Marksova kritika Hegelove filozofijeSuvremena njemaka kritika
toliko se bavila sadrajem staroga svijeta, njen razvitak je tako
snano bio obuzet graom da je dolazilo do potpuno nekritikog
odnoenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomino
formalnom, a u stvari o sutinskom pitanju: kako se mi odnosimo
prema Hegelovoj dijalektici? Nesavjesnost u odnosu suvremene
kritike o Hegelovoj filozofiji uope, aosobito prema dijalektici
bila je tako velika da su kritiari kao traus i Bruno Bauer, prvi
potpuno, a drugi u svojim Sinopticima(1) (gdje nasuprot trausu,
umjesto supstancije apstraktne prirode stavlja samosvijest
apstarktnog ovjeka), pa ak i u Otkrivenom kranstvu(2), bar
potencijalno, jo potpuno proeti Hegelovom logikom. Tako se, na
primjer, u Otkrivenom kranstvu kae:Kao da samosvijest zato to
postavlja svjet ne postavlja razliku i kao da u tome to proizvodi
samu sebe, jer opet ukida razliku onoga to je proizvela, budui da
ona sama postoji samo u proizvoenju i kretanju same sebe kao da u
tom kretanju nema svoj cilj itd., ili: Oni (francuski
materijalisti) nisu jo mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek
kao kretanje samosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo
s njim u jedinstvoTo su izrazi koji se ni svojim rjenikom ne
razlikuju od Hegelova shvaanja, nego ga, naprotiv, doslovno
ponavljaju.Kako su ti ljudi za vreme akta kritike bili malo svjesni
(Bauer, Sinoptici) svog odnosa prema Hegelovoj dijalektici, i kako
je neznatno porasla njihova svjesnost i poslije materijalne
kritike, dokazuje Bauer kad u svojoj Dobroj stvari slobode(3)
neskromno pitanje gospodina Grupea a ta s logikom odbija tako da ga
upuuje na budue kritiare.Ali i sada poto je Fojerbah kako u svojim
Tezama u Anekdota, tako i opirno u Filozofiji budunosti oborio u
zametku staru dijalektiku i filozofiju, poto je spomenuta kritika,
koja nije mogla izvriti to delo, nego je naprotiv vidjela da je
djelo izvreno, proglasila sebe istom, odlunom, apsolutnom kritikom
koja je za sobom naistu, poto je u svojoj spiritualistikoj
nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog
svijta koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju mase(4) prema samoj
sebi i sve dogmatske suprotnosti svela na jednu dogmatsku
suprotnost izmeu svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmeu
kritikog Krista i ovjeanstva kao gomile, poto je svoju vrlinu
dokazivala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, poto je
konano kritiki najavila sudnji dan govorei da se pribliava dan kad
e se cjelokupno propadajue ovjeanstvo okupiti oko nje, da e ga ona
razdjeliti u grupe, a svaka e posebna gomila dobiti svoj
testimonium paupertatis, poto je u tampi objavila svoju uzvienost
nad ljudskim osjetima kao i nad svijetom nad kojim ona vlada u
uzvienoj osamljenosti, doputajui da se samo s vremena na vreme s
njenih sarkstinih usana zaori grohotan smjeh olimpijskih bogova
nakon svega toga zabavnog ponaanja idealizma (mladohegelovstva),
koji izdie u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni
slutnju da treba kritiki razraunati sa svojom majkom, Hegelomvom
dijalektikom, tovie, nije znao pokazati ak ni kritiki odnos prema
Fojerbahovoj dijalektici. To je potpuno nekritino dranje prema
samom sebi.Fojerbah je jedini koji se ozbiljno, kritiki odnosi
prema Hegelovoj dijalektici i koji je uinio istinska otkria na tom
podruiju; on je uope pravi pobjednik nad starom fiolozofijom. Veina
djela i skromna jednostavnost s kojom ih daje svijetu stoje u
udesnoj suprotnosti prema ponaanju drugih.Veliko Fojerbahovo djelo
jest:1. dokaz da filozofija nije nita drugo ve religija stavljena u
misli i misaono izvedena; dakle, drugi oblik i nain postojanja
otuenja ovjekova bia, koji takoer treba osuditi;2. zasnivanje
istinskog materijalizma i realne nauke na taj nain to drutveni
odnos ovjeka prema ovjeku Fojerbah ini isto tako osnovnim principom
teorije;3. suprostavljanje negaciji negacije, koja tvrdi da je
apsloutno pozitivno, pozitivnog koje se osniva na samom sebi i koje
je pozitivno osnovano na samom sebi.Fojerbah objanjava Hegelovu
dijalektiku (i tako zasniva polazak od pozitivnoga, od
osjetilno-izvesnoga) na sljedei nain:Hegel polazi od otuenja
supstancije (logiki: beskrajnog, apstraktno opeg), od apsolutne i
fiksirane apstrakcije to jest, popularno izraeno, on polazi od
religije i teologije.Drugo: on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko,
osjetilno, realno, konano, posebno (filozofija, ukidanje religije i
teologije).Tree: on ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet
apstrakciju, beskrajno. Ponovo uspostavljanje religije i
teologije.Fojerbah, dakle, shvaa negaciju negacije samo kao
protivrjenost filozofije sa samom sobom kao filozofiju koja
potvruje teologiju (transcendenciju itd.) poto ju je negirala,
dakle, potvruje teologiju nasuprot samoj sebi.Pozicija ili
samopotvrivanje i samoafirmiranje koje lei u negaciji negacije
svhaeno je kao pozicija koja samoj sebi jo nije sigurna, te je
stoga proeta svojom suprotnou koja sumnja u samu sebe i zato joj
treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomou svoga postojanja,
nego je shvaeno kao jo nepriznata pozicija i stoga joj se direktno
i neposredovano suprostavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se
osniva na samoj sebi.Ali time to je Hegel shvatio negaciju
negacije, s obzirom na pozitivan odnos koja u njoj lei, kao jedini
istinski akt i akt samopotvrivanja svega bitka, on je naao samo
apstraktan, logian, spekulativan izraz za kretanje historije, koja
jo nije zbiljska ovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta,
nego je tek akt proizvoenja, historija nastajanja ovjeka. Mi emo
objasniti, modernoj kritici nasuprot, i apstraktan oblik i razliku
koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Fojrbahovoj
Sutini kranstva ili tovie, kritiki oblik toga kod Hegela jo
nekritikog kretanja.Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se poeti s
Hegelovom Feomenologijom, pravim izvorom i tajnom Hegelove
filozofije.FenomenologijaA. Samosvijest.I. Svijest. ) Osjetilna
izvjesnost ili Ovo i mnjenje. ) Opaanje ili stvar sa svojim
svojstvima i obmana ) Sila i razum, pojava i nadosjetilni
svijet.II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti. a)
Samostalnost i nesamostalnos samosvijesti, vladanje i ropstvo. b)
Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam, nesretna svijest.III.
Um. Izvjesnost i istina uma. a) um koji promatra; promatranje
prirode ili samosvijesti. b) Ostvarenje umne samosvjesnosti pomou
sebe sama. Zadovoljstvo i nunost. Zakon srca i ludilo tatine.
Vrlina i svjetski tok. c) Individualnost koja je sebi realna po
sebi i za sebe. Duhovno carstvo ivotinja i prevara ili stvar sama.
Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.B. DuhI. Istinski duh:
obiajnost. II. Sebi otueni duh, obrazovanost. III. U samoga sebe
izvjesni duh, moral.C. Religija.Prirodna, religija umjetnosti,
objavljena religija.D. Apsolutno znanje.Kao to Hegelova
Enciklopedija poinje Logikom, istom spekulativnom milju, i zavrava
se apsloutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim
duhom koji shvaa samoga sebe, to jest nadljudskim, apstraktnim
duhom, tako cijela Encoklopedija nije nita drugo ve razvijena
sutina filozofskog duha, njegovo samoopredmeivanje; kao to i
filozofski duh nije nita drugo ve otueni duh svijeta koji se unutar
samog otuenja shvaa misaono, tj. apstraktno. Logika novac duha,
spekulativna, misaona vrijednost ovjeka i prirode njihova sutina
koja je posatala sasvim indiferetna prema svakom zbiljskom odreenju
i zato nezbiljska ospoljeno miljenje koje stoga apstrahira od
prirode i zbiljskog ovjeka, apstraktno miljenje. Spoljanost tog
apstraktnog miljenja priroda kakva je za to apstraktno miljenje.
Ona mu je spoljanja, njegov samogubitak; a on je shvaa i spoljanje,
koa apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno miljenje napokon
duh, to miljenje koje se vraa na svoj vlastiti izvor, koje jo
uvijek za sebe vai kao antropoloki, fenomenoloki, psiholoki,
moralni, umjetniko relegiozni duh, dok se napokon ne nae i ne
odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. u apstraktnom duhu, i
ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajue postojanje. Jer njgovo
zbiljsko postojanje jest apstrakcija.Dvostruka greka kod
Hegela.Prva se najasnije ispoljava u Fenomenologiji kao pravom
izvoru Hegelove filozofije. Ako je on na primer, shvatio bogatstvo,
dravnu mo itd. kao ovjekovu biu otuene sutine, to se dogaa samo u
njegovom misaonom obliku Oni su misaona bia stoga samo otuenje
istog, tj apstraktnog filozofskog miljenja. Ono od ega su otueni ti
predmeti i emu se suprotstavljaju prisvajanjem zbiljnosti, to je
upravo apstraktno miljenje. Filozof uzima sebe dakle opet
apstraktan oblik otuenja ovjeka kao mjerilo otuenja svijeta.
Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraanje ospoljenja,
nije stoga nita drugo ve historija proizvodnje apstraktnog tj.
apsolutnog miljenja, logikog spekulativnog miljenja. Otuenje, koje
je stoga prvi interes tog ospoljenja i ukidanje tog ospoljenja jest
suprotnost izmeu po sebi i za sebe, izmeu svijesti i samosvijesti,
izmeu objekta i subjekta, tj. suprotnost apstratnog miljenja i
osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli.
Sve ostale suprotnosti i kretanja tih suprotnosti su samo privid,
omota, egzoterian oblik tih jedinih interesatnih suprotnosti, koje
sainjavaju smisao drugih profanih s[ uprotnosti] . Ono to je
shvaeno to se ovjekovo bie u suprotnosti prema samom sebi
opredmeuje neljudski, nego to se opredmeuje u razlici od
apstraktnog miljenja i u suprotnosti prema njemu.Prisvajanje
ovjekovih sutinskih snaga koje su postale predmeti i tui predmeti
jest dakle, prvo, samo takvo prisvajanje koje se odvija u svijesti,
u istom miljenju, tj. u apstrakciji, prisvajanje tih predmeta kao
misli i kretanja misli, zbog ega ve u Fenomenologiji uprkos njenom
posve negativnom i kritinom obliku i uprkos kritici koja je u njoj
stvarno sadrana i koja esto antipicira kasniji razvitak lei
latentno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna, nekritiki
pozitivizam, a isto tako nekritiki idealizam kasnijih Hegelovih
djela to filozovsko rastvaranje i ponovo filozofsko sastavljanje
postojee empririje. Drugo. Prisvajanje predmetnog svijeta za ovjeka
na primjer, spoznaja da osjetilna svijest nije apstraktno osjetilna
svijest, nego ljudski osjetilna svijest, da su religija, bogatstvo
itd. samo otuena zbiljnost ovjekova opredmeivanja, ovjekove
sutinske snage pretvorene u djelo i stoga samo put prema istinskoj
ljudskoj zbiljnosti to prisvajanje ili shvaanje toga procesa
pokazuje se kod Hegela tako da su osjetilnost, religija, dravna mo
itd. duhovne sutine jer je samo duh istinska sutina ovjeka,
istinski oblik duha je mislei duh, logiki, spekulativni
duh.Ljudskost prirode i ljudskost historijom proizvedene prirode,
ljudskost ovjekovih proizvoda, pokazuje se u tome to su oni
proizvodi apstraktnog duha i utoliko, dakle, duhovni momenti,
misaona bia. Stoga je Fenomenologija skrivena, sama sebi jo nejasna
i mistificijua kritika; ali ukoliko ona fiksira otuenje ovjeka iako
se ovjek pojavljuje samo u obliku duha u njoj su skriveni svi
elementi kritike i esto ve pripravljeni i izraeni na nain koji
daleko nadvisuje Hegelovo stajalite. Nesretna svijest, potena
svijest, borba plemenite i podle svijesti itd. itd., ti pojedini
osjeci sadravaju kritike elemente ali jo u otuenom obliku itavih
sfera, kao religije, drave, graanskog ivota itd. Dakle, kao to se
bie, predmet javlja kao misaono bie, tako je subjekt uvijek svijest
ili samosvijest, ili, tanije, predmet se pojavljuje samo kao
apstraktna svijest, a ovjek samo kao samosvijest; stoga su razliiti
oblici otuenja pojavljuju samo razliiti oblici svijesti i
samosvijesti. Kao to je apstraktna svijest po sebi taj oblik u kome
se predmet shvaa samo momenat razlikovanja samosvijesti sa csvjeu,
apsolutno znanje, kretanje apstraktnog miljenja koje se vie ne
dogaa prema spoljanosti, nego samo jo u samom sebi, tj. rezultat je
dijalektika istog miljenja.Veliko u Hegelovoj Fenomenologiji i
njenom konanom rezultatu dijalektici negativiteta kao principu koji
pokree i proizvodi jest, dakle, to to Hegel samo stvaranje ovjeka
shvaa kao proces, opredmeuje kao raspredmeuje
(Entgegenestndlichung), kao ospoljenje i kao ukidanje tog
ospoljenja; dakle, to shvaa sutinu rada, a predmetnog ovjeka
istinskog ovjeka, jer je zbiljski shvaa kao rezultat njegova
vlastita rada. Zbiljsko, djelatno ovjekovo odnoenje prema sebi kao
rodnom biu, ili njegovo odjelotvorenje kao zbiljskog rodnog bia,
tj. kao ljudskog bia, mogue je samo tako da sve svoje rodne snage
zaista spoji (herausschafft) to kao rezultat istorije da se prema
njima odnosi kao prema predmetima, to je, napokon, opet mogue samo
u obliku otuenja.Hegelovu jednostranost i granicu mi emo iscrpno
prikazati na zavrnom poglavlju Fenomenologije, apsolutnom znanju
poglavlju koje sadri saeti duh Fenomenologije, njen odnos prema
spekulativnoj dijalektici kao i Hegelovu svijest o objema i njihov
uzajamni odnos.Privremeno anticipirajmo jo samo sljedee: Hegel
stoji na stajalitu moderne nacionalne ekononmije. On shvaa rad kao
sutinu, kao sutinu ovjeka koja se obistinjuje; on vidi samo
pozitivnu stranu rada, a ne njegovu negativnu stranu. Rad je
postojanje ovjeka za sebe unutar ospoljenja ili ospoljeni ovjek.
Rad, koji Hegel jedino pozna i priznaje, apstraktno je duhovan.
Dakle ono to uope ini sutinu filozofije, ospoljenje ovjeka koje
sebe zna, ili ospoljenu znanost koja sebe misli, to Hegel svaa kao
sutinu rada i moe stoga nasuprot prethodnoj filozofiji, saeti njene
pojedine momente i svoju filozofiju prikazati kao filozofiju. to su
uinili drugi filozofi da pojedine momente prirode i ovjekova ivota
shvaaju kako momente samosvijesti, i to apstraktne samosvijesti to
Hegel zna kao djelovanje filozofije. Stoga je njegova znanost
apsolutna.Prijeimo sada na na predmet.Apsolutno znanje. Poslednje
poglavlje Fenomenologije.Glavno je da predmet svijesti nije nita
drugo ve samosvijest, ili da je predmet samo opredmeivanja
samosvijest, samosvijest kao predmet. (Postavljanje ovjeka
samosvijest.)Stoga treba prevladati predmet svijesti. Predmetnost
kao takva tretira se kao otueni ojekov odnos, koji ne odgovara
ovjekovoj sutini, samosvijesti. Ponovno prisvajanje predmetnog
ovjekovog bia koje je proizvedeno kao tue pod odreenjem otuenja, ne
znai samo ukidanje otuenja nego i ukidanje predmetnosti, dakle, da
se ovjek smatra ne-predmetnim, spiritualistikim biem.Kretanje
prevladavanja predmeta svijesti Hegel opisuje na ovaj nain:Predmet
se ne pokazuje samo kao vraanje u vlastitost (to je po Hegelu
jednostrano razumijevanje koje shvaa samo jednu stranu onog
kretanja). ovjek se izjednaava s vlastitou. Vlastitost, meutim,
jest apstraktno shvaen i pomou apstrakcije proizveden ovjek. ovjek
je vlastit (selbstisch). Njegovo oko, njegovo uho, itd. vlastito
je; svaka od njegovih sutinskih snaga ima u njemu svojstvo
vlastitosti. Ali je zato sasvim pogreno rei: samosvijest ima oko,
uho, sutinsku snagu. Samosvijest je, naprotiv, kvalitet ovjekove
prirode, ovjekova oka itd., ovjekova priroda nije kvalitet
samosvijesti.Za sebe apstrahirana i fiksirana vlastitost jest ovjek
kao apstraktni egoist, u svojoj istoj apstrakciji do miljenja
uzdignut egoizam. (Na ovo emo se vratiti kasnije).Ljudsko bie,
ovjek, za Hegela je isto to i samosvijest. Stoga je svako otuenje
ovjekova bia samo otuenje samosvijesti. Otuenje samosvijesti nije
izraz zbiljskog otuenja ovjekova bia, izraz koji se odrava u znanju
i miljenj. Naprotiv, zbiljsko otuenje koje se realno pojavljuje
jest prema svojoj najunutranjijoj skrivenoj sutini a nju osvjetila
tek filozofija samo pojava otuenja zbiljskog ovjekova bia,
samosvijesti. Nauka koja to obuhvaa zove se zato fenomenologija.
Zato se svako ponovno prisvajanje otuenog predmetnog bia pojavljuje
kao njegovo ukljuivanje u samosvijest; ovjek koji je ovladao svojim
biem samo je samosvijest koja je ovladala predmetnim biem, stoga je
povratak predmeta u vlastitoost ponovno prisvajanje
predmeta.Prevladavanje predmeta svijesti svestrano izraeno sastoji
se u tome: 1. da se predmet kao takav prikazuje svijesti kao
iezavajui; 2. da ospoljenje samosvijesti postavlja predmetnost; 3.
da to ospoljene nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje; 4.
da ga nema samo za nas ili po sebi, nego za svijest samu; 5.
negativan element predmeta ili njegovo ukidanje samog sebe ima za
nju na taj nain pozitivno znaenje, ili, ona zna njegovu nitavnost
tako to se sama ospoljava, jer u tom ospoljavanju ona postavlja
sebe kao predmet ili predmet kao sebe samu zbog nerazdvojnog
jedinstva bitka za sebe; 6. S druge strane, ovdje se istovremeno
nalazi drugi moment, da je to ospoljenje i predmetnost koliko
ukinula toliko i vratila u sebe, dakle postoji kod sebe u svom
drugobitku kao takvom. 7. To je kratanje svijesti i to je zato
totalitet njenih momenata. 8. Ona se isto tako mora odnositi prema
predmetu u skladu s totalitetom svojih odreenja i shvatiti ga prema
svakom od njih. Ovaj totalitet njenih odreenja ini predmet po sebi
duhovnim biem, a za svijest to postaje uistinu pomou shvaanja
svakog od njih pojedinano kao vlastitosti, ili pomou gore naznaenog
duhovnog odnoenja prema njima.(5)ad 1. Da se predmet kao takav
prikazuje svijesti kao isezavajui, jest gore spomenuti povratak
predmeta u vlastitost.ad 2. Ospoljenje samosvijesti postavlja
predmetnost (Dingheit). Budui da je ovjek = samosvijest, njegovo
ospoljeno predmetno bie ili predmetnost (ono to je za njega
predmet, a predmet je uistinu za njega samo ono to je njemu
sutinski predmet, to je dakle njegovo predmetno bie. Budui da ni
zbiljski ovjek kao takav, pa zato ni priroda ovjek je ovjena
priroda nije uinjen subjektom, nego samo ovjekova apstrakcija,
samosvijest, to predmetnost moe biti samo ospoljena samosvijest)
jednaka je ospoljenoj samosvijesti, a predmetnost je postavlejna
tim ospoljenjem. Sasvim je prirodno da ivo, prirodno bie, obdareno
i obskrbljeno predmetima, tj. materijalnim sutinskim snagama, ima
isto tako zbiljske prirodne predmete svoga bia, kao i da njegovo
samoospoljenje znai postavljanje zbiljskog predmetnog svijeta, ali
u obliku spoljanosti, svijeta koji, dakle, ne pripada njegovu biu,
koji mu je nadmoan. Nema tu nieg neshvatljivog i zagonetnog.
Naprotiv, suprotno bi bilo zagonetno. Ali isto je tako jasno da
samosvijest, tj. njeno ospoljenje moe postaviti samo predmetnost
tj. opet samo apstraktnu stvar, stvar apstrakcije, a nikakav
zbiljski predmet. Stoga je, dalje, jasno da predmetnost u odnosu na
samosvijest nije uope nita samostalno, sutinsko, nego obino
stvorenje, neto to ono postavlja, a to postavljeno umjesto da se
samo potvruje, samo je potvrivanje akta postavljenja koji u jednom
momentu fiksira svoju energiju kao proizvod i dodjeljuje mu
prividno ali samo za momenat ulogu samostalnog, zbiljskoga bia.Kada
zbiljski, tjelesan ovjek, koji stoji na vrstoj, okrugloj Zemlji,
koja izdie i udie sve prirodne snage, postavlja svoje zbiljske,
predmetne sutinske snage pomou svog ospoljenja kao strane predmete,
onda subjekt nije postavljanje; to je subjektivnost predmetnih
sutinskih snaga, ija akcija mora stoga biti predmetna. Predmetno
bie djeluje predmetno, a ono ne bi djelovalo predmetno koa
predmetnost ne bi leala u njegovom sutinskom odreenju. Ono stvara,
postavlja samo predmete, jer su ga predmeti postavili, jer je
svojim porijeklom priroda. U aktu postavljanja ono ne pada, dakle,
iz svoje iste djelatnosti u stvaranju predmeta, nego njegov
predmetni proizvod potvruje njegovu predmetnu djelatnost, njegovu
djelatnost kao djelatnost predmetnog prirodnog bia.Ovdje vidimo
kako se provedeni neturalizam ili humanizam razlikuje i od idalizma
i od materijalizma, a istovremeno je njihova istina koja ih
ujedinjuje. Istovremeno vidimo kao je samo naturalizam sposoban da
shvati akt svjetske historije.[ovjek je neposredno prirodno bie.
Kao prirodno bie i kao ivo prirodno bie, on je obdaren djelomino
prirodnim, ivotnim snagama, on je djelatno prirodno bie; te snage
egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je
djelomino prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno bie koje trpi,
koje je uvjetano i ogrenieno, kao to su to biljka i ivotinja, tj.
predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od njega
nezavisni predmeti; ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe,
predmeti koji su neophodni za odjelotvorenje i potvrivanje njegovih
sutinskih snaga, sutinski predmeti. Da je ovjek tjelesno, ivo,
zbiljsko, osjetilno, predmetno bie, znai da za predmet svoga bia,
svog ivotnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili da
svoj ivot moe ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima.
Biti predmetan, prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe predmet,
prirodu, osjetilo, ili za neto tree sam biti predmet, priroda,
osjetilo, to je identino.] Glad je prirodna potreba; da bi se
zadovoljila, da bi se utaila, njoj je potrebna priroda izvan nje,
predmet izvan nje. Glad je priznata potreba tjela za predmetom koji
se nalazi izvan njega, koji je neophodan njegovom integriranju i
ispoljavanju bia. Sunce je predmet biljke, predmet koji joj je
neophodan, koji potvruje njen ivot, kao to je biljka predmet sunca,
ispoljavanje sunane snage, snage koja budi ivot, ispoljavanje
predmetne sutinske snage sunca.Bie koje svoju prirodu nema izvan
sebe, nije prirodno bie, ne uestvuje u biu prirode. Bie koje nema
nikakav predmet izvan sebe, nije predmetno bie. Bie koje samo nije
predmet za tree bie, nema bie za svoj predmet, tj. ne odnosi se
predmetno, njegov bitak nije predmetan.Nepredmetno bie je nebie
(Unwesen).Pretpostavite bie koje ni samo nije predmet, niti ima
predmet. Takvo bie bilo bi prvo, jedino bie, izvan njega ne bi
egsistiralo nikakvo bie, ono bi egzistiralo usamljeno i samo. Jer
im postoje predmeti izvan mene, im ja nisam sam, ja sam drugi,
druga zbiljnost nego predmet izvan mene. Za taj trei predmet ja
sam, dakle, druga zbiljnost a ne on, tj. ja sam njegov predmet. Bie
koje nije predmet drugog bia pretpostavlja, dakle, da ne postoji
nikakvo predmetno bie. im imam jedan predmet, taj predmet ima mene
za predmet. A nepredmetno bie je nezbiljsko, neosjetilno, samo
miljeno, tj. samo imaginarno bie, bie apstrakcije. Biti osjetilan,
tj. biti zbiljski, znai biti predmet osjetila, osjetilni predmet,
znai, dakle, imati sve osjetilne predmete izvan sebe, imati
predmete svoje osjetilnosti. Biti osjetilan znai trpeti.Stoga je
ovjek kao predmetno osjetilno bie trpno bie, a, budui da je bie
koje osjea svoje patnje, on je strastveno bie. Strast, passion, je
ovjekova sutinska snaga, koja energino tei ka svom predmetu.[Ali
ovjek nije samo prirodno bie, nego je ljudsko prirodno bie, tj. bie
koje postoji samo za sebe, stoga rodno bie koje se kao takvo mora
ptvrditi i manifestirati u svom bitku i u svom znanju. ovjekovi
predmeti nisu, dakle, prirodni predmeti onakvi kakvi su neposredno
dati, a ni ovjekovo osjetilo kakvo je ono neposredno, predmetno,
nije ovjekova osjetilnost, ovjekova predmetnost. Priroda ni
objektivno ni subjektivno nije neposredno adekvatno data ovjekovu
biu.] A kako sve prirodno mora nastati, tako i ovjek ima svoj akt
nastajanja, historiju, koju je on, meutim, svijestan i koji je
stoga akt nastajanja koji se ako akt nastajanja svjesno ukida.
Historija je prava prirodna historija ovjeka. (Na to se treba
vratiti.)Tree, budui da je to postavljanje same predmetnosti samo
privid, akt koji protivrei sutini iste djelatnosti, ono se mora
opet ukinuti, predmetnost mora biti negirana.ad 3, 4, 5, 6. 3. To
ospoljenje svijesti nema samo negativno, nego i pozitivno znaenje i
4. to pozitivno znaenje ne postoji samo za nas ili po sebi, nego za
nju, za samu svijest. 5. Na taj nain negatvni element predmeta, ili
njegovo ukidanje samoga sebe, ima za nju pozitivno znaenje, ili ona
zna tu nitavnost njegovu tako to samu sebe ospoljuje, jer u tom
ospoljenju ona zna sebe kao predmet, ili predmet kao sebe samu,
zbog nerazdvojnog jedinstva bitka za sebe. 6. S druge strane, ovdje
se istovremenoi nalazi taj drugi momenat, da je ona to ospoljenje i
predmetnost isto tako ukinula i vratila u sebe, da postoji, dakle,
kod sebe u svom drugobitku kao takvom.Ve smo vidjeli da prisvajanje
otuenog predmetnog bia ili ukidanje predmetnosti pod odreenjem
otuenja koje mora ii od indiferetne tuosti do zbiljskog
neprijateljskog otuenja ima za Hegela istovremeno, ili ak uglavnom,
znaenje ukidanja predmetnosti, jer ono to je za samosvijest odbojno
u otuenju nije odreeni karakter predmeta, nego njegov predmetni
karakter. Stoga je predmet neto negativno, neto tro ukida sama
sebe, nitavnost. Ta njegova nitavnost nema za svijest samo
negativno nego i pozitivno znaenje, jer je upravo ta nitavnost
predmeta samopotvrivanje nepredmetnosti, apstrakcije, njega samog.
Stoga za samu svijest nitavost predmeta ima pozitivno znaenje u tom
smislu to svijest zna da je ta nitavnost predmetno bie, njeno
samoospoljenje, to zna, da nitavnost postoji samo pomou njenog
samoospoljenjaNain na koji svijest postoji i kako neto za nju
postoji jest znanje. Znanje je njen jedini akt. Stoga neto za nju
postaje ukoliko ona za to neto zna. Znanje je jedino njeno
predmetno odnoenje. Ona sada zna za nitavnost predmeta, tj.
nerazliitost predmeta od nje, za nebitak predmeta, tako to zna da
je predmet njeno samoospoljenje, tj. ona sebe zna znanje kao
predmet na taj nain to je predmet samo privid predmeta, obmana, ali
da on prema svojoj sutini nije nita drugo ve samo znanje koje sebi
samom suprostavlja, te je stoga sebi suprostavilo nitavnost, neto
to nema nikakvu predmetnost izvan znanja; ili znanje zna da ono
time to se odnosi prema nekom predmetu postoji samo izvan sebe, da
se ospoljuje; da se ono samo sebi pokazuje samo kao predmet ili da
je ono to se njemu pokazuje kao predmet ono samo.S druge strane,
kae Hegel, ovdje je sadran istovremeno ovaj drugi moment: da li je
to ospoljenje i predmetnost ono isto tako ukinulo i vratilo u sebe,
dakle da je kod sebe u svom drugobitku kao takvom.U ovom
razmatranju sabrali smo sve iluzije spekulacije.Prvo: svijest,
samosvijest je u svom drugobitku kao takvom kod sebe. Stoga je ona
ili, ako ovdje apstrahiramo od Hegelove apstrakcije i umjesto
samosvijesti postavimo samosvijest ovjeka kod sebe u svom
drugobitku kao takvom. U tom lei, prvo, da svijest znanje kao
znanje miljenje kao miljenje tei tome da bude neposredno drugo sebe
same, osjetilnost, zbiljnost, ivot miljenje koje se prevazilazi u
miljenju. (Fojerbah(6).) Ta strana je sadrana ovdje ukoliko se
svijest samo kao svijest spotie ne na otuenu predmetnost, nego na
predmetnost kao takvu.Drugo, u tome je sadrano da samosvjestan
ovjek ukoliko je duhovni svijet, ili ope duhovno postojanje svoga
svijeta, spoznao i ukinuo kao osamoospoljenje isti svijet ipak
ponovo potvruje u tom ospoljenom obliku i smatra ga svojim
istinskim postojanjem, ponovo ga uspostavlja i pretenduje da bude
kod sebe u svom drugobitku kao takvom. Tako se nakon prevladavanja,
na primjer, religije, nakon spoznaje religije kao proizvoda
samoospoljenja, ipak nalazi potvren u religiji kao religiji. Tu je
korijen krivog Hegelovog pozitivizma ili njegova samo prividnog
kriticzma; to je ono to Fojerbah oznauje kao postavljanje,
negiranje i uspostavljanje religije ili teologije a to, meutim,
treba shvatiti openitije. Dakle, um je kod sebe u neumu kao neumu.
ovjek koji je spoznao da u pravu, politici itd. vodi ospoljeni
ivot, vodi u tom ospoljenom ivotu kao takvom svoj istinski ljudski
ivot. Samoafirmiranje i samopotvrivanje u protivrjenosti sa samim
sobom, kako sa znanjem, tako i sa sutinom predmeta, jest, dakle,
istinsko znanje i istinski ivot.O nekoj Hegelovoj akomodaciji
religiji, dravi itd. ne moe vie biti govora, jer ta la je la
njegova principa.Ako znam da je religija ospoljena ovjekova
samosvijest, onda znam da se u njoj kao religiji ne potvruje moja
samosvijest, nego moja ospoljena samosvijest. Znam, dakle, da se
moja samosvijest koja pripada sebi, svom biu, ne potvruje u
religiji, nego naprotiv u unitenoj, ukinutoj religiji.Stoga
negacija negacije nije kod Hegela potvrivanje istinskog bia upravo
pomou negacije prividnog bia, nego potvrivanje prividnog bia ili
bia otuenog u svom poricanju, ili poricanje tog prividnog bia kao
predmetnog bia koje postoji izvan ovjeka i koje je od njega
nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.Stoga svojevrsnu ulogu
igra ukidanje, u kome su povezani poricanje i ouvanje,
potvrivanje.Tako je, na primjer, u Hegelovoj filozofiji prava
ukinuto privatno pravo jednako moralu, ukinuti moral jednak
porodici, ukinuta porodica jednaka graanskom drutvu, ukinuto
graansko drutvo jednako dravi, ukinuta drava jednaka je svjetskoj
historiji. U zbiljnosti privatno pravo, moral, porodica, graansko
drutvo, drava itd. postoje i dalje, samo su postali momenti,
egzistencije i naini postojanja ovjeka, koji ne vrijede izolirano,
koji se uzajamno ponitavaju i proizvode itd. Momenti kretanja.Ta
njihova pokretna sutina skrivena je u njihovoj zbiljskoj
egzistenciji. Ona se manifestira, oituje tek u miljenju, u
filozofiji, i zato je moje pravo religiozno postojanje moje
filozfsko-religijsko postojanje, moje pravo politiko postojanje
moje filozofsko-pravno postojanje, moje pravo prirodno postojanje
filozofsko-prirodno postojanje, moje pravo umjetniko postojanje
filozofsko-umjetniko postojanje, moje pravo ljudsko postojanje moje
filozofsko postojanje. Isto tako, prava egzistencija religije,
drave, prirode, umjetnosti jest: filozfija religije, prirode,
drave, umjetnosti. Meutim, ako je samo filozfija religije itd. za
mene pravo postojanje religije, onda sam ja takoer istinski
religiozan samo kao filozof religije i tako poriem zbiljsku
religioznost i zbiljski religioznog ovjeka. Ali ja ih istovremeno
potvrujem, djelomino unutar svog vlastitog postojanja ili unutar
tueg postojanja koje im suprotstavljam, jer ono je samo njihov
filozofski izraz, a djelomino u njihovu svojevrsnom prvobitnom
obliku, jer su u mojim oima samo prividni drugobitak, alegorije,
pod osjetilnim velom skriveni oblici njihova vlastitog, istinskog,
tj. moga filozofskog postojanja.Isto je tako ukinuti kvalitet,
jednak kvantitetu, ukinuti kvantitet jednak je mjeri, ukinuta mjera
jednaka je sutini, ukinuta sutina jednaka je pojavi, ukinuta pojava
jednaka je zbiljnosti, ukinuta zbiljnost jednaka je pojmu, ukinuti
pojam jednak je objektivnosti, ukinuta objektivnost jednaka je
apsolutnoj ideji, ukinuta apsolutna ideja jednaka je prirodi,
ukinuta priroda jednaka je subjektivnom duhu, ukinuti subjektivni
duh jednak je moralnom objektivnom duhu, ukinuti moralni duh jednak
je umjetnosti, ukinuta umjetnost jednaka je religiji, ukinuta
religija jednaka je apsolutnom znanju.S jedne strane, to ukidanje
je ukidanje miljenog bia, dakle, miljeno privatno vlasnitvo ukida
se u mislima morala. A budui da miljenje uobraava da je neposredno
drugo sebe sama, osjetilna zbiljnost, te da njegova akcija, dakako,
vrijedi i kao osjetilna zbiljska akcija, onda to misaono ukidanje,
koje svoj predmet u zbiljnosti ostavlja, vjeruje da ga je zbiljski
prevladalo; s druge strane, budui da je sam predmet postao za
miljenje misaoni moment, ono ga stoga i u njegovoj zbiljnosti
smatra kao samopotvrivanje sebe sama, samosvijesti,
apstrakcije.Stoga s jedne strane postojanje, koje Hegel ukida u
filozofiji, nije zbiljska religija, drava, priroda, nego religija
kao predmet znanja, dogmatika, zatim pravo, nauka o dravi, nauka o
prirodi, S jedne strane, dakle, Hegel stoji u suprotnosti kako
prema zbiljskom biu tako i prema neposrednoj nefilozofskoj nauci,
ili prema nefilozofskim pojmovima toga bia. Stoga on protivrjei
njihovim obinim pojmovima.S druge strane, religiozan itd. ovjek moe
nai svoju posljednju potvrdu u Hegelu.Sad treba shvatiti pozitivne
momente Hegelove dijalektike unutar odreenja otuenja.a) Ukidanje
kao predmetno kretanje koje ponovo uvlai u sebe ospoljenost. To je
unutar otuenja izraeno saznanje o prisvajanju predmetnog bia pomou
ukidanja njegova otuenja, otueno saznanje o zbiljskom opredmeivanju
ovjeka, o zbiljskom prisvajanju njegova predmetnog bia pomou
unitenja otuenog odreenja predmetnog svijeta, pomou njegova
ukidanja u njegovom otuenom postojanju; kao to je ateizam kao
ukidanje boga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam
kao ukidanje privatnog vlasnitva prisvajanje zbiljskog ovjekova
ivota kao njegova vlasnitva, nastajanje praktinog humanizma; drugim
rijeima, ateizam je posredstvom ukidanja religije, a komunizam
posredstvom ukidanja privatnog vlasnitva sobom posredovani
humanizam. Tek pomou ukidanja toga posredovanja koje je, meutim,
nuna pretpostavka nastaje humanizam koji pozitivno poinje od sebe
sama, pozitivni humanizam.Ali ateizam i komunizam nisu nikakav
bijeg, apstrakcija, gubitak predmetnog svijeta koji je proizveo
ovjek, gubitak njegovih sutinskih snaga koje su postale
predmetnost, nisu nikakvo siromatvo koje se vratilo neprirodnoj,
nerazvijenoj jednostavnosti. Naprotiv, tek su oni zbiljsko
nastajanje, za ovjeka zbiljski nastalo ostvarenje njegova bia,
njegova bia kao zbiljskog bia.Hegel shvaa, dakle, samootuenje,
ospoljenje bia, raspredmeenje i obestvarenje ovjeka kao
samoprisvajanje, promjenu bia, opredmeenje, ozbiljenje time to
shvaa pozitivni smisao negacije koja se odnosi na sebe samu iako
opet na otuen nain. [Ukratko, on shvaa rad - unutar apstrakcije -
kao akt samostvaranja ovjeka, odnoenje prema sebi kao prema tuem
biu i svoje odjelotvorenje kao odjelotvorenje tueg bia - kao rodnu
svijest i rodni ivot koji nastaju.]b) Kod Hegela bez obzira na ve
opisanu iskrivljenost, ili tovie, kao njena konzekvencija taj akt
se pojavljuje jednom samo kao formalan, jer je apstraktan, jer je
ljudsko bie shvaeno samo kao apstraktno bie koje misli, kao
samosvijest: idrugo, poto je shvaanje formalno i apstraktno,
ukidanje ospoljenja postaje potvrivanje ospoljenja, ili, ono
kretanje samostvaranja, samoopredmeivanja, kao samoospoljenje i
samootuenje, za Hegela je apsolutno, te zato posljednje ovjekovo
ispoljavanje ivota koje je samo sebi svrha i u sebi se smiruje,
koje je dolo do svoga bia.To kretanje u svom apstraktnom obliku,
kao dijalektika, vai stoga kao istinski ovjeiji ivot, a budui da je
on ipak apstrakcija, otuenje ovjekova ivota, on vai kao boanski
proces, stoga kao ovjekov boanski proces proces koji prolazi
njegovo apstraktno, isto, apsolutno, od njega razliito bie.Tree:
taj proces mora imati nosioca, subjekta; ali subjekt postaje tek
kao rezultat; taj rezultat, subjekt koji zna da je apsolutna
samosvijest, jest stoga bog, apsolutni duh, ideja koja sebe zna i
odjelotvoruje. Zbiljski ovjek i zbiljska priroda postaju samo
predikati, simboli toga skrivenog nezbiljskog ovjeka i te
nezbiljske prirode. Stoga se subjekt i predikt meusobno nalaze u
odnosu apsolutne iskrivljenosti: mistini subjekt-objekt ili
subjektivnost koja prelazi objekt, apsolutni subjekt kao proces,
kao subjekt koji se ospoljuje, te koji se vraa u sebe iz
ospoljenja, ali koji to ospoljenje istovremeno vraa u sebe, i
subjekt kao taj proces; isto neprekidno kruenje u sebi.Uz prvu
taku: formalno i apstraktno shvaanje ovjekova akta samoproizvoenja
ili samoopredmeivanja.Otueni predmet, otuena zbiljnost ovjekova bia
nije nita drugo budui da Hegel ovjeka poistoveuje sa samosvijeu -ve
svijest, on je samo misao otuenja, njen apstraktan i zato
besadrajan i nezbiljski izraz, negacija. Stoga ni ukidanje
ospoljenja nije nita drugo ve apstraktno, besadrajno ukidanje one
besadrajne apstrakcije, negacija negacije. Sadrajna, iva,
osjetilna, konkretna djelatnost samoopredmeivanja postaje stoga
njena ista apstrakcija, apsolutna negativnost, apstrakcija koja se
opet kao takva fiksira i pomilja kao samostalna djelatnost, kao
djelatnost uope. Budui da ta takozvana negativnost nije nita drugo
ve apstraktan, besadrajan oblik onog zbiljskog ivog akta, to i njen
sadraj moe biti samo formalan, sadraj proizveden apstrahiranjem od
svakog sadraja. To su stoga opi, apstraktni oblici apstrakcije,
oblici miljenja, logike kategorizacije, otrgnute od zbiljskog duha
i od zbiljske prirode, oblici koji pripadaju svakom sadraju i koji
su stoga indiferentni prema svakom sadraju, i koji ba zato vrijede
za svaki sadraj. (Logiki sadraj apsolutne negativnosti razvit emo
kasnije.)Pozitivno to je Hegel izvrio ovdje u svojoj spekulativnoj
logici jest to da su odreeni pojmovi, opi fiksni oblici miljenja, u
svojoj samostalnosti nasuprot prirodi i duhu, nuan rezultat opeg
otuenja ovjekova bia, dakle i ovjekova miljenja i da ih je Hegel
stoga prikazao i saeo kao momente procesa apstrahiranja, Na
primjer, ukinuti bitak je sutina, ukinuta sutina je pojam, ukinuti
pojam apsolutna ideja. Ali to je apsolutna ideja? Ona opet ukida
samu sebe ako nee da proe opet od poetka cjelokupan akt
apstrahiranja i da se zadovolji time da bude totalitet apstrakcija
ili apstrakcija koja shvaa samu sebe. Ali apstrakcija koja sebe
shvaa kao apstrakciju, zna da je nita; ona mora napustiti sebe,
apstrakciju, i tako dolazi do bia, koje je upravo njena suprotnost,
do prirode. Cjelokupna logika je, dakle, dokaz da apstraktno
miljenje za sebe nije nita, da apsolutna ideja za sebe nije nita,
da je tek priroda neto.Apsolutna ideja, apstraktna ideja, koja
razmatrana sa stanovita svog jedinstva sa sobom jest
promatranje(Hegelova Enciklopedija, 3. izdanje, strana 222 [ 244] ,
kojau apsolutnoj istini same sebe odluuje da slobodno iz sebe
otpusti moment svoje posebnosti ili prvog odreenja i drugobitka,
neposrednu ideju kao svoj odraz, sebe kao prirodu (1.c.),cijela ova
ideja koja se vlada tako neobino i udnovato, koja je hegelovcima
prouzrokavala silne glavobolje, nije nita drugo ve apstrakcija, tj.
apstraktni mislilac, apstrakcija koja se, opameena iskustvom i
objasnivi sebi svoju istinu, odluuje na to, pod razliitim krivim i
takoer jo apstraktnim uvjetima, da sebe napusti i da svoj
drugobitak, ono posebno, odreeno stavi na mjesto svoga
kod-sebe-bitka, nebitka, svoje openitosti i svoje neodreenosti, da
slobodno iz sebe otpusti prirodu, koju je skrivala u sebi samo kao
apstrakciju, kao misaonu stvar, tj. da napusti apstrakciju i da
jednom pogleda od sebe osloboenu prirodu. Apstraktna ideja, koja
neposredno postaje promatranje, nije nita drugo ve apstraktno
miljenje koje sebe naputa i odluuje se za promatranje. Taj
cjelokupan prijelaz logike u filozofiju prirode nije nita drugo ve
prijelaz iz apstrahiranja u promatranje, to ga apstraktni mislilac
tako teko ostvaruje i to ga je stoga tako neobino opisao. Mistino
osjeanje koje filozofa tjera iz apstraktnog miljenja u promatranje,
jest dosada, enja za sadrajem.(Sam sebi otuen ovjek jest i svom
biu, tj. prirodnom i ljudskom biu otueni mislilac. Stoga su njegove
misli nepokretni duhovi koji prebivaju izvan prirode i ovjeka.
Hegel je u svojoj logici zatvorio sve te nepokretne duhove, shvatio
svakog od njih najprije kao negaciju, tj. kao ospoljenje ovjekova
miljenja, zatim kao negaciju negacije, tj. kao ukidanje tog
ospoljenja, kao zbiljsko ispoljavanje ovjekova miljenja; no budui
da je sama jo proeta otuenjem, ta negacija negacije je djelomino
ponovno uspostavljanje duhova u njihovu otuenju, a djelomino
ostajanje kod posljednjeg akta, odnoenja-na-samu-sebe u otuenju kao
istinskom postojanju tih nepokretnih duhova, a djelomino, pak,
ukoliko ta apstrakcija shvaa samu sebe i u sebi samoj osjea
beskrajnu dosadu, javlja se kod Hegela naputanje apstraktnog
miljenja koje se kree samo u miljenju, koje je bez oka, bez zuba,
bez uha, bez iega, kao odluka da se prizna priroda kao bie i da se
posveti promatranju.Ali ni priroda, apstraktno uzeta, za sebe,
fiksirana u odvojenosti od ovjeka, nije za ovjeka nita. Da je
apstraktni mislilac koji se odluio za promatranje promatra
apstraktno, razumije se po sebi. Kao to je priroda leala zatvorena
za mislioca u obliku koji je njemu samom skriven i zagonetan, kao
apsolutna ideja, kao misaona stvar, tako je on, uistinu, time to ju
je otpustio iz sebe, otpustio samo tu apstraktnu prirodu, -ali sada
sa znaenjem da je ona drugobitak misli, da je ona zbiljska,
promatrana, od apstraktnog miljenja razliita priroda otpustio je
samo misaonu stvar prirode. Ili, govorei ljudskim jezikom,
promatrajui prirodu, apstraktni mislilac saznaje da bia nisu nita
drugo ve apstrakcija prirodnih odreenja. Cijela priroda ponavlja
mu, dakle, logike apstrakcije, samo u osjetilnom, spoljanjem
obliku. On ponovo analizira nju i te apstrakcije. Njegovo
promatranje prirode je, dakle, samo akt potvrivanja njegove
apstrakcije o promatranju prirode, tok raanja njegove apstrakcije
koji on svjesno ponavlja. Tako je, na primjer, vrijeme istovremeno
negativnost koja se odnosi na sebe (str 238, 1.c.). Ukinutom
nastajanju kao postojanju odgovara u prirodnom obliku ukinuto
kretanje kao materija. Svjetlo je prirodan oblik refleksija u sebi.
Tijelo kao mjesec i komet je prirodan oblik suprotnosti, s jedne
strane, po Logici pozitivno koje se osniva na samom sebi, a s druge
strane je negativno koje se osniva na samom sebi. Zemlja je
prirodan oblik logike osnove, kao negativno jedinstvo suprotnosti
itd.Priroda kao priroda, tj. ukoliko se ona osjetilno jo razlikuje
od onog tajnovitog, u njoj skrivenog smisla, priroda odijelena,
razliita od onih apstrakcija, jest nita, nita koje se pokazuje kao
nita, jest besmislena ili ima samo smisao spoljanjosti koja je
ukinuta.U konano-teolokom stanovitu nalazi se valjana pretpostavka
da priroda ne sadri u samom sebi apsolutnu svrhu (str. 225 [
245]).Njezin cilj je potvrivanje apstrakcije.Priroda se pojavila
kao ideja u obliku drugobitka. Budui da je na taj nain ideja ono
negativno same sebe ili sebi spoljanja, priroda nije spoljanja samo
relativno spram te ideje, nego spoljanjost sainjava odreenje u
kojem ona postoji kao priroda (str. 227 [ 247]).Spoljanjost ne
treba ovdje shvatiti kao osjetilnost koja se ispoljava i koja je
otvorena svjetlu, osjetilnom ovjeku, tu spoljanjost treba ovdje
shvatiti u smislu ospoljenja, pogreke, mane, koja ne treba da
postoji. Jer istinito je jo uvijek ideja. Priroda je samo oblik
njenog drugobitka. A budui da je apstraktno miljenje sutina, to je
ono to je njemu spoljanje, po svojoj sutini samo spoljanjost.
Apstraktni mislilac priznaje istovremeno da je sutina prirode
osjetilnost, spoljanjost u suprotnosti prema miljenju, njen
nedostatak, da je ona, ukoliko se razlikuje od apstrakcije,
manjkavo bie. Bie koje nije manjkavo samo za mene, u mojim oima,
nego po sebi, ima neto izvan sebe, neto to mu manjka. Znai, njegova
sutina je neto drugo nego ono samo. Stoga se priroda mora sama
ukinuti za apstraktnog mislioca, jer ju je on ve postavio kao bie
koje je potencijalno ukinuto.Za nas duh ima kao svoju pretpostavku
prirodu, ija je on istina, a time i apsolutno pravo. U toj istini
priroda je iezla, a duh se pojavio kao ideja koja dola do svog
bitka-za-sebe, iji je pojam i objekt i subjekt. Taj identitet je
apsolutna negativnost, jer pojam ima u prirodi svoju potpunu
spoljanju objektivnost, ali je on to svoje ispoljenje ukinuo i u
njemu postao identian sa sobom. On je, dakle, taj identitet samo
kao povratak iz prirode (str. 392 [ 381] ).Objavljivanje, koje je
kao apstraktna ideja neposredan prijelaz, nastajanje prirode, kao
objavljivanje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode, kao
objavljenje duha koji je slobodan jest postavljanje prirode kao
njegova svijeta; postavljanje koje je kao refleksija istovremeno
pretpostavljanje svijeta kao samostalne prirode. Objavljenje u
pojmu jest stvaranje prirode kao njegova bitka, u kojemu on sebi
daje afirmaciju i istinu svoje slobode. Apsolutno je duh. To je
najvia definicija apsoluta (str. 393 [ 384]).Napomene:1) Bruno
Bauer, Kritik der evangelischen Geschichate der Synoptiker, Bd.
1-2, Leipzig 1841, Bd. 3, Braunschweig 1842. U literaturi o
historiji religije sinoptiarima se nazivaju sastavljai prva tri
evanelja (Matej, Marko, Luka).2) Bruno Bauer, Das entdeckte
Christenthum, Zurich und Winterthur 1843.3) Bruno Bauer, Die gute
Sache der Freiteit und meine eigene Angelegenheit, Zurich und
Winterthur 1842.4) Marks ovdje aludira na lanke Bruna Bauera,
objavljene u listu Allgemeine Literatur-Zeitung (Chalottenburg
1844). Podrobnijoj kritici Marks ih je podvrgao u Svetoj
porodici.5) Ovih osam taaka prevladanja predmjeta svijesti, Marks
je skoro doslovce uzeo iz poglavlja Apsolutno znanje Hegelove
Fenomenologije duha.6) U ovom spisu Grundsatze der Philosophie der
Zukunft, Fojerbah u 30. kae: Hegel je mislilac koji prevazilazi
sebe u miljenju.