Marie Louise Fischer U Sjeni Sumnje

MARIE LOUISE FISCHER U SJENI SUMNJE

NASLOV IZVORNIKA Im Schatten des Verdachts

Copyright korpion - Zagreb, 1996. ISBN- 953-6405-03-2

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 830-31=862 FISCHER, Mane Louise U sjeni sumnje : roman / Mane Louise Fischer ; [prijevod Daniela ivkovi]. - Zagreb : korpion, 1996. - 253 str. ; 21 cm ISBN 953-6405-03-2 960415022

Bilo je kratko prije devet sati jedne nedjeljne veeri, kad je Vivian Wagner, po svojem obiaju i suvie tona, ula u francuski restoran nedaleko Berlinske filharmonije. Ovdje ju je ve oekivao njezin prijatelj Herbert Zink, mladi vladin savjetnik. Ustao je od rezerviranog stola u kutu kako bi joj pomogao svui smei svileni kaput podstavljen krznom. "Nadam se da ne kasnim?" upitala je malo zadihana. "Ne, ti nikad!" odgovorio je smijeei se. Lokal jo nije bio pun, jer se vei posjet gostiju oekivao po zavretku koncerta. Vivianina je pojava poput magneta privukla poglede prisutnih, kad joj je kaput skliznuo s leda kao u djevojice. Zlatnouta haljina, koju su pridravale dvije uske naramenice, naglaavala je njenu bjelinu njezine koe i doputala da se njezine vrste, oble grudi vie nego nasluuju. Njezina je kosa boje oraha bila apartna suprotnost velikim plavim oima. Obrazi su joj se lagano zarumenili od hladnoe noi u veljai. Ravan nos, obla brada i vrsta usta upotpunjavali

su sliku. Da, vrijedilo ju je pogledati, i ona je toga bila svjesna. "Izgleda fantastino!" rekao je, namjetajui joj stolac, a nakon to je kaput predao konobaru. Bio je ponosan na nju, i nije se trudio da to sakrije. "Samo jedna lijepa tvorevina mate", odgovorila je smijeei se. Nabrao je elo, koje se inilo visokim iako je njegova plava kosa bila bujna i gusta. "to to ima znaiti?" "Ne poznaje li onu bajku o 'Pijetlu, kokoi i kokodakanju?'" nejasno mu je odgovorila pitanjem. "Onda u ti je ve jednom prilikom proitati." Znala je da se to nikada nee dogoditi, jer je njezin prijatelj ubrzo zaboravljao usputna obeanja. Zaokupljali su ga drugi problemi. Opet je sjeo. "Trebali bismo se vjenati najkasnije za Uskrs", rekao je vrlo izravno. "Oh!" samo je uzvratila. Konobar je posluio dvije ae ampanjca kao aperitiv. Vivian i Herbert su nazdravili. Njegove su sive oi vrlo ozbiljno gledale u njezine. Oboje su popili po gutljaj. "Ti mi izmie", alio se. "Mislio sam da smo veeras zajedno, kako bismo proslavili moj uspjeh." "Sada kada si uspjela, naem vjenanju vie nita ne stoji na putu." "Ja tako ne mislim", rekla je. "Vivian? Koliko se dugo poznajemo?" Slegnula je svojim glatkim ramenima. "Dvije godine?" "Ve gotovo tri godine!" ispravio ju je. "I ve je gotovo isto toliko vremena prolo, otkako sam te prvi puta zaprosio." Zaigrano je okretala au. "Bilo je to dosta preuranjeno." "Tada moda. Tu si u pravu. Ali u meuvremenu se naa ljubav ipak dokazala." "Jesi li siguran?" "Vivian! to mi ima prigovoriti?"

"Nita", dodala je, "i to zna." "Dakle, onda..." Upala mu je u rije. "Pogledaj, sastajemo se samo nakon posla ili u najboljem sluaju vikendom, i to ne preesto, jer imam toliko posla. Otkud da znamo, hoemo li zaista moi ivjeti zajedno? To je ipak neto posve drugo." "Moe me nazvati malograaninom..." "To mi ni u snu ne bi palo na pamet!" "...ali nerado bih ivio zajedno bez vjenanog lista." "To dobro razumijem!" sloila se, ne dopustivi si da pokae svoje olakanje. "Osim toga, trebali bismo za to prvo potraiti vei stan. Niti tvoj momaki stan a ni moja studentska soba ne bi nam odgovarali, a trenutno sam zaokupljena drugim stvarima." "Budi tako dobra i objasni mi poblie?" zahtijevao je razdraeno i nastavio, ne dajui joj priliku da odgovori: "Prvo ti je bio najvaniji dravni ispit. Dobro, i to je prolo. To sam jo mogao razumjeti. Tada je dola tvoja disertacija. I to sam prihvatio. Ali sada kada si zavreni doktor medicine..." "...moram se potruditi da dobijem dozvolu za rad za zdravstveno osiguranje!" dodala je. "Ali prvo ne iskljuuje drugo! Ja u nai odgovarajui stan..." "Odsada kao i dosada. Ali budui da na tom inzistira, molim. To se ne smije pretvoriti u trajno stanje." Njeno je prela svojom rukom preko njegove na stolu. "Neobino si drag, Herbert." "Jako te volim, Vivian. Nikad ne bih vjerovao, da e me jedna ena tako vui za nos." "To mi nije bila namjera." "Ali ti to ini, i iskreno reeno ne shvaam zato. Izgleda da me smatra mukarinom. Zar ne?" "Ne, Herbert." "Svjestan sam, da se pametnu enu kao to si ti, koja je zavrila studij, ne moe zatvoriti u kuu i kuhinju. Moe se

udati za mene i dalje raditi u svojoj struci. Zato da ne? Od tebe ne oekujem da mi nosi papue ili glaa koulje. Naravno, jednog bih dana htio imati djecu. I ti, zar ne?" "Da, sigurno", potvrdila je slabim glasom. "Ali ako eli, neemo s tim uriti, dok se tvoj posao ne uhoda i ne sredimo se. I ti to smatra potrebnim." "Svakako." "Jesmo li se dogovorili?" "Daj mi vremena, Herbert!" molila je usrdno. "Molim te!" "Za to treba, za ime Boje, jo vremena?" Oborila je pogled i gledala u bijeli stolnjak. "Ti me ne razumije." "Ali, ipak pokuavam, Vivian. ak sam spreman i na svaki kompromis. to bih jo mogao uiniti?" ae su gotovo ispraznili. Konobar je donio na stol bocu bijelog vina - Herbert ju je naruio prije Vivianina dolaska -dao Herbertu da pogleda naljepnicu, elegantno otvorio bocu i nalio mu gutljaj u au za bijelo vino. Herbert je kuao i potvrdio svoje zadovoljstvo. Konobar je prvo napunio Vivianinu a zatim Herbertovu au. inio je to ceremonijalnom elegancijom uobiajenom za restorane vrhunske kvalitete. Obino bi Vivian uivala u tim sitnicama, koje su pokazivale potovanje prema gostima, ali i prema piima i jelima. Ali danas su je inile nervoznom. Nestrpljivo je ekala da ovjek u crnom fraku ode. "Zato i dalje ne ostane tako kao dosada?" upitala je kad su opet ostali sami. "Za mene to nije zadovoljavajue stanje." "Sada u ti moi posvetiti vie vremena, puno vie." "To mi nije dovoljno." "Meni se svia. Lijepo je kada se dvoje odraslih, slobodnih ljudi vole. Da li je brak zaista neto za im vrijedi teiti? Ti si ve jednom bio oenjen. Morao bi znati." "Nije poteno da me na to podsjea - ba u ovom

trenutku." " Sm a t r a m d a j e s t . U p r a v o z a t o t o s a m d o s a d a izbjegavala pitati te o tome." Konobar je posluio raji koktel u kaleima, vrui toast zamotan u ubruse na srebrnom tanjuru i maslac u kolutiima. Ovaj je puta ilo brzo. Vivian nije bila iznenaena, da je Herbert naruio ne pitavi je. No mislio je da se zbog toga mora posebno ispriati. "Nadam se, da se ne ljuti", rekao je upitnim tonom. Odmah ga je shvatila. "Nimalo. Sretna sam, da si mi pritedio muku oko odabira. Lijepo je katkad biti razmaen." Namazala je maslac na komad toasta. "Ali i to je neto to ne bih mogla podnijeti svaki dan." "Bez brige. Neemo si moi priutiti jesti svaki dan tako otmjeno." "Bilo bi i dosadno. Ali ti tono zna, da nisam na to mislila." Na tanku vilicu za ribu nabola je jednog raia u ruiastoj majonezi i stavila u usta. "Izvrsno je", rekla je Vivian. "Dakle, na to se ali?" "Ja? Da se alim?" Nasmijala se, ali nije zvualo posve prirodno. "Ima privienja." On se namrtio. "Ne volim kada si neozbiljna." "Oprosti, dragi! To mi se samo omaklo. Mi medicinari smo takva gruba vrsta." Nakon predjela posluen je odrezak Chateaubriand, iznutra ruiast, izvana hrskav, k tome umak bernaise i artioke. Vivian i Herbert nisu mogli istinski uivati u izvrsnoj veeri. Trudili su se jedno prema drugom biti ljubazni. Ali se osjealo da to ine grevito. Njima je ovladalo loe raspoloenje, koje se nije dalo popraviti. Hvalili su dobru hranu i ukusno trpko vino, kao da su jedno drugo trebali uvjeriti koliko im prija. Vivian nije htjela naruiti desert. "Ali sada bi po elji mogla izabrati." "Mislila sam da sam te uvjerila da mi do toga nije naroito stalo."

"Ipak. Barem pogledaj jelovnik."

"Ne, hvala, Herbert. Znam da ima najbolju namjeru. Ali zaista sam sita." Pri kavi je poeo govoriti o svojem braku. "Zato se raspao, ne znam ni dan danas tono. Moda je to bila ukleta sedma godina, moda smo bili premladi za enidbu, Gina svakako. Ja sam imao dvadeset pet a ona osamnaest godina. U poetku smo bili sretni, iako su nae financijske mogunosti bile skromne. Ali s vremenom je bila sve nemirnija i nezadovoljnija. Umislila sije daje potratila svoju mladost." Vivian je samo sluala i suzdrala se od komentara. "Dakle, jedna posve obina pria. Ali me jako pogodila. Rastava je uvijek poraz. Barem sam tako osjetio. " "Da li si je jo volio?" "Ne znam. Svakako, nisam je htio izgubiti. Ali ona je traila rastavu." Preao je rukom preko ustiju. "Posrijedi je bio drugi mukarac. Ali to sam tek kasnije saznao. Za njega se i udala, niti godinu dana nakon stoje dobila eljenu slobodu." Pokuao se nasmijeiti. "Moji su prijatelji smatrali da bih zbog toga trebao biti sretan. Tako joj barem vie nisam morao plaati. Ali za mene je to bilo sve prije nego ala." Pogladila ga je po ruci. "Jadan Herbert." "Jasno mi je, da sam i sam grijeio", rekao je odluno, "nije moglo biti drugaije. Ali moram li zato biti proklet, da nikad nemam vlastiti dom? Obitelj? Sada mi je etrdeset. Moram li postati stari deko?" "Posve sigurno ne, Herbert. Ti si divan mukarac i silan ovjek." "Udaj se za mene, Vivian!" "Nisam sigurna da sam ena kakvu treba." "Tada me ne voli." "Ipak, Herbert. Volim te. Od sveg srca." "Tada ne bi stavila na kocku da me izgubi." * Bilo je to tako logino, da se Vivian nije mogla sjetiti protuargumenta.

"Ne bi ti smetalo da idem na uglede", rekao je. Zvualo je vie kao pitanje nego kao tvrdnja. "Zaboljelo bi me", priznala je. "Ali ne bi ti bilo nepodnoljivo." "Ah, Herbert", odgovorila je, "ini se da ne sluti, to sve ovjek moe podnijeti u ivotu."

Vivian Wagner nije nipoto stanovala u studentskoj sobi, kao to je tvrdila u razgovoru s Herbertom, ve u jednom vrlo udobnom stanu - dvije sobe, kupaonica i kuhinja. Ali prostorije su bile male, i dvije bi izraene linosti jedna drugoj ovdje sigurno smetale. Kada bi je Herbert katkad posjetio krajem tjedna, kada bi se mazili, spavali i ludovali i u kuhinji neto kuhali, bilo je to, jasno, neto posve drugo. Oboje su imali potrebu da budu zajedno. Vivian je mrzila ulaziti u tamni stan pa je na ulazu iznad ogledala ostavljala upaljenu malu lampu. Bila je svjesna da je sretna stoje opet sama. Teko bi podnijela Herbertovu blizinu. Naravno daje htio s njom doi u stan, ali nakon stoje to odbila - vrlo armantno, ali odreeno - nije vie navaljivao. Pomirio se s tim tako brzo, da je to mogla shvatiti kao uvredu ili kaznu. No osjeala je samo olakanje. Brino je namjestila kaput na vjealicu i objesila je na stijenu za odijela. Nehotice je bacila pogled na ogledalo: ravan nos, vrsta brada, velike plave oi, smea kosa boje oraha. Da, zaista je dobro izgledala - zakljuila je bez imalo tatine. Otila je u kupaonu, pustila da voda tee u kadu, priutila si pjenuav dodatak i skinula se u spavaoj sobi. Krevet, irok, moderan, udoban, bio je ve spremljen za no. Kao da je na nju ekao. Ali njegovo vrijeme jo nije dolo. Vivian je pred ogledalom nad umivaonikom skinula minku i izvadila lee te ih stavila u za to predvienu posudicu.

Sada njezine oi nisu vie bile plave ve sive. Ali to nije nita mijenjalo na stvari. Herbert ju je i takvu poznavao i nije ga smetalo. Ona je ve razmiljala da napusti lee koje je nosila iskljuivo iz kozmetikih razloga. Ali tada se pokazala mala slabovidnost, pa je spojila ugodno s korisnim. Krunim je pokretima nanijela kremu na lice i vrat i stala u kadu. Godila joj je vrua voda. Zatvorila je oi i pokuala se iskljuiti. Ali muilo ju je sjeanje na neuspjelu veer. Herbert nije bio kriv daje veer propala. Sada je morala raunati s ponovnom branom ponudom te je odbiti prije nego to je bila izreena. Njezino ga je dranje moralo razoarati. On je bio vrlo osjetljiv mukarac, i upravo je to na njemu voljela. Shvaala je da svoju osjetljivost nastoji prikriti izrazito muevnim vladanjem. Nije ju smetalo ni kad je pokuavao o njoj odluivati. Mogao je to samo u nevanim prilikama, kao naprimjer veeras pri veeri, ili kad ju je molio da ne odjene ovu ili onu haljinu ili da izbjegava neusiljene ispade. Nije joj bilo teko u tome mu poputati. Ipak je zadrala pravo da odluuje o vanim pitanjima. Tako se nije udala za njega nakon zadnjeg dravnog ispita, kao to je on elio, ve je zapoela raditi kao asistent u bolnici Wilmersdorf, odmah iza Kurfiirstendamma. Nije se preselila k njemu u Charlottenburg nego u Diisseldorfsku ulicu, otkuda je mogla pjeke otii do bolnice. Rijetko bi s njim provodila slobodno vrijeme, ve je umjesto toga pisala disertaciju. Da, ona je od njega oekivala neke stvari. Njezino je dokazivanje bilo logino i razumno te je on to, iako gunajui, prihvaao. Bilo je razumljivo da sada vie ne eli ekati. A to je trebala predvidjeti. Jedino objanjenje, koje je mogao smisliti za njezino ponaanje, bila je nedovoljna ljubav. Ali to nije bilo tono. Ona ga je jako voljela, vie no ijednog mukarca ranije. Ono to ju je odvraalo od slubene veze s njim, bilo je posve neto drugo: on o njoj nije nita znao; zapravo je uope nije poznavao, a toga nije bio uope svjestan. Od nje stvarno nije bilo poteno stoje aludirala na njegov

propali brak. Time je pokuala svaliti krivnju na njega, i to joj je ak i uspjelo. Stvorila je kod njega dojam, da ona sumnja u njegovu sposobnost da ivi u dobrom braku. No za to uistinu nije postojao razlog. Bio je njean i strastven, ljubazan i brian, vjeran i solidan, a imao i smisla za humor. Nije mogla poeljeti boljeg mua. Zbog nje, nje same, nije mogla prihvatiti njegovu ponudu. Vivian je duboko uzdahnula, no morala se onda nasmijati svojem uzdahu, otvorila je oi i ustala, da se istuira hladnom vodom. Pri tome se divila, iako pomalo ironino, svojim vrstim okruglim grudima -prelijepima da bi bile prave. Nakon to se temeljito osuila velikim mekanim frotirskim runikom, kremom je namazala kou od grudi do nonih prstiju i skliznula u pamunu spavaicu dugih rukava. Obukla je tople papue podstavljene janjeim krznom i svileni kimono sa irokim pojasom. Zatim je skupila noeno rublje i stavila ga u kutiju za prljavo rublje u kupaoni. Zlatnoutu svilenu haljinu s tankim naramenicama objesila je na vjealicu i stavila zraiti na kuhinjski balkon. Bila je napolju samo nekoliko sekundi, pa onda pobjegla pred jakom hladnoom u toplinu svoje kuhinje. Kuhinja je, kao i ostale prostorije njezinog stana, bila mala, ali je ipak bilo dovoljno mjesta za etvrtast drveni stol i dva stolca. Za razliku od stola u dnevnoj sobi bio je normalne visine. Ovdje je obino jela sama ili udvoje. Stol je bio pokriven crvenobijelim kockastim stolnjakom. Vivian vie nije bila nimalo umorna. Uzela je malu au i bocu gorke rakije iz viseeg ormara te malo nalila. S punom aom u ruci, razmiljala je da ode u dnevnu sobu. Ali ostala je tamo gdje je bila, i spustila se na jedan od od dva drvena stolca, ija su sjedala bila pletena od rogoza. Svoje je djetinjstvo uglavnom provela u kuhinji. Nakon prerane oeve smrti - kad joj je bilo dvanaest godina - djelila je spavau sobu s majkom. Tako nije imala svoju sobu. U kuhinji je pisala zadae, uivala u itanju i sanjarenju, dok je majka odlazila na

rad u Tvornicu alata "Braa Hammer" kako bi poveala svoju mirovinu. Bilo je to siromano djetinjstvo i Vivian ga ne bi proivjela jo jednom nizato na svijetu. Ali ostala je sklonost prema kuhinji kao utoitu. Gorka joj je rakija dobro inila iako hrana nije bila ba teka. Herbert je predloio da uz kavu popije konjak. Odbila je od straha da ne doe u stanje, kada bi mogle pasti rijei koje se ne mogu povui. Ovdje, posve sama nadomak krevetu, mogla se vladati neusiljeno. Nalila si je jo jednu au, zatvorila bocu i stavila je na njezino mjesto. Na donjem je ormaru, odmah pokraj sudopera, leala hrpa starih novina i asopisa, predvienih za stari papir. Vivian nije eljela, ali nije mogla drugaije. Izvukla je jedan asopis s neobino arenom naslovnom stranicom - prikazivala je namjetenu sliku britanske kraljevske obitelji u Buckinghamskoj palai - odnijela ga na svoje mjesto i sjela. Dugo je buljila u kiastu fotografiju, a daje zapravo nije vidjela. Vivian obino nije kupovala takve naslove utog tiska. Donijela ga je iz jedne bolnike ekaonice, nakon to ga je stojeki prolistala odsutna duhom. Bio je to jedan primjereno istroen primjerak. Zato ga je samo uzela? I zato ga kasnije nije unitila? Zato se sada, u ovom trenutku, nije dala od njega odvojiti i dopustila da nestane u kanti za smee? Nije mogla. Kao pod prisilom otvorila ga je na jednoj odreenoj strani. Tu je bila otisnuta slika jedne ene, jedne poniene mlade ene - govorio je to smeten pogled njezinih kosih oiju - koja je ipak gledala u kameru stisnutih usana, izrazom punim prkosa i snage. Bila je to crnobijela fotografija vrlo otrih obrisa, slika koja je svojedobno prola cijelim njemakim tiskom, da, vjerojatno i svjetskim. Ova i jo neke fotografije. U sudnici izvjestitelji nisu smjeli snimati, ali su inae koristili svaku priliku i proganjali je u stopu. I slike iz djetinjstva stigle su u novine, jedna na kojoj se vidi prvog kolskog dana s tradicionalnom iljatom vreicom,

zatim slika razreda, jedna s proslave mature i jo neke druge. Ali sve su one bile zamjenjive, mogle su prikazivati ovu ili onu djevojicu u pubertetu. No ova je velika crnobijela bez zabune prikazivala Lisu Hammer. Tekst ispod slike je glasio - koliko kratak toliko opak: "Lisa Hammer - hladnokrvni ubojica?" Vivian nije proitala lanak. Objavljen je u seriji "Neobjanjeni kriminalistiki sluajevi" pod naslovom, koji zavodi u bludnju i prokazuje: "Sluaj Lie Hammer". Prikaz, koji bi samo i priblino ocrtao istinu, trebao je nositi naslov "Sluaj Brune Hammera", ali bio je to iskljuivo klevetniki napis. Vivian se nije mogla odvojiti od slike Lie Hammer, promatrala ju je, kako se i njoj samoj inilo, jednom upravo bolesnom oparanou. Tko je bila ta ena? Doimala se neupadjivo, da neprimjetno: strogo unazad poeljana kosa - elo dodue visoko i izraeno - svinut nos, koso utisnuta brada, stas vie mrav nego vitak. Ipak je na odreeni nain privlaila svojom mladou, inteligencijom i snagom kojom je zraila - snagom koju su veina novinara, a pod njihovim utjecajem i velik dio stanovnitva, smatrali zloinakom. "ena koja se nieg ne plai!" bili su komentari. "Krajnje sebino!" - "S vragom u savezu?" Bila je tako rei unaprijed osuena, i protiv tog se nita nije moglo poduzeti. Ve to stoje u svakom izvjetaju o ubojstvu Brune Hammera bila navedena kao "vjerojatna poiniteljica", bilo bi dovoljno da se javnost okrene protiv nje. Ali tko je uistinu bila Lisa Hammer roena Hopf? Opkoljena, u kut stjerana divlja ivotinja? Neopravdano proganjana? Oajna, koja se bori za slobodu? To i jo mnogo vie. No, prije svega bila je ena koja e kasnije postati Vivian Wagner, gospoa doktor Vivian Wagner, ona koja je jednom bila medicinska sestra Lisa Hopf i kasnije supruga Brune

Hammera. Iako Vivian nikada nije mogla posve zaboraviti, to se jednom dogodilo u njezinom rodnom gradu Rodenbergu u Gornjoj Bavarskoj, ipak je to duboko potisnula. Svu je snagu utroila da stvori svoju novu linost i zavri studij medicine. Nije ostajalo vremena za alosne misli, iako su je more esto plaile u snu. Bila je sigurna daje prolost mrtva. Nije ju vie mogla sustii. To ju je nastojanje odvelo tako daleko, da se vie gotovo nije mogla poistovjetiti s onom drugom, koja je neko postojala. Da li je to stvarno bila ona? Kako je to bila? i kako je na nju mogla pasti strana sumnja? Te je noi Vivian postala svjesna, da ne moe nadvladati prolost, tako daje odgurne od sebe, zabrani sebi samoj osvrtati se, odluno je ostavi iza sebe, kao stoje to uvijek dosada inila. Da bi se je rijeila, morala ju je, svladati, jer inae za nju ne bi bilo budunosti. Silom se pokuavala sjetiti svake sitnice. Kako je sve poelo?

Bila je sredina rujna, jedna od noi punog mjeseca kojih se bojala, jer su uznemirivale nju i starog gospodina. Ali kada je nakon ponoi htjela navui zavjese, ustanovila je da je nebo prekriveno oblacima, pa je odustala. Legla je na uzak krevet u sobi koja je, zahvaljujui dvama zidovima punih knjiga, jo uvijek imala karakter knjinice. Ali to je nije smetalo. Kada se probudila, pokazivao je svijetlei brojanik budilice na stolcu pored kreveta pet minuta nakon etiri sata. U staroj kui u Parkallee bilo je posve tiho. Nije troila vrijeme na oslukivanje u tami, ve je odmah navukla svoju bijelu sestrinsku pregau i udobne sandale. Pokrajnja vrata, koja su vodila u veliku sobu okrenutu k vrtu, bila su kao uvijek pritvorena. Tu je bio smjeten Bruno

Hammer, otkako je teko obolio i nije vie mogao ii stepenicama. Za njega je bila ve i velika dobit, to ga je za lijepa vremena mogla u invalidskom stolcu odvesti na terasu. Sada je leao u krevetu, jednom pominom bolnikom krevetu, i spavao. Svjetiljka na nonom ormariu irila je blago, plaviasto svjetlo. Odmah pokraj visjelo je na ici zvono, tako blizu njegovoj ruci, daje gotovo i nije trebao pomaknuti da bi pozvonio. Primijetila je da je neobino miran. Nije se ulo ni njegovo uobiajeno lagano hroptavo disanje. Spava li stvarno? Nadvila se nad njega. "Bruno", pitala je "ne mora li ii?" Bez odgovora. Izraz njegovog lica bio je posve miroljubiv, da, inilo se da na njegovim usnama poigrava neto kao smijeak. Stavila mu je ruku na elo. Bilo je jako hladno. Sada joj je prvi puta palo na pamet daje mogao umrijeti. Vrcima prstiju opipavala mu je bilo. Njegova krv vie nije tekla. Na ogledalu koje je prinijela njegovim ustima nije se pokazao dah. Bruno Hammer, njezin pacijent, njezin suprug i dobrotvor bio je mrtav. Lisa se spustila u udoban stolac, gdje mu je obino pravila drutvo i pokuala se pribrati. Oboje su znali da on nee dugo poivjeti. Ali moglo je potrajati jo nekoliko godina. Nitko nije oekivao da e smrt doi tako naglo, pa ni doktor Krantz, kuni lijenik. Lisa je sjedila omamljena i razmiljala o svojoj vezi s pokojnikom, o njegovoj dobroti, njegovim hirovima, njegovim naglim provalama gnjeva, njegovom humoru koji se katkada znao pretvoriti i u uvredljivu ironiju. Kad je ona jo bila dijete a on zdrav ovjek, potivala ga je i bojala ga se. Velika kola koja je vozio, debele cigare koje je puio, njegova elegancija i nastup, bune sveanosti koje je prireivao jo za ivota svoje supruge, sve se to doimalo, ne samo nje, ve cijelog Rodenberga. Jo kao djevojicu bi je katkad njegova kerka Evelvn

pozvala na slavlja u njegovu kuu. Naroita uslunost, kojom joj se obraao, vie ju je plaila nego veselila. Nikad je nije zaboravljao pitati za uspjeh u koli i pohvaliti je. esto bi joj u ruku gurnuo novanicu. Tijekom posljednje tri godine, otkad ga je poela njegovati i konano postala njegovom enom, bio je sredite njezina ivota i potpuno ga ispunjavao. Sada, sjedei na njegovoj mrtvakoj postelji, nije se ni na trenutak osjeala sretnom zbog slobode dobivene njegovim odlaskom. Naprotiv, njoj se zadaa da se od danas na sutra potpuno preorijentira inila poput brda, koje se jedva moe svladati. Konano se sabrala. Palo joj je napamet, da se u snu ili umirui mogao uprljati. Htjela ga je oprati prije nego to stigne lijenik. Oprezno je skinula pokriva, koji je sizao do njegovih grudi i bio privren ispod ruku. Tek je tada otkrila krvavu mrlju, neposredno iznad njegova srca. Nije bila velika, krv koja je iscurila ve je otekla. S uasom je ustanovila daJBruno Hammer nije ni u kojem sluaju umro prirodnom smru. Ubijen je u snu. Pitanje, tko je to uinio, uope joj nije padalo na pamet. Uasnula ju je injenica da netko moe uiniti tako neto, beskrajno duboko zlo. Kada je svladala prvi strah, jurnula je na telefon i obavijestila hitnu slubu. Kasnije se vie nije sjeala stoje rekla, no bojala se da se izrazila vrlo nejasno. "Bruno Hammer", mucala je, "moj mu! Da, tvorniar. Netko gaje usmrtio noem. Parkstrasse deset." Brzo su stigli, izvidnika kola s plavim svjetlom i sirenom te jedno osobno vozilo. Lisa je jedva stigla urediti kosu. Upalila je napolju i svjetlo i oekivala policiju na otvorenim kunim vratima. "Gdje?" samo su je pitali. Nijemo je pokazala u stranji dio kue. Mukarci u odorama i civilu projurili su pokraj nje, dvojica su nosila sloena nosila, jedan fotografsku opremu. Samo je jedan proelav stariji gospodin s naoalama od

umjetnog materijala ostao stajati uz nju. "Vi ste nazvali?" Lisa je kimnula. "Gdje bismo mogli razgovarati u miru?" "U knjinici." Ila je ispred njega. Vodila ga kroz veliko predsoblje, gdje su sad gorila sva svjetla, i kroz uska poploena vrata u knjinicu. Njezin je krevet jo bio razbacan. Iz dvorine se sobe ulo kljocanje fotoaparata i to zlovoljni, to hrapavi glasovi policajaca. "Ja sam nadinspektor Ellmann iz ovdanje kriminalistike policije", predstavio se elavi gospodin, "preuzet u ovaj sluaj. Da sjednemo?" Lisa se nakaljala. U jednom uglu knjinice stajala su dva udobna konata stolca uz nizak osmerokutan stol od ruina drveta. Lisa je pokazala na njih te su sjeli. Nadinspektor Ellmann nosio je sivi kini kaput, koji nije skinuo iako je kua bila jako zagrijana, ali ga je raskopao. Iz unutarnjeg depa sivog sakoa izvadio je debeli crni blok za biljeke i kemijsku olovku. "Mogu zamisliti da Vas je ova smrt jako pogodila", rekao je, "no ipak Vam moram postaviti nekoliko pitanja." Lisa je vrlo ukoeno sjedila na stolcu, nije se naslonila i sklopila je ruke. "Da, razumijem." "Dakle, pokojnik je Bruno Hammer? Poznati Bruno Hammer?" "Da. On je..."ispravila se, "...on je bio vlasnik i direktor Poduzea 'Braa Hammer'." "Koliko je imao godina?" "Pedeset sedam." Nadinspektor Ellmann otvorio je blok i zapisao. "Vi ste", nastavio je, "medicinska sestra, pretpostavljam." "Da, ja sam ga njegovala." "Vae ime, molim." "Lisa Hammer." "Rodbina?"

"Bilo smo oenjeni." Nehotice je inspektor podignuo jednu obrvu. "Od kada?" "Gotovo dvije godine." "Koliko Vam je godina?" "Dvadeset pet." Zapisao je bez ikakve primjedbe. "Vi ste nali pokojnika?" "Da." "U koliko sati?" "Mora daje bilo sedam ili osam minuta iza etiri." Ellmann je iznenaeno pogledao na svoj sat. "Ali Va je poziv stigao tek iza pet." Pogledao ju je upitno. "Da, znam." "Da li biste bili tako ljubazni i objasnili mi ovu razliku." "Da, naravno. Bilo je ovako: Probudila sam se u etiri sata i pet minuta. Prvo sam pogledala na budilicu, zato znam tono vrijeme." "Probudio Vas je um?" "Ne. Naprotiv. Probudila sam se, jer me mu nije zvao. Obino je oko tri sata trebao posudu." "Aha." "Ustala sam i krenula u pokrajnju sobu. U poetku sam mislila da spava. Ali kasnije sam primijetila da ne die. Ustanovila sam daje mrtav." "Kada je to otprilike bilo?" "Ve nekoliko minuta nakon ulaska u sobu." "I, to ste onda uinili?" "Ja..." Lisa je lomila ruke, "... tugovala sam za njim." "Niste doli na pomisao da pozovete policiju?" "Kako bih? Mislila sam da mu je zakazalo srce. To bi u njegovoj bolesti bilo prirodno. Njegovo je srce bilo jako naeto." "Od ega je bolovao?" "Reumatizam zglobova. U primarno-kroninom obliku." "Ali zato niste pozvali barem lijenika?" "Zato? Pacijent je bio mrtav. Nitko mu vie ne bi mogao

pomoi." "Ipak bi to bila najprirodnija reakcija." "Lijenika izbaciti iz kreveta? Usred noi? Doktor Krantz isto vie nije medu najmlaima." "elite rei daje Va motiv bio obzir?" "I to." "Ali sat kasnije ste odluili ipak..." Lisa si je preduzela ostati mirna, ali je njezina potreba da se brani bila jaa; upala je Ellmannu u rije. "Gospodine inspektore... gospodine nadinspektore! Nazvala sam hitnu, im sam otkrila daje moj mu ubijen." "I to je bilo sat kasnije, nakon to ste ga nali?" "Da." "Kako to?" "Skinula sam pokriva, jer sam ga htjela oprati. Tada sam vidjela krv iznad njegovog srca." "Hm, hm", promrmljao je inspektor. "To mi morate vjerovati! Bio je prije dovde..." pokazala je na sebi, "...pokriven. Ruke su mu leale ispruene lijevo i desno na pokrivau. Tek tada sam mogla vidjeti ranu." "Ranu?" "Pogreno sam se izrazila. Povlaim. Zapravo sam vidjela samo krv na njegovoj pidami, a ne ubod." "Sigurni ste da se radi o ubodu?" "O emu inae? Budui daje iscurilo relativno malo krvi, mogu ak rei, da se, kad je o oruju rije, radilo o vrlo iljatom, vrlo otrom predmetu?" "Igla za pletenje?" Razmiljala je. "Ne. Pletea igla ne bi bila dovoljna otra. Osim toga se njom ne bi moglo dobro rukovati." "Na to ste onda mislili?" "Nisam si time razbijala glavu. Smatram da je zadatak policije da to ustanovi, ili jo prije patologa." N "Je li rana bila svjea?" \ "Kako je mogla biti, kad je od umorstva moralci proi

vie od jednog sata? Ne, krv se ve okorila." "I Vi zaista u kui niste uli nikakav neobian um? Razmislite dobro!" "Ne. Bilo je posve tiho." "Pretpostavljam da imate lagan san." "Ne, nemam. Spavam duboko i vrsto do vremena kada me pacijent treba." Ispravila se: "Trebao me je." "A kada je to bilo?" "U tri sata, kao to rekoh, ali danas sam prespavala. I onda opet u est sati. U dvadeset etiri sata ga posljednji put pogledam." "Dakle, morali ste ustajati nou dva puta. Nije li to bilo vrlo naporno?" "Upola tako teko. Mogla sam prilei popodne." "Ipak, mislim da za takvu njegu danju i nou..." Prekinuo se. "Dobro sam vas razumio?" "Da." "Mislim - zato ste to morali sami raditi? Bilo bi novca da namjestite jednu ili dvije osobe." "Moj mu nije podnosio strane ljude u svojoj blizini." "Dobro sad. Ostavimo to. Tko je jo osim Vas i Vaeg mua ivio u ovoj kui?" "Evelvn, njegova ki, ima jo uvijek ovdje jednu sobu, i Arthur, njegov sin. Ali ni jedan ni drugi ne ive u Rodenbergu." "A inae?" "Nitko. Gospoa Gartner, Gerda Gartner, koja vodi kuanstvo, odlazi u etiri popodne. Posljednji sam obrok prireivala sama." "I to je bilo juer za veeru?" "Tanjur nemasne juhe, toast s malo maslaca i pekmez za dijabetiare. "Imao je i eer?" "To ne. Ali je bio na dijeti, kako bi smanjio kolesterol." "Kada je to pojeo?" "U devetnaest sati."

"I poslije nita vie?" "au vina. Zapravo ni to nije smio piti, ali - trebalo mu se priutiti malo ivotnog veselja." "Da li je to bila vaa osobna odluka? Dati pacijentu alkohol, mislim. Ili Vas je u tom podrao lijenik?" "Doktor Krantz je znao za to." "Dobro, mislim da bi to bilo sve za poetak." Nadinspektor Ellmann uinio je pokret kao da eli pospremiti blok i olovku, ali ipak nije. "Koliko ima kljueva?" "Gospoa Gartner i ja imamo po jedan, druga dva su kod Evelvn i Arthur a." "A to je s onim Vaeg supruga?" "To je taj kojeg ja koristim." "Da li ste esto naputali kuu?" "Ne." "Onda mi, molim, pokaite Va klju!" "Zato?" pitala je zaueno. "No, dobro. Mogao Vam je nestati." Lisa je ustala, izvadila ispod kreveta veliku torbu od platna za jedra, u kojoj je uvala gaice i arape za presvui, rupie, etku, ealj i svakakve osobne sitnice. U postraninom pretincu s patent zatvaraem bio je njezin sveanj kljueva. "Ovdje je!" rekla je i poloila ga na stol pred nadinspektora Ellmanna. "Drugi je klju automobila." Kriminalistiki je slubenik dobro razgledao kljueve, ali ih nije dotaknuo. "Hvala, gospoo Hammer!" Jo je neto rkao u svojoj knjiici, a zatim je pospremio u sako zajedno s kemijskom olovkom. "Znatno ste mi pomogli dalje." "Stvarno?" pitala je nepovjerljivo. "Ipak. Sada si barem mogu predoiti situaciju." Ustao je i krenuo prema vratima u dvorinu sobu. Zastao je neposredno pred vratima i okrenuo se. "Recite, koliko ste zapravo esto vozili auto?" "Tu i tamo."

"Kojom prilikom?" "Kada sam morala ii u ljekarnu." "Inae ne?" "Moda ipak. To sada ne mogu rei sa sigurnou." "Hvala, gospodo Hammer." Lisa se osjeala zbunjena; nije znala to da radi. Vrata su zalupila. Vjerojatno su ve odnijeli pokojnika. Ali iz susjedne su se sobe jo uli muki glasovi, iako nerazumljivi. Bliilo se est sati, prerano da obavijesti Evelvn i Arthura. Za jedan e sat stii gospoda Gartner. Ona je ipak morala najprije saznati. Lisa je odluila otii u kuhinju i skuhati alicu kave. Ba je ustala, kada je netko pokucao. "Da?" rekla je umorno. Uao je nadinspektor Ellmann u pratnji visokog, vitkog mukarca, ija je glatka crna, unatrag zaeljana kosa pokazivala tragove elavosti s obje strane ela. "Odvjetnik Goldberg", predstavljao je nadinspektor, "gospoda Lisa Hammer." "Moja iskrena suut, milostiva gospoo", rekao je odvjetnik i pogledao je tako paljivo svojim tamnim oima, kao da se nada da e moi dokuiti samo dno njezine due. "Hvala", odgovorila je oporo. "Mukarci koji osiguravaju tragove su otili, gospodo Hammer. Sada moete ui." "Hvala", odgovorila je i inilo joj se da govori kao papiga, ali vie nije mogla skupiti snage da bude ljubazna ili da vodi razgovor. Gospoda su se povukla. Otila je u kuhinju i ukljuila stroj za kavu. Kuhinja je bila mala i vrlo moderna, ureena tek nakon to se Bruno Hammer razbolio, nakon smrti njegove prve ene i odlaska djece od kue. Imala je jedan prozor s pogledom na ulicu. Dok se kipua voda cjedila kroz filter, mogla je Lisa preko prednjeg vrta promatrati kriminalistikog slubenika i

odvjetnika, kako jo neko vrijeme zajedno stoje na ploniku i razgovaraju. Tada su se oprostili i udaljavali velikim koracima, vjerojatno prema svojim automobilima, koje pri dolasku nisu mogli parkirati pred samom kuom. Izvidnicki je automobil u meuvremenu nestao.

Gerda Gartner bila je debela ena, okretna uprkos suvine teine. Njezino okruglo lice, gotovo bez bora, ostavljalo je dojam majinstva, kojeg u stvarnosti nije bilo. Njezin je mu umro, djeca su je napustila i ona je ivjela sama. "ovjek se mora snai, kada se probija kroz ivot sam kao ja", bila je jedna od njezinih uzreica koje je stalno ponavljala. Imala je pedeset dvije godine, bojala je rano posijedjelu kosu u plavo i radila kod Hammerovih vie od deset godina. Lisa joj je saopila vijest o smrti tvorniara stoje mogue bilo obzirnije. "Da, bilo je za predvidjeti da nee vie dugo ivjeti", odvratila je nimalo potreseno. "Ipak je zlo", rekla je Lisa. "Za koga, molim? Vi ete se konano ovog rijeiti i dobiti sigurno hrpu novca, a moda je i meni neto ostavio, iako u to ne mogu ba vjerovati. Ipak - mjesto kao ovo mogu uvijek nai." Buno je odloila svoju plastinu torbu na kuhinjski stol. "Situacija ba nije tako jednostavna. Gospodin Hammer nije umro prirodnom smru." "Samo nemojte rei daje poinio samoubojstvo!" "To nije, gospoo Gartner." Domaica je razrogaila oi. "Netko gaje Ubio?" "Probodenje." "Tko?" "Jo se ne zna."

"Za ime boje! Da bar to prije ustanove. Inae emo imati jo mnogo neprilika."

"Nije tako strano, kad se ima istu savjest." "To imam, i te kako. Zato bih ga se htjela rijeiti? Meni nije mogao praviti neprilike, meni ne." "Niti meni, gospoo Gartner. Imao je bolove, bio je razdraljiv, ljutilo ga je to je bespomoan. Ali sam posve sigurna, da me je volio." "Za to je imao i razloga. to bi od njega bilo bez Vas?" "Morat u obavijestiti djecu." "Da uinim umjesto Vas? Rado u uiniti." "Hvala, gospoo Gartner. Jako ste ljubazni. Ali to moram osobno obaviti." "to e sad biti s kuanstvom, sestro... oprostite... gospoo Hammer? Hoemo li ga raspustiti?" "Nemam pojma." "Vi sigurno neete htjeti ovdje ostati stanovati, Evelvn jo manje, a to se tie mladog Arthura..." "Time si jo ne moramo razbijati glavu", upade joj Lisa u rije. "Ali ipak moram znati..." "Shvaam. Ali u ovom trenutku ne preostaje Vam drugo nego priekati, to e odluiti Evelvn i Arthur." "Nikako neu ostati kod Arthura. On je dobar deko ali vjetropir, a to se Eveh/n tie, ona je gora od starog gospodina." Lisa je slegnula ramenima. "Priekajte razvoj dogaaja, gospodo Gartner! Kao to ste ve rekli - ja sigurno neu ostati. to da radim jo ovdje?" "Kada e se otvoriti oporuka?" "Nakon pogreba, mislim." "Niste li ve jako znatieljni?" "Nisam, gospodo Gartner. Molim, ispriajte me. Moram oboje nazvati."

Pola je sata kasnije domaica provirila u bolesniku sobu. "Policija!" viknula je. Lisa je upravo htjela skinuti bolesniki krevet. "Zar opet?" pitala je, vie ljuta nego prestraena. "Dva mukarca", kazala je gospoa Gartner, "imaju nalog za pretres kue." "Dobro, neka pretrauju." "Da ostanem uz Vas?" "Ne znam da lije potrebno. Pitajte ih!" "Hou!" povukla je glavu gospoa Gartner. Lisa ju je ula kroz napola otvorena vrata kako razgovara s mukarcima u predsoblju, ali nije obratila panju na razgovor. Na pomonom su stolu jo stajali lijekovi, koje je bolesnik uzimao. Lisa ih je pospremila u jednu ladicu. Razmiljala je da krevet koji je kao strano tijelo stajao u udobnoj sobi odnese na tavan uz pomo gospoe Gartner, ali je odustala. Evelvn bi to mogla shvatiti kao da ona eli glumiti gazdaricu kue. Teki koraci policajaca i lupanje vrata ili su joj na ivce. Gospoa ju je Gartner pozvala na doruak u mali salon, gdje je na bijelo postavljenom stolu posluila kajganu i slaninu. t Lisa je s blagim gaenjem promatrala utu masnu masu. "Ponite ve jednom!" pourivala ju je domaica. "Ne mogu." "To samo mislite. Morate imati neto u elucu kad navale na Vas." "Ve su me sasluali." "Mislite daje to sve? To je bio tek poetak." "Ne maljajte vraga na zid!" Lisa sije natoila alicu kave, posegnula za svjeom emljom i rastrgala je. "Znam da imate dobru namjeru, gospoo Gartner. Ali molim Vas, sklonite kajganu!" "Da bacim u kantu za smee? Ne, tada u radije sama pojesti." Gospoa je Gartner sjela dp nje T pitala naknadno:

"Smijem li?" Lisa joj je bez rijei dodala no i vilicu. Nikad nije imala dara glumiti gazdaricu. Zato bi sada pokuala, kada e ionako sve uskoro zavriti? Domaica je odmah poela jesti s dobrim tekom. "Znate, to oni trae?" pitala je punih ustiju. "Nemam pojma." "Naravno, oruje kojim je ubijen." "To su Vam rekli?" "Nije uope bilo potrebno. To se razumije samo po sebi." "Nije mi palo na pamet. Zato bi ga poinitelj ovdje ostavio? Bilo bi jednostavnije ponijeti ga i kasnije negdje sakriti." "Sigurnije moda. Ali jednostavnije? Ovisno o tome koliko je dugako i jasno, natopljeno krvlju." Gospoda se Gartner teatralno stresla. "Uh, na to ne smijem ni pomisliti." "Najvanije je da Vam ipak prija!" "Ne budite tako sarkastini, sestro Lisa!" "Gospoo Hammer", ispravila ju je blago Lisa. "to se mene tie. Ali istina je: nema svatko eline ivce poput Vas. To sam oduvijek tvrdila."

Kasnije je Lisa upravo htjela pospremiti knjinicu, kada je netko pokucao na vrata. Podigla je glavu, ali nije nita rekla. Pritvorena vrata u hodnik potpuno su se otvorila i jedan za drugim ula su dva policajca u civilu. "ao nam je, da smo Vas morali smetati", rekao je jedan od njih. "Nadam se da niste uinili prevelik nered!" odvratila je Lisa. "Sve smo vratili na svoje mjesto koliko je bilo mogue." "Sad ste gotovi?"

"Osim ove sobe." "Ovdje sigurno neete nita nai. Tu sam spavala." "Da, znamo", rekao je opet jedan od dvojice, koji je oito preuzeo ulogu govornika. "Jeste li pregledali i podrum?" pitala je Lisa. "Postoji jo jedna velika kuhinja u suterenu. " "Jesmo. Sve osim kanti za smee. One dolaze na red na kraju." "A to je s vrtom?" "Prevelik je za nas dvojicu. Za njega moramo dovesti pojaanje." "Onda krenite!" "Oprostite, ali sada je ova soba na redu." "Ali nije mogue da je poinitelj ovdje sakrio oruje." "Kako dolazite na pomisao da je oruje?" "to onda traite?" "Sve mogue, gospoo Hammer. Vi ste gopoa Hammer, zar ne?" "Da." "Ja sam visoki redarstveni slubenik Helmcke, a to je moj suradnik Meierlein." "Ne mogu tvrditi da bi mi poznanstvo s Vama bilo ugodno." "To niti ne oekujemo, gospoo Hammer, samo nas ne spreavajte u obavljanju nae dunosti." "Ne mogu shvatiti, emu bi to koristilo." "Prepustite to mirno nama." Helmcke je pokazao na torbu od platna za jedra ispod kreveta. "Je li Vaa?" "Da." "Da li biste nam je otvorili?" Lisa se nije namjeravala sagnuti. "Posluite se!" rekla je otro. Meierlein je izvukao torbu ispod kreveta i otvorio zatvara. Helmcke je posegnuo unutra i poredao sve komade

sadraja na osmerokutni stol. "Izgleda kao da ste htjeli pobjei", rekao je. "Nisam." "emu onda sve te stvari?" "Ako se paljivo ogledate, vidjet ete da ovdje nema ni ormara ni komode u koju bih mogla smjestiti moje stvari." "Tvrdite, dakle, da ste takorei ivjeli s kovegom?" "Da." "A gdje su Vam haljine i ostalo?" "One Vam zapravo nisu smjele promaknuti. Vise gore u spavaoj sobi." "A, tako." Lisa je osjeala da taj ovjek jo uvijek nije mogao povezati injenice te je dodala nevoljko: "Tamo sam se obino presvlaila i koristila susjednu kupaonu. Ali katkad nije bilo vremena da odem gore, i za taj sluaj sam imala najnunije stvari u torbi." "Teoretski ste ivjeli gore, a u stvarnosti dolje?" "To ste lijepo rekli." "Ali ovdje nemate radio, a kamoli televizor." "Niste li znali da ima ljudi koji mogu opstati i bez toga?" "Moram priznati da dosada nisam sreo takvog." Lisa je mislila daje sada pametnije popustiti; shvatila je daje nepotrebno izazivala. "Kada sam eljela sluati glazbu ili gledati televiziju, inila sam to u drutvu supruga. U dvorinoj sobi se nalazi gramofon i videorekorder. Zabave nije nedostajalo." "Ali Vi ste se uvijek trebali ravnati prema elji Vaeg supruga." "Tako ide veini ena." Meierlein je u meuvremenu poeo temeljito vaditi knjige iz jednog regala. Uzeo je svaku pojedinu knjigu u ruku i prolistao prije nego to bi je stavio na stol. Lisa je uzela skinutu posteljinu, ugurala je u presvlaku i okrenula se vratima. "Molim Vas, ostavite to ovdje!" rekao je Helmcke.

Sumnjiavo je ukoeni pogled pomaknula od mladog policajca na posteljinu, a onda ju je pustila pasti. "Mogu li jo neto uiniti za Vas?" "Da, gospodo Hammer. Donesite nam ljestve ili ih poaljite po Vaoj domaici." Pogledao je visoke zidove pune knjiga. Lii je projurilo glavom, kako je glupo i nepotrebno traiti posve gore, jer tkogod daje neto skrivao, ne bi mogao stolcem dosegnuti gornje redove. S mukom je preutjela primjedbu i rekla umjesto toga to je mogue ljubaznije: "Bit e uinjeno, gospodine." Zatim je otila. Rekla je samoj sebi, kako nema smisla svaditi se s tim ljudima. Mora e uskoro svriti.

Jo iste je veeri stigla Evelvn iz Miinchena, gdje je ve godinama studirala arheologiju i povijest umjetnosti. Dovezla se u svojem kabrioletu i triput zatrubila. Lisa joj je iznutra otvorila vrata garae. Nosila je crnu vunenu haljinu, koju je u meuvremenu kupila. "Uh, ucviljena udovica!" bile su prve Evelvnine rijei. "I ti e si morati kupiti neto crno." Evelvn je izala iz automobila. Kao uvijek izgledala je sjajno, prekrasne koe, plavih oiju koje zrae i kose boje ita. Prva je u razredu dobila grudi, to ju je uinilo priznatim idealom svih djeaka. Za Lisin se ukus u meuvremenu malo previe udebljala, ali nema sumnje da su mukarci jo uvijek za njom ludovali. "Mislila sam, da je moj sivi kostim dovoljan", rekla je i poravnala kratki kaput. "Ne ovdje u malom gradu!" usprotivila se Lisa. "Crno e ti arobno pristajati." "No, ako ba mora biti, krenut u sutra." Otvorila je

prtljanik. Lisa je stala pokraj, spremna da joj pomogne, ali je onda vidjela daje Evelvn ponijela vrlo malo stvari. "Trajat e najvie tri dana, ili?" zapitala je. "Ovisi kada e dopustiti ukop." "Misli, otvorit e ga?" "Da, sigurno." "Daje tako svrio! Stvarno, ne ide mi u glavu. Priznajem, katkad mije dolazilo da ga ubijem. Ali da se netko nou uulja u kuu i muki ga ubije, to je neto posve drugo. Sumnja li policija na koga? "Na mene, vjerujem." Evelvn se smijala iz sveg grla. "To je upravo smijeno! Ti si jedini ovjek, koji gaje stvarno volio. Inae to sve ne bi mogla podnijeti." Obje su ene u meuvremenu ule u u kuu i stajale su jedna nasuprot druge u predsoblju presvuenom drvom. "to god bilo", rekla je Lisa, "uvjerena sam da e to sami uvidjeti. Budui da nisam nita uinila, ne moe mi se nita dogoditi." Evelvn je nabrala glatko, lijepo zaobljeno elo, ali ga je ispravila, im je postala svjesna svoje mane. "Moda bi si ipak trebali uzeti odvjetnika." "Ma ne. To bi bio baen novac." "Pretpostavljam da e nasljediti bogatstvo." "Obeao mi je u svakom sluaju." "Ali?" "Prije dvije godine pozvao je biljenika. Prije toga smo imali jednu od onih scena...ti zna kako je bio nerazuman kada mu je bilo loe." "Ili kada se iznimno osjeao malo bolje. Da! Ali te nije mogao izbaciti iz oporuke. Konano, bili ste oenjeni. " "Na papiru. A ti ga zna. Bio je izuzetno potkovan u pravnim pitanjima. " "Da. Uvijek je imao spremnu neku smicalicu."

Lisa je smatrala daje bolje o toj temi prekinuti razgovor. "Nee li se sada osvjeiti? U meuvremenu u se pobrinuti za veeru." "Da, obui u neto udobno. Mogle bismo brbljati jo pola noi." Obje ene nisu nikada bile prijateljice - ve Evelvnino bogatstvo i Lisino siromano porijeklo bili su dovoljna prepreka - no ipak su godinama ile u isti razred i poznavale iste mlade ljude. Tako su doista imale dovoljno tema za razgovor. Lisa se raspitala o Evelvninom ivotu u velikom gradu i ula da ima novu ljubav, jednog bogatog pristalog ovjeka, trgovca u uvozu i izvozu, ija je jedina mana bila to je oenjen. Ipak se razgovor vraao uvijek ponovno na Bruna Hammera, njegovu smrt i postupak policije. Taje tema toliko fascinirala Evelvn, da uope nije primijetila da Lisa o tome nerado razgovara. Sjedile su uz bocu vina u malom salonu do kasno u no. Na kraju je Lisa bila ta, koja je pourivala na odlazak. "Oprosti mi, Evelvn", rekla je i zijevala iz petnih ila. "Ovo je za mene bio dugaak dan. Mrtva sam umorna." "Jadna ti! Na to uope nisam mislila." Lisa je ustala. "Ako eli jo neto popiti - ti zna gdje je sve." "Ne, hvala. Idem gore. Iako nemam pojma, kako da zaspim u ovoj kui." Lisa je praznu bocu, ae i posudicu s kolaiima stavila na posluavnik. "Mogu ti dati jednu tabletu." "Onda u radije ponijeti gore bocu viskija. " "Ako misli da je bolje!" Lisa je odnijela posluavnik u kuhinju. Evelvn ju je slijedila. "Ne boji li se?" "ega?" "Sluaj! Prole se noi ubojica uljao kuom. Nije li ti neprijatno? Da netko moe ui u svako doba, a da ne primijeti?" "Nee doi jo jednom."

"Kako moe biti tako sigurna?" "Uinio je, to je htio." "Ti ne vjeruje da se ubojica vraa na mjesto zloina?" "Nemam pojma. Ali morao bi biti zaista glup, da se tako da uhvatiti." "Kakve ti ima ivce!" "Da, ivce kao elinu uad. To mi je danas ve netko rekao."

Sutradan su obje ene sjedile za rukom u takozvanom malom salonu, kad je na vratima zazvonilo i malo kasnije je Arthur Hammer uao u sobu. "Bog, evo me", rekao je za pozdrav. Bio je vitak mladi ovjek od dvadeset dvije godine, uskog, dobro oblikovanog lica i guste kose, koja je tako napadno bila boje ita kao i u njegove sestre. Ali njegove oi nisu bile ni plave ni sjajne, ve sive i mutne. Bio je odjeven nekako nemarno elegantno. "Kako to da dolazi tek sad?" pitala je Evelvn. "Juer smo te oekivale." "Glavno da si tu!" rekla je Lisa i nasmijala mu se dok je ustajala; oduvijek je imala rado tog pomalo stidljivog momka. "Ispriajte me na trenutak. Samo da dogovorim s gospoom Gartner, to da ti priredi za jelo." "Hvala. Nije potrebno. Pojeo sam nekoliko kobasica na kolodvoru. Ve sam rekao Gartnerici." "Onda sjedni k nama!" Lisa je opet sjela i posvetila se jelu; jeli su janjee kotlete sa salatom od krastavaca. "Opet si imao nesreu?" ispitivala je Evelvn. "Ah, nije niti upola tako tragino. U podzemnoj sam garai okrznuo desni blatobran." "to te je onda sprijeilo da doe autom?" "injenica da je bio u radionici, kad je nazvala Lisa." Okrenuo je jedan od stolaca presvuenih svilom s prugastim

uzorkom, sjeo jaimice i namjestio zlovoljan izraz lica. "Ali emu to? Je li to presluavanje?" "Samo jedna vrsta generalne probe. Budi siguran da e te sasluati." "To bi bila ludost. Samo bi totalna budala mogla pretpostaviti da sam doputovao iz Stuttgarta, uuljao se u kuu i ubio oca!" "A kako moe biti siguran da meu policajcima nema glupana?" "I to je istina", rekao je popustljivo. "Zato si uope zvonio? Ti ima klju." "Nemoj da se kotlet ohladi!" upozorila je Lisa. "O tome svemu moete i kasnije razgovarati." Evelvn sije odrezala zalogaj i stavila ga u usta. "Zaista je dobar. Gartnerica zna kuhati." "Drago mi je da nisi izgubila tek", primijetio je Arthur, ne bez zlobe. "I kako bi? Ne oekuje valjda od mene, da glumim duboko oaloenu pokojnikovu rodbinu?" "Jo uvijek bolje nego istranog suca." Ne dajui se smetati pri jelu Evelvn je nastavila: "Dakle - to je s tvojim kljuem?" "Mislio sam da sam ga ponio." Poeo je pretraivati depove. "Ali ga nije bilo, kad sam ga htio upotrijebiti." "Ali ipak mora znati da li si ga ponio ili ne?" "Ne. Ne znam. Za razliku od tebe, mene je cijela pria jako zbunila." "Razmisli malo!" Nastala je duga stanka. "Imao si ga kad si bio ovdje na oev roendan", pokuala mu je pomoi Lisa. "Da, tono. Ali otada ga vie nisam vidio." Sav nesretan je nastavio: "Bilo bi zlo da sam ga izgubio?" "Nisi li ga imao na svojem svenju kljueva?" "Ne. Nisam. Trebao sam ga najvie dva, tri puta godinje. emu bih ga stalno vukao sa sobom?"

"Da ga na primjer ne izgubi." "Kao da se to ne bi moglo svakom dogoditi." "Gdje si ga uvao u Stuttgartu?" "U mojem pisaem stolu. U najgornjoj ladici." Lupio se dlanom o elo. "Sad sam se sjetio! Htio sam ga jutros rano izvaditi, ali nije bio ondje. Dalje na to nisam obraao pozornost. Kada sam stigao ovamo, nisam vie na to mislio." "Jer si bio tako zbunjen, zar ne?" pitala je Evelvn podrugljivo. Arthur je skoio. "Da, i jo jednom da. Na otac je ubijen u vlastitoj kui. To tebi nije razlog za uzbuivanje, ali meni jest! Osjeam se uasno." "Ne vii tako na mene, mali! Ti ima mnogo razloga da mi bude zahvalan." Evelvn je grickala svoju salatu. "A zato, ako smijem pitati?" "Jer mi je uspjelo s tobom razraditi uspjelu verziju o izgubljenom kljuu. Vie ga nije bilo, kad si ga ujutro htio ponijeti. Sve ostalo bih u razgovoru s policijom izostavila." "Zato?" "Jer bi te to opteretilo, Arthure", objasnila je Lisa, "ako nisi imao klju, onda se nisi ni mogao kriomice uvui u kuu." "Dovraga!", utnuo je Arthur stolac na kojem je do maloas sjedio. "Jeste li svi poludjeli?" "Ti si ga, jasno, mogao i naknadno baciti ili izgubiti", rekla je Evelvn mirno. Arthur je izjurio iz sobe. "Bila si prema njemu dosta gruba", ustanovila je Lisa. "Za njegovo dobro. On je takav smetenjak." "Iako okolo govori gluposti - nitko ne moe doi na pomisao da ga ozbiljno osumnjii." "Zato ne? Zna daje otac prema njemu uvijek bio vrlo strog i da mu je oduvijek bilo najvee zadovoljstvo kanjavati ga." "Ja tako ne mislim. Bio je zabrinut za svojeg sina i htio je od njega uiniti potena ovjeka. Bilo bi mu puno drae da ga je mogao hvaliti umjesto da ga kanjava, kao to si se izrazila."

"Sumnjam daje Arthur to tako shvaao." "U svakom je sluaju uvijek pokazivao potovanje." "Potovanje!" Nasmijala se Evelvn. "Poniznost, hoe reci. "Na odreeni se nain brinuo o njemu. Kad je bio kod kue, satima je s njim igrao ah." "I doputao da on pobijedi." "Kao da je to bilo potrebno! Dobro zna da je otac bio neizmjerno nadmoan, i ne samo u ahu." "Ti eli prikazati kao daje to bio jedan lijep odnos otac - sin?" "S jednim pretjerano uspjenim ocem koji je odgovarajue oekivao i od sina, moralo je neizbjeno doi do nesuglasica. To nije nita neobino. Ali Bruno ga je ipak volio i vjerujem daje Arthur to i osjeao." "Kako komino!" smijala se Evelvn. "Nisam uope znala da ima tako romantinu icu!" "Uope ne. Znam o emu govorim, jer sam ipak imala priliku promatrati ih zajedno, dok se ti gotovo vie uope nisi pokazivala kod kue." Evelvn je utjela a zatim promrmljala: "eli li mi to predbaciti?" "Tvoj otac je zbog toga jako patio." "Najradije bi i mene odredio da ga njegujem." "Moe biti. Ali ti stvarno ne bi pala vlas s glave, da si me barem za ljetnih praznika tu i tamo zamijenila." "Budi mi zahvalna, da nisam. Inae ne bi mogla glumiti veliku rtvu." "Zato nisi dola barem u kolovozu na njegov roendan? Ne reci, da si bila u Americi. S malo dobre volje mogla si pomaknuti rokove svojih putovanja." "Samo da me moe kanjavati?" Lisa je suspregla uzdah. "Uostalom svejedno", rekla je, "sada je svreno." "Hvala Bogu!"

"Svakako bi Arthura trebala nagovoriti, da nabavi neto tamno. Najbolje da se odavde odvezete u Traunstein. I ja sam to uinila. Osim ako vam ne smeta da vas sa svih strana zapitkuju o sluaju." "Na to uope nisam mislila." Evelvn je ustala. "Hvala na upozorenju. Nebesa, kako mrzim ovaj malogradski ivot!"

Toga dana jo nije bilo sueno da Evelvn i Arthur kupe crninu. Gospoda Gartner jo nije pokupila sve sa stola, kada se pojavio nadinspektor Ellmann u pratnji jednog mladog suradnika. Obojica su se doimala ljubazno i susretljivo. Lisa im je dala na raspolaganje knjinicu. Bila je u meuvremenu pospremljena. Krevet je bio odnesen na tavan, a na njegovo mjesto postavljen stari teki pisai stol, za kojim je neko kod kue radio Bruno Hammer. Iza stola je stajao stolac s visokim naslonom. U njega se udobno smjestio Ellmann. Njegov se pomonik smjestio na pokrajnji stolac. Jedan od dva konata stolca, koji su stajali za osmerokutnim stolom, tavljenje pred pisai stol za svjedoke. Svi su doli na red, jedan za drugim. Prvo su sasluali Evelvn. Ona je napustila sobu zraei istu sigurnost s kojom je i ula. Sasluanje Arthura trajalo je dulje, a nakon toga se pojavio mrzovoljan i zbunjen, neraspoloen da s ostalima progovori i rije. Odmah je otiao gore u svoju sobu i zakljuao se. Za razliku od njega je gospoa Gartner bila dobre volje i ivahna, kada su je otpustili. Uivala je posve otvoreno i bez sustezanja to iz neposredne blizine moe doivjeti jedan sluaj ubojstva. Na Lisu je, naprotiv, sasluanje ostavilo muan dojam i nastojala ga se rijeiti. "Ne znam, to jo elite od mene!" poela je, sjedei ovdje vrsto stisnutih koljena. "Rekla sam vam sve to sam znala." "Moda vam jo neto padne na pamet." "Sigurno nee."

"Onda u biti zadovoljan, ako moete potpisati vau prvu izjavu. Ovog e je puta moj suradnik stenografirati. Sastavit emo pravi zapisnik, koji ete, molim, sutra potpisati. A i ostali." Nadinspektor Ellmann joj je gurnuo otvorenu kutiju cigareta. "Hvala, ne puim", rekla je ukoeno. "Nadam se da vam nee smetati, ako jednu zapalim." "Ne bi nita znailo kad bih rekla 'ipak bi'." Ellmann je ve poeo vaditi cigaretu; sada je spustio kutiju i cigaretu. "Vi ste gazdarica." "to se mene tie, puite, ako ne moete bez toga!" "Ne moram." "Vjerujem. Molim vas, zaboravite moju glupu primjedbu. Inae nisam takva." Ellmann sije s olakanjem zapalio jednu cigaretu, inilo se Lii. "Ali sad ste...?" zastao je. "okirani, zbunjeni, razdraeni." "Ipak su otada prola vie od dvadeset etiri sata, otkad ste nali pokojnika." "I smatrate da bi to trebalo biti dovoljno da se pomirim s ubojstvom? Ipak mi je bio mu." "To me navodi na pitanje..." Ellmann je skinuo naoale i poeo ih istiti papirnatom maramicom. "... jeste li stvarno imali spolni odnos?" "Moram li na to odgovoriti?" "Zato da ne?" "Zato to nema nikakve veze s tom stvari." Bez naoala, s neto zamagljenim svijetlim pogledom kratkovidnog, Ellmann je djelovao daleko bezopasnije. Alije njegov glas zvuao vrlo energino, dok je objanjavao: "Dopustite da ja to ocijenim." "Ipak o tome ne bih nita rekla." "Bojite se da ete se osramotiti?"

nI

"Ali kako, molim vas? Samo smatram da se to ne tie stranih osoba." "Ali priznajete daje bio ve jako bolestan, kada ste se za njega udali." "Da." "Tako bolestan da nije mogao otii u matini ured pa se obred morao odrati ovdje u kui?" "Ako ste znali, zato onda pitate?" Kriminalistiki je inspektor opet stavio naoale, brino sloio papirnatu maramicu i spremio je. Sasluanje je teklo dalje. Veina pitanja bila je ista kao ona u noi kada se dogodilo umorstvo, i Lisa je na njih odgovarala nestrpljivo i razdraeno, ali bez proturjeja. Kriminalistikog je slubenika posebno zanimala injenica, to je Lisa pozvala policiju tek sat nakon stoje nala le. Lisa mu je pokuala jo jednom objasniti razloge. Kriminalistikom slubeniku to nije bilo jasno. "ao mi je gospodo Hammer, ali to ne mogu tako prihvatiti. Svima je jasno da se, kad se nade toboe mrtvog ovjeka, prvo provjeri udaranje srca. To biste kao medicinska sestra trebali znati! "Ja upravo to nisam uinila! Za mene bolesnik nije bio toboe nego oito mrtav." "To je ipak sastavni dio rutine..." Ellmann je povukao dim cigarete koja se dimila iz posudice i ugasio je. Lisa mu je ustro upala u rije. "Budite ipak iskreni! Kada vas netko pozove k lesu, trudite li se onda oslukivati njegovo srce? Kladim se da ne. Vi znate kad pred vama lei mrtvac ba kao i ja." Ellmann je uzdahnuo. "Dobro, ostavimo to za sada po strani." "Zastoje to uope vano? Umiljate li si da biste uhvatili poinitelja, da sam odmah otkrila ubojstvo?" "Ja sam onaj koji ovdje postavlja pitanja, gospoo Hammer." "Ja sam odavno rekla sve to znam." "A sad neto posve drugo: Je li Va suprug imao neprijatelje?"

Lisa je razmislila. "Vjerujem da je. Poduzee je bilo gotovo propalo kada su ga prije trideset godina preuzeli on i njegov brat Albert. On je poduzee ponovno postavio na noge, i bio je na to ponosan. Sigurno se morao ogoreno boriti, a tako ovjek stie neprijatelje." Lisa se naslonila neto oputenije. "Alije nezamislivo da bi se takmac, kojeg je stjerao u kripac, sada mogao tako osvetiti." "Albert Hammer vie nije iv, zar ne?" "Tono. Bio je neenja i njegov je dio poduzea pripao mojem muu." "Kakav je Bruno Hammer bio kao poslodavac? U tvornici, mislim. Nije li neopravdano davao otkaze?" "Mjere koje su pogoeni smatrali nepravednima? Da, to je posve mogue. I daje netko mogao na njega biti bijesan. Ali sve je to bilo ve dosta davno. Ve pet godina nije bio u stanju otii u poduzee. U poetku nije iao svaki dan, onda sve rjee i konano je posve prestao." "Da li ste to doivjeli?" "Ne. Tada sam jo ila u kolu. Ali esto je o tome govorio. Jako je patio zbog toga." "Da li je odravao privatna poznanstva?" "Vie ne, otkako sam ja dola u kuu." "Vi ste to prekinuli?" "Oito sam se krivo izrazila. Ve kad sam dola u kuu -tada jo kao jedna od tri medicinske sestre - vie nije primao telefonske pozive niti primao goste. Zapravo je malo ljudi pokuavalo s njim odrati vezu." "Tko?" "Prijatelji. Jedna ena." "Ime?" "Ne sjeam se. Moda znaju njegova djeca. Meu njima je bio ljekarnik Holbaum. On je do zadnjeg zvao i raspitivao se o njegovom zdravlju, kada dulje ne bi dola k njemu po lijekove." "Dakle, jedan dobar prijatelj?"

"Imala sam taj dojam. Koliko mi je poznato, on i Bruno su zajedno igrali skat. Gospodin Holbaum vam sigurno moe rei tko je bio trei u igri. Iako ne mogu zamisliti da bi vas to odvelo dalje." "ena koju ste spomenuli - nije li ona mogla biti razoarana to ju je napustio?" "Razoarana moda, ali bijesna ne. On to nije uinio da je povrijedi. To je sa sobom donijela njegova bolest." "Ali ona se je moda mogla nadati nekoj naknadi." "Ne znam nita o tome. Nemam pojma o prirodi njegove veze - da li je to bila ljubavna veza ili prijateljstvo ili su moda postojali enidbeni planovi." "Vai odgovori nisu ba jako opirni." "Kako bi i mogli biti? ivjeli smo potpuno povueno. Osim sa svojom djecom i posve povrno s gospoom Gartner nije odravao nikakve kontakte." "A Vi?" "Mene bi katkada nedjeljom popodne, dok je on spavao, posjeivala moja majka." "Vi ste takorei ivjeli kao zatvorenica. Kako ste to podnosili?" "Ja nikada nisam bila zatvorenica ili neto slino!" Lisa se opet uspravila. "Ja sam se svojom voljom udala za mojeg mua i svojevoljno ga njegovala. Moj je ivot imao smisao. On me je trebao, znao je cijeniti moju brigu i moje drutvo." "Druge ene Vae dobi odlaze na ples, posjeuju zabave, putuju, odgajaju djecu..." "Ne govorite mi nita novo. Ja sam se ve bila odluila za drugaiji ivot, kada sam postala medicinska sestra." "Ali ivot jedne obine medicinske sestre nije tako pun krajnosti. Ona ima odreeno slobodno vrijeme." "I to sam imala. Samo to sam ga provodila sa suprugom." "Ne shvaate li na to smjeram?" "Zato mi ne kaete jednostavno?" "Koliko ste puta poeljeli njegovu smrt?"

"Ako mi time mislite podvaliti da bih nasrnula na mua s bodeom u ruci..." "Ne, nisam mislio. Htio sam samo znati, jeste li kada poeljeli njegovu smrt." "Da", priznala je Lisa. Ellmann je brzo izmijenio pogled sa svojim suradnikom. "Ali to nita ne znai", objasnila je Lisa, "gotovo nema ovjeka, koji u ovoj ili onoj prilici nije blinjem poelio smrt. Budite posve iskreni, gospodine nadinspektore, jeste li to ikada uinili?" Zapalio je novu cigaretu. "O, znam", rekla je Lisa, "vi ovdje postavljate pitanja, ne ja." "Tono." Ellmann je duboko udisao i morao je kaljati. "Ali ostavimo to!" rekao je, kad se oporavio od napadaja kalja. "to se dogodilo nakon odlaska Brune Hammera iz poduzea?" "On nije nikada otiao. De facto je ostao direktor do posljednjeg daha." "Ali u stvarnosti se nije mogao vie brinuti za svoje poduzee." "On je radio, koliko je mogao, s bolesnikog kreveta." "Kako to?" "Njegov je poslovoa morao doi svaki petak popodne i priati mu o poslovanju i svim vanijim dogaajima." "To dosada niste spomenuli." "Ne govorite to tako prijekorno. Nisam se sjetila. Osim toga sam pretpostavila, da Vas zanimaju privatne veze." "Ne, zanima me svatko tko je zalazio u kuu." "To je inio gospodin Weigel - Ludwig Weigel." "Koliko star?" "Oko etrdeset, koliko mogu ocijeniti." "Po Vaem miljenju, to nije bilo privatno poznanstvo?" "Ne, nipoto. Dodue, kad je doao uvijek bi me pitao: 'Kako je danas stari gospodin?' - ali jedva zato to bi brinuo ili

suosjeao. Htio je znati kakve je volje." "Ona je uglavnom bila loa." "Ovisno. Bolesnik je imao i dobre dane." "Da li je meu njima dolazilo do nesuglasica?" "Nisam prisustvovala razgovorima." "Shvatite me, gospoo Hammer! Ja Vam ne podvaljujem, da ste moda prislukivali. Ali ovdje u knjinici morali ste ipak uti, kad je u susjednoj sobi bilo ivlje." "Tada sam koristila priliku da odem gore, okupam se i tako dalje." "Uvijek?" pitao je sumnjiavo kriminalistiki inspektor. "Tako se uhodalo." "Znai li Vam to gospodin Weigel?" "Kako dolazite na to?" "Jer ga titite." "Ne mogu posvjedoiti ono, to se nije dogodilo u mojem prisustvu." "Kako stvari stoje, moralo je medu njima dolaziti do nesporazuma, a i kad ste otili u sobu nemogue je da niste nita primijetili. Vjerojatno ste katkada sili, dok je Weigel jo bio ovdje. Osim toga je za pretpostaviti, daje u Vaem prisustvu stari gospodin dao oduka svojoj ljutnji. Pa, Vi ste bili njegova osoba povjerenja." "Da", priznala je Lisa svladavajui se. "Zato to niste odmah rekli?" "Jer te napetosti nisu bile nita neobino. One su bile razumljiva posljedica situacije. One sigurno nemaju nikakve veze s ubojstvom. U tom pogledu ne bih davala nikakve primjedbe, da Vas ne navedem na krivi trag. Nezamisliv mi je gospodin Weigel s bodeom u ruci." "Postajete vrlo rjeiti, kada se radi o tom gospodinu." "On je simpatian ovjek. I sami ete to ustanoviti, ako ete ga ispitivati." "Oijukanje bez primisli, dakle? Ili vie?" "Ni jedno ni drugo." "Ne kodite si, ako priznate da ste se veselili njegovim

posjetima." "Da i ne." "Biste li nam, molim, objasnili to to znai?" "On je uvijek imao pripremljen neki vic ili malu priu, da me razvedri. To mi se svialo. Inae bi moj mu, kada dogovor nije tekao po njegovoj volji, postajao jako teak." "Po emu se to vidjelo?" "Nis.am mu vie mogla nikako ugoditi." Ellmann se nakaljao. "Dobro, razumijem." Okrenuo se svom pomoniku, koji je marljivo pisao na malom stenografskom stroju. "Jeste li sve uhvatili, Franz?" Mladi se ovjek nasmijao samodopadno. "Pa naravno!" "Mogu li sad ii?" pitala je Lisa. "Da, izvolite, gospoo Hammer. Sutra Vas oekujem u policijskoj upravi."

Dva je dana kasnije tijelo gospodina Hammera dano na ukop, a da obitelj nije saznala rezultat obdukcije. Pogrebu je prisustvovalo pola Rodenberga. Odranje u tri sata poslije podne nakon zadunice. Neke su trgovine bile zatvorene samo zbog tog dogaaja. Stanovnici su navirali, jer je veina neposredno ili posredno ivjela od Tvornice Hammer. No a veinu je jo privlanija bila injenica, da je direktor poduzea bio ubijen. Htjeli su vlastitim oima vidjeti one koji su dolazili u obzir kao poinitelji. Promatrati kako se dre kada se u dubinu sputa teak lijes ukraen mjedenim okovima. Lisa je imala 1 osjeaj da stoji na sramotitu. Iako je djelovala krajnje neupadljivo - nenaminkana, strogo zaeljane kose, u jednostavnom crnom kaputu - inilo joj se da su suosjeajni, zavidni i nepovjerljivi pogledi upueni prije svega njoj. Njezina majka, mrava ena vrlo uspravnog dranja,

osjeala je isto; stavila je neobino njenom kretnjom ruku na Lisina ramena i apnula: "Ne uzimaj si k srcu!" Arthur, koji je kupio ne ba primjereno crno konato odijelo, stajao je oborena pogleda i buljio neprestano u vrhove svojih cipela. ini se da samo Evelvn nije marila za val neprijateljstva. U svojem crnom perzijaner kaputu, s crnim eiriem i koketnim velom na utoj kosi, djelovala je vrlo pristalo. Bila je toga potpuno svjesna. Uvijek ponovno bi njezinim crveno namazanim usnama preletio samodopadni smijeak. upnik je dugo propovijedao. Hvalio je velikodunost pokojnika i njegovu hrabrost u patnji. Obred je trajao beskrajno dugo. Kada je u raku trebalo baciti lopatu zemlje, Lisa je dala prednost svojoj pastorki. Evelvn se malo spotaknula u cipelama visokih peta, no uhvatila je ravnoteu. Svojem je bratu gurnula lopatu u ruku. On je uinio propisanu gestu ne odajui licem bilo kakvo uee. Lisa je morala suspregnuti suze koje su navirale. Osjeala je da joj nije dozvoljeno plakati nad otvorenim grobom; smatralo bi se licemjernim. Stojei pokraj brata i sestre primala je izraze suuti. Izgleda da je pokojnik imao vie prijatelja i poznanika, nego stoje mislila. Nepoznata su se lica redala pred njom. Doktor Krantz ju je povukao u stranu. "Dovoljno je Lisa! Poite sa mnom, brzo!" Stavio joj je ruku pod lakat i vodio je sporednim putevima k izlazu. Lisina ih je majka slijedila, Evelvn i Arthur su malo zaostajali. Lisa se bojala, da e ovaj odlazak djelovati kao bijeg. Ali dopustila je bez opiranja da je doktor Krantz gurne u svoj automobil. Njezina je majka zauzela mjesto na stranjem sjedalu. Evelvn ih je s bratom slijedila vlastitim automobilom. Kada su izali pred vilom u Parkstrasse, primijetili su da policijaci u odorama pretrauju vrt okrenut ulici. "Tono na dan pogreba!" primijetio je doktor Krantz. "Vrlo ukusno!" Pomogao je obim gospoama da izau iz

automobila. Ne osvrnuvi se na mukarce, ili su prema kui. Evelvn je uvela auto u otvorenu garau i zatvorila vrata udarcem. Zbog injenice da Bruno Hammer nije umro prirodnom smru, prireene su karmine za najui krug. Nije bio pozvan nitko osim lijenika, ljekarnika i Ludwiga Weigela. Gospoa Gartner ipak nije mogla a da u dvorinoj sobi ne priredi hladni bife. No, nitko nije bio gladan. Prisutni su bili potiteni. Gospoa Gartner je na srebrenom posluavniku nudila ae s rakijom. "Molim Vas, uzmite! To je ba ono to sad trebate!" Svi su uzeli, ali su izuzev Arthura oklijevali da popiju. Doktor Krantz je podigao au da nazdravi. "Za dragog pokojnika!" Evelvn se nevoljko nasmijala. "Kakvo pristalo nadgrobno slovo!" Kucnuli su se meusobno. "On nije bio bez dobrote", ustrajao je doktor. Lisa se s njim sloila. "Trebalo gaje poznavati prije nego to je obolio." "To svi mi jesmo", primijetila je Evelvn. Razmiljali su i zakljuili daje to istina. Meu njima nije bilo nikoga tko godinama nije poznavao Brunu Hammera. Doktor Otto Krantz, malen i ivahan, rano osijedio i brino iane brade bio je oduvijek njegov kuni lijenik. Ljekarnik Siegrfried Holbaum, visok i snaan, bio mu je prijatelj i brat u igri skata. Ludwig Weigel gaje zadnji upoznao. A i on je radio u poduzeu jo prije nego je direktor obolio. Bio je vitak, visok mukarac, crne kose, pametnih smeih oiju i grkog profila. "Stvarno", razmiljala je Lisa puna nelagode, "ljudski razum kae da samo jedan od nas moe biti poinitelj. Samo mi smo mu bili dovoljno bliski." Zgrozila se. "Otto, vrlo si pametno postupio, to si dame svojim autom doveo kui. Oko crne limuzine se ve sjatilo nekoliko neugodnih tipova", rekao je ljekarnik.II iL

"Nije se drugo ni moglo oekivati!" rekao je lijenik i pozvao domaicu. "Dajte mi jo jednu rakiju, gospoo Gartner!" ""Da otvorim ampanjac?" "Ne", odluno e Lisa, "molim, ne. Nema razloga za slavlje." Evelvn je skinula svoj crni eiri i stresla ute uvojke. "Ali nema apsolutno nikakvog razloga za jadikovanje. Ni u kojem sluaju, to se mene tie." "Prilino hladnokrvno", primijetio je lijenik, koji ju je poznavao od malih nogu. "Ja nisam nikakva licemjerka!" odvratila je Evelvn i gurnula gospoi Gartner, koja je jo jednom napunila ae, eir i veo u ruke. "A to se tie luksuzne limuzine - zamisao da se u njoj dovezemo smatrala sam od poetka ludom." "Direktor pogrebnog poduzea je tako htio", branila se Lisa, "voza i crna limuzina uraunati su u uslugu." "Mene u to nije mogao uvjeriti. Znala sam zato uzimam vlastiti auto." "Tvoja majka", kazao je doktor Krantz, "ne bi bila sposobna voziti." "Majka!" viknula je Evelvn podrugljivo. "Kao da dobro ne ujem! Majka!" "Ne uzbuuj se, Evelvn", rekla je Lisa tromo, "uskoro e me se rijeiti." "Dakle jo jedan razlog za slavlje!" "Evelvn", opomenuo je ljekarnik, "ena Vaeg oaje za njega uinila nadljudske napore." "A zato? Kad me ve pitate: Njemu je ve godinama bilo mjesto u nekoj bolnici. Naravno da mu to nije odgovaralo, to mi je jasno. Ali tamo bi barem umro prirodnom smru." "Kako moe u to biti tako sigurna?" pitao je doktor Krantz. "No dobro, on je uvijek govorio - to mora najbolje znati, ujak doktor - 'Ako me strpate u bolnicu, odoh ja gore!' - Moda

je mislio i ozbiljno. Uope ne bi dugo ivio - a za nekoga, kako izgleda, ivio je i predugo." "Govori previe!" ukorio ju je doktor Krantz. "Pa netko mora otvoriti usta!" "Ne, Evelvn", rekla je Lisa, "bilo bi bolje da se smiri." "Ti mi ne moe zapovijedati!" napala ju je Evelvn. "Ovo je moja kua - ili e uskoro biti moja. Ja sam pozvala goste." Gospoda Gartner je ula s bocom bijelog vina i pokazala Lii naljepnicu. "A ovo je", rekla je Evelvn, "vino iz podruma mojeg oca. Nisam li u pravu, Arthure? No, reci neto!" Arthur je uporno utio. "Navalite konano!" Evelvn je prila bifeu i stavila si dva komada ruiaste peene zeevine, liicu brusnica i umaka Cumberland na tanjur. Zatim je uzela ubrus i pribor za jelo i spustila se na jedan od stolaca, pletenih od palminih iba. Oklijevajui i bez volje posluili su se i ostali, izuzev Lie i Arthura. Svi su nali mjesto, na kojem su mogli jesti, piti ili samo odmoriti noge. Bolesniki je krevet bio uklonjen i dvorina je soba poprimila svoj prijanji izgled. Ovdje je stajao okrugli stol sa utim stolnjakom, etiri stolca pletena od palminih iba pokrivena arenim j astucima. K tome je gospoa Gartner brino donijela oba konata stolca iz knjinice. Svjetlo jesenskog sunca prodiralo je kroz ute zavjese, koje je gospoda Gartner navukla na staklena vrata i prozore kada su stigli policajci. Ipak, svi su na karminama stalno bili svjesni nazonosti onih mukaraca, pa ak i Evelvn, iako je odluila da si to ne uzima k srcu. "Sve je to", rekao je ljekarnik, "s koje god strane gledano, jedna vrlo alosna stvar." "Da zasviramo!" predloila je Evelvn, odloila tanjur i skoila. "Bez straha, pop i rock naravno ne dolaze u obzir. Ali kako bi bio jazz? Count Basie moda?" Odjurila je do gramofona. U tom je trenutku netko izvana pokucao na jedno od

stakala. Svi su se stresli. "Netko eli ui", ustanovila je Evelvn. Lisa je ustala, povukla zastore sa srednjih vrata i otvorila ih. Kriminalistiki nadinspektor Ellmann prekoraio je prag; u ruci je drao prozirnu plastinu vreicu. "Oprostite, to smetam", rekao je, "ali ovo ovdje..." Malo je podignuo vreicu "...ini mi se dovoljno vanim, da Vam odmah pokaem." Svi su netremice gledali u plastinu vreicu, u kojoj je bio metalni predmet dug oko trideset centimetara. "to je to?" htjela je znati Evelvn. "Nadam se da bi mi jedno od Vas mogao rei." "Nemam pojma!" rekao je odmah Ludvvig Weigel. "U tvornici se tako neto ne koristi." "Kada bih mogao bolje pogledati", rekao je ljekarnik, "moda bih znao - no smije li se izvaditi iz vreice?" "Ne." "Zbog otisaka?" pitala je ustro Evelvn. "Dakle, to je ubojito oruje?" "Lako mogue." Nadinspektor se okrenuo Lii i drao joj vreicu neposredno pred oima. "to mislite o tom predmetu, gospodo Hammer?" "Vrlo je illjat. Gore ima dvije ruke u obliku uice. Mogle bi biti kare." Upitno je pogledala Ellmanna. "Vrtne kare?" "Koristite li ovakve kare?" "Ne. Nemam nita s vrtom." "Znate li, da li se takve kare uvaju negdje u kui? Ili su se uvale?" "Ne. O tome morate pitate gospou Gartner." Na te je rijei ula gospoa Gartner. Oito da je prislukivala, iako je kao izliku koristila da opet natoi. Ponijela je novu bocu vina. "Dobro, da dolazite!" rekao je Ellmann i pokazao joj

vreicu. "Gospoa Hammer smatra da su ovaj predmet vrtne kare." "Ali to nisu!" brzo je objasnila domaica. "Niste li nikada vidjeli vrtne kare? S ovom se stvari ne bi mogla odrezati ni najmanja grana." "To bi mogao biti medicinski instrument!" umijeao se lijenik. "Takve se iljate kare koriste pri operacijama." "Medicinski instrument? Da se ne nasmijem!" Gospoa Gartner je vrlo buno odloila bocu na stol. "Da Vam ja kaem, to je to? kare za papir." "Mogli biste biti u pravu", rekao je kriminalistiki nadinspektor. "I te kako! One koje je imao gospodin Hammer, izgledale su vrlo slino." Toliko se sagnula k vreici da ju je skoro dodirnula vrhom nosa. "Moda upravo tako." "Zanimljivo. A gdje su sada te kare za papir? One pokojnikove, mislim." "Spremila sam ih." "Kada?" "Ne mogu Vam posve tono rei. Bilo je to prije mnogo godina. Tada se gospodin jo dobro osjeao, ali se bolest ve javljala, i slutio je kamo to vodi. 'Ne elim ivjeti kao invalid', ponavljao bi. Morali biste se toga sjeati, gospodine doktore! Bojali smo se, da bi si neto mogao uiniti. Zato ste mu uvijek odbrojili tablete za spavanje i protiv bolova. A i sami ste mi rekli: 'Uklonite kare, gospodo Gartner! Ne mogu vie gledati taj opasan predmet!' - Naime, uvijek su stajale na pisaem stolu pokojnog gospodina." "Istina!" rekao je lijenik. "Sada se sjeam." "A kuda ste pospremili kare?" "Odnijela sam ih u kuhinju, u staru kuhinju u suterenu, koju smo ba tada prestali koristiti. Stavila sam ih u ladicu starog kuhinjskog ormara. Posve straga." "Nisam li Vam rekao, da ih bacite?" pitao je lijenik. "Ali one su jo bile dobre! Osim toga sam mislila, ako bi se gazda jako ljutio, vratila bi ih. Ljutio se je, ali su u kui bili

majstori, i tako nije mogao biti siguran da sam ih ja uzela. Dosta se brzo smirio. Imao je druge brige, a ne da se uznemiruje zbog jednih kara za papir." "Molim Vas, donesite ih!" rekao je kriminalistiki nadinspektor. Domaica ga je zaprepateno pogledala. "to da uinim?" "Donesite kare za papir, gospoo Gartner. Ako je istina ono to ste nam priali, morale bi jo uvijek biti na svojem mjestu." "Boe! Nakon tolikih godina!" viknula je gospoa Gartner, ali je ipak brzo napustila sobu. "Tko je od Vas imao pristup staroj kuhinji?" pitao je kriminalistiki slubenik. "Svatko je imao pristup!" objasnila je spremno Evelvn. Ulaz nije bio zakljuan ili zabarikadiran. Nju se jednostavno vie nije koristilo." "Uope ne?" "Mislim da gospoa Gartner tamo odlae kuanske strojeve koje rijetko ili uope vie ne upotrebljava i za koje nema mjesta u novoj kuhinji, posude za ukuhavanje i slino, Weck-staklenke." "Kada ste zadnji puta bili u staroj kuhinji, gospoice Hammer?" "Uz najbolju volju se ne mogu sjetiti. Moralo je svakako biti davno. Sigurno ne, otkako sam se odselila." "A Vi, gospodine Hammer?" Arthur je utei slegnuo ramenima. "Ti si se jednom zanimao za nju, otprilike godinu dana prije tvoje mature!" podsjetila ga je Evelvn. "Htio si ga preurediti u podrum za zabave. Ali tada od toga nije bilo nita, jer otac nije htio imati galamu u kui." Kriminalistiki se slubenik okrenuo Lii. "A to je s Vama, gospoo Hammer?" "to bi trebalo biti sa mnom?"

"Da li ste ee odlazili u staru kuhinju?" "Samo jednom, vjerujem. S gospoom Gartner. Ona mi je nakon vjenanja pokazala cijelu kuu." "Inae nikad?" "Ne bih se mogla zakleti. A to bih tamo radila?" Domaica je dojurila u dvorinu sobu; njezino je glatko okruglo lice bilo rumeno od uzbuenja. "Nestale su!" viknula jeZaustavila se usred sobe i pogledala sjajnih oiju Lisu da vidi njezinu reakciju. Lisa je odmah shvatila znaenje tog otkria, ali nije ni trepnula. "Govorite o karama za papir?" htio se uvjeriti kriminalistiki nadinspektor. "Nego o emu?" odvratila je gospoa Gartner. "One nisu vie tamo, kuda sam ih stavila." "Jeste li posve sigurni?" "Ali jesam! Nisam pogledala samo u ladicu, u koju sam ih sakrila, ve i u sve ostale. Nestale su!" Sada je Lisa otvorila usta. "To samo potvruje", rekla je, "daje poinitelj imao pristup kui, a to smo ionako znali." Kriminalistiki je nadinspektor drao plastinu vreicu s omraenim karama za papir demonstrativno visoko. "Ali tko je izvan kue mogao znati, da je u staroj kuhinji skriveno prikladno oruje?" "Svatko tko je imao priliku tamo kopati", odgovorila je Lisa i ugrizla se za usnicu, kad je shvatila da se pokuava braniti. Neoekivano joj je u pomo priskoila Evelvn. "Lisa je u pravu! Svatko tko je mogao ui u kuu, mogao je i u staru kuhinju. Ja uope nisam znala da te kare postoje." "Ali upravo ste ih Vi, gospoice Hammer, trebali neko viati na pisaem stolu Vaeg oca." Evelvn je nabrala elo, no ubrzo gaje ispravila. "O tome prvo moram dobro razmisliti. Da, sjeam se. Ali nikad nisam na tu stvar obraala panju. Nije mi ni upalo u oi, daje jednog

A.

dana nestala. Nikad nisam pitala to se s njom dogodilo, zar ne gospodo Gartner?" "Tono, Evelvn. Niste." Kriminalistiki se nadinspektor okrenuo Arthuru. "Mogu Vas zamoliti za miljenje, gospodine Hammer?" Arthur je slegnuo ramenima. "O tome ne mogu nita rei." "Nita?" "Uope nita." "To je jako malo." Na Arthuru se vidjelo da bi se najradije obavio utnjom. Ali pod ispitivakim pogledom kriminalistikog slubenika se svladao i poblie objasnio. "Ne mogu se sjetiti da je otac imao takve kare", tvrdio je, "a niti da ih jednog dana vie nije imao." "ini se da imate napadno slabo pamenje, gospodine Hammer!" Arthur je stisnuo usne i zario ruke duboko u depove. "Niti za nestanak Vaeg kunog kljua niste imali odgovarajue objanjenje", nastavio je kriminalistiki slubenik. "Toga sam se sjetio." "Da?" "Nisam ga imao, ve kad sam se posljednji put vratio u Stuttgart." "Tog ste se prilino kasno sjetili." "Vjerojatno sam ga negdje ostavio..." "U tvojoj sobi svakako ne!" upala je gospoa Gartner. "Nakon tvojeg odlaska temeljito sam je pospremila." "...ili sam ga izgubio ili mi gaje netko ukrao." "Arthur uvijek zametne ili izgubi neke stvari", objasnila je Lisa, "svoju osobnu iskaznicu, vozaku i prometnu dozvolu. To mu je specijalnost." "On je smuenjak", dodala je Evelvn, "to zna svatko od nas."

Kriminalistiki nadinspektor je svakog pojedinog uzeo na nian, prije nego to je otiao. "No, to bi bilo sve za danas", rekao je, "ne bih Vam vie smetao." Evelvn mu je poklonila irok osmijeh. "Neobino obazrivo od Vas, gospodine Ellmann! Vaa uljudnost je zaista zbunjujua." Kriminalistiki se inspektor nije dao zbuniti, ve se nakon kratkog pozdrava povukao istim putem kojim je doao. "A sada gospodo," pozvala je Evelvn, "dajte ampanjac! Otac je mrtav, a policija medu nama trai ubojicu! Pa da to nije razlog za slavlje!" Lisa se ispriala i otila u svoju sobu. Skinula je cipele s visokim petama i crnu haljinu te legla na svoj krevet. Odozdo je ula priguene glasove oaloenih gostiju, koji su postajali sve glasniji i veseliji. Osjeala se vrlo osamljena.

itanje oporuke bilo je predvieno za sutra prije podne u jedanaest sati. Lisa je stigla tono. Pratio ju je Arthur, jo uvijek u crnoj koi. Sama je haljinu osvjeila bijelim ovratnikom, koji joj je davao izgled uenice. Sudski ih je vjebenik odveo u sobu za sastanke, veliki, tamni prostor sa smeim tapetama i zelenim zavjesama. U dnu sobe stajao je teak pisai stol, iza njega jedan irok stolac, a ispred tri ua. U sredini je sjedila gospoa Gartner, bogato ureena, s crnim eirom oblika lonca na plavoj, lijepo poeljanoj kosi. Taj dan je uzela slobodno. Okrenula se onima koji su ulazili i oduevljeno ih pozdravljala. "Konano!" rekla je s neskrivenim nestrpljenjem. Ni Lisa ni Arthur nisu smatrali potrebnim da joj objasne daje upravo jedanaest sati. Samo su ljubazno odzdravili. Gospoa je Gartner pokazala na stolac pokraj sebe i

pozvala Lisu da zauzme mjesto. No Lisa je stresla glavom. "Ne, hvala. Radije ne." Iza ovih je stolaca bio postavljen jo jedan red, oito samo za ovo otvaranje oporuke. Tamo je sjela Lisa, a Arthur je slijedio njezin primjer. Malo je kasnije stigao ljekarnik te sve pozdravivi, odabrao stolac pokraj Lie. "No, kako se danas osjeamo?" pitao je zabrinuto. "Hvala, dobro", odgovorila je Lisa; znala je da s tamnim kolutovima ispod oiju loe izgleda, ali nije eljela suut. Ljekarnika se nije moglo zavarati. "Ako trebate sredstvo za spavanje..." "Ne, hvala!" prekinula ga je Lisa. Osjetila je da je bila gruba pa je dodala ispriavajui se: "Izdrat u ovako." "Da mi je samo znati zato ne dolazi taj biljenik!" prigovorila je gospoa Gartner. "Sigurno eka da se svi skupimo", objasnio je ljekarnik. "Tipino za Evelvn! Zakasnila bi i na vlastito vjenanje." Svi su bili pomalo razoarani kada je unutra puten Ludwig Weigel. Gopoa Gartner je to ak i izrekla. "No, tako neto! Nisam uope znala da ete i Vi neto naslijediti." Malo zbunjeno je protrljao ruke. "Ni ja, gospoo Gartner. Vjerojatno su me ovamo pozvali zahvaljujui mojem poloaju poslovoe u Tvornici Hammer." "No, prepustimo se iznenaenju." Gospoa Gartner je opet lupnula o stolac pokraj nje. "Sjednite!" Ali je oito i Ludvvigu Weigelu bilo neugodno sjesti u prvi red. "Radije stojim", tvrdio je i zauzeo mjesto uz stranji zid. Gospoa se Gartner okrenula ostalima. "No, onda bismo bili svi", rekla je duboko uzdahnuvi: "Osim milostive gospoice, razumije se!" Lisa se pokuavala uvjeriti da ne postoji razlog da bude nervozna. Iako je njezin suprug bio jedan izuzetno teak i

nepredvidiv ovjek, nije mogla vjerovati da bi ju bio u stanju potpuno mimoii u oporuci - a da se to i dogodi, kao medicinska sestra uvijek bi negdje nala mjesto. Moda bi mogla i bez novca, samo stipendijom, zapoeti studij medicine, za im je teila. Ali njezin je nemir rastao unato ovih razumnih razmiljanja. Osjeala je da i ostalima ne ide bolje. ak se vrpoljio i imuni ljekarnik, kojem bi nasljedstvo jedva neto znailo. Domaica se okretala amo tamo na stolcu. Arthur je zadrao pozu, koju je odabrao u poetku - prebaene noge, ruke zakopane u depovima kaputa - ali je Lisa vjerovala da osjea koliko su mu ivci bili napeti. ekanje ih je sve dotuklo. Razgovor nikako nije dolazio sam po sebi. Tek etvrt sata nakon jedanaest banula je Evelvn, vrlo elegantna u plavom kostimu i bijeloj svilenoj bluzi. "Nadam se da ne dolazim...", viknula je, ali je zastala kada je otkrila daje stolac za pisaim stolom jo prazan. "Kako to da jo nema biljenika?" Nikom se nije dalo objanjavati joj. Evelvn je ipak smatrala primjerenim da se ispria. "Nisam mogla nai mjesto za parkiranje." "Krene se jednostavno na vrijeme", prekorila ju je gospoa Gartner. "I jesam, ali..." Evelvn opet nije zavrila reenicu. "Kada e konano poeti predstava?" Ali tada je ve uao biljenik Alfons Hieber, jak ovjek u dobro krojenom crnom odijelu, bijeloj koulji i srebrnosivoj kravati. Dostojanstveno je zauzeo mjesto za pisaim stolom. I Evelvn je brzo sjela, prebacila svoje tanke noge, namjestivi se tako spretno da je do izraaja dolo jedno od njezinih lijepih koljena. Svi su napeto buljili u dokument koji je biljenik poloio pred sebe. Ali nije odmah otvorio, ve je poeo dobro odabranim rijeima iskazivati svoju potresenost, kako je rekao, traginom smru Brune Hammera, i izrazio suut rodbini pokojnika. Tada

je redom pogledao svakog pojedinog i rekao: "Dopustite da pogledam vae osobne isprave!" "Ali mene poznajete!" bunila se Evelvn. "Identifikacija je posve formalan postupak, gospoice Hammer", odgovorio je blago biljenik. Ona je prva skoila, iskopala je svoju osobnu iskaznicu ve stojei kod stola i pokazala je biljeniku. Oko njezinih je punih usta lebdio ironian smijeak. Gospoda Gartner ju je slijedila, ve s osobnom u ruci. Tada je stupio naprijed ljekarnik Holbaum, zatim Lisa i konano Ludwig Weigel, koji je zatim sjeo do Evelvn. Arthur je ustao i hodao traei po depovima. "Nita ne nalazim", objasnio je sleui ramenima. "Mislim, neka ostane pri tome, Arthur!" rekao je milostivo biljenik. Arthur je sjeo s olakanjem. "A sada o oporuci pokojnika!" nastavio je biljenik. "Sastavljena je petnaestog kolovoza ove godine, a potpisana u mojoj nazonosti dvadeset prvog. Potvrujem daje oporuitelj bio pri punom duevnom zdravlju. Dopustite da Vam sada proitam..." "Prijeite na stvar!" rekla je Evelvn poluglasno. No, biljenik je ipak uo i dobacio joj prijekoran pogled. Zatim je konano otvorio dokument i itao: "Moja posljednja elja. Ja Bruno Hammer, nakon temeljitog razmiljanja i pri punom prisustvu mojih duevnih snaga odreujem moju ljubljenu suprugu gospou Elisabeth Hammer, roenu Hopf za glavnu nasljednicu." "Ne!" viknula je Evelvn. "Nemogue!" Gospoa se Gartner okrenula Lii i rekla primjetno: "Ima rijei!" Lisa se osjeala kao da ju je netko omamio udarcem u elo. Ostala je nepomina. "Molim Vas da me ne prekidate!" opomenuo je biljenik. On se nakaljao i nastavio: "Njoj neka pripadne kua i zemljite

u Parkstrasse dvanaest, gdje moj sin Arthur Hammer ima pravo uivanja do svoje enidbe." Evelvn se vie nije mogla svladati. Skoila je: "A to dobivam ja?" "Smirite se , gospoice Hammer, odmah ete saznati!" "Oekujete li da mirno promatram, dok mi se krade moje nasljedstvo?" "Nitko Vam nije nita ukrao!" "Ipak! Znam ja! Ona...ona..." Evelvn se okrenula i pokazala na Lisu. "...ona je protiv mene spletkarila kod mojeg oca! Ona gaje navela na to da potpie takvu idiotsku oporuku..., a kada je to uinio, ubila gaje!" Evelvnine su se plave oi iskrile od uzbuenja. "Zbog ove izjave", objasnio joj je smireno biljenik, "moete biti tueni za klevetu." "Ne moe mi nitko uskratiti da govorim", vikala je Evelvn sva izvan sebe, "ni Vi ni bilo tko drugi!" Ludvvig Weigel je ustao, stavio ruke na njezina ramena i pokuao je gurnuti na njezin stolac. "Bolje da oporuku posluamo do kraja, gospoice Hammer!" "Dovoljno sam sluala!" "Ali mi ostali nismo. Molim Vas, imajte obzira!" Pogledao ju je zaklinjajui. Nevoljko je popustila i sjela. "Ja u pobiti ovu prokletu oporuku. To sad ve znam." Biljenik je ekao, da nastane potpuni mir, da bi nastavio: "Nadalje neka moja ljubljena ena naslijedi pedeset posto mojeg imetka, koji se sastoji od gotovine, zemljita i dionica u mojem poduzeu "Braa Hammer". Mojem sinu Arthuru pripada trideset posto ovih vrijednosti, pri emu vjerujem da e ih razumno upotrijebiti." Arthur je ujno odahnuo. Biljenik je itao dalje: "Mojoj keri Evelvn ostavljam tako njezin nuni dio. Ona me u godinama moje bolesti nedopustivo zanemarila.

Doputam, da sam djelomice kriv za tu oitu sebinost, jer sam je u djetinjstvu previe oboavao. No, to nee ispraviti uvredu koju mi je nanijela svojom nemilosrdnou. Zato odreujem, da se zadovolji s deset posto postojeih vrijednosti imetka." "Deset posto!" ponovila je Evelvn potreseno. "Mislim da sanjam!" "Oporuitelj je razloge, koji su ga naveli da smanji Vae nasljedstvo posve jasno naveo", rekao je biljenik. "Nije mi na kraj pameti da se s tim jednostavno pomirim!" "Jasno da moete pobijati oporuku, gospoice Hammer, ali Vas iz mojeg pravnog iskustva upozoravam, da nemate puno izgleda za uspjeh." Nakon male stanke dodao je: "Ako ne moete pobiti predbacivanja Vaeg gospodina oca." "To ne moe!" ustanovila je gospoda Gartner. "U posljednje se vrijeme uope vie nije pojavljivala, a pisala je samo kad je trebala novac." "Otkud znate to?" puhala je Evelyn ljutito na domaicu. "Zaveite!" Lisa se konano opet sabrala. "Evelyn", rekla je druim glasom, "opuruka, naravno, tako ne moe ostati. Mi emo se prijateljski sloiti." "Prijateljski?" vikala je Evelyn. "To bi ti tako odgovaralo! Dat' u te na sud!" "Ali, Evelvn! Meni uope ne treba kua. to da s tim radim?" "Kada si zgrabila pola poduzea, to ti ide u raun!" "Ja u se svega odrei." "To e morati, htjela ili ne. Bilo bi jo ljepe, da ubojica dobije nasljee svoje rtve!" "Molim, nikakve preuranjene odluke, gospoo Hammer!" upozorio je biljenik. "Posavjetujte se s Vaim odvjetnikom!" Dlanom je udario oporuku, koja je pred njim leala. "To je zadnja, dobro promiljena odluka Vaeg mua. Mislim, da ne bismo smjeli zaboraviti njegovu elju."

"Mora daje bio poremeen, kad je to sastavljao!" tvrdila je Evelvn. "Moda je bio i drogiran. Ona tamo..." S pokretom glave prema Lii "...od nje mogu u meuvremenu tota oekivati." Sad je i Lisa ustala. "To si od tebe ne mogu dopustiti!" "Jo je i bezobrazna?" "Molim te, saberi se. Poslije emo zajedno sjesti u miru..." "Misli da je dovoljno da plati pa da drinAzik za zubima? O tom moe samo sanjati. Dosada sam - blesava kakva jesam - pokuavala obraniti te. Sada je s tim gotovo. Sada u staviti karte na stol." "Molio bih Vas, moje dame, da svoje nesuglasice odgodite za neko drugo vrijeme. Dozvolite da zavrim." "Bez mene!" Evelyn se uputila k vratima. "to se mene tie, moete si glupi komad papira nekud zataknuti, potovani gospodine Hieber!" Izjurila je napolje. Lisa bi je najradije bila slijedila. Ali je shvaala koliko je bilo Evelynino razoaranje i da je bila u takvom stanju da se s njom nije moglo razgovarati. Zato je opet sjela. Biljenikove su rijei samo umorile pokraj nje, a da nije shvaala njihov sadraj. Tek je kasnije saznala da je Ludvvig Weigel nasljedio deset posto imetka poduzea s nalogom da i dalje bude poslovoa, ljekarnik Holbaum vrijedno lovako oruje pokojnika i Gerda Gartner pet tisua maraka.

Nakon stoje biljenik Hieber zavrio ovaj sastanak, nasljednici su jo neko vrijeme neodluno ostali u toj prostoriji. "estitam, gospoo Hammer!" rekao je Ludvvig Weigel odluno. "Nitko ovu sreu nije vie zasluio od Vas!" dodao je ljekarnik.

"To nazivate sreom?" pitala je Lisa s blagim osmjehom. "O tom nisam nita znala!" branila se Lisa. "Blaen onaj koji vjeruje", odgovorila je domaica. "Ne budite drski!" odbio ju je Ludwig Weigel. "Ja i drska!" rasrdila se gospoda Gartner. "Previe sam skromna! Deset godina sam vjerno sluila starom gospodinu, svaki fenig dvaput okrenula, iako sam se lagano mogla obogatiti. Nitko ne bi ni primijetio. I to mi je hvala? Blesavih pet tisua maraka!" "Lijepa svotica, draga gospoo!" predbacio joj je Ludvvig Weigel. "Ali niste radili besplatno." "Za slabu plau, ako Vas ba zanima. Ali sada sam toga sita. Ovim dajem otkaz, da znate, sestro. Od sada moete svoju prljavtinu istiti sami." "Onda Vam elim svako dobro za budunost, gospoo Gartner!" rekla joj je Lisa pomirljivo. "Nedostajat ete nam." "