Mario Petrić - Površ i Rakitno

Mario Petrić, Zagreb

P O V R Š I R A K I T NO — P R I L O Z I Z A P R O U Č A V A N J E N A S E L J A I

P O R I J E K L A S T A N O V N I Š T V A H E R C E G O V I N E

U današnje vrijeme, kada društvenog ospodarski činioci iz temelja mijenjaju izgled ne samo manjih naselja i seoskih aglomerata nego i cjelokupnih područja naseljenih pretežno seoskim stanovništvom, vrlo je teško pronaći takvu sredinu koja ne bi bila načeta nezadrži­vim hodom društvenog preobražaja, kao i posljedicama koje iz toga proizlaze. To se naročito zapaža prilikom etnoloških terenskih prou­čavanja, iako i druge znanstvene discipline uočavaju promjene koje se odnose na transformaciju društva i sredine za koju je čovjek bio čvrsto vezan dubokim i neraskidivim nitima tradicijskog nasljeđa. Premda izloženo i podložno promjenama, selo se znatno sporije mi­jenja od gradske sredine. To je razlog što su se, ponegdje i do danas, očuvala neka sela od većih utjecaja sa strane, te nas je upravo ta činjenica motivirala da svoja istraživanja naselja i stanovništva us­mjerimo na dvije manje oblasti u Hercegovini: jednu, koja se pros­tire zapadno od rijeke Neretve, u visokim gorskim predjelima Her­cegovine, u podnožju planinskih vijenaca Cabulje, Cvrsnice i Vran planine, od davnine poznatu pod imenom R a k i t n o, naseljeno hr­vatskim stanovništvom, i na drugu oblast, u istočnoj Hercegovini — P o v r š, južno od Trebinja, u brdovitom i kraškom kraju iznad Župe Dubrovačke i Konavala, u staroj oblasti Travuniji, naseljenu srpskim stanovništvom.

Osnovna gospodarska djelatnost je bila, kao i danas, usmjerena na stočarstvo sitnog zuba (ovce i koze), što je bilo predodređeno i sa­mom prirodom tla na kome je ovdašnje stanovništvo živjelo. Ostale privredne djelatnosti nisu se ni mogle intenzivnije razviti u takvoj sredini, a često su se javljale i nedaće (suša, glad, bolesti) koje su uzrokovale iseljavanja u druge krajeve. U potrazi za boljim uvjetima života pojedinci su odlazili i u daleke prekomorske zemlje, najčešće u Sjedinjene Američke Države. Početkom ovoga stoljeća takva ise­ljavanja su bila najveća.

453

Osim terenskih podataka prikupljenih u Rakitnu i Površi tokom 1974, 1975. i 1976. godine, za ovu svrhu su korišteni i svi objavljeni podaci o naseljima i stanovništvu tih oblasti, kao i neobjavljena gra­đa iz Historijskog arhiva u Dubrovniku.

Stanovništvo i naselja Površi u istočnoj Hercegovini Terensko istraživanje na području Površi bilo je usmjereno na pro­

učavanje porijekla i starine pojedinih rodova i obitelji, doseljavanja i iseljavanja stanovništva u širem vremenskom rasponu do današnjih dana, i, napokon, na sagledavanje etničke strukture Površi. Uz sta­novništvo, težište ispitivanja je bilo usredotočeno na naselja Površi, prvenstveno na njihov postanak i starinu.

Kao i susjedne oblasti (npr. Pupci, Trebinjska Suma) i Površ1 pred­stavlja »sliku u malome« jednog šireg teritorija, gdje su politički i društveno-ekonomski činioci bili od presudnog značenja za etničko formiranje današnjeg srpskog stanovništva u tom dijelu Hercegovine.

Od velike su pomoći za proučavanje porijekla stanovništva na po­dručju Površi objavljeni rezultati ispitivanja Obrena Kozica s po­četkom ovoga stoljeća2, koji u znatnoj mjeri korigiraju i dopunjuju znanja današnjih kazivača o starini i porijeklu rodova i pojedinih obitelji u Površi. Naime, narodna tradicija i predanja o porijeklu stanovništva u proteklih su sedamdeset godina, od Kozićevih ispiti­vanja do danas, u velikoj mjeri reducirana ili su sasvim pala u zabo­rav. Samo je vrlo mali broj današnjih kazivača mogao dati nešto is­crpnije podatke o ishodištu svoje obitelji ili roda, podatke koji se manje-više podudaraju s podacima O. Kozica. Ispitivanja su pokazala da je veći broj današnjih obitelji u Površi daljom starinom iz Crne Gore, odnosno iz Stare Hercegovine i da su u ovaj kraj doseljavali pojedinačno, sukcesivno u većini slučajeva. Starina većine obitelji nije velika i ona se kreće između 200 i 250 godina unazad od dose­ljavanja na ovo područje. Vrlo često se susreću i takve obitelji koje su prilikom doseljavanja imale po nekoliko etapa do konačnog na­seljavanja u Površi. Doseljavanja pojedinaca iz obližnjih krajeva ili naseljavanja unutar same oblasti nisu bila rijetka. Raslojavanjem po­jedinih obitelji i njihovim emigriranjem iz matice s ispitivanog su područja nestajale čitave porodice ili čak rodovi, a zadržao se samo mali broj članova pojedinih obitelji (dok su ostali članovi iselili u druge krajeve naše zemlje ili izvan nje) koje danas predstavljaju stanovništvo Površi.

Najčešći razlozi za iseljavanje u posljednjih sto godina bili su go­spodarske prirode. Neimaština se navodi kao glavni pokretač iselja-

1 U literaturi se ponekad upotrebljava i naziv Površi. Mi smo se odlučili za oblik Površ zbog toga što i stariji arhivski podaci tako bilježe, a i samo sta­novništvo tako govori.

2 Obren Đurić-Kozić, Suma, Površ i Zupci u Hercegovini, SEZb V, Naselja, II. Beograd 1903.

454

van ja pojedinaca ili obitelji u susjedno dubrovačko primorje i poje­dinaca emigranata u prekomorske zemlje, najčešće u SAD. Najveći broj iseljenika u SAD (najviše ih je u Cikagu) emigrirao je u raz­doblju od 1900. do 1930. godine. I prije tih godina, kao i kasnije, bilo je pojedinaca koji su napuštali svoju maticu, ali je u spomenu­tom razdoblju zabilježen najveći broj iseljenika u prekomorske zem­lje. Danas je vrlo rijetko naći kuću koja nema nekoga u »stranom svijetu«. Iseljenici koji su se kako-tako snašli u stranom svijetu po­magali su svoje najbliže, a nerijetko i cijelo selo. Stariji iseljenici bili su oslonac, za prvo vrijeme, dok se ne bi snašli, svima onima koji su kasnije doseljavali. Najčešće je to bila njihova rodbina, a ne­rijetko i suseljani. Vrlo često se može čuti u Površi da mnogi od starijih iseljenika nije bio oženjen zbog štednje, da bi mogao poma­gati svoje u starom kraju.

Iako je gospodarski faktor bio jedan od važnijih motiva koji je poticao na iseljavanja i napuštanje svoga kraja, od ne manjeg zna­čenja bili su u iseljavanju površskog stanovništva i drugi činioci. U prošlom stoljeću to je bila opća nesigurnost u kraju kao što je Površ. Hercegovački ustanci u znatnoj mjeri utječu na iseljavanje čitavih obitelji. U sukobima s turskom vlasti, početkom 18. stoljeća, velik broj obitelji iz Površi iseljava na teritorij Dubrovačke Republike. Osim toga, epidemija kuge, koja u ovim krajevima hara početkom 19. stoljeća (1815, 1816), prisiljava mnoge obitelji da zauvijek napuste svoj kraj i da se nasele u dubrovačkom primorju.

Ako bismo htjeli sažeti rezultate dosadašnjih naših terenskih istra­živanja populacijskih prilika na području Površi, uspoređujući ih s Kozice vim istraživanjima prije sedamdeset godina, mogli bi se u os­novnim crtama dati sljedeći zaključci:

— Najveći broj današnjih obitelji u Površi daljim svojim porijek­lom potječe iz onih dijelova Crne Gore koji su nekada pripadali Her­cegovini.

— Doseljavanja, kao i starina većine porodica u Površi, mogu se utvrditi unazad 200 do 250 godina. Samo mali broj obitelji je starijeg porijekla.

— Doseljavanja su u većini slučajeva bila pojedinačna, sukcesivna i najčešće u etapama do konačnog naseljavanja u Površ.

— Iseljavanja u posljednjih sto godina na susjedno dubrovačko područje ili pak izvan zemlje, u SAD ili druge prekomorske zemlje, uzrokovana su najčešće gospodarskim ali i političkim motivima. Da­našnja iseljavanja u urbane sredine najviše su poticana i uvjetovana općim društvenim preobražajem i težnjom za bržim poboljšavanjem životnih uvjeta, što se teško može ostvariti u pasivnom površkom kraju.

U nastavku naših razmatranja oblasti Površi uzet ćemo u obzir i one podatke koji se odnose na starije razdoblje ove regije, a ta je u nekoliko slučajeva bila zabilježena u spisima kancelarije Dubro-

455

vačke Republike, danas pohranjenim u Historijskom arhivu Dubrov­nika. Kao susjedna odnosno granična oblast (. . . »super granizas do­mination! Ragusii«), Površ se s nekim svojim naseljima i njihovim stanovnicima spominje u bilješkama odsjeka Lamenta de foris, gdje su s velikom pedanterijom i naoko sitnim, beznačajnim detaljima, unošeni podaci o prvim susjedima i njihovim naseljima, za koja su Dubrovčani pokazivali svoj interes i teritorijalne aspiracije u odre­đenim historijskim razdobljima3. Zaleđe Dubrovnika bilo je po svom prirodnom položaju glavni i najbliži put kojim su se kretale dubro­vačke karavane u svoja trgovišta i rudnike Bosne i Srbije. Stoga nije nikakvo čudo što je dubrovačka diplomacija nastojala svim silama i sposobnostima postići dobre odnose sa svojim hercegovačkim su­sjedima, osiguravajući na taj način prvenstveno mirni razvoj i ne-ometanost svoje trgovine. Osobito je bio značajan onaj put koji je preko Trebinja, Bilećkih Rudina, Čemerna i Sut ješke vodio na gornju Drinu. Na tom karavanskom putu površka naselja su bila najbliža veza s Trebinjem. Zato je velike štete dubrovačkoj trgovini nanio spomenuti trogodišnji konavoski rat, a nanio je štete i hercegovač­kom seljaštvu, koje je, u potrazi za boljim i sigurnijim uvjetima ži­vota, tražilo utočište na dubrovačkoj teritoriji. Među izbjeglicama odnosno doseljenicima osobito brojni su bili Vlasi stočari, koji su sa svojim obiteljima, imovinom i stokom prelazili u konavoske planine. Ta doseljavanja za vrijeme trajanja rata bila su toliko brojna da se mogu smatrati pravom migracijskom strujom Hercegovaca na područ­je Republike. Smatramo da su upravo najbliži susjedi Dubrovačkoj Republici :— Površani — predstavljali većinu prebjega na njihovo zemljište, gdje su, kao kmetovi, mogli slobodno ostati sa svojim obi­teljima. To je, svakako, bilo i u interesu Republike, ali do određenog trenutka. Naime, dubrovačko vijeće svojim zaključkom od 6. I. 1432. godine obustavlja dalja naseljavanja na svom teritoriju, smatrajući da su u tom času dovoljna, i o tome daje uputstva knezovima u Ko-navlima i Slanom4.

Štoviše, konfliktna situacija nalagala je Dubrovčanima da se ko­riste površkim naseljima, i tako se već 1. VI. 1430. godine spominje selo Glavska, u kojemu se stacionira dubrovačka, uglavnom plaće­nička, vojska (sastavljena od Arnauta) za proboj do Trebinja. Za naša istraživanja važno je spominjanje jednog od povrških naselja. Kas­nije, poslije te godine, dubrovački arhivski podaci navodit će veći broj sela i porodica, što će nam omogućiti da, bar donekle, sagledamo

3 Tako su bosanskom kralju Tvrtku II. iznijeli 1. III. 1432. svoj zahtjev da im se, između ostaloga, ustupi »Površ i sela blizu dubrovačke granice do Tre-binjskog polja« (C. Truhelka, Konavoski rat /1430—1433/, GZM, XXIX, Sara­jevo 1917, 200), a godinu dana ranije, o istom pitanju, Dubrovčani pišu svojim poklisarima u Drinopolju 22. II. 1431, da traže Trebinje s Lugom, a ako je to nemoguće, onda uz cijenu od 5000 dukata neka traže barem sedam sela Radosava Pavlovića, između ostalih Glavsku i Bohovišta koja su u Površi (Zbornik K. Jirečeka, I, SANU, Beograd 1959, 310).

4 C. Truhelka, o. c, 156.

456

demografske prilike na području Površi i da ustanovimo starost od­ređenih povrških naselja koja se tada češće spominju. To je vrijeme koje se odnosi prvenstveno na prvu polovicu 15. stoljeća. Poslije toga, za gotovo 250 godina ostat ćemo bez podataka. Tek se od 1700. go­dine ponovno javljaju podaci s novim bilješkama o stanovništvu, na­seljima i prilikama koje su vladale na području Površi. To nipošto ne znači da u tom dvjestopedesetgodišnjem razdoblju, za koje ne ras­polažemo vijestima i bilješkama, ne postoje podaci koji bi u znatnoj mjeri mogli pomoći rasvjetljavanju etničkih prilika i drugih zna­čajnih obavještenja o naseljima, lokalnim prilikama i si. Sve to, pret­postavljamo, možemo naći u dubrovačkim arhivskim dokumentima i relacijama, a vjerojatno i u neobjavljenim turskim defterima, koji se odlikuju nevjerojatno detaljnim podacima o lokalitetima, selima i obvezama koje je dotično stanovništvo imalo. Nažalost, za sada nismo u mogućnosti da se koristimo i takvim dragocjenim podacima kojima bismo mogli dopuniti daleko više naša saznanja o populaciji naselja u Površi, te se u ovoj prilici zadovoljavamo samo onim vijestima koje nam stoje na raspolaganju.

BOBOVIŠTA

Ü historijskim izvorima Bobovišta se vrlo rano spominju (u od­nosu na druga površka sela) — 1. IV. 1399. godine, dakle prije nego i sama oblast Površ5. U kasnijim izvorima spominju se zajedno s ime­nima žitelja toga sela. (Zbog bolje uočljivosti, prezimena koja se na­vode u izvorima bit će u daljem tekstu potcrtana). Tako se 1. listopada 1441. godine spominje neki Stjepan Milatović i Vukašin Radičević »in Bobouiste«, koji su istukli Ostoju Hvaočića, oteli mijeh vina, soli. . . itd.6, nadalje tužba protiv Vukca zeta Milovca »de Bobouista hom. de Radoe Gliubisigh«, što je svukao i vezao pastire, oteo osam koza, itd.7 Nešto kasnije, 26. prosinca 1443. godine, Radonja Milato­vić »de Gliubomier« tuži Radosava Radašinovica, Mihojla Lukšića i Ivana Prinovića iz Bobovišta8. Za razliku od drugih sela u Površi, Bobovište je po svom položaju bilo najbliže Dubrovniku. I ranije, u prvoj polovici 15. stoljeća, navodi se Bobovište s još nekim površkim selima (npr. Glavska u rukama Radoslava sina Pavla Radenovića i brata mu Petra), koja će se kasnije spomenuti9. Od toga vremena pa nadalje, do početka 18. stoljeća, za Bobovište ne raspolažemo nikak­vim vijestima. Najvjerojatnije je da se za to razdoblje podaci o po­vrškim selima češće spominju u turskim izvorima. Podaci koji se

5 D. Dinić-Knežević, Migracije stanovništva iz bližeg zaleđa u Dubrovnik u XIV veku, Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1—2, Beograd 1974, 33.

6 Lamenta de foris, 15.32', 1. X 1441. 7 Ibid., 15.34, 6. X 1441. 8 Ibid., 17.148, 26. XII 1443. 9 V. Korać, Trebinje, 1966, 138, 139.

457

odnose na to kasnije razdoblje, od početka 18. stoljeća pa do prve desetine 19. vijeka, a govore o selima u trebinjskoj Površi, prikup­ljeni su u Historijskom arhivu Dubrovnika od prof. Hamdije Haj-darhodžića iz Dubrovnika10.

Nekoliko podataka za Bobovište donosi, pored ostaloga, i imena sta­novnika iz tog sela. Tako se 10. III. 1700. spominje Ivan Grozdić iz Bobovišta, sluga Ivana Komjenova Pržovića iz Trebinja; 15. I. 1735. navodi se Komien Lučin iz Bobovišta11. Na osnovi podataka Sanitarne komisije u Dubrovniku od 24. XI. 1815. saznajemo da je »neki Ciga­nin u Bobovište donio kugu, pa je u tom selu umro Sćepan Komje-nović i njegov sin. Okužene su i dvije kuće »bajraktara« Hadži Ha-jovića12. Četiri dana nakon pojave kuge u Bobovištu, 28. XI. 1815, ista komisija bilježi da je u Bobovištu »umrlo devetero, a oboljelo četvoro. Svi preživjeli pobjegli iz sela«.13 Još nekoliko bilježaka Sa­nitarne komisije navode pojavu kuge u Bobovištu i bijeg stanovniš­tva iz sela14.

Poslije tih vijesti o kugi, koja je zacijelo u mnogome prorijedila ako ne i u potpunosti izmijenila stanovništvo Bobovišta, za dugo vre­mena nemamo nikakvih podataka koji bi nam nešto više mogli po­moći u rasvjetljavanju populacijskih prilika toga naselja. Tek nakon objavljivanja Kozićeve radnje15 s početka ovoga stoljeća dobili smo vrlo vrijedne i detaljne podatke o stanovništvu i naseljima Površi, koji nam uz one starije arhivske podatke korisno mogu poslužiti za donošenje određenih zaključaka o ovome kraju.

Kozić spominje starije stanovništvo Bobovišta koje je ostalo u sje­ćanju današnjih stanovnika: Popovići, Cosine, Pižuli, Rasovići, Grun-dići i Bućerići, od kojih su se neki raselili, a drugi pomrli. Za Grun-diće navodi da su u Dubravama kod Stoca16.

Godine 1903. u Bobovištu su Kovačevići starinom iz Grahova u Crnoj Gori i od istoimenog bratstva. Pred 180—200 godina naselili su se u Bobovište iz Staroga Sela na današnje mjesto gdje su im prije bile staje17. Kozićevi podaci slažu se i s našim istraživanjima koja smo obavili 1975. godine u tom selu, Ceranići, Perovići, Kujundžići su prema Kozicu jedno bratstvo, a starinom su iz Drobnjaka u Crnoj Gori od porodice Cerović. Prvi je doselio Bogić kao domazet Ćosijin u Bobovišta prije 270 godina. Ćeranićima su prozvani prije 180 go­dina po nekakvoj udovici Ćerani, Perovići po nekom Peru prije 20

10 H. Hajdarhodžić, Neki osnovni podaci o Površi trebinjskoj od 1700. do 1754. i od 1800. do 1816. Ovaj se rukopis nalazi pohranjen u Folklornom arhivu Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu.

11 Ibid., 2. 12 Ibid., 2. 13 Ibid., 2. 14 Ibid., 3. — 4. XII 1815; 29. X 1816; 10. XI 1816. 15 O. Đurić-Kozić, o. c. ]« Ibid., 1223. 17 Ibid., 1223.

458

Bobovišta

Gola Glavica

Spa rožici

Ljubovo . •. Volujac.

, . Biograd

•• Orašje ,. Mrnjići

Ljokova

Rupni Qp ' Slivhica

Zagradinje

.Glavska

Karta 1. Seoska naselja na hercegovačkoj Po vrši

godina, a Kujundžićima prije 40 godina. Ima ih u više mjesta po Dalmaciji18. Danas je tradicija o njihovu porijeklu sasvim zaborav­ljena.

Koljivrat je iz obližnjeg sela Sparožića, odakle je došao kao doma­zet Ćeraniću19. Za vrijeme našeg ispitivanja govorili su da Koljivrati ili Koljevrati možda potječu iz Taleže u Trebinjskoj Šumi.

Mandeganje su iz Volujca, odakle je jedan prešao prije 50 godina20. Ignjatić je iz Taleže u Sumi, došao je kao domazet prije 50 godina21.

U vrijeme naših ispitivanja nije im bila poznata tradicija o porijeklu svoje obitelji. Sve navedene obitelji slave Đurđevdan.

Od 1900. godine počeli su pojedinci odlaziti u Sjedinjene Američke Države. Tako se spominju: Ilija i Stevan Ćeranić, Milan Ignjatić, Si-mo Perović, Jeremija Kovačević. Odlazili su, kako kaže danas nji­hova rodbina, najčešće zbog toga da bi od aga mogli otkupiti zemlju i potpomagati svoje u starom kraju. Često su uzimali k sebi u SAD i druge članove obitelji.

18 Ibid., 1223. 19 Ibid., 1223. 20 Ibid., 1223. 21 Ibid., 1223.

459

G L A V S K A

Kao i Bobovišta, Glavska se također spominje u vezi s konavoskim ratom, obzirom da se nalazi u blizini dubrovačke granice. Vijeće umo-ljenih je 15. svibnja 1430. zaključilo da vojska na čelu koje se nalazio plemić Marin Gučetić pohara neprijateljsku zemlju sve do Trebinja. Jedna od stanica na tom putu bila je i Glavska, koja se u to vrijeme nalazila pod nadzorom Dubrovnika22. Ostale podatke o Glavskoj i njenim žiteljima navodimo prema zapisima iz dubrovačkog arhiva. Tako se 1440. spominju neki kradljivci »de Glauscha«23; . . . Strizoje Miošić »de Glascha« i njegov drug, također u vezi s nekom krađom24. Nekom Mladošu Baniloviću 2 vola »in villa de Glauscha« — Radoje Miličić i Krajko Petković25; . . . braći Rado ju i Radivoj u Dobrosali-ćima »in Glauscha«26; momku Mihala Čavlovića oteo »in Poures in Glauscho« Milat Radičević »de Glauscho« 80 lb . . ., gonellam, košulju, v. celatam turchescam, pojas, opanke27; Novak Radosalič tuži Lukača i Brajana Miošića, Milata Radičevića i Dobrovoja Radilovića »de Glafssca« zbog 2 osla »in dicto loco de Glausca«28; kmetu Jac. de Sorgo, Novaku Pulkoviću »de Poures« oteli konja i poslije ovom . . . nogu: Brnjan Miošić i Radivoj Dobrosalić »de Glausche« sinovci Ba-lina Starčića29; Srjadanu Srđeviću kravu »super granizas domina-tionis Ragusii in Glausco«, Mlaš(!) Balenović i Brajan Miošić™. U drugom zapisu, kao ispravka navedenom stoji: Srjetanu Srđeviću »super granizas dominationis Ragusii in Glausco« kravu Miloš(!) Br-lanović i Brajan Miošić31; Petku Slavičiću iz Mlina: vola »in Glausca pouersci« Radoja Miličić i Krajko Botolin32; Ratku Grubačeviću 2 koze, 1 castr. nad volom Plata. Brajan Miošich-Starčić »de Glauscha«; Stojsavu Ohridiću 8 castr. »apud Bielen apud crucem sancti Ellie«: Vidak Dobrosalić, Lukač Miošić, Radivoj Dobrosalić, Brnjan Miošić »de Glausca«34; Bogosavu Popoviću: castr. »in Bielo«: Brnjan Ba-linović »de Glausca«.35 U napadu noževima na Ruska. . . u Mirnima i Brnjan Miošić-Starčić »de Glausca«36; Radovinu Milanoviću na Mr~ kanu ranj en pastir Medoš, odvedeno 30 ovaca, 5 koza i dr. stvari. 8. XII 1446. tuži Milat i Miotoša Radosalića s Balinovićima »de Gla-

22 C. Truhelka, o. c , 159. 23 L a m e n t a d e foris, 14.40', 18. I X 1440. 24 Ibid. , 14.147', 18. I X 1441. 25 Ibid., 15.180', 11. V 1442. 26 Ibid. , 17.30', 18. I X 1443. 27 Ibid. , 17.8', 14. VI I I 1443. 28 Ibid. , 17.142', 21. X I I 1443. 29 Ibid. , 18.162', 18. X I I 1444. 30 Ibid. , 20.3', 5. X I I 1445. 31 Ibid., 21.3', 5. X I I 1445. 32 Ibid. , 20.22', 23. X I I 1445. 33 Ibid. , 20.87', 27. I I I 1446. 34 Ibid. , 20.168', 30. VII 1446. 35 Ibid. , 20.175', 14. VII I 1446. 36 Ibid. , 20.248', 26. X I 1446.

460

ucho« i to za 18 ovaca, 2 krave, 2 sclavinas37. Saučesnici krađe svile i rase iz stupe u Mlinima i braća Radivoj i Vidak Dobrosalić »de Glausca«; Radovcu Radiniću kravu »in Canali(?) in Glauscho«: Lu-kač Starčić i Vukosav Mladošević39; Mladoš Mladjenović »de Tri-bigna de loco dicto Glauscha« . . .40; Radič Đurašević »de Glausco« orobio s Radićem Radovčićem-Bjelutovićem »de Popouo« Radašina Milovčića iz Župe41.

Kao što se na ovim primjerima može vidjeti, čitav niz imena i već ustaljenih prezimena nalazimo u Glavskoj, prema dubrovačkim ar­hivskim podacima koji se odnose na sudske sporove. U rješavanju sudskih sporova značajnu ulogu imala je mješovita grupa sastavlje­na od predstavnika dviju općina ili kraja (npr. u ovim navedenim slučajevima predstavnicima su iz Dubrovnika i Trebinja), koja se sastajala na već unaprijed utvrđenim mjestima i donosila odgova­rajuće presude za prekršitelje. Zahvaljujući upravo tome, sačuvao nam se do danas, koliko nam je poznato, najstariji spomen Glavske i jednog njenog žitelja: 1. marta 1322. godine, »Cranisclavo Pegnech de Glassca« . . .42

Kasniji podaci za Glavsku i pojedince iz tog sela potječu iz i8. stoljeća. Opet se radi o različitim sporovima, pritužbama i si. Tako u jednom dokumentu datiranom 15. V. 17l5. godine govori se kako je »Dubrovačka vlada naredila svom ambasadoru Nikoli Marinovom Bukiji da se požali hercegovačkom sandžaku Sulejman-paši Kazan-cu na Jovana Supljeglava, kneza u Glavskoj, koji je sa svojom dru­žinom oteo neku stoku dubrovačkim podanicima43.

Sorkočević, knez u Župi Dubrovačkoj, javlja 27. IV. 1717. vladi u Dubrovnik kako mu je kaznac iz Plata dolazio i tražio dozvolu da u njegovo selo dođu izbjeglice iz Glavske sa svojom robom ispred progona turskih. Htjeli bi da stanuju u Župi. Malo je koja kuća u Župi, dodaje Sorkočević, a da u njoj nema već poneka cijela obitelj i iz Glavske, pored ostalih pograničnih sela44. Iz kasnijih dokume­nata se ne vidi da li su primljene izbjeglice iz Glavske i iz drugih povrških sela u Župu, ali nam je svakako dragocjen podatak da ih već ima od ranije.

Godine 1738. (22. II) spominju se »Jouan Miliscich, Nicola Milo-slauich i Komien Serdan (?) Vlaha iz Glauske . . .«45.

U jednom dopisu dubrovačke vlade većilu trebinjskoga mirimira-na navodi se, između ostaloga, neki »Karsto Miliscich Vlah iz Gla­uske«46.

37 Ibid., 20.253', 6. XII 1446. 38 Ibid., 21.233', 27. II 1447. 39 Ibid., 22.3', 19. I 1449. 40 Ibid., 22.208', 23. IX 1449. 41 Ibid., 23.258', 9. X 1450. 42 K. Jireček, Istorija Srba, II, Beograd 1952, 138. 43 H. Hajdarhodžić, o. c, 7. 44 Ibid., 8. 45 Ibid., 9. 48 Ibid., 9.

461

U vezi s kugom o kojoj je i ranije bilo govora, saznajemo iz do­kumenta Sanitarne komisije u Dubrovniku od 24. VII. 1815. godine da »Budmani, sanitarni asistent Sanitarne komisije u Dubrovniku, inspicira teren sve do sela Glavske«.47

Za novije razdoblje zanimljiva je Kozićeva bilješka o Glavskoj. »Priča se — navodi Kozić, da je Gornja Glavska odavna naseljena, što se vidi i po grčkom groblju. Donja Glavska i Pobrđe su naseljeni tek pre 50 godina, a pre su tamo bile samo staje za stoku. Starinu sela potvrđuju i neke porodice iz XVII veka«.48 Uspoređujući Kozićev navod zabilježen prema narodnom predanju s podacima iz dokume­nata, koji Glavsku spominju vrlo rano (prvi izvor je iz 1322. godine), možemo zaključiti da je u pojedinim slučajevima narodna tradicija podudarna s historijskim vrelima. Nisu nam poznati izvori o poro­dicama za koje Kozić tvrdi da su neke iz 17. stoljeća, ali možemo s dosta vjerojatnosti govoriti da su zaista u to vrijeme živjele u Glav­skoj. Takav je slučaj npr. s obitelji Milišići, koji su, po jednima, vrlo stari rod, dok ih drugi drže za doseljenike iz Trebinjske Šume, iz sela Cicine, a u Glavsku su došli prije 280 godina. U svakom slučaju, Mi-lišiće nalazimo u Glavskoj u prvoj polovici 18. stoljeća, kako nam to i raspoloživi dokumenti potvrđuju.

Sličan je primjer i sa Supljoglavima i Serdenima, koje također na­lazimo u spisima iz 18. stoljeća. Tako već spomenuti Jovan Šuplje-glav, knez u Glavskoj 1715. godine, i Komien Serdan Vlah iz Glavske 1738. godine. Uz spomenute Kozić još navodi Kneževiće i Damjano-viće, koji pripadaju bratstvu Nikolića iz Trešnjeva u Crnoj Gori odak­le su pred nekih 280—300 godina prešli u Volujac, a odatle u Glav­sku. »Kako su od pre iz njihove kuće (misli na Nikoliće, op. M. P.) bivali kneževi, prozovu ih Kneževići (slaže se s dokumentom iz 1715. — op. M. P.). Šupljoglavima neke zovu što su im nekom njihovu starom razbili glavu. Treći se zovu Serdeni s toga, što je neki njihov pre 130 godina preneo serdara preko reke Tare«.49

SLIVNICA

Selo je smješteno sjeverno od Glavske, a također se navodi u spi­sima Dubrovačkog arhiva za 15. stoljeće. Kao i u prethodnim slu­čajevima, i ovdje se radi uglavnom o tužbama i rješavanju sporova zbog krađe, napada i si. Iako malobrojni, ovi podaci o selu, o imeni­ma i prezimenima žitelja Slivnice, po prvi put se objelodanjuju i tako nam omogućuju da nešto više saznamo o prošlosti ovoga naselja.

Iohannes de Lucaris tuži braću Branka, Biladina, Radoja, Radosa-va i . . . Miobratovića »de Tribigna de loco vocato Sliunica«, te Rado-vina Milovanovića, Gojsava Novakovića, Pribila Vlatkovića »Bogo-

47 Ibid., 10. 48 O. Đurić-Kozić, o. c , 1220. <» Ibid., 1221.

462

samim set Pribada Magiupigh«, Petla Bogićevića, Ratka i Eadunka Miladinoviće zbog krađe: 26 koza, 1 vola, 4 krave, 2 svinje u Površi u Stravči50; Dobrilo Komarić: Coboga dao vola na ispašu zetu Rado­vanu. Ukraden »in Sliauiniza«. Ukrali: Raj an Medojević, Radosav (Zunojević?) i Mirosav Pribilić51; Mishu Tvrdinoviću oteli ovcu i bili ga: Radovan Ratković i Vukša Jarosalić »de Sliuniza«52. Svjedok za razbojnički napad u Površi: Milaš »de Slieuiniza«53; . . . Pribisaliću iz Zatona, kad je išao »de Slieuiniza« kući kod Osaonika »super terri-torio Ragusii«54.

Različiti prijestupi a najčešće krađe i pljačke bili su predmet ras­prava i u kasnijem razdoblju, u 18. stoljeću. Tako dubrovačka vlada 15. V. 1715. obavještava svog ambasadora kod hercegovačkog sandža­ka Sulejman-pašu Kaznaca, koji se nalazio u Ljubomiru, o Petru Ma-rinovu Mandeganji i Mišku Ilinu, seljacima iz Slivnice, koji su opljač­kali dubrovačkog seljaka u Platu55; dubrovačka vlada obavještava 27. I. 1716. svoga poslanika u Trebinju da se u posadi na meterizu Hrom-cu nalaze i Jovo Gerin i Pero Vukov iz Slivnice, koji su pljačkali u selu Močićima56.

Već je ranije (Glavska) bilo govora da je Sorkočeviću, knezu u Žu­pi Dubrovačkoj, dolazio kaznac iz Plata i tražio dozvolu da u njegovo selo mogu doći i skloniti se izbjeglice iz nekoliko sela: Slivnice, Lje-kove i Glavske, koji bježe ispred turskih progona. Oni bi htjeli sta­novati u Župi. U tom dokumentu, datiranom s 27. IV. 1717. kaže se još da je malo kuća u Župi u kojima nema cijelih porodica iz gornjih sela57.

Iz jednog dosta opširnog dokumenta, koji se odnosi na tužbu nekog Marka Mihova Sarića iz Plata na neke Vlahe iz Ljekove, jer su ga tukli, datiranog 7. IV. 1727. godine, navodi se »Anghiuscia Drohienoua Vlahigna ondi is Sliunize i iosc scgnome pet sees Vlahigna. ..« koje su ga njegovale58. Na drugom mjestu, gdje donosi izvod o tome do­gađaju, H. Hajdarhodžić navodi da su spomenutom Šariću viđale rane »žene iz porodice Drobnjaci«, što neće biti točno, jer upravo u Slivnici i danas postoji porodica Drobijenci, koja, kako je to zabilje­žio Kozić, zajedno s Marinovićima, Šilobadima, Đurinama i Ćurto-vićima (te Pamučinama u Zagradinju) čini jedno bratstvo. Prema pre­daji, u Slivnicu je došla prije 280—300 godina iz Ćeklića u Crnoj Gori udovica nekog Ilica sa svoja dva sina60. Inače, o selu Kozić kaže

50 Lamenta de foris, 16.127', 21. II 1433. 51 Ibid., 17.81*, 27. X 1443. 52 Ibid., 22.43', 18. III 1449. 58 Ibid., 17.199', 16. II 1444. 54 Ibid., 24.22', 25.22', 25. XI 1450. 55 H. Hajdarhodžić, о. с , 27. 58 Ibid., 27. 57 Ibid., 27. 58 Ibid., 15. 59 Ibid., 27. 88 O. Đurić-Kozić, o. c , 1214.

463

da »i ako oko sela nema starina ipak je selo staro, jer su u njemu odavno živele Ukropine, koji su danas u Ljekovi, a vrlo su staro bras-tvo«61. Ostale obitelji u Slivnici su: Radulovići starinom iz Krivošija a došli su pred 200 godina, Svrdlani od Trebinja, a ovdje je jedan doselio prije 150 godina kao domazet, Trifković starinom od Neve-sinja, a u Slivnicu je došao jedan kao sluga kod izumrlih Rojevića prije 180 godina62. Radulovića u Slivnici više nema, »otišli u Ameriku i stradali od divljih ljudi«.

ZAGRADINJE

U starijim zapisima iz Dubrovačkog arhiva nismo mogli naći nikak­vih vijesti o ovome selu. Tek u kasnijim dokumentima iz 18. stoljeća na više mjesta se spominje Zagradinje i njegovi žitelji. Stoga je mo­guće ono što je Kozić zabilježio o postanku sela: »Zagradinje je ra-selica obližnjeg sela Slivnice. Postalo je pre 180 godina. Kad je ona udovica, o kojoj je govoreno u opisu Slivnice, došla iz Ćeklića u Sliv­nicu sa sinovima: Uglješom i Branislavom, sinovi su još pošto su odrasli oterali kneza Kudeljicu iz Slivnice i oni to selo pritisli. U Slivnici su dugo živeli, tamo su se zvali Ilici. Po izlasku iz Novog Turci im otmu veći deo zemalja, te se neki od njih s toga isele u Zagradinje gde su im bile staje. Iselio se čukunded sadašnjih Pamu-čina Miško i to je bilo pre 180 godina«63. Prva arhivska vijest kojom raspolažemo je od 31. VII. 1704. godine prema kojoj dubrovačka vla­da obavještava svoga dragomana Luku Lučića, koga je uputila herce­govačkom sandžaku u Trebinje, o izgredima koje pravi Lazar Maga-zinović iz Zagradinja64. U jednom drugom dokumentu od 8. I. 1749, koji je dubrovačka vlada uputila svom kapetanu i agama u Trebinje, također se navode zbog nekakvog spora »Pauo i Risto Misckouichi, i Iouan gnihou neput Vlassi is Sagradine . . .«65. Nešto kasnije, 20. II. 1749. ponovo slijedi jedna tužba dubrovačke vlade Ibrahim-paši u Trebinje . . . »čemu suemu dassu usdrok Pauo Misckou i Iouan Mag-hasinou Vlassi is sella od Sgradina . . .«66. Nadalje se navode vijesti o kugi koja se pojavila 1815. godine, a s tim u vezi i mjere predo-strožnosti. Tako se 24. VIII. 1815. godine spominje neki »Tripko Pa-mučina iz Zagradinja« . . .67, a 1. XI. 1815. Sanitarnoj komisiji u Du­brovniku je javljeno »da je još jedna kuća u Zagradinju okužena i u njoj je umro sin Sima Pamučine«.68 Po vijestima iz konavoskog sela Stravče, Sanitarna komisija obavještava okružnog kapetana (inten-

61 Ibid., 1214. 62 Ibid., 1215. 63 Ibid., 1216. e4 H. Hajdarhodžić, o. c , 32. 65 Ibid., 32. 66 Ibid., 33. 67 Ibid., 33. 68 Ibid., 34.

464

danta) da je 31. X. 1815. umro od kuge u Zagradinju Petar Magazin69. 9. V. 1816. spominje se, također u vezi s kugom, i neki Mićo Šćepanov Čurtović (Micio Stefano Ciurtovich) iz Zagradinja . . .7(>.

I dalje vijesti koje se u dokumentima navode govore o kugi i o istim osobama koje su već spomenute.

U vrijeme Kozićevih ispitivanja u Zagradinju su živjeli samo Pa-mučine o kojima je već ranije bilo govora. O tome gdje su se sve raselili Kozić kaže: »Miškov unuk Risto odselio se u Pridvorce kod Trebinja, ima ih u Sarajevu, u Srbiji, Banjaluci, u Trstu, Americi i drugim stranama. Od njih su i Ćukili u površkom Biogradu, a s njima su rod i Bjelogrlići u Gacku. Pamučine slave Šćepanjdan, a proslavljaju Preobraženje«.71

Magazini su prije nego su došli živjeli u Slivnici. Ne zna se otkuda su doselili, a došli su istovremno kad i Pamučine. I oni su, kao i Pa­mučine, selili u razne krajeve. U vrijeme Austrije doselio se Jovan Trkalja iz Korita, te se »udo« kod Magazina.

Nekoliko Pamučina je početkom ovoga stoljeća, uglavnom 1904. do 1906, odselilo u Sjedinjene Američke Države (Nikola, Mihajlo, Jovo, Mićo), u Los Angeles. Putovali su preko Dubrovnika, gdje ih je pri­hvaćao Banac, a onda upućivao preko Trsta u SAD.

RUPNI DO

Pod nazivom Rupni Do od starijih vijesti raspolažemo samo s dva podatka: jedan koji 8. V. 1705. godine spominje nekog Prodana Ma-gazinovića, trgovca u Hercegnovom, i drugi, u kome nas Sanitarna komisija u Dubrovniku obavještava da je u Rupnom dolu kuga na­pravila »pokolj«72. Ovaj drugi dokument nije datiran, ali se sigurno odnosi na 1815. godinu kada je kuga harala u tom kraju.

Vrlo je vjerojatna konstatacija Kozica iz 1903. da je sadašnje selo naseljeno tek pred 180 godina, a za nas je značajnije njegovo zapa­žanje da je oko sela bilo odavna naselja, što se vidi po mnogim sta­rinama.73 Kozić je, naime, utvrdio da oko današnjeg sela postoje na tri mjesta selišta. »Pod brdom Malašticom za 25 min. od sela, baš kraj dalmatinske međe, ima selište zvano S o p o š t i c a . Tu su ne­kad živeli Balordići-Ljubibratići. Sopoštica sad pripada Arkočeviću (Musliman iz Čičeva kod Trebinja — M. P.). Drugo selište G r e b e n -c i, leži 3/4 časa severo-istočno od sela. Tu ima više kućetina, obora, gumana, a vidi se i jedan tijesak, na kome je testen vosak. Na ovom su selištu nekad živele Putiće, pa su pre nekih 200 godina preselili u Orah u Šumi. Na putu u Glavsku, za 20 min. od sela ima više raz-valjenih kućetina. Ovo se selište zove B i j e l a . Preko ovog selišta

71 O. Đurić-Kozić, o. c , 1216. *> Ibid., 34. 70 Ibid., 35. 72 H. Hajdarhodžić, o. c , 25. 73 O. Đurić-Kozić, o. c , 1218.

30 ZBORNIK N. Ž. O. 465

prešla je železnička pruga sa povelikim napisom, koji je većinu kuća prizisnuo. Priča se da su u ovom selištu nekad živeli »Latini«, pa ih je Arkočević isterao. Još ima jedna kućetina kako se svrće s Drijena u Rupni Do, gde su pre živeli Arkočevići. Pokraj te je kuće prolazio d rum iz Dubrovnika u Trebinje, te je tu, vele, bila i ćumrugdžinica.

Južno od Bijele na jednom prevoju kuda se slazi u Župu, uprav na međi dalmatinskoj, ima groblje sa 10—15 poklopnica (grobnica) koje se zove Vidovo Groblje. O ovom se groblju ništa ne priča, ali se zna da se na tom mestu i krv prolevala zbog granica«.74

Kako se iz čitavog Kozićeva odlomka može vidjeti,, današnje selo Rupni Do je novijeg postanja, ali se u njegovu ataru nalaze ostaci i toponimija starih sela: Bijele, Grebena i Supoštice, koji se početkom 15. stoljeća spominju u vezi s tzv. konavoskim ratom. U nastojanju da od Turaka što više dobiju i prošire svoje međe, Dubrovčani pišu svojim poslanicima u Drinopolje 22. II. 1431. godine, između ostaloga, da uznastoje dobiti Bileću, ali u svakom slučaju Klobuk. Od svega su ipak najvažniji Trebinje s Lugom. Ako bi i to bilo nemoguće do­biti, onda neka uz cijenu od 5000 dukata t raže barem sedam sela: Glavsku, Bijelu, Sopošticu, Grebene, Bobovišta, Uskoplje i Sazulu.75

(Potcrtao t r i sela M. P.). Veći broj sela i ljudi Petra i Radoslava Pavlovića spominju se u to

vrijeme .Tako . . . »in Grebeni villa voyvode Petri«7 6 ; t raže se od Ra­doslava t r i sela »in Pouers, videlicet Glauscha, Biela et Supostica«77. Kao što se iz ovoga može vidjeti, vremenom se izgubio značaj spo­menut ih sela, ona postaju napuštena selišta, njihovu ulogu preuzima jedno novo naselje i, zahvaljujući samo brižljivosti Kozica, njihova lokacija i nazivi ostali su nam do danas sačuvani od zaborava.

Od današnjih stanovnika Rupnog Dola najstariji su Magazini, koji su ovdje došli iz Slivnice prije više od 250 godina. Miskini su doselili iz Orašja prije 140 godina, Bašići su iz Taleže, također od prije 140 godina. Zubac je od Klimovića iz Kunje Glavice u Zupcima. Musli­m a n Arkočević joć od prvog svjetskog ra ta više ne živi u Rupnom Dolu.

LJEKOVA

Od starijih vijesti za Ljekovu raspolažemo za sada samo s jednim podatkom iz 15. stoljeća, gdje se pored sela spominju i ljudi vojvode Pe t ra Pavlovića. »Deian Ostroevich cum uno suo homine nomine Braicho Boglessaglich de Gleccovo, hominem voyvode Petr i Paulo-vich . . .«78.

7* Ibid., 1218. 75 K. Jireček, Nastojanje starijeh Dubrovčana oko raširenja granice, Zbor­

nik Konstantina Jirečeka, I, SANU, Beograd 1959, 310. ™ M. Dinić, Zemlje Hercega od Svetoga Save, Glas SANU LXXXII, Beo­

grad 1940, 164. n Ibid., 164. 78 Ibid., 164.

466

U kasnijim izvorima, od početka 18. stoljeća, Ljekova se više puta spominje. Tako se 27. I. 1716. godine, u jednoj obavijesti dubrovačke vlade svom poslaniku u Trebinju, spominju Periša Savini i Duka Ukropina iz Ljekova79. U već spominjanom dokumentu, od 27. IV. 1717. godine, Sorkočević, knez u Župi, javlja svojoj vladi u Dubrov­nik o zahtjevu kaznaca u Platu. On je dolazio i tražio dozvolu da u njegovo selo dođu porodice Murlaka i iz Ljekova (pored onih iz Sliv-nice i Glavske). Ti seljaci bježe ispred turskih progona. Nema gotovo nijedne kuće u Župi u kojoj nema barem jedna porodica iz tih sela80. U jednoj tužbi od 7. VI. 1727. godine navode se »Simo Perisce Ukro­pina i Lazo Gnegou Brat Vlassi is Gliekoua. . .«81. Slijedi zatim još jedna tužba, ovaj put zbog trovanja sirom, koju dubrovačka vlada upućuje trebinjskom mirimiranu, a datirana je sa 7. V. 1736. U toj tužbi se govori »kakko Savua Vkropina i Daina gnegoua scena Vulasi is Liekoue doghiosce onomadne u Sciupu, i doniesce sirra otrouna, i onda prodauasce .. .«82.

Kasnije vijesti iz 1815. godine odnose se na kugu. Od nje su po­mrli: Petar Klepović-U/cropina, sestra toga Petra, jedna žena i dvije kćeri iz te kuće83; Sanitarna komisija u Dubrovniku obavještava 22. X. 1816. da je kuga u Ljekovu u kući Staniše KrunićaM.

Godine 1903. Kozić navodi da su Ukropine, Savinovići i Bubrešci jedno bratstvo i da su živjeli u obližnjem selu Slivnici, odakle su ih pred 250 godina potisle Pamučine. »Oni su tamo, kao i u Ljekovoj, sagradili crkvu. I oni su starinom iz »Rima u Italiji«, kao i Balordići (Ljubibratići — M. P.), s kojima se nisu uzimali do nazad 50 godina. Ovako su prozvati zbog toga što im se neki stari napio vode kojom u katoličkoj crkvi krope po čelu, a staro im je prezime Kuđeljica. Savinovići su ovako prozvati pre 150 godina po nekakvu Savinu bar­jaktaru. A Bubrešci su ovako prozvati pre 100 godina . . . Marinovići su iz Slivnice, odakle im je predak došao pre 80 godina«.85

ORASJE

Da je Orašje starije naselje potvrđuje i jedan dokument iz dubro­vačkog arhiva, u kome se 1. listopada 1443. spominju braća Radosav i Milovac Tvrtković, braća Radoje i Radulin Rusaković i Božidar Ljelković »de Orasie«86.

79 H. Hajdarhodžić, o. c, 14. 80 Ibid., 14. 81 Ibid., 15. 82 Ibid., 16. 83 Ibid., 19. 84 Ibid., 19. 85 O. Đurić-Kozić, o. c, 1212—13. 88 Lamenta de foris, 17.57', 1. X 1443.

467

Godine 1731. (31. VIII.) navodi se u jednom izvoru Paštan ili Gaštan iz Orašja. Ovoga čovjeka je naveo Tadija Marmarović kao svjedoka protiv Cvjetka Ćorkovića iz Prijevora87.

Danas u Orašju žive: Tarailo, koji kažu da su se prije zvali Grgu-rević, a došli su iz Rijeke Crnojevića do ispod Tare, odatle u selo Vrbu iznad Gacka. Drugi su doselili u Površ. Prema Kozicu, Taraile su od onih u Goloj Glavici, odakle je prvi došao prije 140 godina u Mrnjiće, pa se poslije preselio u Gornje Orašje, bliže rodnoj zemlji. Staro im je prezime Milici. Za Taraile vele da su od Latina88. Miskini su s Cerovca, a doselili su na aginsku zemlju prije više od 200 go­dina.

Veći broj pojedinaca iz Orašja odselio je u SAD početkom ovoga stoljeća, od 1907. godine pa nadalje.

MRNJICI

Mrnjići su nešto južnije od Orašja i u njegovoj neposrednoj blizini. Kozić ih je zbog toga uzimao kao jedno selo koje se dijeli na tri ma­hale: Donje Orašje, Gornje Orašje i Mrnjići89.

Kao i Orašje i Mrnjići su staro selo koje se spominje u dokumen­tima Dubrovačkog arhiva. 15. rujna 1444. Nenku Radovčiću krava u Gojaka Klikojevića »Margnich«90; Ivana Radotovića »dum de Bosina veniset Ragusium . . . in Marnichi« napao neznanac91.

Poslije smrti Hercega Stjepana, njegov sin Vlatko, kako se to na­vodi u jednoj ispravi od 4. III. 1471, imao je pored ostaloga i »villa dicta Mergnichii jurisdictionis herceg Vlatchi. . .«92.

Današnje porodice u Mrnjićima su: Krivoglavi, koji su se, kako kažu, prije zvali Krivokapići, a doselili su iz Cuca u Crnoj Gori (nji­hov čukundjed). I Kozić navodi da su od porodice Krivokapića, od­nekud iz Crne Gore93. Krunici su od Pipera i najprije su došli na Jasen, neki odatle (djed Obren i Jovo) u Krnjiće. Prema Kozicu Kru­nici su starinom iz Budoši u kotaru bilećkom. Prvi se ovdje doselio kao kmet prije 145 godina94. Tarailo (v. o njima pod Orašje). Od 1900. godine odlazili u SAD. Jovo Krivokapić u Cikago, a Mihajlo u Mon-tanu.

LJUBOVO

Starije vijesti o ovome selu potječu iz 15. stoljeća a odnose se, kao i do sada, na tužbe, žalbe i si. Tako 4. lipnja 1442. godine neki Ivo Radelević tuži Petka Radičevića »de Gliübocouo«, jer je ovaj ukrao

87 H. Hajdarhodžić, o. c , 23. 88 O. Đurić-Kozić, o. c , 1211. 89 Ibid., 1209. 90 Lamenta de foris, 18.16', 15. IX 1444. 91 Ibid., 22.227', 22. XI 1449. 92 M. Dinić, o. c , 249. 93 O. Đurić-Kozić, o. c , 1210. 94 Ibid., 1211.

468

kravu koju je Ivko bio prodao; nadalje, 8. kolovoza 1442. Božićka Radmilovića i Pribila Miloševića »euute ad viam Tribigne et existen­tes edditi a Gliübehouo« noću raniše i orobiše dva neznanca.95 Ra-dovac Pribitić-Maleševac i Radič Velimierović »Maleseuce moracos«, pogođeni u Cernici da dotjeraju u Dubrovnik 9 lavora voska »quando fuerunt Gliubochouo in Tribigna« ukrali »unum mezanum(?)96; Ra-dovcu »Tufsich« in loco üocato Soto Gliübogo« tovar žita, 2 vreće, bisage, pas, nož, tobolac; izbili na mrtvo (ad nečem) Grubač Dovoljić97.

Poslije tih prvih vijesti o Ljubovu prošlo je gotovo tristo godina kada nas opet arhivski podaci iz Dubrovnika obavještavaju o selu i prilikama u 18. i na početku 19. stoljeća. U dokumentu od 27. I. 1716. godine dubrovačka vlada instruira svoga poslanika Petra Mrsu u Tre-binju da se na meterizu u Hromcu nalazi i Mišura Balordić iz Lju-bova. Pljačkao je u Konavlima u selu Močićima98. Dubrovačka vlada piše 4. II. 1739. Ibrahimu, bivšem kliskom paši, u Trebinje: »Prikaso-namie Petar Zuietkou Iahecich nasc Podloscnik is Postragna, kakko ima imat od Miladina Balordicha Vlaha iz Gliuboua sa gneku Tar-gouinu«99.

Sanitarna komisija u Dubrovniku, koja je budno pazila na zdrav­stvene prilike i u susjednim krajevima, konstatira 26. X. 1815. da u Ljubovu nema kuge100. Godinu dana kasnije, 2. XII. 1816, Sanitarna komisija registrira da je kuga u Ljubovu101..

Od današnjih stanovnika u Ljubovu najstariji su, prema predaji, Ljubibratići, koji sami kažu da su starinom iz Rima. O starini njihove obitelji i danas se priča u Površi, ali ima i suprotnih mišljenja o tome. Tako se npr. kaže da oni nisu od Ljubibratića plemena, nego da su to Balordići. I sam Kozić je zapisao da im je staro prezime Balordić, a da se prvi nazvao Ljubibratićem vojvoda Mićo Ljubi-bratić pred 30 godina (to bi moglo biti oko 1870. — M. P.), koji je umro u Beogradu, pa su poslije svi ovo prezime uzeli102. Kao što se može vidjeti iz navedenih dokumenata 18. stoljeća, u Ljubovu se spominju Balordići. Osim toga, i svi stariji izvori koji se odnose na površka sela nijednom riječju ne spominju Ljubibratiće kao seoske žitelje. Oni su, štoviše, tokom cijeloga 14. i 15. stoljeća najuglednije vlastelinsko pleme na području Trebinja.

Kao rođaci Ljubibratićima smatraju se Džornatići, navodno nazva­ni po talijanskoj riječi giornata, što znači dnevnica, nadnica. I jedni i drugi imaju istu slavu: sv. Klimentija, rimskoga papu (25. XI). Baj-četići su iz Mirilovića ispod Bileće; prvi je doselio'prije oko 200 go­dina kao domazet Balordiću.

95 Lamenta de foris, 15.260', 8. VIII 1442. 96 Ibid., 18.3', 6. VI 1444. 97 Ibid., 18.37', 27. VII 1444. 98 H. Hajdarhodžić, o. c , 21. 99 Ibid., 21. 100 Ibid., 21. 101 Ibid., 21. 102 O. Đurić-Kozić, o. c , 1209.

469

BIOGRAD

Jedna starija vijest od 4. studenoga 1444. godine odnosi se na kra­đu »in villa Biograth«103.

Današnji stanovnici su: Naerice starinom iz Pridvoraca kod Tre-binja; doselili su prije 150 godina. Koraci su od Ukropina, iz Ljeko-ve. Doselio jedan prije oko 150 godina. Duperi su iz Župe kod Du­brovnika gdje ih ima i danas i katoličke su vjere. Kad je jedan od njih ovamo došao, najprije je živio u Crncu kod Bihova, a ovamo je prešao prije 50—60 godina104. Marici su iz Poljica u Tretici, odakle je jedan prešao prije 40 godina. Čukili su jedno bratstvo sa Pamu-činama u Zagradinju, a živjeli su u Kosjericima, selištu kod Mrnjića, odakle su prije 120 godina ovdje došli105.

VOLUJAC

Prema dubrovačkim arhivskim podacima u Volujcu se 2. XI. 1711. godine spominje neki Durmiša i Husein Čelebić106. Dubrovačka vla­da obavještava svoga poslanika Petra Mrsu, koja je uputila u Tre-binje, da su koncem decembra 1715. godine Durmiš Koldanović (vje­rojatno je to onaj koji se spominje u dokumentu od 2. XI. 1711. — M. P.) iz Volujca i Zavlović iz Trebinja sa još 20 ljudi uhvatili Bara Marinova iz župskog sela Petrače, isprebijali ga itd.107 U Volujcu se spominje 17. VI. 1734. godine Ibrahim Šabanović108. U dokumentu datiranom s 27. III. 1816. Sanitarna komisija u Dubrovniku obavješ­tava da je u Volujcu kuga, koja se spominje sve do 26. V. 1816. go­dine109.

Za obitelji u Volujcu Kozić navodi: najstariji su u selu Siljkut, kome je rođak Grujičić. Starinom su iz Galičića u Popovu, od poro­dice Semiza, odakle su doselili prije 160 godina. Ignjatići su iz Ta-leže u Sumi, odakle je ovdje jedan preselio prije 150 godina. Čukilo je došao prije 120 godina iz selišta Kosjerica kod Mrnjića. Naerice (Imširi, Kudrovi) su došli prije 90—100 godina iz Pridvoraca. Ćeano-vić je Musliman. Starinom je iz Zgonjeva, odakle je kao uljez došao prije 70 godina. Kukavičići su iz Zgonjeva, odakle su došli prije 60 godina. Elaković je došao prije 50 godina iz Uskoplja u Sumi. Glo-govac je doselio prije 50 godina iz Pridvoraca. Kudrovi (Miskini) su došli prije 50 godina iz Cerovca u Šumi. Pujo (Putića) je došao prije 40 godina iz Gomiljana. Bubali su došli prije 40 godina iz Pridvoraca. Duper je iz obližnjeg sela Crnca, odakle je došao prije 30 godina.

103 Lamenta de foris, 18.13', 4. XI 1444. 104 O. Đurić-Kozić, o. c , 1225. 105 Ibid., 1225. 106 H. Hajdarhodžić, o. c , 29. 107 Ibid., 29. 108 Ibid., 29. 109 Ibid., 29.

470

Jedno su bratstvo sa onima u Biogradu. Galeb je došao kao uljez Kukavičića prije 15 godina iz Cerovca u Šumi. Vujić je iz Crnca. Prije 30 godina kupio je u Dumuščića zemlju i na nju se naselio110.

Kozić u svom radu u Površ ubraja i druga sela: Poljice, Luka, Lap-ja, Premišlje, Kremeni Do, Duži i Uvjeća, koja mi nismo istraživali. Za neka od njih, kao npr. Koljice, Kremeni Do, Lap ja, Luka i Pre­mišlje, kažu da je to Dživar ili da se ranije zvalo Površko zagorje. U Površ uvrštavaju Sparožiće i Golu Glavicu, koje je Kozić uvrstio u Trebinjsku Sumu. Mi ćemo ta dva sela navesti, smatrajući ih pre­ma tradiciji površkim selima.

GOLA GLAVICA

U selu su danas Taraile starinom iz Pive u Crnoj Gori. Davno su doselili. Poslije njih su došli Kovači, a nakon njih Vrčak odnosno Vrčevići. Ranije su bili neki Vučetići; poslije drugog svjetskog rata ostale su samo žene.

Tradicija o porijeklu pojedinih obitelji slabo je očuvana i kod sta­rijih ljudi.

Početkom ovoga stoljeća mnogi su pojedinci iz tog sela krenuli u SAD, najviše u Čikago. Spominju Iliju Taraila koji je imao trgovinu u Čikagu i koji je »za Božića slao brašno, šećer, kavu, svakome ček na 10 dolara, čak i kumovima i svojim prijateljima.

SPAROŽIČI

U selu žive samo tri obitelji: Skvarice, Todorovići i Koljivrat. To-dorovići su najstariji, ne zna se od kada, ali »nije bilo sela dok nisu došli Todorovići«. Ranije su se zvali Oroz.

Stanovništvo i naselja Rakitna u zapadnoj Hercegovini

Terenskoistraživačkim radom obuhvaćeno je ispitivanje porijekla stanovništva, naselja i migracijskih procesa u Rakitnu u zapadnoj Hercegovini, uz nužne dopune iz postojeće literature, odnosno histo­rijskih izvora. Starijih izvora iz srednjega vijeka nema toliko koliko ih je bilo za Površ, što je sasvim razumljivo. Dok je površka oblast bila u srednjem vijeku jedna od najfrekventnijih s obzirom na kara­vanske putove koji su povezivali Dubrovnik s unutrašnjosti Balka­na, a imala je i značajan geopolitički položaj u susjedstvu odlično or­ganizirane Dubrovačke Republike, dotle je mala oblast Rakitno, na krajnjem zapadu Hercegovine, uz istoimeno polje, s okolnim naselji­ma na prosječnoj visini oko 900 m, bila udaljena od svih centara i značajnijih komunikacija u prošlosti. Stoga nije čudno što je i fond

119 O. Đurić-Kozić, o. c , 1227—28.

471

historijskih podataka za starije razdoblje siromašan. Potpuniji poda­ci za stanovništvo datiraju tek od polovice 18. stoljeća, zapravo od 1743. i 1768. godine. To su zapravo izvještaji dvojice kanonskih vizi-tatora, koji su u zapisnike bosanskog vikarijata (zapisi su sačuvani u Arhivu Propagande u Rimu) bilježili svake treće godine broj katolika u Bosni i Hercegovini, počevši od 1741. odnosno 1743. do 1768. godi­ne. U tim zapisnicima navedeni su točni podaci svih katoličkih župa u Bosni i Hercegovini (osim onih župa koje su pripadale tzv. trebin-sko-mrkanjskoj biskupiji, lijevo od toka Neretve), prezimena obitelji s imenom domaćina u latinskoj grafiji i broj članova obitelji.111 Osim tih podataka raspolagao sam i s podacima o stanju duša (Status ani-marum) iz 1850. za sela: Sutinu, Vrpolje i Poklečane, koja zapravo predstavljaju oblast Rakitno.

Osim tih podataka koristio sam i podatke koje je o porijeklu sta­novnika Rakitna objavio J. Dedijer 1909. godine,112 a dobro su došli za uspoređivanje s tradicijom današnjih stanovnika. Kada je već riječ o tradiciji i njenoj očuvanosti kod današnjeg stanovništva Rakitna, onda moramo naglasiti da je, što se tiče porijekla i starine pojedi­nih rodova, relativno slabo očuvana.

Potrebno je ovdje zabilježiti i jednu pojavu za koju možemo reći da je specifičnost Rakitna. To je neobično velik broj nadimaka koje svaka obitelj ima, odnosno svaki odrasli muškarac u jednoj obitelji. Nije rijedak slučaj da samo u jednoj obitelji bude i po deset nadi­maka. Iako ponekad pred stranim osobama nerado govore o nadim­cima, jer su u njima često sadržana podrugljiva svojstva i obilježja, ipak je to gotovo jedini način da se može točno identificirati odre­đena osoba odnosno njeno dijete ili dotična kuća. Koliko smo mogli pratiti današnja njihova prezimena i nadimke, s podacima koji su ranije objavljeni, nismo mogli ustanoviti da su nadimci prerasli u prezime (osim u jednom slučaju), kao što se to može registrirati u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Najvjerojatnije je tome raz­log što je rimokatolička crkva u svojim maticama redovito ubilježa-vala prezimena i nije dozvoljavala da nadimci, koji su služili za lo­kalnu međusobnu identifikaciju, prelaze u prezime.

Naša terenska proučavanja hrvatskog stanovništva Rakitna, obav­ljena 1976. godine i uspoređena su starijim podacima u navedenoj li­teraturi, govore da na području Rakitna, koje se sastoji od tri osnov­na sela s većim brojem zaselaka, prevladavaju rodovi koji svoje pori­jeklo vode iz zapadne Hercegovine, sa susjednog područja Listiće (Ši­roki Brijeg), zatim rodovi starijeg porijekla, nepoznatog porijekla i pojedinačni doseljenici iz Bosne i Dalmacije.

Ako se uzmu u obzir najstariji podaci s kojima raspolažemo, onda se Rakitno može uvrstiti u dosta stara naselja. U historijskim izvo-

111 P. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Herzegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago—Roma 1962.

112 J. Dedijer, Hercegovina, SEZb, knj. 12, Naselja, knj. VI, Beograd 1909.

472

r ima spominje se 1326. godine, kada je neki Stjepko, sin Miroslava, opljačkao jednog trgovca iz Trogira.113 Osim toga, Rakitno se navodi kao Župa u povelji kralja Ostoje od 28. XII. 1408. godine, što znači da je predstavljalo jednu širu oblast.114 Šezdeset godina kasnije to područje je već u rukama Osmanlija. Stanovništvo se je tada uglav­nom razbježalo, a ono što je ostalo bilo je malobrojno. Područje Ra-kitna bilo je uvršteno u sumarni popis Bosanskog sadžaka iz 1468/69. godine, koji predstavlja prvi popis ovoga kraja pod osmanlijskom upravom. Ono je, kao i veći broj naselja, od Mostara do Imotskoga, bilo upisano u has tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Isha-kovića koji je ta osvajanja i izvršio. Taj turski katastarski popis def­ter iz 1468. godine navodi Rakitno kao selo sa 13 domova, koji su bili zaduženi s feudalnim porezima u iznosu od 450 akči.115 U istom tom defteru iz 1468/69. godine spominje se i selo Sutina (ono je da­nas sastavni dio Rakitna) s devet kuća koje su bile opterećene feu­dalnim davanjima u iznosu od 300 akči.116 U zbirnom popisu herce­govačkog sandžaka iz oko 1589. godine navode se sela Mostarske na­nije koja su spadala u t imare članova posada tvrđave Hercegovačkog sandžaka. Tu je i selo Sutina upisano u timar Mustafe, sina Ferhata, člana posade tvrđave Vrgorac. U njemu je upisan čifluk Arslana, koji sada drži Ferhat-ćehaja i plaća odsjekom 80 akči.117

Poslije t ih izravnih podataka o Rakitnu i Sutini u 15. i 16. stoljeću, duže vremena nemamo nikakvih vijesti koje bi nam omogućile s tva­ranje potpunije slike o stanovništvu i prilikama u tom kraju. Mo­žemo samo pretpostavit i da je to bilo vrijeme previranja u demo­grafskom pogledu, na prvom mjestu, ali isto tako i doba svojevrsne stabilizacije, kada se, poslije turskih osvajanja, izbjeglo stanovništvo ponovo vraća u svoj kraj . Dakako, sve je to ovisilo o vanjskim fak­torima, prvenstveno o tursko-mletačkim odnosima, koji su se svaka­ko odražavali i na prilike u zapadnoj Hercegovini. Turski defteri nam govore da je i nakon osvajanja znatan broj stanovništva, odnosno ku­ća bio relat ivno visok (npr. Rakitno 1468. godine 13 domova, Sutina 9 kuća). Tek kasnije, od sredine 17. stoljeća, zbog sve češćih sukoba Turske i Venecije i dugotrajnog kandijskog rata, makarski biskup fra Marijan Lišnjić nakon svoje vizitacije obavještava da su »potpu­no opustjela sela: Rakitno, Drežnica, Brišnik, Roško polje . . .« a sve to zbog ra ta i pustošenja turskih i mletačkih četa.118 Fra Marijan Lišnjić pohodio je zapadnohercegovačke župe između 1667. i 1668. godine, dakle u vri jeme dok je još trajao kandijski rat. Nemirnom

113 T. Smičiklas, Codex diplomaticus, IX, br. 243. 114 E. Fermendižin, Acta Bosnae, Zagreb 1892, 88. 115 A. S. Aličić, Listića pod turskom vlašću u 15. i 16. stoljeću, GZM, N. S.,

sv. XXIV—XXV, Etnologija, Sarajevo 1970, 102, 111. 116 Ibid., 102, 111. 117 Ibid., 110. 118 K. Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba

turske vladavine, Zagreb 1972, 59.

473

stanju doprinosila su i hajdučka četovanja, koja su prisiljavala mir­no stanovništvo na napuštanje svojih domova i bijeg na sigurnije mjesto. Mletačkim vlastima bilo je u interesu da se na njihovu teri­toriju sklanja bosansko i hercegovačko stanovništvo, kako bi ga mo­gli iskoristiti u borbi protiv Turske. U tom pogledu su i predstavnici crkve, gvardijani i župnici, bili instruirani od provdura Leonarda Foscola još na početku rata 1645. godine. Prebjegavanje stanovništva u Dalmaciju naročito je intenzivno za vrijeme trajanja tzv. bečkog rata (1683—1699), kada velike grupe naroda, predvođene serdarima i župnicima, prelaze i naseljavaju mletački teritorij. Franjevci iz ram-skog samostana sv. Petra prelaze 1687. i 1688. godine sa oko 5000 katolika iz svojih parohija po Glamoču, Kupresu, Livnu, Skoplju, Duv--nu, Rakitnu, Doljanima i Rami — u Cetinu i u gornju Zagoru, pa namjeste doseljenike u ona sela gdje su i ranije, 1671. i 1677. godi­ne, bili doveli prve doseljenike.119

Međutim, sve te nedaće u kojima se nalazilo stanovništvo zapadne Hercegovine i Bosne, iseljavanja stanovništva u Dalmaciju pa i da­lje krajeve, kao da nisu u potpunosti uništile žiteljstvo spomenutih oblasti. To nam, uostalom, potvrđuju i prvi detaljni podaci o naselji­ma i katoličkom stanovništvu samo nekoliko desetljeća poslije nave­denih događaja. Podaci se odnose na relacije kanonskih vizitatora, biskupa Pavla Dragićevića i Marijana Bogdanovića, koji su sredinom 18. stoljeća, godine 1743. i 1768. posjetili ove krajeve i zabilježili sve obitelji koje su se tih godina nalazile u Rakitnu.120 Detaljno su zabi­lježena imena i prezimena domaćina s brojem odraslih članova obi­telji i posebno djece. Na taj način pružena je mogućnost usporedbe s današnjim stanovništvom. U izvještajima se govori samo o selu Ra­kitnu, a ne i o Sutini, za koju znamo da je i ranije postojala. Tako­đer se ne navode Poklečani i Vrpolje, također sastavni dijelovi Ra-kitna.

U Dragićevićevom izvještaju iz 1743. godine selo Rakitno se na­vodi zajedno s Drežnicom, koja je tada brojila samo 4 katoličke ku­će. Ovdje navodim u cijelosti imena stanovnika Rakitna, kako ih na­lazimo u dokumentima.

In v. Rachitno — Drexniza 1. Mattheus Vuchadinovich (odrasli 7, djeca 4; u daljem tekstu na­

vodit ćemo u zagradi samo brojke); 2. Andreas Topich (9, 3); 3. Mar­cus Radich (7, 6); 4. Georgius Cahlinovich (2, 3); 5. Joannes Buchva (8, 6); 6. Bartholomaeus Raicevich (5, 3); 7. Vitus Bonich (4, 1); 8. Thomas Ivancovich (14, 5); 9. Laurentius Raicevich (12, 12); 10. An­dreas Bonich (3, 4); 11. Michael Tochich (16, 4); 12. Chrysanthus To-

119 S. Zlatović, Franovci države presv. odkupitelja i hrvatski puk u Dalma­ciji, Zagreb 1888, 152—154.

120 P. D. Mandić, o. c.

474

chich (13, 10); 13. Matthaeus Petrovich (5, 2); 14. Joannes Miliche-vich (5, 4); 15. Thaddaeus Milichevich (6, 10); 16. Lucas Miaglievich (3, 4); 17. Blasius Drinovaz (4, 3); 18. Matthaeus Miaglievich (4, 2); 19. Michael Drinovaz (6, 1); 20. Magdalena Drinovka (2, 2); 21. Mar­tinus Perchovich (6, 4); 22. Chrysantus Vidossevich (2, 2); 23. Elias Vidossevich (3, 5); 24. Florentius Vidossevich (4, 1); 25. Gregorius Brechalo (3, —); 26. Matthaeus Perchovich (6, 4); 27. Joannes Jovich (10, 4); 28. Doymus Pipunich (9, 4); 29. Matthaeus Pipunich (8, 5); 30. Joseph Pipunich, (9, 1); 31. Thomas Dumanchich (10, 3); 32. Ni-colaus Vulich (5, 4); 33. Vitus Pipunich (5, —); 34. Lucas Dumancich (12, 8); 35. Jacobus Vulich (2, 6); 36. Laurentius Marcotich (3, 4); 37. Elias Marcotich (6, 12); 38. Mathaeus Milichievich (9, 9); 39. Michael Besuch (6, —); 40. Nicolaus Beslich (6, 2); 41. Joannes Milichievich (5, 4); 42. Jacobus Gerech (7, 5); 43. Petrus Gerech (6, —); 44. Marcus Petrovich (11, 6); 45. Matthaeus Jacovglevich (6, 4); 46. Nicolaus Sa­rich (5, 3); 47. Gregorius Jurich (3, 4); 48. Michael Jurich (6, 5); 49. Michael Raicevich (5, 2).121

Od broja 46. navode se prezimena obitelji iz Drežnice. Za razliku od Dragićevića, biskup Bogdanović 1768. godine posebno

navodi selo Rakitno, a posebno Drežnicu.

V. Rakitno 1. Marcus Milichevich (14, —); 2. Nicolaus Covacevich (7, 3); 3.

Michael Kovač (12, 4); 4. Petrus Gerek (9, 6); 5. Nicolaus Raicevich (6, 5); 6. Jacobus Raicevich (7, —); 7. Lucas Gerek (5, 3); 8. Georgius Tokich (16, 14); 9. Petrus Barisich (8, 5); 10. Mattheus Petrovich (11, 6); 11. Marcus Petrovich (17, 10); 12. Marcus Jakovglevich (8, 5); 13. Stephanus Raicevich (5, —); 14. Mattheus Tokich (4, —); 15. Andreas Topich (8, 3); 16. Gregorius Romich (12, 2); 17. Nicolaus Petrovich (8, 3); 18. Gregorius Ivankovich (9, 4); 19. Thomas Ivankovich (11, 4); 20. Laurentius Raicevich (9, 6); 21. Joannes Bonich (7, 2); 22. Laurentius Bandich (4, 2); 23. Martinus Garbesich (6, 2); 24. Mattheus Mihaglevich (7, 1); 25. Joseph Drinovaz (7, 4); 26. Joannes Jovich (6, 2); 27. Nicolaus Jovich (3, 6); 28. Mattheus Petrovich (8, 6); 29. An­dreas Pippunich (7, 5); 30. Antonius Dumancich (2, 5); 31. Georgius Dumancich (16, 6); 32. Antonius Pippunich (11, 5); 33. Michael Vi-dovich (4, 10); 34. Elias Marcovich (6, 1); 35. Antonius Marcovich (6, 8); 36. Joseph Pipunich (7, 3).122

U Rakitnu je, kao što se vidi iz navedenih popisa godine 1743, bilo 45 kuća s ukupno 382 stanovnika (od toga odraslih 194 i 188 djece), a 25 godina kasnije, 1768, bilo je 36 kuća s ukupno 446 stanovnika (293 odrasla i 153 djece). Broj stanovnika se kroz 25 godina nije znat­nije povećao. Štoviše, broj kuća je u tom razdoblju čak smanjen, što

121 Ibid., 26. 122 Ibid., 133.

475

bi se moglo različito tumačiti. U svakom slučaju osjeća se izvjesna stabilizacija, što bi moglo značiti da je stanovništvo manje prelazilo mletačku granicu, ili se pak vraćalo u svoj kraj, usvajajući poziv turskih vlasti, koje su nekako u to vrijeme proglasile opću amnestiju za bjegunce preko granice.

Tim područjem je 2. lipnja 1785. godine prošao austrijski obavje-štajac zastavnik Božić, koji za Rakitno kaže da je selo od 24—25 krš­ćanskih kuća.123 Božićev iskaz o broju kuća u Rakitnu, samo 17 godi­na poslije Bogdanoviceva izvještaja, čini nam se dosta umanjenim u odnosu na ranije stanje. U Status animarum župe Rakitno za 1867. godinu, gdje se pod župom podrazumijevaju sela Sutina, Vrpolje i Poklečani a i Drežnica, bilo je u Poklečanima 38 kuća i 468 žitelja, u Sutini 61 kuća s 462 stanovnika i u Vrpolju 53 kuće s 373 žitelja, dakle ukupno 152 kuće s 1303 stanovnika.124

Od navedenih obitelji iz 1743. godine danas više nema: Radića, Ka-blinovića, Bukve, Vidoševića, Jovića, Vulića i Beslića.125 Neke obite­lji koje se spominju 1743. godine vremenom su promijenile prezime. Takav je slučaj s Vukadinovićima, koji su promijenili prezime u Ro-mić. Današnji Lucovići u Sutini postali su 1873. godine od Pipunića. Isto tako, samo iz nešto kasnijeg vremena, u Sutini su bili Vuletići 1852. godine, od kojih su postali današnji Rezo. Vuletići se u matič­nim knjigama spoimnju sve do 1880. godine, a Rezo 1850. godine.

Današnja naselja i stanovništvo U vrijeme kada je Dedijer ispitivao Rakitno, a to je bilo prije 67

godina, naveo je sljedeće: »Rakitnom se naziva u pravcu SZ—JI jako izduženo, 10 do 12 km dugo karsno polje . . . Seljaci su pola kmetovi pola slobodni. U ime haka daju petinu od žita, a za livadu daju ma­slo i sir. Age su mahom Mostarci.

Ima četiri sela i to: Potklečani (Milićevići 30 k., Sablje 8 k., Bušići 8 k., Romići 10 k., Ivanjci 20 k., Ćurde 6 k., Bonići 15 k., Mialji 15 k., Markote 20 k.). Sutina (Zlomislići 12 k., Topići 15 k., Perci 20 k., Vu-koje 20 k., Sarići 20 k., Rezo 20 k., Lucovići 6 k., Markote 4 k.). Vrpo­lje (Barišići 15 k.5 Dumančići 10 k., Milićevići 10 k., Tokići 1 k., Đe-reci 1 k., Oreči 5 k., Sarići 4 k.). Petrovići (Petrovići 15 k.). Seljaci misle da u Rakitnu ima 400 kuća.

Seljaci izgone ljeti stoku po okolnim planinama, po kojima i ze­mlju obrađuju. Krupna se stoka vraća u planinu u po zime da po­troši piću.

123 H. Kreševljaković i H. Kapidžić, Vojno-geografski opis Bosne pred Du-bički rat ođ 175. godine, Naučno društvo NR BiH, Građa, knj. VII, Sarajevo 1957, 85.

124 Sematizan fra Petra Bakule. Preveo s latinskog originala iz god. 1867. dr. fra Vencel Kosir, Mostar 1970, 121.

125 P. D. Mandić, o. c , 133.

476

Karta 2. Seoska naselja Rakitna u Hercegovini

U selu ima bezbroj predistorijskih i rimskih starina. Današnji se­ljaci naseljeni su na tragovima starijih naselja. Ipak seljaci vele za svoje selo, da ono »u starini nije bilo selo već planina« (katun), s koje u Efendići naplaćivali travninu«.126 Dedijerova zapažanja o starini su sasvim ispravna, tako da su domišljanja seljaka »da nije bilo selo već planina« samo djelomično točna. Rakitno, koje se i samo nalazi na 900 m nadmorske visine, s obližnjim brdima i planinama oduvijek je predstavljalo ispasiŠte stoci, ne samo Rakičancima nego i stanov­ništvu župnijih krajeva zapadne Hercegovine — bilo je i ranije na­seljeno i to ne samo kao povremeno stočarsko ispasište nego kao stal­no naselje i srednjovjekovna župa.

Rezultati naših ispitivanja Rakitna u lipnju 1976. godine, koji su se također zasnivali na bilježenju narodne tradicije i usporedbe s matičnim knjigama, govore nam da se pod Rakitnom podrazumijeva čitavo područje kome pripadaju sela: Poklečani, Vrpolje i Sutina. Unutar svakog sela postoji još i podjela na zaseoke, koji obično nose

129 J. Dedijer, o. c, 330.

477

ime najstarije ili najbrojnije familije ili pak naziv po nekom prirod­nom svojstvu. Kako Poklečani zauzimaju svojim položajem središnji dio Rakitna, a vjerojatno je tako bilo i ranije, oni se dijele na Gornje, Srednje i Donje Poklečane, s pripadajućim zaseocima. Po toj podjeli prikazat ćemo današnje stanovništvo.

POKLEČANI

Gornji Poklečani

Zaglavica. U ovom zaseoku danas žive sljedeće obitelji: Miličevići (9 kuća) s nadimcima: Ivkić, Kikanović, Kuntić, Mujičić, Žutković. Pravilniji naziv za prezime je Milićević, kako su se ranije vodili u maticama. Inače, davno su doselili u Rakitno iz Broćanaca u Posušju. To isto navodi i Dedijer. Ima ih još u Vrpolju i u Sutini. U Raki tnu se navode 1743. i 1768. godine. Sablje (6), nadimci: Barić, Buljubašić, Mašići, Musići, Zovkušić. Doselili su iz Kočerina prije 130 godina. U Poklečanima se spominju u Status animarum 1850. godine. Rajiči (3) su odavno doselili iz Drežnice. Kao Raičević spominju se u Rakitnu i u Drežnici 1743. i 1768. godine. Dedijer za njih kaže da su prije 100 godina doselili iz Drežnice. Bušić (4), nadimci: Ševići, Mucavičić, Ti-čić. Starinom su iz Gorice u Posušju. U Poklečanima se navode u Sta­tus animarum 1850. godine. Romići (5), nadimci: Blažović, Ciputović, Macanović, Rapić. Prema narodnom predanju oni potječu od Vuka-dinovića iz Seonice u Duvnu pa se pokatoličili, kako navodi Dedi­jer.127 U Rakitnu se međutim navodi 1743. god. Matthaeus Vucadino-vich sa 11 članova obitelji, 1768. godine ih uopće nije bilo u Rakitnu, ali se te iste godine nalaze u Seonici kod Duvna: Georgius Vukadi­novich sa 11 članova obitelji, Petrus Vukadinovich sa 5 članova, Mi­chael Vukadinovich sa 15 članova, Pe t rus Vukadinovich sa 6 članova i Mattheus Vukadinovich s 8 članova obitelji.128 Pod imenom Vuka-dinović spominju se, s prekidom 1768, u Poklečanima sve do 1906. godine. Romići se, međutim navode u Raki tnu 1768. godine.129

Srednji Poklečani

Ivankov Dolac. Ovdje žive Romići (3) s nadimcima: Rorić, Sušić, Zanić. O porijeklu obitelji isto kao u G. Poklečanima. Ivankovići (17) s nadimcima: Cubic, Glišić, Jajotović, Javruzović, Josković, Lević, Pezić, Stanić, Šudurović, Tadijić. Ne znaju za svoje porijeklo. U Ra­ki tnu se navode 1743. i 1768. godine. Ne nalazimo ih 1850. u Status animarum. Dedijer kaže da su Ivanjci s Poga više Mostara.130 U D.

127 Ibid., 330. lä8 P. D. Mandić, o. c , 129. 189 Ibid., 133. t3e J. Dedijer, o. c , 330.

478

Pologu zaista postoje Ivankovići i tu su od starine. Na području Listi­će ima ih na više mjesta i nisu svi istoga porijekla.131 Cur de (5), na­dimak Švabić (» po didi«). Nije im poznato porijeklo njihove obitelji. U Poklečanima se spominju 1850. god. u Status animarum. Za njih Dedijer kaže da su od Mihajla ispod grede u Livnu i da su doselili prije pet koljena. Ima ih u selu Gorici u Rami. Odatle su i Mialji.132

Međutim, u Gorici kod Rame Ćurde su još za turskog vremena došli iz Rakitna.133 Mialji (Mihalji) u Doljanima i Krančićima u Rami su također iz Rakitna.134

Bonića Draga. U tom zaseoku žive Bonići s nadimcima: Celić, Ju-kasović, Kašarovići, Rakovici, Talići, Udžetovići. Bonići su odavno u Rakitnu i ne znaju za dalju starinu. U dokumentima iz 1743, 1768. i 1850. spominju se u Rakitnu. Soldo (1), nadimak Sojdić. Doselio iz zaseoka Barbića u D. Poklečanima. Buntić (1), nadimak Dušić, ne­davno doselio iz Barbića. Mihalj (1) doselio iz Mihalja u D. Pokleča­nima. Pričaju da su prije drugog svjetskog rata, a i poslije, mnogi selili u okolicu Požege, u Slavoniju.

Donji Poklečani

Markote. U tom zaseoku žive isključivo Markote. Ne znaju za dalju starinu svoje obitelji. Kao Markotić navode se 1743. i 1768, a pod imenom Markote spominje ih Status animarum iz 1850. u Poklečani­ma. Dedijer navodi da su Markotini pradjedi došli iz Broćna.135 Za Bošnjake nismo uspjeli ispitati porijeklo, ali pretpostavljamo da su iz G. Crnca, koji pripada Listići.

Mihalji. U tom zaseoku žive samo Mihalji po kojima je zaselak i dobio ime. Za sebe kažu da su mađarskog porijekla. Međutim, to neće biti točno, isto kao i Dedijerov navod da su iz Gorice u Rami (v. o tome pod Ćurde u Srednjim Poklečanima). Pod imenom Miaglievich spominju se 1743. i 1768. u Rakitnu, i 1850. u Poklečanima.

Barbići. U tom zaseoku danas žive Mihalji (3) s nadimkom Lepić, Skobić. Drinovac (3), ne znaju za dalju starinu. U Rakitnu se spomi­nju 1743. i 1768. Dedijer je zapisao da potječu od Barbićeva najam­nika, koji je prije četiri koljena došao iz Dalmacije.136 Ivanković (1), Soldo (1) se u Poklečanima navodi 1866. godine. To bi se moglo sla­gati s Dedijerovim navodom da su došli iz Kočerina prije 70 godina.137

131 M. Petrić, Etnička poršlost stanovništva na području Listiće u zapadnoj Hercegovini, GZM, N. S., sv. XXIV—XXV, Etnologija, Sarajevo 1970, 53.

132 J. Dedijer, o. c , 330. 188 MU. S. Filipović, Hama u Bosni, SEZb, knj. LXIX, Beograd 1955, 124. 134 Ibid., 56. 135 J. Dedijer, o. c , 330. 136 Ibid., 331. 187 Ibid., 330.

479

VRPOLJE

Petrovići. U tom zaseoku najbrojniji su Petrovići s nadimcima: Bilić, Karidžić, Kolić, Malanović, Zvirčević. U Rakitnu se Petrovići navode 1743. i 1768. godine, a u Status animarum 1850. u Vrpolju. Dedijer bilježi da su došli veoma davno iz Drežnice.138 Jakovljevići s nadimcima: Bonotić, Dedić, Mišković, Tulić. U Rakitnu se navode 1743. i 1768. godine, a u Status animarum 1851. u Vrpolju. Radoš (1), nadimak Odžić, porijeklom iz Borčana kod Duvna, gdje se i inače spominju u zapisima iz 1743. i 1768. godine.

Barišići. U tom zaseoku žive Barišići s nadimcima: Joj ići, Jelići, Šarinovci. Ne znaju za dalju starinu. Ima ih na mnogo strana po za­padnoj Hercegovini, Dalmaciji, Bosni. U Rakitnu se spominju 1768, a u Vrpolju 1849. godine. Dedijer navodi da su im djedovi od gladi došli s Mrnjavaca. Zvali su se Čaglji. Ima ih u Mrnjavcima (Imotski) i u Kupresu.139 Tokić (1) došao iz susjednog zaseoka Jelice. Miličević (1) »došlo« iz Zaglavice u G. Poklečanima.

Jelica. Taj zaselak je dobio ime po izvoru Jelica. U njemu žive: Tokići s nadimcima: Karlovići, Mačkovići, Piškušići, Soldatovići, Ši-ljegovići. Kažu da su starinom iz Brotnja. Dedijer za njih navodi da su prije četiri koljena doselili iz Mostarskog Blata.140 To nismo mogli provjeriti, ali ih je bilo u Rakitnu 1743. i 1768. godine. Tomići (2), nije ispitano njihovo porijeklo. Kolobarići (2) se spominju 1884. u Status animarum u Vrpolju. Pavkovići, nadimak Svilići. U tom zase­oku su bili Radoši, pa su odselili u Valpovo.

Pavkovići, zaselak u kojem žive Pavkovići, koji se u Vrpolju spo­minju 1851. Doselio Jure Pavković iz Izbiena (Listiće). Šarići, nadi­mak Bilanović i Ćukinović. Ovdje se spominju 1851. prema Status animarum.

Mukinje je dobilo naziv po drvu mukinju koje daje jestive crvene plodove. U tom zaseoku žive: Đerek (1), za koje govore da su u Vrpo­lju najstariji. Spominju se u Rakitnu 1743. i 1768, a 1851. u Vrpolju. Govori se još da su došli iz Vira. Dedijer navodi da je Đerekov šukun-djed doselio iz Mrnjavaca kod Imotskoga. »Uvik jedna kuća, pleme mu se nije tićilo«.141 To i danas kažu za njih. Oreč (1) se spominje u Status animarum u Vrpolju. Doselila su dvojica iz Posuškog Gradca. Za njih Dedijer kaže da im je šukundjed došao iz Graca.142 Duman-čići (8), nadimak Lukić, Mačić. Ovdje su iz Sutine. Za njih se kaže da su »najstarije kolino, ne zna se otkle su došli«. U Rakitnu se spomi­nju 1743. i 1768. godine, a 1851. u Sutini i 1852. god. u Vrpolju. De­dijer kaže da su veoma davno došli iz Kupresa.143 Miličevići s nadim-

138 Ibid., 331. 139 Ibid., 330. 140 Ibid., 330. 141 Ibid., 330. 142 Ibid., 331. 143 Ibid., 331.

480

Svinjača. Napuštena koliba Fof> T. Dumanćić. prof.

*«4Г-*АД*^' • • .-dL **л " ^ ' . t * ^ - -4,, 1(» \ » . ^ v .,.„.. * » ' •* •* W . Y

, ^ 7 - ^ ^ 1 : ^ - 4 - j a ' c j ^ i v ; *3fa.jsii •*. .... v. '. S E # Л £ I w

Planina Stitar. Ljuti krš. Foto: T. Dumanćić, prof.

Pogled na dio Rakitna S Poljem Foto: T.Dumančić C1c, prof.

Jak Sarića dolac u Sutini i 'nekropola stećaka u dnu rat-* . T. Dumančić, prof. 'akitskog Polja. Foto:

v •

Sf*^ .'

ft

*г_ i* J»--**

Polje Svinjača. Kolibe. Foto: T. Dumančić, prof.

Kolibe na. Svinjači. Foto: T. Dumančić, prof.

• * * • • ~> J Ä . "^•- <№» .¾¾¾¾¾¾ 4aT'- . S a i l

. i» ' • • "

' IM*- .

w^*^**** * « * •

*Sv'

- *

Dio Vrpolja (Rakitno). Foto: T. Dumancic, prof.

. j ^ .

Stambena i gospodarska zgrada u Koritu (Sutina, Rakitno). Foto: T. Dumancic, prof.