LETEĆA PEŠADIJA San vojnih stratega da stvore vojnika pešadinca koji će na bojištu moći da dejstvuje individualno i iz vazduha, koristeći sve prednosti koje nosi upotreba treće dimenzije, praktično se već ostvaruje. Da te ideje nisu daleko od praktične zamisli, govori više projekata koji su realizovani ili su pri kraju svog ostvarenja. Koji od tih projekata će se pokazati najpraktičniji u borbenim uslovima odrediće se u posebnim okolnostima, kao što je to do sada bila praksa u usvajanju mnogih oružja i oruđa za potrebe vojske. Piše Nikola Ostojić Kao što je poznato, sve vojske sveta do sada su uvele u svoje naoruţanje i opremu avione, helikoptere, jedrilice kao i padobrane ili balone da bi iskoristile vazdušni prostor za kombinovana borbena dejstva. Ta dejstva, ugrubo, podrazumevaju brzo prenošenje pešadije, opreme i municije do rejona upotrebe, vazduhoplovnu podršku, osmatranje, izviĊanje i kontrolu dejstva na bojištu, kao i samostalna avijacijska dejstva u zaštiti neba nad bojnim poljem. Korišćenje vazdušnog prostora u borbenim dejstvima pruţa mnoge povoljnosti u borbi, a pre svega momenat iznenaĊenja. Vazdušni manevar je moguće upotrebiti kako u napadu tako i u odbrani, u diverzantskim dejstvima i mnogim drugim okolnostima. Vazdušnu dimenziju koriste svi rodovi za razliĉite oblike dejstva, od prevoţenja ljudstva i tehnike do osmatranja bojišta, izviĊanja protivniĉke teritorije, miniranja ili protivminskih dejstava. Veliki znaĉaj ima i korišćenje letelica u protivoklopnoj borbi, za navoĊenje artiljerijskih vatri po ciljevima u dubini protivniĉke teritorije ili otkrivanje dovlaĉenja sveţih snaga iz dubine i priprema napada ili protivnapada. Zbog brojnih prednosti u oruţanoj borbi vazdušna dimenzija igra sve veću ulogu u koncipiranju budućih borbenih dejstava. Posebno zato što znaĉajno ubrzava dinamiku oruţanih dejstava i omogućava da se planirani borbeni ciljevi ostvare u što kraćem vremenu. Da su mnoge od tih ĉinjenica taĉne, pokazala je istorija savremenih ratova. MeĊutim, pogled vojnih stratega i teoretiĉara uperen je daleko unapred i oni ţele da iskoriste sve prednosti koje pruţa korišćenje vazdušne dimenzije u borbenim dejstvima. Posebno u osposobljavanju pešadije da koristi tehniĉka sredstva koja će joj omogućiti da se brzo kreće vazduhom. ISTORIJAT Pogled unazad kroz historiju govori nam da su se za dejstvo iz vazduha baloni koristili meĊu prvim vazduhoplovima. Kao što znamo balon je aerostatiĉki vazduhoplov bez vlastitog pogona ĉiji je trup (balonski deo) ispunjen gasom lakšim od vazduha. Prvi baloni su bili bez posade, meĊutim, praktiĉna upotreba je pokazala da su mnogo korisniji baloni sa gondolom u koju se moţe smestiti posada. Korišćen je u vojne i civilne svrhe. Italijanski fiziĉar F. Lana je još 1670. godine nacrtao vazdušnu barku sa jedrima koja bi se u vazduhu odrţavala pomoću ĉetiri balona. Zabeleţeno je da se prvi u nebeske visine, pomoću balona, 1709. godine podigao brazilijanac Bartolomej Di Guzmao. Kada je 1767. godine britanski fiziĉar Henri Kavendiš
16
Embed
LETEĆA PEŠADIJA - · PDF fileVeliki znaĉaj ima i korišćenje letelica u protivoklopnoj borbi, ... ubrzo 1776. godine, takoĊe britanski fiziĉar Dţozef Blek, predlaţe
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
LETEĆA PEŠADIJA
San vojnih stratega da stvore vojnika pešadinca koji će na bojištu moći da dejstvuje individualno i iz
vazduha, koristeći sve prednosti koje nosi upotreba treće dimenzije, praktično se već ostvaruje. Da te ideje
nisu daleko od praktične zamisli, govori više projekata koji su realizovani ili su pri kraju svog ostvarenja.
Koji od tih projekata će se pokazati najpraktičniji u borbenim uslovima odrediće se u posebnim
okolnostima, kao što je to do sada bila praksa u usvajanju mnogih oružja i oruđa za potrebe vojske.
Piše Nikola Ostojić
Kao što je poznato, sve vojske sveta do
sada su uvele u svoje naoruţanje i opremu
avione, helikoptere, jedrilice kao i padobrane ili
balone da bi iskoristile vazdušni prostor za
kombinovana borbena dejstva. Ta dejstva,
ugrubo, podrazumevaju brzo prenošenje
pešadije, opreme i municije do rejona upotrebe,
vazduhoplovnu podršku, osmatranje, izviĊanje i
kontrolu dejstva na bojištu, kao i samostalna
avijacijska dejstva u zaštiti neba nad bojnim
poljem. Korišćenje vazdušnog prostora u
borbenim dejstvima pruţa mnoge povoljnosti u
borbi, a pre svega momenat iznenaĊenja.
Vazdušni manevar je moguće upotrebiti kako u
napadu tako i u odbrani, u diverzantskim
dejstvima i mnogim drugim okolnostima.
Vazdušnu dimenziju koriste svi rodovi za
razliĉite oblike dejstva, od prevoţenja ljudstva i
tehnike do osmatranja bojišta, izviĊanja
protivniĉke teritorije, miniranja ili protivminskih
dejstava. Veliki znaĉaj ima i korišćenje letelica u protivoklopnoj borbi, za navoĊenje artiljerijskih vatri po
ciljevima u dubini protivniĉke teritorije ili otkrivanje dovlaĉenja sveţih snaga iz dubine i priprema napada ili
protivnapada.
Zbog brojnih prednosti u oruţanoj borbi vazdušna dimenzija igra sve veću ulogu u koncipiranju
budućih borbenih dejstava. Posebno zato što znaĉajno ubrzava dinamiku oruţanih dejstava i omogućava da
se planirani borbeni ciljevi ostvare u što kraćem vremenu. Da su mnoge od tih ĉinjenica taĉne, pokazala je
istorija savremenih ratova. MeĊutim, pogled vojnih stratega i teoretiĉara uperen je daleko unapred i oni ţele
da iskoriste sve prednosti koje pruţa korišćenje vazdušne dimenzije u borbenim dejstvima. Posebno u
osposobljavanju pešadije da koristi tehniĉka sredstva koja će joj omogućiti da se brzo kreće vazduhom.
ISTORIJAT
Pogled unazad kroz historiju govori nam da su
se za dejstvo iz vazduha baloni koristili meĊu prvim
vazduhoplovima. Kao što znamo balon je aerostatiĉki
vazduhoplov bez vlastitog pogona ĉiji je trup (balonski
deo) ispunjen gasom lakšim od vazduha. Prvi baloni
su bili bez posade, meĊutim, praktiĉna upotreba je
pokazala da su mnogo korisniji baloni sa gondolom u
koju se moţe smestiti posada. Korišćen je u vojne i
civilne svrhe. Italijanski fiziĉar F. Lana je još 1670.
godine nacrtao vazdušnu barku sa jedrima koja bi se u
vazduhu odrţavala pomoću ĉetiri balona. Zabeleţeno
je da se prvi u nebeske visine, pomoću balona, 1709.
godine podigao brazilijanac Bartolomej Di Guzmao.
Kada je 1767. godine britanski fiziĉar Henri Kavendiš
pronašao vodonik, gas lakši od vazduha, ubrzo 1776. godine, takoĊe britanski fiziĉar Dţozef Blek, predlaţe
da se koristi za punjenje balona. Tu ideju je pokušao prvi da ostvari italijanski nauĉnik Tiberije Kavalo
1782. godine, ali bez uspeha. Na kraju francuzi, braća Mongolfije (Ţozef-Mihael i Ţak-Etjen) konstruišu
1782. godine balon od hartije u vidu lopte i pune ga toplim vazduhom. Kasnije je balon izraĊen od svile i
premazan kauĉukom i napunjen vodonikom. Taj balon poleteo je 1783. godine a u vazduhu se zadrţao 25
minuta.
Znaĉaj balona za vojne potrebe uoĉen je već 1794. godine, kada je Alfred Ţiru de Vilet ukazao na
mogućnost osmatranja protivnika na kopnu i moru. Već u francuskim revolucionarnim ratovima od 1792 –
1800. godine koriste se baloni u vojne svrhe, pa je u mestu Medon formirana i prava balonska ĉeta.
Korišćeni su za osmatranje austrijskih trupa kod Mobeţa. I Srbija je 1910. godine ustrojila prvu balonsku
jedinicu sa dva balona u Nišu. Ta balonska jedinica upotrebljena je u Drugom balkanskom ratu 1913. godine
za osmatranje bugarskih poloţaja. U prvom svetskom ratu Nemci su formirali brojne balonske jedinice i
svakoj armiji dodelili jedno balonsko odelenje.U poĉetku su se baloni upotrebljavali za osmatranje, za
potrebe komandovanja. Bilo je i pokušaja bacanja eksplozivnih naprava iz balona po protivniku ali su baloni
krajem prvog svetskog rata najĉešće korišćeni u sistemu PVO. Naime, pošto je razvoj aviona donekle
umanjio znaĉaj balonskih jedinica, baloni su upotrebljavani kao zapreĉno sredstvo protiv neprijateljskih
aviona. Baloni su nastavljeni da se koriste i u Drugom svetskom ratu za usmeravanje i korekturu artiljerijske
vatre. Poznato je da se London branio od napada nemaĉke avijacije i raketa balonima. Japanci su pokušali da
pomoću slobodnih balona natovarenih eksplozivom bombarduju zapadne obale SAD. I u korejskom ratu
1950-1953. godine baloni su upotrebljavani kao zapreĉno sredstvo. Posle Drugog svetskog rata izgradnja
balona-vazdušnih brodova i njihova upotreba u vojne svrhe nastavljena je u SAD, a na njih su postavljani i
radari kao i specijalne naprave za otkrivanje aviona i blagovremeno davanje vazdušne uzbune.
Prvi baloni su imali okruglo telo i leteli su slobodno
nošeni vazdušnim strujama. MeĊutim, kasnije su raĊeni
baloni izduţenog oblika, kojima su dodavani propeleri kako
bi se mogli kretati u vazduhu. Velike balone nazivali su i
vazdušni brodovi.
Baloni su i danas praktiĉno upotrebljivi u vojne
svrhe. Posebno su upotrebljivi u noćnim dejstvima i u
uslovima slabe vidljivosti. TakoĊe mogu da nose laţne mete
za obmanu protivniĉke avijacije i krstarećih raketa. Njima
se moţe postaviti i vazdušna zaseda protiv niskoletećih
aviona, helikoptera i krstarećih raketa. Danas se brojni
tipovi balona koriste u meteorološke svrhe, kao
osmatraĉnice, za izviĊanje i snimanje protivniĉke teritorije,
za razbacivanje propagandnog materijala, a ameriĉki vojni inţinjeri su ĉak u pilotska sedišta ugraĊivali
balone koji su se punili nakon katapultiranja. I današnji baloni su upotrebljivi za korekturu artiljerijske i
raketne vatre. Nad Irakom već duţe vreme lete izviĊaĉki diriţabli, a britanska vojska ih je svojevremeno
koristila i iznad Severne Irske. Balon moţe da ponese jednog ili više vojnika sa kompletnom opremom, a
njime se moţe upravljati ukoliko mu se doda motor. Zbog toga su upotrebljivi u diverzantske svrhe jer se
taĉno moţe proraĉunati koliki balon je potreban za odreĊenu diverzantsku opremu, eksploziv i naoruţanje.
U savremenim armijama razraĊuje se i ideja da se na balone postave i protivtenkovske mine koje bi
dejstvovale iz vazduha po tenkovskim kolonama.
S obzirom na to da je balonarstvo veoma razvijeno, posebno u razvijenim zemljama u svetu, postoji
solidna baza, odnosno kadar za upotrebu balona i u vojne svrhe.
AVIJACIJA
Već u starom veku pokušavalo se leteti poput ptica, krilima koja bi pokretali ĉovekovi mišići.
Poznata je grĉka legenda o Dedalu i Ikaru. Ona govori da je njih dvojicu na ostrvu Kreta zarobio Minos, za
koga su izgradili lavirint. Da se istina o lavirintu ne bi proĉulaа on je zatvorio obojicu. Da bi napustio ostrvo
Dedal je sebi i sinu Ikaru napravio krila povezavši pera ptica voskom. Iako je upozorio sina da ne leti
previsoko, Ikar se oglušio i poleteo visoko da bi dohvatio sama nebesa. Sunce mu je otopilo vosak i on je
pao u more koje je po njemu dobilo ime Ikarija. Dedal se spasao stigavši na Siciliju.
U petnaestom veku je italijanski umetnik i nauĉnik
Leonardo Da Vinĉi prišao nauĉno tom problemu. On je izradio
niz projekata letećih sprava, meĊu kojima i ornitoptere koji se
kreću mahanjem krila i helikoptera koji se pokreće obrtanjem
krila oko jedne osovine. Prepreka o ostvarivanju takvih ideja
bilo je napostojanje teorijskih znanja iz oblasti mehanike leta.
Sve dok englez Dţon Keli nije uveo pojmove o
aerodinamiĉkim silama (uzgonu i otporu), tek tada su mnogi
nauĉnici i struĉnjaci došli na ideju da se avion moţe pokretati
elisom. U prvoj polovini 19. veka rus Nikolaj Sokovnin, zatim britanac Vilijam Henson, francuz Viktor
Taten i mnogi drugi bili su preteĉe danas poznatih aviona. Najpoznatiji je Oto Lilijental, nemaĉki inţinjer,
koji je svijim radovima na jedrilicama i avionima doprineo razvoju aerodinamike. Amerikanac Oktave
Šanut, podstaknut Lilijentalovim idejama napravio je dvokrilnu jedrilicu 1896. godine, na kojoj je uspešno
leteo. Na osnovu njegovih radova braća Orvil i Vilbur Rajt konstruišu dvkrilac s motorom kojim su 1903.
godine preleteli razdaljinu u Kiti Houku u Severnoj Karolini, koja je priznata kao prvi zvaniĉno priznati let.
Od tada do današnjih dana avioni imaju primat na nebu u prevozu ptnika i tereta, korišćenju vazdušnog
prostora u vojne svrhe i za mnoge nauĉne i istraţivaĉke potrebe.
Avijacija, kao vojniĉki rod, koristi sve pogodnosti aviona i helikoptera da bi ostvarivala znaĉajne
zadatke u borbenim dejstvima. Vojna avijacija je i danas najvaţniji
deo vojnog vazduhoplovstva koji moţe delovati samostalno, u
sastavu protivvazdušne odbrane i u sadejstvima sa jedinicama
pešadije i Ratne mornarice. U okviru tih dejstava avijacija moţe
izviĊati protivnika iz vazduha, uĉestvovati u vazdušnoj borbi i
napadati cileve na kopnu i vodi, prevoziti ljude i vojni materijal i
odrţavati vezu.
Ideja o vojnoj upotrebi aviona javila se odmah nakon prvog
leta braće Rajt, ali ostvarena je tek 1909. godine. Te godine su
Francuzi osnovali prvu avijacijsku jedinicu u sastavu artiljerije i
inţinjerije. I Srbija je 1912. godine od Francuske nabavila šest aviona. Italija je prva upotrebila avijaciju u
talijansko-turskom ratu u Libiji 1912. godine. Današnji avioni poseduju znaĉajne letne kaarakteristike i
veliku ubojitost. Tendencija daljeg razvoj avijacije usmerena je ka povećanju brzine, vrhunca leta, vatrene
moći i sve veće automatizacije.
Ono što interesuje vojne teoretiĉare i stratege da ostvare ideju o „letećem pešadincu” je upotreba
letelice za jednog vojnika. Njih interesuju mogućnosti da se napravi mali jednosed, sposoban da ponese
opremu, naoruţanje i instrumente za pešadinca, koji će korišćenjem malog aviona postati mnogo brţi,
efikasniji u borbi a i ubojitiji – ukoliko koristi malu letelicu sa sopstvenim naoruţanjem. To je, u neku ruku,
rentabilnije nego korišćenje većih aviona sa vertikalnim poletanjem, koji su, ne samo veća meta, već imaju
drugaĉije manevarske sposobnosti, u odnosu na male jednosede.
Prvi pisani i ilustrovani dokument o toj ideji potiĉe još iz
1956. godine kada je Frank Tinslej (Frank Tinsley) napisao delo
„Koristimo helikoptersku konjicu” (Let’s Use Helicopter
Cavalry Apr, 1956) u ĉasopisu „Ilustrovana mehanika”
(Mechanix Ilustrated). U suštini on je zamislio letećeg pešadinca
(konjanika) koji bi posebnom taktikom dejstvovao u neposrednoj
borbi. Ideju je razradio na osnovu podataka o razvoju letećih
platformi iz pedesetih godina prethodnog veka kao što su De
Laknerov DH-4 “Aerocikl” i druge. Te letelice su se kretale 120
km/ĉas, imale su metalno telo sa stolicom ili platformom za stajanje i rotacioni pogon elisama ili
propelerima.
JURIŠ IZ OBLAKA
Zamislimo sledeću situaciju, klasiĉnu za jurišna dejstva na protivnika koji je dobro utvrdio svoju
odbranu, na pogodnom manevarskom zemljištu. Posle uobiĉajene artiljerijske i raketne vatrene pripreme,
vojnici sedaju u male letelice i kreću ka liniji fronta. Bojište je zadimljeno da im prikrije nastupanje, a oni