POJAM MEDJUNARODNOG PRAVA
POJAM MEDJUNARODNOG PRAVANaziv je izveden iz latinskog izraza
ius gentium koji je oznacavao deo rimskog pravnog sistema koji se
odnosio kako na strance tako in a Rimljane, za razliku od ius
civile koji je bio pristupacan samo rimskim gradjanima. Na osnovu
tog izraza nastali su odgovarajuci prevodi (na engleskom Law of
nations). U XIX veku izraz Law of nations zamenjen je izrazom
International law od strane Bentama.
Medjunarodno javno pravo regulise odnose svojih subjekata putem
pravnih pravila.Subjekti su u medjunarodnom pravu nosioci prava i
duznosti u medjunarodnim odnosima. Klasicno je shvatanje da samo
drzave imaju svojstva medjunarodno pravnog subjekta. Suprotno
shvatanje je da su samo pojedinci nosioci prava. Danas se smatra da
su u prvom redu drzave, a zatim medjunarodne organizacije, i sve
vise pojedinci subjekti medjunarodnog prava.Interesi su predmet
odnosa subjekata MP. Interes drzave se ispoljava u drzanju ili
koriscenju nekog dobra, ili u njenoj spoljasnjoj i unutrasnjoj
aktivnosti. Nesaglasni interesi izazivaju medjunarodni spor koji
moze prouzrokovati sukob. Medjunarodna zajednica moze postaviti
pitanje zajednickog interesa. Sukob interesa je resen ako jedan
interes preovlada nad drugim. Postoje 2 vrste osnova za isticanje
zahteva za realizacijom interesa nekog subjekta. To su pravni i
politicki osnov. Pravne prirode je ukoliko je isticanje zahteva
povezano sa saglasnoscu ili nesaglasnoscu interesa sa vazecim
medjunarodnim pravilom, svako drugo isticanje je politicke
prirode.
Danas je sve manje teoreticara koji osporavaju MP pravna
svojstva. Sofisti su isticali pravo jacega i osporavali MP kao i
Makijaveli i Spinoza koji pravo izjednacuju sa grubom silom. Neki
teoreticari su osporavali MP usled odsustva medjunarodne
organizacije koja bi mogla da osigura efikasno izvrsenje
sankcija.Danas preovladava misljenje da je MP pravna disciplina kao
i svaka druga pravna grana. Sve je vise pristalica koje smatraju da
Generalna skupstina OUN postaje jedina vrsta medjunarodnog
zakonodavca putem sistema konvencija otvorenih za pristupanje
drzavama. Sankcije se postizu putem mera reciprociteta i opozivom
diplomatskih predstavnika.KARAKTERISTIKE MEDJUNARODNOG PRAVA
MP u odnosu na unutrasnje ima svojih specificnosti cije uzroke
treba traziti u posebnim drustveno istorijskim uslovima nastanka i
razvoja ovih dveju grana prava.
Unutrasnje pravo postavljeno je vertikalno i pociva na
hijerarhiji vlasti. Pojedinac je duzan da se povinuje pravu, a u
njegovom stvaranju ucestvuje preko institucije ili politickih
partija kojima pripada. Medjunarodni poredak postavljen je
horizontalno i u njegovom stvaranju ucestvuje preko 180 drzava i
brojne medjunarodne organizacije. MP sluzi kao sredstvo
koordinacije i kontrole odredjenih drustvenih odnosa i procesa u
medjunarodnoj zajednici, ono u sebi nosi elemente kompromisa
izmedju razlicitih drzava.Bit medjunarodne zajednice tvore
reciprocni odnosi drzava kao njenih osnovnih subjekata.
Reciprocitet unosi ravnotezu medju subjektima medjunarodnog
poretka, on u sebi sadrzi proporciju.
MP ima svoju specificnu pravnu tehniku, razlicitu od tehnike
unutrasnjeg prava, kako u pogledu donosenja pravnih pravila tako i
u njihovom obezbedjivanju. U MP ne postoji vrhovni zakonodavac.
Pravna pravila su nastajala putem obicaja i ugovora, precutnom ili
izricitom saglasnoscu volja drzava. Danas se pravna pravila sve
vise donose multilateralnim akcijama, razvija se centralizovan
proces nastanka pravnih pravila putem kodifikacije i kroz system
medjunarodnih organizacija.
PRAVNA NACELA MIROLJUBIVE KOEGZISTENCIJE I NJIHOVA
KODIFIKACIJAKodifikacija nacela miroljubive koegzistencije
pokrenuta je u OUN pocetkom sezdesetih godina. Generalna skupstina
je na svom XV zasedanju donela rezoluciju 1505 o daljoj
kodifikaciji i progresivnom razvoju MP. Poslo se od cinjenice da
situacija u svetu zahteva povecanu ulogu MP, te se pristupilo
utvrdjivanju stanja MP radi utvrdjivanja programa rada Komisije za
MP, sa ciljem da se unaprede prijateljski odnosi i pojaca
medjusobna saradnja drzava.Na XVI zasedanju nacela miroljubive
koegzistencije su bile ukljucene u dnevni red, i odluceno je da se
pristupi proucavanju nacela MP o prijateljski odnosima i saradnji
medju drzavama u skladu sa Poveljom OUN, radi njihovog progresivnog
razvoja i kodifikacije. Generalna skupstina 1966. osniva Specijalni
komitet sa zadatkom da priremi nacrt Deklaracije o nacelima MP o
prijateljskim odnosima i saradnji izmedju drzava. Deklaracija je
usvojena 1970. i sadrzi sledeca nacela: zabrana upotrebe sile,
mirno resavanje sporova, nemesanje u unutrasnje stvari drzave,
saradnja drzava u skladu sa Poveljom,ravnopravnost i
samoopredeljenje naroda, jednakost drzava, i ispunjavanje obaveza u
skladu sa Poveljom.PRIRODNOPRAVNA SKOLA U MEDJUNARODNOM JAVNOM
PRAVU
Ideju prirodnog prava srecemo jos u delima starih grckih i
rimskih filozofa, kao i kod katolickih mislilaca. Po Sofistima,
prirodno pravo regulise odnose medju ljudima a zasnovano je na
zdravom razumu, koje je Providjenje usadilo u coveka.
Prirodno pravo nije pravilo razliku izmedju javnog i privatnog
prava, vec je zastupalo ideju zajednice ljudskog roda. Tek u XVI
veku Franciscuo Surez istice da je svaka drzava samostalna jednika,
istovremeni clan svetske zajednice.Hugo Grocius je glavni
predstavnik prirodno pravne skole u medjunarodnom pravu. Smatra da
drzave kao i pojedinci ne mogu ziveti izolovano. Prirodno pravo
proizilazi iz drustvenosti. Priroda tezi svom ocuvanju i to je
ujedno i prvi prirodni zakon, koji nam namece obavezu da ne cinimo
bilo sta sto bi bilo u suprotnosti ne samo sa svojim sopstvenim
interesima vec i sa interesima drugih. Zajednica se stalno razvija
a prirodno pravo je vecno i nepromenljivo, te ono treba biti
upotpunjeno pozitivnim pravom. Pravila prirodnog prava bi sluzila
za ocenu pozitivnih akata, tj. da li su oni saglasni sa smislom
prirode ili ne. Grocius konstatuje da pravila MP ne poseduju
sankcije , ali dodaje da pravo i bez sankcija nije bez efekta, ono
se izvrsava iz straha da se nepravna ne vrati nepravdom.Shvatanja
Grociusa inspirisala su citav niz pravnika- kod nas Jovan Sterija
Popovic. Po njemu postoji prapravo a to je samostalnost koje se
sastoji u pravu na sopstvenu teritoriju, nezavisnost, sopstveno
ime, sopstveni ustav, i sopstvenu vladu. Drugo osnovno pravo je
pravo celosti iz kojeg sledi da je narod sam sebi cilj. Prava
naroda Sterija deli na korena i nabavljena, u zavisnosti od toga da
li narodu pripadaju po prirodi stvari ili po ugovoru.
POZITIVNOPRAVNA SKOLA U MEDJUNARODNOM JAVNOM PRAVU
Pravni pozitivisti smatraju da je volja drzava osnov MP, jer je
celokupno pravo deo drzavne volje. U tom pravcu su se izgradile dve
varijante: prva je da se MP pravo zasniva na izolovanoj volji
drzave, a druga, da je zajednicka volja drzave osnov
MP.Najizrazitiji predstavnik prve varijante je Georg Jelinek koji
smatra da pozitivno pravo stvara jedino drzava na osnovu svojih
zapovesti koje imaju pravni karakter. Drzavi ne moze niko uskratiti
ni jedan atribut vlasti, izuzev ako ona to nece sama da ucini.
Danas se u MP ovakvo shvatanje smatra pogresnim jer volja jedne
drzave ne stvara medjunarodno pravo.
U drugu varijantu dolazi Tripelova teorija. U toj je teoriji
centralna tacka razlikovanje dve vrste ugovora. Ima ugovora koji su
rezultat volja stranaka ciji su interesi suprotni, ali su u formi
ugovora nadjeni korelativi. Nasuprot ovim, postoje ugovori u kojima
su se zajednicke volje identifikovale i suprotni elementi spojili,
da stranke imaju zajednicki cilj. Na osnovu toga Tripel smatra da
medjunarodno i unutrasnje pravo imaju odvojene pravne izvore i
zasebne predmete, te da su to dva autonomna pravna sistema. Izvor
drzavnog prava je drzavna volja, a MP zajednicka volja
drzava.SOCIOLOSKA SKOLA U MEDJUNARODNOM JAVNOM PRAVU
Socioloske teorije MP pojavile su se kao reakcije na strogi
pozitivizam, koji je pravo posmatrao, pretezno, kroz prizmu pravne
tehnike i formalnih dokaza njegovog postojanja. Od kraja I s.r.
veliki broj vodecih svetskih teoreticara uzima kao polaznu tacku
svog proucavanja medjunarodno drustvo (zajednicu), i mnogobrojne
drustvene cinioce, od znacaja za razumevanje porekla, stabilnosti,
promena, i nastanka prava kao drustvene pojave.Sustina savremenih
soc. Teorija MP svodi se na odnos i uzajamni uticaj izmedju
socijalnih, ekonomskih, politickih, psiholoskih cinjenica, sa jedne
strane, koje nazivaju socioloskim temeljom, i prava, sa druge
strane.
Maks Huber smatra da je veza izmedju drustvene stvarnosti i
prava najuocljivija bas na terenu MP , jer tu objektivni pravni
poredak pociva na volji subjekata. Drzava kao subjekt prava
istovremeno je i tvorac prava. MP i konkretni pravni odnosi izmedju
drzava odrazavaju interese i odnose snaga pojedinih drzava. MP je
poredak koji ne odgovara trenutnim odnosima izmedju dveju drzava
pojedinacno, vec prosecnom i trajnom karakteru odnosa izmedju
drzava. Prepreku razvoju MP, Huber vidi u nacinu formiranja spoljne
politike, jer ono koci razvoj MP i stvaranje medjunarodnih
organizacija usled pojedinacnih interesa vlada.ODNOS MEDJUNARODNOG
I UNUTRASNJEG PRAVAU doba nerazvijenih medjunarodnih odnosa i
nedovoljno izgradjene medjunarodne zajednice MP predstavljalo je
relativno oskudan sistem normi ciji se predmet regulisanja svodio
samo na diplomatske odnose, pomorsku plovidbu i rat. Klasicna
doktrina, inspirisana ucenjem skole prirodnog prava posmatrala je
unutrasnje i MP kao delove jedinstvenog pravnog sistema koji svoj
izvor imaju u samoj prirodi coveka. Sve bogatiji medjudrzavni zivot
i saobracaj stvorio je dve oprecne pravne koncepcije u odnosima UP
i MP: dualisticku i monisticku.
Dualisticka koncepcija ima za polazni osnov razlicito
posmatranje drzavnog i medjunarodnog prava. To su dva potpuno
odvojena i autonomna pravna sistema. Razlike izmedju njih se
ispolajvaju u pogledu: subjekata (pojedinci/drzave), izvora (volja
drzave/zajednicka volja drzava), predmeta (odnosi izmedju fizickih
i pravnih lica/odnosi izmedju drzava).
Monisticka teorija polazi od ideje o jedinstvu pravnog poretka
Sam pojam jedinstvenog pravnog poretka se razlicito shvata u
monistickog doktrini. Koncepcija o primatu drzavnog nad MP zasniva
se na stavu da je drzava jedini izvor prava. U ovom sistemu
medjunarodno pravo je deo drzavnog prava koji se odnosi na spoljne
poslove. Suprotno stanoviste daje primat ne drzavnom, vec
medjunarodnom pravu. Prema ovom shvatanju, unutrasnje pravo je
zapravo delegirano od strane MP, jer medjunarodna zajednica
poseduje vlast koja je nezavisna od ljudi koji zive na odredjenoj
drzavnoj teritoriji.
U ustavima savremenih drzava ovo pitanje razlicito je
regulisano. Na jednoj strani nalaze se zemlje ciji osnovni zakoni
daju prednost MP uopste (GER, ITA, IRL) ili bar medjunarodnim
ugovorima (HOL, FRA). Zemlje anglosaksonskog pravnog sistema prave
razliku izmedju pravila medjunarodnog obicajnog i ugovornog prava.
U odnosu na obicajna pravila vazi princip da je MP deo unutrasnjeg
prava. U britanskom pravu se za vecinu medjunarodnih ugovora
zahteva intervencija zakonodavnog organa, dok se u americkom pravu
daje podjednaka pravna snaga medjunarodnim ugovorima i zakonima.
Jedan broj savremenih drzava nema u svojim ustavnim aktima posebne
odredbe o odnosu UP i MP (SSSR, IND, ALG).
PODELA MEDJUNARODNOG JAVNOG PRAVA
Medjunarodno javno i medjunarodno privatno pravo. MPP je za
razliku od MJP deo unutrasnjeg prava, ono regulise gradjansko
pravne odnose kod kojih se pojavljuje element inostranosti.
Subjekti MPP su pravna i fizicka lica, a izvori su pretezno
nacionalnog karaktera, dok je za donosenje sankcija zaduzen
nacionalni sud.Opste i posebno medjunarodno pravo. OMP sadrzavalo
bi opsta pravna pravila od vaznosti za celokupnu medjunarodnu
zajednicu, dok se PMP odnosi na izvestan broj drzava (najcesce
geografski povezanih).
Medjunarodno pravo u doba rata i u doba mira. Takva se podela
danas izbegava jer je po Povelji OUN rat zabranjen.Posebne grane
medjunarodnog prava.Sve veci razvoj medjunarodnog saobracaja nalaze
potrebu sirenja pravila medjunarodnog prava, a samim tim dolazi i
do sve izrazitijeg stvaranja posebnih grana MP ka osto su:
medjunarodno saobracajno pravo, medjunarodno krivicno pravo,
medjunarodno pomorsko pravo, medjunarodno atomsko pravo itd.
POJAM I KLASIFIKACIJA IZVORA MEDJUNARODNOG PRAVAPod izvorima u
MP treba razumeti cinioce koji stvaraju pravna pravila i oblike
kroz kore se ta pravila izrazavaju. Razlikuju se materijalni i
formalin izvori.
Izvori u materijalnom smislu nalaze se u drustvenim cinjenicama
iz kojih nastaju odredjeni pravni oblici. U teoriji MP ne postoji
opsta saglasnost o tome sta cini izvore u materijalnom smislu.
Shvatanja se mogu podeliti u dve grupe ciji se koreni nalaze u
prirodnopravnom ucenju i skoli pozitivizma. Prva grupa pisaca
izjadnacava pravo sa moralom, dok druga smatra da je drzava ta koja
treba da stvori pravo na osnovu svoje volje. Danas je
najzastupljenije misljenje da materijalne izvore medjunarodnog
prava treba traziti u opstem interesu medjunarodne zajednice.
Formalni izvori predstavljaju samo izraz uzroka koji stvaraju
medjunarodno pravna pravila. Formalni izvori se dele na glavne
(medjunarodni ugovori, obicaji, i opste pravna nacela) i pomocne
(Sudske odluke i doktrina). Izmedju glavnih izvora ne postoji
hijerarhijski odnos. Izuzetak su opsta pravna nacela koja dolaze po
redu primene iza ugovora i obicaja. Moguci sukob izmedju ugovora i
obicaja sud razresava na osnovu lex posterior derogat legi priori i
lex specialis derogat legi generali. U red izvora moze se navesti i
pravicnost (sud moze da sudi po pravicnosti ukoliko se na to
saglase strane u sporu), jednostrani pravni akti drzava, kao i
odluke medjunarodnih organizacija.MEDJUNARODNI UGOVORI KAO IZVOR
MEDJUNARODNOG PRAVA
MU je pravni akt kojim strane ugovornice saglasnoscu volja
regulisu svoje interese sa namerom da proizvedu posledice
predvidjene pravilima MP. Ugovori se istovremeno javljaju kao
instrumenti za stvaranje normi medjunarodnog prava. Statum
Medjunarodnog suda pravde ugovore ogranicava na pravila koje su
strane u sporu izricito priznale. Sporazum mora biti potpisan
izmedju drzava, drzava i medj. organizacija ili izmedju medj.
organizacija. Sustinski preduslov za njegovo postojanje je
subjektivitet drzava i medj. organizacija. Drugi uslov, kako bi
ugovor bio podvrgnut pravilima MP, je da njegovu sadrzinu i pitanja
cine odnosi koje obicno regulise MP.Neki elementi ugovora ne uticu
na medjunarodni karakter sporazuma. To su naziv ugovora, njegova
forma, i zatim postupak donosenja. U medjunarodnoj praksi su pored
naziva ugovor u upotrebi i sledeci nazivi: konvencija, sporazum,
pakt, povelja itd. Kao najpogodnija forma za sklapanje ugovora je
pismena forma. Zakljucivanje ugovora se moze vrsiti na dva nacina.
Prvi je slozen sa vise faza (pregovori, usvajanje, autentifikacija,
izrazavanje pristanka) i tada se ugovor pojavljuje kao jedinstven
instrument. Drugi je nacin jednostavniji i svodi se na razmenu dva
ili vise medjusobno povezanih instrumenata (nota, pisama, i
sl.)Medjunarodni ugovori se razlikuju po broju strana ugovornica
(dvostrani i visestrani), predmetu (politicki, ekonomski,
tehnicki), mogucnosti pristupanja (otvoreni i zatvoreni), ili
geografskom dejstvu (generalni i regionalni).
Sa stanovista formalnih izvora od znacaja je podela
medjunarodnih ugovora prema njihovoj funkciji na legislativne i
kontraktualne. Legislativni ugovori imaju za cilj da na opsti i
jedoobrazni nacin i za duzi vremenski period regulisu medjunarodne
odnose (Haske konvencije iz 1899. i 1907, Zenevske konvencije in
1949). Kontraktualni ugovori regulisu konkretan medjunarodni odnos
i ogranicenog su vremenskog trajanja (npr. sporazumi o obelezavanju
granice). Kontraktualni ugovori ne stvaraju nova, vec samo
primenjuju postojeca pravila na jedan odredjen slucaj i najcesce se
ticu odnosa izmedju dva ili manjeg broja subjekata.
Prednost ugovora kao izvora medjunarodnog prava je u tome sto
stvara precizna pravila.
OBICAJNA PRAVNA PRAVILA KAO IZVOR MEDJUNARODNOG PRAVAObicaji su
dugo vremena bili najvazniji nacin stvaranja pravila medjunarodnog
prava. Od XIX veka medjunarodni ugovori preuzimaju primat, ali
obicaj nije izgubio svaki zancaj kao izvor medjunarodnog prava.
Medjunarodni obicaj je dokaz opste prakse koja je prihvacena kao
pravo. Odatle se izvode dva elementa neophodna za nastanak pravila
obicajnog medjunarodnog prava. Materijalni element cini praksa, a
subjektivni element obicajnog pravila prihvatanje prakse kao prava.
Praksa se sastoji u ponavljanom vrsenju akata od strane subjekata
medjunarodnog prava. Ponavljano vrsenje se obicno izrazava
cinjenjem, mada nije iskljuceno da obicaj nastane i uzdrzavanjem od
cinjenja.
Kao okvir u kome se javlja obicaj praksa mora da zadovolji
odredjene uslove. Sa vremenskog stanovista potrebno je da praksa
bude ucestala, stalna, trajna, i neprekidna. Za nastanak obicaja
potreban je veci broj presedana, mada se danas sve vise govori o
instant obicajima (na osnovu samo jednog presedana)- lansiranjem
prvog satelita u svemir stvoreno je obicajno pravilo o slobodi
kosmosa. Za nastanak obicaja trazi se da praksa bude jednoobrazna.
U istim ili slicnim situacijama subjekti MP moraju se ponasati na
istovetan nacin.Pored opstih postoje i posebni (regionalni) i
pojedinacni (u okviru dve drzave) obicaji.
Prestanak prakse dovodi do potpunog iscezavanja medjunarodnog
obicaja. Vaznost obicaja moze prestati in a druge nacine. Najcesce
stvaranjem novog obicajnog pravila, dotrajaloscu, ili zakljucenjem
kodifikacionog ugovora koji drugacije regulise istu materiju.
Obicaji kao izvor MP imaju neke prednosti u odnosu na ugovore.
Dugovecniji su od ugovora, ali se mogu menjati sa razvojem prakse.
Zbog samog nacina nastanka vise su okrenuti praksi i stvarnim
medjunarodnim odnosima. Sve ove prednosti znacajno umanjuju
nepreciznost i problemi oko dokazivanja obicaja. Oni se pojavljuju
u nepisanom obliku. Da bi se dokazalo postojanje obicaja najcesce
se koriste pomocni izvori kao sto su sudska praksa i doktrina, al
ii neki akti.
OPSTA PRAVNA NACELA PRIZNATA OD STRANE PROSVECENIH NARODA KAO
IZVOR MEDJUNARODNOG PRAVAOpsta pravna nacela razlicito se shvataju
i tumace. U teoriji i praksi postoje mnoga sporna pitanja u vezi sa
ovim izvorom. Polazni osnov jedne grupe pisaca je negacija opstih
pravnih nacela kao zasebnog izvora uopste ili barem MP kakvo je
danas na snazi. Opsta pravna nacela su za neke prelazna etapa u
procesu stvaranja medjunarodnog obicaja , drugi ih izjednacavaju sa
pomocnim sredstvima u dokazivanju postojanja obicajnog prava, dok
treci u njima vide ovlascenje za sud da spor resi po pravdi i
pravicnosti. Druga grupa autora opstim pravnim nacelima priznaje
svojstvo, treceg, samostalnog izvora medjunarodnog prava.Sledbenici
prirodnopravne skole smatraju da opsta pravna nacela postoje
nezavisno od volje drzava i predstavljaju izraz ideje prava i
vecite pravde, a ne pozitivna pravila. Pobornici pozitivisticke
skole opsta pravna nacela tumace kao pozitivna pravila koja u
krajnjoj liniji poticu iz volje subjekata MP.
Doktrina MP nije jedinstvena ni u pogledu uloge opstih pravnih
nacela u sistemu izvora medjunarodnog prava. Vecina redaktora posla
je od stava da postojeca ugovorna i obicajna pravila ne pokrivaju
sveukupnost odnosa u medjunarodnoj zajednici, tako da se prilikom
resavanja spora sud moze naci pred pravnom prazninom. Kako sud ne
bi dosao u situaciju da ne moze da izrekne presudu zbog nedostatka
pravila koje bi primenio potrebno je ustanoviti jos jedan izvor-
opsta pravna nacela. Neki ulogu opste pravnih nacela tumace
sire-oni u njima vide kriterijume na osnovu kojih sudija dolazi do
elemenata nove medjunarodno pravne norme s tim sto da tako stvorena
norma vazi za konkretan slucaj i tog sudiju.
U postojecem ugovornom i obicajnom pravu nekada nema norme pod
koju bi sud mogao da podvede cinjenicno stanje konkretnog slucaja
koji mu je poveren na resavanje. Da ne bi morao da odbije resenje
spora kada se nadje pred takvom pravnom prazninom, ostavlja mu se
mogucnost da posegne za opste pravnim nacelima. Postupajuci na taj
nacin sud ne stvara novu pravnu normu, vec jednostavno konsultuje
unutrasnja zakonodavstva drzava povodom spornog pitanja, pronalazi
zajendicki imenitelj u nizu pravnih normi, ispituje primenljivost
tog imenitelja u medjunarodnim okvirima i na osnovu njega resava
spor.
Opste pravna nacela se primenjuju tek nakon ugovora i obicaja, i
za njihovu primenu se trazi da budu prihvacena od strane
civilizovanih naroda (zahtev da jedno nacelo vazi u vecem broju
drzava koie pripadaju razlicitim pravnim sistemima.U opsta pravna
nacela mogli bi se najpre uvrstiti neki principi gradjanskog prava
koji vode poreklo iz rimskog prava npr. da ugovori se moraju
savesno izvrsavati (pacta sunt servanda), kao i brojni principi
procesnog prava npr. predpostavka da sud poznaje pravo.JEDNOSTRANI
PRAVNI AKTI I ODLUKE MEDJUNARODNIH ORGANIZACIJA KAO IZVORI
MEDJUNARODNOG PRAVA
Jednostrani pravni akti ne spominju se kao formalni izvor u
clanu 38 Statuta. Njegovi redaktori posli su od stava da izvore
medjunarodnog prava mogu da cine samo pravila koja su rezultat
saglasnosti dve ili vise drzava. Danas je takav negativan stav
prema jednostanim aktima kao izvorima MP dobrim delom prevazidjen.
Jednostrani pravni akt je izjava volje subjekta MP koja za sobom
povlaci odredjene pravne posledice. Takve akte subjekti MP koriste
da bi u konkretnim slucajevima stvorili, izmenili ili prekinuli
odredjeno pravno stanje. Svi jednostani pravni akti nemaju isti
znacaj u MP. Da bi se mogli smatrati formalinim izvorima oni moraju
ispunjavati odredjene uslove, potrebno je da poticu samo od jednog
subjekta MP. Odluke organa medjunarodnih organizacija predstavljaju
jednostrane akte. Jednostrani pravni akti smatraju se izvorom
medjunarodnog prava samo pod uslovom da su zvanicne prirode. Oni se
moraju dati u ime drzave od strane organa nadleznih za njeno
predstavljanje u medjunarodnim odnosima. Da bi predstavljali
formalne izvore JPA moraju biti samostalni. To znaci da su oni u
stanju da sami po sebi proizvedu medjunarodnopravne posledice za
subjekte MP. Glavne vrste JPA su: saopstenje, priznanje, protest,
odricanje, i obecanje.Saopstenje (notifikacija) je sluzbeno
obavestenje od medjunarodnog znacaja upuceno drugom subjektu MP.
Putem saopstenja subjekti se obicno obavestavaju o dogadjajima iz
svog unutrasnjeg politickog i pravnog zivota (izbor sefa drzave,
promena vlade itd). Pored ovih fakultativnih saopstenja, MP poznaje
slucajeve u kojima je saopstenje obavezno. Tako je obavezna
notifikacija pomorske blokade, o okupiranoj teritoriji u miru itd.
Pravilo je da se saopstenje daje neposredno.
Priznanje je jednostrana izjava kojom se potvrdjuje postojanje
izvesnih cinjenica, pristaje na novonastalo stanje, ili usvaja
zahtev nekog medjunarodnog subjekta. Poseban znacaj ima priznanje
nove drzave. Priznanje se moze uciniti izricito uspostavljanjem
dipolomatskih odnosa sa novom drzavom, ili precutno. Moze se dati
individualno i kolektivno.Protest je JPA kojim se izrazava
neslaganje sa odredjenim cinjenicama ili osporava pravna valjanost
nastalog stanja ili istaknutog zahteva nekog medjunarodnog
subjekta. U MP protest ima zastitnu funkciju. To je pravno sredstvo
kojim se cuvaju i stite prava i interesi subjekata MP. Cilj
protesta moze da bude sprecavanje stvaranja novog pravila obicajnog
prava. Protest je potreban kada se cutanje subjekta moze
protumaciti kao njegovo odobravanje. Saopstava se pismeno, ili
usmeno.
Odricanje je jednostrana izjava volje kojom se subjekat MP
lisava nekog prava ili pravno zasticenog interesa. Tako se
Jugoslavija 1947. odrekla reparacije u iznosu od 25 miliona dolara,
koliko je Bugarska dugovala na osnovu mirovnog ugovora.
Obecanje se ranije smatralo sastavnim delom priznanja.
Zahvaljujuci presudama Medjunarodnog suda pravde u slucaju
nuklearnih proba ono se danas smatra kao samostalan i poseban JPA.
Obecanje je jednostrana izjava volje kojom se subjekat MP obavezuje
u korist drugog subjekta, grupe subjekata, ili prema medjunarodnoj
zajednici. Obecanje se moze dati pismeno ili usmeno, a njegova
obaveznost se temelji na nacelu savesnosti (bona fides).
Odluke medjunarodnih organizacija (MO) su posebna vrsta JPA.
Iako u njihovom donosenju ucestvuju drzave clanice okupljene u
organima organizacije, to nisu visestrani pravni akti, jer u njima
do izrazaja dolazi volja same organizacije a ne njenih drzava
clanica. MO donose brojne i raznovrsne odluke: unutrasnje i
spoljasnje odluke, meritorne (o sustinskim pitanjima) i
proceduralne (pitanja postupka), opste i pojedinacne (da li na
opsti i trajan nacin regulisu odnose, ili se ticu jednog konkretnog
slucaja). Najznacajnija podela je na akte koji imaju obaveznu snagu
za onoga na koga se odnose (obavezne odluke), i akte koji takvu
snagu nemaju (preporuke). Obavezne odluke predstavljaju jos uvek
izuzetak (npr. Evropska Unija).KODIFIKACIJA MEDJUNARODNOG PRAVA
Kodifikacija MP je prikupljanje, sredjivanje, i sistematizacija
pravnih pravila u jednu celinu cime se omogucava regulisanje opsteg
interesa u medjunarodnoj zajednici. Ona se u prvom redu odnosi na
obicajna pravna pravila i podrazumeva njihovo pretvaranje u
ugovorno pravo. Pravila koja se kodifikuju moraju biti sadrzana u
pojedinim medjunarodnim ugovorima, opstim pravnim nacelima, JPA, i
odlukama medjunarodnih organizacija. Tako kodifikacija u krajnjoj
liniji predstavlja pretvaranje svakog od formalnih izvora u
medjunarodni ugovor. Treba razlikovati cistu kodifikaciju
(kodifikuje se postojece MP) koja obavezuje sve subjekte nezavisno
od toga da li su strane ugovora kojim je izvresena kodifikacija, i
legislaciju u kome se ugovor tek stvara, ima konstitutivni znacaj i
vezuje samo strane koje su ga prihvatile.Potreba za kodifikacijom
izrazenija je u medjunarodnom nego unutrasnjem pravu. Kodifikacija
pruza vecu pravnu sigurnost, doprinosi razvoju MP, i prosirenju
podrucja njegove primene. Pored toga kodifikovana pravila
olaksavaju rad medjunarodnih sudova i arbitraza, Slabe strane su
staticnost, mogucnost pravnih praznina, i stvaranje pravnih pravila
koja koce razvoj prakse. Po obimu kodifikacija moze biti opsta i
delimicna. Do sada nije sprovedena kodifikacija citavog MP, vec
samo onih delova koji su sasreli da se kodifikuju. Najznacajnija je
podela prema subjektima koji vrse kodifikaciju. Postoji doktrinarna
kodifikacija (od strane naucnika) i sluzbena kodifikacija (od stane
drzave ili veceg broja drzava)
Ideja o kodifikaciji MP potice od filozofa i politickih i
pravnih pisaca. Bentam je 1789. objavio svoj plan medjunarodnog
kodeksa koji sadrzi ne samo postojece pravo, vec i nova pravila
zamisljena kao sredstvo da se uspostavi mir izmedju svih naroda i
da se zauvek otkloni opasnost od ratova. Pocetkom XX veka na
kodifikaciji su radile profesionalne MO. Poseban znacaj imaju
Institut za medjunarodno pravo u Gentu i Udruzenje za medjunarodno
pravo u Briselu. Doktrinarna kodifikacija nema obaveznu snagu
pravila MP. To su samo neobavezna misljenja koja svojim kvalitetom
i vrednoscu mogu posredno uticati na buducu zvanicnu
kodifikaciju.
Prvi pokusaj zvanicne kodifikacije vezuje se za francusku
revoluciju, medjutim deklaracija o medjunarodnom pravu koju je kao
dopunu uz Deklaraciju o pravima coveka i gradjanina napisao opat
Gregoar nije bila usvojena od strane Konventa. Zajednicki rad
drzava na kodifikaciji MP otpoceo je na Beckom kongresu 1815. kada
je doneta Deklaracija protiv trgovine crncima, Svajcarska
proglasena neutralnom, i donet Pravilnik o rangu diplomatskih
predstavnika. Zatim slede Pariska deklaracija o pomorskom ratnom
pravu 1856, Zenevska konvencija o sudbini ranjenika u suvozemnom
ratu 1864, i Prva i Druga haska konferencija 1899. i 1907.)- ratno
pravo, mirno resavanje sporova itd. U oviru Drustva naroda cinjeni
su znacajni pokusaji u pogledu kodifikacije MP. Obrazovan je
komitet eksperata kome je ovaj rad stavljen u zadatak. Tri pitanja
su bila primarna: drzavljanstvo teritorijalno more, i odgovornost
drzave za stetu nanetu strancima. Poveljom Ujedinjenih nacija
postavljeni su temelji za planski rad na kodifikaciji MP. Taj
zadatak stavljen je u nadleznost Generalne skupstine, koja je 1947.
obrazovala Komisiju za medjunarodno pravo. Komisija pravi nacrte
koje moze predloziti Generalnoj skupstini da prosledi na usvajanje
drzavama u obliku konvencije. Tako je izvrsena kodifikacija nekih
vaznih oblasti kao npr: pravo mora 1958, diplomatsko pravo 1961,
konzularno pravo 1963. Neke nacrte su pripremila i druga tela i
komisije. Tako je Konvenciju o nezastarevanju ratnih zlocina i
zlocina protiv covecnosti 1968. pripremila Komisija za prava
coveka, kao pomocni organ Ekonomskog i socijalnog saveta.
SUBJEKTI MEDJUNARODNOG PRAVA
Subjekti su u MP nosioci prava i duznosti u medjunarodnim
odnosima. Klasicno je shvatanje da samo drzave imaju svojstva
medjunarodnopravnog subjekta. Suprotno shvatanje je da su samo
pojedinci nosioci prava. Danas se smatra da su u prvom redu drzave,
a zatim medjunarodne organizacije, i sve vise pojedinci subjekti
medjunarodnog prava.NASTANAK DRZAVA
U teoriji MP smatra se da drzava nastaje na dva nacina:
originarnim i derivativnim putem. Na originarni nacin drzava
nastaje kada se takva drustvena zajednica stvara na nenaseljenoj
teritoriji, odnosno na teritoriji gde ranije nije bilo drzave.
Svaki drugi nacin je derivativan. Ova podela je danas zastarela.
Doskora se smatralo da je pojava i iscezavanje drzava posledica
fakata a ne prava. Uzimani su za primere: rat, pobuna i revolucija.
Od XVII veka pojava i iscezavanje drzava jeste posledica odredjene
politike (nacelo narodnosti- ujedinjenje Nemacke i Italije i raspad
Austro-Ugarske). Pravno nastajanje drzava postojalo je i ranije,
aktom deobe izmedju naslednika prestola, akt americkog Kongresa o
emancipaciji Filipina). U novije doba imamo slucajeva da se drzava
moze stvoritii putem medjunarodno pravnih akata, odlukom
medjunarodne zajednice. Tako je Generalna skupstina OUN odlucila da
stvori drzavu Izrael.
Teorijski drzava nestaje ako iscezne jedan od elemenata koji
karakterisu jednu drustvenu zajednicu kao drzavu. Ti elementi su
teritorija, narod i organizovana vlast. Nestanak jedne drzave ili
gubitak jednog dela njene teritorije izaziva sledeca pravna
dejstva:
(a) U pogledu medjunarodnih ugovora- MU bivse drzave gube
vaznost, u kolektivnim ugovorima takva drzava prestaje da bude
ugovorna strana, ako se jedna drzava prikljuci drugoj na nju ce se
ubuduce primenjivati ugovori drzave kojoj se prikljucila, kada se
drzava raspadne na vise drzava, ni jedna od novih drzava nece se
smatrati vezanom ugovorima koje je potpisala stara drzava.(b) U
pogledu drzavnih dugova- drzavni dug se prenosi sa bivse drzave na
novu, a ako se drzava raspadne dug se srazmerno deli izmedju
novonastalih drzava. Kriterijum moze biti velicina razdeljene
teritorije, srazmera stanovnista, ili ekonomsko bogatstvo.
Teritorijalno osvajanje, izvrseno putem sile ili pretnje silom,
ne moze biti priznato. S tim u vezi je bitna Smitsonova doktrina:
vlada SAD ne priznaje ni jednu situaciju, ugovor, ili sporazum koji
krsi Brijan-Kelogov pakt iz 1928 (drzave se odrekle prava na
rat).PRIZNANJE DRZAVA
Da bi drzava postojala u medjunarodnopravnom smislu, neophodno
je postojanje odredjenih elemenata, u prvom redu mora da postoji
narod, zatim nastanjena teritorija, i organizovana sopstvena vlast.
Kao cetvrti element neki navode priznanje , priznanje koje daju
postojece drzave novostvorenoj drzavi i na taj nacin potvrdjuju
postojanje navedenih elemenata.U teoriji MP pocev od XVIII veka
sporno je da li je priznanje drzava, uslov za stupanje nove drzave
u medjunarodnu zajednicu. Vremenom su se oformila dva glavna
gledista, dve teorije: konstitutivna i deklarativna teorija.
Konstitutivna teorija: medjunarodna zajednica se sastoji iz niza
suverenih drzava, koje predstavljaju organizovani skup. Ovaj skup
odlucuje da li ce novog clana primiti u svoj krug, ili ga odbiti.
Pojava nove drzave ne znaci istovremeno njegovu egzistenciju u
krilu medjunarodne zajednice. Njen prijem ce se ceniti od svake
drzave ponaosob. S toga je i proceduradavanja priznanja trajala
dugo. Obaveza novonastale drzave je da priznaje postojeci
medjunarodni poredak i njegovo pravo.
Deklarativna teorija smatra da neka nova drzava koja postaje ma
po kom osnovu automatski stice prava koja se vezuju za medjunarodnu
licnost. Ako postoje svi napred navedeni elementi drzave, drzava
postoji u medjunarodnom pravu. Prema tome ona se priznanjem ne
ustanovljava , vec se samo konstatuje da postoji drzava koja je vec
stvorena. Danas deklarativna teorija ima prevagu.
Podela na de facto i de jure je prakticno uklonjena jer sa
pravnicke tacke gledista nema nikakvog znacaja. Danas preovladjuje
misljenje da se priznanje ne moze pruziti ni pod kojim uslovima sto
za sobom povlaci i neopozivost. Uslovno priznanje je sredstvo u
rukama velikih sila da nametnu novostvorenoj drzavi izvesne obaveze
pre nego sto ona bude sposobna da takve obaveze primi putem
ugovora. Uslovno priznanje je najcesce ucena za novostvorenu
drzavu, jer se obicno postavljaju oni uslovi za koje se ocekuje da
ih nova drzava ne bi dobrovoljno prihvatila.
Danas u praksi postoji dvostruka procedura priznavanja drzava:
individualno i kolektivno priznanje. Drzave priznaju novoobrazovanu
drzavu, ili odbijaju da daju priznanje, ili se uzdrzavaju od
izjasnjenja, smatrajuci da je to jedno od njihovih prava u
medjunarodnoj zajednici koje proizilazi iz nacela suverenosti
drzava. Sa sve vecom organizovanoscu medjunarodne zajednice
postavlja se i pitanje individualnog priznanja, sa teznjom da se
nadleznost priznanja, u pocetku delimicno, a kasnije u potpunosti,
prenese na centralnu medjunarodnu organizaciju.
Medjunarodna organizacija moze izvrsiti priznanje uglavnom na 3
nacina: putem procedure prijema, usvajanjem punomocja, i donosenjem
rezolucije. Usvajanjem punomocja priznaju se predstavnici neke nove
vlade, rezolucijom se moze odluciti da se stvori neka nova drzava,
i taj akt sadrzi kolektivno priznanje, putem procedure prijema nova
drzava moze da stekne medjunarodno priznanje.
Organizacija UN prijem vrsi odlukom Generalne skupstine, koja se
donosi / vecinom, na preporuku Saveta bezbednosti, koja je nuzni
uslov za prijem i za koju se traze saglasni glasovi svih pet
stalnih clanova SB. Pitanje je i pravno i politicko. Priznanje od
strane UN obicno predstavlja opste priznanje, medjutim ono ipak
nema opsti karakter vec se usko ogranicava na odnos utvrdjen
pravima i obavezama kojih se clanovi UN imaju pridrzavati.
PRIZNANJE VLADA
Priznanje vlada razlikuje se od priznanja drzava. Davanje
priznanja vladi je govoto uvek politicko pitanje. Pita se da li je
u rukama vlade cvrsto koncentrisana njena moc, da li vlada
efektivno vrsi svoju vlast, odnosno da li je ona u stanju da
kontrolise teritoriju svoje drzave. U novije doba narodi se trude
da kriterijum bude i volja naroda koja je na ubedljiv nacin
izrazena.U MP pravi se razlika izmedju ustavne i revolucionarne
vlade. Ako promena vlade odgovara propisima dotle vazeceg Ustava, u
tom slucaju obicno slede notifikacije drugim drzavama o nastaloj
promeni i potvrde o primanju notifikacija na znanje ili najobicnije
cestitke predsedniku drzave ili vlade, sto se smatra formom
ucinjenog priznanja. Ako je vlada obrazovana kao posledica neke
revolucionarne aktivnosti, tada se razmatraju politicki interesi i
studiraju moguce koristi. U takvim okolnostima akt priznanja se
smatra diskrecionim. Prema ovom pitanju u Latinskoj Americi su
stvorene doktrine:
(a) Tobareva doktrina- ekvadorski ministar je smatrao da drzave
Latinske Amerike ne treba da priznaju ni jednu vladu koja je
nasilnim putem dosla na vlast (1907. potpisan ugovor izmedju
zemalja srednje Amerike).(b) Vilsonova doktrina- SAD predsednik je
proglasio istu doktrinu kao i Tobar 1913.(c) Estradova doktrina-
ministar inostranih poslova Mexica Estrado izdao je uputstvo po
kome mekicka vlada zadrzava za sebe pravo da produzava rad ili
ukida svoja diplomatska predstavnistva, onako kako to odgovara
interesima Mexica bez obzira na ma kakvu promenu vlade.
U praksi se cesto pravi i podela vlada na de facto i de jure.
Vlada de facto se smatra samo drzaocem a ne nosiocem vlasti, dok je
vlada de jure i jedno i drugo. Takodje postoji uslovno i bezuslovno
priznanje vlada.
OSNOVNA PRAVA I DUZNOSTI DRZAVA- POJAM I KLASIFIKACIJA
Pocev od polovine XVIII veka, teoreticari nastoje da utvrde
pravna pravila o medjunarodnim odnosima radi njihovog sto
normalnijeg razvoja. Sve intenzivniji medjunarodni zivot pokazuje
opravdanost teorijskih teznji. Regulisanje ove materije MP zadire
duboko u politicku aktivnost drzava te je problem prevashodno
politicke prirode.Vec na konferenciji u SF, CA 1945.ngodine
istaknut je zahtev za donosenjem Deklaracije o pravima i duznostima
drzava, koja bi imala obaveznu snagu, neke drzave su cak predlozile
da se Deklaracija unese u Povelju UN. Znacajni su bili predlozi
panamske i jugoslovenske delegacije, ali zbog negativnog stava
velikih sila pitanje Deklaracije nikada nije stiglo na
raspravljanje u UN.
Shvatanje o postojanju osnovnih prava drzava potice od
teoreticara prirodnog prava. Izjednacavajuci postojanje i ulogu
drzave sa postojanjem i ulogom coveka u zivotu, pristalice ovog
shvatanja smatraju da su osnovna prava drzava njihova prirodna
prava. U pravilu oni polaze od osnovnog prava drzave, prava na
samoodrzanje, i iz ovog razvijaju ostala (Rivije).
Pozitivisticka pravna skola polazi od podela na osnovna i
apsolutna prava koja ne zavise od volje drzave, odnosno na kojima
se zasniva medjunarodni poredak, i izvedena i ugovorna prava koja
su rezultat njihove volje.
Tesko je utvrditi broj osnovnih prava i duznosti drzava, jer se
drzave u tome jos nisu saglasile. Ipak osnovna prava i duznosti se
u najsirem smislu danas nalaze u Povelji OUN. Osnovnim pravima i
duznostima smatraju se: suverenost i jednakost drzava,pravo na
odbranu, medjunarodno opstenje, i postovanje licnosti drzave.
PRAVO NA SUVERENOST I PRAVO NA JEDNAKOST
Suverenost je pravo drzave na nezavisnost od spoljnog mesanja u
njene unutrasnje poslove. Dva su faktora uticala na stvaranje pojma
suverenosti. Prvi je teznja za likvidacijom feudalne rascepkanosti,
a drugi factor je spoljnog karaktera, ispoljen u borbi protiv
tadasnje papske svemoci. U ideologiji apsolutizma nalazimo korene
suverensti. Tokom burzoaskih revolucija izbacuje se ideja narodne
suverenosti i nacelo jednakosti drzava, te izricito zabranjivanje
mesanja u unutrasnji zivot drzave. Danas se moze primetiti sve veca
ekonomska povezanost medju drzavama te tendencija jacanja
medjunarodne zajednice.
Danas se najcesce vrse glavni napadi na suverenost, u obliku
teznji za uspostavljanjem kontrole nad suverenim aktima tudje
drzavne vlasti: zahtevi ultimativne prirode, trazenje
privilegovanog statusa za diplomatsko osoblje, pretnje zvanicnog
karaktera, neprijateljska propaganda, i indirektno (pogranicni
manevri i demonstrativni pokreti oruzanih snaga). Napad na
suverenost moze se izvrsiti i ekonomskom blokadom.
Suverenost drzave danas se svodi na njenu nezavisnost od
spoljnjeg mesanja. To je vrhovna vlast nad svim licima i stvarima u
granicama svoje teritorije i obicno se naziva teritorijalnom
suverenoscu. Ona je jedino ogranicena vazecim pravilima MP.
Personalna suverenost se ogleda u vrhovnoj vlascu drzave nad svojim
drzavljanima ma gde se oni nalazili. I teritorijalna i personalna
nadleznost mogu biti: iskljuciva, konkurentna (uporedna sa
nadleznoscu neke druge drzave, kao sto je slucaj sa piratima na
otvorenom moru), i ogranicena (medjunarodnim aktom).Primenom nacela
reciprociteta u MP su predvidjeni imuniteteti od teritorijalne
nadleznosti (diplomate, ratni brodovi) it a pitanja su regulisana
medjunarodnim ugovorima.
U teoriji MP drzave su jednake, bez obzira na njihovu snagu koja
bi se ogledala u velicini teritorije, stanovnistvu, ili stepenu
razvoja. Prihvatanje obaveznih pravila u medjunarodnom smislu stvar
je suverene volje drzava, i ni jedna druga drzava ne moze je
primorati u tom pogledu na pokornost. Ni jedna drzava nema pravo
jurisdikcije nad drugom. 6. februara 1945. SAD su podnele u Jalti
predlog SSSR i VB da se u UN obezbedi svim clanicama jednakost, sto
je i uneto u Povelju UN. Nacela jednakosti drzava su razradjena u
Deklaraciji UN o nacelima MP o prijateljskim odnosima i saradnji
medju drzavama iz 1970. godine.NADLEZNOST DRZAVA
MP proizaslo je iz pluralistickog sistema drzava organizovanih
na teritorijalnoj osnovi, i teritorijalni princip bio je polazna
osnova i temelj daljeg razvoja medjunarodnog prava. Osnovno nacelo
od koga se poslo u izgradnji medjunarodnog poretka, i koje je i
danas univerzalno je, da drzave imaju punu slobodu da regulisu
odnose unutar svojih fizickih granica. Teorija o teritorijalnoj
nadleznosti drzava ima svoj oslonac u suverenitetu. Nadleznost
drzava prostire se i van fizickog prostranstva drzave, na kome nema
suverenu vlast. Drzava poseduje: teritorijalnu nadleznost,
personalnu nadleznost, nadleznost koju vrsi u opstem interesu.
Teorija o teritorijalnoj i personalnoj nadleznosti zasniva se na
vezi drzave kao subjekta PM i njene teritorije, odnosno njenih
drzavljana. Nasuprot tome, treci oblik nadleznosti, drzava vrsi u
ime medjunarodne zajednice. Tu pre svega ulazi sprecavanje i
kaznjavanje piraterije, otmice aviona, genocida, trgovine drogom
itd. Teritorijalna nadleznost pojavljuje se u dvostrukom vidu:
pozitivnom i negativnom. Pozitivan vid ogleda se u iskljucivoj
nadleznosti drzave nad licima i stvarima na njenoj teritoriji koju
drzava obezbedjuje monopolom prinude; negativan, u zabrani mesanja
u unutrasnje stvari drugih zemalja i uzdrzavanju od akata prinude u
odnosu na tudju teritoriju, kako bi se omogucilo podjednako pravo
vrsenja teritorijalne nadleznosti koegzistirajucih clanova
medjunarodne zajednice. Teritorijalna nadleznost je apsolutno pravo
drzave u tom smislu sto mora biti postovano od strane drugih
drzava, tj. subjekata MP. Drzave su postepeno putem obicaja i
ugovora, a takodje i putem unutrasnjeg prava ogranicavale
dobrovoljno svoju nadleznost- npr. pravo prolaza kroz teritorijalno
more.
Drzava poseduje nadleznost u odnosu na sva lica koja prebivaju
na njenoj teritoriji, bili oni drzavljani ili stranci, sa izuzetkom
lica koja uzivaju imunitet. U odnosu na drzavljane, personalna
nadleznost je nezavisna od fizickog prostranstva drzave. Zakoni
drzave prostiru se na drzavljane bez obzira gde zive: drzavljanin
podleze vojnoj obavezi, obavezama iz porodicnog prava itd.
Drzavljani koji borave van teritorije drzave uzivaju diplomatsku i
konzularnu zastitu svoje zemlje. Drzava takodje poseduje nadleznost
nad brodovima koji plove pod njenom zastavom i avionima u letu koji
imaju oznake date zemlje.Podrucje gde su drzave zadrzale punu
slobodu u pogledu regulisanja odnosa, naziva se domen iskljucive
nadleznosti.Povelja ne precizira koja sva pitanja ulaze u domen
iskljucive nadleznosti; ona predvidja samo jedan izuzetak, naime da
iskljuciva nadleznost ne sme biti prepreka preduzimanja prinudnih
mera potrebnih za obezbedjenje ili uspostavljanje mira. Institut za
medjunarodno pravo domen isljucive nadleznosti definisao je kao
podrucje gde nadleznost drzava nije vezana MP.
MEDJUNARODNA ODGOVORNOST DRZAVA
Odgovornost u pravu je posebna pravna situacija stvorena
povredom nekog tudjeg prava, odnosno pravnog dobra koje je
zasticeno vazecim propisima. Odgovornost u MP nastaje iz fakta
pricinjene stete, tj. povrede nekog prava ili pravnog dobra neke
druge drzave. Tu se postavlja pitanje da li je moralna steta
(materijalna se ne dovodi u pitanje) pravni osnov za tuzbu. Danas
preovladava misljenje da moralna steta ne moze biti pravni osnov
odgovornosti u sadasnjem stanju medjunarodnih odnosa. Do
odgovornosti moze doci: u medjunarodnim privatnim odnosima, u
odnosima izmedju drzava i pojedinca, u odnosima izmedju drzava, kao
i izmedju drzava i drugih medjunarodnih kolektiva.Drzava kao
subjekt moze da snosi politicku odgovornost (razoruzanje drzave
agresora npr), gradjansko pravnu odgovornost (naknada stete
prouzrokovane ratom), ali ne moze da bude krivicno odgovorna.
Drzava moze da snosi posledice za svoje radnje, ali u tom slucaju
posledice dolaze kao rezultat politicke borbe, a ne kao rezultat
sudskog postupka i sudske presude. Grupe i organizacije kao pravna
lica mogu biti krivicno odgovorne u granicama svoje drzave, ali ne
i drzava kao pravno lice.Medjunarodna krivicna odgovornost je
neprenosiva. Fizicka lica odgovaraju za svoja krivicna dela koja su
izvrsila u ime drzave, a ne zato sto se krivicna odgovornost moze
preneti sa drzave na pojedinca. Ona je neprenosiva. Drzava je
odgovorna za njene administrativne akte tj. za postupke izvrsnih
organa, narocito u pogledu nepridrzavanja ugovornih obaveza. Godine
1882. engleska i francuska flota bombardovale su Aleksandriju i
engleske trupe su se iskrcale u Egipat radi naplate duga. Isti
slucaj je bio i u Venecueli 1902. kada su je Italija, Nemacka, i
Engleska bombardovale zbog duga. Argentinski ministar inostranih
poslova Drago suprotstavio se postupku stranih sila u Venecueli i
izneo tezu o finansijskoj suverenosti drzave. Drzavni poverilac ne
moze putem sile da naplati dug.Medjunarodni sud pravde je 1953.
doneo odluku da ni jedna drzava na svoju ruku ne moze lisiti strane
drzavljane njihovih stecenih prava, bez pravicne nadoknade. Svaka
konfiskacija, ekspropriacija ili nacionalizacija strane imovine
trebalo bi da bude pracena nadoknadom.
Medjunarodna odgovornost drzave moze se posmatrati trojako:
(a) kao neposredna odogovornost drzave za akte koji se pripisuju
drzavnom aparatu kao celini, i u tom slucaju tuzba se upravlja
protiv drzave. Ostavlja se internom pravu tuzene drzave da regulise
odgovornost pojedinaca kao neposrednih izvrsitelja.(b) Od drzave se
zahteva da preduzme sankcije protiv odgovornih pojedinaca na svojoj
teritoriji i tuzba se upravlja na drzavu kao nosioca vlasti koji
treba da pruzi zadovoljenje preduzimanjem postupka, a ne kao protiv
odgovornog kolektiva.
(c) Odgovornost drzave potice iz funkcionisanja njenih sluzbi,
iz nedovoljne organizacije na njenoj teritoriji, jer svaka
organizacija predstavlja rizik za onoga koji je duzan da
organizaciju uspostavi. (MSP je osudio Albaniju na naknadu stete
Velikoj Britaniji zato sto nije vrsila duznost cuvanja svog
teritorijalnog mora od polaganja mina)
Posledice odgovornosti drzave ogledaju se u udovoljavanju
moralno-politickog karaktera koje moze biti u formi zaljenja,
izvinjenja itd. ili u udovoljavanju putem naknade stete.SUKCESIJA
DRZAVA-POJAM I PRAVNI IZVORI
Pod sukcesijom drzava podrazumevamo ustanovu vezanu za promenu
teritorijalnog suvereniteta, posredstvom koje drzava koja stice
teritoriju, ulazi u izvesne pravne odnose drzave kojoj je ta
teritorija ranije pripadala. Ustanova sukcesije ima za cilj da
ublazi posledice na ekonomskom i pravnom terenu, koje izaziva
nestanak jednog subjekta ili teritorijalno umanjenje njegove vlasti
i da obezbedi vecu pravnu sigurnost. Sa sukcesiju je od
prvorazrednog znacaja pravni osnov tj. zakonitost teritorijalnih
promena, jer od toga zavisi definitivan prenos prava i obaveza na
drzavu sukcesora. Teritorijalne promene mogu biti rezultat
razlicitih okolnosti: spajanja vise drzava u jednu jedinstvenu
(Sirija i Egipat 1958), razdvajanja dobrovoljnog (Svedska i
Norveska 1905) ili prinudnog (Austro-Ugarska 1918), ili pripajanje
samo jednog dela drzavne teritorije drugoj drzavi. Do sukcesije
moze doci i u medjunarodnim organizacijama.
Pojam sukcesije ne treba mesati sa pojmom kontinuiteta drzave a
s tim u vezi i identiteta drzave. Problem kontinuiteta svodi se na
pitanje da li je data drzava koja je pretrpela izvesne promene
produzava svoj zivot ili nestaje sa medjunarodne scene, a na njeno
teritoriji se pojavljuje novi subjekat. Kod sukcesije, radi se o
nasledjivanju prava i obaveza predhodne drzave. Kada je rec o
sukcesiji, moze se pojaviti vise naslednika, dok na kontinuitet
moze pretendovati samo jedna drzava.Teritorija nove drzave koja se
pojavljuje na medjunarodnoj sceni treba tek da se definise, ona
stice pravo samo na osnovu obicajnih pravila i tek joj predstoji
ulazenje u medjunarodne ugovore. Ni politicke promene unutar drzave
u vidu revolucije, drzavnog udara i sl. ne uticu na kontinuitet
drzave, mada je 1918. SSSR istupio sa tezom da predstavlja novu
drzavu i odbio da prizna dugove carske Rusije. Banditerova komisija
je u slucaju Jugoslavije presudila da se stvorilo 6 novih
nezavisnih drzava i da je Jugoslavija kompletno nestala sa
medjunarodne scene.
Rec sukcesija polazi iz latinskog i znaci nasledjivanje.
Klasicna teorija o sukcesiji drzava razvija se pod uticajem
privatnog prava. Proces sukcesije posmatran je kao prenos
suvereniteta. Ova teorija poznata je pod imenom univerzalne
sukcesije. Kada su odnosi drzava postali slozeniji ova teorija
pokazala se kao neprimenljiva. Teorija koja se razvila u XIX veku
posla je od cinjenice da je suverenitet neprenosiv, to jest da
drzava sukcesor nema nikakve veze sa starom drzavom. Ipak najveci
deo doktrine izvlaci mnogo blazi zakljucak. Drzava sukcesor
sticanjem podrucja ne ulazi u isti pravni odnos koji je imala
predhodna drzava, s obzirom da sve pravne obaveze koji proisticu iz
javnog prava nije moguce preneti na drzavu sukcesora. Pravila o
sukcesiji nastala su putem obicajnog prava. S obzirom na znacaj
ovog pitanja u savremenim uslovima, kada je na medjunarodnu scenu
stupio veliki broj novih drzava, UN prisle su kodifikaciji ove
materije. U Becu je 1978. potpisana Konvencija o sukcesijij drzava
u odnosu na ugovore, a 1983. Konvencija o sukcesiji u odnosu na
drzavnu imovinu, arhive, i dugove. Ni jedna jos nije stupila na
snagu jer nisu ratifikovane od dovoljnog broja drzava.
SUKCESIJA DRZAVA-MEDJUNARODNI UGOVORI, JAVNA DOBRA I IMOVINA,
JAVNI DUGOVI, STANOVNISTVO, STECENA PRAVA
Medjunarodni ugovori - tradicionalno MP polazilo je od
predpostavke da medjunarodni ugovori ne nadzivljuju drzave koje su
ih zakljucile. Ugovori predstavljaju rezultat saglasnosti volja
dvaju ili vise ugovornih partnera, zasnovani su na reciprocitetu,
pa potpunim nestankom drzave kao subjekta MP, logicno nestaju i
ugovori koje je zakljucila.Balticke zemlje usle su u sastav SSSR
1940. i svi njihovi ugovori su ugaseni. Poseban rezim izgradjen je
za legislativne ugovore, tj za ugovore koji sadrze apstraktna
pravna pravila doneta u interesu celokupne medjunarodne zajednice,
kao sto su naprimer Zenevske konvencije iz 1949. Smatra se da ovi
ugovori obavezuju drzavu sukcesora.Becka konvencija o sukcesiji
pravi razliku izmedju novih drzava cija je teritorija pre sukcesije
bila zavisna teritorija, za cije je medjunarodne odnose bila
odgovorna predhodna drzava, i drzave koje se pojavljuju na sceni
kao posledica sjedinjenja vise drzava ili pak razdvajanja i
otcepljenja. U prvom slucaju nova drzava na osnovu nacela
samoopredeljenja i suvereniteta, ima punu slobodu da regulise svoje
odnose sa drugim drzavama, i ugovori predhodne drzave je ne vezuju,
bili oni bilateralni ili multilateralni. U drugom slucaju
Konvencija usvaja princip ugovornog kontinuiteta, sem ako se
ugovorne strane ne saglase drugacije. Ukoliko ugovorna strana
izgubi samo jedan deo svoje teritorije, a njen subjektivitet time
ne bude doveden u pitanje, ugovori ostaju u vaznosti, a gube
dejstvo samo u odnosu na otcepljenu teritoriju.Javna dobra i
imovina- drzava kao pravna licnost moze da poseduje pokretnu i
nepokretnu imovinu. Ukoliko dodje do potpunog nestanka drzave,
celokupna imovina predhodne drzave, prenosi se na drzavu sukcesora,
odnosno deli se na drzave naslednice po teritorijalnom principu.
Spor moze nastati kod pokretne imovine, a tada vazi princip da se
na otcepljenu teritoriju prenosi samo onaj deo pokretne imovine
koji je u funkciji te teritorije. Javni fondovi (PIO, osiguranje)
se dele na osnovu doprinosa.Javni dugovi sa teritorijom drzava
sukcesor prima i javni dug. Obaveza placanja javnih dugova izvodi
se iz ekonomskog kontinuiteta. Prenos dugova je slozena operacija.
Kraljevina SHS preuzela je u celosti dug Srbije i Crne Gore.U
slucaju raspada ili podele drzave na vise samostalnih drzava,
drzave sukcesori odgovaraju za dug solidarno. Kao kriterijum za
deobu duga uzima se ekonomski kapacitet, prostranstvo teritorije, i
stanovnistvo. Pitanje javnih dugova resava se ugovorima.
Stanovnitvo usled teritorijalnih promena dolazi i do promena u
drzavljanstvu stanovnistva. Univerzalna deklaracija o pravima
coveka istice da svako lice ima pravo na drzavljanstvo. Ipak to
pravo je jos uvek cvrsto u rukama drzava. Da bi teritorijalne
promene imale sto manjeg odraza na stanovnistvo, u novije vreme
pruza se mogucnost opcije, tj biranja drzavljanstva drzave
sukcesora ili predhodne drzave u odredjenom vremenskom periodu koji
je najcesce ogranicen na godinu dana.
Unutranji pravni poredak promenom suvereniteta nad odredjenom
teritorijom prestaje aktivnost politickih ustanova i organa ranije
drzave, i prekida se veza sa ranijim pravnim poretkom. Uobicajeno
je da se stvori prelazni period.
Stecena prava - Privatnopravne obaveze drzava mogu biti veoma
razlicite: dugovanja privatnim licima ili drustvima i obaveze koje
proizilaze iz koncesija. Obaveze se zasnivaju na ugovorima.
Ostecena strana moze se obratiti organima drzave sukcesora. Izmedju
pravnog poretka predhodne drzave i drzave sukcesora postoji potpuna
nezavisnost, i drzava sukcesor ima punu slobodu odlucivanja u
pogledu regulisanja privatnopravnih obaveza. Klasicna doktrina
medjunarodnog prava pokusala je da na teren MP presadi pojam
stecenih prava, te da pravilo o potovanju tih prava , zakonito
stecenih na bazi ranijeg poretka, postavi kao osnovno pravilo koje
regulie privatnopravne obaveze u sluaju promene teritorijalnog
suvereniteta. Mirovni ugovori posle I s.r. favorizovali su prava
steena pre promene suvereniteta. Meutim praksa posle II s.r. nije
sledila ovaj put.ORGANI ZA PREDSTAVLJANJE DRZAVA U MEDJUNARODNIM
ODNOSIMA- ORGANI UNUTAR DRZAVEef drave- U doba apsolutizma,
vladari, tadasnji sefovi drzava, smatrali su se subjektima MP. Sef
drzave danas u svakom slucaju to nije- on je samo organ svoje
drzave koji je zastupa u medjunarodnim odnosima bez posebnog
punomostva. Gotovo sve do XIX veka vladalo je shvatanje da je ef
drave ovlaen da zastupa dravu u celosti, odnosno da je njegovo
pravo neogranieno u pogledu voenja spoljnih poslova njegove zemlje.
Vremenom je ovo pravo ustavnim putem ograniavano i danas je ef
drave nadlean uglavnom za: proglaavanje ratnog stanja, zakljuivanje
mira, primanje, akreditovanje, i opozivanje diplomatskih
predstavnika, i eventualno za ratifikaciju meunarodnih ugovora. Sve
do I s.r. ef drave je bio meunarodnopravno potpuno neodgovoran,
danas on moe biti odgovoran za zloine protiv mira i ovenosti, ratne
zloine, posebno za zloin genocida, bez obzira da li je on na osnovu
ustava svoje zemlje osloboen svake odgovornosti. Inostrani ef drave
je eksteritorijalan i uiva apsolutni krivini imunitet. Rezidencija
u kojoj boravi je nepovrediva. On ima pravo da slobodno i
neogranieno opti sa svojom zemljom. Ukoliko bi izvrio zloin moe mu
se otkazati gostoprimstvo u zemlji u kojoj boravi. ef drave u
inostranstvu ima pravo na najvie poasti koje su protokolom utvrene:
pravo na tutulu, vojne poasti, na svean doek itd.
Vlada- Spoljnopolitiki akti vlade kao celine izraavaju odreene
dravne interese. Bez obzira u kojoj se formi donose (rezolucija,
deklaracija i sl.) spoljnopolitiki akti vlade obavezuju dravu.
Predsednik vlade ovlaen je da daje izjave u ime vlade, on
predstavlja svoju dravu bez punomostva na osnovu svoje aktivne
funkcije.Ministar inostranih poslova Na elu spoljnog resora nalazi
se odgovorni ministar koji rukovodi celokupnom spoljnom slubom. Ono
obuhvata kako sve slubenike, tako i sva njegova diplomatska i
konzularna predstavnitva. Dunost je ministra da prima strane
predstavnike, da vri nadzor prilikom sastavljanja spoljnopolitikih
akata, da vodi rauna o izvravanju meunarodnih ugovora i svih
obaveza preuzetih od strane njegove zemlje. Ministar je predstavnik
vlade sa ovlaenjem da istie i titi interese drave u oblasti
spoljnih poslova. Prema MP, ministar inostranih poslova je na
osnovu svoje funkcije ovlaen da daje izjave u ime svoje vlade i one
obavezuju njegovu dravu.KODIFIKACIJA DIPLOMATSKOG PRAVAGotovo
celokupno diplomatsko pravo dugo se zasnivalo na nepisanom
meunarodnom obiajnom pravu. Izuzetak je bio Pravilnik o rangu
diplomatskih predstavnka iz 1815. (Beki kongres). Prema tom
pravilniku, tri su klase dimplomatskih predstavnika: ambasadori,
poslanici, i otpravnici poslova. Protokolom Ahenskog kongresa 1818.
izvrena je dopuna Bekog Pravilnika na taj nain to se obrazovala
nova klasa, klasa ministra rezidenta, koji se nalazio izmeu
poslanika i otpravnika poslova. Ova dva akta su predstavljala
celokupnu kodifikaciju diplomatskog prava sve do Beke konferencije
o diplomatskim odnosima i imunitetima 1961. godine. Na planu
regionalne kodifikacije bitna je Havanska konvencija 1928. godine
koja je izvrila podelu diplomatskih predstavnika na redovne i
vanredne. Redovni su predstavnici oni koji stalno predstavljaju
vladu jedne drave kod vlade druge drave, dok su vanredni oni kojima
je poverena specijalna misija, ili su akreditovani da predstavljaju
vladu na meunarodnim kongresima i konferencijama. Konvencija
regulie njihove privilegije i imunitete, ceremonijal, izbor,
funkcije, poetak i kraj misije.
Nakon osnivanja OUN postavilo se pitanje kodifikacije. Kao
prioritetne iz ove oblasti donete su: Konvencija o privilegijama i
imunitetima UN 1946. i Konvencija o privilegijama i imunitetima
specijalizovanih agencija 1947. Komisija za meunarodno pravo je
uzela za prioritet kodifikaciju diplomatskih odnosa i imuniteta, i
izradila tri konvencije: o regularnoj diplomatiji, leteoj
diplomatiji, i diplomatiji u okvirumeunarodnih organizacija (1957).
Generalna skuptina OUN je naloila da se 1961. sazove u Beu
meunarodna konferencija sa ciljem da se putem konvencija izvri
kodifikacija pravila o diplomatskim odnosima i imunitetima. Na
Bekoj konferenciji je usvojena Konvencija, i dva protokola:
Protokol sa fakultativnim potpisivanjem o sticanju dravljanstva
(lanovi misije koji nemaju dravljanstvo drave kod koje se
akredituju ne mogu stei dravljanstvo te drave) i Protokol sa
fakultativnim potpisivanjem koji se tie obaveznog reavanja sporova
pred Meunarodnim sudom pravde. U okviru ove kodifikacije donete su
i Konvencije o specijalnim misijama 1969; Konvencija o spreavanju i
kanjavanju krivinih dela protiv lica pod meunarodnom zatitom
1973.
Sve do usvajanja Beke konvencije o konzularnim odnosima 1963.
nije vrena kodifikacija konzularnog prava. Konvencija regulie niz
konzularnih odnosa, njihovih imuniteta i privilegija, i poloaja
karijernih i poasnih konzula.DIPLOMATSKE MISIJE- PRAVO POSLANSTVA,
SASTAV MISIJE, RANG DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA, POSTAVLJANJE I
OPOZIVANJE DIPLOMATSKIH PREDSTAVNIKA
Diplomatski predstavnici su ovlaena lica za predstavljanje drave
u inostranstvu. Beka konvencija od 1961. precizira i daje sledea
znaenja pojedinim diplomatskim predstavnicima, inei jasne razlike:
ef misije je lice koje je drava akreditovala, i dala mu ovlaenja da
dela u tom svojstvu; lanovi misije dele se na lanove diplomatskog
osoblja koji imaju diplomatsko svojstvo, i na lanove osoblja misije
koji obuhvataju administrativno i tehniko osoblje. ef misije ili
lan diplomatskog osoblja moe predstavljati dravu kod svake
meunarodne organizacije, kao i to vie drava moe da akredituje isto
lice kao efa misije u jednoj drugoj dravi. Svaka suverena drava ima
pravo na slanje diplomatskih predstavnika, kao i pravo na primanje
stranih diplomatskih predstavnika.Prema Bekoj konvenciji o
diplomatskim odnosima iz 1961. godine, efovi misija se dele na tri
klase: (a) ambasadore ili nuncije akreditovane kod efova drava, (b)
poslanike, ministre ili internuncije akreditovane kod efova drava,
(c) otpravnike poslova akreditovane kod ministra inostranih
poslova.
Drave se sporazumevaju o klasi kojoj treba da pripadaju efovi
njihovih misija. Oni dobijaju rang u svojoj klasi prema danu i asu
preuzimanja funkcije (po podnoenju akreditivnih pisama). Postoje
dve vrste otpravnika poslova: pravi otpravnik poslova (koji je
posebno akreditovan i predstavlja efa misije), i privremeni
otpravnik poslova (nije akreditovan, ve je to najstariji slubenik
predstavnitva u odsustvu efa misije).
Pre upuivanja diplomatskih predstavnika drave moraju jedna
drugoj dati odobrenje za otvaranje stalnog diplomatskog
predstavnitva. Odobrenje na osnovu koga se izvesno lice prima za
efa misije jedne strane drave zove se agreman. Obiajno je pravilo
da odbijanje agremana treba da bude obrazloeno. Agreman se daje efu
misije. Meutim danas je odobrenje potrebno i za vojnog, pomorskog,
i vazduhoplovnog ataea. Nakon dobijenog agremana, diplomatski
predstavnik se postavlja dekretom ili ukazom (unutranji pravni
akt). Novi ef misije nosi sa sobom akreditivna pisma (strogo
formalne prirode), koja se predaju na svean nain, i time se stie
pravo na vrenje diplomatske funkcije. Ostale lanove misije drava
imenuje po svoj izboru. Za njih je potrebna notifikacija
ministarstvu inostranih poslova zemlje u kojoj se akredituju kako
kod njihovog dolaska, tako i kod odlaska.U glavne razloge za kraj
diplomatske misije treba pre svega uvrstiti protok vremena,
izvrenje diplomatskog zadatka (npr. protokolarna misija povodom
proglaenja nove drave), smrt predstavnika, opoziv ili zahtev
teritorijalne drave da se diplomatski predstavnik povue sa svog
poloaja ukoliko je postao nepoeljan, prekid diplomatskih odnosa, i
rat.DIPLOMATSKE MISIJE- FUNKCIJE DIPLOMATSKIH MISIJA, PRIVILEGIJE I
IMUNITETI
Glavne funkcije diplomatskih predstavnika sastoje se u
predstavljanju drave koju oni zastupaju; u zatiti interesa njihove
drave i njenih dravljana; u ovlaenju da pregovaraju sa vladom drave
u kojoj su akreditovani; da obavetavaju svoju vladu o dogaajima u
zemlji u kojoj su akreditovani; i u unapreenju prijateljskih odnosa
i razvijanju privrednih, kulturnih, i naunih odnosa meu dravama.
Diplomatski predstavnici sve slubene poslove obavljaju preko
ministarstva inostranih poslova.
Izloene funkcije diplomatskih predstavnika zahtevaju njihov
nezavisan i posebno zatien poloaj. Diplomatski imuniteti i
privilegije predstavljaju skup Konvencijom utvrenih i meunarodno
obiajnih pravila, kojima se drave podvrgavaju. Pravni osnov
diplomatskih imuniteta i privilegija treba traiti u zatiti opteg
interesa u meunarodnoj zajednici. Diplomatske privilegije i
imuniteti mogu se svrstati u tri grupe:
(a) imuniteti i privilegije u pogledu prostorija misije i njene
arhive- zgrada predstavnitva je nepovrediva, organima teritorijalne
drave nije dozvoljen ulazak bez dozvole efa misije. Misija je
osloboena plaanja poreza na imovinu. Arhiva je takoe
nepovrediva.
(b) imuniteti i privilegije koje se odnose na rad same
mislije-pravilo je da vlada i vlasti teritorijalne drave pruaju sve
potrebne olakice u cilju uspenog vrenja diplomatske misije. Misija
ima pravo da trai pomo i uobiajene informacije. lanovi misije imaju
pravo na slobodu putovanja i kretanja na teritoriji drave kod koje
su akreditovani. Uivaju slobodu optenja u slubene svrhe.Diplomatski
kurir najee nosi diplomatsku potu. On je pod zatitom svoje drave i
uiva pravo nepovredivosti svoje linosti.
(c) lini imuniteti i privilegije- jedno od najstarijih pravila
meunarodnog obiajnog prava je da je ef misije zajedno sa svojom
pratnjom uiva imunitet (danas se to odnosi na sve lanove misije sa
porodicama). Imunitete uivaju i lanovi administrativnog i tehnikog
osoblja. Diplomatski predstavnik ne moe biti lien slobode,
prostorije njegove misije kao i njegov stan nepovredivi su.
Diplomatski predstavnik uiva krivinopravni imunitet, i nije
obavezan da se pojavljuje kao svedok pred sudom u zemlji u kojoj je
akreditovan. Osloboen je plaanja svih poreza i taksi .
PREDSTAVLJANJE DRAVA PRI MEUNARODNIM ORGANIZACIJAMA
Potreba da drave budu stalno predstavljene kod meunarodnih
organizacija pojavila se izmeu dva svetska rata. U okviru Drutva
Naroda ustalila se praksa da drzave, pored povremenog upucivanja
delegacija na godisnja zasedanja, imaju stalna predstavnistva pri
sedistu organizacije. Za otvaranje stalne misije potrebna je odluka
drzave koja upucuje misiju. Ovaj jednostrani akt nije uslovljen
predhodnom saglasnoscu medjunarodne organizacije. Misija pocinje sa
radom onog trenutka kada je stalni predstavnik, kao sef misije,
predao svoje punomocje generalnom sekretaru. U Beckoj konvenciji iz
1975. godine nisu predvidjene posebne klase sefova stalnih misija
ali je pravilo da im drzave daju titulu ambasadora. Imenovanje
ostalih clanova misije vrsi drzava i o tome obavestava generalnog
sekretara pismenim putem. Drzave neclanice imaju pravo da pri
medjunarodnim organizacijama, cije odredbe to dopustaju, otvore
svoje stalne posmatracke misije. Upucivanjem stalne misije nastaje
trostrani odnos izmedju drzave odasiljaca, medjunarodne
organizacije, i drzave na cijoj se teritoriji nalazi organizacija.
Drzava odasiljaca i drzava sedista ne stupaju u direktne odnose vec
se oni odvijaju preko medjunarodne organizacije. Pravni polozaj
stalne misije u potpunosti je izjednacen sa statusom diplomatske
misije. Stalna misija prestace sa radom nestankom medjunarodne
organizacije pri kojoj deluje i nestankom drzave odasiljaca.
Prestanak rada je ipak najcesce posledica odluke drzave clanice da
zatvori svoju misiju, usled dobrovoljnog istupanja, ili
suspenzije.KONZULARNE MISIJE- FUNKCIJE, USPOSTAVLJANJE,
POSTAVLJANJE I OPOZIVANJE, VRSTE I RANG
U doba krstaskih ratova razvijeni trgovacki gradovi (Djenova,
Dubrovnik, Venecija) osnivali su trgovacke kolonije u raznim lukama
sirom Sredozemnog mora. Svaka od ovih trgovackih kolonija birala je
sebi staresinu koji se zvao konzul. On je bio nadlezan da odrzava
red u koloniji, primenjuje zakone svoje zemlje, i imao je sudsku
funkciju. Za vreme apsolutizma konzule vise ne postavljaju clanovi
kolonije vec drzava sa zadatkom da stite interese svojih gradjana
pred lokalnim organima vlasti.
Konzuli su ovlascena lica koja na teritoriji druge drzave stite
interese drzave i njenih drzavljana u administrativnom i ekonomskom
pogledu, i na prosvetnom, kulturnom, i naucnom polju. Pravilo je da
konzuli nemaju politicku funkciju.Razlikuju se dve vrse konzula:
konzul od karijere i pocasni konzul. Konuzl od karijere je stalni
sluzbenik drzave koji osim ovog ne moze imati drugo zanimanje.
Pocasni konzuli su ugledni gradjani, najcesce teritorijalne drzave
koji bez plate obavljaju konzularne poslove. Postoje 4 klase sefova
konzulata: generalni konzul (postavlja ga sef drzave), konzul
(postavlja ga sef drzave i ima manji konzularni okrug), vice konzul
(nalazi se pod kontrolom konzula ili generalnog konzula i postavlja
ga ministar inostranih poslova, konzularni agent (postavlja ga
generalni konzul ili konzul uz saglasnost drzave i on radi na
osnovu ovlascenja koje je dobio od generalnog konzula ili
konzula)
Sefovi konzulata imaju rang u svakoj klasi prema datumu
izdavanja egzekvature (izvrnice).
Novonaimenovani sefovi konzulata dobijaju od drzave imenovanja
patentno pismo. Generalni konzul i konzul ovo pismo dobijaju od
sefa drzave, a vice konzul od ministra inostranih poslova.
Naimenovani sef konzulata u jednoj zemlji dobija to svojstvo tek
kada drzava u koju odlazi pristane da to lice vrsi takve funkcije.
Pristanak drzave se ogleda u dodeljivanju izvrnice. Becka
konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. dozvoljava mogucnost i
privremenog stupanja na duznost sefa konzulata. Konzul po pravilu
stiti interese svoje zemlje na svom teritorijalnom podrucju. Konzul
je duzan da vodi racuna o postovanju i primeni ugovora koji postoje
izmedju njegove i teritorijalne drzave i da intervenise protiv
povreda ugovornih odredaba. Intervencije politicke prirode
rezervisane su za diplomatskog predstavnika. Konzul stiti interese
drzavljana fizickih i pravnih lica drzave odasiljaca u skladu sa
zakonima i drugim vazecim propisima zemlje u kojoj se nalazi,
medjunarodnim sporazumima, medjunarodnim obicajima, kao i na osnovu
Becke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963. U cilju olaksanja
vrsenja konzularnih funkcija u odnosu na drzavljanje drzave
odasiljaca, konzularni funkcioneri imaju slobodu opstenja sa
drzavljanima drzave odasiljaca. Konzul je nadlezan za niz poslova
administrativno-upravnog karaktera, kao sto su izdavanje pasosa i
putnih isprava, kao i viza i drugih odgovarajucih dokumenata.
Znacajna funkcija je pomaganje razvoja trgovinskih, ekonomskih,
kulturnih i naucnih odnosa izmedju drzava. Opsta zastita plovidbe
je u nadleznost konzula.
Drzava koja je konzula postavila moze ga u svakom trenutku
opozvati. Funkcije konzula takodje prestaju ukoliko mu drzava
oduzme patentno pismo. U oba slucaja potrebna je notifikacija
teritorijalnoj drzavi. Domaca drzava moze, sa druge strane, da
povuce izvrsnicu. Kraj konzularne misije nastaje smrcu konzula ili
podnosenjem ostavke, i u slucaju izbijanja rata.KONZULARNE MISIJE-
POVLASTICE I IMUNITETI, ODNOS DIPLOMATSKIH I KOZULARNIH
FUNKCIJAKonzuli kao sefovi konzularnih predstavnistva nisu
hijerarhijski podredjeni sefu diplomatske misije u zemlji u kojoj
se nalaze, vec direktno svojoj vladi. Medjutim sef diplomatske
misije ima pravo nadzora nad konzulom, i moze ga privremeno
udaljiti sa duznosti. Uz saglasnost domace drzave sef konzulata
moze biti ovlascen da obavlja i diplomatske poslove. Ovlascenje da
vrsi diplomatska akta ne daju mu diplomatske privilegije i
imunitete. Danas je praksa da su konzularna odelenja u sastavu
diplomatskih predstavnistva. Iako se bave konzularnim funkcijama,
ovi clanovi i dalje zadrzavaju svoje diplomatske imunitete i
privilegije.Konzularni imuniteti i privilegije su manjeg obima nego
diplomatski. Konzularni funkcioneri i sluzbenici imaju imunitet.
Oni ne podlezu nadleznosti sudske i upravne vlasti drzave prijema,
za dela ucinjena u vrsenju konzularnih funkcija. Konzularni
funkcioneri mogu biti uhapseni ili pritvoreni samo u slucaju tezeg
krivicnog dela, i to na osnovu nadlezne sudske vlasti. Konzularni
funkcioner ne moze se naterati da svedoci. Konzul je oslobodjen
placanja fiskalnih dazbina, ima pravo da opsti sa svim drzavljanima
drzave odasiljaca u cilju njihove zastite i zastite njihovih
interesa, uzivaju pravo na pocasti. Prostorije konzulata su
nepovredive kao i arhiva. Sve ove privilegije i imuniteti priznaju
se i pocasnim konzulima.
POJEDINAC KAO SUBJEKT MEDJUNARODNOG JAVNOG PRAVA
Duga je istorija borbe za priznanje ljudskih prava. Za MP od
znacaja je borba oko prelaska iz feudalnog u kapitalisticko
drustvo, kada se burzoazija borila protiv feudalnih povlastica pod
parolom slobode licnosti i jednakosti svih ljudi bez obzira na
njihovo poreklo. Hugo Grocius polazi od definicije da MP regulise
ne samo odnose izmedju drzava, vec i pojedinaca, odnose izmedju
podanika razlicitih drzava.Sa stvaranjem snaznih burzoaskih drzava
sve se vise razradjuje teorija o suverenosti drzava po kojoj MP
regulise samo odnose izmedju drzava. Pojedinac se potpuno negira
kao medjunarodnopravni subjekt. Smatra se da MP postoji radi
drzavnog interesa a ne interesa pojedinca. Ukoliko u pitanje dodju
interesi drzavljana, oni ce biti sticeni putem drzave kojoj
pripadaju. Savremeni zastupnici ove teorije svoje negatorske
stavove prema pojedincu grade na zavisnosti coveka od drzave:
fizicka lica u MP sticu prava i obaveze na osnovu medjunarodnih
ugovora koji su saglasnost volja drzava.
Nasuprot koncepcijama koje negiraju coveka kao subjekta MP,
postoje teorije koje tvrde suprotno. Sve veci broj
internacionalista priznaje coveku potpuni medjunarodni
subjektivitet. Ovi teoreticari govore o coveku kao posebnom
subjektu pored drzava i medjunarodnih organizcija.
Izmedju ovih shvatanja stoji citava grupa autora ciji je stav
kompromisan. Oni polaze od predpostavke da je covek do izvesnog
stepena nosilac medjunarodnih prava i obaveza (Dam).Nasuprot
iznetim koncepijama, postoje teorije koje, konacno, u coveku vide
iskljucivi subjekat medjunarodnog prava. Prema Vestlejku, prava i
duznosti drzava nisu nista drugo do prava i duznosti ljudi.
PRAVA COVEKA- RAZVOJ I KODIFIKACIJA
Povelja Ujedinjenih nacija- odredbe o ljudskim pravima ukljucene
u konacni tekst povelje daleko su ispod ocekivanja u vreme njenog
usvajanja. Razlog toga je svakako okolnost da su tadasnje velike
sile imale sopstvene teskoce sa ljudskim pravima. Iako malobrojne i
opste, odredbe Povelje o ljudskim pravima imaju visestruki pravni
znacaj. Pre svega njima su ljudska prava internacionalizovana.
Pored toga ljudska prava vaze za sva lica bez obzira na rasnu,
versku, i etnicku pripadnost. Odredbe o ljudskim pravima u Povelji
predstavljaju zapravo opsta pravila MP, bez obzira sto Poveljom
nisu predvidjene garancije za njihovu primenu.
Opsta deklaracija o pravima coveka S obzirom na karakter
odredaba Povelje nametala se potreba za donosenjem jednog dokumenta
kojim bi se detaljnije regulisala ljudska prava. Taj zadatak
preuzela je Komisija za ljudska prava i nacinila nacrt Opste
deklaracije o ljudskim pravima koji je Generalna skupstina UN
usvojila putem svoje rezolucije 1948. godine. Deklaracija se
sastoji iz uvoda i operativnog dela. U uvodu se iznose razlozi
njenog donosenja, dok se operativni deo moze podeliti na 3 dela:
filozofska osnova ljudskih prava (sva ljudska bica radjaju se
slobodna i jednaka), opsti principi (jednakost i nediskriminacija),
zabrana delatnosti na ponistenju prava i sloboda ustanovljenih
Deklaracijom. Deklaracija ne sadrzi nikave odredbe o nadzoru nad
ostvarivanjem zajamcenih prava.Paktovi o pravima coveka Komisija za
prava coveka je 1948. izradila prvi nacrt Pakta o pravima coveka, a
1951. je odluceno u oviru Ekonomskog i socijalnog saveta i
Generalne skupstine, da se izrade dva pakta, jedan koji ce sadrzati
ekonomska, kulturna, i socijalna prava, i drugi u kome ce se
nalaziti gradjanska i politicka prava. Generalna skupstina OUN
usvojila je 1966. godine Medjunarodni pakt o gradjanskim i
politickim pravima, i Medjunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim, i
kulturnim pravima coveka, i treci dokument, Fakultativni protokol
uz Pakt o politickim i gradjanskim pravima coveka. Oba pakta
stupila su na snagu 1976. godine. Paktovi dalje razradjuju prava
coveka navedena u Povelji OUN i Deklaraciji o pravima coveka, a
protokol ima za cilj da se pojedincima neposredno omoguci obracanje
Komitetu za ljudska prava. Drugi fakultativni protokol uz Pakt o
gradjanskim i politickim pravima coveka usvojen je 1989. godine sa
ciljem ukidanja smrtne kazne.Teheranska proklamacija i Becka
deklaracija i program akcije U Teheranu je 1968. odrzana prva
Medjunarodna konferencija o pravima coveka, u cilju razmatranja
pitanja daljeg razvoja i obezbedjivanja ljudskih prava. Na
konferenciji nije doneta Povelja o pravima coveka, vec samo
proklamacija u kojoj se potvrdjuje visoka vrednost Povelje, trazi
prihvatanje Paktova, i osudjuje Aparthejd. Druga medjunarodna
konferencija o pravima coveka odrzana je u Becu 1993. godine na
kome je usvojen dokument pod nazivom Becka deklaracija i program
akcije u kome su sazeta najvaznija nacela postojecih instrumenata,
i oznaceni osnovni pravci delovanja drzava i organizacija u cilju
razvoja prava coveka.ZASTITA POJEDINIH KATEGORIJA LICA ZABRANA
TRGOVINE ROBLJEM, POLOZAJ IZBEGLICA I APATRIDA
Do pocetka XIX veka trgovina robljem je bila dozvoljena i drzave
su se cak borile da ostvare sto bolji polozaj u ovoj vrsti
trgovine. Posot ropstvo predstavlja najizrazeniji oblik povrede
ljudskog dostojanstva, na Beckom kongresu 1815. doneta je nacelna
deklaracija kojom je trgovina robljem proglasena povredom evropskog
medjunarodnog prava. Nakon toga sledi Akt o Kongu iz 1885. koji je
zabranio ropstvo i trgovinu robljem u slivu ove africke reke, i
Briselska konvencija iz 1890. kojom je usvojen niz mera za zemlje
koje trguju robovima.Izmedju dva svetska rata problemom ropstva
bavilo se Drustvo naroda pod cijim je okriljem 1926. zakljucena
Konvencija o ropstvu sa ciljem potpunog ukidanja ropstva. Godine
1957. UN su usvojile Dopunsku konvenciju o ukidanju ropstva,
trgovine robljem, i prakse slicne ropstvu. U obe konvencije ropstvo
se definise kao stanje ili polozaj nekog lica nad kojim se vrse
atributi prava svojine ili neki od njih. Konvencija iz 1957.
zabranjuje duznicko ropstvo, prinudan rad, dogovorne brakove,
prodaju maloletnika. Iz obicajnog prava preuzeto je da svaki rob
koji se skloni na brod drzave ugovornice postaje slobodan. Pored
opste zabrane ropstva MP je posebnu paznju posvetilo zabrani
trgovine belim robljem, tj. zenama i decom, i u tom cilju UN su
1949. donele Konvenciju o suzbijanju trgovine ljudskim bicima i
eksploatacije prostitucije drugih lica.
Posle I s.r. a narocito posle II s.r, javila se potreba za
medjunarodnopravnim regulisanjem izbeglica. To su lica koja u
masama napustaju svoju zemlju i traze utociste u drugoj zemlji.
Drusvo naroda je 1933. osnovalo Visoki komesarijat za izbeglice
usled izbeglih Jevreja iz Nemacke i ruskih izbeglica. Nakon II s.r.
pitanje izbeglica bilo je u nadleznosti Uprave Ujedinjenih nacija
za pomoc i obnovu i Medjuvladinog komiteta za izbeglice. 1947.
obrazovana je specijalizovana agencija UN- Medjunarodna
organizacija za izbeglice, koju je od 1949. zamenio Visoki komesar
za izbeglice. Od 1954. izbeglicama se pored zastite pruza i
ekonomska pomoc. 1951. odrzana je medjunarodna konferencija u
Zenevi sazvana od strane OUN, na kojoj je doneta Konvencija o
polozaju izbeglica. Konvencija daje siroku definiciju izbeglica,
koja se odnosi na gotovo sva lica sa izbeglickim statusom. U
Konvenciji je polozaj izbeglica regulisan uvodjenjem nekoliko
standarda. Najpovoljnijim standardom iizbeglice se izjednacavaju sa
drzavljanima teritorijalne drzave. Imajuci u vidu da je izbeglica
prekinuo svaki kontakt sa drzavom iz koje je izbegao, Konvencija
sadrzi niz clanova o administrativnoj pomoci koju treba pruziti
izbeglicama: izdavanje putnih isprava, dozvola slobodnog biranja
mesta prebivalista, i postupak za proterivanje izbeglica (ne mogu
biti proterani tamo gde im preti realna opasnost). Godine 1957.
Konvencija je dopunjena u Hagu zakljucenjem Aranzmana o izbeglim
mornarima (regulisana pitanja izbeglih mornara koji nemaju stalno
mesto boravka). Danas je veliki problem ostao pitanje obaveznog
prijema izbeglica i duzine njihovog boravka (asimilacija,
naturalizacija, repatrijacija).Apatridi su lica bez drzavljanstva.
Pojam izbeglice vezan je za politicke momente tj. za progon lica na
verskoj, nacionalnoj, rasnoj, ili politickoj osnovi. Nasuprot tome
pojam apatrida vezan je za pravne momente. Jedno lice moze ostati
bez drzavljanstva, bilo da je rodjeno od roditelja cije
drzavljanstvo nije regulisano, bilo da je otkazalo drzavljanstvo u
jednoj zemlji, i konacno usled sukoba zakona i sukcesije. Lica bez
drzavljanstva lisena su obaveze ali i pravne zastite od strane
drzave. Ujedinjene nacije sazvale su 1954. konferenciju na kojoj je
usvojena Konvencija o pravnom polozaju lica bez drzavljanstva.
Sadrzina Konvencije u pogledu licnog statusa lica bez drzavljanstva
i njegovog pravnog polozaja identicna je sa sadrzinom Konvencije o
izbeglicama. Lice bez drzavljanstva ne moze se proterati iz zemlje
u kojoj boravi sem u slucaju kada to nalazu razlozi nacionalne
bezbednosti, drzavne bezbednosti, i javnog reda. Da bi se
apatridija kao pojava likvidirala, drzave ugovornice obavezale su
se da ce u granicama mogucnosti olaksati asimilaciju i
naturalizaciju lica bez drzavljanstva.
ZASTITA POJEDINIH KATEGORIJA LICA MANJINE
Zastita manjina u MP ima dvostruki cilj. Njena svrha sastoji se
najpre u obezbedjenju potpune ravnopravnosti pripadnika manjina u
odnosu na ostatak stanovnistva, odnosno u njihovoj
nediskriminaciji. Drugi je cilj da se manjinama daju posebna prava
neophodna za ocuvanje njihovih etnickih osobenosti. Najpoznatija
definicija manjine je da je manjina grupa brojcano manja od ostatka
stanovnista drzave, koja je u nedominantnom polozaju, a ciji
clanovi- koji su drzavljani te drzave- imaju etnicke, verske, i
jezicke odlike drugacije od ostatka stanovnistva i iskazuju, makar
samo implicitno, osecaj solidarnosti usmeren na ocuvanje svoje
kulture, tradicije, vere, i jezika. (Kapotorti)Poreklo manjina je
starijeg datuma, medjutim zastita manjina dobija sistematski
karakter tek nakon Prvog svetskog rata pod okriljem Drustva naroda.
Mirovnim ugorima na zastitu ugovora obavezale su se pobedjene i
nove drzave, dok su se ostalo na to obavezale prilikom stupanja u
Drustvo naroda. Odredbe ovih ugovora garantovale su manjinama
politicku i gradjansku jednakost i zabranjivale diskriminaciju.
Pored ovih prednosti, sistem manjinske zastite imao je i slabosti.
U njemu je data prednost pravima manjina u odnosu na njihove odnose
koje imaju prema drzavama u kojima zive. Zloupotrebe vrsene sa
manjinama pre i za vreme II s.r. dovele su do toga da se u UN
odustalo od posebnog regulisanja manjinske zasite. Tako Povelja
uopste ne govori o manjinama, vec o postovanju prava coveka i
osnovnih sloboda za sve bez razlike u pogledu rase, pola, vere, i
jezika. Isti stav prihvata i Opsta deklaracija o pravima coveka iz
1948. Zbog polozaja manjina koji je ostao tezak i u posleratnim
godinama, doneta je odluka da se u pojedine medjunarodne ugovore
vrate odredbe posvecene zastiti manjina. Medju njima najvazniji je
Pakt o gradjanskim i politickim pitanjima i Deklaracija o pravima
pripadnika nacionalnih ili etnickih, verskih i jezickih manjina
(1992 UN). Deklaracija nema pravnoobavezujuci karakter vec samo
izrazava osnovne principe manjinske zastite. U UN nema organa cija
je iskljuciva nadleznost bavljenje manjinama.
Za zastitu manjina na regionalnom planu od znacaja je aktivnost
Saveta Evrope i OEBSa. Pod okriljem SE do sada su usvojena dva
dokumenta koja se u potpunosti bave problematikom manjinske
zastite: Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima iz
1992. i Okvirna konvencija za zastitu nacionalnih manjina iz 1994.
(prvi visestrani ugovor posvecen zastiti manjina). U okviru OEBSa
postoji Visoki komesar za nacionalne manjine (ustanovljen
1993.)Postoji praksa da drzave medjusobno zakljucuju ugovre kojima
se stite prava manjina na njihovim teritorijama.
PRAVO AZILA I EKSTRADICIJA
U Opstoj deklaraciji o pravima coveka stoji da svako lice ima
pravo da trazi azil ako je gonjeno i da uziva azil u drugim
zemljama. Postajao je predlog da se i pravu na azil da posebno
mesto u Paktovima, sto bi znacilo da svako ima pravo da trazi i
dobije azil na teritoriji drzava ugovornica, medjutim od toga se
odustalo jer bi to znacilo potpuno otvaranje granica drzava. U
nedostatku odredjenog teksta o pravu azila, UN su pristupile
donosenju Deklaracije o pravu azila: nacrt Deklaracije dostavljen
je u toku 1960. Generalnoj skupstini na razmatranje i usvajanje,
ali do danas nije usvojen. Svaka drzava, u skladu sa svojom
suverenoscu, svojim ekonomskim i politickim uslovima, diskreciono
odlucuje da li ce azil dati ili uskratiti ga.Ekstradicija je
formalno pravni proces, koji se sastoji od nekoliko faza, putem
kojih jedna drzava predaje drugoj lice u cilju izvrsenja kazne nad
njim, ili vodjenja protiv njega krivicnog postupka. Ucesnici u
procesu su suverene drzave, a objekat ekstradicije je pojedinac. U
odnosu na lice koje se izrucuje drzave su duzne da primene
standarde o zastiti ljudske licnosti, ali treba dodati da je
ekstradicija u prvom redu u interesu zajednice. Ekstradicija se
nece primeniti na lice koje je izvrsilo politicko krivicno
delo.Jedan broj teoreticara pokusao je da ekstradiciju prikaze kao
medjunarodnopravnu obavezu u slucaju teskih krivicnih dela,
medjutim praksa nije sledila ovaj pravac. Drzave stoje cvrsto na
stanovistu da u odsustvu medjunarodnih ugovora ne postoji obaveza
izrucenja krivca. Pravni osnov ekstradicije moze biti: ugovor,
pravila kurtoazije i reciprociteta, i unutrasnji propisi drzave.
Ugovori o ekstradiciji mogu biti dvostrani i visestrani. Ugovori na
bilateralnoj osnovi predstavljaju najsigurniji put za ekstradiciju.
Posle Prvog s.r. ucinjen je pokusaj da se ekstradicija regulise
visestranim ugovorima. Tako npr. Konvencija o sprecavanju
krivotvorenja novca iz 1929. predvidja da lica okrivljena za ovakva
dela podlezu ekstradiciji. Do ekstradicije moze doci i bez
formalnopravnog osnova, na bazi kurtoazije i reciprociteta, kod
drzava koje neguju prijateljske odnose. Odluke o ovom slucaju
donose vlade ili nadlezni resor. Pitanje ekstradicije regulise se
unutrasnjim propisima, koji se primenjuju u odsustvu ugovornog
regulisanja. Kod nas je ovo pitanje regulisano Zakonom o krivicnom
postupku.
Ekstradicija je slozen i delikatan proces i ne pokrece se kada
su u pitanju laksa krivicna dela. Predpostavke za ekstradiciju su:
da je drzava nadlezna za presudjenje datog krivicnog dela i da ce
izruceno lice biti predato nadleznom sudskom organu, koji ce voditi
sudski postupak.Postupak za izrucenje pokrece se na zahtev drzave
moliteljice i dostavlja se drugoj drzavi redovnim diplomatskim
putem.
INDIVIDUALNA KRIVICNA ODGOVORNOST RAZVOJ MEDJUNARODNOG KRIVICNOG
PRAVA DO KRAJA II SVETSKOG RATA
Clan 227. Versajskog ugovora o miru predstavlja prvi pokusaj u
istoriji MP da se pravno utvrdi licna odgovornost organa, pa i sefa
drzave. Na osnovu tog clana trebalo je suditi Vilijemu II zbog
povrede ugovora zajedno sa grupom drugih ratnih zlocinaca. Medjutim
Holandija ga nije ekstradirala, a medju pravnicima je preovladalo
misljenje da za ekstradiciju nije ni postojao pravni osnov jer
Holandija nije ni potpisala Versajski ugovor. U takvoj situaciji
dosao je i Drugi svetski rat. Nacisticka i fasisticka vojska, kao i
njihova civilna lica pocinili su ogroman broj ratnih zlocina. To je
podstaklo saveznike da na Moskovskoj konferenciji odrzanoj 1943.
donesu Deklaraciju o nemackim zverstvima sa obaveznom pravnom
snagom. Ovim aktom se predvidelo kaznjavanje svih nemackih oficira
i vojnika, kao i clanova nacisticke stranke koji su ucestvovali u
ovim zverstvima, ili su za njih bili odgovorni.INDIVIDUALNA
KRIVICNA ODGOVORNOST- RAZVOJ MEDJUNARODNOG KRIVICNOG PRAVA NAKON II
SVETSKOG RATA
U odlukama Postdamske konferencije odrzane jula 1945. potvrdjeni
su principi licne medjunarodne krivicne odgovornosti. 8. VIII 1945.
potpisan je Londonski sporazum izmedju vlada SAD, FRA, VB, SSSR u
cilju gonjenja glavnih ratnih zlocinaca evropske Osovine. Kontrolni
savet za Nemacku doneo je zakon o kaznjavanju lica odgovornih za
ratne zlocine, zlocine protiv covecnosti, i zlocine protiv mira. Na
osnovu Londonskog sporazuma obrazovan je Medjunarodni vojni sud
kome je prilozen Statut (odredjivao nadleznost suda sastav i opsta
nacela). Generalna skupstina UN je svojom rezolucijom 1946.
potvrdila nacelo MP priznato statutom Nirnberskog suda (gonjenje
ratnih zlocinaca i garancije prava optuzenih), i nalozila Komisiji
za kodifikaciju MP da te principe formulise, kao i da izradi nacrt
Kodeksa zlocina protiv mira i bezbednosti covecanstva. Prema
izvestaju Komisije, svaki ucinilac krivicnog dela, koje je
predvidjeno kao zlocin protiv MP, odgovoran je za to delo i mora
biti kaznjen, po MP, bez obzira da li je unutrasnje zakonodavstvo
njegove drzave takvu radnju inkriminisalo ili ne. Naglaseno je da
ako neko prima naredjenja svoje vlade ili predpostavljenog
staresine, a ta naredjenja vode direktno u zlocin, isto tako nije
cinjenica koja moze osloboditi ucinioca njegove odgovornosti.
Pitanje kazni ostaje jos uvek neodredjeno. Sto se tice
teritorijalne nadleznosti, odgovornima za krivicna dela sude sudovi
zemalja u kojima su takva dela i pocinjena. Ako se zlocini ne mogu
geografski odrediti ili su pocinjeni u vise zemalja, predvidja se
nadleznost medjunarodnog suda.
DRZAVNA TERITORIJA- ELEMENTI, PRAVNA PRIRODA, DRZAVNE
GRANICE
Drazavna teritorija je prostor ogradjen drzavnim granicama. Ona
obuhvata kako i zemljisni, tako i vazdusni prostor zajedno sa
obalnim morem. Na tom prostoru drzava vrsi svoju jurisdikciju, kako
na licima koja se na njoj nalaze, tako i na stvarima koje joj
pripadaju. Vrsenje vlasti na teritoriji je u njenoj iskljucivoj
nadleznosti i jedino je ograniceno pravilima MP.Drzava ne sme
svojom aktivnoscu ili propustanjem da dozvoli da se njena
teritorija koristi na stetu prava druge drzave. Na drzavnoj
teritoriji moze postojati dvojstvo vlasti, vlast savezne drzave i
federalne jedinice, kao sto mogu da se susretnu i da dejstvuju dve
suverene vlasti. Ovakvo dvovlasce se naziva kondominijum. Za
razliku od kondominijuma bilo je slucajeva u istoriji da je jedna
drzava zadrzavala suverenost nad svojom teritorijom, a drugoj
drzavi ustupala vrsenje suverenih prava (BiH 1878. godine). Drzavna
teritorija je zasticena medjunarodnim pravom.Drzavne granice su
brane koje dele i spajaju drzavne teritorije. One se prostiru kako
svojom duzinom izmedju dve drzave, tako i iznad granicne linije u
vazdusni prostor (Pariska konvencija 1919, i ikake konvencije
1944). Istovremeno one se spustaju duboko u dubine podzemlje,
duzinom granicne linije. Granice izmedju drzava moraju biti
zasnovane na medjunarodnom ugovoru, sporazumu, ili na aktima
kolektivnog priznanja. Povlacenje granica, prema evropskoj praksi,
obicno s