KRV I IVOT ZA SLOBODU
SLIKE IZ IVOTA I BORBE STUDENATA IZ JUGOSLAVIJE U PANIJI
IZDANJEUdruenja bivih jugoslovenskih doborvoljacapanske
republikanske vojskeBeograd, 1969.REDAKCIJA:K. ANGERB. MASLARIV.
VLAHOVIS. MITROVUMJESTO PREDGOVORAIdeja za tampanje knjige Krv i
ivot za slobodu potekla je u Madridu, poetkom novembra 1937.
godine, poslije predavanja koga sam odrao za madridske studente o
borbi studenata u Jugoslaviji, i o ueu studenata iz Jugoslavije u
borbi panskog naroda.U razgovoru, poslije predavanja, sa
rukovodstvom Federacije panskih studenata i reakcijom madridskog
omladinskog dnevnog lista''Ahora'', predsjednik i komesar
studentske Federacije u Madridu Rafael Moral (inae moj nerazdvojni
drug u toku boravka u Madridu), predloio je tri akcije, kao znak
priznavanja i zahvalnosti naim studentima:-da madridski studenti
izrade zastavu za bataljon''uro akovi''i da je sveano predaju
delegaciju naih studenata u Madridu;-da prime jugoslovesnke
studente, borce internacionalnih brigada, u poasno lanstvo
Federacije panskih studenata i da svakome urue legitimaciju poasnog
lana;-i, na kreju, da omogue izdavanje jedne publikacije na
srpsko-hrvatskom jeziku, koja e prilozima, dokumentima i
fotografijama prikazati borbu naih studenata u paniji i sauvati
uspomenu na poginule drugove.Prijedlozi su prihvaeni sa velikim
odobravanjem. Sa svoje strane sve sam preduzeo da sva tri
prijedloga ostvare. Obavijestio sam o tome druga Maslaria, tada
predstavnika Komunistike partije Jugoslavije, zatraio njegovu
saglasnost, zamolio ga da se prihvati da ue u redakciju publikacije
i da predloi jo nekog druga. Maslari je odobrio itavu zamisao,
pristao da ue u redakciju i predloio jo drugove Velja Ribara (K.
Anger) i Slobodana Mitrovia-Danka.O itavoj akciji obavijestio sam i
ostale drugove-studente, pozvao ih da sarauju i da naprave nekoliko
grupnih fotografija. Odziv je bio dobar, jer je u tto vrijeme na
frontu bilo relativno zatije. Napravljene su i fotografije
specijalno za ovu publikaciju, objavljene na stranicama knjige 36,
37, 83 i 99.panski studenti su veoma brzo ostvarili svoja obeanja.
Zastava je bla gotova ve u decembru 1937. godine. Prvih dana
januara 1938. godine u madridskom pozoritu''Lara''organizovana je
sveanost predaje zastave i legitimacija poasnih lanova. Na
sveanosti pored veeg broja studenata i predstavnika madridske
omladine uestvovala je i vojna muzika 112. brigade.Sa publikacijom
je ilo tee. Kada sam ve gotovo bio pri kraju sa pripremama za
tampu, morao sam da se podvrgnem dvijema skoro uzastopnim hirurkim
intervencijama, jednoj u Madridu, a drugoj u Albaceti. U meuvremenu
je na frontovima dolo do estokih okraja. Tek krajem aprila 1938.
godine ponovo sam uspostavio vezu sa drugovima iz Federacije
panskih studenata, ovog puta u Barseloni. Republikanska panija je
bila presjeena na dva dijela. Ogromna veina drugova nala se
izolovana u madridskoj, centralnoj zoni. Meu njima i drugovi
Maslari i Mitrov.Ipak, potkom juna 1938. knjiga je izala iz tampe,
zahvaljujui dobrovoljnom, prekovremenom i to, uglavnom, nonom radu
dvojice grafikih radnika.Korice za knjigu - fotomontau - radio sam
u Madridu. Poto u panskim tamparijam nije bilo naih slova , , ,
isijecao sam slova iz novina koje smo dobijali iz Jugoslacije i
tako dobio naslov i podnaslov knjige. Fotografije na naslovnoj
stranici predstavljaju fakultet (koliko se sjeam filozofski) iz
univerzitetske etvrti iz 1936. godine, prije poetka rata, sa grupom
studenata na asu, a u donjem dijelu isti taj fakulter snimljen
1937. godine, sa trojicom studenata koji su knjige zamijenili
pukama. Na unutranjoj strani korica montirao sam isjeke iz raznih
listova i publikacija u kojima se govori o naoj borbi u
paniji.Markica''za pansku decu''(sa 65. stranice) tampana je
ilegalno u Beogradu u velikom broju primjeraka. Isto tako i
portreti Mirka Srzentia (objavljen na strani 28) i arka Marinkovia
(strana 113) tampani su ilegalno u Beogradu. Faksimil rukopisa
Franje Oukaria (strana 62) uzet je iz njegove biografije koju je
napisao prilikom dolaska u paniju. Prilog pod naslovom''Levant''(na
86. i 87. str.) ubaen je u posljednjem momentu. Na osnovu dobijenih
pisama od drugova objavljena su imena poginulih, meu kojima su
zabunom bila navedena i imena Rada Nikolia i Danila LekiaNa kraju,
prilikom ponovnog izdanja knjige, elim da se zahvalim madridskim
studentima, Federalnoj uniji panskih studenata, njenom predsjednuku
Radaelu Moralu i generalnom sekretaru Balganjonu, grafikim
radnicima iz''Talleres graficos''u Barseloni, od kojih veina danas
nisu u ivotu, ali su ostavili trajno svjedoanstvo o vrstom
prijateljstvu revolucionarne studentske omladine panije i
Jugoslavije.Veljko VLAHOVIBeograd, 21. IV 1969. g.
Logina posljedica toga, to se u rovovima panije odluuje sudbina
itavog naprednog i progresivnog ovjeanstva, jeste divna injenica
meunarodne solidarnosti sa svetom stvari nae nacionalne
nezavisnoti.injenica, koju je nemogue osvijetliti sa svih strana sa
zasluenom jainom, jer je beskonano samoportvovanje koje ona
sadri.Potpuno je prirodno to su demokretski studenti iz itavog
svijeta bili jedni od prvih, koji su shvatili gore pomenuto djelo,
uvrstivi se u velikom broju u po hiljadu puta herojske
internacionalne brigade. I u tim brigadama, mora se priznati,
studenti iz Jugoslavije odigrali su ulogu punu portvovanja i
neprestanog doprinosa stvari heroja.Zbog toga putem ove broure,
koja se iznosi pred sve narode i slobodoumne ljude svijeta, mi,
panski studenti, elimo potvrditi vjenu zahvalnost naim
univarzitetskim drugovima iz Jugoslavije za djela, ispunjena mnogo
i mnogo puta herojstvom.IZVRNI KOMITET NACIONALNE UNIJEPANSKIH
STUDENATA (UFEH)Barselona, jula 1938.
PREDGOVORBataljoni, baterije i druge jedinice internacionalnih
brigada sainjavaju antifaisti - radnici, seljaci i napredni
intelektualci - iz sviju zemalja svijeta. Oko hiljadu njih dolo je
neposredno ili posredno iz Jugoslavije, meu njima vrlo visok
procenat intelektualaca. Samih studenata dolo je nakih osamdeset do
sto.Toliko ih je dolo, a mnoge stotine i ak hiljade nastoje i
poduzimaju sve mogue da dou.Zato?Na to pitanje odgovaraju kratko,
sa malo rijei:''da pomognemo panjolskom narodu u njegovoj
opravdanoj, herojskoj i tekoj borbi'', ili:''da s orujem u ruci
uzmemo uea u borbi protiv njemakog i talijanskog faizma''i sl.Malo
rijei, ali one mnogo znae, mnogo ne samo zbog toga to iza njih
stoje kohorte mladih boraca, ija je vojnia vrijednost vrlo visoka,
nego u prvom redu zbog toga, to su te rijei izraz i znak snanog
antifaistikog pokreta meu narodima Jugoslavije.Nije ovo prvi put da
omladina, napose studentska omladina, tih naroda tako odluno i
samoportvovano istupa u prvim redovima boraca za slobodu, za
demokratiju, za historijski napredak.Historija srpskog naroda puna
je svijetlih primjera revolucionarne uloge srpske studentske
omladine. Ona je ideoloki pripremila i dobrim dijelom provela
demokratizaciju dravnog poretka predratne Srbije; ona je bila vidan
uesnik narodnooslobodilake borbe; i sve, to je u toj borbi, uslijed
sticaja historijskih uslova isprepletanoj sa meusobnom borbom
velikih evropskih imperijalisitkih grupacija, bilo odista
progresivno, plemenito i nesebino - to su bile tenje te omladine i
njena portvovanost u ostvarivanju tih tenji. I samo u tim tenjama i
u toj portvovanosti, a ne u ciljevima i manevrima oficijelnih
politiara, izraavala se prava volja srpskog naroda.Historija
hrvatskog naroda pokazuje nam istu sliku revolucionarne hrvatske
studentske omladine u borbi hrvatskog naroda za slobodu,
nezavisnost i dravnu pravdu, kako prije velikog rat protiv
austro-maarskog imperijalizma, tako i poslije njega, poslije
nasilno provedenog dravnog ureenja, protiv velikosrpske
hegemonije.Jednako je tako i crnogorska omladina odigrala vidnu
ulogu u borbi protiv domaeg apsolutizma prije rata i protiv
velikosrpskog nasilja poslije njega.Slovenska i makedonska omladina
stalno se bori na strani svojih potlaenih i raskomadanih naroda
protiv njihovih tlaitelja i ugnjetaa.Dananja studentska omladina
Jugoslavije, njena ogromna veina, ne samo to ostaje vjerna slavnim
tradicijama ranijih mladih generacija, ne samoda preuzima i
produuje te tradicije, ona ih podie na jednu ranije nevienu visinu,
jer raniji omladinski pokreti nisu u stvari nikada prelazili
nacionalni okvir, a taj okvir - geografski, privredni i kulturni
provincijalizam malih balkanskih zemalja - uslovljavalo je i
historijsko znaenje razvitka Junih Slavena prema velikim evropskim
narodima i esto stavljao plemenite, same po sebi naprijedne,
nacionalnooslobodilake pokrete tih naroda u lsubu reakcije i
imperijalizma.Danas nije bie tako. Danas Juni Slaveni istupaju na
svjetsku pozornivu kao revolucionarni narodi i visoki procenat
Jugoslavena u redovima interbrigada (oni su do nedavno bili
najbrojnije zastupljeni meu malim nacijama) - jasna je i radosna
potvrda te injenice. A visoki procenat studentske omladine meu
njima jo je jedan radostan znak i jedan dokaz vie, da faizam ne
nalazi i nee nai meu narodima Jugoslavije masovnu bazu, nego
masovni otpot. Samo na Beogradskom univerzitetu, kao to dokazuje
jedno od pisama beogradskih studenata, objabljeno u svoje vrijeme u
listu''Dimitrovac'', za svakim dobrovoljcem studentom u paniji
stoji spremnih deset drugova u Jugoslaviji. Samo na tom
univerzitetu antifaistika panska narodna vojska ima jedan rezervni
bataljon - 675 mladia, koji su potpisali pomenuto pismo.''Mi smo
izabrali put ivota - pie nam jedan od njih - ne uzjahati na grbau
svoga naroda, ve mu pomoi da zbaci dananje jahae sa svojih
grbaa.''To je reeno dodue malko nevjeto, ali sa onom naivnom i
divnom iskrenou na koju je sposobna samo prva mladost.''Mi
povezujemo brobu za slobodu i autonomiju Univerziteta sa optom
borbom radnog naroda - nastavlja autor istog pisma - mi uestvujemo
u njegovoj borbi kao sastavni dio. Mi, studenti, ne odvajamo se od
ostale radnike klase i seljake omladine. Jer mi znamo da samo
ujedinjen narod moe da se odupre faizmu, da pobijedi faizam. Mi
vodimo borbu pod rukovodstvom radnike klase i zajedno sa njom, jer
je ona najsvjesniji i najborbeniji dio radnog naroda.''Iz ovih
rijeri govori ve potpuna politika zrelost ove omladine.Mi ne bismo
htjeli da to ravo reemo o ranijim omladinskim generacijama, kao to
ne bismo htjeli ni da sadanjoj omladinskoj generaciji, roenog
neposredno prije ili poslije velikog rata ili za vrijeme njega,
govorimo naroite komplimente. Ali mi moramo priznati, da se ovakve
rijei ranije - historijski sasvim nedavno - nisu uope ule ili su
bile vrlo rijetka iznimka. Danas, meutim, za ovim rijeima stoji
veina, ogromna veina ake i studentske omladine. Mi moramo zato
istai dananju studentsku omladinsku generaciju iznad sviju
preanjih. Gore pomenute njihove rijei i ovdje dalje iznesena
njihova djela izraavaju tu historijsku injenicu, da postojei
drutveni poredak nije vie u stanju ni da upotrebi i iskoristi, a
kamoli da razvije intelektualne snage naroda; da faizam, najgora,
najsurovija teoristika politika vladajuih pri tom poretku znai
svjesno i brutalno unitavanje tih snaga; i da samo sloboda,
slobodni demokratski razvitak naroda znai sauvanje i razvijanje
svih njegovih, pa i intelektualnih, snaga.* * *Mi izdajemo, na elju
studenata-dobrovoljaca, ovu brouru u kojoj oni hoe da pokau - rei
emo to njihovim vlastitim rijeima -''svima onima, kojima lee na
srcu interesi radnog naroda, sudbina nauke i civilizacije, sudbina
slobode ne samo panjolskog naroda, ve i naroda jugoslavije, da u
dananjoj borbi oni ne smiju ostali skrtenih ruku, ve, i pored
najveih tekoa, moraju dati svoj udio, kako bi pravedna stvar
panjolskog naroda, koje je ujedno stvar itavog naprijednog
ovjeanstva, trijumfovala nad crnim snagama reakcije i faizma.''U
njoj oni pozivaju svu omladinu,''bez obzira na politiku, nacionalnu
i vijersku pripadnost'', da slijedi njihov put i pokazuju ujedno na
ivim primjerima svoga ivota i borbe jedinstveni front demokrata,
republikanaca, komunista, pristaa Hrvatske seljake stranke itd,
pokazuju jedinstvo naroda, narodni front slobode u borbi protiv
faizma, koji je neprijatelj itavog naroda.U brouri studenti iznose,
kako se oni skromno izraavaju,''nekoliko momenata iz ivotai borbe
studenata iz Jugoslavije u paniji''. To i jest, zaista, samo
nekoliko momenata, momentana odabranih vie-manje sluajno, kao to je
jedino i mogue u ratnim prilikama. Ali to su veliki, historijski
momenti, jedni od najljepih, najslavnijih, ak najodlunijih momenata
u ivotu naroda Jugoslavije i njihove omladine.Kada jednom nastupi
vrijeme i prilike da se izda knjiga na tek o''nekoliko momenata'',
nego o itavoj borbi panskog naroda, i kad se svestrano osvijetli
uloga boraca Jugoslavije u panjolskoj narodnoj vojsci i naroito
uloga ove omladine, meu njom i studentske omladine, u toj borbi,
onda e i gornje rijei o opsegu te borbe dobiti dostojan literarni
odraz.Ova broura to nije, niti je mogla da bude. Ona nije, moda,
napisana ni po svim litetarnim pravilima. Iz nje, takoe, uvijek ne
izbija visoka mudrost rutiniranih politiara. Alo ona djeluje
neposredno i uvjerljivo, sama sobom, kao svaka iskrenost, kao svaki
drugi izraz mladog, kipueg, ivog ivota.I zato moda jo ni uz jednu
knjigu kao ba uz ovu nisu tako dobro pristale lijepe rieji velikog
srpskog pjesnika Zmaja o mladosti, o njenim idealima slobode i
napretka i o moi tih ideala:''A ko behu oni divi,Koji su te napred
zvali,Koji su te ovenali,Koji su ti krila dali?''-''T ob e j a h ui
d e a l i''-''Bez njih nema vie leta,Nad oblakom mraka gusta,Bez
njih bi se brzo palo,Svet bi bio grob bez svetaivot prazan, mladost
pusta.''REDAKCIJA
U PANIJU, U PANIJU!Apel parikih studenata - dobrovoljacaOmladini
svih naroda Jugoslavije!Dogaaju u paniji, koji su uzbudili radni
narod svih zemalja i kontinenata, natjerali su i nas, studente iz
Jugoslavije na studijama u Pragu, da detaljnije analiziramo te
dogaaje i doli smo do zakljuka da prema krvavoj borbi panskog
naroda ne smijemo ostati ravnoduni.U tu neravnopravnu borbu, koja
je napetnuta panskom narodu, uvueni su progres i civilizacija,
uvueni su i nai drugovi, panski studenti, koji su bili prinueni da
bace studije i knjige i da s pukom u ruci brane kako svoju slobodu,
tako i slobodu svoga naroda. Dogaaji su se razvijali i suvie brzo.
Meunarodni faizam preao je preko svih obzira i obaveza i bezobzirno
pokuao da zarije panskom narodu no u Grudi.Faistiki generali Franko
i Mola, uz pomo marokanskih eta faistike Njemake i Italije, bacali
su pod oganj i ma radni narod panije.Oajniki krik nevien djece i
ena, ubijanih faistikim bombama, doprlo je i do nas. Apel naih
drugova, panskih studenata, upuen studentima sviju zemalja, doao je
i do nas, i mi smo odluili da se tom apelu odazovemo i da im
pomognemo koliko je najvie u naoj moi, a to je, da se i mi
pridruimo panskim studentima, seljacima i radnicima, svjesni da
branei njihovu slobodu branimo i slobodu naih naroda.Odlazei u
paniju, mi smatramo za svoju dunost da svima vama, bez obzira na
politiku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uputimo na ppozdrav sa
porukom da i vi ustrajete u borbi za slobodu i demokracijuPrag, 25.
I 1937.Rud. Janhuba, Elias Engel, Lazar Latinovi, Mirko Horvat,
Ratko Vujovi, Velimir Vlahovi, Mirko Kovaevi, Bastijani igbert,
Fetehagi Ahmed, Radoevi Anelko, Ratko Pavlovi, Marko Spahi, Rat.
Belovi, G. Vais, Branko Krsmanovi, Turk Ivan, iprak Matija, Lazar
Udoviki, Ropac J.
Zato sam doao u panijuDopis dobrovoljaca dr G. M. obavljen u
listu''Dimitrovac''*Ja sam intelektualni radnik, do juer prezreno
pseto pred licem faistike samovolje, bezvrijedna roba na
kapitalisikom tritu, a danas novoroeni ovjek u toplom krilu panske
Republike, vojnik ponosne meunarodne brigade, saradnik na velikom
djelu slobodne, mira i napretka...Nama, intelektualnim radnicima,
faizam je ukazao samo na dva puta: ili crknuti ili se prodati.Ali
ne!Neemo da se predamo! Isuvie osjeamo odgovornost pred svojim
narodom iz koga smo nikli i za koga smo nikli i sa kojim svo ve
proli jedan dio zajednikog, munog, ali velikog puta.Neemo da se
prodamo!Ali neemo ni da crknemo! Hoemo da ivimo. I da radimo! Da
radimo protiv faizma. Da se s orujem u ruci odupremo njegovom
oruanom napadu na panski narod!Zato sam doao u paniju.Faizam je
najpije umrljao paniju krvlju, da bi je zatim
proglasio''crvenom''da bi time''opravdao''svoje daljne kasapljenje
panskog naroda. Faizam je proglasio paniju''crvenom''. I tano je
tako: panija je crvena - od svoje roene krvi... Pret takvom
sudbinom panskog naroda zaista se vie nije moralo pitati za
stanovito, izgraeno, politiko miljenje pri opredeljivanju za ili
protiv panije. Radilo se prosto o tome, da li ovjek ima jo u sebi
iskre potenja, ovjenosti ili nema.I zato sam doao u paniju.Danas
sam ivi dio divne, gorostasne panske narodne armije! Danas mi je
radost sluati zadae i zadae izvravati. Raditi i boriti se! Imati
svoje mjersto u organizmu Narodne armije i pustiti svoju energiju
neka tee sva u njeno gorostasno tijelo. Ponosan sam danas, to mi je
dato mjesto u jednoj druini, kojoj su pripadale prve kolone panskog
proleterijata, koje izginue pod Hueskom, kojoj pripadaju branioci
Madrifa i besmrtni asturijski rudari, kojoj pripadaju knjievnici
kao pok. General Lukacs, Malraux, L. Renn, W. Bredl i drugi. Oni su
ivi izraz produhovljenosti nae borbe; oni su stvatni oblik onih
plemenitih snaga radnog naroda, koje ve danas izbijaju uporedo sa
grmljavinom naih topova; oni su glasnici velike misije, koju vri
radni narod, a ta je:Osloboenje ovjeka.________* Autor: dr Gojko
Nikoli. Prim. red.Zato smo doli?Dopis edomira K.*Doli smo jer smo
svijesni da faizam nosi propast svim demoktatskim tekovinama
naroda;Jer smo svjesni, da je stvar slobode i mira nerazdvojno
vezana sa slobodom i nezavisnou panjolskog naroda;Jer smo svijesni
da se protiv faizma ne moe boriti praznim rijeima i pustim
eljama.Doli smo da, borei se s pukom u ruci, izvrimo svoju
dunot.Ako nai drugovi, koji se nalaze van granica panije, jednako
budu vrili svoju dunost, onda e svijet biti spaen od rata, a svi
narodi osloboeni od faizma.________* Autor: edo Kapor. Prim.
red.Kako sam doao u panijuZapis rijei dobrovoljca Josipa H.*Iz
Zagreba smo krenuli 3. VII 1937. nas desetorica. Krenuli smo za
paniju da pomognemo panskom narodu u borbi protiv faizma koji je
neprijatelj i nas u Jugoslaviju. Krenuli smo puni oduevljenja da se
borimo za stvar radnog naroda, da narpavimo zid preko kog nee moi
da pree faistiko kopito.Preavi jugoslavensku granicu ilegalno, jer
nijedan od nas nije imao putnice, bili smo puni oduevljenja. Naem
radovanju po umama nije bilo kraja, mislei da smo u Austriji
slobodni. Na veer doli smo u Klagenfurt. Tu smo prespavali no i
sutradan krenuli dalje. Radosni to emo skoro prei
austrijsko-vicarsku granicu i zamiljajui da e mo se uskoro dokopati
Francuske, brzo doemo do granice. Pristupi austrijski andar i
legitimira nas; kako nismo imali putnih isprava, on nas odvede u
stanicu. Tamo nam, pribeleivi sve to smo izjavili, preporue da
preemo granicu pomou vercera i puste nas. U jednoj gostioni pronali
smo ovjek, koji je bio spreman da nas prebaci.Prelaz granice
ugovorili smo za naveer - im se smrkne. Vodila su nas dva seljaka.
Tiho, na prstima, u razmaku jedan od drugog na 50 metara pribiliili
smo se granicu. Granica na ovom mjestu ide preko korita Stare
Rajne. Tu je most, koji se treba prei u najveoj tiini, jer
andarmerijska stanica je udaljena tak 70 metara.Po komandi seljaka,
kojima smo se povjerili, izujemo se i bosi izvrimo prelaz
granice.Bili smo prilino blatni i zamazani, jer je padala kia, a mi
smo izvrili prelaz preko gustia i trnja - ali sve nam to nije nita
smetalo i krenemo napred.U vicarskoj se ljudi mnogo slue biciklima
i kad je ko prolazio na biciklu pozdravljali smo njemaki i nismo
razgovarali. Tako smo nakon jednog sata stigli na most, koji
prelazi preko Nove Rajne, kad iznenada iskoi preda nas agent i
zatrai papire. Nakon 5 minuta bili smo odeveni na sasluanje.
Zatvore nas odvojeno, i drugi dan, unato toga to smo protestirali
da nas se ne moe vraati natrag, jer smo politiki begunci, policija
nas vrati u Austriju. Austrijska policija nas odvede u Feldkirchen
- u sudski zatovr. Svi smo znatieljno gledali to e s nama ovdje
biti. Bojali smo se da e nas prebaciti u Jugoslaviju, kao to su nas
vicarske vlasti prebacile u Austriju.Sasluavi nas, oduzmu nam sve
stvati, sav novac, strpaju nas sve u jenu salu i prestali su da
pitaju za nas. Ujutro morali smo ii na skupnu tenju, gde smo
vidjeli da nismo sami mi''slijepi putnici'', nego da nas ima mnogo
vie - oko 120. Poneki du sjedili ve dva mjeseca, drugi mjesec dana,
a bilo ih je koji su sjedeli ve pet mjeseci. Bilo ih je takoer i iz
raznih zemalja. Razgovarati se nije moglo glasno, nego smo se
sporazumijevali oima i tiho. Poto nismo bili naueni na zatvor,
svima nam je bilo teko, teko smo snosili straarski postupak, uvijek
mislei kako mi ovdje u zatovru moramo tratiti vrijeme, dok nas
drugovi u panij eljno oekuju.Iz insburkog zatvora poslali su nas u
pratnji dvojice agenata u pravu Jesenica. Kazali su nam da e nas
pratiti do Schwartzfacha, a dalje do granice da moramo sami.
Stvorili smo zakljuak: sedam u Jugoslaciju, a ostalih pet u eku,
jer ipak je u ekoj sigurnije nego u Jugoslaviji. Na stanici
Sshwarzfachel, agenti nas doprate do vlaka koji je imao
proslijediti do Jasenica i pazili su na nas dok vlak nije krenuo.
Kako smo nas petorica htjeli u eku, a iz Schwarzfacha ide vlak
prema Salzburgu i Linzu, mi izaemo odmah na slijedeoj stanici i
povratimo se u Schwarzfach pokisli do koe: kia nas je bila stigla
upravo na pola puta. Poduzevi sve potrebne mjere opreznosti da nas
opet ne uhvate agenti, u Shcwarzfavhu se ukrcamo na vlak za
Salzburg, odvojeno jedan od drugog, pomijeani sa ostalim putnicima.
Prokisli do koe dremuckali smo, drhtali, stiskali se i utali. No je
bila vrlo hladna. U Salzburgu presjeli smo na brzi vlak da to prije
stignemo u Linz. U Linzu smo promijenili ilinge u eke krune, kupili
jednu zemljopisnu kartu da nam se nae pri ruci kod pralaza granice
i ujedno se malo oistili da ne padamo blatni suvie u oi. Odvezli
smo se vlakom jo do Freistadta, a dalje, do granice, ili pjeke,
preko brda, koja su ovdje visoka 1.000 metara. Strah je bio velik
da nas opet ne pohvataju i povrate u Jugoslaviju. Razdaljina do
granice mogla je biti 15 kilometara, ali kako smo morali ii
stranputicom preli smo mnogo vie. Bez odmora stigli smo oko 6 sati
u pograninu zonu. Karta, koju smo imali, bila je dosta slaba i po
njoj smo teko mogli znati gdje je zapravo granica. Do granice bilo
je jo 4 kilometra i do nje nas je doveo jedan seljak. Uz put smo
brali jagode umirujui time eludac, koji se ve bio poeo omalo da
buni, jer smo onaj dan jeli samo ujutro. uma, koju smo prelazili,
bila je sva crnogorica, mala i gusta. Kud smo god ili granje je
pucketalo, tako da se nadaleko moglo uti da gorom prolazi grupa
ljudi.Bili smo se zato usplahirali, ali seljak nas je umirivao
govorei da on poznaje put i da nije opasan. O zalasku sunca stigli
smo na jendo brdace, ispod koga je tekao potoi, koji je i
predstavljao granicu. Dok nam je seljak tumaio u kojem pravcu treba
da krenemo, primijetim da je neko vrlo blizu, ali s one strane
potoia, uino dva-tri skoka u pravcu prema nama. Jasno sam primjetio
i puku iza gustia. Brzo opomenuvi drugove, povuemo se u gusti od
crnogorie. Iza neeg povlaenja uli smo jasno kljocanje puke i povike
graniara. Bilo je jasno da su nas primjetili i da e nas saekati. Mi
poaljemo seljaka da se to prije izgubi, da ne bude uhvaen, i
odluimo da sami saekamo zgodan trenutak za pralaz. Sluali smo itavu
no razogvore i signale pograniara: uzalud je bilo ovdje pokuavati
prelaz. Dvojica od nas itavu no drala su strau. Bila je etvrta no
kako nismo spavali: hladna, kao da je Boi, a mi smo bili vrlo slabo
obueni. Oko 4 sata probudim ostale drugare i krenemo dalje.
Zaobiavi brdo, promijenimo pravac i u skokovima, od dbuna do dbuna,
nastavimo put. Nako ndva sata ovakvog prebacivanja primjetili smo
po karti da smo preli granicu. Ceste smo izbjegavali i traili smo
poljske puteve.Ovaj dan isto nismo nita jeli ,sve dok nismo doli
oko 4 sata u Karlitz. Da se to prije domognemo Praga, nismo se ni
odmarali, ve smo krenuli na vlak, pa preko Budjejovica u pravcu
Praga. I tu no provedosmo gotovo bez sna, jer klupe u vlaku nisu
bile slobodne. Jedva se drei na nogama, prozebli, prljavi,
neobrijani, izgledali smo kao straila. Mrzilo nas je na meusobno
razgovaramo, kuvajui svaki u sebi mrnju prema onima, koji nam prave
tolike prepreke.Put od Prafa do panije, iako je taj mnogo dulji,
preosmo sa manje zapreka.Dok faizam otvoreno alje svoje snage u
paniju Franku, dok oni vode otvoreni rat protiv nae brae, nama se
onemoguuje da donesemo svoje ivotena raspolaganje naoj brai.
Sprijeili su na stotine i stotine iskrenih, potenih drugova da
stignu u paniju, spreilo ih se, a i spreava jo i
danas.________*Autor: Josip Husinec. Prim. red.DolazakIz pisma
jednog dobrovoljca u Pragu''...Najzad, poslije toliko muka i
strahovanja da nam se itav poduhvat ne izjalovi, stigosmo u paniju.
Nalazimo se u jednom gradiu u Pirinejima.Figueras. Kasarna iznad
grada, prava tvrava. Preko 400 dobrovoljaca svih nacionalnosti
svijeta sprema se da uskoro stupi s pukom u ruci protiv krvopija -
faista. Mi, petnaestorica prakih studenata i oko trideset radnika
iz Jugoslavije, obrazovali smo jedan vod. Vodnici i kaplari su
drugovi, koji su ve sluili vojsku; izabrali smo i dva politiki
odgovorna druga, koji se staraju o redu i radu. Istog dana uvee
odran je poslije politiki sastanak.Preko 40 ljudi u polumraku
napravio je krug. Pridruili su nam se i neki esi. U sredini drug
Vlahovi. On govori:''Veeras emo odrati komemoraciju drugu Srzentiu,
koji je prije dvije godine, upravo na dananji dan, poginuo na
barikadama prilikom velikih studentskih demonstracijau
Beogradu.''Reaju se uspomene iz borbi demokratskog studentskog
pokreta na Beogradskom univerzitetu, iznose se tekoe na koje su
studenti nailazili u toj borbi, analiziraju se uzorci i posljedice
tih demonstracija, faze kroz koje se prolazilo, da bi se najzad
formirao elini blok svih studenata koji ele slobodu naroda, mir i
konstruktivan rad na Univerzitetu...Drug Srzeniti je poginuo od
ruke faistikih plaenika, ali nama e se uskoro ukazati prilika da
osvetimo ne samo njegovu krv, ve i krv sviju studenata, radnika i
seljaka, koji su pali u borbi za slobodu, demokraciju i bolji ivot
radnih masa...Moram da zavrim. ujem odozdo poziv na zbor - na
junaki zbor.Sigurno uskoro kreemo - ...''U PANIJI: IVOT I
BORBAMADRID: Prvi bojevi, prve pobjede i prve rtvePrilog drugova V.
R. i M. M.*Prvi boj internacionalnih brigada - ne raunajui ranije
organizovane manje odrede i grupe - bio je 9. novembra 1936. na
samom pragu Madrida, kod Francuskog mosta na rijeci Manzenares u
zapadnom parku.Prvi na student, koji je u tom boju uestvovao bio je
drug Milun Boovi, student filozofije i prava, Crnogorac.Dostojne se
ponio taj na prvi predstavnik u boju.Pregazivi meu prvima rijeku
Manzanares, on je sa dva druga osuo vatru na vrata i prozore jedne
kuice, uutkao Marokance, koji su bili zasjeli u njoj i time silno
pomogao vodu da se razvije.Drugi dan ujutro on je sa dva-tri dobro
ispaljena metka skinuo s drveta marokanskog snajpera, koji je
njegovom vodu smetao ne manje nego pomenuta kua.Ko zna kakoje u
dananjem boju pojedincu teko imati vidljivog uspjeha, taj e
vjerovati kada kaemo da je Milun nanio jo dosta tete neprijatelju,
koja se rauna samo kao uspjeh kolektiva.Ali u treem boju, na
poloaju izmeu Casa de Campo i Ciudad Universitaria Boovi je bio
teko ranjen i trei dan je umro.''Slavno mrite, kad mrijet morate''-
esto je on znao ponavljati velike rijei slavnog crnogorskog
pjesnika Njegoa. I poginuo je zaista slavno - kao istinski
Crnogorac.17. novembra jedna neprijateljska baterija bila je osula
jaku vatru na poloaj njegovog voda. Poslije kratke pucnjave
uslijedie dva plotuna odmah jedan za drugim. Podigao se ogroman
oblak ognja i dima. Prvi ranjenik''apajev'', iskoi iz pakla sam. Za
njim, iznesoe Boovia. On je nevjerovatno stradao od teke rane u
boku, ali se oprostio s drugovima mirno, zamolivi ih da jave
Partiji, sinu mu i eni, da umire kao komunist.Na njegovoj pustoj
kapi ostao je rotfrontovski znak i natpis: No Pasaran!Milun se
rodio u Piperima u Crnoj Gori. Njegovi roditelji su seljaci, sa
imanjem jedva dovoljnim da se ne gladujem. Jo u ranoj mladosti on
se uvjerio da u dananjoj eposi smisao ivota lei u borbi na strani
radnike klase, od koje jedino i zavisi daljni progres ljudskog
drutva.Budui akom u podgorikoj gimnaziji, a kasnije studentom na
Beogradskom univerzitetu. Milun Boovi uzima najaktivnijeg uea u
ivotu i borbi revolucionarnog dijela studentske omladine. Osim
toga, steenu pismenost i znanje on posveje radnikoj tampi i
agitaciji meu seljacima svog plemena.Svirepi teror vojnofaistike
diktature i provale u Beogradu prisiljavaju Miluna da napusti
Univerzitet i da emigrira iz Jugoslavije. U tekim danima emigracije
njega je pratila nemilost i teror policije nekoliko zemlaja. Ali to
nije ni na jedan asak pokolebalo kod njega vjeru u snagu radnike
klase, bjeru u njenu konanu pobjedu.Kad je poeo graanski rat i
faistika intervencija u paniji, Milun Boovi se nije predomiljao ni
jedne minute da promjeni studije i knjievniki posao za puku. On je
doao meu prvim dobrovoljcima-internacionalcima da pomogne
panjolskom narodu. Branei Madrid, on je pao junakom smru,
smrtonosno pogoen topovskim zrnom.Milun Boovi, kao i Mijat Makovi,
Milo Damjanovi, Vukain Radunovi i drugi, koji su dali svoje mlade
ibote za slobodu panjolskog i svog, crnogorskog naroda, sluie
uvijek primjerom jnaoj omladini, pokazujui joj za to treba ivjeti i
kako treba''mrijeti kad se mrijet mora''za ono, za to se ivi.***U
prvom periodu odbrane Madrida, koji je trajao vie od dva mjeseca
poginulo je, naroito u bojevima kod Palacete (''BijeleKue''), gdje
je poginuo Boovi - blizu dvadesetak omladinaca iz Jugoslavije. Meu
njima je bilo i nekoliko studenata, kao npr. student agronomije
Stevo Nikoli, koji je u tim bojevima bio ranjen, a poslije, u
lijeto 1937. poginuo kao republikanski gerilac u Esremanduri.
Redakcija oce broute, meutim nije mogla ustanoviti imena ostalih
drugova, jer su oni, dolazei u dobrovoljce, redovno nastojali da
zataje ko su i to su. Kako oni nisu inili nikakve razlike izmeu
sebe i drugih omladinaca, radnika i seljaka, neemo je ni mi ovdje
initi.Neka bude jednaka i izajednika slava svim omladincima iz
Jugoslavije, koji padoe u odbrani Madrida, kad su im bili jednaki i
ivot, i borba i junaka smrt!________*Autori: Veljko Ribar i dr
Mirko Markovi. Prim. red.HARAMASa Haramom (poetak februara 1937)
zapoinje, a sa Gvadalaharom zavrava druga odbrana Madrida. U taj
period spada ve masovni dolazak i uee naih studenata u panjolskom
ratu, u redovima panjolske narodne vojske.Ve je stigla grupa prakih
studenata, iji apel, upuen omladini Jugoslavije, donosimo naprijed.
Stigle su organizovano - koliko je mogue u nelegalnosti
organizovano prei sedam granica, i druge grupe: iz Beograda,
Zagreba, i drugih mjesta.Ve su stigle te grupe i, raspodeljene po
bataljonima i baterijama interbrigada, no uglavnom uvrtene u redove
slavnog bataljona''Dimitrov'', stupile u borbu.Evo jednog kratkog i
djeliminog opisa haramskih bojeva.Prva dva mjeseca sa
bataljonom''Dimitrov''Prilog druga M. K-via*est dana ilismo iz
baze, gdje se formirao bataljon, do fronta. Isti put mogli smo
preii za est sati, ali nam je tih nekoliko dana trebalo da uz put
bar koliko - toliko proemo najosnovniju vojnu obuku. Veliki dio
bataljona sastojao se od drugova, koji nikad u ivotu nisu drali
puke u ruci.Dvanaestog februara ujutro stigli smo na jedno mjesto,
gdje pokraj ceste pie:''A Madrid 33km''. Tu se iskrcasmo iz kamiona
i pod punom ratnom opremom poosmo u pravcu rijeke Harame. Kao to uz
put proosmo vojnu obuku, tako uz put primismo i''krtenjevatrom''-
prvo vazdno bombardovanje. Proe sretno - niko nije nastradao.Uskoro
se zau tektanje mitraljeza - naa prethodnica je ve stupila u borbu.
Zamalo poee da i oko naih uiju fijuu kugle. Udarie prve granate.
Jedna udari pod samu maslinu i izbaci je zajedno sa zemljom.Zako
stupismo u prvi boj.Po komandi bacismo sa sebe sve stvari osim
puke, municije i gas-maske. U trku punimo puke. Dok smo stigli na
ivicu jednog brijega, koji se nalazio pred nama, padoe prvi
ranjenici. Nisu se alili na ljute rane, nego na to to su ranjeni, a
da ni puke''omirisali nijesu''.Pod brijegom su se zaustavili
faisti, kada ih je satjerala naa prva eta. Tankovi i gusti redovi
Marokanaca. Otvaramo brzu paljbu. Praina, dim, tekanje mitraljeza,
tutanj runih granata, kripa i roktanje tankova. Pucnjava traje itav
sat, ali vidljivog uspjeha nema. Zato se povlaimo 200-300 metara
nazad, da bi faiste izvukli ispod brijega. Prvi put ih prevarismo,
jer stvarno poee izlaziti. No drugi put na ovaj trik ne pooe. Tako
pucajui i manevriui saekasmo no i ukopasmo se. Nalazili smo se na 1
km od rijeke Harame.Tu no faisti su prebaciji preko Harame ogromnu
silu i pokuali da nas opkole, ali smo mi pred zoru razbili
obru.Drugi dan se borba nastavila. Sada bi napadali mi, sad oni. IO
sviju sledeih dana nije bilo mira ni danju ni nou. esto puta, kad
nas u borbi zatekne no, proturasmo se na grupice, te ne znamo na
ijem smo teritoriju - naem ili faistikom. Sedam dana i sedam noi
uzastopce vodila se bez prekida i odmora oajna i naporna borba.
Prevagu, tehniku i brojanu, koju su imali faisti, mi smo morali
izravnati neuvenom izdrljivou, upornou i energijom, ulaui sve sile
do poslednje kapi. Uvijek u se sjeati posljednjih rijei, koje sam
uo od druga ipraka drugi dan borbe, kada se, pri nastupanju i
pretravanju, naosmo za ejdnom maslinom zajedno:''Teka ova borba,
Mirko, ali moramo junaki pretrpjeti, pobijediti faizam; tada e
valjda doi raj svim ratovima.''Najtei su nam bili asovi kada smo
gledali kako puu k nama gvozdene ala faistiki tenkovi. A u nas samo
puke i tek po koja bomba! To treba doivjeti, pa da se shvati koliko
se ovjek moe osjeati sitan i nemoan. Ali treba doivjeti i to, kao
mi, kad smo tako gotovo goloruki ipak zarobili trei dan borbe dva
velika njemaka tenka. Kako se onda ovjek osjea jak, velik i
ponosan!Tek petnaesti dan ulazimo u plitke, siromane i na brzu ruku
napravljen rovove. Poinje''pozicioni'', rovovski''rat na mjestu''.
Prvi zadatak bio nam je, naravno, da se dobro utvrdimo. Radili smo
dan i no. Kia, vjetar i studen - nita nam nije smetalo da za
nekoliko dana pretvorimo liniju u neprebrodivu tvravu. Faisti su
nas i dalje stalno provocirali i pipali - ne bi li ipak gdje proli.
Bilo im je sve uzalud. Mi bi obino utali sve dok se nebi pojavili u
masi na otvorenom polju i poli ka nama, a onda bi
ih''istili''mitraljezima.Kao to se ne mogu zaboraviti napori i
tekoe kroz koje smo proli u prvim danima bojeva, tako e nam isto
ostati nezaboravni i kasniji dani rovovskog ivota: izdrljivosti i
podnoenje njegovih tekoa, izdrljivost u borbi, dovitljivost u
ratnim lukavstvima, propaganda u redovima neprijatelja (pomou
megafona, pred kojima bi istupali zarobljenici i prebjeglice, no
esto puta smo ih znali prosto zabavljali muzikom), politiki rad meu
svojima. Rovovi su bili puni svakojakih natpisa, parola, plakata,
zidnih novina, koje je izdavao svaki vod, eta i bataljon. Kada bi
dopisnici raznih svjetskih novina dolazili kod nas, fotografisali
su svakih nekoliko boraca - sve je privlailo njihovu panju: i zidne
novine, i male ali duboke kaverne u rovu koje su nam sluile, meu
inim, i za politike sastanke, diskusije i kurseve (opeobrazovne,
jezine i sl.). Imali smo i pjevaki hor. Poslije veere sakupljali bi
se na pogodno zakrivenim mjestima i otpoinjali pjesmu. Nama
susjedne ete i bataljoni - Englezi, Francuzi, Amerikanci i panjolci
prihvaali bi, i za as bi se zaorila pjesma kroz cio haramski front.
Faisitiki oficiri obino bi tada - kao i za vrijeme megafonske
propagande - nareivali da se otvori vatra.Ona je ponekad bila i
vrlo jaka, ali mi zbog toga nikada nismo prekidali, nego bismo
radovno otpevali sav program, koji se zavravao
s''Internacionalom''. Onda bismo pokuavali govoriti s faistima
pomou velikih truba ili bi''predavali rije''megafonu. Taj bi sa
svoje strane i zavravao program jednim apelom na sve zavedene, koji
su u slubi neprijatelja. Rezultat rada bilo je redovno
pojavljivanje na naim linijama - iako u to vrijeme ne ba
mnogobrojnih - prebjeglica.Teak je bio na ivot i rad na Harami, ali
on nije bio bez lijepih momenata, vrijednih da ih mi zauvijek
zapamtimo, a drugi - da o njima znadu.Nae brobe na Harami bile su
teke i krvave; one su istrgle iz naih redova mnoge rtve, ali su to
bile slavne i uspjene borbe, u kojima ni jedna rtva nije bila dana
uzalud.To je bila etvrta velika ofenziva faista na Madrid, koja se
slomila o eline redove panjolske narodne vojske,meu njima i o
redove inrernacionalnih bataljona,meu njima i o redove slavnog
bataljona''Dimitrov'',meu njima i o redove nae omladine, prije
svega studentske omladine Jugoslavije.vrstina tih redova posluila
je Republici na Harami - osim za neposrednu odbranu Madrida - jo i
kao oslonac za veliku pobjedu na Gvadalahari.________*Autor: Mirko
Kovaevi. Prim. red.''Samozvanci''Saopenje druga V.*Na lijevom krilu
bataljona''Dimitrov'', poslije krvave borbe od 14. februara,
odstupao je jedan bataljon. Mladii - dobrovoljci, veterani
antifaisti, koji su se sjajno drali u borbama na Casa de Campo, kod
Mahadahonde i Las Rosas, nali su se ipak u zabuni, jer im je, pored
dva komandira eta, poginuo jo i komadant bataljona.Niko se od
mladih i neiskusnih preostalih komandira nije dosjetio da treba da
preuzme bataljon, koji je odstupajui dovodio u
opasnost''Dimitrovce'', a i sam trpio velike gubitke pod kiom
tanadi. Dva praka studenta iz bataljona''Dimitrov'', Spahi i
Krsmanovi, videi da prijeti katastrofa, iskoe pred bataljon. Teko
se su se sporazumijevali sa pancima.-Kuda? Ne smije se
odstupati!-Ali na komandant bataljona je mrtav!Spahi nije dugo
oklijevao, ve uzikne:''Ja sam va novi komandant! ivjela panija!
Napred!''i ukazujui na Krsmanovia:''A ovo je moj
autant''.Odjedanput se stvorie tu i nai tankovi. Spahi na elu
panskog bataljona, praen tankovima, poe na juri.Poslije pola sata
bataljon je dobio pravog komadanta, a''samozvani''komandant Spahi i
njegov''autant''vratie se otkuda su i doli: u redove boraca bez
ina.________*Autor prvog i drugog napisa je Veljko Vlahovi. Prim.
red.(prvi tekst je''Samozvanci''a drugi''Matija iprak''koji
sledi.)Matija iprakNekrolog od druga V. V.Iz studentskog odreda
bataljona''Dimitrov''u nesebinoj borbi za narodne slobode i mir,
borei se rame uz rame sa radnicima i seljacima iz svih zemalja
Jugoslavije, zajedno sa panskim i meunarodnim proleterijatom,
izguvismo u krvavim borbama na frontu Harama druga IPRAKA, studenta
prava.Jedan od prvih izmeu nas, koji smo pohitali u pomo panjolskom
narodu, koji smo odluili da pozdravne telegrame i rezolucije
potkrijpimo i potvrdimo krvlju i ivotom, da mjesto knjige
prihvatimo puku, bio je drug iprak.Sin slobodoljubivog hrvatskog
naroda, iz seljake porodice, nije se dugo premiljao. Kao vatreni
antifaista stavio je svoj ivot na raspoloenje panjolskoj narodnoj
vojsci i najzad ga dao, znajui da ga daje za slobodu ne samo
panjolskog, nego i hrvatskog naroda.Uenik pokojnog stjepana Radia,
on je bio nepokolebljiv pristaa Hrvatske seljake stranke, ali
ujedno i nepokolebljivi pristaa ujedinjenja svi demokratskih snaga,
u kom je on s pravom vidio garanciju za postignue slobode hrvatskog
naroda.Velik je na bol za izgubljenim drugom, ali mi, drue Matije,
neemo plakati nad tvojim grobom. Mi ne oplakujemo svoje drugove,
nego ih svetimo, nastavljajui njihovo djelo, nastavljajui borbu
protiv meunarodnog faizma.Uvjereni smo da e i sav hrvatski narod
zajdno s nama svetiti i osvetiti tvoju junaku smrt, pomogavi nas u
borbi protiv faizma i osudivi onu grupu svoje zavedene djece na
zagrebakom univerzitetu, koja smatra da i politiki i nacinalno
stoje blie drugu ipraku nego mi - pristee drugih stranaka i sinovi
drugih naroda, koja je ipak preko njegovog groba puila ruku ubojici
panjolskog naroda, neprijatelju hrvatskog naroda, generalu
Franku.Uvjereni smo da e sav mladi narataj hrvatskog naroda
slijedite ne njihov, nego tvoj primjer, drue Matija.Vjena ti slava,
dostojni sine hrvatskoga naroda!***Istog dana, 14. februara, na
istom mjestu, u jednom haramskom olivaru (maslinjaku) gotovo
istodobno kad je pao Matija iprak, poginuo je jo jedan omladinac -
student, drug Sreko Bori iz Podgore, Marksista. Nalazei se na
studijama u Parizu, on je u decembru 1936. preao Pirineje da se
svrsta u redove interbrigada, formiranih u odgovor na faistiku
intervenciju u paniju. Bio je dodijeljen
bataljonu''Dimitrov''.Jedan od uesnika istoga boja pria o
okolnostima njihove pogibije ovo:''U noi 13. na 14. februara bilo
je upueno nas dvadesetak''Dimitrovaca''da zajedno sa jo nekih
dvadeset''Telmanovaca'', organizujemo jedan daleko napreed
istaknuti''Stuetzpunkt''- malobrojnu ali jaku taku otpora. Tek to
smo se ukopali, kad u cik zore faisti zapoee sa napadima. Napadadi
su se reali jedan za drugim itav dan. Nas etvorica studenata
pomagali smo vatru neeg mitraljeza. Na naem sektoru borba je bila
uspjena, ali mi nismo obratili panju na susjedne sektore, otkuda su
faisti poslije podne potisli nae linije i sa tri strane okruili
na''Stuetzpunkt''zasipajui na s vatrom tenkovskih mitraljeza.
Morali smo se povlaiti u paklenoj vatri i u asu kad smo mislili da
dopadamo meu svoje - naskoismo na faiste. Tu su u oajnom i krvavom
krevu pored drugih pali i drugovi Bori i iprak, a drug Veljko
Vlahovi teko ranjen. U posljednjem asu bili smo spaeni jednim
protunapadom naih trupa. Posada''Stuatzpunkta'', ostavi na mjestu
do posljednjeg asa, omoguila je tu kontraataku i time isunila svoju
zadau. Boljno polje, obilno posuto mrtvim Marokancima i
legionarima, ostalo je za nama.''Smrt krilatog sokolaPrilog druga
Vl.*Na Novu godinu 1937. preao je Pirinejske planine studnet prava
Stevan Dudi, rodom iz Petnica, blizu Valjeva. Zapojen slobodarskim
duhom srbijanskog sela, teei za slobodom, naao je izraz toj tenji
uvrtivi se u ponosne redove republikanske avijacije. U januaru je
doao, u februaru ga ve izgubismo. Ponosni soko panskog neba,
beogradskih student Sreten Dudu, survao se jednoga dana polomljenih
krila.''A ko behu oni divi,Koji su ti krila dali?-To bejahu
ideali!''Drug Sreten je pao za ideale mladosti, za ideale slobode i
pravde, za ideale itavog naprednog ovjeanstva.Neka je ast njegovom
imenu, neka je slava njegovoj uspomeni!________*Autor: Veljko
Vlahovi. Prim. red.Drugovima iz Andaluzije i AsturijeR.
PavloviNisam sam -Sa mnom su hiljade,Sa mnom su miloni,Sa mnom
smelo stupaju napredelini redovi hrabrih boraca,Redovi boraca za
slobodu.Ranjen sam.Odlazim teka srca.iroka polja putuju sa
namaPolja sa pomorandamaPolja se preoraonom plodnom zemljom.Voz
odmie.Kreveti se zibaju.Ljudi sa izreetanim grudima,Ljudi sa
ireetanim glavama,Sa izlomljenim nogama i rukama.Putujemo ne znam
kuda,U bolnicu ne znam koju.Jedan drug iz Austrije,Jaue iznad
mene,Mlaz krvi mu brizga iz ustiju -Postaje blei i blei.Izvode
ga.O, drue!Ti bljuje krv za slobodu,Bljuje krv za sretnu
paniju.Drugi ima izlomljenu ruku,Tri puta je do sada ranjavan.Ruka
mu je uvrstena daskama,Smeje se i glada u nju.Crnu kapu je staviop
na vrh prstijuI obraa se svima nama:''To je faista''I pokazuje
veselo, nasmejalno, radosnoKako je gaao''crne koulje i kape''Crne
faistike varvare.O, drue, tvoja ruka je slomljena,Ukoena i
stegnuta,Ali tvoje srce je veselo,Tvoja misao je zdrava,Ti si sin
ovih razdraganih polja,Iz kojih niu junaci,Iz kojih se raaju
revolucioneri,Ti si sin Andaluzije.U fabrici ti je rebro
prebijeno,A sad ruka slomljena,I braa pobijena,I majka obeena;Pet
si proao frontova, sa pesmom na usnama,Na plavoj Harami izbaen iz
stroja.Drue, ja ti se divim,Ja sin seljaka sa Balkana,Ja sin
balkanskih gora,I balkanskih polja.Mi putujemo i smejemo se
zajedno.I nastupali smo zajedno.Mi se razumemo,Mi se na ovim
ravnicama,I ovim brdima,Borimo za sreu i sloboduMilog Balkana i
drage panije._______*Autor: Ratko Pavlovi - iko. Prim. red.RANE I
USPOMENEOd M. Sp.*17. februara, 4,30 sati poslije podne.
Front''Harama''.-Alarm! Polazimo!Za 8 minuta bataljon stoji spreman
u stroju.-Po vodovima - napred!Ili smo kroz jednu kamenitu jarugu.
U vremenu od 20 minuta stigli smo na poloaj. Razvijamo se u
strijelice - prvi kurumi ve stigli smo na poloaj. Razdvajamo se u
strijelice - prvi kurumi ve zvide iznad glava. Uskoro i sami
otvaramo vatru. Udari granata. Za njom druga, trea, deseta. To
naizmjenice s njima, to istodobno prate rapneli, klokou mitraljezi.
Smfonija boja je zapoela tek prije nekoliko asaka, no mi je vie i
ne sluamo - kao da traje ve beskrajno. Napredujemo to u brzom
skoku, to puzajui.Faisti su ve sasvim blizu, moda pedeset, moda sto
metara. Lazo mi pokazuje: eno jednoga na maslini! Opalio sam hitac,
ali u istom momentu osjetio sam i jak trzaj.''Ranjen sam Lazo!''Na
jednu sekundu hvata me vtoglavica.
Nesvjest...................................................................................................Budim
se u asu kad me nosi niz kamenitu jarugu. Pokraj nas tre neki
ranjeni drugovi. Prepoznajem Arsenovia i politkomesara. ujem
glasove:''Komandant Grebenarov i stari Andija poginuli...''Ponovo
padam u nesvijest.Budim se, vidim oko sebe neke sasvim mlade
panjolce. Previjalite. Doktor, ehoslovak, previja me i hrabri:''Za
mjesec bie zdrav.''-''Mlatite bandite dalje'', odgovaram ja, tek
napola pri svijesti. Tako mi rekoe. No ja dobro pamtim da sam u
tome asu bio pri potpuno jasnoj
svijesti...................................................................................................Operacioni
sto. Oko mene urba, blijete instrumenti i najednom strahoviti
tresak i zveka razbijenih stakala.''Junkersi''su bacali
bombe...................................................................................................Taragona.
Bolnica. Opet operacioni sto, klaroform, teko buenje, muka i
povraanje i strani
bolovi.....................................................................................................Produavamo
put. eljeznika stanica. Peron prepun svijeta, ene plau, maliani
prilaze i nude narade. ujem povike:''Salud camaradas''. I pored
bolova diem pesnicu i viem:''Viva Espana!''nose me opet u vagon,
plazimo i vozimo se dugo. Drugi dan u noi voz se zaustavlja na putu
- opet avioni!-Banditi!Najzad esti dan - Mursija. Voz ulazi u
stanicu i tiho se zaustavlja. Iznose nas na peron. Peron pun ena i
djece. Opet ovacije.Hospital''Pasionaria''.Prvo poznanstvo - drug
Mio, krni Dalmatinac, obuarski radnik. On je ranjen jo u januaru.
Kroz nekoliko dana iznenadi me posjetom drugarica Milica, sa kojom
smo poli iz Praga, ali smo je morali ostaviti u Parizu.-Ipak si
stigla?Drugi razgovori, prake usponeke, uspomene na studije, na
zajedniko putovanje do Pariza. Dolazi i Horvat sa takom, i on je u
istoj bolnici - razgovorima i uspomenama tek sada nikad kraja.
Rasteruju nas
doktori...................................................................................................Dani
sve crnji, bolovi sve jai. Sela broj 10 - ogromna. Tu nalazim
Svetislava Parnickog, jednog Litvinca i dva ehoslovaka, svi iz mog
bataljona. Preko puta od mene umire jedan drug Talijan. Zajedno s
njim, osjeam, umirem i ja. Nesvijest. I rekoe mi, viem:''ivio
Staljin!''Budim se poslije jedan sat - temperatura 41,2.Drugovi
kojima su se rane zacjeljivale, posjeivali su me svaki dan: Franjo,
Mato, Sreko, Milo, Mirko, Anton i mnogi drugi. Milica mi je stalno
donosila crvena rue, kolae i utjehu. Dolazile su i druge nae
djevojke: doktor Anka (naa''Poca''), bosanska Borka, kojoj je mu
poginuo jo u prvim bojevima kod Madrida. Njenoj brizi i energiji
imam sve da zahvalim. I njenoj i sviju drugih, koji su mi pomagali
opet na drugi nain - jednako potreban ranjeniku - pismima i
posjetama: drugu Veljku Vlahoviu, koga je ivot lomio kao nikog, ali
slomio nije i nee, starom poznaniku i prijatelju zemljaku
Stafanoviu, Janhubi, Austrijanki drugarici Lizi, koju njena
7-godinja kerkica naziva u pismima''Dragom drugaricom'', Blau Boti
i njegovoj mladoj verenici panjolki Karmen, koja me je znala uvati
itave
noi...................................................................................................Ah,
dugih li noi! Dugih li dana, nedelja, meseci! Besanica i bolovi!
Bolovi i svoji i tui. I tui jo tei nego svoji! Kako je tuno jeao
ranjenik sa kreveta 128!''Mama, mama!''Umro je. Bio je to jedan
francuski grof, koji se borio na naoj strani iz uverenja da je
pravda na strani panskog naroda.''Mjesec'', koji mi je eki doktor
na previjalitu odredio kao rok ozdravljenja, imao je sto ezdeset
dana.Tek sto ezdeset i prvi dan odlazim zajedno s Bracom u
Alikante. Posljednji pogled na bolnicu''Pasionaria''. Asocijacija
misli: bolje je umrijeti stojei, nego ivjeti na koljenima.
Psoljednji stisak ruke Anki i Lizi. Posljednji Miliin prijateljski
poljubac:''Da bude zdrav!''Zviduk. Laki trzaj. Voz kree. Ritmiki
tutanj tokova. Lagana vrtnja horizonta. S njim zajedno kreu se
polja, vinogradi, vrtovi naranda, sve novi i novi i bude novu,
nikada dotle toliko osjeano volju za ivotom...________*Autor: Marko
Spahi. Prim. red.BRUNETEGvadalahara je slava panjolske narodne
vojske, slava i simbol njene budue pobjede. U bojevima na
Gvadalahari uestvovali su, razumije se, i nai omladinci - studenti
(tamo je npr. Slobodan mitrov bio ve drugi put ranjen; trei put kod
Brunete) - ali glavna njihova zasluga nije bila u tom neposrednom
ueu, nego u tome, to su oni, tako rei, drali borce sa Gvadalahare
na svojim ramenjima. Vojni specijalisti (npr. drug Golubjev) kau,
da je pobjeda na Gvadalahari bila omoguena vjetom i pravodobnom
koncentarciojom snaga, a ta je opet bila omoguena time, to su
republikanci zanali da na Harami''zabave''neprijatelja neprestanim
kontraakatima. A na Harami se, u''Dimitrovu'', nalazio najvei broj
naih omladinaca.Ko zna to znai''zabavljati''neprijatelja,
otklanjati njegovu panju demonstrativnim napadajima, taj e znati i
da cijeni disciplinovanost i gotovost na rtve republikanskih trupa,
meu njima i naih''Dimitrovaca''i drugih internacionalaca na Harami,
krajem februara i poetkom marta 1937, kad su oni spremno ginuli u
naoko''nepotrebnim''i''bezizglednim''napadajima, kakvim se esto
znadu priiniti tzv.''demonstrativni''napadaji. Uzgred budi reeno,
ti napadaji vreni najveim dijelom pod komandom neeg zemljaka druga
Vl. opia.Osim na Harami i Vgadelahari u to vrijeme (u proljee 1937
- poetkom aprila) repubilkanske trupe su izvrile jo znaajan
protunapad na jugu, kroz Pozoblanco, koji isto tako nije proao bez
uea internacionalaca (13. brigada, osobito glasoviti
bataljon''apajev''), meu njima i naih omladinaca - studenata.
Jednako tako i istodobno preduzeti 12. i 14. interbrigade na Casa
de Campo i Sierri, iji je cilj bio olakanje poloaja na sjeveru,
pomo muenikoj Bisakaji.Od tada imamo oko dva mjeseca relativnog
tzv. mira, kada frontovi''miruju''onako kao to miruju dva
megdandije u asu, kad im u uzajamnom naporu snafa prte
zglobovi...................................................................................................Juli
1937. Tropska ega. Republikanske trupe - meu njima i svi nai
omladinci - kreu se drumovima prema Eskorialu, gdje se koncentriu u
svrhu udaraca na Brunete. Mladi organizator dobrovoljakog pokreta
meu narodima Jugoslavije, drug Blagoje Parovi, idui da preuzme
politiko rukovodstvo 13. interbrigade, susree na putu
bataljone''akovi''i''Dimitrov'', predaje''Dimitrovcima''zastavu CK
KPJ i poziva borce na veliki podvig. /1/Sve je spremno, zatihlo u
stavu mirno, i u asu kad se razdaje komanda za pokret, kvrckaju
fotoaparati ovjekovjeujui nasmijana lica onih, od kojih mnogi ve
sutradan padoe na ravnicama i humcima oko Brunete i
Villanueve...................................................................................................Prvi
je pao sam Blagoje Petrovi. Ali Brunete je zauzeta, Villanueva da
Canada je zauzeta. Neprekidni dad bombi potresa zemlju, vazduh nad
Madridom drhti i tutnji tutnjom nedalekog boja. Ve iskusna u boju
republikanska vojska, ve provjereni i prekaljeni nai omladinci
podnose egu i eu, umor i napor smrtnu opasnost, rane i bolove, ali
je prvi planski pripremljeni udarac faizmu uspjeno nanesen i bojno
polje ostaje sa republikom bez obzira na paklenu vatru i bjesomune
protunapade faistikih najamnika.Evo jedne''crtice''(savremeni boj
nije lako dati u formi irokog plana) iz brunetskih bojeva od druga
N. N. tampane u
listu''Dimitrovac'':.....................................................................................................Obraam
se zamjeniku vodnika prvog voda, prve ete u bataljonu''Dimitrov'',
drugu Mijatu. Rekli su mi da je 22. jula ostao sam u rovu itav sat.
On je iz crnogorskih brda. Ima i strunog vojnog znanja. I on
pria:''Ja hou da govorim o ljudima, o herojima sa Brunete. Ja hou
da govorim naroito o prvom vodu, ne zato to je on najhrabriji, ve
zato to je on najhrabriji, ve zato to sam bio u tom vodu i to sam
brzo upoznao ljude iz tog voda, eline drugove, koji su u najteim
momentima znali da sauvaju hladnokrvnost i snagu. Neu da govorim o
udima od junatva koja su oni pokazali prilikom napada oko Brunete i
Villanueve de Canade. To dobro znadu svi borci iz
bataljona''Dimitrov''. Govoriu o drugovima iz borbi od 22. i 23.
jula.Naa je eta bila na vrhu klina, koji smo prilikom napada na
faiste urezali u njihove pozicije. Prvi vod udesno, u od prirode
dobro zatienom rovu, drugi nalijevo na jednom breuljku. Zatekli smo
tu rov plitak i srezan, pravo kao pod konac. Mi smo iskopali novi.
Iskustvo druga Janoa dobro nam je pomoglo u to mradu. Trei vod je
bio lijevo od nas. Drao je liniju od nekih 800 metara. Njegovi
rovovi su slabi.21. jula u noi, faisti bez ikakve pripreme
pokuavaju da nas napadnu. uli smo njihovu talijansku komadnu.
Odbili smo ih lako. Meutim, 22-og faisti su se sistematski
pripremili za napad. Avioni, topovi, mine, naroito mine, mitraljezi
- usijano eljezo svih formi i kalibara. A poslije toga nazad za
napadom: prvi, drugi, trei. Odbili smo ih sve. Faisti nemajui suvie
vojske, skoncentrisali su sve to su mogli tu na na klin, da
provale, da presjeku.Prvi vod je sa svojih udobnih pozicija prosto
kosi faiste. Mi, nemajui takve zgode, bijemo ih pojedince. Drug
Jano niani hladno i pribrano. Nijedan metak ne ispali u prazno. Svi
mu zavidimo. Mladi Dapevi, sav oduevljen, pokazuje na jednog faistu
i niani. Faista pada. I on je veseo kao dijete. Ubio je jednog od
ubica panjolskih majki, panjolske djece. Talanov je ludio smion. U
momentu najee vatre on je potpuno otkriven. Niani hladno i zove nas
da posmatramo dejstvo njegovih metaka.Adaga bije. Jedno zrno mu
prolazi kroz vrat. Dapevi ga previja, a Adaga se smije.''Dui u -
kae on - za petnaest dana''. I zaista, doao je. a ta da kaem o
martinu, Mihu, Parnickom, Fendeu i svim ostalim? Hrabrost,
smoportvovanost, vrstina... To su ljudi od elika. Svi. I niz onih,
koje nisam pomenuo.Pa, dvadeset i treeg. Usijano nebo, usijana
zemlja, usijano gvoe... Na vod i naroito trei vod izloeni su
ubitanoj vatri. Iznad nas avioni, rovom riju mine, vrhom rova
mitraljezi, a u rovu pjesma. Gromka pjesma drugova, koji znaju zato
se bore...''Na moje pitanje:''Koji momenat ti je najinteresantniji
u tim danima?''- na Crnogorac odgovara:''Ima jedan zaista
interesantan. Bilo je to 22. jula. U rovu riju mine. Mitraljez ne
daje da se pomoli. Faisti se pribliavaju. Mi kosimo. Puke gore.
Janoeva i moja ne mogu vie. Treba ih rashladiti. Pogodi to smo
radili? Pili smo kafu. Da, bijelu kafu. Dok smo pili, drugi su
pucali, a nae puke se hladile. A onda drugi - na smjenu.No da ne
zaboravim drugara Miltenova, Bugarina. Hrabar i hladnokrvan do
nevjerovatnosti. Posmatrao sam ga 23, pa zatim 25. jula. On ne zna
za strah. Ne vjerujem da ga je ikad osjetio. Pa Fetahagi, miran i
pribran, sposoban, moda najhrabriji i najsamoportvovaniji meu
nama... i mnogi, mnogi drugi.''Drugovi priaju mnogo i tome kako je
Mijat ostao itav sat sam u rovu. Vod je bio dignut s poloaja prije
nego to je dola smjena. Pitam ga to moe da mi kae o sebi i o tom
momentu.-O sebi? Pa ta da keem - govori on. Ja sam pored drugova
tako rei od juer... ja sam''bruco borbe''... Da, nita.Najzad mi je
ispriao kako je ostao i kako se osjeao sam u rovu.''Kad je drug
Parnicki rekao da naputamo rov, ja ga nisam razumio i odjednom sam
se naao sam. Mine oru. Dolazim na prelom rova i gledam - dolje
nikog nema. Vraam se na Janoevo mjesto. Nalazim osam bombi. Jendu
drim u ruci, a ostale meem u sanduk. Zatim pucam. Puka gori. Nema
municije. Mina kraj mene udara. Uzimam sanduk s bombama i prelazim
na novo mjesto. Nalazim pune fieklije i rashlaenu puku. Srea...
Faisi su polegli na nekih 20 metara. Mitraljez prvog voda ih je
prikovao. U meni raste neka krupna radost. Puka gori. Ne moe vie.
Idem niz rov. Nalazim kraj mitraljeza jednu njemaku puku i
municiju. Opet vatra i opet moja puka gori... Pokuavam da stavim
mitraljez u pokret. Ne ide... Vraam se bombama. Sjedim. Dolazim
smjena. Jedan panjolac, kapetan, gleda me zaueno i bratski tape me
po leima, gotov je da me poljubi. Idem niz rov i sretnem druga
Miha. Sretan je to me vidi. Ja takoe. Zemlja od jedne mine me
zasipa. Komae me udara s boka. edan sam. Vode i samo vode. Najzad
sam kod drugova. Svi su sretni to me vide. Ja se radujem
svima''.Pitam ga o gubicima.''Pa bilo ih je - odgovara. Osobito meu
omladinom. Prvi ranjenik kod Brunete bio je Isa Baruh. /2/ Ali
prema gubicima na strani faista - malo. To je uzdarje na rtvenik
mira. Drugovi su dali svoje ivote za spas panjolskih majki i
njihove djece, za slobodu panije, za hljeb, mir i slobodu svih
naroda svijeta. Jer na klinu, koji smo urezali u faistike pozicije
na svim frontovima panije, u svim rovovima - ne bije se voj samo za
slobodu panije, nego se tu bije bitka za slobodu sviju nas, za
slobodu cijelog svijeta. To je jedinstvena, povezana, ilava borba,
koja e slomiti faizam, koja ga ve slama, kri ovdje, tamo,
svuda...''________/1/ - Bataljonom''Dimitrov''komandovao je u
poetku mladi Bugarin, drug Grebenarov, koji je pao u prvim bojevima
na Harami. Kasnije drug''apajev'', a''akoviem''je komandovao Baum.
Prim. red. Barselonskog izdanja./2/ - Prunik Iso Baruh, mladi
radnik iz Bosne, bio je meu prvim ranjenicima i poslije na Aragonu.
Po trei put je otiao na front u jeku proljetne ofenzive u Lavantu
gdje je propao - do sada - bez vijesti (Prim. red. Barselonskog
izdanja.) Danas se sa sigurnou zna da je drug Iso Baruh poginuo u
paniji - prm. redRadnici i studenti u brunetskim bojevimapie J.
aji*...U bojevima kod Villafranca de Castillo u velikoj ofenzici
Republikanske vojske kod Brunete uestvovala je i naa antitankovska
artiljerija sekcija. U sekciji imamo 10 studenata: Lazo Latinovi,
Branko Krsmanovi, Mirko Kovaevi, Joze Breskvar i dr. Poto su
antitankovski topovi uvek u prvim linijama, imao sam prilike da
vidim i ostale peake kak ose dre u boju.15. jula 1937. godine. Mi
smo u jendom klinu dosta duboko useenom u neprijateljski teritorij.
Teritorij je otvoren i bez ikakvih prirodnih zaklona. ega. U znoju
se ne kupamo, nego upravo kuhamo. Poloaj je vaan i mora se drati po
svaku cenu. Napad. Faistika artiljerija jo nije prenela vatru, a
njihova peadija ve nastupa. U isto vreme dolazi njihovih 49 aviona.
Bombarderi bacaju bomve, a lovci se sputaju nisko i kose iz
mitraljeza. Faisti su se primakli blizu. Mi iz topova sada gaamo na
rastojanje od 150 pa i 100 metara. Jo asak i ostae nam samo bomba i
bajonet. Naa peadija, koja je na 3-4 metra pred nama, jo dri vatu
iz mitraljeza i puaka, ali ve priprema i rune bombe. Svuda praina i
dim. Nebom zuje motori kao rojevi bumbara. Sikui padaju pliteri
antiavionskih repnela. Usred takve vatre nai studenti i radnici kod
topova povedoe pesmu. Kroz asak se zau pesma i iz linije:''Nama
junaka, nema seljaka, ko to je bio Gebuc Matija''. Pesma se iri
dalje. Jo dve-tri sekunde brze paljbi i faisti poee da bee. Taj as
odjeknu iz svih grla''Internacionala'', no ubrzo se izgubi u vici i
jo broj vatri, kojom smo progonili faiste.Za ovaj na usepeh moramo
u velikoj meri zahvaliti nemakim i talijanskim radnicima u
tvornicama municije. Veliki broj granata nije eksplodirao. Jedna je
udarila ba pod Lazin top i nije eksplodirala nego ga samo
prevrnula. Kroz asak je bio spravljen i opet poeo
dejstvovati.________* Autor: Jovan aji. Prim. red.TRI MLADE RTVE
BRUNETSKIH BOJEVAPrilog od grupe drugovaFranjo PukariRodio se u
Zagorju 1908. u seljakoj porodici. Otac mu je u Americi na radu
naao smrt.Teke ivotne prilike, ispitivanje i upoznavanje uzroka i
smisla dogaaja koji su se odigravali oko njega, podstakli su ga da
ve kao mladi ue u politiki ivot i da kroz politiku organizaciju
nastoji da pomogne svom narodu i svome selu. Ve 1927. stupa u
Hrvatsku seljaku stranku, ulaui u pokret hrvatskih seljakih masa
svoju mladenaku snagu i traei da uvijek ispravno tumai napredne
tenje hrvatskog seljaka.Na Zagrebakom sveuilitu bio je student
filozofskog fakulteta - radio meu studentima na uvrenju
oslobodilakog pokreta. esto je znao ponavljati drugovima da
sveuilite, koje izdravaju hrvatski radnici i seljaci, ne smije
odgajati budue tlaitelje svoga naroda, ve ljude koji e zajedno s
hrvatskim narodm izgraditi sreniju Hrvatsku, Hrvatsku seljaka i
radnika. Kada se 1936. godine na Zagrebakom sveuilitu osnovao
Studentski savez Hrvatske seljake stranke, koji je okupio u svojim
redovima najvei broj hrvatskih sveuilitaraca, Franjo Pukari, kao
jedan od najestijih i najdosljednijih boraca za hrvatsko selo, bio
je izabran za predsjednika.im je izbila faistika intervencija u
paniji - a to je bilo u jeku borbe za mir, u kojoj je Franjo Pukari
predvodio studentsku omladinu - on je odmah shvatio to bi znaila
pobjeda faizma u paniji za hrvatske narodne mase i kao doljedan
borac za narodne slobode shvatio je da je potrebno i njegovo
prisustvo u redovima boraa na panskim frontovima. On je shvatio da
partijske razlike ne smiju da igraju nikakvu ulogu kada je u
pitanju borba protiv faizma.U prvim danima bojeva na centralnom
frontu kod Madrida, pod priprekom vrelog ljetnjeg sunca, napadala
je hrvatska eta''Matija Gubec''. Ona je napadala i svojim
oduevljenjem zanosila drugove.''Nema seljaka, nema junaka kao to je
bio Gubec Matija!''U toj se eti borio i Franjo Pukari. Preplanula
lica jurio je on se pozicije na poziciju na znajui straha,
podstiui, hrabrei, zanosei drugove. Prokleta faistika kugla
zaustavila je njegov polet. Pao je smrtno pogoen. Njegova krv
natopila je isuena polja Nove Kastilje. On ju je dao bez
predomoljanja, uvjeren - i uvjeren s punim pravom - da e iz njegove
krvi ponii novi i bolji ivot ne samo na poljima panije, nego i na
poljima Hrvatske.Navek on ivi, ki zgine poteno!Ivan TurkPorunik u
panjolskoj narodnoj vojsci, ranije student arhitekture i slobodne
kole politikih nauka u Pragu, drug Ivan Turk rodio se 1913. u
Zagrebu u radnikoj porodici. Kao student poeo je da izuava politike
pokrte i brzo doao do zakljuka da je i njemu mjesto uz borce za
slobodu i bolji ivot radnih masa. On j uzimao ivog uea u radu
studenskih organizacija uz Pragu, naroito u''Zadruzi hrvatskih
akademiara'', ali i pored aktivnog rada u studentskim udruenjima
bio je jedan od najboljih aka prake arhitekture. Obrazovan,
marljiv, borben, omiljen kod svih drugova - takav je bio Ivan Turk
kao student u miru. Sprema, neumoran, hrabar u boju, omiljen kod
svih drugova - takav je bio kao vojnik i oficir u ratu.Ivan Turk je
doao u paniju sa studenstskom grupom, koja je krenula iz Praga 26.
januara 1937. Po prelasku granice, to je vie upoznavao paniju, to
je ceom mrnjom plamtio prema faizmu. U atakama na haramskom frontu
pokazao je primjer dranja. Po svretku bojeva prvi je od svih
vojnika bataljona''Dimitrov''dobio poruniki in. Na dunostima
bataljonskog i brigadnof opservatora bio je vrijedan zlata -
nezamenljiv. Ne odvajajui se od bataljona ni jedan dan, izdrao je u
njemu punih 5 mjeseci. Pao je 6. jula 1937. u boju kod Villanueve
de Canade.Neka je vjana slava njegovoj svijetloj uspomeni!Boidar
PetroviDecembra mjeseca 1936. godine stupio je u republikansku
avijaciju mladi student Beogratskog univerziteta Boko Petrovi. U
danima kada je panija najvie odkudijevala strunim osobljem, kada su
dobir piloti bili skoro rijetkost, doao je on da svoju strunu
spremu, svoje mladalako oduevljenje iskoristi u borbi protiv
faizma, u borbi protiv najmljenih ubica panskih Anita i
Juana.Kadrovi panskih mladih pilota tek su se poinjali formirati,
kada j Boko stupio u prvu borbu sa
faistikim''Kapronima''i''Junkersima''. Tih dana slava
panjolske''Gloriose''sve je vie rasla kako u paniji, tako i u
inostranstvu. Republikanski piloti, iako beskrajno malobrojni,
morali su ipak da prihvataju boj i da tuku faistike ubice. Pobjeda
ili smrt - drugog izlaza nije bilo. I u tim bojevima iz dana u dan
mladi Petrovi je uvijek ostajao pobjednik. Skroman, on nikada nije
mnogo priao o svojim uspjesima, ali njegovi drugovi su sa ponosom
ukazivali na beogradskog pilota, koji je satro u prah i pepeo est
faistikih aparata.U brunetskoj ofenzivi jula 1937. sukobila se
eskadrila lovaca u kojoj je bio i Petrovi sa masom faistikih
bombardera i lovaca. Petrovi je uhvatio jednog''Fiata''i za
nekoliko sekundi ovaj je padao k zemlji. Petrovi, bojei se da to
nije manevar pilota, pustio se za njim. U mometu kada
je''Fiat''lupio o zemlju i zapalio se, Petrovi se nalazio nekoliko
metara nad zemljom i pokuao da se ponovo uzigne, ali u snanom
zamahu slomie se njegova, pobjednosna krila: aparat se sruio i
pokopao pod svojim ruevinama slavnog pilota panjolske''Gloriose'',
mladog Srbina Boka Petrovia, koji se rodio zato da dovijeka
ivi.Majko!S. SaniKako su mi usta puna tvojeg imena!Kako su mi grudi
pune tvoje ljubavi,Koju oseam!Ti bi htela da se komad tvoga
srcaUdalji od domaaja mitraljeza.Pitam te, majko:Da li danas na
svetu postoji i jedan kutakKoji njima nije ugroen?Budi ponosna
majko!U rovovima slobode kucaPored tvoga srca,Jo pola milona srcadi
drugih majki.Budi ponosna, majko!Krv koju si mi dala -Neu uzalud
proliti;Ona e oploditi zemlju iz koje e niiNovi svet.U njemu e
kucati srca majki.Po kolama, po tvornicama,Na traktorima, po
poljama,Pevae se himna osloboenih robova.Fuente OvejunaIvo
VejvodaDok smo svrili posao - postavili telefonsku liniju i
instalirali opservaciju - dotle je svanulo. U asu, kad smo otvarali
kartu, pojavi se sunce. Ono je nekim ljubiastim, kao maginim
svjetlost oblilo daleko rasijana sela. Osamljene kuice na granici
Estramadure i Andluzije odbacie otro ogranienu sjenu.Bacivi pogled
na kartu bio sam iznenaen, uzbuen, vidjevi da se nalazimo pred
jednim panskim selom, ije sam ime, kue i ljude od prije poznavao -
pred Fuente Ovejunom. Da, nema sumnje. To slavno, ponosno i prkosno
selo nalazi se - to me je jo vie uzbudilo - preko, na drugoj strani
fronta. Dohvatio sam dalekozor i upravio ga na nj. Fuente Ovejuna
mi se ukazala u nekom udnom teatralnom osvjetljenju - kao
fantastina sliica u djejem kaleidoskopu, kao iarano perje egzotine
ptice, u igri monotva otro organienih ploha, mekih kolostinih
kontrasa, kao neka vesela kubistika slika.Ali to je trajalo samo
jedan momenat, dok nisam zaotrio okulare i povukao na domak pogleda
preniske blatne kue, ulice i dvorita, blatom oblijepljene plotove,
kao ugljen crna zaaena ognjita, dok nisam molju prodro u ne
prostorije bez prostora u kojima je ivjelastoka, pod krovove kroz
koje je padala kia i duvao mokar, jesenji andaluki vjetar, u bunare
u kojima jo danas odzvanja buka one burne noi kada je Fuente
Ovejuna ubila korutura.Prolazio sam opustjelim kuicama, ulazio kroz
razbijena vrata, uspinjao se ulicama prema vrhu na kom je stajala
korutureva tvrava, sputao se opet dolje traei kuu u kojoj je ivio
moj dobri znanac, seoski aljivdija, za koga se cijlo selo bojalo da
e ih na muenju izdati, ali koji je na pitanje:''Ko je ubio
korutura?''- stalno odgovarao u pobjedonosnom ironinom
prkosu:''Fuentica Ovejunica''.''Fuente Ovejuna je ubila korutura'',
kazivala su djeca, odgovarali su starci, ene i muevi.''Fuenre
Ovejuna je sudila, Fuente Ovejula je bez pitanja izvrila osudu, mi
svi, cije selo Fuente Ovejuna''.To je monumentalni svrtak poznate
Lope de Vegove kolektivistike drame, kojoj smo toliko puta
pljeskali, kojom smo se toliko puta oduevljavali, kojoj smo se
toliko obogatili, kojom smo toliko ojaali, koja je postala naom,
najvlastitijom, najintimnojom imovinom, kao da je izala iz nas, iz
naeg naroda, iz naeg duha.Znajte svi vi, kulturni i obrazovani
ljudi, koji znate to znae imena Valasquez, Cervanters i Lope de
Vega, Calderon i Garcia Lorca, svi vi koji ste pili na blistavom
izvoru velike ovjeanske panjolske kulture, vi, kojima su djela ovih
velikih Iberaca postala jednim od osnova linog duevnog bogastva,
znajte - da smo i mi studenti i mladi intelektualci ostavili
auditorije, seminare i mansarde i preli u kasarne, spustili se u
rovovoe, svrstali se u redove panjolske narodne armije, jer nismo
htjeli da ona sama za nas, ali bez nas, brani te velike tradicije i
djela ljudskog duha. Znajte, da smo mi shvatili kao svoju
najvetliju dunost i stvar asti rtvovoali svoju krv i svoje ivote u
odbrani izvora svih tih bogastava - u odbrani velikog panjolskog
naroda.Najiri slojevi tog naroda shvaaju nerazdvojno jedinstvo
izmeu kulture, politikog i socijalnog progresa. Oni ne uvaju sebe,
ali spasavaju Goyine buntovnike, Velasquezove kraljeve, Grekove
svece, iznosei ih pod ognjenim gradom aviosnkih bomba iz Prada i
Eskorijale.Sjeam se jednog prizora na ulici, pred horizontalnim
masama eskorijalske arhitekture. Stoji kiosk za prodaju novina,
knjiga, papir i olovaka. Narod okruio kiosk, jedva se probijam do
prvog reda. Neposredno uza me stoji jedan vojnik Narodne vojske -
crn, opaljen od sunca mladi, neobrijan. Bili su poslednji dani jula
1937; on je sigurno doao iz Brunete.On prihvaa jednu knjigu -
poznajem je: lirika Lope de Vega, jendo izdanje koje sam i sav
prelistavao nekoliko dana prije, posveeno nedavno proloj
300-godinjici autorove smrti. Prematram ga paljivo. Otvorio je
knjigu i gleda - stihovi, okrene list i opet stihovi, okrena natrag
na naslovnu stranicu, zatovri knjigu i stavi je na policu. Stoji
neto zamiljen jedan momcnat i jo jednom odlunije dohvati knjigu,
otvori jednu stranicu i poe itati. Osjeam kako se teko probija
stihovima, ali on nastavlja sa itanjem i ne puta knjigu iz ruku.
Ljudi oko njega viu, svi zajedno se guramo, ali on ne ostavlja
stranice i zadubio se u itanje. Turio je ruku nekako mehaniki u
dep, platio i tako otiao u kasarnu ili na front. Lad seljak, koji
je tek moda u vrijeme Republike postao pismen. On osvaja nove
pozicije, vodi borbu protiv svoje vlastite zaostalosti,
nepismenosti i predrasuda, unitava strano nasljedstvo i prolosti u
sebi i izvan seve, rasvetljuje sve tamne kuteve zemlje i svijesti,
da se jo svjesnije postavi na odbranu slobode svoga naroda.Zato
danas svi zaista kulturni i obrazovani ljudi - stari borci
svjetskog glasa kao Romen Rolan i mi, nikom dosad poznati praki
studenti, ne htijui i ne mogui da gubimo smisao za ivot, za
istinsku kulturu ovjeka i njegov napredak, stojimo uz ovog seljaka,
koji brani kulturu sviejta. Mi cijenimo njegovu puku jednoako
visoko kao to on cijeni nae knjige. Zato danas mi i stojimo svi u
istim redovima: i ja, praki student, i do mene profesor Madridskog
univerziteta, i do njega buntovni radnik iz Fordovih tvornica, i
oduevljeni soboslikarski pomonik iz Splita, i ribar sa australiskih
obala i trgovaki pomonih iz Beograda, slovenski rudar iz Trbovlja,
i praki metalac iz Reneultove fabrike, i andaluka seljanka, i
katalnski vinogradar - svi, svi oni, kojima pripada ivot i
budunost....................................................................................................Proe
dan. Proe jo jedan dan -''nita novo''. Svega po nekoliko minuta ula
se drhtavica mitraljeza. Svega po dva-tri puana metka. Svega po
koji zviduk rapnele ili udar granate. Svega jedan ili dva ovjeka
mrtvi ili ranjeni - nita novo,''sin novidad''.Sunce se lagano sputa
za Feunte Ovejunom i ostavlja nas pomalo u mraku. Osjeam ljepote
maslinkastih vrtova i vinograda, krvavo osvjetljenje ploha
krivudavog potoka, meko modelirana estramadurska polja, prkosna
tamna brda uz pjesmu vojnika, koji su ve naloili vatre u
zaklonitima - osjeam sve tako ivo i neposredno da i ne primjeujem
svoje uzbuenje, dok ne zaujem titranje roenog glasa, dajui, inae
posve svakodnevna, saoptenja. U daljini ve sijevaju reflektori
kamiona, koji se iz pozadine pribliuju frontovima. No pripada
njima.Ja nisam na strai. Sjeo sam na kamen, naslonio se na puku i
gledam tamo preko prema Fuente Ovejuni. Pogled na
ovo''neprijateljsko''mjesto, koje stoji na brdau stisnuo danas
jednako strano kao i za onih davnih dana, misao na onu slavnu no
revolta, na duh i odlunost one davne srednjevekovne noi, misao na
ovjeka koji je jednog dana otkrio tu staru kroniku i po njoj
napisao smiono, monumentalno umjetniko djelo, sve me to ponovo
uvjera u pravednost nae borbe. Danas opet stupa po Fuente Ovejuni
korutur u crnoj koulji, smijeio pruki podian, gazi i gui, ali duh
Fuente Ovejune, kojim je zadojen svaki kamen, ne moe da zgazi, ni
da ugasi ni on, ni njegova, ni ma ija sila. Duh koji je pred toliko
godina bio tako smion, koji danas ima stljetnu tradiciju, taj duh
danas sa sto puta veom mrnjom susree korutura u svojoj sredini. Duh
Fuente Ovejune je na najjai saveznik na drugoj strani, jer
pravednost nae borbe izvire iz najdubljih dubina narodne prolosti.
Duh Fuente Ovjune - to je duh najljepih tradicija oanjolske
historije, to je duh ovog naroda.ARAGNJo se nije bio ni slegao dim
na garitima Brunete i Villanueve, kad su interbrigade bile prebaene
sa madrdskog fronta na aragonski Borcima je uz put jo stajao u uima
tutanj brunetske ofenzive, a oni su ve ili u novu, za osloboenje
Kinta i Belcite.To je bla druga velika ljetna ofenziva
republikanske vojske, poduzeta isto rako s ciljem pomoi ve teko
ugroenom sjeveru, Euzkadi, zapoela 24. vgusta 1937. malo prije
stupanja u boj brigadama se prikljuila jedna nova, omanja grupa
naih studenata iz Praga i jedna povea, koja je dola se Beogradskog
i drugih univerziteta Jugoslavije.Oni su se u tom svom prvom boju
drali tako hrabro kao i ranije stigli njihovi drugovi
-''veterani''.Evo kako jedan od njih - drug P. D.-vi* opisuje
zauzee tvrave Kinto.________*Drug Peko Dapevi. Prim. red.Glavna
ulica Kinta padaRovovi, prve kue i neke ulice su nae. Morala se
zauzeti glavna ulica, koja je u isto vrijeme cesta za Fuente
Zaragosu. Ta zadaa je bila dana naoj eti''Matija Gubec''.
Pripremili smo se na poetku ulice i oekujemo tank. Dolazi i on,
stupa u vezu s naim komandirom, drugom Gonjakom, bivem stolarskim
radnikom, danas oficirom mlade republikanske armije. Tank ve poinje
da dejstvuje. Pred nama je jedna barikada, koju treba zauzeti i
ulica je naa. Komandir ete pred jednim odeljenjem, pred drugim
Asen, Bugarin i Peko, Crnogorac, student, Iza barikada viri
topovska cijev. Mi nastupamo vjeto, skoro bez gubitaka. Faisti se
oajniki brne, ali mi prilazimo sve blie i blie. Uskoro vrata
postaje neprolazna. Sklanjamo se u prvu poprenu ulicu, tank se malo
vraa natrag i bije iz topa po barikadi. Zatim kree opet napred - mi
za njim. Prilikom pretravanja ulice nekom je ispala bomba. Tankist
je ne vidi, ali Ratko, po cijenu da bude pregaen od tanka ili
izreetan do neprijateljskog mitraljeza, pritrava, spretno grabi i
odstranjuje bombu da ne eksplodira pod tankom. Pretravamo od vrata
do vrata, od kue do kue - pribliavamo se barikadi. Tank kida prvu
icu. U juriu zauzimamo barikadu, lijeemo na nju i progonimo vatrom
faiste, koji bjee i padaju. Najednom vidimo: mi, puke, barikada,
sve postaje bijlo.Sekunde zabune.''To je brano''- vie
jedan.''Brano''- prihvaamo svi u horu kao da smo otkrili neko
veliko udo. Barikade su bile gaene od vrea brana, a narod nije imao
hljeba.''Hljeba daj, drue''- trai jedan od stanovnika i brzo
dodaju:''Faisti su napred''.Preli smo sa druge strane barikada.
Guido, na agronom, ide prvi. Za as iskae iz oblinje kafane vodei
jednog faistikog vojnika''Ja ga zgrabih''- saopaava nam on
trijumfujui.Napredujemo dalje s tankom na elu. Najednom tankist
zaustavlja mainu i otvara vrata tanka, nosei pod rukom veliku
kutiju biskvita. To je jedan mlad panjolac. Smije se i dijeli nam
biskvit. Po njemu i po nama jo pucaju sa crkve, ali mi se smijemo,
grlimo tankistu, koji nam estita pobjedu i krijepimo se
biskvitom.Glavna ulica je naa. Tvrava Kinto je pala.Podvig
trojiceM.ukuli*Belchite je opkoljeno. Gvozdeni obru oko Belchite se
stee. Faisti nastoje da ga raskuju bombama, da ga prepile
mitraljezom. Uzalud! Obru se stee sve jae. Sad je ve prisutno i
prve kue.Ima da uslijedi posljednji juri. Moe li on proi bez uea
naih studenata? Naravno - ne moe. Trojica od njih - Petar Dapevi,
Ratko Vukievi i Vukain Radunovi trae da ih puste sa brigadne strae
u prvu liniju. Stalo ih je ne malo muke dok su dobili dozvolu.Kad
im to na kraju uspijeva, oni kreu radosni i zakieni bombama.Dok se
predao i poslednji odred faista, borba je trajala vie od tri dana.
Trebalo je zauzimati ne samo pojedine ulice, nego ak i pojedine
kue.etvrti dan - zbog. Prebrojavam ose. Gdje su nai
studenti?-Vukievi Ratko!-Ovdje!Ratko nosi zavoj na licu. Obod na
ljemu probijen.-Ti si ranjen?-Malo me grecnulo.-Dapevi Petar!Mjesto
njega odgovara Ratko:-U bolnici, ranjen.-Teko? Gdje?-U glavu, tee
nego ja, no neopasno.-Radunovi Vukain!Opet odgovara Ratko, ali
tie:-Mrtav!Zatim jo tie:-Isto u glavu.asak tiine prekida neiji
glas:-Slava drugu Vukainu!-Slava mu! - odgovara nekoliko
glasova.Tako se zavrio podvig trojice naih mladih
studenata.________*Autor: Miroslav ukuli. Prim. red.ivot i smrt
druga Mijata MakoviaOd drugova B. unia i V. Vl.*Seam se novembra
1936. Kao da to nije bilo pre vie od godinu dana, nego tek
jue.Beogradske ulice su taracane ledom i zametene snegom, kroz njih
i kroz nae kosti duva koava. U ranu zoru, jo prije tramvaja,
sakupljamo se mi''mlekardije''na''ermu'', vie studentskog doma. Sa
kantama u ruci i rukama u depovima, oekujemo kola koja doveze
mleko. Ali ona, ini se nama na studeni,''danas nikako nee da dou''i
mi im kreemo u susret, prema zadruzi''Samopomo''.-A, evo i kola!Meu
ostalima tu je i drug Mijat Makovi -''Maa''. Premda je cia zima, on
se uznojio gurajui kola. Pridruujemo se njima i pokuavamo da
smenimo''Mau'', ali on odbija:-Mani, vian sam ja znoju na
studeni!urimo se i redom svakome ostavljamo kante. Kola se prazne,
grupa se smanjuje. Kad smo doli do Krunske ulice, ve je svanulo.
Skidamo kante i za nas dvojicu. Kasno je. Moramo da urimo, a mleko
se gotovo skroz zamzlo Treskamo kante o asfalt, tuemo
led''mericama''i seemo ga noevima. Nekeko ipak dobijemo''sitno
mleko''i rukama ga trpamo u rune kante. Bre, bre! Jer treba jo kod
prve muterije ekati dok se melko raskravi na vatri.Maa je ve
dohvatio svoju kantu i tri prema Makenzijevoj ulici. Ja sa svojom
trim najblioj muteriji, gde kravim mleko. Poto smo nekeko uspeli da
razdelimo mleko, opet se sastajemo.-E, ovo je bilo kao pod Madridom
- govori Maa, trljajui hladne ruke -''na juri''.Ja ne odgovaram
nita. Meni je kao i njemu, kao i itavom svetu bio onda na pameti
isto tako samo Madrid. Ne odgovaram mu jer smo se i tako razumeli:
davno smo ve bili odluili da odemo u paniju, ali nam se ta odluka
inila tada neostvariva i nismo hteli tratiti rei, govorei o
neostvarenim
matrarijama...................................................................................................Nije
prolo vie od pola godine posle tih novembarskih dana 1936, a na san
je ostvaren. Mi smo u paniji. Polazimo na front. Svi smo veseli,
ali najveseliji je Mijat. Pesma, uzbuenje, nade, mate, kad odjednom
- lom. Tankist, istog raspoloenja koa i mi, jurei cestom, sluajno
zakai na kamion. Povrean samo jedan, ali taj jedan - to je Mijat.
On ne moe da podnese misli da bude ranjen pre boja i bez boja,
protivi se iz svih sila da bude otpremljen u bolnicu. Otpremaju ga
silom. Ali kroz dva dana eto ti Mijata opet k nama.-''Pobijegao
sam''- govori nam on -''samo me nemojte odati''. Sad kako bilo, ali
mi smo Mijata''odali'', no njemu je ipak uspelo na kraju krajeva da
ostane. Sutradan smo ve bili na poloaju. U boju je Mijat oprevdavao
i najsmelije nade. Prvi u rovu, prvi u patroli, uvek kadar i veseo.
Posle svretka julskih bojeva na centralnom frontu, on sa pravom
dobija komandu nadproslavljenom etom''Matija Gubec''.Posle Brunete
- Aragon. Juri na Kinto. Mijat je prvi u juriu, prvi je meu onima,
koji prodiru u grad i pada meu prvima smrtno pogoen mitraljeskim
zrnom sa crkvenog tornja. Uinio je jo dva-tri koraka, ukazujui nam
rukom napred. Kroz asak-dva Mijat je jo izdisao a Kinto je
padao.***Mijat Makovi je roen u selu Plana, nedaleko od Kolaina,
gde je svrio prve kole. Sin siromanih seljaka, morao je ve od svoje
petnaeste godine da se sam koluje i sam izdrava. 1932. dolazi u
Beograd na studije. Mijat je bio tzv. student-mlekadija, zaraivao
je za ivot raznosei po beogradskim kuama mleko kao i toliki
beogradski studenti.Naporan fiziki i nauni rad - Mijat je spadao
takoe i meu prve studente po uspjehu u naukama - gladovanje i
oskudica i policijska tortura bili su naeli njegovo zdravlje i
Mijat je bio tuberkulozan.Ali bolest nije smanjila njegovu
borbenost. Uesnik, pa i predvodnik antifaistikog pokreta na
Univerzitetu, on vodi borbu za slobodu naune misli, za autonomiju
Univerziteta protiv estojanuarske diktature. Mijat je bio borac ne
samo u studentskim redovima, ne samo na Univerzitetu, nego i tako
rei''na terenu'', gdje je vojevao za slobodu svog crnogorskog
naroda kao njegov istinski i dostojni sin. U prolee 1936. godine
kada su agenti krvnika Jugoslavije, popa Koroca, pohapsili 600
sinova crnogorskog naroda, bio je meu njima uhapen i Mijat Makovi.
On je izdrao u dubrovakim i sarajevskim zatvorima, a zatim u
beogradskoj''Glavnjai''i malu i veliku torturu, ali nije klonu pred
faizmom. Posle estomesenog zatvora ponovo je nastavio studije i
borbu za politike slobode - sve do dolaska u paniju.Drug Mijat
Makovi je vodio borbu za napredak na svakom polju, koje je njemu
bilo dostupno, pa i na knjievnom. On je bio vidan uesnik borbe naeg
mladog knjievnog narataja protiv izvrtanja fakata drutvene
stvarnosti, protiv monopola nad knjievnou.Njegovi knjievni radovi
bili su literalni odraz njegovog stvarnog ivota i borbe, iva
nepovratna slika crnogorskog sela i Beogradskog univerziteta. Mijat
je nameravao 1935. godine da izda zbirku pripovedaka, ali mu je
manjkalo materijalnih sredstava za to. Nije uspeo da ih pronae ni
posle. U leto 1937. promenio je pero za bajonet i postao
dobrovoljac panske narodne vojske. I pukom je vladao jednako dobro
kao i perom, moda jo i bolje. U jesen iste godina poginuo je pri
osvajanju tvrave Kinto, predvodei etu u juriu.''as umrli njega je
pomeo''da vidi ostvarenje svojih ideala, da vidi plodove svog rada.
To e ostvarenje bez njega moda malo zakasniti - jer su Mijatove
sposobnosti bile ogromne i njegov gubitak je nenadoknadiv - ono e
moda malo zakasniti, ali nikako nee izostati.________*Autori: B.
uni i Veljko Vlahovi. Prim. red.Gojko Bjedov, apsolvent
agronomijeNekrolog druga K.*S Gojkom sam se zdruio jo davno, u
srednjoj koli, s njim sam proveo nekoliko godina na Univerzitetu,
zajedno smo doli u paniju i zajedno s njim sam uestvovao u bojevima
za osvajanje tvrave Quinto, u kojima jo on pao junakom smru jeseni
1937. Gjko je poginuo sasvim mlad - roen je 1913. u Kninu. 1930.
godine preao je iz ibenika u splitsku realnu gimnaziju. On pripada
onim prvim generacijama srednjokolaca iz kojih se regrutovala
napredna omaladina na univerzitetu u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu.
1933. godine dolazi u Zemun na poljoprivredni fakultet gdje odmah
uzima aktivnog uea u velikim borbama beogradskih studenata protiv
diktature u zemlji i njenog nasilja nad univerzitetima. Velike
studentske demonstracije u maju 1934. godine, krvavi 1. februar
1935. nali su ga u prvim redovima kao predvodnika studenata
poljoprviredno-umarskog fakulteta.Studentski pokret u Beogradu,
koji je pozunat itavom svijetu poo svojoj ilavoj revolucionarnoj
borbi protiv reakcionarnih reima i svjetskog faizma, imao je u
Gojku svjesnog i energinog uesnika i organizatora.kolske 1935/35.
godine, Gojko je bio prvi knjiniar Udruenja studenata agronomije,
iju je knjinicu, bogatu strunom litaraturom, potpuno reorganizovao
i uredio. Idue kolske godine on je predsjedik Udruenja. Uprkos
obilnog rada u Udruenju, on je naao vremena da sa nekoliko drugova
osnuje koncem 1935. pri fakultetu menzu, kojom je i rukovodio,
budui izabran slijedee godine predsjednikom. Ta slijedea godina ,to
je bila 1936 - godina panije. Dobro se sjeam tadanjih naih
razgovora o paniji. Koliko smo bili alosni, kada bi novine donoslie
vesti o nepredovanju invazorske armije, koliko oduevljani i
uzbueni, kada bi doznali o uspjesim u otporu paskog naroda, o novom
talasu pomoi internacionalnog proleterijata, o jaanju jedinstva, o
uspjenoj odbrani Madrida!Odlazak u paniju nije bio za Gojka, kao i
ni za jendog od nas koji smo poli sa Univerziteta, pitanje nae
odluke. To je bilo samo pitanje mogunosti. Tu mogunost smo Gojko i
ja dobili u julu 1937. i otputovali. Putem nam se pridruilo jo
nekoliko drugova radnika i jedan student prava.Htio bih spomenuti
jo jednu crticu, koja je znaajna za samog druga Gojka. On je pred
odlazak, svjesno shvatajui svoje dunosti kao predsjednik Studenstke
menze, pregledao sve knjge i, poto je bio zavren rad jedne kolske
godine, sve pripremio za izvetaj za godinju skuptinu, koj se imala
da odri bez njegovog prisustva.Na frontu je Gojko bio jednako
neumoran i neustraiv borac kao god na Univerzitetu.24. avgusta
zapoela je na aragonskom frontu velika ofenziva Republikanske
vojske. Na bataljon''Dimitrov''imao je sa drugim bataljonima svoje
brigade da zauzme jako utvren grad Quinto. Ja sam sa Gojkom bio u
drugom vodu ete''Matija Gubec''. Gojko je nosio puku-mitraljez -
jedna vrlo tieka i odgovorna dunost. Mi smo se pribliavali
faistikim rovovima pred Quintom na 4000 m i zauzeli pozicije,
ekajui da nam artiljerija i avijacija pripreme juri.Oko podne doli
su nai tankovi i mi poosmo u napad. U tom napadu Gojko je pao,
smrtno ranjen u grudi jednim eksplozivnim metkom sa tornja gradske
crkve. Posljednje rijei bijahu:''Idite, drugovi, i nastavite borbu,
ja dalje ne mogu.''Htio je time rei, da se ne zadravamo zbog njega.
Ni u smrtnom asu Gojko Bjedov nije mislio na sebe, nego na borbu i
pobjedu.Neka je zato vjean slava njegovom imenu - imenu mladog
dalmatinskog sokola.________*Autor: In. Gvido Noveje - Kukac. Prim.
red.Rijei i djela druga VukainaDrug Vukain Radunovi, student
filozofije, uputio je uskoro poslije dolaska u paniju, drugovima
koje je ostavio u Parizu, ovo pismo:Dragi drugovi!Ve je devet
mjeseci kako nai drugovi, panjolski studenti, stoje pod orujem na
mrtvoj strai na frontu slobode, mira i sree itavog naprednog
ovjeanstva. Oni se herojske bore na ivot i smrt za slobodnu i srenu
paniju protiv delata radnika i seljaka - faista, krvnih
neprijatelja kulture, napretka i civilizacije.Nijefan poten
demokrata i pravi prijatelj mira ne moe ostati ravnoduan prema
oslobodilakoj borbi panjolskog naroda, koja je u isto vrijeme borba
za slobodu i mir itavo svijeta. Jer kada bi faisti izali kao
pobjednici u paniji, oni bi pojaali opasnu igru ratnih provokacija
i nastrataja na susjedne drave, a to neizostavno vodi novoj stranoj
svjetskoj klanici, gdje bi omladina sasvim prirodno prva
stradala.Zato su jo od poetka sam borbe u paniji hiljade omladinaca
pole da se bore s pukom u ruci na strani panjolske republikanske
armije, vlade Narodnog fronta, za slobodu panjolskog naroda, za
odbranu kulture od savremenih vandala, za mir, sreu i napredak
cijelog ovjeanstva.Ni mi, koji se nalazimo na studijama u Parizu,
ne moemo i ne smijemo ostati ravnoduni prema borbi za odbranu
kulture, za mir i napredak ovjeanstva, koja se danas odigrava u
paniji, a da ne iznevjerimo najsvjetlije tradicije nae omladine
svih nacija Jugoslavije, svijetle tradicije iskrenih boraca za
slobode u Jugoslaviji, za mir, sreu i napredak u svijetu. Naa
omladina je bila uvijek u prvim redovima antifaistike borbe i pod
najteim uslovima.Mi studenti na studijama u Parizu imamo iroke
mogunosti da uestvujemo u borbi za odbranu panjolskog naroda, to
znai istovremeno boriti se i za slobodu nae brae u zemlji.Nekoliko
nas je otulo da s pukom u ruci na frontu slobode svojim grudima
potpomognemu tu borbu. Svjesni smo, da svi ne moemo biti u
rovovima, ali vi, koji se ostali i dalje da svravate svoje studije,
morate intezivno raditi za materijalno i moralnu potporu panjolskom
narodu i za mir. Kroz iroki anifaistiki blok, preko raznih
antifaistikih udruenja, ukljuite se u borbu za bolju budunost
radnih masa - to vaj me poruka vaih dojueranjih kolskih drugova,
poruka boraca sa fronta slobode, koji su u svakom trenutku spremni
proliti svoju krv za plemenite ideale mira, slobode, see i
nepretka.Va drug RADUNOVIDoavi u paniju nekako krajem februara
1937. drug Vukain je bio dodijeljen bataljonu''Dimitrov'', koji je
ve stekao glas hrabrog bataljona u februarskom boju na Harami.U
bataljonu, koji je tada uvao pozicije izmeu Morata de Tajuna i San
Martin da la Vegasa brzo se snaao. Zavoljeli su ga svi. Skromnost,
sposobnost i tenja da uini to vie moe bile su najvidljivije crte
njegovog karaktera. Kada bi trebalo uraditi koji tei posao, Vukain
bi se uvijek javljao prvi, odbijajui ostale rijeima:''Vi ste
izvrili svoje, pustire nas malae i odmornije da to svrimo.''On je
stalno alio to niej doao ranije i poao s bataljonom slavne prve
haramske bojeve.Vukain je bio sin imunjeg crnogorskog seljaka (roen
1911). Gimnaziju je svrio u Podgorici. Filozofiju je studirao u
Beogradu i Parizu. Na Univerzitetu bio je aktivan uesnik
omladinskog pokreta.Sa Harame Vukain je bio poslan u oficirsku
kolu, a otud na rad u Historisjku komisiju baze. Pod jesen 1937.
nenadano polazi na front, i ne dospjevi da se oprosti, ostavlja
rukovodiocu komislije sljedee pismo:Dragi Anger!Veeras iznenadno
polazim. Sve moje knjige zadri kod sebe. Ako se vi