Margaret Atwood - Modrobrada

Margaret Atwood

Modrobrada

Od čegrtuše koja ne grize ništa nećeš naučiti.

Samo ono što je u potpunosti izgubljeno strastveno poziva na neprekidno

imenovanje, tu maniju da se izgubljena stvar doziva po imenu tako dugo dok se

ne javi.

GÜNTER GRASS

Iluzija je prvi od svih užitaka.

OSCAR WILDE

AUTORIČINE ZAHVALE

Voljela bih zahvaliti za pomoć sljedećim osobama, a te su: moje agentice

Phoebe Larmore i Vivienne Schuster; moje urednice Ellen Seligman, Nan A.

Talese i Liz Calder; David Kimmel, koji je pripomogao s povijesnim

pojedinostima; Barbara Czarnecki, Judi Levita, Marly Rusoff, Sarah Beale i

Claudia Hill-Norton; Joan Sheppard, Donya Peroff i Sarah Cooper; Michael

Bradley, Gary Foster, Kathy Mineoloff i Alison Parker; Rose Tornato.

Zahvaljujem i Charlesu i Juliji Woodsworth, Doris Heffron, kao i Johnu i

Christini O'Keefe za prostorije.

Knjige Lice bitke i Maska zapovijedanja (The Face of Battle, The Mask Of

Command) Johna Keegana bile su mi vrlo korisna literatura, kao i Nijedan je

previše (None Is Too Many) Irwinga Abelle i Harolda Tropera, te Rat protiv

Židova (The War Against the Jews) autorice Lucy S. Dawidowicz; za konkretne

bitke izvori su bili A. D. 1000 Richarda Erdoesa i Nepoznati jug Francuske (The

Unknown South of France) Henryja i Margarete Reuss. O ubojstvu balističara

Gerryja Bulla pišu James Adams u Bull's Eye i Dale Grant u Wilderness of

Mirrors.

Izvor slike o tijelu kao zaslonu za svjetiljke je Lenore Mendelson Atwood, a za

izraz šmrklje u mozgu E. J. A. Gibson. Crveno-bijele stope potječu iz priče koju

mi je ispričao Earle Birney; epizoda s toboganom i stanom obojenim u crno ima

korijen u jednoj priči Graemea Gibsona; ideja o haljini od žive kože potječe iz

pjesme Jamesa Reaneya Sudnji dan ili crvenoglavi djetlić (Doomsday, or the

Red-Headed Woodpecker); lik junačke njemačke tetke djelomice je sugerirao

Thomas Karl Maria Schwarz; profesor koji ne odobrava da žene pišu o ratnim

temama potječe iz anegdote koju mi je ispričala Susan Crean.

Zenia se izgovara s dugim i, kao u biće; Charis s k, kao u karma. Teutone (2.

stoljeće pr. Kr.) valja razlikovati od reda teutonskih vitezova (10. stoljeće).

Graemeu i Jessi, i Ruthi, Phoebi, Rosie i Anni.

I odsutnim prijateljima.

1.

Priča o Zeniji treba početi kad i sama Zenia. Zacijelo u nekom drevnom i

dalekom mjestu, misli Tony; mjestu punom tragova udaraca i vrlo zamršenom.

Jedan europski oker bakrorez, ručno koloriran, s prašinastim sunčevim svjetlom

i velikom količinom grmlja - grmlje ima debelo lišće i prastaro izvijeno

korijenje, a iza njega, pogledu nevidljivo i tek naznačeno ispruženom čizmom ili

mlitavom rukom, zbiva se nešto svakodnevno ali zastrašno.

Odnosno, takav je dojam Tony ostao. No toliko je toga izbrisano, preko tolikih

su stvari stavljeni zavoji, toliko je svega hotimice zapetljano, te Tony više nije

sigurna koja je Zenijina priča o sebi istinita. Sada teško da to može pitati, a čak i

kad bi mogla, Zenia ne bi odgovorila. Ili bi slagala. Lagala bi ozbiljno, glas bi

joj se prekidao, podrhtavao od prigušene patnje, ili bi lagala zastajkujući, kao na

ispovijedi; ili bi lagala s hladnim, prkosnim bijesom, i Tony bi joj povjerovala.

Već jest.

Izvucite bilo koju nit i odrežite, i povijest biva razmršena. Tako Tony počinje

jedno od svojih zakučastijih predavanja, ono o dinamici spontanih masakra.

Metafora cilja na tkanje ili pak pletenje, i na šivaće škare. Ona je rado rabi: voli

onaj blagi šok na licima svojih slušalaca. Njega proizvodi taj spoj kućanske slike

i masovnog krvoprolića, spoj kakav bi znala cijeniti Zenia, koja je uživala u

takvim burama, takvim žestokim proturječjima. I više nego uživala: stvarala ih

je. Još uvijek je nejasno zašto.

Tony ne zna zbog čega se osjeća prisiljenom da to dozna. Koga briga zašto,

nakon toliko vremena? Katastrofa je katastrofa; ozlijeñeni ostaju ozlijeñeni,

ubijeni ostaju ubijeni, krš ostaje krš. Pričati o uzrocima je neumjesno. Priča sa

Zenijom bila je gadna i ne treba u to dirati. Čemu pokušavati dešifrirati njezine

motive?

No Zenia je i zagonetka, čvor: kad bi Tony samo umjela naći jedan kraj i

povući, za sve koji su tu umiješani riješilo bi se mnogo toga, za nju takoñer.

Odnosno, tomu se nada. Kao svi povjesničari, ona vjeruje u ljekovitu moć

razjašnjenjâ.

Problem je gdje početi, jer ništa ne počinje onda kad počinje i ništa nije gotovo

onda kad je gotovo, i sve treba predgovor: predgovor, post skriptum, tablicu

istodobnih dogañaja. Povijest je konstrukt, kazuje ona svojim studentima. Ulaz

je moguć na bilo kojem mjestu i svaki je izbor proizvoljan. No ipak, postoje

odreñujući trenuci, trenuci kojima se služimo kao referencama jer prekidaju naš

osjećaj kontinuiteta, mijenjaju smjer vremena. Mi gledamo te dogañaje i

govorimo da nakon njih ništa više nije kao prije. Oni nam priskrbljuju početke, a

i svršetke. Roñenja i smrti, primjerice, i brakovi. I ratovi.

Tony se zanima upravo za ratove, unatoč svojim čipkom obrubljenim

ovratnicima. Ona voli jasne ishode.

I Zenia ih je voljela, odnosno tako je Tony nekoć mislila. Danas jedva da uopće

zna.

Dakle, jedan proizvoljan izbor, jedan odreñujući trenutak: 2. listopada 1990.

Dan je jarko vedar, neuobičajeno topao. Utorak je. Sovjetski blok se mrvi,

prijašnji zemljovidi se rastaču, istočna plemena su u ponovnom pokretu preko

pomičnih granica. U Zaljevu ima problema, tržište nekretninama doživljava

padove, a u ozonskom se omotaču stvorila golema rupa. Sunce prelazi u

Škorpiona, Tony ruča u Toxiqueu s prijateljicama Roz i Charis, preko Jezera

Ontario dopire povjetarac, a Zenia se vraća iz mrtvih.

2.

TONY

Tony ustaje u pola sedam, kao i obično. West spava dalje i lagano stenje. Možda

sanja da viče; u snovima su zvuci uvijek jači. Tony pregledava njegovo usnulo

lice, omekšalu liniju uglate čeljusti, tako blago sklopljene nezemaljski plave

pustinjačke oči. Sretna je što je još živ: žene žive duže od muškaraca, muškarci

imaju slabo srce, ponekad se samo izvrnu, pa iako ona i West nisu stari - jedva

da su uopće stari - žene njezine dobi znale su se ujutro probuditi pokraj mrtvog

muškarca. Tony tu pomisao ne smatra morbidnom.

Ona je sretna i u općenitijem smislu. Sretna je što West uopće postoji na kugli

zemaljskoj, i to u ovoj kući, i što svake večeri liježe pokraj nje, a ne negdje

drugdje. Usprkos svemu, usprkos Zeniji, i dalje je ovdje. To kao da je pravo

čudo. Ima dana kad to nije kadra pojmiti.

Tiho, da ga ne probudi, ona napipava naočale na noćnom ormariću, zatim se

lagano izvlači iz kreveta. Navlači kućnu haljinu od finog flanela, pamučne sokne

te preko njih sive vunene, i tako ubundane noge ugura u papuče. Ona pati od

hladnih stopala, što je znak niskog krvnog tlaka. Papuče imaju oblik rakuna a

dobila ih je, prije mnogo godina, na dar od Roz, pri čemu samo Roz zna zašto.

Iste iscate papuče Roz je tada poklonila i svojim osmogodišnjim blizankama;

čak su jednake veličine. Rakuni su se već pomalo ofucali i jednome nedostaje

oko, no Tony se nikad nije izvještila u odbacivanju stvari.

Tako izoliranim stopalima ona neprimjetno tapka kroz predvorje u svoju radnu

sobu. Ondje, kao prvu stvar u danu, voli svakoga jutra provesti jedan sat; smatra

da joj to sabire um. Prostorija gleda na istok, pa zna uhvatiti izlazak sunca kad

se vidi. Danas se vidi.

U radnoj sobi su zelene zavjese s uzorkom od palmi i egzotičnog voća, i

naslonjač s odgovarajućim jastucima. Roz joj je pomogla odabrati uzorak i

nagovorila je da pristane na cijenu koja je bila viša nego što bi Tony platila da je

kupovala sama. Slušaj ti mene, pile, rekla je Roz. Ovo tu, to je živa jeftinoća.

Uostalom, stvar je za prostor gdje ti razmišljaš! Radi se o tvom mentalnom

okolišu! Riješi se onih dosadnih starih tamnoplavih jedrenjaka! To si dužna

sama sebi. Ima dana kad je Tony sita tih povijušâ i narančastih manga, ili što već

jesu; no nju unutarnje ureñenje plaši pa joj je teško odoljeti Rozinoj upućenosti.

U preostalom dijelu radne sobe ona se osjeća više doma. Knjige i papiri

naslagani su u hrpice na tepihu; na zidu visi bakrorez bitke kod Trafalgara i još

jedan na kojemu u ratu iz 1812. Laura Secord1, u nevjerojatnoj bijeloj odjeći,

goni svoju mitsku kravu kroz američke redove kako bi upozorila Britance.

Pregršti ratnih memoara i zbirki pisama s magarećim ušima i požutjeli svesci

reportaža s prvih bojnih linija iz pera davno zaboravljenih novinara nagurani su

u maslinasto zeleni ormar za knjige, zajedno s nekoliko primjeraka dviju

Tonynih objavljenih knjiga, Pet zasjeda i Četiri izgubljena slučaja. Pomnost

istraživanja; osvježujuća nova interpretacija, kažu prikazi citirani na poleñini tih

ozbiljnih izdanja u mekom uvezu. Pisano senzacionalistički; previše digresija;

nagrñeno opsesivnim detaljiziranjem, kažu oni koji nisu citirani. Tonyno lice s

očima sove i nosom vilenjaka, mlañe no što je danas, škilji sa stražnjih korica i

lagano se mršti ne bi li djelovalo stameno.

Osim radnog stola tu je i daska za tehničko crtanje s visokim stolcem na

okretanje koji nju istog trena učini višom. Ondje ona ocjenjuje studentske

semestralne radove; voli se smjestiti na taj stolac, s papirima na iskošenoj dasci,

mahati svojim kratkim nogama i ispravljati s razumne udaljenosti, kao da slika.

Činjenica je, ona postaje dalekovidna, a pritom ostaje kratkovidna kakva je

uvijek bila. Bifokalne naočale uskoro će joj biti suñene.

Ocjene unosi lijevom rukom, raznobojnim olovkama koje poput kistova drži

izmeñu prstiju desne: crvenom loš komentar, plavom dobar, narančastom

pogreške u grafiji, svijetloljubičastom pitanja. Kojiput promijeni ruku. Kad je

gotova s radom, baca ga na pod uz zadovoljno otpuhivanje. U borbi protiv

dosade kadšto sama sebi pročita nekoliko rečenica naglas, unatraške. Ujnacejtan

u amajigolonhet o tsonanz ej utar o tsonanz. Živa istina. Sama je to rekla, mnogo

puta.

Danas ocjenjuje brzo, danas je usklañena. Ljevica zna što radi desnica. Dvije

polovice nje leže jedna iznad druge: postoji tek neznatna polusjena, neznatan

stupanj otkliznuća.

Tony unosi ocjene do tričetvrt osam. Sunčevo svjetlo preplavljuje sobu, zlatno

od žutoga lišća vani; prelijeće neki mlažnjak; štropoćući poput tenka, ulicom se

približava kamion za smeće. Tony ga čuje, žurno se spušta stepenicama i ulazi u

kuhinju, vadi iz kante plastičnu vreću, zavrće i zavezuje otvor, trči s njom do

prednjih vrata i skakuće s trijema niza stube, pridržavajući kućnu haljinu. Mora

pretrčati samo kratku udaljenost da bi uhvatila kamion. Muškarci joj se cerekaju:

već su je viñali u kućnoj haljini. Smeće bi trebao odnositi West, ali on

zaboravlja.

Ona se vraća u kuhinju i priprema čaj: zagrijava čajnik, uzima točnu mjericu

listića, na ručnom satu s velikim brojkama prati kako su dugo namočeni. Tony je

majka naučila kuhati čaj; jedna od malobrojnih korisnih stvari kojima ju je

uopće naučila. Još od svoje devete godine Tony zna kuhati čaj. Sjeća se kako

stoji na kuhinjskom stolcu, mjeri, toči, pazeći da ne prolije nosi šalicu gore, gdje

majka leži pod plahtom, zaobljen humak, bijel poput nanosa snijega. Baš lijepo.

Metni ga tamo. I kako kasnije nalazi šalicu, hladnu, i dalje punu.

Nestani, majko, misli ona. Okjam, inatsen. Izbacuje ju, ne prvi put.

West uvijek popije čaj koji skuha Tony. On uvijek prima njezine žrtvene darove.

Kad se ona popne s njegovim čajem, on stoji kraj stražnjeg prozora i gleda

zapušteno i zanemareno jesensko dvorište. (I on i ona govore da će ondje nešto

zasaditi, ovih dana, malo kasnije. Ni on ni ona ne zasade.) Već je odjeven:

traperice i plava pamučna majica s dugim rukavima koja kaže Ljuskasti & repati

i na sebi ima kornjaču. Neka organizacija koja se posvetila spašavanju

vodozemaca i gmazova i koja - vjeruje Tony - još nema osobito brojno članstvo.

Ima ovih dana toliko drugih stvari kojima je spašavanje nužno.

- Izvoli čaj - kaže ona.

West se savija na nekoliko mjesta, kao deva kad hoće sjesti, da bi je poljubio.

Ona se isteže na vršcima nožnih prstiju.

- Oprosti zbog smeća - kaže on.

- Sve u redu - kaže ona - nije bilo teško. Jedno jaje ili dva? - Za vrijeme jedne

jutarnje trke zapela je za kućnu haljinu i naglavce se skotrljala niz ulazne stube.

Srećom se zaustavila na samoj vreći, koja se raspucala. Doduše, Westu to nije

spomenula. S njim uvijek postupa pažljivo. Zna ona koliko je krhak, koliko

podložan lomljenju.

3.

Dok kuha jaja, Tony razmišlja o Zeniji. Je li to predosjećaj? Nipošto. Ona često

razmišlja o Zeniji, češće nego dok je Zenia bila živa. Mrtva Zenia je manja

prijetnja i nije ju potrebno tjerati od sebe, tjerati natrag u onaj kut s paucima gdje

Tony drži svoje sjene.

Premda je već sámo Zenijino ime u stanju prizvati onaj stari osjećaj neopisive

sramotnosti, poniženja i zbrkane boli. Ili barem njegov odjek. Istina je, u

odreñeno vrijeme dana - rano izjutra, usred noći - njoj je teško vjerovati da je

Zenia doista mrtva. Usprkos samoj sebi, usprkos racionalnom dijelu sebe, Tony i

dalje očekuje da se ona pojavi, ušeta kroz nezaključana vrata, popne se kroz

prozor koji je nemarom ostao otvoren. Čini se nevjerojatnim da se ona

jednostavno pretvori u paru, da ništa ne ostane. Nje je bilo previše: sva ona

maligna vitalnost zacijelo jest negdje.

Tony ubacuje dvije kriške kruha u pržilicu, onda prekapa po ormaru jer traži

džem. Zenia je mrtva, naravno. Nesta, i to navijek. Mrtva kao ugar. Svaki put

kad Tony to pomisli, zrak joj uñe u pluća i zatim iziñe u dugom dahu olakšanja.

Zenijin pogrebni obred održan je prije pet godina, točnije četiri i pol. U ožujku.

Tony se savršeno sjeća toga dana, vlage i sivila koji će prijeći u susnježicu. Nju

je tada iznenadilo što je došlo tako malo ljudi. Većinom su to bili muškarci,

podignutih ovratnika na kaputima. Izbjegavali su prvi red i stalno pokušavali

stati jedan iza drugoga, kao da ne žele da ih tko vidi.

Nijedan od tih muškaraca nije Rozin odbjegli muž Mitch, uočila je Tony sa

zanimanjem i stanovitim razočaranjem, premda joj je to bilo drago radi Roz.

Mogla je osjetiti kako Roz izvija vrat i pogledom šiba po licima: sigurno ga je

očekivala ovdje, a što onda? Onda bi nastala scena.

Charis je takoñer gledala, ali manje upadljivo; no sve ako neki od tih muškaraca

i jest Billy, Tony to ne bi znala jer Billyja nikad nije upoznala. On se pojavio i

nestao u razdoblju kad ona nije bila u dodiru s Charis. Istina, Charis joj je

pokazala sliku, ali nije bila oštra, Billyju je nedostajao vrh glave, a imao je i

bradu. S godinama se muško lice mijenja više nego žensko. Ili ga muškarac

može više mijenjati, po vlastitoj volji. Dodavati facijalnu dlaku ili oduzimati.

Nikoga od ovih ovdje Tony nije poznavala; osim Roz i Charis, naravno. Ne bi

one to propustile ni za što na svijetu, rekla je Roz. Željele su vidjeti da je sa

Zenijom gotovo, uvjeriti se da je sada potpuno neoperativna (Tonyn izraz).

Charis je upotrijebila riječ smirena. Roz je upotrijebila riječ razbucana.

Obred je uznemirivao. Djelovao je zbrda-zdola, a odvijao se u pogrebnoj

kapelici čiji bi nezgrapno valoviti grimizno-ljubičasti tonovi Zeniju ispunili

prezirom. Bilo je nekoliko buketa cvijeća, bijele krizanteme. Tony se pitala tko

li ih je poslao. Ona sama nije poslala nikakvo cvijeće.

Muškarac u plavom odijelu koji se predstavio kao Zenijin odvjetnik - isti onaj,

dakle, koji je Tony javio za pogreb - pročitao je kratku počasnicu Zenijinim

kvalitetama, meñu kojima je kao prva nabrojena hrabrost, premda se Tony nije

činilo da se Zenijina smrt može smatrati posebno hrabrom. Zeniju je raznijela

bomba u nekakvom terorističkom divljanju u Libanonu: nije ona bila meta,

naprosto se našla na putu. Nevini promatrač, kazao je odvjetnik. Tony je spram

obje riječi bila skeptična: nevin nikad nije bio Zenijin omiljeni atribut kad se

radilo o njoj samoj, kao ni pasivno promatranje njena tipična djelatnost.

Odvjetnik, meñutim, nije rekao što je ona stvarno radila u toj neimenovanoj

bejrutskoj ulici. No rekao je da će svima dugo ostati u sjećanju.

- I to vraški dugo - šapnula je Roz Tony. - A hrabrost ovom tipu znači velike

sise. - Tony se to učinilo neukusnim, jer dimenzije Zenijinih sisa svakako više

nisu nikakva tema. Po njezinu mišljenju Roz kadikad zna pretjerati.

Sama Zenia tu je prisutna tek u duhu, kazao je odvjetnik, a i u obliku svoga

pepela koji će oni sada predati zemlji na groblju Mount Pleasant. Doista je rekao

predati zemlji. Zenia je željela, tako stoji u oporuci, da njezin pepeo bude predan

zemlji ispod nekog stabla.

Predan zemlji zvučalo je, kao Zenijin izraz, vrlo nevjerojatno. Stablo takoñer.

Ustvari, činilo se nevjerojatnim da je Zenia napravila oporuku, ili da uopće ima

odvjetnika. Ali nikad se ne zna, ljudi se mijenjaju. Zašto je, na primjer, Zenia

stavila njih tri na popis osoba koje trebaju biti obaviještene u slučaju njezine

smrti? Pekla ju je savjest? Ili je to neka vrst posljednjeg smijeha? Ako jest, Tony

nije shvaćala u čemu je vic.

Odvjetnik nije bio ni od kakve pomoći: on ima samo popis imena, tako je bar

izjavio. Od njega je Tony teško mogla očekivati da joj razjasni Zeniju. Ako već,

uloge bi trebale biti obratne. - Zar vi niste njena prijateljica? - pitao je

optužujućim tonom.

- Da - kazala je Tony. - Ali to je bilo jako davno.

- Zenia je imala izvrsno pamćenje - kazao je odvjetnik i uzdahnuo. Takve je

uzdahe Tony već čula.

Roz je bila ta koja je inzistirala da nakon obreda produže na groblje. Odvezla ih

je u svom autu, onom većem. - Želim vidjeti kamo će je metnuti, tako da ondje

mogu šetati pse - rekla je. - Izdresirat ću ih da pišaju po tom stablu.

- Stablo tu nije ništa krivo - ogorčeno je rekla Charis. - Baš si nemilosrdna.

Roz se nasmijala. - Točno, pile! Ja to radim za tebe!

- Roz, ti nemaš ni jednoga psa, a kamoli više njih - rekla je Tony. - Pitam se koja

je to vrsta stabla.

- Dud - rekla je Charis. - Stajao je u predvorju, s naljepnicom.

- Ne shvaćam kako bi uopće mogao rasti - rekla je Tony. - Prehladno je.

- Rast će on - rekla je Charis - pupoljci još nisu izbili

- Nadam se da će dobiti snijet - rekla je Roz. - Ozbiljno! Ona ne zaslužuje

stablo.

Zenijin pepeo se nalazio u zapečaćenoj kositrenoj limenki nalik na malu

nagaznu minu. Tony su takve limenke bile poznate i izazivale su joj depresiju.

Nema u njima one veličajnosti kao u lijesovima. Ljude u njima zamišljala je

zgusnutima, poput kondenziranog mlijeka.

Mislila je da je tu uključen i nekakav čin raspršivanja kremiranih ostataka, tako

ih je nazvao odvjetnik, ali limenku nisu otvarali, niti raspršili pepeo. (Kasnije -

nakon pogreba, a i nakon kuhanja jaja onog listopadskog jutra - Tony je imala

prilike pitati se što je ustvari bilo unutra. Vjerojatno pijesak ili nešto ogavno, na

primjer pasja govna ili upotrijebljeni prezervativi. Takvu bi gestu Zenia bila

napravila nekoć, kad ju je Tony upoznala.)

Stajali su uokolo na sitnoj hladnoj kišici dok su ukopavali limenku i iznad nje

postavljali dud. Zemlja je poravnata. Nikakve posljednje riječi nisu izgovorene,

nikakve riječi otpusta. Kišica se počela lediti, muškarci u kaputima su oklijevali

a onda se raštrkali prema svojim parkiranim autima.

- Imam nelagodan osjećaj da smo nešto izostavile - rekla je Tony dok su

odlazile.

- Pa, nije bilo pjevanja - rekla je Charis.

- Što, na primjer? - rekla je Roz. - Glogov kolac kroz srce?

- Možda Tony time misli da je ona bila ljudsko biće - rekla je Charis.

- Ljudsko biće, moja rosna rit - rekla je Roz. - Ako je ona bila ljudsko biće, ja

sam engleska kraljica.

To što je Tony mislila bilo je manje dobronamjerno. Razmišljala je kako su se

tisućama godina, kad tko umre - osobito netko moćan, osobito netko koga se

drugi boje - oni koji su ga nadživjeli neopisivo trudili. Rezali su vratove svojim

najboljim konjima, zakapali žive robove i svoje omiljene žene, lijevali krv u

zemlju. Nije to bilo žalovanje, bilo je to udobrovoljavanje. Željeli su pokazati

dobru volju, koliko god lažnu, jer su znali da će im duh umrloga zavidjeti što i

dalje žive.

Možda sam trebala poslati cvijeće, pomisli Tony. No cvijeće ne bi Zeniji bilo

dovoljno. Ona bi se sprdala sa cvijećem. Zdjela krvi, eto što je potrebno. Zdjela

krvi, zdjela boli, neka smrt. Možda će onda ona ostati pokopana.

Tony nije Westu spomenula pogrebni obred. Možda bi bio otišao, i potpuno se

slomio. Ili možda ne bi otišao pa bi se poslije osjećao krivim, ili bi se uzrujao jer

je ona bila ondje bez njega. Znao je, istina, da je Zenia mrtva, vidio je u

novinama: dugoljasti okvirić, skriven u sredini. Teroristička bomba ubila

Kanañanku. Kad su bili mladi, za tulum se govorilo bomba. Nije ništa rekao

Tony, ali je ona našla tu stranicu s izrezanom noticom. Njih dvoje je imalo

prešutni sporazum da Zeniju ne spominju.

Tony servira jaja u dvjema keramičkim čašicama za jaja u obliku pileta koje je

našla u Francuskoj prije nekoliko godina. Francuzi vole oblikovati posude

prema onome što će se u njima servirati; kad je posrijedi hrana, oni rijetko

okolišaju. Njihov menu zvuči kao vegetarijanska noćna mora - te srce ovih, te

mozak onih. Tony cijeni tu izravnost. Posjeduje i pladanj za ribu, u obliku ribe.

Kupovanje kao kupovanje nju ne veseli, ali slaba je na suvenire. Te čašice za

jaja kupila je blizu negdašnjeg bojišta gdje je rimski general Marije zbrisao s

lica Zemlje sto tisuća Teutona - ili dvije stotine, ovisi o tome tko je bilježio -

jedno stoljeće prije Kristova roñenja. Poslavši mali kontingent svojih snaga kao

mamac pred neprijatelja, dovabio ga je na ranije odabrani teren za pokolj. Nakon

bitke, tristo tisuća Teutona je prodano u ropstvo i devedeset tisuća bačeno, a

možda i nije, u jamu na planini Sainte Victoire na nagovor proročice, možebit

Sirijke, koja se zvala Marta, a možda i nije. Kažu da je na sebi imala ljubičaste

haljine.

Ta odjevna pojedinost stoljećima se prenosi posve autoritativno, unatoč

nepreciznosti drugih dijelova priče. Sama bitka, meñutim, neosporno se

odigrala. Tony je pregledala teren: ravna poljana, s tri strane opkoljena

planinama. Gadno mjesto za borbu ako ste u defenzivi. Ime obližnjeg gradića je

Pourri¸res; i danas se tako zove, po vonju raspadajućih leševa.

Tony Westu ne spominje (i nikad nije spomenula) s čim su sve povezane te

čašice za jaja. On bi bio osupnut, ne toliko Teutonima u raspadanju, nego njome.

Jednom je uzgred primijetila da može razumjeti one kraljeve iz davnine koji su

od lubanja svojih neprijatelja dali izraditi pehare za vino. Bila je to pogreška:

West u njoj voli vidjeti prijaznost i blagotvornost. I spremnost na praštanje,

dakako.

Tony je skuhala kavu, sama ju je mljela; uz nju servira slatko vrhnje, kolesterolu

za inat. Prije ili kasnije, kad im žile budu pune taloga, morat će se odreći slatkog

vrhnja, ali ne još. West sjedi i jede jaje: potpuno je zaokupljen njime, poput

sretnog djeteta. Jarke osnovne boje - crvene šalice, žuti stolnjak, narančasti

tanjuri - daju kuhinji ugoñaj igraonice. Njegova sijeda kosa doima se poput

pogreške, kao da je preko noći na njemu izvedena neka neobjašnjiva preobrazba.

Kad ga je upoznala, kosa mu je bila plava.

- Baš dobro jaje - kaže. Sitnice kao što su dobra jaja oduševljavaju ga, sitnice

kao što su loša jaja deprimiraju ga. Njemu je lako ugoditi, ali ga je teško zaštititi.

West, ponavlja Tony u sebi. Povremeno ona izgovara njegovo ime, tiho, kao

bajalicu. Nekoć on nije bio West. Nekoć - prije trideset godina? ili trideset

dvije? - bio je Stewart, sve dok joj nije rekao koliko mu je mrsko kad ga zovu

Stew1; onda ga je ona obrnula i otada pa do danas on je West. Doduše, malo je

varala: strogo gledano, trebao je biti Wets1. Ali tako to biva kad nekog voliš,

misli Tony. Malo varaš.

- Što imaš danas na dnevnom redu? - pita West.

- Hoćeš još prženca? - pita Tony. On kimne potvrdno, pa ona ustaje i na putu do

pržilice zastaje da ga poljubi u tjeme, udišući dobro znani miris njegove kože i

šampona. Tu gore kosa mu se prorjeñuje: uskoro će imati tonzuru, poput

redovnika. Taj je časak ona viša od njega: takva ptičja perspektiva ne dogaña joj

se baš često.

Nema potrebe govoriti Westu s kim ide na ručak. On ne voli Roz i Charis. Čine

ga nervoznim. On osjeća - s pravom - da one znaju previše stvari o njemu.

- Ništa naročito uzbudljivo - kaže Tony.

4.

Nakon doručka West odlazi u svoju radnu sobu na drugom katu, a Tony se iz

kućne haljine presvlači u traperice i pamučni pulover, i nastavlja ocjenjivati

radove. Odozgora može čuti ritmičko bubnjanje s interpunkcijom koja zvuči kao

mješoviti zbor sastavljen od hijena u parenju, krava pod udarcima maljeva i

tropskih ptica s jakim bolovima.

West je muzikolog. Dio onog čime se bavi je tradicionalna muzikologija -

utjecaji, varijante, derivacije - no takoñer se uključio u jedan od onih odnedavno

tako popularnih transdisciplinarnih projekata. Spojio se s grupicom

neuropsihologa s medicinskog fakulteta i zajedno proučavaju djelovanje glazbe

na ljudski mozak - različitih vrsta glazbe, a i različitih vrsta šumova, jer neke

stvari koje West donosi kući teško da se mogu smatrati glazbom. Oni žele

doznati koji dio mozga sluša, te osobito koja polovica mozga. Smatraju da će to

saznanje možda koristiti ljudima koji su pretrpjeli moždani udar i onima koji su

izgubili dio mozga u automobilskoj nesreći. Oni priključe ljudski mozak na

razne žice, puštaju glazbu - ili šumove - i na kompjutorskom kolor monitoru

promatraju što se zbiva.

West je oko svega toga jako uzbuñen. Postalo mu je jasno, kaže, da je sam

mozak muzički instrument, da zapravo možete komponirati na njemu, na tuñem

mozgu; odnosno, mogli biste kad biste imali odriješene ruke. Tony ta ideja zvuči

tjeskobno - što ako znanstvenici žele svirati nešto što osoba s mozgom ne želi

čuti? West kaže da je stvar samo teoretska.

No on ima snažan poriv da na te žice priključi Tony, zbog njene ljevorukosti.

Meñu sve moguće stvari koje oni proučavaju spada i ljevorukost. Pričvrstili bi

joj na glavu elektrode i onda bi ona trebala svirati klavir, jer je klavir za dvije

ruke i obje sviraju istodobno, ali različite notne zapise. Zasad je to Tony izbjegla

rekavši da je zaboravila svirati, što je manje- -više istina; no isto tako ona ne želi

da West bulji u išta što se možebit dogaña u njezinu mozgu.

Tony završava s ovom rundom radova i vraća se u spavaću sobu da se presvuče

za ručak. Gleda u plakar: izbor nije baš velik, a ma što odjenula, Roz će je

pogledati napola stisnutim očima i predložiti da malo obiñu dućane. Roz smatra

da je Tony previše zapela za cvjetne uzorke s tapetâ, premda je Tony već

detaljno objasnila da je to kamuflaža. Svakako, u crnom kožnatom odijelu za

koje ju je Roz jednom pokušala uvjeriti da predstavlja njezino pravo Ja,

izgledala je kao avangardni talijanski stalak za kišobrane.

Konačno se odlučuje za tamnozelenu haljinu na bijele točkice koju je kupila na

dječjem odjelu u Eatonu1. Ondje ona kupuje dosta svoje odjeće. Zašto ne?

Veličina odgovara i porez je niži; a, kao što Roz nikad ne sustaje pripomenuti,

Tony je škrtica, posebno kad se radi o odjeći. Mnogo će radije taj novac

uštedjeti i kupiti aviokartu do mjestâ gdje su se odigrale bitke.

Na tim hodočašćima ona skuplja uspomene: sa svakog lokaliteta jedan cvijet. Ili

točnije korov, jer to što ona skuplja ide meñu obično bilje - tratinčica, djetelina,

mak. Sentimentalnosti te vrste kao da su u njoj rezervirane za ljude koje ne

poznaje. To cvijeće preša izmeñu stranica onih Biblija što ih obraćateljske sekte

ostavljaju po ladicama toaletnih stolića u jeftinim hotelima ili pansionima gdje

običava odsjedati. Ako nema Biblije, preša ga ispod pepeljare. Pepeljarâ uvijek

ima.

Zatim, kad se vrati kući, lijepi ih u albume, abecednim redom: Agincourt,

Austerlitz, Bunker Hill, Carcassone, Dunkerque. Nije pristrana: svaka bitka je

bitka, u svakoj ima junaštva, u svakoj ima smrti. O tom svom običaju ne

razgovara s kolegama, jer nitko od njih ne bi razumio zašto ona to čini. Čak ni

sama nije sigurna. Nije sigurna što zapravo skuplja, ili na što to ima biti

uspomena.

U kupaonici ureñuje lice. Pudera na nos, ali ruž ne. Na njoj ruž djeluje

uznemirujuće, pridodano, poput onih crvenih plastičnih usta kakva djeca lijepe

na krumpir. Češljem kroz kosu. Ona se šiša u Kineskoj četvrti jer ondje ne

naplaćuju basnoslovno, a znaju češljati ravnu crnu kosu tako da preko čela pada

tu i tamo koji pramen, svaki put jednako. Nekoć se to zvalo a la garçon. Sa

svojim velikim naočalama i velikim očima iza njih te premršavim vratom, ona

djeluje kao križanac derančića i netom izlegle ptice. Još uvijek ima dobar ten,

dovoljno dobar; ublažuje joj sjedine. Izgleda kao vrlo mlada stara osoba ili kao

vrlo stara mlada osoba; ali s druge strane, tako izgleda već od svoje druge

godine.

Ona stavlja smotuljak semestarskih radova u preveliku platnenu torbu za

kupovanje i trči uza stube da Westu mahne zbogom. Uz vjetar, kaže etiketa na

vratima njegove radne sobe, a isto to kaže i njegova automatska sekretarica -

Drugi kat, Uz vjetar. Tako bi on nazvao svoj high-tech studio kad bi ga imao.

West sada ima na glavi slušalice, priključen je na kasetofon bez zvučnikâ i

sintesajzer, ali je vidi i uzvraća mahanje. Ona izlazi na prednji ulaz i zaključava

za sobom vrata. Uvijek pazi na vrata. Ne želi da neki narkoman uñe dok nje

nema i gnjavi Westa.

Drveni trijem treba popraviti: jedna daska trune. Na proljeće će to dati urediti,

obećava sama sebi; da se takvo što organizira, trebat će najmanje isto toliko

vremena. Netko je pod otirač gurnuo letak: još jedna rasprodaja alata. Tony se

pita tko kupuje sav taj alat - sve te cirkularne pile, bežične bušilice, turpije,

odvijače - i što s njima stvarno radi. Možda je alat zamjena za oružje; možda za

njim muškarci posežu kad ne vode ratove. West doduše, nije čovjek od alata:

jedini čekić u kući pripada Tony, a za sve osim jednostavnog zabijanja čavla ona

gleda u Žute stranice. Čemu život izlagati pogibelji?

Još jedan letak o alatima vuče se po sićušnom travnjaku pred ulazom, koji je

potpuno u vlasti korova i vapi za šišanjem. Taj je travnjak ruglo čitavog

susjedstva. Tony to zna i povremeno joj bude neugodno pa se zakune da će

umjesto trave dati zasaditi nekakvo šareno ali otporno grmlje ili pak posuti

šljunak. Smisao travnjakâ nikad joj nije bio jasan. Kad bi sama mogla birati,

odabrala bi opkop s vodom i mostom na dizanje, krokodili fakultativno.

Charis ne prestaje kmečati kako će taj travnjak vlastoručno preurediti i

preobraziti u cvjetno čudo, ali joj se Tony dosad othrvala. Charis bi napravila vrt

nalik zavjesama u Tonynoj radnoj sobi - neobuzdan cvat, isprepletena vinova

loza, drečave sjemene čahure - a to bi za Tony bilo previše. Vidjela je što se

dogodilo komadu zemlje kraj Rozina stražnjeg prilaza kad je Roz istim takvim

molbama popustila. A jer je to napravila Charis, Roz stvar nipošto ne može dati

preurediti, pa sada postoji komadić Rozina dvorišta koji će zauvijek biti Charis.

Na uglu se Tony okreće, što često običava, da bi još jednom pogledala svoju

kuću i divila joj se. Čak i poslije dvadeset godina to da bi ona posjedovala takvu

kuću, ili uopće ikakvu, djeluje poput fatamorgane. Kuća je od opeke,

kasnoviktorijanska, visoka i uska, sa zelenom šindrom u obliku ribljih ljusaka na

gornjoj trećini. Prozor njezine radne sobe gleda iz lažnog tornja s lijeve strane:

viktorijanci su rado zamišljali da žive u zamkovima. Kuća je velika, veća no što

izgleda s ulice. Solidna kuća, umirujuća: tvrñava, bastion, utvrda. Unutra je

West; kreira slušne nasrtaje, siguran od ozljeda. Kad ju je kupila, a tada je taj

kraj bio još zapušteniji i cijene niske, nije očekivala da će u njoj ikad živjeti itko

osim nje.

Ona silazi stubama u podzemnu, ubacuje žeton u propuštaljku na ulazu, penje se

u vlak i sjeda na plastično sjedalo, s platnenom torbom na koljenima kao da je

terenska bolničarka. U kolima nije gužva, pa joj nikakve glave visokih ljudi ne

zaklanjaju vidik i može čitati natpise. Hcnurc! kaže čokoladni prutić. Ićomop il

etežom? usrdno moli Crveni križ. Ajadorpsar! Ajadorpsar! Da te riječi izgovori

naglas, ljudi bi mislili da je to neki drugi jezik. To i jest jedan drugi jezik,

drevan jezik, jezik koji ona dobro poznaje. Njime bi mogla govoriti u snu, što

ponekad i čini.

Da je u tome uhvate fundamentalisti, optužili bi je za štovanje Sotone. Oni

puštaju popularne pjesme unatraške, tvrdeći da će u njima naći skrivena

svetogrña; misle da možete prizvati ðavla vješajući križ naopačke ili moleći

Očenaš unatraške. Čista glupost. Ne zahtijeva Zlo takva prizivanja, takve

djetinjaste i teatralne rituale. Ništa tako zamršeno.

Tonyn drugi jezik nije, meñutim, zao. Opasan je samo za nju. On je njezin šav,

ondje je sastavljena, ondje bi se mogla raspasti. Ipak, ona mu se prepušta.

Riskantna nostalgija. Ajiglatson. (Vikinški glavar iz mračnoga doba? Luksuzni

laksativ?)

Ona silazi na postaji St. George i kreće prema izlazu za Bedford Road, proñe

kraj prosjaka i uličnog prodavača cvijeća i dječaka koji na uglu svira flautu,

izbjegne da bude pregažena prelazeći dok je zeleno, nastavlja duž Sveučilišnog

stadiona i zatim preko travnatog kruga glavnog kampusa. Do svoje sobe, u

zgradi koja se zove McClung Hall, treba još proći jednu od onih starih, ofucanih

sporednih ulica i skrenuti iza ugla.

McClung Hall je dostojanstveno zdanje od crvene opeke koja je od atmosferilija

i čañe postala grimizno-smeña. Nekoć, na studiju, u njemu je stanovala punih

šest godina, kad su tu imale smještaj samo žene. Rekli su joj da je nazvano po

nekome tko je pripomogao da žene dobiju pravo glasa, ali njoj to nije bilo

bogzna kako važno. Nikome nije, tada.

Zgradu je Tony najprije zapamtila kao bogom danu za požare, pregrijavanu ali

punu propuha, sa škripavim podovima i svom silom izlizane ali čvrste drvenine:

masivne balustrade, teška sjedala pod prozorima, debele oplate na vratima.

Vonjala je - i danas vonja - poput vlažne ostave zahvaćene suhim truljenjem

gdje klija zaboravljeni krumpir. Zadržavao se tu i ogavan zadah koji se filtrirao

iz blagovaonice: mlaki kupus, ostaci kajgane, zagorjela masnoća. Ona je obično

markirala s obrokâ, a kruh i jabuke švercala u svoju sobu.

Zgrade su se u sedamdesetima dokopali ljudi s komparativne religije, no u

meñuvremenu je pretvorena u improvizirane sobe za višak s raznih časnih ali

osiromašenih odsjeka - čeljad za koju se smatra da se više služi svojim mozgom

nego blještećom opremom i koja baš ne pridonosi suvremenoj industriji pa je

stoga, smatra se, po prirodi prilagoñena neuglednosti. Filozofija je postavila

mostobran u prizemlju, novija povijest na prvom katu. Usprkos ne odveć

zdušnim pokušajima dovoñenja ličilaca (i to je prošlost koja već blijedi)

McClung je i dalje ona ista mrka zgrada sva na oprezu, kreposna poput hladne

zobene kaše i krajnje povučena.

Tony njezina otrcanost ne smeta. Čak u studentskim danima ovdje joj se sviñalo

- u usporedbi, naime, s mjestima gdje je mogla stanovati. Unajmljena soba,

bezlična garsonijera. Neki studenti, oni blaziraniji, zvali su je McFungus, koje se

ime prenosilo iz generacije u generaciju, no za Tony je tu bilo utočište, a ona

ostaje zahvalna.

Njena je soba na prvom katu, samo nekoliko vrata dalje od one studentske.

Negdašnja njezina soba postala je soba za kavu, hotimice nevesela prostorija s

izrezuckanim stolom od iverice, nekoliko rasparenih stolaca s ravnim naslonom

i sve bljeñim plakatom Amnesty Internationala na kojemu je jedan muškarac

vezan bodljikavom žicom i iz tijela mu vire savijeni čavli. Tu je hirovita mašina

za kavu koja pljucka i curka, kao i polica predviñena da svi oni na njoj drže

svoju osobnu šalicu, perivu samo ekološki prihvatljivim sredstvima i oslikanu

vlasnikovim inicijalima eda se ne bi meñusobno zarazili bolestima nepca. Sa

svojom šalicom Tony si je dala dosta truda. Uzela je crveni lak za nokte,

podloga je crna; šalica govori, Nejnarbaz putsirp. Tu i tamo ljudi uzmu tuñu

šalicu, zabunom ili iz lijenosti, ali njezinu nitko.

Ona zastaje kraj sobe za kavu gdje dvoje kolega, oboje u vunenim odijelima za

trčanje, piju mlijeko i jedu kekse. Dr. Ackroyd, stručnjak za poljodjelstvo u

osamnaestom stoljeću, i dr. Rose Pimlott, kojoj su područja socijalna povijest i

kanadistika i koja je, ma kako to formulirali, živi davež. Tony se pita da li Rose

Pimlott i Bob Ackroyd mute, kako bi to rekla Roz. Zadnjih nekoliko tjedana oni

prilično često vijećaju u duetu. No vjerojatnije je posrijedi najobičnija nova

dvorska urota. Čitav odsjek je kao renesansni dvor: šaputanja, skompavanja,

sitne izdaje, šize i uvrijeñenost. Tony pokušava ostati izvan toga, ali samo

povremeno uspije. Nema posebnih saveznika i zato je sumnjiva svima.

Osobito Rosi. Tony je trajno ogorčena na činjenicu da je, prije dvije godine,

Rose optužila jedan njezin trećestupanjski kolegij za eurocentričnost.

- Naravno da je eurocentričan! - rekla je Tony. - A što očekujete od kolegija koji

se zove »Merovinška opsadna strategija«?

- Ja mislim - rekla je Rose Pimlott, pokušavajući spasiti što se spasiti dade - da

biste taj kolegij mogli predavati sa stajališta žrtava. Umjesto da ih

marginalizirate.

- Kojih žrtava? - rekla je Tony. - Svi su bili žrtve! Na smjenu! Zapravo, na

smjenu su pokušavali izbjeći da postanu žrtve. O tome se jedino i radi u svakom

ratu!

To što dr. Rose Pimlott zna o ratu stane otprilike u naprstak. No njezino je

neznanje svjesno: ona bi najradije da joj se ratovi maknu s puta i da ta gnjavaža

prestane. - Zašto vam se to sviña? - nedavno je pitala, nabirući nos kao da govori

o šmrkljima ili prdežu, stvarima niskim i odurnim koje je najuputnije prikriti.

- Postavljate li istraživačima AIDS-a pitanje zašto im se sviña AIDS? - uzvratila

je Tony. - Rat postoji. Neće ga nestati tako skoro. Nije stvar u tome da mi se on

sviña. Jednostavno želim znati zašto se tolikim drugim ljudima sviña. Želim

vidjeti kako funkcionira. - No Rose Pimlott radije ne bi gledala, radije bi pustila

druge da iskapaju masovne grobnice. Njoj bi mogao puknuti nokat.

Tony pomišlja da Rosi ispriča kako je Laura Secord, za čiji se portret na starim

bonbonijerama nazvanima njenim imenom rendgenskim ispitivanjem ustanovilo

da prikazuje muškarca u ženskoj haljini, doista bila muškarac u ženskoj haljini.

Nijedna žena, kazala bi Rosi, ne bi bila kadra pokazati takvu agresivnost, ili -

ako hoćemo - takvu hrabrost. E, to bi bacilo Rosu u paklenu dilemu! Morala bi

ustvrditi ili da u ratu žene mogu biti jednako dobre kao muškarci te stoga

jednako loše, ili pak da su žene po prirodi kukavičke maćuhice. Tony je silno

znatiželjna kako bi se Rose izvukla. No danas nije vrijeme.

Ona kimne s hodnika Rosi i Bobu, a oni je gledaju iskosa, što je pogled

pripadnikâ klape na kakav se već navikla. Povjesničari misle da im ona upada na

teritorij i da bi njihova koplja, strijele, katapulte, harpune, mačeve, puške,

avione i bombe trebala ostaviti na miru. Smatraju da bi trebala pisati socijalnu

povijest: tko je što kada jeo, ili »Život u feudalnoj obitelji«. Povjesničarke, kojih

i nema mnogo, misle to isto, ali iz različitih razloga. Smatraju da bi trebala

proučavati rañanje; ne smrt, a planove bitaka nipošto. Ne bezglave uzmake i

debakle, ne krvoprolića, ne pokolje. One smatraju da iznevjeruje žene.

Sve u svemu, ona bolje prolazi s muškarcima ako ovi umiju zaobići nespretne

uvode: ako umiju izbjeći da je zovu »mala gospa« ili izjavljuju kako nisu

očekivali da je ona tako ženstvena, čime hoće reći tako niska. Doduše, to još

čine samo najdrhtaviji kosturi.

S druge strane, da nije tako sitna, nikada ne bi uspjela. Da je visoka metar i

osamdeset i grañena kao ormar; da ima bokove. Tada bi djelovala prijeteće; tada

bi bila Amazonka. Upravo nepodudarnost daje joj propusnicu. Tebe bi jedan dah

otpuhnuo, smiješe joj se bez riječi odozgor. To bi ti, misli Tony smiješeći se

uvis. Mnogi su puhali.

Ona otključava vrata svoje sobe, onda ih za sobom zaključava kako bi maskirala

činjenicu da je tu. Sada nisu sati primanja, ali studenti si uzimaju slobode. U

stanju su je namirisati, kao dresirani psi; ugrabit će svaku priliku da joj se

ulizuju ili kukaju, ili je pokušaju impresionirati, ili joj nametnu svoju verziju

natmurenog prkosa. Tony im poželi reći, Ja sam samo ljudsko biće. No, dakako,

nije. Ona je ljudsko biće s moći. Ne velikom, ali ipak moći.

Prije kojih mjesec dana jedan od njih - krupan, kožnata jakna, zakrvavljene oči,

opći pregled povijeti, druga godina - zabo je nož na sklapanje usred njezina

pisaćeg stola.

- Meni treba odličan! - zaurlao je. Tony se i uplašila i bila bijesna na njega. Ubij

me, pa nećeš dobiti čak ni prolaznu ocjenu! htjela je zaurlati natrag. No možda

je nešto uzeo. Drogiran ili trknut, ili oboje, ili je na vijestima vidio one

podivljale studente koji kolju profesore pa ih oponaša. Srećom je ovo samo nož.

- Cijenim vašu izravnost - kazala mu je. - A sada, da sjednete na onaj stolac pa

ćemo porazgovarati o tome?

- Bogu hvala za našu psihijatrijsku službu - kazala je Rozi na telefon pošto je

otišao. - Što li to uñe u njih?

- Čuj, pile - rekla je Roz. - Samo jednu stvar želim da upamtiš. Znaš onu kemiju

koju žene imaju u sebi kada dobiju PMS? E pa, muškarci imaju u sebi istu tu

kemiju cijelo vrijeme.

Možda je to točno, misli Tony. Inače, od čega bi nastajali kaplari?

Tonyna soba je velika, veća no što bi bila u nekoj modernoj zgradi, s tipskim

izgrebanim pisaćim stolom, tipskom info pločom od iverice iz koje curi

piljevina, tipskim rebrenicama prepunima prašine. Generacije čavlića za

pričvršćivanje papira iscrvotočile su blijedozeleno ličilo; komadići selotejpa

svjetlucaju tu i tamo poput tinjca u pećini. Tonyn manje dobar kompjutor stoji

na pisaćem stolu - tako je polagan i zastario te nju i nije briga ako ga tko ukrade

- a u ormaru je nekoliko pouzdanih knjiga, ponekad ih zna posuditi studentima:

Creasyjevih Petnaest presudnih bitaka svijeta, otrcano ali potrebno; Liddell Hart;

Churchill, naravno; Kobne odluke; i Keeganovo Lice bitke, jedna od njenih

omiljenih.

Na zidu visi loša reprodukcija slike Benjamina Westa Smrt generala Wolfea1,

po Tonynu mišljenju baš tugaljive: Wolfe je bijel kao bakalarov trbuh, oči mu

pobožno izvrnute uvis, a oko njega se shrpila znatna količina kostimiranih

nekrofilnih voajera. Tony je drži tu u sobi kao podsjetnik, i sebi i studentima, na

taštinu i martirologiziranje kojima kadšto pripadnici njene profesije znaju biti

skloni. Pokraj njega je Napoleon, zamišljeno prelazi Alpe.

Na suprotni je zid objesila amatersku karikaturu rañenu perom i tintom, Wolfe

pušta vodu. General se okrenuo od promatrača, vidi se samo profil s

neodlučnom čeljusti. Izraz mu je mrzovoljan, a oblačić koji mu izlazi iz usta

govori, Jebeš ove gumbe. Karikaturu je nacrtao jedan njen student prije dvije

godine i dobila ju je na kraju semestra kao dar cijelog seminara. U pravilu su

njezini studenti većinom muškarci: ne baš mnogo žena osjeti dubinsku

privlačnost kolegija kao što je »Taktičke pogreške u kasnom srednjem vijeku«

ili »Vojna povijest kao artefakt«, kako se u zadnje vrijeme zovu njezini

trećestupanjski kolegiji.

Kad je predmet razmotala, svi su pomno motrili da vide kako će reagirati na

riječ jebeš. Muškarci njihove dobi kanda misle da žene njezine dobi nikad nisu

čule takve riječi. Ona to smatra dirljivim. Mora se svjesno truditi da svoje

studente ne zove »moji dečki«. Ako ne pazi, pretvorit će se u pretjerano srdačnu,

vickastu mamicu ili, još gore, u sveznalačku, ćudljivu staru kokoš. Počet će

namigivati i štipati za obraze.

Sama karikatura iskazuje počast njezinu predavanju o tehnologiji zatvaranja

rasporka na hlačama, koje je - tako je čula - steklo podnaslov »Gumbomanija« i

koje obično privuče dodatnu rulju. Autori koji pišu o ratu - počinje ona - bili su

skloni usredotočiti se na kraljeve i generale, na njihove odluke, njihovu

strategiju, a previñali su one niže ali jednako važne čimbenike koji su vojnike od

krvi i mesa - one koji su stvarno izloženi - mogli dovesti, a i dovodili su, u

opasnost. Uši i buhe kao prijenosnici bolesti, na primjer. Neispravne čizme.

Blato. Klice. Potkošulje. I zatvarači šlica. Učkur, preklop, lajsna s gumbima,

rajsferšlus, svi su oni odigrali svoju ulogu u raznim razdobljima vojne povijesti;

a da se i ne spominje kilt, o kojemu se s odreñenog stajališta itekako ima što

reći. Nemojte se smijati, kaže im. Umjesto toga, zamislite sebe na bojnom polju,

priroda traži svoje, što često čini u stresnim trenucima. Sada zamislite sebe kako

pokušavate raskopčati ove gumbe.

Sada diže uvis crtež dotičnih gumbi: garnitura iz devetnaestog stoljeća za koju je

sigurno trebalo svih deset prstiju i deset minuta po gumbu.

Sada zamislite snajper. Nije više tako smiješno?

Vojske marširaju želucem, ali i zatvaračem šlica. Ne znači da je rajsferšlus -

premda je znatno pridonio brzini otvaranja - bio posve besprijekoran. A zašto?

Mućnite glavom - rajsferšlusi znaju zapeti. I bučni su! A muškarci su izmislili

opasan običaj da na njima pale šibice. U mraku! Možete isto tako zapaliti

buktinju.

Mnoga su zlodjela - nastavlja ona - na bespomoćnim regrutima počinili kreatori

vojne odjeće. Koliko je britanskih vojnika nepotrebno poginulo zbog crvenila

svoje odore? I nemojte misliti da je ta vrsta nepromišljenosti prošla s

devetnaestim stoljećem. Mussolinijev kriminalni promašaj u opskrbi vlastitih

trupa cipelama - cipelama! - samo je jedan takav slučaj. A tko god da je izmislio

one najlon gaće za Sjevernu Koreju, Tony smatra da ga je trebalo izvesti pred

ratni sud. Lepetanje nogavica mogli ste čuti kilometar i pol daleko. A vreće za

spavanje - te su takoñer šuškale, i niste ih mogli lako otvoriti iznutra, i znale su

ostati zavezane! U noćnim neprijateljskim napadima ljudi su bivali

izmasakrirani kao mačići u vreći.

Kreirano ubojstvo! Oko toga se ona zna prilično uzbuditi.

A sve to, u smirenijem obliku i opremljeno bilješkama, dobro će doći za

najmanje jedno poglavlje njezine knjige u nastajanju: Smrtonosno ruho: povijest

neprikladne vojne mode.

Charis kaže da je za Tony loše što troši toliko vremena na nešto tako negativno

kao što je rat. To je kancerogeno, kaže.

Tony traži po svom fasciklu-harmonici popis studenata u seminaru, nalazi ga

pod B, Birokracija, i unosi ocjenu svakog rada u za to predviñeni kvadratić. Kad

završi, stavlja ocijenjene radove u kartonsku omotnicu koja je izvana čavlićem

pričvršćena na njena vrata, gdje ih, kao što je obećala, studenti mogu pokupiti u

toku dana. Zatim produžuje do kraja hodnika, u zapuštenoj izbi zvanoj

kancelarija odsjeka gdje ponekad sjedi tajnica, provjerava ima li pošte, nalazi

samo podsjetnik o produženju pretplate na Jane's Defence Weekly i svoj

najnoviji Big Gun, i oboje gurne u torbu.

Onda malo otpočine u pregrijanom ženskom zahodu koji vonja po tekućem

sapunu, kloru i napola probavljenom luku. Jedan od tri toaleta je začepljen, što

mu je dugotrajna navika, a u druga dva pregratka nema papira. Jedan je,

meñutim, skriven u toaletu koji ne radi, pa ga Tony rekvirira. Na zid pregratka

koji njoj najbolje odgovara, onaj kraj prozora s nagrešpanim staklom, netko je

ugrebao novu poruku, iznad Herstory Not History i Hersterectomy Not

Hysterectomy1: FEMINISTIČKA DEKONSTRUKCIJA = FELLATIO.

Podtekst toga je, što Tony dobro zna, da se već radi na tome da McClung Hall

bude proglašen povijesnom zgradom i prepušten Odsjeku za ženske studije,

HISTORIC NOT HERSTORIC, netko je dopisao na drugoj strani zida.

Znamenja skorog prepucavanja koje se Tony nada izbjeći.

Ona stavlja poruku tajnici na stol: Toalet je začepljen. Hvala. Antonia Fremont.

Ne dodaje Opet. Čovjek ne treba biti neugodan. Od te bilješke neće biti ništa, ali

je ona učinila svoju dužnost. Onda žurno izlazi iz zgrade, pa natrag prema

podzemnoj, i kreće prema jugu.

5.

Ručak je u Toxiqueu, pa Tony silazi na postaji Osgoode i ide Queen Streetom

prema zapadu, pored prodavaonice Dragon Lady Comics, pored kafića The

Queen Mother, pored BamBoo Cluba s onim njegovim porno slikama. Doduše,

mogla bi pričekati tramvaj, ali u tramvajskim gužvama obično je prignječe, a

ponekad i uštipnu. Već se nagledala sasvim dovoljno gumba na košuljama i

kopča na remenima za neko vrijeme, pa se odlučuje za nepredvidljivije rizike

pločnika. Uostalom, ne kasni previše, ne više od Roz, koja uvijek kasni.

Drži se vanjskog dijela pločnika, što dalje od zidova i odrpanih spodoba

naslonjenih na njih. Naoko oni traže malo sitniša, no Tony ih vidi u zlokobnijem

svjetlu. To su uhode, izviñaju teren prije masovne invazije; ili su možda

izbjeglice, ranjenici koji mogu hodati, povlače se pred skorim jurišem. Bilo kako

bilo, ona im se uklanja. Očajni ljudi nju uznemiruju, odrasla je s dvoje takvih.

Kadri su udariti, zgrabiti što god im doñe pod ruku.

Ovaj dio Queen Streeta se malo sredio. Prije nekoliko godina bio je divljiji,

riskantniji, ali najamnine su porasle pa je nestalo mnogo knjižara s rabljenim

knjigama, a otišli su i oni prljaviji umjetnici. Sadašnju mješavinu i dalje čine

modni off, istočnoeuropske delikatese, uredski namještaj na veliko, lokali gdje

se pije pivo i sluša country-and-western, no sada su tu i jarko osvijetljene

prodavaonice uštipaka, noćni lokali koji su trenutačno u trendu, odjeća s rječitim

etiketama.

Recesija je, meñutim, sve dublja. Više je zgrada na prodaju; više je zatvorenih

butika, a na pragu onih koji još rade prodavačice vrebaju prolaznike poraženim,

umolnim pogledima, očiju punih zaprepaštenog bijesa. Cijene prepolovljene,

kazuju prozori: takvo što bilo bi nečuveno lani u ovo doba, dva mjeseca pred

Božić. Svjetlucave haljine na lutkama bezizražajnih lica ili bez glave nisu više

ono što su se činile, otjelovljena žudnja. Sada, naprotiv, izgledaju kao otpaci s

tuluma. Zgužvani papirnati ubrusi, krš kakav ostavljaju razbijačke gomile ili

pljačkaške vojske. Premda ih nitko nije vidio niti bi mogao sa sigurnošću reći

tko su oni, prošli su Goti i Vandali.

Tako misli Tony, koja ionako nikad ne bi mogla nositi te haljine. One su za žene

s dugim nogama, dugim torzom, dugim gracioznim rukama. - Nisi ti niska - kaže

joj Roz. - Ti si sitna. Čuj, za takav struk ja bih bila u stanju ubiti.

- Ali ja sam jednaka sve do dolje - kaže Tony.

- Znači, nama treba mikser - kaže Roz. - Ubacit ćemo tvoj struk i moje bokove, i

bratski podijeliti. Slažeš se?

Da su mlañe, takvi bi razgovori možda ukazivali na ozbiljno nezadovoljstvo

vlastitim tijelom, na ozbiljnu čežnju. Danas je to naprosto dio repertoara. Manje-

više.

Roz je tu, maše joj pred Toxiqueom. Tony prilazi, Roz se saginje, Tony isteže

lice uvis, i jedna drugoj ljube zrak s obje strane glave, što je odnedavno moda u

Torontu, odnosno meñu stanovitim njegovim slojevima. Roz parodira taj ritual

uvlačeći obraze tako da joj usta postanu poput ribljih i škiljeći s oba oka. -

Pretenciozna? Moi? - kaže. Tony se smiješi, ulaze zajedno.

Toxique je jedno od njihovih omiljenih mjesta: nije preskupo i ima stanovitu

reputaciju; iako jest malo mangupsko, malo prljavo. Tanjuri stižu s čudnim

tvarima zalijepljenima za donji dio, konobari znaju imati sjenilo na očima ili

prsten u nosu, a konobarice su sklone nositi fluorescentne štucne i kožnate mini

hlačice. Duž jedne strane je dugačko zrcalo od dimljenog stakla, spašeno iz

kakvog propalog hotela. Plakati davnih alternativnih kazališnih predstava

nalijepljeni su na zidove, a ljudi blijede puti kojima s mrke odjeće s metalnim

zakovicama zveckaju lanci gegaju se prema stražnjim prostorijama koje nisu za

goste ili vijećaju na stepenicama u raspucavanju što vode dolje u toalete.

Specijaliteti Toxiquea su sendvič s kozjim sirom i pečenom paprikom, pita od

bakalara a la Newfoundland i divovska, ponekad sluzava salata s mnogo oraha i

kosanih korijena. Tu su još baklava i tiramisu, te jaki, ovisnički espreso.

One, dakako, ne odlaze onamo noću, kad lokal preuzmu rock grupe i visoki

decibeli. No za ručak je dobar. Razvedrava ih. Čini da se osjećaju mlañima i

odvažnijima nego što jesu.

Charis je već tu, sjedi u kutu za stolom presvučenim crvenim, zlatom

poškropljenim ultrapasom, obrubljenim aluminijem i s istim takvim nogama,

koji ili doista jest iz pedesetih, ili je imitacija. Već je naručila za njih bocu

bijelog vina i bocu mineralne. Vidi ih, smiješi se, pada runda zračnih poljubaca.

Danas Charis ima na sebi vrećastu haljinu od svijetloljubičastog pamučnog

džerseja, preko nje raščehanu sivu dugačku vestu i narančasto-akvamarinski šal

s uzorkom od poljskog cvijeća omotan oko vrata. Njena duga, ravna kosa je

sijedo-plava, s razdjeljkom na sredini; naočale za čitanje gurnula je na vrh glave.

Ruž boje breskve mogao bi biti prirodna boja njezinih usnica. Ona sliči malo

izblijedjeloj reklami za biljni šampon - zdrav, ali na rubu starinskog. Tako bi

izgledala Ofelija da je poživjela, ili Djevica Marija u srednjoj dobi - ozbiljna i

rastresena, i s unutarnjim svjetlom. Upravo to unutarnje svjetlo uvaljuje ju u

nevolje.

Roz je upakirana u kostim koji Tony prepoznaje iz izloga jednog od skupljih

dućana s dizajnerskim modelima u Bloor Streetu. Roz kupuje široke ruke i s

užitkom, ali često u trku. Jakna je metalno plava, suknja uska. Lice joj je pomno

tretirano zračnom masažom, kosa netom obojena. Ovaj put je kestenjasta. Usta

su boje maline.

Njezino lice ne pristaje uz ostalu opremu. Nije suhonjavo, nego bucmasto, s

čvrstim ružičastim obrazima mljekarice i jamicama kad se smije. Oči,

inteligentne, sućutne, a i sumorne, kao da pripadaju nekom drugom licu,

mršavijem; mršavijem i krutijem.

Tony se smješta na stolac i svoju veliku platnenu torbu parkira ispod njega, gdje

joj može služiti kao podnožnik. Niski kraljevi nekoć su imali posebne jastuke za

noge kako im ove ne bi visjele dok sjede na prijestolju. Tony ima razumijevanja.

- Taaako - kaže Roz nakon uvodnog dijela - lijepo smo se smjestile, vedre smo i

vesele. Onda, što ima novog? Tony, vidjela sam u Holtu najslañu stvar na

svijetu, bila bi jako dobra za tebe. Uspravni ovratnik - uspravni ovratnici se

vraćaju! - i sprijeda mjedeni gumbi skroz do dolje. - Ona pali uobičajenu

cigaretu i Charis izvodi uobičajeno kašljucanje. Ovaj dio Toxiquea nije za

nepušače.

- Izgledala bih kao hotelski potrčko - kaže Tony. - Uostalom, ne bi bilo moga

broja.

- Da li kada razmišljaš o onim šiljastim petama? - kaže Roz. - Dobila bi deset

centimetara.

- Budi ozbiljna - kaže Tony. - Ja hoću hodati kao čovjek.

- Mogla bi dati da ti nešto ugrade - kaže Roz. - Upotpunite svoje noge. A zašto

ne? Rade sve živo.

- Mislim da je Tonyno tijelo prikladno takvo kakvo jest - kaže Charis.

- Ne govorim o njenom tijelu, govorim o njenoj garderobi - kaže Roz.

- Kao obično - kaže Tony. Sve tri se smiju, malo bučno. Boca vina sada je

napola prazna. Tony je popila samo dva-tri gutljaja, i to pomiješano s

mineralnom. Ona se čuva alkohola u bilo kojem obliku.

Njih tri jednom mjesečno odlaze na ručak. O njemu su postale ovisne. Nemaju

mnogo toga zajedničkog, izuzme li se katastrofa koja ih je zbližila, ako se Zenia

može nazvati katastrofom; no s vremenom su razvile uzajamnu lojalnost, esprit

de corps1. Tony je ove žene zavoljela i danas ih smatra prisnim prijateljicama,

ili najbliže tomu. Imaju osjećaj viteštva, imaju ožiljke iz bitaka, bile su u vatri; a

svaka zna o drugim dvjema stvari koje nitko drugi ne zna.

Tako su se nastavile redovito sastajati, poput ratnih udovica ili veteranki kojima

godine prolaze, ili suprugâ čiji se muževi vode pod »Nestao u borbenoj akciji«.

Kao uvijek u takvim grupama, za stolom ima više ljudi no što se vidi.

Istina, o Zeniji ne razgovaraju. Ne više, ne nakon što su je pokopale. Kako kaže

Charis, razgovor o njoj možda bi je držao na ovom svijetu. Kako kaže Tony,

loša je za probavu. Kako kaže Roz, čemu joj davati vrijeme u eteru?

Ona je ipak za ovim stolom, misli Tony. Ovdje je, mi je držimo, dajemo joj

vrijeme u eteru. Ne možemo je pustiti.

Konobarica dolazi po narudžbu. Danas je to djevojka s kosom boje maslačka u

hulahopkama s leopardovim šarama i srebrnim čizmama s vezicama do koljena.

Charis naručuje zečji san - jelo za zečeve, ne od njih - što se sastoji od ribane

mrkve, svježeg sira i hladne leće na salatu. Roz naručuje gurmanski sendvič od

preprženog sira i debelo rezanog kruha s travama i kimom, garniran poljskim

kiselim krastavcem; Tony naručuje specijalitet sa Srednjeg istoka: felafel, šašlik,

kuskus i humus.

- Kad je već spomenut Srednji istok - kaže Roz - što se tamo dogaña? Ta stvar s

Irakom. Tony, ti si, mislim, stručnjak za te stvari.

Njih dvije gledaju u Tony. - Zapravo nisam - kaže Tony. Čitav smisao toga da si

povjesničarka, pokušavala im je više puta objasniti, upravo je u tome da možeš

uspješno izbjegavati sadašnjost, najveći dio vremena. Doduše, ona dakako prati

tu situaciju, godinama je prati. Ondje će se testirati neka zanimljiva nova

tehnologija, toliko je izvjesno.

- Nemoj se cifrati - kaže Roz.

- Hoćeš reći, da li će biti rata? - kaže Tony. - Kratki odgovor glasi: da.

- Strašno - kaže Charis, sva potuljena.

- Ne ubijaj glasnika - kaže Tony. - Nemam ja s tim ništa. Ja vam samo govorim.

- Ali kako možeš znati? - kaže Roz. - Možda se nešto promijeni.

- Nije to kao burza - kaže Tony. - Već je odlučeno. Bilo je odlučeno čim je

Saddam prešao onu granicu. Kao Rubikon.

- Kao što? - kaže Charis.

- Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kaže Roz. - Znači,

stvarno je frka, ili?

- Ne u dogledno vrijeme - kaže Tony. - Na dugi rok - tja, mnoga su se carstva

raspala jer su se previše rastegnula. To bi moglo vrijediti za obje strane. No u

ovom trenutku SAD ne razmišljaju o tome. Njima je ideja prekrasna. Dobit će

priliku da isprobaju svoje nove igračke, dovabe neki posao. Nemojte to smatrati

ratom, smatrajte to tržišnom ekspanzijom.

Charis bocka viljuškom ribanu mrkvu; jedno vlakno zadržalo joj se na gornjoj

usni - ljubak narančasti brk. - Pa, bilo kako bilo, mi nećemo biti u tome.

- O da, hoćemo - kaže Tony. - Zahtijevat će se naša prisutnost. Ako primiš

kraljev novčić, moraš kralju ljubiti guzicu. Bit ćemo mi tamo, mi i naša

raspadajuća, zahrñala stara mornarica. E, to je sramota. - Tony je tu zaista

ogorčena: ako već tjeraš ljude da se bore, trebaš im dati pristojnu opremu.

- Možda će se povući - kaže Roz.

- Tko? - kaže Tony. - Ujko Sam?

- Ujko Saddam, uz ispriku za dosjetku - kaže Roz.

- Ne može - kaže Tony. - Otišao je predaleko. Njegovi vlastiti ljudi bi ga ubili.

Nije da već nisu pokušali.

- Ovo je deprimantno - kaže Charis.

- I te kako - kaže Tony. - Prevagnut će žudnja za moći. Nepotrebno će umrijeti

tisuće ljudi. Leševi će trunuti. Stradavat će žene i djeca. Razmahat će se

epidemije. Zemljom će harati glad. Ustrojit će se fondovi za pomoć. Iz njih će

službenici gotovinu kanalizirati drugamo. Doduše, nije sve crno - smanjit će se

stopa samoubojstava. U ratovima se uvijek smanjuje. I možda će se žene-vojnici

iskazati na prvim linijama, steći poene za feminizam. Iako ja u to sumnjam. Po

svoj prilici će njihov posao biti zavoji-kao-obično. Hajmo naručiti još jednu

bocu mineralne.

- Tony, ti to gledaš tako hladnokrvno - kaže Roz. - Tko će dobiti?

- Bitku ili rat? - kaže Tony. - Što se tiče bitke, definitivno tehnologija. Tko god

ima premoć u zraku. Baš se pitam tko bi taj mogao biti.

- Iračani imaju nekakav divovski top - kaže Roz. - Čitala sam nešto o tome.

- Samo neke dijelove - kaže Tony, koja o tome podosta zna jer je zanima. Nju, i

Jane's Defence Weekly, i ne zna se koga sve ne. - Supertop. To bi zbilja bio

tehnološki korak dalje: nema više letjelica srednjeg dometa i skupih raketa,

troškovi su manji. Znate kako su ga nazvali? Projekt Babilon! No tip koji ga je

pravio lijepo se dao ubiti. Ludi genij za oružje - Gerry Bull. Najbolji balističar

na svijetu - naš čovjek, uzgred rečeno. Dobio je mig, neku vrst. Netko mu je

stalno seljakao stvari po stanu kad njega tamo nije bilo. I više nego mig, po

mom mišljenju. No on je uporno radio dalje na topu, sve dok - bum, pet metaka

u glavu.

- Grozno - kaže Charis. - Gnusno.

- A ti biraj - kaže Tony. - Pomisli koliko bi ljudi ubio taj supertop.

- No svakako, čujem da su pod zemljom - kaže Roz. - Čujem da su napravili

duboke bunkere od cementa. Sigurne od bombi.

- Samo za generale - kaže Tony. - Živa bila pa vidjela.

- Tony, ti si takav cinik - kaže Charis uz sažalni uzdah. Ona se stalno nada da će

se Tony duhovno oplemeniti, što bi bez sumnje uključilo otkriće prijašnjih

života, djelomičnu lobotomiju i pojačano zanimanje za vrtlarstvo.

Tony je gleda kako sjedi pred svojim dražesnim desertom: miješani voćni

sladoled, kuglica ružičastog, kuglica crvenog, kuglica ribizno ljubičastog, žlica

na gotovs, kao klinka na dječjem roñendanu. Od takve bezazlenosti Tony osjeća

bol, u dva smisla. Dolazi joj da Charis tješi, a istodobno dobro prodrma. - Što ti

želiš da kažem? Da bismo svi trebali pokušavati misliti pozitivno?

- Možda bi to pomoglo - kaže Charis svečano. - Nikad se ne zna. Kad bi to

svatko učinio.

Ponekad bi Tony najradije uzela Charis za onu ljiljanski bijelu ruku i odvela do

hrpa lubanja, do skrivenih jama punih tijela, do izgladnjele djece pruženih ruku i

napuhanih trbuha, do crkava koje su zaključali i zatim spalili zajedno s ljudima

što se unutra prže i urlaju, do križeva - redovi i redovi i redovi. Stoljeće za

stoljećem, sve dalje i dalje u prošlost, dokle god pogled seže. Sada mi reci,

kazala bi Charisi. Što vidiš?

Cvijeće, rekla bi Charis.

Zenia to ne bi rekla.

Tony odjednom osjeća zimicu. Mora da su se otvorila vrata. Ona se osvrće i

pogled joj padne na zrcalo.

Tu stoji Zenia, iza nje, u dimu, u staklu, u ovoj prostoriji. Ne netko tko izgleda

kao Zenia: Zenia glavom.

Ne radi se o halucinaciji. Vidjela ju je i konobarica s leopardovim šarama. Kima

glavom, prilazi joj, pokazuje prema jednom stolu otraga. Tony osjeća kako joj se

srce steže, steže poput šake i tone poput olova.

- Tony, što nije u redu? - kaže Roz. Onda hvata Charis za ruku i čvrsto drži.

- Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti.

- Ah, sranje - kaže Roz. - Ona je.

- Tko? - kaže Charis.

- Zenia - kaže Tony.

- Zenia je mrtva - kaže Charis.

- Gospode - kaže Roz - zbilja je ona. Charis, nemoj buljiti, vidjet će nas.

- I to nakon što nam je naprtila na glavu cijeli onaj idiotski obred - kaže Tony.

- Tja, nje tamo nije bilo - kaže Roz. - Bila je samo ona metalna urna, sjećate se?

- I onaj odvjetnik - kaže Tony. Pošto je prvi šok prošao, ustanovljuje da nije

iznenañena.

- Daaa - kaže Roz. - Odvjetnik, malo morgen.

- Izgledao je kao odvjetnik - kaže Charis.

- Previše je izgledao kao odvjetnik - kaže Roz. - Shvatite, prešla nas je. Ono je

bila jedna od njenih numera.

One sad šapću, poput urotnika. Zašto? misli Tony. Mi nemamo što skrivati.

Trebale bismo odmarširati do nje i pitati - što? Odakle joj toliki bezobrazluk da i

dalje živi?

Trebale bi nastaviti razgovor, pretvarati se da je ne vide. Umjesto toga one zure

u stol, gdje su se ostaci njihovih voćnih sladoleda rastopili u ružičaste i

malinaste mrlje koje plutaju po bijelim tanjurima poput svjedočanstva o napadu

morskog psa. Osjećaju se uhvaćenima, osjećaju se u stupici, osjećaju se krivima.

Zenia bi trebala biti ta koja se tako osjeća.

No Zenia korača mimo njihova stola kao da njih nema, kao da tu nema nikoga.

Tony osjeća kako sve tri blijede u blistavilu koje se širi iz nje. Na sebi ima

neprepoznatljiv parfem: nešto gusto i tmasto, mrko i zlokobno. Miris spaljene

zemlje. Ona odlazi u stražnji dio prostorije i sjeda, pali cigaretu i zuri iznad

njihovih glava kroz prozor.

- Tony, što sad radi? - šapće Roz. Tony jedina ima jasan vidik.

- Puši - kaže Tony. - Nekog čeka.

- Ali što radi ovdje? - kaže Roz.

- Obilazi prljave birtije - kaže Tony. - Kao i mi.

- Ja ovo ne vjerujem - cvili Charis. - Današnji dan mi je bio drag sve do sada.

- Ma ne - kaže Roz. - Hoću reći, u ovom gradu. Hoću reći, u ovoj zemlji. Spalila

je za sobom sve mostove. Što joj je još ostalo?

- Ja ne želim razgovarati o njoj - kaže Tony.

- Ja čak ne želim misliti o njoj - kaže Charis. - Ne želim da mi u glavi napravi

nered.

Ali nema nade da će misli otići drugamo.

Zenia je prekrasna kao uvijek. U crnom je, haljina priljubljena uz tijelo s U

izrezom koji joj otkriva vrh grudi. Izgleda poput modne fotografije, kao i uvijek,

fotografije kakva se snima pod reflektorima tako da se izgube sve pjegice i

borice a ostanu samo osnovne crte lica: u njezinu slučaju, puna grimizno crvena

usta, prezirna i tužna, ogromne duboke oči, skladan luk obrva, visoke jagodice

sa sjenkom terakote. A kosu, gust oblak kose, raspršuje oko glave nevidljivi

vjetar koji nju svuda prati, koji joj odjeću modelira prema tijelu a tamne

pramenove na mahove raspršuje oko čela, koji zrak oko nje ispunja šuštavim

zvukom. Usred toga nevidljivog komešanja ona sjedi nepomično, mirna kao da

je isklesana. Valovi zla iz nje će poteći poput kozmičke radijacije.

Odnosno, to je ono što Tony vidi. Preuveličano je, dakako; pretjerano. No

upravo su takve emocije što ih Zenia najčešće budi: pretjerane.

- Da odemo? - kaže Charis.

- Nemoj joj dopustiti da te uplaši - kaže Tony, kao da govori samoj sebi.

- Nije to strah - kaže Charis. - Od nje mi se povraća. Od nje se meni povraća

nada mnom.

Roz zamišljeno kaže: - Ona zbilja tako djeluje.

Druge dvije uzimaju torbice i počinju ritual dijeljenja računa. Tony i dalje

promatra Zeniju. Točno, prekrasna je kao uvijek, no Tony otkriva neznatnu

puderastu mutnoću, poput maška na grozdu - neznatno suženje pora, stisnuće,

kao da joj je isisan neki sok ispod kože. Tony to smatra umirujućim: Zenia je

ipak smrtna, kao i one.

Zenia otpuhuje dim, spušta pogled. Sada zuri u Tony. Zuri ravno kroz nju. Ali je

vidi, bez brige. Vidi sve tri. Zna kako se osjećaju. I uživa u tome.

Tony više ne gleda. Srce joj je hladno i tvrdo, stisnuto poput grude snijega.

Istodobno je uzbuñena, napeta, kao da iščekuje jednu kratku riječ, naredbu,

odsječnu i smrtonosnu. Naprijed! Ciljaj! Pali! Ili takvo što.

No ona je i umorna. Možda više nema energije za Zeniju. Možda joj više nije

dorasla, ovaj put. Kao da joj je ikada bila.

Usredotočuje se na klizavu crvenu površinu stola, na crnu pepeljaru sa

skvrčenim opušcima. U nju je srebrnim slovima utisnuto ime restorana:

Toxique.

Euqixot. Djeluje astečki.

Što smjera? misli Tony. Što hoće?

Što ona radi ovdje, s ovu stranu zrcala?

6.

Njih tri marširaju kroz vrata, jedna za drugom. Uzmiču. Tony odolijeva porivu

da iziñe natraške: ako okrenete leña, broj žrtava se povećava.

Ne znači da Zenia ima pušku. Ipak, Tony osjeća kako prezirni ultramarinski

pogled buši poput lasera leña njene tanušne točkaste haljinice od rejona. Jad

jadni, misli zacijelo Zenia. Zacijelo se smije; ili smiješi, uzvijenih kutova onih

svojih sočnih usana. Njih tri nisu dovoljno značajne da bi zasluživale smijeh.

Lišene, šapće Tony sama sebi. U značenju oklopa, dostojanstva, kose.

Jutros se Tony osjećala sigurnom, sasvim dovoljno. No sad se ne osjeća

sigurnom. Sve je dovedeno u pitanje. I u najboljim vremenima vidljivi je svijet

krhak, tanka blještava koža koju spaja napetost površine. Ona ulaže mnogo

napora da ga drži na okupu, tu svoju svjesnu iluziju ugodnosti i stabilnosti, riječi

što teku s lijeva na desno, kolotečinu ljubavi; no ispod je tama. Prijetnja, kaos,

gradovi gore, kule se ruše, anarhija neproničnog. Ona duboko udahne ne bi li se

pribrala i osjeća kako joj kisik i automobilske ispušne pare naviru u mozak.

Noge joj klecaju, površina ulice se mreška, drhtava poput odraza u ribnjaku,

slabašno sunčevo svjetlo raspršuje se poput dima.

Ipak, kad joj Roz ponudi da je odveze kući ili kamo već ide, Tony kaže da će

radije pješice. Treba joj predah, treba joj prostor, treba se pripremiti za Westa.

Ovaj put njih tri ne ljube zrak. Sada se zagrle. Charis drhće, premda pokušava

djelovati spokojno. Roz se drži nehajno i drsko, ali suspreže suze. Sjedit će u

autu i plakati, jarkim rukavom jakne brisati suze, sve dok se ne pribere dovoljno

da se vrati u svoj luksuzni ured na najgornjem katu. Charis će pak odšetati do

skele za Otok, zuriti pritom u izloge i prelaziti ulicu gdje joj puhne. Na skeli će

promatrati galebove i zorno zamišljati sebe kao jednog od njih, i pokušavati

odagnati Zeniju iz glave. Prema njima dvjema Tony se osjeća zaštitnički. Što

one znaju o teškim i mračnim odlukama? Nijedna od njih neće biti od bogzna

kakve pomoći u predstojećoj borbi. No s druge strane, one nemaju što izgubiti.

Ništa, odnosno nikoga. Tony ima.

Ona odmiče duž Queen Streeta, zatim skreće sjeverno na Spadina Avenue.

Prisiljava svoje noge da koračaju, prisiljava sunce da sja. Onaj od sudbe u strahu

se krije / Il mnogo taj ne vrijedi / Tko pogibli kadar izvrgnut se nije / Iz koje

gubitak il pobjeda slijedi,1 ponavlja ona u glavi. Krepak stih, omiljen generalno,

omiljen meñu generalima. Njoj je pak potrebna neka perspektiva. Neka

avitkepsrep. Ljekovita riječ.

Malo-pomalo srce joj se smiruje. Nepoznati ljudi koji od nje ne zahtijevaju

nikakve napore, nikakva objašnjenja, nikakva uvjeravanja, djeluju umirujuće.

Sviña joj se mješavina u ovoj ulici, izmiješane kože. Prostor je preuzela

najvećim dijelom Kineska četvrt, premda još uvijek ima židovskih delikatesnih

dućana i, nešto dalje te malo sa strane, portugalskih i karipskih radnji na

Kensington Marketu. Rim u drugom stoljeću, Konstantinopol u desetom, Beč u

devetnaestom. Raskrižje. Oni iz drugih zemalja izgledaju kao da se upinju nešto

zaboraviti, oni odavde kao da se pokušavaju nečega sjetiti. Ili možda obratno.

Ovako ili onako, oči imaju zamišljen, sobom zaokupljen izraz, gledaju

postrance. Glazba s nekih drugih mjesta.

Pločnik je prepun ljudi koji kupuju u pauzi za ručak; uspijevaju se ne sudarati a

da pritom kanda uopće ne gledaju oko sebe, kao da su obrasli mačjim brcima.

Tony vijuga izmeñu njih, pokraj povrćarnica koje su sprijeda na tezgama izložile

zvjezdaču, litchi i dugački kovrčasti kupus, pokraj mesnica u čijim izlozima vise

crvenkaste ocakljene patke, pokraj tekstilnih dućana sa stolnjacima s rupičastim

vezom i svilenim kimonima koji na leñima imaju izvezene zmajeve za sreću.

Meñu Kinezima ona osjeća da joj je visina u redu, iako nije da ne zna što neki

od njih možda u njoj vide. Dlakavog stranog bijelog vraga; premda ona nije

osobito dlakava, kako te stvari inače stoje, a niti osobito vragovita. Strana, to da.

Strana ovdje.

Još malo pa će trebati otići na šišanje, frizeraj se zove Liliane i nalazi se dvije

ulice odavde pa iza ugla. Ondje se uvijek uzmuvaju oko nje: dive se, ili hine da

se dive, njenim malim stopalima, njenim sićušnim ručicama, njenoj ravnoj ritici,

njenim srcolikim ustima, tako zastarjelima meñu svim onim naprčenim ustima iz

modnih magazina koja kao da je netom ubola pčela. Govore joj da je gotovo

Kineskinja.

Doduše, samo gotovo. Gotovo, tako se ona oduvijek osjeća; približno. Zenia

nikad nije bila gotovo, čak ni u svojim najvećim prijevarama. Njezine su

krivotvorine bile dubinski lažne, a čak i najpovršnije maske potpune.

Tony hoda i hoda, kraj negdašnjeg varijetea Victoria - viktorija, pobjeda: koja,

čija, pita se - oblijepljenog plakatima što reklamiraju filmove na kineskom,

pored gostionice Grossman i preko College Streeta gdje u misiji Scott ima

kršćanske juhe za sve više ljudi sa sve manje novca. Može ići pješice sve do

kuće, danas ne drži predavanja. Sada treba pregrupirati svoje snage, treba dobro

promozgati, treba isplanirati strategiju. Doduše, koliko strategijâ možete

planirati s tako malo podataka? Na primjer, zašto je Zenia odlučila uskrsnuti?

Zašto si je, kao prvo, uopće dala truda da se raznese bombom? Možda zbog

vlastitih razloga; s njih tri to nema veze. Ili s njih dvoje, s njom i Westom. Ipak,

nije dobro što ju je Zenia vidjela u Toxiqueu.

Možda je Zenia dosad već zaboravila na Westa. On je sitna riba, preklinje

nečujno Tony. Ribičica. Čemu se gnjaviti? Ali Zenia voli lov. Voli loviti bilo

što. Uživa u tome.

Neprijatelja trebate zamisliti, kažu stručnjaci. Staviti se na njegovo mjesto.

Pretvarati se da ste vi on. Naučiti predviñati njegov sljedeći korak. Na nesreću,

predviñati Zeniju znači pišati krv. Kao u onoj staroj dječjoj igri - škare, papir,

kamen. Škare režu papir, ali na kamenu se lome. Trik je u tome da znate što

protivnik skriva, kakva se šaka ili ružno iznenañenje ili tajno oružje krije iza

njegovih leña. Ili njezinih.

Sunce zalazi i Tony hoda svojom tihom ulicom, vuče noge kroz otpale listove

javorâ i kestenâ, vraća se u svoju kuću. U svoju utvrdu. Pod sve slabijim

svjetlom kuća više nije stamena, solidna, neosporiva. Naprotiv, djeluje

provizorno, kao da tek što nije prodana ili tek što nije razvila jedra. Malo

podrhtava, ziba se u sidrištu. Prije no što će otključati vrata, Tony prelazi rukom

preko opeka, ponovno se uvjeravajući da postoje.

West čuje da je ušla i zovne odozgora. Tony u zrcalu provjerava lice, nadajući se

da je uspjela namjestiti uobičajeni izraz.

- Slušaj ove - kaže West pošto se ona popne na drugi kat.

Tony sluša: još jedan šum, manje-više jednak - koliko ona razabire - kao onaj

jučerašnji. Kad se udvaraju, muški pingvini donose kamenje, drže ga meñu

nogama nalik gumenim čizmama; West donosi šumove. - Krasno - kaže ona. To

je jedna od njenih sitnijih laži.

West se smiješi, što znači da on zna da ona ne umije čuti ono što on čuje ali mu

je draga jer to ne kaže naglas. Ona uzvraća smiješak, tjeskobno pretražujući

njegovo lice. Provjerava svaku boru, svaku izbočinu i prijevoj. Sve je kao

obično, koliko ona može zaključiti.

Ni jednom ni drugom ne da se kuhati, pa West odlazi iza ugla po japansku hranu

- jegulja na žaru, žutorepka i sushi od lososa - i zatim jedu na podu pred

televizorom u Westovoj radnoj sobi na drugom katu; izuli su cipele, sjede na

jastucima i oblizuju prste.

West tu drži televizor kako bi na njemu mogao puštati video na kojem su

zvukovi prikazani kao boje i valovite crte, ali njih dvoje na njemu takoñer

gledaju stare filmove i smeće od kasnih kriminalističkih serija. West obično

radije gleda filmove, ali večeras je red na Tony, pa oboje pristaju na reprizu

jednog pandurskog serijala s visokim koeficijentom uvredljivosti i prostaštva,

isprekidanog eksplozijama suvišnog nasilja.

Tonyni bi se studenti smijali da je zateknu pri tome; oni žive u iluziji kako je

naprosto nemoguće da su ljudi koji su od njih stariji i njihovi učitelji jednako

lakoumni i lijena mozga kao oni. Tony gleda kako jedna žena četka svježe

opranu kosu i kako jedna druga do neba hvali nove higijenske uloške, zaobljene

tako da uhvate svaku kap. Onda dalje gleda kako se po stoti, po tisućiti put,

jedan muškarac sprema ubiti drugoga.

Takvi muškarci uvijek imaju neku prikladnu rečenicu prije no što bace nož, ili

slome vrat, ili povuku otponac. Možda je to samo fenomen s ekrana,

scenaristička fantazma, a možda muškarci doista govore takve stvari u takvim

okolnostima. Odakle bi Tony znala? Postoji li poriv da protivnika upozorite,

zaplašite, da nad njim likujete, da sebe pogurnete u akciju? Dieu et mon droit.

Noli me impune lacessit. Dulce et decorum est pro patria mori.1 Ne zabadaj u

mene! Izazovi, bojni pokliči, epitafi. Naljepnice na braniku.

Ovaj muškarac kaže: - Ti si povijest.

Tony u glavi popisuje te televizijske sinonime za smrt. Sada si pečen, izgorio si,

marš u otpad, čas je da otegneš papke, odsad si hrpa mrtvog mesa. Čudno koliki

od njih imaju veze s hranom, kao da biti sveden na hranjivâ predstavlja konačno

poniženje. Ali Ti si povijest već dugo joj je jedan od najdražih. On tako točno

izjednačuje prošlost - bilo što iz prošlosti, cijelu prošlost - i jeftini, zasluženi

zaborav. Ono je povijest, s kreposnim prezirom objavljuju mladi. Ovo je

sadašnjost.

Vidi se krupni plan očiju iskolačenih od straha na licu muškarca koji će uskoro

postati povijest ako stvari odu putem kojim su krenule, a onda prizor prelazi na

presjek nosne šupljine iz koje kaplju ljekoviti narančasti mjehurići s ucrtanim

Smješkom.

- Ovo je grozno - kaže West. Tony ne zna odnosi li se to na pandurski serijal ili

na presjek nosa. Ona potpuno isključuje zvuk, poseže za njegovom krupnom

rukom, drži dva prsta na kojima je sos od soje. - West - kaže mu. Što bi time

htjela izraziti? Ti si tako velik. Ne. Ti nisi moje vlasništvo. Ne. Molim te, ostani.

Pat i Patašon, tako on ponekad zove njih dvoje. Nošatap i Tap, odgovara Tony.

Prestani s tim, kaže West. Kad zajedno hodaju, uvijek izgledaju kao da je jedno

od njih dvoje na uzici; ali koje? Medvjed i njegov dreser? Pudlica i njezin

trener?

- Hoćeš pivo? - kaže West.

- Sok od jabuka - kaže Tony - molim. - West se razmota s jastuka i onako u

soknama tapka niza stepenice.

Tony gleda kako novi novcati automobil škripi gumama, nečujno, u pustinji

okruženoj samotnim brdima. Dobar kraj za zasjedu. Ona mora istog ovog trena

donijeti samo jednu odluku: reći Westu ili ne reći. Kako bi to mogla formulirati?

Zenia je živa. Što bi West nato? Izjurio iz kuće, bez kaputa, bez cipela? To je

moguće. Visokim ljudima je glava predaleko od tla, centar za ravnotežu

smješten im je previsoko. Jedan šok, i posrnu. Kao što je Zenia jednom rekla, s

Westom je lako.

Slijedeći nekakav predosjećaj, ona ustaje i na prstima odlazi do pisaćeg stola,

gdje on drži telefon. Tako suvisao predmet kao što je notes za telefone West ne

posjeduje, ali na poleñini jednog odbačenog lista s notnim crtovljem ona nalazi

ono čega se boji. Z. Hotel A. Kućni 1409.

Slovo Z plovi na papiru kao da je naškrabano na zid, nažvrljano na prozor,

urezano u ruku. Z = Zoro, maskirani osvetnik; Z = zadnji tren; Z = zapucaj.

Kao da je Zenia već bila ovdje i ostavila potpis kao poruku; no rukopis je

Westov. Micica moj slatki, misli ona, ostavlja to tu da svi vide, ne zna čak ni

baciti u zahod i povući vodu. Ono što nije tako slatko jest činjenica da joj micica

nije rekao. On je manje proziran no što je mislila, manje otvoren; perfidniji je.

Neprijatelj je već unutar zidina.

Osobno nije političko, razmišlja Tony; osobno je vojno. Rat je ono što se dogodi

kad jezik zakaže.

Zenia, šapće ona isprobavajući. Zenia, ti si povijest.

Ti si hrpa mrtvog mesa.

7.

CHARIS

Charis ustaje u zoru. Uredno namješta krevet, jer ovaj krevet ona poštuje. Nakon

što je godinama postupno napredovala od kreveta do kreveta - madrac na podu,

ili nekoliko madraca na nekoliko podova, rabljeni okvir s našarafljenim drvenim

nogama koje su se suzivale prema dolje i neprestano se lomile, japanski futon od

kojeg puca kičma, spužvasta guma s vonjem po kemikalijama - konačno je stigla

do kreveta koji joj je ugodan: tvrd, ali ne pretvrd, s bijelo obojenim okvirom od

kovanog željeza. Jeftino ga je kupila od Shanite, koja s njom radi i koja ga se

upravo htjela riješiti u jednoj od svojih periodičnih preobrazbi. Sve od Shanite

donosi sreću, pa tako i ovaj krevet. Čist je, svjež, poput mentola.

Charis je krevet pokrila lijepim štampanim prekrivačem: tamnoružičasto lišće,

loza i grozdovi na bijeloj podlozi. Viktorijanski izgled. Previše zbrkan, kaže

njezina kći Augusta, koju zanimaju kožnati stolci glatki poput poleñine koljena,

niski stolovi od kromiranih cijevi i stakla, dizajnerski dvosjedi od pamuka na

kvržice s jastucima u sivim i bjelokosnim i drap tonovima: minimalistička

raskoš kakva se viña u uredima odvjetničkih tvrtki koje rade za velike

kompanije. Odnosno, tako Charis zamišlja; zapravo ne poznaje nijednu

odvjetničku tvrtku koja radi za velike kompanije. Njezina kći izrezuje iz

časopisâ slike tih zastrašnih stolaca i stolova i dvosjeda i lijepi ih u svoj album

namještaja, a onda ostavlja album vani, otvoren, kao izraz prijekora upućen

Charisinoj neurednosti.

Njezina kći je teška, kruta. Teško joj je ugoditi, ili je teško Charisi ugoditi njoj.

Možda zato što nema oca. Odnosno, nije da nema oca: otac je nevidljiv, poput

istočkanog obrisa što ga je za nju trebala obojiti Charis, koja se ni sama nije

imala za bogzna što uhvatiti, pa nikakvo čudo što su mu crte ostale nejasne.

Charis se pita: bi li za njezinu kćer bilo bolje kad bi imala oca. Ona to ne može

znati, jer ga ni sama nije imala. Možda bi Augusta bila blaža spram Charis kad

bi imala dva roditelja koja može smatrati nedoraslima za tu ulogu, a ne samo

jednog.

Možda to Charis zaslužuje. Možda je u nekom od prijašnjih života bila

nadstojnica sirotišta - viktorijanskog sirotišta sa zobenom kašom za siročad, a

ugodnom vatrom i toplim krevetom s nebnicom i poplunom od perja za

nadstojnicu; što bi objašnjavalo njezinu slabost spram krevetskih prekrivača.

Sjeća se kako je majka za nju govorila da je kruta, prije no što je postala Charis,

dok se još zvala Karen. Ti si tako bez osjećaja, tako kruta, znala je vikati,

udarajući Karen po nogama cipelom, drškom metle, ili što se već našlo pri ruci.

No Karen nije bila kruta, bila je meka, previše meka. Meka na dodir. Kosa joj je

bila meka, smiješak, glas. Bila je tako meka te nije bilo otpora. Krute stvari u

nju su potonule, prolazile kroz nju; a ako bi se zbilja upela, izišle bi na drugu

stranu. Onda ih nije trebala vidjeti ni čuti, pa čak ni dodirnuti.

Možda je to djelovalo kao krutost. U ovoj borbi ti ne možeš pobijediti, kazao je

njezin tetak, stavljajući joj svoju mesnatu ruku na nadlakticu. Mislio je da se ona

bori. Možda se doista borila. Naposljetku je promijenila ime u Charis, i nestala, i

pojavila se negdje drugdje, i sve otada je negdje drugdje. Otkako je postala

Charis, ona je tvrña, dovoljno tvrda da se provuče kroz život, ali i dalje nosi

meku odjeću: lepršavi indijski muslin, dugačke nabrane suknje, marame na

cvjetiće, šalove kojima se omotava.

Njena kći se, naprotiv, odlučila za polituru. Lakirani nokti, tamna kosa gelom

oblikovana u svjetlucavi šljem, premda ne i pankerski izgled: živa djelotvornost.

Premlada je da se tako sjaji, tek joj je devetnaest. Nalik je na leptira koji se, na

pola puta iz ličinke, skrutnuo u emajliranu ukrasnu iglu. Kako će se ona ikad

rastvoriti? Njezini strogi kostimi, uredne vojničke čizmice, sistematski

podsjetnici otisnuti na pisaču, od toga Charisi puca srce.

August, tako ju je nazvala, jer u tom se mjesecu rodila. Topao povjetarac, dječji

puder, tromo senzualna vrućina, miris pokošenog sijena. Tako meko ime.

Previše meko za njezinu kćer, koja mu je dodala a. Sada je Augusta - što zvuči

sasvim drukčije. Mramorni kipovi, rimski nosovi, čvrsto stisnuta zapovjedna

usta. Augusta je na prvoj godini poslovodstva na Western University, ima

srećom stipendiju, jer Charis to nikad ne bi bila u stanju plaćati; njena

neodreñenost u pitanjima novca za Augustu je još jedan povod prigovorima.

No premda novca nikad nije bilo, Augusta je oduvijek dobro hranjena. Dobro

hranjena, dobro opskrbljena, a svaki put kada doñe kući u posjet, Charis joj kuha

hranjiva jela s lisnatim zelenjem i balansiranim bjelančevinama. Pravi joj sitne

darove, vrećice napunjene ružinim laticama, kekse sa suncokretovim

sjemenkama kakve može ponijeti na faks. Ali kao da to nikad nije ono pravo,

kao da nikad nije dovoljno.

Augusta govori Charisi neka ispravi ramena, ili će u starosti izgledati kao

prosjakinja. Pregledava kredence i ladice i baca ostatke svijeća koje Charis čuva

da od njih napravi nove svijeće čim za to nañe vremena, i ostatke sapuna od

kojih stalno namjerava skuhati novi sapun, i ostatke vune namijenjene za

božićne ukrase u koje je zabunom ušao moljac. Pita je kada je zadnji put oprala

zahod, zapovijeda joj neka se riješi toga darmara u kuhinji, čime hoće reći

svežnjićâ sušenog bilja koje Charis s toliko ljubavi uzgaja svakog ljeta i koje

visi - malo prašno, ali još uvijek uporabivo - na čavlima raznih veličina kojih je

prepun nadprozornik, kao i viseće žičane košare za jaja i luk u koju Charis

odlaže svoje rukavice i šalove, kao i rukavicâ za pećnicu kupljenih u Oxfamu1 a

izradile su ih seljanke u brdima, negdje daleko odavde, u obliku crvene sove i

tamnoplave mace.

Augusta se mršti na sovu i macu. Njezina će kuhinja biti bijela, kaže Charisi, i

vrlo funkcionalna, i sve će se nalaziti u ladicama. Već je izrezala jednu sliku, iz

Architectural Digesta.

Charis voli Augustu, ali odlučuje da u ovom trenutku neće misliti o njoj. Jutro je

još prerano. Umjesto toga radovat će se izlasku sunca, što je neutralniji način da

se započne dan.

Odlazi u malu spavaću sobu i rastvara zavjese, koje su od jednakog materijala

kao prekrivač za krevet. Nije ih dospjela porubiti, ali hoće, kasnije. Nekoliko

čavlića kojima su pričvršćene u zid ispada i kotrlja se po podu. Morat će to

zapamtiti i paziti da ne stane na njih bosom nogom. Trebala bi nabaviti šipku za

zavjese ili tako nešto, ili dvije kuke i izmeñu njih komad konopca: to ne bi bilo

jako skupo. Svakako, zavjesa se mora oprati prije nego Augusta opet doñe kući.

- Zar ovu stvar nikada ne pereš? - rekla je prošli put. - Izgleda kao sirotinjske

gaće. - Augusta se izražava tako slikovito te se Charis zna lecnuti. Odveć oštro,

odveć jasno, odveć nazubljeno: oblici izrezani iz kositra.

Nema veze. Tu je vidik s prozora spavaće sobe da je utješi. Njezina je kuća na

kraju niza, onda dolazi trava, onda drveće, javor i vrba, i kroz razmak izmeñu

stabala - luka, sa suncem koje upravo dodiruje vodu iz koje se, danas, diže

tanana maglica. Tako ružičasta, tako bijela, tako meko plava, s kriškom Mjeseca

i galebovima što kruže i zaranjaju poput duša u letu; a na toj izmaglici plovi

grad, kula za kulom i toranj, stakleni zidovi raznih boja, crni, srebrni, zeleni,

bakreni, hvataju svjetlo i bacaju ga natrag, u ovaj sat vrlo nježno.

Odavde s Otoka, grad je tajnovit, poput fatamorgane, poput omotnice kakve

znanfan knjige. U mekom uvezu. Takav je i o zalasku sunca, kada nebo postane

zagasito narančasto, pa zatim grimizno kao unutarnji prostor, pa zatim

modroljubičasto, a zatim se noću put neba ukaže neon i žari se poput zabavnog

parka ili dobro čuvane vatre. Jedino vrijeme kad Charis ne voli gledati grad jest

o podnevu, u blještavilu dana. Odveć je jasnih obrisa, odveć odrješit i

samosvjestan. Strši, navaljuje. Grad su tada samo željezni nosači i betonske

ploče.

Charis radije grad gleda nego što onamo odlazi, čak i u suton. Kada je ondje, ne

može ga više vidjeti; ili ga vidi samo u pojedinostima, pa on postaje hrapaviji,

kozičav, rešetkast, poput mikroskopske fotografije kože. Ona, meñutim, mora

onamo odlaziti svakog dana; mora raditi. Posao joj se manje- -više sviña, koliko

se to za bilo koji posao uopće može reći; ali ipak je posao, a u svaki posao

ugrañene su zamke. Uglate zagrade. Zato ona nastoji za svaki dan planirati mali

predah, malu radost, nešto ekstra.

Danas će ručati u Toxiqueu, s Roz i Tony. Na neki način one su neprikladne da

joj budu prijateljice. Čudno je i pomisliti da ih poznaje tako dugo, još od

McClung Halla. No da, ne baš poznaje. U to doba ona nikoga nije uistinu

poznavala, samo iz viñenja. Ali Tony i Roz sada su prijateljice, to je izvan svake

sumnje. One su dio njezina rasporeda, za ovaj život.

Ona se odmiče od prozora i zastaje da izvadi čavlić iz stopala. Ne boli onoliko

koliko bi očekivala. Nakratko si predočuje krevet s čavlima i sebe kako ondje

leži. Trebalo bi se neko vrijeme privikavati, no bila bi to dobra vježba.

Skida bijelu pamučnu spavaćicu, pije čašu vode koju svake večeri stavlja pored

kreveta da se sjeti kako je potrebno piti mnogo vode, i radi joga vježbe bez ičega

na sebi osim gaćica. Triko joj je u pranju, ali što onda? Nitko je ne može vidjeti.

Ima i dobrih stvari kad čovjek živi sam. U sobi je svježe, ali svježi zrak jača

kožu. Jedna zgodna stvar u njezinu poslu je to što ne počinje prije deset, pa joj to

omogućuje duga jutra, daje joj vremena da polako uraste u dan.

U vježbama malo vara, jer joj se baš sada nekako ne da leći na pod. Onda silazi

u prizemlje i tušira se. U kupaonicu se ulazi iz kuhinje, jer je napravljena nakon

što je kuća već bila gotova. Tako je u mnogim kućama na Otoku; isprva su imale

poljski zahod, jer su tada služile samo za odmor preko ljeta. Charis je svoju

kupaonicu oličila veselom nijansom ružičastog, ali to nije nimalo pomoglo da se

zaustavi naginjanje poda. Možda se kupaonica polako odvaja od ostatka kuće,

što bi objašnjavalo pukotine, kao i propuh zimi. Možda će je morati dati

poduprijeti.

Charis se pere biogelom za tuširanje s aromom kupine: ruke, vrat, noge s gotovo

nevidljivim ožiljcima. Voli biti čista. Postoji vanjska čistoća i unutarnja čistoća,

običavala je reći njena baka, a unutarnja čistoća je bolja. Ali Charis nije potpuno

čista iznutra: i dalje su tu prilijepljene krpice Zenije, poput prljavog muslina sa

šljokicama. Ona vidi ime Zenia u svojoj glavi, sjaji poput zagrebotine, poput

lave, i debelim crnim krejonom povlači crtu kroza nj. Prerano je doba dana za

razmišljanje o Zeniji.

Ona čvrsto pere kosu pod tušem, zatim izlazi, suši je ručnikom i pravi razdjeljak

na sredini. Augusta joj stalno zvoca neka se ošiša. I stavi boju. Augusta ne želi

staru ispranu majku. Isprana je njezin izraz. - Ja se sebi sviñam takva kakva

jesam - kaže joj Charis, ali se pita je li to baš sasvim točno. Svakako, kosu

nipošto ne želi bojiti, jer kad jednom počneš moraš to stalno raditi, a to je samo

još jedan teški uteg više. Vidi slučaj Roz.

Obavlja pregled prsa pred zrcalom u kupaonici - mora to raditi svakog dana,

inače će zaboraviti i neće nikad - i ne otkriva nikakve kvržice. Možda bi trebala

početi nositi grudnjak. Možda ga je uvijek trebala nositi; tada joj se možda ne bi

tako objesile. Nitko ti ne govori o starenju, prije. Ne, nije točno. Ljudi govore,

ali ti ne slušaš. - Mama je na sasvim drugom kanalu - August je znala reći

prijateljicama, prije no što si je dodala a.

Charis uzima svoj visak iz plave torbice od kineske svile s uzicom - svila

konzervira vibracije, kaže Shanita - drži ga visoko iznad glave i gleda u zrcalo. -

Hoće li ovaj dan biti dobar? - pita ga. Vrtnja u krug znači da, naprijed-natrag ne.

Visak oklijeva, počinje se vrtjeti: neka vrst elipse. Ne može se odlučiti. Kao

obično, misli Charis. Visak zatim izvodi nekakav skok i zaustavlja se. Charis je

u nedoumici: tako nešto dosad nije vidjela. Pitat će Shanitu, zaključuje; Shanita

će znati. Onda sprema visak natrag u torbicu.

Kako bi stvar vidjela i s druge strane, uzima bakinu Bibliju, zatvara oči i

pribadačom bocka po stranicama. Prošlo je dosta vremena otkako je to zadnji

put radila, ali nije zaboravila grif. Onda povlači ruku, otvara oči i čita: Doista,

sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice!1 Prva poslanica

Korinćanima; kao dnevna prognoza, od ne baš prevelike pomoći.

Doručkuje müsle s jogurtom i pola nasjeckane jabuke. Kad je Billy živio ovdje,

obično su doručkovali jaja od sad već davno nestalih kokoši i slaninu. Odnosno,

Billy bi jeo slaninu. Volio je slaninu.

Charis brzo briše iz mozga - Izbriši! Kao video! kaže Shanita - sliku Billyja i

stvari koje je volio. Umjesto toga razmišlja o slanini. Prestala je jesti slaninu kad

joj je bilo sedam godina, no druge vrste mesa otišle su kasnije. Tada joj je

kuharica Spasite svoj život savjetovala neka si zorno predoči kako će ovaj ili

onaj komad masnoće izgledati u njezinu želucu. Kila maslaca, kila sala, kriška

slanine, nekuhane, bijele, mlohave i plosnate poput trakavice. Charis je odveć

umješna u predočivanju: nije bila kadra odreći se masnoće. Kad god nešto stavi

u usta, vjerojatno je da će u živoj boji vidjeti kako joj se to kroz jednjak spušta u

želudac, gdje neugodno bućka i zatim se vuče puževim korakom kroz njezin

probavni trakt, koji ima oblik dugačkog zapetljanog crijeva za polijevanje vrta s

gumenim prstićima na unutrašnjoj strani, poput sandala za masažu stopala. Prije

ili kasnije izići će na drugu stranu. Upravo do toga može dovesti njena

koncentracija na zdravu prehranu: sve što joj je na tanjuru ona vidi kao buduće

govno pod maskom.

Izbriši slaninu, strogo si kaže. Vani već sja sunce, razmišljaj o tome. U

japanskom pamučnom kimonu s bambusovim grančicama ona sjeda za kuhinjski

stol, okrugli hrastov stol koji ima otkako se August rodila, i jede svoje müsle,

vodeći računa o preporučenom broju žvakaja, i gleda kroz kuhinjski prozor.

Odavde je nekoć mogla vidjeti kokošinjac. Billy ga je sam sagradio i ona ga je

ostavila kao neku vrst spomenika, premda u njemu više nije bilo nikakvih

kokoši, sve dok August nije postala Augusta i natjerala je da ga sruši. Njih dvije

obavile su to pijucima i ona je poslije plakala na bijelom krevetskom prekrivaču

s vinovom lozom. Kad bi bar znala kamo je otišao. Kad bi bar znala kamo su ga

odveli. Sigurno su ga nekamo odveli, silom, nepoznati ljudi. Ne bi on otišao tek

tako a da joj ne kaže, a da joj ne piše...

Bol je presiječe u vratu, točno preko dušnika, prije no što je ona može zaustaviti.

Izbriši bol. No ponekad jednostavno nije kadra. Onda lagano udara čelom po

rubu stola.

- Ponekad jednostavno nisam kadra - kaže naglas.

U redu, kaže Shanitin glas. Neka nadire. Neka te naprosto preplavi. To je samo

val. Kao voda. Misli na to koje je boje taj val.

- Crven - kaže Charis naglas.

No, dakle, kaže Shanita smiješeći se. Ta boja može biti i lijepa, zar ne? Samo je

drži. Samo drži tu boju.

- Da - kaže Charis ponizno. - Ali boli.

Pa naravno da boli! Tko je ikad rekao da neće boljeti? Ako boli, to znači da si i

dalje živa. Dakle - koje boje bole?

Charis udahne, izdahne, i boja blijedi. To pomaže i kod glavobolje. Jednom je

ovo pokušala objasniti Rozi, kad je Roz osjećala duboku bol, bol dublju i manje

davnu nego Charis. Doduše možda ne dublju. - Možeš se sama izliječiti - kazala

je Rozi, pazeći da joj glas bude ravan i uvjerljiv, kao Shanitin. - Možeš to

obuzdati.

- To je čista govnarija - rekla je Roz srdito. - Nema apsolutno nikakvog smisla

govoriti da nekoga trebaš prestati voljeti. Stvar ne funkcionira na taj način!

- Pa, trebaš, ako znaš da je to za tebe loše - rekla je Charis.

- To što je nešto za tebe loše nema s tim nikakve veze - rekla je Roz.

- Ja volim hamburgere - rekla je Charis - ali ih ne jedem.

- Hamburgeri nisu emocija - rekla je Roz.

- O da, jesu - rekla je Charis.

Charis ustaje da pristavi kotlić za čaj. Skuhat će Jutarnje čudo, specijalnu

mješavinu sa svog posla. Da bi upalila plinski štednjak ona staje bočno, jer u

nekim trenucima - a ovaj je jedan od njih - ne voli okrenuti leña kuhinjskim

vratima.

Kuhinjska vrata imaju stakleno okno u visini glave. Prije mjesec dana, kad je

došla kući za vikend, Augusta je Charisu gadno prepala. Ne ujutro, nego uvečer,

predvečer. Spustila se magla, sipila je fina sitna kišica; grad i dio jezera bili su

potpuno prebrisani i od skrivenog sunca na zalasku nije dopiralo nikakvo

svjetlo. Charis nije očekivala Augustu prije kasne večeri, ili možda tek sutradan;

očekivala je da će telefonirati s kopna, premda nije znala točno kada. Kad su

posrijedi dolasci i odlasci, Augusta je postala prilično ležerna.

No odjednom se na staklenom oknu na vratima ukazalo, kao uokvireno, žensko

lice. Bijelo lice, nerazgovijetno u mraku, u neprozirnom zraku. Okrenuvši se od

štednjaka, Charis ga je ugledala i šija joj se naježila.

Bila je to samo Augusta, ali Charis je pomislila nešto sasvim drugo. Pomislila je

da je to Zenia. Zenia koja, s tamnom kosom slijepljenom od kiše i sva mokra,

cvokoće na stražnjem ulazu kao nekoć, davno. Zenia, koja je mrtva već pet

godina.

Najgore je pritom, misli Charis, što je pobrkala Zeniju sa svojom vlastitom

kćeri, koja Zeniji nije nimalo nalik. Kako je to samo mogla, zbilja strašno.

Nije. Najgore je to što se ona zapravo nije previše iznenadila.

8.

Nije se iznenadila, jer ljudi ne umiru. Odnosno, tako Charis vjeruje. Tony ju je

jednom pitala što njoj znači umrijeti, a Charis - koja od načina na koji je Tony

tjera u škripac zna postati nervozna i često se izvlači tako da se pretvara kako

nije čula pitanje - morala je priznati da ljudi doista proñu kroz proces koji svatko

običava zvati smrt. S tijelom se svakako dogode neke prilično konačne stvari,

stvari na kojima se Charis radije ne bi zadržavala, budući da još nije odlučila da

li bi bilo bolje spojiti se sa zemljom - ili - putem kremiranja - sa zrakom. Svaka

od tih mogućnosti privlačna je kao neka vrst opće ideje, no privlačnost je manja

kad se doñe do konkretnog, do pojedinosti kao što su njeni vlastiti prsti na

rukama i nogama, njena usta.

Ali smrt je samo stadij, pokušala je reći. Samo neka vrst stanja, prijelaz; smrt je

- pa, iskustvo učenja.

Ona nije naročito spretna kad mora Tony nešto objašnjavati. Obično se uzmuca i

stane, osobito kad je Tony netremice motri velikim i pomalo ledenim očima koje

su pod onim njenim naočalama još veće, i pritom malo otvori ustašca s bisernim

zubićima. Tony kao da je zapanjena svime što Charis kaže. Ali, sluti ona, nije

zapanjenost to što se zapravo zbiva u Tonynoj finoj glavici. Doduše, Tony joj se

nikada ne smije, ne u lice.

- A što učiš? - rekla je Tony.

- Pa, učiš... kako da budeš bolja, sljedeći put. Pridružuješ se svjetlosti - rekla je

Charis. Zainteresirana lica, Tony se nagnula prema njoj, pa je Charis petljala

dalje. - Ljudi su doživljavali stanja poslije smrti i tako oni pričaju, tako mi o

tome znamo. Kad se ponovo vrate u život.

- Oni se ponovo vrate u život? - rekla je Tony, očiju zbilja ogromnih.

- Udaraju ih po grudima. I dišu im na usta, i zagriju ih, i, i, vrate natrag - rekla je

Charis.

- Ona tu zapravo misli na prividnu smrt - rekla je Roz, koja Tony često

objašnjava što Charis zapravo hoće reći. - Sigurno si čitala one članke! Bio ih je

priličan broj u zadnje vrijeme. Navodno je to što doživiš kao neki son et

lumi¸re1. Tuneli i vatromet i barokna glazba. Moj otac je tako nešto doživio kad

je imao prvi infarkt. Pojavio se njegov stari bankovni referent, rasvijetljen kao

božićno drvce, i rekao mu da još ne može umrijeti jer ima nedovršen posao.

- Oh - rekla je Tony. - Nedovršen posao.

Charis je željela reći da ona ne misli na to, ona doista misli poslije smrti. - Neki

ljudi ne stignu tamo gdje je svjetlost. Izgube se. U tunelu. Neki od njih čak ne

znaju da su mrtvi. - Nije htjela reći još i to da te vrste ljudi mogu biti prilično

opasne jer mogu ući u tvoje tijelo, manje-više se useliti poput bespravnih

stanara, i onda ih se teško može dobiti van. Nije htjela reći još i to, jer bilo bi

zaludu: Tony je ovisnik o dokazima.

- Štima - rekla je Roz, kojoj je od takvog razgovora postalo vrlo neugodno. - Ja

znam za takve ljude. Na primjer, moj vlastiti bankovni referent. Ili vlada. Pravi

mrtvaci, no da li to oni znaju? - Nasmijala se i zapitala Charis što je to s

njezinim dragoljićima jer postaju crni. - To je od plijesni - rekla je Charis. Eto

što je za Roz život poslije smrti: trajnica koja obrubljuje lijehu. To je jedina

tema o kojoj Charis ima znatno više opipljivih podataka nego Tony.

No kad se Zenia pojavila na stražnjim vratima, Charis je pomislila upravo to.

Pomislila je, Zenia se izgubila. Ne može naći svjetlost. Možda čak ne zna da je

mrtva. Što bi za nju bilo prirodnije nego da se pojavi u Charisinoj kući tražeći

pomoć? Po pomoć je došla i tada.

Onda se dakako ispostavilo da Zenia uopće nije Zenia, nego samo Augusta, koja

preko vikenda dolazi kući i djeluje malo izgubljeno jer - nagaña Charis -

izjalovio joj se neki drugi plan, nešto gdje je ulogu igrao neki muškarac. U

Augustinu životu ima muškaraca, Charis to sluti; njih se doduše ne dovodi, njih

se ne predstavlja. Najvjerojatnije i oni studiraju poslovodstvo, poduzetnički

žutokljunci koji bi bacili samo jedan pogled na Charis u njezinoj ne još posve

organiziranoj kući i pobjegli glavom bez obzira. Najvjerojatnije ih Augusta

odvraća. Možda im kaže da joj je majka bolesna, ili na Floridi, ili tako nešto.

No Augusta još nije dokraja lakirana; ona zna imati trenutke meke krivnje. Onaj

put je donijela veknu kruha s posijama i suhe smokve kao mirovnu ponudu.

Charis ju je posebno zagrlila, i napravila joj pogačice od tikvica, i pripremila

termofor za krevet kao što je običavala dok je Augusta bila mala, jer bila je tako

zahvalna što Augusta ipak nije Zenia.

Ipak, gotovo kao da je Zenia zbilja bila ovdje. Kao da je došla i otišla, a da nije

dobila ono što je tražila. Kao da će se vratiti.

Kad se bude sljedeći put materijalizirala, Charis će je očekivati. Zenia zacijelo

ima nešto reći. Ili ne. Možda je Charis ta koja ima nešto reći; možda to drži

Zeniju na ovom svijetu. Jer Zenia je tu, tu negdje. Charis to zna još od onog

sprovoda. Pogledala je limenku sa Zenijinim pepelom, i znala je. Pepeo možda

jest bio ondje, ali pepeo nije osoba. Zenia nije bila u onoj limenki, a niti se

pridružila svjetlosti. Zenia je na slobodi, na slobodi u zraku ali privezana za

pojavni svijet, a za sve to kriva je Charis. Charis je ta koja nju treba ovdje,

Charis je ta koja joj ne želi prerezati spone.

Zenia će se pojaviti, bijelo lice nazirat će se na dugoljastom staklu i Charis će

otvoriti vrata. Uñi, kazat će, jer mrtvi ne mogu prijeći preko vašeg praga ako ih

ne pozovete. Uñi, kazat će, izlažući pogibelji vlastito tijelo, jer Zenia će biti u

potrazi za novim ruhom od krvi i mesa. Uñi, kazat će treći, presudni put, i Zenia

će doplutati kroz vrata, očiju poput duboke špilje, kose poput hladna dima.

Stajat će u kuhinji i svjetlo će potamnjeti i Charis će se bojati.

Ali neće popustiti, ovaj put neće popustiti. Što su učinili s Billyjem? pitat će je.

Zenia je jedina koja zna.

Charis se vraća gore i oblači za posao, nastojeći ne gledati preko ramena. U

nekim trenucima zna pomisliti da to što živi sama baš i nije tako sjajna ideja.

Inače joj se to sviña. Može raditi što god hoće, može biti to što jest, a ako naglas

priča sama sa sobom nitko ne bulji u nju. Nitko ne prigovara radi mucica

prašine, osim možda Auguste, koja vadi metlu i uklanja ih.

Sada staje na još jedan čavlić, no ovaj više boli pa ona obuva cipele. Nakon što

se dokraja obuče, odlazi u potragu za naočalama za čitanje jer će joj trebati na

poslu, da može napisati račune, i kad bude čitala jelovnik u Toxiqueu.

Raduje se tom ručku. Prisiljava se da mu se raduje, iako osjeća nekakve trzaje,

neku intuiciju... kao da tone. Ništa žestoko, ništa nalik eksploziji ili vatri. Nešto

drugo. Često joj dolaze takvi osjećaji, no budući da se u pola takvih slučajeva

nikad ne dogodi ništa, na njih se ne može osloniti. Shanita kaže da je to zato što

ona ima na dlanu Salomonov Križ ali je zarašten, previše je sitnih crtica. - Ti

primaš mnogo stanica - tako kaže Shanita. - Kozmička statika.

Naočale nalazi u kuhinji ispod pokrivala za čajnik; ne sjeća se da ih je stavila

onamo. Predmeti imaju vlastiti život, a oni u njezinoj kući noću se gibaju

naokolo. U zadnje vrijeme sve više. Zbog ozonskog omotača, po svoj prilici.

Prodiru nepoznate energije.

Do skele joj ostaje dvadeset minuta. To je više nego dovoljno. Izlazi na stražnja

vrata kao da se to samo po sebi razumije; prednja su zakucana čavlima, te

iznutra radi izolacije obložena plastikom preko koje je stavljen indijski ručno

tkani prekrivač za krevete sa zeleno-plavim kašmirskim uzorkom. Izolacija je za

zimu. Ljeti je skida, osim što ljetos nije dospjela. Ispod plastike se uvijek nañe

hrpica mrtvih muha, a one joj nisu baš drage.

Zrak na Otoku je tako dobar. To jest, relativno. Barem tu obično ima povjetarca.

Ona zastaje pred stražnjim vratima, udiše taj relativno dobar zrak, osjeća kako

joj svježina puni pluća. U povrtnjaku još uvijek tjera blitva, još uvijek ima

mrkve i zelenih rajčica; hrñavo narančaste krizanteme cvatu u jednom kutu.

Ovdje je tlo bogato: tragovi kokošjeg izmeta još su uvijek tu, a ona svakog

proljeća i jeseni stavlja vlastiti kompost. Gotovo da je već vrijeme, sada, prije

prvih mrazeva.

Ona obožava svoj vrt; obožava klečati u izmetu, s objema rukama duboko u

zemlji, premetati oko korijenja a gliste joj klize niz prste, obavijena zadahom

balege i polaganog vrenja i ne misliti ni o čemu. Pomagati stvarima da rastu.

Nikada ne rabi vrtlarske rukavice, što Augustu baca u priličan očaj.

Shanita kaže da je njezina baka običavala jesti izmet, šaku-dvije svakog

proljeća. Govorila je da to čini dobro. (Premda je Charisi nemoguće točno

shvatiti na koju se to baku odnosi: Shanita ih kanda ima više od dvije.) No

jedenje izmeta spada meñu ono što je Charisina roñena baka bila u stanju raditi,

jer ta baka, koliko god prljava i zastrašna, bila je žena koja zna o takvim

stvarima. Charis još nije došla do toga da sama pokuša, ali radi na tome.

Ispred pročelja potrebno je obaviti mnogo više toga. Proljetos je iščupala tratinu

i pokušala postići neku vrst engleskog seoskog efekta koji će, mislila je, dobro

pristajati takvoj kući, s onim bijelim daskama na preklop i blago ruševnim

izgledom; no zasijala je previše vrsta bilja i nije prorjeñivala, a nije ni plijevila

koliko je trebala, što je rezultiralo svojevrsnim natezanjem. Glavni pobjednici

bile su zijevalice; one još uvijek cvatu, neki od visokih izboja su se nakrivili

(trebala ih je podbočiti), pa iz njih rastu preuranjeni izdanci. Dogodine će visoke

biljke staviti u pozadinu i imati manje boja.

To jest, ako uopće bude postojalo dogodine. Dogodine ona možda neće imati

kuću. Rat Otoka i grada još uvijek traje. Grad želi te kuće srušiti, sve lijepo

poravnati i napraviti park. Na taj je način ovdje otišlo dosta kuća, prije tkozna

koliko godina, prije no što su se ljudi ustobočili. Charis u tome vidi zavist: oni iz

grada sami ne mogu ovdje živjeti, pa im je krivo što to može neko drugi. Tja,

zato su cijene nekretnina i dalje niske. Da nisu, gdje bi Charis bila?

A kad nitko ne bi živio na Otoku, tko bi ikad mogao gledati grad iz daljine, kao

što to radi Charis svakog jutra o izlasku sunca, i nalaziti da je tako lijep? Bez

takvog viñenja sebe, svoje ljepote i najboljih mogućnosti, grad bi se raspao,

raspucao, srušio u hrpu beskorisnog krša. Održava ga samo vjera; vjera i

meditacija, meditacija ljudi kao što je ona. Charis to zna sasvim izvjesno, ali

dosad nije bila kadra upravo tako formulirati, tako točno, u svojim čestim

pismima gradskim vijećnicima, od kojih je samo dva uspjela stvarno poslati. Ali

već sámo pisanje pomaže. Ono isijava poruku koja dospijeva u glave gradskih

vijećnika a da oni toga nisu svjesni. Kao radiovalovi.

Ona stiže do skele kad je ukrcavanje već počelo. Ljudi ulaze, pojedinačno i po

dvoje; u njihovu ulasku ima nečeg od procesije, u tome kako koraknu s tla na

vodu. Upravo tu je zadnji put vidjela Billyja; Zeniju takoñer, uživo. Već su bili

na skeli kad je Charis dotrčala teškim korakom, dahćući i pridržavajući rukama

trbuh, za nju je bilo opasno tako trčati, mogla je pasti i izgubiti bebu, skelari su

upravo podizali mostić, skela je tulila i odmicala, duboka se voda vrtložila. Nije

mogla skočiti.

Billy i Zenia nisu se dodirivali. S njima su bila dva nepoznata muškarca; ili su

dva nepoznata muškarca stajala u blizini. Muškarci u dugačkim kaputima. Billy

ju je vidio. Nije mahao. Okrenuo se u stranu. Zenia se nije micala. Njezina aura

bila je tamnocrvena. Kosa joj je vijorila oko glave. Sunce je bilo iza nje, pa nije

imala lica. Bila je tamni suncokret. Sunce je bilo neizmjerno plavo. Njih dvoje

postajalo je sve manje, odlazilo.

Charis se ne sjeća zvuka koji je izišao iz nje. Ne želi se sjećati. Pokušava

zadržati sliku njih dvoje kako se udaljavaju, trenutak zaustavljen i lišen sadržaja,

poput razglednice na čijoj poleñini ne piše ništa.

Ona odlazi na glavnu palubu i namješta se za prijelaz. U džepu veste ima koricu

kruha; dat će je galebovima, oni već kruže, gledaju je i kriče poput gladnih

duhova.

Možda u svjetlost ne ulazite kroz tunel, razmišlja. Možda čamcem, kao što su

kazali stari. Platiš vozarinu, prijeñeš, piješ iz Rijeke Zaborava. Onda se ponovo

rodiš.

9.

Dućan gdje Charis radi zove se Isjaj. Tu se prodaju kristali svih vrsta, veliki i

mali, oblikovani u privjeske i naušnice ili naprosto sirovi; i morske školjke; i

eterična ulja uvezena iz Egipta i južne Francuske; i biokreme za tijelo i gel za

kupanje iz Kalifornije i Engleske; i vrećice s korom i biljem i osušenim

cvijećem, uglavnom iz Francuske; i šest različitih tarot karata; i afganistanski i

tajlandski nakit; i kasete new age glazbe s mnogo harfe i flaute; i CD-ovi sa

zvukovima morskih žala, slapova i sjevernog gnjurca; i knjige o duhovnom

životu domorodačkih Indijanaca i astečkom tajnom znanju o zdravlju; i štapići

za jelo s inkrustacijama od bisera uz lakirane zdjelice iz Japana; i minijature od

kineskog žada; i prigodne kartoline ručne izrade od recikliranog papira s

nalijepljenim aranžmanima od sušenog korova; i paketići divlje riže; i

bezkofeinski čajevi iz osam različitih zemalja; i ogrlice od kaurija1, sušene

sjemenke raznih biljaka, uglačano kamenje i drvene perle.

Charis pamti taj dućan iz šezdesetih godina. Tada se zvao Nesputani duh-uh i

prodavao je lule za haš, psihodeličke plakate i držače za joint i potkošulje

obojene hotimice neravnomjerno i dashiki2 košulje. U sedamdesetima se zvao

O'kult i prodavao knjige o demonologiji i drevnim ženskim religijama i

vještištvu i izgubljenim kraljevstvima Atlantidi i Mu, i nekakve nimalo

privlačne predmete izrañene od kosti, i smrdljive - još ktomu krivotvorene,

držala je Charis - paketiće samljevenih životinjskih organa. U izlogu su imali

prepariranog aligatora, a neko vrijeme čak su prodavali perike i komplete horor

šminke, dakako s lažnom krvi i samoljepivim ožiljcima. Tada se zbilja bio

srozao, premda je meñu pankerima bio popularan.

Ponovo se promijenio početkom osamdesetih. Shanita ga je preuzela upravo

tada, dok se još zvao O'kult. Hitro se riješila prepariranog aligatora i kostiju i

knjiga o demonologiji - čemu izazivati neprilike, jer sukobi s ljudima iz pokreta

za životinjska prava zaista joj nisu trebali, kao ni to da joj kršćanski manijaci

sprejem šaraju izlog. Ideja o kristalima i promjeni imena u Isjaj bila je njezina.

Upravo to ime privuklo je Charis. Najprije je bila samo kupac: dolazila je po

biljne čajeve. No onda se otvorilo mjesto prodavača, a kako joj je već bilo dosta

evidentiranja izvještajâ u Ministarstvu za prirodne resurse - previše bezličan

posao, prevelik pritisak, a nije ga ni radila previše dobro - ona se prijavila.

Shanita ju je zaposlila jer je izgledala baš kao što se traži, odnosno tako joj je

Shanita rekla.

- Nećeš se bacati na kupce - kazala je Shanita. - Oni ne vole da ih se požuruje.

Vole naprosto cunjati naokolo, shvaćaš što hoću reći?

Charis shvaća. I sama voli cunjati po Isjaju. Sviña joj se kako tu miriše, sviñaju

joj se svi ti predmeti. Ponekad i sama nešto utrži, uzme stvari - po sniženoj

cijeni - umjesto plaće, nad čim se Augusta prilično gnuša. Opet te drangulije!

kaže. Ona ne uviña koliko još japanskih lakiranih zdjelica i kaseta s glasanjem

gnjurca Charis doista treba. Charis kaže da se tu ne radi o materijalnoj potrebi.

Tu se radi o duhovnoj potrebi. Trenutačno baca oko na jedan zbilja krasan geod

od ametista, iz Nove Škotske. Držat će ga u spavaćoj sobi, da tjera ružne snove.

Već zamišlja Augustinu reakciju na taj geod. Mama! Što radi ova kamenčina u

tvom krevetu? Već zamišlja Tonynu zainteresiranu skepsu - To zbilja djeluje? - i

Rozinu majčinsku popustljivot - Čuj, srce, ako to tebe čini sretnom, ja sam za! -

Cijeloga života nju muči upravo to: zamišljanje tuñih reakcija. U tome je

predobra. Može zamisliti bilo čiju reakciju - njihove emocije, njihove kritike,

njihove zahtjeve - ali oni drugi nekako ne uzvraćaju. Možda ne umiju. Možda

nemaju taj dar, ako on postoji.

Od pristaništa za skelu Charis ide pješice, prvo do King Streeta i potom Queen

Streeta, mirišući tresetasti gradski zrak, toliko različit od zraka na Otoku. Ovaj

je zrak pun kemikalija, a i daha, daha drugih ljudi. Previše ljudi diše u ovom

gradu. Previše ljudi diše na ovom planetu; možda bi koristilo kad bi dva-tri

milijuna obavila prijelaz. No ovo je grozno sebična misao, pa je Charis prekida.

Umjesto toga razmišlja o zajedništvu. Svaku pojedinu molekulu koju Charis

uvlači u pluća udahnula su i izdahnula pluća bezbroj tisuća drugih ljudi, bezbroj

puta. S druge strane, svaka pojedina molekula u njezinu tijelu nekoć je bila dio

nekog drugog tijela, mnogih drugih tijela, u sve daljoj i daljoj prošlosti, a potom

prije ljudskih bića, sve do dinosaura, sve do prvih planktona. A da se i ne

spominje vegetacija. Svi smo mi dio svakoga drugog, prolazi joj kroz glavu. Svi

smo mi dio svega.

To je kozmička spoznaja, ako je čovjek može držati na pristojnoj udaljenosti. No

Charis dolazi na neugodnu pomisao. Ako je svatko dio svakoga drugog, onda je

ona dio Zenije. Ili obratno. Možda je Zenia to što ona sada udiše. To jest, dio

Zenije koji je otišao u dim. Ne njezino astralno tijelo, koje i dalje lebdi blizu

zemlje, a ne ni pepeo, koji uredno počiva u onoj limenki ispod duda.

Možda Zenia želi baš to! Možda joj smeta to stanje nepotpunosti, dio energije u

limenki a dio pluta u zraku. Možda želi da je netko pusti van. Možda bi Charis

trebala jedne večeri otići na groblje, s lopatom i otvaračem za konzerve, iskopati

Zeniju i raspršiti. Pomiješati s Univerzumom. Bilo bi to uviñavno.

Do Isjaja stiže u deset do deset, za promjenu ranije, otključava svojim ključem,

oblači svijetloljubičasto-akvamarinsku kutu kakvu je Shanita dizajnirala za njih

dvije kako kupci ne bi mislili da su i one kupci.

Shanita je već tu. - Bok, Charis, kako si? - javlja se iz stražnje prostorije koja

služi kao skladište. Shanita je ta koja sve naručuje. Za to je talentirana; obilazi

sajmove rukotvorina, odlazi u slabo poznata zabačena mjesta, i nalazi stvari,

prekrasne stvari kojih nema ni u jednom drugom dućanu u gradu. Kao da

unaprijed zna što će ljudi htjeti.

Charis se Shaniti jako divi. Shanita je spretna i praktična, a još je i vidovita.

Zatim, snažna je, i zatim, jedna od najljepših žena što ih je Charis ikad vidjela.

Doduše, nije mlada - mora da je već prilično iznad četrdesete. Ne želi reći koliko

joj je godina - jedini put kad ju je Charis pitala, nasmijala se i kazala da je duh

taj koji ima godine, a njezin ih ima dvije tisuće - ali u kosi joj se stvara bijeli

pramen. To je još jedna stvar kojoj se Charis divi: Shanita ne boji kosu.

A ta kosa je crna, ne kovrčasta nego valovita, gusta i sjajna i bujna, kao tekući

karamel ili lava. Kao vrelo crno staklo. Shanita je mota i pričvršćuje čas tu, čas

tamo: nekad na vrhu glave, nekad sa strane. Ili ostavlja da joj u debeloj pletenici

visi niz leña. Ima široke jagodice, skladan orlovski nos, pune usnice i krupne,

tamno obrubljene oči neobične boje koja prelazi iz smeñe u zelenu, ovisno o

tome što ima na sebi. Put joj je glatka i bez bora, neodreñene boje: ni crna, ni

smeña, ni žuta. Tamno bež: ali bež je bezbojna riječ. Nije kestenjasta, ni terra di

Sienna, ni jantarna. Neka druga riječ.

Ljudi koji doñu u dućan često pitaju Shanitu odakle je. - Točno odavde - kaže

ona s ultraveselim smiješkom. - Rodila sam se točno u ovom gradu! - Pred njima

je ležerna, ali inače joj to pitanje silno ide na živce.

- Ja mislim da oni time misle odakle su došli tvoji roditelji - kaže Charis, jer to

Kanañani obično misle kad postavljaju ovo pitanje.

- Ne misle oni to - kaže Shanita. - Ono što oni misle jest, kada ću otići.

Charis ne shvaća zašto bi netko htio da Shanita ode, ali kada to kaže, Shanita se

smije. - Ti živiš vraški zaštićeno. - Onda priča Charisi kako su bijeli kondukteri

u tramvaju prema njoj grubi. - Mičite se u stražnji dio, kažu mi, kao da sam

smeće!

- Svi kondukteri u tramvaju su grubi! Oni svakome kažu, Mičite se u stražnji

dio, grubi su i prema meni! - kaže Charis hoteći Shanitu utješiti - iako je pritom

malo neiskrena, samo neki kondukteri su takvi, a ona se gotovo i ne vozi

tramvajem - a Shanita joj dobacuje pogled pun prezira zato što nije kadra

priznati da je gotovo svatko rasist, gotovo svaki bijelac, pa se Charis onda osjeća

loše. Ponekad ona Shanitu vidi kao neustrašivog istraživača koji krči svoj put

kroz džunglu. Džungla se sastoji od ljudi kao što je Charis.

Stoga se suzdržava od prevelike znatiželje, od prevelikog raspitivanja o Shaniti,

o njezinu podrijetlu, o tome odakle dolazi. Shanita, istina, nju zadirkuje:

nabacuje se aluzijama, mijenja svoju priču. Ponekad je dijelom Kineskinja

dijelom crnkinja, a baka joj je s Kariba; zna govoriti takvim akcentom, pa

možda tu nečeg ima. Možda je to ona baka koja je jela izmet; ali postoje i druge

bake, jedna iz Sjedinjenih Država i jedna iz Halifaxa, pa jedna iz Pakistana i

jedna iz Novog Meksika, a čak i jedna iz Škotske. Možda su to majke raznih

očuhâ i maćehâ, ili se Shanita mnogo selila. Charis ih nije u stanju razvrstati:

Shanita ima više baka nego itko koga Charis poznaje. Ali ponekad je dijelom

Ojibwa Indijanka ili pak dijelom Maja, a jednog je dana čak bila dijelom

Tibetanka. Ona može biti što god joj se prohtije, jer tko to zna?

A Charis sa svojom bijelom kožom tu je gdje je. Bijeli zec. Biti bijel, to postaje

sve napornije. Uz to je vezano toliko loših valova koji su preostali iz prošlosti ali

se šire u sadašnjost, poput smrtonosnih zraka s odlagalištâ atomskog otpada.

Zbog toliko toga valja ispaštati! Već od same pomisli ona dobiva anemiju. U

sljedećem životu ona će biti mješavina, mikstura, moćan hibrid, kao Shanita.

Onda nitko neće protiv nje imati nikakve adute.

Dućan se ne otvara prije jedanaest, pa Charis pomaže pri inventuri. Shanita

pregledava police i broji a Charis bilježi u notes na podlošku s metalnom

kvačicom. Dobro da je uspjela naći naočale za čitanje.

- Morat ćemo spustiti cijene - kaže Shanita mršteći se. - Stvari ne idu. Morat

ćemo napraviti rasprodaju.

- Prije Božića? - kaže Charis zapanjeno.

- Recesija je - kaže Shanita i stišće usne. - To je stvarnost. U ovo doba godine

obično radimo nove narudžbe za Božić, jel tako? A pogledaj samo ovo!

Charis gleda: police su alarmantno pune. - Znaš što ide? - kaže Shanita. - Ova

stvarčica.

Charis je dobro poznaje, jer je u zadnje vrijeme prodala znatnu količinu. To je

mala knjižica u mekom uvezu, kuharica, na sivom recikliranom papiru sa crno-

bijelim crtežima, izdavački napor iz kućne radinosti na principu »uradi sam«:

Iznenañenje u loncu. Juhe bistre i guste iz stisnute kese. Njoj, sasvim osobno,

nije nimalo privlačna. Ona smatra da stiskanje kese već kao ideja štednje

čovjeka jako blokira. Tu ima nečeg tvrdog i satirućeg, a stiskanje je riječ koja

nanosi bol. Istina, ona štedi ostatke svijeća ili komade vune, ali zato što to želi,

ona želi spomoću njih nešto stvarati, to je čin ljubavi prema zemlji.

- Trebam još ovakvih stvari - kaže Shanita. - Naime, razmišljam o tome da

dućan izmijenim. Drugo ime, drugi koncept, sve.

Charis pada u malodušje. - U što bi ga promijenila? - pita.

- Mislila sam, Plitak džep - kaže Shanita.

- Plitak džep? - kaže Charis.

- Ma znaš. Kao oni prastari dućani gdje ništa nije bilo skuplje od jednog dolara -

kaže Shanita. - Samo s više mašte. Možda upali! Prije nekoliko godina čovjek se

mogao pouzdati u kupce impulzivce. Ludilo od love, shvaćaš? Narod ju je

razbacivao. Ali u recesiji se možeš održati jedino ako navučeš ljude da kupuju

stvari o tome kako da ne kupuju, ako razumiješ što hoću reći.

- Ali Isjaj je tako ljubak! - kaže Charis plačno, sva nesretna.

- Znam - kaže Shanita. - Bilo je zabavno dok je trajalo. Ali ljubak znači luksuzni

artikl. Što misliš, koliko ovih zgoñušnih igračaka ljudi kane kupiti, u ovom

trenutku? Možda nekoliko, no samo ako cijene držimo nisko. U ovakvim

vremenima ideš na smanjenje gubitka, rješavaš se prekobrojnih, radiš ono što

moraš. Ovo je čamac za spašavanje, shvaćaš? Moj čamac za spašavanje, moj

život. Ja sam se krvavo naradila, ja znam s koje strane vjetar puše i ja ne

namjeravam potonuti zajedno s brodom.

Shanita je u defenzivi. Gleda u Charis, netremice - danas su joj oči zelene - i

Charis shvaća da je ona ta prekobrojna. Ako krene nagore, Shanita će je se

riješiti i sama voditi dućan, a Charis će se naći bez posla.

One završavaju inventuru i otključavaju dućan, a Shanitino se raspoloženje

mijenja. Sada je prijazna, gotovo brižna; priprema Jutarnje čudo za jednu i

drugu, onda sjedaju i ispijaju ga iza tezge. Kupci nije da baš nadiru u stampedu,

pa Shanita krati vrijeme raspitujući se o Augusti.

Charisi izaziva nelagodu to što Shanita Augusti odobrava; smatra da je Augusta

vrlo lukavo odabrala studij poslovodstva. - Žena treba biti pripremljena da se

sama snalazi - kaže ona. - Previše je lijenih muškaraca na sve strane. - Čak

odobrava album namještaja, što Charis pak smatra nečim tako sakupljačkim,

tako materijalističkim. - Ta cura ima pametnu glavicu - kaže Shanita,

nalijevajući im još čaja. - E, da sam ja imala takvu, u njenim godinama.

Prištedjela bih si gomilu nevolje. - Ona ima dvije kćeri i dva sina, već odrasle.

Čak je i baka, ali o tom dijelu svoga života mnogo ne govori. O Charisi već zna

prilično mnogo, dok Charis o njoj ne zna gotovo ništa.

- Moj visak jutros se ponašao tako čudno - kaže Charis, da se riješi Auguste kao

teme.

- Čudno? - kaže Shanita. Visci se prodaju tu u dućanu, pet različitih modela, a

Shanita je stručnjak za tumačenje njihovih gibanja.

- Jednostavno je stao - kaže Charis. - Ukočio se, točno iznad moje glave.

- To je jaka poruka - kaže Shanita. - Nešto zbilja nenadano, nešto što nisi tražila.

Možda neko biće pokušava prodrijeti s porukom. Danas je početak Škorpiona,

točno? Visak kao da pokazuje prstom i kaže, pazi!

Charis strepi: može li to biti Augusta, prometna nesreća? To je prvo na što

pomisli, zato pita.

- To mi se ne čini - kaže Shanita umirujućim tonom - ali da vidimo. - Uzima

tarot karte koje drži ispod tezge, marsejsku verziju, ona joj je najmilija; Charis

miješa i presiječe.

- Kula - kaže Shanita. - Nenadano, kao što sam rekla. Prvosvećenica. Otvaranje,

nešto skriveno se otkriva. Vitez mačeva - dakle, ovo bi moglo biti zanimljivo!

Svaki Vitez donosi poruku. Sada Carica. Neka snažna žena! Ne ti, doduše.

Netko drugi. Ali ne bih rekla ni da je to Augusta. Carica nije mlada djevojka.

- Možda si to ti - kaže Charis, a Shanita se smije i kaže: - Snažna! Ja sam

slomljena trska! - Polaže još jednu kartu. - Smrt. Neka promjena. Možda se

nešto obnovi. - Poprijeko stavlja još jednu. - Oh. Mjesec.

Mjesec, i psi koji laju, i jezero, i škorpion koji vreba. Upravo u tom trenutku

zazvecka zvonce i ulazi kupac, žena; traži od Charis dva primjerka Iznenañenja

u loncu, jedan za sebe, jedan će pokloniti. Charis potvrñuje da je knjiga jako

korisna i nije preskupa, i ilustracije su baš slatke, da, rañene su ručno, da,

Shanita je zbilja čarobna, ali nije iz nikakve daleke zemlje, tu iz običnog starog

Toronta; uzima novac, umata knjige, duhom je negdje drugdje.

Mjesec, misli ona. Iluzija.

10.

U podne Charis skida cvjetastu kutu i oprašta se sa Shanitom - utorkom radi

samo pola dana, pa se nakon ručka neće vratiti - i kreće na ulicu, pokušavajući

što manje disati. Već je viñala dostavljače na biciklima s bijelim papirnatim

maskama preko nosa, poput bolničarki. To je trend, misli ona; možda bi

nekoliko komada trebale naručiti za dućan, ali u boji i s nekim zgodnim

uzorkom.

Čim uñe u Toxique, u glavi joj počinje pucketati. Kao da se negdje sprema

oluja, ili je popustio neki spoj. Bombardiraju je ioni, sićušni valovi prijeteće

energije. Ona otire čelo, zatim otresa prste da bi ih se riješila.

Onda izvija vrat, traži izvor poremećaja. Nekad to znaju biti ljudi koji prodaju

drogu dolje na stepenicama prema zahodima, no čini se da trenutačno nikog od

tih nema u blizini. Prilazi joj konobarica i Charis traži kut kraj zrcala. Zrcala

odvraćaju.

Toxique je najnovije Rozino otkriće. Roz stalno nešto otkriva, naročito

restorane. Voli jesti u lokalima gdje nitko iz njezina ureda nikad ne bi jeo, voli

biti okružena ljudima u odjeći kakvu sama nikad ne bi nosila. Voli vjerovati da

time sudjeluje u stvarnom životu, pri čemu stvaran znači siromašniji od nje.

Odnosno, Charis ponekad ima takav dojam. Pokušala je kazati Rozi da je sav

život jednako stvaran, no čini se da Roz ne razumije što ona time misli; možda

se Charis ne izražava dovoljno jasno.

Pogled joj pada na konobaričine hulahopke s leopardovim šarama, ona nabire

nos - takva odjeća za nju je presurova - nemoj se igrati suca, kaže sama sebi,

naručuje bocu mineralne i bijelo vino i namješta se za čekanje. Otvara jelovnik,

škilji u njega, traži naočale po cijeloj torbi, ne može naći, da ih nije ostavila u

dućanu? - i konačno ih nalazi gore na glavi. Zacijelo je takva hodala i po ulici.

Spušta naočale na nos i pregledava specijalitete dana. Ovdje barem uvijek ima

nešto vegetarijansko; premda, tko zna odakle to povrće dolazi? Vjerojatno s

neke ozračene maksi farme prepune kemikalija, to se zove agro biznis.

Naime, njoj se Toxique pretjerano ne sviña. Djelomice zbog imena: ona drži da

je za neurone pogubno boraviti u blizini tako otrovnog imena. A odjeća na

konobarima, posluživačima, podsjeća je na stvari koje su se prodavale u O'kultu.

U svakom trenutku mogli bi se ukazati gumeni ožiljci i lažna krv. No pristaje

ovdje jesti s vremena na vrijeme za ljubav Roz.

Što se tiče Tony, tko zna što ona misli o ovom lokalu? Charisi je teško

proniknuti u nju; oduvijek joj je teško, sve otkako su se upoznale, još u doba

McClung Halla. No Tony bi najvjerojatnije reagirala na dlaku jednako kao da se

radi o nekom King Eddieju ili McDonald'su: poput Marsijanca na blagdanskom

putovanju kroz vrijeme, zvjerajući onim pomalo buljavim očima i s nevjericom

praveći bilješke u glavi. Skupiti primjerke. Duboko zamrznuti i osušiti pod

vakuumom. Sve složiti u obilježene kutije. Ne ostaviti nikakav prostor, nikakav

prostor za neizrecivo.

To ne znači da joj Tony nije draga. Ne, krivo. Ima itekoliko trenutaka kad joj

Tony nije draga. Tony ponekad rabi previše riječi, ili je podbada, ili razdražuje

njezino električno polje. Ali ona Tony ipak voli. Tony je tako smirena, tako

trezvena, tako na zemlji. Ako Charis ikad bude ponovo čula glasove kako joj

govore neka si prereže žile, Tony je ta kojoj će telefonirati da doñe skelom na

Otok i preuzme brigu za nju, da je odspoji, da joj kaže: Ne budi idiot. Tony bi

znala što joj je činiti, korak po korak, jedno po jedno, redom.

Rozu u prvom trenutku ne bi zvala, jer Roz bi se izbezumila, plakala bi i imala

razumijevanja i složila se s njom da je sve to nepodnošljivo, a i zakasnila bi na

skelu. Ali poslije, kad bi se ponovo osjećala sigurnom, otišla bi Rozi po zagrljaj.

Roz i Tony ulaze zajedno, i Charis im maše, i nastaje komešanje kao uvijek kad

Roz uñe u neki restoran, i njih dvije sjedaju, i Roz pali cigaretu, i one smjesta

počinju pričati. Charis se iskopčava jer je to o čemu govore osobito ne zanima, i

samo pušta da je preplavljuju njihove prisutnosti. Njoj su ionako važnije njihove

prisutnosti nego ono što im izlazi iz usta. Riječi tako često sliče zavjesama na

prozoru, dekorativan zaslon postavljen da bi se susjedi držali podalje. No aure

ne lažu. Charis više ne vidi aure tako često kao prije. Kad je bila mala, kad je

bila Karen, vidjela ih je bez napora; sada, meñutim, samo u trenucima stresa. Ali

može ih osjetiti, kao što slijepi mogu vršcima prstiju osjetiti boju.

Danas ona oko Tony osjeća hladnoću. Prozirnu hladnoću. Tony nju podsjeća na

snježnu pahuljicu, tako je sićušna, blijeda i nježna, ali hladna; duh poput kockice

leda, čist i jasnih obrisa; ili poput brušenog stakla, tvrd i oštar. Ili sladoleda, jer

se može rastopiti. U školskom igrokazu Tony bi bila pahuljica: jedno od

najmanje djece, premala za govorne uloge, ali sve upija. Charisi su obično

davali da igra drvo ili grm. Nije dobivala ništa gdje se treba kretati jer bi se

stalno s nečim sudarala, odnosno tako su kazali učitelji. Nisu shvaćali da njena

nespretnost nije obična, da se tu ne radi o lošoj koordinaciji. To se dogañalo

naprosto jer ona nije bila sigurna gdje završava njezino tijelo i počinje ostatak

svijeta.

A što bi bila Roz? Charis si predočuje Rozinu auru - tako zlatna i raznobojna i s

toliko mirodija - i njeno zapovjedno držanje, ali i onaj podton progonstva, i daje

joj ulogu jednog od Triju Kraljeva, u brokatu i s draguljima, koji nosi prekrasan

dar. No bi li se Roz uopće pojavila u takvom igrokazu? Njezine rane godine su

tolika zbrka, sa svim onim opaticama i rabinima. Možda joj to ne bi bilo

dopušteno.

Sama Charis davno je odustala od kršćanstva. Za početak, Biblija je puna mesa:

životinje prinesene za žrtvu, janjad, volovi, golubice. Kain je postupio ispravno

kad je kao žrtveni dar prinio plodine, Bog je pogriješio kad ih je odbio. Zatim,

previše je krvi: u Bibliji ljudima uvijek prolijevaju krv, krv im je na rukama,

njihovu krv ližu psi. Previše je klanja, previše patnje, previše suza.

Pomišljala je da će neke istočne religije biti vedrije; neko vrijeme bila je budist,

sve dok nije otkrila koliko pak kod njih ima pakala. Većina je religija baš jako

zaokupljena kaznom.

Ona upravo shvaća da je pojela već pola ručka a da to nije primijetila. Ribana

mrkva, svježi sir, pametan izbor; ne znači da se pritom sjeća da je to naručila, ali

katkada je korisno imati takvog automatskog pilota koji vodi brigu o rutinskim

stvarima. Časak-dva promatra Roz kako jede francuski kruh; ona voli gledati

kako Roz jede francuski kruh: razlomi ga, zabije nos u njega - Kako je ovo

dobro, kako je ovo dobro! - i tek onda zarije u njega čvrste bijele zube. To što

Roz radi s kruhom nalik je maloj molitvi, minijaturna zahvala.

- Tony - kaže Charis - ja bih zbilja mogla napraviti dobre stvari s onim tvojim

stražnjim vrtom. - Tony ima sjajan prostor tamo otraga, ali na njemu nema ničeg

osim nekakve neuredne tratine i bolesnog drveća. Charis je smislila da će drveće

izliječiti i tu napraviti neku vrst šumarka s ljubičicama i dvornikom, nečim što

raste u hladu. I s paprati. Ništa što bi Tony morala plijeviti, za takvo što ona je

posve nepouzdana. Bilo bi to nešto posebno! Možda s fontanom? Ali Tony joj

ne odgovara, pa trenutak kasnije Charis shvaća da je to zato što nije govorila

naglas. Ponekad joj je teško sjetiti se je li nešto doista izgovorila ili nije.

Augusta je već više puta prigovorila zbog te njezine navike, meñu svima

ostalim.

Ukopčava se natrag u razgovor: one govore o nekakvom ratu. Charis želi da ne

razglabaju toliko o ratu, ali u zadnje vrijeme često to čine. Kao da je u zraku,

nakon što ga dugo gotovo uopće nije bilo. Roz započinje stvar: postavlja Tony

pitanja, jer ona voli postavljati ljudima pitanja o stvarima o kojima oni po svemu

sudeći dosta znaju.

Jedan od njihovih ručkova prije nekoliko mjeseci bio je sav posvećen genocidu,

jer je Roz htjela razgovarati o holokaustu, na što je Tony razvezla o genocidima

u prošlim razdobljima sa svim pojedinostima; Džingis-kan, pa katari u

Francuskoj, pa Armenci koje masakriraju Turci, pa Irci i Škoti i što su im sve

Englezi učinili, grozna smrt za groznom smrću, sve dok Charis nije zaključila da

joj se od toga povraća.

Tony se sa svim time zna nositi, zna s time izlaziti nakraj, za nju su to možda

samo riječi, ali za Charis riječi su slike, pa još vrisci i jauci, pa još onaj miris

trulog mesa i paljevine, tijela koja gore, pa još fizička bol, a ako se takvim

stvarima predugo bavite one će se i dogoditi, a ona to nikad ne može Tony

objasniti na način koji će Tony razumjeti, a i boji se da će je smatrati šašavom.

Histerija, glupača, mimoza. Zna da to i jedna i druga ponekad pomisle.

Zato je ustala i mračnim rasklimanim stepenicama sišla u toalet, gdje na zidu

visi jedan plakat s Renoirovom slikom, obla ružičasta žena s naglascima plavog

i svijetloljubičastog po tijelu, udobno se briše nakon kupanja, i u tome je bilo

mira; no kad se vratila za stol, Tony je još uvijek bila u Škotskoj, gdje su u

planinama lovili brñanke i njihovu djecu, naticali ih na kolac kao svinje i ubijali

kao jelene.

- Škoti! - rekla je Roz, koja se htjela vratiti na holokaust. - Ti su se jako dobro

pobrinuli za sebe, pogledaj samo one puste bankare! Komu je još stalo do njih?

- Meni - rekla je Charis, iznenadivši time koliko njih toliko i samu sebe. - Meni

je stalo. - Pogledale su je zapanjeno, jer su se već navikle na njezine duhovne

pauze dok njih dvije pričaju o ratu. Mislile su da nju to ne zanima.

- Stalo ti je? - rekla je Roz i uzvila obrve. - Zašto, Charis?

- Jer čovjeku treba biti stalo do svakoga - rekla je Charis. - Ili možda zato što

sam dijelom Škotkinja. Dijelom Škotkinja, dijelom Engleskinja. Svi oni su se

meñusobno onako strašno ubijali. - Menonite izostavlja jer ne želi da se Roz

uzruja, iako se menoniti ne ubrajaju u prave Nijemce. Takoñer, oni nikad ne

ubijaju; naprotiv, ubijaju njih.

- Oprosti, pile - skrušeno je rekla Roz. - Naravno! Stalno to zaboravljam.

Glupača moi, o tebi uvijek mislim kao o cr¸me de la WASP1. - Potapšala je

Charis po ruci.

- U zadnje vrijeme nitko ih nije ubijao - rekla je Charis. - Ne sve u isti mah. Ali

mislim da smo mi zato završili ovdje.

- Završili ovdje? - rekla je Tony osvrćući se. Charis hoće reći u Toxiqueu, ili

što?

- Zbog ratova - rekla je Charis, sva nesretna; to je saznanje kakvo ona baš ne

voli, pošto ga je stekla. - U ovoj zemlji. Ovakvih ili onakvih ratova. Ali to je bilo

tada. Trebali bismo pokušati živjeti u sadašnjosti - ne mislite li tako? Odnosno,

barem ja to pokušavam.

Tony je Charisi uputila smiješak pun neuobičajene nježnosti, odnosno nečeg

najbližeg tomu. - Ona ima apsolutno pravo - rekla je Rozi, kao da se radi o

posebno značajnom dogañaju.

Ima pravo, ali s čim u vezi, pita se Charis. Ratovima ili sadašnjošću? Standardna

Tonyna reakcija na sadašnjost bila bi to da Charisi izrecitira broj djece koja se

rañaju svake minute, u toj sadašnjosti koju ona toliko voli, što će s obzirom na

prekomjernost nataliteta neizbježno dovesti do novih ratova. Zatim bi dodala

fusnotu o ludilu kod štakora kad ih je previše u jednom prostoru. Charis je

zahvalna što danas to ne izvodi.

No konačno je uhvatila nit: radi se o Saddamu Husseinu i invaziji na Kuvajt, i

što slijedi poslije. - Već je odlučeno - kaže Tony - kao Rubikon. - A Charis kaže:

- Kao što?

- Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kaže Roz; ona barem

razumije da Charisi ovo baš nije najdraža tema razgovora i daje joj dopuštenje

da malo otpluta.

No tada Charisi dolazi u glavu što je to Rubikon. On ima nekakve veze s Julijem

Cezarom, učili su o tome u gimnaziji. On je prešao Alpe sa slonovima; još jedan

od muškaraca koji su postali znameniti jer su ubijali ljude. Kad bi takvim

muškarcima prestali davati medalje, misli Charis, kad bi im prestali prireñivati

parade i pretvarati ih u spomenike, oni bi to prestali raditi. Prestali bi ubijati,

potpuno. Oni to rade da privuku pažnju.

Možda je Tony bila to, u nekom prijašnjem životu: Julije Cezar. Možda je Julije

Cezar vraćen natrag u tijelu žene, da ga se kazni. I to vrlo niske žene, tako da

dobro vidi kako je to, biti bez moći. Možda je to način na koji stvari

funkcioniraju.

Vrata se otvaraju i tamo stoji Zenia. Charis se hladi od glave do pete, zatim

duboko udahne. Spremna je, pripremala se, iako je ručak u Toxiqueu posljednje

mjesto gdje je ovo mogla očekivati, ovo ukazanje, ovaj povratak. Kula, misli

Charis. Nešto zbilja nenadano, nešto što nisi tražila. Nikakvo čudo što se visak

ukočio, točno iznad njene glave! Ali zašto se Zenia potrudila otvoriti vrata?

Mogla je proći ravno kroz njih.

Zenia je u crnom, što nimalo ne iznenañuje, crno je bilo njezina boja. Ali

neobično je to što je deblja. Smrt ju je popunila, što nije uobičajena pojava.

Smatra se da su duhovi mršaviji, da djeluju izgladnjelo i isušeno, a Zenia djeluje

kao da joj je sasvim dobro. Osobito, ima veće grudi. Kad ju je Charis zadnji put

vidjela uživo, bila je kost i koža, čista sjena, grudi su joj bile gotovo ravne,

poput kolutova od debelog kartona prislonjenih uz prsni koš, s bradavicama kao

gumbima. Sada je, kako se to kaže, raskošna.

Doduše, srdita je. Oko nje vijori tamna aura, poput korone Sunca za pomračenja,

ali negativne: korona mraka, prije negoli svjetlosti. Ima boju uzburkane zelene

močvare, probijene krvavo crvenim i sivkasto crnim linijama - najgore,

najrazornije boje, smrtonosna aureola, vidljiva kužnost. Charis će morati pozvati

svu svoju svjetlost, onu bijelu svjetlost na kojoj je toliko radila, koju je

prikupljala tolike godine. Morat će istog trena izvesti meditaciju, a kakvog li

mjesta za to! Zenia je dobro odabrala teren za ovaj susret: Toxique, čavrljanje

glasova, dim cigaretâ i vinske pare, gusti zrak grada ispunjen dahovima, sve to

radi za Zeniju. Ona stoji na pragu, prezirnim pogledom punim mržnje pretražuje

prostoriju, svlači jednu rukavicu. A Charis sklapa oči i ponavlja samoj sebi:

Misli o svjetlosti.

- Tony, što nije u redu? - kaže Roz, pa Charis otvara oči. Konobarica ide prema

Zeniji.

- Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti. - Charis sa zanimanjem

motri hoće li konobarica proći ravno kroz Zeniju, ali ne, ona zastaje. Mora da je

nešto osjetila. Hladnoću.

- Ah, sranje - kaže Roz. - Ona je.

- Tko? - kaže Charis, slutnja počinje dobivati oblik. Roz gotovo nikad ne govori

»Ah, sranje«. Mora da je nešto važno.

- Zenia - kaže Tony. Znači, i one nju mogu vidjeti! No da, zašto ne? Imaju joj

dosta toga reći, svaka od njih. Ne samo Charis.

- Zenia je mrtva - kaže Charis. Time hoće reći, pitam se zbog čega se vratila.

Zbog koga se vratila. Zenijina aura sad je nestala, ili je Charis više ne može

vidjeti: Zenia djeluje čvrsto, tvarno, materijalno, zbunjujuće živo.

- Izgledao je kao odvjetnik - kaže Charis. Zenia dolazi prema njoj, ona pribire

sve svoje snage za trenutak sraza, ali Zenia korača točno mimo njih, u haljini od

raskošne tkanine, s dugim nogama, novim grudima, sjajnom kosom koja joj

poput oblaka obavija ramena, grimizno crvenim srditim ustima, ostavljajući za

sobom trag mošusnog parfema. Odbija zamijetiti Charisu, hotimice odbija;

prelazi preko nje rukom mraka, otima je, briše.

Potresena i s osjećajem na povraćanje, Charis sklapa oči, bori se da svoje tijelo

zadobije natrag. Tijelo je moje, moje, ponavlja. Ja sam dobra. Ja postojim. U

mjesečinom rasvijetljenoj noći svoje glave ona vidi sliku: visoko zdanje, zgrada,

nešto se s nje ruši, pada kroz zrak, prevrće se i prevrće. Raspada se.

11.

Njih tri stoje pred Toxiqueom, opraštaju se. Charis nije sasvim sigurna kako je

dospjela ovamo van. Izvelo ju je njezino tijelo, posve samo, tijelo se pobrinulo.

Unatoč suncu ona drhturi, hladno joj je i osjeća se mršavijom - lakšom i

poroznijom. Kao da je iz nje isušena energija, energija i čvrstina, kako bi se

Zenia mogla materijalizirati. Zenia se uspjela vratiti, vratiti preko rijeke, sada je

ovdje, u novom tijelu, uzela je komad Charisina tijela i usisala ga u sebe.

To doduše nije točno. Zacijelo je Zenia živa, jer su je vidjeli i drugi. Sjela je na

stolac, naručila je piće, pušila je cigaretu. No ništa od toga nije nužno i znak

života.

Roz je grli, kaže: - Pazi na sebe, pile. Nazvat ću te, OK? - i odlazi prema autu.

Tony joj se već bila nasmiješila i odlazi, nestaje, niz ulicu, kratke noge

ravnomjerno je nose naprijed, poput igračke na navijanje. Jedan trenutak Charis

ostaje stajati pred Toxiqueom, izgubljena. Ne zna što bi sad. Mogla bi se

okrenuti i umarširati unutra, odmarširati do Zenije, ukopati se; no ono što je

kanila reći Zeniji isparilo je, odletjelo joj iz glave. Ostao je jedino zvuk lepeta.

Mogla bi otići natrag u dućan, natrag u Isjaj, premda danas radi samo pola dana i

Shanita je ne očekuje. Mogla bi ispričati Shaniti što se dogodilo; Shanita je

učitelj, možda može pomoći. Ali možebit Shanita neće imati previše

razumijevanja. Takva žena, reći će. Ona je ništa. Zašto se njome baviš? Ti joj

daješ moć, nisi valjda luda! Koje je ona boje? Koje je boje bol? Izbriši vrpcu!

Shanita nikad nije uzela dozu Zenije. Ona ne želi shvatiti, ne može razumjeti da

Zeniju nije moguće meditacijom odstraniti iz postojanja. Da jest, Charis bi to

već davno učinila.

Charis odlučuje otići kući. Napunit će kadu i u vodu staviti narančinih kora,

ružina ulja i nekoliko klinčića; kosu će smotati i pričvrstiti, ući će u kadu, pustit

će da joj ruke plutaju po namirisanoj vodi. Usmjerivši se prema tom cilju, hoda

manje-više u smjeru jezera i pristaništa za skelu; ali nakon jednog bloka skreće

ulijevo, jednom uskom uličicom stiže do sljedeće ulice, zatim opet skreće lijevo

i sada je ponovo u Queen Streetu.

Njeno tijelo ne želi da ona u ovom trenutku ide kući. Tijelo je uporno nagoni da

popije kavu; još gore, espreso. Toliko je to neuobičajeno - ta vrsta poticaja koje

joj šalje tijelo inače nuka na voćni sok ili čašu vode - te ona osjeća da joj je

dužnost učiniti mu po volji.

Točno prekoputa Toxiquea ima jedan kafić. Zove se Kafay Nwar, ime mu je

jarko ružičastim neonom ispisano u stilu četrdesetih godina na izlogu. Charis

ulazi, sjeda za jedan od malih, kromom obrubljenih stolova uz izlog, skida vestu

i od konobara u trapericama i plisiranoj košulji sa crnom leptir-kravatom

naručuje espresso esperanto - tu sve stvari imaju komplicirana imena:

cappuccino cappriccio, mousse u guz, mignon minja - i motri vrata Toxiquea.

Sad joj je jasno da njezinu tijelu espreso nije primaran. Njeno tijelo želi da ona

uhodi Zeniju.

Da bi kao promatrač bila manje uočljiva, iz platnene torbe vadi notes, dražestan

notes za koji je zamijenila dio svoga plaćenog vremena. Ručno je ukoričen u

marmorirani papir s hrptom od tamnocrvenog antilopa, a papir je plavkast.

Nalivpero što ga je kupila da pristaje uza nj biserno je sivo, napunjeno

sivozelenom tintom. Nalivpero je takoñer nabavila u Isjaju, i tintu. Rastužuje ju

pomisao da će Isjaj nestati. Toliko darova.

Notes je za to da u njega zapisuje svoje misli, no nije još zapisala nijednu.

Mrsko joj je pokvariti ljepotu praznih stranica, njihov potencijal; ne želi ih

potrošiti. Ali sada skida kapicu s biserno sivog nalivpera i otiskuje: Zenia mora

natrag. Nekoć je završila tečaj krasopisa, pa poruka izgleda elegantno, gotovo

poput rune. Ispisuje slovo po slovo, izmeñu riječi diže pogled i gleda iznad

naočala za čitanje: neće joj promaknuti ništa što se dogaña na drugoj strani ulice.

Isprva više ljudi ulazi no što izlazi, a zatim više ljudi izlazi no što ulazi. Nitko od

ljudi koji ulaze nije Billy; ne znači da ga ona u realističkom smislu očekuje, no

nikad se ne zna. Nitko od ljudi koji izlaze nije Zenia.

Njena kava stiže i tijelo joj kaže neka stavi dvije kocke šećera, pa ona tako čini,

zatim brzo pije kavu i osjeća kako joj čestice kofeina i saharoze srljaju u glavu.

Sada je usredotočena, vidi kao pod rendgenom, zna što mora raditi. Ni Tony ni

Roz ne mogu joj pomoći, u ovome joj one ne trebaju pomagati, jer njihove priče,

priče u kojima postoji Zenia, imaju svršetak. One bar znaju što se dogodilo.

Charis ne zna, Charis nije nikad znala. Kao da je njezina priča, priča u kojoj su

Billy i Zenia, koračala stazom i odjednom su nestale stope.

Naposljetku, kad Charis već pomišlja da je Zenia vjerojatno klisnula kroz

stražnja vrata ili se pretvorila u zrak, vrata se otvaraju i ona izlazi. Charis malo

spušta pogled; ne želi da njezin supernabijeni pogled punom težinom padne na

Zeniju, ne želi se odati. No Zenia ne gleda čak ni nakratko u tom smjeru. Ona je

s nekim koga Charis ne prepoznaje. Mlad plavokos muškarac. Nije Billy.

Previše je nježne grañe a da bi bio Billy.

Premda, da to jest Billy, teško da bi i dalje bio mlad. Možda je čak debeo, ili

ćelav. Ali u njezinoj je glavi on ostao jednake dobi kao kad ga je posljednji put

vidjela. Jednaka dob, jednaki stas, sve jednako. Ponovo se pod njezinim nogama

otvara gubitak, jama, poznata vrata u podu. Da je sama, da nije ovdje u Kafay

Nwaru nego kod kuće u svojoj kuhinji, udarila bi čelom lagano po rubu stola.

Bol je crvena i boli, i ona je nije kadra jednostavno izbrisati.

Zenia nije sretna, misli Charis. To nije saznanje, nego više neka bajalica, zaziv.

Naprosto nije moguće da ona bude sretna. Kad bi njoj bilo dopušteno da bude

sretna, bilo bi to potpunoma nepošteno: u Univerzumu mora postojati

ravnovjesje. No Zenia se smiješi tom muškarcu čije lice Charis dobro ne vidi,

sada ga uzima pod ruku i oni odlaze, pa barem s te udaljenosti ona djeluje

sasvim sretno.

Sućut prema svemu živom, podsjeća Charis samu sebe. Zenia je živa, dakle to

znači sućut prema Zeniji.

To zaista znači to, premda Charis zaključuje, obavivši inventuru, da u ovom

trenutku ona prema Zeniji ne osjeća ama baš nikakvu sućut. Naprotiv, jasno vidi

sebe kako Zeniju odguruje sa stijene ili s neke visine.

Usvoji tu emociju, kaže sebi, jer premda je nedostojna skroz-naskroz, mora biti

u potpunosti prihvaćena prije no što se odbaci. Charis se usredotočuje na tu

sliku, približuje ju sebi, osjeća vjetar na svom licu, osjeća visinu, čuje kako joj

se u tijelu otpuštaju mišići ruku, sluša jer sada će vrisak. No Zenia ne ispušta

nikakav zvuk. Samo pada, s kosom što vijori za njom poput tamnog kometa.

Charis umata tu sliku u svileni papir i s naporom izbacuje iz svoga tijela. Želim s

njom razgovarati, želim učiniti samo to, kaže sama sebi. Samo to.

Nastaje komešanje, šuštanje suhih krila. Zenije više nema u pravokutom izlogu

Kafay Nwara. Charis skuplja notes, sivo nalivpero, vestu, naočale za čitanje i

platnenu torbu, i sprema se na praćenje.

12.

ROZ

Roz sanja da otvara vrata. Ničega ovdje, ničega ondje, a njoj se žuri,

aerodromska limuzina čeka, a ona nema ništa na sebi, ništa na svom krupnom

mlohavom golom nepriličnom tijelu. Konačno nalazi ona prava. Iza njih doista

visi odjeća, dugački kaputi koji izgledaju kao muški, ali svjetlo iznad njih

nikako da se upali i prvi kaput koji skine s vješalice vlažan je i prekriven živim

puževima.

Zvoni budilica, u pravi čas. - Sveta mačko, moli za nas - mrmlja Roz

ošamućeno. Ona mrzi snove s odjećom. Oni su poput kupovanja, osim što nikad

ne uspije naći ništa što želi. No radije sanja kapute s puževima nego Mitcha.

Ili Zeniju. Naročito Zeniju. Ponekad je sanja: u kutu Rozine spavaće sobe Zenia

poprima oblik, ponovo se sastavlja od dijelova vlastitog tijela raznesenih

bombom - ruka, noga, oko. Roz se pita je li Zenia ikad stvarno bila u ovoj

spavaćoj sobi kad nje nije bilo. Kad je Mitcha bilo.

U grlu osjeća okus dima. Pruža ruku, hoće dohvatiti sat i s noćnog ormarića ruši

svoj najnoviji bofl triler. Seksualna ubojstva, seksualna ubojstva, ove godine

samo seksualna ubojstva. Katkada čezne da se vrati u mirne engleske kuće na

selu iz svoje mladosti, gdje je žrtva uvijek neki pakosni stari škrtac koji je to i

zaslužio, a ne netko ni kriv ni dužan koga nasumce pokupe na ulici. Detektivi su

bile blagorodne sjedokose dame s pletivom u ruci, ili pak vrlo pametni

ekscentrici bez ikakvih tjelesnih funkcija; u središtu pažnje bili su im sićušni

tragovi bezazlena izgleda: gumbi od košulje, krajičci svijeća, grančice peršina.

Najviše je pritom uživala u namještaju: soba za sobom prepuna namještaja, i to

tako egzotičnog! Stvari za koje nije ni znala da postoje. Stolići s kotačićima za

serviranje čaja. Sobe za biljar. Lusteri. Šezlongi. U takvim je kućama željela

živjeti! No kad se vraća tim knjigama, više je ne zanimaju; čak ni dekor ne može

je zadržati uz njih. Možda se sve više lijepim za krv, pomišlja. Krv i nasilje i sve

oblike divljanja, kao i svi drugi.

Prebacuje noge preko ruba svoga ogromnog kreveta sa stupovima i nebnicom -

greška teška, ona praktički lomi vrat svaki put kad se treba ispentrati iz te

stoklete stvari - i gura stopala u frotirske papuče. Blizanke ih zovu papuče a la

gazdarica, ne znajući pritom koliko nju ta riječ može zdrmati. One nisu u životu

vidjele gazdaricu. Ili u životima. Još uvijek ne zna ima li svaka od njih svoj

vlastiti život, ili obje imaju jedan. No jer smatra da joj je dužnost imati čitav dan

na nogama cipele koje dobro izgledaju, koje pristaju uz odjeću, s visokim

petama, zaslužila je da te jadne ugnječene noge kod kuće drži u nečem

udobnom, ma što blizanke govorile.

Ta gomila bijelog u spavaćoj sobi takoñer je čista greška - bijele zavjese, bijela

prostirka, bijeli volani na krevetu. Ne zna što ju je bilo spopalo. Možda želja za

ugoñajem soba za curice; možda pokušaj da se vrati u vremenu, da stvori

savršenu predtinejdžersku spavaću sobu za kakvom je čeznula ali je nikad nije

imala. Napravila je to kad je Mitch otišao, zbrisao, kidnuo, točnije bi bilo reći

otkazao, ovu kuću uvijek je tretirao kao hotel, nju je tretirao kao hotel, imala je

potrebu izbaciti sve što je bilo tu dok je i on tu bio; imala je potrebu da ponovo

nañe sebe. No nije valjda ovo ona? Krevet izgleda kao dječja košara sa svodom

ili kao vjenčana torta, ili još gore, kao oni golemi oltari s volanima kakve

postavljaju u Meksiku za Dan mrtvih. Nikad nije ustanovila (onda kad je bila

ondje, s Mitchem, na medenom mjesecu, kad su bili tako sretni) vraćaju li se

tada svi mrtvi ili samo oni koje pozovete.

Pada joj na um dvoje-troje koje radije ne bi imala uza se. Samo joj to još treba,

nepozvani mrtvaci na večeri! U tom krevetu ona izgleda kao golema kriška

voćnog kolača. E pa, preuredit će cijelu sobu, da bude malo pizzicato, da se ima

što opipati. Bijelog joj je dosta.

Odvlači se u kupaonicu, pije dvije čaše vode radi obnove stanica, uzima

vitaminsku pilulu, pere zube, kožu maže kremom, otire, oživljava i vraća joj

površinu, i mršti se na sebe u zrcalu. Na lice joj se navlači mulj, kao u ribnjak;

naslage se gomilaju. Svako malo, kad može odvojiti vrijeme, provede nekoliko

dana u toplicama sjeverno od grada, pije sok od povrća i tretiraju je

ultrazvukom, u potrazi za svojim prvobitnim licem, licem koje je tu negdje

ispod, ona to zna; vraća se s osjećajem ojačanosti i kreposnosti, i gladi. Takoñer,

sama sebi ide na živce. Nije valjda da i dalje pokušava; nije valjda da i dalje

nastoji ugoditi muškom oku. Od toga je odustala. To radim radi sebe, sluša od

nje Tony.

- Jebi se, Mitch - kaže zrcalu. Da nije njega, mogla bi se opustiti, mogla bi biti

sredovječna. No da je ostao tu, ona bi mu i dalje pokušavala ugoditi. Ključna

riječ je pokušavala.

Ovakvu kosu, meñutim, mora otpisati. Sada je pak previše crvena. Zbog nje

izgleda raščupano, premda se oduvijek divi toj riječi. Raščupana gadna stara

vještica, čitala bi u onim engleskim krimićima, čučeći na brodskom kovčegu

koji je u njenoj mansardnoj sobici služio kao sjedalo ispod prozora, sobu je radi

tajnosti zamračila kao da su zračne uzbune, knjigu je držala tako da svjetlo

ulične svjetiljke pada na stranicu, u onom pansionu u Huron Streetu ispred kojeg

je rastao kesten. Roz! Još si budna? Da si smjesta otišla u krevet, bez glupiranja!

Podlo derište!

Kako je mogla čuti da Roz u mraku čita? Njezina majka gazdarica, njezina

majka nevjerojatna mučenica, koja stoji u podnožju stepenica što vode na

mansardu i kriješti onim svojim glasom pralje, a Roz umire od stida jer je svaki

stanar u svojoj sobi može čuti. Roz, čistačica zahodâ, Roz, jeftina Pepeljuga,

mrgodno riba podove. Ti ovdje jedeš, govorila je majka, pa ćeš i pomagati. Bilo

je to prije no što će otac-junak pretvoriti prosjake u bogataše. Raščupana gadna

stara vještica, mrmljala je nato Roz, i ne sluteći da bi ikad mogla i sama to

postati. Nije bilo nimalo lako odrastati s jednim junakom i jednom mučenicom.

Njoj to nije ostavilo bogzna kakvu ulogu.

Te kuće danas nema. Ne, nije da nema: tamo su Kinezi. Kako čuje, oni ne vole

drveće. Vjeruju da grane zadržavaju zločeste duhove, sve ono tužno što se

dogodilo svima koji su prije tu živjeli. Možda je nešto od same Roz, Roz iz tih

godina, ostalo uhvaćeno meñu granama toga kestena, ako on još postoji.

Uhvaćeno, i leprša.

Rozin najnoviji ogrtač za kupanje visi na poleñini vrata kupaonice. Narančasti

velur. Narančasto je boja godine; lani je to bila otrovno žuto, koje ni uz najbolju

volju zaista nije mogla nositi. Izgledala je kao lizalica od limuna. Ali uz

narančasto njena koža sjaji iznutra, odnosno tako je mislila kupujući tu stokletu

stvar. Ona vjeruje u unutarnji glasić, onaj koji govori: To si ti! To si ti! Smjesta

ovo zgrabi, jer možda ga poslije ne bude! Ali taj unutarnji glasić postaje sve

nepouzdaniji i nepouzdaniji, a ovaj put mora da je govorio nekom drugom.

Ona oblači ogrtač za kupanje preko spavaćice od batista s ručnim vezom, bijelo

na bijelom, kupljene da pristaje uz krevet; što je pritom mislila, tko je taj koji će

to primijetiti? Nalazi svoju torbicu i premješta polupraznu kutiju s pljugama u

džep. Ne prije doručka! Onda se spušta stepenicama, stražnjim, onima koje su

nekoć bile za služavke, za čistačice zahodâ poput nje, čvrsto se držeći za ogradu

da se ne spotakne. Stepenice vode ravno u kuhinju, blistavu strogu bijelu-

bjelcatu kuhinju (vrijeme je za promjenu!), gdje blizanke sjede na visokim

stolcima za šankom s gornjom plohom obloženom keramičkim pločicama, obje

u dugačkoj majici, prugastim hulahopkama i gimnastičkim soknama. Ovih dana

smatraju da je baš ta kombinacija šik za spavanje. Bilo ih je tako zabavno

oblačiti, kad su bile male; oni volančići, oni šeširići, da naprosto umreš! Nema

više pahuljastih skafandera s plastičnim potplatima; nema više skupih engleskih

spavaćica od pamučnog flanela s redovima Majke Guske u kapici i pregači.

Nema više knjiga koje im je Roz čitala kad su nosile takve spavaćice i gnijezdile

joj se jedna ispod jedne, druga ispod druge ruke - Alica u Zemlji čudesa, Peter

Pan, Tisuću i jedna noć, raskošni pretisci bajki s prijelaza stoljeća s ilustracijama

Arthura Rackhama. Odnosno, nije da ih posve nema: spremljene su u podrum.

Nema više ružičastih trenirki, papuča u obliku rakuna, baršunastih svečanih

haljina, sve same kerefeke i ekstravagancija. Danas joj ne dopuštaju da im

kupuje ama baš ništa. Ako donese u kuću najobičniji crni top, najobičnije

gaćice, one prevrću očima.

One piju frapé od jogurta, obranog mlijeka i borovnica koji su upravo napravile

u mikseru. Na šanku se lijepo vidi kako se paket zamrznutih borovnica otapa i

zajedno s mlijekom stvara lokvicu plavu poput blijede tinte.

- Onda, učinit ćete mi uslugu i za promjenu staviti suñe u perilicu - ne može se

suzdržati a da im ne kaže.

One okreću svoje identične oči prema njoj, svjetlucave kao u šumskih mačaka,

smiju se svojim identičnim bešćutnim smiješkom od kojeg čovjeku puca srce,

pokazujući pomalo divlje zube kao u fauna, trenutačno plave, i odmahuju

mišastom našušurenom grivom; a ona zaustavlja dah, kao gotovo svaki put kad

ih vidi, jer su tako ogromne i tako fantastične i ona još uvijek ne može dokraja

shvatiti kako joj je uspjelo roditi ih. Već samo jedno takvo stvorenje bilo bi

nevjerojatno, ali dva!

One se smiju. - Evo Velike Mame! - viče jedna od njih, ona zdesna. - Velika

Mamica! Idemo je zagrliti!

Obje skaču sa stolca, hvataju je i stežu. Noge joj više nisu na podu i ona se

pogibeljno diže u zrak.

- Spustite me! - viče. One znaju da ona to ne voli, znaju da se boji da će je

ispustiti. Ispustit će je i slomit će se. Ponekad nemaju za to osjećaj; misle da je

ona neslomljiva. Roz Stijena. Onda se sjete.

- Idemo je metnuti na stolac - kažu. Prenose je i spuštaju, i ponovo se penju na

svoje stolce, poput cirkuskih životinja koje su izvele svoju točku.

- Mama, u ovome izgledaš kao bundeva - kaže jedna. To je Erin. Roz ih je

uvijek znala razlikovati, odnosno tako tvrdi. Od dva pokušaja svaki je uvijek

točan. Mitch je znao imati problema. No s druge strane, on ih je i viñao samo

petnaestak minuta dnevno.

- Bundeva, e, ta sam - kaže Roz grubo se šaleći. - Debelo, narančasto, širok

prijateljski cerek, šuplje u sredini i sjaji u mraku. - Njoj treba kava, odmah!

Otvara vrata zamrzivača, uglavljuje zamrznute borovnice natrag, pronalazi

vrećicu s čarobnim zrnjem i premeće po jednoj od ladica ne bi li našla mlinac.

Držati sve u ladicama nije bilo baš luda ideja, nijednu stvar više ne može naći.

Osobito poklopce. Ugoñaj nezakrčenosti, kazao je onaj dizajnerski glupan. Njoj

oni uvijek tjeraju strah u kosti.

- Oo - kaže druga. Paula. Jedna drugu zovu Errie i Pollie, ili Er i La, ili, kad

govore zbirno, Erla. Kad to izvode, zvuči sablasno. Večeras Erla ima izlaz. To

znači obje. - Oo! Ti pokvarena blizanko! Uvrijedila si Mamicu! Pokvarena si,

pokvarena do srži! - Ovo zadnje je imitacija Rozine imitacije svoje majke, koja

je to običavala govoriti. Roz odjednom osjeća potrebu za njom, za svojom

oštrom, nepopustljivom, nekoć prezrenom, davno mrtvom majkom. Umorna je

od majčinstva, želi za promjenu biti dijete. Tu je dosta toga propustila. Čini se

da je kudikamo zabavnije.

Blizanke se ushićeno smiju. - Ti sebična pokvarena zahodska jamo - kaže jedna

onoj drugoj.

- Ti neobrijano pazuho!

- Ti gnjili uložak!

- Ti stoput nošene gaće! - Tako one mogu satima, izmišljajući sve gore uvrede,

valjajući se od smijeha po podu i mlatarajući nogama po zraku od užitka u

vlastitom gnusnom humoru. Nju pritom zapanjuje to da tolika količina tih

njihovih uvreda može biti tako... no da, tako seksistička. Kučka i droca spadaju

meñu najblaže; baš se pita dopuštaju li dečkima da ih tako zovu. Kada misle da

ih ne sluša, u stanju su postati mnogo opscenije, to jest prema njezinu shvaćanju

opscenosti. Pičkino meso. Tako nečem čovjek se ne bi mogao ni domisliti kad je

ona odrastala. A tek im je petnaest godina!

No ljudi nose svoj vokabular cijeli život, kao kornjače oklop, misli Roz.

Iznenada joj se ukažu blizanke u osamdesetoj: lijepa lica prepuna su bora,

sasušene noge i dalje su u šarenim hulahopkama, stopala s otečenim zglobovima

i dalje u gimnastičkim soknama, a obje i dalje govore pičkino meso. Ona

protrne.

Kucni po drvu, ispravlja se. Samo neka toliko požive.

Mlinac za kavu nije tu; nije na mjestu kamo ga je jučer spremila. - Ti vrapca,

klinke - kaže. - Jeste vi maknule moj mlinac? - Možda nisu one, nego Maria.

Jučer je bio jedan od dana kad Maria dolazi spremati.

- Ti vrapca! - kaže Paula. - Ah, stokleti mlinac! Ah, ti bokca i vrapca!

- Ah, roga ti tvoga, ah, sveta mačko! - kaže Erin. Njima je to neopisivo veselo,

to kako Roz nije u stanju izgovoriti pravu kletvu. Ali nije. Riječi su joj u glavi,

jesu, ali ne izlaze. Želiš da ljudi o tebi misle da si prostakuša?

Njima ona zacijelo djeluje tako arhaično. Tako zastarjelo, tako strano. Prvu

polovicu života provela je osjećajući se sve manje i manje kao useljenica, a

sada, u drugoj, osjeća se sve više i više. Izbjeglica iz zemlje srednje dobi,

nasukana u zemlji mladih.

- Gdje vam je veliki braco? - pita. To ih otrežnjuje.

- Gdje i obično u ovo doba dana - kaže Erin s trunkom prezira. - Pothranjuje si

energiju.

- Buji-paji - kaže Paula, kao da želi da se nastave šaliti.

- Carstvo snova - kaže Erin zamišljeno.

- Zemlja cara Larryja - kaže Paula. - Pozdrav tebi, Zemljanko, ja dolazim s

dalekog planeta.

Roz se pita da li da probudi Larryja, odlučuje da neće. Dok spava, osjeća se

manje zabrinutom za njega. On je prvoroñenac, prvoroñeni sin. Nije to sreća.

Odreñen za žrtvu, nekoć bi to bio. Jako je loše što je dobio ime po Mitchu.

Laurence Charles Mitchell, tako teška i pompozna kombinacija za tako ranjivog

malog dečka. Premda su mu dvadeset dvije i ima brkove, ona ga i dalje smatra

takvim, ne može si pomoći.

Roz pronalazi mlinac za kavu u ladici ispod ugrañene pećnice, meñu tavama.

Morat će razgovarati s Marijom. Melje kavu, uzima potrebnu količinu, prilazi

svom slatkom talijanskom aparatu za espreso. Dok čeka, guli si naranču.

- Ja mislim da se nešto kuha - kaže Erin. - Nekakva romanca.

Od kore Rozine naranče Paula je napravila lažno zubalo. - Pouf, qui sait, c'est

con ça, je m'en fiche1 - kaže, uz dobro uvježbano slijeganje ramenina,

šušljetanje i otpuhivanje. To je otprilike sve što su njih dvije pokupile od

udubljivanja u francuski: prostote. Većinu tih riječi Roz ne zna i to joj je baš

drago.

- Mislim da sam vas razmazila - kaže im.

- Razmazila, moi? - kaže Erin.

- Erla nije razmažena - kaže Paula skidajući zube od narančine kore i napućenih

usta glumeći nevinost. - Da li je, Erla?

- Ma ne, mamice, roga mi! - kaže Erin. Njih dvije pilje u nju kroz šikaru svoje

kose, njihove sjajne oči procjenjuju. Kibiciranje, mimikrija, vulgarni idiotizmi,

smijeh, sve to one izvode da je razvedre. Zadirkuju je, ali ne previše; znaju da se

na odreñenom mjestu može slomiti. Nikad ne spominju Mitcha, na primjer.

Ponašaju se kao da nikad nije postojao. Da li im nedostaje, jesu li ga voljele, da

li mu zamjeraju, mrze li ga? Roz ne zna. One joj ne kažu. Na neki način tako je

teže.

One su čudesne! Gleda ih netremice, sa žestokom ljubavi. Zenia, misli ona,

kučko! Možda si imala sve drugo, ali ne i toliki blagoslov. Kćeri nikad nisi

imala. Počinje plakati, podupire glavu rukama, laktove naslanja na hladne bijele

pločice kuhinjskog šanka; suze beznadno teku.

Blizanke joj prilaze, manje su nego čas prije, zabrinute, plahije, tapšu je po

narančastim leñima. - Sve u redu, mama, sve u redu - kažu one.

- Pogledajte - kaže ona njima - lakat mi je u vašem stokletom plavom mlijeku!

- Ah, ježi ga! - kažu one. - Ah, do sto vrabaca! - Smiješe joj se s olakšanjem.

13.

Blizanke napadnom kretnjom stavljaju svoje visoke čaše od frapéa u perilicu,

kreću prema stražnjim stepenicama, zaboravljaju mikser, sjete se i vrate,

zaboravljaju lokvicu plavog mlijeka. Roz je otire dok one grabe stepenicama, po

dvije odjednom, i srljaju hodnikom u svoje sobe da se spreme za školu. Istina,

tiše su nego obično; inače je to slonovski trk. Gore se pale dva sterea istodobno,

dva konkurentska čekićanja.

Još koju godinu, i one će otići na fakultet, u neki drugi grad. U kući će biti

tišina. Roz ne želi o tome razmišljati. Možda će prodati ovu štalu. Nabaviti stan

de luxe kategorije, s pogledom na jezero. Očijukati s vratarom.

Ona sjedi za bijelim šankom, napokon pije kavu i jede doručak. Dvije kriške

preprženog kruha. Jedna naranča i dvije kriške preprženog kruha, samo to, jer je

na dijeti. Nekoj vrsti dijete. Mini dijeti.

Nekoć je držala sve vrste dijeta. Grejpfrut, pa posije kao dodatak svemu, pa

samo bjelančevine. Bujala je i tanjila se poput Mjeseca, pokušavajući zbaciti

onih deset kilograma koji su se naslagali kad su se rodile blizanke. No više nije

u tome tako drastična. Sada već zna da su ekscentrične dijete loše, časopisi su

puni toga. Vaše tijelo je poput tvrñave pod opsadom, vele oni; pohranjuje zalihe

hrane u masnim stanicama, skuplja rezerve za slučaj potrebe, a ako ste na dijeti

tijelo misli da ga netko kani nasmrt izgladnjeti pa stvara još više zaliha, a vi se

pretvarate u balon. Ipak, malo odricanja tu i tamo ne može škoditi. Jesti malo

manje, to nije prava dijeta.

Ne znači da je ona debela, uostalom. Ona je naprosto čvrsta. Dobro seljačko

tijelo, iz vremena kad su žene morale vući plug.

Iako možda ne bi trebala toliko smanjivati, osobito ne doručak. Doručak je

najvažniji obrok u danu, a kad ste u ovim godinama, kažu da to što mršavite u

tijelu ide na račun lica. S bokova doduše siñe, ali najprije s vrata. Onda dobijete

pileći vrat. Ona se nipošto ne kani pretvoriti u jednu od onih pedesetogodišnjih

bebica u haljini broj 36 a s licem poput hrpe metalnog otpada i užadi na kojem

se vidi svaka kost i tetiva. Doduše, bebica nije prava riječ za ženu te dobi. Prije

bebaba. To bi bila Zenia, da je poživjela. Bebaba.

Roz se osmjehuje i stavlja dvije kriške integralnog pšeničnog kruha u pržilicu.

Osjeća da to pomaže, to nazivanje Zenije pogrdnim imenima: pomaže i vraća

pouzdanje. A koga to može povrijediti, sada?

A koga je povrijedilo tada? pita se ona gorko. Svakako ne Zeniju, koja je do

toga što Roz o njoj misli držala koliko do lanjskog snijega. Ili do toga što Roz o

njoj govori, čak i Mitchu. Meñutim, imala je dovoljno pameti da neke stvari ne

govori. Zar ne vidiš da one sise nisu prave? Dala ih je dotjerati, znam to sigurno;

prije je imala broj 70 A. Zaljubio si se u dvije vrećice silikonskog želea. Ne, kod

Mitcha to ne bi prošlo baš dobro, ne u onoj fazi opijenosti. A poslije faze

opijenosti bilo je prekasno.

Te stvari ne izgore ni kad vas kremiraju, tako se barem šuška o umjetnim

cicama. Samo se rastale. Svi drugi dijelovi vas pretvore se u pepeo, ali sise u

sljezasto tutkalo; moraju ga sastrugati iz peći. Možda je to razlog što nisu

raspršili pepeo na Zenijinom pogrebnom obredu. Možda nisu mogli. Možda je u

onoj plombiranoj limenki bilo to. Rastaljene sise.

Roz maže svoja dva prženca maslacem, zatim premazuje medom i jede polako i

s užitkom, oblizujući prste. Da je Zenia živa, sigurno bi bila na dijeti; struk kao

što je Zenijin ne dobiva se bez teškoga rada. Sada bi već imala pileći vrat. Ili bi

išla na plastiku, sve češće. Ovdje malo odrezati, ovdje ušiti; podignuti vjeñe,

napumpati usnice. Nije to za Roz, ona ne podnosi pomisao da se netko, neki

nepoznat muškarac, naginje nad nju s nožem dok ona leži u krevetu kao

krepalina. Za to je ona pročitala previše trilera, previše trilera sa seksualnim

ubojstvima. On bi mogao biti neki izopačeni luñak u ukradenoj liječničkoj kuti.

Dogaña se. Ili, što ako negdje pogriješe i vi se probudite sva u zavojima i zatim

šest punih tjedana izgledate kao pregaženi rakun, a onda ispadnete kao sfušani

statist iz horor filma? Ne, radije će starjeti na miru. Kao dobro crno vino.

Pravi si još jedan prženac, ovaj put s džemom od jagoda i rabarbare. Čemu

kažnjavati put? Čemu ograničavati tijelo? Čemu se izlagati njegovim

zamjerkama, njegovim tamnim osvetama, njegovim glavoboljama i bolovima od

gladi i prosvjednom režanju? Ona jede prženac, džem kaplje; onda, osvrnuvši se

iza leña kako bi bila sigurna da je nitko ne gleda - doduše, tko bi bio taj? -

oblizuje tanjur. Sada se osjeća bolje. Vrijeme je za cigaretu, jutarnju nagradu.

Nagradu za što? Ne pitajte.

Blizanke se sručuju niz stepenice, na sebi manje-više imaju školsku uniformu

koju Roz nikad nije dokraja razumjela, kilt i kravatu koji bi ih trebali pretvoriti u

Škote, muškarce. Zadnji vrisak je ne uvući košulju do zadnje presudne sekunde,

to joj je jasno. Ljube je u obraz, poljupci su veliki, mokri i pretjerani, i

galopiraju kroz stražnja vrata; dvije blješteće glave sada promiču kraj

kuhinjskog prozora.

Možda upravo gaze po cvjetnoj lijehi koju je Charis lani nakon upornog

navaljivanja ondje posadila kao čin ljubavi, pa je Roz ne može ni taknuti iako

sliči patchwork prekrivaču izjedenom od moljaca a njezin stalni vrtlar, elegantni

Japanac minimalist, smatra to uvredom svoga profesionalnog statusa. No možda

će je blizanke izgaziti do nepopravljivosti, držite fige. Gleda na sat: kasne, ali ne

previše. U tome su na nju: ona oduvijek ima fleksibilan osjećaj vremena.

Roz ispija kavu, gasi cigaretu i sada je njen red da se popne stepenicama i

prijeñe hodnik do kupaonice. Putem ne može odoljeti da ne zaviri blizankama u

sobe, iako zna da je to zabranjena zona. Erinina soba izgleda kao eksplozija

odjeće, Paula je opet ostavila upaljeno svjetlo. One prave silnu paradu na temu

okoliša, deru se na nju zbog otrovnih sredstava za čišćenje, tjeraju je da kupuje

reciklirani papir za pisma, a same još uvijek nisu u stanju gasiti svoja stokleta

svjetla.

Ona kvrcne po prekidaču, znajući da se odala. (Mama! Tko je bio u mojoj sobi?

Ja smijem ulaziti u tvoju sobu, pile, ja sam ti majka! Ti ne poštuješ moju

privatnost, a osim toga, mama, nemoj se ponašati kao stara kvočka, prestani me

zvati pile! Imam na to pravo! Tko uostalom ovdje plaća račune za struju?, i tako

dalje) i produžuje hodnikom.

Larryjeva je soba na samom kraju, poslije njezine. Možda bi ga trebala

probuditi. S druge strane, da je to htio, ostavio bi joj poruku. Možda, a možda i

ne. On ponekad očekuje da mu ona čita misli. Uostalom, zašto i ne bi? Nekoć je

to bila u stanju. Više nije. Kod blizanki bi još znala ako nešto nije u redu,

premda ne uvijek i što. Ali ne i kod Larryja. Larry je za nju postao neproziran.

Kako ide? reći će ona, on će reći, Dobro, a to može značiti bilo što. Ona čak ne

zna, više ne zna, što uopće jest to nešto što navodno ide tako dobro.

On je bio uporan klinac. U cijeloj onoj tarapani s Mitchem, dok su blizanke

glumatale, mažnjavale stvari iz supermarketa, brisale iz škole, on je vjerno

vukao dalje. Bdio je nad Roz, kao da to osjeća svojom dužnošću. Iznosio je

smeće, subotom prao auto, njezin auto, poput sredovječnog muškarca. Ne trebaš

to raditi, govorila mu je. Čuo si za praonice? Ja to volim, odgovarao je, opušta

me.

Dobio je vozačku dozvolu, dobio je maturalnu svjedodžbu, dobio je sveučilišnu

diplomu. Dobio je zabrinutu malu boru izmeñu očiju. Radio je ono što je mislio

da se od njega očekuje, donosio kući službene papire kao što mačka donosi

mrtve miševe. Sada kao da je odustao, jer ne zna što bi još mogao donijeti;

ponestalo mu je ideja. Kaže da upravo odlučuje što će dalje, no ona ne vidi

nikakav znak da je neka odluka već donesena. Ostaje noću vani i ona ne zna

kamo odlazi. Da se radi o blizankama, pitala bi i one bi joj kazale neka gleda

vlastita posla. Kad se radi o njemu, čak i ne pita. Boji se, jer bi joj mogao reći.

Laganje mu nikad nije osobito polazilo za rukom. Ozbiljan klinac, možda

previše ozbiljan. Ima u njemu neke neveselosti koja nju brine. Žao joj je što je

odustao od bubnjeva na kojima je običavao vježbati, dolje u podrumu, premda ju

je to tada izluñivalo. Barem je imao po čemu udarati.

Spava dokasno. Ne traži novac od nje; nije ni potrebno, jer novac je naslijedio,

vlastiti novac. Mogao bi si priuštiti da odseli od kuće, nabavi negdje stan, ali se

on ne pokreće. Pokazuje tako malo inicijative; u njegovim godinama ona je

jedva čekala da sa sandala otrese prah predaka. Što ne znači da je u tome bogzna

kako uspjela.

Možda je na nekakvom fiksu. Ona ni tu ne vidi nikakav znak, ali što ona zna?

Kad je ona odrastala, fiks je bio samo prvi slog fiksne ideje. Jednom je doduše

našla nekakav paketić, malu plastičnu omotnicu s nečim što je izgledalo kao

prašak za pecivo, i odlučila da ne želi znati što je to, jer što bi drugo? Svome

dvadesetdvogodišnjem sinu ne možete reći da ste slučajno pregledavali džepove

na njegovim hlačama. Ne više.

On ima budilicu. No s druge strane, u snu je ponekad isključi, kao što je

običavao Mitch. A da se tiho ušulja, hitro pogleda budilicu i vidi na koji je sat

namještena? Onda će znati je li ju isključio ili nije, i situacija će biti jasna.

Polako otvara njegova vrata. Do kreveta vodi staza od odjeće, nalik odbačenoj

čahuri: ručno rañene kaubojske čizme, čarape, žućkastosmeña antilop jakna,

traperice, crna majica. Ruke je svrbe, ali više nije njen posao da skuplja njihove

stvari s poda, a rekla je i Mariji neka to ne radi. Sve što je u vašim korpama za

prljavo rublje, bit će oprano, objavila je svima. Ostalo ne.

Soba je dječačka, još uvijek. Ne izgleda kao da tu stanuje muškarac. Police za

knjige pune školskih udžbenika; dvije slike jedrenjakâ iz osamnaestog stoljeća,

odabrao ih je Mitch; njihov prvi brod, Rosalind, i na njemu njih troje, ona i

Mitch i Larry kad mu je bilo šest godina, prije no što su došle blizanke; hokejski

trofej iz predmaturalnog razreda; slika ribe koju je ulovio kad mu je bilo devet

godina, koja se Mitchu posebno sviñala. Odnosno, koju je posebno hvalio, u

najmanju ruku. Larry je imao više od Mitcha nego blizanke, možda zato što je

bio prvi, i dečko, i jer je bio samo jedan. No Mitch se nikada nije ponašao

potpunoma ležerno, ni s njim ni s njima. Uvijek je jednom nogom bio s onu

stranu vrata. Navježbao je ulogu oca: previše otresit, previše srdačan, previše

gleda na sat. Pričao je viceve koje Larry ni u kojem slučaju nije mogao

razumjeti, a Larry bi zapanjenim, sumnjičavim dječjim očima netremice gledao

u njega i točno ga progledao. Klinci itekako znaju.

Ipak, Larryju to teško pada. Nešto nedostaje. U Roz se uvlači odbačenost,

poznati osjećaj da je iznevjerila. A najviše je iznevjerila Larryja. Da je bar bila -

kakva? - zgodnija, bistrija, čak i više seksi, nekako bolja; ili pak gora,

proračunatija, bezobzirnija, gerilac - Mitch bi možda još uvijek bio ovdje. Roz

se pita koliko će dugo trebati njenim klincima da joj oproste, nakon što točno

izračunaju koliko joj toga imaju oprostiti.

Larry spava u svom krevetu, krevetu za samo jednu osobu, s jednom rukom

preko očiju. Kosa na jastuku je paperjasta, nježnija nego u blizanki, ravnija,

sličnija Mitchevoj. On je pušta rasti, pa mu niz leña visi pletenica tanka kao

štakorov rep. Izgleda neopisivo, po njezinu mišljenju, ali nije rekla ni riječi.

Roz stoji nepomično, slušajući da li diše. Oduvijek to radi, još otkako je bio

beba: sluša je li još živ. Kao dijete, imao je slaba pluća; imao je astmu. Kad su

došle blizanke, nije slušala jer se nije činilo da je potrebno. Bile su tako čvrste.

Sada je udahnuo, pa dugo uzdahnuo, i njoj se srce preokreće. Ljubav koju osjeća

prema njemu razlikuje se u svojstvima od one koju osjeća prema blizankama.

One su žilave i kao od žice, imaju elastičnosti; ne znači da nikad neće biti

ranjene, već su bile, no one svoje rane umiju polizati i skočiti natrag. Takoñer,

imaju jedna drugu. No Larry ima u sebi nečeg prognaničkog, nečeg od putnika

koji je zalutao, on djeluje kao da je zaglavio na ničijoj zemlji, bez putovnice

izmeñu dviju granica.

Ispod netom izraslih brkova usta su mu skladna, blaga takoñer. Upravo ta usta

nju najviše brinu. To su usta muškarca koga žene mogu upropastiti; niz ženâ,

jedna za drugom. Ili pak žena: ako je dovoljno podmukla, trebat će samo jedna.

Jedna odista spretna podmukla žena, i jadni Larry će se zaljubiti, ozbiljno će se

zaljubiti, kaskat će oko nje isplažena jezika kao ljupko zimmerrein štene,

poklonit će joj čitavo srce, a onda jedan trzaj njezina koščatog, zlatom

obavijenog zgloba, i on će biti najobičnija isisana školjka.

Preko mene mrtve, misli Roz, ali što ona tu može učiniti? Protiv te nepoznate

buduće ženske bit će bespomoćna. Zna ona o svekrvama, zna o ženama koje

smatraju da je njihov sin savršen, da nijedna žena, nijedna druga žena, nikad

neće za njega biti dovoljno dobra. Viñala je to, zna kako destruktivno može

djelovati, zaklela se da nikad neće postati takva.

Već je prebrodila nekoliko njegovih cura - jednu u gimnaziji s nakovrčanim

šiškama i sitnim izbezumljenim očima poput pit bulla koja je tvrdila da svira

gitaru i koja je svoj francuski grudnjak koji sise diže do grla ostavila u njegovoj

sobi; kratkovidnu kćer burzovnog posrednika koju je upoznao u ljetnom kampu,

s agresivno dlakavim nogama i smradom u glavi, koja je jednom bila u Italiji na

obilasku umjetničkih znamenitosti i vjerovala da joj to daje pravo komentirati

svisoka namještaj u Rozinoj dnevnoj sobi; onu debeljucu mudroserku s

fakulteta, s kosom nalik muškom toupéu, obojenom u crno bez ikakva sjaja i

izbrijanom s obje strane, koja je nosila po tri naušnice u svakom uhu i kožnate

mini suknje što su počinjale ispod pazuha, koja se prekriženih nabreklih bedara

nasadila na šank u kuhinji, zapalila cigaretu a da Rozi nije ni ponudila, poslužila

se Rozinom šalicom kave kao pepeljarom i pitala Roz je li čitala Tako je govorio

Zaratustra.

Ta je bila najgora; to je bila ona koju je uhvatila kako pretražuje viktorijanski

pokretni stolić od palisandrovine sa srebrninom: htjela je po svoj prilici smotati

neku sitnicu, krivnju svaliti na spremačicu, a za lovu od preprodaje nabaviti fiks.

To je bila ona koja je smatrala taktičnim obavijestiti Roz da je njena majka

poznavala Mitcha, prije nekoliko godina, i glumila iznenañenje kada je Roz

rekla da za nju nikad nije čula. (Neistina. Točno je znala tko je ta žena. Dvaput

razvedena, posrednica za nekretnine, kolekcionarka muškaraca, flundra. No to je

bilo kad je Mitch imao razdoblje »potroši i baci«; trajala je samo jedan mjesec.)

Toj spodobi Larry nije bio dorastao ni u kojem smislu. Tako je govorio

Zaratustra, nije nego! Pretenciozno malo govno. Roz ju je čula kako kaže

blizankama (a tada im je bilo samo trinaest godina) da njihov brat ima sjajno

dupence. Njezin sin! Sjajno dupence! Ta jeftina kučka naprosto ga je

iskorištavala, ali pokušajte mu to reći.

Ne znači da ona viña mnogo tih cura. Larry ih drži dobro spremljene. Je li

zgodna? ispipava ponekad. Dovedi je na večeru! Malo morgen. Ona zna, ipak,

kada ne smjeraju ništa dobro. Tu i tamo na ulici naleti na te djevojke koje su se

zubićima i kandžicama zakvačile za Larryja, i Larry je predstavi, i po njihovim

nemirnim očicama obloženima mascarom ona zna. Tko znade kakvo zlo vreba u

ženskim srcima? Majka znade.

Svima njima vidjela je leña, grizući se za jezik, moleći se da ovo nije ozbiljno.

Ako je vjerovati blizankama, sada joj sljeduje još jedna. Na koljena, Roz, kaže

sebi. Pokaj se za grijehe. Dragi Bože, pošalji mi zgodnu djevojku punu

razumijevanja, ne previše bogatu, ne previše siromašnu, ne previše lijepu ali ne

ni ružnu, ne previše bistru, bistrina njemu neće biti potrebna, prijaznu, toplu,

razumnu, velikodušnu djevojku koja će cijeniti njegove dobre strane, koja

shvaća njegov posao, kakvog god jarca već bude radio, koja previše ne govori i,

najvažnije, koja voli djecu. I molim te, Bože, neka ima normalnu kosu.

Larry uzdiše i miče se u krevetu, pa se Roz okreće. Odustala je od plana da

provjeri njegovu budilicu. Neka spava. Stvarni će ga život dohvatiti sasvim

dovoljno na vrijeme, svojim sjajnim šiljastim grabljivim crvenim noktima.

Bosonoga i ružičasta i pušeći se i umotana u ručnik za kupanje, flamingo

ružičast, britanska naj roba, Roz pretražuje svoj zrcalom zastakljeni plakar koji

se proteže dužinom prostorije. Ima tu ihajhaj stvari za staviti na sebe, ali ništa

što bi željela. Na kraju se odlučuje za kostim koji je nabavila u onom

talijanskom butiku u Bloor Streetu; ima jedan sastanak, a onda ruča s Tony i

Charis u Toxiqueu, a ovo niti je previše neformalno, niti previše službeno.

Takoñer, ne stoji oko ramenâ kao sarkofag. Jastučići za ramena prolaze, hvala

nebesima, premda ih Roz rutinski skida, ionako ima ramena za dvoje. Neke

njene odbačene jastučiće blizanke recikliraju: nedavno su se preobratile na

nalivpera jer je rasipno rabiti plastične kemijske olovke, a jastučićima za ramena

sjajno se brišu pera, tako barem tvrde. Uostalom, te stoklete stvari oduvijek su

samo za visoke i tankovite; pa premda je Roz visoka, tankovita nije.

Ramena se stišću, ali grudi bujaju. Ne bez pomoći. Popisu želja Roz dodaje:

Molim te, Bože, neka nema grudi s umetkom. Zenia je bila ispred svoga

vremena.

14.

Roz uzima mercedes, jer zna da će morati parkirati u Queen Streetu u doba

ručka, a rolls bi privukao previše pažnje. Komu još trebaju razrezane gume!

Uostalom, ona jedva da ikad vozi rolls, to je kao da voziš lañu. Jednu od onih

drevnih, teških, s oplatom od mahagonija i ugrañenim motorom koji šapće: Stari

novac, stari novac. Stari novac šapće, novi novac viče: jedna od lekcija što ih je

Roz mislila da mora naučiti, nekoć. Roz, ne diži glas, opominjao je unutarnji

cenzor. Tihi glas, neupadljivo držanje, bež odjeća; bilo što, samo da te ne uoče,

ne lociraju meñu hordama novog novca, novca napola stisnutih očiju i

nervoznog, novca s lošim ukusom, svadljivog novca. Bilo što, samo da ne

izazoveš zabavljeni, nevini, mliječni i izluñujući pogled onih koji nikada nisu

morali stegnuti pojas, zaobići dva-tri zakona, iskrenuti dvije-tri ruke, iskopati

dva-tri oka, a niti išta dokazivati. Žene s novim novcem većinom su očajne,

ušminkane za izlazak a nigdje nije sigurno izići pa su stalno na sto muka, a

muškarci su većinom pizduni. Roz zna što je to očaj i što su pizduni. Ona brzo

uči, ona je tvrd orah. Prva liga.

Doduše, Roz je već toliko dugo meñu onima s novim novcem te se praktički

vodi meñu onima sa starim. U ovoj zemlji za to ne treba previše vremena. Danas

može hodati u narančastom, danas može kričati. Danas si takvo što može mirne

duše priuštiti, može to plasirati kao šarmantne ekscentričnosti, a komu se ne

sviña neka je slobodno poljubi u rosnu rit.

Rolls, istina, ne bi bila kupila od svoje volje. Za njen ukus previše je upadljiv.

Rolls je zaostatak iz Mitcheve ere: on ju je nagovorio, kupila ga je da njemu

ugodi i to je jedna od ono malo Mitchevih stvari kojih se jednostavno nije kadra

riješiti. Toliko je bio ponosan na taj auto.

On većinom čuči u garaži, ali ga je uzela za Zenijin pogrebni obred, iz čiste

zlobe. Samo gledaj, kučko, mislila je. Odvukla si mnogo toga nekažnjeno, ali

ovaj auto nisi uspjela ćopiti. Jest da ga Zenia tada nije mogla vidjeti, no užitak je

ipak bio tu.

Charis ne odobrava rolls; vidi se to po načinu na koji sjedi u njemu, zgrbljena i

napeta. No Tony jedva da ga uopće primjećuje. Ovo je tvoj veliki auto? Kad se

radi o automobilima, Tony je zbilja slatka: zna sve živo iz povijesti, o oružju i

tim stvarima, ali nije u stanju raspoznati auto od auta. Njezine su kategorije: tvoj

veliki auto, tvoj drugi auto. Kao u onom odvratnom vicu o tome kako ljudi u

Newfoundlandu broje ribe: jedna riba, dvije ribe, još jedna riba, još jedna riba...

Roz je svjesna da se ne bi smjela smijati takvim vicevima, nije pošteno, no ipak

se smije. Meñu prijateljima. Je li za te ljude uvredljivo kad se Rozin krvni tlak

malo spusti, kad se ona u danu koji je počeo loše na trenutak osjeti dobro? Tko

zna. Njih barem nitko nije pokušao istrijebiti. Do sada. I navodno imaju najbolji

seksualni život u cijeloj Kanadi, što se za Roz ovih dana ni u bunilu ne može

reći, ježi ga.

Ona vozi prema jugu Rosedale Streetom, pored lažnih gotičkih tornjića, lažnih

georgijanskih fasada, lažnih holandskih zabata, koji su u meñuvremenu

poprimili nekakvu čudnovatu, meñusobno stopljenu autentičnost: autentičnost

već iznošenog novca. Procjenjuje ih jednim jedinim pogledom: milijun i pol,

dva milijuna, tri, cijene ovih dana padaju, no ove se cice drže manje-više čvrsto,

i svaka im čast, barem nešto u cijeloj ovoj muvani. Čemu može čovjek danas

uopće vjerovati? (Burzi nipošto, to je barem jasno, ona sama srećom se u pravi

tren prestrojila.) Koliku god odbojnost da je nekoć osjećala prema tim

ufitiljenim, samodopadnim, tipično WASP kućama, s godinama su joj postale

drage. Pri čemu pomaže kad je i tvoja takva. To, kao i kad znaš da mnogi koji

žive u njima nisu nimalo bolji no što bi trebali biti. Nimalo bolji od nje.

Sada vozi kroz Jarvis Street, nekoć adresu gornjih deset tisuća, potom stanište

bordelâ a danas ne odveć uvjerljivo renoviranu, skreće zapadno na Wellesley i

potom ravno na kampus, gdje kaže čuvaru da ide samo nekoga pokupiti pred

knjižnicom. On je propušta - djeluje mu vjerodostojno, točnije rečeno, njezin

auto - a ona pravi krug oko kampusa i potom kraj McClung Halla, prizorišta

tolikih burnih uspomena. Doñe joj da se nasmije pri pomisli da je nekoć ovdje

stanovala, dok je još bila mlada i zelena i skakutava od oduševljenja nalik

psećem. Veliki ćuko sa šapama na namještaju; veliki ćuko koji vlažnim jezikom

pun nade lizne svako lice koje mu doñe na dohvat. Daj me malo voli! Daj me

malo voli! No više ne. Vremena su se promijenila.

Skreće na College Street, pa desno na University. Kakav arhitektonski fjasko!

Glomazni blokovi sterilne opeke i stakla, jedan za drugim, ničega uz pločnik,

iako se stalno trude ušminkati stvar pa sade one gredice u kojima cvijeće kao da

pati od zatvora. Kad bi joj ponudili ugovor, što bi Roz tu postavila? Pojma

nema. Možda sjenice s vinovom lozom, možda onakve okrugle kioske kao u

Parizu; istina, što god čovjek napravio, izgledalo bi kao da je pobjeglo iz

zabavnog parka. No s druge strane, danas sve tako izgleda. Čak i nešto zbiljsko

djeluje konstruirano. Kad je Roz prvi put vidjela Alpe, pomislila je: Izvedite

zboristice u uskim prslucima i dirndlima, i hajmo svi jodlati!

Možda je to ono što ljudima znači nacionalni identitet. Unajmljeni personal u

kostimu. Kulise. Rekvizita.

Roz ima šefovsku kancelariju u jednoj preureñenoj pivovari iz devetnaestog

stoljeća. Crvena opeka, tvornički prozori, kamena lavlja glava iznad glavnog

ulaza kao znak otmjenosti. Jedna od očevih lukavih ideja, to s preureñenjem;

zgradu bi inače srušili. Bila je to njegova prva u pravom smislu velika stvar,

prvo udovoljavanje nekom hiru, pošto se napokon počeo s novcem igrati, a ne

ga samo gomilati.

Parkira auto na službeno parkiralište - Vozila bez dozvole bit će odstranjena - na

rezerviranom mjestu označenom pločicom s natpisom u zlatotisku Gña

predsjednica - neka se vidi raskoš; premda Roz mora neprekidno samu sebe

podsjećati da i nije tako grozomorno važna kao što to ponekad voli pomisliti.

Točno je da je tu i tamo prepoznaju kad uñe u restoran, osobito nakon što se

našla na godišnjem popisu »Pedeset najutjecajnijih osoba u našem gradu« što ga

je objavio Toronto Life. No ako je ta vrsta prepoznavanja mjerilo moći, onda je

Mickey Mouse milijun puta moćniji od nje, a Mickey Mouse čak nije živo biće.

U retrovizoru kontrolira zube radi ruža - tja, te stvari su važne - i žustrim

hodom, barem se nada da tako djeluje, ulazi u prijemni odio. Vrijeme je za novu

zidnu umjetnost, već joj je dosta ovih glupih kvadrata u bojama, stvar izgleda

kao stolnjak, a koštalo je basnoslovno. Kompanija to može otpisati od poreza, na

svu sreću. Kanadska Umjetnost.

- Bok, Nicki - kaže recepcionistici. Važno je pamtiti kako se zovu. Zna se da si

Roz kemijskom olovkom ispisuje na zglob imena novih recepcionistica i tajnica,

kao nekoć u školi šalabaktere. Da je muškarac, mogla bi mirne duše samo kratko

kimnuti glavom; ali ona nije muškarac i dovoljno je pametna da se i ne pokušava

ponašati kao da jest.

Nicki žmirne prema njoj i nastavlja pričati u telefon, bez smiješka; balavica

sleñena lica. Neće Nicki dugo.

Komplicirano je biti šefica. Kad te gledaju, žene u sebi ne kažu Šef. Gledaju te i

u sebi kažu Žena, što znači: Naprosto još jedno žensko, kao da ja nisam, što ta

sebi umišlja? Kod tebe ne pali nijedan njihov sitan seksi trik, niti kod njih tvoj;

velike plave oči nisu nikakva prednost. Ako zaboraviš na njihov roñendan,

ispadaš zadnje govno; ako se na njih izvičeš, one tule i pritom to čak ne izvode u

zahodu, kao što uviñavno običavaju kad im je šef muškarac, nego na licu mjesta,

da ti dobro čuješ i vidiš; bombardiraju te pričama o svojim životnim pehovima i

očekuju sućut, a ti samo probaj iskamčiti od njih šalicu kave. Koje li milostive!

No da, donijet će ti, ali hladnu i pritom te zamrziti za cijeli život. Tko ti je lani

bio sluškinja? znala je reći vlastitoj majci pošto je dorasla do prkosa. Upravo

tako.

A iste te žene itekako će skakati za muškarca kao šefa, nije u pitanju. Kupiti

roñendanski dar za suprugu, kupiti roñendanski dar za ljubavnicu, skuhati kavu,

donijeti mu papuče u ustima, s prekovremenim nema problema.

Je li takav stav odveć negativan? Moguće. No Roz je imala ružnih iskustava.

Možda se loše postavljala. Tada je bila gluplja. Izdavala zapovijedi, ponašala se

normalno. Nekoliko puta pošizila. Nisam rekla sutra, rekla sam odmah! Molila

bih bar malo profesionalnosti, za promjenu! Sada već zna: ako si žena i daješ

posao ženama, moraš ih pretvoriti u prijateljice, pajdašice; moraš se pretvarati

da ste jednake, što je teško kad si dvostruko starija. Ili ih pak moraš tetošiti. Biti

im mama, brinuti se za njih. Roz već ima u svom životu dovoljno onih kojima je

mama; a tko će nju tetošiti i biti joj mama i brinuti se za nju? Nitko; pa je zato

namjestila Boycea.

Ona ulazi u lift i izlazi na najgornjem katu. - Bok, Suzy - kaže tamošnjoj

recepcionistici. - Kako ide?

- Sjajno, gospoño Andrews - kaže Suzy uz službouljudni smiješak. Ona je tu

dulje nego Nicki.

Boyce je u svojoj kancelariji, koja je tik uz njezinu i na kojoj u zlatotisku piše

Pomoćnik gñe predsjednice. Boyce je uvijek tu kad ona dolazi na posao. - Bok,

Boyce - kaže mu.

- Dobro jutro, gospoño Andrews - kaže Boyce ozbiljno, ustajući od radnog stola.

Boyce je promišljeno formalan. Svaka vlas tanke kestenjaste kose na svom

mjestu, ovratnik košulje besprijekoran, odijelo remek-djelo neupadljivosti.

- Da vidimo kako stvari stoje - kaže Roz, Boyce kima potvrdno.

- Kava? - kaže on.

- Boyce, vi ste pravi anñeo - kaže Roz, Boyce nestaje i brzo se vraća, kava je

vrela i svježa, upravo ju je skuhao. Roz je ostala na nogama kako bi mogla

uživati da joj Boyce primakne stolac, što ovaj i čini. Roz sjeda, najgracioznije

koliko joj je to u ovoj suknji moguće - Boyce u njoj budi damu, kakva već ta

dama jest - a Boyce kaže, što nikad ne propušta: - Moram reći, gospoño

Andrews, da jutros izgledate izrazito dobro, a ovaj ansambl koji imate na sebi

veoma je zanimljiv.

- Boyce, jako mi se sviña vaša kravata - kaže Roz - nova je, zar ne? - Boyce

blista od zadovoljstva. Točnije rečeno, blago svjetluca. Boyce rijetko pokazuje

zube.

Ona Boycea obožava! Boyce je čudesan! Toliko je njime oduševljena, ponekad

bi ga tako rado zagrlila - no na takvo što nipošto se ne bi odvažila. Boyce to ne

bi dobro primio. On je oličenje suzdržljivosti.

Nadalje, Boyceu je dvadeset osam godina, diplomirani je pravnik, inteligentan

preko svake mjere, i homić. O svojoj se homoseksualnosti otvoreno izjasnio na

razgovoru za posao. - Najbolje da to odmah znate - kazao joj je - nema smisla

trošiti vrijeme na nagañanja. Ja sam gay kao gingo, ali vas pred drugima nikad

neću dovesti u neugodan položaj. Moj gard heteroseksualca je besprijekoran. Za

slučaj da ste se ikad pitali što bi to moglo značiti, gingo je jedan od izraza za

kratkonogu kokoš ili za mladu jegulju. Osobno, više volim kad se radi o mladoj

jegulji.

- Hvala - kazala je Roz, koja do toga trena nije imala pojma što je uopće gingo;

nekakva pogrdna riječ za drugi narod, kao gringo, mislila je. Odmah je shvatila

da je Boyce osoba koja će joj znati biti na usluzi bez suvišnih objašnjenja. -

Boyce, posao je vaš.

- Vrhnja? - pita Boyce. On uvijek pita, jer ispravno zaključuje da je Roz

povremeno na dijeti. Tako je uljudan!

- Molim - kaže Roz, Boyce stavlja vrhnje u njezinu kavu i pripaljuje joj cigaretu.

Da ti pamet stane, misli ona, što sve moraš učiniti da bi u ovom gradu s tobom

postupali kao sa ženom. Ne, ne kao sa ženom. Kao s damom. Kao s milostivom

predsjednicom. Boyce ima osjećaj za stil, i to je to, kao i osjećaj za doličnost.

Respektira hijerarhiju, zna što je to kvalitetan porculan, vlastite boje unosi samo

unutar zadanih obrisa. Činjenica da postoje ljestve s prečkama njemu se sviña,

jer on se želi uspeti. I to će mu poći za rukom, ako se bude pitalo Roz, jer Boyce

doista ima talenta i ona mu je više nego voljna pomoći. U znak naknade za

odanost, razumije se.

A što pak Boyce misli o njoj, pojma nema. Doduše, zbilja se nada, daj Bože, da

u njoj ne vidi majku. Možda je zamišlja kao krupnog muškarca meka tijela u

ženskoj odjeći. Možda mrzi žene, možda bi sâm htio biti žena. Koga uostalom

za to boli briga, dokle god on funkcionira?

Roz je ta, ali si to ne može priuštiti.

Boyce zatvara vrata kako bi ostatku svijeta pokazao da je Roz zauzeta. Toči

kavu u svoju šalicu, javlja telefonom Suzy neka ne spaja, i obavještava Roz o

prvoj stvari koju ona svakog jutra želi najprije znati, a to je stanje njezinih

dionica.

- Dakle, Boyce, kakva je vaša procjena? - kaže Roz.

- Pola milje, pola milje, pola milje naprijed, ka dolini Smrti Pet Stotina Sretnika

jahahu - kaže Boyce, koji voli čitati i citirati. - Tennyson - dodaje, radi Roz.

- Ovo poznajem - kaže Roz. - Znači, gadno je?

- Sve se raspada, središte se ne drži - kaže Boyce. - Yeats.

- Prodati ili držati? - kaže Roz.

- Put prema dolje je put prema gore. Eliot - kaže Boyce. - Kako dugo možete

čekati?

- Nije u pitanju - kaže Roz.

- Ja bih držao - kaže Boyce.

Što bi Roz bez Boycea? Postaje joj sve neophodniji. Katkad joj se on čini

zamjenskim sinom; s druge strane, možda je zamjenska kći. U rijetkim zgodama

čak ga je navukla da zajedno idu po dućanima - on ima tako dobar ukus za

odijevanje - iako naslućuje da je možebit podbada, samo mrvicu, i u tome nalazi

skriveno i sardonično veselje. Na primjer, imao je svoje prste u onom

narančastom ogrtaču za kupanje.

- Gospoño Andrews, vrijeme je za opuštanje - rekao je tada. - Carpe diem.

- A to znači? - rekla je Roz.

- Uhvati trenutak - rekao je Boyce. - Beri ružine pupoljke dok možeš. Doduše, ja

bih radije da mene beru.

Roz se iznenadila, jer u uredska četiri zida Boyce nikad nije tako eksplicitan.

Naravno, on sigurno ima još jedan život - večernji život, o kojem ona ništa ne

zna. Privatni život, u koji ona vrlo prijazno ali odlučno nije pozvana.

- Što radite večeras? - pitala ga je nimalo mudro jednom prilikom. (Nadajući se

pritom čemu? Da će možda otići s njom u kino, ili tako nešto. Ponekad je

usamljena, zašto to ne priznati? Ponekad je silno, pustinjski usamljena, i onda

jede. Jede i pije i puši, ispunjava unutarnje prostore. Najbolje što zna i umije.)

- Nekoliko nas idemo gledati »Clichettes« - rekao je Boyce. - Znate o čemu se

radi. Parodiraju pjevanje na playback, oblače se kao žene.

- Boyce, to jesu žene - rekla je Roz.

- No da, znate što hoću reći - rekao je Boyce.

Tih nekoliko nas, tko je to? Grupa muškaraca, po svoj prilici. Mladi muškarci,

mladi homoseksualci. Ona se brine za Boyceovo zdravlje. Preciznije i, budimo

iskreni - nema li on možda AIDS? Dovoljno je mlad da ga je mogao mimoići,

doznati na vrijeme. Nije znala kako bi postavila to pitanje, no Boyce je kao i

obično naslutio što nju muči. Pošto je izrekla prekobrojnu primjedbu o prehladi

koje se lanjskog proljeća jedva riješio, kazao je: - Gospoño Andrews, ne budite

tako usplahireni. Neće mene Vrijeme naborati1, niti će me Acquired Immune

Deficiency Syndrome2 učiniti dosadnim. Ovaj se praščić zna brinuti za sebe. -

Što je samo dio odgovora, ali i jedini odgovor koji će uopće dobiti.

Nakon dionica Roz i Boyce pregledavaju ovomjesečni fundus prekrasno

natipkanih zamolbi, na papiru s reljefnim zaglavljem i potpisanih pravom tintom

(Roz uvijek provjerava potpise, obliznuvši prethodno prst, nije loše znati tko

vara i - s druge strane - tko je istinski pretenciozan). Ovaj želi da ona bude

počasni pokrovitelj, koju titulu ona mrzi, jer kako možeš biti počasni pokrovitelj

a da se istodobno ne ponašaš pokroviteljski, a uostalom, trebalo bi pisati začasna

pokroviteljica, no to je iz sasvim drugog filma. Ovaj pak želi je oplindrati za

tisuću zelembaća pa će onda ona smjeti doći na nekakav ples u povodu

skupljanja novca za razne dijelove tijela. Srca, pluća i jetra, oči, uši i bubrezi,

sve to ima svoga zagovornika; znajući da su Torontonjani spremni na sve samo

da se maskiraju, neki čak upriličuju krabuljni ples. Sa svoje strane, Roz željno

čeka da se pojavi Društvo za ugrožene testise. I upriliči krabuljni ples sa

sloganom Dolje mućak, hoćemo muda. Nekoć je jako voljela maškarade; možda

bi je veselilo doći kao skrotum. To, ili kao cista na ovariju; e, tu bi se zbilja

potrudila.

Roz ima svoj vlastiti popis. I dalje daje za pretučene žene, i dalje daje za žrtve

silovanja, i dalje daje za mamice beskućnice. Koliko je sućuti dovoljno? Nikad

to nije znala, a negdje moraš povući granicu, ali i dalje daje za napuštene bake.

Doduše, više ne odlazi na svečane večere s plesom. Ne može se baš pojaviti

sama, a organizirati nekakvog partnera odveć je deprimantno. Nije da ih ne bi

bilo, no što bi tražili za uzvrat? Još joj je živo u sjećanju ono očajno razdoblje

nakon što je Mitch otišao, kad je ona odjednom postala divljač za odstrel pa su

se svi potencijalni supruzi odnekud sjatili, jedna im ruka na njezinu bedru, druga

na njezinu bankovnom računu. Podosta čašica nije uopće trebala popiti, podosta

takvih veza nije joj uopće činilo dobro, a osim svega, kako ih ujutro dobiti van

iz svoje spavaće sobe boje izbijeljele kosti a da klinci ne vide? Hvala milijun

puta, govori u sebi, ali ne, hvala.

- B'nai Brith1? - kaže Boyce. - Marijansko društvo?

- Ništa vjersko, Boyce - kaže Roz. - Poznata su vam pravila. - Bog je sasvim

dovoljno kompliciran a da bi još služio kao skupljač novca.

U jedanaest imaju u kancelariji uprave sastanak s jednom nevelikom novom

tvrtkom u koju Roz razmišlja bi li štogod investirala. Boyce navlači izgled

poslovnog čovjeka, ozbiljan i dosadan, konzervativan do sto jaraca. Roz bi ga u

tim trenucima zagrlila tako da mu kosti pucaju, a sigurno bi se, misli ona, jako

svidio i svojoj majci. Roz se sjeća svoga prvog ovakvog sastanka: odrasla je u

uvjerenju da je posao nešto tajanstveno i njoj nedostižno, nešto što otac obavlja

iza zatvorenih vrata. Nešto što rade samo očevi, kćeri su odveć tupave a da bi to

ikad mogle razumjeti. No cijeli se štos sastojao od grupice muškaraca koji sjede

u nekoj sobi, mršte se i duboko misle i igraju se zlatnim nalivperima i

pokušavaju jedan drugom podvaliti. Sjedila je tamo, promatrala, nastojala držati

usta čvrsto zatvorena kako ne bi zinula od zaprepaštenja. Hej! Ovo je sve? Sveta

mačko, pa to umijem i ja! I doista umije, ona to radi bolje. Bolje od većine

drugih. Najčešće.

Kanadski poslovni ljudi su, sve u svemu, poprilični mlakonje; vjeruju da će se,

ako drže novac pod jastukom, desetače ploditi s petačama i rañati male dolariće.

Koliko su se samo busali u prsa oko slobodne trgovine! Moramo biti agresivni,

govorili su, a sada cvile i cuclaju palac i moljakaju porezne olakšice. Ili

preseljavaju poslove južno od granice. Agresivno kanadski, koje li kontradikcije,

da pukneš od smijeha! Roz je po naravi kockar. Nije za lakoumno kockanje -

znalačko da, ali ipak je to kocka. Inače, gdje je tu veselje?

Ovi tu su iz tvrtke Mi za vaš izgled: jeftina ali vrlo kvalitetna kozmetika,

mučenje životinja dakako ne dolazi u obzir. Počeli su s kućnom prodajom, kao

Avon, onda su uveli posebnu liniju za glumice i manekenke a sada se šire kao

ludi pa žele organizirati trgovinu na malo, uz mogućnost davanja koncesije. Roz

smatra da stvar zvuči zanimljivo. Obavila je potrebno raspitivanje, točnije

rečeno, obavio ga je Boyce, a ktomu, kad vlada recesija - to jest, depresija, čemu

okolišati - žene kupuju više ruža. Darak sebi samoj, sitna nagrada, nije

pretjerano skupo i malo te razvedri. Roz sve to jako dobro zna. Možda jest

bogata, ali još uvijek umije misliti kao siromah, to je prednost. Sviña joj se i

ime. Mi za vaš izgled. Zvuči izazovno, sadrži mnoga značenja: trud, koračanje

naprijed, zasukane rukave. Riskiranje.

Mi su dva muškarca i dvije žene, pokorni da ti srce prepukne, sa svom silom

dijagrama i fotografija i uzoraka i grafikona. Pilići jadni, mora da im se svima

izlizala ritica dok su se pripremali za ovaj sastanak; pa iako se Roz već odlučila,

pušta ih neka nahvale svoju robu, a ona za to vrijeme udobno naslonjena bilježi

u duhu natuknice za novu liniju proizvoda. Zamorilo ju je puko premetanje

novca diljem zemljovida, zaželjela se ponovo imati pod šapom nešto konkretno.

Ovo bi moglo biti prilično uzbudljivo! Nagovorit će ih na neka nova imena, što

dalje od tromosti, toksičnosti i mošusne težine koji su bili vrisak prije nekoliko

godina. Zna Roz nanjušiti.

- Onda, Boyce, što mislite? - kaže ona pošto se četvorka išuljala uz naklon i

Boyceovo obećanje da će im se sutra javiti. Nikad ne sklapaj posao istoga dana,

njezino je geslo. Neka se malo pacaju, to spušta cijenu. - Da se ukrcamo?

- Raduje se moje oko, moje prastaro, svjetlucavo oko - kaže Boyce. - Yeats.

- Moje takoñer - kaže Roz. - Većinski udio, kao obično? - Roz se nekoliko puta

opekla, pa više ne kupuje ništa čime ne može i upravljati.

- Moram reći, gospoño Andrews - kaže Boyce zadivljeno - vi znate naći

najmekše meso kao pravi sladokusac.

- K jarcu, Boyce - kaže Roz - prestanite od mene praviti krvoločnu vješticu. Ovo

tu je naprosto dobar posao.

Roz se vraća u svoju sobu i prelistava ružičaste ceduljice s telefonskim

pozivima, miješajući ih kao špil karata: na ove će odgovoriti Boyce, na ove

Suzy, na ove ona osobno. Na svaku škraba upute, komentare. Osjeća se dobro,

nabrušena na nešto novo.

Kratka stanka; taman dovoljno vremena za brzinsku pljugu. Ona sjeda u svoj

skupi stolac obložen kožom, za svoj skupi pisaći stol, gladak, moderan, ručne

izrade, koji više ne zadovoljava. Vrijeme je za promjenu pisaćeg stola; sada bi

rado imala nešto antikno, sa svim onim slatkim malim tajnim pretincima. S

fotografije na stolu gledaju je blizanke kad im je bilo devet godina, u ružičastim

roñendanskim haljinicama, i natežu davno pokojnu mačku. Zatim snimljene

kasnije, u polusvečanim crnim haljinama, na godišnjem plesu koji škola

prireñuje za očeve i kćeri, što je s obzirom na općeraširenu nestašicu očeva malo

čudna priredba. Roz je natjerala Larryja da ide s njima te prisilila Boycea da

bude onaj drugi. Blizanke su rekle da pleše super. Kraj njih četvero je Larry

sam, u srebrnom okviru, u talaru nakon diplome, tako ozbiljan. Stalna briga.

Kraj njega je Mitch.

Nadolazi osjećaj krivnje, lagano se spušta poput golemog sivog padobrana, bez

skakača, prazne orme. Zlatni vjenčani prsten težak joj je poput olova. Trebala bi

baciti ovu sliku na kojoj joj se on iz secesijskog okvira ceri tako obijesno, ali

nesigurnih očiju. Kao uvijek, no ona to nije vidjela. Nisam ja kriva, kaže mu.

Zenia je još uvijek tu, u ovoj zgradi, u ovoj sobi; sitne čestice njezine spaljene i

slomljene duše tiskaju se u staroj drvenini kao termiti, nagrizajući je iznutra.

Trebala bi sve dati raskužiti dimom. Kako se zovu ti ljudi? Egzorcisti. No Roz u

njih ne vjeruje.

Podlegavši iznenadnom porivu ona kopa po ladici pisaćeg stola, nalazi onaj

otrovni dosje i pritiskuje gumb na telefonu, poziv Boyceu. Dosad mu to nije

rekla, s njim o tome nije razgovarala, no on radi kod nje tek dvije godine; možda

i ne zna tu priču. S druge strane, svi to sigurno znaju: ovo je tračerski grad.

- Boyce, najiskrenije. Što mislite o ovome?

To što mu pruža jest kolor fotografija Zenije, format 20 x 25, studijski portret,

isti onaj koji su uzeli za Novu ženu kad je Zenia bila urednica i koji je sama Roz

dala detektivskoj agenciji kad se upustila u ono ponižavajuće njuškanje. Tamna

haljina od baršuna, dakako s V-izrezom neka se vidi raskoš, makar tu bio

stiropor; dugi bijeli vrat, tamna naelektrizirana kosa, lijeva obrva lagano

podignuta, usnice boje duda uzvijene u onaj izluñujući, tajnoviti smiješak.

Moje osobno čudovište, misli Roz. Vjerovala sam da mogu njome vladati. Onda

se otrgla.

Boyce pretpostavlja, ili se pravi da pretpostavlja, kako je na slici netko o kome

Roz razmišlja kao o modelu za Mi za vaš izgled. Drži fotografiju vrškom palca i

kažiprsta kao da je zaražena nekim klicama, stišće usta. - Stolac gdje ona

sjeñaše, ko sjajno prijestolje,4 itd., itd. - kaže. - Iz brigade »Kožnati halteri«,

rekao bih. Bičevi i lanci, i pretjerivanje; hoću reći, ova kosa djeluje kao perika.

Ovo definitivno nisu devedesete, gospoño Andrews. Vieux jeu5, a osim toga, ne

mislite li da je malo prestara za tržište kojem se mi obraćamo?

Umalo se nije rasplakala od olakšanja. Naravno, on nema pravo; ma što da je

Zenia imala u sebi, u čemu god da je bila njena magičnost, to je nadilazilo

pojam »Lice mjeseca«. Ali to što je rekao, njoj je glazba za uši. - Vrapca mu,

Boyce, vi ste čisti čiscati dragulj.

Boyce se smiješi. - Trudim se u tom smjeru.

15.

Roz parkira mercedes na jednom otvorenom parkiralištu tik do Queen Streeta i

nada se da joj nitko neće probušiti gume, provaliti u prtljažnik ili ogrepsti

nedavno ulašteni tamnoplavi lim dok je ona na ručku. S druge strane, sada je

bijeli dan, auto je na čuvanom parkiralištu i ovo nije New York. Ali sve ide na

gore, pa ona već u trenutku dok zaključava vrata zna da je s pločnika odmjerava

desetak pari zakrvavljenih izgladnjelih očiju pogrbljenih spodoba nejasna obličja

pod slojevima odjeće, procjenjujući kolike su šanse da od nje štogod izvuku.

To su ona srca, oči, bubrezi, jetre, ali na temeljnijoj razini. Ona ima u džepu

pripravan snopić ružičastih novčanica od dva dolara kako ne bi morala zastajati

da otvori torbicu. Razdavat će ih lijevo-desno, hitajući kroz taj kazneni dvored

prema Toxiqueu. Sreća je u davanju, odnosno tako je govorio njezin otac. Slaže

li se Roz s tim? Imaju li kokoši usnice? Danas je davanje u osnovi opterećenje,

jer ti ne pruža ništa, čak ni auto bez ogrebotina nećeš time dobiti, a zbog čega?

Jer te mrze oni kojima daješ. Mrze te jer moraju tražiti i mrze te jer si u stanju

dati. Ili su pak profesionalci pa te preziru jer im vjeruješ, jer ti ih je žao, jer si

tako lakovjeran bedak. Što se dogodilo dobrom Samaritancu, poslije? Pošto je

spasio čovjeka koji je dopao ruku razbojnikâ, jedva ga izvukao iz jarka, prenio u

svoju kuću, nahranio krepkom juhom i smjestio na počinak u sobu za goste?

Ujutro je jadni glupavi Samaritanac ustanovio da mu je sef provaljen, pas

zadavljen, žena silovana, da su zlatni svijećnjaci nestali i da je na tepihu oveća

hrpa govana, jer one su rane bile samoljepive a krv lažna. Prijevara.

U brzom flashbacku Rozi se ukazuje Zenia, Zenia na stubama pred kućom,

njezinom i Mitchevom, nakon jednog od onih večernjih prijema početkom

osamdesetih, kada je Roz još padala na Zenijin gard, podržavala Zeniju,

pozivala Zeniju u kuću. Zenia u pripijenom crvenom kostimu sa strukiranom

jaknom širokih i podstavljenih ramena koja poput suknjice obavija njenu uredno

popunjenu guzicu; Zenia u visokim petama, s jednom rukom na nakrivljenom

boku. Bila je tek malkice pijana; Roz takoñer. Zenia ju je poljubila u obraz, ta

one su velike prijateljice, one su pajdašice i kompanjonke, i obijesno se

nasmiješila bijednom Mitchu, čiju bijedu Roz u svojoj gluposti nije prepoznala.

Zatim se okrenula da poñe, napravila kretnju rukom koja je neobično podsjećala

na generalski pozdrav trupama u filmskim žurnalima, i što je ono rekla? Jebeš

Treći svijet! Pun mi ga je nos!

Toliko što se tiče pristojnosti. Toliko što se tiče dobre stare Roz i njenih

skučenih, dosadnih dobrotvornih priloga, njenih davanja za silovane mame i

pretučene bake te, u ono doba, za kitove i žrtve gladi i spašavatelje selâ,

zapuštene bucmaste mamice Roz, sputane svojom dosadnom starom savješću.

Bila je to sebična, bezobzirna primjedba, smiona primjedba, osloboñena

primjedba - k vragu i krivnja! Bilo je to kao kad voziš sportski auto punim

gasom, vijugaš iz trake u traku bez signalizacije, pustiš stereo do daske, odjebi

susjede, bacaš sve ostatke kroz prozor, vrpce, papir za zamotavanje, napola

pojedene kolače od lisnatog tijesta i praline, stvari koje potrošiš već time što ih

samo gledaš.

Najgore je pritom bilo to što je Roz, premda zgranuta, premda pentajući: Ali

Zenia, sigurno ne misliš ozbiljno! - osjetila potvrdni odgovor u vlastitoj nutrini.

Neku vrst odzvuka, poriv da i sama ide tako brzo, da bude tako raspuštena, tako

pohlepna. Uostalom, zašto ne? Misliš da bi oni tamo, u Trećem svijetu, maknuli

malim prstom kad bi se radilo o tebi? Kao u onoj reklami, ako se dobro sjeća,

odnosila se na automobile: Ili sve oko sebe pretvaraj u prah, ili ga gutaj. To su

bile opcije, tada.

Pa je Roz masovno pretvarala u prah, zlatni prah, pa je i Zenia masovno

pretvarala u prah, doduše u drugom smislu. Pa je danas ona prah. I pepeo; Mitch

takoñer. Taj okus ima Roz u ustima, sada.

Roz tetura po šljunku, stiže do pločnika i žuri prema Toxiqueu, koliko god joj to

uska suknja dopušta. Tu i tamo se ispruži ruka, začuje tanki šaptavi glas,

bezbojan i nesretan kao kad čovjek tek što nije pao u san. Ona utiskuje zgužvane

kuglice novca meñu drhtave prste, u iznošene rukavice, i pritom ih ne gleda, jer

ako oni išta mrze, mrze tvoju znatiželju. I ona bi, da je na njihovu mjestu. Ispred

sebe vidi Tony kako se približava onim svojim ravnomjernim kasom malog

ponija. Roz maše i dovikuje ahoj, Tony zastaje i smiješi se, a Roz osjeća topao

val radosti. Kakvo olakšanje!

Charis takoñer znači olakšanje, sjedi već za stolom i plješće u znak

dobrodošlice. Cmok, cmok, kaže Roz uz svaki obraz, strovaljuje se na stolac i

kopa po torbici za cigaretama. U ovom ručku kani uživati, jer te dvije žene

znače sigurnost: od svih živih koje poznaje, uključujući i vlastite klince, jedino

njih dvije ništa ne zahtijevaju. Može izuti cipele pod stolom, može držati

govorancije i smijati se i laprdati, jer ni o čemu se ne odlučuje, ne postavljaju se

nikakvi zahtjevi; a niti se išta prešućuje, jer njih dvije ionako sve već znaju.

Znaju ono najgore. Nad njima, samo nad njima, ona nema nikakvu moć.

Stiže i konobarica - gdje li samo nabavljaju te krpice? Roz se istinski divi tolikoj

petlji, rado bi i sama imala barem djelić. Hulahopke s leopardovim šarama i

srebrne čizme! To nije odjeća, to su kostimi, ali tko ti ljudi pokušavaju biti?

Celebranti. Ali čega? Koje čudne religije? Ljude u Toxiqueu Roz smatra

fascinantnima, ali i malo zastrašnima. Svaki put kad ide u zahod, boji se da će

zabunom otvoriti kriva vrata i nabasati na nekakav bezbožni ritual. Orgije!

Ljudske žrtve! Ne, tu već pretjeruje. Ali na nešto o čemu ona ne bi trebala znati,

nešto što će joj navući nevolju na vrat. Neki jezoviti film.

Nije to, meñutim, pravi razlog što tako često odlazi u Toxique. Pravi razlog je to

što, koliko god se trudila, ona ne može samu sebe prisiliti da ne dira rublje. Zna

kružiti po dječjim sobama poput ribe koja ruje po morskom dnu u potrazi za

hranom i podizati s poda nečiju prljavu soknu ili nečije gaćice, pa je tako u

džepu Larryjeve zgužvane košulje našla omotnicu od žigica s natpisom Toxique,

i sljedećeg tjedna još jednu. Zar je tako neprirodno htjeti znati gdje tvoj sin

provodi vrijeme? Uvečer, naravno; u vrijeme ručka ne bi on došao ovamo. Ali

osjeća poriv da taj lokal drži na oku, da se svako malo tu pojavi. Na taj se način

ima za što uhvatiti: on bar odlazi nekamo, ne rasplinjuje se tek tako u zraku. Ali

što on ovdje radi, i s kim to radi?

Ništa i ni s kim, možda. Možda naprosto dolazi jesti, kao i ona.

Ah da, jelo. Ona prolazi prstom po meniju - od gladi bi mogla pojesti vola, ali

dovoljno je pametna da taj izraz ne upotrijebi pred Charis. Odlučuje se za

gurmanski sendvič od preprženog sira i debelo rezanog kruha s travama i

kimom, garniran poljskim kiselim krastavcem. Jaka seljačka hrana, ili njena

imitacija. Poljaci to sigurno dobro prave, danas vjerojatno sav svoj kiseliš izvoze

za čvrstu valutu. Diktira svoju narudžbu raskuštranoj konobarici - vuče li možda

to Larryja ovamo? mlañahna konobarica? - a sada kani iskoristiti Tonyno

znanje, tema Bliski istok. Kad god se ondje dogaña nešto veliko, poslovni svijet

se mreška.

S Tony je, ktomu, silno zadovoljstvo razgovarati, jer može Roz na aktualne

dogañaje gledati s koliko god ti pesimizma srcu milo, no Tony je tu još gora. S

njom se Roz osjeća poput lakovjerne mlade naivke, što je tako osvježavajuća

promjena! Minulih su godina njih dvije osuñivale predsjednikovanje u

Sjedinjenim Državama, odmahivale glavom dok su torijevci zemlju sjeckali na

komadiće, izricale kobna proročanstva na temelju svojih analiza frizure

Margaret Thacher - ako nikom drugom, njoj je doista napravljena od

militarističkih željeznih pločica, rekla je Tony. Kad je pao Zid, Tony je

pretkazala valove useljenika iz Istočnog bloka i porast netrpeljivosti prema

njima na Zapadu, a Roz je rekla, Oh, to se sasvim sigurno neće dogoditi, jer joj

je mučna pomisao da bi useljenici naišli na netrpeljivost. I nijedan je previše,

tako se neki napuhani dužnosnik kanadske vlade izvolio za vrijeme rata izraziti

o Židovima.

No stvari postaju sve zbrkanije: na primjer, koliko useljenika možete smjestiti?

S koliko njih, realistično gledano, možete izići na kraj, i tko su ti oni, i gdje

povlačite granicu? Sama činjenica što Roz razmišlja na taj način pokazuje

razmjere problema, jer Roz jako dobro zna što znači biti oni. Danas je, meñutim,

ona mi. U tome je razlika. Mrsko joj je i zamisliti da bi drugima kratila nešto što

njoj više nije potrebno, no mora priznati da je Tony - koliko god to čovjeka

obeshrabrivalo - pogodila sto posto. Tomu se Roz divi. Kad bi Tony svoje

pretkazivačke sposobnosti barem usmjerila nečem lukrativnijem, primjerice

burzi.

Doduše, Tony se prema svemu odnosi tako hladnokrvno. Tako zdravorazumski.

A što ste očekivali? pita s iznenañenjem u onim svojim okruglim očima.

Iznenañena je što su drugi ljudi puni nade, iznenañena je njihovom naivnošću,

njihovom muljavom žudnjom da sve na kraju ispadne dobro.

Charis, koja ne vjeruje u smrt već samo u prijelaz, u meñuvremenu se uznemiri

zbog svih onih nemira i ratova i gladi o kojima Tony natenane veze, jer toliki će

ljudi biti ubijeni. Ne radi se tu o smrti kao smrti, kaže im - radi se o naravi smrti.

To nije dobra smrt, već nasilna i okrutna, nepotpuna i oštećena, a zli učinci

zadržat će se još godinama poput neke vrste duhovne onečišćenosti. I sámo

razmišljanje o tome ima kontaminirajuće djelovanje, vjeruje Charis.

- Već je odlučeno - kaže Tony. - Bilo je odlučeno čim je Saddam prešao onu

granicu. Kao Rubikon.

Rubikon, Rubikon. Roz zna da je tu riječ već negdje čula. Nekakva rijeka, netko

je prešao preko nje. Tony ima čitavu listu rijeka preko kojih se prešlo u ovo ili

ono doba, s posljedicama koje su izmijenile svijet. Delaware - to je bio George

Washington. Preko Rajne su prešla germanska plemena i srušila Rimsko

Carstvo. Ali Rubikon? Ajoj, Roz, baš si glupača! Julije Cezar, punih deset

bodova!

Roz tada ima trenutak prosvjetljenja - sjajnog li imena za ruž! Sjajna serija

imenâ: imena rijeka preko kojih je netko prešao, i to prešao s kobnim

posljedicama: mješavina zabranjenog i hrabrosti, smionosti, ćuh karme.

Rubikon, jarka bobica božikovine; Jordan, teško crvenilo grožña. Delaware,

trešnja s nijansom plavog, iako je već sama riječ možda previše afektirana. Saint

Lawrence, intenzivno ružičasto, vatra plus led - ne, nipošto, sveci ne dolaze u

obzir. Ganges, plamteće narančasto. Zambezi, sočna trula višnja. Volga,

sablasno ljubičasta nijansa onog jedinog ruža kojeg su se jadne obespravljene

Ruskinje desetljećima uopće mogle dokopati - no Roz već vidi da to ima

budućnost, postat će avan-retro, kolekcionarski objekt, poput kipova Staljina.

Roz i dalje sudjeluje u razgovoru, ali u glavi bjesomučno planira. Već vidi

snimke modelâ, kako one trebaju izgledati: zavodnički, naravna stvar, ali i

izazovno, s pogledom koji poručuje Sudbina te čeka. Preko čega je ono prešao

Napoleon? Samo preko Alpa, nikakve tu značajne rijeke nema, čisti peh. Možda

nekoliko detalja s povijesnih platna kao pozadina: na brežuljku netko maše iz

sve snage teško oštećenom zastavom - uvijek je to brežuljak, nikad močvara, na

primjer - a naokolo suklja dim i plamen. Da! Prava stvar! Ići će kao halva! I još

zadnja nijansa da paleta bude potpuna: zagušljivo smeñe, s nekim zapretanim,

potmulim podtonom. Koja rijeka ima odgovarajuće ime?

Stiks. Sve ostalo je nezamislivo.

Upravo u tom trenutku Roz razabire izraz Tonyna lica. Nije to strah u pravom

smislu riječi: to je zaokupljenost, usredotočenost, nijemo režanje. Da Tony ima

dlake, bile bi nakostriješene; da ima očnjake, bili bi iskeženi. Taj je izraz toliko

dalek od Tony koju Roz poznaje, te se od njega silno prepada.

- Tony, što nije u redu? - kaže.

- Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti.

Ah, sranje. Ona je. Od krvi i mesa.

Roz u to ne sumnja, ni sekunde. Ako se itko može vratiti iz mrtvih, ako bi to itko

čvrsto naumio, Zenia je ta. I vratila se, o da. Vratila se u grad, kao tip s crnim

šeširom u vesternima. Način na koji korača kroz prostoriju obznanjuje njezin

osjećaj ponovnog ulaska: prezirno smijuljenje uzvijenim ustima, hvalisavo

svjesno zibanje iz zdjelice kao da joj na bokovima vise dva revolvera s dršcima

optočenim biserima pa samo čeka izliku da ih upotrijebi. Njen parfem zaostaje

iza nje poput dima drsko nametljive cigare. A njih tri sjede potuljeno za svojim

stolom, sinje kukavice sve do jedne, pretvaraju se da ništa ne primjećuju i

nastoje da se pogledi nipošto ne susretnu; ponašaju se poput žitelja Glavne ulice

koji srljaju u zaklon iza tezge s balama tkanine ne bi li izmakli hicima.

Roz se saginje da dohvati torbicu, preko pognutog ramena kradomice zirne,

odmjerava Zeniju dok ova izvodi piruetu sjedanja. Zenia je još uvijek

veličanstvena. Premda Roz zna što je sve na njoj umjetno, to nema nikakve

veze. Kad sebe preinačiš, preinake postaju istina: tko to zna bolje od Roz, čije

nijanse kose variraju svakomjesečno? Ne radi se tu o prividu, nego o preobrazbi.

Zenia više nije osoba malih grudi s dva umetka, ona je prsata mačka prve klase.

Isto vrijedi i za projekt nos; a ako joj kosa sijedi, to je nevidljivo, mora da ima

super kolorista. Ti si ono što se vidi. Poput renovirane zgrade, Zenia više nije

original, ona je konačni rezultat.

Ipak, Roz si umije predočiti mjesta ubodâ i tragove igle gdje se zbivalo

frankenštajnskih doktora ruku djelo. Poznati su joj kratki spojevi na kojima bi se

Zenia mogla razbucati. Baš bi voljela umjeti izreći magičnu riječ - Shazam! - od

koje bi vrijeme poteklo unatrag, navlake na Zenijinim zubima popadale i otkrile

mrtve škrbe, keramička se glazura rastopila, kosa pobijelila, aminokiselinski

održavana estrogenska instant koža smežurala, a grudi raspukle kao bobe grožña

tako da silikonske nabubrine fijuknu na drugu stranu prostorije i raspljeskaju se

o zid.

Što bi Zenia tada bila? Ljudski stvor, kao i svi drugi. To bi joj činilo dobro.

Točnije, to bi Rozi činilo dobro, jer bi se izravnali računi. Kako sada stvari stoje,

Roz ide u rat naoružana samo košaricom poganih pridjeva, šačicom bezopasnih

oblutaka. Konkretno, što ona može učiniti Zeniji? Ne baš mnogo, vrapca mu, jer

sasvim sigurno sada nema toga što bi Zenia još mogla htjeti od nje. Sada ne.

Usred tih osvetničkih i fatalističkih meditacija odjednom joj sine da Zenia

možda ne sjedi tek tako i čeka da Roz krene u napad. Možda je ovdje zbog

odreñenog razloga. Možda lovi neki plijen. Posakrivajte srebrninu! Što hoće,

koga se želi dokopati? Pri pomisli da bi to mogla biti ona - doduše kako, doduše

zašto? - Roz obuzima drhtavica.

16.

Kako je Roz dospjela ovamo, pred Toxique? Vjerojatno na vlastitim nogama, ali

ona se ne sjeća da je uzela torbicu, ustala, odvažno i glupo okrenula Zeniji leña,

koračala; prenesena je telekinezom, kao u znanfan filmovima iz pedesetih,

svedena na vrtlog crno-bijelih vlakana i ponovno sastavljena pred vratima. Na

rastanku grli Tony, zatim Charis. Ne ljubi ih u obraz. Poljubac je produciranje,

zagrljaj je stvaran.

Tony je tako sitna, Charis je tako mršava, obje su potresene. Kao da grli svoje

blizanke, jednu po jednu, ujutro prije prvoga dana u školi. Dolazi joj da ih

zakloni svojim krilima majke-kvočke, da ih umiri, da im kaže, sve će biti u redu,

neka samo budu hrabre, no ovdje ima posla s odraslim osobama, objema na svoj

način pametnijima od nje, i zna da joj ni jednu jedincatu riječ ne bi povjerovale.

Gleda ih kako odlaze, Tony grabeći duž nevidljive putanje, Charis lelujajući,

krzmavo. Pametnije su od nje, o da; Tony ima briljantan um, uz stanovita

ograničenja, a Charis ima nešto drugo, nešto teže odredivo ali nadnaravno: ona

zna stvari koje ni na koji način ne može znati, od čega Roz ponekad proñe jeza.

Ali ni jedna ni druga nema uličnu pamet. Roz stalno očekuje da će njih dvije

odlutati na cestu i završiti pod kakvim kamionom, ili da će ih pred njenim

roñenim očima presresti ulični kriminalci. Oprostite, gospoño, ovo je prepad.

Kako, molim? Ovo je što? Što je to prepad? Mogu li vam u tome nekako

pomoći?

Ni truna ulične pameti, a Zenia je ulični borac. Ona udara snažno, udara ispod

pojasa i podmuklo, a jedina je protutaktika da ti udariš prva, i to čizmama s

metalnim okovima. A doñe li do noževa, Roz će se morati osloniti samo na sebe.

Nije joj potrebna Tonyna analiza uloge noža kroz stoljeća, a ni Charisina molba

da se ne razgovara o oštrim dijelovima pribora za jelo jer oni su tako negativni.

Ona mora samo znati gdje se nalazi žila kucavica, tako da krene ravno na nju.

Problem je u tome što Zenia nema žilu kucavicu. Odnosno, ako ima, Roz nikad

nije bila kadra otkriti gdje je ili kako da dopre do nje. Ona negdašnja Zenia nije

imala razaznatljivo srce, a sada možda nema ni krv. Njezinim žilama teče čisti

lateks. Ili rastaljeni čelik. Osim ako se promijenila, a ne bi se baš reklo.

Svakako, ovo je druga runda i Roz je za nju pripravna, te kudikamo manje

ranjiva, jer ovaj put Mitcha više nema.

Sve je to lijepo i krasno, tolika odlučnost i smionost, no stigavši do auta Roz

nalazi na vratima s vozačeve strane kratku poruku ugrebanu u lak. Kučka

bogatunska. Napisanu uredno, razmjerno pristojnu - u Americi bi pisalo Pička - i

Roz bi u normalnim prilikama naprosto izračunala koliko doñe popravak i

koliko bi trajao, te može li se odbiti od poreza. Još bi čuvaru parkirališta

priredila scenu, da je proñe zlovolja. Tko je ovo napravio? Kako to mislite, »ne

znate«? Što ste radili, spavali? K vrapcu, za kojeg vas roga plaćaju?

No danas nije za to raspoložena. Otključava auto, pregledava stražnje sjedalo,

možda se tko uvukao - ne čita ona zaludu sve one puste trilere o seksualnim

ubojstvima - ulazi, zaključava vrata i nakratko plače, u uobičajenom položaju, s

čelom na volanu i čistim pamučnim rupčićem u pripravi. (Blizanke su izopćile

papirnate rupčiće. Nepopustljive su, a pritom im puca prsluk što Maria mora još

više toga glačati. Još malo pa Roz neće smjeti rabiti ni toaletni papir, natjerat će

je da se služi starim majicama. Ili već nečim.)

Te suze nisu ni od oplakivanja ni od očaja. To su suze gnjeva. Roz dobro

poznaje okus. Ali u njezinim godinama, gnjev koji je svrha sebi samom sve je

manje toga vrijedan, jer kad god zaškripiš zubima mogu ti dva-tri puknuti. Stoga

ona briše lice, nakraju poseže za rukavom jer joj je rupčić posve mokar,

popravlja ruž (Rubikone, dolazim), provjerava maskaru, daje gas, pod kotačima

šljunak frca na sve strane. Napola priželjkuje neki odbojnik koji će moći

okrznuti dok izlazi, prenijeti dio bijesa na druge - Hopla! Taaako mi je žao! Bio

bi to super nadomjestak, kad već nije u prilici da zadavi Zeniju. Ali nijedan auto

ne stoji u pogodnom položaju, a i čuvar motri. Tja, već sama ideja se računa.

Roz odlazi u svoju kancelariju - Bok, Nicki, bok, Suzy, Boyce, kako ide, je li

bilo čega važnog, ima li još kave, nemojte spajati, kažite da sam na sastanku - i

zatvara vrata. Sjeda u svoj kožnati naslonjač, pali cigaretu, čeprka po stalku za

ulaznu poštu u potrazi za nečim slatkim, onim okruglim bečkim čokoladnim

stvarima s Mozartovim portretom, klinke ih zovu Mozartova jaja, onda žvače i

guta i bubnja prstima po ne više zadovoljavajućem pisaćem stolu. Mitch je

netremice gleda i to joj smeta, pa ustaje i okreće sliku, otklanja njegov pogled.

Ovo ti se neće sviñati, kaže mu. Nije mu se ni prošli put. Kad je doznao čime se

ona bavila.

Otvara ladicu sa spisima, vadi dosje Z, onaj s fotkom, okreće nekoliko stranica.

Sve je tu, kostur onog kostura u ormaru: dani, vremena, mjesta. Još uvijek boli.

Zašto ne uzeti istog detektiva, bit će manje objašnjavanja, a ta je bila super

dobra. Harriet, Harriet kako-li-se-samo-preziva, Mañarica, ali je prezime

pootmjenila - Harriet Bridges. Znala je reći da je postala detektiv zato što to

ionako morate biti ako ste žena mañarske nacionalnosti i imate posla s

muškarcima mañarske nacionalnosti. Roz nalazi broj, uzima slušalicu. No da bi

doprla do nje, treba je najprije propustiti čuvar dveri - mora da Harrieti ide bolje

ako sada ima tajnicu, ili je to možda jedna od onih službi koje rade za više ureda

- no ona baca komplimente i navaljuje, pa Harriet konačno nije više na sastanku,

nego na liniji.

- Bok, Harriet, ovdje Roz Andrews. Da, znam, prije sto godina. Čujte, želim da

za mene nešto obavite. Zapravo, isto što i onda, otprilike. Radi se o istoj ženi.

Ma da, znam da je mrtva. Hoću reći, bila je mrtva, ali više nije. Vidjela sam je!

U Toxiqueu...

...

- Nemam blagog pojma. Upravo tu nastupate vi!

...

- Na vašem mjestu, krenula bih od hotelâ, ali ne možete se pouzdati da će se

služiti pravim imenom. Sjećate se?

...

- Poslat ću fotografiju po dostavljaču. Nañite je, to je sve. Ustanovite što je

naumila. S kim se viña. Telefonirajte mi čim nešto doznate. Bilo što! Što jede za

doručak. Znate već da sam ja znatiželjna baba.

...

- Na račun stavite oznaku »osobno«. Hvala. Srce ste. Nañemo se na jednom

ručku!

Roz spušta slušalicu. Sad bi se trebala osjećati bolje, ali to nije slučaj, odveć je

napeta. Nakon što je stvar pokrenula, teško joj je čekati ishod, jer sve dok ne

dozna gdje se točno Zenia nalazi, Zenia može biti bilo gdje. Možda je u ovom

trenutku pred Rozinom kućom, možda se penje kroz prozor, s jutenom vrećom

za plijen preko ramena. Kakav plijen? To je pitanje! Roz je gotovo spremna

osobno krenuti u obilazak, bazati od hotela do hotela s onom dragocjenom

fotkom pod miškom, lagati, podvaljivati, podmićivati recepcionare. Nestrpljiva

je, živčana, pohlepna, koža joj se ježi od znatiželje.

Možda je ovo menopauza, dakle to bi zbilja bilo krasno, za promjenu, zar ne?

Možda će joj nadoći ona plima energije i joie de vivre1 o kojima svi toliko

pričaju. Već poprilično kasne.

Ili ovo možda nisu raspomamljeni hormoni. Možda je na djelu grijeh. Jedan od

sedam smrtnih, možda čak dva. Opatice su se uvijek hvatale Požude, a Roz je

nedavno pomislila kako njezino ime stoji na Pohlepi. No tu je i Srdžba,

zasljepljuje ju, i Zavist, onaj najgori, dobro poznati stari grijeh, u obličju same

Zenije, nasmijane i pobjedonosne, jarke Venere što se diže ne iz školjke, već iz

ključala kotla.

Roz, pogledaj istini u oči, ti si Zeniji zavidna. Oduvijek. Zavidna kao crni pakao.

Da, Bože, i što onda? Jezuš Kristuš, što da činim radi toga? Na koljena! Ponizi

se! Trapi svoju dušu! Ribaj zahod!

Koliko još moram živjeti dok se ne otarasim ovog smeća, misli Roz. Kućna

rasprodaja duše. Danas će rano otići kući, nešto prigristi, natočiti si jedno malo

piće, napuniti kadu, staviti unutra neke od onih stvari kojima je Charis obasipa

bez kraja i konca iz onog narkićkog dućana gdje radi. Mljeveno lišće, sušeno

cvijeće, egzotično korijenje, mirisi polja s pljesnivim sijenom, zmijsko ulje,

krtičje kosti, drevni recepti potvrñenih baba vještica. Nije da Roz ima nešto

protiv baba vještica, budući da će ovim tempom dobrzo i sama to postati.

Opustit će te, kaže Charis, ali trebaš i sama pripomoći! Nemoj se opirati!

Prepusti se. Ispruži se. Plutaj. Zamisli da si u toplom oceanu.

Ali kad god Roz to pokuša, tu su morski psi.

17.

Cijela je povijest pisana unatrag, piše Tony, pišući unatraške. Odabiremo neki

značajan dogañaj i ispitujemo njegove uzroke i posljedice, no tko odlučuje je li

taj dogañaj značajan? Mi, a mi smo ovdje; a on i njegovi sudionici su ondje.

Njih odavno nema; istodobno, oni su u našim rukama. Poput rimskih gladijatora,

pod našim su palčevima. Radi naše duhovne izobrazbe i užitka navodimo ih da

se iznova bore, njih koji su se nekoć borili s posve drukčijih razloga.

Ipak povijest nije istinski palindrom, misli Tony. Ne možemo je odvrtjeti

unatrag i završiti na čistom početku. Nedostaje previše djelića; a i mi previše

znamo, znamo ishod. Povjesničari su sušti voajeri na izlogu Vremena. Nikad oni

ne mogu stvarno biti na bojištu, nikad ne mogu sudjelovati u onim trenucima

vrhunaravnog ushita, ali ni vrhunaravne patnje. Njihove ponovne tvorbe u

najboljem su slučaju krparije u vosku. Tko bi izabrao da bude Bog? Znati čitavu

priču, žestoke sudare, borbe prsa u prsa, smrtonosna okončanja, prije no što ona

uopće započne? Odveć tužno. I odveć demoralizira. Za vojnika uoči bitke

neznanje je što i nada. Premda nijedno ni drugo nije blaženstvo.

Tony odlaže pero. Ovakve su misli zasad previše nebulozne a da bi se

formulirale za konkretnu namjenu, predavanje što ga je obećala za dva mjeseca

održati u Društvu vojnih povjesničara. Tema u koju želi uvesti je poraz Otona

Crvenog u bici sa Saracenima 13. srpnja 982. koji kasniji kroničari predstavljaju

kao primjer moralnosti. Bit će to dobro predavanje, sasvim dobro - njezina su

predavanja uvijek sasvim dobra - ali s vremenom se ona u takvim prigodama sve

više osjeća kao pas koji govori. Ljubak, bez sumnje; lukav trik; zgodan pas, no

ipak pas. Nekoć je vjerovala da njezin rad prihvaćaju ili odbijaju na temelju

njega samog, no počela je naslućivati da kvaliteta njezina predavanja nekako

nije najvažnija. Najvažnija je njena haljina. Tapšat će je po glavi, hvaliti, dati joj

dva-tri luksuzna pseća keksa i otpustiti, dok se momci u stražnjoj prostoriji bave

pravom temom - koji će od njih biti sljedeći predsjednik Društva.

Koje li paranoje. Tony je tjera i odlazi po čašu vode.

Tony je u podrumu, u spavaćici i papučama u obliku rakuna, usred noći. Nije

mogla spavati, a nije htjela smetati Westu time što bi otišla u svoju radnu sobu,

koja je tik do spavaće. Njeno računalo pišti, a i svjetlo bi ga moglo probuditi.

Dok se lagano izvlačila iz kreveta i na vršcima prstiju šuljala iz sobe, on je

spavao kao nevinašce, a tako je i hrkao, pravilno, blago, da čovjek izludi.

Podmukli West. Prijeko potrebni West.

Pravi razlog silaska u podrum je to što je nakanila prelistati Žute stranice,

rubrika »Hoteli«, a ne želi da je on uhvati pri tome. Ne želi da on shvati da ga je

uhodila, njega i Zeniju, njuškala po njegovim črčkarijama kraj telefona. Ne želi

ga razočarati ili, još gore, uzbuniti. Sada je pretražila sve hotele u gradu koji

počinju s A. Napravila je popis: Alexandra, Annex, Arnold Garden, Astoria,

Avenue Park. Mogla bi nazvati svaki od njih, pitati broj sobe, izmijeniti glas - ili

ne bi trebala ništa reći, mogla bi glumiti dahtanje telefonskog perverznjaka - i

ustanoviti je li to Zenia.

No jedan aparat drže u spavaćoj sobi, tik do kreveta. Što ako West čuje onaj

kratki plink kad se razgovara na kojem drugom aparatu u kući, i počne slušati?

Mogla bi se poslužiti Westovim osobnim telefonom, linijom Uz vjetar; no studio

je točno iznad spavaće sobe, a kako će se opravdati ako je uhvati na djelu? Bolje

je pričekati. Ako je potrebno Zeniju otpraviti - a trenutačno Tony nema baš

nikakvu ideju kako to izvesti - Westa se mora u najvećoj mogućoj mjeri držati

izvan toga. Mora ga se izolirati. Već je sasvim dovoljno oštećen. Za prijazne i

osjetljive duše poput Westove zbiljski je svijet, osobito zbiljski svijet ženâ,

kudikamo previše surovo mjesto.

Soba u kojoj Tony piše je soba za igre, odnosno tako je ona i West zovu.

Zapravo je to velika podrumska prostorija izmeñu praonice i grijaonice, no za

razliku od njih ima na podu otporni tapison. Westova je igra biljarski stol, koji

zauzima razmjerno velik dio prostora i uz koji ide velika sklopiva daska za ping-

pong koja se može staviti na njega; upravo na njoj Tony sada piše. Tony nije

bogzna kako dobra u biljaru - razumije, doduše, strategiju, no udara prejako, bez

imalo profinjenosti; meñutim, u ping-pongu je pravi as. West je čista suprotnost

- unatoč zapanjujućem paukoliko-majmunolikom dohvatu, nespretan je pri

velikim brzinama. Ponekad, da bi sebi otežala, Tony igra desnom rukom, manje

dobrom od lijeve, ali ga i tada pobjeñuje. Kad Tony izgubi u biljaru preko svake

mjere, West zna predložiti partiju ping-ponga, premda se unaprijed zna da će biti

potučen do nogu. Oduvijek je veoma obziran, u tom pogledu. To je jedan oblik

viteštva.

I mjerilo koliko je toga, u ovom trenutku, za Tony na kocki.

Ali ping-pong je razbibriga. Prava Tonyna igra nalazi se u kutu, kraj

minijaturnog hladnjaka koji ovdje drže radi ledene vode i Westova piva. To je

stolni pjeskarnik, kupljen prije nekoliko godina na rasprodaji inventara nekog

dječjeg vrtića, ali u odgovarajućoj udubini sada nema pijeska. Umjesto njega tu

je trodimenzionalni zemljovid Europe i Sredozemlja, napravljen od skrutnute

smjese brašna i soli, s planinskim lancima u reljefu i glavnim vodenim

površinama od plavog plastelina. Tony ovaj zemljovid može upotrijebiti više

puta, dodavati i oduzimati kanale, odstranjivati močvare, mijenjati obale, graditi

i rušiti putove, mostove, male i velike gradove, skretati rijekama tok, već prema

prilici. Trenutačno je postavljeno deseto stoljeće: još točnije, dan kobne bitke

Otona Crvenog.

Vojske i narode Tony ne označava pribadačama ili zastavicama, barem ne u

početku. Umjesto toga rabi začine, različite za svako pleme ili etničku grupaciju:

klinčiće za germanska plemena, crveni papar za Vikinge, zeleni papar za

Saracene, bijeli papar za Slavene. Kelti su korijander, Anglosaksonci kopar.

Čokoladne mrvice, kim, četiri vrste leće i male srebrne kuglice označavaju

Mañare, Grke, sjevernoafričke kraljevine i Egipćane. Svaki istaknuti kralj,

glavar, car ili papa ima svoj lik iz monopola; područja njihove suverenosti,

stvarne ili nominalne, obilježena su nasjeckanim plastičnim štapićima za

miješanje koktela, u odgovarajućim bojama, zabodenima u kvadratne gumice.

Sistem je složen, ali joj je draži od shematičnih prikaza ili onih na kojima su

samo vojske i utvrde. Ovako ona može obilježiti meñusobna križanja i

hibridizaciju, bilo putem vojnih pobjeda bilo putem trgovine robljem, jer narodi

zapravo nisu homogeni blokovi, već mješavine. Bijelog papra ima u

Konstantinopolu i Rimu, a prodao ga je u roblje crveni papar, njegov vladar;

zeleni papar, služeći se lećom, trguje s juga na sjever, te s istoka na zapad i

natrag. Franački vladari zapravo su klinčići, zeleni se papar infiltrirao meñu

kelto-ugarski korijander. Ne prestaje plima i oseka, spajanje, pomicanje

teritorija.

Kako se lakši začini ne bi otkotrljali, ona ih učvršćuje lakom za kosu. Ali blago:

inače bi ih bilo na sve strane. Kad želi promijeniti godinu ili stoljeće, ostruže

ovaj ili onaj narod i namjesti iznova. Služi se pincetom, inače joj prsti budu puni

zrnja. Povijest nije suha, ljepljiva je, može vam potpuno prekriti ruke.

Tony privlači stolac svome zemljovidu i sjeda da ga prouči. Na zapadnoj obali

Italije, kraj Sorrenta, skupina klinčića slijedi manju skupinu zelenog papra u

bijegu: Nijemci su krenuli na Saracene, odnosno to im je namjera. Monopolac je

Oton Crveni - neobuzdani, briljantni Oton II, njemački car Svetog Rimskog

Carstva. Dalje i dalje jašu Oton i klinčići, izmeñu ravnodušnog mora i naboranih

suhih planina, znojeći se pod okrutnim suncem; bodri su od adrenalina, nabrijani

na perspektivu krvoprolića i plijena, omamljeni od skore pobjede. Kad bi samo

znali.

Tony zna. Iza naborâ suhe zemlje i kamenja, izvan vidika, u zasjedi leži velika

postrojba saracenskog papra. Grupica zelenih zrna u bijegu samo je mamac. To

je najstariji trik na svijetu, a Oton je nasjeo. Uskoro će njegovi ljudi biti

napadnuti s tri strane, a na četvrtoj je more. Svi će biti poubijani, ili većina; ili će

biti odbijeni prema moru, gdje će se podaviti, ili će otpuzati u ranama i umrijeti

od žeñi. Neki će biti zarobljeni i prodani u roblje. Sam Oton u bijegu će jedva

spasiti živu glavu.

Vrati se, Otone, misli Tony. Oton joj je drag, on je njen miljenik; takoñer, žao

joj ga je, jer toga se jutra, prije ovog zlosretnog pohoda, posvañao sa ženom, što

možda objašnjava njegov nehaj. Otone, vrati se! No Oton je ne može čuti, ne

može on vidjeti svijet odozgora kao ona. Da je barem poslao izvidnicu, da je

barem pričekao! Ali i čekanje zna biti kobno. Vraćanje takoñer. Tko se bori i

pobjegne, možda doživi još jedan dan borbe, a možda naprosto dobije koplje u

leña.

Oton je već stigao predaleko. Već se s neba spušta velika pinceta i zeleni se

papar diže iza vrelih stijena, jaše iz zaklona i baca se u potjeru na suhom žalu.

Tony se zbog toga osjeća grozno, ali što ona tu može? Bespomoćna je. Prekasno

je. Bilo je prekasno već prije tisuću godina. Može jedino posjetiti to žalo. To je

učinila, vidjela je vrele suhe planine, sprešala mali bodljikavi cvijet za svoj

album. Kupila je suvenir: pribor za serviranje salate, izdjeljan iz maslinova drva.

Ona rastreseno diže jedan od Otonovih palih klinčića, uranja u čašu s vodom

kako bi sišao lak za kosu i stavlja u usta. Ima tu lošu naviku, jesti dijelove vojski

sa zemljovida; srećom, gore na polici sa začinima uvijek postoje zamjene. No i

mrtvi vojnici bili bi pojedeni, ovako ili onako; ili u najmanju ruku raskomadani,

a sve što su posjedovali razneseno. U ratu je tako: uglañene formalnosti

obavljaju se usputice, a omjer sprovodâ naprama stvarnim smrtima biva nizak.

Saraceni već dokrajčuju ranjenike, što je u tim okolnostima (bez bolničarki, bez

vode) čisto milosrñe, skidaju im oklope i oružje. Strvinarski seljaci već čekaju

svoj red. Već su se okupili lešinari.

Za Otona je prekasno, ali što je s njom? Da je, sa Zenijom, imala još jednu

priliku, još jedan preokret, još jedan početak, bi li postupila drukčije? Ne zna, jer

previše zna a da bi znala.

18.

Tony se prva od njih sprijateljila sa Zenijom; ili točnije, Tony ju je prva pustila

unutra, jer ljudi poput Zenije ne mogu prijeći preko vašeg praga, ne mogu ući i

upetljati se u vaš život ako ih sami ne pozovete. Mora postojati prepoznavanje,

ponuda gostoprimstva, riječ pozdrava. Tony je to s vremenom shvatila, iako tada

nije. Pitanje koje sada postavlja o samoj sebi je jednostavno: zašto je to učinila?

Što se zbivalo s njom, a i sa Zenijom, te je tako nešto ne samo omogućilo već i

učinilo nužnim?

Jer ona jest uputila poziv, tu nema nikakve sumnje. Nije znala što radi, no u

takvim stvarima neznanje nije isprika. Širom je otvorila vrata i Zenia je ušla,

poput dugo izgubljena prijatelja, poput sestre, poput vjetra, i Tony ju je dočekala

s dobrodošlicom.

Bilo je to davno, početkom šezdesetih, kad je Tony bilo devetnaest godina; nije

baš razdoblje kojeg se sjeća s osobitim užitkom, prije no što će se pojaviti Zenia.

Gledano unatrag, čini joj se praznim, pepeljastim, neutješnim; iako, dok ga je

proživljavala, smatrala je da joj je sasvim dobro.

Mnogo je učila, jela je i spavala, prala čarape u lavabou na drugom katu

McClung Halla i uredno ih vješala u svojoj sobi na vješalicu za kaput

pričvršćenu komadom užeta na karniši iznad štropotava radijatora. Kao miševi

kroz polje, imala je male dobro utabane stazice koje su je vodile kroz tjedne.

Bila je uporna, klipsala dalje, nosom uz tlo, omotana zaštitnom neosjetljivošću.

Sjeća se, bio je studeni. (Imala je zidni kalendar na kojemu je križala dane, iako

nije postojao nikakav poseban datum koji je iščekivala ili se prema njemu

usmjeravala, no to joj je davalo osjećaj kretanja naprijed.) Stanovala je u

McClung Hallu zadnje tri godine, sve otkako joj je umro otac. Majka je umrla

već prije i trenutačno se nalazila u metalnoj kapsuli u obliku minijaturne

protupodmorničke mine koju je držala iza složenih džempera na polici u

plakaru. Otac joj je počivao u nekropoli, no njegov njemački pištolj iz

četrdesetih ležao je u kutiji sa starim božićnim ukrasima, i to je otprilike sve što

je čuvala iz obiteljske kuće. Kanila je ponovo sjediniti svoje roditelje - otići

jednog dana u nekropolu s lopatom, zasaditi majku uz oca poput tulipanske

lukovice od aluminijske legure - ali ju je zadržavala slutnja da bi, u najmanju

ruku, njezina majka dala sve od sebe da takvo što izbjegne. Uostalom, nije joj

uopće smetalo što ima majku u sobi, na polici, gdje je može držati na oku.

(Dodijeliti joj lokaciju. Dobro pritegnuti. Natjerati da ostane na svom mjestu.)

Tony je imala sobu za sebe jer je djevojka koja je trebala s njom stanovati popila

preveliku dozu pilula za spavanje, ispumpali su joj želudac, a nakon toga je

nestala. Tomu su ljudi bili skloni, prema Tonynu iskustvu. Tjednima prije no što

će otići, cimerica je po cijele dane ostajala u krevetu potpuno odjevena, čitala

džepne romane i tiho plakala. Tony je to mrzila. Smetalo joj je više od pilula za

spavanje.

Tony je imala osjećaj da živi sama, no bila je dakako okružena drugima; drugim

djevojkama, ili su to bile žene? McClung Hall se zvao dom za žene, no one su

jedna drugu zvale cure. Hej, cure, vikale bi trčeći uza stube. Zamislite ovo!

Nije joj se činilo da ima mnogo zajedničkog s tim drugim curama. Grupice njih

provodile su večeri - kad nisu izlazile na spoj - u studentskom boravku, izvaljene

na deprimantnom narančasto-smeñem trosjedu i trima prenapunjenim

naslonjačima iz kojih je višak ispadao, u pidžamama i kućnim ogrtačima, s

velikim čekinjastim uvijačima u kosi, igrale bridž, pušile, pile kavu i secirale

momke s kojima izlaze.

Tony nije izlazila s momcima; nije imala s kim. Nije joj to smetalo; u svakom

slučaju, bolje se osjećala u društvu odavno mrtvih ljudi. Na taj način nije bilo

nikakve bolne napetosti, nikakva razočaranja. Ničega što se može izgubiti.

Roz je bila jedna od cura iz studentskog boravka. Imala je bučan glas i zvala

Tony Tonkica i, još gore, Tonić; već tada joj je željela birati odjeću, kao lutki.

Tony je nije voljela, u tom razdoblju. Smatrala ju je nametljivom i sirovom i

ugnjetavačicom.

Djevojke su uglavnom smatrale da je Tony čudna, ali se prema njoj nisu

ponašale neprijateljski. Naprotiv, napravile su od nje kućnog ljubimca. Voljele

su je hraniti komadićima zabranjene hrane koju su držale skrivenu po sobama -

čokoladom, keksima, čipsima. (Držanje hrane u sobi bilo je službeno zabranjeno

zbog žohara i miševa.) Rado su joj blago mrsile kosu ili je malkice stiskale.

Ljudi se teško suzdržavaju da ne pipkaju malene - joj, baš kao mačić, joj, baš

kao mala beba. Tonica Sitnica.

Dozivale bi je dok brza mimo njih prema svojoj sobi: Tony! Hej! Hej, Tonac!

Kako je? Tony često nije reagirala ili ih je naprosto izbjegavala. No ponekad bi

otišla u studentski boravak i pila njihovu kavu punu taloga i grickala njihove

pjeskovite kekse. Onda bi je dobile na to da piše njihova imena, unatraške i

normalno u isti mah, svako ime jednom rukom; nagrnule bi oko nje i čudile se

nečemu što je ona sama smatrala bjelodanim, sumnjivom magijom nižeg ranga.

Tony nije bila jedina s posebnom sposobnošću. Jedna je umjela proizvoditi zvuk

nalik paljenju motornog čamca, nekoliko drugih - meñu njima i Roz - običavale

su si ružem i olovkom za oči nacrtati na trbuh lice i potom izvoditi trbušni ples

od kojeg bi se nacrtana usta groteskno otvarala i zatvarala; jedna druga je znala

trik za koji je trebalo imati čašu vode, prazni valjak od toaletnog papira,

aluminijski kalup za pite i jedno jaje. Ta je postignuća Tony držala mnogo

vrednijima od svojeg. To što ona radi ne zahtijeva nikakvu vještinu, nikakvu

vježbu: kao kad imaš superpokretljive zglobove ili možeš micati ušima, nešto

najobičnije.

Kadikad bi je molile da im pjeva unatraške, pa ako su dovoljno gnjavile i ako se

Tony osjećala pri snazi, udovoljila bi im. Iznenañujuće hrapavim glasom,

glasom prehlañenog djeteta iz zbora, pjevala bi mimo svakog tonaliteta:

Ajom agard, Ajom agard, Ajom agard, Enitnemelc, Kejivan ot i, atsen das it,

Milaž onlis, Enitnemelc.

Kako bi metar odgovarao, tvrdila je da su dva samoglasnika mukla, te da je ts

jedan glas. Zašto ne? Svi jezici imaju takve tikove, a ovo je njezin jezik; njegova

pravila i nepravilnosti prepušteni su, dakle, njoj na milost i nemilost.

Djevojkama je pjesma bila fantastična, posebno zato što se Tony nikad nije

nasmijala, ili trepnula, ili trznula. Izvodila ju je krajnje ozbiljno. Istinu govoreći,

njoj to uopće nije bilo zabavno, ta pjesma o ženi koja se tako apsurdno utopila,

koju nitko nije oplakao, koja je nakraju zaboravljena. Nesta, i to navijek. Zašto

se one smiju?

Kad nije bila s njima, nije mnogo razmišljala o tim djevojkama - o njihovim

nervoznim vicevima, njihovu grupnom mirisu pidžama, i gela za kosu i mokre

puti i talka, njihovu pozdravnom cvrkutu i kokodakanju, njihovu dobrostivom

smijuljenju njoj iza leña: Kako je naša Tony šaljiva. Umjesto toga razmišljala je

o ratovima.

O ratovima, ali i o bitkama, što nije isto.

Voljela je ponovo odigravati presudne bitke, ustanoviti nije li ih gubitnička

strana nekako mogla dobiti. Proučavala je zemljovide i izvještaje, raspored

trupa, tehnologije. Drugi odabir terena mogao je prevagnuti u njihovu korist, ili

drugi način razmišljanja, jer misao je mogla biti tehnologija. Snažno vjersko

uvjerenje, jer je i Bog bio vojno oružje. Ili drugo vrijeme, drugo godišnje doba.

Kiša je znala biti ključna; snijeg takoñer. Kao i sreća.

Nije bila pristrana, nikad nije navijala za jednu stranu, a protiv one druge. Bitke

su bile problemi koji su se možda mogli riješiti na još jedan način. Neke nije

bilo moguće dobiti, nije važno koje; druge jest. U jednoj je bilježnici vodila

evidenciju bitaka zajedno s vlastitim alternativnim rješenjima i tablicama.

Tablice su značile gubitke u ljudstvu. »Izgubljeni«, tako zovu te ljude, kao da ih

je netko zaboravan nekamo zametnuo pa ih poslije može opet naći. Pravo je

značenje »ubijeni«. Nesta, i to navijek. Silno žalim, rekli bi kasnije generali, kad

bi i sami još bili živi.

Bila je dovoljno lukava da taj svoj interes ne spominje drugim djevojkama. Da

se za nj znalo, vjerojatno bi je to gurnulo preko ruba: od čudnog i ljupkog stvora

u čistu patologiju. Željela je zadržati kekse kao opciju.

U domu je bilo još nekoliko djevojaka poput Tony koje su običavale šmugnuti

kraj bridžistica u kućnim ogrtačima i izbjegavati zajedničke obroke. Te se

djevojke nisu grupirale; osim kimanja glavom i pozdravâ nisu čak ni meñusobno

razgovarale. Tony je slutila da imaju tajne preokupacije, skrivene ambicije što

su za svaku porugu i neprihvatljive, poput njezine.

Jedna od tih samotnica bila je Charis. Tada se nije zvala Charis, nego sasvim

obično Karen. (Promijenila je ime negdje u šezdesetima, vremenu velikih

onomastičkih mutacija.) Charis-Karen bila je mršava djevojka, od onih za koje

su rabili riječ tankovita, nalik vrbi s povijenim granama i treperavim

vodoskokom zlatna lišća. Druga je riječ bila amnezična.

Charis je meandrirala: Tony ju je znala viñati, prije i poslije predavanja, kako

kosimice vrluda preko ulice, uvijek - činilo se - u opasnosti da je tko pregazi.

Nosila je dugačke dirndl suknje ispod kojih je klinasto provirivala podsuknja; iz

torbice, točnije torbe, obično pletene, s resama i vezom, stalno su joj ispadali

predmeti. Kad god je zalutala u studentski boravak, to je značilo da će pitati je li

tko vidio njenu drugu rukavicu, njen svijetloljubičasti šal, njeno nalivpero.

Obično nije.

Kad se Tony jedne večeri vraćala iz biblioteke, vidjela je Charis kako na jednoj

strani zgrade silazi niz požarne ljestve. Bila je u spavaćici, odnosno nečemu što

je tako izgledalo; svakako, bilo je dugačko, bijelo i lepršavo. Kad je stigla na

najdonji nivo, visjela je jedan tren na rukama, zatim se zadnja dva-tri metra

pustila i počela hodati prema Tony. Bila je bosa.

Ona hoda u snu, zaključila je Tony. Pitala se što da radi. Znala je da se

mjesečare ne smije buditi, premda je zaboravila zašto. Charis nije njena briga,

jedva da je s njom progovorila ukupno dvije riječi, no pomislila je da bi trebala

poći za njom i pripaziti da je ne dohvati kakvo vozilo. (Kad bi se to dogañalo

danas, Tony bi meñu eventualije uključila silovanje: mlada žena u spavaćici, u

mraku, u centru Toronta, bila bi u itekakvoj opasnosti. Možda je Charis i tada

bila u opasnosti, no u to doba silovanje nije ulazilo u kategorije Tonyne

svagdašnjice. Silovanje je išlo zajedno s pljačkom, a to spada u povijest.)

Charis nije otišla daleko. Prošla je kroz nekoliko hrpa nagrabljanog lišća javorâ i

kestenâ na travnjaku pred McClung Hallom; onda se okrenula i vratila ponovo

kroz lišće, a Tony se za njom šuljala poput kolekcionara leptirâ. Zatim je sjela

ispod jednog stabla.

Tony se pitala dokle će ostati tu vani. Postajalo je hladno, htjela je ići unutra; no

nije mogla tek tako ostaviti Charis u spavaćici pod stablom. Stoga je i ona sjela

pod susjedno stablo. Tlo nije bilo suho. Tony se nadala da je nitko neće vidjeti u

tom položaju, no srećom je bilo prilično mračno i na sebi je imala sivi kaput. Za

razliku od Charis, koja je malkice svjetlucala.

Nakon nekog vremena Tony se obratio glas iz tame. - Ja ne spavam. No hvala u

svakom slučaju.

Tony se ozlovoljila. Osjećala se nasamarenom. To kako se Charis ponašala, to

tumaranje naokolo u spavaćici i bosih nogu, nije smatrala nimalo tajanstvenim

ili intrigantnim. Smatrala je to teatralnim i bizarnim. Roz i cure iz studentskog

boravka možda jesu išle na živce, ali barem su bile odreñene i nekomplicirane,

poznate veličine. Charis je bila neuhvatljiva i neprozirna i potencijalno ljepljiva,

kao sapunica ili želatina ili pipci-hvataljke morske anemone. Ako je dotaknete,

nešto od nje može ostati na vama. Bila je zarazna, i najbolje ju je ostaviti na

miru.

19.

Nijedna djevojka iz McClung Halla nije imala nikakve veze sa Zenijom. A

Zenia nije htjela imati nikakve veze s njima. Ni pred puščanom cijevi ne bi ona

pristala stanovati u ženskom domu, takvu je izjavu dala Tony kad je prvi put

stupila onamo. Ta rupetina, tako ga je zvala.

(Zašto je uopće došla? Nešto posuditi. Što? Tony se ne želi sjećati, no ipak se

sjeća: novac. Zenia je stalno ostajala na suhom. Tony je bilo neugodno što se od

nje pitalo, ali bilo bi joj još neugodnije odbiti. Danas joj je, meñutim, neugodno

što je iskrcala lovu tako naivno, tako pitomo, tako uslužno.)

- Dom je za sitne ljude - rekla je Zenia, šibajući prezirnim pogledom po

propisano obojenim zidovima, bofl sjedalicama u studentskom boravku,

novinskim karikaturama zalijepljenima selotejpom po vratima sobâ.

- Točno - rekla je Tony otežalim glasom.

Zenia je spustila pogled prema Tony, nasmiješena, ispravljajući se. - Sitne u

smislu mašte. Ne mislim time tebe.

Tony je laknulo, jer Zenijin je prezir bio umjetničko djelo. Tako mu je malo

nedostajalo do apsoluta; bila je velika povlastica naći se isključenim iz njega.

Osjećate se kao da vam je odgoñena smrtna kazna, dokazana nedužnost, puni ste

zahvalnosti; odnosno, tako se osjećala Tony dok je tapkala u svoju sobu,

pronalazila svoju malu čekovnu knjižicu, ispisivala svoj mali ček. Prinosila

žrtveni dar. Zenia je nemarno uzela ček, presavila dva puta i zataknula u rukav.

Obje su se pokušavale držati kao da se ništa nije dogodilo; kao da ništa nije

promijenilo ruke, kao da nitko nikom ništa ne duguje.

Kako me je morala mrziti zbog toga, misli Tony.

Tony, dakle, nije upoznala Zeniju meñu djevojkama u McClung Hallu.

Upoznala ju je preko svoga prijatelja Westa.

Nije znala sasvim točno kako je West postao njezin prijatelj. Manje-više je tu

naprosto iskrsnuo. Počelo je tako što je sjedio kraj nje na predavanju i posudio

njene bilješke iz novije povijesti jer nije bio na zadnjem predavanju, a onda je

odjednom postao dijelom njezine svakidašnjice.

West je bio jedina osoba s kojom je mogla razgovarati o svojem interesu za

ratove. Nije to još učinila, ali je malo-pomalo radila u tom smjeru. Takvo što

može trajati godinama, a on joj je prijatelj tek jedan mjesec. Prva dva tjedna

zvala ga je Stewart, kao i njegovi drugi, muški prijatelji koji su ga znali tapšati

po ramenu ili pljeskati po ruci i pitati, Stew, čovo, što je novo? No tada je on

slučajno vidio nekoliko zagonetnih komentara koje je napisala na margini uz

bilješke - ećems ovkak, vadu irats indasod - i morala je objasniti. Bio je

impresioniran njezinom sposobnošću da piše unatraške - Svaka čast, tako je

rekao - i htio je imati vlastito ime unatraške. Tvrdio je da mu se novo ime

mnogo više sviña.

Djevojke u domu počele su spominjati Westa kao Tonyna momka, premda su

znale da nije. Radile su to za zafrkanciju. Kako tvoj momak? derala bi se Roz i

cerila Tony iz dubine uleklog narančastog trosjeda, koji se još jače uleknuo kad

je ona ondje sjedila. Hej, Toniću! Kako tvoj tajni život? Kako gospon

Kandelabar? Jadna ja! Visoki momci uvijek padaju na krišpindle!

West je bio sasvim dovoljno visok, no uz Tony je djelovao još viši. Nedostajala

mu je čvrstoća pojma div: bio je mršav, s labavim spojevima. Noge i ruke bile

su samo provizorno pričvršćene za ostali dio njega, a šake i stopala činili su se

većima jer su mu rukavi i nogavice uvijek bili dva-tri centimetra prekratki. Bio

je naočit na neki uglat, istanjen način, poput srednjovjekovnog kamenog sveca

ili uobičajeno naočita muškarca koga su rastegnuli poput gume.

Kosa mu je tada bila plava i kuštrava, a nosio je tamnu, zagasitu odjeću -

izlizane dolčevite, traperice pune mrlja. Bilo je to neuobičajeno tih godina:

većina muškaraca na fakultetu još je hodala s kravatom, ili barem u sakou.

Njegova odjeća bila je izraz alternative i davala mu odmetničku auru. Kad su

Tony i West nakon predavanja iz novije povijesti bivali zajedno na kavi u jednoj

od studentskih kafeterija kamo su zalazili, djevojke bi se zabuljile u Westa.

Onda bi im pogled krenuo naniže i ugledale bi Tony s paž-frizurom i naočalama

u rožnatom okviru, u suknji na falte i jeftinim mokasinkama. I ne bi znale što da

misle.

Zajednička kava je manje-više sve što je Tony imala s Westom. Dok su pili

kavu, razgovarali su; premda, ni ona ni on nisu bili, štono riječ, govorljivi.

Razgovor se većim dijelom sastojao od ugodne šutnje. Ponekad bi pili pivo u

raznim pivnicama, odnosno pio je West. Tony bi sjedila na rubu stolca, nožni

prsti jedva su joj dosezali do poda, i lizala pjenu s vrha krigle zamišljeno

pipkajući po njoj jezikom, poput mačke. Onda bi West ispio ostatak i naručio još

dvije krigle. Četiri su bile njegova granica. Više od toga nikad nije pio, na

Tonyno olakšanje. To što su u pivnicama dopuštali da Tony uopće uñe, jer

izgledala je kao prava pravcata maloljetnica, bilo je pravo iznenañenje. Ona jest

bila maloljetna. Zacijelo su bili uvjereni da se ne bi usudila ni primirisati u takve

lokale kad joj zaista ne bi bile dvadeset dvije godine. Ali bila je prerušena u

samu sebe, što je jedna od najuspješnijih krinki. Da je pokušala izgledati starije,

to ne bi funkcioniralo.

West je govorio da na novijoj povijesti nitko ne hvata bilješke bolje od Tony.

Njoj je to davalo osjećaj da je korisna - čak bolje, prijeko potrebna. Hvaljena.

West je slušao noviju povijest - koja nije uopće bila nova, nego samo ne stari

vijek, koji je završavao padom Rima - jer su ga zanimale narodne pjesme i

balade i starinski instrumenti. Svirao je lutnju, odnosno tako je tvrdio. Tony

nikad nije vidjela njegovu lutnju. Nikad nije bila u njegovoj sobi, ako je uopće

stanovao u sobi. Nije znala gdje stanuje, niti što radi uvečer. Govorila si je da je

to ne zanima: njihovo je prijateljstvo za poslijepodne.

Kako je vrijeme prolazilo, meñutim, počela je razmišljati o ostalom dijelu

njegova života. Zatekla se kako se pita što on večera, čak i što doručkuje.

Pretpostavljala je da stanuje s drugim muškarcima, ili mladićima, jer joj je

spomenuo jednog momka koji zna zapaliti vlastiti prdec. Nije joj to ispričao uz

podrugljiv cerek, već nekako sažalno. - Zamisli da ti to urežu u nadgrobnu ploču

- rekao je. Palež prdeca Tony je prepoznala kao varijantu onih umjerenijih

trikova s jajima i ružem nacrtanim licima kakvi su se izvodili u McClung Hallu,

i postulirala muški dom. No pitala nije. Kad se West pojavljivao, kazao bi Bok.

Kad je nestajao, kazao bi Vidimo se. Tony nikad nije znala kada će uslijediti

bilo jedno, bilo drugo.

U tom su stilu ušli u studeni. Tony i West su sjedili u pivnici Lundy's Lane,

nazvanoj po jednoj od bitaka tijekom pobune u Gornjoj Kanadi 1837. - ta je

bitka, po Tonynu mišljenju, trebala završiti drukčije, ali je izgubljena zbog

gluposti i panike. Tony je lizala pjenu s vrha svoje krigle kao obično, kadli je

West izustio nešto iznenañujuće. Rekao je da prireñuje zabavu.

Zapravo je rekao mi. I nije rekao zabavu, rekao je tulum.

Tulum je zvučalo čudno, iz Westovih usta. Tony nije s Westom povezivala

nasilje, a tulum izravno asocira na tučnjavu. Zvučao je kao da citira nekog

drugog.

- Tulum? - nesigurno je rekla Tony. - Ne znam. - U domu je već čula djevojke

kako pričaju o tulumima. Bilo ih je po muškim bratovštinama i često su

završavali tako da su ljudi povraćali - većinom muškarci, ali katkada i djevojke,

tamo u bratovštini ili poslije, u kupaonici u McClungu.

- Mislim da bi trebala doći - rekao je West, dobroćudno je gledajući svojim

plavim očima. - Mislim da izgledaš nekako blijeda.

- Takva mi je boja - rekla je Tony braneći se. Bila je osupnuta iznenadnom

Westovom brigom za svoje zdravlje. Zvučala je odveć uljudno; doduše, što je

proturječilo njegovoj šlampavoj i mrkoj odjeći, uvijek joj je otvarao vrata. Nije

bila naviknuta na takvu brigu od njega, ili bilo koga. To ju je nekako uznemirilo,

kao da ju je dodirnuo.

- Ja mislim - rekao je West - ti bi trebala više ići van.

- Van? - rekla je Tony. Posve se smela: što on hoće reći time van?

- Znaš već - rekao je West. - Upoznati ljude.

U načinu na koji je to rekao bilo je gotovo neke primisli, kao da skriva kakav

mutan naum. Sinulo joj je da je on to iz posve neumjesne brižnosti možda

pokušava spojiti s nekim muškarcem, kao što bi Roz bila u stanju. Tonkice! Tu

je netko s kim te želim upoznati, kazala bi Roz, a Tony bi se izmaknula i

udaljila.

Sada je rekla: - Ali tamo ne bih nikoga poznavala.

- Znala bi mene - rekao je West. - A druge bi mogla upoznati.

Tony nije rekla da ne želi upoznavati nikakve druge ljude. Zvučalo bi to previše

čudnovato. Umjesto toga je pustila da joj West napiše adresu na komadić papira

otrgnut s vrha jednog lista njegova Uspona renesanse. Nije kazao da će doći po

nju, pa se to bar ne smatra spojem. Tony ne bi bila kadra izići na kraj ni sa

kakvim spojem, ponajmanje ako se radi o Westu. Ne bi bila kadra izići na kraj

sa svim što to podrazumijeva, odnosno s nadom. Ta vrst nade mogla bi je

izbaciti iz ravnoteže. Nije se željela vezati, ni uz koga, podvučeno, točka.

Tulum je na drugom katu u uskoj, asfaltom optočenoj zgradi prilično daleko od

centra s kojom su u istom nizu diskonti i dućani s vojnim viškovima, a gleda

prema željezničkoj pruzi. Stube su strme; Tony se uspinje jednu po jednu i

pridržava se za rukohvat. Vrata na vrhu su otvorena; odande dopiru valovi

smijeha i dima. Tony se pita treba li pokucati, odlučuje da neće budući da

ionako nitko ne bi čuo, i ulazi.

Istog trena poželi da to nije učinila, jer soba je prepuna ljudi, i to one vrste koji

će nju, tako en masse, zajamčeno prestrašiti ili će joj u najboljem slučaju biti

jako neugodno. Žene većinom imaju ravnu kosu koju nose povezanu u konjski

rep kao balerine ili smotanu u strogu punñu. Na sebi imaju crne čarape i crne

suknje i crne pulovere; oči su im naglašeno iscrtane, ali usne nisu namazane.

Neki muškarci imaju bradu. U jednakoj su odjeći kao West - radna košulja,

dolčevita, jakna od trapera - ali im nedostaje njegova otvorenost, njegova

mekoća, njegova prividna nekosmatost. Oni su zbijeni, učvoreni, gusti od

supernaboja materije. Glomazni su, nadvisuju druge, bride od statičke energije.

Muškarci razgovaraju uglavnom meñusobno. Žene uopće ne razgovaraju.

Naslonjene su na zid ili stoje prekriženih ruku ispod grudi, u jednoj im nehajno

visi cigareta i pepeo pada na pod, a one djeluju kao da im je dosadno i tek što

nisu krenule na neku drugu, bolju zabavu; ili bezizražajno pilje u muškarce, ili

im pak zure preko ramenâ kao da intenzivno traže nekoga drugog, nekog drugog

muškarca, važnijega.

Dvije-tri žene se osvrnu na Tony kad je ušla, i naglo skrenu pogled. Tony ima na

sebi odjeću kakvu obično nosi, tamnozelenu jaknu od rebrastog samta i ispod

nje bijelu bluzu, u kosi zelenu baršunastu vrpcu, dokoljenke i smeñe mokasinke.

Zadržala je mnogo gimnazijske odjeće jer i dalje stane u nju. U ovom trenutku

zna da će morati nabaviti drugu odjeću. No nije sigurna kako.

Ona se isteže na vršcima prstiju i virka kroz isprepletenu živicu ruku i ramenâ i

glavâ, grudî u crnoj rebrasto pletenoj vuni i grudnih koševâ u seržu i golih torzâ.

Ali Westa nigdje na vidiku.

Možda zato što je soba tako mračna; možda ga zato ne može vidjeti. Onda ona

shvaća da je soba ne samo mračna nego crna. Zidovi, strop, čak pod, sve djeluje

poput sjajnog, tvrdog crnog emajla. Čak je i na prozorima sloj boje; čak i na

rasvjetnim tijelima. Namjesto električne rasvjete tu su svijeće, utaknute u boce

od Chiantija. A po cijeloj sobi stoje velike srebrnaste limenke od voćnog soka s

kojih su zguljene naljepnice i unutra stavljene bijele krizanteme koje

podrhtavaju i svjetlucaju pod svjetlom svijeća.

Tony bi najradije otišla, ali ne prije no što vidi Westa. Mogao bi pomisliti da je

odbila njegov poziv, da se nije pojavila; mogao bi pomisliti da se ponaša

snobovski. Takoñer bi da je netko utješi i umiri; s njime ona tu ne bi tako stršala.

Upućuje se u potragu hodnikom koji vodi ulijevo. On završava u kupaonici.

Otvaraju se vrata, čuje se puštanje vode i izlazi neki krupan, kosmat muškarac.

Mutnim se očima zagleda u Tony. - Sranje, evo i skautkinje - kaže.

Tony se osjeća kao da je visoka otprilike pet centimetara. Trkom se sklanja u

kupaonicu, barem nekakvo pribježište. I ona je obojena u crno, čak i kada, čak i

lavabo, čak i zrcalo. Tony zaključava vrata i sjeda na crni zahod, provjerivši

najprije prstom je li suh.

Nije sigurna da je na pravom mjestu. Možda West ovdje uopće ne stanuje.

Možda ona ima pogrešnu adresu; možda je ovo neki drugi tulum. Ali, provjerila

je na onom komadiću papira prije no što će krenuti uza stube. U tom slučaju,

možda je posrijedi krivo vrijeme - možda je došla prerano za Westa, ili

prekasno. To se nikako ne može znati, jer njegovi dolasci i odlasci uvijek su

tako nepredvidljivi.

Mogla bi izići iz kupaonice i nekoga pitati - nekog od onih ogromnih dlakavih

muškaraca, neku od onih visokih površnih žena - gdje je West, ali ju je strah. Što

ako nitko ne zna tko je on? Sigurnije je ostati ovdje, odigrati si u glavi bitku kod

Cullodena, odvagnuti šanse. Namješta teren - brijeg s kosom padinom, linija

kamenog zida iza kojeg stoji red urednih britanskih vojnika sa svojim urednim

puškama. Odrpani klan juriša niz brijeg uz bojne pokliče, sa zastarjelim

mačevima i malenim okruglim štitovima kao jedinim oružjem. Padaju hrpimice,

slikovito, plemenito. Klaonica. Hrabrost koristi samo kad su tehnologije

ravnopravne. Princ Charlie Ljupki bio je kreten.

Nemoguće je tu pobijediti, razmišlja ona, u takvoj bitki. Jedina je nada mogla

biti - izbjeći bitku kao takvu. Odbiti borbene uvjete, odbaciti konvencije. Udariti

noću, a onda se izgubiti u brdima. Prerušiti se u seljake. To nije poštena borba,

ali s druge strane, što je poštena borba? Ništa o čemu je dosad naučila.

Netko kuca na vrata. Tony ustaje, pušta vodu u crni zahod, pere ruke na crnom

lavabou. Ručnika nema, pa ih briše svojom samtastom jaknom. Otključava

vrata: jedna od žena s konjskim repom.

- Ispričavam se - kaže joj Tony. Žena je hladno gleda.

Tony se vraća u glavnu prostoriju, odlučuje otići. Bez Westa nema svrhe

ostajati. Ali tamo, u središtu sobe, je Zenia.

Tony još ne zna njezino ime, no Zenia kao da i ne treba ime. Ona nije u crnom

kao većina. U bijelom je, nekoj vrsti dugačke košulje koja joj do sredine bedara

prekriva duge nogavice pripijenih traperica. Košulja nije tanka, ali asocira na

donje rublje, možda zato što su gumbi raskopčani sve do bradavica. U V izrezu

na svakoj je strani po jedna mala čvrsta poludojka, poput oblih zagrada

postavljenih leñno.

Svi ostali, onako u crnom, utapaju se u crnu pozadinu zidova. Zenia se izdvaja:

njeno lice, ruke, torzo plutaju u crnilu, izmeñu bijelih krizantema, kao da je

bestjelesna i bez nogu. Zacijelo je sve to smislila unaprijed, zaključuje Tony -

kako će u tom mraku sjati poput cjelonoćne benzinske crpke ili, budimo pošteni,

Mjeseca.

Tony za sebe osjeća da je usisana, gurnuta u crni emajl zidova. Jako lijepi ljudi

imaju taj učinak, misli ona: brišu vas. U Zenijinoj nazočnosti ona se osjeća više

nego malenom i smiješnom: osjeća se nepostojećom.

Ona briše u kuhinju. I ondje je sve crno, čak i štednjak, čak i hladnjak. Pod

svjetlom svijeća boja ima vlažan odsjaj.

Naslonjen na hladnjak, stoji West. Poprilično je pijan. Tony to uočava istog

trena, imala je dovoljno iskustva. U njoj se nešto prevrće, prevrće i tone.

- Bok, Tony - kaže on. - Kako je moja mala frendica?

Nikada West nije zvao Tony svojom malom frendicom. Nikad nije rekao riječ

mala. To djeluje kao oskvrnuće.

- Zapravo moram ići - kaže ona.

- Još je rano - kaže on. - Popij si pivo. - On otvara crni hladnjak, koji je unutra

ipak bijel, i vadi dva Molsona. - Ma gdje mi je ta kurčeva stvar? - pita i pipa se

po tijelu.

Tony ne zna o čemu on govori ni što radi, čak niti tko je on ustvari. Ne onaj koji

je mislila, to sigurno. On ne običava psovati. Tony počinje uzmicati.

- U džepu ti je - kaže glas iza nje. Tony se okreće: to je djevojka u bijeloj

košulji. Smiješi se Westu, daje znak kažiprstom. - Ruke uvis.

West, naceren, diže ruke u zrak. Djevojka kleči i opipava mu džepove, glave

naslonjene na njegovo bedro, i nakon jednog vrlo dugog trenutka - pri čemu se

Tony osjeća kao da je tko prisiljava gledati kroz ključanicu prizor koji je intiman

do nepodnošljivosti - vadi otvarač za boce. Stručno otfikarivši zatvarače otvara

oba piva, jednu bocu pruža Tony, drugu naginje i pije iz nje. Tony promatra

kako joj se grlo talasa dok guta. Ima dugačak vrat.

- A meni? - kaže West i djevojka mu pruža bocu.

- Onda, kako ti se sviña naše cvijeće? - kaže ona Tony. - Ukrali smo ga s groblja

Mount Hope. Kapnuo je nekakav glavonja. Doduše, malo se oklembesilo;

morali smo čekati da se svi očiste. - Tony uočava riječi - ukrali, kapnuo, očiste -

i osjeća koliko je plaha i koliko joj stila nedostaje.

- To je Zenia - kaže West. U glasu mu se razabire posjedničko obožavanje, kao i

nekakva promuklost, što se Tony nimalo ne sviña. Moje, to on želi reći. Moje u

količinama.

Sada je Tony jasno da je krivo shvatila ono mi. Mi nije imalo nikakve veze s

cimerima, muškarcima. Mi je značilo Zenia. Zenia se sada naslanja na Westa

kao na rasvjetni stup. Zagrlio ju je oko struka, ispod košulje; lice mu je napola

skriveno u njenoj zadimljenoj kosi.

- Sjajno je - kaže Tony. Pokušava zvučati oduševljeno. Nespretno pije iz boce

koju joj je dao West i koncentrira se da se ne zagrcne. Oči je peku, lice joj se

žari, u nosu je bocka.

- A to je Tony - kaže Westov glas. Usta su mu iza Zenijine kose, pa se čini da

govori kosa. Tony razmišlja ne bi li jurnula iz kuhinje, izmeñu nogu u seržu,

niza stube. Mišji stampedo.

- O, to je Tony - kaže Zenia. Kao da joj je zabavno, tako zvuči. - Bok, Tony.

Sviñaju li ti se naši crni zidovi? Molim te, makni svoje hladne ruke s moga

trbuha. - Ovo kaže Westu.

- Hladne ruke, toplo srce - mrmlja West.

- Srce - kaže Zenia. - Koga briga za tvoje srce? Nije to tvoj najkorisniji organ. -

Ona zadiže košulju, pronalazi njegove ruke, izvlači ih, drži u svojima i miluje, i

sve se to vrijeme smiješi Tony. - Ovo je osveta - kaže. Oči joj nisu crne, što je

Tony isprva mislila, već tamnomodre. - Ovo je žurka osvete. Gazda nas je

izbacio, pa smo pomislili, idemo ostaviti jebenom starom gadu nešto da nas

zapamti. Da ovo prekrije, trebat će mu više od dva premaza. U ugovoru je pisalo

da imamo pravo ličiti stan, ali boja nije navedena. Vidjela si zahod?

- Da - kaže Tony. - Jako je sklizak. - Ne namjerava biti duhovita, ali Zenia se

smije.

- Imaš pravo - kaže Westu. - Tony je vrisak.

Tony mrzi da se o njoj govori u trećem licu. Oduvijek to mrzi; to je običavala

njezina majka. West je sa Zenijom razgovarao o njoj, o njih dvoje, analizirao ju

je njoj iza leña, lijepio joj atribute kao da je dijete, kao da je bilo tko, kao da je

tema. Takoñer joj sviće da je West nju pozvao na zabavu samo zato što mu je to

rekla Zenia. Ona odlaže pivo na crni štednjak, zamjećuje da je boca napola

prazna. Mora da je pola ipak popila. Kako joj je to uspjelo? - Zbilja bih trebala

poći - kaže, nadajući se da zvuči dostojanstveno.

Zenia kao da je nije čula. West takoñer. On sada proviruje iz ponora Zenijine

kose; Tony dobro vidi njegove svjetlucave oči pod svjetlom svijeća.

Njene vlastite ruke i noge polako se odvajaju od nje, a zvukovi se usporuju. To

je od piva, obično ga ne pije, nije navikla na pivo. Prožima je čežnja. Kad bi bar

znala nekoga tko bi ovako zario lice u njezinu kosu. Kad bi to mogao biti West.

No za takvo što ona nema dovoljno kose. Samo bi udario o lubanju.

Nešto je izgubila. Izgubila je Westa. Atsen. Kejivan. Glupa pomisao: kako

možeš izgubiti nekog koga zapravo nisi ni imala?

- Dakle, Tony - kaže Zenia. To Tony zvuči kao da je strana riječ, kao da je u

navodnicima. - West mi kaže da si briljantna. Koji je tvoj smjer?

Tony misli da je Zenia pita kamo sada ide. Mogla bi se pretvarati da ide na

drugu žurku, bolju, na koju Zenia pak nije pozvana. No nije baš vjerojatno da bi

joj povjerovali. - Mislim da ću ići podzemnom - kaže. - Moram raditi.

- Ona uvijek mora raditi - kaže West.

- Ma ne - kaže Zenia, trunkicu nestrpljivo. - Hoću reći, što želiš napraviti sa

svojim životom? Što ti je opsesija?

Opsesija. Tony ne poznaje nikoga tko ovako govori. Opsesiju imaju samo

kriminalci i munjeni tipovi, a čak ako je i imate, ne očekuje se da priznate. Ne

moram odgovoriti, govori ona u sebi. Predočuje si djevojke iz studentskog

boravka i što bi one mislile o opsesijama; i što bi mislile o Zeniji, kad je već pri

tome. Mislile bi da ih je ona krcata, a i da je flićka, s tim raskopčanim gumbima.

Kudile bi njenu flićkastu kosu. Njihove sudove o drugim ženama Tony obično

smatra pakosnima i površnima, no u ovom trenutku oni su joj utjeha.

Trebala bi se osmjehnuti onako izdosañeno, nehajno. Trebala bi reći: Moje što? -

i nasmijati se, i glumiti zapanjenost, kao da je to glupo pitanje. Ona zna kako se

to radi, gledala je i slušala.

Ali to nije glupo pitanje i ona zna odgovor. - Ivotar - kaže.

- Što? - kaže Zenia. Sada joj je pažnja usredotočena na Tony, kao da je ona

napokon nešto zanimljivo. Nešto u što vrijedi proniknuti. - Što si rekla, ivrit?

Tony shvaća da je napravila lapsus. Obrnula je riječ. Sigurno zbog alkohola.

- Hoću reći, ratovi - kaže, ovaj put izgovarajući pažljivo. - To ja želim sa svojim

životom. Želim proučavati ratove. - Nije to trebala kazati, nije trebala toliko

ispričati o sebi, krivo se izrazila. Ispala je smiješna.

Zenia se smije, ali taj smijeh nije podrugljiv. To je smijeh oduševljenja.

Dodiruje Tonynu nadlakticu, sasvim lagano, kao da igra lovice s paučinom. - Da

popijemo kavu - kaže. A Tony se osmjehuje.

20.

To je bilo to, to je bio presudni trenutak. Rubikon! Kocka je bila bačena, no tko

je to tada mogao znati? Tony ne, iako se zaista sjeća oćuta, oćuta da je izgubila

tlo pod nogama, da ju je pomela snažna bujica. A što je točno djelovalo kao

poziv u pravom smislu riječi? Što je Zeniju dozvalo, pokazalo joj otvor u

Tonynu kukcolikom malom armiranom oklopu? Koja je riječ bila ona magična,

ivotar ili ratovi? Vjerojatno obje zajedno: dvostrukost. Tu je moglo biti

uzbudljivosti, za Zeniju.

No možda je sve ovo tek pretjerano kompliciranje, ispredanje intelektualne

paučine, čemu Tony zna da je sklona. Bez sumnje je posrijedi bilo nešto mnogo

jednostavnije, mnogo očitije: Tonyna smetenost i nemogućnost da se ičim

obrani u danim okolnostima, koje su se okolnosti zvale West; West i činjenica

da ga je Tony voljela. Zenia je to zacijelo osjetila prije nego sama Tony i znala

da Tony nije nikakva prijetnja, a znala je i da Tony ima ponešto perja koje

vrijedi očupati.

Ali što je sa samom Tony? Što je Zenia njoj nudila, ili se činilo da nudi, dok je

stajala u onoj crnoj kuhinji, dok se smiješila i lagano dodirivala Tonynu

nadlakticu, ljeskajući se na svjetlu svijeće poput fatamorgane?

Priroda se užasava vakuuma, razmišlja Tony. Baš nepraktično. U protivnom, mi

vakuumi mogli bismo živjeti svoj život u razmjernoj sigurnosti.

Što ne znači da je Tony sada vakuum. Nije, nipošto. Sada je ona ispunjena, sada

pliva u izobilju, sada čuva zamak pun blaga, sada se vezala. Sada mora čvrsto

držati uzde.

Tony hoda gore-dolje po podrumu, pero i bilježnica leže zaboravljeni na ping-

pong stolu, i misli na Westa koji gore spava a zrak ulazi duboko u njega i

odande izlazi; na Westa koji se prevrće i stenje bespomoćnim uzdasima,

uzdasima što zvuče kao da će mu srce prepuknuti. Sluša krikove umirućih,

klicanje Saracenâ na goloj obali, zujanje hladnjaka u kutu, zveket bojlera pri

uključivanju i isključivanju, i Zenijin glas.

Glas koji govori otegnuto, tek neznatno oklijevajući, s tek neznatno stranom

aromom i ćuhom šušljetanja, sočan ali na površini tvrd. Čokoladni bombon s

glazurom izvana, a iznutra mek, žitak, varljiv. Sladak i štetan.

- Što bi te navelo da se ubiješ? - kaže Zenia.

- Da se ubijem? - kaže Tony začuñeno, kao da joj takvo što nikad nije palo na

um. - Ne znam. Ne mislim da bih se ikad ubila.

- A kad bi imala rak? - kaže Zenia. - Kad bi znala da ćeš umirati polako, u

nepodnošljivim bolovima? A kad bi znala gdje se nalazi mikrofilm, i druga

strana znala da ti znaš, i mučit će te da odaš, i na kraju će te ipak ubiti? Kad bi

pritom imala u zubu kapsulu s otrovom? Bi li je upotrijebila?

Zenia voli takva ispitivanja. Obično su im temelj poprilično ekstremni scenariji:

što bi bilo da si na Titanicu i on tone? Bi li se laktarila i gurala, ili se povukla i

uljudno potonula? A kad bi umirala od gladi u čamcu na otvorenom moru i

jedan od suputnika umro? Bi li ga jela? Ako bi, da li bi one ostale gurnula u

more tako da ga zadržiš cijelog za sebe? Ona kao da posjeduje prilično čvrste

odgovore, premda ih uvijek ne otkriva.

Unatoč svim bestežinskim leševima kojih joj je prepuna glava, unatoč svim

ratovima na milimetarskom papiru i masovnim krvoprolićima o kojima duboko

razmišlja iz dana u dan, Tony biva osupnuta takvim pitanjima. Nisu to apstraktni

problemi - previše su osobni a da bi bili apstraktni - i za njih ne postoje nikakva

ispravna rješenja. No pokazati malodušnost bila bi taktička pogreška. - Pa, ne

možeš nikad znati, zar ne? - kaže ona. - Ako se stvar ne dogodi.

- Štima - kaže Zenia. - I onda, što bi te navelo da nekog ubiješ?

Tony i Zenia piju kavu, što rade gotovo svaki treći dan u zadnjih mjesec dana,

sve otkako su se upoznale. Odnosno ne svaki treći dan, svaku treću večer:

trenutačno je jedanaest sati, kad inače Tony ide u krevet, no ona je tu, još uvijek

na nogama. Čak nije pospana.

Pritom nisu u nekoj pitomoj kafeteriji na kampusu; sada su u pravoj kafeteriji,

nedaleko je Zenijin novi stan. Zenijin i Westov. Zenia je zove gumenjak. Inače

se zove Christie i radi cijelu noć. Sada su tu tri muškarca, dvojica u trenčkotima,

jedan u izmašćenom sakou od tvida, trijezne se, kaže Zenia; i dvije žene, sjede u

pregratku i tiho razgovaraju.

Zenia kaže da su te žene prostitutke; prostuše, tako ih zove. Uvijek ih može

prepoznati, kaže. Tony one ne djeluju kao jako privlačan seksualni proizvod:

nisu mlade, imaju pravu-pravcatu štukaturu od šminke, frizura im je iz

četrdesetih godina, ukrućena lakom i s razdjeljkom sa strane pa se vidi bijelo

vlasište. Jedna je skinula jako izrezanu salonku s lančićem na peti te stopalom u

najlonki mlatara dijelom prolaza. S prljavim linoleumom na podu, džuboksom

koji ne radi i debelim, okrhnutim šalicama lokal ima u sebi nečeg otpisanog,

nekakvog bećarskog i drečavog nehaja koji je Tony odbojan ali i neizmjerno

uzbudljiv.

U McClung Hallu ona pri izlasku upisuje sve kasnije i kasnije vrijeme povratka.

Tvrdi da pomaže pri oslikavanju kulisa za jednu predstavu, Trojanke. Zenia je

nastudirala ulogu Helene, no dobila je Andromahu. - Sva ona pusta kuknjava -

kaže. - Ženski cvilež. Zbilja to mrzim. - Kaže da je nekoć željela biti glumica,

ali više ne. - Jebeni redatelji misle da su Gospod Bog. Što se njih tiče, ti si

najobičnija pseća hrana. A kako tek znaju drpati i sliniti po tebi! - Mislim da ću

izići iz predstave, kaže.

Drpati i sliniti, za Tony su to novi pojmovi. Nju nikad nisu drpali ni slinili po

njoj. Rado bi pitala kako to izgleda, ali se suzdržava.

Ponekad njih dvije zaista oslikavaju kulise. Ne znači da Tony ima smisla za

ličenje - u cijelom životu nije obojila ama baš ništa - no drugi joj daju četku i

boju i govore gdje, pa ona nanosi temeljnu boju. Boje ima i na njezinu licu i

kosi, kao i na muškoj košulji koju su pronašli za nju i koja joj seže do koljena.

Osjeća se kao da je prošla obred krštenja.

Svi drugi - mršave žene ravne grivaste kose i prezirna pogleda, ironični

muškarci u crnim džemperima - gotovo su je prihvatili, što je dakako Zenijino

djelo. Iz nekog razloga koji nikom od tih ljudi nije jasan, Zenia i Tony su prst i

nokat. To su uočile čak i cure u domu. Više ne zovu Tony Tonkica, ne nutkaju je

ostacima keksa, ne moljakaju da pjeva Dragu Klementinu unatraške. Povukle su

se.

Tony ne zna radi li se tu o antipatiji ili poštovanju; ili možda o strahu, jer čini se

da je Zenia meñu njima na stanovitu glasu. Premda nju nijedna ne poznaje

osobno, Zenia spada meñu ljude koji upadaju u oči - vide ih svi, ali Tony je

dosad nije vidjela jer nije gledala. Djelomice je posrijedi vanjština: nenaočite

žene pravokutne grañe maštaju o tome da izgledaju, što znači i budu, kao Zenia,

živa slika njihovih želja; uvjerene su da je to moguće postići izvana prema

unutra. Takoñer, navodno je briljantna i dobiva najbolje ocjene - premda se

nimalo ne trudi, jedva da se uopće pojavljuje na predavanjima: i kako joj to onda

polazi za rukom? Briljantna je, ali i ulijeva strah. Ima u sebi nečeg vučjeg,

divljeg, odmetničkog.

Ponešto od toga Tony doznaje od Roz, koja joj jednog jutra upada u sobu taman

dok uči ne bi li nadoknadila prošlu večer. Brižna Roz dolijeće sva nakostriješena

i kriješteći pokušava prosvijetliti malu Tony, prema kojoj gaji zaštitničke

osjećaje. Tony sluša bez riječi, pogled joj postaje tvrd, sluh se odvraća. Ne želi

čuti jednu jedinu riječ protiv Zenije. Ljubomorna kučka, govori u sebi. Akčuk

anromobujl.

Sad je i drukčije odjevena, jer ju je Zenia predizajnirala. Na sebi ima crne hlače

od rebrastog samta i pulover s ogromnom rolkragnom u kojoj joj glava počiva

kao jaje u gnijezdu, a ogrnuta je divovskim zelenim šalom. To si zbilja možeš

priuštiti, govori Zenia i vuče je iz jednog dućana u drugi. Nema više paža sa

zelenom baršunastom vrpcom; Tony je ošišana sasvim kratko, navrh glave kosa

joj je našušurena i oblikovani su umjetnički pramenovi. Kojiput se Tony čini da

izgleda malkice kao Audrey Hepburn, a kojiput kao krpa za pod nakon

električne stolice. Izgleda mnogo rafiniranije, presudila je Zenia. Takoñer ju je

natjerala da naočale s debelim rožnatim okvirom normalne veličine zamijeni još

većima, golemima.

- Ali ove su pretjerane - kaže Tony. - Neskladne.

- Ljepota je upravo to - kaže Zenia. - Pretjeranost. Nesklad. Obrati malo pažnju i

vidjet ćeš.

Ista ta teorija zaslužna je i za prevelike džempere i šalove nalik deki: u njima

Tony pliva i djeluje još kržljavije. - Izgledam kao prut - kaže. - Kao da mi je

deset godina.

- Vitkost - kaže Zenia. - Mladenački izgled. Neki muškarci to vole.

- U tom slučaju su oni nastrani - kaže Tony.

- Slušaj što ću ti reći, Antonia - kaže Zenia. - Svi muškarci su nastrani. To ne

smiješ nikad zaboraviti.

Dolazi konobarica, pod bradom slojevi sala, na nogama čarape za vene i

klompaste cipele, grudi u sivom opršnjaku s mrljom od kečapa kao isturena

prethodnica. Izdosañeno im nalijeva novu kavu u šalice. - I ova spada meñu njih

- kaže Zenia nakon što im okrene leña. - Prostuša. U slobodno vrijeme.

Tony mjeri pogledom otežala križa, umorno pognuta ramena, raščupanu punñu

boje mrtve vjeverice. - Ma ne! - kaže. - Tko bi htio s njom?

- Da se kladim u što hoćeš - kaže Zenia. - I onda?

To znači da Tony treba nastaviti što god da je dotad pričala, no Tony se jedva

jedvice sjeća gdje je stala. Ovo prijateljstvo sa Zenijom je vrlo iznenadno.

Osjeća se kao da je tko vuče na užetu iza motornog čamca u punoj brzini, nad

njom pljuskaju valovi a uši su joj pune glasnog pljeska; ili kao da juri nizbrdo na

biciklu bez guvernala i bez kočnica. Nema nadzor ni nad čime - a u isti mah je

neobično pozorna, kao da joj svaka dlačica na rukama i potiljku stoji uspravno.

Opasne su to vode. Ali zašto? Ta njih dvije samo razgovaraju.

Tony doduše jest ošamućena od tolike bujice bezobzirnih riječi. Nikad nije

toliko dugo slušala jednu osobu; a ni sama nije nikad izgovorila toliko toga, niti

s toliko malo opreza. Jedva da se ikad u tolikoj mjeri razotkrila, u svojem

bivšem životu. Komu je i mogla ispričati? Ona nema blagog pojma što će se

promoliti kad sljedeći put otvori usta.

- I onda? - kaže Zenia ponovo i naginje se iznad smeñasto prošaranog stola,

polupraznih šalica, opušaka u smeñoj metalnoj pepeljari. Tony dakle nastavlja.

21.

A sadržaj Tonyne priče je njezina majka. Tony sada prvi put govori o majci,

odnosno više od najosnovnijih činjenica. Nesta, i to navijek, kaže Tony, Silno

žalim, kažu svi ostali. Čemu kazati više? Koga to uopće zanima?

Zeniju, ispostavlja se. Dobro ona vidi da je ta tema Tony bolna, no nju to ne

zaustavlja, već naprotiv potiče. Pa bocka i gurka i emitira sve one izražajne i

primjerene zvukove - za znatiželju, zapanjenost, užasnutost, brižnost, upornost -

i preokreće Tony iznutra prema van kao soknu.

Za to se hoće vremena, jer Tony nema jasnu predodžbu o svojoj majci. Sjećanje

na nju sastavljeno je od sjajnih djelića nalik hotimice razbijenu mozaiku ili

bodljikavu predmetu koji je slučajno pao na pod. Svako malo Tony iznosi

komadiće, slaže ih i preslaguje, pokušavajući ih meñusobno uklopiti. (Iako

dosad još nije na to potrošila odveć vremena. Uništenje se zbilo odveć nedavno.)

Stoga Zenia može izvući iz nje tek šaku krhotina. Zašto joj takvo što uopće

treba? Na Zeniji je da to zna, a na Tony da dozna. Ali u ovom trenutku transa i

govorljivosti Tony ne pada na um čak ni pitati.

Tony je otvrdjela zarana. To je izraz koji ona danas rabi, sva potištena, u svom

podrumu u tri poslije ponoći, dok vojnici- -klinčići Otona Crvenog leže poklani

u pjeskarniku iza nje i West gore spava snom nepravednika, a Zenia nesmetano

hara negdje po gradu. Pojam otvrdjeti pokupila je od Charis, koja je rastumačila

da je to ono što radiš s biljkama presadnicama kako bi očvrsnule i postale

otporne na mraz i uz tvoju se pomoć bolje presañivale. Ne zalijevaš ih mnogo i

ostavljaš ih vani kad je hladno. Upravo se to dogodilo Tony. Roñena je kao

nedonošče, što joj je majka rado znala reći, i držali su je pod staklom. (Je li

pritom u majčinu glasu bio prizvuk žaljenja, kao da je šteta što su je nakraju

izvadili odande?) Tako je Tony provela svoje prve dane bez majke. A stanje se -

u konačnici - nije nimalo poboljšalo.

Na primjer:

Kad je Tony bilo pet godina, majka ju je odlučila odvesti na sanjkanje. Tony je

znala što je to, premda se još nikad nije sanjkala. Majka je imala tek nejasnu

predodžbu pokupljenu s božićnih kartolina. No bila je to jedna od njezinih

romantičnih engleskih predodžaba o Kanadi.

Gdje je nabavila tobogan1? Vjerojatno ga je posudila od neke prijateljice iz

bridž kluba. Patentnim je zatvaračem uglavila Tony u odijelce za snijeg i uzela

taksi do brijega za sanjkanje. Tobogan je bio sasvim malen pa je, smješten

ukoso, stao na zadnje sjedalo zajedno s Tony. Majka je sjedila sprijeda. Toga je

dana njihov auto uzeo otac, kao uostalom manje-više svakog dana. Dobro da je

ispalo tako, jer ulice su bile zaleñene, a Tonyna se majka ubrajala meñu, blago

rečeno, spontane vozače.

Kad su stigle do brijega, na sivom zimskom nebu upravo je zalazilo golemo,

mutno ružičasto sunce, a sjene su bile plavkaste. Brijeg je bio vrlo visok.

Nalazio se na jednoj strani dubokog klanca i prekrivao ga je gusto nabijeni,

zaleñeni snijeg. Niz brijeg su na saonicama, toboganima i velikim kartonima

ludo jurile grupice vrištave djece i nekolicina odraslih. Neki su se izvrnuli, a bilo

je i sudaranja. Oni koji su stigli dolje nestali su iza nakupine tamnih jela.

Tonyna je majka stajala gore zagledana niz brijeg i držala tobogan za uzicu kao

da ga zadržava. - Evo - rekla je. - Nije li tu lijepo? - Nabirala je usne kao kad ih

maže ružem, a Tony je bilo jasno da ovo ovdje nije baš ono što je majka

zamišljala. Na sebi je imala fini kaput i šešir, i najlonke i niske čizmice s

visokom petom i krznenim obrubom. Nije bila u hlačama, skijaškom odijelu ili

običnom kaputu sa štitnicima za uši kao svi ostali odrasli ovdje, i Tony je sinulo

da je majka uvjerena kako će se ona spustiti na toboganu posve sama.

Tony je osjetila nezadrživu potrebu da piški. Znala je koliko će to biti teško, u

onom nezgrapnom dvodijelnom odijelcu s elastičnim naramenicama, i koliko će

se majka živcirati - nikakvog zahoda nije bilo na vidiku - pa ni riječi nije rekla o

tome. No rekla je: - Neću to. - Ako ikad krene niz taj brijeg, znala je da će se

izvrnuti, da će u nešto udariti, da će je netko pregaziti. Jedno malo dijete upravo

su vodili uzbrdo, tulilo je, krv mu je tekla iz nosa.

Tonyna majka je mrzila da itko pomrsi neki njezin scenarij. Ljudi trebaju uživati

kada ona to želi. - Ma doñi! - rekla je. - Ja ću te pogurnuti. Bit će to krasno!

Tony je sjela na tlo, što je bio njen uobičajeni način prosvjeda. Plač nije

djelovao, ne na majku. Donio bi joj vjerojatno pljusku, ili u najboljem slučaju

porciju prodrmavanja. Nikad nije bila od velikih plačljivica.

Majka joj je uputila zgañeni pogled. - Pokazat ću ti kako se to radi! - rekla je.

Oči su joj se iskrile, zubi čvrsto stisnuli: tako je uvijek izgledala kad je sama

sebe prisiljavala da bude hrabra, kad je odbijala prihvatiti poraz. Prije no što je

Tony shvatila što se dogaña, majka je zgrabila tobogan i otrčala na rub brijega.

Ondje ga je zavitlala u snijeg, bacila se na njega i odhujala nizbrdo spljoštena na

trbuhu, a bež noge u najlonkama i krznom obrubljene čizmice stršale su iza nje.

Šešir joj je odletio gotovo istog trena.

Odmicala je zapanjujućom brzinom. Dok se u sumraku na padini sve više

smanjivala, Tony se jedva-jedvice uspravljala na noge. Njena majka odlazi od

nje, njena majka nestaje, Tony će ostati sama tu na hladnom brijegu.

- Ne! Ne! - zavrištala je. (Inače nije običavala vrištati: mora da se jako uplašila.)

No u svojoj nutrini dobro je čula još jedan glas, takoñer svoj, kako bodreći urla,

neustrašivo i divlje uživajući:

En! En!

Kao dijete, Tony je pisala dnevnik. Svakoga bi siječnja na prednju stranicu

napisala svoje ime, štampanim slovima:

TONY FREMONT

A ispod njega napisala bi svoje drugo ime:

TNOMERF YNOT

To je ime zvučalo nekako ruski ili marsijanski, što je nju veselilo. Bilo je to ime

vanzemaljca ili špijuna. Kojiput je to ime nosila blizanka, nevidljiva blizanka; a

kad je Tony odrasla i naučila više o ljevorukosti, suočila se s mogućnošću da je

možda ona sama blizanka, ljevoruka polovica raspolućenog jajašca, a druga

polovica je umrla. No u djetinjstvu je njena blizanka bila tek izmišljaj,

otjelovljeni osjećaj da dio nje nedostaje. A premda blizanka, Tnomerf Ynot bila

je mnogo viša od same Tony. Viša, snažnija, smionija.

Svoje vanjsko ime Tony je pisala desnom rukom, a drugo svoje ime, ono

unutarnje, lijevom; no službeno joj je bilo zabranjeno pisati, ili išta važno raditi

lijevom rukom. Nitko joj nije objasnio zašto. Najbliže kakvom-takvom

objašnjenju čula je u jednom Antheinu monologu - majčinu, to jest - kad je ova

izmeñu ostaloga kazala da svijet nije sazdan za ljevoruke. Takoñer je kazala da

će Tony to postati jasnije kad odraste, što je bilo samo još jedno u nizu

Antheinih uvjeravanja koja se nisu obistinila.

U mlañim godinama Tony su učiteljice znale udarati rukom ili ravnalom po

lijevoj ruci, kao da su je uhvatile kako njome čačka nos. Jedna joj je učiteljica

svezala lijevu ruku uz stol. Druga djeca mogla su je zbog toga zadirkivati, ali

nisu. Nisu to smatrali logičnim, baš kao ni ona.

Iz te škole Tony su izvukli vrlo brzo. Da se zasiti neke škole, Anthei je obično

trebalo osam ili više mjeseci. Živa istina, Tony ortografija nije išla, odnosno nije

joj išla ako je vjerovati učiteljicama. Ona obrće slova, govorile su. Ima problema

s brojevima, govorile su. Pa bi to kazale Anthei, a Anthea bi kazala da je Tony

talentirana, a Tony bi onda znala da je došlo vrijeme za promjenu škole, jer

Anthea će nakon ovoga vrlo brzo izgubiti živce i početi vrijeñati učiteljice.

Šeprtlje je jedno od nježnijih imena kojima ih je častila. Željela je imati

izmijenjenu, popravljenu, na pravu stranu okrenutu Tony, a sve se to imalo zbiti

preko noći.

Tony je lijevom rukom lako radila razne stvari, stvari pred kojima bi desna ruka

itekako posrtala. U svojem desnorukom životu bila je nespretna, a rukopis joj je

bio kvrgav i nezgrapan. Ali nikakve koristi: unatoč dobrim performansama,

lijeva je ruka nailazila na prezir, a desnu su podmićivali i poticali. To nije bilo

pravedno, no Anthea je kazala da život nije pravedan.

Tony je potajice i dalje pisala lijevom rukom; no zbog toga se osjećala krivom.

Znala je da u vezi s tom rukom zasigurno postoji nešto sramotno, jer ne bi tu

ruku inače tako ponižavali. Unatoč svemu nju je više voljela.

Studeni je, poslijepodne, a već se smrkava. Već se bio pojavio tanki snježni

pokrivač, no sada sipi kišica. U ledenim zavijucima ona se slijeva niz prozore

dnevne sobe; dva-tri smeña lista zalijepljena su s vanjske strane okna poput

kožnatih jezika.

Tony kleči na trosjedu, nos je pritisnula na okno i dahom oblikuje zamagljene

mrlje. Kad mrlja postane dovoljno velika, ona uz škripu kažiprstom piše po njoj.

Poslije riječ izbriše. Agibej, piše. Ta je riječ previše zločesta čak i za njezin

dnevnik. Ejnars. Te riječi ispisuje sa strahom i strahopoštovanjem, ali i s

praznovjernim užitkom. One potječu od Tnomerf Ynot. Njoj pak daju osjećaj

moći, vlasti.

Ona puše i piše i briše, puše i piše. Zrak je ustajao, pun suhog, nagorjelog mirisa

cicanih zavjesa. Sve vrijeme dok piše, osluškuje tišinu kuće iza sebe. Navikla je

na tišinu: može razlikovati punu tišinu i praznu, onu koja dolazi prije i onu koja

dolazi poslije. Samo zato što je tišina, ne znači da se ništa ne dogaña.

Tony kleči uz prozor dokle god se usuñuje. Konačno vidi majku kako brzo hoda

ulicom, glava joj pognuta zbog kišice, ovratnik podignut, lice zakriveno

kestenjastim šeširom. Nosi umotani paket.

Vjerojatno haljinu, jer Anthea nalazi utjehu u odjeći; kad se osjeća »šugavo« -

njen izraz - odlazi u kupovinu. Mnogo je puta Tony bila odvučena na te

ekspedicije u centar grada, kad Anthea nije imala drugu ideju kamo bi je

pospremila. Znojeći se u zimskom kaputu, čekala je pred kabinama dok je

Anthea isprobavala ovo i ono i zatim još ovo, izlazila samo u čarapama i pravila

piruetu pred zrcalom prirodne veličine, poravnavajući pritom tkaninu na

bedrima. Anthea ne kupuje često odjeću za Tony; mogla bi odjenuti Tony u

vreću od krumpira i Tony ne bi ni opazila, kaže. No Tony itekako opaža, opaža

mnogo toga. Jednostavno ne misli da bi išta mijenjalo na stvari nosila ona vreću

od krumpira ili ne. Za Antheu, naime.

Tony ustaje s trosjeda i počinje vježbati klavir. Sviranje klavira navodno će joj

ojačati desnu ruku, iako svi, i Tony skupa s njima, znaju da Tony nije muzikalna

i da te vježbe ne vode nikamo. Kako bi i mogle? Onim šapicama poput glodavca

Tony nije u stanju zahvatiti ni oktavu.

Tony ustrajno vježba, pokušava ići ukorak s otkucajima metronoma i škilji u

note zato što je zaboravila upaliti svjetiljku na klaviru i zato što - čega nije

svjesna - postaje kratkovidna. Skladba koju svira zove se Gavota. Atovag. Dobra

riječ: kasnije će smisliti gdje će je upotrijebiti. Klavir miriše po limunovu ulju.

Ethel, koja im dolazi spremati, lijepo je rečeno da tipke ne lašti, neka ih samo

prebriše vlažnom krpom, no ona ne obraća pažnju, pa će Tonyni prsti satima

mirisati po limunovu ulju. To je miris svečanosti, miris odraslih, znakovit miris.

Tako miriše prije zabavâ.

Tony čuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, osjeća propuh na nogama. Nakon

nekoliko minuta majka ulazi u dnevnu sobu. Čuju se visoke pete, kuckaju po

podu od bjelogorice, zatim ih tepih prigušuje. Ona svira dalje, duboko utiskujući

tipke ne bi li majci pokazala koliko je revna.

- Za danas je dovoljno, ne misliš li, Tony? - kaže majka veselo. Tony je

zbunjena: Anthea obično hoće da ona vježba što dulje. Hoće da ona bude sa

sigurnošću zaokupljena, negdje gdje neće smetati.

Tony prestaje svirati i okreće se da je pogleda. Skinula je kaput, ali i dalje je u

šeširu i, što je čudno, odgovarajućim kestenjastim rukavicama. Šešir je s

točkastim kratkim velom koji joj prekriva oči i dio nosa. Ispod vela se vide usta,

lagano nejasna oko rubova kao da joj se ruž razmazao od kiše. Ona podiže ruke

iza glave kako bi izvukla iglu kojom je pričvršćen šešir.

- Nisam vježbala ni pola sata - kaže Tony. Još uvijek vjeruje da će prilježnim

izvršavanjem prethodno utvrñenih zadataka postići da je zavole, iako u nekom

tamnom zakutku svoje nutrine zna da to dosad nije funkcioniralo i po svoj prilici

nikad ni neće.

Anthea spušta ruke, ostavlja šešir na glavi. - Zar ne misliš da si danas zaslužila

mali praznik? - kaže ona i smiješi se Tony. U sumračnoj sobi zubi su joj jako

bijeli.

- Zašto? - pita Tony. Ovaj dan ona ne vidi kao poseban po bilo čemu. Nije joj

roñendan.

Anthea sjeda kraj nje na klavirski stolac i lijevom rukom u kožnatoj rukavici grli

Tony oko ramena. Blago je stiska. - Jadnice - kaže. Onda stavlja prste druge

ruke ispod Tonyne brade i okreće joj lice prema gore. Kožnata ruka je beživotna

i hladna, kao ruka lutke.

- Želim da znaš - kaže - da te majka zbilja, zbilja voli.

Tony u sebi ustukne. Anthea je to i prije znala reći. Kada to govori, dah joj

miriše upravo kao sada, po dimu i po praznim čašama na kuhinjskom šanku

ujutro poslije zabave i općenito ujutro. Čašama s vlažnim opušcima cigareta i

razbijenim čašama, na podu.

Ona nikad ne kaže »Ja te zbilja, zbilja volim.« Uvijek je to majka, kao da je

majka netko drugi.

Akjam, misli Tony. Milov. Metronom kucka dalje.

Anthea je netremice gleda, objema rukama u rukavicama drži se za nju. Oči iza

točaka njezina vela u polumraku su čañavo crne, bez dna; usta joj podrhtavaju.

Ona se saginje i pritiskuje obraz uz Tonyn; a Tony osjeća hrapavi veo i vlažnu,

kremom namazanu kožu pod njim, i tu su mirisi, parfem od ljubičice i miris

ispod pazuha pomiješan s mirisom tkanine, i slankast, jajast miris poput neke

čudne majoneze. Ona ne zna zašto se Anthea tako ponaša i neugodno joj je.

Inače Anthea nju samo poljubi prije spavanja, sasvim površno; sada se trese od

glave do pete, pa jedan tren Tony misli - nada se - da je to od smijeha.

Onda se ona odmiče od Tony i ustaje i odlazi do prozora i ondje stoji okrenutih

leña, i izvlači iglu iz šešira, ovaj put zaista. Skida šešir, baca ga na trosjed i

raspršuje crnu kosu na potiljku. Časak kasnije klekne i gleda van. - Tko je

napravio sve ove mrlje? - kaže višim, stisnutijim glasom. Takvim se lažno

sretnim glasom inače služi kad se naljuti na Tonyna oca i želi mu pokazati da joj

do nečeg nije stalo. Zna ona da je mrlje napravila Tony. U takvim bi se

slučajevima uzrujala, uz primjedbu da je Ethel za pranje prozora itekako

plaćena, no ovaj put se samo nasmije, zadahtalo, kao da je trčala.

- Tragovi nosa, kao da je tu bio pas. Što si ti smiješno dijete, Mačinac!

Mačinac je ime iz davnih dana. Antheina priča glasi da je ona tako nazvala Tony

čim se rodila, i to zbog boravka u inkubatoru. Anthea bi dolazila i gledala Tony

kroz staklo, a Tonyna bi se usta otvarala i zatvarala ali nikakav se zvuk nije čuo.

Odnosno ona ga nije čula, pričala je. Ime je zadržala jer Tony kasnije, kad je već

bila izvan opasnosti i kad ju je donijela kući, gotovo da uopće nije plakala: samo

je otvarala i zatvarala usta. Anthea to priča kao da je baš šaljivo.

Taj nadimak - uvijek u navodnicima - napisan je ispod Tonynih slika u Antheinu

albumu Moja beba uvezanom u bijelu kožu: »Mačinac«, 18 mjeseci; »Mačinac«

i ja; »Mačinac« i njen tata. Nakon nekog vremena Anthea je zacijelo prestala

snimati takve fotografije ili ih je prestala lijepiti u album, jer dalje su samo

prazne stranice.

Tony osjeća kako je obuzima silna čežnja za onim, ma što to bilo, što je nekoć

postojalo izmeñu majke i nje, u fotoalbumu; no u isti je mah obuzima zlovolja,

jer je sámo to ime prijevara. Dugo je mislila da je mačinac nešto toplo i mekano,

kao mali mačić, pa je bila povrijeñena i uvrijeñena kad je otkrila da je to vrsta

ribe.

I tako ona ne odgovara na majčino pitanje. Sjeda za klavir, iščekuje što li će

Anthea sad početi.

- Je li on kod kuće? - kaže Anthea. Odgovor joj mora biti poznat: Tonyn otac ne

bi ostavio Tony samu u kući.

- Da - kaže Tony. Otac je u svojoj radnoj sobi u stražnjem dijelu kuće. Sve je

vrijeme ondje. Sigurno je čuo tišinu, dok Tony nije svirala. Njega nije briga

vježba li Tony ili ne. Taj klavir je briljantna ideja njezine majke, kaže.

22.

Tonyna majka sprema večeru, kao uvijek. Ne presvlači finu haljinu za bridž klub

koju ima na sebi, već preko nje stavlja pregaču, svoju najbolju pregaču, s bijelim

volančićima na ramenima. Nanijela je svjež namaz ruža: usta joj se sjaje poput

navoštene jabuke. Tony sjedi na kuhinjskom stolcu i gleda je, sve dok joj

Anthea ne kaže neka prestane buljiti; ako baš želi biti korisna, neka postavi stol.

A onda može otići iskopati svog oca. Anthea se često tako izražava: iskopati,

kao da je on krumpir. Nekiput kaže iščupati.

Tony nema nikakve posebne želje da bude korisna, ali joj je odmah lakše čim se

majka ponaša normalnije. Raspodjeljuje tanjure, zatim viljuške, noževe i žlice:

lijevo, desno, desno, lijevo, desno, desno, a onda odlazi u očevu radnu sobu,

najprije pokuca, i sjeda prekriženih nogu na pod. Ovdje može biti uvijek, tako

dugo dok šuti.

Otac radi za pisaćim stolom. Na stolu je upaljena svjetiljka sa zelenim zaslonom,

pa njegovo lice ima zelenkasti preljev. On je krupan muškarac, a piše sitnim

urednim rukopisom koji djeluje kao iz pera pedantnih miševa. U usporedbi s

njim, Tonyn rukopis pripada troprstom divu. Njegov dugi nos usmjeren je poput

strelice prema papirima na kojima radi; žućkasto-sijeda kosa je začešljana

unatrag, pa s takvim nosom i kosom on izgleda kao da leti kroz snažan vjetar uz

krmu i strmoglavljuje se prema cilju - papirima. Mršti se, kao da prikuplja snagu

za sraz. Tony sasvim nejasno zna da on nije sretan; no sreća nije nešto što ona

očekuje, kod muškaraca. On se zbog toga nikad ne vajka, za razliku od majke.

ŽŽuta olovka bezvoljno kruži amo-tamo. Na stolu mu je vrč pun takvih olovaka,

uvijek jako dobro našiljenih. Kojiput on moli Tony da ih našilji; onda ih ona

jednu po jednu okreće u šiljilu koje djeluje vrlo poslovno, pričvršćenom za

prozorski prag. Nema pojma što on s njima radi, ali zna da je to nešto silno

važno. Važnije od - na primjer - nje.

Otac se zove Griff, no ona ga u mislima ne zove Griff, kao što majku zove

Anthea. Nekako je sličniji drugim očevima, dok Anthea nije baš jako slična

drugim majkama iako kadšto pokušava biti. (S druge strane, Griff nije njezin

tata. Griff ne spada meñu tate.)

Griff je bio u ratu. Anthea kaže da ga nije proživio, premda možda jest bio

ondje, kao što ga je ona proživjela. Na kuću njenih roditelja u Londonu pala je

bomba i oboje su poginuli. Ona se vratila kući - a gdje je bila? Nikad to nije

rekla - i nije bilo ničeg osim kratera, jednoga zida i hrpe krša; i jedne majčine

cipele, zajedno s nogom.

Ali Griff je sve to propustio. Došao je tek za dan D. (To u smislu opasnosti,

ubijanja; ne obuke, čekanja, glupiranja naokolo.) Bio je ondje kad su se

iskrcavali, kad su napredovali, kad je već bila laganica, kaže Anthea. Meñu

dobitnicima.

Tony voli misliti o njemu na taj način - kao o dobitniku na trkama. Pobjedniku.

U zadnje vrijeme on baš ne djeluje uočljivo pobjednički. Ali Anthea govori

laganica pred ljudima, pred prijateljima kada doñu na piće, a Tony promatra s

praga. Anthea kaže laganica, uzdignute brade gleda Griffa ravno u oči, a njega

oblijeva rumenilo.

- Ne želim govoriti o tome - kaže.

- On to nikad ne želi - kaže Anthea s podrugljivim očajem i sliježe ramenima.

Istom tom gestom reagira kad Tony odbija svirati klavir za bridž klub.

- Na kraju su tamo bila djeca - kaže Griff. - Djeca, u uniformama muškaraca.

Ubijali smo djecu.

- Sretnici - kaže Anthea lakim tonom. - U tom slučaju mora da vam je išlo lakše.

- Nije - kaže Tonyn otac. Njih dvoje se gledaju kao da u sobi nema nikog

drugog: napeto i odmjeravajući se.

- On je oslobodio jedan pištolj - kaže Anthea. - Zar ne, srce? Drži ga u radnoj

sobi. Pitam se osjeća li se taj pištolj osloboñenim. - Onda se zaključno smije i

okreće na drugu stranu. Iza nje se vrtloži tišina.

Tako su se sreli Anthea i Griff - za vrijeme rata, kad je on bio u Engleskoj.

Anthea bi upotrijebila riječ stacioniran; stoga je Tony zamišljala njih dvoje na

nekoj željezničkoj postaji1, kako čekaju polazak vlaka. Sigurno se to dogodilo u

zimu: bili su u kaputima, majka je na glavi imala šešir, i dah im se izlazeći iz

usta pretvarao u bijelu maglicu. Jesu li se ljubili, kao u kinu? To nije jasno.

Možda su zajedno putovali vlakom, možda ne. Imali su mnogo kovčega. U priči

o Tonynim roditeljima uvijek je mnogo kovčega.

- Ja sam bila ratna nevjesta - kaže Anthea; ona se smiješi sažalijevajući se nad

samom sobom, zatim uzdahne. Riječi ratna nevjesta izgovara kao da se želi

našaliti - našaliti sjetno, u molu. Što time misli još reći? Da je pala žrtvom starog

trika, stare prijevare, a danas to zna i duboko žali? Da se Tonyn otac njome na

neki način okoristio? Da je za to kriv rat?

Tar. Antar2 nevjesta, misli u sebi Tony.

- Ja sam bio ratni suprug - kaže njezin otac; odnosno običavao je kazati, nekoć,

dok se još običavao šaliti. Takoñer bi kazao da je Antheu pokupio u nekom

plesnjaku. Anthei se to nije sviñalo.

- Griffe, ne budi vulgaran - rekla bi.

- Muškarci su bili rijetkost - glasio bi njegov dodatak, za publiku. (Obično je uz

takve dijaloge bila prisutna publika. Rijetko su slične stvari govorili kad su bili

sami.) - Morala je ugrabiti što je mogla.

Anthea bi se nato nasmijala. - Pristojni muškarci su bili rijetkost, i tko je tu

ugrabio koga? A osim toga, nije bio plesnjak, nego ples.

- Tja, ne možeš očekivati da mi ubogi barbari znamo u čemu je razlika.

Što se dogodilo poslije toga? Poslije plesa. Nejasno je. No iz nekog razloga

Anthea se odlučila udati za Griffa. To da je odluka bila njezina, Tonyn je otac

često naglašavao: Pa, nitko te nije prisilio. Meñutim, na neki je način majka bila

prisiljena. Prisilio ju je taj sirovi lopovski neotesanac, Tonyn otac, poslužio se

prijetnjama i prenio je u ovu prenatrpanu, napola drvenu napola zidanu lažnu

tudorsku jednokatnicu, u ovu dosadnu četvrt, u ovaj uskogrudni provincijalni

grad, u ovu preveliku, premalenu, prehladnu, prevruću zemlju koju ona mrzi i

prema kojoj osjeća čudnovat gnjev, uhvaćenost u stupicu, osujećenost. Ne

govori tako! sikće na Tony. Time misli na akcent. Previše je jednoličan, kaže.

No kako može Tony govoriti kao što govori njezina majka? Tako govori radio, u

podne. Klinci u školi bi joj se smijali.

I tako je Tony stranac, za svoju majku, a i za svog oca, jer iako govori jednako

kao on, ona - otac je to jasno dao na znanje - nije dječak. Kao svaki stranac,

pažljivo sluša i prevodi si. Kao svaki stranac, dobro pazi da je ne zatekne

nenadana gesta netrpeljivosti. Kao svaki stranac, pravi pogreške.

Tony sjedi na podu, gleda oca i pita se o ratu, koji je za nju tolika nepoznanica

no koji je kanda bio presudan u njezinu životu. Rado bi ga pitala o bitkama, i

smije li vidjeti onaj pištolj; ali već zna da će on ta pitanja zaobići, kao da negdje

na njemu postoji osjetljiva točka koju mora štititi. Antar točka. Dobro će paziti

da je ona ne takne.

Nekad se pita što je radio prije rata, ali ni o tome on ne želi govoriti. Ispričao je

samo jednu priču. Kad je bio mali, živio je na farmi; jedne zime otac ga je poveo

u šumu. Otac je kanio nasjeći drva za loženje, no stablo se tako zamrznulo te je

sjekira odskočila i zasjekla mu se u nogu. Izvukao ju je i otišao, i ostavio Griffa

samog samcatog u šumi. No Griff je našao put kući slijedeći stope u snijegu:

crvena, bijela, crvena.

Da nije bilo rata, Griff ne bi stekao naobrazbu. Tako on kaže. Još bi uvijek živio

na farmi. A tada, gdje bi bila Tony?

Otac nastavlja raditi, ma što to bilo. Inače radi u jednoj osiguravajućoj tvrtki.

Životna osiguranja.

- Onda, Tony - kaže on ne dižući pogled. - Izvoli?

- Anthea kaže, trebam ti reći da je večera skoro gotova.

- Skoro gotova? Ili stvarno gotova?

- Ne znam - kaže Tony.

- U tom slučaju lijepo idi i vidi - kaže on.

Za večeru su kobasice, što se često dogaña kad je Anthea poslijepodne vani.

Kobasice i kuhani krumpir, i grašak iz konzerve. Kobasice su prigorjele, no

Tonyn otac ne kaže ništa. On ne kaže ništa ni kad je hrana zbilja dobra. Anthea

kaže da su Tony i njen otac isti slučaj. Dvije hladne ribe.

Ona donosi zdjele iz kuhinje i sjeda na svoj stolac, i dalje u pregači. Obično je

skida. - Dakle! - kaže vedro. - I onda, kako smo danas?

- Dobro - kaže Tonyn otac.

- Baš lijepo - kaže majka.

- Sva si se uparadila - kaže otac. - Je li neka posebna prilika?

- Teško da je na vidiku, zar ne? - kaže majka.

Nakon toga nastaje tišina, ispunjava je zvuk žvakanja. Tony je provela znatan

dio života slušajući žvakanje svojih roditelja. Zvuci što ih proizvode njihova

usta, zubi koji škripe dok grizu hranu, njoj je sve to neprilično. Kao kad kroz

prozor kupaonice vidiš da se netko svlači, a on ne zna da si ti tu. Majka jede

nervozno, malim zalogajima; otac jede zamišljeno. Netremice gleda Antheu kao

kakvu daleku točku u prostoru; njene su oči malo stisnute, kao da nišani.

- Kako je bilo na bridžu? - pita otac konačno.

- Dobro - kaže majka.

- Jesi pobijedila?

- Nisam. Bile smo druge.

- A tko je pobijedio?

Jedan časak majka razmišlja. - Rhonda i Rev.

- Rhonda je bila u klubu? - kaže otac.

- Nije ovo španjolska inkvizicija. Upravo sam kazala da je bila.

- Baš čudno - kaže otac. - Naletio sam na nju u gradu.

- Rhonda je otišla rano - kaže majka. Ona pažljivo odlaže viljušku na tanjur.

- To se ne slaže s onim što je meni rekla - kaže otac.

Majka odguruje stolac i ustaje. Gužva papirnati ubrus i baca ga povrh ostataka

kobasice na svom tanjuru. - O ovome ne želim razgovarati pred Tony - kaže.

- Razgovarati o čemu? - kaže Tonyn otac. On žvače dalje. - Tony, možeš se

povući.

- Ostani gdje jesi - kaže Anthea. - O tome da si me nazvao lažljivicom. - Glas joj

je tih i podrhtava kao da će zaplakati.

- Zar? - kaže Tonyn otac. Zvuči smeteno i kao da ga odgovor zbilja zanima.

- Antonia - kaže majka opominjućim tonom, kao da se Tony sprema učiniti

nešto pogrešno ili opasno. - Nisi li baš mogao pričekati poslije deserta? Dan za

danom nastojim da ona pojede pristojan obrok.

- Tako je, proglasi mene krivcem - kaže otac.

Za desert je puding od riže. On ostaje u hladnjaku, jer Tony kaže da ona ne bi

jela. Ne bi, nije gladna. Ona odlazi gore u svoju spavaću sobu, penje se u krevet

s flanelskom posteljinom i pokušava ne čuti i ne zamišljati što oni govore jedno

drugome.

Bulk ždirb, mrmlja ona u sebi u mraku. Barbari galopiraju preko visoravni. Na

čelu jaši Tnomerf Ynot, duga čupava kosa vijori na vjetru, u svakoj ruci mač.

Bulk ždirb, viče ona i nagoni ih naprijed. To je ratni poklič, oni su u

pljačkaškom pohodu. Pustoše sve pred sobom, gaze usjeve, pale sela. Zgrću

plijen, pljačkaju, razbijaju klavire, i ubijaju djecu. Obnoć razapinju šatore i jedu

večeru rukama, cijele krave pečene na lomači. Masne prste brišu o kožu u koju

su odjeveni. Nemaju nikakvih manira.

Sama Tnomerf Ynot pije iz lubanje sa srebrnim drškama gdje su nekoć bile uši.

Podiže lubanju uvis nazdravljajući pobjedi i barbarskom bogu rata: Atovag! urla

ona, a horde uzvraćaju kliktajima: Atovag! Atovag!

Ujutro će biti razbijenog stakla.

Tony se odjednom budi usred noći. Izlazi iz kreveta, pipka ispod noćnog

ormarića sve dok ne nañe svoje papuče u obliku kunića i na prstima tapka do

vrata. Otvaraju se lako.

Šulja se hodnikom do očeve i majčine sobe, ali vrata su zatvorena pa ona ništa

ne čuje. Možda su unutra, možda nisu. Premda najvjerojatnije jesu. Kad je bila

mlaña, znala se bojati - ili je to bio san? - da će se vratiti iz škole i zateći samo

rupu u zemlji i njihove cipele sa zaostalim stopalima.

Produžuje do stepenica i silazi, pridržavajući se jednom rukom za ogradu. Često

ona ovako ustaje usred noći; često odlazi u obilazak, provjerava nije li nastala

kakva šteta.

Napipava put kroz nejednoliku tamu dnevne sobe. Tu i tamo pri mutnom svjetlu

ulične svjetiljke svjetluca poneki predmet: zrcalo iznad kamina, dva porculanska

psa na okviru kamina. Osjeća da su joj oči ogromne, noge u papučama bešumne

su na tepihu.

Ne pali svjetlo sve dok ne stigne do kuhinje. Ničega nema na šanku ni na podu,

ničeg razbijenog. Otvara vrata hladnjaka: puding od riže je unutra ali netaknut,

pa ne može pojesti ni malo a da je ne otkriju. Namjesto toga uzima komad kruha

s džemom. Anthea kaže da je kanadski kruh čista sramota, samo zrak i piljevina,

ali Tony je on ukusan. S kruhom je kao i s mnogim drugim stvarima koje

Anthea mrzi - Tony to nije jasno. Zašto je zemlja prevelika ili premalena?

Kakva je veličina »baš prava«? Što je pogrešno u načinu kako ona govori,

uostalome? Uostalom. Tony pažljivo čisti za sobom mrvice i vraća se u krevet.

Sutradan ujutro, pošto ustane, nema priliku skuhati čaj - jedino čime ona kod

Anthee može okajati činjenicu da nije Engleskinja - jer Anthea je već u kuhinji i

priprema doručak. Na sebi ima pregaču za svaki dan, s bijelo-plavim kockama;

upravo nešto prži na štednjaku. (Posve sporadična djelatnost, za nju. Tony si

često sama priprema doručak, kao i užinu koju nosi u školu.)

Tony se uvlači preko tapeciranog sjedala kutne garniture. Otac je već tu, čita

novine. Tony puni zdjelicu hladnim žitaricama i prinosi žlicu ustima, lijevom

rukom jer nitko ne gleda. Desnom drži kutiju tik pred očima. Uvaborp uvardz az

ajnikem do ecijluhap, šapće Tony u sebi. Nikad oni ne kažu jasno i glasno:

»protiv zatvora«. Arovtaz vitorp: zvuči mnogo bolje.

Ima ona svoju zbirku palindroma - Kuća ćuk, vrt strv, I brk skrbi1- no izrazi

koje ona voli drukčiji su unatraške: asimetrični, čudnovati, melodiozni.

Pripadaju jednom drugom svijetu, gdje je Tony doma jer zna jezik: Ejnežins

okilev! Etidetš! Unarh oib etjupuk! Dva barbara stoje na uskom mostiću,

dobacuju uvrede, podjaruju neprijatelje da prijeñu...

- Tony, ostavi to - kaže otac jednoličnim glasom. - Ne bi baš trebala čitati za

stolom. - On to kaže svakog jutra, pošto pročita novine.

Anthea dolazi s dva puna tanjura, jaja, slanina, prženac, spušta ih sasvim

službeno, kao u restoranu. Tony zasijeca u jaje i promatra kako žumanjak teče

poput žutog ljepila prema pržencu. Zatim promatra kako ocu jabučica ide gore-

dolje dok on guta kavu. Kao da mu se nešto zaglavilo u grlu. I brk skrbi.

Anthea jutros odiše svijetlećom emajliranom veselošću pa djeluje kao da je

premazana lakom za nokte. Sada prazni ostatke žitarica iz zdjelica u kantu za

smeće i pjevuši: »Šutni sve brige negdje u kraj, i smiješi se, smiješi, ihajhaj...«

- Trebala si ići u glumice - kaže Tonyn otac.

- Da, trebala sam, zar ne? - kaže majka. Glas joj je vedar i bezbrižan.

Ništa nije bilo izvan uobičajenog, ništa uočljivo: ipak, kad Tony poslijepodne

dolazi iz škole, majke nema. Nije naprosto vani, otišla je. Za Tony je na krevetu

u njezinoj sobi ostavila jedan umotani paket i pismo u kuverti. Tony dobro vidi

pismo i paket i istog je trena hvata studen od glave do pete. Uplašena je, ali

nekako ne i iznenañena.

Pismo je napisano omiljenom Antheinom tintom, smeñom, na krem listovnom

papiru s njenim inicijalima. Onim svojim vijugavim rukopisom s kitnjastim

početnim slovima napisala je:

Srce, ti znaš da bih te ja rado povela sa sobom, ali u ovom trenutku ne mogu.

Kad budeš starija, razumjet ćeš zašto. Budi dobra curica i dobra učenica. Pisat

ću ti gomile pisama.

Voli te, jako te voli majka

P. S. Vidimo se uskoro!

(Tony je sačuvala pismo i mozgala nad njim kasnije, kad je odrasla. Kao

objašnjenje bilo je dakako nedostatno. Takoñer, ništa od toga nije bilo istina.

Kao prvo, Tony nije bila srce. Za Antheu su srce bili jedino muškarci, a žene tek

ponekad, kad su joj išle na živce. Uopće nije htjela povesti Tony sa sobom; da je

htjela bila bi je povela, jer ona je uglavnom radila što je htjela. Nije joj pisala

gomile pisama, nije ju jako voljela, i nije ju vidjela uskoro. Pa iako Tony jest

odrasla, nije razumjela zašto.)

No u trenutku kad nalazi ovo pismo Tony želi vjerovati svakoj riječi, pa

napregnuvši volju doista vjeruje. Čak joj polazi za rukom vjerovati više no što tu

piše. Vjeruje da će majka poslati po nju, ili pak da će se vratiti. Nije samo

sigurna što će se od toga dvoga dogoditi.

Otvara paket: to je onaj koji je Anthea nosila jučer, po kišici, kad se vraćala iz

bridž kluba, što znači da je sve ovo bilo isplanirano. Ne kao onda kad je izjurila

iz kuće zalupivši vrata, ili kad se zaključala u kupaonicu i odvrnula pipu tako da

se voda prelila iz kade u hodnik i niz stepenice i kroz strop pa je Griff morao

pozvati vatrogasce da silom otvore vrata. Nije ovo tarapana od šize ili hir.

U paketu je kutija, a u kutiji haljina. Marinsko plava, s bijelim mornarskim

ovratnikom. Budući da joj ništa drugo ne pada na um, Tony proba haljinu.

Prevelika je za dva broja. Izgleda kao kućni ogrtač.

Tony sjeda na pod, uspravlja koljena, uranja nos u donji dio haljine, udiše njezin

miris, hrapav kemijski miris vunene tkanine i apreture. Miris nove situacije,

miris uzaludnosti, miris nečujne patnje.

Sve je to njena krivnja, na neki način. Nije pripremala dovoljno čaja, krivo je

tumačila signale, pustila je da pukne uzica, uže, lanac, ono što je majku vezivalo

za ovu kuću, držalo je tu, pa se poput jedrilice ili balona majka odvezala. Ona je

tkozna gdje, vjetar je odnosi sve dalje. Nesta.

23.

To je priča koju Tony priča Zeniji dok sjede u kafeteriji Christie, glave im se

dodiruju jer su nagnute iznad stola, i piju jaku kiselkastu kavu u gluho doba

noći. Dok je kazuje, priča zvuči sumorno - mnogo mračnije i groznije nego onda

kad joj se sve to zaista dogañalo. Možda zato što vjeruje da je točna, danas. Tada

je djelovalo privremeno - to stanje bez majke. Sada zna da je trajno.

- Znači, kidnula je, tek tako! Kamo je otišla? - kaže Zenia, očito zainteresirana.

Tony uzdahne. - Pobjegla je s jednim muškarcem. Radio je na životnim

osiguranjima, u istoj tvrtki gdje i moj otac. Zvao se Perry. Bio je oženjen nekom

Rhondom, išla je na bridž u isti klub kamo i moja majka. Otišli su u Kaliforniju.

- Dobar izbor - kaže Zenia u smijehu. Po Tonynu mišljenju izbor nije bio dobar.

Radilo se o pomanjkanju ukusa, a i dosljednosti: ako je Anthea već morala

nekamo otići, zašto nije otišla u Englesku, kući, kao što je uvijek govorila?

Zašto u Kaliforniju, gdje u kruhu ima još više zraka, a naglasak je još

jednoličniji, gramatika još sumnjivija nego ovdje?

Tony dakle ne misli da je to baš jako zabavno, a Zenia uočava njezinu

rezerviranost i smjesta mijenja izraz lica. - Zar nisi bila bijesna?

- Ne - kaže Tony. - Mislim da nisam. - Pretražuje samu sebe, lagano kucka po

površinskim dijelovima, opipava džepove. Nikakav bijes ne nalazi.

- Ja bih itekako bila - kaže Zenia. - Mene bi uhvatio gnjev.

Tony nije sigurna kakav je to osjećaj, gnjev. Možda preopasan. A možda

olakšanje.

Tada nikakvog gnjeva nije bilo: samo hladna panika, neutješnost; i strah, jer što

će otac učiniti ili kazati, hoće li kriviti nju?

Tonyn se otac još nije vratio s posla. U kući nije bilo nikoga, nikog osim Ethel,

brisala je pod u kuhinji. Anthea ju je zamolila da ostaje dulje onih

poslijepodneva kad je ona nekamo odlazila, kako bi netko bio u kući kad se

Tony vrati iz škole.

Ethel je bila koščata i djelovala grubo, lica naborana kao što znaju biti ruke, i

kose suhe poput perike. Imala je šestero djece. Sada ih je bilo samo četvero -

ostale je odnijela difterija - no kad bi je tko pitao koliko ima djece, odgovarala je

šestero. Anthea je to znala prepričavati kao šalu, kao da Ethel ne zna brojiti.

Ethel je običavala uzdisati i pričati sama sa sobom dok radi: »E ne, e ne« i

»Muljmuljmulj«, zvučalo je otprilike tako. U pravilu se Tony držala podalje od

nje.

Tony je ušla u sobu gdje su spavali roditelji i otvorila majčin ormar. Iznutra je

zamirisalo: na svakoj su vješalici svijetloljubičastom vrpcom bile privezane

satenske vrećice s lavandom. Većina Antheinih kostima i haljina bila je ondje, a

ispod njih odgovarajuće cipele s kalupima. Djelovala je poput talaca, ta odjeća.

Ne bi nju Anthea nikad ostavila tek tako, ne zauvijek. Morat će se vratiti i

pokupiti je.

Ethel se penjala po stepenicama; Tony ju je čula kako uzdiše i mumlja. Vukući

cijev usisavača za prašinu, došla je do spavaće sobe. Zastala je i pogledala Tony.

- Tvoja majka je pobjegla - rekla je. Pred drugim ljudima govorila je normalnim

jezikom.

U njezinu je glasu Tony razabrala prezir. Bježe psi, mačke, konji. Majke to ne

rade.

Tu se Tonyno pamćenje dijeli na ono što je željela da se dogodi i na ono što se

stvarno dogodilo. Željela je da je Ethel zagrli onim kvrgavim rukama, da joj

gladi kosu i da je ziba i da joj kaže: sve će biti u redu. Ethel, s onim otečenim

plavim žilama na nogama, Ethel s onim zadahom znoja i dezinficijensa, Ethel

koja joj čak nije bila ni draga! No koja bi možda umjela pružiti utjehu, ovakvu

ili onakvu.

Stvarno se dogodilo nije ništa. Ethel se vratila usisavanju, a Tony je otišla u

svoju sobu, zatvorila vrata, skinula preveliku mornarsku haljinu i spremila

natrag u kutiju.

Nakon nekog vremena došao je kući Tonyn otac i razgovarao s Ethel u

predvorju, onda je Ethel otišla, a Tony i otac su večerali. Otac je u rajngli s

dugačkim drškom prigrijao juhu od rajčice iz limenke, a Tony je poslagala

nekoliko krekera i malo cheddara na tanjur. Oboje su se osjećali zbunjeno, kao

da u ovom obroku postoje praznine koje se ne mogu ispuniti jer ih nije moguće

prepoznati. To što se dogodilo toliko je i značajno i nečuveno te se još ne može

spominjati.

Tonyn otac jeo je u tišini. Njegovo tiho srkanje greblo je Tony po koži. Gledao

je Tony iskosa, odvagujući; takav je izraz Tony viñala kod trgovačkih putnika

koji vam zvone na vratima, i prosjakâ na ulici, i djece kad se spremaju izreći

drsku i prozirnu laž. Njih dvoje sada su urotnici, poručivao je taj pogled: udružit

će se, imati zajedničke tajne. Tajne o Anthei, dakako. Komu drugom? Iako je

otišla, Anthea je i dalje tu, s njima za stolom. Tu je više no ikad.

Nakon nekog vremena Tonyn otac je odložio žlicu; zazveckala je na tanjuru.

- Mi ćemo se lijepo slagati - rekao je. - Zar ne?

Tony nije dijelila to uvjerenje, ali se osjećala prisiljenom da ga umiri. - Tako je.

Rajčica, šapnula je u sebi. Acičjar. Jedno od Velikih jezera. Kameni ratni malj

kakav su rabila drevna plemena. Ako kažeš neku riječ unatraške, značenje se

ispražnjuje i tada je riječ prazna. Pripravna da se u nju slije novo značenje.

Anthea. Aehtna. Zvuči gotovo jednako u oba smjera. Rejms. Trms.

I onda, i onda? želi znati Zenia. Tony je u neprilici: kako opisati prazninu?

Hektari pustoši, koje je Tony ispunjavala čime god je mogla, znanjem, podacima

i činjenicama, sve većom količinom, ulijevajući ih u glavu kako bi utihnuli

odjeci. Jer ma što da je nedostajalo dok se Anthea nalazila tu, bez nje je ovdje

bilo mnogo gore.

Anthea je bila svoja vlastita odsutnost. Lebdjela je tik izvan dosega, izluñujuća

prikaza, nešto gotovo pravo, obdarena tanahnom prozirnom puti zahvaljujući

Tonynoj čežnji za njom. Da je bar više voljela Tony, bila bi ovdje. Ili bi Tony

bila negdje drugdje, s njom, gdje god ona bila.

Naravno, Anthea je pisala. Poslala je razglednicu s palmama i visokim

valovima, voljela bi da je Tony ovdje, napisala je. Slala je za Tony pakete s

odjećom koja nikad nije pristajala: odijelca za plažu, šorceve, haljine za toplo

vrijeme, prevelike ili kadikad - nakon nekog vremena - premalene. Slala je

kartoline za roñendan, sa zakašnjenjem. Slala je fotografije koje su kanda uvijek

bile snimljene na jarkom suncu; slike sebe u bijelom, na kojima je izgledala

deblja no što se Tony sjećala, lica preplanula i sjajna kao da je nauljeno, s

brčićima od sjene koju baca nos. Na nekima je kraj nje stajao odbjegli krivac

Perry s rukom oko njezina struka: mlohav muškarac naboranih koljena, s

velikim podočnjacima i iskrivljenim, skrušenim osmjehom. Zatim nakon nekog

vremena na slikama više nije bio Perry, nego neki drugi muškarac; a nakon

nekog vremena opet drugi. Ramena na majčinim haljinama su se suzila, suknje

se produljile i postale šire, dekoltei povećali, a na rukavima su se pojavili volani

kao kod španjolskih plesačica. Spominjalo se da Tony treba doći u goste, za

uskrsne praznike, za ljetne praznike, no od toga nikad ničeg.

(Što se pak tiče druge Antheine odjeće, one koju je ostavila za sobom u ormaru,

Tonyn je otac naložio Ethel neka je spakira u kutije i odnese u Vojsku spasa.

Nije prije toga upozorio Tony. Ona je običavala svakih nekoliko dana pogledati

u ormar kad bi došla iz škole, a jednoga dana bio je prazan. Tony nije o tome

ništa rekla, ali je znala. Anthea se neće vratiti.)

U meñuvremenu su prolazile godine. U školi su kod Tony otkrili kratkovidnost

pa je dobila naočale, što njoj nije osobito smetalo. Bile su svojevrsna ograda, a i

mogla je konačno vidjeti što piše na ploči. Za večeru je jela složence koje je

Ethel ranije pripremila i ostavila na kuhinjskom šanku da se samo stave u

pećnicu. Pripremala si je užinu za školu kao i inače; takoñer je pravila karamel

puding iz vrećice i kolače od gotove smjese kako bi impresionirala oca, iako se

to nije dogañalo.

Za Božić joj je otac davao dvadeset dolara i govorio neka si sama kupi darove.

Znala mu je kuhati čaj koji on ne bi popio, baš kao ni majka. Često nije bio kod

kuće. Jedne od tih godina postojala je prijateljica, jedna od tajnica iz njegova

ureda: nosila je zveckave narukvice i mirisala po ljubičicama i toploj gumi, sva

se rastapala nad Tony i govorila da je pravi bombončić, i htjela ići s njom po

dućanima ili u kino. Te su stvari za cure, govorila je. Nećemo povesti velikog

starog Griffa! Želim da nas dvije budemo pajdašice. Tony ju je prezirala.

Pošto je prijateljica otpisana, Griff je počeo piti više no ikad. Došao bi Tony u

sobu, sjedio i promatrao je dok radi domaću zadaću, kao da je želio da mu nešto

kaže. No tada je već bila starija i otvrdnutija, pa od njega nije previše očekivala.

Prestala je sebe držati odgovornom za njega: naprosto prekid koji ide na živce,

tako ga je doživljavala. Bio je kudikamo manje zanimljiv od Cezarovih tehnika

opsade o kojima je upravo učila na latinskom. Očeva patnja ju je iscrpila: bila je

odveć jednolična, odveć bez riječi, odveć nemoćna, odveć nalik njezinoj.

Jednom ili dvaput, kad je bio pijaniji nego inače, ganjao ju je po cijeloj kući,

posrtao i vikao, prevrtao namještaj. Znalo se dogoditi i da postane nježan: htio

se igrati s njenom kosom i grliti je kao da je dijete, iako to u njezinu stvarnom

djetinjstvu nikad nije radio. Da pobjegne od njega, otpuzala bi pod stol u

blagovaonici: bila je mnogo manja od njega, ali i mnogo okretnija. U tim je

epizodama bilo najgore to što on sljedećeg dana kao da se ničega nije sjećao.

Tony je uobičajila izbjegavati ga kad god je to bilo moguće. Svečeri bi pratila

razinu njegova pijanstva - djelomice po mirisu, sličnom slatkastoj polituri - i

planirala svoje izlazne putanje: u kupaonicu, pa kroz kuhinjska vrata, pa u

spavaću sobu. Glavno je bilo ne naći se stjerana u kut. Na njenoj spavaćoj sobi

postojala je brava, ali ona bi dogurala i komodu, izvukavši prethodno sve ladice

i vrativši ih kad je komoda na predviñenom mjestu; bila bi inače preteška za nju.

Onda bi sjela, naslonila se na komodu i otvorila knjigu na koljenima, i

pokušavala ne čuti okretanje brave i prigušeni, skršeni glas koji dahće kraj vrata:

Ja samo želim razgovarati s tobom! To je sve! Ja samo želim...

Jedanput je napravila pokus: izlila je sve piće iz njegovih boca, pa nije bilo

ničega kad je došao kući - bio je promijenio posao, stalno je mijenjao posao - a

on je onda sve čaše za vino, sve čaše koje su uopće imali u kući, porazbijao o

kuhinjski zid, ujutro je tamo bila gomila srče. Tony je zainteresirano zamijetila

da taj dokaz o kaosu nju više ne plaši. Običavala je vjerovati da je Anthea

obiteljska razbijačica stakla; možda je bila, nekoć. Tjedan dana su morali piti

jutarnji sok od naranče iz šalica za čaj sve dok Ethel nije uspjela kupiti novo

staklovinje.

Kad je Tony dobila prvu menstruaciju, Ethel je bila ta koja se pobrinula za sve.

Ethel je bila ta koja je objasnila da mrlje lakše izlaze ako ih najprije namočiš u

hladnoj vodi. Bila je autoritet za sve vrste mrlja. - Ta stvar je samo prokletstvo -

rekla je, a Tony se to svidjelo. Prokletstvo je, ali samo prokletstvo. Bol i

tjeskoba se ne računaju kao važni, doista. Mogu se ignorirati.

Tonyna se majka utopila. Skočila je u vodu s neke jahte, noću, u Kalifornijskom

zaljevu daleko od obale, i nije se vratila. Zacijelo je pod vodom izgubila

orijentaciju, pa je izronila na krivom mjestu, udarila glavom o dno jahte i

izgubila svijest. Odnosno, to je ispričao Roger, muškarac s kojim je tada živjela.

Rogeru je zbog toga bilo jako žao, onako kao što ti je žao kad izgubiš ključeve

tuñeg auta ili razbiješ nečiji najbolji porculanski pladanj. Zvučao je kao da bi

rado kupio nadomjestak, ali ne zna kako. Takoñer je zvučao pijan.

Na telefon se javila Tony, jer ni oca ni Ethel nije bilo u kući. Roger izgleda nije

znao tko je ona.

- Ja sam kći - rekla je.

- Tko? - rekao je Roger. - Nije ona imala nikakvu kćer.

- Što je imala na sebi? - rekla je Tony.

- Kako? - rekao je Roger.

- Je li bila u kupaćem kostimu ili u haljini?

- Kakvo je to glupo pitanje? - rekao je Roger. Tada je već vikao, bio je to

meñugradski.

Tony nije shvaćala zbog čega se on ljuti. Samo je htjela rekonstruirati. Je li

Anthea skočila s broda na ponoćno plivanje u kupaćem kostimu, ili se pak u

dugačkoj suknji koja se lako zapetljava bacila u napadaju bijesa? Što je isto kao

kad zalupiš vratima. Činilo se vjerojatnijim ovo drugo. Ili ju je možda Roger

gurnuo. I to nije bilo isključeno. Tony nije zanimala osveta, pa čak ni pravda.

Samo točnost.

Uza svu svoju nesuvislu neodreñenost, upravo je Roger organizirao kremiranje i

poslao pepeo u metalnoj kapsuli. Tony je pomišljala da bi to trebalo obilježiti

nekakvim obredom; no s druge strane, tko bi uopće došao osim nje?

Nedugo nakon što je stigla, kapsula je nestala. Pronašla ju je nekoliko godina

kasnije, poslije očeve smrti, kad su ona i Ethel raščišćavale kuću. Bila je u

podrumu, zataknuta meñu stare teniske rekete. Tako je dobila stilski primjereno

obilježje: na mnogim slikama majka je u teniskom dresu.

Pošto je majka umrla, Tony je otišla u internat, na vlastiti zahtjev. Željela je otići

iz kuće koju nije smatrala domom, gdje je otac vrebao i pio i posvuda je slijedio,

pročišćavajući grlo kao da kani započeti razgovor. Nije željela čuti što on ima

reći. Znala je da će to biti nekakva isprika, vapaj za razumijevanjem, nešto

tugaljivo. Ili pak optužba: da nije bilo Tony nikad se on ne bi oženio njezinom

majkom, a da nije bilo njega nikad se Tony ne bi rodila. Tony je njegova životna

katastrofa. Za Tony je on žrtvovao - što, ustvari? Čini se da to ni sâm nije znao.

No ipak, zar mu ona nešto ne duguje?

Kad je povezala djeliće, provjerila datume, sjetila se dva- -tri davna usputna

komentara, Tony je i sama naslutila takvo što: trudnoća, ratno vjenčanje na

brzinu. Njena je majka ratna nevjesta, njen otac ratni suprug, a ona ratna beba.

Tony je nesretni slučaj. Pa što onda? Ne želi slušati o tome.

Što god joj je želio reći, ostalo je neizrečeno. Našla ga je Ethel, na podu još

uvijek uredne radne sobe, s našiljenim olovkama poslaganima na pisaćem stolu.

U pismu je stajalo kako je jedino još čekao da Tony završi gimnaziju. Bio je čak

došao na svečanost, tog poslijepodneva, i sjedio u dvorani s ostalim roditeljima,

i poslije dao Tony zlatni ručni sat. Poljubio ju je u obraz. - Bit će s tobom sve u

redu - kazao je. Onda je otišao kući i pucao si u glavu onim osloboñenim

pištoljem. Marke Luger, što Tony danas zna, budući da ga je naslijedila. Prije

toga je na pod stavio novine, zbog tepiha.

Ethel je kazala da je on bio upravo takav: obziran, džentlmen. Plakala je na

sprovodu, za razliku od Tony, i za vrijeme molitava govorila sama sa sobom.

Tony je najprije pomislila da govori Muljmulj, no bilo je to ustvari

Molimmolim. Možda je uvijek bilo. Možda uopće nije plakala za Griffom, nego

za svoja dva mrtva djeteta. Ili za životom općenito. Tony je umjela razmatrati

sve mogućnosti, bila je otvorenog duha.

Naravno, Griffovo životno osiguranje nije bilo ni od kakve koristi. Nije

uključivalo samoubojstvo. No Tony je dobila novac od kuće, nakon isplate

hipoteke, i ostatak majčina novca prema njenoj oporuci, i sve što se još nalazilo

u banci. Možda je na to otac mislio kad je rekao da će s njom biti sve u redu.

Dakle to je to, kaže Tony Zeniji. I jest, koliko ona zna. O roditeljima ne

razmišlja baš previše. Ne muče je noćne more u kojima se pojavljuje otac s

jednom polovicom glave raznesene metkom i želi joj nešto reći; ili majka čiji

mokri skuti ostavljaju trag slane vode, a kosa joj poput algi visi preko lica. Ona

pomišlja da bi takve noćne more možda trebala imati, ali ih nema. Studij

povijesti očeličio ju je što se tiče nasilne smrti; stekla je čvrst oklop.

- Još uvijek čuvaš pepeo? - kaže Zenia. - Majčin pepeo?

- Da, na polici s džemperima - kaže Tony.

- Ti si strahobalno stvorenjce - kaže Zenia u smijehu. Tony to prima kao

kompliment: Zenia je to već rekla kad joj je Tony pokazala svoje bilježnice s

opisima bitaka i tablicama gubitaka u ljudstvu. - Što još čuvaš? Pištolj? - Ali

onda se uozbiljuje. - Smjesta se trebaš riješiti tog pepela! On znači nesreću, on

će te ureći!

Ovo sad je sasvim novo Zenijino lice: ona je praznovjerna. Tony takvo što nije

ni slutila, pa se njezino visoko mišljenje o Zeniji za trunčicu snizuje. - To je

najobičniji stari pepeo - kaže.

- Znaš dobro da nije istina - kaže Zenia. - Znaš da nije. Čuvaj ga, pa će ona i

dalje imati moć nad tobom.

Tako sutradan u sumrak njih dvije odlaze skelom na Otok. Prosinac je i puše

oštar vjetar, ali na jezeru još nema leda, pa skela i dalje vozi. Na pola puta Tony

baca kapsulu s majčinim pepelom preko stražnjeg dijela skele u tamnu

uzburkanu vodu. Nije to nešto što bi ona učinila sama od sebe, već samo da

ugodi Zeniji.

- Počivala u miru - kaže Zenia. Ne zvuči baš uvjereno. Što je još gore, metalna

kapsula ne tone. Ona pluta, poskakuje u brazdi za skelom. Tony shvaća da ju je

trebala otvoriti i istresti sadržaj. Da ima pušku, mogla bi je probušiti na nekoliko

mjesta. Kad bi znala pucati.

24.

Prosinac postaje iz dana u dan sve mračniji, iz ulica niče sve više božićnih

šljokica, limeni duhači Vojske spasa pjevaju crkvene pjesme, zvone zvoncima i

tresu limenkom za novac, usamljenost se razmahuje usporedo sa zapusima

snijega, djevojke iz McClung Halla odlaze svaka svojoj obitelji, svojoj kući, u

toplinu doma svog, a Tony ostaje. Ostajala je i prije; no ovaj put je bolje, ovaj

put ne osjeća hladnoću u trbuhu jer je tu Zenia i njezino ruganje koje čovjeku

diže moral. - Božić je gadarija - kaže. - Jebeš Božić, on je tako buržoaski - pa se

Tony ponovo osjeća dobro i priča Zeniji o prijeporu oko datuma Kristova

roñenja, iz mračnog srednjeg vijeka, i kako su odrasli ljudi bili pripravni jedni

druge radi toga ubijati, eda bi se točno datirao Mir na Zemlji, dobra volja meñu

ljudima, i Zenia se smije. - Tvoja glava je prava kartoteka - kaže. - Hajdemo

jesti, nešto ću nam napraviti. - A Tony zadovoljno sjedi za stolom u Zenijinoj

kuhinji i promatra kako ona odmjerava i miksa i miješa kuhačom.

Gdje je u svemu tomu West? Tony ga se odrekla, jer kako bi se uopće mogla

natjecati sa Zenijom? A čak ako bi se i mogla, ne bi ni pomišljala. Takvo što

bilo bi nečasno: Zenia je njena prijateljica. Njena najbolja prijateljica. Jedina

njena prijateljica, ako pravo razmisli. Tony ne običava imati prijateljice.

A možda se radi o nečem drugom: možda izmeñu njih dvije nema mjesta i za

Westa. Previše su bliske.

Tako sada postoje Zenia i Tony, i Zenia i West; ali nikakvi West i Tony.

Ponekad su svi troje zajedno. Tony odlazi sa Zenijom i Westom u njihov stan, to

je novi stan kamo su se preselili nakon što su prijašnji obojili u crno. Novi stan

nije nov, nego otrcan, jeftin i u raspadanju, iznad dućana u zgradi bez lifta u

istočnom dijelu Queen Streeta. Tu su dugačka dnevna soba s jednim prozorom

čija okna zveče kad god proñe tramvaj, velika nekonvencionalna kuhinja s

narančastim tapetama iz kojih vise niti, plavim drvenim stolom kojem se

raspucala boja i četiri rasparena stolca, te spavaća soba gdje Zenia i West

spavaju na zajedničkom madracu na podu.

Zenia je napravila kajganu i jaku, fantastičnu kavu, a West im svira lutnju; on

stvarno ima lutnju, ispostavlja se. Sjedi na jastuku na podu, dugačke noge savio

je u koljenima i strše mu kao stražnje noge skakavca, spretno prebire po

glazbalu i pjeva jednu staru baladu.

Široka je voda, ne mogu je prijeći, Za prelet bi trebala mi krila dva, Lañu mi

sagradi, al nosit će tek dvoje I veslat ćemo skupa, moja ljubav i ja.

- Postoji i irska verzija - pripominje - s lañarem.

On zapravo pjeva Zeniji, Tony tu uopće nije važna. Zaljubljen je u Zeniju preko

ušiju; Zenia je to kazala Tony, a i posve je očito. Zenijini osjećaji prema Westu

zacijelo su isti takvi: ona ga hvali, uzdiže u nebesa, miluje očima. Tako je

nježan, ispričala je Tony uz kavu, tako pažljiv, sasvim drukčiji od većine

muškaraca, slinavih zvijeri. Nju on cijeni zbog pravih stvari; obožava je! Ima

veliku sreću što je našla tako dragog muškarca. Naravno da je i na poslu sjajan.

Na poslu? razmišlja Tony. Kakvom poslu? Treba joj cijela minuta da shvati. Sve

do sada nije bila u društvu zaljubljenog para. Osjeća se kao mala beskućnica, u

dronjcima i promrzla, koja pritiskuje nos uz rasvijetljeni izlog. Izlog dućana s

igračkama, izlog slastičarnice s raskošnim tortama i ukrašenim kolačima. Ulaz

joj priječi siromaštvo. Sve je to za druge ljude, njoj ništa.

No kao da je i Zenia toga svjesna - da Tony nema partnera, da je puna

bespomoćne čežnje - i nastoji to ublažiti. Veoma je obzirna. Odvlači pažnju,

glumata, veselo govori o nečem drugom. Recepti, prečaci, trikovi, krivine: nije

ona zaludu živjela kao vrag u malo vode - prikupila je obilatu zalihu korisnih

vještina. Tajna kajgane, na primjer, leži u krasuljici i vlascu - ona ima nekoliko

lonaca začinskog bilja na prozoru - i malo vode kao dodatku, i plamenu koji ne

smije biti prejak; tajna kave leži u mlincu, mora biti drven, s ručicom za

okretanje i sasvim čarobnom ladicom.

Zenia je puna tajni. Ona se smije, nemarno baca svoje tajne tamo-amo, zubi joj

bjeličasto bljeskaju; izvlači iz rukava još tajni i razvezuje za leñima, razmotava

poput bala rijetke tkanine, izlaže pogledu, vitla poput ciganskih šalova, razvija

poput zastava, gomila jednu povrh druge u svjetlucavi, raskošni zamršaj. Kad je

ona u prostoriji, tko može gledati u išta drugo?

Ali Tony i West gledaju - samo na trenutak - kad je Zenia okrenuta leñima.

Gledaju se žalosno, malkice posramljeno. U sužanjstvu, eto što su. Sada Zenia

posuñuje Tonyne bilješke iz novije povijesti. West se njima takoñer koristi,

naravno, ali iz druge ruke.

Jednom je Tony zaboravila upisati izlazak iz McClung Halla i predugo se

zadržala kod Zenije. Naposljetku je prenoćila na podu Zenijine dnevne sobe,

umotana u pokrivač, na Zenijinu kaputu i svojemu i Westovu. Ujutro, vrlo rano,

West je otišao s njom u McClung Hall i dignuo je na donju prečku

protupožarnih ljestava, koju zbog visine ne bi mogla sama dosegnuti.

Bio je to smion podvig, ostati vani cijelu noć, ali ona ga ne želi ponoviti. Kao

prvo, poniženje je preveliko - vraćati se s Westom tramvajem i zatim

podzemnom, ne moći smisliti o čemu bi pričala s njim, a onda biti podignuta i

položena na protupožarne ljestve kao paket. Kao drugo, spavanje izvan spavaće

sobe dok su njih dvoje unutra odveć joj je teško palo.

Nije ni spavala, uostalom. Nije mogla, zbog zvukova. Tmasti, nepoznati,

duboki, obrasli dlakom i s gubicom i nalik korijenju, blatni i vreli i vlažni

zvukovi iz nutrine Zemlje.

- Ja mislim da je tvoja majka bila romantik - kaže Zenia iz čista mira. Upravo

miješa maslac za langues de chat1 koje kani napraviti; Tony sjedi za stolom i

prepisuje vlastite bilješke iz povijesti za Zeniju, koja je kao obično u

vremenskom škripcu. - Mislim da je tragala za savršenim muškarcem.

- Ja to ne mislim - kaže Tony. Malo je osupnuta: smatrala je da je dosje o njenoj

majci zatvoren.

- Ona djeluje kao da se rado smijala - kaže Zenia. - Kao da je bila puna života.

Tony ne razumije zašto Zenia želi naći isprike za njenu majku. Ona sama nije to

učinila, sada joj je jasno. - Voljela je zabave - kaže škrto.

- Kladim se da je pokušala pobaciti, ali stvar nije uspjela - kaže Zenia veselo. -

Prije nego se udala za tvog oca. Kladim se da je napunila kadu kipućom vodom i

popila gomilu džina. Tako su nekoć radile.

Ovo je mračnija slika njezine majke no što je i sama Tony ikad imala. - Ah, ne -

mrmlja. - Ona to ne bi učinila! - Iako bi moglo biti istina. Možda je zato Tony

tako malena. Nijedan od njenih roditelja nije bio posebno sićušan. Možda joj je

džin spriječio rast. Ali u tom slučaju, ne bi li ona bila i slaboumna?

Zenia puni kalupe i stavlja u pećnicu. - Rat je bio čudno doba - kaže. - Svatko je

ševio svakog, naprosto su se razularili! Muškarci su mislili da će umrijeti, a i

žene su isto to mislile. Ljudi se nisu mogli naviknuti da se ponašaju normalno,

kasnije.

Ratovi su Tonyn teritorij. Zna ona sve ovo, čitala je. Epidemije kuge imaju isti

učinak: panika, nasilno ubrzavanje, nekakva pohlepna histerija. No čini se

nepoštenim da se takve okolnosti primjenjuju na njene vlastite roditelje. Oni bi

trebali biti izuzeti. (Otac, onog Božića pošto je majka pobjegla, stoji nasred

dnevne sobe ruku punih staklenih ukrasa, kao paraliziran stoji ispred golog

božićnog drvca, ne zna što bi. Ona odlazi po ljestve, blago uzima ukrase iz

njegovih ruku. Gledaj, ja ih mogu objesiti! On bi ih bio bacio, u protivnom.

Bacio o zid. Ponekad bi jednako tako zastajao, usred neke jednostavne radnje,

kao da je oslijepio ili izgubio pamćenje. Ili ga iznenada stekao iznova. Živio je u

dva vremena istodobno: vješao ukrase na božićno drvce i slao metke u tijela

neprijatelja-djece. Dakle nikakvo čudo, misli Tony. Unatoč sve pijanijim i

nepovezanim i, o da, nasilnim i zastrašnim kasnijim godinama, ona mu je više-

manje oprostila. A da Anthea nije pobjegla, bi li on skončao na podu i krv mu se

cijedila na novinski papir? Vjerojatno ne.)

- Napustila me je - kaže Tony.

- Mene je moja vlastita majka prodala - kaže Zenia s uzdahom.

- Prodala? - kaže Tony.

- No da, iznajmljivala - kaže Zenia. - Za novac. Bile smo izbjeglice. Ona je pred

rat stigla sve do Poljske, ali je vidjela što se sprema: nekako je izišla, mito,

krivotvorene putovnice, raširila je noge nekolicini sprovodnika vlakova, tko

zna? Svakako, stigla je do Pariza; tamo sam odrasla. Ljudi su tih godina jeli iz

kanti za smeće, jeli su mačke! I što bi ona? Posao nije mogla dobiti, sam Bog

zna da nije znala raditi ama baš ništa! Morala je nekako doći do novca.

- Iznajmljivala te komu? - kaže Tony.

- Muškarcima - kaže Zania. - Ah, ne na ulici! Ne bilo komu! Starim generalima i

sličnim tipovima. Bila je iz Bjelorusije; mislim da je obitelj imala novaca, nekoć

- dok su bili u Rusiji. Tvrdila je da je po rangu neka vrst grofice - premda sam

Bog zna da je ruskih grofica bilo kao šrota. U Parizu je živjela grupica

Bjelorusa, došli su poslije revolucije. Rado je govorila da se navikla na dobre

stvari, iako ja nemam pojma kad se to moglo dogoditi.

Tony ovo nije znala - da je Zenijina majka Ruskinja. Znala je samo Zenijinu

noviju povijest: njezin prednji plan. Život na fakultetu, život s Westom, i s

muškarcem prije njega i onim prije ovoga. Životinje, i jedan i drugi, pijanci u

kožnatim jaknama, čak su je udarili.

Ona razgledava Zenijine visoke jagodice: slavenske, rekla bi. Tu je i neznatni

naglasak, prezirna superiornost kao stil, crta praznovjerja. Rusi mnogo drže do

ikona i tih stvari. Sve se uklapa.

- Iznajmljivala? - kaže. - A koliko si bila stara?

- Tko zna? - kaže Zenia. - Mora da je počelo kad mi je bilo pet ili šest, možda

ranije. Zbilja se ne sjećam. Ja ne pamtim da mi ikad u gaćicama nije bila ruka

nekog muškarca.

Tony sada zine. - Pet? - Ona je užasnuta. Istodobno se divi Zenijinoj otvorenosti.

Njoj kao da ništa ne može izazvati osjećaj neugodnosti. Za razliku od Tony,

Zenia nije kreposna mimoza.

Zenia se smije. - Oh, nije to bilo očito, u prvo vrijeme. Sve je bilo jako uljudno!

Oni bi došli u posjet i sjeli na trosjed - Gospode, kako se samo ponosila tim

trosjedom, uvijek je tu bio prebačen svileni šal izvezen ružama - meni bi rekla

neka sjednem kraj toga zgodnog gospodina i nakon nekog vremena bi

jednostavno izišla iz sobe. Nije bio pravi seks, u prvo vrijeme. Samo pipanje, u

količinama. Ljepljivi prsti. Čuvala je veliki prasak dok ne odrastem, po

njezinome. Do jedanaeste, dvanaeste... Mislim da joj je taj štos poprilično donio,

iako meñu tim muškarcima nije bilo baš mnogo trulih bogatuna. Ofucana

kvazigospoštija koja svaku paru okrene bar triput, sa sitnom ušteñevinom ili

nekakvim sumnjivim poslom. Svi su imali veze sa crnom burzom, lovili u

mutnom, proveli neko vrijeme s onu stranu brave, shvaćaš? Kao štakori. Kupila

mi je novu haljinu za tu prigodu, valjda takoñer na crnoj burzi. Debitirala sam na

tepihu u dnevnoj sobi - krevet im nikad nije dopustila. Major Popov, tako se

zvao, vjerovala ti ili ne, kao da je iz Dostojevskog, na nosu je imao smeñe kraste

od burmuta. Čak nije skinuo hlače, toliko mu se žurilo. Ja sam čitavo vrijeme

buljila u one izvezene ruže na jebenom šalu. Bol sam ponudila Bogu na dar.

Nisam griješila iz veselja, uostalom! U to vrijeme sam bila velika vjernica;

pravoslavna, naravno. Oni još uvijek imaju najbolje crkve, ne čini ti se? Nadam

se da je iz starog Popova izvukla podosta. Za djevicu, neki će se muškarci odreći

i te koliko ručkova.

Zenia ovo priča kao neki usputni trač, a Tony sluša kao naelektrizirana. Za takvu

stvar nikad nije čula. Ispravak: čula je za takve stvari, više ili manje, ali je za

njih čula samo u knjigama. Takve barokne, zamršeno europske stvari ne

dogañaju se stvarnim ljudima, ili ljudima koje bi ona mogla upoznati. No kako

bi uopće doznala? Možda se svuda oko nje zbivaju takve pojave, ali ih ona ne

vidi jer ne zna kamo bi gledala. Zenia bi znala. Zenia je starija od Tony, ne

toliko po godinama, već u drugom smislu, mnogo starija. Kraj Zenije, Tony je

dijete, živi u blaženom neznanju.

- Mora da si je mrzila - kaže Tony.

- O, ne - kaže Zenia ozbiljno. - To je došlo tek kasnije. Bila je prema meni jako

dobra! Dok sam bila mala, uvijek mi je kuhala nešto posebno. Nikad nije

podigla glas. Bilo ju je lijepo pogledati, imala je dugu tamnu kosu spletenu u

pletenice i omotanu oko glave poput svetice, i krupne žalosne oči. Često sam s

njom spavala u velikom bijelom krevetu od perja. Voljela sam je, obožavala, sve

bih bila učinila za nju! Nisam željela da bude tako žalosna. I zato se mogla

izvući nakon te stvari.

- Strašno - kaže Tony.

- Tja - kaže Zenia - koga za to boli briga? Uostalom, nisam tu bila samo ja -

iznajmljivala je i sebe. Bila je neka vrst suterenske metrese, pretpostavljam. Za

gospodu kojoj je sreća okrenula leña. Ali samo Rusi, i to nitko ispod čina

majora. Imala je svoje kriterije. Pomagala im je u njihovim pretvaranjima, a oni

njoj u njezinima. Nije meñutim postizala osobit uspjeh u seksualnoj komponenti,

možda zato što joj se seks zapravo nije sviñao. Više je voljela patnju. Promet

muškaraca bio je popriličan. Takoñer, bila je često bolesna. Kašalj, točno kao u

operi! Krv na rupčiću. Dah joj je sve više zaudarao, znala se jako namirisati kad

bi se domogla parfema. Vjarojatno je imala TBC, i to ju je ubilo. Kakva kič

smrt!

- Imala si veliku sreću što ga i sama nisi dobila - kaže Tony. Sve ovo zvuči tako

arhaično. Sigurno danas nitko ne dobiva TBC. To je izumrla bolest, kao i velike

boginje.

- Jesam, zbilja - kaže Zenia. - No ja sam već odavno otišla kad je ona odapela.

Kad sam postala starija, nisam je više voljela. Ja sam obavljala gotovo sav

posao, ona je držala gotovo sve novce, a to nije bilo baš pošteno! I nisam više

mogla slušati ni njeno kašljanje ni plakanje prije spavanja. Bila je beznadan

slučaj, a mislim da je pritom bila i glupa. Pa sam pobjegla. Verojatno je to bilo s

moje strane podmuklo: u to vrijeme nije imala nikoga, nikakvog muškarca,

samo mene. Ali bilo je to ona ili ja. Morala sam odabrati.

- A što je s tvojim ocem? - kaže Tony.

Zenia se smije. - Kojim ocem?

- Pa, morala si imati oca - kaže Tony.

- Ja sam prošla još bolje - kaže Zenia. - Imala sam ih tri! Majka je raspolagala s

nekoliko verzija - daljnji roñak grčke kraljevske obitelji, general u poljskoj

konjici, Englez iz dobre obitelji. Imala je fotografiju, muškarac samo jedan - ali

tri priče. Priča o njemu se mijenjala, ovisno o tome kako se ona u taj mah

osjećala; ali u svim trima pričama on je umro u ratu. Znala mi je na karti

pokazivati gdje: svaki na drugom mjestu, svaki drukčijom smrću. Jurišajući na

konju na njemačke tenkove, u padobranu iza francuskih linija, od mitraljeske

paljbe u palači. Kad si je to mogla priuštiti, metnula bi ispred slike jednu ružu;

ponekad bi zapalila svijeću. Mlad čovjek u jakni, s naprtnjačom, gleda preko

ramena, mutna slika: nije čak ni u uniformi. Predratna. Možda ju je kupila. Po

mom mišljenju nju su silovali, grupa vojnika ili tako nešto, ali meni nije htjela

reći. To bi bilo previše - znati da mi je otac netko takav. No to zvuči logično, zar

ne? Žena bez novca, bijeg od mjesta do mjesta, sama - zaštita nikakva. Takve su

žene bile divljač za odstrel! A možda je imala ljubavnika nacista, nekog

njemačkog grmalja. Tko zna? Bila je velika lažljivica, pa ja nikad neću doznati.

Uostalom, umrla je.

Tonyna osobna mala povijest još se više smanjila. U usporedbi sa Zenijinom,

ona nije drugo doli dogodovština, nižeg reda, siva, rezidencijalna; blaga

uskogrudna anegdota; fusnota. A Zenijin život svjetluca - ne, žarko sjaji u

sablasnom akoprem neuhvatljivom svjetlu što ga bacaju krupna i kobna svjetska

zbivanja. (Bjelorusi!)

Do sada je Tony smatrala Zeniju vrlo različitom od sebe, no sada u njoj vidi i

sličnost: jer nisu li i jedna i druga siročad? I jedna i druga bez majke, roñene u

ratu, probijaju se same kroz život, klipsaju naprijed svaka s košarom preko ruke,

košarom u kojoj je njihova oskudna, jedina ovozemaljska imovina - vlastiti

mozak, jer na što se drugo imaju osloniti? Ona se neizmjerno divi Zeniji,

njezinoj hladnokrvnosti takoñer, ne smatrajući to najmanje važnom osobinom. U

ovom trenutku primjerice, kad bi većina drugih žena plakala, Zenia se smiješi -

smiješi joj se, s možebitnom natruhom podrugljivosti koju Tony odlučuje

tumačiti kao dirljivo junaštvo, čeličnu hrabrost sučelice zlomislećem usudu.

Zenia je proživjela strahote i izišla kao pobjednica. Tony je zamišlja na konju,

plašt vijori, ruka s mačem uzdignuta; ili kao pticu, srebrnu i čudesnu pticu koja

uzlijeće likujući i netaknuta iz pepela spaljene i opustošene Europe.

- Doduše, ima nečeg u tome kad si siroče - kaže Zenia zamišljeno. Dva traka

dima izlaze iz njenih savršenih nosnica. - Ne moraš stalno potvrñivati nečije

dobro mišljenje o sebi. - Ona ispija talog kave, gasi cigaretu. - Možeš biti tko

god hoćeš.

Tony je gleda, gleda u njezine plavo-crne oči i vidi vlastiti odraz: vidi sebe

kakva bi voljela biti. Tnomerf Ynot. Sebe samu preokrenutu na vanjsku stranu.

25.

U tim okolnostima, što Tony može uskratiti? Ne baš mnogo toga.

Novac svakako ne. Zenia mora jesti - i West, naravno - a kako će ako Tony, koja

pliva u bogatstvu mrtvih, s vremena na vrijeme ne posudi Zeniji suvišnu

dvadesetaču, suvišnu pedesetaču, suvišnu stotku? I, kako stvari stoje, kako joj

Zenia uopće može vratiti? Ona ima nekakvu stipendiju, ili je u tom smislu nešto

natuknula, ali to ne pokriva cijelu paradu. U dalekoj prošlosti skucala je za put

kroz Europu i preko Atlantika prosjačenjem i kurvanjem do odreñene mjere;

doduše - veli ona, a Tony je gleda razrogačenih očiju i trepćući - u svako doba bi

mnogo radije olakšala džepove nekom pristojnom grañanskom pijancu, to je

brže i kudikamo čišće. U nedavnoj prošlosti pribavljala je dodatne novce kao

konobarica i čistačica zahoda u drugorazrednim hotelima - vrlina se plaća

crnčenjem - ali kad ondje radi, preumorna je za učenje.

Ona je ionako preumorna. Ljubav čovjeka iscrpi, ljubavnom gnijezdu se hoće

perja, a tko u Zenijinu stanu kuha i pere veš i posprema? Svakako ne West,

sunce jadno; kao svim muškarcima, njemu je problem skuhati si jaje ili čaj. (Ah,

razmišlja Tony, mogla bih mu ja kuhati čaj! Ona čezne za takvim jednostavnim

kućanskim radnjama koje bi prinijela na žrtvenik Westu. No tu misao cenzurira

gotovo istog trena. Već sámo pristavljanje kotlića za Westov čaj osjetila bi kao

izdaju Zenije.)

Takoñer, sugerira Zenia, prkos društvenom poretku košta: sloboda nije

osloboñena cijene, do nje dolaziš plaćajući. Prve linije osloboñenja dobivaju

prve metke. Zenia i West već plaćaju za onu jazbinu od stana više no što bi

trebali jer je licemjerni gazda prljave mašte naslutio da oni nisu vjenčani.

Toronto je tako puritanski!

Kako onda Tony može odbiti... Zenia se jedne večeri pojavljuje u njenoj sobi,

sva u suzama, bez semestralnog rada iz novije povijesti i bez takoreći minute

vremena koje bi odvojila za pisanje. - Ako tresnem iz toga kolegija, to znači

fajrunt - kaže. - Morat ću otići s fakulteta, što znači ponovo ulica. Sranje, Tony,

nemaš pojma kakvo - ti naprosto nemaš pojma! To je pakao, to je takvo

poniženje. Ja se tomu ne mogu vratiti!

Tony je zaprepaštena njenim suzama: vjerovala je da Zenia nema suza, čak

temeljnije nego ona sama. A sad su tu ne samo suze, već rijeka suza, slijevaju se

niz Zenijino čudnovato nepokretno lice koje uvijek djeluje našminkano čak i kad

nije. Na nekoj drugoj ženi maskara bi se razmazala; ali ovdje nema maskare, to

su Zenijine prave trepavice.

Stvar završava tako da Tony piše dva rada, jedan za sebe i jedan za Zeniju.

Pritom je vrlo nervozna: zna da je to krajnje riskantno. Upravo prekoračuje

granicu, granicu koju sama poštuje. Ali Zenia provodi Tonynu buntovnost

umjesto nje, pa je dakle pitanje poštenja da Tony napiše Zenijim semestralni rad.

Odnosno to je jednadžba koju Tony izvodi, na nekoj razini onkraj riječi. Tony će

biti Zenijina desna ruka, jer Zenia svakako jest Tonyna lijeva.

Nijedan rad nije o bitkama. Profesor novije povijesti, ćelavi škiljavi dr. Welch s

kožnatim našivcima na laktovima, više se zanima za ekonomiku negoli za

krvoprolića, pa je Tony jasno dao do znanja - kad je predložila križarsku poharu

Konstantinopola koja se otela svakoj kontroli - da on ne smatra rat prikladnom

temom za djevojke. Tako su oba rada o novcu. Zenijin je o slavenskoj trgovini

robljem s Bizantom - Tony je to odabrala zbog Zenijinih ruskih predaka - a

Tonyn o bizantskom monopolu svile u desetom stoljeću.

Bizant zanima Tony. Ondje je mnogo ljudi umrlo neugodnom smrću, većina

zbog trivijalnih razloga: mogli su vas raščetvoriti zbog pogrešne odjeće, mogli

su vam iščupati utrobu zbog smijuljenja. Dvadeset devet bizantskih careva

umorili su njihovi protivnici. Omiljena metoda bila je osljepljivanje; to, i kidanje

udova zglob po zglob, i polagano izgladnjivanje.

Da profesor nije bio tako cifrast, Tony bi bila pisala o umorstvu bizantskog cara

Nikifora Foku koga je ubila njegova lijepa supruga, carica Teofano. Teofano je

počela kao konkubina i prokrčila si put do vrha. Kad je njen autokratski suprug

postao prestar i preružan za nju, dala ga je ubiti. Štoviše, i sama je pripomogla.

1. prosinca 969. nagovorila ga je da ostavi vrata svoje ložnice nezaključana,

zasigurno obećavši seksualne usluge, i ušla onamo usred noći sa svojim mlañim

i naočitijim ljubavnikom Ivanom Cimiskom - koji će nju kasnije dati zatvoriti u

manastir - i četom plaćenika. Probudili su Nikifora - spavao je na koži pantere,

što je zgodan detalj - i onda mu je Ivan Cimisk raskolio glavu mačem. Ivan se

pritom smijao.

Kako da mi to znamo? razmišlja Tony. Tko je bio ondje i bilježio? Je li se i

Teofano smijala? Ona mozga zbog čega su ga probudili. Bilo je to sadistički; ili

možda osvetnički. Po svemu sudeći Nikifor je bio tiranin: gord, hirovit, okrutan.

Onda zamišlja caricu Teofano kako ide prema mjestu umorstva, s grimiznim

svilenim plaštem prebačenim preko ramena i u zlatnim sandalama. Tamna kosa

vijori joj oko glave; blijedo lice sja pod svjetlom zublji. Hoda prva, i to brzo, jer

u svakom činu izdaje najvažniji je element iznenañenje. Za njom idu muškarci s

mačevima.

Teofano se smiješi, ali Tony se taj smiješak ne čini zlokobnim. Sasvim obratno,

radostan je: tako se smije dijete koje je upravo poklopilo odostrag nekome oči.

Pogodi tko je!

Postoji u povijesti element čiste pakosti, razmišlja Tony. Perverzne radosti.

Drskosti tek radi drskosti. Što je, ustvari, zasjeda doli svojevrsna vojnička psina?

Sakriješ se, onda iskočiš i urlaš Iznenañenje! Ali nijedan povjesničar nikada to

ne spominje, tu crtu lakoumnog igranja žmire. Oni žele da prošlost bude

ozbiljna. Mrtvo ozbiljna. Ona razglaba o toj frazi: ako mrtav znači ozbiljan, tada

živ znači lakomislen. Tako bi to bilo prema sastavljačima fraza.

Možda je Teofano probudila Nikifora jer je htjela da on prije nego umre još

uzmogne cijeniti njezinu lukavost. Htjela je da vidi koliko je dvolična i koliko se

kruto prevario u njoj. Htjela je da shvati psinu.

Oba su rada na Tonynoj uobičajenoj razini; ako već, onaj o monopolu svile je

bolji. Ali Zenijin dobiva odličan, a Tonyn samo minus odličan. Zenijina

razglašena briljantnost djelovala je čak i na profesora Welcha, čini se. Ili možda

njezina vanjština. Je li Tony pogoñena? Ne osobito. Ali zamjećuje.

I osjeća ktomu grižnju savjesti. Sve do sada uvijek je najstrože vodila računa o

akademskoj doličnosti. Ni od koga nikad ne posuñuje bilješke, iako svoje daje

drugima; fusnote su joj besprijekorne; i savršeno je svjesna da je pisanje tuñeg

semestralnog rada varanje. Ali ovo nije slučaj gdje se ona bilo kako okoristila.

Njezini motivi spadaju meñu najčišće: kako je mogla odbiti prijateljicu? Kako je

mogla osuditi Zeniju na seksualno robovanje kao život? Ipak, savjest je muči;

stoga je to što je dobila samo minus odličan možda pravda. Ako je to jedina

kazna koja joj predstoji, izvukla se jeftino.

Tony je svoja dva rada napisala u ožujku, kad se snijeg topio, i sunce toplije

sjalo, i visibabe nicale kroz blato i stare novine i lišće što je trulilo na prednjim

travnjacima, i ljudi postajali nemirni u zimskim kaputima. Zenia je takoñer

postajala nemirna. Ona i Tony nisu više provodile večeri pijući kavu u kafeteriji

Christie; nisu više intenzivno razgovarale do, za Tony, kasno u noć. Djelomično

Tony nije imala vremena jer su se približavali diplomski ispiti, a na vlastitoj je

briljantnosti trebala poraditi. Ali i kao da je Zenia doznala o Tony sve što je

trebala znati.

U obratnom smjeru to je bilo daleko od točnog: Tony je i dalje bila znatiželjna, i

dalje fascinirana, i dalje željna pojedinosti; no kad bi Tony postavljala pitanja,

Zenijini odgovori - iako posve dobroćudni - bili su kratki, a pogled joj je lutao.

Jednako prijazno i odsutno sada se držala i prema Westu. Premda ga je i dalje

dodirivala kad god bi ušao u prostoriju, premda je i dalje širokogrudno davala

sitne laske i sitne pohvale, nije bila usredotočena na njega. Razmišljala je o

nečem drugom.

Jednog petka početkom travnja Zenia usred noći ulazi u Tonynu sobu kroz

prozor. Tony je pri tome ne vidi jer spava; no odjednom joj se oči otvaraju, ona

se uspravlja u krevetu, a u tami sobe stoji žena, glava joj se ocrtava u žućkasto-

sivom pravokutniku prozora. U trenutku buñenja Tony misli da je to njena

majka. Anthee se, izgleda, nije moglo riješiti tek tako: sabiti u kapsulu, baciti u

jezero, zaboraviti. Vratila se da zatraži odmazdu, ali za što? Ili se možda vratila,

puno prekasno, po Tony, napokon će je povesti, i to na dno dubokog plavog

mora kamo Tony nema nikakave želje ići, a kako će ona izgledati ako Tony

upali svjetlo? Kao Anthea, ili kao napuhani akvarel?

Tony postaje hladno od glave do pete. Gdje je moja odjeća? sprema se izgovoriti

Anthea, sredinom svoga lica koje nema lice. Time misli reći moje tijelo, tijelo

koje su spalili, tijelo koje se utopilo. Što može Tony odgovoriti? Žao mi je, žao

mi je.

Ovo sve je bez riječi. Tony doživljuje višeslojni val prepoznavanja i strave, šoka

i izostanka šoka: paket koji dolazi netaknut kad se neizgovorene želje obistine.

Odveć je paralizirana a da bi vrisnula. Ona teško diše i objema rukama pritišće

usta.

- Bok - kaže Zenia tiho. - Ja sam.

Nastaje stanka dok se Tony polako pribire. - Kako si ušla? - pita čim joj srce

ponovo biva nečujno.

- Kroz prozor - kaže Zenia. - Popela sam se protupožarnim ljestvama.

- Ali one stoje previsoko - kaže Tony. Zenia je visoka, ali ne toliko da dosegne

donju prečku. Je li tamo dolje West, je li ju on podignuo? Tony pruža ruku da

upali noćnu svjetiljku, ali se predomišlja. U to doba noći nije predviñeno da

nitko bude u njezinoj sobi, pa se profe i kojekakva njuškala šuljaju hodnicima ne

bi li namirisali dim cigarete i ušvercani seks.

- Popela sam se na ono drvo i zanjihala s grane - kaže Zenia. - To bi mogao bilo

koji luñak. Zbilja bi trebala staviti na prozor nekakvu bravu. - Ona sjeda,

prekriženih nogu, na pod.

- O čemu se radi? - kaže Tony. Mora da je nešto: čak ni Zenia ne bi iz pukog

hira došla nekomu kroz prozor usred noći.

- Nisam mogla spavati - kaže Zenia. I jedna i druga gotovo šapću. - Morala sam

razgovarati s tobom. Ja se osjećam tako ružno zbog profesora Welcha.

- Molim? - kaže Tony. Nije joj jasno.

- Jer smo ga onako prevarile. Mislim da bismo trebale priznati. Na kraju krajeva,

ono je bilo krivotvorenje - kaže Zenia zabrinuto. Ona govori o onom

semestralnom radu u koji je Tony uložila toliko vremena i velikodušne skrbi. U

samom radu nije bilo ničeg nepoštenog: samo u imenu autorice, koja nije Zenia.

Sada Zenia hoće sve ispričati, a onda za Tony više nema života. Pred Zenijom se

ukazuje mnogo velikih iako maglovitih prilika - novinarstvo, visoke financije,

spominjala se čak i politika - no meñu njima nikad nije bila sveučilišna karijera;

za Tony je to, meñutim, jedina mogućnost. To je njezina vokacija; bez toga će

biti nekorisna poput amputirane ruke. Što drugo ona umije raditi? Gdje još može

svoju pokućarsku vreću znanja, sve one drangulije i komadićke i sitnice,

razmjenjivati za pošten život? Pošten, to je ključna riječ. Lišena svoga

intelektualnog poštenja, svoje reputacije, svog integriteta, ona će završiti u

izgnanstvu. A Zenia je u poziciji da je toga liši.

- Ali ja sam to učinila da tebi pomognem! - kaže Tony, svjesna čak dok to

govori da njezini motivi neće imati nikakav učinak kod sveučilišne uprave.

(Mogla bih naprosto poreći da sam ja to napisala, pomišlja na trenutak. No

Zenia posjeduje original, pisan Tonynim ulijevo iskošenim rukopisom. Naravno

da ga je morala prepisati svojom rukom.)

- Znam - kaže Zenia. - Ali ipak. No da, možda ću ujutro razmišljati drukčije.

Naprosto sam u depresiji, sama sebi idem na živce; nekad se osjećam tako

govnasto da jedino želim skočiti s mosta, shvaćaš? Osjećam se kao prava

prevarantica u nekim trenucima. Osjećam da ne pripadam ovamo... da

jednostavno nisam dovoljno dobra. Ni za Westa, isto tako. On je čist do ludila.

Ponekad se bojim da ću ga zaprljati ili slomiti, ili tako nešto. Znaš što je pritom

najgore? Ja to ponekad želim. Kad sam... shvaćaš. Pod velikim stresom.

Znači, nije samo Tony ta čiji je život ugrožen, nego i West. Koliko je sama

vidjela Westa i njegovu neupitnu privrženost, Tony je uvjerena da bi Zenia

zaista mogla izazvati katastrofu. Na jedan jedini prezirni pokret njene ruke on bi

se sav rasuo po pločniku. Kako je Zenia stekla toliku moć a da to Tony nije

zamijetila? Kad je u pitanju West, Tony jest zamijetila. No vjerovala je da će

Zenia tu moć upotrebljavati u dobrom smislu. Vjerovala je Zeniji. Sada su i ona

i West u opasnosti, sada ona mora njih oboje spasiti. - Stresom? - kaže

slabašnim glasom.

- Ah, taj novac. Tony, ti ne možeš znati, nije to nešto čime bi se ti ikad morala

baviti. Jebena stanarina kasni nekoliko mjeseci, pa jebeni gazda prijeti da će nas

dati sudski izbaciti; kaže da će nazvati fakultet i dići dreku. Čak nema smisla da

bilo čime od ovog opterećujem Westa - on je takva beba, jednostavno prepušta

sve praktične stvari meni. Ako mu kažem koliko smo dužni, otići će prodati

lutnju, sasvim sigurno; hoću reći, što drugo uopće ima? On bi sve učinio za

mene, jadničak, premda bi to bila samo kap u moru; ali on voli takve geste

žrtvovanja. Jednostavno ne znam što ću. Sve je to takav teret, Tony. I zato sam u

takvoj jebenoj depresiji.

Tony je dala Zeniji novac za stanarinu, već nekoliko puta. Meñutim, zna što će

Zenia kazati ako to spomene. Ali, Tony! Morali smo jesti! Ti ne znaš kako je to

kad si gladna. Naprosto ti ne dopire do mozga! Ti ne znaš kako je to kad nemaš

prebite pare!

- Koliko? - kaže hladno, precizno. Ovo je uredan slučaj ucjene. Zaskočena je.

- Tisuću dolara bi nas izvuklo iz tunela - kaže Zenia ležerno. Tisuću dolara je

velik novac. U Tonynoj čarapi će nastati vrlo opipljiva rupa. Takoñer, to je

mnogo više no što bi uopće mogla iznositi zaostala stanarina. Ali Zenia ne prosi,

ne preklinje. Zna ona da je Tonyna reakcija posve izvjesna.

Tony ustaje iz kreveta u polo pidžami s plavim miševima odjevenima u klaune:

zaostatak iz majčinog kalifornijskog paketa kad joj je bilo četrnaest godina -

njezina noćna garderoba nije doživjela promaknuće, jer tko će je ikad imati

prilike vidjeti, a sjećajući se ove noći najviše se grize, izmeñu ostaloga, jer je

Zenia mogla dobro razgledati njenu apsurdnu pidžamu - pa odlazi do pisaćeg

stola, pali svjetiljku, sasvim nakratko, i ispisuje ček. - Evo - kaže i oštrom

kretnjom daje Zeniji.

- Sjajna si, Tony, kao mramor - kaže Zenia. - Već ću ti vratiti! - I jedna i druga

znaju da se to neće dogoditi.

Zenia izlazi via prozor, a Tony se vraća u krevet. Mramor: manji komad može

poslužiti kao ubojito oružje, teško, oštrih bridova. Čovjek bi mogao razmrskati

lijepi broj lubanja takvim komadom mramora. Nema nikakve sumnje da će

Zenia ponovo doći i tražiti još, pa opet još. Tony nije postigla ništa, osim što je

dobila na vremenu.

26.

Dva dana kasnije West dolazi u McClung Hall i nalazi Tony i pita je li vidjela

Zeniju, jer Zenia je nestala. Nestala je iz stana, nestala s kampusa, čini se da je

nestala iz grada, jer nitko - ni bradati muškarci iz kazališta, ni mršave žene s

licima balerinâ i grivastom kosom, a niti policija, kamo West nakraju odlazi - ne

zna gdje je. Nitko nije vidio dok je odlazila. Jednostavno više nije tu.

S njom je nestalo tisuću dolara koje joj je dala Tony, plus sadržaj njezina i

Westova zajedničkog bankovnog računa - dvjesto dolara, tu negdje. Bilo bi na

računu i više, ali je Zenia u meñuvremenu podigla stanovitu svotu pod izlikom

da je njihova dobra prijateljica Tony, koja nije tako bogata kao što su svi mislili,

zamolila kratkoročnu pozajmicu od nje jer se sramila pitati Westa. Nestala je i

Westova lutnja, koju nekoliko tjedana kasnije Tony pronalazi nakon ustrajna i

nadahnuta traganja po trgovinama rabljenom robom. Osobno je donosi u stan i

gura Westu u ruke kao da je lizalica, nadajući se da će biti manje nesretan. Ali

lutnja ne postiže gotovo nikakav učinak: on i dalje sjedi nasred sobe na velikom

izlizanom jastuku, bulji u zid i pije pivo.

Zenia je ostavila pismo za Westa. Bila je barem toliko obzirna, ili - pomišlja

Tony, nakon novostečenog uvida u zavijutke Zenijine duše - toliko proračunata.

Srce moje, ja Te nisam - vrijedna. Jednog ćeš mi dana oprostiti. Voljet ću te do

smrti. U ljubavi, Tvoja Zenia. Tony, koja je primila slično pismo, zna koliko

vrijede takvi izljevi - nimalo. Zna kako ti takva pisma mogu visjeti oko vrata

kao medaljon od olova, težak spomen-dar koji će te godinama povlačiti nadolje.

Razumije, mseñutim, i Westovu potrebu da se osloni na Zenijina uvjeravanja.

Potrebna su mu kao voda, potrebna su mu kao zrak. Radije će vjerovati da ga se

Zenia odrekla zbog neumjesne plemenitosti, nego da ga je vukla za nos. Žene

znaju od muškaraca napraviti budale, razmišlja svježe razuvjerena Tony, čak

ako ovi to isprva i nisu bili.

Westov je očaj opipljiv. Omotan je oko njega kao oblak mušica, obilježava ga

kao posjeklina na zglobu i on to pruža Tony (nijemo, ne pomaknuvši se) na

previjanje. Da je mogla birati, ne bi odabrala ulogu bolničarke i tješiteljice, što

joj je u slučaju oca išlo tako loše. Ali drugo se baš i ne nudi, pa Tony kuha

Westu na litre čaja i pokušava ga odmamiti s onog jastuka i - ne znajući što bi

drugo - vodi ga u šetnju, kao psa ili bolesnika. Zajedno vrludaju po parkovima,

zajedno prelaze ulicu držeći se za ruke poput djece u šumi. Zajedno oplakuju

bez riječi.

West je u koroti, ali i Tony. Oboje su izgubili Zeniju, no Tony ju je izgubila

potpunije. West i dalje vjeruje u onu Zeniju koju je izgubio: kad bi se bar vratila

i dopustila da joj bude oprošteno, da je se mazi i pazi, sve bi opet bilo kao prije.

Tony zna bolje. Zna da osoba koju je izgubila nije, kao prvo, u stvarnosti ni

postojala. Još uvijek ne sumnja u Zenijinu priču, Zenijinu povijest; dapače,

njome se služi kao objašnjenjem: što se može i očekivati od osobe s tako

upropaštenim djetinjstvom? Ali zato sumnja u Zenijinu dobronamjernost. Zenia

je nju samo iskorištavala, a ona je dopustila da bude iskorištavana; raskopana je,

ispražnjena poput džepa na hlačama. Ali nema previše vremena za

samosažalijevanje jer je previše zaokupljena sažalijevanjem Westa.

Westova ruka pasivno leži u Tonynoj. On je poput slijepca: ide u smjeru koji

odreñuje Tony, posve lišen vlastite volje i ne mareći kamo. U ponor ili mirnu

luku, njemu je svejedno. S vremena na vrijeme kao da se probudi: zvjera

naokolo, ne snalazi se. - Kako smo stigli ovamo? - pita, a Tony se kida ono

omekšalo sićušno srce.

Nju najviše brine to što West pije. Još uvijek je tu samo pivo, ali on ulijeva u

sebe kudikamo više no što je običavao. Moguće je da nikad nije posve trijezan.

Zenijina je odsutnost nalik putu, putu koji Tony prepoznaje jer ga je već vidjela.

On vodi prema dolje i naglo završava na rasprostrtim novinama s krvavim

mrljama, a West posrće tim putem kao da hoda u snu. Ona ga nije kadra

zaustaviti, a ni probuditi. Kako Tony, mršava, nespretna, koščate glave, s

prevelikim naočalama i šetnjama po parku i litrama čaja, može biti dorasla

sjećanju na jarku Zeniju koje West nosi tik do srca ili pak umjesto njega?

Tony je bolesna od tih briga. Gubi san. Ispod očiju stvaraju joj se tamni

kolutovi, koža se pretvara u papir. Pismene diplomske ne piše s inače

svojstvenom hladnom racionalnošću, već prije u grozničavu transu, posežući

pritom u zalihe tkozna kamo pohranjenog znanja koje nije ni znala da posjeduje.

S druge strane, West se čak i ne pojavljuje, u najmanju ruku ne na ispitu iz

novije povijesti. Vir ga povlači prema dolje.

Roz susreće Tony u predvorju McClunga i zamjećuje kako strašno izgleda.

- Hej, Tonić - kaže. (Vratila se ovom imenu odmila nakon Zenijina dezertiranja,

za koje dakako zna. Ovdje glasine vijugaju brojnim kanalima. Bez Zenije, Tony

više ne budi strahopoštovanje i s njom se može opet postupati kao s

deminutivom. ) - Hej, Tonić, kako je? Sveti sivče, pa ti izgledaš jezivo. - Svojim

velikim toplim rukama grli Tony oko ramena šiljastog kao u ptice. - Nije valjda

tako gadno. O čemu se radi?

Koga drugog Tony uopće ima s kim može razgovarati? Ne može s Westom

razgovarati o Westu, a Zenia nije tu. Nekoć ona ne bi razgovarala ni sa kim, ali

od vremena onih kava u Christieju povjeravanje joj se prosviñalo. Tako njih

dvije odlaze u Rozinu pretrpanu sobu i sjede na krevetu prekrivenom jastucima i

Tony olakšava dušu.

Ona ne priča Rozi o krivotvorenom semestralnom radu ni o tisuću dolara.

Uostalom, ne radi se o tome. Radi se o Westu. Zenia je nestala, a s njom u

torbici preko ramena i Westova duša, bez koje će on umrijeti. West će se ubiti, a

što će onda Tony? Kako će živjeti sa samom sobom?

Doduše, ona to ne kaže tim riječima. Samo iznosi gole činjenice, a ovo jesu

činjenice. Nije melodramatična. Samo objektivna.

- Čuj, pile - kaže Roz pošto Tony prestane govoriti. - Znam da ti je on drag,

hoću reći, čini se da je momak sasvim pristojan, no je li on toga vrijedan?

Da, kaže Tony. Vrijedan je, definitivno je vrijedan, ali za nju nema nikakve

nade. (On će blijedjeti i venuti, kao u baladama. Patit će i čeznuti. A najposlije

će glavu si prostrijeliti.)

- Po meni, on se ponaša kao kreten! Zenia je flojsa, to smo svi znali. Prije par

godina procirkulirala je meñu pola bratovština - i više od pola! Nisi čula onu

pjesmicu o njoj - Problem ti je penia? Lijek se zove Zenia! Trebao bi se on

konačno probuditi - kaže Roz, koja će ljubav tek upoznati pošto upozna Mitcha.

No upravo je upoznala seks i misli da je to novi čudotvorni lijek, a njoj je uvijek

bilo teško čuvati tajne. Sada govori tiše. - Trebala bi ga odvesti u krevet - kaže i

mudro kima glavom. Ona uživa u ulozi mudrice, djeliteljice savjetâ ojañenima.

Pritom je dakako od pomoći ako se i sama tako ne osjeća.

- Ja? - kaže Tony. Premda pričaju o svojim dečkima bez kraja i konca, djevojke

u McClung Hallu nikad izričito ne kažu što s njima točno rade. Ako i idu u

krevet, to ne spominju. Od svih koje je Tony ikad poznavala, jedino je Zenia

posve otvoreno govorila o seksu - sve do sada.

- A tko drugi? - kaže Roz. - Trebaš postići da on osjeti kako ga netko želi.

Zainteresirati ga za život.

- O, mislim da ja to ne bih mogla - kaže Tony. Zastrašna je već sama ideja o

tome da s bilo kim ode u krevet. Što ako se taj netko zabunom skotrlja na nju i

zgnječi je? Takoñer, ona strepi već od same pomisli da ikome dade toliku moć

nad sobom. A i nije osobito sklona da je drpaju i sline po njoj. Zenia je u vezi sa

seksom bila otvorena, ali ga nije prikazivala kao nešto silno privlačno.

Ipak, razmišljajući o tome, Tony mora priznati: ako postoji osoba koju bi ona

možda mogla podnijeti, bio bi to West. Ona ga već drži za ruku dok šeću; to je

ugodno. Ali pred konkretnim pojedinostima posve je u nedoumici. Na koji bi

način namamila Westa u nešto što se zove krevet, i koji krevet, uostalom?

Svakako ne onaj njen vlastiti uski krevet u McClung Hallu - to ne dolazi u obzir,

previše je očiju, ni kekse ne možeš jesti u sobi a da to svi ne doznaju - a svakako

ne ni krevet u kojem je spavao sa Zenijom. To ne bi bilo ispravno! Ktomu, ona

ne zna kako se te stvari rade. Teoretski da, zna što ide kamo, ali u praksi? Jedna

od prepreka je i konverzacija: o čemu bi razgovarala? Pa čak ako joj poñe za

rukom dovabiti Westa na mjesto radnje, što će se tada dogañati? Ona je

premalena, a West prevelik. Ostat će sva u komadićima.

Ona Westa voli, doduše. Taj joj je dio posve jasan. I nije li stvar u tome da mu

se spasi život? Jest. Znači, traži se herojstvo i požrtvovnost.

Tony stišće zube i kreće u zavoñenje Westa. Tomu je nevična taman koliko je

strahovala da će biti. Pokušava u Westovu stanu napraviti večeru uz svijeće, no

njena aktivnost u kuhinji kao da Westa još više deprimira, jer Zenia je kuhala

tako čudesno i inventivno; povrh svega, Tonyn složenac od tune ispadne

zagoren. Vodi ga u kino, na jeftine i glupe filmove strave i užasa koji joj pružaju

priliku da ga u mraku zgrabi za ruku kad vampiri keze zube ili se glava od gume

kotrlja niz stepenice. Ali sve njezine postupke West smatra naprosto iskazima

prijateljstva. Odnosno, tako joj se čini. Na Tonyn očaj, ali i - djelomice -

olakšanje, za njega je ona odani pajdaš, i to je to.

Lipanj je, toplo je, semestar je završio, no Tony je, kao uvijek, upisala jedan

ljetni tečaj pa neće morati iseliti iz sobe u McClung Hallu. Jednog

poslijepodneva odlazi k Westu da opere nagomilano upljesnivjelo suñe i odvede

ga u šetnju, i nalazi ga kako spava na krevetu. Vjeñe su mu zaobljene i čistih

linija kao u svetaca isklesanih na nadgrobnim spomenicima; jednu je ruku

zabacio iznad glave. Dah ulazi u njega, onda izlazi; toliko je zahvalna što je on

još uvijek živ. Njegova kosa - tjednima nepodšišana - sva je raskuštrana. U tom

položaju on izgleda tako žalosno, tako napušteno, tako bezopasno te ona

pažljivo sjeda kraj njega, oprezno se naginje i ljubi ga u čelo.

West ne otvara oči, ali njegove je ruke obujmljuju. - Tako si topla - mrmlja joj u

kosu. - Tako si dobra prema meni.

Nitko nije do ovoga trena rekao Tony da je topla i dobra. Nijedan muškarac nije

ju dosad zagrlio. Dok se ona još privikava na sve to, West je počinje ljubiti.

Ljubi joj cijelo lice, sitnim poljupcima. Oči su mu i dalje zatvorene. - Nemoj

otići - šapće. - Nemoj se micati.

Tony se ionako ne može micati jer je ukočena od strepnje. Nedostatak vlastite

hrabrosti tjera je u očaj, kao i to ogromno Westovo tijelo, kraj kojeg je sada tako

blizu. Čak može vidjeti dlačice na njegovoj bradi! Inače su one za nju previsoko.

Kao kad vidiš mrave na golemom kamenu koji se kotrlja prema tebi i tek što te

nije smrskao. Tony obuzima osjećaj akutne ugroženosti.

Ali West je veoma postupan. Polako joj skida naočale; zatim otkapča jedno po

jedno dugme, pipavo kao da mu prsti još uvijek spavaju, i pokriva je svojim

pokrivačem od grube vune, i gladi je kao da je ona baršunasti jastuk, pa iako

doista boli, kako i piše u knjigama, onaj osjećaj kao da te trgaju divlje zvijeri

mnogo je slabiji no što je pretpostavljala, imajući na umu sve ono režanje koje je

išlo uz Zeniju, to je sličnije padanju u rijeku, jer West je ono što ljudi za njega

kažu, dug gutljaj vode, a Tony je tako žedna, isušena je, lutala je u pustinji sve

ove godine, a sada je konačno nekome istinski za nešto potrebna, te na kraju

otkriva ono što je uvijek željela znati: iznutra je veća nego izvana.

Ovako Tony, ponosna na samu sebe i ispunjena radošću davanja, odvlači Westa

s mjesta poraza i tegli ga iza bojnih linija, i njeguje mu rane, i krpa ga. Bio je

polomljen, ali nakon nekog vremena zarašćuje. Doduše, ne savršeno. Tony je

svjesna ožiljka, koji poprima oblik tjeskobe niskog intenziteta: West je uvjeren

da je iznevjerio Zeniju. Vjeruje da su je odbacili na mračnu periferiju ovoga

svijeta gdje se mora (bezuspješno) boriti za preživljavanje jer on za nju nije bio

dovoljno sposoban ili dovoljno spretan ili jednostavno dovoljan. Vjeruje da je

njoj potrebna njegova zaštita, no tu Tony mora svoj podrugljivi smijeh zadržati

za sebe. Odsutna protivnica daleko je najgora. Zenia nije tu da se može braniti,

pa je stoga Tony ne može napasti. I viteštvo i mudrost vezuju joj ruke.

West se u jesen vraća na fakultet i nadoknañuje propuštene kolegije. Tony je

upisala magisterij. Zajedno unajmljuju mali stan, zajedno jedu uredni doručak i

provode nježne, blage noći, i Tony je sretnija no ikad u životu.

Vrijeme prolazi, oboje magistriraju i oboje postaju asistenti u nastavi. Nakon

nekog vremena se vjenčavaju, u Gradskoj vijećnici; na svadbenoj svečanosti

nema mnogo ljudi, atmosfera je intelektualna, ali Roz je pozvana, i sama u

meñuvremenu udata. Njen muž Mitch nije mogao doći, objašnjava ona,

otputovao je poslovno. Roz zamata Tony u svoj zagrljaj i uručuje dar - srebrno

prekrivalo za telefon, a pošto ode (rano), Tonyni kolege povjesničari i Westovi

muzikolozi pitaju ironično uzvijenih obrva tko li je zaboga ta. Rozina nazočnost,

meñutim, umirila je Tony: iako je brak njenih roditelja bio katastrofa, brak sam

po sebi zacijelo je nešto moguće i štoviše normalno ako se Roz toga prihvatila.

West i Tony sele u veći stan, pa West kupuje spinet, da se priključi lutnji. Sada

ima odijelo i nekoliko kravata, i nosi naočale. Tony kupuje mlinac za kavu, tavu

za pečenje i knjigu Kuhati s veseljem u kojoj traži ezoterične recepte. Peče tortu

s lješnjacima, kupuje posudu i dugačke viljuške za fondue i metalne štapiće za

šiš kebab.

Prolazi još vremena. Tony razmišlja o djeci, ali ne naglas jer West to nikad nije

spomenuo. Na ulicama se sada odvijaju mirovni marševi, a na fakultetu zbrkani

mirni prosvjedi. West donosi kući malo marihuane, oni puše zajedno, zajedno se

prepadaju zbog buke na ulici i više to ne rade.

Njihova je ljubav blaga i diskretna. Da je to biljka, bila bi paprat, svijetlozelena i

perjasta i nježna; da je glazbalo - flauta. Da je slika, bio bi to Monetov lopoč,

jedan od onih pastelnijih, s protočnom dubinom, s odrazima, s različitim

padovima svjetla. - Ti si moj najbolji prijatelj - kaže West Tony i zaglañuje joj

kosu s čela. - Mnogo ti dugujem. - Tony je ganuta njegovom zahvalnošću, ali i

premlada a da bi spram nje bila sumnjičava.

Nikad ne spominju Zeniju - Tony jer misli da će to uzrujati Westa, a West jer

misli da će to uzrujati Tony. Meñutim, Zenia ne nestaje. Ona titra, postaje

doduše sve bljeña, ali još uvijek je tu, kao što nakon ugašene cigarete ostane u

prostoriji plava maglica dima. Tony je može namirisati.

Jedne večeri Zenia se pojavljuje na njihovim vratima. Kuca kao što svi kucaju,

pa Tony otvara vrata - možda neka mala skautkinja prodaje kekse ili je možda

neki Jehovin svjedok. Kad vidi da je to Zenia, nijedna joj riječ ne pada na um. U

ruci drži metalni štapić s nanizanim komadićima janjetine, rajčice i zelene

paprike, i na trenutak vidi sebe kako zariva taj štapić u Zeniju, tamo gdje bi se

trebalo nalaziti srce, no ona to ne čini. Samo stoji otvorenih usta, a Zenia joj se

smiješi i kaže: - Tony, srce, trebalo se zbilja namučiti da se vama uñe u trag! - i

smije se onim bijelim zubima. Mršavija je i još rafiniranija. Na sebi ima mini

suknju, crni šal s crnim perlicama i dugim svilenim resama, mrežaste hulahopke

i čizme s visokom petom i vezicama do koljena.

- Uñi - kaže Tony pokazujući štapićem. Janjeća krv kaplje na pod.

- Tko je? - pita West iz dnevne sobe, gdje svira Purcella na spinetu. On voli

svirati dok Tony priprema večeru; to je jedan od njihovih malih rituala.

Nitko, najradije bi rekla Tony. Pogrešna adresa. Nema nikog. Najradije bi

objema rukama odgurnula Zeniju i zalupila vratima. No Zenia je već s ovu

stranu praga.

- West! Gospode Bože! - kaže, ulazi u dnevnu sobu, pruža ruke prema njemu. -

Dugo se nismo vidjeli! - West ne može vjerovati. Njegov je pogled iza naočala

bez okvira zgranuti pogled djeteta koje se opeklo, zapanjeni pogled putnika

meñu galaksijama. On ne ustaje, ne miče se s mjesta. Zenia uzima objema

rukama njegovo uzdignuto lice i ljubi ga dva puta, u svaki obraz, i zatim treći

put u čelo. Rese njezina šala ga miluju, usta su mu u visini njenih grudi. - Tako

je dobro vidjeti stare prijatelje - kaže Zenia ispuštajući suspregnuti dah.

Na ovaj ili onaj način nakraju ispada da ona ostaje na večeri, jer tko su Tony i

West da bi nešto zamjerali, a i što, uostalom? Nisu li upravo zahvaljujući

Zenijinu bijegu njih dvoje zajedno? I nisu li upravo dirljivo sretni? Zenia im

kaže da jesu. Njih dvoje su kao klinci, kaže, klinci koji su otišli na dugi piknik i

na plaži prave kule od pijeska. Tako su mili! Silno joj je drago zbog toga, kaže.

Onda uzdahne, što ima značiti da nju život nije tako mazio kao njih. No s druge

strane, ona nije bila u povlaštenom položaju kao oni. Živjela je na rubovima,

gdje je mračno i surovo i gdje vlada oskudica. Morala se snalaziti.

Gdje je bila? Tja, u Europi, kaže, uz kretnju rukom prema jednoj višoj, jednoj

dubljoj kulturi; i Americi, gdje veliki macani vode igru; i na Srednjem istoku.

(Zamahom ruke ona priziva pustinje, palme datulja, mistična znanja i šiš kebab

bolji od bilo čega što se može ispeći u Tonynoj majušnoj kanadskoj pećnici.)

Izbjegava kazati što je radila na svim tim mjestima. Razne stvari, kaže. Smije se

i kaže da ima kratko pamćenje.

O novcu s kojim je zbrisala taktično ne kaže ništa, a Tony zaključuje da bi

djelovalo uskogrudno kad bi sama načela tu temu. Zenia meñutim kaže: - O, tu

je ona tvoja krasna lutnja, uvijek sam je voljela - kao da uopće ne pamti da je

dotično glazbalo osobno kidnapirala. To kao da ni West ne pamti. Na Zenijinu

molbu on svira nekoliko starih pjesama; doduše, više ga toliko ne zanimaju

narodne pjesme, kaže. Sada se bavi interkulturalnim proučavanjem polifonog

pjevanja.

Bez pamćenja, bez pamćenja. Zar samo Tony išta pamti? Očito ne; odnosno,

West ne pamti, a Zenia pamti krajnje selektivno. Male aluzijice, diskretna

podsjećanja, a onda joj lice poprima potišten izraz koji ima značiti: o da, njoj je

žao, no žrtvovala je vlastitu sreću samo da bi West bio sretan. Njemu treba

kućno ognjište, a ne nepraktična i nemirna lutalica poput Zenije, a Tony je prava

pravcata mala domaćica - nije li ova hrana baš lukava? West je tamo gdje

pripada: kao lončanica na pravom prozoru, ma vidi samo kako cvate! - Vas

dvoje ste tako sretni - šapće ona Tony žalobno isprekidanim glasom. West to

čuje, kao što je i bilo mišljeno.

- Gdje si odsjela? - uljudno pita Tony, čime želi reći: - Kada ćeš konačno ustati?

- Ma znaš već - kaže Zenia i sliježe ramenima. - Nigdje odreñeno. Ja živim od

danas do sutra - ili od gozbe do gladi. Baš kao u stara vremena, sjećaš se, West?

Sjećaš se naših gozbi? - Sada jede čokoladni bombon iz kutije koju je West

svojedobno donio kao iznenañenje za Tony. Često joj donosi male darove, mala

okajavanja onog dijela sebe koji joj nije u stanju dati. Zenia liže tamnu čokoladu

s prstiju, jednog po jednog, i netremice gleda Westa kroz trepavice. - Izvrsno -

kaže naglašeno izražajnim tonom.

Tony ne može vjerovati da sve ovo Westu nije prozirno, sve to pusto

umiljavanje i mañijanje, ali nije. On ima slijepu pjegu: njegova je slijepa pjega

to što Zenia nije sretna. Ili pak njezino tijelo. Muškarci, razmišlja Tony s

novostečenom gorčinom, to dvoje kanda ne razlikuju.

Nakoliko dana nakon toga West dolazi kući kasnije no obično. - Izveo sam

Zeniju na pivo - kaže on Tony. Izgleda pritom kao muškarac koji se ponaša

krajnje pošteno iako je u iskušenju da postupi suprotno. - Njoj ide šugavo. Ona

je vrlo ranjiva osoba. Ja sam zbog toga prilično zabrinut.

Ranjiva? Gdje je West pokupio tu riječ? Zenia je ranjiva otprilike kao granitna

stijena, misli Tony ali to ne kaže naglas. Umjesto toga kaže nešto gotovo

jednako pogrešno. - Vjerojatno joj treba novaca.

West djeluje povrijeñeno. - Zašto ti ona nije draga? - pita. - Nekoć ste bile tako

dobre prijateljice. Znaš, ona je to uočila. I jako joj teško pada.

- Zbog onoga što je učinila tebi - kaže Tony. - Eto zašto mi nije draga!

West je unezvjeren. - Što mi je učinila? - pita. On to stvarno ne zna.

U roku od dok rekneš ašov - precizno rečeno, za kojih dva tjedna - Zenia je

preuzela Westa, jednako kao što bi preuzela bilo koju svoju svojinu, primjerice

kovčeg zaboravljen na kolodvoru. Naprosto je zataknula Westa pod pazuh i

odšetala s njim. Naravno, njemu to tako ne izgleda; samo Tony. Westu to

izgleda kao da izvodi spasilačku misiju; a tko je, molim lijepo, Tony da bi tomu

odrekla privlačnost?

- Tebi se jako divim - kaže on Tony. - Uvijek ćeš mi biti najboji prijatelj. No

Zeniji sam potreban.

- Za što si joj potreban? - kaže Tony tihim svijetlim glasom.

- Ona pomišlja na samoubojstvo - kaže West. - Jaka osoba si ti, Tony. Uvijek si

to bila.

- Zenia je jaka kao bik - kaže Tony.

- Najobičnija gluma - kaže West. - To sam uvijek znao. Ona je osoba s dubokim

ožiljcima. - S dubokim ožiljcima, misli Tony. Taj vokabular može biti samo

Zenijin. West je hipnotiziran; ovo iz njegove glave govori Zenia. On nastavlja: -

Ona će se potpuno raspasti ako ja nešto ne poduzmem.

Nešto znači da će West otići stanovati sa Zenijom. Tako će se, prema Westu,

Zeniji vratiti dio izgubljenog samopouzdanja. Tony dolazi da zarže od

podrugljivog smijeha, no kako može? Kao da i dalje vlada vlastitim razborom,

West je najozbiljnije gleda i želi privoljeti da ga shvati i odriješi od grijehâ i

dade mu svoj blagoslov. No on je zombi.

Za kuhinjskim stolom on drži obje Tonyne ruke. Ona ih izvlači, ustaje, odlazi u

radnu sobu, zatvara vrata, zaokuplja se u potpunosti bitkom kod Waterlooa. Kad

je sve bilo gotovo, pobjednički su vojnici slavili: pili su cijele noći i pekli meso

pobijeñene konjice na metalnim prsnim štitnicima skinutima s mrtvacâ, ostavivši

ranjenike da jauču i vrište u pozadini. Pobjeda opija i čini neosjetljivim na tuñe

patnje.

27.

Kako je to ona dobro izvela, razmišlja Tony. Kako nas je savršeno izvarala. U

ratu spolova, koji ni izdaleka nije pravi rat, već nekakvo zbrkano natezanje u

kojem ljudi svakog trena mijenjaju strane, Zenia je bila dvostruki agent.

Odnosno čak ni to, jer Zenia nije radila za ovu ili onu stranu. Nije bila ni na čijoj

strani osim na svojoj. Čak je moguće da su njene lakrdije - Tony danas ima

dovoljno godina da to smatra lakrdijama - bile motivirane isključivo osobnim

hirom, osobnim bizantinskim shvaćanjem užitka. Možda je lagala i mučila druge

jer joj je to bilo zabavno.

Doduše, u Tonynu odnosu prema svemu tomu ima i divljenja. Uza sve njezino

neodobravanje, uza sav očaj, uza sve što je propatila, jedan dio nje želi navijati

za Zeniju, ohrabrivati je štoviše. Pretvoriti u sagu. Sudjelovati u njezinoj

smionosti, njezinu preziru prema gotovo svemu, njezinoj grabežljivosti i

odbacivanju svih zakona. Kao onda kad joj je majka na saonicama nestala na

nizbrdici. Ne! Ne! En! En!

Ali do spoznaje o tome došla je kasnije. U doba Westova dezertiranja bila je

devastirana. (Devastirati, glagol, de + vastare, učiniti pustim, opustošiti; veoma

poznat pojam u literaturi o ratu, razmišlja Tony u podrumu, gleda u pjeskarnik s

Otonovom vojskom u rasulu i žvače još jedan klinčić.) Nije htjela plakati, nije

htjela tuliti. Slušala je kako West hoda po stanu na prstima, kao u bolnici. Kad je

čula da su se ulazna vrata zatvorila, išuljala se, zaključala ih dva puta i još

stavila lanac. Onda je otišla u kupaonicu te zaključala i ta vrata. Hoteći ga baciti

u zahod, skinula je vjenčani prsten (jednostavni, zlatni, bez dijamanata), no ipak

ga je odložila na policu u ormariću, kraj sredstva za dezinfekciju. Onda se

složila na pod. Američki standard, pisalo je na školjki. Dradnats ikčirema.

Bugarsko ulje za kožu.

Nakon nekog vremena izišla je iz kupaonice jer je zvonio telefon. Stajala je i

gledala u njega, s onim srebrnim pokrivalom kao vjenčanim darom; zvonio je i

dalje. Podigla je slušalicu, pa spustila. Ne postoji osoba s kojom bi htjela

razgovarati. Odtumarala je u kuhinju, ali ne postoji hrana koju bi htjela jesti.

Nekoliko sati kasnije zatekla se kako otvara kutiju sa starim božićnim ukrasima

u kojoj je držala i očev njemački pištolj, u crvenom papiru za zamatanje. Bili su

tu čak i meci, u limenki od pastila protiv kašlja. Ona nikad u životu nije pucala

iz pištolja, no teoretski je znala kako se to radi.

Trebaš se naspavati, rekla je u sebi. Nije mogla podnijeti pomisao da bi spavala

u svom oskvrnutom krevetu, pa je najposlije legla pod spinet u dnevnoj sobi.

Padalo joj je na um da ga uništi, ali čime? - možda mesarskim nožem? - no

zaključila je da to može pričekati do jutra.

Kad se probudila bilo je podne, i netko je lupao na vratima. Vjerojatno West,

nešto je zaboravio uzeti. (Njegovo donje rublje više nije u ladici, kao ni uredno

složene sokne koje je Tony oprala i svaki par uredno presavila. Otišao je s

kovčegom.)

Tony je došla na vrata. - Odlazi - rekla je.

- Pile, to sam ja - rekla je Roz izvana. - Otvori vrata, srce, ja stvarno moram na

klo, inače će ti čitav ulaz biti pod vodom.

Tony nije željela pustiti Roz unutra jer nije željela pustiti nikoga, no nije mogla

tek tako otpraviti prijateljicu u mokraćnoj neprilici. Skinula je stoga lanac,

otključala brave, i unutra se ugegala Roz, trudna s prvim djetetom. - E, samo mi

je to još trebalo u životu - rekla je potišteno - tijelo veće za nekoliko brojeva.

Vidi! Ja jedem za petoro! - Tony se nije nasmijala. Roz joj je zavirila u lice i

zagrlila je udebljalim rukama. - Ah, srce - rekla je, te s novostečenim znanjem, i

osobnim i političkim, dometnula: - Muškarci su prave svinje!

Tony se lecnula, ogorčena. West nije svinja. Čak ni vanjštinom. Noj, to možda

već da. Nije kriv West, htjela je kazati. Ona je kriva. Ja sam ga voljela, ali on

mene nikad nije stvarno volio. On je bio okupirani teritorij, čitavo vrijeme. Ali

ništa od svega toga nije izrekla jer nije mogla govoriti. Nije mogla ni disati.

Točnije, mogla je samo udisati zrak. Udisala je i udisala i naposljetku se začuo

zvuk - jauk, dugi jauk koji je trajao i trajao, poput sirene u daljini. Zatim su

navrle suze. Navrle, kao kad popusti brana. Brana u njoj ne bi bila mogla

popustiti da suze sve to vrijeme nisu bile tu, golem neosjetan pritisak. Suze su

joj slapimice tekle niz obraze; lizala je usnice, kušala njihov okus. U srednjem

vijeku se smatralo da nisu kadri plakati samo oni koji nemaju dušu. Znači, ona

ima dušu. Nikakve utjehe od toga.

- Vratit će se - rekla je Roz. - Znam da hoće. Što on njoj treba? Samo će gricnuti

zalogajčić, a onda van s njim. - Zibala je Tony naprijed-natrag, naprijed-natrag,

najmajčinskije što je Tony ikad iskusila.

Roz se preselila k njoj, samo nakratko, dok se Tony ne vrati u normalu. Imala je

domaćicu; Mitch, njen muž, bio je opet negdje na putu, pa je mogla ostaviti

kuću. Telefonirala je na fakultet, rekla da Tony ima anginu i otkazala njezina

predavanja. Naručila je iz dućana namirnice i hranila Tony gotovom pilećom

juhom s rezancima, karamel pudingom, sendvičima s kokosovim maslacem i

bananom, sokom od grejpfruta: provjerena hrana za bebe. Natjerala ju je da se

često kupa u kadi i puštala joj umirujuću glazbu. Htjela je smjestiti Tony u svoju

velebnu kuću u Rosedale Streetu, no Tony nije htjela odlaziti iz stana, ni na

sekundu. Što ako se West vrati? Nije znala što će se u tom slučaju dogoditi, no

znala je da ona mora biti tu. Trebala joj je mogućnost izbora - zalupiti mu vrata

pred nosom ili mu pasti u naručje. S druge strane, nije željela birati. Željela je i

jedno i drugo.

- Telefonirao ti je, zar ne? - rekla je Tony pošto je prošlo nekoliko dana ovakvog

načina života i ona se osjećala manje opustošenom.

- Aha - rekla je Roz. - Znaš što je kazao? Kazao je da je zabrinut za tebe. Na

neki način je to slatko.

Tony tu nije vidjela ništa slatko. Vidjela je Zeniju kako ga nagovara. I okreće

nož još dublje u rani.

Upravo je Roz predložila Tony da iseli iz stana i kupi kuću. - Cijene su

trenutačno super! Lovu za polog imaš - naprosto unovčiš dvije-tri obveznice.

Smatraj to investicijom, OK? U svakom slučaju, odavde se moraš odseliti.

Komu još trebaju ružne uspomene, a? - Povezala je Tony s pouzdanim

posrednikom za nekretnine, vozila se s njom od kuće do kuće, pentrala se sva

zapuhana gore-dolje po stubištima, pomno razgledala sisteme grijanja,

crvotočinu, strujne instalacije. - Čuj, ovo tu je prava stvar - šapnula je jednog

dana. - Ponudi nisko - i samo gledaj kako će reagirati! Dva-tri popravka, i moglo

bi biti fantastično! Tvoja radna soba ide u toranj, samo odstraniš oplatu od

imitacije drva i riješiš se linoleuma - dolje je javor, pogledala sam. Pravo-

pravcato skriveno blago, vjeruj mi! Čim se makneš iz onog stana, sve će biti

masu bolje! - U kupnji kuće ona je nalazila kudikamo više uzbuñenja nego sama

Tony. Pronašla je i grañevinskog poduzetnika s umjerenim cijenama, odredila

boje za zidove. Čak i u najboljim vremenima Tony ne bi umjela takvo što sama

izvesti.

Pošto se uselila, zaista je krenulo na bolje. Kuća joj se sviñala, premda ne zbog

razlogâ koji bi Roz zvučali prihvatljivo. Roz je željela da ta kuća bude središte

novoga, ljudima ispunjenog života kakav je ona predvidjela za Tony, no Tony je

kuću doživljavala više kao samostan. Samostan za jednu osobu. Ne pripada ona

zemlji odraslih, zemlji divova. Poput opatice zatvorila se u svoju kuću i izlazila

jedino u dućan.

I na posao, naravno. Posla je bilo, i to mnogo. Radila je na fakultetu, kod kuće

takoñer; radila je noću i preko vikenda. Susretala je sažalne poglede kolega: po

fakultetima se trač širi brzinom gripe pa su svi znali za Westa, ali njoj je to bilo

svejedno. Preskakala je obroke, živjela na siru i krekerima. Angažirala je

telefonski servis kako je nitko ne bi uznemirivao dok razmišlja. Nije se javljala

na ulazno zvonce. Nije zazvonilo.

28.

U svojoj sobi u tornjiću Tony radi do kasno u noć. Želi izbjeći odlazak u krevet i

spavanje, a osobito sanjanje. Jedan joj se san svako malo ponavlja; ona ima

osjećaj da ju je taj san dugo čekao, čekao da ona u njega uñe i iznovice ulazi, ili

da je san čekao da iznovice ulazi u nju.

San se dogaña pod vodom. Na javi ona nije nikakav plivač; nikad nije rado

odlazila u vodu, nije voljela da joj postane hladno, nije voljela biti mokra. Dalje

od kade njeno povjerenje ne ide, a sve u svemu miliji joj je tuš. U tom snu,

meñutim, ona bez ikakva napora pliva u vodi zelenoj poput lišća kroz koju

sunčeva zraka šara po pješčanom dnu. Nikakvi mjehurići ne izlaze joj iz usta;

ona nema osjećaj da diše. Dolje se razmiču šarene ribe, munjevito poput ptica.

Onda je tu nekakav rub, nekakva provalija. Kao niz brijeg, ona se pušta dolje,

otiskuje se u dijagonali kroz sve veću tamu. Pijesak ispod nje rasrpšuje se poput

snijega. Ribe su ovdje veće i opasnije, jarkijih boja - fosforescentne. Zasvijetle i

potamne, bljesnu i ugase se poput neonskih reklama, a oči i zubi svjetlucaju

modrinom gorućeg plina, žutilom sumpora, rumenilom žeravice. Odjednom ona

zna da se uopće ne nalazi u moru, već - smanjena na najsićušniju mjeru - u

vlastitom mozgu. Eno njezinih neurona, dodiruje ih pucketavi elektricitet u

trenucima dok ona misli o njima. Začuñeno gleda blješteće ribe: ta ona tu

promatra elektrokemijski proces vlastitoga sna!

U tom slučaju, što li je ono tamo na mutnom bjelilu pijeska na dnu? Ganglija

nije. Netko se od nje udaljava. Ona pliva brže, ali zaludu, ona ostaje na mjestu,

zlatna ribica što udara nosom o staklo akvarija. Do nje dopire riječ Kejivan.

Unatražni jezik snova. Ona otvara usta da bi viknula, no zrak kojim se izvodi

vikanje ne postoji, pa nadire voda. Ona se budi dašćući i gušeći se, grla posve

stisnuta, lica oblivena suzama.

Otkako je bila počela plakati, kao da je nemoguće prestati. Danju ili uz svjetlo,

dok može raditi, ona plač umije držati pod ključem. No spavanje je kobno.

Kobno i neizbježno.

Tony skida naočale i trlja oči. S ulice, njezina soba sasvim sigurno djeluje kao

svjetionik, kao zvijezda u mraku. Nešto toplo, veselo, sigurno. No tornjevi služe

i u druge svrhe. S lijevoga bi prozora lijepo mogla izliti vrelo ulje, usmrtiti bez

greške svakoga pred ulaznim vratima.

Primjerice Westa ili Zeniju, Zeniju i Westa. Previše ona mozga o njima, o njima

i njihovim isprepletenim tijelima. Bolje bi bilo krenuti u akciju. Razmišlja da se

uputi u njihov stan (zna gdje stanuju, nije bilo teško otkriti, West je u

sveučilišnom telefonskom imeniku) i suoči sa Zenijom. Ali što bi joj kazala?

Vrati ga! Zenia bi se samo nasmijala. - On je slobodno biće - rekla bi. - Nije više

dijete, može birati po vlastitoj volji. - Ili nešto u tom smislu. A kad bi se i

nacrtala na Zenijinu pragu pa ondje cvilila i moljakala i preklinjala, ne bi li to

bilo upravo ono što Zenia želi?

Sjeća se jednog njihova razgovora, u prvim danima, dok su još pile kavu u

Christieju i Zenia joj bila tolika prijateljica.

- Što bi najradije da prema tebi osjećaju? - rekla je Zenia. - Ljudi oko tebe.

Ljubav, poštovanje ili strah?

- Poštovanje - rekla je Tony. - Ne. Ljubav.

- Ja ne - rekla je Zenia. - Ja bih odabrala strah.

- Zašto? - rekla je Tony.

- Djelotvorniji je - rekla je Zenia. - Jedino je strah djelotvoran.

Tony se sjeća da ju je taj odgovor impresionirao. No nije Zenia ukrala Westa

spomoću straha. Nije to bilo pokazivanje snage. Naprotiv, pokazana je slabost.

Posljednje oružje.

Po revolver može otići u svakom trenutku.

Gotovo punih godinu dana West se nije oglasio ni jednom jedinom riječi; ni

spomena o, primjerice, odvjetnicima ili brakorazvodu; nisu čak stizali zahtjevi

za povrat spineta i lutnje, koje Tony drži zatočene u novoj dnevnoj sobi. Tony je

znala zašto je West tako nijem. Jer se osjeća previše strašno zbog svega što je

učinio, ili točnije, što je učinjeno njemu. Previše ga je stid.

Nakon nekog vremena počeo je u telefonskom servisu ostavljati za Tony plahe

poruke, uz prijedlog da se nañu na pivu. Tony nije odgovarala, i to ne zato što se

na njega ljutila - ne bi se bila ljutila ni da ga je pregazio kamion, što je smatrala

analognim Zenijinu zavoñenju - nego zato što nije uspijevala zamisliti ikakav

oblik razgovora izmeñu njih dvoje. Kako si? Dobro - to bi bilo otprilike to.

Stoga, kad je on napokon osvanuo na njenim vratima, na vratima njezine nove

kuće, njezina samostana, samo je zurila u njega.

- Puštaš me unutra? - rekao je West. Već na prvi pogled Tony je znala da je

izmeñu njega i Zenije gotovo. Vidjela je to po boji njegove kože,

svijetlozelenkasto sivoj, po pognutim ramenima, razočaranim ustima. Odbacilo

ga je, otpustilo, otjeralo. Opalilo ñonom po jajima.

Djelovao je tako sažalno, tako rastrgano - kao da je bio na mučilima, kao da su

mu sve kosti odvojene jedna od druge - te ga je ona dakako pustila unutra. U

svoj dom, u svoju kuhinju, gdje mu je odmah napravila topli napitak, i nakraju u

svoju postelju, gdje se drhteći grčevito uhvatio za nju. Nije to bio seksualni

stisak: tako se hvataju utopljenici. No za Tony nije bilo opasnosti da pritom i

sama bude odvučena. Osjećala je, u najmanju ruku, čudnu suhoću; čudnu

odijeljenost od njega. Možda se on doista utapa, ali ovaj put ona stoji na obali. S

dalekozorom, štoviše.

Opet je počela pripremati male večere, kuhati jaja za doručak. Pamtila je kako se

vodi briga o njemu, na koji ga se način lagano vraća u formu, i sve je to ponovo

učinila - no ovaj put s manje iluzija. Još uvijek ga je voljela, ali nije vjerovala da

će joj on ikad uzvratiti ljubav, ne u istoj mjeri. Kako bi i mogao, poslije onog što

je prošao? Može li čovjek s jednom nogom plesati step?

A niti može imati povjerenja u njega. Možda će se on izvući iz depresije,

govoriti joj kako je dobra, donositi ñakonije za večeru, obavljati svakodnevne

radnje; no kad bi se Zenia vratila, a otišla je tkozna kamo - čini se da čak ni

West ne zna - sve te mile navade ne bi značile ni pišljiva boba. On je tu na

posudbi. Zenia je što i ovisnost: jedan gutljaj, i već ga neće biti. Poput psa koga

dozivlju nadzvučnom zviždaljkom, nečujnom za ljudsko uho. Samo će odjuriti.

Ona nikad nije spomenula Zeniju: već sam govor mogao bi je prizvati. No nakon

što je Zenia poginula od bombe, nakon što su je spremili na sigurno u limenku i

zakopali ispod duda, Tony se više nije trebala bojati ulaznog zvonca. Zenia više

nije predstavljala opasnost, opasnost od krvi i mesa. Postala je fusnota. Postala

je povijest.

Sada se Zenia vratila, žedna krvi. Ne Westove krvi: West je puko oruñe. Zeniji

je do Tonyne krvi, jer Tony je ta koju ona mrzi, i to oduvijek. Danas u Toxiqueu

Tony je dobro vidjela mržnju u njenim očima. Takva se mržnja ne da racionalno

objasniti, ali Tony to ne iznenañuje. Kao da joj je već dugo poznata. To je gnjev

njezine neroñene blizanke.

Odnosno, tako Tony razmišlja dok pincetom odstranjuje ostatke poražene vojske

Otona Crvenog i u novoosvojeni teritorij ugrañuje Saracene. Nad talijanskim

žalom posutim leševima vije se zastava Islama, a Oton se spašava u bijegu

morem. Njegov će poraz nadahnuti slavensko pleme Venda na još jedan

pljačkaški upad u Njemačku; potaknut će ustanke, pobune, povratak starim

kanibalskim božanstvima. Divljaštvo, protudivljaštvo, kaos. Otonu izmiče

nadzor.

Na koji je način mogao dobiti ovu bitku? Teško je reći. Je li trebao spriječiti

neobuzdanost? Ili najprije izmamiti neprijatelja na čistinu i procijeniti njegovu

snagu? I snaga i lukavost su ključne, ali jedna bez druge ne vrijedi ništa.

Tony pak, koja ne posjeduje snagu, morat će se osloniti na lukavost. Da bi

porazila Zeniju, morat će sama postati Zenia, barem u tolikoj mjeri da uzmogne

predvidjeti njen sljedeći potez. Bilo bi to lakše kad bi znala što Zenia smjera.

Tony gasi svjetlo u podrumu i penje se stepenicama u kuhinju, gdje uzima čašu

vode iz spremnika s izvorskom vodom koji joj je uvalila Charis. (Puna je

kemikalija kao i sve drugo, to joj je jasno, ali bar ne i klora. Torontsku vodu iz

pipe Roz zove Eau de plivački bazen.) Onda otključava stražnja vrata i šulja se u

dvorište, meñu floru koja se sastoji od suhih čičaka, panjeva i nepodrezanog

grmlja, i faunu koja se sastoji od miševa. Rakuni su redoviti posjetioci; vjeverice

si prave neuredna gnijezda. Jednom je tu prebivao tvor i, u potrazi za klopom,

prerovao zadnje ostatke travnjaka; jednom pak prugasta vjeverica koja je nekim

čudom preživjela uz susjedno mačje pleme.

Tony od vremena do vremena noću baza naokolo, to je osvježava. Voli biti

budna dok drugi spavaju. Voli imati mračan prostor za sebe. Možda će vidjeti

ono što drugi ne umiju, biti svjedokom noćnih zbivanja, steći rijetke uvide. Tako

je mislila i u djetinjstvu - dok je na prstima tapkala po kući, osluškivala pred

raznim vratima. Ni tada to nije palilo.

S ovoga mjesta njoj se ukazuje nov pogled na vlastitu kuću: tako bi tu kuću

vidio pritajeni neprijateljski komandos. Kako bi izgledala, pita se, da je raznesu,

ona ili tko drugi? Radna soba, spavaća soba, kuhinja, predvorje, zaustavljeni ne

odveć visoko u užarenom zraku. Njena kuća zapravo joj nije nikakva zaštita.

Kuće su odveć krhke.

Pale se svjetla u kuhinji, otvaraju se stražnja vrata. To je West, odostraga

rasvijetljen štrkljasti obris, lice se ne razabire. - Tony! - viče zabrinuto. - Jesi li

vani?

Tony uživa u njegovoj zabrinutosti, sasvim nakratko. Točno, ona ga obožava, ali

čisti motivi jednostavno ne postoje. U mjesečinom obasjanu vrtu punom korova

Tony na trenutak čeka i osluškuje, stopljena - možebit - sa srebrom išaranim

sjenama stabala. Je li nevidljiva? Nogavice Westove pidžame su prekratke,

rukavi takoñer; zbog toga djeluje kao da o njemu nitko ne vodi brigu, poput

čudovišta a la Frankenstein. Ali tko bi to uopće mogao - i to godinama, osim što

bi našao pidžamu odgovarajuće veličine - bolje od Tony? Da je to činila protiv

svoje volje, možda bi se s pravom osjećala ojañeno. Funkcionira li ojañenost na

taj način? Dala sam ti najbolje godine svoga života! Ali ne očekuje se da dar

bude uzvraćen. A i komu bi ih inače mogla darovati, te godine?

- Tu sam - kaže; on izlazi van, spušta se niza stube na stražnjem trijemu. U

papučama je (odmah joj je lakše), ali bez kućnog ogrtača.

- Nije te bilo - kaže on, saginje se prema njoj, gleda prodorno. - Nisam mogao

spavati.

- Ni ja - kaže ona. - Pa sam malo radila i onda izišla udahnuti svježeg zraka.

- Mislim da ne bi trebala lutati vani po mraku - kaže on. - Nesigurno je.

- Ma kakvo lutanje - kaže ona oraspoloženo. - Ovo je naše dvorište.

- Ipak, moglo bi biti huligana - kaže on.

Ona ga uzima pod ruku. Ispod tanke tkanine, ispod puti, unutar same ruke,

osjeća kako se oblikuje još jedna ruka: ruka starca. Na mjesečini, oči mu imaju

mliječno bijeli sjaj. Plavo, negdje je pročitala, nije osnovna boja ljudskih očiju;

plave oči vjerojatno su nastale raznim mutacijama te su stoga sklonije mreni. Na

tren joj se ukazuje deset godina stariji i potpuno slijepi West, ona ga nježno vodi

za ruku. Obučava psa za slijepce, slaže biblioteku knjiga na vrpcama, zbirku

šumova. Što bi on bez nje?

- Doñi unutra - kaže ona. - Prehladit ćeš se.

- Nešto nije u redu? - kaže on.

- Ma sve je u redu - laže ona vedro. - Ugrijat ću nam malo mlijeka.

- Dobra ideja - kaže on. - Možemo dodati koju kap ruma. Pogledaj samo mjesec!

Neki tamo gore igraju golf.

Tako je običan, tako blizak, tako poznat: kao miris kože na njenoj vlastitoj

nadlaktici, kao okus njezinih prstiju. Kako bi rado na njega objesila pločicu,

poput onih metalnih na bocama s alkoholnim pićem ili plastificiranih na

konferencijama: Nejnarbaz putsirp. Ona ga grli: stoji na vršcima prstiju, širi ruke

oko njega dokle god sežu. Ne sežu do kraja.

Koliko će ga dugo moći štititi? Koliko će potrajati dok se na njih ne obruši

Zenia, iskeženih očnjaka, ispruženih kandži, raspletenih kosa, zahtijevajući ono

što joj po pravu pripada?

Charis slijedi Zeniju i muškarca koji nije Billy niz Queen Street, izdaleka,

zaobilazeći ostale pješake i povremeno se s njima sudarajući. Sudara se jer

osjeća da, bude li skinula pogled sa Zenije, makar i na trenutak, Zenia će nestati

- ne poput rasprsnuta mjehurića sapunice, nego kao lik iz dječjeg TV crtića,

pretvorivši se u hrpu točkica i crtica i naprosto se premjestivši na drugu lokaciju.

Ako znaš dovoljno o materiji možeš prolaziti kroz zidove; možda Zenia o tome

zaista dovoljno zna, premda je svako takvo saznanje nedvojbeno stekla na opak

način. Način koji uključuje pileću krv i konzumiranje još živih životinja.

Skupljanje nožnih nokata drugih osoba, igle što se u nešto zabadaju. Nanošenje

boli.

Zenia zacijelo osjeća kako joj prodorni Charisin pogled poput zrake prži

potiljak, jer u jednom se trenutku okreće i gleda, pa se Charis naglo skriva iza

stupa ulične svjetiljke, pri čemu umalo ne razbije glavu. Pošto se oporavi od

jarkocrvena osjećaja u glavi (To nije bol, to je boja) i odvaži proviriti iza stupa,

Zenia i muškarac su zastali i razgovaraju.

Charis se šulja malo bliže, praćena neprijateljskim pogledima i promrmljanim

komentarima s pločnika iza sebe, i smješka se slabašno onima koji otrcanih

manšeta, ispruženih ruku i podbuhlih upalih lica kakva imaju ljudi što jedu

previše rafiniranog šećera mole od nje novac za jedan obrok. Charis nema uza se

sitniša budući da ga je ostavila kao napojnicu u Kafay Nwaru; ona baš nema

odveć novaca, točka, premda ima više no što se nadala da će imati nakon ručka:

diobu računa obavila je naime Roz, a njezino računanje uvijek završi tako da

Charis plati manje, barem joj se tako čini, nego što bi trebala. Uostalom, Charis

nije za to da se tjelesno sposobnim prosjacima daje novac, jer njezino je

mišljenje da novac, kao i slatkiši, loše djeluje na ljude. Ali dala bi im par mrkava

iz svoga vrta kad bi mogla.

Probila se do izvrsnog mjesta iza štanda s toplim hrenovkama pod jarkožutim

suncobranom, i otamo vreba, usprkos odvratnu vonju (svinjske iznutrice!) i

griješnim konzervama gaziranih pića (kemikalije!) naslaganima pokraj senfa i

hrena (čista sol!). Prodavač je pita što danas želi, ali ga ona jedva čuje; toliko je

zaokupljena Zenijom. Sada se muškarac sa Zenijom okreće, lice mu je sada

okrenuto prema Charis i, trznuvši se kao da je stavila ruku na vrelu peć, Charis

ga prepoznaje: to je Rozin sin Larry.

Za Charis je uvijek veliki skok u vremenu kad vidi da su Rozina djeca odrasla,

premda dakako jesu, sama ih je pri tome promatrala. Ali teško je povjerovati da

djeca stare. To je kao u onim trenucima kad je Augusta u drugoj sobi i Charis

uñe u sobu, očekujući da će je naći kako prekriženih nogu sjedi na podu i igra se

kuće s lutkom Barbie - Charis se tom predmetu protivila, no bila je odveć slaba

da ga zabrani - a umjesto toga je zatekne kako sjedeći na stolcu u kostimu

širokih ramena i salonkama s visokom potpeticom lakira nokte. Ah, August!

htjela bi reći. Gdje si samo našla taj neobičan pokladni kostim? Ali to je njezina

stvarna odjeća. Kad vidiš vlastitu kćer kako hoda uokolo u odjeći koja bi mogla

pripadati tvojoj majci, nema druge nego odšutjeti.

Ono je, znači, Larry, u trapericama i jakni od jelenje kože, glava s kosom boje

karamela prignuta je prema Zeniji, jedna ruka joj dodiruje rame. Mali Larry!

Ozbiljni mali Larry, koji je uvijek pućio usne i mrgodio se dok su se istodobno

njegove sestre blizanke smijale, jedna drugu štipale i jedna drugoj govorile da

joj iz nosa viri velika bala. Charis se nikada nije s Larryjem osjećala posve

ugodno, ili točnije, smetala joj je njegova ukočenost. Uvijek je smatrala da bi

dobar maser fizioterapeut tu mogao učiniti čuda. No Larry se očigledno uspio

poprilično opustiti ako običava ručati u Toxiqueu.

No što li on radi sa Zenijom? Što radi sa Zenijom upravo sada? On saginje

glavu, Zenia pruža lice prema njemu poput pipaka, oni se ljube! Ili se barem

tako čini.

- Slušajte, gospo, hoćete li vi tu hrenovku ili nećete? - kaže prodavač.

- Molim? - pita Charis, zatečena.

- Šašava babo, čisti se odavde - kaže prodavač. - Vrati se u ludnicu. Smetaš

kupcima.

Da je Charis Roz, pitala bi, Kojim kupcima? Ali da je Charis Roz, bila bi u

stanju totalnog šoka. Zenia i Larry! Ta ona je dvaput starija od njega! razmišlja

onaj ostatak Charis koji se još održao iz vremena kad se držalo da bi godine u

žensko-muškom odnosu trebale nešto značiti. Današnja Charis kaže sebi neka

prestane izigravati suca. Zašto žene ne bi radile ono što muškarci rade oduvijek,

krale iz kolijevke? Dob nije važna. Nije važna Zenijina dob, nego sama Zenia.

Larry bi jednako prošao i da popije sredstvo za čišćenje odvodnih cijevi.

Dok se Charis bavi ovakvim nimalo obzirnim mislima, Zenia zakoračuje u

stranu, silazi s pločnika i nestaje u taksiju. Larry ulazi za njom - to dakle nije bio

oproštajni poljubac - i taksi biva uvučen u prometnu bujicu. Charis oklijeva. Što

da sada učini? Prvi joj je poriv da nazove Roz - Roz! Roz! Upomoć! Doñi brzo!

- ali to ne bi ništa pomoglo, jer ona ne zna kamo Zenia i Larry idu; a čak i kad bi

znala, pa što? Što bi Roz poduzela? Provalila u njihovu hotelsku sobu ili kamo

već, i rekla, Odmah da si pustila moga sina! Larryju su dvadeset i dvije,

punoljetan je. Može sam donositi svoje odluke.

Charis vidi drugi taksi i istrči nasred ceste mašući rukama. Taksi se zaustavlja

pred njom, kočnice cvile, ona hitro obilazi na drugu stranu, otvara vrata, ugura

se na sjedalo. - Hvala - dahne.

- Sretni ste što niste mrtvi - kaže taksist, naglaskom koji Charis ne može

prepoznati. - Dakle, što izvolite?

- Slijedite onaj taksi - kaže Charis.

- Koji taksi? - pita taksist.

To je znači to, i još gore, Charis osjeća da je njezina časna obveza platiti mu tri

dolara, budući da je na kraju krajeva ipak ušla u taksi, ali ima kod sebe samo

novčanicu od pet dolara i deset centi, a on nema sitnoga, a ona ne želi pitati

prodavača toplih hrenovki, s obzirom na to kako ju je maločas nazvao, te to

završava tako da on kaže vrijeme je novac, gospoño, učinite mi uslugu i

zaboravite to - i oboje se nakon toga osjećaju neugodno.

Nasreću Queen Street je raskopan, po tkozna koji put, i Zenijin taksi je zapeo u

prometnoj gužvi. Nakon što je neko vrijeme trčala ulicom, Charis napokon

nailazi na prazan taksi, koji samo dvoja kola dijele od Zenijinoga, i uskače u

njega, pa dva taksija zajedno polako mile kroz najužu gradsku jezgru. Zenia i

Larry izlaze pred hotelom Arnold Garden, Charis takoñer. Ona gleda kako im

vratar u odori kima glavom, gleda kako Larry hvata Zeniju za lakat, gleda kako

prolaze kroz vrata od stakla i mjedi. Ona osobno nikada nije prošla kroz takva

vrata. Sve što ima natkriven ulaz nju straši.

Dok pokušava odlučiti što će dalje, dostavljač na biciklu počinje je obasipati

psovkama bez ikakva razloga. Isuse, gospoño, pazite jebiga kud idete! To je za

nju znak: za danas je učinila dovoljno.

Do pristaništa za skelu odlazi pješice, osjeća se kao da ju je propuhao vjetar.

Boravak u gradu uvijek je toliko izmuči: kao da ti vjetar baca prašinu u lice, kao

da plešeš na šmirglpapiru. Premda ne zna zašto, smeta joj kad je nazivaju

gospom, čak više nego kad joj kažu šašava baba. Zašto nju ta riječ toliko

vrijeña? (Slušaj, kaže Shanitin glas, prezirno nasmiješen. Ako je to jedino kako

te nazivaju!)

Osjeća se zbunjenom i nesposobnom, i pomalo uplašenom. Što bi zapravo

trebala učiniti s ovim što zna? Što bi trebala dalje poduzeti? Osluškuje, ali tijelo

joj ništa ne govori, premda ju je upravo njezino tijelo u sve ovo uvalilo onom

svojom podmuklom potrebom za kofeinom, svojim navalama adrenalina,

svojom megalomanijom. Nekih dana - a ovaj je kanda jedan od njih - imati tijelo

prava je neprilika. Premda se ona spram svoga tijela ponaša sa zanimanjem i

obzirom, poklanja pozornost njegovim hirovima, trlja ga raznim uljima i

losionima, hrani ga odabranim hranjivim tvarima, ono joj ne uzvraća uvijek

istom mjerom. Upravo sada - na primjer - bole je leña, a negdje ispod pupka

stvara joj se hladno mračno jezerce, jezerce zelenosmeñe otrovne kiseline. Tijelo

možda jest obitavalište duše i staza duha, ali jednako je tako i izopačenost,

tvrdoglavi otpor, zloćudna zaraza materijalnim svijetom. Posjedovati tijelo, biti

u tijelu, to je kao da si zavezana za bolesnu mačku.

Ona stoji na palubi skele, naslanja se na ogradu, gleda unatrag, promatra vodenu

brazdu kako se diže i nestaje u notorno otrovnom jezeru, ocrtavajući se i gubeći

se istodobno jednim te istim pokretom. Svjetlo se ljeska na površini, nije više

bijelo, već pomalo žuti; poslijepodne je i sunce zalazi, nestaje ovaj dan, tamo

dolje kamo su nestali i svi ostali dani, a svaki je odnio ponešto sa sobom. Ona

nikada nijedan od tih dana neće dobiti natrag, uključujući tu i one koje je trebala

imati ali nije, dane u kojima je postojao Billy. Zenia je ta koja je otela te dane.

Oduzela ih je od Charis, koja ih se sada čak ne može ni s toplinom sjećati jer ih

ne posjeduje. Kao da se Zenia uvukla potajno u njezinu kuću kad nje nije bilo i

iščupala fotografije iz njezina albuma, albuma koji ona zapravo i nema osim u

svojoj glavi. Jednim jedinim pokretom ruke Zenia je zgrabila, iščupala i ukrala

njenu prošlost i budućnost istodobno. Zar joj nije to mogla još malo ostaviti? Još

jedan mjesec, jedan tjedan, barem još malo?

U duhovnom svijetu (u koji je sada ušla, budući da skela sa svojim

uspavljujućim motorom i blagim ljuljanjem često ima na nju takav efekt),

Charisino astralno tijelo pada na koljena i preklinjućom kretnjom podiže ruke

prema Zenijinu astralnom tijelu koje gori crvenim plamenom, a crvena joj kruna

od plamenova poput bodljikava lišća ili staromodnih metalnih pera za pisanje

plamti oko glave, s prazninom u svakom od plamenih jezičaka. Još malo, još

malo, moli Charis. Vrati ono što si uzela!

Ali Zenia okreće glavu na drugu stranu.

29.

Priča o Charis i Zeniji počela je jedne srijede prvoga tjedna mjeseca studenog

prve godine sedamdesetih. Sedamdeset. Charis smatra obje znamenke

značajnima, i sedmicu i nulu. Nula uvijek znači početak nečega ali i kraj, zato

što je to omega: okrugli, u sebe zatvoreni O, ulazak u tunel ili izlaz iz njega, kraj

koji je istodobno i početak, jer premda je ta godina bila svjedokom početka

Billyjeva kraja, bila je to istodobno i godina kad je njezina kći August počela

počinjati. A sedam je osnovni broj, sastavljen od brojeva četiri i tri - ili od dvije

trice i broja jedan, što je Charis draže jer, osim što su ljupke piramide, trice su

ujedno i brojevi Božice, a četvrtice su naprosto četvorine nalik kutijama.

Zna da je bila srijeda, jer srijedom je odlazila u grad kako bi zaradila nešto

novca podučavajući jogu u dvije grupe. To je činila i petkom, ali petkom je

ostajala dulje kako bi dala svoj volonterski doprinos pomažući u Furrowsu,

zadružnom dućanu sa živežnim namirnicama. Zna da je bio studeni zato što je

studeni jedanaesti mjesec, mjesec mrtvih ali i obnavljanja života. Sunčev znak

Škorpiona, mjesec kojim vlada Mars, boja tamnocrvena. Spolnost, smrt i rat.

Sinkronost.

Dan je počeo kao magla. Charis vidi maglu kad ustane iz postelje, ili točnije kad

siñe s postelje, budući da se postelja sastoji od jednog madraca na podu. Odlazi

do prozora kako bi pogledala van. Na staklo je nalijepljena sićušna prozirna

dúga, premda je Charis nije onamo zalijepila: ostala je od bivših stanara, klape

stopostotnih hipija koji su svjetlucavim markerima risali po izblijedjelim

cvjetastim tapetama - goli ljudi spolno opće, mačke s aureolama - i usred noći

navijali Doorse i Janis Joplin najglasnije moguće i ostavili za sobom brda

ljudskog izmeta u stražnjem dvorištu. Napokon ih je kućegazda uz pomoć

susjedâ izbacio van, nakon jednog urnebesnog tuluma s LSD-om u tijeku kojeg

je jedan od njih zapalio crni stolac u obliku plastične vreće u dnevnoj sobi u

uvjerenju da je to mesožderka. Kućegazda - starac koji živi na drugom kraju

ulice - rado je primio Charis i Billyja zato što ih je bilo samo dvoje i što nisu

imali velike zvučnike, i zato što je Charis rekla da namjerava napraviti

povrtnjak, što je ukazivalo na donekle pristojnu vezu; a susjedi su bili toliko

presretni zbog promjene te se čak nisu bunili ni protiv kokoši, kokoši koje se

možda nije smjelo držati a možda i jest, ali ovo je Otok i tu se ljudi ne drže tako

strogo propisâ - dokaz: brojne nadogradnje što se podižu bez dozvole. Srećom,

okućnica im se nalazi na uglu pa imaju susjede samo s jedne strane.

Charis je bojom prekrila gole ljude i mačke i umiješala ljudski izmet u svoj

kompost, govoreći sebi kako je to ispravno jer tako rade i Kinezi, u Kini, a zna

se da su oni najbolji na svijetu kad je riječ o bio-vrtovima. Izmet - hrana - izmet,

sve je to dio istoga ciklusa.

Uselili su se ovamo kasno u proljeće, i Charis je od samoga početka znala da je

to dobro. Ona voli ovu kuću, a još više voli Otok. Natopljen je pulsirajućim,

vlažnim životom kakav se leže iz jaja; budi u njoj osjećaj da sve - čak i voda,

čak i kamenje - živi i da je svjesno, i ona zajedno sa svim tim. Nekih jutara ona

izlazi prije svanuća i naprosto hoda okolo, uz i niz ulice koje zapravo i nisu ulice

nego prije popločene staze za bicikliste, mimo oronulih ili dotjeranih

nekadašnjih drvenih kuća, s naslaganim drvom i mrežama za ljuljanje i vrtovima

koji kao da su sastavljeni od raznolikih djelića; ili naprosto leži na travi, čak i

kad je vlažna. Billyju se Otok takoñer sviña, barem tako kaže, ali ne onako kao

njoj.

Magla se diže s tla i s grmlja, kaplje sa stare jabuke u dnu dvorišta. Nekoliko

smećkastih, mrazom opaljenih jabuka još visi s iskrivljenih grana poput

izgorjelih božićnih ukrasa. Jabuke što su pale a Charis ih nije mogla iskoristiti za

kuhanje želea leže trunući i fermentirajući u podnožju stabla. Nekoliko kokoši ih

kljucka; Charis to može zaključiti po načinu na koji kokoši teturaju uokolo,

toliko pijane te se s mukom penju po dasci u kokošinjac. Billy smatra da su te

pijane kokoši super.

Široke, obojene podne daske hladne su pod njezinim golim stopalima; obgrlila je

svoje naježene ruke, malo drhće. Odavde se ne vidi jezero: skriva ga magla. Ona

se svjesno napreže da joj se magla svidi - sve što je stvorila priroda trebalo bi

biti lijepo - ali uspijeva tek djelomice. Magla je lijepa; istina, nalik je zgusnutom

svjetlu, ali je i prijeteća: kad je magla, ne vidiš što se približava.

Ostavlja Billyja da spava na madracu pod raširenom vrećom za spavanje, obuva

svoje izvezene papuče, navlači jednu od Billyjevih majica preko pamučne

spavaćice. Spavaćica je u viktorijanskom stilu; kupila ju je u jednoj od

prodavaonica rabljene odjeće na Kensington Marketu. Bilo bi jeftinije izrañivati

ovakve spavaćice, stoga je kupila kroj i dovoljno materijala za dvije, ali nešto

nije u redu s njezinim šivaćim strojem - stroj je na nožni pogon, nabavila ga je u

zamjenu za nekoliko poduka iz joge - pa još nijednu nije ni skrojila. Sljedeće što

namjerava nabaviti takvom razmjenom je tkalački stan.

Odlazi na prstima iz spavaće sobe duž uskog hodnika i niza stepenice. Kad se

prije šest mjeseci uselila ovamo s Billyjem, na podu je bilo nekoliko slojeva

izlizanog linoleuma koji je pokrivao daske. Charis je poskidala linoleum i

iščupala čavle koji su ga držali, ostrugala crno smolasto ljepilo što je otamo

iscurilo i obojila pod u hodniku u modro. Ali na pola stepenica ostala je bez boje

a ostatak još nije nabavila, te stoga one zadnje još imaju na sebi obris linoleuma.

Ne smetaju joj, ti tragovi: nalik su znacima koje su ostavili oni što su ovdje

živjeli nekoć davno. Zato ih je ostavila. To je kao kad ostaviš u vrtu jednu

gredicu korova. Ona zna da ovaj prostor dijeli s drugim bićima premda se ne

vide i ne čuju, i uvijek je dobro pokazati im da osjećaš blagonaklonost. Ili

poštovanje. Njoj je poštovanje na prvom mjestu, budući da ne želi s njima

postati odveć bliska. Želi da i oni nju poštuju.

Ulazi u kuhinju koja je ledena. U kući postoji nekakva peć, uz spremnik za

grijanje vode, u memljivoj nadograñenoj šupi sa zemljanim podom - spremištu

za povrće, kako to Charis zove, i ona doista u njemu drži nešto korjenasta

povrća, nekoliko mrkvica i malo cikle u sanduku s pijeskom, kao što je

običavala njezina baka - samo što peć ne funkcionira baš najbolje. Uglavnom

izbacuje mlaki zrak kroz rešetku na podu i mucice prašine; u svakom slučaju,

uključiti peć prije no što je apsolutno nužno djeluje kao rasipanje novca, a i kao

varanje. Treba iskoristiti ono što priroda pruža, ako je moguće; zato Charis

izvlači trule grane ispod stabala na Otoku, i koristi ostatke dasaka što su ostali

nakon gradnje kokošinjca, i povremeno otkida pokoju osušenu granu sa svoje

jabuke.

Kleknula je ispred štednjaka od lijevanog željeza - bila je to jedna od stvari zbog

koje je željela ovu kuću, štednjak na drva - premda je to druge odbijalo, one što

su htjeli električni štednjak, pa je najamnina bila niska. Isprva je bilo teško

shvatiti kako funkcionira; ima svoje hirove, ponekad ispušta velike oblake dima

ili se ugasi premda je pun drva. Moraš mu tepati. Ona lopaticom izvlači

jučerašnji pepeo u posudu koju uvijek ima pri ruci - poslije će dio toga dodati u

svoj kompost, a ostatak će prosijati za znanca lončara koji će to iskoristiti za

caklinu - i ugura u ložište nešto zgužvanih novina, nekoliko triješčica i dvije

tanke cjepanice. Pošto se vatra uhvati, čučne ispred otvorenih vratašca, grije

ruke i uživa u vatri. Jabukovo drvo gori modrim plamenom.

Nakon nekoliko časaka ustaje osjećajući kako su joj se koljena ukočila, ide do

police i uključuje električni kotlić. Premda bez električnog štednjaka, kuća ipak

ima osnovne vodove, u svakoj sobi stropnu svjetiljku i nekoliko zidnih utičnica,

iako ne može istodobno uključiti i kotlić i još nešto drugo a da se ne dogodi

kratki spoj. Žice jednostavno pregore. Mogla bi pričekati da voda zavrije i u

željeznom kotliću na štednjaku na drva, ali to bi moglo potrajati satima, a njoj je

njen jutarnji biljni čaj potreban odmah. Sjeća se vremena kad je još običavala

piti kavu, na studiju, davno, u jednom od svojih prošlih života kad je živjela u

McClung Hallu. Sjeća se mutnog osjećaja u glavi i silne želje za još. Bila je to

ovisnost, pretpostavlja. Tijelo je tako lako zavesti s pravoga puta. No barem nije

nikad pušila.

Sjedeći za kuhinjskim stolom - ne okruglim hrastovim kakav bi željela imati,

nego privremenim stolom, umjetnim stolom, nemoralnim stolom iz pedesetih, s

nogama od kromiranog metala i crnim izvijenim likovima zapečenima u ploči

od ultrapasa - Charis pije svoj biljni čaj i pokušava se usredotočiti na dan koji je

pred njom. Magla otežava stvari; teško joj je pogoditi koliko je sati, premda ima

ručnu uru, ako ne može vidjeti sunce.

Prva, najneposrednija odluka koju treba donijeti: tko će prvi doručkovati, ona ili

kokoši? Ako prva bude ona, kokoši će morati čekati i nju će mučiti grizodušje.

Ako to budu kokoši, ona će još neko vrijeme biti gladna, ali moći će se veseliti

vlastitom doručku dok bude njih hranila. Osim toga, kokoši imaju u nju

povjerenja. Sigurno se već pitaju gdje li je ona, upravo u ovom trenutku. Brinu

se. Predbacuju. Kako ih može iznevjeriti?

Svako jutro odvija se ova mala borba motiva u njezinoj glavi. Svako jutro

pobjeñuju kokoši. Ona ispija čaj i na sudoperu puni vjedro, potom kreće prema

kuhinjskim vratima kraj kojih na kuki na zidu visi Billyjevo radno odijelo.

Navlači ga, gura spavaćicu u nogavice - mogla bi otići gore i obući se, ali to bi

moglo probuditi Billyja, kojemu je san potreban zbog napetosti u kojoj živi -

zbacuje s nogu papuče i klizne golim stopalima u Billiyjeve gumene čizme.

Osjećaj nije baš najugodniji: guma je hladna, vlažna od ustajalog znoja. Katkada

su tu i vunene radne sokne koje se mogu obući u čizme, ali danas kao da su

nekamo odlutale; a čak i sa soknama čizme bi bile hladne i kudikamo prevelike

za nju. Ona bi si mogla nabaviti nekakve čizme, ali to bi grubo narušilo

prihvaćenu verziju stvarnosti, koja glasi da Billy hrani kokoši. Uzima vjedro s

vodom i gegajući se izlazi u dvorište.

Magla je manje prijeteća kad se stvarno nañeš u njoj. Ona daje Charisi iluziju da

je u stanju prolaziti kroz prepreke od krutih materijala. Mokra trava joj dodiruje

noge; zrak miriše po trulom lišću i vlažnom drvetu, i po mokrom kupusu, onih

pet-šest glavica koje su još u vrtu. To je jesenji miris polaganog izgaranja.

Charis ga udiše punim plućima, udišući istodobno i miris amonijaka i toplog

perja što dolazi od kokoši. Njezinih kokoši. Iz kokošinjca dopire pospano

kvocanje i gugutanje koje znači da im je udobno - svojevrsno zamišljeno,

kvocavo mumljanje. Sada su je čule i počinju uzbuñeno kokodakati.

Ona skida lokot sa žičanih vrata što vode u njihov zabran. Isprva je Charis

kanila ostaviti kokoši da se kreću slobodno, bez ikakve ograde, no onda se

pokazalo da postoji problem s psima i mačkama; ali i susjedi, premda su

tolerirali kokoši općenito, nisu baš bili oduševljeni idejom da im zalutale kokoši

raščeprkaju cvjetne gredice u njihovu vlastitom dvorištu. Kokoši ne vole ograde

i pokušavaju izići, zato Charis uvijek zatvori za sobom vrata prije no što će

otvoriti kokošinjac.

Billy je osobno sagradio kokošinjac; radeći gol do pasa dok mu je sunce peklo u

leña, zabijao je čavle. To je bilo dobro za njega, dalo mu je osjećaj da je

koristan. Kokošinjac se malo nakosio, ali služi svrsi. Ima jedna vrata za kokoši,

mala četvrtasta s daskom za silaženje, i jedna za ljude. Charis otvara vrata za

kokoši i one gurajući se i kokodačući kočoperno silaze niz dasku, žmirkajući na

svjetlu. Potom ona ulazi na vrata za ljude, otvara metalnu kantu za smeće u kojoj

stoji hrana za kokoši, puni hranom limenku od kave koju onda iznosi van i

istresa na zemlju. Više voli hraniti kokoši vani. U knjizi piše da slamu i kokošji

izmet treba ostaviti da se nagomilaju na podu kokošinjca jer će toplina što se

stvara pri truljenju grijati kokoši preko zime, ali Charis ne vjeruje da hrana koja

se uzima u takvim uvjetima može biti zdrava. Prirodni ciklus je jedno, ali ne

smiju se brkati razni njegovi dijelovi.

Kokoši uzbuñeno kokodaču, tiskaju joj se uz noge, poskakuju, guraju i kljuckaju

jedna drugu, kadšto ljutito kriče. Pošto se smire i počnu jesti, ona iznosi van i

njihovu posudu s vodom i puni do vrha vodom iz vjedra.

Charis promatra kokoši dok jedu. One je ispunjavaju radošću, radošću koja

nema racionalne osnove, jer ona zna - vidjela je, a i sjeća se - kako su kokoši

proždrljive, kako su sebične i bez osjećaja, kako su okrutne jedna prema drugoj,

kako se udružuju jedne protiv drugih: najmanje dvije imaju oderane glave od

toga što su ih druge iskljucale. A nisu ni blagoćudne vegetarijanke: možeš meñu

njima izazvati pravu revoluciju samo ako im baciš nekoliko komadića hrenovke

ili ostatke slanine. A što se tiče pijetla, s onim njegovim pogledom fanatičnog

proroka, uvrijeñenim držanjem i krestom nabreklom poput spolnih organa, on je

bahati tiranin i napada njezine gumene čizme kad misli da ga ne gleda.

Charis nije briga; ona kokošima oprašta sve. Ona ih obožava! Obožava ih od

prvog trenutka kad su stigle, kuljajući poput cvijeća iz vreća od hrane za perad u

kojima su putovale i protresajući ono anñeosko perje. Ona smatra da su čudesne.

I jesu.

U kokošinjcu Charis prekapa po slami u sanducima nadajući se kojem jajetu. U

lipnju kokoši samo što se nisu raspuknule od jaja, nosile su po dva na dan,

goleme mliječne ovale s dva i tri žumanjka, ali sada kad Sunčeva putanja postaje

sve kraća, uvelike su popustile. Perje i kreste izgubili su sjaj; nekolicina ih se

mitari. Uspijeva pronaći jedno jaje ispodprosječne veličine s naboranom

lupinom. Spušta ga u džep na prsima radnog odijela; pripremit će ga Billyju za

doručak.

Vrativši se u kuhinju izuva čizme; ostaje u radnom odijelu jer joj je hladno.

Ubacuje još jedan komad drva u peć, grije ruke. Bi li doručkovala odmah ili da

pričeka i doručkuje zajedno s Billyjem? Bi li ga uopće probudila? Ponekad se

zna naljutiti kad ga probudi, a zna se naljutiti i ako ga ne probudi. Ali danas je

njezin dan za odlazak u grad; znači, ako ga probudi sada, stići će mu dati hranu

prije no što poñe na skelu. Na taj način on neće provesti dan u krevetu i poslije

za to kriviti nju.

Penje se stepenicama i tiho ide hodnikom; kad stigne do vrata načas se zaustavi,

samo promatra. Voli promatrati Billyja jednako kao što voli promatrati kokoši. I

Billy je lijep; i kao što su kokoši bit kokošijstva, Billy je bit billyjevskosti. (Kao

i kokoši, i on je nešto manje blistav sada nego u vrijeme kad ga je upoznala.

Možda i to ima neke veze sa Sunčevom putanjom.)

On leži na zajedničkom madracu, vreća za spavanje navučena mu je do grla.

Lijevu ruku prebacio je preko očiju; preplanula put počela je blijedjeti, premda

je još uvijek tamna, ta ruka, i obrasla kratkim zlatnim dlačicama, poput pčele

prekrivene peludom. Njegova kratka žuta brada sja u bijeloj sobi, na čudnom

svjetlu što dolazi od magle izvana - kao u heraldici, brada sveca ili viteza na

nekom starom platnu. Ili nalik slici na poštanskim markama. Charis obožava

gledati Billyja u ovakvim trenucima, kad je tih i nepomičan. Ovako joj je lakše

zadržati svoje mišljenje o njemu nego kad govori i kad se kreće.

Billy je zacijelo osjetio njezin reflektorski pogled. Ruka se miče s očiju, oči se

otvaraju; kako su modre! Poput nezaboravka, poput brdâ u daljini, na

razglednicama, poput vječnog leda. On joj se smiješi, otkrivajući vikinške zube.

- Koliko je sati? - pita.

- Ne znam - odgovara Charis.

- Imaš uru, zar ne? - kaže on. Šta ne. Kako da mu objasni ovo s maglom? Kao i

to da nema vremena pogledati na sat jer gleda njega? Gledanje nije nešto

usputno. Nju potpuno zaokuplja.

On tiho uzdiše, od razdraženosti ili želje, tako je teško razlikovati. - Doñi ovamo

- kaže.

Zacijelo je želja. Charis prilazi madracu, sjeda kraj Billyja, zagladi mu kosu na

čelu, kosu toliko žutu te izgleda kao da je obojena. Svaki put se iznova čudi što

joj boja ne ostane na koži. Premda je i njezina kosa plava, to je druga vrst

plavoga, gotovo bezbojna i izblijedjela, mjesec prema njegovu suncu. Billyjeva

kosa sjaji iznutra.

- Rekao sam ovamo - kaže Billy. Privlači je dolje na sebe, u hipu nalazi njezine

usne, grli je svojim zlatnim rukama, čvrsto steže.

- Jaje! - prostenje Charis sjetivši se. Jaje se razbija.

30.

Takav je u to vrijeme bio Billy. Naganjao ju je bez kraja i konca. Ujutro,

poslijepodne, navečer, posve svejedno. Možda je to naprosto bila svojevrsna

nervoza ili dosada, budući da baš i nije imao bogzna čime ispuniti vrijeme; ili

možda osjećaj napetosti jer je tu bio ilegalac. Čekao bi je u pristaništu i pratio do

kuće, bacio bi se na nju prije no što bi uspjela odložiti kupljene namirnice,

pritisnuo bi je leñima uz kuhinjsku policu i odmah joj počeo dizati dugu tanku

suknju. Njegova ju je nestrpljivost zbunjivala. Bože, kako te volim, o bože, kako

te volim, govorio je u tim trenucima. Katkada bi činio stvari koje su boljele -

pljuskao bi je, štipao. Katkada je boljelo i bez toga, ali budući da ona to nije

spominjala, kako je mogao znati?

Što je ona sama pritom osjećala? Teško je točno reći. Možda da je toga bilo

manje, manje dosadnog običnog seksa - da se ona manje osjećala kao trambulin

po kojem netko skače gore-dolje - možda bi bila naučila u tome više uživati, s

vremenom. Da se mogla opustiti. No ovako, naprosto bi se isključila, pustila da

joj duh odleprša nekamo ustranu, ispunila se nekim drugim bitkom - jabuke,

šljive - dok on ne bi svršio i ona se mogla mirno vratiti u svoje tijelo. Voljela je

da je poslije grle, voljela je da je glade i ljube i govore joj da je lijepa, nešto što

je Billy ponekad i činio. Tu i tamo bi se rasplakala, što je Billy kanda smatrao

posve prirodnim. Njezine suze nisu imale nikakve veze s Billyjem: nije on nju

rastuživao, činio ju je sretnom! Tako mu je rekla, i on se time zadovoljio i nije

inzistirao na daljnjim odgovorima. Razgovarali su o drugim stvarima; nikada

nisu razgovarali o tome.

Ali kako je to zapravo trebalo izgledati? Što bi bilo normalno? Nije imala

pojma. Nerijetko su pušili travu - ne mnogo, jer mnogo si nisu mogli priuštiti, a

kad su je imali obično je stizala od Billyjevih prijatelja - i u tim trenucima

osjetila bi nešto kao nagovještaj, slutnju, neko neznatno treperenje. Ali to se

jedva moglo računati, jer joj je tada koža ionako bila poput gume, poput

gumenog odijela u koje je ugrañena mreža tankih električnih žica, a Billyjeve

ruke činile su se poput onih napuhanih rukavica iz stripova, ona bi se zanijela

promatranjem njegove ušne školjke ili neke zlaćane kovrče na njegovim prsima,

i kakve god bile namjere njezina tijela ona s tim nije imala ništa. Jedan Billyjev

prijatelj rekao je kako nema smisla trošiti dobar haš na Charis jer je ionako

stalno puknuta. Charis je smatrala da to nije lijepo od njega, premda je istina da

se na njoj djelovanje droge nije toliko primjećivalo kao kod drugih.

Billy nije bio prvi muškarac s kojim je spavala, naravno. Spavala je s nekoliko

njih, to se naprosto očekivalo, a ona nije željela da je smatraju uštogljenom ili

sebičnom kad se radi o njezinu tijelu; s jednim muškarcem čak je i živjela,

premda to nije dugo trajalo. Nakraju ju je nazvao frigidnom kujom, kao da mu je

učinila nešto nažao, što je nju zbunilo. Zar nije bila dovoljno odana, nije li

uvijek kimala glavom kad je on nešto rekao, nije li kuhala i posve mu se

prepuštala kad god bi to htio, nije li poslije prala plahte, nije li se brinula o

njemu? Nije ona osoba koja ništa ne daje.

Dobra Billyjeva strana bila je to što mu ovaj njen problem, ova abnormalnost -

znala je da je kod nje to posrijedi, čula je razgovore drugih žena - nije smetao.

Činilo se kao da on to i očekuje. Smatrao je da su žene takve: bez snažnih

nagona, bez vlastitih potreba. Nije ju zbog toga gnjavio, ispitivao, pokušavao

dovesti u red kao oni drugi muškarci - nije šeprtljao oko nje kao da je kosilica za

travu. Volio ju je onakvu kakva jest. Premda nisu o tome govorili, naprosto je

pretpostavljao, kao i ona, da nije važno što ona o tome misli. Oboje su se u tome

složili. Oboje su željeli isto: da Billy bude sretan.

Charis leži u vreći za spavanje, oslonjena na lakat, i lagano dodiruje po licu

Billyja, koji ima sklopljene oči i možda ponovo tone u san. Možda će jednoga

dana imati dijete, Billyjevo dijete; sličit će njemu. O tome je već i prije

razmišljala - kako će se to naprosto dogoditi, bez ikakve odluke ili planiranja, i

kako će on tada ostati s njom, stalno, i kako će moći nastaviti živjeti ovdje,

ovako kao sada, zauvijek. U kući čak postoji sobica kamo bi mogla smjestiti

dijete. Trenutačno je puna stvari - neke su Billyjeve, ali većina je Charisina; jer

usprkos svojoj želji da se ne opterećuje stvarima ona posjeduje mnoštvo

kartonskih kutija koje su ih pune. Ali to bi se sve dalo raščistiti i onamo bi

mogla staviti malu zipku ili košaru za rublje. Ali nipošto ne dječji krevetić, ništa

s rešetkama.

Prelazi prstima preko Billyjeva čela, nosa, preko njegovih blago nasmiješenih

usnica; on to ne zna, ali ovo što čini, ovo dodirivanje, nije samo nježno, nije

samo suosjećajno, nego je i posjedničko. Premda nije zatvorenik, on je na

stanovit način ratni zarobljenik. Rat je ono što ga je ovamo dovelo, rat koji ga

tjera da se skriva, rat koji ga tjera da ostane tu gdje je. Ne može prestati misliti o

njemu kao o zarobljeniku: njezinu zarobljeniku, budući da i sam njegov život

ovdje ovisi o njoj. On je njezin, može s njim činiti što hoće, jednako toliko

njezin kao da je putnik s nekog drugog planeta, zarobljen na Zemlji pod ovom

kupolom umjetnog interplanetarnog zraka, njezinom kućom. Kad bi zatražila da

ode, što bi se s njim dogodilo? Bio bi uhvaćen, deportiran, poslan natrag, onamo

gdje je zrak teži. Implodirao bi.

Mogao je jednako tako biti i s nekog drugog planeta, budući da dolazi iz

Sjedinjenih Država; i to nije sve, još je i iz nekog mutnog, ezoteričnog njihova

dijela, za Charis jednako tajnovitoga kao i tamna strana Mjeseca. Iz Kentuckyja?

Marylanda? Virginije? Boravio je u sve te tri zemlje, ali što te riječi znače?

Charisi ništa, osim da su negdje prema Jugu, a i toj riječi nedostaje konkretnog

sadržaja. Charis s tim povezuje nekoliko slika - gospodske kuće, gliciniju i,

nekoć davno, rasnu segregaciju - gledala je filmove, prije, u svojem bivšem

životu, prije no što je postala Charis - ali Billy ne izgleda kao da je živio u

gospodskim kućama ili kao da je prema ikome provodio rasnu segregaciju.

Naprotiv, njegov je otac gotovo prognan iz grada (kojega grada?) zato što je bio,

kako to Billy naziva, »liberal«, što nipošto nije isto što i oni solidni, tvrdokorni

liberali, bezizražajnih lica i meñusobno zamjenjivi koji se s takvom smiješnom

monotonijom pojavljuju na izbornim plakatima po Torontu.

Sjedinjene Države su odmah tu preko jezera, naravno, i kad su dani vedri, možeš

ih gotovo vidjeti - kao nekakvu crtu, nekakvu izmaglicu. Charis je čak i bila

ondje, kao srednjoškolka, na slapovima Nijagare, ali taj dio izgledao je

razočaravajuće sličan; ne kao onaj dio iz kojega je Billy, koji je zacijelo veoma

čudan. Čudan, i mnogo opasniji - to je očito - i možda zbog toga superioran.

Ono što se ondje zbiva navodno utječe na cijeli svijet. Za razliku od onoga što se

zbiva ovdje.

I tako Charis prelazi prstima po Billyju, pomalo se naslañujući, jer evo ga ovdje

kraj nje, u njezinoj postelji, u njezinu zagrljaju, njezino vlastito mitološko biće,

neobičan poput jednoroga, njezin vlastiti zarobljeni dezerter1, jedna od tisuću

priča s naslovne stranice, dio povijesti, sklonjen na sigurno u njezinoj kući, kući

za koju je ona sama morala potpisati ugovor o najmu jer nitko ne smije znati

kako se Billy zove i gdje se nalazi. Neki od dezertera imaju vize, dok drugi -

poput Billyja - nemaju, a kad jednom uñeš u ovu zemlju ne možeš više dobiti

vizu, morao bi se vratiti natrag preko granice i tamo je zatražiti, a onda bi te

sigurno ščepali.

Billy je sve to objasnio; kao i to da Mounties2 nisu više oni iz Charisina

djetinjstva, naočiti muškarci na konjima u crvenim odorama, pravedni i pošteni,

koji uvijek uspiju uhvatiti svog čovjeka. Oni su naprotiv lukavi i pokvareni i u

dosluhu su s američkom vladom; a ako se dočepaju Billyja on je odvisio, jerbo -

a to Charis ne smije nikome reći, čak ni njegovi ovdašnji prijatelji za to ne znaju

- jerbo je on osim dezertiranja učinio još nešto. Što još? Digao je neke stvari u

zrak. I nekoliko ljudi takoñer, ali to je bio nesretan slučaj. Zato su mu Mounties

za petama.

Ako bude imao sreće izručit će ga, i onda možda ima šanse. Ako ne bude imao

sreće naprosto će ga otkucati CIA-i i Billy će jedne mračne noći biti otet i šibnut

natrag preko granice, možda preko jezera u gliseru, onako kako su Kanañani

krijumčarili alkohol za vrijeme prohibicije, čuo je on o momcima kojima su to

učinili - bit će potajno odveden i bačen u zatvor, i to će biti njegov kraj. Netko

će mu, dok se bude tuširao, prerezati grkljan jer je bio dezerter. Tako to ide.

Kad govori o takvim stvarima uvijek se čvrsto privija uz Charis, a ona ga grli i

kaže: - Neću im to dopustiti. - Premda zna da nema moći da nešto takvo spriječi.

Ali i kad se samo izgovore, te riječi imaju umirujući učinak na njih oboje. Ona

ionako ne vjeruje posve u taj Billyjev zlokobni scenarij. Takve se stvari možda

dogañaju u Sjedinjenim Državama - bilo što se može dogoditi ondje gdje

antiteroristička policija ubija ljude i gdje je stopa kriminala tako visoka - ali ne

ovdje. Ne na Otoku, gdje ima toliko drveća i gdje ljudi kad odlaze od kuće ne

zaključavaju ulazna vrata. Ne u ovoj zemlji, njoj tako dobro poznatoj i

jednoličnoj, nedramatičnoj i ravnoj. Ne u njezinoj kući, dok kokoši tako

miroljubivo kvockaju u dvorištu. Nikakvo se zlo ne može dogoditi ni njoj ni

Billyju dok na njih paze kokoši, pernati duhovi čuvari. Kokoši donose sreću.

Zato kaže: - Ostat ćeš ovdje kod mene - premda zna da Billy nije veliki putnik.

Naslućuje, isto tako, nešto puno gore: da je ona sama za njega tek usputna

postaja, privremeni smještaj, poput onih domorodačkih nevjesta kojima se žene

vojnici stacionirani u inozemstvu. Iako on to još ne zna, ona nije njegov stvarni

život. Ali on njezin jest.

To boli.

- Dobro - kaže Charis, odvraćajući misli s ove teme, jer bol je tek tlapnja i treba

je izbjeći - što misliš o doručku?

- Lijepa si - kaže Billy. - Slanina, ha? Imamo li kave? - Billy pije pravu kavu, s

kofeinom. On se ruga Charisinim biljnim čajevima i odbija jesti salatu, čak i onu

zelenu koju Charis sama uzgaja. Hrana za zečeve, tako je zove. Nije to ni za

koga osim za zekane i žene. Z'k.

- Bili bismo imali jedno jaje - kaže Charis s predbacivanjem, a Billy se smije.

(Radno odijelo s džepom na prsima punim zgnječena jajeta naravno nije više na

Charis, nego na podu. Oprat će ga kasnije. Izbjegavat će vruću vodu jer će se

jaje stvrdnuti. Morat će izvrnuti džep naopako.)

- Ne možeš napraviti kajganu a da ne razbiješ koje jaje - kaže on. Ne m'š. Charis

šutke obrće taj zvuk u ustima, kuša ga, posprema s ljubavlju. Voljela bi da mu je

ime Billy Joe ili Billy Bob, jedno od onih dvodijelnih južnjačkih imena, kao na

filmu. Grli ga.

- Billy, ti si tako... - kaže. Želi reći mlad, zato što on jest mlad, sedam je godina

mlañi od nje; ali on ne voli da ga se na to podsjeća, pomislio bi da ona daje do

znanja tko je pravi gazda u kući. A mogla bi reći i nevin, što bi on smatrao još

većom uvredom: pomislio bi da se to odnosi na njegovo spolno neiskustvo.

Ona zapravo misli netaknut. Zapravo smjera na njegovu neoštećenu površinu.

Usprkos patnjama kroz koje je prošao i još uvijek prolazi, on u sebi ima nešto

blistavo, blistavo i novo. Ili drugim riječima, neprobojno. Ona sama toliko je

probojna, oštri bridovi se zabadaju u nju, ona se lako povrijedi, njezina je

unutarnja koža spužvasta i meka, poput sljezova pjenastog bombona s

čokoladnim preljevom. Sva je prekrivena sićušnim ticalima nalik mravljima: ta

se ticala izvijaju, ispituju zrak, dodiruju i uvlače, upozoravaju. Billy nema takvih

ticala. Njemu ona nisu potrebna. Što god se zaleti u njega, odmah se odbije - ili

se on time ne želi baviti, ili ga razljuti umjesto da ga povrijedi. To je neka vrst

tvrdoće koja postoji posve odvojeno od bilo kakve tuge ili sjete, ili čak krivnje

koju možda u tom trenutku osjeća.

Možda je to ovako: njegovi vlastiti osjećaji tuge i sjete i krivnje njegovi su i

stoga su mu važni, ali oni su unutra. Osjećaji drugih ljudi ne dopiru unutra. A

Charis je mrežasti zaslon protiv komaraca, ktomu još otvoren, i kroz njega sve

prolazi.

- Ja sam toliko što? - pita Billy, smješkajući se podrugljivo. Tol'ko. Charis mu

uzvraća smiješkom.

- Pa... ovaj, znaš - kaže.

Charis se s Billyjem zapravo nije u pravom smislu riječi upoznala. Umjesto toga

bio joj je dodijeljen, u zadruzi Furrows, gdje je poznavala priličan broj ljudi,

premda samo površno. Uvukla ju je u to jedna žena, zvala se Bernice. Bernice je

bila u Pokretu za mir i pripadala nekoj od mnogobrojnih crkava, i oni su

prikupljene dezertere rasporeñivali po kućama raznih ljudi, kao što su se za

vrijeme Drugog svjetskog rata rasporeñivala engleska djeca koja su dopremljena

preko Atlantika. Charis se naprosto toga dana našla u Furrowsu, Bernice je

manje-više završila sa ždrijebom dezertera i bio je ostao Billy, on i još jedan

dečko (Bernice ih je zvala »dečki«), pa je Charis rekla da će ih na nekoliko dana

smjestiti u svoju podstanarsku sobicu iznad skladišta u Queen Streetu, jednoga

na trosjed sa slomljenim oprugama koji je tada imala i jednoga na pod, samo

dok ne uspiju naći neko drugo mjesto, ali Bernice treba nabaviti vreće za

spavanje jer Charis nema viška.

Charis to nije učinila iz političkih razloga: nije vjerovala u politiku, u upuštanje

u jednu takvu djelatnost koja uzrokuje tako negativne emocije. Ona nije

odobravala ratove, a ni razmišljanje o njima. Stoga nije razumjela ni

Vijetnamski rat, niti ga je željela razumjeti - premda joj se nešto od toga usprkos

svim mjerama predbježnosti ipak uspjelo uvući u glavu, zato što se nalazilo u

molekulama zraka - a osobito ga nije gledala na TV-u. Nije čak ni imala

televizor, a novine nije čitala jer su je odveć uzrujavale a, uostalom, ona ionako

ne može nimalo pomoći svem tom jadu i bijedi. Stoga njezina odluka da primi

Billyja nije imala nikakve veze s tim. Naprotiv, učinila je to iz čistog osjećaja

gostoprimstva. Osjećala je dužnost da bude ljubazna prema strancima, osobito

strancima koje je sreća napustila. A osim toga, malo bi se čudno osjećala kao

jedina osoba u Furrowsu koja je odbila nekoga uzeti.

I tako je to počelo. Nekoliko dana kasnije drugi je dečko odselio, a Billy je

ostao; a onda je nakon još nekoliko dana shvatila da se od nje očekuje da s njim

spava. On nije inzistirao; isprva je bio nepovjerljiv i sramežljiv, izgubljen,

nesiguran u sebe. Mislio je da će biti manje-više isto s ove strane granice kao i s

one, samo sigurnije, a kad se pokazalo da nije ni jedno ni drugo postao je

zbunjen i zabrinut. Shvatio je da je učinio nešto golemo, nešto iz čega mu nema

natrag, da se uvalio u izgnanstvo, možda zauvijek. Zagorčio je život svojoj

obitelji - oni su podržali njegovu odluku o izbjegavanju novačenja ali ne i o

onom drugom, o eksplozivima, i sada su prolazili kroz, kako je on to nazvao,

»baražnu vatru«. Osim toga izdao je svoju domovinu, a taj pojam njemu znači

mnogo više negoli Charisi jer su u školama što ih je Billy pohañao započinjali

dan s rukom na srcu i pozdravom zastavi umjesto da se mole Bogu kao što su to

činili u Charisinim školama. Za Billyja je njegova domovina stvarno neka vrst

Boga, a tu pomisao Charis smatra idolatrijskom i čak barbarskom. Ona drži da je

standardni Bog sa svojom sijedom bradom i srdžbom i žrtvovanjem jaganjaca i

anñelima smrti takoñer barbarski. Ona je otišla dalje od toga. Njezin je Bog

ovalan.

Billy je, osim toga, zabrinut i za svoje prijatelje tamo prijeko, kod kuće, momke

s kojima je išao u školu, koji nisu pobjegli s njim i vjerojatno su u ovom

trenutku na putu preko mora, ili na njih pucaju u rižinim poljima, ili ih

granatama raznose pobunjenici dok prolaze nekom vrelom blatnom cestom.

Smatrao je da ih je izdao. Znao je da je rat pogrešna stvar i da je ono što je

učinio ispravno, ali svejedno se osjećao kao kukavica. Patio je od nostalgije.

Mnogo se puta poželio vratiti.

Tako je pričao Charisi, u grču i napreskokce. Govorio je kako ne očekuje da ona

to razumije, ali ona je ipak nešto od toga razumjela. Razumjela je njegove

osjećaje, koji su se na nju rušili poput potopa - vodenasti, kaotični, sjetnomodre

boje, poput velikog vala suza. Tako je izgubljen, tako izranjen: kako mu ona

može uskratiti makar i slabu utjehu?

31.

Stvari su se otada promijenile. Otkako su se preselili na Otok i u ovu kuću. Billy

je još nervozan, ali manje. Kao da je više ukorijenjen. Sada ima i prijatelje,

čitavu mrežu izbjeglica kao što je i sam. Održavaju čak i sastanke, na kopnu;

Billy odlazi onamo nekoliko puta tjedno. Pomažu novopridošlima, rasporeñuju

ih po kućama i skrivaju; i Charis je morala dati prenoćište nekolicini, nakratko,

na trosjedu u dnevnoj sobi - sada je to drugi trosjed, takoñer polovni, ali s boljim

oprugama. Zajednički život, otkrila je Charis, dovodi do kupnje pravog

namještaja, premda je i posjedovanje pravog namještaja nešto čega se odrekla

prije mnogo godina.

Izbjeglice se povremeno okupljaju u njezinoj kući kako bi pili pivo, razgovarali i

pušili travu, premda pritom paze da ne budu preglasni: policija je posljednje što

bi im trebalo. Prijeko dolaze skelom i dovode svoje djevojke, djevojke

raspuštene kose i podosta mlañe od Charis, koje se kupaju u Charisinoj

kupaonici budući da tamo gdje stanuju nemaju vlastitu kupaonicu, koje se

posluže s ona dva-tri Charisina ručnika i ostave prljav obrub u Charisinoj kadi

na lavljim nogama. Prljavština je umišljaj, to je samo jedan način razmišljanja o

stvarima, i Charis zna da je to ne bi trebalo uzrujavati, no ako već mora imati

posla s umišljajem prljavštine bilo bi joj draže da je to njezina vlastita

prljavština, a ne prljavština tih djevojaka prazna pogleda. Muškarci odnosno

»dečki« djevojke zovu »moja stara« premda one baš to nisu, pa Charis nekako

lakše podnosi činjenicu da i Billy nju tako zove.

Billyjeva grupa uvijek razgovara o planovima. Misle kako bi trebali nešto

učiniti, nešto poduzeti, ali što? Otišli su čak toliko daleko te su načinili popis

ljudi, ostalih ljudi iz grupe, premda samo s imenima, i to lažnima. Zavirivši u

Billyjev primjerak popisa premda nije trebala, Charis se osupnula otkrićem da su

neka od tih imena ženska: Edith, Ethel, Emma. Za vrijeme tulumâ, dok vadi

hladno pivo iz minijaturnog frižidera, dok tovari pržene krumpiriće i razne orahe

iz Furrowsa u zdjelice, dok nalazi šampon za neku od djevojaka koja želi oprati

kosu, dok sjedi na podu kraj Billyja udišući dim loše marihuane i smiješeći se i

gledajući u prazno, ona sluša i čuje, i zato zna da je Billy zapravo Edith, ili

obratno. Dobio je ime po Edith Cavell, nekoj povijesnoj ličnosti1. Postoje i

telefonski brojevi; neki od njih načrčkani su na zidu kraj telefona, ali Billy kaže

da nema opasnosti jer to su samo brojevi mjestâ gdje se mogu ostaviti poruke.

Planiraju i izdavanje novina, premda već postoji nekoliko dezerterskih novina.

Mnogo je drugih momaka došlo ovamo prije Billyja i njegovih novostečenih

prijatelja.

Charis baš nije sigurna koliko su svi ti urotnički rekviziti, šuljanje uokolo, šifre,

lažna imena, doista nužni. Tako se igraju klinci. Ali ta aktivnost kao da Billyju

daje više energije i nekakav životni cilj. Više se usuñuje izlaziti, manje se

zatvara u sebe. Onih dana kad joj se čini da opasnost nije stvarna, Charis se

tomu veseli, ali onih dana kad vjeruje da postoji to je zabrinjava. I svaki put kad

Billy zakorači na skelu kako bi otišao prijeko na kopno, u jednom kutku svoje

duše ona paničari. Billy je poput hodača na žici: zavezanih očiju nemarno

korača po užetu za rublje razapetom izmeñu dvije trideseterokatnice, uvjeren da

je samo metar i pol iznad tla. On vjeruje da njegovo djelovanje, njegove riječi,

njegove nevažne male novine mogu promijeniti stvari tamo vani u svijetu.

Charis zna da nikakva promjena u cijelom svijetu nije moguća, barem nikakva

promjena nabolje. Dogañaji su varljivi, oni su dio ciklusa; dati se od njih

uhvatiti u klopku isto je što i biti uvučen u vir. Ali što zna Billy o neumoljivu zlu

fizičkog univerzuma? Još je premlad.

Charis drži da je njezino vlastito tijelo jedino što ona osobno može promijeniti, a

onda putem njega svoj duh. Želi osloboditi svoj duh: to ju je dovelo do joge.

Želi presložiti svoje tijelo, osloboditi se težine skrivene duboko u njemu, one

jezgre ukletog blaga što ga je jednom davno zakopala i nikad nije iskopala; želi

svoje tijelo učiniti sve lakšim i lakšim, odvojiti ga tako da sama gotovo uzmogne

lebdjeti. Ona zna da je to moguće. Daje satove iz joge jer joj oni plaćaju

stanarinu i telefon i osnovne namirnice koje zahvaljujući svom radu u Furrowsu

kupuje ondje po sniženoj cijeni, ali daje ih i zato što želi pomoći drugim

ljudima. Zapravo, drugim ženama, jer većina polaznika su žene. Zacijelo i one

imaju teške metale skrivene u sebi, zacijelo i one čeznu za lakoćom. Premda se

na ovom tečaju ne radi o mršavljenju: to im ona otvoreno kaže, odmah na

početku.

Nakon što se odjenula, nakon što je Billyju pripremila njegovu prženu slaninu i

prepečenac i kavu, Charis stavlja svoj triko za vježbanje i hulahupke u

peruansku naprtnjaču i trči po kući iskapajući sitniš za kartu iz raznih mjesta

kamo ga je sakrila, za hitne slučajeve kao što je ovaj danas, kad je ostala bez

gotovine. Magla se sada razišla i blijedo zimsko sunce se probija kroz sive

oblake, pa se ona opet može pouzdati u svoju uru i ne kasni na skelu. I inače

rijetko kasni osim ako nije posrijedi Billy, Billy i njegove spontane i

nezatomljive seksualne potrebe. Što mu tada može reći? Ili ću raditi, ili nećemo

jesti? To kod njega ne prolazi baš najbolje: misli da ga kritizira jer ne radi, i

onda se duri. Više voli vjerovati da je ona poput ptice nebeske: niti sije niti

žanje, a slanina i kava naprosto izlaze iz nje kao lišće iz stabla.

Tečaj joge održava se u stanu iznad Furrowsa, u prostoru koji je nekoć bio stan.

Sada su dvije sobe pretvorene u urede, jedan za Furrows, drugi za Klice Zemlje,

mali časopis za poeziju, a velika ulična soba ostala je za sastanke i tečajeve

poput ovoga iz joge. Charis je spremna podučavati samo deset osoba odjednom:

više ljudi preopteretilo bi njezine strujne krugove, razbile joj fokus. Polaznice

donose vlastite ručnike i prostirke za vježbanje, a obično već imaju triko za

vježbanje ispod odjeće pa se ne moraju presvlačiti. Charis stiže onamo prije

drugih, presvlači se u kupaonici i raširi svoju prostirku, koju drži u ormaru u

kancelariji. Na starom podu od tvrdih dasaka čovjek se lako našpranji ako ne

pazi.

Njezin je prvi posao da se isključi iz okoline. Izblijedjele tapete s uzorkom od

ljubičastih povijuša moraju nestati, četvorine tamnijih tapeta na mjestima gdje

su prije bile slike, ustajali vonj stare kuće i tepiha s vlažnim mrljama mokraće

što se diže iz stubišta i vonj ostataka hrane u uredskim koševima za papir koje

nitko nikada ne prazni. Buka prometa s ulice mora nestati, glasovi što dopiru s

ulice i iz prizemlja - briše ih iz misli odlučnim pokretom ruke, kao da su na

školskoj ploči. Ispruži se na leña, savijenih koljena, ruku zabačenih iznad glave,

i usredotočuje se na disanje, priprema se, usmjeruje misli prema središtu.

Disanje mora biti duboko, mora ići sve do samog ošita. Skrivene, užurbane,

beznačajne misli moraju biti isključene. Potrebno je transcendirati Ja. Sebstvo se

mora osloboditi stega. Mora plutati.

Prvi sat prolazi uobičajeno. Charis zna da za ovo ima idealan glas, dubok i

umirujući, i dobar tempo. - Odajte počast kralješnici - mrmlja. - Pozdravite

Sunce. - Sunce na koje ona misli nalazi se u tijelu. Ona se služi glasom, ali i

rukama, dodirne ovdje, dodirne ondje, tjerajući tijela da zauzmu ispravne

položaje. Svakoj ženi govori pojedinačno, šapatom, kako ne bi na nju privukla

pozornost ili je postidjela, ili prekinula koncentraciju ostalih. Soba se ispunjava

zvukom disanja nalik valićima na obali i mirisom napetih mišića. Charis osjeća

kako iz nje energija istječe kroz prste u druga tijela. Ona se ne kreće puno - to

nije nešto što bi itko nazvao naporom - ali nakon sat i pol ona je posve

iscrpljena.

Ima jedan sat pauzu, kako bi se ponovo napunila. Pije sok od naranče i mrkve na

šanku sa sokovima u prizemlju kako bi u svoj sistem unijela nešto živih encima,

pomaže ostalima u izračunavanju cijena suhog graha, a onda je vrijeme za drugi

sat. Charis nikada ne vodi računa tko je na kojem satu; broji do deset i zapamti

boje trikoa, a kad jednom počne s vježbama uočava posebnosti svakoga tijela,

osobito kralješnice i njezina krivog položaja, ali lica joj nisu važna, jer lice je

individualnost, upravo ono što Charis pokušava pomoći ovim ženama da nadiñu.

Osim toga, prve se vježbe rade na podu, sklopljenih očiju. Stoga prolazi

četvrtina vremena prije no što shvaća da se pojavio netko novi, netko koga

nikada prije nije vidjela: tamnokosa žena u tamnoljubičastom trikou i

hulahupkama boje plave šljive koja - neobično za ovako tmuran dan - nosi

sunčane naočale.

ŽŽena je visoka i tanka poput žileta, toliko mršava te Charis lijepo vidi njezina

rebra ispod trikoa, svako se rebro reljefno ističe kao da je isklesano, svako je

podvučeno tamnom crtom. Koljena i lakti strše joj poput čvorova na užetu, a

položaji koje zauzima nisu opušteni već gotovo geometrijski: kavezi načinjeni

od vješalica za odijela. Koža joj je bijela poput gljive, a tamno fosforescentno

svjetlo svjetluca oko nje poput vlažna sjaja na pokvarenom mesu. Charis

prepoznaje nezdravost kad je vidi: ovoj ženi potrebno je mnogo više od jednog

sata joge. Udarna doza C-vitamina i dobar gutljaj sunca za početak, ali time se

ne bi ni izdaleka riješilo ono što s njom ne valja.

Ono što kod nje ne valja djelomice je njezin duhovni stav: sunčane naočale to

jasno pokazuju, one simboliziraju barijeru unutarnjem pogledu. Stoga joj Charis,

neposredno prije početka meditiranja u lotos položaju, prilazi i šapće:

- Ne biste li možda skinuli sunčane naočale? Zacijelo vas ometaju u

koncentraciji.

Umjesto odgovora žena spušta naočale na nos i Charis doživljava šok. Žena na

lijevom oku ima modricu. Oko je crno i modro i poluzatvoreno. Drugo je oko

gleda, povrijeñeno, vlažno, umolno.

- Oh! - Charis hvata dah. - Oprostite. - Trza se: može osjetiti udarac na svom

vlastitom tijelu, na vlastitom oku.

ŽŽena se smiješi, izmučen osmijeh na tom ispijenom i izudaranom licu.

- Nisi li ti Karen? - pita šaptom.

Charis ne zna kako da objasni da ona to i jest i nije. Ona je nekoć bila Karen.

Zato kaže: - Jesam - i gleda je malo bolje, jer kako bi nju ova žena mogla

prepoznati?

- Ja sam Zenia - kaže žena. I jest.

Charis i Zenia sjede za jednim od stolića ispred šanka sa sokovima na dnu

Furrowsa. - Što bi mi preporučila? - pita Zenia. - Za mene je sve ovo novo. -

Polaskana ovim obraćanjem njezinu iskustvu, Charis joj naručuje sok od papaje

i naranče, s kapljicom limuna i malo pivskog kvasca. Zenia i dalje ima naočale i

Charis je zbog toga ne krivi. Ipak, teško joj je razgovarati s nekim čije oči ne

vidi.

Ona se, naravno, sjeća Zenije. Svi u McClung Hallu znali su tko je Zenia, čak i

Charis, koja je prolebdjela kroz svoje studentske godine kao kroz aerodrom. Što

se obrazovanja tiče bila je ondje samo na prolazu i napustila je fakultet nakon tri

godine ne završivši studij: ma što da je trebala naučiti, na tom se fakultetu nije

predavalo. Ili možda ona nije bila za to spremna. Charis vjeruje da se, kad si

spreman nešto naučiti, pravi učitelj uvijek pojavi, odnosno bit će ti poslan. Za

nju je to do sada uvijek vrijedilo, manje-više, i jedini razlog što u ovom trenutku

ništa ne uči jest taj što je tako potpuno zaokupljena Billyjem.

Premda je Billy možda učitelj, na stanovit način. Ona naprosto još nije točno

shvatila što bi od njega trebala naučiti. Kako voljeti, možda? Kako voljeti

muškarca. Premda ga ionako već voli; dakle, što je sljedeće?

Zenia pijucka svoj sok, tamni ovali njezinih naočala okrenuti su prema Charis.

Charis nije baš sigurna što bi joj trebala reći. Na fakultetu zapravo i nije

poznavala Zeniju, nikada s njom nije razgovarala - Zenia je bila starija, bila je na

godini ispred Charis, i družila se sa svim onim umjetnicima i intelektualcima -

ali Charis je se sjeća kako, veoma lijepa i puna samopouzdanja, šeta po kampusu

sa svojim momkom Stewom, a potom i s niskom malom Tony. A u vezi s Tony,

Charis se sjeća kako ju je Tony slijedila jedne noći kad je Charis izišla van s

namjerom da sjedne pod neko drvo na travnjaku ispred McClung Halla. Tony je

vjerojatno misila da Charis hoda u snu; što pokazuje da je bila dobar psiholog,

budući da je Charis prije doista običavala hodati u snu, premda to u tom trenutku

nije činila.

Ovaj postupak otkrio je da Tony ima dobro srce, koja je osobina za Charis bila

mnogo važnija od Tonynih briljantnih akademskih uspjeha, po čemu je bila

poznata. Zenia je pak bila poznata i po nekim drugim stvarima - najpoznatija po

tome što je živjela sa Stewom, posve otvoreno, u vrijeme kad se takvo što nije

radilo. Toliko se toga promijenilo. Sada se oni u braku smatraju nemoralnima.

Nuklearci, tako ih zovu, dolazi od nuklearna obitelj. Radioaktivna, potencijalno

smrtonosna; velik skok od načela Dome, slatki dome, ali po Charisinu mišljenju

mnogo primjereniji.

I Zenia se izmijenila. Osim što je mršava, ktomu je i bolesna, ali osim što je

bolesna nekako je i potuljena, potučena, poražena. Uvukla je ramena kao da se

pokušava zaštititi, prsti su joj poput čudnih pandži, kutovi usana spušteni. Charis

je nikada ne bi prepoznala. Kao da je nekadašnja Zenia, lijepa Zenia, Zenia s

istaknutim oblinama, izgorjela i za sobom ostavila ovu koštanu jezgru.

Charis ne voli zapitkivati - ona se ne voli nametati sebstvu drugih - ali Zenia je

tako potpuno lišena energije te je nevjerojatno da bi sama išta rekla. Zato Charis

odabire nešto neagresivno.

- Što te je dovelo na moj tečaj? - pita.

- Čula sam za njega od prijateljice - kaže Zenia. Čini se da je za nju svaka riječ

velik napor. - Pomislila sam da bi mi moglo pomoći.

- Pomoći? - pita Charis.

- Protiv raka - kaže Zenia.

- Raka - kaže Charis. To čak nije ni pitanje, ta nije li to već znala? Ne može se

drukčije protumačiti to bljedilo, to bolesno svjetlucanje. Neravnoteža duše.

Zenia se smješka iskrivivši usne. - Jednom sam ga već pobijedila - kaže - ali

vratio se.

Sada se Charis nečega prisjeća: nije li Zenia na kraju godine iznenada nestala?

Druge godine Charisina boravka u McClung Hallu, tada se to dogodilo: Zenia je

nestala bez objašnjenja, rasplinula se. Djevojke su o tome znale razgovarati za

doručkom a Charis je prisluškivala, u onim rijetkim trenucima kad se potrudila

slušati ili doručkovati. Tamo nisu imali mnogo toga što je ona mogla jesti:

mekinje, uglavnom. Govorkalo se kako je Zenia pobjegla s drugim muškarcem,

ostavivši Stewa na cjedilu i uzevši usput i nešto njegova novca, ali sada Charis

pogaña pravu istinu: bio je to rak. Zenia je otišla ne govoreći nikomu ništa jer

nije željela nikoga uznemirivati. Otišla je nekamo da se izliječi, a da to uspije

čovjek mora biti sâm kako bi bio slobodan od upadica. Charis to potpuno

razumije.

- Kako ti je to prvi put uspjelo? - pita Charis.

- Uspjelo, što? - kaže Zenia, malko oštro.

- Pobijediti ga - kaže Charis. - Pobijediti rak.

- Operirali su me - kaže Zenia. - Izvadili su mi... načinili su mi histerektomiju,

nikada neću moći imati djece. Ali nije uspjelo. Zato sam nakon toga otišla u

planine, sama. Prestala sam jesti meso, prestala sam piti. Naprosto sam se

morala koncentrirati. Na to da ozdravim.

To Charis zvuči apsolutno u redu. Planine, bez mesa. - A sada? - pita.

- Mislila sam da mi je bolje - kaže Zenia. Glas joj se spustio do promuklog

šapta. - Mislila sam da sam dovoljno jaka. Zato sam se vratila. Živim sa

Stewom, odnosno Westom. Čini mi se da sam mu dopustila da me uvuče u naš

stari način života; znaš, on puno pije - i rak se vratio. On to ne može izdržati -

naprosto ne može! Mnogi ljudi ne mogu podnijeti stalan dodir s bolešću, oni je

se boje. - Charis kima potvrdno: ona to zna, to joj je dobro poznato, na razini

vlastitih stanica. - On naprosto niječe da je meni nešto - nastavlja Zenia. -

Pokušava me natjerati da jedem... hrpe hrane, biftek i maslac, sve one

životinjske masnoće. Od njih mi je muka, ne mogu, jednostavno ne mogu!

- O! - kaže Charis. To je grozna priča, ali zvuči istinito. Tako malo ljudi

razumije to o masnoćama životinjskog podrijetla. Štoviše: tako malo ljudi

razumije bilo što. - Zbilja strašno - kaže, što je tek blijeda sjenka onoga što

osjeća. Potresena je, na rubu suza; a nadasve se osjeća bespomoćnom.

- Onda se on naljuti - nastavlja Zenia. - Razbjesni se na mene, a ja se osjećam

tako slabom... užasno mrzi kad plačem, to ga samo još više razjaruje. On mi je

ovo napravio. - Pokazuje na oko. - Tako se zbog toga stidim, osjećam kao da

sam ja za to odgovorna...

Charis se pokušava sjetiti Stewa ili Westa, čije se ime u jednom trenutku tako

iznenada promijenilo, upravo kao i njezino. Ono što vidi je visok muškarac,

pomalo povučen u sebe i sav razlabavljen, blag poput žirafe. Ne može ga

zamisliti kako nekoga udara, najmanje Zeniju; ali izgled često vara. Osobito kod

muškaraca. Oni umiju izvrsno glumiti, umiju te natjerati da povjeruješ kako su

uzorni grañani i kako su oni u pravu a ti u krivu. Umiju prevariti svakoga i

prikazati te kao lažljivicu. West je nedvojbeno jedan od takvih. U njoj se budi

negodovanje, početak srdžbe. Ali srdžba joj ne čini dobro, stoga je gura od sebe.

- Tvrdi da me, ako doista imam rak, treba ponovo operirati ili podvrgnuti

kemoterapiji - kaže Zenia. - Ali ja znam da se mogu ponovo sama izliječiti, kad

bi samo... - ona ušuti. - Mislim da ne bih više mogla piti - kaže. Odguruje čašu

sa sokom. - Hvala ti... bila si zbilja ljubazna. - Pruža ruku preko stola i dotiče

Charisinu. Njezini tanki bijeli prsti izgledaju hladno, ali su vreli poput žeravice.

Potom odmiče svoj stolac, uzima kaput i torbicu i žurno odlazi, gotovo posrćući.

Glava joj je pognuta, kosa pada preko lica poput vela i Charis je sigurna da

plače.

Charis želi skočiti, potrčati za njom i dovesti je natrag. Ta je želja toliko snažna,

poput šake na potiljku. Želi Zeniju ponovo posjesti u stolac i staviti obje ruke na

nju, prizvati svu svoju energiju, energiju svjetla, i ozdraviti je, odmah ovdje. Ali

zna da to ne može i zato ostaje sjediti.

U petak Zenia nije na satu joge i Charis je zabrinuta. Možda se negdje srušila,

možda ju je West ponovo udario, možda i više puta. Možda je u bolnici s

mnogostrukim prijelomima. Charis odlazi skelom na Otok, cijelim se putem

grizući u sebi. Sada osjeća da je nedorasla zadatku: zacijelo postoji nešto što je

bila mogla reći ili učiniti, nešto bolje od onoga što je učinila. Čaša soka nije bila

dovoljna.

Te se večeri vraća magla, a s njom i studena kišica, i Charis loži veliku vatru u

štednjaku a pali i peć, a Billy hoće da ona doñe rano u postelju. Dok pere zube u

hladnoj kupaonici u prizemlju, odjednom čuje kucanje na kuhinjskim vratima.

Zacijelo je to netko iz Billyjeve grupe, s nekim novim dezerterom koji će

provesti noć na njezinu trosjedu u dnevnoj sobi. Mora priznati da je već pomalo

umorna od njih. Osim svega, nikada joj ne pomažu oprati suñe.

Ali nije dezerter. To je Zenia, glavu joj kao podvodnu fotografiju uokviruje

mokri stakleni četverokut u gornjem dijelu vrata. Kosa joj je promočena skroz-

naskroz i u pramenovima pada niz lice, zubi cvokoću, sunčane naočale su

nestale, a oko, sada ljubičasto, izgleda jadno. Na usnici ima svježu ozljedu.

Vrata se otvaraju kao sama od sebe i ona stoji u dovratku lagano se njišući. -

Izbacio me je - šapće. - Ne želim ti smetati... Jednostavno nisam znala kamo bih

drugamo otišla.

Charis bez riječi širi ruke i Zenia joj posrćući preko praga pada u zagrljaj.

32.

Podne je, nema sunca. Charis je u svojem povrtnjaku, pod budnim okom kokoši

koje pohlepno vire kroz šesterokute žičane ograde i ostatka kupusnih glavica što

je gledaju izbuljenim očima poput tri sivozelene glave kakva čudovišta koje

izrastaju iz zemlje. Povrtnjak u studenome izgleda šugavo, kao da se izlizao pod

prstima: uveli neveni, lišće potočarke izblijedjelo do svijetložute boje, batrljci

brokola, nezrele rajčice nagrizene od mraza i omekšale, sa srebrnastim

tragovima puževa golaća što vijugaju amo-tamo.

Charisi ovaj nered u povrtnjaku ne smeta. Sve je to ferment, sve je to gnojivo.

Podiže lopatu, zabada u zemlju i desnom nogom u Billyjevoj čizmi staje na

gornji tupi dio oštrice gurajući je u zemlju. Potom je izvlači, uz stenjanje. Onda

izvrće lopatu sa zemljom. Gliste se hitro uvlače natrag u svoje tunele, bijela

ličinka se pokušava smotati. Charis je hvata prstima i bez milosti baca preko

ograde ćeretavim kokošima. Sve živo je svetinja, ali kokoši su veća svetinja od

ličinki.

Kokoši se uzrujano ustrče, udružuju se u bande i meñusobno zlostavljaju, i jure

za onom koja ima ličinku. Charis je nekoć mislila kako bi bila dobra duhovna

vježba odbiti hraniti kokoši onim što ona sama ne bi pojela, ali u meñuvremenu

je zaključila da bi to bilo nesvrhovito. Mljevene ljuske od jaja, primjerice,

usitnjene kosti - kokošima je to potrebno za nesenje jaja, ali Charis nije.

Ovo je krivo godišnje doba za okopavanje. Trebala je pričekati do proljeća, kad

se pojavi novi korov; ovako će sve morati tada ponoviti. Ali ovo je jedini način

da iziñe iz kuće a da ni Zenia ni Billy ne požele ići s njom. Svako od njih jedva

čeka da ostane s njom nasamo, što dalje od onoga drugoga. Ako ona poñe u

šetnju, da naprosto bude neko vrijeme sama, samo da se opusti, odmah svi

pojure prema vratima: pokunjeno i poskrivećki (Zenia) ili krakato i uočljivo

(Billy). Onda dolazi do duševne borbe i Charis je prinuñena birati. To je jako

zabrinjava. No nasreću nijedno od njih nema osobitu želju da joj pomogne

okopavati povrtnjak. Billy ne voli šljapkati po blatu - čemu toliko raditi, kad tu

ionako rodi jedino povrće, kaže on - a Zenia naravno nije u kondiciji. Ona

uspijeva tu i tamo nakratko prošetati do obale jezera i natrag, ali čak je i to

iscrpljuje.

Zenia je sada ovdje tjedan dana, na trosjedu noću spava a danju se odmara. One

večeri kad je stigla bila je prava mala svečanost: Charis joj je napunila kadu

vrućom vodom i dala joj jednu od svojih bijelih pamučnih spavaćica, a njezinu

je odjeću objesila na kuke iznad štednjaka da se suši; nakon što se Zenia okupala

i odjenula spavaćicu, Charis ju je umotala u pokrivač i posjela u stolac kraj

štednjaka, počešljala joj je mokru kosu i pripremila vruće mlijeko s medom.

Charis je uživala radeći sve to; doživljavala je pritom sebe kao sposobnu i punu

vrlina, prepunu dobre volje i pozitivne energije. Bilo joj je drago što tu energiju

može prenijeti na nekoga poput Zenije, nekoga komu je to tako očigledno

potrebno. Ali kad je Zeniju smjestila na trosjed i došla gore u postelju, Billy se

na nju ljutio i otada se stalno ljuti. Dao joj je jasno na znanje da Zeniju ne želi u

kući.

- Što ona ovdje radi? - pitao je šaptom odmah prve noći.

- Samo neko vrijeme - rekla je Charis, takoñer šaptom jer nije htjela da ih Zenia

čuje i da se osjeti nepoželjnom. - Toliko je drugih bilo ovdje. Na istom trosjedu!

Nema nikakve razlike.

- Itekako ima razlike - rekao je Billy. - Oni nemaju kamo ići.

- Nema ni ona - rekla je Charis. Razlika je u tome, pomislila je, što su drugi bili

Billyjevi prijatelji, a Zenia je njezina prijateljica. Pa, ne baš prijateljica.

Odgovornost.

To je bilo prije no što je Billy Zeniju uopće vidio ili s njom progovorio ijednu

riječ. Sljedećeg jutra progunñao je ljutito »'jutro« preko svoje kajgane - od jaja

koja nisu bila njezina domaća, kokoši su nažalost bile prestale nesti - i

prepečenca sa želeom od jabuka što ih je Charis oboma servirala. Jedva da je i

pogledao Zeniju, koja je sjedila pogrbljena, još uvijek u Charisinoj spavaćici,

ogrnuta pokrivačem, i pijuckala slab čaj. Da ju je pogledao, mislila je Charis,

bio bi popustio, jer Zenia je doista izazivala sažaljenje. Oko joj je još uvijek bilo

tamno i natečeno, a modre žile na njezinim zapešćima mogle su se praktički

brojiti.

- Makni je odavde van - rekao je Billy kad je Zenia otišla u kupaonicu. -

Jednostavno van.

- Pst - rekla je Charis. - Čut će te.

- Što mi uopće znamo o njoj? - rekao je Billy.

- Ima rak - rekla je Charis, kao da je to sve što bi o njoj trebalo znati.

- U tom slučaju bi trebala biti u bolnici - rekao je Billy.

- Ne vjeruje u njih - rekla je Charis, koja ni sama nije u njih vjerovala.

- Sranje - rekao je Billy.

Ova se primjedba dojmila Charis ne samo kao nevelikodušna i gruba već i kao

pomalo bogohulna. - Ima modricu na oku - promrmljala je. To oko bilo je

opipljivi dokaz ne zna se čega. Zenijine potrebitosti, ili njezine dobrote. Njezina

statusa.

- Ja joj to nisam napravio - rekao je Billy. - Neka ide jesti hranu nekoga

drugoga. - Charis nije bila u stanju pripomenuti da bi, ako netko već mora

odlučivati tko jede čiju hranu u ovoj kući, to trebala biti ona, budući da je ona ta

koja je ili uzgaja ili kupuje svojim novcem.

- On me ne voli, zar ne? - rekla je Zenia kad je pak Billy bio izvan dometa sluha.

Glas joj je zadrhtao, oči se napunile suzama. - Bolje da odem...

- Naravno da te voli! To je samo njegov način - rekla je Charis toplo. - Samo ti

lijepo ostani tu gdje jesi!

Charisi je trebalo dosta vremena da otkrije zašto je Billy tako neprijateljski

raspoložen prema Zeniji. Isprva je mislila da je to zato što je se boji - što se boji

da će ga ona odati, da će ga otkucati krivim ljudima, prijaviti ga; ili da će

nekomu nešto reći posve slučajno, nešto što ne bi trebala. Dugačak jezik potapa

brodove, glasila je poslovica za vrijeme rata, onog davnog rata; nalazila se na

plakatima, a Charisina teta Viola znala se na taj račun šaliti sa svojim

prijateljicama, krajem četrdesetih. Zato je Charis sve objasnila Zeniji: kako se

Billy osjeća ugroženim i kako mu nije lako. Ispričala je Zeniji čak i ono o

bombama, podmetnutim eksplozivima, i o tome kako bi Billyja mogli oteti

Mounties. Zenia je obećala da neće reći nikome. Rekla je da sve savršeno

razumije.

- Bit ću oprezna, časna izviñačka - rekla je. - Ali Karen, oprosti, Charis, kako si

se ti u to upetljala?

- Upetljala?

- U tu stvar s dezerterima - rekla je Zenia. - S revolucionarima. Nikad mi nisi

djelovala kao netko koga zanima politika. Na fakultetu, hoću reći. Doduše, ne bi

se moglo reći da je u onoj rupetini baš bilo revolucionara.

Charis nikada ne bi pomislila da ju je Zenia uopće zamijetila u ono vrijeme, u

njezinim mutnim, poluzaboravljenim studentskim danima, kad je još bila Karen,

barem izvana. Ni u čemu nije sudjelovala, ni u čemu se isticala. Ostala je u sjeni,

ali ispostavilo se da ju je barem Zenia uspjela uočiti i da ju je smatrala

vrijednom pozornosti; bila je dirnuta. Zenia je zacijelo tada bila osjećajna osoba;

osjećajnija no što su drugi mislili.

- I nije me zanimala - rekla je Charis. - Politika me nikada nije zanimala.

- Mene jest - rekla je Zenia. - Bila sam ogorčena protivnica buržoazije, u ono

vrijeme! Za boemu bez ostatka. - Malko se namrštila, potom se nasmijala. -

Zašto ne, imali su uvijek najbolje tulume!

- Dakle - rekla je Charis - ja se ni u što nisam upetljala. Uopće se ne razumijem

u te stvari. Naprosto živim s Billyjem, to je sve.

- Nešto kao razbojnikova dragana - rekla je Zenia, koja se osjećala malo bolje.

Dan je, za studeni, bio topao, pa je Charis zaključila da Zeniji neće naškoditi ako

malo iziñe. Stajale su kraj jezera i promatrale galebove; Zenia je cijeli put prešla

niti jednom se ne oslonivši na Charisinu ruku. Charis je ponudila da će joj

nabaviti nove sunčane naočale; Zenia je stare bila ostavila one noći kad je

pobjegla - ali više joj gotovo i nisu trebale: oko joj je sada bilo žućkastomodro,

poput isprane mrlje od tinte.

- Kao što? - rekla je Charis.

- Sranje - rekla je Zenia smiješeći se - ako živjeti s nekim ne znači biti upetljan,

onda ne znam što znači. - Ali Charis nije bilo briga kako ljudi nazivaju stvari. U

svakom slučaju ionako nije slušala Zeniju, gledala je njezin smiješak.

Zenia se sada sve češće smiješi. Charis se osjeća kao da je za te osmjehe

zaslužna isključivo ona sama, Charis, plus sav trud koji je uložila: voćni sokovi,

sok od kupusa načinjen od njezina vlastitoga kupusa, fino zdrobljenog i

protisnutog kroz sito, posebne kupke koje sama spravlja, polagano razgibavanje

u stilu joge, pomno rasporeñene šetnje na svježem zraku. Sve te pozitivne

energije udružuju se protiv stanica raka, dobri vojnici bore se protiv zlih, svjetlo

se bori protiv tame; Charis osobno svaki dan meditira u Zenijinu korist kako bi

si predočila upravo taj isti rezultat. I djeluje, to djeluje! Zenia sada ima bolju

boju, više energije. Premda je još veoma mršava i slaba, na očigled se oporavlja.

Ona to zna i zahvalna je. - Toliko činiš za mene - kaže Charisi, gotovo svaki

dan. - Ja to ne zaslužujem; hoću reći, ja sam za tebe potpuno strana osoba, jedva

me poznaješ.

- To je u redu - kaže Charis smeteno. Uvijek se malo zarumeni kad Zenia govori

takve stvari. Nije navikla da joj ljudi zahvaljuju za ono što čini, i vjeruje kako to

nije potrebno. Istodobno, osjećaj je veoma ugodan; ali istodobno joj pada na um

kako bi i sâm Billy mogao pokazati malo više zahvalnosti za sve što je za njega

učinila. Umjesto da se na nju mršti i neće jesti svoju prženu slaninu. Traži od nje

da priprema dva doručka: jedan za Zeniju, a drugi posebno za njega - kako

ujutro ne bi morao sjediti za istim stolom sa Zenijom.

- Način na koji ti se uvlači tjera me na povraćanje - rekao je jučer. Sada Charis

zna zašto on tako govori. Ljubomoran je. Boji se da će Zenia stati izmeñu njih,

da će na neki način odvući Charisinu pozornost. Djetinjasto je od njega što tako

misli. Napokon, on nema po život opasnu bolest, a do sada bi već trebao znati da

ga Charis voli. Zato mu Charis dodiruje ruku.

- Neće ostati ovdje zauvijek - kaže. - Samo dok se malo ne oporavi. Samo dok

ne nañe gdje će stanovati.

- Pomoći ću joj tražiti - kaže Billy. Charis mu je ispričala kako ju je West opalio

po oku, ali on nije pokazao suosjećanje. - Ja ću je opaliti po drugome - rekao je.

- Bum, tres, hvala gospo, bilo mi je zadovoljstvo.

- To nije baš pacifistički od tebe - predbacila mu je Charis.

- Nikada nisam tvrdio da sam usrani pacifist - rekao je Billy uvrijeñeno. - Samo

zato što je jedan rat pogrešan, ne znači da su svi takvi!

- Charis - javila se Zenia uzrujanim glasom iz prednje sobe. - Je li to radio

upaljen? Čula sam glasove. Bila sam na trenutak zadrijemala.

- Ne mogu reći što mislim ni u svojoj vlastitoj usranoj kući - sikće Billy.

To su oni trenuci kad Charis odlazi okopavati povrtnjak.

Ona gura lopatu u zemlju, izvlači je, preokreće zemlju, zastaje i traži crve. Onda

čuje Zenijin glas za svojim leñima.

- Ti si tako snažna - kaže Zenia sjetno. - I ja sam nekoć bila tako snažna. Mogla

sam nositi tri kovčega.

- Opet ćeš biti - kaže Charis najsrdačnije što može. - Naprosto znam da hoćeš!

- Možda - kaže Zenia, tihim tužnim glasom. - Čovjeku najviše nedostaju one

male svakodnevne stvari. Shvaćaš?

Charis iznenada osjeća krivnju što kopa u svom vlastitom vrtu; ili kao da bi

trebala osjećati krivnju. Tako je s mnogim stvarima koje čini: ribanje poda,

miješenje kruha. Zenia joj se divi dok to radi, ali to divljenje je puno sjete.

Katkada Charis osjeća da je njezino vlastito zdravo, čvrsto tijelo prijekor

oslabljelu Zenijinu tijelu i da joj to Zenia zamjera.

- Idemo nahraniti kokoši - kaže. Hranjenje kokoši je nešto što Zenia može raditi.

Charis iznosi kokošju hranu u limenki od kave i Zenia je razbacuje, šaku po

šaku. Obožava kokoši, kaže. Tako su pune života! One su - pa, otjelovljenje

Životne Energije. Zar ne?

Charis takav razgovor čini nervoznom. Odveć je apstraktan, odveć podsjeća na

fakultet. Kokoši nisu otjelovljenje ničega drugoga do kokošijstva. Konkretno

jest apstraktno. Ali kako da to objasni Zeniji?

- Pripremit ću salatu - kaže umjesto toga.

- Salatu od Životne Energije - kaže Zenia smijući se. Prvi put Charis nije drago

čuti taj smijeh, koliko god bi trebao biti dobrodošao. Ima nešto u njemu što ne

razumije. Kao šala čiji joj smisao izmiče.

Salata se sastoji od grožñica i naribane mrkve sa sokom od limuna i preljevom

od meda. Mrkve su Charisine vlastite, iz sanduka s vlažnim pijeskom u

nadograñenoj šupi; već su počele puštati male bijele brkove, što pokazuje da su

još žive. Charis i Zenia jedu salatu i peruanski grah s kuhanim krumpirom,

same, jer Billy kaže da večeras mora izići. Ima sastanak.

- Često ide na sastanke - mrmlja Zenia dok Billy oblači jaknu. Odustala je od

pukušaja da bude ljubazna prema Billyju, budući da to nije polučilo nikakav

rezultat; sada je o njemu počela govoriti u trećem licu čak i kad stoji kraj nje. To

stvara krug, jezični krug, sa Zenijom i Charis unutar njega i Billyjem izvana.

Charis bi voljela da ona to ne čini; s druge pak strane, Billy si je na neki način

sam za to kriv.

Billy ružno pogleda Zeniju. - Barem nisam vječno s guzicom na stolcu kao neki

- kaže ljutito. I on se obraća jedino Charisi.

- Pripazi se - kaže Charis. Misli na odlazak u grad, ali Billy to shvaća kao

prijekor.

- Dobro se zabavljaj sa svojom bolesnom prijateljicom - kaže zlobno. Zenia se

smješka kao za sebe, jedva vidljivim gorkim osmjehom. Vrata se zalupe za njim,

od čega zazveče sva stakla.

- Mislim da bih trebala otići - kaže Zenia dok jedu pire od jabuka što ga je

Charis spremila u boce ranije jesenas.

- Ali gdje ćeš živjeti? - pita Charis malodušno.

- Oh, mogu si nešto naći - kaže Zenia.

- Ali nemaš novaca!

- Mogu naći nekakav posao. Za to sam stručnjak. Uvijek se nekome mogu uvući

u guzicu, ja znam kako se dobivaju poslovi. - Kašlje, prekrivajući lice

vretenastim prstima. - Oprosti - kaže. Otpija sićušan gutljaj vode.

- A, ne - kaže Charis. - To ne možeš! Još se nisi dovoljno oporavila! Uskoro se

hoćeš - dodaje, jer ne želi zvučati negativno. Treba podržavati zdravlje, a ne

bolest.

Zenia se slabašno smješka. - Možda - kaže. - Ali Karen, zbilja, nemoj se brinuti

zbog mene. To nije tvoj problem.

- Charis - ispravlja je Charis. Zenia teško pamti njezino pravo ime.

To meñutim jest njezin problem, jer ga je preuzela na sebe.

Onda Zenia kaže nešto još gore. - Ne samo što me mrzi - kaže, a iz usta joj se

pojavi vršak jezika ližući ostatak pirea od jabuka s vrha žlice. - Stvar je u tome

da me ni časka ne pušta na miru.

- West? - pita Charis. Leden prst joj se spušta niz kičmu.

Zenia se smješka. - Ne - kaže. - Billy. Zacijelo si to primijetila.

Charis osjeća kako joj od očaja cijela koža s lica polako klizi nadolje. Ništa nije

primijetila. Ali zašto nije? Sada joj je jasna - sada kad joj je Zenia rekla - ona

energija što iskri iz Billyjevih vrhova prstiju i kose kad god je Zenia u blizini.

Kao kad se mačori kostriješe u doba parenja. - Kako to misliš?

- Hoće me odvući u krevet - kaže Zenia. U glasu joj se osjeća trunčica žaljenja. -

Hoće me poševiti.

- Zaljubljen je u tebe? - pita Charis. Tijelo joj je posve splasnulo, kao da su joj

se kosti rastalile. Užas je ono što osjeća. Billy me voli, protestira u sebi. - Billy

voli mene - kaže isprekidanim glasom. - To on tvrdi. - Sama sebi zvuči poput

cmizdrava djeteta. A kada joj je to zadnji put rekao?

- Ah, ovo nije ljubav - kaže Zenia blago. - Ovo što za mene osjeća, hoću reći. To

je mržnja. Muškarcima je to ponekad tako teško razlikovati. Ali znala si to i

prije, zar ne?

- O čemu to govoriš? - šapće Charis.

Zenia se smije. - Daj molim te, pa nisi dijete. On voli tvoju guzu. Ili neki drugi

dio tijela, otkud znam koji? U svakom slučaju, to zacijelo nije tvoja duša, to nisi

ti. Da mu nisi sama ponudila, on bi svejedno uzeo. Promatrala sam ga, on je

pohotno ñubre, svi su oni silovatelji u duši. Ti si, Karen, nevinašce. Vjeruj mi,

postoji samo jedna stvar koju muškarci hoće od žene, a to je snošaj. Važno je

kako ćeš ih natjerati da za to plate.

- Nemoj to govoriti! - moli Charis. - Nemoj tako govoriti! - Osjeća kako se u

njoj nešto prelomilo, kako se ruši, golem balon što se prelijeva u svim duginim

bojama probušen počinje sivjeti poput probodenih pluća. Što ti ostaje ako

odstraniš ljubav? Samo stid. Samo surovost. Samo bol. Što postaje u tom slučaju

od njezinih darova, njezina povrtnjaka, kokoši, njezinih jaja? Svega onoga što je

brižno njegovala. Sada se trese, osjeća mučninu u želucu.

- Ja sam samo realistična, to je sve - kaže Zenia. - Jedini razlog što želi svoj

pimpek ugurati u mene jest taj što to ne može. Ne brini, sve će to on zaboraviti

kad odem. Oni su kratka pamćenja. Zato želim otići, Karen - zbog tebe. - I dalje

se smiješi. Gleda Charis, a pod slabim svjetlom žarulje sa stropa lice joj je u

sjeni, samo oči svjetlucaju, crvene poput automobilskih svjetala, a njezin pogled

prodire u Charis, duboko, duboko. To je pogled prepuštanja sudbini. Zenia je

prihvatila vlastitu smrt.

- Ali ti ćeš umrijeti - kaže Charis. Ona ne može dopustiti da se to dogodi. - Ne

smiješ odustati! - Počinje plakati. Grčevito se hvata za Zenijinu ruku, a Zenia

grčevito uzvraća stisak. I njih dvije sjede držeći se jedna za drugu preko stola

punog prljava suña.

Charis leži budna u noći. Billy se vratio, dugo nakon što je legla u postelju, ali

nije posegnuo za njom. Umjesto toga okrenuo se na drugu stranu, zatvorio se u

sebe i zaspao. Često je tako u posljednje vrijeme. Kao da su u svañi. Ali sada

zna da postoji i drugi razlog: nije željena. Zenia je ta koja je sada željena.

Ali Billy želi Zeniju samo svojim tijelom. Zato je tako grub prema njoj -

njegovo tijelo odvojeno je od njegova duha. Zato je i tako hladan prema Charis:

njegovo tijelo želi da se Charis makne s puta kako bi se mogao baciti na Zeniju,

pritisnuti je uz kuhinjsku policu, uzeti je protiv njene volje, premda je ona tako

bolesna. Možda on i ne zna da je to ono što želi. Ali jest.

Podigao se vjetar. Charis ga sluša kako trese golim granama i kako studeni

valovi udaraju o obalu. Neka se osoba približava preko jezera, njezina gola

stopala dotiču kreste valova, spavaćica joj je sva razderana od dugogodišnje

izloženosti vremenskim neprilikama, bezbojna joj kosa leprša. Charis zažmiri,

usredotočujući se na unutarnju sliku, pokušavajući vidjeti tko je to. U njezinoj

glavi je mjesečina, povremeno zasjenjena jurećim oblacima; ali sada se nebo

razvedrilo i ona može vidjeti lice.

To je Karen, to je protjerana Karen. Prešla je veliku udaljenost. Sada se

približava, s onim svojim uplašenim licem bez snage što ga je Charis nekoć

viñala u zrcalu kako izranja nasuprot njezinu vlastitom licu, vjetar je poput

protjerana duha nosi kroz tamu prema njoj, prema ovoj kući u kojoj se bila

izdvojila i mislila da je na sigurnom; traži da uñe u nju, da joj se pridruži, da

ponovo s njom dijeli njezino tijelo.

Charis nije Karen. Već dugo ona nije Karen, i nikada više ne želi biti Karen.

Svom snagom gura je od sebe, gura dolje prema vodi, ali ovaj put se Karen ne

da pod površinu. Nošena vjetrom ona dolazi sve bliže i bliže, usta joj se

otvaraju. Želi govoriti.

33.

Karen se rodila pogrešnim roditeljima. Charisina baka je rekla da se to ljudima

zna dogoditi, a i Charis je u to bila uvjerena. Takvi ljudi moraju dugo tražiti,

moraju otkriti i prepoznati svoje prave roditelje. U protivnom moraju provesti

život bez njih.

Karen je imala sedam godina kad je prvi put vidjela svoju baku. Toga je dana na

sebi imala pamučnu haljinicu s falticama sprijeda i širokom trakom oko pasa i

odgovarajuće vrpce na svijetloplavim pletenicama koje su bile spletene tako

čvrsto te je imala osjećaj da su joj oči kose. Majka je uškrobila haljinicu, pa je

bila kruta i pomalo ljepljiva od vlažne kasnolipanjske vrućine. Putovali su

vlakom, a kad je Karen ustala s vrelog plišanog sjedala morala je odlijepiti donji

dio haljinice sa stražnje strane nogu. Boljelo ju je, ali je mudro odšutjela.

Majka je na sebi imala komplet od lajnena boje slonovače: haljinu bez rukava i

preko nje jaknicu kratkih rukava. Imala je bijeli slamnati šešir i bijelu torbicu s

pripadajućim cipelama, te par bijelih pamučnih rukavica koje je nosila u ruci.

- Mislim da će ti se svidjeti - zabrinuto je ponavljala Kareni. - U nekim si

stvarima veoma slična svojoj baki. - To je za Karen bila novost, budući da su

majka i baka već dugo bile u lošim odnosima. Prisluškujući razgovore saznala je

da je majka pobjegla s farme kad joj je bilo samo šesnaest. Radila je gadne i

teške poslove i štedjela novac kako bi išla u školu i postala učiteljica. Učinila je

to kako bi se izvukla iz šaka svoje vlastite majke, stare luñakinje. Ne bi je ni

konjima dovukli natrag na tu hrpu smeća, tako je barem govorila.

Pa ipak, evo ih gdje idu ravno na farmu koju Karenina majka toliko mrzi, s

Kareninim ljetnim haljinama uredno spakiranima u kovčegu i s majčinim

neseserom kraj njega gore na prtljažniku. Prolazili su mimo blatnih polja,

osamljenih kuća, sivih ruševnih staja, stada krava. Karenina majka mrzi krave.

Jedna od njezinih priča je ona o ranom ustajanju zimi po snježnim mećavama,

čak prije svitanja, i probijanju drhćući od studeni kroz uskovitlani snijeg radi

hranjenja krava. Ali: - Tebi će se krave svidjeti - govorila je sada, previše

umiljatim glasom, glasom kojim se obraćala djeci iz drugog osnovne. Provjerila

je ruž na usnama u ogledalcu pudrijere, a potom se nasmiješila Kareni da vidi

kako je ova to primila. Karen je nesigurno uzvratila smiješak. Naučila se

smješkati čak i kad joj nije bilo do toga. Ona će u rujnu poći u drugi razred;

nadala se da je neće staviti u majčin.

Ovo joj nije prvo izbivanje od kuće. Prije su je slali tetki, majčinoj starijoj sestri

Violi. Nekad samo na jednu noć, jer je majka nekamo išla; nekad na nekoliko

tjedana, osobito ljeti. Majci je trebao dug ljetni odmor zbog njezinih živaca. - Pa

tko ne bi bio živčan, u ovakvoj situaciji? - rekla je teta Vi s neodobravanjem, i

što Karenina majka može drugo i očekivati? Razgovarala je s tetkom Vernom

pogledavajući iskosa Karen, kao da je za sve ona kriva. Ali za sve zacijelo nije

bila, jer se Karen trudila činiti ono što joj se kaže, premda bi katkada i

pogriješila; a bilo je i drugih stvari, kao što je hodanje u snu, gdje ona nije mogla