-
Ljiljana Bulatovic, "GENERAL MLADIC"
NA POCETKU
Ovu knjigu satkala sam od niti postovanja temeljnih etickih
vrednosti, istorijskiutemeljenih vrednosti covecanstva, odnosno,
srpskog naroda.
General Ratko Mladic je svojim dosadasnjim znacenjem za srpski
narod zasluzio da jestesimbol tih vrednosti.
Ova knjiga ne treba Generalu Mladicu. On je graditelj i
zastitnik, hajduk i vojskovodja,ne voli da ga ugradjuju u bilo
kakve kanone. Bas zato, ova knjiga treba nama, kao hranada kroz
njegov primer opstajemo u dostojanstvu, casno i hrabro.
Godinama, evo, okupiraju nam um i prostore, kore nas i
pokoravaju, posramljuju, ubijajunas, izgone sa pradavnih ognjista,
decu i roditelje nam siluju, postidjuju nas i mrze nas
imaltretiraju svakojako - i uz nasu pomoc. Nisu to uvek neki tamo
drugi... Od pocetkaovih trajucih ratnih stradanja i lomova, General
Mladic se uspravio pred svojim narodom,sa narodnom vojskom pred
svim vrstama zlotvora: kako je znao, umeo i mogao. O tomeovde
svedoce mnogi. Ova knjiga je, inace, samo deo dokumentacije o ratu
u bivsoj BiH.Nema pretenzije da bude definitivan sud, nego da
omoguci pamcenje i analizu onihcinjenica kojima sam raspolagala. Da
se narodu ne bi desio zaborav pod naletima ipogromima raznih
osvajaca njegove svesti i pamcenja, zapisala sam ovu knjigu.
Kakvismo, nicemu se ne bih cudila...
-
Dakle, ova knjiga jeste i otpor realnog razuma ostrascenoj,
apsolutnoj zaveri uspaljenihsvetskih trilateralnih i ostalih
siledzija, koji zarad svojih interesa hoce po svaku cenu dazgnjece
duh naseg naroda, da nas raznizu i razbole, pa zatru do nestajanja.
Dokdovrsavam ovaj rukopis ovih julskih dana, gledam neke sumracne
fizionomije sa TVekrana, nakindjurene i zaklonjene sudijskim
spoljnim simbolima, kako iz blindiranihhaskih sludnica objavljuju
ono sto su im nalozili oni koji su ih tamo i ustolicili: da su
srazlogom komandant Vojske Republike Srpske i predsednik naroda
Republike Srpskeoptuzeni za "Ratni zlocin protiv covecanstva i
genocid"!
Zamisljam sta bi to u njihovoj nikakvoj dosadasnjoj sudijskoj
biografiji znacilo, kada biim neki drugi posluzitelji onih
belosvetskih zlodelaca priveli ova dva Srbina, jednogMladica i
jednog Karadzica! Kakve li bi sve ratnicko-pravnicke marifetluke
izvodili okonjih a pred licem svekolike javnosti. I cujem vec, kako
jedni te isti Srbi izjavljujuponizno, dodvoravajuci se svojim
narednicima, tvorcima tog nazovi otvorenog, novogdrustva, da se
medjunarodni zakoni i sile moraju postovati i prozvani zlocinci
predati. Jer,ne mozemo sami protiv svih... Ali, mi nismo sami
protiv svih. I u nasoj kicmi jeste daprotivprirodnu silu ne
postujemo. Ko ima kicme...
Nekoliko godina prikupljam materijal za ovaj rukopis. Sabiram
sta je gde objavljeno oGeneralu Mladicu i sta je izjavio i govorio,
pa i pisao sam general. Otkako sam ga srelazapisujem nase
razgovore, opisujem susrete. Sto sam vise spoznavala sta u svetu
umneglave i priznati novinari misle o njemu (u postovanju, strahu
ili mrznji), a kakva se svefama povremeno gradi u domacoj javnosti
o tome, zavisno od dnevnih politicarskihpotreba, sve vise sam bila
uverena da se radi o jednoj vanserijskoj, istorijskoj licnosti.Sve
predanije sam radila na ostvarenju svoje zamisli da sacinim knjigu
o GeneraluMladicu. O njemu, kao simbolu srpskog junaka, vojnika,
zastitnika. Pa i mucenika.
Zelju da ova knjiga izadje pojacao je jedan
biltovsko-holbrukovski scenario pocetkomovog jula: najpre su
zapalacali jezici otrova vescu da je General tesko oboleo. Zdusno
ibez ograde raznosile su je neke novokomponovane domace agencije.
Potom su jezamenili, bez objasnjenja, drugom: da je vidjen medju
vojnicima na proslavi Vidovdana.Za to vreme podmuklo su Nato
"mirotvorci" umnozavali zle pojase, obruceve oko samogsrca srpskog
naroda. Psici rata kruzili su kao kopci oko Pala i Han Pijeska da
izvrsedavno zadate naloge i ugrabe srpskog Generala i Predsednika
srpskog naroda. Podvijenogrepa, pred narodnim ogorcenjem -
uklanjali su se. Do sledeceg zaleta...
Istovremeno, u Hagu oni Natosudije, umrtvljenim hodom zauzimaju
svoje busije isamrtnim glasom saopstavaju ranije nalozene fraze o
svojoj objektivnosti i citaju odavnovec spremljene optuznice. To su
optuznice za srpski narod, samo se cekalo da utvrde kojisu to
najjaci autoriteti toga naroda, pa da im upisu imena i objave
fotografije na poternici.
Iz ovoga rata samo su njih dvojica izasli sa tako visokim
medjunarodnim priznanjem:precesto vec u savremenoj istoriji
provereno uspesni zlikovci proglasili su Mladica iKaradzica ratnim
zlocincima. Jer su im zlocinacki uspeh godinama odlagali
poprostorima Republike Srpske. Jer im se General i Predsednik sa
svojim narodom nisupoklonili i propustili zadah kojota u casne i
ciste kuce i okucnice svojih predaka.
-
Ova knjiga je moj doprinos preziru i otporu genocidnoj unapred
presudi i nalogu zahapsenje srpskog naroda. Haske obrazine
americkih nalogodavaca i islamskih donatoraizdali su jos jednom,
11. jula 1996. poternicu na cast i slobodu Srba. Mi, grubi
Balkanci,divlji Srbi i Crnogorci odgovaramo i ovom knjigom -
sakupljenim svedocenjem mnogihzvezda svetskog i domaceg
novinarstva, vrhunskih vojnih autoriteta, elitnih pravnika -
daGeneral Mladic jeste sam narod srpski.
Trebalo bi im mnogo lisica da nam ruke zarobe... mnogo zatvora
da nas utamnice...previse otrova da nas pomore... Ili su naumili da
nas opet, onako demokratski icivilizacijski, ljuti na nas sto smo
neposlusni, da nas daruju bombama novog svetskogporetka... ili ce
nam srpske zemlje na Balkanu uciniti tamnicom... A tako nam vec
nekakoi biva.
U bivsoj SR Bosni i Hercegovini rat izmedju tri naroda i tri
vere izazvala je vatrenazelena posast mudzahedinska, uz saveznistvo
povampirenih ustaskih bojovnika - podokriljem tvoraca svetske
politicke i vojne mape, koji se ovuda umnozavaju, smenjuju,
paodlaze svaki cim zavrsi svoj prljavi deo prljavog posla. A ako se
i desi da neko ne budedovoljno hulja, prema srpskom narodu i da
nije spreman da Srbe stavi na stub srama ikrivice u svakom trenutku
- smenjivan je hitro.
Sve ovo vreme, dakle, vise od cetiri godine, srpski narod se
brani da ostane na svojojzemlji slobodan, u miru i postovan. A sve
vreme biva samo on optuzivan po raznimmedjunarodnim vrhovnickim
skupovima - sudnicama. Cetiri godine gotovo isti komandnisastav
vodi narodnu Vojsku Republike Srpske u odbrani srpskog naroda od
svakojakihagresora i sve vreme trpimo presude da smo mi Srbi
genocidni agresori. A tuzitelji isuditelji se presvlace u
mirnodopce, humanitarce, dejtonce, srboljupce - gazeci sve sto
jeSrpsko. I sto je to moglo biti.
(Ali me sve vreme muci pitanje - zasto nam to rade? I - zasto im
u tome pomazu i nekisami Srbi? Pouzdano znam da nisam opterecena
paranoicnom idejom da nas svi mrze. Alidanas u svetu jesu najjaci
oni koji nas organski mrze i oni su najveca opasnost za
mirnu,civilizovanu buducnost zemljine kugle. Jer su im Srbi mali
zalogaj. Oni vec znaju ko ceim biti sledeci. Ali, zasto su bas Srbe
tako fiksirali? Da li i zato sto su nam neke manedobro proucili: da
smo skloni manipulaciji i podanistvu; da olako jedni druge
izdamo,zarad boljeg mesta u loznici novog vlastelina. Tako je,
valjda, i Karadjordjeva glavastigla sultanu u Stambol.)
Ja, naravno, znam da u svakom ratu neko biva zrtva a neko
zlocinac. Neko se brani aneko navaljuje. Ali nisu samo zrtve pred
okupatorom, nego i od samih sebe: iakonevoljno, jer zele mir svojim
bliznjima i svim drugima, i General i Predsednik uveli su isvoje
najblize u rat - kao otpor, doduse, ali ipak. Iako vojnik, nije se
skolovao da biratovao. Ratko Mladic, na primer. Vaspitavan kao
Jugosloven, verujem, nije ni sanjao dace mu aveti proslosti
nametnuti tako nemilosrdni rat sa bivsim jugoslovenskim narodimai
novokomponovanim nacijama. Zar sa Turcima da ratuje ponovo na
pragudvadesetprvog veka?! Zar opet sa ustasama da ukrsta oruzje -
zar njegov otac nije biodovoljna zrtva krvavih prohteva hrvatskih
ustasa da zatru srpsko seme?! Ova knjiga
-
mogla bi da pomogne i onima koji do sada nisu dovoljno znali
istine o srpskoj vojsci, dabi li se mozda pokajali zbog tog
neznanja i priklonili pravdi za srpski narod. A ima Srbakojima bi
trebalo to pokajanje, zbog zabluda koje su ih nosile u razne vrste
izdajstva sebesamih... Mada, ja mislim da je vecina takvih svesno
negovala te "zablude"...
NA POCETKU moram reci i ovu istinu: kad god bih Generalu Mladicu
govorila o ovomsvom projektu, on me je blago odvracao od toga.
Davao mi je razna upozorenja. Svezalud. Kada je nedavno, maja
meseca, prilikom susreta u njegovoj Crnoj Sumi,definitivno razumeo
da sam tvrdoglava i vec daleko odmakla u poslu, da cu mozda i
ujednoj uglednoj beogradskoj reviji objaviti tekst o njemu,
prokomentarisao je: "Ondadobro. Ali, gledaj da se bar u tom
rukopisu prepoznam!"
Ova knjiga napisana je onako kako sam ja prepoznala Generala
Mladica. Nisam vojnik ine razumem se u vojne vestine. Stoga se tom
temom ovom prilikom i ne bavim. Pri tom,znam da se General nalazi
na vrhu svetske rejting liste vojnih strucnjaka. Uz sve to,svesna
sam nepotpunosti i neobicnosti ovog rukopisa, koji je u stvari,
posledica mojeopredeljenosti za vrednosti koje razaznajem u obilju
nistavila koje me okruzuje.
Ova knjiga zeli i da se suprotstavi postojecoj atmosferi neke
narodne i intelektualnepotistenosti i gotovo uplasenosti. Otpor
nekoj gotovo ocajnickoj nemoci pred NecimNegativnim
Nadolazecim...
Za samo mesec dana prvo izdanje ove knjige je rasprodato.
Uverena sam da je to znak istvaralacke zainteresovanosti dela
citalista za temu u nasim zemljama i sirom sveta, iznak poverenja u
autora, ali, iznad svega, to je znak svesrdnog postovanja naroda
premaGeneralu Mladicu, kao simbolu borca za istinu, za pravdu i
dostojanstvo. Simbolupostene narodne uzdanice. I moguce zrtve tog
Njegovog velicanstvenog statusa.
Uzdam se u pravednu buducnost za sve Mladiceve mladice, za
srpski i sve druge narodena ovim i svim drugim zemaljskim
prostorima.
Ovaj i svaki moj buduci tekst prilazem prepoznavanju istorijske
istine.
Oktobra, 1996.Novi Beograd
Ljiljana Bulatovic
-
IZ MOJIH LICNIH ZAPISA O GENERALU MLADICU
Pre nego sto smo se sreli u Han Pijesku, Generala Ratka Mladica,
vrhovnog vojskovodjusrpske vojske u Republici Srpskoj, nisam nikada
videla, kako bi se to reklo, uzivo! Ostalasam zahvalna sticaju
okolnosti sto sam upoznala ovog coveka, dostojnog svake
vrstepostovanja. A bilo je to ovako:
Bila je subota, januarska, s pocetka 1994. godine. Nikakvo,
nezadovoljno pre podne.Telefon mi uvodi u samotnu atmosferu glas
naseg davnog poznanika koji vise godina zivii uspesno radi u
Milanu: "Miso Draskovic ovde. Dobro je da sam te nasao. Ovde sam
vecnekoliko dana sa grupom italijanskih novinara i poslovnih ljudi
i gosti smo jugoslovenskei srpske vlade. Medjutim, nismo uspeli da
im obezbedimo susret sa predstavnicimaRepublike Srpske. Pre svih -
sa Generalom Mladicem i sa predsednikom Karadzicem. Tisi mi sada
poslednja nada. Mozes li pomoci..."
Ne obecavam, ali iz sve snage zelim da im pomognem. Samo ne
razumem kako to da imsavezno ili republicko ministarstvo nije to
sredilo. Imala sam telefon Milana Gvera,pukovnika iz vremena JNA, a
potom generala Vojske Republike Srpske. Tih dana seuveliko pricalo
da je General Mladic ranjen... Na telefon dobijam njegovog
sekretara, abolje receno, njegovog odanog saborca Rajka. Predlaze
mi da se javim uvece.
"Dobro vece. Ovde Ljiljana Bulatovic. Zelela bih da cujem
Generala Mladica!" Muskiglas odgovara zagonetno: "Izvolite."
Ocekujem da mi se javi drugi glas. Medjutim, istiponavlja:
"Recite..." Ja sada vec u nedoumici: "Hocu Generala Mladica... a on
se smeje ikaze: "Pa, imate ga na telefonu..."
Tako smo poceli razgovor. Kao da se vise godina nismo culi i
videli. Kada sam mu reklazasto ga zovem, pitao me je mogu li ja
garantovati za njih da ce posteno pisati to sta imbude rekao. Ne,
ne mogu to da garantujem, ali ih dovodi i preporucuje covek u
kogaimam poverenje, koji je potegao i sve to organizovao cak iz
Milana i to u vreme kada nasniko ne zeli i ne voli. Uzdam se u
njegovo poverenje. "Na tvoju rec ih primam",odgovorio mi je i
obradovao me glas coveka koji se upravo bio vratio iz obilaska
svojihvojnika, svoga naroda na njihovim ratnim polozajima, kraj
njihovih ognjista, nazgaristima negdasnjih pradedovskih kuca...
-
Dogovorismo se jednostavno - vidimo se u ponedeljak u podne u
Han Pijesku. U nedeljuujutru javlja mi se general Gvero i
potvrdjuje da je sve u redu. Da ce na granici uZvorniku biti
obavesteni da mi dolazimo, kao i vojne patrole usput. Rece jos da
ce doci inas svestenik iz Trsta Ilija Ivic, da bi nam se nasao pri
ruci oko prevodjenja.
Te veceri u zemunskom restoranu "Skala", srecem se sa kolegama
novinarima i donosimim lepu vest. Njih je trojica: slobodni
fotoreporter Dzejms Savoja, komentator nedeljnika"Djente" Gaspare
di Skalfani i spoljnopoliticki komentator dnevnog lista "Il
Djorno"Angelo Ferari. Obradovali su se, naravno, ali i sa zebnjom -
koliko je opasno ici tamo urat... Savoja, koji je pre ovoga bivao
na svim ratistima sveta, osim u Vijetnamu, pravi salesa svojim
kolegama, izazivajuci u njima strah...
Deseti januar je bio suncan, naravno, prohladan... Na "granici"
nas granicari zaistadocekuju vrlo ljubazno i sa ociglednim
obavestenjem o cemu se radi. Mi primamo u kolajednog deliju vojnika
da ga prevezemo do Vlasenice. Prica nam da ima 23 godine.Rodjen u
Kladnju, u pradedovskoj kuci. Kladanj, i spaljena kuca njegova su
pod vlascumuslimana, ili - kako rece - Turaka! Otac mu je tamo
poginuo od Turaka. Majka i mladjibrat su se smestili u deo nekog
stana u Vlasenici... Prolazimo kroz spaljena naselja... Preovog
rata radio je ovaj nas lepi i razgovorni mladic u Novom Sadu.
Zanatlija je i bilo muje lepo kod nekog privatnika. Rat ga je
zatekao na odsluzenju vojnog roka u JNA, a ondaje nastavio... I
tako, evo, cetiri godine. Zove ga gazda da se vrati, ali njemu to
ne pada napamet. Draskovic komentarise: "Ne da ti patriotizam!"
"Zovite vi to kako hocete, ali ja ne mogu da ostavim svoje
drugare u ovoj nesreci a ja daidem i mirujem i uzivam tamo u Novom
Sadu. Ne bih mogao spavati, ni jesti, ni zivetitamo ne bih mogao.
Sve dok se ne oslobodimo ovde..."
Onda mu se odjednom ozari lice onako decacki, kao kada se ugleda
majka, ili brat izdaleka. Prekide pricu i veli: "Evo ga Raso...
Vidite - nas Raso prodje..." I ispratipogledom kolonu od nekoliko
automobila.
To je Radovan Karadzic zaista toga dana otisao putem za
Bijeljinu, gde se odrzavala josjedna Skupstina Republike Srpske.
Sutradan je isao opet u Zenevu, da proba da se nagodio slobodnoj, o
drzavotvornoj buducnosti srpskog naroda u Srpskoj republici.
Pitammladica kako zna da je to Karadzic. Poznaju mu kola, kaze. I
vole da ga vide. Jer onnajbolje govori u ime Srba tamo sa onim
gadovima po svetu...
A General Mladic, kakav vam je on? - pitam ga potom. On se
poispravi, ionako visok:"Eh, on nam je i General i otac i drug. On
nam je nekako - snaga, gospodjo! Nista jenjemu da bude u prvoj
borbenoj liniji i da nas tako povede protiv ovih
prokletnika,prikupljenih po nekim islamskim zemljama da nas ovde
satiru, na nasoj zemlji...To cevam svaki nas vojnik reci. I hrabar
je i pametan je i posten je i nas je, brate..."
Prolazimo kroz pustos. Mnoge su vojne patrole. U jednoj bese i
jedna devojka. Stasita.Pitam mladica: "A sta je sa ljubavlju.
Mladost prolazi..."
-
"Eh, ja se sa vama raspricao, ali dobro me pitaste. To je ovde
muka. Sve cure su posle ione u rat. Meni se bila jedna bas dopala i
ja sve zagledao kako bih joj prisao. Raspitivaose oko nje. Kad
jednog dana posalju me u patrolu da uhapsimo jednog naseg zato sto
je,rekose, nesto prisvojio, ukrao, sta li. Nije mi milo da i to
radimo, ali naredjenje jenaredjenje. Prilazimo mi njegovoj kuci,
kad ispred kuce - ona devojka! Jednom rukomdrzi hekler a drugom
bravu na vratima. Mene nesto presjece po zelucu. Kud bas ona tu
dase nadje. Viknu ona na nas: stanite tamo. Znam zasto ste dosli.
To su moga brataopanjkali. Laze ko kaze da je on lopov... Mi se
primicemo, ali ona uperi onaj hekler u nas- ako se maknete, sve cu
vas pobiti... Posle je bilo sta je bilo. Dogovorismo se nekako
ipodjose i ona i brat u komandu, ali - ja izgubih volju na nju...
Divljine mi je ionako bilodosta, a ova bese bas zestoka..."
Izadje nas Milan u Vlasenici. Ode majci da se preobuce. Nedelju
dana je bio na polozaju.Ode da ga majka vidi, a da ga mladji brat
odmeni...
U Han Pijesku docekala nas je dobrodoslica. Deo vojne komande
smesten je unekadasnjem, predratnom lepom planinskom hotelu.
Sacekao nas je general DjordjeDjukic i prihvatio u njegovoj
kancelariji. Posluzise nas, kako dolikuje - kafom idomacom rakijom
(doneli neki domacini za poklon). Par minuta potom javljaju da
ceGeneral Mladic uskoro stici...
Zatalasa se atmosfera. Nekako se vojnici, pa i staresine,
pripravise za dolazak. Kada sepojavio, odmah je nesto zagalamio, sa
svojim sirokim osmehom. Najpre pitamo - je lizdravo, jer su nam
rekli da je ranjen. Evo, uverite se, uzvraca i siri ruke General
Mladic.Medju svima nama nastala je neka svojevrsna trema.
Priznajem, ushicena, predajem mumoju malenu knjizicu o korenima i
posledicama ustaskog terorizma "Smrt je njihovzanat" (zajedno sa
Bozom Spasicem). Molim fotoreportera da nas slika. On to rado
cini...
Onda se raskravilo - pre nego sto su stigli da pocnu da
zapitkuju, cim su se predstavili -General ih pozdravlja slikovito
i, reklo bi se, romanticarski: "Vama i vasoj Italiji zelim datraje
sunce, kojim bi zalivali mir..."
Slusam i ponesto zapisujem. Vise pratim reakciju jednih na
druge. Dzejms Savoja bio jeosvojen na precac: videla sam iz nacina
kako ga je posmatrao. Novinari su se trudili daostanu u nekom
donesenom fazonu - negativnih informacija. Ali, i to se
rasplinjavalopred Mladicevim govornickim naletima tumacenja
njihovih pitanja i kazivanjemodgovora.
Kada su ga pitali za motive rata u Bosni i Hercegovini rekao je:
"Sanjam da rata nikadavise ne bude. Da se i rec rat medju ljudima
zabrani... Da se oruzje vise ni kao igracka neproizvodi. Ali,
razlozi rata leze u tome sto istorijska proslost nije postavila
stvari na svojamesta na Balkanu. Nije prvi put da se na ovim
prostorima dva hriscanska naroda boremedju sobom. Ne zaboravite da
Srbi nikada nisu bili osvajaci. Niti su sada..."
Kada Gaspare pita: "Kako je rodjen los glas u svetu o Vama,
Generale?" Mladic gaprekriva nadmeno-pokroviteljskim osmehom:
-
"Da je ovaj rat zapocela moja zemlja i moj narod, da smo mi
osvajaci, ovo bi bilouvredljivo pitanje. Ovako, cini mi cast da se
u zemljama, huskacima rata na Balkanu, okomene gradi imidz opasnog
ratnika...
Tudjman i Alija su objavili rat mome narodu, bolje receno,
poveli ga bez objave, nepriznavsi nam da smo narod. Prozvali su nas
- cetnici. Mi jos uvek nismo objavili ratonima koji su nas napali.
U blokadi, pod sankcijama je narod koji nikome nije objaviorat,
koji se brani, a medjunarodna zajednica stiti agresore i genocidne
ratnike. Ona jeotvorila luke smrti na Jadranu za nasu decu: u
Rijeci su, u Puli, Splitu, Dubrovniku...Italija se od pocetka rata
nije oglasila ikakvom pomoci za ovaj narod. I tome se zaistacudim,
jer su nam i u Prvom i u Drugom svetskom ratu Italijani mnogo
pomogli.
Iako su u pocetku bili nasi neprijatelji u Drugom svetskom ratu,
meni su zivot spasiliitalijanski vojnici, koji su jedno vreme bili
smesteni u nasoj kuci, na Kalinoviku, gde samrodjen. Bili su to
vojnici iz italijanske divizije "Murdje", koja je pre toga bila
desetkovanaod ustasa u kanjonu Neretve. Majka mi je bila obolela od
tifusa i usahlo joj je mleko.Jedan vojnik, inace otac petoro dece,
hranio me je i odrzao u zivotu. Zao mi je sto nisamuspeo da ga
pronadjem sve ove godine. Mislio sam - bice vremena..."
Sirokim spektrom cinjenica poducava General svoje goste istoriji
srpskog naroda i ostalihnaroda na Balkanu, pokusava da im prelije
sopstvena saznanja o korenima i posledicamaovdasnjeg gradjanskog i
verskog rata, ali sada najteze optuzuje SAD. Sa mnogo razloga.Ja
belezim ponesto:
"Ratom na Balkanu uzdrman je svetski mir... Sjedinjene Americke
Drzave, policajacsveta, izmislile su najpre i manipulacijom
stvorile Ujedinjenu Nemacku, da bikontrolisale Evropu, da im Evropa
ne bi ujedinjena postala konkurentski gigant. Moglo bise reci i da
je kratkovida spoljna politika SAD previdela opasnost upotrebe
oruzja uEvropi, sto nije cudo, jer su Amerikanci do sada imali
iskustva uglavnom sa plemenskimratovima, u dzunglama... Medjutim,
zna se i da je Nemacka, izmedju ostalog,zainteresovana za fabrike
oruzja na ovom podrucju... Tu je islam, koji, doduse, neraspolaze
atomskim oruzjem, ali imaju demografsku bombu i ima svoje uporne
ciljeve...A Balkan je cudo zemlja. Cak se i ptice sele na jug preko
Balkana..."
Prisutni se povremeno trgnu na novu informaciju, na neobicni
govor, pun asocijacija, aMladic zakiva svoje tvrdnje: "Ovde su se
Tudjman i Alija udruzili i pomazu jedandrugome da se izvrsi
germanizacija i islamizacija Balkana... Doduse, pitanje je dokle
cetaj savez, to udruzenje trajati i ko ce biti jaci..."
Potom general ukazuje svojim gostima iz Italije da bi dobro bilo
da se malo visenaoruzaju znanjem o bliskoj istoriji ovih prostora i
pominje razne knjige, uglavnomdokumentaristiku. Verovatno
najsvezija, koja mu je bila u rukama, jeste knjiga oustaskim
zlodelima iz Hrvatske, kolege Stevana Zeca. Pominje je par puta i
govori da biim bila veoma korisna...
-
Posle dva sata razgovora, presusuju spremljena pitanja, nastaje
fotografisanje, a ondasilazimo u prizemlje u restoran. Nekada
hotelski restoran, sada ogromna sala zapovremene goste, za koje
vojnici pripreme skromni rucak. Mi se, po navici, nadamovojnickom
pasulju, general Djukic seda pored mene i sali se: "A mi jedva
cekamo dagosti dodju, da ne bismo jeli svakog dana pasulj..."
Mladic cuje Djukica i poverava mi se:"To je jedna od nasih najtezih
muka u ovom ratu. Nije bivalo do sada da vojska teze ziviod naroda.
Surovo se moze uciniti, ali kad god vidim mrtvog neprijatelja,
dodje mi da gaponovo ubijem. Jer u njegovom rancu se obavezno
nalazi u americkoj ambalaziupakovana oprema za sedam dana hrana,
preobuka, municija. Sve najsavremenije, a ovimoji su i bez carapa,
vesa, bez municije, bez hrane... Imaju srce i hrabrost u zamenu
zasve. Jer brane svoje a ovamo se navuklo svakojake gamadi iz sveta
da sa nama ratuje..."
Dolazi i general Tolimir. Mladic cuva mesto za njega blizu sebe,
s druge straneprevodioca. Kaze da mu je oslonac i nerazdvojni
saborac jos od Knina. On i njegovazena, koja je i sifrant u
Stabu...
Za vreme rucka Mladic govori uspomene iz Italije, u kojoj je
boravio kao pitomac sabojnog broda "Galeb". Lepe, mladalacke
uspomene: kako je bio stidljiv i skroman. Jernije mogao da izadje
iz radnje u kojoj je probao mnogo cipela a nijedne mu nisu
sasvimodgovarale, a da ne kupi bar jedne... Kupio je najlepse, ali
mali broj. Poklonio ih jenekome docnije... Prica o svojoj
privrzenosti jedinoj svojoj ljubavi zeni, Bosi: kako joj jeposlao u
boci pismo... I da je stiglo. Bilo je jasno: Mladic je imao
simpatije za Italijane, aosvojio je prisutne. U iskazivanju
odusevljenja prednjaci Dzejms Savoja: sav je srecan jermu je Mladic
poklonio sapku, poput one koju sam nosi...
... Susret je trajao preko pet sati. Rastajemo se prijateljski.
Novinari bi zeleli da se sretnu isa Karadzicem, predsednikom
Republike Srpske. Ali, vec je kasno, Skupstina zaseda uBijeljini
pred novu rundu pregovora u Zenevi, sa koje predsednik treba da
dobijesaglasnost ili ne za nove zahteve medjunarodnih
naredbodavaca. General Mladic nassavetuje da nadjemo porodicu
Stojanovic i da sa majkom porazgovaramo, da bismo steklipuniju
sliku o stradanju srpskog naroda i za koga se on tako predano bori.
Majka je,inace, ona jedna malena crna zena, koja tih dana nije dala
konvoju Unprofora da prodje uSrebrenicu sa navodnim humanitarnim
artiklima. Nije dala da prodju, dok joj sina nevrate ili ne
nadju...
Gaspare di Skalfani je u reviji "Djente" detaljno i sa
odgovarajucim uzbudjenjem opisaosusret sa roditeljima 11-godisnjeg
Slobodana, sa Desom i Ilijom Stojanovic, iz Zvornika.Dok su
opisivali neopisivu sudbinu svoga sina i svoju, plakala sam kao
kisa, a Desa,majka nesrecna, tresla se i grcala i lomila reci.
Stojanovici su ziveli u selu Kamenica do rata. U zadnji cas
utekli su iz svoga selamesovitim zivljem naseljeno pred
mudzahedinskim zlom, koje je nosilo stradanja iprividno
nerazumljive smrti. "Nikada do tada nismo imali problema sa
susedimamuslimanima", pricao nam je Ilija, ali su onda izolovali
selo, Srbi se iselili. Potom ubisetri pripadnika Sekretarijata
unutrasnjih poslova, koji su bili dosli da intervenisu, a zatim
ipreostalu srpsku kucu Stojanovica 29. maja ,92. opkolili i
izolovali... Onda su se tajno
-
iselili i Stojanovici... Za docniju nevolju i nesrecu mali
Slobodan imao je svoga psa,miljenika... Cvileo je dan i noc zato
sto je tamo u avliji njihove kuce ostavio svoga psavezanog... Za
nesrecu nije odoleo: oteo se roditeljima da odveze psa, da ga pusti
naslobodu.
Jedanaestogodisnji Slobodan vise se nije vratio.
Tada, dok smo razgovarali sa njegovim roditeljima, oni su bili u
ocajanju: nisu imalinikakvog traga o svom sinu jedincu. Zalud je
sestra izgledala puteve iz iznajmljenesobice brata jedinca nije
bivalo. Crne slutnje su pritiskale Stojanovice.
Zato je majka Desa izasla na drum da brani stranoj sili da
pronosi pomoc onima koji sujoj ili zarobili, ili, ne daj Boze...
sina: "Ne mozete ovuda proci, dok mi sina ne vratite...Samo preko
mene mrtve", jaukala je, uz jauke mnogih drugih majki i sestara
slicnihsudbina. Nastao je medjunarodni problem. Stigao je General
Mladic da intervenise.
Savila je Desa svu svoju muku u zagrljaj i prolila majcine suze
pred Generalom. O tomenam tiho govori: "On je postao za mene brat i
sve na svetu, jedini je on kome sam moglapoverovati da ce me
razumeti i pomoci... Na njegovu rec da ce mi naci sina
propustilasam gadove belosvetske da odtutnje u krvavu Srebrenicu".
Jecala je Desa Stojanovic.Tragala je potom i sama, slusala da joj
je sin mrtav i nije verovala. Slusala da su joj sinaodveli u
Tursku, da je u Tuzli i pitala dalje, molila svakoga da joj
pomogne...
(Onda se otkrila istina: jedanaestogodisnjeg Slobodana uhvatili
su kamenicki muslimani,uzela ga Veseli Elfeta da naredjuje kako da
ga umore: tu nejaku musku glavu, nejakotelo, ali srpsko!
Identifikaciju je izvrsio dr Zoran Stankovic i potom postao sa
roditeljima prijatelj. On mije o tome pricao, dok smo putovali ka
Romaniji drugog maja 1996. godine, pre nego stosmo svratili u
privremeno staniste Stojanovica, prepunu kucu izbeglica: "Marta
1993.godine presrela me je omanja zenica, sva u crnini ispred
Vatrogasnog doma u Zvorniku.Tada smo vrsili identifikaciju zrtava
iz Kamenice. Prepoznao sam da je to ona zena kojaje branila
Morionovim jedinicama da prodju u Srebrenicu. Pitala me je, sve
krseci ruke,molecivim i prebolnim pokretima i suzama- jesam li
medju telima mrtvih pronasaomozda telo njenog sina. Rekla mi je
koliko je star i ja sam joj rekao da medju mrtvimaovde nije njen
sin.
Koji dan docnije, jedno popodne, javise mi da su doneli jos tri
tela za identifikaciju.Pojavio se i jedan covek, otac da medju
njima prepozna svoga sina. Nijedan nijeodgovarao njegovom opisu.
Ali, ucinilo mi se kod jednog po zubima da bi mogao bitidete,
sestica mi je nesto bila cudna. Setio sam se majke Dese iz Drinjace
i porucio joj dadodje.
Mali Slobodan imao je rasporen trbuh, odsecenu usnu skoljku.
Lobanja mu je bilarasprsla od pucnja izbliza u glavu. Noge
polomljene.
-
Majka i otac su dosli. Prepoznali sina. Ali, ni dan-danas ne
mogu da se pomire sa tomistinom: jos uvek se nadaju da ce se
obistiniti neki glas i da je njihov sin ziv, makar negdeu
Turskoj... Cesto ih obidjem. Kad god odem na tu stranu. Ali, spasa
od istine nema,zakljucuje dr Zoran Stankovic.)
Te noci, dakle, posle razgovora italijanskih novinara sa
Stojanovicima i njihovogzaklinjanja da im pomognemo da nadju svoga
sina, jer njima srce sluti da je on negde ziv,cini mi se da je kisa
u Zvorniku bila jos hladnija, slivala se jos gusca niz zabradjeno
licene tako stare ali odjednom ostarele majke Dese. Grcevito me je
zagrlila i molila, molilada pomognem. U kolima je zavladao teski
led. Samo mrmljamo medju sobom da smoostali bez reci, samo odjekuju
u unutrasnjim damarima materinski vapaji protiv svakogzla i jauk
vere u onoga ko nas je i poslao kod nesrecne majke u plemenitost i
ocinskubrigu nad narodom generala, a brata Mladica.
... U Bijeljini su bila vec odavno pogasena svetla posle sednice
Skupstine. Tako nestizemo da ispunimo i trecu zelju da sretnemo
Karadzica. Tako nastavljamo u mucnomraspolozenju put prema
Beogradu. Pod kisnim naletima, kao da se razbistri i prepozna iono
prvo sretanje sa prkosnim, onako vojnicki sjajnim i sirokim srpskim
vojskovodjom.Duboko smo razumeli zasto Mladic onako dobro zna
istoriju svoga naroda i zasto mu jeonako odan i siguran u
ispravnost svoga vojnickog puta. U svakom ocaju svakog Srbinakao
jedina sigurnost bio je njihov general: hrabar, jednostavan i
plemenit.
SRCE MI JE ODNELA
"Veoma postovana, casna porodico Mladic! Hrabri generale i
srpski vojskovodjo! MolimVas da primite saucesce u Vasem bolu od
neprebolne nesrece, zbog tragicnog gubitkaVase kceri i Vase sestre!
Uzdam se u Vasu iskonsku snagu da hrabro podnesete ovajstrasni
udarac sudbine u ime toga sta znacite srpskom narodu!"
Poslala sam telegram Mladicima 25. marta 1994. godine, kada sam
saznala da se Ana,njihova jedinica kcer i jedinica sestra ubila!
Bol roditeljskog saosecanja smenjivalo jeogorcenje od neverovanja
da je to bilo zaista samoubistvo.
Tek u novinama, u citulji prvi put sam ugledala sliku Ane
Mladic. Ranije sam slusala odnekih koji su uspevali da budu bliski
sa porodicom Mladic ili bivali povremeno sa njima,da je to jedna
sjajna starinski povezana, vojnicka porodica. Sa gorstackim
temeljimavaspitanja. Slusala sam o tome kako su kcer i supruga
stizale do bojnih punktova, unajtezim situacijama da budu uz svoga
obozavanog oca i supruga.
Kada sam prvi put videla Generala Mladica primila sam ga k srcu
sestre. Sirokonasmejan, ne samo naizgled robustan, delovao je
ljudski zestoko, zracio je zestinomvojnika, gordoscu narodnog
junaka,ali i specificnim sarmom, nekom mekotom za onekoje primi u
svoj krug delimicnog poverenja. Posmatra svakoga sirokim pogledom,
kaozastitnickom, ali i podrugljivom pronicljivoscu. Razumela sam:
sa njim nema foliranja.Videla sam, bila svedok tome koliko ga
vojska i narod obozavaju.
-
Posle nedelju dana od smrti Anine u Beogradu, u stanu tuge,
medju tridesetak prijatelja irodbine zagrlih u saucescu Ratka
Mladica. U dubokoj crnini je. Sav kao jedna ogromnakamena suza. Ali
ne deluje izgubljeno. Ne krije patnju, ali ima u njegovom izrazu
iponasanju i radosti sto je okruzen prijateljima. Njegovo kazivanje
sada me je strasnopodsetilo na nemilosrdnu nesrecu Dese Stojanovic.
Dok mi je pricao sta se desavaloposlednjih dana sa Anom i dok se
njegova istina prelivala u moje pamcenje, povremenosam osecala
gotovo fizicke nalete bola. Ratko je izgonio vatreni cemer iz
sebe.
Ni danas ni ja ne verujem da je Ana izvrsila samoubistvo...
Odnosno, da je svoj zivotprekinula konacno po svojoj volji i
samostalnoj odluci... Uostalom, malo je onih koji u toveruju. Ali
se naslo tih dana previse onih koji su od velike (ratne) nesrece
zeleli da pravesvakojake manipulacije. I zbog toga ne verujem da je
sama Ana odlucila da takoneopozivo ostavi svoje roditelje, svoga
brata Darka, narocito svoga OCA.
Ti dani su bili dani nekih teskih odluka za sudbinu Republike
Srpske, za sudbinu srpskognaroda. Pritisci su bili veliki na
Komandanta i Predsednika da pristupe drugacije od voljei potrebe
tog naroda. S nekih drugih strana, vojno i vlascu i materijalno
mnogo mocnijihstizali su nalozi Komandantu i Predsedniku da budu
poslusniji, da oni, u stvari, ne znajukoji su to nacionalni
interesi njihovog naroda... Nije im uspevalo... U takvoj
atmosferiprekinuta je serija intervjua sa Generalom Mladicem u
NIN-u i objavljen jedanoptuzujuci, prljavi tekst bivseg oficira
bivse JNA o komandantu Vojske RepublikeSrpske. Ko je prepoznao cilj
samo se zgadio. Ali nevine duse su ranjive i na njima se
ciljpostize...
Stan Mladica u Beogradu nalazi se u kuci na kraju ulice, na
periferiji. U toj ulici stanujuneke, uglavnom odnedavno, poznate
beogradske licnosti. Vecinom ispred kapija stojestrazari,
telohranitelji, cuvari kako se to vec sve ne zove. Gotovo sve kuce
su ogradjenevisokom ogradom.
Do ulaza Mladicevih stize se bez ikakve ograde, bez ikakvih
cuvara sa ulice, pravo navrata. Cak nema ni "spijunke" na vratima.
Moglo se lako uskociti i preko terase...
"Kako si, covece, drzao ovako nezasticen stan?!" pitam.
"Mislio sam nas Beograd?!" stize reski odgovor.
Ratko nas nudi obicajnom rakijom, kafom, nagovara nas da se
posluzimo... A ondagovori. Zapamceno sam zabelezila tek docnije,
kada sam smogla snage da jednu ljudskutragediju svezem u slova
pisace masine. Makar to bila i moja intimna pisaca masina.
... Ana je imala obicaj da zorom ustaje i uci, da sprema ispite.
Bila je medju najboljimstudentima medicine u Beogradu. Pre toga,
dok su tamo ziveli u Skoplju. Bila je prisamom kraju studija. Bila
je vedra, lepa devojka, omiljena, pametna i osetljiva.
Privrzenaprijateljima, porodici. Ocu.
-
Pocetkom marta ,94. godine prvi put se desilo da su njih dve,
majka i kci, molecivo, alivec odlucno rekle Ratku: neka ide Ana na
apsolventsku ekskurziju u Moskvu... Nije hteoda ih povredi, ali
nije mu bilo pravo.
Kada se vratila sa te ekskurzije, Ana je bila nekako drugacija.
Zalila se majci na nekucudnu glavobolju. Zalila se da ne moze da
uci, nista ne pamti i da je sve sto je znalapozaboravljala. Tih
dana trebalo je, inace, da polaze jedan od malobrojnih
preostalihispita. Nasao se i otac tih dana na nekim razgovorima u
Beogradu. Majka Bosa poverilakcerinu tajnu ocu i on odlucio da na
svoj nacin vidi sta se to desava sa njegovommiljenicom.
Nezni, prvi put zabrinuti otac produzio je jos jedan dan boravka
u Beogradu. Srecom, nafrontu nije bilo zescih okrsaja, a uostalom,
tamo su ostali njegovi cvrsti vec visegodisnjisaborci. Bez Anine
vedrine nije mogao da krene na put u ratovnu Bosnu. U kuci
Mladicase, inace, po starim obicajima vojnickih porodica nista ne
dira onoga dana kada otacvojnik krene na put do ratista. Iz kuce
Mladica ne odlazi se neveseo na put...
Prethodne veceri igrali su njih cetvoro "podmornice". Ana je
svog oca, ratnog generalazacikavala kako ce ga pobediti u tim
"ratnim" okrsajima... Ali je povremeno tihododirivala glavu,
otklanjajuci taj potmuli bol... Bilo je to njihovo poslednje
zajednickovece.
Izjutra su njih dvoje opet blisko u poverenju razgovarali.
Medjutim, Ana nije umela basda objasni svom omiljenom ocu, coveku
kome se divila zbog junastva i predanostinarodnoj borbi, nije umela
da objasni sta joj se to unutra u organizmu desava. Govorila jeda
bi joj bilo lakse kada bi opet posla sa njim u Bosnu, u Republiku
Srpsku, na front. Nenegde u pozadinsku bolnicu... Ne, blago, ali
odresito govorio joj je tata, nego neka najprepolozi te preostale
ispite, pa ce stici i na front, kao mnogo puta ranije. Onda mu se
onaopet zalila da ne moze na ispit, jer nista ne zna, a on na svoj
nacin proveravao i shvatio daje zapala u neku cudnu zamku. Nesto
zagonetno, neka do tada nepoznata zagubljenost,nesigurnost,
ovladala je Anom. Verovao je, bio siguran u to da ce njihova Ana
pobediti tosta je trenutno snaslo. Onda se salio sa njom:
"Pa, hajde vec jednom i ti padni na nekom ispitu, pa da se i ja,
kao ostali normalniroditelji zalim kako mi je kci jedna neznalica i
da se pitam sta da radim, jer je pala naispitu..." Seretio se otac,
ona se blago smejala. S patnjom.
Tako su se rastajali toga jutra.
"Vi biste sada mogli pomisliti da sam poludeo. Mogao bih i ja
danas o sebi tako dapomislim, da mi nije bilo vojnika koji je te
noci spavao u istoj sobi sa mnom. A recicu tida sam skocio iz
postelje onog trenutka kada se moja Ana ubila... Diglo me nesto iz
sna...Osetio sam neki neprijatni udar pravo u srce.Vojniku sam
rekao da se negde nesto strasnodesilo i neka zove sve punktove na
frontu...Svi odgovori su bili da je svuda mirno...Popih casu vode i
vratih se u krevet.
-
Onda je zazvonio telefon.
Zazvonio je telefon i ja sam zgrabio slusalicu.
Sin moj, Darko, zvao me je. Iza njega cuo sam kako pisti Bosa...
Sta se desava...Seka...Gde je... U kuci... Nista ne dirajte, dok ne
dodjem...
...Ne bi to ucinila moja Ana...Tri smo pistolja imali u kuci, a
ona je podigla na sebe basonaj... Onaj koji sam dobio kao najbolji
pitomac u Akademiji. Tada mi je porodicapoklonila ovaj prsten od
koga se ne odvajam a Akademija ovaj pistolj. Tada smo sedogovorili
da se iz ovog pistolja puca samo onda kada se u kuci Mladica budu
radjalinaslednici. Onda se Ana dosetila i rekla da ona nece menjati
prezime, kada se bude udala,pa ce se i njeni sinovi oglasavati iz
toga pistolja... Ne, to moja Ana nije mogla sama dauradi...
A bila je cakarasta: tako se u narodu kaze. Jedno oko joj je
bilo vise plavo, na mene, adrugo vise crno, na Bosu..."
Onda se Ratko setio da bi Bosa volela da se upoznamo. Da me ona
bolje zna, jer je ranijecitala moje tekstove po novinama. Otisao je
po nju.
Na ormaricu pred nama stoji slika vedre Ane. Kraj nje jos mnoge.
Stigle i neke sa tenesrecne ekskurzije iz Moskve. Ana je i tamo
raspolozena, ali pored nje sedi nekinepoznati sedi covek... Ne
znamo ko je...
Bosa je sisla medju nas onako kako hoda bol i kako se nosi
ponos. Ima snage za osmehprijateljstva prilikom primanja saucesca.
Cak da pokaze zadovoljstvo sto se sa namasrela. Zahvaljuje za
telegram. Da, zaboravila je a hoce da mi pokaze telegrame i
pisma.Neko donese veliku gomilu. Bosa najpre izdvaja pismo porodice
iz Skoplja, prijatelja sakojima su ziveli godinama u bliskom
prijateljstvu. Ana i njihov sin su se ranije nekolikogodina voleli,
zabavljali, kako se to kaze. Cvili njegova porodica za omiljenom
Anom,koja im je unosila u kucu lepotu, bljestavim duhom ih
zanosila, ljubavlju neznom ihopcinjavala, a sada ne mogu da veruju
da vise nema njihove miljenice Ane...
Svaki telegram saucesca kao ogromna suza: prijatelji, borci,
nepoznati ljudi, poznatelicnosti iz Krajine, Makedonije,
Svajcarske, Hilandara, Hercegovine... Zaprepasti meskrtost jednog
telegrama, pisanog rukom znacajnog coveka iz Srbije. Citavo njegovo
imei prezime stoji u potpisu, ali iz teksta i svega izbija neki
nemilosrdni otpor ljudskosti.Svako pismo, narocito pisma tuge
odslikavaju sustinu njegovog pisca...
Pokazuju mi zajednicke slike. I poslednju. Sa Trnova. I tamo je
bila sa njim, svojimvelikim hrabrim ocem, uz majku. Stoji iznad
njih, zagrlila ih. Prelepa, kao krunaroditeljima. Ocu stavila ruku
na samo srce... "Srce mi je odnela", odjekuje Ratko Mladicsvom
silinom roditeljske duse.
-
Potom je general Ratko Mladic otisao na svoj vojnicki zadatak.
Cekalo ga nesrecnoGorazde i mnoga druga iskusenja. Nije pokleknuo
od cemera. Nije se prozlio od jada.Nastavio je da se bori sa svojim
narodom za svoj narod. Sve sto je docnije bivalo sa njimi oko njega
utemeljilo je moje postovanje prema Ratku Mladicu. A covek je kao i
svidrugi, samo malo drugacije vaspitan od ogromne vecine.
Znajuci ga tako nisam se zacudila kada sam ga zatekla posle
40-dnevnog pomena kako usapku poput one koju je nosio upisuje svoje
ime i pozdrav nekom starcu preko Okeana,nekom dobrotvoru srpske
vojske, koji je otuda samo to molio...
PONOVNI SUSRET KOD SEKOVICA
Kada sam ga docnije ponovo molila da nas primi znala sam da ce
hteti. I nista se zaneupucenog nije primecivalo koliko je potresen
i bolan posle gubitka njegove jedinice.
A taj susret izgledao je ovako.
Grupa uglednih poslovnih ljudi i novinara iz Italije opet je
imala srecu i zadovoljstvo dase sretne sa generalom Mladicem, ovoga
puta pod manastirom Lovnica, malo izaSekovica. Kod manastira iz 14.
veka u bogatoj prirodi nalazi se nekada omiljeno izletisteribnjak.
Sada jedno od Mladicevih komandnih punktova.
Na novouvedenoj granici izmedju srbijanskih i bosanskih Srba
sacekuju nas bliskigeneralovi saradnici, pratioci, saborci: Rajko i
Mladjo. Gosti su princ od JugoslavijeSergej Karadjordjevic,
industrijalci: Fabricio Djudjaro, Djan Nikolino Narduci,
BrunoBarbieri, Lano Djankarlo, Milorad Draskovic svi iz Milana i
novinari Djordjo Lazarini iznedeljnika "Noi" (inace, jedan od
Berluskonijevih portparola), Renzo Canfaneli izdnevnika "Korijere
dela Sera" i vec poznati prijatelj a fotoreporter Dzejms
Savoja.
Prolazimo predivnim predelima Republike Srpske a sa Rajkom i
Mladjom se otvoriobliski drugarski razgovor, kao da smo dugo, dugo
drugari. Raspitujem se kako zive, sacim se muce, kako im je "sef".
Znam vec da svi vojnici svoga komandanta zovu tako, kaoi on njih!
Oni mi u poverenju govore da opstaju u teskom siromastvu,
nemastini,razumevam da narod bolje zivi od svoje vojske. Pricaju mi
da se jednolicno i sirotinjskihrane, ali da se ne smeju zaliti, jer
ne daj Boze da to sazna Sef. Ali, oni zaista nemajuneophodne odece,
cak i general ima jedno svecano i jedno ratno odelo. U samom
Stabunemaju nista od tehnike: ni radija, ni fotoaparata, ni
kasetofona, a da ne govorimo otelevizoru ili videorekorderu...
Komandant Glavnog staba Vojske Republike Srpske cekao nas je za
stolom u lepotiprirode. Pred njim behu rasirene mape, koje je
slozio kada nas je primetio da stizemo.Iznad nas su upravo
preletali avioni Nato "miroljubivih" snaga. Okolo stoje na
strazinaoruzani krsni mladici, saborci i borci omiljenog "sefa"
Generala Mladica. Budno motre
-
na okolinu, ali i na nas. Posle pozdrava i upoznavanja oni se
izmicu, a ondazainteresovano slusaju.
Opet sam posmatrala Italijane, ugledne i bogate ljude, iskusne
novinare svetskog glasakako se preobracaju pod uticajem Mladicevih
reci i ponasanja u odusevljene goste i kakobivaju sve vise njegovi
podanici. General ih zagleda direktno u zenice i govori uprelivima:
od grubih prigovora do sarmantnih komplimenata. Njega ne fascinira
nicijezvanje, niti moc. Svi su mu na kolenima. Uveren da nosi snagu
svoga naroda i da je za tajnarod mora i trositi. Siguran je u svoju
ispravnost, u svoju pravdu i u buducnost svojihopredeljenja.
Duhovit je na svoj nacin. Vrlo cesto koristi istorijske detalje u
razgovoru sanovinarima.
Kada smo bili posle intervjua za ruckom, a vojnici behu spremili
ribu za drage goste, pacak i palacinke, General se zagleda u princa
i pita ga da li je ozenjen. Ne, nije SergejKaradjordjevic ozenjen,
ali kaze da bi se rado ozenio Srpkinjom. Pita ga Mladic da li
znasrpski jezik. Ne, ne zna. "E, pa onda ne moze. Srpkinjom se ne
mozete zeniti dok srpskijezik ne naucite. I to u rovu!" Svi se
smeju, princu pomalo neprijatno, pa gotovo stidljivogovori: "Dobro,
dobro. Moze, moze!"
Ali, princ Sergej Karadjordjevic nije dosao cak u Republiku
Srpsku iz princevsko-turistickih razloga. Zajedno sa drugim
prijateljima srpskog naroda sakupio je velikukolicinu humanitarne
pomoci, ali se pozalio i Generalu Mladicu da ne mogu da
dobijudozvolu od Komiteta za sankcije da taj konvoj lekova, hrane i
odece stigne u RepublikuSrpsku. Nesto malo lekova doneli su kao
rucni prtljag i kada je hteo da to preda generalu,on predlozi da se
ti lekovi odnesu u Bolnicu Glavnog staba Vojske RS na Sokolcu:"Tamo
cete to predati upravniku bolnice dr Tomislavu Tausanu, a ja vam se
zahvaljujemna daru i pomoci. Tamo cete moci i da vidite srpske
borce, ranjenike ali i stradale civile."
Citav tok razgovora Generala Mladica sa gostima ovako sam
zabelezila:Novinarredakcije "Korijere dela Sera" Renzo Canfaneli se
predstavlja i kaze da je GeneralaMladica sreo prethodne godine na
Jahorini: "Bili ste veoma zauzeti i niste imali vremenada se
sretnemo. Hteo bih da znam sta vi mislite, kako sada teku vojne
operacije?"
Mladic: Najbolje bi bilo da nadjete list muslimanske vojske
"Ljiljan" a ja cu vam datikopiju intervjua gospodina Rasima Delica
i kada to procitate bice vam sve jasno onjihovoj ofanzivi i
njihovim ciljevima. Bili su krenuli ka ovom nasem
prostoru.Poslednjih nekoliko dana vodili su veoma intenzivne borbe
upravo ovde, prema Zvornikui ovome mestu u kome se trenutno
nalazimo.
R.C.: Koridor je veoma miran. Ja sam tuda vec vise puta
prolazio.
Mladic: Oni su i koridor ozbiljnije napadali ovih dana, ali su
pretrpeli i velikegubitke.Koridor je njihova stalna meta. Usmerili
su svoje delovanje ka Srbobranu,Tulbetu i Vlasicu. Nesto slabijeg
intenziteta su njihove akcije prema Bugojnu, anarusavaju primirje u
zasticenim zonama, posebno u Sarajevu.
-
R.C.: Kakva je situacija sada u Brckom?
Mladic: Ima svakodnevnih provokacija ali bez veceg znacaja.
Brcko je inace stalna metanjihove artiljerije, tenkova i oruzja
tezeg kalibra. Hrvati tuku iz Orasja, Hrvati imuslimani zajedno sa
juzne strane sa podrucja zasticene od UN.
R.C.: Vi ste ranije primili generala De Lora. On se takodje
vraca. Vi ste njemu rekli da jevas plan da fakticki prosirite
koridor. Da li je to istina ili preterivanje?
Mladic: Mi na koridoru ne radimo nista od 28. juna 1992. godine,
sa zeljom da se svasporna pitanja rese mirnim putem, onako kako je
obecavala medjunarodna zajednica injeni posrednici. Mislim da bi
bilo vise koristi za Srbe da nismo imali poverenja umedjunarodnu
zajednicu i njena tijela, da smo radili po svojoj pameti. Nas je
onazaustavljala i time spasavala muslimane i naoruzavala Hrvate.
Istovremeno ih jepodrzavala i rezolucijama o blokadama protiv
srpskog naroda i avijacijom iz vazduhatakodje na srpski narod, a
medjunarodne mirovne snage pretvorila u logistiku Alijine
iTudjmanove vojske, kao i politike uopste. Medjunarodna zajednica
im dotura borbenasredstva, hranu, odecu, lekove, obavestajne
podatke, strucnjake svih profila i vrsilaevakuaciju od ranjenika do
dece i raznih civila.
R.C.: Da li je to radio Unprofor?
Mladic: To sve rade tela medjunarodne zajednice, samo sto neka
nose naziv Unprofor,neka UNHCR, neka medjunarodni Crveni krst i svi
oni, cast izuzecima, rade protivinteresa srpskog naroda. Srbima
nije bio dozvoljen pristup u medijima Zapada i ja samodlucio da vas
docekam bas ovde u ovoj prirodi, odakle rukovodim borbenim
dejstvima ioperacijama, jer se bojim da vi ne smete da me opisujete
onako kako me vidite, pa makarda opisete prirodu u kojoj se
nalazimo. A da sam u pravu, uvidecete samo ako obidjeteneke bolnice
u Italiji u kojima se lece muslimanski i hrvatski vojnici koji su
ubijali nasnarod. Nasih vojnika tamo nema. Zahvaljujemo stoga
jednom jedinom italijanskomlekaru, koji je pomogao jednom jedinom
nasem, srpskom jedanaestogodisnjem Dejanu izTrnove, koji je ranjen
i izgubio obe noge da dobije proteze.
R.C.: Mi nemamo nikakvih predrasuda, sto se toga tice i zato smo
ovde.
Mladic: Ja pretpostavljam da je tako, jer dolazite iz velikih
novinskih kuca i da zatomorate pisati kao profesionalci. Ja sam
samo zeleo da vas upozorim da nema potrebe dazbog mene imate nekih
neprijatnosti.
R.C.: Ja sam bio u Sarajevu i video sam kako je jedna granata
pogodila jednu medicinskusestru. Mislim da je ta granata dosla od
srpske vojske, ali u ratu se sve desava. Mislim, dasu Srbi ispalili
tu granatu...
Mladic: Nije to bila srpska granata, jer me Vi ne biste sada
intervjuisali, da su Srbigadjali. Mi pogadjamo... Verovatno je to
bila muslimanska, jer su znali da ste tamo vi,novinari. Ja sam isto
tako mogao da udesim da ovde danas oko nas padaju minobacacke
-
mine i da prikazem kako muslimanska vojska nas raketira. Oni ne
smeju da tuku ovdegde sam ja, a znaju da sam ovde. Zato sto mi
branimo svoju zemlju.
R.C.: Posto ste Vi profesionalac vojskovodja, sta mislite da li
postoji mogucnost da sesretnete sa muslimanskim generalom Rasimom
Delicem?
Mladic: On me uopste ne interesuje. Niti oni koji ga podrzavaju.
Kad ih stisnemo, kao stosmo kod Gorazda ili sto cemo na nekom
drugom mestu, onda idu da placu u palatiUjedinjenih nacija, kako bi
svojim suzama podmazali svoje piste ili one platforme nosacaaviona,
da ih otuda stite avionima Nato, koji tuku srpski narod... Kada
cete preci na laksapitanja?
Mi smo spremni da pregovaramo da se mirnim putem rese sva sporna
pitanja. Ja sam iprije Gorazda isao na pregovore u Sarajevo sa
komandantom muslimanske strane, paposle sa komandantima i hrvatske
i muslimanske strane, na koje oni nisu dolazili, jer suracunali da
ce im biti uspesna ofanziva koju su krenuli iz centralne Bosne ka
Gorazdu i izGorazda ka Centralnoj Bosni. Zato su na sve nacine
forsirali jake snage a preko generalaRouza su hteli da mene drze za
pregovarackim stolom, da bi za to vreme radili sa nasimzenama i
djecom sta hoce. Dve nedelje je to trajalo, njihovi napadi i trud
generala Rouzada ih dovede da sednu sa mnom za pregovaracki
sto.
R.C.: Sta Vi mislite o generalu Rouzu kao coveku?
Mladic: Stariji je od mene dve-tri godine. Laksi mozda nekoliko
kilograma. I siromasnijiza iskustvo ovoga rata. Mogao je da udje u
istoriju kao cestiti oficir, a obrukao se. Nezasluzuje moju
ocenu.
R.C.: Vi o njemu kazete isto ono sto o njemu govore
muslimani.
Mladic: Nemojte me samo porediti sa muslimanima, molim vas.
Nemojte me to, molimvas...
R.C.: Ne. Ja to zaista ne zelim, ali za njega kazu da je on
general za Srbe...
Mladic (ne cekajuci prevod): Da, da, on je pro Serbe a tukao je
Srbe avionima F-16, Siherijer i mirazima... (Novinar nesto na
italijanskom komentarise, a Mladic dodaje) Sve virazumete ovaj nas
jezik, i morate da napisete svaku moju rec...
R.C.: Ja samo prenosim sta drugi govore...
(Potom nudi neke strane cigarete, a Mladic odbija: "Ne, ne, ja
pusim samo ove koje suproizvedene u srpskim fabrikama." Medjutim i
Mladiceve su strane, sto novinarprimecuje, a Mladic se smeje: "Sve
sto je u srpskim rukama, burazeru, sve je nase!"
Onda mi se obraca: "Hajde, Ljiljo, ponudi ti njih ovim nasim
cigaretama...")
-
R.C.: Interesuje me u kojoj se fazi nalazi sada ovaj rat?
Mladic: To bi trebalo da pitate bogove rata, a oni nisu na
prostorima ni bivse Jugoslavije,ni bivse Bosne i Hercegovine. Oni
su tamo negde u mocnijim zemljama, koje stitiavijacija NATO pakta,
kao i njihove izvrsioce na Balkanu. Ja bih voleo da ovog
trenutkaprestane rat i da ga vise nikad ne bude dok je ljudi i
planete Zemlje... Kada ste dolaziliovamo, videli ste jedno malo
groblje. Sve su to svezi grobovi, sve neduznih ljudi iz ovogakraja.
Ovde gore je spomenik iz prosloga rata. Tu je pobijeno 2.400 Srba.
Ovde cete imatipriliku da vidite i jedan srpski manastir i pored
njega jednu vodenicu, u kojoj su nemackifasisti spalili srpsku
decu. A posle rucka cete otici na prvu liniju fronta da vidite sela
kojasu spalili muslimani i razgovaracete sa ljudima koji su jedva
izbegli iz tih sela, a ciji sunajmiliji ostali u tim grobovima. Do
ovog rata oni su ziveli normalno na svojimognjistima, na svojoj
zemlji, na svojim imanjima u Kladnju, Tuzli i Zivinicama.
Izvinitesto Vam pominjem ovo groblje, ali bih zeleo da osim
opisivanja vec pomenute prirode,koja nas okruzuje, da opisete i ova
groblja, jer do sada u italijanskoj javnosti nijeregistrovan
nijedan poginuli Srbin od dejstva hrvatskih i muslimanskih snaga. A
posto stevi humanisti, bolje je da pisete o tome, nego o generalima
Mladicu, Rouzu i njimaslicnim. Doduse, postoje tri generala koja
zasluzuju moju paznju. To su Nambijar, Trifoni Legren. Ostali nisu
vredni pomena. A proslo ih je kroz ovaj rat desetine, od onoga
izEgipta do raznoraznih drugih.
R.C.: Da li ste Vi pesimista ili optimista, vezano za kraj rata
a gledajuci iz ovogatrenutka?
Mladic: S obzirom da bogovi rata jos nisu realizovali svoje
ciljeve u rasturanjuJugoslavije i prostora koji naseljava srpski
narod, nisam optimista. U njihovim rukama jeresenje o trajanju
rata. Ali, posto jos nisu izmestili svoje Nato baze sa nekih
prostora nakojima nisu pozeljni, na neke jevtinije prostore, ka
Istoku verovatno ce napraviti jos nekubazu osim Tuzle, kao i
Skoplja, malo predahnuti, da bi skupili snage da idu dalje
kaistoku. Ovaj rat je, inace, neobican po mnogo cemu...
R.C.: Generale, nemojte zaboraviti da su istocne zemlje te koje
zele da se prikljuce Nato-u.
Mladic: Da, da... (komentarise ironicno): sve se narod postrojio
u kolonu jedan po jedan uzelji da Nato-u celiva ruke, i molimo se
Bogu da nas sto pre primite ili da nas sto preprime. U Nato hoce
samo oni koji su izdali interese svoga naroda...
R.C.: Ja govorim o Rumuniji, Poljskoj, Rusiji...
Mladic: Ja nemam volju da odgovaram na politicka pitanja, ali
znam da ni Italija nijeusrecena sto ima bazu Nato pakta na svojoj
teritoriji. I vi jedva cekate da Avijano iAnkona krenu na istok.
Oprostite sto sam direktan.
-
R.C.: Ja cenim Vas stav. Ja sam bio u Americi, Britaniji, u
Moskvi sam ziveo. Bio samglavni urednik njihovih redakcija i pratio
denuklearizaciju sveta i projekat Nato pakta nijeda se siri prema
istoku, nego da se stabilizuje. Oni zele jedan pravi mir...
(Mladic se na to zasmeja iz sve snage...)
Mladic: Mozda biste vi mene i ubedili u to da je Nato pakt
paralelno sa unistenjem jedneili deset bojevih glava u istocnom
paktu, unistio jednu svoju zardjalu pusku?! I, drugo,kada biste vi
mene mogli da ubedite da je Nato, kao regionalna organizacija,
ostao uokvirima zemalja koje su ga formirale, da bi branio njihove
maticne teritorije. Kolikoznam, srpski narod nije ugrozio nijednu
clanicu Nato pakta u ovome ratu, nijednimvojnikom, nijednom
jedinicom i nijednom vrstom oruzja. I koliko znam, Cajnice,
Rudo,Rogatica i Foca, nisu ni u Italiji, ni u Engleskoj, ni u
Francuskoj, ni u Americi. U zabludiste, gospodo, kada su u pitanju
namere Nato pakta. Sto kasnije to shvatite bice gore i povas i po
italijanski narod.
R.C.: Zahvaljujem i razumem.
Mladic: E, sada, bi li ja mogao postaviti pitanje novinaru. Da i
ja vezbam posaonovinara... (Prego, prego... Ali, mnogo je
interesantniji Vas posao, govore oba novinara uglas.) Molim vas da
vi ovo moje pitanje u celini prenesete italijanskoj javnosti, kao i
daono sto mi odgovorite isto prenesete.
Dakle, ako je Nato pakt bio osnovan od clanica Nato pakta, da bi
stitio teritorije zemaljakoje su ga osnovale, i ako je to
poreznicima i narodu objasnjavano da je to zbogopasnosti od
Varsavskog pakta i od komunizma, kako vi onda objasnjavate
postojanjeNato pakta i posle toga sto se Varsavski pakt rasturio,
kada su izvrsili demilitarizaciju iunistenje strategijskog
nuklearnog naoruzanja njegovog dela, kada su se snageVarsavskog
pakta povukle sa teritorije Nemacke, Madjarske, Poljske, Belorusije
itd?!Kako gledate sada na Nato pakt, koji je dejstvima u reonu
Gorazda skinuo sa lica masku ideklarisao se kao ofanzivna vojna
grupacija i nisu li vojnici i oficiri Nato paktapreobuceni u
uniforme muslimanske i hrvatske vojske?! Za vasu informaciju, to je
istokao i americka uniforma, kao i na generalu Dzeronimo Vurdi.
Nisu li presvuceni u belaodela posmatraca Evropske zajednice,
Ujedinjenih nacija i maskirali se plavom kapom iline daj boze u deo
novinara raznih masmedija. Da su i novinari na strani snaga
kojimadiriguju bogovi rata iz vecine zapadnih zemalja, potvrdjuje
cinjenica da smo za dvije i pogodine rata, zahvaljujuci samo
gospodinu fotografu Savoji i njegovom saradniku i vamagospodo, na
bilo koji nacin prisutni u stampi zapada.
E, sada ja cekam odgovor. Ali, ja sam nezgodan kada postavljam
pitanja. Nisam novinar.Neka bude odgovor dug kao pitanje.
R.C.: Odgovor je kratak. Mogu da tvrdim da Nato, onako kako mi
to vidimo, nemaagresorske ciljeve. Ni prema Jugoslaviji, ni prema
bilo kojoj drugoj zemlji. Ja sam serodio slobodan, zahvaljujuci
Amerikancima, jer su oni srusili fasizam. A Nato je sluzila ujednom
odredjenom trenutku da bi se izbegao nuklearni rat izmedju Zapada i
Istoka. Ja se
-
slazem sa tim da Nato snage ne treba da dodju ovde. Ali, Nato je
bio pozvan od straneSaveta bezbednosti UN, zato sto su UN napravile
puno gresaka...
(U tom trenutku nadlece nas avion a Mladic komentarise: "Ovo je
Nato avion! I to jepoleteo iz Italije!")
R.C.: Nije bombarder!
Mladic: Dve godine je rekognostirao i u reonu Gorazda, pa su oko
mene padali delovinjihovih bombi i raketa.
R.C.: Sada vam najozbiljnije govorim da smo mi prijatelji
srpskog naroda i nemanikakvih problema sa italijanske strane.
Mladic: Ja verujem.
R.C.: I kao prijatelji bi trebalo da pricamo iskreno i
posteno.
Mladic: Vi da. Okej. Zato i razgovaram sa vama. Ali cete vi biti
prijatelji, ako budete dalipostene odgovore o ulozi Nato pakta
danas i u svetu i u vasoj zemlji. Ili, ukoliko napiseteijednu
parolu, pa je stavite, recimo u Djenovi, Veroni, Avijanu, gde se
nalaze njihovevelike ratne baze da osudjujete bombardovanje srpske
dece kod Gorazda. A vi cete bitiljubazni, pa cete otici u selo
Donju Stubnicu kod Gorazda, da snimite i da pogledatemanastir koji
je podigao jos srpski kralj Milutin 1357. godine, u kome je
stampana prvaknjiga na prostoru bivse Bosne i Hercegovine. I tamo
vas molim da pogledate izgledsrpskog groblja i da to opisete.
Posteno.
R.C.: Vi ne morate da brinete. Mi nismo imali nikakve proteste,
ni od Gorbacova, ni odRegana, ni od Milosevica. Radim kao novinar
oko 18 godina...
Mladic: Ovo sve nije licno medju nama. Ne treba da shvatite da
se odnosi na vas licno.
R.C.: Ja bih jos jedno pitanje, pa da kolega nastavi. Akcija u
Gorazdu, prema onome stose u javnosti zna, nije predstavljala bas
neki uspeh. Ne kazem to samo ja, nego i dr MiraMarkovic, koja je
kritikovala tu akciju. Sta Vi mislite o tome? Sta mislite o toj
njenojkritici? Da li mislite da cete postici iste ciljeve sa
razlicitim nacinima?
Mladic: Da je makar bio na srpskoj strani, mi bismo bili
stopostotni pobednici. Damukoju ste pomenuli licno ne poznajem,
niti znam njene stavove i misljenja o Gorazdu.(Novinar objasnjava
da je to supruga Slobodana Milosevica. Mladic na to uzvraca da
nezna, nije mu poznato...) Ali, da ste vi bili i pomenuta dama
pored mene u Gorazdu, neverujem da bi drugacije govorili od mene. A
prirodno je da ima zena koje ne misle onakokao ja i nema ni potrebe
da bude drugacije. Cesto i moja vlastita zena ima neke
razlicitepoglede. (Novinar dodaje da su zene cesto te koje uticu na
muskarce.) "Kako cija i kakona koga", kaze Mladic...
-
R.C.: Vi verovatno mislite da je dosao momenat da se sukob resi
politickim nacinom.
Mladic: Da. Vreme je za mir.
R.C.: To je odgovor koji je mene interesovao.
Mladic: Ali to ne zavisi od Srba, niti od nasih zelja. Samo od
bogova rata.
Djordjo Lazarini: Hteo bih da Vas upoznam kao coveka. Ali bih
hteo da razgovaramonasamo. Sta Vi osecate kada jedan vas borac
pogine?
Mladic: Da mi je umrlo ili poginulo jedno moje dete. I znam sta
je imati grob mladogcoveka.
Dj.L.: I general Svarckopf, koji je bio general rata u Iraku
napisao je u svojoj biografijida nikada ne bi zeleo da da nalog da
se ide u borbu i da se umire.
Mladic: S pravom je to napisao, ali je trebalo da to uradi, da
se tako ponasa. Imao jemogucnosti. I nije mu bilo mesto u Iraku. Da
sam bio na njegovom mestu, ne bih bio uIraku i bilo bi me sramota
da pisem o generalskim avanturama iz operacije "Golf". Nemozemo nas
dvojica da se poredimo. On je isao na tudju, a ja branim svoju
zemlju.
Dj.L.: Da, da. Ovo sam pomenuo, samo sa tog humanitarnog aspekta
kada se salju mladiljudi da ginu.
Mladic: Rat je strasna pojava u ljudskom drustvu. I kada bih se
ja pitao, ne bih gaupotrebljavao ni kao rec u razgovoru, a oruzje
je tako strasan proizvod ljudskog uma ikada bih ja o tome mogao
odlucivati, ne bih dozvolio da ga proizvode ni od plastike,
kaodecje igracke. Bilo da je ono za rat zvezda, bilo za rat coveka
protiv coveka.
Dj.L.: Jedan italijanski admiral je rekao da on ne bi voleo
nikada da ratuje i tada su gasmenili sa duznosti.
Mladic: Imao je pravo. Ali, da je neko napao Italiju, siguran
sam da bi taj admiralratovao. I da mu je neko spalio kucu, silovao
majku, sestru ili cerku, ili ubio dete, ja sampotpuno siguran da bi
on ratovao. Ako ne bi branio svoj prag, on bi bio kukavica
iizdajica. Nama je preko muslimanskih, hrvatskih i preko mocnih
svetskih medija saZapada objavljen rat! Ovaj rat se vodi i uz pomoc
tih medija i njihovog oruzja, kao i uzpomoc ovih aviona Nato pakta,
koji upravo vrse rekognistiranje, da bi nocas ili sutradejstvovali
po Srbima.
Dj.L.: Ja mislim da su oni samo dosli da nas pozdrave!
Mladic: Najverovatnije, uzvraca uz tvrdi smeh.
Dj.L.: Da li ste se ikada zapitali sta Vasi ljudi misle o
Vama?
-
Mladic: Nisam, jer sam stalno medju mojim ljudima. A vama
preporucujem da ih Vipitate sta misle o meni. Siguran sam jedino da
ne misle ono sto ja mislim o sebi. Jamislim da sam obican covek, a
oni misle da sam veoma neobican covek.
Dj.L.: Ja sam bio gost u Lukavici za vreme jednog bombardovanja
od strane muslimana.Tada su mi vojnici rekli da ste "nas covek" i
da ste veoma dobar vojnik... Kada ste bilidete, sta su bili Vasi
snovi? Sta ste mislili da cete raditi u zivotu?
Mladic: Deca svasta mastaju. Prvo sam zeleo da budem ucitelj
tamo negde do cetvrtograzreda osnovne skole. Onda sam u jedanaestoj
godini promenio misljenje zbog grubogpostupka ucitelja. Posle sam
hteo da budem lekar hirurg, a eto, postao sam vojnik. Neznam sta je
bolje, jer ni lekari, bar na srpskoj strani, ne prolaze sada bolje
od vojnika. Unekim momentima im je mnogo teze nego bilo kom
vojniku, kada vide sve strahote rata anekada ne mogu pomoci.
Dj.L.: Da li ste se Vi pitali, jeste li Vi u ovom ratu cinili
neke greske ili niste?
Mladic: U mene kazu: nema drveta bez grana, ni coveka bez mana.
Trudio sam se da negresim i da odluke i moje mogucnosti stavim u
odbranu svoga naroda. Vreme koje jepred nama osvetlice svakog
znacajnijeg pojedinca i u ovom, kao i u ostalim ratovima
aistoricari i novinari i buduce vreme ce kazati ko je ko. Meni cini
utjehu sto branim svojnarod i vodim rat na svojoj zemlji da bih
zastitio ono sto je nase vekovima. I cini mi se dane gresim. Na
pravoj sam strani. Da sam otisao u Vijetnam ili u Irak da ubijam
ljude, ilida sam donosio odluke da moj avion bombarduje bilo ciju
tudju zemlju ili drzavu, bilo bime sramota. Takvu odluku ne bih
mogao doneti.
Dj.L.: Zamislite, mene ove Vase reci veoma iznenadjuju, jer su
mi Vas opisali kaostrasnog coveka.
Mladic: Okej. Neka Vam ne bude uvredljivo sto cu Vas uporediti
sa sledecim. Kada sambio mlad oficir, u Skoplju sam sluzbovao i
prije nego sto sam se sreo sa mojom suprugomjedna njena skolska
drugarica me je njoj opisala straaasnim. Verovatno da se
mojasupruga ne bi zaljubila u mene (da bi je u tome sprecila). A
ona i sinoc, dok smo zajednoovamo putovali, kaze mi da jos uvek
otkriva nesto novo u meni. Nije dovoljan samo ovajjedan susret da
biste Vi upoznali mene ili ja Vas. I Vi ste u prednosti. Vi cete
mene ovdeispitivati i dobro me upoznati a ja Vas ne.
Posle srdacnog smeha, uz komentar novinara da su svi novinari
generali, Mladic kaze:
"Jeste, narocito oni koji kada vise nemaju pitanja onda kazu
onome na koga atakujumolimo, otvorite usta da vam i krajnike
izvadimo..."
"Vi mene sigurno necete nikada dovoljno upoznati, ali ja Vama
zavidim, jer ste sebiosigurali mesto u istoriji", uzvraca
Lazarini.
-
Mladic: Hvala vam na komplimentu. Kada sam rekao obicni ljudi ne
mogu da ulaze uistoriju. Istoriju kreiraju veliki ljudi iz velikih
zemalja, iz mocnih vojski. Mi smo malinarod, mala vojska. Nasa je
mala istorija, ali ima i nasih ljudi koji cak ni tu malu
istorijumalog naroda ne citaju. A od istorije se ne zivi. Ako bih
nesto mogao da pozelim odistorije, to je samo da sacuvamo svoj
narod od iseljenja sa njegovih vekovnih ognjista, iznjegove vekovne
zemlje, od prethodnica bogova rata, koji nam objavise rat Hrvata
imuslimana i njihovih sponzora, koji i finansiraju rat. Inace,
istorija je velika livada nakojoj svako magare moze da pase.
Smeje se Mladic na svoj nacin.
Novinar dodaje "i koze!"
"Da, kaze Mladic", s tim sto u nas koze stoje na nekoj visoj
instanci u pogledu zasluga zacoveka, mada ja vise cenim magare, jer
vise nosi, a manje jede" i opet se silno smeje."Njega jedino ne
mogu musti."
Dj.L.: Da li ste citali knjige nekih velikih generala i da li
Vas je neka od njih ili neko odnjih fascinirao, odusevio?
Mladic: Pa, ja sam svasta citao. Klauzevica sam izucavao. Neke
sam studirao. Ali, iducisusret ja zakazujem u mom rodnom mestu, pa
ce vam neke stvari biti jasnije. Tamo necumorati da vam objasnjavam
zasto mi ne moramo mnogo ni da citamo, jer se nalazimo navelikoj
nadmorskoj visini, mnogo iznad ostalih. Vise vidimo, blize smo bogu
od ostalih.Procitao sam mnogo toga od istorijske literature, koje
su pisali njemacki, italijanskifasisticki oficiri, sve sto su
pisali nacisti, i prijatelji i neprijatelji. I od Sung Su Fuao
dodanasnjih dana sto je neko pisao o vojsci, ja sam to citao na
neki nacin. Jedino nisamcitao ovog Svarckopfa. Iskreno receno,
druga literatura me vise interesuje.
Dj.L.: Pre ste rekli da je ovo mali narod koji nece uci u
istoriju, jer je mali narod. Nasdvojica nismo toliko skromni kao
vi. Mi smo ovde dosli da sretnemo jednu znacajnu,veliku licnost
velikog naroda. Mi nismo presli toliku razdaljinu da bi sreli male
ljude izmalog naroda.
Mladic: Odlicno pitanje je postavio gospodin. A ja sam vama
zaista iskreno odgovorio dami jesmo mali narod, koji neki hoce da
izbrisu sa zemljine kugle. Bojim se hocemo liimati mesta u
istoriji, jer nam prete istrebljenjem. Jer smo odlukama
medjunarodnezajednice tako blokirani i dovedeni u goru situaciju od
Sijuksa ili nekih drugih plemena,Apaca i slicnih u kanjonu
Kolorada. Oni su imali srecu da ih je ostalo bar za rezervate.Inke
nisu imali tu srecu, jer ih nije ostalo ni za rezervat. Nama su
sankcijama namenilisudbinu Inka. Mi cemo se truditi da ne budemo
Inke, nego da to, koliko nas ima,ostanemo na svojoj zemlji. Mi ne
zelimo da kucamo na vrata velike istorije, velikeplanete, pogotovo
ako ona zeli da bude bez Srba, ako je opravdanje
medjunarodnezajednice pred medjunarodnom javnoscu za uvodjenje
sankcija protiv Srbije i Crne Gore,odnosno SR Jugoslavije, ono sto
se desava preko njenih granica, iza reke Drine?! Kako toda ne vaze
sankcije za Hrvate na ostatku Hrvatske ili za muslimane i Hrvate na
ostatku
-
Bosne. Njima avioni C-130 svaki dan i noc bacaju pomoc, sve sto
im treba, cak i uenklave, a mi Srbi ne mozemo da dobijemo cak ni
lekove, neophodnu robu zapoljoprivredu i industriju. Kiseonik za
bebe nismo mogli da doturimo do bolnice i druge.Da ne nabrajam
mnostvo problema.
Dj.L.: Poznat mi je Vas problem o kome hocete da govorite...
Jednom ce, valjda, i tesankcije prestati, kada prestane rat. Vi
cete tada doci u Italiju da nas bolje upoznate.
Mladic: Prihvatam poziv. Bio sam u Italiji 1979. godine. Imam
lepe utiske o vasoj zemlji.Imate poetican jezik, lepu muziku,
odlican sport i vrlo lepe zene...
Novinari sa osmehom ubacuju: "Kao i ovde, kao i vi..."
Mladic: Da, da. Ovde su najlepse. Ja polazim od moje zene.
R.C.: Generale, Vi ste rodjeni kada je Jugoslavija bila
federacija...
Mladic: Ja sam rodjen 1943. godine kada je Jugoslavija gorela u
ratu... Ali jesam ziveopotom u jugoslovenskoj federaciji.
R.C.: Da li su za to vreme etnicke grupe zivele u miru?
Mladic: U relativnom miru da. Znate li zasto? Zato sto je i prva
i druga Jugoslavijanapravljena srpskim lesevima i zalivena srpskom
krvlju. I umesto da srpski narod satolikim brojem zrtava i sa
toliko prolivene krvi napravi svoju drzavu, Srbiju, kao sto
jeItalija, ili Francuska, ili Engleska, ili Svedska, ili Peru, ili
Spanija... Jer, u Peruu zivePeruanci, u Spaniji Spanci... Naravno,
u tim zemljama mogu da zive i drugi narodi. Ali, uvasoj zemlji, na
primer, u Italiji zive samo Italijani. Vi imate i Srba i Nemaca i
onih kojizajedno sa Slovencima zele da zive u Nemackoj. Imate
Italijana koji zive u Istri iDalmaciji: imate u dolini Soce groblje
italijanskih vojnika sa 11.000 leseva iz Drugogsvetskog rata... Da.
Bio je u Jugoslaviji mir, ali kakav mir. Na stetu Srba. Bila je
tamnicaGoli otok. Zatvarani su Srbi koji su izgubili svoje i pitali
se zasto nisu priznati kao Srbi utoj Jugoslaviji. A svi drugi
narodi su imali svoj integritet. Na Golom otoku su bilikaznjavani
svi Srbi i Crnogorci koji nisu bili zadovoljni rezimom koji je tada
vladao uzemlji. Taj rezim je od muslimana, koji su pod turskom
vlascu primili islam a pre togabili ili Srbi ili Hrvati napravio
naciju. A oni nemaju ni poseban jezik, ni istoriju, nizemlju. Nista
svoje posebno nemaju. Oni su bili onaj deo svog naroda koji je
prisaoislamu, da bi potom zverskije istrebljivao svoj narod. Ako
proucite strukturu najvisihvrhova vlade Jugoslavije, videcete kako
su se eksponirali Siptari, muslimani, Slovenci,Hrvati. Posto
gospodin voli istoriju, neka zagleda u proteklu istoriju i videce
da ti narodi,kojima sam predstavnike sada pominjao, nikada nisu
imali svoju drzavu. Bar ne naprostorima bivse Jugoslavije. Obe
bivse Jugoslavije su imale svoj autoritet umedjunarodnoj zajednici,
zahvaljujuci srpskim zrtvama, srpskoj krvi. U Prvom svetskomratu za
odbranu jugoslovenskih prostora poginuo je svaki treci Srbin. U
Drugomsvetskom ratu izginulo je oko milion i 400.000 Srba. Od toga
su u Jasenovcu ustaselikvidirale vise od 850.000 zrtava. Posle
Drugog svetskog rata Jugoslavija je bila jedna
-
od 50 suosnivaca Drustva naroda, koje je prethodilo Ujedinjenim
nacijama. Dakle, jednaod osnivaca Ujedinjenih nacija. I sada su te
Ujedinjene nacije prevrnule svestmedjunarodne zajednice, kao ja ovu
vasu vizit kartu!
Tako su Ujedinjene nacije donele odluke koje ne priznaju granice
jedne suverenemedjunarodno priznate drzave Jugoslavije. Za njih pri
tom vaze unutrasnje graniceizmedju republika, koje su crtali pijani
Titovi politicari. A oni su opljackali srpsketeritorije preko
Titovih saradnika, od Kidrica do Kardelja, preko Staneta Dolanca,
donajnovijih kao sto je Kucan, koji kaze da u dolini Soce kod
Tolmina nema nikakvogitalijanskog groblja...
Znaju to novinari...
Ili, recimo, slucaj Bosne i Hercegovine. Kod rusenja SFRJ mi
Srbi ostajemo bez drzave.Nama ne samo da nije dozvoljena drzava,
nego nemamo prava ni da se branimo, cak nionda kada nas napadaju
avioni Nato pakta...
Novinari komentarisu da su sa Mladicem saglasni da je greska sto
je priznata Bosna iHercegovina.
Mladic: Da, ali prva greska je bila priznavanje Slovenije.
Novinari se nadaju da ce granice nestati jedna po jedna, bar
kada je kapital u pitanju.
Mladic: To su utopije. Kao sto je bila utopija komunizam. Jedino
je tacno to da kapital nezna za granice. I da nije islamskog
kapitala, ne bi bilo bogova rata ovde. Covek je inacesebican po
svojoj prirodi i ima potrebu da se ogradjuje. Od kuce do drzave.
Tek nekimdalekim, dalekim buducim pokolenjima bice za sve dovoljna
samo planeta, kao takva, dau njoj svi jednako uzivaju.
Dj.L.: Kada se zavrsi ovaj rat, da li biste napravili jednu
nezavisnu drzavu bosanskudrzavu?
Mladic: Srpski narod je jasno deklarisao svoje ciljeve u ovom
nama nametnutom ratu. Mizelimo da ostanemo na svojoj zemlji i da
imamo prava kao sto ih imaju ostali narodi,prema medjunarodnim
zakonima.Mi hocemo da budemo svoji na svome i da seudruzujemo s
kime mi hocemo, a ne sa kim nam mocnici naredjuju. Bilo bi
neozbiljnokada bi bilo ko od nas razmisljao o tome da se ponovo
udruzuje sa onim ko ga je vec triputa u ovom veku napadao sa ratnim
oruzjem... Kada govorim o Srbima, ja ne delimsrpski narod na srpski
narod u Kninu, Beogradu i mom Kalinoviku. To je sve jedannarod.
Srbi koji zive pored Rima ili Falkonea nemaju pravo na sopstvenu
drzavu na tomprostoru, ali Srbi koji zive u Kninu, Kalinoviku,
Prizrenu, Baru, normalno je da imajusvoju nacionalnu drzavu. Mi
jesmo jedan narod. A tudje necemo nikako."
Za to vreme novinar mi sapuce da ce sada da postavi pitanje od
milion dolara. Ja ga predMladicem i ostalima pitam zasto od milion
dolara, zasto pitanje toliko vredi? Mladic se
-
smeje: "Kako pitanje od milion dolara, kada onaj avion Nato-a
koji smo oborili vredi viseod 50 miliona dolara!" Novinar ne stize
da postavi ovo pitanje jer se ubacuje princ SergejKaradjordjevic i
pita nesto o grbu i zastavi Republike Srpske. Video je
zastavu"bosanskih Srba", objasnjava prevodilac, sa kraljevskim
grbom.
Mladic: Vi ste videli zastavu sa grbom u mojoj kancelariji koja
je poklon jednog nasegvladike. Videli ste grb srpske pravoslavne
crkve. A na grbu RS je kruna grb simbolisejedinstvo duhovne i
politicke vlasti, a ne opredeljuje politicko resenje drzave Srba
poslerata. Meni je drago sto je medju nama gospodin princ
Karadjordjevic. Inace, nas grb vodiporeklo iz vremena Nemanjica,
najstarijeg perioda srpske drzavnosti.
Princ: Ja sam mislio da ste Vi za monarhiju!
Mladic: Narod se o tome izjasnjava a ne ja.
R.C.: Mogu li Vas pitati ko Vas placa? Od koga primate platu i
kome placate porez?
Mladic: Ja ne radim za platu. Moja zarada ima cenu u opstanku
naroda. Nema para kojemene mogu platiti. A kada bih ja vama rekao s
umu koju ovaj narod moze u ovim ratnimuslovima, u ovoj blokadi, da
izdvoji za Generala Mladica, bila bi vam to veoma smesnasuma, da je
mene sramota i da je kazem. Ali, verujte da sam veoma bogat, zato
sto svojemogucnosti mogu da dam mom narodu, a ne da uzimam od
njega. Narod ceni one kojimu daju. Moj osnovni smisao zivljenja je
da dam narodu ono sto mogu u ovim teskimtrenucima.
Da pokaze punu dobrodoslicu, general odvaja svoje vreme da nas
povede i do manastirau bajkovitom ambijentu, potrazi svestenika da
nam isprica istorijat postanja srpskognaroda i samog manastira.
Pokazuje nam mesto gde su ustase u Drugom svetskom ratupoklale
decu, jer su ih srpske majke dojile i ocevi bili Srbi i jer im je
trebalo srpsko semei to na srpskoj zemlji zatrti. I sve to govori
uz blagi osmeh, pokroviteljski, prijateljski.
Na rastanku mi kaze: "A sada ih povedi na prvu liniju fronta, da
ne bi pomislili da miovako ratujemo. Mi smo ovde samo uspeli da
sacuvamo od Turaka sopstvena ognjistapradedovska. Povedi ih gore
iznad Kladnja, na Bandijerku da se sretnu sa borcima kojibrane
svoju zemlju, jer svoje kuce nisu mogli, a onda idite na
Sokolac."
U pratnji generalovih oficira odosmo na tu Bandijerku. Kao
potkopan ispod toga polozajastoji za nas nevidljiv Kladanj. Turci
Srbe isterali i iz Kladnja i iz 24 sela, od kojih sugotovo sva bila
srpska. Sto isterali, sto pobili. U kuce im se uselili, ako ih nisu
zapalili...
Prilazimo preko brisanog prostora do rovova. Oko nas sveze
granate u izrovanim rupama.Idemo u razredjenoj koloni. Neko
prestravljen, neko radoznao, neko u cudu sto ga jesnaslo. Pod
sklepanom krovinjarom, bez pravog krova, na limenom buretu kuva se
voda.Kada borci cuse da nas je poslao General Mladic k njima,
poskocise, kao da je on samdosao medju njih. "Bog da nam ga
blagoslovi. Bog da nam ga cuva", govore sa nebeskimpostovanjem.
-
Kada cuse da je medju nama i princ Karadjordjevic i da su to
prijateljski novinari izItalije, savetuju nas da se malo uklonimo,
jer smo na vidiku turskoj strani, sa druge cuke.Nekako ti
neverovatno zvuci da bi bas nama nesto moglo da se desi i ne hajemo
zaopomene. Trazim dogled od njih da pogledam one tamo. "Nemamo,
vele, dogled. Imalismo ga do jutros, ali dodjose sa onog tamo
polozaja, jer im treba. Cini im se da suugledali neki pokret
njihove vojske!"
Pitam jednog od njih kako izdrzavaju, kako zive. Sve mladi
ljudi. A bejase bas vremenagovaranja Srba da svojevoljno napuste
delove teritorije koje su drzali, da ih ustupe stoHrvatima, sto
muslimanima, ili Turcima, kako se ovde govori. Ovaj moj
mrsavisagovornik veli: "Dobro sam, sestro. Moglo je biti i gore.
Mnogo gore. Porodicu samizvukao od Turaka svu zivu i zdravu. A
kuce, doduse, vise nemam. One zidine onamo ustrani sto vidis, to ti
je bila moja djedovina. Sada mi je ostala u srcu i sjecanju. Ali,
falaBogu, neka su mi djeca ziva i zdrava. Mi ti se ovdje
smjenjujemo na po nekoliko dana:budemo na polozaju, pa medju
svojima. A njih sam smjestio u jednoj napustenoj kucici.Samo neka
je nama zdravlja i junaka Mladica pred nama!"
Uh, jezim se ja i odjekujem saucesnistvom u jadu i cemeru: "Pa
to je zaista strasno!"
"Nije, sestro, meni toliko strasno koliko ovome mome bratu. Mi
smo ti bili komsije uonom nasem selu, a valjda ce opet biti nase. I
on je, srecom, svu celjad izveo iz nevoljezive i zdrave. Ali je
njegova nesreca veca od moje. Vidis li, sestro, onu veliku kucu,
izkoje se vije dim sa odzaka? Vidis li onaj ves sto se piri u
dvoristu? Vidis li onu stoku okokuce? I onaj narod ispred kuce? E,
to ti je bila njegova kuca, i njegovo imanje, i njegovastoka. Ali
su mu je Turci naselili. Opoganili su mu je. I svako jutro mi
vijecamo hocemoli granatu u sve to ili necemo. On jednom kaze
-ajmo, pa onda opet ne da. Sve se nada dacemo se povratiti. I ja se
nadam i zato se borim ali posle njih u istu kucu... E, to vala,
nebih mogao, kada kuce vise nikad ne bih imao..."
Eto i to je vojska mladica, Mladiceva, to su ti agresori,
prevodila sam gostima razgovor. Iko je tu koga vodio u zlocine i
protiv kojeg to naroda... Vojnici govore da su neki dan prenaseg
dolaska imali veliki boj sa Turcima i da ih je mnogo izginulo, da
idu u gomili ialaha dozivaju i ginu kao snoplje. Pricaju nam da je
medju poginulima dvadesetak njihbilo neke druge rase i da ih dugo
niko nije sahranjivao. Uvozni Turci, vele nasi prijatelji.
I mi lagano odlazimo, da bismo stigli u bolnicu kod Tausana, da
bismo i tamo pokupilisebi jos jada i ozlojedjenosti: zato sto
bivamo sve zesci svedoci velikog i nepravednogstradanja srpskog
naroda.
Zato general Ratko Mladic ne moze da bude optuzen za ratne
zlocine. Bio bi zaista ratnizlocinac, kada svome narodu ne bi
pomogao svojim vojnickim znanjem i sposobnoscu,svojim vaspitanjem i
cascu da se sacuva od okupatora sta se moze sacuvati:
makaristorijsko dostojanstvo. Istina nas nije do sada sacuvala od
stradanja. Mladic nosi narodnuistinu kao licnu i zajednicku zastavu
u borbi za opstanak srpskog naroda u nekomistorijski zamisljenom
dostojanstvu.
-
Ko to ne spozna moze se silno zacuditi kada se Ratko Mladic
pojavi u Beogradu, nagrobu svoje kceri, ili svojih ratnih drugova,
uprkos tome sto se nalazi na poternici haskog(ne)suda kao ratni
zlocinac. Mozda mu ta svest o licnoj cistoti pred pravdom i
budepresudna u nekom trenutku, ali to je usud onoga ko s narodom
zivi i za narod se bori.
POSLE PADA SARAJEVA
Posle dvogodisnjeg pomena Ani, u stanu Mladica, za okruglim
stolom u trpezariji sedimonas petoro-sestoro.
U bivsoj Bosni traje ubrzana, pojacana nesreca: iseljavaju se
preostali Srbi iz dotadasnjihsrpskih delova Sarajeva. Tragicne
sudbine i scene nesrece tek slutim na osnovu pokojeprice koja
stigne od preostalih ratnih reportera iz Srbije, a koje vec vise u
Srbiji niko nezeli da objavljuje u informativnim medijima. Ponesto
probije i kroz strane TV storije.
Kazem Mladicu da je pre mesec dana trebalo da dodjem do
Grbavice. Saznala sam daKomesarijat za izbeglice sprema dva
autobusa Srba da ih vrati tamo pre nego sto seprimeni dejtonska
presuda da Sarajevo postane, u stvari, muslimanska teritorija.
Htelasam da podjem sa ovim Srbima da vidim kome ce ih Bratislava
Morina tamo ostaviti.Onda javise da je mecava nastupila i da se tim
putem ne moze ici. Onda je nastalamecava i bezanija Srba pred
dejtonskom pravdom. Obeznanjeni domacini palili su svojekuce,
stanove i isli u zbegove... Za njima su nadolazili i ucvrscivali se
talasi zamenetransferzale. Srbe su grdili predstavnici medjunarodne
pravde sto beze od lepote koja ihocekuje u multietnickom
Sarajevu... A Srbi se onda odlucili da definitivno pokazu
kolikoveruju toj svetloj buducnosti i zadihanim sandzaklijama: iz
groblja su poceli da vade isobom nose sveze kosti svojih sinova,
svojih oceva, brace...
Mladicu kao da se izmicu takve teme. Seca se davnih dozivljaja,
dok je putovao po svetu.Bosa kaze da se uvek tako razgovori kada se
opusti i dobro oseca medju ljudima... Ali, namoju pricu o propalom
dolasku, on se zaustavi. Stiste usta i kao kroz neki celoviti
trzajpotece secanje na danas, na juce... Pamtim ovako:
"Pre neki dan vozim auto, vozac mi otisao da obidje roditelje,
nije odavno, a svet kulja izpravca Sarajeva. Prepoznah jednu
staricu i zastanem. Izadjem iz kola, pridjem joj onakopogurenoj,
nosi neke zavezljaje. Zagrlih je, njoj pune oci suza: A ti si to,
sine. Pitam jekako je, a ne pitam kud je krenula, jer je jasno.
Evo, sine, dobro sam, kako se mora.Napustismo sve sto imadosmo, a
ti znas sta sam sve izgubila. No se jos u tebe uzdam,veli starica,
a sva drhti. I dodaje, vec hoce da nastavi put: "Nosim ovoga moga
ratnika sasobom. Necu da mu kosti pogane i razgrcu kojekakvi
razbojnici... A ti se cuvaj, majka sejos samo u tebe uzda". I
dotace me onom slobodnom rukom a ja tek tada vidim da unajlon kesi
majka nosi zemne ostatke svoga sina, moga borca, vojnika..."
I pune mu oci suza, koje se i meni, evo, slivaju po rukama nad
starom pisacom masinom,po prigusenom jecanju nad sudbinom srpskog
naroda...
POCECI RATA U BOSNI I HERCEGOVINI, SARAJEVO,
-
februar/mart, 1992. godine (Objavljeno u knjizi "Ispovesti"
(1995) autora Lj.B.)
ALIJIN REFERENDUM DUM-DUM!
Sarajevo je tih dana uoci referenduma licilo na eksplozivno zivo
klatno, nabijeno takvomsilinom zelene samosvesti, da je presavsi
svoju maksimalnu putanju, na suprotnoj stranimoralo i eksplodirati
negativnim delom svoje sustine sa pogubnim posledicama i po
sebe,ali pre svega po ciljanog protivnika. Ciljani protivnici, bili
su i jesu pre svih oni kojimanacionalnost ne pocinje slovo M, a
narocito, ako su Srbi. Zelena transferzala odavno jesvoje korene
ugradila u ovom gradu, cak joj i spomenik za buducnost podigla
podimenom ZETRA. Oslonac muslimanskom islamskom dzihadu zelenilom
prekrivenim iljiljanima okicenim, vec dugo vremena nalazio se u
Raskoj oblasti u Srbiji. Pecat osloncuje dala vrhuska nastajuce,
agresijom nabujale Stranke demokratske akcije, na celu saAlijom
Izetbegovicem licno, na sirokim prostorima Novog Pazara, a na
mesnomstadionu, uz pretece alake i zakletve.
Prvog jutra u Sarajevu prestravljeno sam djipila iz postelje,
jer me je probudio neki menisasvim nepoznati zvuk, prodoran i
neprikosnoven. Hodze su to sarajevske gromoglasnobudile svoje
vernike na molitvu, a nevernike na strah od njihovih molitvi. Uoci
samogreferenduma i za vreme trajanja toga takozvanog narodnog
izjasnjavanja o svojojbuducnosti, ove molitve su se nastavljale
takodje gromoglasnom muzikom i prigodnimpesmama sa snaznih ulicnih
zvucnika, postavljenih u centru Sarajeva. Tako je taj
urnebesnemilosrdno trajao do 23 casa uvece! Evropski posmatraci
bivali su pomalo zacudjeni, alidovoljno upuceni u sustinu, da im
taj zvucni dekor "demokratske" akcije nije smetao dabrizno lebde
nad planiranim rezultatima "glasanja" naroda Bosne i
Hercegovine.
Dan posle referenduma, dan posle neverovatno nadmenih izjava i
ponasanjamuslimanskih politicara, na celu sa tvorcem, bosanske
verzije Islamske deklaracijeAlijom Izetbegovicem, dan posle ubistva
Srbina na svadbi na Bascarsiji i ranjavanjasvestenika, na dan
zlocina izvrsenog samo zbog toga sto se Sarajevom zavijorila
srpskazastava u jednom trenutku najjace sam cula hujni sum
Miljacke. Zastala sam naPrincipovom mostu, podno Komande sarajevske
vojne oblasti JNA. Onda su zakrestalisve cesce pucnji na sve
brojnijim barikadama po Sarajevu.
Vece posle dana u kome je odrzan sramotni referendum, pokusaj
ponizenja srpskognaroda u Bosni i Hercegovini, a koji su vlasnici
dzihadovske Stranke demokratske akcijeproglasili istorijskim, od
hotela "Holidej in" do aerodroma prosli smo u konvoju autobusadevet
barikada. Na svakoj barikadi strazarili su zloslutno naoruzani
ljudi. Muslimanskestraze, cini mi se, bile su pod crnim pletenim
kapama. Da na celu ove nase kolone vozila,koja je vozila poslednje
civilne putnike za JAT-ov avion ka sarajevskom aerodromu, nisubili
pripadnici JNA, te noci ne bismo izasli iz raspaljenog
Sarajeva...
A da ja jesam imala redakciju za koju bih izvestavala o
dogadjajima u Sarajevu, ko znakada bih se vratila u Beograd...
-
... I eto, dok nocas, u dubokoj noci izmedju 3. i 4. marta u
Beogradu presabiram zapiseminulih sarajevskih dana, svom tezinom
beznadja i opasnosti pritiskaju me najnovijeradio vesti o
mobilizaciji muslimana, koju je nalozio Alija Izetbegovic, po pravu
i u duhusvoje "Muslimanske deklaracije". Ne izostaju ni vesti o
organizovanju Srba, podKaradzicevom vlascu, za kontraudare. Nije
tesko naslutiti oruzane sukobe. Ali, gde li cese tu naci JNA?
Dok sam tih nekoliko dana boravila u Sarajevu i po okolini,
intenzivno upijajuciinformacije i atmosferu, ali i prema prethodnim
saznanjima, stekla sam neizbrisiv utisakda su tamo Srbi zelenom
bojom islama i crnom farbom ustastva sabijeni sebi do kolena.Valjda
im se kicma kao opruga bila zategla i na pucanj na Bascarsiji
konacno ispravila.Koga li ce sve te otkacene poluge pogoditi,
ostaje nam da budemo svedoci sledecih danavec. I da strepimo.
A otkud bas ovaj naslov ovom poglavlju?
Kao sto u Beogradu pre svih novina iscitam zagrebacki "Vjesnik",
da bih znala sta namse otuda sprema, tako sam i u Sarajevu pazljivo
iscitavala novine vjesnikovske vrste, kaosto su "Slobodna Bosna",
"Muslimanski glas", "Hercegbosna".
Poruka jednog od uvodnika iz "Hercegbosne", "hrvatskog
informativno- politickogtjednika" iz Sarajeva, nosila je
karakteristicno upozorenje: "Za referendum jedino jenezgodno sto mu
je odjek poslednjeg sloga DUM-DUM!" Utoliko sam bila
manjeiznenadjena onim pucnjevima u srpsku zastavu i Srbe drugog
dana tog referendumaDUM- DUM-a. Dakle, tu je izvor naslovu ovom
poglavlju.
"Slobodna Bosna" je uoci referenduma pocela da objavljuje seriju
tekstova, u kojima serazradjuje namera nove, nezavisne, suverene i
od Jugoslavije odvojene drzave, da stvorisvoju, bosansku, odnosno,
muslimansku vojsku. Cak su objavili i semu strukture novevojske.
Alijine vojske. Istovremeno su potpredsednici Alijine vlade poceli
da kruzesvetom i izjavljuju da ce JNA posle referenduma morati da
se povuce sa teritorije njihovedrzave... General Kukanjac se tih
dana smejao takvim izjavama. Govorio im je da JNAnece maci nikud iz
Bosne i Hercegovine i da ce ova republika zasigurno ostati
ugranicama Jugoslavije...
Bosna je ovih dana bila prosto zarobljena, zagusena plakatima,
lecima, TV i radiospotovima, kao propaganda, ali i kao nalog svakom
pojedincu da se izjasni ZA tuzamisljenu novu, u okviru Evropske
zajednice, cak u okviru Alpe-Jadran zajednice, samone u
jugoslovenskom okviru, nezavisnu, suverenu, u stvari, muslimansku
drzavu Bosnu iHercegovinu. Na mnogim plakatima Srbi su oznacavani
pogrdno, nazivani "papcima" amuslimani su ostali raja.
U "Muslimanskom glasu" odstampan je tekst pod naslovom "Hvala
Nemackoj". Radilose o izvestaju sa muslimansko-hrvatskih
demonstracija, odrzanih tih dana u Stutgartu, aZA suverenu Bosnu i
Hercegovinu. Objavljena je velika fotografija Alije Izetbegovica
saorganizatorima ovog antisrpskog skupa. Citaliste je detaljno
obavesteno o tome sta je,
-
izmedju ostalih, tamo govorio Irfan Ajanovic, doskorasnji
potpredsednik Skupstine SFRJ,sada predstavnik redakcije
"Muslimanskog glasa". Rece Irfan da je Jugoslavija zaistamrtva, ali
se sporo sahranjuje, a Hrvati sa istog mesta porucise da je
Hercegbosna njihovadomovina i da ce doci na referendum, makar
morali da preplivaju Savu. To je bioodgovor na odluku "demokratske"
vlasti nove Hrvatske da zatvore prolaz preko mostovaiz Hrvatske za
Bosnu. Ta se sprdnja zavrsila euforicnim slavljem na ekranu TV
Sarajeva,povodom otvaranja mosta preko Save kod Bosanskog
Broda...
Uoci referenduma nije bilo uobicajene sutnje u javnosti.
Pritisak "zelenih" medijadostigao je ekstazu. Jedni su jedva cekali
da u Evropi konacno zasnuju muslimanskudrzavu, a drugima je raslo
ogorcenje, izazvano tom opasnom besmislicom, u trecimastrah...
Srbe i nije ta zelena najezda toliko iritirala, koliko emisija
Jutelove TV stanice. Tih danamnogi su sa gadjenjem ili
razocaranoscu komentarisali poruke i ponasanje njihovihnovinara.
Posebno Gorana Milica, koji se naselio iz Beograda u Sarajevo,
podspecijalnim blagoslovom i izdasnom paznjom vlade Alije
Izetbegovica. U Jutelu je"radio" i moj drug iz studentskih dana,
ali i kolega iz TV Beograd, u kojoj je imao sjajnupovlascenu
poziciju Dzevad Sabljakovic. Izrastao pod okriljem "mama"Zore
Korac,vladarice u kulturnim programima citavog JRT (Jugoslovenske
radio-televizije), govorioekavski, kao sto smo svi, ponasao se
doduse prilagodljivo i katkad strasljivo nije me ustvari iznenadio
kada je presao u to cudesno JUTEL udruzenje, sa napornom
bosnjackomijekavicom. Ali, zato, nisam odolela, kada smo se nasli
ispred uzavrelog hotela "Holidejin" da svom bivsem kolegi ne kazem
da bi bolje bilo da ne ide sa nama kroz srpskebarikade, jer ako ga
primete ili ce nas vratiti ili zaboraviti. Uz ledenoznacajno-
policijskipogled, prisutni Avdo Hebib, prvi covek bosanske dr