio
organizovan na demokratski nain. Pretpostavka
-
takve demokratije (demokratija saveta ili integralne samouprave)
je slobodan izbor i smenjivost svih funkcionera, javna kontrola nad
njihovim radom, podela vlasti, odsustvo birokratskih privilegija.
Ti preduslovi su odavno ostvareni u modernom drutvu. Jugoslavija
taj nivo jo nije dostigla iako je ve davno proklamovala ideje
samoupravnosti, debirokratizacije i deprofesionalizacije
politike.
b) Samoodreenje nacije U modernom drutvu je svako politiko
ugnjetavanje i diskriminacija na nacionalnoj osnovi civilizacijski
neprihvatljivo. Jugoslovensko reenje nacionalnog pitanja je u
poetku moglo biti shvaeno kao primeran model mnogonacionalne
federacije u kojoj je princip jedinstvene drave i dravne politike
bio uspeno spojen s principom politike i kulturne autonomije nacija
i nacionalnih manjina. U toku poslednje dve decenije sve vie je
slabio princip jedinstva i prenaglaavan je princip nacionalne
autonomije, koji se u praksi pretvorio u suverenost delova
(republika, koje po pravilu nisu nacionalno homogene). Slabosti
koje su od poetka bile prisutne u modelu, postajale su sve
vidljivije. Sve nacije nisu ravnopravne : spska nacija, na primer,
nije dobila pravo na vlastitu dravu. Delovi srpskog naroda, koji u
znatnom broju ive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od
nacionalnih manjina da se slue svojim jezikom i pismom, da se
politiki i kulturno organizuju, da zajedniki razvijaju jedinstvenu
kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastian
nain pokazuje da ona naela kaja tite autonomiju jedne manjine
(Albanaca) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru
manjine (Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu). S obzirom na
postojee oblike nacionalne diskriminacije dananja Jugoslavija se ne
moe smatrati modernom i demokratskom dravom.
c) Ljudska prava Moderna epoha poinje afirmacijom ljudskih
prava. To su prvobitno bila graanska prava : na slobodu misli,
savesti, govora kretanja, dogovora, organizovanja, javnog
manifestovanja, demonstracija, izbora svojih predstavnika. U naem
veku graanskim pravima su dodata socijalno-ekonomska prava : pravo
na rad, na slobodan izbor zanimanja, na kolovanje, na jednaku
nagradu za jednak rad, na socijalnu sigurnost. Generalna skuptina
Ujedinjenih nacija je formulisala sva ova prava u svojoj
Univerzalnoj deklaraciji o pravima oveka prihvaenoj 10. decembra
1948. godine. Naa zemlja je jedna od drava lanica koje su donele
ovu deklaraciju; Jugoslavija je takoe potpisnica Helsinkih dogovora
i svih slinih meunarodnih dokumenata. Nesumnjivo je da ima dosta
savremenih drava koje se u pogledu stepena ostvarivanja ljudskih
prava nalaze ispod nae zemlje. Ali i u nas se jo ovek gone verbalni
delikti, zabranjuju i unitavaju knjige i skidaju sa repertoara
pozorine predstave koje su idejno neprihvatljive, sputava se javno
iznoenje miljenja, zabranjuje se organizovanje, manifestovanje i
demonstriranje, korienje ustavnog prava na slanje protestnih
peticija dravnim organima kvalifikuje se kao neprijateljski akt,
proganjaju se inicijatori protestnih obustava rada, izbori
funkcionera se pretvaraju u farsu samoimenovanja. Dok se sve to
dogaa ne moemo se smatrati civilizovanim i prosveenim drutvom.
d) Racionalnost Moderno doba je doba racionalnosti. Drutvene
ustanove i nain organizovanja celokupnog drutvenog ivota moraju
poloiti ispit pred sudom razuma. Nije to uvek racionalnost ciljeva
: velika slabost nae epohe je razdvajanje politike, etike i nauke.
Ali instrumentalna racionalnost i sposobnost pronalaenja adekvatnih
sredstava za jednom usvojen ciljeve i efikasno sprovoenje u ivot
odreene politike jeste conditio sine qua non
-
svake moderne drave. To, dalje, znai da je svaka moderna drava
veliki sistem iji se pojedini delovi na jedinstven nain reguliu,
usklauju i usmeravaju, da su pravila igre jasna, stabilna i
promenljiva samo nakon ozbiljnog prouavanja i pripreme, da se
dravni inovnici biraju pre svega po kriterijumu kompetentnosti i
linog integriteta, da se donoenj odluka u najveoj meri oslanja na
pouzdane informacije i analizu trokova i verovatnih dobiti. Ni
jedan od tih uslova racionalne politike nije u nas zadovoljen : nau
dravu ine osam odvojenih i slabo povezanih sistema, jedinstvena
politika razvoja ne postoji, a i kad bi na papiru i postojala ne bi
se mogla realizovati u praksi; pravila igre se stalno ad hoc
menjaju i u najboljem sluaju se mogu znati samo za jednu godinu
unapred; funkcioneri se biraju pre svega na osnovu kriterijuma
lojalnosti, pa su u velikoj meri nekompetentni i povodljivi; odluke
se donose na brzinu, proizvoljno i pristrasno, bez prethodne javne
diskusije, na osnovu nepouzdanih, jednostranih informacija i ne
uzimajui u obzir mogue alternative. Dok ovakav neracionalan stil
rada preovlauje u naoj politici, mi se ne moemo smatrati modernim
drutvom.
Iz ove analize sledi da su politika demokratizacija i korenita
kadrovska obnova, istinsko samoodreenje i ravnopravnost pripadnika
svih jugoslovenskih naroda, ukljuujui i srpski, puno ostvarenje
ljudskih, graanskih i socijalno-ekonomskih prava, i dosledna
racionlizacija jugoslovenskog politikog sistema i politike razvoja
oni neophodni preduslovi bez kojih se ne moe ni zamisliti izlaz iz
sadnje krize jugoslovenskog drutva.
Poloaj Srbije i srpskog naroda
6. Mnoge nevolje koje mue srpski narod iznikle su u prilikama
koje su zajednike svim jugoslovenskim narodima. Meutim, srpski
narod pritiskuju i druge nedae. Dugorono zaostajanje razvoja
privrede Srbije, neregulisani dravno-pravni odnosi sa Jugoslavijom
i pokrajinama, kao i genocid na Kosovu, pojavili su se na politikoj
sceni sa udruenom snagom koja ini situaciju napetom, ako ne i
eksplozivnom. Ova tri muna pitanja, koja proizilaze iz dugorone
politike prema Srbiji, svojom dramatikom ugroavaju ne samo srpski
narod, ve i stabilnost itave Jugoslavije. Zbog toga se ona moraju
nai u sreditu panje. Nije trebalo mnogo znanja i podataka da se
utvrdi dugogodinje zaostajanje privrede Srbije. Ipak je to zvanino
uinjeno tek u Planu 1981-1985., u kome je bilo zapisano da e se u
tom razdoblju preduzimati mere za zaustavljanje takve tendencije.Ta
je obaveza brzo pala u zaborav. Petogodite je prolo u novom
ispitivanju da li Srbija gubi korak u razvoju. Nalazi su, meutim,
argumentovano potvrdili ono to se i ranije znalo, da se po
relevantnim pokazateljima njena privreda stalno kree ispod
jugoslovenskog proseka uz sve vee zaostajanje. Usporeniji razvoj
nije imao dovoljno snage da savlada ekonomsku nerazvijenost na delu
njene teritorije na kojoj ivi 1.5 miliona stanovnika sa narodnim
dohotkom po stanovniku preko 30% niim od odgovarajueg dohotka u tri
nedovoljno razvijene republike. Ispitivanja nisu ostavila ni trunku
sumnje da je relativno zaostajanje Srbije prvenstveno nastalo zbog
manjih investicija po stanovniku, a ne zbog slabije efikasnosti
investicija. Prema zvaninim statistikim podacima efikasnost
investicija je u Srbiji za itav posleratni period nia samo od one u
Sloveniji i Vojvodini, a tokom poslednje decenije (period
1976-1983) najvia je u Jugoslaviji. Vea efikasnost mogla je samo
delomino nadoknaditi gubitak drutvenog proizvoda zbog manjih
investicija, ali nije bila u stanju da sprijei formiranje vrednosti
osnovnih sredstava po stanovniku na nivou od svega 80,5 %
jugoslovenskog
-
proseka, to je ak nie od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, dveju
republika koje imaju status nerazvijenih. Tokom itavog posleratnog
perioda privreda Srbije je bila izloena neekvivalentnoj razmeni.
Aktuelan primer takve razmene je niska cena elektrine energije koja
se u velikim koliinama isporuuje drugim republikama. Instrumenti i
mere tekue ekonomske i kreditno-monetarne politike, a naroito
doprinos fondu federacije za razvoj privredno nedovoljno razvijenih
podruja su u novije vreme najvaniji inioci njenog relativnog
zaostajanja. Doda li se tome da su najrazvijenije republike, zbog
oskudice sredstava akumulacije Srbije, sa svojim kapitalom ule u
njenu privredu (poljoprivreda, prehrambena industrija, trgovina i
bankarstvo), dobija se slika jedne podreene i zapostavljene
privrede u okviru jugoslovenskog prostora. Dosledna diskriminacija
privrede Srbije u posleratnom periodu ne da se potpuno razjasniti
bez uvaavanja meunacionalnih odnosa izmeu dva rata kako ih je
videla i ocenivala Komunistika partija Jugoslavije. Na te poglede
odluujue je uticala autoritativna Kominterna, koja je u naporima da
ostvari svoje strateke i taktike zamisli na meunarodnom planu teila
razbijanju Jugoslavije. Nalazei svoje ideoloko opravdanje u
sueljavanju srpske "ugnjetake" nacije i ostalih "ugnjetenih"
naroda, takva politika je drastian primer uzmicanja marksistikog
uenja o klasnoj podeljenosti svake nacije pred politikim
pragmatizmom, koji je, u nastojanju da koristi meunacionalna
trvenja, potisnuo u pozadinu klasni internacionalizam. To donekle
objanjava zato se KPJ nije potrudila da sopstvenim istraivanjima
doe do prave istine o ekonomskoj prirodi meunacionalnih odnosa.
Ocena tih odnosa, koja se svodi na to da je politika hegemonija
srpske buroazije praena i odgovarajuom ekonomskom dominacijom
Srbije, preuzeta je u stvari od separatistiki orjentisanih
graanskih partija. Ni pre, ni posle rata KPJ nije bila voljna da
neposrednim saznanjima utvrdi pravo stanje, niti da ulazi u bilo
kakvu raspravu koja bi mogla dovesti u pitanje davno date ocene i
zauzete stavove na kojima je istrajala sve do danas. Doslednost je
bila utoliko neobinija to se i bez posebnih studija, elementarnim
uvidom u osnovne pokazatelje nivoa razvijenosti u popisnoj 1948.
godini moglo ustanoviti da Srbija nije mogla imati ekonomski
privilegovan poloaj izmeu dva rata. Na zaostajanje u
industrijalizaciji je jasno ukazivao naglaeniji agrarni karakter
njene privrede. Uee poljoprivrede je bilo vee, a udeo industrije u
formiranju drutvenog proizvoda industrije manji nego u
jugoslovenskom proseku. KPJ ne samo to na osnovu svih injenica nije
revidirala svoju ocenu, ve nije poklonila ni najmanju panju
radovima naunih ustanova u kojima je ve poetkom pedesetih godina
dokumentovano utvren bitno drugaiji ekonomski poloaj Srbije izmeu
dva rata. Uporno ponavljanje predratne ocene tokom etiri decenije
ukazuje na izuzetno veliku politiku i ekonomsku zainteresovanost da
se takva pogrena ocena odri. Njen smisao lei u tome da se srpskom
narodu usadi oseanje istorijske krivice ne bi li se time osujetio
njegov otpor politikoj i ekonomskoj podreenosti kojoj je stalno
izloen. Na predratnoj oceni zasnovana je i posleratna politika
prema privredi Srbije, koja je dovoljno jasno deklarisana u
ekspozeu o Prvom petogodinjem planu. Srbiji je u tom planu
neosnovano odreen, posle Slovenije, najsporiji tempo
industrijalizacije. U praksi je ta politika zapoela preseljavanjem
u druge republike industrijskih pogona za proizvodnju aviona,
kamiona i oruja, da bi se nastavila obaveznim otkupom, makazama
cena na teret sirovina i poljoprivrednih proizvoda, niim
investicijama po stanovniku od jugoslovenskog proseka i doprinosom
za razvoj nerazvijenih podruja. No nita tako ubedljivo ne pokazuje
podreen poloaj Srbije kao injenicu da ni u jednom kljunom pitanju
politikog i privrednog sistema ona nije imala inicijativu. Stoga,
poloaj Srbije valja
-
posmatrati u sklopu politike i ekonomske dominacije Slovenije i
Hrvatske, koje su bile predlagai promena u svim dosadanjim
sistemima. Slovenija i Hrvatska startovale su sa najvieg nivoa
razvijenosti, a ostvarile su i najbri razvoj. S poboljanjem
njihovog relativnog poloaja jaz izmeu njih i ostalog dela
Jugoslavije jako se produbio. Takav tok dogaaja, koji odstupa od
proklamovane politike ravnomernog razvoja, ne bi bio mogu da
privredni sistem nije bio pristrasan, da te dvije republike nisu
bile u poloaju da nemetnu reenja koja odgovaraju njihovim
ekonomskim interesima. Prireivake delatnosti, koje relativno vie
uestvuju u njihovoj privrednoj strukturi, uivale su tokom itavog
posleratnog perioda povoljnije uslove privreivanja, na koje su
snano uticali paritet i reim cena, kao i carinska zatita. Vei
prostor dat tritu u ezdesetimgodinama pogodovao je vie razvijenim
podrujima. Suspenziju Petogodinjeg plana 1961-1965. godine, koji je
teite stavio na razvoj proizvodnje sirovina i energije, valja
tumaiti kao izbegavanje republika da ulau u nerazvijena podruja
koja su relativno bogata prirodnim izvorima. Razvoj Jugoslavije iz
tog vremena zasnivao se na sastavu inilaca proizvodnje dveju
razvijenih republika nego ostalog dela zemlje. Zbog toga radna
snaga nije dobila adekvatno mesto u razvojnoj orijentaciji, ime su
bili pogoeni Srbija i nerazvijena podruja. Ekonomska podreenost
Srbije ne da se u potpunosti shvatiti bez njenog politiki
inferiornog poloaja koji je odredio i sve odnose. Za KPJ ekonomska
hegemonija srpskog naroda izmeu dva rata nije bila sporna,
nezavisno od toga to je industrijalizacija Srbije bila sporija od
jugoslovenskog proeka. Na toj ideolokoj platformi formirala su se
miljenja i ponaanja, to je presudno uticalo na kasnija politika
zbivanja i meunacionalne odnose. Slovenci i Hrvati su pre rata
stvorili svoje nacionalne komunistike partije, a zadobili su i
odluujui uticaj na CK KPJ. Njihovi politiki lideri postali su
arbitri u svim politikim pitanjima tokom i posle rata. Ove dve
susedne republike delile su slinu istorijsku sudbinu, imale su istu
religiju i tenju za to veom samostalnou, a kao najrazvijenije, i
zajednike ekonomske interese, to su bili dovoljni razlozi za trajnu
koaliciju u nastojanju da ostvare politiku dominaciju. Tu koaliciju
je uvrstila dugogodinja saradnja Tita i Kardelja, dve
najistaknutije politike linosti posleratne Jugoslavije, koje su
uivale neprikosnoven autoritet u centrima moi. Kadrovski monopol im
je doputao da bitno utiu na sastav politikog vrha Jugoslavije i
svih republika i pokrajina. Svima je poznat izuzetno veliki
doprinos Edvarda Kardelja u pripremanju i donoenju odluka AVNOJ-a i
svih posleratnih ustava. On je bio u poloaju da u temelje drutvenog
ureenja ugrauje i line stavove, koji realno nisu mogli biti predmet
osporavanja. Odlunost kojom se Slovenija i Hrvatska danas
suprostavljaju svakoj ustavnoj promeni pokazuje koliko im Ustav od
1974. godine odgovara. Pogledi na drutveno ureenje nisu imali
nikakvih izgleda da budu prihvaeni ukoliko su bili drugaiji od
shvatanja dvaju politikih autorireta, a nije se moglo uiniti nita
ni posle njihove smrti, budui da je ustav mogunou veta osiguran od
bilo kakvih promena. Imajui sve to u vidu, ne moe biti sporno da su
Slovenija i Hrvatska utemeljile politiku i ekonomsku dominaciju,
kojom ostvaruju svoje nacionalne programe i ekonomske aspiracije. U
takvim uslovima a pod stalnim optubama da je "ugnjetaki",
"unitaristiki", "centralistiki", "pandurski", srpski narod nije
mogao postii ravnopravnost u Jugoslaviji, za ije je stvaranje
podneo najvee rtve. Revanistika politika prema Srbima zapoela je
pre rata time to se smatralo da Komunistika partija i nije potrebna
"ugnjetakoj" naciji. U CK KPJ Srbi su bili relativno malo
zastupljeni, a neki od njih su se, valjda zato da bi se odrali,
deklarisali kao pripadnici drugih nacija. Srbija tokom rata nije
bila u poloaju da ravnopravno uestvuje u donoenju odluka koje su
prejudicirale budue meunacionalne
-
odnose i drutveno ureenje Jugoslavije. Antifaistiko vee Srbije
osnovano je u drugoj polovini 1944. godine, kasnije nego u drugim
republikama, a Komunistika partija Srbije tek po zavretku rata. Za
drugo zasedanje AVNOJ-a venici su birani iz srpskih vojnih jedinica
i lanova Vrhovnog taba koji su se zatekli na teritoriji Bosne i
Hercegovine, za razliku od venika nekih drugih republika, koji su
doli na zasedanje sa svoje teritorije i koji su iza sebe imali
nacionalne politike organizacije sa izgraenim stavovima i
programima. Ove istorijske injenice ukazuju da tokom rata Srbija
nije bila formalno, pogotovu ne sutinski u ravnopravnom poloaju
kada su donoene odluke od dalekosenog znaaja za budue dravno
ureenje. To ne znai da se Srbi ne bi dobrovoljno odluili za
federalizam kao najpogodnije ureenje za vienacionalnu zajednicu, ve
se ima u vidu da su se oni bez prethodnih priprema i podrke svojih
politikih organizacija nali u poloaju da u ratnim uslovima prihvate
reenja koja su otvarala iroke mogunosti za njihovo razbijanje.
Poloaj Srba morao je biti blagovremeno razmotren i regulisan sa
stanovita njihovog nacionalnog integriteta i nesmetanog kulturnog
razvoja, a ne da to izuzetno pitanje ostane otvoreno za reenja koja
pogaaju vitalne interese srpskog naroda. Ozbiljnost drutvenih i
ekonomskih posledica koje u posleratnom periodu iz ovakvih odnosa
proizlaze zahteva da se bez odlaganja prestane sa zloupotrebom teze
o ugnjetakoj i ugnjetenim nacijama koja je Srbiju dovela u
nezavidan ekonomski poloaj. Osloboenje Srbije od doprinosa Fondu
federacije, ne bi li time ojaala akumulativnu sposobnost i ubrzala
privredni razvoj, bilo je prilika da se nagovesti kraj takve
politike. Oekivalo se da e politiki predstavnici Srbije izai sa
ovim loginim i opravdanim zahtevom i da e na njegovom prihvatanju
do kraja ustrajati. Utoliko je bilo vee iznenaenje kad su oni
pristali na plaanje pune stope uz prihvatanje utenog i potpuno
neizvesnog obeanja da e doprinos biti materijalno kompenziran na
drugoj strani. Ovaj ishod je u suprotnosti sa nalazima o ekonomskom
zaostajanju Srbije, a istovremeno je istorijski neodgovoran in
prema sopstvenom narodu. Kapitulacija politikih predstavnika Srbije
navodi na mnoga razmiljanja, pre svega o njihovom pravu da takav
korak uine. Postavlja se pitanje ko je ovlaen da prihvati odluku
kojom se privredi Srbije izrie presuda o dugoronom zaostajanju u
budunosti sa neizbenim politikim posledicama. Re je o ogromnim
sredstvima neophodnim za pokretanje privrednog razvoja Srbije i
reavanje egzistencijalnog pitanja velikog broja mladih ljudi bez
posla, veeg nego u bilo kojoj drugoj republici. Bez referenduma
uzurpirati pravo da se iza zatvorenih vrata dogovara, odluuje i
pristaje da ekonomskom razvoju tog naroda postavlja ozbiljna
ogranienja. Srbija je mirne savesti i sa oseanjem da je uveliko
ispunila svoj dug solidarnosti mogla postaviti zahtev da se
oslobodi doprinosa fondu. Istinske rtve za razvoj tri nerazvijene
republike i SAP Kosovo podnela je samo ona, plaajui pomo drugima
sopstvenim zaostajanjem. Sa tri razvijena podruja to nije bio
sluaj. Primena stope doprinosa proporcionalno drutvenom proizvodu
nije se drala osnovnog pravila da se obaveze odmeravaju prema
ekonomskoj snazi obveznika. Proporcionalna stopa potedela je
Sloveniju, Hrvatsku i Vojvodinu progresivnog doprinosa, to im je
omoguilo ne samo da se normalno razvijaju, ve i da poboljaju svoj
relativni poloaj prema jugoslovenskom proseku. Za Srbiju su,
meutim, takve stope predstavljale ogromno optereenje. Njena
privreda je izdavala polovinu neto akumulacije za nerazvijena
podruja, zbog ega se sasvim pribliila privredama nerazvijenih
republika.I pored toga to je svojim doprinosom pomogla razvoj
nerazvijenih podruja i olakala teret razvijenima, Srbija za svoje
zaostajanje ne nailazi na razumevanje ni jednih ni drugih.
Obostrani interes upuuje dva tipa podruja na
-
koaliciju radi odranja postojeeg stanja u kome zadovoljava svoje
interese na raun Srbije. Antisrpska koalicija nastupila je u sluaju
stope doprinosa otvorenije i sa manje politikog takta nego bilo
kada ranije. S neprikrivenim pritiskom Srbiji je nametnuto da
prihvati stopu doprinosa u celini. Ovaj pritisak vaan je i kao znak
da ve tradicionalna diskriminacija Srbije nije oslabila, ako se ak
nije poveala.Imajui u vidu ta se sve dogaalo u posleratnom periodu,
takav pritisak ne predstavlja nita novo. Nov bi mogao biti odluan
otpor Srbije tom pritisku. Na alost, to se nije dogodilo. Otpora je
bilo vie nego ranije, ali ipak sasvim nedovoljno.Srpski rukovodioci
nisu iskoristili ni sva pravna sredstva kao to je mogunost upotrebe
veta, koje im jedino preostaje u situaciji kada se nau usamljeni sa
svojim opravdanim zahtevima, a izgleda nisu ni pomiljali na
odgovarajui odgovor koji podrazumeva i otvaranje politike krize ako
se drugaije ne moe. Politiari Srbije su se pokazali nespremnim za
istorijski zadatak koji im je nametnula izuzetno teka konstelacija
odnosa u jugoslovenskoj zajednici. Istorijski trenutak je od njih
zahtevao da odluno stave do znanja da je doao kraj posleratnoj
praksi smenivanja politiara koji su postavljali pitanje
ravnopravnosti Srbije, prakse diskriminacije ekonomista, sociologa,
filozofa i knjievnika iz Srbije koji su blagovremeno ukazivali na
drutveno maligne pojave i upozoravali na posledice pogrenih reenja,
kao i prakse udaljavanja sposobnih privrednika kojim se razoruavala
privreda Srbije u pojaanoj konkurenciji na tritu.
7. Odnos prema ekonomskom zaostajanju Srbije pokazuje da
revanistika politika prema njoj s vremenom nije slabila. Naprotiv,
hranjena sopstvenim uspehom sve vie je jaala da bi se konano
izrazila i u genocidu. Politiki je neodriva diskriminacija graana
Srbije kojima su zbog paritetne zastupljenosti republika manje nego
drugima dostupna mesta saveznih funkcionera i delegata u Saveznoj
skuptini, a glas glasaa iz Srbije vredi manje od onoga iz bilo koje
druge republike ili pokrajine. U toj svetlosti Jugoslavija se ne
prikazuje kao zajednica ravnopravnih graana ili ravnopravnih naroda
i narodnosti, nego kao zajednica osam ravnopravnih teritorija. Ipak
ni ova ravnopravnost ne vai za Srbiju zbog njenog posebnog
pravno-politikog poloaja, koji odraava tenje da se srpski narod dri
pod stalnom kontrolom. Ideja vodilja takve politike bila je "slaba
Srbija, jaka Jugoslavija", koja je napredovala u uticajno miljenje:
ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji dozvolio brz ekonomski
razvoj, to bi predstavljalo opasnost za ostale nacije. Otuda
korienje svih mogunosti da se njenom privrednom razvoju i politikoj
konsolidaciji postave to vea ogranienja. Jedno od takvih, veoma
aktuelnih ogranienja jeste sadanji nedefinisan i pun unutranjih
konflikata ustavni poloaj Srbije. Ustavom od 1974. godine Srbija je
faktiki podijeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu
izjednaene sa republikama, sem to nisu definisane kao drava i to
nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije. Ovaj
nedostatak one nadoknauju time to se preko zajednike republike
skuptine mogu meati u unutranje odnose UeSrbije, dok su njihove
skuptine potpuno autonomne. Politiko-pravni poloaj Ue Srbije je
sasvim neodreen, to nije ni republika ni pokrajina. Odnosi u
republici Srbiji su konfuzni. Izvrno vee koje je organ republike
Skuptine u stvari je Izvrno vee Ue Srbije. To nije jedina
neloginost u razgraniavanju nadlenosti. Preiroka i insitucionalno
vrsto utemeljena autonomna pokrajina stvara dve nove raseline u
srpskom narodu. Istina je da su autonomake i separatistike snage
insistirale na proirenju autonomije, ali bi to teko ostvarile da
nisu dobile moralnu i politiku podrku od republika u kojima
separatistike tendencije nisu iezle. Proirenje autonomije
obrazlagano je uveravanjem da e se postii vea
-
ravnopravnost izmeu nacija i bolje obavljanje javnih poslova.
Dogaaji na Kosovu krajem ezdesetih godina bili su opomena ta se sve
moe dogoditi ukoliko se autonomija povea. Razloga za veu autonomiju
Vojvodine pogotovu nije bilo. To proirenje dalo je silnog podstreka
birokratskom autonomatvu, ozbiljnim pojavama separatizma koga
ranije nije bilo, zatvaranje privrede, politikom voluntarizmu.
Porastao je uticaj onih van pokrajina i u Vojvodini koji irenjem
dezinformacija nastoje da srpski narod podele na "Srbijance"
"preanske Srbe". Pokrajine su uz svesrdnu pomo drugih postale
"konstitutivni elemenat federacije", to im je dalo povoda da se
oseaju i ponaaju kao federalne jedinice, zanemarujui injenicu da su
sastavni deo republike Srbije. I ovom prilikom ravnotea u dualizmu
ovakve vrste nije se mogla odrati. Sadanje ponaanje pokrajina
pokazuje da su u praksi potpuno nadvladale separatistiko-autonomake
snage. Republici Srbiji je onemogueno da u vitalnim pitanjima
nastupaju jedinstveno u interesu naroda kome pripadaju. Splet
nereenih odnosa u republici Srbiji logino proizlazi iz njenog
ustavnog poloaja i izbora separatistikih i autonomakih kadrova,
koji su upravo zbog takve orijentacije uivali blagonaklonost onih
koji su drali kadrovski monopol u Jugoslaviji. Bez odgovarajue
protivtee u koordinaciji, regionalizacija se po pravilu pretvara u
provincijalnu uskogrudnost i slepilo za ire nacionalne interese.
Oni koji su svesrdno pomogli da se klice unutranjih sukoba usade u
ustave danas se javljaju kao arbitri - izmiritelji koji po dobro
poznatoj simetriji jednakih krivica dele lekcije i uoj Srbiji i
pokrajinama, sugeriui da se reenja trae u doslednoj primeni tih
istih ustava. Na taj nain jednom zamrena situacija ostae kakva je
bila, a Srbija e i dalje roiti svoju drutvenu energiju u
prevazilaenju konflikata bez izgleda da u tome potpuno uspe. To se
valjda i htelo sa proirenjem autonomija pokrajina, pogotovu to
odravanje konfliktnih situacija u Srbiji daje mogunost drugima da
se meaju u njene unutranje odnose i na taj nain produe dominaciju
nad njom. Posle izvrene federalizacije SKJ takvo meanje u unutranje
odnose jedne republike mogue je jedino u Srbiji. Odnosi izmeu
Srbije i pokrajina ne mogu se svesti jedino, a ni preteno na
formalno-pravna tumaenja dva ustava. Re je prvenstveno o srpskom
narodu i njegovoj dravi. Nacija koja je posle duge i krvave borbe
ponovo dola do svoje drave, koja se sama izborila i za graansku
demokratiju, i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona
sunarodnika doivela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska
komisija utvrdi da posle etiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino
ona nema svoju dravu. Gori istorijski poraz u miru ne da se
zamisliti.
8. Izgon srpskog naroda sa Kosova je spektakularno svedoanstvo
njegovog istorijskog poraza. Srpskom narodu je u prolee 1981.
godine objavljen jedan odista specijalan, ali otvoren i totalan rat
pripreman u raznim razdobljima administrativnih, politikih i
dravnopravnih promena. Voen vetom primenom raznih metoda i taktika,
s podeljenim ulogama, uz aktivnu, a ne samo pasivnu i ne mnogo
prikrivanu podrku pojedinih politikih centara u zemlji - pogubniji
i od one koja je dolazila iz susedstva - taj otvoreni rat, kome se
jo uvek gleda pravo u oi i koji se ne naziva svojim pravim imenom,
odvija se skoro pet godina. On, dakle, traje mnogo due nego itav
oslobodilaki rat u ovoj zemlji, od aprila 1941. do 9. maja 1945.
godine. Balistika pobuna na Kosovu i Metohiji pred sam kraj rata,
dignuta uz sadejstvo nacistikih jedinica, bila je 1944-45. vojniki
razbijena, ali pokazuje se, ne i politiki pobeena. Njen sadanji
vid, preruen u nov sadraj, uspenije se razvija i
-
pribliava pobednikom ishodu. Pravi obraun sa neofaistikom
agresijom je izostao; sve do sada preduzimane mere samo su uklonile
s ulica ispoljavanje te agresije, a u stvari su jaale njene
rasisitike pobuene, neopozive ciljeve, koje treba postii po svaku
cenu i svim sredstvima. ak i smiljeno drastine kazne mladim
prestupnicima izricane su da izazivaju i produbljuju meunacionalne
mrnje. Pet godina dugog albanskog rata na Kosovu uverile su njegove
predvodnike i pobornike da su jai nego to su i mislili, da uivaju
podrku po raznim centrima moi u samoj zemlji neuporedivo veu nego
kosovski Srbi od Republike Srbije, ili ova Republika od ostalih u
Jugoslaviji. Agresija je u toj meri ohrabrena da se i najzvaniniji
predstavnici Pokrajine, kao i njeni naunici ponaaju ne samo
arogantno, ve i cinino, proglaavajui istine za klevete, a uene za
svoja zakinuta prava. Organizovane politike snage nae zemlje, koje
su izvrile revoluciju u gotovo nemoguim uslovima, pod najmonijim
neprijateljem u itavom ovom veku - odjednom se pokazuju ne samo
neefikasnim, neslobodnim, ve gotovo i nezainteresovanim da se na
otvoreni rat odgovori kako jedino i mora: odlunom odbranom svog
naroda i svoje teritorije. A kad se agresija porazi, da se politiki
obrauni ne vre vie hapenjima, "diferencijacijama", lanim
lojalnostima, ve odistinskom revolucionarnom borbom, otvorenim
sueljavanjima, sa pravom slobodnog izraavanja, pa i demonstriranja
suprotnih miljenja. Fiziki, politiki, pravni, kulturni genocid nad
srpskim stanovnitvom Kosova i Metohije najtei je poraz u
oslobodilakim borbama to ih je vodila Srbija od Oraca 1804. do
ustanka 1941. godine. Odgovornost za taj poraz pada, prije svega,
na jo uvek