Božije ime “Allah” Napomena: Priredio S.B. Hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić rekao je: “Allah je jedan. Allah je onaj osim koga nema drugog Boga. Allah je jedna iskonska Istina. Napuni svoje srce sa ‘Hu’ i ‘Allah’, napuni svoje srce sa ‘Huvallahom’. Od vazda je jedna Istina. Samo je On dostupan da se obožava, da Mu se ibadet čini. Ismi Allah je Njemu najbliže ime, to je posebno ime Njegovog uzvišenog Bića. ‘Allah’, to je Lafzi-Dželal (Veličanstveno ime), ime koje sakuplja sva ostala Njegova Imena. Ko je Ehli-zikr, od ovoga Njegovog Imena, ima veliki tesirat (olakšanje).” S ovim Božijim Imenom “Allah” ( لهال) započinje Kur'an, bilo da se u obzir uzme učenje bismille prije prve kur’anske sure Fatiha (bismillahir-rahmanir-rahim, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), bilo prvoga ajeta Fatihe s kojim Kur’an počinje: Hvala Allahu… (Fatiha, 1.) Ovo Božije Ime, “objavljeno je”, ljudi su njime podučeni, još od vremena prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adema, alejhisselam, odnosno još od života drevnih naroda. Naprimjer, narod hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, kaže: Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Božije ime “Allah” Napomena: Priredio S.B.
Hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić rekao je:
“Allah je jedan. Allah je onaj osim koga nema drugog Boga. Allah je jedna iskonska Istina. Napuni svoje srce sa ‘Hu’ i ‘Allah’, napuni svoje srce sa ‘Huvallahom’. Od vazda je jedna Istina. Samo je On dostupan da se obožava, da Mu se ibadet čini. Ismi Allah je Njemu najbliže ime, to je
posebno ime Njegovog uzvišenog Bića. ‘Allah’, to je Lafzi-Dželal (Veličanstveno ime), ime koje sakuplja sva ostala Njegova Imena. Ko je Ehli-zikr, od ovoga Njegovog Imena, ima veliki tesirat (olakšanje).”
S ovim Božijim Imenom “Allah” (الله) započinje Kur'an, bilo da se u obzir uzme učenje bismille prije prve kur’anske sure Fatiha (bismillahir-rahmanir-rahim, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), bilo prvoga ajeta Fatihe s kojim Kur’an počinje:
Hvala Allahu…
(Fatiha, 1.)
Ovo Božije Ime, “objavljeno je”, ljudi su njime podučeni, još od vremena prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adema, alejhisselam, odnosno još od života drevnih naroda.
Naprimjer, narod hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, kaže:
Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih.
(Mu’minūn, 24.)
Nisu vjerovali hazreti Nuhu, alejhisselam, ali su i oni i njihovi preci znali za Božije Ime “Allah”.
Narod Hudov (Eberov), alejhisselam, rekao je:
“Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?”
(A‘rāf, 70.)
Također, na kraju sure Mu’min (Vjernik), Allah uzvišeni nam otkriva da su stari narodi, koji ne bi vjerovali poslaniku koji im je bio poslat, našavši se pred Božijom kaznom, također očitovali poznavanje Božijega Imena “Allah”, štaviše i vjerovanje u Njega:
A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: “Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog,
a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali!”
(Mu’min, 84.)
Stoga se može reći da je Božije Ime “Allah”, objavljeno s prvim životom na Zemlji. Također, ono će biti poznato ljudima sve do Sudnjega dana. Kada više niko ne bude znao za Božije Ime “Allah” i kada Ga više niko ne bude zazivao tim Imenom, nastupit će Kijametski dan.
Sudnji dan neće nastupiti dok na Zemlji bude neko ko izgovora “Allah”.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Muslim, Tirmizi i Ahmed)
Uzvišeno Ime “Allah”, kako kaže hadži šejh Fejzulah-efendija, sakuplja sva ostala Božija Imena. U Kur’anu se kaže:
Allah ima najljepša Imena i vi Ga zovite njima.
(A‘rāf, 180.)
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Allah ima devedeset i devet Imena…
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed)
Tako su sva Imena pridružena Imenu “Allah”, pa se kaže da ovo Božije Ime (ism) objedinjuje sva druga Božija Imena (esmā’), sva Božija svojstva i osobine (sifāt ve nu‘ūt).
Dva su mišljenja poznavalaca arapskoga jezika, o tome da li korijen iz kojega je izvedeno Ime “Allah” ima svoje porijeklo u arapskome ili u nekome drugome jeziku.
Jedni smatraju da je porijeklo korijena ovoga Imena arapsko (‘arebī), a drugi da vuče porijeklo iz hebrejskoga jezika (‘ibrānī), te da su ga Arapi prenijeli i u svoj jezik, a u novijem dobu ustaljen je nakon objave Kur’ana.
Poznati učenjak arapskoga jezika Sibevejh, tvrdi da je imenica “Allah” izvedena od korijena e-l-h, odnosno od imeničnoga oblika el-Ilāh. Nakon toga je arapski glas hemze zamijenjen elifom i lamom, pa je imenica dobila oblik “Allāh”. Slično je i sa imenicom “en-nās” (ljudi), čiji osnovni oblik glasi “el-unās”.
Prenosi se i druga predaja od istoga učenjaka Sibevejha, koju su prihvatili i zadržali učenjaci iz Kufe, da korijen imenice “Allah” čine harfovi l-elif-h, odnosno da je prvobitno ova imenica glasila “lāh”. Nakon toga joj je pridodat određeni član “el”, iz poštovanja, pa je nastalo “Allāh”.
Imam Kurtubi ističe da Božije Ime “Allah” ima deset svojstava kojima se izdvaja među ostalim Božijim Imenima.
Prvo, ono se prvo navodi u hadisu o devedeset i devet lijepih Božijih Imena.
Drugo, ono je najveće Božije Ime.
Treće, na njega se najviše upućuje Kur’anom i hadisom.
Četvrto, nema kraja nabrajanju stvari koje upućuju na ovo Božije Ime.
Peto, ono se prvotno oslovljava, dočim se druga Božija Imena prvotno opisuju.
Šesto, sâm uzvišeni Allah naredio je zazivanje ovoga Imena, a i tradicija starih naroda prenosi da su stvorenja uzvišenoga Boga oduvijek ovako oslovljavala.
Sedmo, niko se ne usuđuje sebi nadjeti ovo ime.
Osmo, ono se uči prije svakoga posla u kojemu se želi bereket, i kada se daje zakletva.
Deveto, svi znaju za ovo Ime, nijedan od drevnih niti od suvremenih naroda ga ne negira.
Deseto, kada se ono podigne sa Zemlje, nastupit će Sudnji dan.
Imenica “Allah”, sastoji se iz pet slova, svako od njih predstavlja jedno svojstvo uzvišenoga Gospodara.
Prvo slovo u Imenu jeste elif (أ). Kako se prenosi, elif simbolizira Božije svojstvo jedinosti (ehadijjet) – samo On jeste, sve drugo ovisi isključivo o Njemu. Stoga je, kako se prenosi, elif u Imenu “Allah” izdvojen, kao što je dragi Bog uvijek uzvišeni, uvijek iznad, svega drugoga. Svojstvo ehadijjeta prvo je manifestirano svojstvo Bīti.
Drugo slovo u Imenu jeste lām (ل). Slijedi odmah nakon elifa, i, kroz vezu s elifom, Imenu ističe poštovanje, veličanstvenost (dželāl). Za ovo svojstvo dželāl kaže se da predstavlja najuzvišenije manifestiranje Bīti.
U jednome hadisi-kudsiju se veli:
Veličanstvenost (‘azama) je Moj ogrtač, a uzvisitost (kibrijā’) Moj je plašt.
(hadisi kudsi govor uzvišenoga Allaha koji nam je također prenijeo hazreti Pejgamber, alejhisselam, ali koji nema status Kur’ana već predstavlja
Poslanikovo prepričavanje Allahovoga govora, prenosi Hennad, a bilježi Ebu Davud)
Stoga se kaže da svojstvo Božije veličanstvenosti (dželāl) prethodi u općemu manifestiranju svojstvu Božije ljepote (džemāl). Oba svojstva smatraju su najuzvišenijim manifestiranjima, pojavljivanjima, tragova Božijega postojanja i djelovanja.
Treće slovo u Imenu jeste ponovno lām (ل), odnosno drugi lām u Imenu. Izravno je vezan za prvi lām, pa se kaže kao da je riječ o istoj stvari, samo drugačije iskazanoj. Stoga ovo slovo simbolizira Božije svojstvo ljepote (džemāl). Ta dva svojstva, dželāl i džemāl, djeluju na način, da se njihovo spoljno manifestiranje, otkrivanje stvorenjima, naziva ljepota veličanstvenosti (džemālul-dželāl), a unutarnje, skriveno, manifestiranje predstavlja ustvari veličanstvenost ljepote (dželālul-džemāl). Žele li se ova dva svojstva razlikovati u imenu a na jednostavan način, za svojstvo veličanstvenosti ljepote kaže se samo dželāl, a za svojstvo ljepote veličanstvenosti kaže se apsolutna ljepota (el-džemālul mutlak).
Svojstva dželāla i džemāla manifestiraju se kao što se pojavljuje Sunce nakon zore. I zora i suton predstavljaju pojavljivanje Sunca, samo u različitim vremenima, na različite načine, baš kao što se ova dva svojstva pojavljuju na srcu čovjeka pa ih čovjek osjeća različito mada zna da su oba trag Božije savršenosti i ljepote.
Četvrto slovo u Imenu jeste elif (ا), koje se izgovara ali se ne piše. Ovaj harf predstavlja svojstvo potpunosti (kemāl), jer čovjek želeći postići potpunost, ne može reći da ga je dosegao, budući je potpunost nešto što se stalno stječe a nikako ne može biti okončan, završen, proces. Zato se kaže da istinska potpunost, nepogrješivost, pripada isključivo Allahu (el-kemālu lillāhi vahdeh).
Konačno, peto slovo u Imenu jeste he (ه) koje predstavlja svojstvo onstva (huvijja), svojstvo neprisutnosti Božije Bīti u stvorenome svijetu, iako je uzvišeni Allah Svojim djelovanjem u svijetu prisutan. Na to se, između ostaloga, aludira kur’anskim ajetima:
Reci: “On (Hū) Allah, Jedan (Ehad) je.”
(Ihlās, 1.)
On, misli se na Božiju Bīt, koju niko ne poznaje, koja se ne pojavljuje, a Allah, misli se na Božije djelovanje u svijetu, na Božiju prisutnost (hadret).
Nastojeći se uzvišenome Allahu što više približiti kroz djelovanje Božijega Imena “Allah”, čovjek se za ovo Ime vezuje kroz stalnu želju da u sebi objedini sve najljepše, sva najpohvalnija svojstva duše koja predstavljaju odraz djelovanja ovoga Imena, budući da, kako smo već rekli, Ime Allah označava okupljanje svih drugih Lijepih imena, svojstava i osobina.
U tesavvufu postoje dva različita mišljenja, da li čovjek može svoju dušu okititi odrazom svojstva Božijega Imena “Allah”.
Jedan dio mutesavvifa kaže da ne može, da se čovjek može okiti odrazom svojstva svakoga Božijega Imena, osim Imena “Allah”.
S druge strane, hazreti šejhul ekber Ibn Arebi izričito kaže da onaj ko smatra da se čovjek ne može okititi odrazom svojstva ovoga Božijega Imena, taj u startu sâm sebi priječi to kićenje. Kićenje odrazom svojstva jednoga od Božijih Imenâ znači sticanje (iktisāb) određenih pohvalnih svojstava (nu‘ūt).
Zadobiti pohvalna svojstva kroz djelovanje svojstava Imena “Allah”, znači okititi se (tehalluk) nebrojeno mnogim pohvalnim osobinama, od kojih su mnoge nepoznate stvorenjima.
Mnogi ljudi, makar bili veoma pobožni, nisu u stanju prepoznati veoma tanahne razlike između pojedinih svojstava, naročito u slučaju kićenja djelovanjem svojstava Božijega Imena “Allah”, budući da ovo Ime objedinjuje hama baš sva svojstva (sifāt). Stoga i kićenje odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” znači stalan napor ka stjecanju, ne samo iz razloga što je svako svojstvo svakoga Božijega Imena neizmjerno bremenito (bogato) za čovjekovu dušu, već što se sve te dubine prilikom kićenja kroz djelovanje Božijega Imena “Allah” uvećavaju shodno odnosu: bremenitost svakoga svojstva puta svako svojstvo svakoga Imena.
Ozbiljenje prelamanja djelovanja svojstava Božijega Imena “Allah” u čovjekovoj duši (tehakkuk) predstavlja jednu neopisivu sposobnost (isti‘dād) predočenja osjećaja podnošenja Božijega izravnoga pogledanja (nazar) u čovjekovu dušu.
Istinsko svjedočenje djelovanja Božijega Imena “Allah” na čovjekovu dušu ogleda se u tome da ta osoba u svemu prvo razmišlja o Allahu pa onda o konkretnoj stvari.
Šejh Tustari veli da se za krv istinskoga vjernika, sufije, kaže da je beznačajna, a njegov imetak da je svakom dozvoljen, jer osoba koja se kiti odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” svoju dušu konstantno uljepšava pohvalnim osobinama, jednom za drugom, pa se prema svakome stvorenju ophodi na najljepši mogući način. U svemu polazi od propisa Šerijata.
Prenosi se da je hazreti Ebu Hasan Nūrī sedam dana stajao na jednome mjestu, ništa ne jedući, ništa ne pijući i ne spavajući. Samo je izgovarao: “Allah, Allah!” Njegovi bližnji javili su hazreti Džunejdu Bagdadiju šta se događa. Na to hazreti Džunejd reče:
“Da li pazi na namaze ili ne?”
“Pazi, klanja samo farze”, odgovoriše mu.
Hazreti Džunejd reče:
“Elhamdulillah, hvala Allahu koji je šejtanu zapriječio pute!”
Nakon izvjesnoga vremena, šejh Bagdadi reče:
“Ustanite, idemo ga posjetiti, pa ili ćemo se mi okoristiti od njega, ili će se on okoristiti od nas.”
Kada je stigao, hazreti Džunejd upita:
“Ebu Hasane, šta ti je?”
Nuri odgovori:
“Izgovaram ‘Allah, Allah’, i sve mi je draže.”
Hazreti Džunejd mu kaza:
“Pazi dobro. Da li izgovaraš ‘Allah’ sa Allahom ili tek govoreći? Ako kažeš da to izgovaraš sa Allahom, pa nisi Mu ti ‘govornik’. A ako to tek tako izgovaraš, pa onda si svjestan, priseban si. Pa gdje je tu veleh (klonulost srca pred Božijim ljepotama) ili hajra (zbunjenost uslijed silnoga manifestiranja Božijih Imena)?”
Ebu Hasan odgovori:
“Predivan si ti odgajatelj.” Potom se umiri i vrati u uobičajeno stanje.
Kićenje odrazima djelovanja Božijega Imena “Allah” stalan je i nepredvidljiv proces, niko se ne može u njemu ustaliti. Stoga je i hazreti imam Džunejd nakon nekoga vremena reagirao jer je zadatak učitelja pravilno usmjeriti učenikov razvoj, kako bi ga sačuvao od oholosti koja nastaje kada osoba srčane osjećaje djelovanja nekoga od Božijih Imena počinje odavati po šablonu, racionalno.
Tako je druge prilike, kada je hazreti Šibli sjedio u društvu s imamom Džunejdom i krenuo uzvikivati naglas Božije Ime “Allah”, hazreti Džunejd rekao:
“Haram ti je.”
Svi se začudiše, kako će spominjanje Božijega imena biti haram. Znajući za stanje (hal) hazreti Šiblija, te da je vrijeme da “krene dalje” s kićenjem odraza djelovanja Božijega Imena “Allah”, hazreti Džunejd Bagdadi objasni:
“Ako nisi sa Allahom već s nama, a govoriš o Allahu, znaš da je spominjanje nekoga u njegovome odsustvu ustvari ogovaranje (gibet), a ono je zabranjeno (haram). A ako si s nama a spominješ tek tako Ime uzvišenoga Allaha, onda to znači nepoštivanje svetosti, a što je također haram.”
Nakit čovjekova srca kojega oformljuje djelovanje Božijega Imena “Allah”, ogleda se u potpunoj utopljenosti čovjekovoga srca i himmeta (duhovne energije) u razmišljanja o uzvišenome Allahu. Tako čovjek ne vidi nikoga osim Njega, ne okreće se ni za kim osim za Njim, njegovi i strah i nada vezani su samo za Njega. U jednoj izreci se kaže:
“Najtačnija rečenica koju je izgovorio neki pjesnik jeste ona Lubejdova: ‘Zar nije stvar svaka u kojoj nema razmišljanja o Allahu neispravna?’ ”
U Kur’anu trideset i tri ajeta počinju s Božijim Imenom “Allah”, i, kako kaže rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud, objedinjuju sve potrebe stvorenja.
“Ko ovo Ime uči stotinu puta na dan, sigurno će preko ovoga Imena izaći na kemal.”
Rahmetli doktor Abdul Halim još dodaje:
“Kaže se da ko prouči ovo Ime hiljadu puta, izgovarajući ‘jā Allah jā Hū’, dat će mu se potpunost ubjeđenja (kemālul jekīn), a to znači ustaljenje imana i spoznaje u srcu. A dragi Allah najbolje zna.”
Božije Ime “el-Vedûd” (د�ود Koji voli – (الو�
29 Septembar, 2008 - 00:00 (znaci)
Lijepa Božija Imena (Esmaullahil husna) [1]
Napomena: Priredio S.B.
Božije Ime “el-Vedûd” (الو�د�ود) – Koji voli
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija
Hadžibajrić kaže:
„Neki misle da je ovo Ismi Azam
(najveće Božije Ime). U suštini ovaj
Ism znači (da) svakom dobro čini i da
voli.“
Možda ništa u životu nije toliko
zloupotrebljeno kao ljubav a, s druge strane, skoro da nema tradicije, religijske ili
filozofske, koja ljubav ne stavlja u prvi plan. S obzirom da je uzvišeni Gospodar
Sebe oslovio Imenom „Koji voli“, logično se zaključuje da su odrazi djelovanja
toga Lijepoga Imena primjetni na ovome svijetu. No, za razliku od djelovanja
“Allah, dželle šanuhu, je učinio da šukjurini – šakjirini (zahvalni) zaista budu zahvalni. Svojim lijepim nimetima (blagodatima) dade šakirinima obilan dar. Din (vjeru), ahiret (drugi svijet) i dun'ja (ovaj svijet) da su prijatni i udobni.”
U Kur'anu časnome na jednom se mjestu spominje ovo Lijepo Božije
Safa i merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene na oko njih. A onaj koji
drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista Onaj koji je mnogo zahvalan (Šākir) i Onaj koji sve zna ('Alīm).
(el-Bekara, 158.)
Pored toga, na jednom je mjestu navedeno Allahovo, dželle šanuhu, svojstvo bîvanja zahvalnim. Tako se kaže:
Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran (šākiren) i sveznajući ('alīmen).
(Kur'an, en-Nisā', 147.)
S druge strane, na mnogo mjesta uzvišeni Allah ljudima dariva kvalifikaciju bîvanja zahvalnim, nekada neke od njih izričito hvali, a nekada ljude napućuje da Mu budu zahvalni. Stoga, moglo bi se reći, uzvišeni Gospodar manifestiranjem Svojim Lijepim Imenom “eš-Šekur” smjera na čovjekovu narav, više ističe pohvalnost svojstva čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu negoli vlastito samoobjavljivanje pod tim vidom. Ovo je toliko izraženo da uzvišeni Allah skoro izjednačava iskreno zahvalnog čovjeka i vjernika, odnosno, kako kaže naš imam hazreti Maturidi, kao da su u Kur'anu časnome pojmovi “vjernik” (mu'min), s jedne strane, te “zahvalnik” (šekūr) i “strpljivi” (sabbār), s druge strane, sinonimi. Tako se naprimjer plemeniti ajet:
I Musāa smo poslali s dokazima Našim: “Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!” To su, uistinu, dokazi za svakog
onog ko je strpljiv (sabbār) i zahvalan (šekūr).
(Kur'an, Ibrāhīm, 5.)
Hazreti imam Maturidi strpljivost definira kao uzdržavanje od griješenja prema uzvišenome Allahu, uzdržavanje od svih Allahovih zabrana, dočim za zahvalnost veli da je želja, sklonost, ka pokoravanju uzvišenom Allahu (ragba fī tā'atih). Stoga navedeni ajet, ustvari, opisuje vjernika (mu'min), budući da vjernik čvrsto vjeruje u dragoga Boga i Njegovu jedinost te se trudi koliko mu je to moguće bježati od svih oblika neposlušnosti prema Gospodaru. Tako završetak citiranog ajeta: To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan, podsjeća na ajet: to je doista pouka za one koji vjeruju (mu'minīn – 15:77).
U časnome Kur'anu kaže se:
“Trudite se i budite zahvalni (šukren), o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.
(Kur'an, Sebe', 13.)
Na neki način, kao da ovaj ajet sukusira osnovna značenja pitanja čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu. Prvo, uzvišeni Allah hvali hazreti Davud-pejgambera, alejhisselam, i podstiče ga, i njegove potomke, na rad i na zahvalnost. A, po nekima, zahvalnost je i drugima govoriti o Božijim blagodatima. Vjernici bi trebali svaku blagodat koju vide vezivati za uzvišenoga Allaha, suprotno od nevjernika koji neku blagodat ili neko njima učinjeno dobro, vezuju samo za osobu preko koje se blagodat manifestirala.
I među vjernicima, zahvalnost se različito izražava: oni koji su pokorni dragome Bogu ali im vjera nije još potpuno ušla u srce, oni se dragome Allahu zahvaljuju jezikom. No, zahvalnost svjesnih, zrelih, vjernika odražava se kroz spoznaju Onoga koji blagodati daje (el-Mun'im) a preko manifestiranih blagodati. Viši stupanj od ova dva jeste kada čovjek zahvaljuje jezikom dragome Allahu i proširuje spoznaju dragoga Gospodara, ali konstantno, u svakome trenu, u svakome svom hâlu.
Hazreti Sirri Sekati rekao je:
“Zahvalnost prema dragome Allahu jeste stajanje pred Njim. Pa kada čovjek osjeti nemoć, ta nemoć, to je zahvalnost.”
A hazreti imam Fudajl podsjeća i upozorava:
“Kur'anski poziv: 'Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova' znači: 'Ljudi, ne zaboravite na one koji su u nevolji!'” Pomozite im; dio blagodati koju je dragi Allah na vas izlio, podijelite sa njima.
Kaže se kako svako vrijeme ima hazreti Davudove, alejhisselam, potomke, njegovu porodicu. Uvijek ima neko ko danju posti i ima neko ko noću klanja. Tako, ko danju posti, noću klanja, taj se ubraja u hazreti Davud-pejgamberovu, alejhisselam, porodicu svoga vremena (Ālu Dāvūde vaktihi).
Hazreti pir Nedžmudin Kubra povezuje pojmove “Davud” i “čeljad” (Ālu) sa čovjekovim fizičkim i duhovnim organima. Tako se za Davuda može reći da je ruh, potomak ruha je srce, a to je za hazreti Davuda hazreti Sulejman-pejgamber, a “čeljad” ruha i srca jesu tajna čovjekova srca (sirr), skirvenost u čovjekovom srcu (hafā), duša (nefs) i tijelo (beden). Svaki potomak ima odnos prema svome pretku, i svaki organ ima svoj odnos prema ruhu i srcu.
Tako je zahvalnost tijela pokoravanje svih udova i čula šerijatskim zakonima; zahvalnost duše je ustrajnost u uvjetima za bogobojaznost i odricanje i od dijela šerijatom dozvoljenih stvari; zahvalnost srca je ljubav prema dragome Allahu, i izbacivanje iz srce ljubavi prema svemu drugom; zahvalnost tajne čovjekova srca jeste stalna usmjerenost i pogledanje na uzvišenoga Gospodara, bez predaha; a
zahvalnost skrivenosti u čovjekovom srcu jeste izravno prihvatanje izlijeva (fejd) Allahovog manifestiranja, bez ikakvog posredstva na stupnju (mekam) Božijeg vahdeta. A zahvalnost ruha jeste potpuno predavanje svoga bića i izgaranje u vatri ljubavi (aška) prema uzvišenom Gospodaru, kao što svijeća nestaje u plamenu.
Na tragu ovoga, može se reći da postoje tri vrste čovjekove zahvalnosti dragome Bogu. Prva je zahvaljivanje na hrani duše, druga je zahvaljivanje na hrani ruha, a treća je zahvaljivanje na hrani srca.
Hrana duše su jelo i odjeća. Hrana ruha jesu znanje, i spoznaja uz pokoravanje. A hrana srca jeste spoznaja uz zadovoljstvo Božijom odredbom (ridā). Čovjek okrenut ovome prolaznom svijetu, hvali hranu za putenu dušu. Čovjek okrenut drugom, vječnom, svijetu, hvali i traga za hranom ruha. A čovjek koji je zagospodario svojim srcem, taj traga za hranom srca.
Svaki stepen na kojemu se vjernik nalazi ima svoje ljepote, ali i svoje zamke. Tako je zamka dunjalučara vrijeme, koje ih prevari pa se najednom nađu u svome kaburu, potpuno nespremni za susret s voljenim Allahom. Zamka ljudi okrenutih ahiretu jeste da u silnoj želji za svojim Gospodarom, sredstvo dolaska do Njega, namaz, post, zekat, hadž, pretvore u svoga idola, pa klanjaju, poste, daju zekat, obavljaju hadž, ali su prema drugim ljudima grubi, nezainteresirani za njih, prema njima oholi. Iz njihovih bića nikako ne isijava milosti, ljubav i spremnost na žrtvu za druge, kao što uzvišeni Gospodar njima Svoju ljubav i milost konstantno odašilje.
Uvjet zahvalnosti, i uvjet vjere, jeste pomoć drugome, ali iskrena, spremnost da se odustane i od svojih ciljeva radi dobra druge osobe. Tako, ko iskaže ljudima zahvalnost, taj iskazuje zahvanost i dragome Allahu. Hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Spominjanje Allahovih blagodati jeste zahvalnost. A njihovo nespominjanje jeste nevjerstvo (kufr). Ko nije zahvalan na malo, taj nije zahvalan ni na mnogo. Ko
nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu. Zajedništvo (džemat) znači berićet, a dijeljenje (firka) znači kazna.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Nu'mana ibn Bešira)
U drugome hadis-i šerifu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Tri su nesreće (fevākir): predvodnik (imām), koji, ako si dobar, nije zahvalan, a ako šta zgriješiš, ne oprašta. Komšija (džār) koji, ako vidi kakvo dobro, zakopa
ga, a ako vidi kakvo zlo, o njemu priča. I žena, koja, ako je prisutna, uznemirava te, a ako je odsutna, iznevjeri te.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberani, prenoseći ga od hazreti Fudāle ibn Ubejda)
Navest ćemo još jedan hadis u kojemu je osobina zahvalnosti istaknuta kao ključ ulaska u Džennet:
Kod koga se nađe troje, Allah će ga prihvatiti u Svoje okrilje, prosuti na njega Svoju milost i uvesti ga u Džennet: ko je, kada mu se podari, zahvalan; ko, iako
je u moći, oprosti, i ko se, kada se rasrdi, umiri.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)
U iskazivanju zahvalnosti, kaže hazreti Ismail Hakki, vjernika ima tri vrste: svakodnevni vjernici, elita, i elita elite. Svakodnevni vjernici, zahvaljuju dragome Allahu na blagodatima kojima ih Uzvišeni obasipa. Elita među vjernicima, zahvaljuje dragome Allahu na blagodatima ali i na mukama koje ih zadese, i to konstantno. Shodno kur'anskom ajetu: Reci: “Sve je od Allaha!” (4:78)
A elita te elite, za svaku blagodat, ne vide tu blagodat već Onoga koji ju daje; šta god da ih zadesi, uvijek misle na uzvišenoga Allaha.
Jednom je jedan čovjek rekao hazreti šah Edhemu, Ibrahim ibn Edhemu:
“Siromasi (fukara) su oni koji kada im se štagod dadne, na tome zahvaljuju. A kada šta ne mogu dobiti, tu su strpljivi.”
Hazreti šah Edhem mu odgovori:
“Vidiš, to je ponašanje koje ima i jedan pas. No, kod nas, siromasi su oni koji, kada im šta uskraćeno bude, na tome zahvaljuju, a kada im se štagod dadne, oni to pokazuju.”
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Od zahvalnosti na blagodati je i širenje te blagodati.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Abdur-Rezzak, prenoseći ga od hazreti Katade, kao hadis-i mursel; no, imam Sujuti kaže da je ova predaja
vjerodostojna – sahih)
Čovjek se nekada prepadne da ukoliko podijeli blagodat koju posjeduje, umanjit će je, da je neće više biti dovoljno ni za njega. Stoga Allahove znakove, išarete i spoznaje, pokopa duboko u sebi. Ali kao sve što se uskladišti tako i skladištenje blagodati ima svoju granicu.
Neke je blagodati uistinu potrebno malo prikriti, do određenog vremena, dok ne sazriju i one, i sâm čovjek, a i društvo. No, neke blagodati, ljubav, optimizam, prostranost grudi, ne daju se uskladištiti. Uskladištene, kao da struhnu, pa više ne budu od koristi niti tome čovjeku a ni nikom drugom. A taj čovjek teško i da će smoći snage uslijed zadaha truleža zahvaliti uzvišenom Allahu. Stoga je dobro uvijek imati na umu kur'anski ajet:
Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.
(Kur'an, el-Isrā', 29.)
Vezanje za Lijepo Božije Ime “eš-Šekur” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga dragi Allah ni jednoga trena ne zakloni od Sebe, da ga Božije blagodati ne odvrate od Onoga koji mu te blagodati dariva, shodno predaji u kojoj se kaže da je uzvišeni Allah rekao hazreti Musa-pejgamberu, alejhisselam:
“Zahvaljuj Mi, ali istinski (hakkaš-šukr)!”
Hazreti Musa, alejhisselam, upita:
“Gospodaru moj, kako mogu to uraditi?”
Uzvišeni Allah odgovori:
“Kada vidiš da blagodat dolazi od Mene, to je istinsko zahvaljivanje.”
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur“ (et-Tehakkuk) ogleda se u spoznaji da zahvaljivanje ustvari znači prepoznavanje i izdvajanje one skrivene prefinjenosti u nekoj blagodati. Zahvaljivanje je na konkretnom dijelu blagodati, ne na blagodati uopće. Svaka blagodat nosi u sebi neku klicu, sjeme, dobra koje će se roditi. Kao kada su hazreti Adem, alejhisselam, i hazreti Hava spoznali da su goli u Džennetu, pa brzo sakriše svoja mjesta u kojima bijaše sjeme čovječanstva koje će se tek roditi: A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. (7:22) Spoznati gdje je i šta je to sjeme neke blagodati, to znači ozbiljenje ovog Lijepog Božijeg Imena.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur” (et-Tehalluk), jasno je, očito: Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti (31:14). Takava je uzročnost.
U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Ko prouči kada osvane:
��ك� ل و� �ح�م�د� ال ف�ل�ك� ، �ك� ل �ك� ري ش� � ال و�ح�د�ك� �ك� ف�م�ن �ق�ك� ل خ� م�ن� � Aح� �أ ب و�
� أ ،Aع�م�ة� ن م�ن� بي� �ح� ص�ب� أ م�ا Lه�م لل
� أ�ك� ذ�ل ع�لى� �ر� ك Oالش
Allāhumme mā asbeha bī min ni'metin, ev bi ehadin min halkiKe, fe minKe vahdeKe lā šerīke leK, fe leKel hamdu ve leKeš-šukru 'alā zālike
(Allahu moj, ono što je osvanulo kod mene od blagodati, ili kod nekoga od Tvojih stvorenja, to je od Tebe, samo Tebe, Ti nemaš druga, tebi je hvala i Tebi je
zahvala zbog toga)
taj je ispunio svoje zahvaljivanje za taj dan. A ko ovo prouči kada omrkne, ispunio je svoje zahvaljivanje za tu noć.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi ibn Sunnī, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Gunāma)
U drugome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, uči ovu dovu:
Allāhumme innī es'eluKes-subāte fil emri, ve s'eluKe 'azīmeter-rušdi ve es'eluke šukre ni'metiKe ve husne 'ibādetiKe, ve es'eluKe lisānen sādikan ve kalben
selīmen, ve e'ūzu biKe min šerri mā ta'lemu, ve es'eluKe min hajrin mā ta'lemu ve estagiruKe mimmā ta'lemu inneKe Ente 'Allāmul gujūb
(Allahu moj, molim Te postojanost u odredbi, i odlučnost u uputi, i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima, i za lijep ibadet tebi, i molim Te za istinit
govor i zdravo srce, a utječem Ti se od zla kojega poznaješ, molim Te za dobro koje znaš, i oprost od Tebe tražim za ono što znaš, Ti si, uistinu, Poznavalac svih
skrovitosti)
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i nesai, prenoseći ga od hazreti Šeddāda ibn Evsa)
“Učenje ovog Isma (Imena) donosi afije (oprost), kako na dunjaluku tako i na ahiretu.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko bude učio ovo Lijepo Božije Ime, uzvišeni Allah okitit će ga zahvalnošću prema Njemu, prema roditeljima, i ubrojat će se u one čija su djela najljepša.
Kažu da ko prouči ovo Lijepo Božije Ime četrdeset i jedan put na vodu, a potom tom vodom potrlja svoje oči i napije se početkom noći, osjetit će u tome veliki berićet kroz izlječenje svojih grudi i tijela, i dragi Allah ojačat će mu vid.
“Ako tajna ovog Imena dospije do u srce, taj će čovjek istinu govoriti, ljudi će mu vjerovati, on će biti čovjek od povjerenja. Allah koji sve može, tako i snagom ovog Imena, može od čovjeka otkloniti nevolje.”
Ponovno u kur’anskoj suri Hašr, kaže se:
On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje…
(Hašr, 23.)
Uzvišeni Allah sebe naziva “Mu’min” – Vjerni, Istiniti, vjeran i dosljedan Svojoj tvrdnji da je samo On Bog, da nema drugoga božanstva osim Njega:
Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleki i učeni -, i da On postupa pravedno. – Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!
Nakon što uzvišeni Allah nazove Sebe “vjernim”, tada i meleci, učeni, i evlije posvjedoče da je Uzvišeni pravedan i sami uzvjeruju da nema drugoga božanstva osim Njega, pa i sâmi postanu “vjernici” (mu’minun).
Nadalje, samorazotkrivanjem pod vidom imena “el-Mu’min”, uzvišeni Allah obećava vjernicima zaštitu, jer nema druge zaštite doli Njegove:
Jeste li sigurni (e emintum) da vas Onaj koji nebesima vlada neće u Zemlju utjerati, kad se ona počne iznenada tresti?
Ili, jeste li sigurni (em emintum) da Onaj koji nebesima vlada na vas neće vjetar s kamenjem poslati? Tada biste saznali kakva je prijetnja Moja!
(Mulk, 16., 17.)
Uzvišeni Allah, objavljuje se pod imenom Vjerni (el-Mu’min), uvjeravajući time ljude da je On jedini gospodar, da nema drugoga gospodara osim Njega, da bi u ljudima pobudio vjeru (iman), da bi se ona u njima rasplamsala i učinila svakoga čovjeka iskrenim vjernikom (mu’min), čime bi im Vjerni (el-Mu’min) podario sigurnost (emn) od Njegove kazne koja će pogoditi na Sudnjemu danu one koji nisu vjerovali.
Svaka sigurnost u konačnici odnosi se na Njega, čovjek je miran samo ako mu Vjerni obeća sigurnost. A Vjerni je i povjerljiv, pa time i potvrđuje da je i Svemilosni (er-Rahman), Samilosni (er-Rahim), Onaj koji prašta (el-Gaffar).
Vjerni, uzvišen je, ljudima je dao na povjerenje tijelo, oči, ruke, noge, sluh, vid i sve ostalo što čovjek uživa, tražeći od njih samo da se prema Njegovim darovima ophode na najljepši način, da ih maksimalno sačuvaju od svake štete.
Da bi to postigao, čovjeku valja slijediti Božije naredbe (emr) i zabrane (nehj), pokoriti se Šerijatu. Odluči li se čovjek pokoriti Šerijatu, zadobit će sigurnost, sva djela koja učini na Ovome svijetu imat će posebnu vrijednost ako je osoba vjernik (mu’min), a na Drugome svijetu – ahiretu, uživat će svaku blagodat otvaranja srca djelovanjima Božijega imena “el-Mu’min”. U Kur’anu se veli:
Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je (mu’min), Mi ćemo dati da proživi lijep život i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego
što su zaslužili.
(Nahl, 97.)
Na drugome mjestu, u suri Kurejš, kaže se:
Neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klânjaju,
koji ih gladne hrane i od straha brani (āmenehum).
(Kurejš, 3., 4.)
Uzvišeni dariva ljude opskrbom i od njih tjera strah, ali od vjernika će odagnati strah i na Sudnjemu danu, jer se osoba koja vjeruje klânja Gospodaru Kabe, Gospodaru dunjaluka, nebesa i Zemlje, života i smrti, ahireta, Dženneta i Džehennema.
Hazreti Hasan Basri rekao je:
“Vjernik radi iz pokornosti prema uzvišenom Allahu a konstantno je nemiran, drhti, strahuje. A nevjernik, s druge strane, radi iz neposluha prema uzvišenome Allahu, ali se osjeća sigurno.”
A Uzvišeni veli:
Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.
(el-A‘rāf, 99.)
Jednu zanimljivu primjedbu daje šejh Bajrak Tosun. Kako je poznato, tri su stupnja svjedočenja vjere: djelima, riječima i srcem, a na osnovu hazreti Pejgamberovoga, alejhisselam, hadisa:
Ko od vas vidi kakvu nevaljalštinu (munker), neka je otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom (neka je osudi), a ako ne može, onda srcem (neka je
prezre), i to je najslabiji iman (vjera).
(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ebu Seid el-Hudri, a bilježi Muslim)
Često se ovome hadisu prilazi samo preko jednoga smisla – daj sve od sebe u pokorovanju uzvišenome Allahu, koliko god možeš žrtvuj se, ne stahujući ni za šta. Stoga je najbolje da se nečemu što nije pohvalno Šerijatom suprotstaviš. No, ako si slab, makar verbalno iskaži svoje neslaganje, govori protiv toga. A ako ni to ne možeš, makar tu nevaljalštinu osudi srcem, a to je znak slaboga imana.
No, ovaj hadis ima još mnogo poruka. Do jedne od njih može se doći i razmišljanjem suprotnim putem. Osnova svega mora ti biti srce, neka ti iz srca krenu svi prigovori, samo tako bit ćeš iskren, i neka ti iz srca krenu sva djela, samo tako bit ćeš siguran u sigurnu dobit kojom će te uzvišeni Allah počastiti.
Zato često vidimo da neko opravdano prigovara nekoj osobi ili pojavi, i da radi pravu stvar, ali ipak, nešto nam smeta, kako se kaže “nešto nam ne leži”. Upravo je u ovome razlog, govor koji ne dolazi iz srca, otrovan je, a djelo koje nije srce naredilo, dvolično je. Stoga se takve osobe vrlo lahko i vrlo brzo i “ohlade” od upućivanja prigovora ili činjenja kakva djela. Može potrajati tren, dan, dva, godinu, dvije, ali se onda takva osoba promijeni pa kaže da to više nije tako važno.
Ne mora biti da je takav čovjek nešto stvarno i radio iz licemjerstva, ali teško je prepoznati sve zamke koje zamagljeno srce i nečista duša kriju. Valja svaki svoj postupak dobro propitati, pa o svakome koraku dobro razmisliti. Ako ocjenimo da će nas želja za tim postupkom brzo proći, znači da nešto nije uredu sa nama, sa našim srcem, sa našim nijjetom (namjerom). Između ostaloga, zato je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao da je uzvišenome Allahu najdraže ono djelo na kojemu čovjek ustraje, kako to prenosi hazreti Aiša, a bilježi Buharija.
Čovjek koji postane istinski vjernik (mu’min), koji zatraži od Vjernoga (el-Mu’min) sigurnost i pomoć, veoma je moguće da će se i njemu drugi obraćati tražeći od njega pomoć i zaštitu – sadaku, hediju, savjet, žrtvu. Ako je prav u svojoj vjeri u Vjernoga, ako Bog da lahko će se odazvati drugome na poziv u pomoć, u kojemu se uvijek traži da prvenstveno žrtvujemo nešto svoje, pa tek onda i nešto drugo što je od pomoći.
Oni koji svoja srca potpuno otvore manifestiranju Božijega imena “Vjerni”, ti će znati, osjetiti, biti ubjeđeni da je svaka sigurnost samo kod uzvišenoga Allaha, te se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati (10:62). Bit će spaseni od svake nevolje jer znaju da sve što ih pogađa volja je uzvišenoga Gospodara.
Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Jedini podari iskrenost, kao što je i sam On iskren. Nakon toga, želi se od Jedinoga dobiti i spas od svake duše, bilo one potpuno niske, bilo one odgojene ali koje je zastala na putu uspinjanja ka Božijoj blizini, a iskrenost u tome odrazit će se i na vjernikovu sigurnost u pogledu života i imetka.
Spoznaja ovoga Imena (tehakkuk) ogleda se kroz činjenicu da je uzvišeni Allah slao Svoje poslanike, alejhimusselam, a potom svjedočio istinu njihovoga poslanstva davajući im nadnaravne sposobnosti (mu‘džiza), odnosno dajući Svojim evlijama odraze tih poslaničkih nadnaravnih sposobnosti (keramet). Također, osjećaj sigurnosti u duši ali ne one za koju “zaključimo” da bi ih trebali imati, već sigurnosti koju jednostavno ćutimo u nama.
Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk), kako smo to već rekli, odražava se kroz nepostojanje straha kod osobe od drugih ljudi i različitih situacija. Postoje Allahovi prijatelji – Njegovi poslanici, alejhimusselam, evlije i dobri vjernici, u koje se i on ubraja, i Allahovi neprijatelji, a Uzvišeni veli:
One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (uznemiravali) Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.
(Ahzāb, 57.)
Hazreti imam Kušejri navodi jednu predivnu i dirljivu predaju:
“Kažu da će na Sudnjemu danu dozivač dozivati svakoga ko je nazvan po jednome od Božijih vjesnika, pa će se reći da uđu u Džennet. Kada svi uđu, ostat će jedna grupa ljudi čija imena nisu data po imenima Božijih vjesnika. Tadaće uzvišeni Allah reći:
‘Ja sam Vjerni (el-Mu’min), i nazvao sam vas vjernicima (mu’minun), pa neka uđu u Džennet!’ ”
Da čovjeku suze krenu. Šta samo znači slijediti Božije poslanike, alejhimusselam.
Hazreti Ebu Jezid Bistami kaže:
“Osjetio sam u sebi potrebu da zamolim uzvišenoga Allaha da mi podari da zamru sve strasti u meni. No, rekoh sebi:
‘Hazreti Pejgamber, alejhisselam, nije ništa od toga molio.’
Stoga ne uputih dovu. No, uzvišeni Allah mi ipak dade da sve strasti u meni zamru, iz bereketa slijeđenja Muhammedovoga, alejhisselam, Sunneta. Od tada nisam razlikovao, bilo mi je svejedno, da li je preda mnom žena ili samo zid.”
“Ovo Ime kad se uči spašava nefs i imetak, ako se uči šezdeset i šest puta.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:
“Ako ovo ime prouči osoba koja se plaši, i to trideset i šest puta, bit će mu sigurni i život i imetak.
Ko se mnogo plaši i strahuje, treba učiti ‘es-Selamul Mu’minu’, a naročito musafiri (putnici), pa će, ako Bog da, uzvišeni Allah podariti sigurnost i spas od svih strahova. A dragi Allah, opet, najbolje zna.”
On je Allah – nema drugog boga osim Njega – Vladar, Sveti, Onaj
koji je bez nedostataka (es-Selām)…
(Hašr, 23.)
Lijepo Božije ime “Onaj koji je od mahana čisti”, također se ubraja u
Imena koja opisuju neopisivu Božiju Bīt, poput Imenâ “Allah”, “er-Rahman”, i “el-Kuddus”. Stoga također nije dozvoljeno niti ovo ime nadivati stvorenjima.
Imena poput imena “Selman” ili “Sulejman”, premda su istoga korijena kao i Božije ime “es-Selam”, dozvoljeno je nadivati stvorenjima jer nisu dobivana istim deriviranjem (izvođenjem) iz korijena. Hazreti Selman Farisi zvao se jedan od članova hazreti Ehli-Bejta, a hazreti Sulejman, alejhisselam, bilo je ime našega poznatoga Božijega poslanika (Solomon):
“O velikaši” – reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo
Od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog!’ ”
(Neml, 29., 30.)
Samo uzvišeni Allah može biti oslovljen kao “es-Selam”, na što ukazuje i hazreti Pejgamberov, alejhisselam, postupak (Sunnet), koji i mi primjenjujemo nakon klanjanja:
Kada bi hazreti Pejgamber, alejhisselam, želio završiti sa namazom (nakon selama), donijeo bi istigfar tri puta (rekao “estagfirullah”) i rekao:
Allahumme, Entes-Selāmu ve minkes-Selām, tebārekte jā Zel Dželāli vel Ikrām.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi Sevban, a bilježe Muslim, Ebu davud, Tirmizi, Nesai, i Ibn Madže)
Učenjaci koji se bave jezikom, kažu da imenica “es-Selām” ima četiri značenja. Prvo, ima značenje jednoga od Lijepih Božijih Imena. Drugo, ima značenje
“cjelost” (es-selāma), odnosno odricanje mahana (el-berā’ minel ‘ujūb). Treće, ima značenje i pozdrava “esselamu alejkum” (neka je na vas spas). I četvrto, “selām” je i vrsta drveta.
Terminološki, Božije ime “es-Selam” ima dvojako značenje. Prvo, može se prevesti kao “Onaj od mahana čisti”. Ovo opisuje neopisivu Božiju Bīt (Zātullāh), čistu od svakoga iskrivljenja, nedostatka, mnoštva ili zavisnosti o bilo čemu i o bilo kome.
Također, Božije lijepo ime “es-Selam” može se prevesti i kao “Onaj koji daje sigurnost”, “Onaj koji daje spas i mir”, a na osnovu kur’anskoga ajeta:
Allah poziva u Kuću mira (Dārus-selām) i ukazuje na pravi put onome kome On hoće.
(Jūnus, 25.)
Po mišljenju velikoga broja mufessira (tumača časnoga Kur’ana), ta “Kuća mira” jeste Džennet, s tim što se mir (odnosno spas, jer se imenica “selām” značenjski može prevesti na oba načina) odnosi na nešto što izravno daje uzvišeni Allah, manifestiranjem kroz Svoje ime “es-Selām”, a “kuća” (dār) jeste sâm Džennet.
Također se u Kur’anu kaže:
Njih čeka Kuća blagostanja (Kuća mira, Dārus-selām) u Gospodara njihova; On će biti zaštitinik njihov zbog onoga što su činili.
(En‘ām, 127.)
Bīt uzvišenoga Allaha čista je od nepostojanja (‘adem). U tome apsolutnome nepostojanju nalazilo se svako biće, svako stvorenje. Također, svako biće će doživjeti i relativno nepostojanje – smrt (mevt): Svako živo biće će smrt okusiti! (3:185). Samo jedini Allah, uzvišen je On, čist je od svakoga nepostojanja, bilo ono apsolutno (‘adem) bilo relativno (mevt).
Shodno jezičkome i značenjskome (terminološkome) razumijevanju ovoga Božijega lijepoga Imena, islamski učitelji ističu tri osnovna značenja.
Prvo, Onaj koji je od mahana čist, od svakoga nedostatka i potrebe. Ovdje je riječ o razumijevanju ovoga Imena kao jednoga od Imenâ koji opisuju svojstva Božije Bīti (sifātuz-zāt).
Drugo, Onaj koji daje spas (selamet), a shodno kur’anskim riječima iz sure Jasin: “Mir vama!” – bit će riječi Gospodara Samilosnog. (Jasin, 58.) Ovdje je riječ o čisto jezičkome značenju ovoga Božijega Imena.
Treće, Onaj od čije su silnosti stvorenja sačuvana. Ovdje je riječ o gledanju tragova manifestiranja Božijega Imena kao djelatnoga u pojavnome svijetu (‘ālemuš-šehāda), odnosno radi se o djelatnome svojstvu (sifātul fi‘l).
Uzvišeni Allah spas je svakoga vjernika, svakoga čovjeka. No, vjernik mora vjerovati da je potpuni i jedini istinski i trajni spas kod uzvišenoga Gospodara. Stoga čovjeku valja dragoga Allaha za spas moliti.
Imam Kurtubi navodi da spas za čovjeka može biti ovodunjalučki i ahiretski. Spas (selamet) na ovome svijetu može biti izvanjski (zāhir) i unutarnji (bātin). Zahiri-selamet jeste spas od raznih bolesti, nevolja i problema koje čovjek susreće u životu. Batini-selamet ogleda se u spasu od nevjerovanja (kufr), zabranjenih novotarija (bid‘a sejji’a), od svakoga slikovitoga predočenje uzvišenoga Allaha.
Spas na Drugome svijetu (ahiretu) jeste dobar završetak čovjekovoga života, dobar rezultat suđenja na Sudnjemu danu, ulazak u Džennet (Raj) i beskrajni užitak izravnoga gledanja neizmjerne, neopisive i nepredočive ljepote Božijega Lica.
Kako hazreti Šejhul Ekber kaže “Sveti dolazi samo na sveto, pa posveti svoje srce”, tako se možda može reći i da “es-Selam” samo dolazi na onoga ko Mu se potpuno preda i otvori svoje srce:
Onaj ko se sasvim preda (juslim) Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.
(Lukmān, 22.)
Uzvišeni Gospodar na Ovome svijetu posebno uvažava Svoje evlije, Njemu izuzetno bliske robove, pa je čovjekov put umiljavanja uzvišenome Allahu poštivanje evlija, ne bihuzuriti ih, ne remetiti ni na koji način, ne uznemiravati. U jednoj dovi hazreti Pejgamber, alejhisselam, između ostaloga moli uzvišenoga Allaha, dželle šanuhu:
Allahu moj, podari mi da budem mir (silm) za evlije Tvoje, a neprijatelj Tvojim neprijateljima.
(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježi Tirmizi)
Istinski musliman, osoba potpuno predata dragome Bogu, predstavlja mir i sigurnost za svakoga čovjeka. Hazreti Muhammed, alejhisselam, veli:
Musliman je onaj od čijega su jezika i ruke mirni drugi muslimani, a muhadžir je onaj ko napusti ono što mu je Allah zabranio.
(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Abdullah ibn Amr, a bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai)
Hazreti Ibn Abbas veli: “Božije lijepo ime ‘es-Selam’ jeste jedno od Njegovih Imena. Spustio ga je na Zemlju, pa ga širite među sobom.” A na osnovu hazreti Pejgamberovoga, aeljhisselam, hadisa:
Neće ući u Džennet dok ne uzvjerujete, a nećete uzvjerovati sve dok se ne zavolite. Želite li da vas uputim na stvar koja će učiniti, budete li je koristili, da se zavolite? Širite selam među se.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)
Prenosi se da je hazreti Davud (David), alejhisselam, molio uzvišenoga Allaha da podari spas svim vjernicima iz njegovoga doba. Kada mu je uzvišeni Allah podario sina, nazvao ga je Sulejman, što na hebrejskome jeziku znači “selametli čovjek” (redžulus-selām). Hazreti Sulejman (Solomon), alejhisselam, presuđivao je sporove među narodom, i to četrdeset godina. Njegove presude bile su iskreni blagoslov i spas za sav narod.
Jedne je noći usnio kako ga uzvišeni Allah “pita” za jedan problem (mesela), što je značilo da je hazreti Sulejman, alejhisselam, tada dosegao sâm vrhunac mudrosti i spoznaja, koje mu je darovao uzvišeni Allah.
Čovjek čijemu se srcu manifestira uzvišeni Allah kroz Svoje ime “es-Selam”, taj nastoji da, prvo, spasi samoga sebe od nasilja koje čovjek čini samome sebi – nevjerovanje, poricanje Božijih blagodati, neposluh i slično. Drugo, takva osoba nastoji zaštiti svoje najbliže i najdraže opet prvo od sebe, a potom od svakoga oblika nasilja uopće. Treće, takva osoba uvijek je spremna pomoći svakome, bez razlike da li ga poznaje ili ne, da li je iz njegovoga mjesta ili ne, da li je njegove vjere ili ne. U srcu takve osobe nema mjesta neopravdanoj osveti, bezrazložnoj mrzi i pakosti, ljubomori. Ona želi biti iskren musliman, onaj od čije su ruke i jezika mirni svi drugi muslimani i ljudi uopće.
Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) nastaje uslijed potrebe čovjekove duše, čovjekove biti, za spasom od svake mahane i nedostatka, od svega što je pokuđeno Šerijatom. Jedino što se može opravdati jesu nedostaci koje čovjek nesvjesno iskaže, a koji su jednostavno rezultat predodređenja (kader).
Istinska spoznaja ovoga Imena (tehakkuk) jeste uvjerenje da je uzvišeni Allah čist i iznad svega što Mu pririču, bilo nevjernici, bilo politeisti, bilo ljudski razum i mašta.
Kićenje odrazima svojstava ovoga Božijega Imena (tehalluk) slično je kićenju odrazima svojstava Božijega Imena “el-Kuddus”. No, razlika je u tome, što rob
tek nakon ozbiljenja Božijega imena “el-Kuddus” svoju bīt izdiže do svetosti. Dočim se djelovanje Božijega imena “es-Selam” odvija dvojako, prvo, na samome početku čovjek svoju dušu čisti od svakoga nedostatka, i, drugo, čovjek svoju dušu čisti od zablude vlastitog bivanja, jer sve što postoji postoji po Njemu.
Prenosi se da je jednom neki čovjek ogovarao drugoga čovjeka. Neko od dobrih mu priđe pa ga upita:
“Reci mi, jesi li ratovao protiv Bizantinaca?”
Ovaj odgovori:
“Ne.”
“Dobro”, reče dobri, “a jesi li ratovao protiv bilo kakvih nasilnika, tlačitelja?”
“Ne.”, ponovo odgovori čovjek.
“Pa dobro”, nastavi dobri, “kako to da su od tebe mirni neprijatelji vjere, a tvoj brat musliman nije?”
U jednome periodu čovjekovoga hoda sejrus-sulukom (duhovnim putem), osoba kao da se malo zasiti, kao da malo napravi otklon od svoga učitelja. Ne misli se pri tome na izražen neposluh, više na, uvjetno rečeno, jedan zaborav koliko mu je učitelj, kako to kažemo u narodu, “valjao”.
Upravo takva osoba, ako joj se Uzvišeni manifestira Svojim imenom “es-Selam”, ponovno će osjetiti u svome srcu naklonost prema šejhu (učitelju), ponovno će se oko njega sviti, i od njega i dalje učiti kako se kretati sejrus-sulukom.
Osoba kojoj se Uzvišeni Allah manifestira na srce Svojim imenom “es-Selam”, svakome prednost daje u odnosu na sebe. Kako se kaže: starije više cijeni od sebe jer su vremenski duže uzvišenome Allahu u pokornosti, a i mlađe više cijeni jer su imali manje vremena činiti Uzvišenome neposluh.
Hazreti imam Kušejri kaže da takvu osobu najbolje oslikava predaja koju prenosi hazreti Katade a bilježi Ebu Davud:
“Može li iko od vas biti poput Ebu Damdame? On bi kada bi izlazio jutrom iz kuće, govorio:
‘Allahu moj, podijelio sam sav svoj imetak Tvojim robovima.’ ”
Osoba na čije se srce manifestira Božije lijepo ime “es-Selam” ne dopušta da njenim razumom i srcem vladaju strast, mržnja i zavist, već obratno, sve njih stavlja u pokornost svome razumu i srcu. Kako veli hazreti imam Gazali:
“Mirom i islamom neće biti opisan niko od čijega jezika i ruke nisu mirni drugi muslimani, a kako je tek moguće da bude opisan onaj koji nije sâm od sebe miran?!”
Osoba na čije se srce odražava Božije ime “es-Selam” mirna je od šejtanskih i džinskih vesvesa, došaptavanja, i svih drugih bolesti. Njeno srce je potpuno čisto i zdravo (kalb selīm), s njime je spremna poći uzvišenome Allahu, i ako Bog da postići spas, shodno kur’anskim riječima:
“Samo će onaj koji Allahu srca srca čista dođe spasen biti.”
“Onaj ko bude zikir činio ovim Imenom, Allah će mu dati selamet na oba svijeta, i imat će svoje odlike. Ovo Ime skriva ljudske sramote – ajbove.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Kažu da ko ovo Ime prouči bolesniku stotinu dvadeset i jedan put, Allah će ga ozdraviti, ukoliko mu još nije nastupio edžel (vrijeme umiranja), ili će mu olakšati. S tim Imenom još se trebaju učiti riječi iz Kur’ana: Selāmun kavlen min Rabbin Rahīm. Ko kaže svakoga dana stotinu puta ‘Esselamu alejke ejjuhennebijju ve rahmetullāhi ve berekātuhu’, neće okusiti vatru koja se osjeti prilikom umiranja, olakšat će mu se stanje, i, s dopuštenjem uzvišenoga Allaha, neće zapasti u poteškoću. A Allah dragi najbolje zna.”
Božije ime “el-Fettāh” (احت Koji rješava i otvara – (أل�ف�