Latinski jezik

LATINSKI JEZIK I PISMO

Osnove latinskoga 1

Introductio

LATINSKI JEZIK

Latinski – italski jezik

latinski pripada skupini italskih jezika, kojima su govorili Italici

italski su jezici grana indoeuropske porodice jezika

indoeuropski su jezici nekoć sačinjavali jedinstveni praindoeuropski jezik, koji se s vremenom podijelio na različite jezike


jedan od tih jezika bio je i praitalski, koji se poslije i sam razdijelio na nove jezike

Italici su najvjerojatnije krajem 2. tisućljeća pr. Kr. doseljavanjem napučili veći dio Apeninskoga poluotoka


uz latinski, od italskih je jezika najbolje poznat umbrijski, koji s oskičkim tvori oskičko-umbrijsku skupinu italskih jezika, dok je latinskom najbliži bio faliskički, s kojim sačinjava latinsko-faliskičku skupinu


svi su italski jezici, osim latinskoga, izumrli do razdoblja ranoga Carstva

ostali, također izumrli, italski jezici: volšćanski, sabinski, pelignjanski, marski, marucinski, ekvijanski itd.


Latinski – jezik pobjednika

na prostoru današnje Italije govorili su se usporedo s latinskim i neki jezici koji pripadaju indoeuropskoj porodici, ali ne italskoj skupini:

o lepontski i galski (keltska grana)o sikulski i južnopicenski o grčki jezik (u brojnim grčkim kolonijama na

jugu poluotoka i na Siciliji – tzv. Magna Graecia)


za neke jezike nije utvrđeno kojoj skupini indoeuropskih jezika pripadaju, npr. za venetski i ligurski

bilo je i jezika koji ne pripadaju indoeuropskoj porodici jezika, npr. retski, sjevernopicenski i etruščanski jezik



u početku se latinski jezik (lingua Latina) govorio u Rimu i maloj pokrajini Laciju (Latium)

širenjem vlasti Rimljana na susjedne narode latinski je potiskivao uporabu drugih jezika i preuzimao dominaciju kao jezik vlasti


tako se latinski (nazivali su ga i rimskim – lingua Romana) širenjem rimske vlasti rasprostro na veći dio Europe i na obalni pojas Sjeverne Afrike


Najstariji spomenici lat. jezika

Duenosov natpis, urezan na posudi za piće, iz 7. ili 6. st. pr. Kr.

Najstariji spomenici lat. jezika Natpis s Foruma ili

Lapis niger (crni kamen), iskopan 1899. na rimskom Forumu, nastao sredinom 6. st. pr. Kr. Taj natpis, pisan bustrofedonom (jedan redak slijeva nadesno, a drugi zdesna nalijevo) samo je djelomično čitljiv

Razvoj latinskoga jezika

3. st. pr. Kr. – počinje prava rimska književnost, pisana latinskim jezikom, s prvim autorima Livijem Andronikom i Gnejom Nevijem

1. st. pr. Kr. – latinski jezik dostiže vrhunac izraza i uglađenosti i u prozi i u pjesništvu (zlatno doba: Ciceron, Cezar, Vergilije, Horacije itd.)


1. – 5. st. – jezik kojim se služe pisci i znanstvenici sve se više udaljava od jezika kojim se služi obični puk, pa i sami pisci u svakodnevnom ophođenju na ulici ili u kući

javlja se jaz između književnoga izraza i govornoga jezika (sermo cotidianus)


govorni se jezik se malo-pomalo raslojava prema obrazovanosti onih koji ga svakodnevno rabe, kao i prema pokrajinama i prema miješanju s jezikom podjarmljenih naroda ili pak naroda koji će kasnije napučiti te pokrajine kao čuvari granica Rimskoga Carstva ili kao njegovi rušitelji


5. – 15. st. – iz latinskoga se razvijaju romanski jezici (francuski, katalonski, portugalski, retoromanski, rumunjski, španjolski, talijanski i drugi, koji su nestali iz svakodnevne upotrebe)

razvojem romanskih jezika latinski ne nestaje, nego se i dalje rabi u crkvenim obredima i institucijama, na dvorovima i u krilu znanosti


15. – 16. st. – latinski ponovno oživljava na usnama pjesnika i govornika te u spisima znanstvenika tijekom humanizma i renesanse

u tom je razdoblju kod nekih europskih naroda latinski bio plodonosniji od stvaralaštva na njihovim narodnim jezicima


tada se latinski obogaćuje novim riječima, ali mu je struktura okamenjena u obliku u kakvu je bila za vrijeme klasične latinštine, uz neke promjene u gramatici zbog miješanja s narodnim jezicima


16. – 21. st. – danas romanskim jezicima govori oko 400 milijuna ljudi

budući da latinski pripada skupini italskih jezika, možemo reći da njegovi jezici-kćeri čine tu drevnu skupinu i danas živom


kao službeni jezik latinski se rabi u Katoličkoj crkvi i državi Vatikanu

širom svijeta postoje institucije i udruženja koja se bave proučavanjem latinskoga jezika i svih razdoblja književnosti pisane na njemu

i danas ima književnika koji pišu na latinskom te njegovatelja latinskoga kao govorenoga jezika

Latinski jezik i Hrvati

Hrvati su, došavši u 7. stoljeću na područje rimske provincije Ilirika, zatekli vrlo razvijenu i bogatu civilizaciju, koja se služila latinskim jezikom

zavladavši tim područjem, prihvatili su od starosjedilaca mnoge kulturne vrijednosti, a u stanovitu smislu i jezik


uključivši se u europski civilizacijski krug, Hrvati su primili dominantni latinski jezik i rabili ga:

o u liturgiji i crkvenoj dokumentaciji (do 2. polovice 20. stoljeća, a dijelom i danas)

o u diplomaciji (do 1848. latinski je bio službeni jezik Hrvatskoga sabora i diplomacije)


o u obrazovanju (do kraja 19. st. latinski je zauzimao najviše mjesta u školskoj satnici, a u većini srednjih škola i na studijima filozofije i teologije nastava se održavala isključivo na latinskom. U 20. st. to se dijelom održalo na studiju teologije)

o u književnosti i znanosti (od srednjega vijeka do danas Hrvati imaju konstantnu produkciju latinskih djela u svim književnim žanrovima i brojnim znanstvenim disciplinama)


Hrvatima je tijekom stoljeća latinski bio moćan štit u obrani od dominacije jezika vlasti (njemačke, ugarske, mletačke) jer ga kao opću nadnacionalnu baštinu nije mogao svojatati nijedan narod


iz tih je razloga hrvatski narod jedan od onih u čijoj je kulturi latinski jezik ostavio vrlo snažan trag

bez dobra poznavanja latinskoga jezika i uloge koju je kroz povijest odigrao nije moguće valjano proučavati ni hrvatsku kulturu, povijest i sadašnjost

LATINSKO PISMO

Pisma koja su prethodila alfabetu

pismo kojim su se služili stari Rimljani i narodi koji su od njih prihvatili kršćanstvo, kao i sva pisma koja su se iz njega razvila (među njima i hrvatsko pismo), naziva se latinicom

to je pismo danas najraširenije pismo na svijetu, ponajviše zahvaljujući utjecaju rimske civilizacije i latinskoga jezika


latinica ima začetke u sumerskom piktografskom pismu, koje je nastalo polovicom 4. tisućljeća pr. Kr. u južnoj Mezopotamiji

iz piktografskih se znakova razvilo ideografsko ili pojmovno pismo, a iz njega klinasto pismo


piktogram je zapravo slika jednoga ili više predmeta ili događaja, ali ne odražava zvuk riječi

ideogram nije bio kao piktogram samo slika predmeta, nego njegova ideja ili pojam, ili čak simbol; tu se slika počela odjeljivati od predmeta i predočavati sasvim apstraktne pojmove


iz ideografskoga se pisma razvija silabičko ili slogovno pismo

u takvu se sustavu ista glasovna skupina uvijek izražava istim znakom u svim riječima koje tu skupinu imaju

broj znakova za slogove postupno se smanjivao, sve dok pojedini znakovi nisu počeli označavati foneme, čime je nastalo fonemsko – alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

prvo je široko rasprostranjeno alfabetsko pismo bilo feničko, koje se možda razvilo prije 13. st. pr. Kr. iz sumerskoga, a označavalo je samo suglasnike

nije sigurno odakle su Feničani primili alfabet, ali danas se smatra da se on razvio iz egipatskih hijeroglifa

Alfabetsko pismo

jednostavnost toga sustava, koji je mogao zabilježiti sve riječi jezika rabeći samo 22 grafema, bila je uzrok njegova nagla širenja na istok i zapad

na zapadu između 10. i 8. st. pr. Kr. nastaje grčko pismo; sami su ga Grci nazivali Foin…keia gr£mmata – feničko pismo, a semitsko izvorište tih znakova sačuvalo se u nazivima grčkih grafema

Alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

Alfabetsko pismo

Grci su alfabetu dodali samoglasnike tako što su ih označili nekim feničkim grafemima za konsonante, čime su usavršili feničko pismo

za one foneme koje je imao grčki, a nije ih imao fenički jezik Grci su prema istom načelu u svoj alfabet unijeli grafeme f, c, y i w

Razvoj latinske abecede

u Italiju su alfabet tijekom 8. st. pr. Kr. donijeli Grci s Halkidike, koji su osnovali koloniju u Kumi (u blizini današnjega Napulja)

od njih su pismo preuzeli Etruščani, prilagodivši halkidički grčki alfabet svojim potrebama


od Etruščana i zapadnih Grka pismo su preuzeli Rimljani i prilagodili ga svojemu glasovnomu sustavu

krajem razdoblja Republike latinska abeceda ima 23 grafema

kako Etruščani nisu razlikovali zvučno G od bezvučnoga K, Rimljani su grčko gamma primili kao grafem K


grčko zeta iščezlo je u latinskom jer se u 4. st. pr. Kr. fonem [z] pretvorio u [r], a njegovo mjesto polovicom 3. st. pr. Kr. zauzima novi grafem G

u 1. st. pr. Kr. dodaju se grafemi Y i Z u riječima grčkoga podrijetla

grafem V rabio se za [v] i [u], a U se pojavljuje poslije


sporadično se pojavljuje i grafem J za glas [j], koji se inače bilježio kao I

glas koji danas ponekad zapisujemo kao V Rimljani su zapravo izgovarali kao dvousneni polusamoglasnik (kao u engleskoj riječi wife)


Rimljani nisu oduvijek pisali slijeva nadesno jer ni narodi od kojih su prihvatili pismo nisu pisali na taj način

svi su Semiti isprva pisali zdesna nalijevo; Feničani uvode novu praksu:

o prvi redak pišu zdesna nalijevo; kad dođu na kraj, okreću predmet na kojem pišu i nastavljaju s pisanjem u istom smjeru, i tako do kraja pisanja


takav se način pisanja zove bustrofedon (grč. boàj govedo i stršfw okrećem)

kao što su se pri oranju okretali volovi kad bi došli na kraj brazde, tako je pisar okretao ruku, tj. tekst je ispisan na isti način kao što je njiva uzorana


Grci su neko vrijeme pisali bustrofedonom, ali su pritom prilagođavali izgled znaka, za razliku od Feničana, koji su sve znakove u svim položajima upisivali na isti način

kad se to okretanje zaustavilo, znaci su poprimili nove izglede: npr. alef je izokrenut (rogovi ne stoje na glavi bika , nego glava bika iznad rogova: A)


Grci su od Feničana preuzeli novoustaljeni izgled grafema

i na najstarijim rimskim odnosno latiničnim natpisima nalazimo bustrofedon

s vremenom se ustalilo pisanje slijeva nadesno kakvo danas poznajemo


Latinski jezik

Documents

najstariji

latinski jezik

razvoj latinskoga

latinski italski

latinski jezik

alfabetsko

tisuljea pr

jezika