kruvenica br 10

+ + + ci .; + UVODNIK

Drogi vi ea štijete!

za ne virovo t je kako vrime leti. Jedva smo se, kako bi se reklo, arivali okrenit, a već je prid vami 10., jubilarni broj "Kruvenice". Jubileji su puno putih skuža da se na vela zvona foli kogagod. Mi nimomo tu žeju. U parvemu broju "Kruvenice", odovna, u maju dviisedme istakli smo kako je ovo {oj Foranih za Forane, ovode ili digod vonka otoka. Provali smo von donit interesantne štorije, ukozat na cogod, navest vos da "prohmutote tikvon ". Jesmo uspili ? Bome, ovi {oji nisu i ne moredu bit bez {alimenta. Teško je pogodit svacikov gušt. Ne moremo pratit sve novitode ovega ludega svita, al provojemo bit aktualni koliko god moremo. Niki se bunidu da puno pišemo obo pasonima vrimenima, al ca ćemo kad smo svi in{išoni u povist, a i žeja non je sposit od dimentikacjuna lipe i vridne stvori ovega mista. Kako urednica, dosta cujen da nos kritikaju i {olidu, ma mi je uvik drogo cut ca vi mislite. Drogo mi je da "Kruvenicu" primodu naši Forani u zemji i vonka. Drogo mi je cut da je štijedu i oni ca ne gredu u crikvu. Mi jesmo "list župe", ali nismo itili pisat somo obo viri i teologiji koje ni mi puno putih ne kapimo. Itili bismo pomaknit granice - uveli smo težošku i rubriku od zvizdih, pišemo obo politiki, gledomo i ca drugi {oji pišedu obo Foru ... Uvik moremo bit još boji. Zato ste non potribni VI, drogi ca štijete. Potriba non je da se žalite, da prigovorote, da dojete ideje, da pridonosite. U{omo se da ćete nos imat na pamet, jer ovi {oji su tote somo radi vos. Neću von lagat, u ovo vrime od žutila, carn ila i novitodih pisonih navrat-nanos, izdovat župne {oje se pari kako sodit lozje na Babu. Niko od nos ca uređijemo i ovih ca surađijedu ne primomo šolde za ono ca pišemo. "Kruvenica" je trut lavura bez ploće, a ca potratimo podmirijemo od onega ca vi dobre voje dojete, od župnih šoldih, a u{omo se da ćemo uspit noć sponzore koji bi non pomogli. Molimo sve one koji moredu da se jovidu! Ni lako u ovo malo i krotko sažet sve ono ca u ovi broj piše. Broj {ojih dosta govori. Guštojte! I na dobro von svima doša sveti Stipon!

Urednica

Uredništvo zahvaljuje svima koji su svojim tekstovima doprinijeli izdanju svakog pojedinog broja: stalnim suradnicima Zrinki Novak, Tinu Kolumbiću, Nikoli Kuzmičiću, Mirjani Kolumbić, Stanislavu Štambuku i Juretu Buzoliću. Iskreno hvala svima onima koji su svoje znanje, ideje i kreativnost podijelili s nama u obliku tekstova: Nikli Barbarić, Rinotu Budroviću, Ines Grbić, Antoniju Ivankoviću, Ivanu Josipoviću, Vinkici Karković-Colombo, Dušku Kovačiću, Jošku Kovačiću, Kuzmi Kovačiću, s. Mariji Viktoriji Marinović, Dinki Novak, s. Metildi Oreč, Nikši Petriću, Vislavu Petriću, Zoranu Sansoviću, fra Bernardinu Škunci, Zorki Štambuk, Ivotu VučetiĆU-Vuni, Marku VUčetiću-VUni, Diani Tikvić, Nives Tomasović, Alessandri Tudor, Jurju Zaninoviću-Alvižu, Mirjam Zaninović, djelatnicima Opservatorija Hvar... Hvala svima onima koji su pristali na razgovor za naš list. Hvala svima iz kafića "Marin" i ':A!chie's", gdje provodimo uredničke i neuredničke kave, hvala Vinki Tudor iz župnog ureda za pomoć oko puno puta mučne administracije, hvala prof. Nikši Petriću na idejama i literaturi, Zorku Maričiću-Banjušu na dragocjenim podacima, hvala gđi Katici VUčetić iz kafića "Sidro" na velikodušnoj pomoći. Hvala Marinu Kukiću, Zoranu Tepši i Marku VUčetiĆU-VUni što nam svaki put nesebično ustupljuju fotografije. Hvala svima koji podržavaju izdavanje lista svojim novčanim prilozima. Hvala Gradu na novčanoj donaciji. Na kraju, iskreno i od srca hvala svima vama, znanima i neznanima, koji ste na bilo koji način pomogli u realizaciji svakog pojedinog broja!

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ruvenica

t + t • to + List župe sv. Stjepana I., pape i mučenika, Hvar + to • t + t Župa sv. Stjepana L, Hvar Zorka Bibić don Mili Plenković, župnik

Joško Bracanović, Zorka Bibić, Ivo Tudor, Ante Novak-Žiha, don Mili Plenković, Milan Šarić, Ivo Vučetić

Ivo Vučetić Arhiv župe Hvar Dalmacijapapir, Split 400 kom.

Župa sv. Stjepana L, Trg sv. Stjepana bb., 21450 Hvar +385(0)21741269, [email protected] 2340009-1100238864

ŽUPNIKOVA BESIDA + • i t + t

KUDA IDU DIVLJE SVINJE?

Eh, što su asocijacije? Sjećam se da je negdje za mojih mladih dana na jugoslavenskoj TV prikazivana serija "Kuda idu divlje svinje?" Hrvatski književnik i novinar­kolumnist Pavao Pavličić objavio je 6.4.2009. u ,Yečernjaku" članak pod naslovom "Što žele agresivni neznabošci?" kao reakciju na akciju zagrebačkih "baba", tj. "Ženske mreže Hrvatske" da zagrebački tramvaji vozaju gradom transparente sa ateističkom porukom: "Bez boga, bez gospodara!" Onda smo doživjeli Predsjednikove ljetne (hvarske) eskapade u svezi križeva u javnosti, a na webu se pojavilo više tekstova o buđenju ateista, njihovom svjetskom umrežavanju i planiranju akcija pa me sve to navelo da se zapitam: kuda sve ovo ide? Ali, prije nego čovjek pokuša odgovoriti "kamo" ili "kuda" sve ovo vodi bilo bi lijepo znati odgovor na pitanje "odakle" je sve krenulo. Ovo je materijal za jednu ozbiljnu studiju (i ne samo jednu), a ne za jedan lagani, površni članak, ali mi je, kao župniku, dužnost svoje župljane upozoriti što se događa, odnosno potaknuti ih na zauzimanje stava. Odgovor na pitanje "odakle vjetar puše?" dan je više puta u obliku fraze da je na djelu novo poganstvo. No, ateizam nije poganstvo. Ateizam je ateizam. On postoji paralelno s neopoganstvom i s njim ulazi u svojevrsnu koaliciju u borbi za sekularni svijet, tj. svijet bez (judeo­kršćanskog) Boga. Grčke riječi "a - theos" doslovno znače "bez - boga". Pavličić je u spomenutom kritičkom osvrtu takve okrstio sa "NEZNABOŠCI". J esu li svi ateisti neznabošci? Neki bezbošci kažu da su agnostici. Njihovo je polazište da se o Bogu ne može ništa reći - ni da ga ima ni da ga nema. Oni o Bogu ništa ne znaju i jedino se oni s pravom

mogu zvati neznabošcima. Među ateiste ubrajaju se i skeptici. To su ljudi koji u sve sumnjaju. Oni nisu toliko neznabošci koliko nevjernici. Ne vjeruju jer u sve sumnjaju. Konačno, postoje ateisti koji nisu ni agnostici ni skeptici, ali su ne-vjernici jer su izabrali ne vjerovati u Boga, osim ako se radi o obiteljskom nasljeđu. Ne smijemo propustiti spomenuti i indiferentiste. Njima je svejedno ima li ili nema Boga. Oni su, jadnici, u najgoroj situaciji (samo toga nisu svjesni). Ne mogu se jasno i glasno odreći Boga, i te kako se boje da će ih Božji sud jednog dana zaskočiti, ali - zbog komoditeta ili nekih drugih razloga - žive kao da ga nema. Ne žele na njega misliti niti ga "petljati" u svoj život. Među njima ima ponajviše "kršćana" . Za razliku od deklariranih nevjernika - ateista kojima je uvijek sve jasno i koji imaju čvrste argumente za svoju nevjeru, agnosticima i skepticima nikad ništa nije jasno (kad je riječ o Bogu i konačnoj stvarnosti), oni uvijek imaju više pitanja nego odgovora. Indiferentistima je jasno samo to da o Bogu ne žele misliti. E sad - "tko to tamo peva?" (i opet asocijacija na naslov jednog starog filma iz vremena Juge). Tko to pokreće protubožju kampanju reklamirajući svoju nevjeru ili svoje neznaboštvo? I drugo, ne manje važno pitanje: zašto to radi? I, konačno: kamo sve to vodi? Svi ovi bezbošci - i uvjereni ineuvjereni - imaju puno pravo na svoju nevjeru kao što vjernici danas imaju puno pravo vjerovati. Naglašavam ovo DANAS jer je prije ne tako mnogo vremena bilo drugačije. Svatko smije vjerovati ili ne vjerovati po slobodnoj volji. Nema više inkvizicije (ni crkvene ni partijske) koje bi nekoga prozivale zbog vjere ili nevjere. Kršćanstvo je na svoj način prisutno u Hrvatskoj, a i ateizam je sveprisutan u hrvatskoj javnosti. Možemo reći da je glasniji od kršćanstva i kad se ne reklamira, jer je ovladao javnim medijima i ne libi se rafinirano progoniti kršćanstvo u Hrvatskoj. Zašto se ateisti osjećaju diskriminiranom manjinom - ne znam. Objektivno, oni su (brojčana) većina u hrvatskom društvu. Gospođa Anna Maria Gruenfelder, austrijska liberalna teologinja i feministica, živi u Zagrebu i piše u hrvatskim crkvenim i društvenim medijima, te je u našoj Crkvi preuzela ulogu "đavoljeg odvjetnika", piše u jednom svom komentaru na ova naša događanja o stvarnom "odnosu snaga" u Hrvatskoj: ,,80 % građana u Hrvatskoj nisu katolici, odnosno vjernici! Njih ima, vjerojatno, ne više od 30 posto (koliko iznosi prosjek u takozvanim katoličkim zemljama). Ostalih 50 posto vjernika živi kao praktični nevjernici, i ako me moji dojmovi ne varaju, ti ne trpe baš duševne boli ili materijalno, financijsko, profesionalno zapostavljanje. Čak ih ni sama Crkva ne diskriminira, već je susretljivija prema izgubljenim ovčicama nego prema stabilnim vjernicima ... "

+ + t + • + ŽUPNIKOVA BESIDA

Iako mi pisanje cijenjene teologinje ide na živce (ne volim đavle ni kad su odvjetnici), u procjeni odnosa snaga se slažem s njom. Zločesta joj je primjedba (ali ne i neočekivana) " ... ti (katolici koji žive kao praktični nevjernici) ne trpe duševne boli ili materijalno, financijsko, profesionalno zapostavljanje (od svoje Crkve}". Gospođa Gruenfelder očito želi reći da jadni ateisti nešto takvo moraju podnositi od Crkve i kršćana. Nije jasno ni zašto ni kako. Vratimo se biti stvari. Ako nevjerujućim Hrvatima (bez obzira na motive) pridružimo ove naše odrode (krštene­praktične ateiste), onda su nevjerujući faktično većina u hrvatskom društvu. Naravno, pitanje je mogu li ateisti računati i na njih kao na koalicijske partnere? Ne bih im preporučio (iako u praksi vrlo često koaliraju s ateistima). Nepouzdan su partner. Ako su vjeri okrenuli leđa ...

Otkud ovim našim raznorodnim ateistima ideja da krenu u protubožju kampanju? Koliko u tome ima logike? Kad čovjek zna da malo zna (agnostici i skeptici) onda se ili 'pokrije ušima' i o svom neznanju šuti da svoje neznanje prikrije ili uporno traži istinu. Za istinom se može tragati na puno načina, ali nećemo sada o tome. Indiferentist nije indiferentist ako se angažira u dokazivanju Božjeg nepostojanja.

Kad ateist dosegne prosvjetljenje (ateisti po obraćenju, a ne po rodu), tada obično ima jaku potrebu da drugima dokaže da su u tami i iz ateista prerasta u antiteista. Od nevjere kao osobnog izbora i osobnog prava prelazi na borbeni ateizam - zapravo antiteizam te pokušava sve druge uvjeriti da su u zabludi kad vjeruju. Pavličić veli za ove naše hrvatske neznabošce "Oni su misionari svoje nevjere". U toj se točki ateisti iskazuju kao pravi "vjernici" svoje nevjere. Za očekivati je da se tako svaki kršćanin ponaša. Kršćanin koji je u jednom trenutku života doživio prosvjetljenje (osobno obraćenje), koji je shvatio vrijednost vjere i koji je uvjeren da je na pravom putu svim silama nastoji drugima pokazati pravi put. Koliko takvih, evangelizacijski zauzetih kršćana poznajete u našoj sredini? Ako ponekoga i znate, jeste li ga podržali ili ste ga "torpedirali "? Ovo što su "babe" odlučile napraviti u Hrvatskoj (sve kojima Bog "smrdi" upregnuti u veliku antiteističku kampanju) nije baš racionalno, ali koga za to - u hrvatskoj iracionalnoj stvarnosti - briga? Pavličić ih je u svom komentaru vrlo dobro pročitao. Piše: " ... naši su deklarirani ateisti upadljivo neoriginalni. Oni su se uskomešali tek onda kad se isto već dogodilo u Londonu i u drugim svjetskim centrima. Tako se sada ova hrvatska kampanja doima kao da radi na daljinsko upravljanje, a osim toga je i pomalo smiješna, kao i svako pomodarstvo. "

Znate li da u Hrvatskoj postoji Koalicija za sekularizam? Zanima li vas tko je u toj koaliciji? Evo izvora informacija: http://www.sekularizam.org!clanstvo.htrnl http://www.zenska-rnreza.hr/ http://www.kriz-zivota.com!

Zbog prirode ovog članka ispustit ću opmniju informaciju o tome što se to događa u svijetu, a što naši kopiraju, u nadi da ćete se sami informirati. Jeste li do sada primjećivali u javnosti slične propagandne akcije sa strane vjernika - katolika? U Hrvatskoj jedino neokatekumeni imaju slične metode djelovanja. Oni imaju običaj povremeno javno pjevati i propovijedati na ulicama ili izvjesiti goleme plakate (npr. na zvoniku zadarske katedrale visio je višemetarski transparent koji je pozivao na neokatekumenske kateheze). Prosječni katolicizam je u javnosti prisutan kroz postojanje samih crkava, preko zvonjave i kroz poneku procesiju. Treba li nas katolike i vjernike smetati ovo što ateisti podUZimaju? Ateisti su nam pokazali put i podsjetili nas da je sasvim zakonito javnosti se obraćati na takav način. Neki talijanski katolici (članovi jedne katoličke grupe) pokrenuli su svoju kampanju. U Rimu je njih oko 5000 nosilo transparente s natpisom "Bog postoji, čak i ateisti to znaju!"

ŽUPNIKOVA BESIDA + t + t t +

U Španjolskoj se dogodilo slično. Pojavila se katolička organizacija E-Cristians (E-kršćani) koja je odlučila

postaviti svoje oglase na autobusima u Barceloni te promicati kršćanske poruke. "Pohvalili su ideju promicanja rasprave o Bogu u javnosti te su u tom smislu željeli dati svoj doprinos. Započeli su prvu kampanju na autobusima u Barceloni, a ostvarili su i suradnju s agencijom odgovornom za oglašavanje. E-kršćani poručuju da će kampanju financirati donacijama od suradnika te na internetskoj stranici www.e-cristians.net. Ukoliko prikupe dovoljno financijskih sredstava, planiraju proširiti akciju na druge gradove te u nekoliko razdoblja tijekom godine reaktualizirati kampanju s ciljem promicanja riječi i misli o Bogu u javnosti. " Postoji još jedan dobar razlog da kampanju ateista prihvatimo sasvim opušteno. I opet se slažem sa gđom Gruenfelder. U njenom komentaru piše: "Načelno, nije nikada loše ako vas netko provocira i prisili da neka temeljna uvjerenja podvrgnite reviziji, kao što je i u vanjskom životu potrebno tu i tamo pospremati, provjeriti stare zalihe, bacati ono što vam više ne valja i osvježiti se izvana, što obično znači i osvježenje iznutra. " Navodno je bilo komentara vjernika u Zagrebu da dotični natpis na tramvaju vrijeđa vjerske osjećaje na što Gruenfelder primjećuje: '''Vrijeđati vjerske osjećaje' zvuči tako melodramatično i samosažaljivo; govorimo radije o 'uzdrmavanju vjerske učmalosti'. Jadikovke većine o tome kako njima sada neka manjina želi nametati svoja uvjerenja upravo su odraz te netolerantnosti vjernika i vjernica prema nevjeri, koja proizlazi iz njihove vlastite nesigurnosti. " Ateistička kampanja je znak vremena. Ateisti koji se danas udružuju velikim su dijelom djeca i unuci onih koji su svojevremeno kroz svenadzornu Komunističku

partiju tvrdili da vjeru treba istrijebiti jer je "opijum za narod" i koji su vjernike, a posebno aktivnije posvuda šikanirali, pravili ih građanima drugoga reda, a Crkvi onemogućavali djelovanje gdje god su stigli. Komunistička partija se, hvala Bogu, istopila, i njezin pritisak je nestao, ali je ostao ateizam i duh anticrkvenosti. On se povezao sa starim liberalističkim,

masonskim i inim laicizmom ili sekularizmom i danas nastoji postići isto što je pokušavao prije, ali sada kroz demokratske forme života. Kuda, dakle, "idu divlje svinje?" Ne za dokidanjem Boga. Ako ga nema - dokinut je; ako postoji - tko ga može dokinuti? Njih zanima samo kontrola nad ovim svijetom, tj. kontrola nad čovjekom, nad njegovim duhom. Dokle god ljudi vjeruju u Boga, dokle god primaju "instrukcije" o dobru i zlu s jednog izvora koji je izvan globalnog političkog sustava, ljudima je nemoguće ovladati na željeni način. Borba za sekularizam je borba za svijet u kojem će se Boga izbaciti iz igre da bi se igralo po našim, ljudskim pravilima. Izvrsno ih je raskrinkao Pavličić u svom tekstu. " ... naši se... neznabošci ... izražavaju poput propagandnih brošura iz doba ranog socijalizma, pa tvrde kako Boga još nitko nije vidio i kako treba vjerovati samo u ono što se može dokazati. Tako pokazuju da ne razlikuju vjeru od znanja, jer u ono što se može dokazati nije potrebno vjerovati. Ne može se na primjer, dokazati kako je dobro biti pošten i rasipati tuđi novac, ali većina nas ipak u to vjeruje, pa čak i neki od samih tih ateista. Ukratko, cijela je stvarnost poprilično besmislena, pa se čovjek može upitati što onda tjera te ljude da djeluju, i to još ovako trapavo. Odgovor na to pitanje možda bi mogla dati ona parola koja se pojavila u Londonu, a od koje je sve počelo. U toj se paroli otprilike kaže: Vrlo je vjerojatno da Boga nema, pa zato budite slobodni i uživajte u životu. I, time je sve rečeno. Najprije su Boga proglasili za zaštitara u šoping-centru, a onda stali pobjedonosno vikati: To radno mjesto je ukinuto, pa prema tome, grabi prilika koliko možešl Ukratko, ne radi se tu nipošto o Bogu, nego se radi o moralu. Morala se oni zapravo žele otresti, da bi se mogli vladati po načelu koristi i užitka. Jer, o Bogu su i dosad mogli misliti što ih je volja ... " Zahvalni braći "ateistima" za konsolidaciju katoličanstva na našem prostoru, srdačno ih pozdravljamo želeći im puno maštovitosti i ustrajnosti u kampanji.

župnik don Mili

kruvenic als

+ + + + • • RAZGOVOR S POVODOM

Gost našeg lista - Pjerino Bebić, hvarski gradonačelnik

JEDINO ZAJEDNIŠTVOM FOR MORE HODIT NAPRID!

Sa Pjerinom Bebićem, starim - novim hvarskim gradonačelnikom, razgovarali smo prvi put prije dvije godine. Na lokalnim izborima krajem svibnja Hvarani su mu po drugi put pružili povjerenje. Gradonačelniku - čovjeku koji odlučuje o sudbini grada - uvijek se može postaviti nebrojeno mnogo pitanja. Izabrali smo ona za koje smo mislili da su trenutno aktualna i najbitnija. Kakvi su planovi, ciljevi, problemi sa kojima se susreće i iskustva prvog čovjeka našeg grada, pročitajte u ovom razgovoru.

Kruvenica: Koji su Vaši konkretni ciljevi, planovi i prioriteti u sljedeće četiri godine? Bebić: Prvi projekt koji planiramo ubrzo pokrenuti su jaslice. Ono što ćemo u ovom mandatu sigurno završiti je gradsko groblje iznad Kruvenice. Uredit ćemo Pjacu, moramo završiti kazalište. Moram reći da sam prilikom posjeta predsjednika Mesića razgovarao s njim i dobio njegovu podršku o povratu 2ha šumske površine između hotela Sirene i Smokovnika, koje je do sada bila u vlasništvu Hrvatskih šuma. To je planirano za novi dom zdravlja, odnosno sportsko-rekreacijski centar.

"Hvar nikad nije bio rastrošan" Kruvenica: Ćesto se tijekom Vaše kampanje moglo čuti predbacivanja da projekte na državnoj razini (jaslice, obnova kazališta, Jadranski projekt) predstavljate pod svoje lokalne projekte. Kakva je Vaša uloga u svemu tome i kako teče realizacija navedenih projekata? Bebić: Za sve ono što je napravljeno u Hvaru ne možemo govoriti da je to državni projekt. Jaslice nisu državni projekt, već naš projekt. Tako i kazalište. Međutim, službe su stvarno vrhunski odradile svoj posao prilikom prezentacije svih naših projekata u ministarstvima, nije bilo manjkavosti i mi smo dobili sredstva. Znači, službe u Gradu su odradile svoj posao. Svi projekti su gradski, ali su sufinancirani novcem od države. Npr., uređenje mosta ispred Amfore je dijelom sanirano od novca Županije, crkvica na Sv. Klementu, premda se unutrašnjost još mora riješiti, rješavana je dijelom novca Ministarstva kulture. Kazalište također, ostalo je grad financirao. To su projekti koje smo mi stvorili i uspjeli

naći novac. Dug je i spor to administrativan proces, od jutra do sutra, od vrata do vrata tražiti novac. Ali rezultati se vide.

Kruvenica: Svijet se u posljednje vrijeme suočava s krizom i vjerujemo da nije lako nabaviti potrebna sredstva. Ima li Grad kakve antirecesijske mjere? Bebić: Što se tiče krize u Hrvatskoj, moj stav je da ta kriza nije u potpunosti došla iz Europe, nego je činjenica da su nas određeni projekti Vlade Republike Hrvatske doveli u ovakvu krizu, a kad bismo govorili o krizi u Hvaru, onda je takav projekt Vlade RH Sunčani Hvar. Znači, to nema veze sa krizom u svijetu. ORCU da, ali Sunčanom Hvaru ne, tako da nije velik pad gostiju. Što se tiče antirecesijskih mjera, Grad Hvar nikad nije bio rastrošan. Mnogi, pa čak i u Gradskom vijeću žele to tako prikazati. Ali, najveći dokaz tome je ovaj ured, koji nije raskošno namješten. Grad Hvar nema svoje službeno vozilo, čak i komunalni redari koriste svoje osobne automobile. Sav novac koji imamo ulažemo u projekte. Naravno, svojim putovanjima pokušavam omogućiti dogovore sa drugim lokalnim zajednicama, županijama ili državom, na dobrobit ovog grada.

Kruvenica: Imamo sreću što je u Hvaru mnogo mladih obitelji i dosta učenika pohađa školu. Mislite li što napraviti po pitanju porodiljnih naknada i učeničkih stipendiia? Bebić: Cim smo došli prošli mandat s tim prijedlozima, povećali smo porodiljne naknade i razdvojili učeničke stipendije. Uveli smo socijalnu stipendiju, koja je najveća, za one koji ne mogu priuštiti školovanje, a svojim radom pokazuju mnogo. Mislim da spadamo

RAZGOVOR S POVODOM + • t t ~ t među socijalno najosjetljivije gradove. Moglo bi se puno više napraviti. Međutim, potrebno je riješiti imovinsko­pravne odnose kako bi se kvalitetno osmislio život u Hvaru mladim ljudima i obiteljima, kao i ljudima treće životne dobi.

"Zastupam određene vrijednosti u ime svih Hvarana" Kruvenica: Vječni i gorući problem Hvara je duga, dosadna zima, posebno mladim ljudima. Što po tom pitanju planirate? Bebić: Sad kad se Fortica vratila Gradu, mislim da ćemo uspjeti riješiti dokoličarenje jednoj grupaciji ljudi. Moramo misliti na to da će Fortica biti dobar supstitut za mlade ljude, i kada bih sa predsjednikom Mesićem uspio riješiti spomenuti povrat šumskog zemljišta (usput rečeno, bilo je gradsko do 1991., pa je onda pripalo pod Hrvatske šume), mislim da ćemo uspjeti nešto osmisliti. Velika stvar koja stoji pred nama je "naš dnevni boravak" - kako nazivamo Arsenal i palača Vukašinović. Kazalište ide svojim tempom i u odličnom smo odnosu sa konzervatorima i, koliko su me izvijestile službe, sve je tu zadovoljavajuće. Što se tiče palače Vukašinović, bojim se da će to potrajati malo duže. Potrebna je sanacija koja iznosi petnaestak milijuna kuna. Zatvoreni prostor nam je kronično potreban. Na jednom predavanju kojem sam nazočio postavilo se pitanje: što Dalmatinci rade kad pada kiša? Ništa! Nemamo takav prostor, ni prijašnje generacije nisu osmislile prostor gdje ćemo biti kad pada kiša. Uistinu, mladi ljudi u Hvaru nemaju mnogo izbora. Sad pokušavamo napraviti akciju pod nazivom "Naprid For" gdje bi ljude, posebno one treće životne dobi, okupili na jednom mjestu sa tematskim večerima - o mrežama, kurentima, dijalektu... Time bismo pokušali očuvati vrijednosti koje pomalo odmiču. Danas nemamo vremena razgovarati međusobno, ispeći zajednički

kolač, poć zajedno na komin... Zato bismo pokušali zajedno osmisliti večeri, npr. da poslušamo pjesme Popca. Moj posao je da zastupam određene vrijednosti u ime svih Hvarana, i ova garnitura kojoj sam na čelu jednog dana će se maknuti, ali vrijednosti će ostati. Tu moramo upregnut veće force svi skupa. Najbitnije je zajedništvo. Što se tiče pitanja kina, cijena jednog kina koje bi zadovoljilo potrebe Hvara je 50 000 eura. Mislim da će, dok se ne riješi uređenje Tenisa, ono biti na Forticu.

Kruvenica: Danas je aktualno pitanje i ono o neradnoj nedjelji. za Tijelovo ste proglasili sajmeni dan, što je naišlo na podijeljene reakcije. Ako pogledamo ostale mediteranske zemlje, tamo je nedjelja neradna, kao i u Turskoj,koja je pretežito muslimanska zemlja. Treba li o

tom pitanju odlučivati lokalna samouprava i je li moguće onima koji se bave trgovinom ili ugostiteljstvom dati jedan slobodan dan tjedno, pa čak i nauštrb turističke sezone? Bebić: Tu smo dotaknuli dvije stvari. Potreban je odmor, naravno, međutim, kada smo moji suradnici i ja donosili tu odluku, razmišljali smo sljedeće: živimo tri mjeseca u sezoni i u takvim poslovima, kada prezentirate turističku destinaciju, vrlo je bitan kontinuitet neke prezentacije. Zamislite da je toga dana u Hvar došla grupa turista, koja je mogla i otići na misu, pa su nakon toga htjeli kupiti neki suvenir, a nisu mogli - oni šalju informaciju da je ovdje katastrofa. Činjenica je da je Ustavni sud odbacio kazne svima koji su se žalili. Da mi radimo cijelu godinu i da ostvarujemo prihode koji bi mogli zadovoljiti potrebe obitelji da pošalju dijete na školovanje ili da obnove kuću, vjerojatno bi se to poštivalo. U ta tri mjeseca je "jematva" i moramo iskoristiti svaki dan. Lokalnoj zajednici su ruke puno puta vezane jer o nečem odlučuje Vlada RH, tu su razne koncesije, obveze, ovlasti. .. Činjenica je da je ova gradska uprava prema Crkvi pokazala izuzetnu susretljivost. Podržavam EU sa svim dobrim stvarima, ali ne mogu podnijeti ni poduprijeti to da temelji koje smo gradili i u Hvaru, oni kršćanski, nisu

t + • + + + RAZGOVOR S POVODOM

ušli u ustav EU. Turska, posebice pokrajina Antalya, osam je mjeseci puna, a Hvar tek dva. Što se tiče trgovačkih lanaca, oni ovise o politici i oni su država u državi, tako da njih ne bih komentirao.

Kruvenica: U Hvaru ljeti postoji jedan veliki problem kojeg se nitko nije detaljnije dotaknuo u predizbornoj kampanji, a to je prometna regulacija na Dolcu i u Križnoj luci. Misli li se što učiniti po tom pitanju? Bebić: Neki dan sam imao sastanak i dotaknuli smo taj segment. Za promet lokalna zajednica nema nikakvu nadležnost, međutim, mi ne dižemo ruke od tog. Što se tiče Križne luke, u prostorno- planskoj dokumentaciji smo premjestili pumpu, a ostavili pumpu za brodove, i to drukčije nego kako je sad. Na Dolcu bismo puno toga riješili kad bismo riješili pretovarni prostor. S obzirom na novi način izbora gradonačelnika i ovlasti koje smo dobili Frane Bibić i ja daje nam za pravo da drukčije pristupamo problemu. Prije smo bili u koaliciji i morali dogovarati stvari na razne načine. Sada će biti brže i direktnije u rješavanju nekih stvari. U suradnji s MUP­om pokušavamo nabaviti paukove koji bi puno pomogli. Najveći red, moram reći, potječe od nas samih. Odnos prema urbanizmu bio je jako zafrkan. Vrtovi su postali garaže ili apartmani. Ljudi su mogli stvoriti dodatna

Slkruvenica

parkirna mjesta. Morat ćemo pritisnuti građane da stvore svoja parkirna mjesta. Bilo bi najidealnije kad bismo zabranili promet na otoku, jer smo prostorno ograničeni, ali, naravno, to je nemoguće.

"Radit ćemo na zajedništvu i u Vijeću" Kruvenica: Prvi put Vaša stranka nema većinu u Gradskom vijeću. Kakva je suradnja sa Gradskim vijećem? Je li moguće postići kakve dogovore? Bebić: Kao nezavisni, imali smo čast da smo Frane Bibić i ja prvi put u hrvatskoj povijesti izabrani direktno od ljudi. Mislim da je to velika poruka Gradskom vijeću. Mi smo dva različita tijela. Frane i ja smo izvršni ljudi, stvaramo određene akcije kroz budžet i određene planove i mislim da će se ti planovi podržati, kako sam razgovarao sa svim strankama u gradu. Međutim, ne možemo se pomiriti da vijećnik koji dobije sto glasova je predsjednik Gradskog vijeća i da donosi odluke koje su po nama nezakonske. Sad je to na procjeni zakonitosti. Dogovor postoji. Međutim, sad se događa malo kočenje, ali radit ćemo na zajedništvu i u Vijeću. Frane i ja nastojimo tokom ljeta stvoriti odnose da preko zime tražimo sredstva od ministarstva. Od jeseni ćemo definirati neke stvari i onda neka Vijeće radi svoj posao. Mi imamo obvezu prema građanima četiri godine, a Vijeće i njihovi projekti, odnosno kočenje nekih projekata, to će građani znati ocijeniti.

Kruvenica: Imate li poruku našim čitateljima povodom Dana grada? Bebić: Na dobro doša svima sveti Stipon! Iako nisam redoviti vjernik, pozivam svih da u svojim molitvama uključe svoju dicu, svoje fameje, sve one koje nisu sa nami i koji put nika se sitidu gradske uprave i vijećnicih, da budemo dovoljno mudri I pametni, da ne zloupotrijebimo ovlasti koje su nam ljudi dali. Volio bih da se u svojim molitvama sjetimo i svih naših svećenika, posebno don Joškota. Neka naša župa bude oličenje mogućnosti za bolje i da u akcijama koje župa poduzima damo podršku koliku god možemo. Mislim da vrijednosti koji smo stekli - povijesni spomenici - moraju biti obnovljeni, a to moramo svi zajedno. Potrebno nam je zajedništvo jer jedino tako možemo naprijed. Nitko od nas nije savršen, ponekad griješimo u svojim odlukama. Koji put se iz ljubomore i zavisti komentiraju neke stvari, ali ovaj ured je uvijek bio i bit će otvoren za građane. Ovo vrijeme, bez obzira na recesiju, daje nam mogućnost da puno, puno napravimo za For!

Razgovarala: Zorka Bibić

AKTUALNO • t t ~ + + Predstavljamo najnoviju knjigu dr. Tončija Matulića

"METAMORFOZE KULTURE" - KNJIGA GODINE

Kada je, sada već pomalo i davne, 1992. g. u Hvar stigao don Tonči Matulić na službu kapelana, župnoga vikara, ni slutili nismo da ćemo danas o njemu moći govoriti kao o uglednome teologu i bioetičaru, izvanrednome profesoru moralne teologije i prodekanu za nastavu na Katoličkome bogoslovnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kojemu je ove godine nagrađena njegova sedma knjiga (izdana prošle godine u nakladi Glasa Koncila) neobično duga naslova "Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno­tehničke civilizacije. Let iznad oblaka dekristijanizacije". U konkurenciji šezdesetak prijavljenih naslova, najnovija knjiga dr. Matulića nagrađena je sredinom proljeća ove godine novoutemeljenom nagradom "Hrvatska knjiga godine" iza koje stoje institucije poput HPB-e, HRT-a, Večernjega lista i Matice Hrvatske. Žiri je u velikoj konkurenciji prvo izabrao dvadeset, deset, pa pet autora, koje ćemo za ovu priliku i spomenuti - Ranko Matasović, Pavao Pavličić, Dubravka Ugrešić i Robert Međurečan - i konačno pobjednika. U ime čitatelja "Kruvenice" prvonagrađenome čestitamo. Njegova impozantna "Metamorfoze kulture" napisana je na oko 900 stranica, i dojma smo, tvrd je to govor kojega se ne može čitati naglo i u hipu, već valja uranjati u njezin sadržaj, postupno, i promišljati opročitanome.

Crkvu treba podvrgnuti koncilskoj metamodozi Knjiga dr. Tončija Matulića najvjerojatnije je prva na hrvatskome jeziku koja sustavno razmatra utjecaj znanosti i tehnike na duhovnost, moral i općenito pogled na svijet, piše njezin recenzent na internetskim stranicama Glasa Koncila. Iz sedam poglavlja možda je dobro izdvojiti kako se autor usmjerio na kritičku analizu nekih elemenata suvremene kulture i u središte teoloških preokupacija stavlja ateizam s njegovim recentnim metamorfozama u ozračju ekonomsko­tehničke globalizacije i novih religijskih pokreta. Matulić analizira i demokraciju u ozračju rastućega relativizma, jedinstveno buđenje svijesti o vrijednostima, zatim prijateljstvo u svojim povijesnim metamorfozama, te na kraju brak i obitelj u suvremenim društvenim previranjima. "Metamorfoze kulture" zaslužuju dužnu pažnju jer otvaraju oči pred onime što se, naizgled, podrazumijeva da ne može drugačije i bolje, a zapravo može i mora. Izdavači su se shodno tome potrudili i predstavljanje knjige organizirali širom Hrvatske. Na ovim stupcima sve izrečene riječi na tim događanjima, uz veliki interes javnosti, dakako, neće moći stati, niti ćemo navesti sva mjesta u kojima je knjiga predstavljena, ali ćemo izdvojiti zanimljive trenutke poput izrečenih riječi don Tončija Jelinčića, župnika autorovih rodnih Postira: "Naš Tonči Matulić je naše gore list. Potekao je iz čestite obitelji i ponio je puno dobra iz naše zajednice. Sve ono što se događa izvan našeg mjesta, s obzirom na Tončija, tiče se i nas, te to otvorenim srcem prihvaćamo. želim da sve ono što Tonči radi bude nama na premišljanje. U tome sveopćem rastu vjere i kulture neka taj rad bude doprinos rastu kraljevstva Božjeg". Na jednome drugom predstavljanju "metamorfoza" crkvene, društvene, znanstveno-tehničke, etičke, bioetičke i duhovne svijesti (na "Danima kršćanske kulture" u Splitu), dr. Ivan Bodrožić naglasio je kako Tonči upozorava da su promjene stalne i brze te da ih nitko ne može zaustaviti, nego da se s njima valja suočiti. Dodaje kako je autor na tragu Drugoga vatikanskog sabora, osobito kad govori o Crkvi za koju kaže da je u svijetu i da mora biti u svijetu, ali da u svijetu može biti samo ukoliko se u sebi mijenja. Matulić progovora o Crkvi, iznosi kritiku, ali nije kriticist, kaže Bodrožić, te dodaje kako Matulić smatra da Crkvu treba podvrgnuti koncilskoj metamorfozi kako bi doživjela metanoju i u tom svom nastojanju je optimist.

+ • t t t + AKTUALNO

Duhovna šizofrenija Don Tonči Matulić u razgovoru za rujansko izdanje "Kane", poručuje kako se suvremeni čovjek želi potvrditi individualno, osobno i autentično. Problem je što svemu tome nedostaju istinski vrijednosni temelji i prava mjera. A njih Crkva može ponuditi samo na temelju navještaja evanđeoske poruke. Posljedično, što god svijet više stvara pretpostavke za dublju preobrazbu i veću emancipaciju pojedinca u društvu, to Crkva treba više stvarati pretpostavke za dublju evanđeosku preobrazbu i veću autentičnost pojedinca u Crkvi. N o, tu je riječ o zajedničkome hodu Crkve i suvremenoga svijeta, ali u obratnim smjerovima. Nadalje tvrdi da je suvremeni vjernik zatočen unepodnošljivome egzistencijalnome procjepu, svojevrsnoj duhovnoj šizofreniji. Svjetovno vjernika sve snažnije vuče k sebi, jer blagostanje, kvaliteta života, životni standard i profesionalizam apsorbiraju čitava čovjeka. Tim više što dominantni autoriteti i kriteriji ljudske egzistencije u zapadnoj civilizaciji nisu više Bog, vjera i Crkva, nego znanost, tehnika, profesija, tržište, ekonomija i novac. Vjernik u tradicionalnome smislu, nije kadar nositi se s izazovima tih dominantnih autoriteta i kriterija. Samo vjernik koji je rođen iz slojevite evanđeoske preobrazbe, koji svoju vjeru proživljava kao osobni događaj, može odgovorno i razborito nositi se s dominantnim autoritetima i kriterijima znanstveno-tehničke

civilizacije. Ozračje naše civilizacije je totalizirajuće i ono se ne ustručava ni vjeru podvrgnuti svojim zahtjevima, upozorava Matulić.

"Duhovnima" se drže prigodničarski pozen Dotaknimo se i napisa u knjizi u kojoj upozorava (str. 819.) da "moramo poraditi na prevladavanju spora između morala i duhovnosti" jer se često moral doživljava isključivo legalistički, a duhovnost se doživljava isključivo spiritualistički. Nerijetko se događa da se "moralnim osobama" drže sofisticirani legalisti. Isto se događa i s duhovnošću. Istinske duhovne osobe nisu zamijećene, a "duhovnima" se drže prigodničarski pozeri. On naglašava: "U vjeri se radi o nama samima, o smislu našega ljudskoga života i svijeta. S pitanjem o vjeri pitamo se na čemu gradimo svoj život, gdje tražimo temelj i cilj našega postojanja. Vjernik je čovjek koji se oslanja na Boga i Njegovu Riječ, te svoj život utemeljuje na Bogu. S voljom se posvema Njemu predaje i ljubi ga svom snagom. Vjera je, dakle, čin čitava čovjeka. r<

Uputit ćemo vas također na Matulićeve riječi (str. 845.) da iskustvo živoga Boga nije vlastitost samo odabranih, ono je svakome čovjeku dostupno, samo je potrebno da mu se čovjek otvori. Traži se otvorena ljudska egzistencija. U tome smislu bolna je spoznaja kada se

zamjećuju tzv. kršćani koji žive kao da Boga nema ili koji navodno prakticiraju vjeru koja je onda zarobljena hladnim okovima navike, tradicije i kulturne pripadnosti. I da budemo, na kraju, društveno aktualni, zaključit ćemo njegovim razmišljanjem o aktualnoj raspravi o Zakonu o medicinskoj oplodnji: "Konačna verzija zakona opet pokazuje da u hrvatskome društvu nema političke volje za priznanje nekih temeljnih etičkih načela na kojima se jedino može temeljiti društvo koje ima perspektivu«. Matulić napominje da kod nas o vitalnim pitanjima - koji usput budi rečeno zadiru u bračne odnose, ljudsko rađanje, njegovo dostojanstvo u nastajanju - glavnu riječ imaju pojedinci i udruge iz čije retorike je razvidno da su se već odavno obračunali s dostojanstvom braka utemeljena na ljubavnome odnosu muškarca i žene, s dostojanstvom ljudskoga života u njegovu nastajanju i dostojanstvu bračnih i obiteljskih odnosa. U tome im svesrdnu potporu pružaju mediji, pogotovo javna televizija koja u huškačkoj maniri navijanja jednostrano nekritički i neprosvijećeno staje na stranu određenih, ne više liberalnih, nego libertanskih stajališta po kojima država treba uvažavati postojeće činjenice, a ne pravno intervenirati i zaštiti ustanovu braka, ljudski život u nastajanju i provjerene obiteljske odnose."

Ante Novak

PITAMSE, PITAM... + • + t + Procesije

LAGANA ŠETNJA ZVANA PROCESIJA

Dok sam razmišljao kako započeti ovaj članak, sjetio sam se jednog zanimljivog susreta ove godine na Tijelovo ujutro. Dok sam se vraćao iz grada i prelazio cestu blizu Tajnikovih, vidio sam starijeg čovjeka kako se vraća iz polja. Pitao me: Moli! Kad je precesjun veceras? - A, misa je u 7. - A kad je precesjun ? - Iza mise. -A koliko će durat misa? Ako pitate prosječnog hvarskog katolika hoće li na misu, nećete uvijek dobiti isti odgovor, ali ako ga pitate hoće li na procesij~ u 99,99% slučajeva odgovor će biti pozitivan. Sto je toliko privlačno u procesijama (precesjunima, crkvenim ophodima ili kako je to genijalno nazvao 90n Ljubomir Galov "lagana šetnja zvana procesija")? Sto je t,?liko privlačno u "paradiranju" Pjacom od Katedrale do Sćikoveg boka i nazad? Istina je da procesija na neki način simbolizira hodočašće kršćana ovim životom prema vječnosti, ali ona nije i ne može biti centralni događaj kršćaninova života. Ali, nažalost, u našim mjestima procesije često zauzimaju centralnu ulogu

u iskazivanju vjerske pripadnosti. Zašto je to tako, nemam pojma. A i dok smo u procesiji ponašamo se kao i da nismo. Stalno se razgovara, komentira i ogovara. Kao da se nismo vidili godinama.

Naopake procesije Prilikom jedne večere kod Žižeta bio je prisutan i njegov pokojni punac. Poveo se razgovor o raznim pučko­crkvenim običajima. Odjednom Žižetov punac upita: "Zoč vi Forani grete nopoko u precesjun?" Ostali smo zatečeni. Kako naopako? Odgovor je jednostavan, dok u svim drugim mjestima procesije idu u smjeru kazaljke na satu, mi Forani idemo obrnuto. Ako pogledamo samu konstrukciju Pjace i činjenicu da ne možemo ići oko Katedrale u procesiju, ovaj smjer kretanja je na neki način i logičan. Ali i naše procesije unutar Katedrale (oratorij, ophod na Kandaloru) idu u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Jedino pobožnost križnog puta obavljamo u "pravom smjeru". Dalo bi se o ovom još pisati, ali nekom drugom prilikom. A možda je Joško Belai bio u pravu kad je rekao: "Ne gremo mi nopoko, nego svi drugi, a mi jedini gremo kako tuko".

Precesjun nad precesjunima Veli petak. Najprije "Po Božjin grebima", pa služba Velikog petka i na kraju "Procesija svih procesija", vrhunac svih hvarskih blagdana i procesija. Jedina procesija koja je lišena bespotrebnih razgovora, procesija u kojoj svi pjevamo "Puče moj", a neki mole krunicu. Jednom je netko rekao da služba na Veliki petak predugo traje - oko 3 ure - i da bi je trebalo skratiti. I to po mogućnosti skratiti službu čitanja, muku i sl. Glavno da ostane ljubljenje križa i procesija. A većina i dođe u crkvu tek na ljubljenje križa. Dakle, odbaciti sve osim šetnje po crkvi i po Pjaci. A znamo li mi čega se uopće spominjemo na Veliki petak? I prije nego predložimo skraćivanje ove najduže, ali istovremeno i najraznovrsnije i najdinamičniie liturgije u crkvenoj godini, zapitajmo se damo jedno: Sto je teže? Ponuđena su dva odgovora: 1. Cijelu noć ne spavati, ići od suca do suca, biti bičevan, pljuvan, izrugivan, okrunjen trnovom krunom, a nakon svega potezati na leđima teško drvo i nositi ga na brdo, pa visiti na križu i pomalo umirati u strašnim bolima i mukama. Ili je možda teže: 2. Biti u crkvi tri ure, malo stajati, malo sjediti, pa se malo prošetati crkvom i poljubiti križ, pa opet malo šetati po Pjaci, a prije svega toga se dobro najesti bakalara i raznih vrsta riba. Lijepo je ići u procesije, ali one nisu i ne mogu biti najvažniji dio našeg vjerničkog života, već nam samo služe kao podsjetnik da smo na stalnom putu prema vječnosti.

Milan Šarić

kru ve n i e .111

+ + t + • + DA NI. ..

KUNTENAT ČOVIK

iman kajić od četiri metra mriže varše pariće i motor iman kuću i kućicu u kojon su kokoše koze brovi i tovor

iman masline i lovonde i loz puste meje sodin pomidore paprike krumpire fažol i zeje

od nedije i za fešte lipo obučen veštid šalpeton se gren na misu i na balote i iman boji obid

iman ženu i dicu i svi smo fala Bogu zdravi nison s nikin u svađi niti san komu čo grubo opravi

u mistu di san se rodi pomalo pasojen svoj vik i pari mi se da se more reć da san kuntenat čovik

ZBUNJENI ČOVJEK

Zbunjuju me postupci kojima ljudi prešutno odobravaju postojanje nepravde u svijetu. Zbunjuje me pasivnost i zakočenost kad se treba učiniti nešto da bismo živjeli u boljem svijetu. Zbunjuje me svijest o osobnoj malenosti i nemogućnosti da se išta napravi. Zbunjen sam ljudskim nemarom na tri razine: u vlastitom životu, u obiteljskom životu i javnom životu. Ne znam koliko smo svjesni činjenice da imamo samo jedan jedini život. Neponovljivu priliku boravka na ovoj sićušnoj Zemlji, koja možda nije najidealnije mjesto za život, ali je svakako jedino koje imamo. Da si čovjek posvijesti istinu da živi život nepoznatoga roka trajanja, vjerujem da bi drugačije poredao ljestvicu vrednota. Pogotovo ako vjeruje u Boga Isusa Krista i ako zna da će se jednoga dana s njim gledati oči u oči. Kad se takvim očima pogleda svijet veoma brzo se da razlučiti važno od nevažnoga. I vidi se koliko smo tragikomični sa svojim grčevitim držanjem slamčica za koje vjerujemo da nam mogu donijeti spas u moru života. Teško je vidjeti ljude koji žive na istom mjestu, a ne žive zajedno. Teško je susresti se s istinom da su mnoge obitelji tamnice, a ne oaze u pustoši i besmislu. A tako malo treba uložiti da bi se tako puno dobilo. Pogotovo u odgoju novih osoba. U odgoju novih ljudi i stvaranju nove civilizacije. Civilizacije ljubavi. Kako je mučno shvatiti da najmanje vremena, strpljenja i lijepih riječi imamo za one kojima najviše pripadamo i koji nam uvijek mogu biti utočište. Sigurna luka u kojoj ćemo skupljati snagu da se otisnemo na novu plovidbu. I na kraju, žalosno je promatrati ljude, poglavito ljude kojima su povjerene službe u društvu, kako namjesto nastojanja oko pravednosti opće i zajedničkog dobra, sebično grabe u svoje kese i brinu se jedino oko vlastitoga probitka i niskih interesa svoje grupe. Ali još mučnije je vidjeti talog naplavina diktatura koje su gazile ovu zemlju i ovaj puk, učinivši ga plašljivim i nesposobnim naglas izreći svoje mišljenje. Argumentirano i bez vrijeđanja onih koji su drugačiji. I strašno je imati dojam da oni koji mogu ne žele odviknuti ljude od aklamacija, slijepog slijeđenja nepogrešivih vođa i otvaranja jedara svakome vjetru. Da ne žele odviknuti ljude od šaputanja istine, od misli da je bolje loše nego dobro i političke apatije. Zbunjuju me postupci kojima ljudi prešutno odobravaju postojanje nepravde u svijetu. Zbunjuje me pasivnost i zakočenost kad se treba učiniti nešto da bismo živjeli u boljem svijetu. Zbunjuje me svijest o osobnoj malenosti i nemogućnosti da se išta napravi. Zbunjen sam ljudskim nemarom na tri razine: u vlastitom životu, u obiteljskom životu i javnom životu.

Nikola Kuzmičić

RAZMIŠLJANJA + t t i + t KOLIKO U SARCE MORE STAT

Ako gremo po onoj starinskoj, "uvik hod u misto boje od svoga", onda oni ca su jedanput došli u For izabrali su ga jer su racunali da je For boji. Znan da ni lako poć iz svojega mista, ostavit svoje užonce i govor, volit drugo misto koliko i svoje rodno, ali mi se pari da For ni tako teško zavolit. Judi su more bit malo boji ili gori, a barž i isti kako i svudera, ali misto - misto je siguro boje nego puno drugih. I zato me zaprašći u parsi kad cujen: "Bilo bi me sram da son Foranin ". Ne odnoste se prima Foru kako prima "zlatnoj koki" koju tuko operušat do golega, sve joj vazest, a ništa ne dat. Ne pilajte granu na koju sedite, ne grizte ruku koja vos hrani. Ako je to teško parvoj generaciji, to se more kapit, ali molajte dicu da bude du Forani, kad to i jesu. Naucte hi da su derneci, kirvaji i proštenja isto ca i fešte. Nemojte molat da dica svudera budedu furešti, naucte hi da se more bit i vamo i tamo. U Foru von irno svega, soma nima ko to pratit. Da bi sve zaživilo tuko bit svita koji će to pokrenit, sudjelovat u temu, gledat i kritizirat. Ukjucte se, ni važno u kojoj fazi. Nemojte dozvolit da pasote priko Pjace jedanput na godišće, kad grete na općinu. Puste dicu da von budu Forani, ca i jesu, nemojte hi daržat u idealizironoj slici vašega mista iz vašega ditinjstva, kad su duše ciste, uspomene nojjace, a okusi nešporkoni; molajte hi da imaju svoje uspomene iz ditinjstva, iz Fora. Molajte hi da bude du Forani i Grobjani, boduli i vlaji, Hrvati i Srbi ... , kad oni već to i jesu. Jer, u sarce more stat i dvo mista, i dvi daržave i judih koliko god oćeš.

Dinka Novak

+ t + • + AKTUALNO

Ljetna patrola

UO, UO, UO, LJETO NAM SE VRATILO!!!

Na pragu smo završetka još jednog ljeta u gradu Hvaru. Neki su zadovoljni, neki ne, no nije se taj rodio koji svakome može udovoljiti. Po osobnome viđenju, držim da je turistička sezona bila čak i više nego zadovoljavajuća. No mnogo će ljudi opet reći: "Gostiju nije bilo". Takvi ljudi su sami sebi krivi što nisu razmišljali o tome kad su izgrađivali kuće za iznajmljivanje ili kad ugostitelji nisu razmišljali o ponudi i cijenama svojih restorana i ostalih ugostiteljskih objekata. Sve skupa, prijavi se možda tek 25% gostiju na području grada Hvara, ali to je velika tema i problem i to ćemo ostaviti za neku drugu prigodu. U odnosu na 2008. godinu mjesec srpanj je zabilježio pad od nekih 2% noćenja od prošle godine, prenosi nam portal seeBIZ.eu, što je zapravo bolje nego se očekivalo, dok je mjesec kolovoz uvijek na nivou što se popunjenosti turističkih kapaciteta tiče. No Hvar se opet dovodi u negativan kontekst zbog svojih cijena. Tome se nije za čuditi, jer iako je Hvar poznata turistička destinacija, koja ima tradiciju i brand, ne može sebi dopustiti enormne cijene. Ljudi trebaju imati na umu da ukoliko žele visoke cijene u svojim smještajnim i ugostiteljskim objektima, trebaju to opravdati istom takvom kvalitetom. Živi dokaz tome je hotelsko poduzeće Sunčani Hvar koje je konstantno bilo vrlo dobro popunjeno, osobito hotel Amfora, jer su u ovogodišnju sezonu krenuli sa nešto nižim cijenama nego prethodno ljeto. Brodska povezanost sa kopnom je

bila izrazito dobra, ali po mojem mišljenju trebalo je uvesti jednu popodnevnu liniju natrag za Split, jer to donosi mogućnost jednodnevnih izleta u Hvar, iz jednostavnog razloga kad se sve sagleda tu nema rashoda, nego naprotiv - tu se mogu ostvarivati samo prihodi. Postoje stvari koje iz sezone u sezonu "badoju oci". Ovdje ću ih tek ukratko opisati, u nadi da će se to poboljšati do sljedeće sezone. Ljeti su neredi i remećenje javnog reda i mira gotovo uobičajena svakodnevica, ali ne mora biti tako. Potrebno je da komunalni redari i policajci više patroliraju, pogotovo u ranim jutarnjim satima. Ne poštuju se tabele na ulasku u centar grada, tako da gledamo nedolično odjevene turiste u kupaćim kostimima (njihov argument za to je da je ovo turističko mjesto), promet nije reguliran, pogotovo za motore. Nedostaju kante za smeće na Pjaci, a i u ostalim dijelovima grada. Na Pjaci je jedini koš onaj na uglu kod Arsenala, a često je prepunjen. Ispred bankomata kod Studenca (vjerojatno "najprometniji" bankomat ljeti) uvijek su hrpetine papirića i smeća jer tamo nema koša za smeće. Nema nijedne pepeljare sa pijeskom u Hvaru, gdje bi pušači mogli bacati čikove. Hvaru nedostaje i javni wc. Jedini javni wc, onaj kod pazara, ima radno vrijeme, što ne smije biti. Zato se na svakom uglu, pogotovo u ulicama, osjeća smrad. Što se događanja u Hvaru tiče, kao i svake godine treba istaknuti Hvarske ljetne priredbe, kao jedne od najjačih zbivanja na području kulture u gradu. Tu svaki ukus može naći svoje mjesto, ali što se tiče zabave i noćnog života u gradu, gledano iz perspektive mladoga čovjeka, barovi su se ipak malo prerano zatvarali, no znam da je i to moguće gledati sa dvije strane medalje, zato o tome neću suditi. Ipak, nije sve ni u zabavi u noćnim lokalima, koji su uglavnom kopija onih kakvih ima po cijelom Jadranu, već viđeno. Hvaru nedostaje ribarska večer, na kojoj bi se predstavile klape i autohtoni proizvodi i običaji. Nedostaje i koncerata, kao i spontanih nastupa klapa na Pjaci, mandraću ili negdje u gradu. To bi privuklo posebno strane goste. Sve u svemu, kada se zbroje i oduzmu svi dojmovi dobije se jedna produktivna sezona koja mora biti podloga i vodilja ka sljedećoj, te da sljedeća bude još bolja. U to ime: Zdravi i veseli bili!

Ivo Tudor

HVARSKA KATEDRALA + • • t ..; t

OLTAR Sv. JEROLIMA I GAETANA

U južnom brodu hvarske katedrale, između oltara Gospe Karmelske i oltara sv. Josipa, smjestio se oltar sv. Jerolima i Gaetana, danas poznatiji pod imenom oltar Gospe od Ružarija, a ponekad se nazivao i biskupovim oltarom. Jedan od titulara ovog oltara, sv. Gaetan Tienski (7. kolovoza), danas je Hvaranima potpuno nepoznat, ali je u prošlosti bio dosta čašćen. Gaetan (Gajetan, Kajetan) je rođen 1. listopada 1480. g. u Vicenzi - tada u sklopu Mletačke Republike, u obitelji Gaspara, grofa od Thiene, i Marie Porto. Studirao je pravo u Padovi i sa 24 godine postao doktor obaju prava (kanonskog i civilnog). Radio je kao diplomat pape Julija II. i dosta je pridonio izmirenju pape s Mlečanima. Zaredio se tek 1516. godine. Nakon smrti pape Julija II. vratio se u Vicenzu gdje otvara hospicij za neizlječive. Godine 1523. osnovao je Oratorij Božanske ljubavi, a želio je da taj red sjedini duh monaštva s aktivnošću običnog svećenstva. Već sljedeće godine, 1524., papa Klement VII. priznao je novi red. Na čelu mu je bio Gaetanov prijatelj, biskup Chietia Pietro Carafa, kasniji papa Pavao IV. Po latinskom nazivu grada Chietija -Theate - članovi reda nazivaju se i teatinci. Gajetan je nastavio raditi na širenju svoga reda, a umro je u Napulju 7. kolovoza 1547. godine. Kanonizirao ga je 12. travnja 1671. g. papa Urban VIII. Relikvije mu se čuvaju u crkvi San Paolo Maggiore u Napulju. U Hvaru se častio od kraja 17. st., a bila mu je posvećena i jedna bratovština. Bratirni sv. Gaetana djelovali su od 1708. g. sve do druge polovine 19. stoljeća. Nestankom Bratovštine vjerojatno iz Hvara nestaje i kult sv. Gaetana. Ali, kako je ovaj svetac zaštitnik nezaposlenih i kockara, mogao bi i u današnjem Hvaru pronaći dosta štovatelja.

Drugi titular, sv. Jerolim (30. rujna), rođenje oko 347. g. u Stridonu na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Školovao se u Rimu, a potom je putovao diljem Rimskog Carstva. Neko je vrijeme bio tajnik pape Damaza. Bio je iznimno nadaren, ali teške naravi, pa je u Rimu stekao dosta neprijatelja. Pripisuje mu se poznata rečenica: Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac! (Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!). Preko 20 godina radio je na prijevodu Biblije na latinski jezik, a taj je prijevod - Vulgata - i danas aktualan. Pisao je teološke i povijesne spise. Jedan je od četvorice latinskih crkvenih otaca. Posljednjih 30 godina života proveo je u Betlehemu u samostanu koji je sam osnovao. Tamo je i umro 30. rujna 420. godine. Prema legendi, u Betlehemu je jednom lavu izvukao trn iz šape, pa ga je taj lav iz zahvalnosti uvijek pratio te je čak pomagao samostanskom magarcu u donošenju drva - zbog ove legende sv. Jerolim se u pravilu prikazuje s lavom. Časti se kao zaštitnik Dalmacije, a utječu mu se studenti, isposnici i slabovidni. Oltar ovih svetaca dao je podići biskup Jerolim Priuli kako je zabilježeno na natpisu uz oltar:

DJEVICI BOGORODICI! I Sv. JEROLIMU/ I GAETANU/ SVOJIM NAJDOBROSTIVIJIM ZAŠTITNICIMA/ JEROLIM PRIULI BISKUP/ HVARSKI! OVAJ OLTAR PODIŽE/ GODINE GOSPODNJE 1687.

Jerolim Priuli je bio svećenik somaske kongregacije augustinaca (CS), a 36. hvarskim biskupom je postao 1676. godine. Umro je u Veneciji 1692., ali je po vlastitoj želji pokopan u Hvaru u grobnici ispred oltara sv. Jerolima i Gaetana, koju je također dao sagraditi. Barokni mramorni oltar pripisuje se Paolu Tremignonu, a­kao najstariji - poslužio je kao uzor kasnijim sličnim oltarima u Katedrali. Na pali su prikazani: u vrhu Bogorodica, uz nju sv. Gaetan, ispod nje polugoli lik starca sv. Jerolima, a u donjem desnom kutu biskup Jerolim Priuli. Slika je kvalitetan rad mletačkog seičenta,

pretpostavlja se rad Andree Celestija. Osim spomenutog natpisa na ploči s lijeve strane oltara, na desnoj je strani postavljena slična ploča bez natpisa - radi simetrije. Na oltar je 1811. g. "uselila" Gospa od Ružarija - kip koji je nekoć pripadao dominikanskoj crkvi sv. Marka. To nije najsretnije rješenje jer kip zaklanja dobar dio lijepe slike. Možda bi se trebalo vratiti praksi držanja kipa u sakristiji -gdje je za njega izrađena posebna niša osamdesetih godina 20. st. - i vraćanja na oltar u mjesecu Gospe od Ružarija -listopadu.

Joško Bracanović

kru v. ni e .115

+ + t + t + BAŠTINA

Orko, macići, vještice

ONI CA ZIHODU, ONI CA POTANCUJEDU IONE CA CORODU

Jedan je čovjek iz Gdinja šetao noću po Makarskoj. Najednom se ispred njega stvorila ogromna prikaza koja je jednu nogu držala na jednom kolniku, a drugu na drugom i nije ga propuštala. Covjek je tu prikazu tri puta morao zaklinjati da ga pusti, jer da on nije iz tog kraja. Na kraju ga je jedva pustila. Jedan Bogomoljanin prolazio je noću pokraj groblja, začuo jak vihor i vidio ogromnog čovjeka koji je legao nasred puta. Znao je da se ne smije vratiti i pokušao ga je preskočiti, ali nije uspio. Ujutro su ga tu našli mrtvoga. U Svirčima se za tu ogromnu spodobu pričalo da može preskakati s kuće na kuću, a najčešće ga se može vidjeti noću, raskrečenog preko puta, gdje širi ruke i noge, raste i smanjuje se, a onaj tko prođe ispod njegovih nogu umre. Oni koji pričaše da su vidjeli, znaju. To je orko. Orko, ili orho, kako se naziva na našem otoku, prikaza je koja tumara uokolo jedino noću, izdaleka izgleda kao čovjek, a kad mu se netko približi naraste do veličine stabla ili telegrafskog stupa. Ime je dobio po Orcusu, bogu podzemlja - svijeta mrtvih, koji hvata ljude rukama ili kliještima i proždire ih.

U sada već davnim vremenima, kada su negdašnji Hvarani i otočani kratili duge večeri uz komin, na kolima ili pjacetima, priče poput spomenutih, o neobičnim i čudesnim bićima i pojavama bile su česte. Uvijek je netko pričao kako je njihov "zermon" ili neki drugi član rodbine i poznanik doživio nešto slično. Ovim pričama plašilo se djecu i one plašljive po prirodi, za koje bi znali da skaču na svaki šum, a kad bi se oko ponoći rastali i otišli svojoj kući, vjerojatno bi svatko barem malo strepio da mu iz najtamnijeg ugla njegove kole ili dvora ne iskoči nekakva spodoba. Svako stablo u gustoj tami noći izgledalo bi prijeteće, a na svaki šum srce bi nakratko prestalo kucati.

Sto lica madea Kada bi starije otočanke nešto izgubile po kući ili bi im koza ostala bez mlijeka, najčešće bi krivile maciće. Oni su, za razliku od gorostasa orha, na našem otoku poprimili razna obilježja. Macić je, vjeruje se, izgubljena duša nekrštenog djeteta iz limba ili patuljak vražić. Obično se prikazuje kao malo dijete u crvenoj odjeći i s kapicom, no u svakom mjestu na Hvaru oni izgledaju drugačije. U Vrbanju smatraju da su to djeca koja se rode mrtva ili umru nekrštena, a prepoznaju se u obliku skakutavih svjetala u polju. U Velom Grabiju macić ima jednu nogu i crvenu kapicu i vrti se u plamenu. Znaju ukrasti domaće životinje i sakriti ih u svoju jamu, pa ih vratiti nakon nekoliko dana. Životinje bi tada bile bez mlijeka i gladne, a stariji bi onda uzeli "čarnjenu muhramu" i tukli po njima govoreći posebne stihove za njihov oporavak. U Hvaru macić izgleda kao janjac velikih zavijenih rogova, s vunom do poda i očima poput tanjurića. Postoji priča da je čovjek pronašao jednog kozlića na putu od Hvara do Brusja. Kad ga je donio do vratiju kuće, kozlić je progovorio i otprhnuo. Nalaznik je vidio da je to zapravo bio macić. Drugi čovjek bio je manje sreće. Njega su na putu između Starog Grada i Hvara u noći Velikog petka preskakali macići - duhi necisni - u obliku kozlića. Milnarani imaju zanimljiv oblik macića - on je cvijet koji raste u potocima i grmu pod nazivom smarča. Ne smije ga se ubrati, jer već iste noći macić pomuze koze onome koji je ubrao cvijet. Milnarani su ga zamišljali i kao četveronožnu životinju koju nitko nikad nije vidio - jedino su mogli pronaći macićev izmet u obliku tvrde smole. Macić može biti agresivan. Priča se da ga je jedan dječak htio uloviti, pa ga je macić izgrizao. Slično su znali proći i oni koji bi izlazili noću, čak samo obaviti malu nuždu -vraćali bi se kući puni modrica po rukama i nogama. Macića se može udobrovoljiti jedino pašuratima, koje su mu ljudi ostavljali na prozoru ili pred vratima. Ako macić pokaže malo solidarnosti, obično je to u ribolovu, gdje ribarima donosi sreću i dobar ulov, a poslije bi mu ribari ostavili malo pečene ili pržene ribe. Za pojedine hvarske ribare macić je bio "igračka" koju bi stavljali pod provu broda za sreću.

BAŠTINA + t t + + More i travarke u Velom Grabiju zabilježena je priča (ispričao ju je prije 40-ak god. Jure Tudor rođ. 1915. iz Milne) o teti Mori za koju su mještani nagađali da je vještica. Jedini koji se usudio i odlučio pronaći dokaz tomu bio je barba Mikula. Odlučio ju je dočekati "navar kopošonte kod svetega Antonija" kada se bude vraćala iz polja. Barba Jure je ispričao: ''jednega lipe ga dneva ujutro garmi, lampo, ajme meni, zvona zvonu da se libero oblok od velike nesriće koja imo zadesit našega nesrićnega teŽoka. Eto ti teta Mora sa brimenon oparćena, naslonila se navar kopošonte. U temu momentu noša je barba Mikula di Mora spi. Aha! Spiš? -som sebon se misli. Išo je iza nje i poče je varti glovu. Ujedonput izdaleka jedna muha kuri, kuri dreto i da će u njezina justa. A on sve varti glovon da ne more poć u justa, al je najedonput sto mirno i muha u justa. To je bila njezina duša koja je hodila u obloke pomoć drugima višćicima hićot grod. A govori barba Mikula: - A tote si bila, rugo te izleglo i okotilo! - I do non je jednu priko rila, neće je nikad zaboravit. " Ova priča vrlo dobro ilustrira pojavu koja se na Hvaru naziva mora. Radilo se obično o nekoj staroj, ružnoj, zloj ženi iz mjesta koju se okrivljavalo za vremenske nepogode, za iznenadne bolesti koje bi pogodile djecu, a obično bi se pojavljivale za vrijeme oluje i mogle su poprimiti oblik različitih životinja. Prema vjerovanju, jedino bi ih se moglo otjerati zvonjavom zvona za oluje ili pucanjem iz "trumbuna" i puške, u čije bi cijevi umjesto olovnih zrna stavljali blagoslovljeni vosak. Na otoku Hvaru ne možemo govoriti o progonu i spaljivanju vještica kakav je bio u ostatku Europe, primjerice Španjolskoj. Za naše podneblje i pojmove vješticom se smatrala osoba (najčešće ženska) koja bi se bavila raznim travama i možebitnim čarobnjaštvom.

Skupljanje raznih biljaka nije bila neobičnost ni rijetkost na Hvaru, ali bilo je upitno u kakvu svrhu se upotrebljavaju. Tako hvarski Statut iz 1331. g. navodi: "Ako se ma koja osoba bavi čarobnim travama, neka se gospodin knez i njegovi suci pobrinu da je kazne kako im se bude činilo shodnim." Kazna za navedeni prekršaj nije bila stroga - najvjerojatnije novčana ili sramotna. U to vrijeme smrtna kazna bila je predviđena tek za zločin teške krađe. Sljedeći spomen onaj je iz vizitacije hvarskog biskupa Cedulina Jelsi 1594. g., gdje Simonetu Zorančić naziva vješticom jer je liječila travama. Koje su bile okolnosti da je tako prozove i što je s njom bilo, ostaje nepoznato. Pedesetak godina kasnije, biskup Zorzi prilikom vizitacije u Vrisniku pak dopušta jednoj ženi da se bavi liječenjem. U hvarskoj povijesti najznačajniji zapis o vještici, odnosno jednoj prkosnoj ženi, onaj je iz 1678. g, a odnosi se na Katarinu Kubretić (Čubretić) iz Pitava. Župnik Ivan Vuzio saznao je preko ispovijedi ili iz nekog drugog izvora da je Katarina tražila pomoć travarke-vilenice Zečevice zbog čireva po tijelu i bolova u lijevom koljenu. Vuzio joj je, smatrajući da je tim činom negirala crkveni autoritet i nauk, odbio dati odrješenje, te se ona svojevoljno pojavila

2 ,30 Hrvafski vili»ski svijet

pred biskupom Jerolimom Priulijem u Hvaru, žaleći se na počinjenu joj nepravdu. Sudski postupak nam je ostao sačuvan. Nije se smatrala krivom za svoj postupak i požalila se biskupu. Iz iskaza svjedoka može se primijetiti da se dotičnu Zečevicu smatra klasičnom seoskom travarkom - njoj se dolazi u slučaju čireva, bolova u nogama, nesvjestice, želučanih tegoba, ona često propisuje bijelo korijenje koje treba pojesti, praškove koji se otapaju ili posipaju po tijelu, razne vrste drveta koja se gore, a spominje i smokve, bademe, jaja i vino. Zečevica je na ispitivanju govorila i o upotrebi posvećene vode, dodirivanju djetetovih usta praškom i sl. Ipak, nije svemoguća: kazala je da ne može otkriti o kojoj se bolesti radi samo na temelju komada bolesnikove odjeće, već joj treba pričati o svojstvu bolesti. Vjerojatno je svako mjesto imalo ženu koja se - javno ili tajno - bavila liječenjem travama. Svaka njena pomoć bila je korisna stanovništvu koje mnogo puta nije znalo ili stizalo do "pravog" liječnika. Ova vjerovanja i priče pomalo su postali zaboravljeni. Srećom, spomenute priče ostale su zapisane, ali su se pod naletom novih vremena polako izgubile iz kolektivnog sjećanja. Jedine tragove može se još pronaći u ponekim izrazima, npr. "ziho kako orho" ili "ne bud ti uroka", "ne bud ti zla". U davnim vremenima ljudi su trebali fantastična bića, trebali su nekog koga bi okrivili za loš urod, bolest, čime bi plašili djecu, za uroke ili nešto neobjašnjivo. Na kraju, zaključili bismo jednom pričom, koja se, kako su mi rekli, uistinu dogodila. Jednoj su staroj ženi umrla sva djeca pri porođaju i vremenom je ta tragedija kod nje izazvala veliku zloću i mržnju, posebno prema djeci. Jednog je dana uz njezin dvor gdje bi često sjedila prolazila žena držeći djevojčicu za ruku. Starica je primila ruku djevojčice, zagledala joj se u oči i rekla: "Ajme, kako si ti lipa molo." Na povratku kući djevojčica je osjetila mučninu i srušila se na pod, mrtva. U tom strašnom događaju njena obitelj prepoznala je samo jedno - urok sablasne starice.

Zorka Bibić

+ t ~ ci t • POVIJEST

o SJEDIŠTU HVARSKE BISKUPIJE OSNOVANE 1150. GODINE

1. dio: Osnutak Hvarske biskupije O osnutku i počecima Hvarske biskupije prvi je pisao Toma Arhiđakon (1200-1268) u svom djelu "Historia Salonitana" ne govoreći o godini njena osnutka. Toma ustvari malo piše o Hvarskoj biskupiji, tek u sklopu osnutka Zadarske nadbiskupije, čemu se protivila Splitska nadbiskupija, a osobito u pogledu pripadnosti Hvarske biskupije Zadarskoj nadbiskupiji. U sporu oko pripadnosti Hvarske biskupije posredovali su i pape pa je to pitanje riješeno tek koncem 12. st., kada je Hvarska biskupija došla pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije. Mlečani su 1118. g. zauzeli Zadar i dio Dalmacije, a oko 1145. g. je otoke Hvar, Brač i Vis zauzeo za Mlečane zadarski knez Petronja (Petrana, Petar), kako to spominje Toma Arhiđakon, a zna se i iz dokumenata. Mlečani su nastojali osnovati Zadarsku nadbiskupiju, da bi i crkveno odvojili osvojeni dio Dalmacije, u čemu je glavnu riječ imao zadarski knez Petronja "princeps totius Dalmatiae". To su bili primarno politički razlozi u okviru tadašnjih političkih interesa, ponajprije Venecije, a i u interesu samog Zadra, pa je zgodno sažeto mišljenje naših povjesničara da je osnutak Zadarske nadbiskupije "eminentno politički događaj" (F. Šišić, N. Klaić), a to se može odnositi i na osnutak Hvarske biskupije. Zadarski biskupi su se već od biskupa Mihe - koji se 1134. g. naziva nadbiskupom - počeli odvajati od Splitske nadbiskupije, pa se i Petar 1138. i Lampridije 1146. g. tako tituliraju. Knez Petronja je uz pomoć Mlečana i otočana postavio za hvarskog biskupa Zadranina Martina Manzavina oko 1146/1147. g., a Toma Arhiđakon piše da ga je zaredio dubrovački nadbiskup Andrija uz asistenciju ulcinj skog i svačkog biskupa. Zadarska je pak nadbiskupija zakonito ustanovljena bulom pape Anastazija rv. od 17. listopada 1154. godine. U toj se buli među zadarskim sufraganskim biskupijama, Osorskoj, Krčkoj i Rapskoj, nalazi i Hvarska biskupija (Farensis episcopatus) i to je njezin prvi spomen u dokumentima. Daniele Fadati (1690-1773) u svojem djelu o crkvenoj povijesti Ilirika (Illyricum sacrum), u četvrtoj knjizi, 1769. g., pišući o Hvarskoj biskupiji i biskupima kaže da su godine 1146/1147. počeci Hvarske biskupije (vjerojatno slično kao u Zadru), a da je oko 1150. g. dobila biskupijsko pravo i ime.

Hvarska Bogorodica, 13. st.

U svojoj knjizi o povijesti Hvara (Studi storici sull'isola di Lesina) don Jakov Boglić 1873. g. spominje kao godinu osnutka Hvarske biskupije 1150. g., citirajući pritom povjesničara Dubrovačke nadbiskupije Serafina Crijevića (1686-1759) i njegovo djelo u kojem, pišući o nadbiskupu Andriji, kaže da je zaredio biskupa Manzavina 1150. godine. Taj su podatak zanemarili i zaboravili oni koji su do danas pisali o Hvarskoj biskupiji navodeći kao godine osnutka 1145. i 1147. godinu. Jedino je Remigije Bučić u svojem vrijednom članku o crkvi sv. Marije Hvarske (Santa Maria de Lesna. II. Civitas nova i civitas quae aliis temporibus fuit) 1949. g. to spomenuo. Uz članak donosi i izvatke iz pedesetak dokumenata od 1146. do početka 14. st. iz kojih se vidi da se u 12. i 13. st. nazivi Phar, Phara, Far, Fara, Quar, Quara (Hvar) te Liesina, Lesina, Liesna, Lesna odnose na grad Hvar, što je točno! Zatim sažeto piše: "Ali i to upućuje na isto imeno mjesto, jer svuda su i biskupije i općine nazivane po imenu mjesta gdje su imale svoje sjedište. Hvarska biskupija imala ga je u mjestu Hvaru od osnutka svoga god. 1150. cc

POVI EST + • • t ..; t

Pečatnjak hvarskog kaptola, 12.-14. st., foto iz knjige A. Gulin: Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika

Joško Kovačić u svom članku (Natpis hvarskog biskupa Nikole II. iz 1249. godine), 1992. g., pak docira R. Bučiću: "Što se tiče n. d. R. Bučića, on proizvoljno stavlja nastanak biskupije u 1150. g. i hoće da joj je sjedište od početka bilo u današnjemu Hvaru, no svi dokazi koje navodi odnose se na razdoblje nakon 1278. g." To naravno nije točno, jer su dovoljni i oni do 1278. g., a takvih dokumenata ima još, a koje ne spominje R. Bučić. Pritom J. Kovačić još duhovito "rješava pitanje" natpisa biskupa Nikole iz 1249. g. uzidanog u dvorištu biskupskog dvora u Hvaru smatrajući da je on prenesen iz Staroga Grada u Hvar početkom 17. st., tj. nakon 1604. godine. Naravno, tako da je još mladi Aleksandar Gazarović (1637-1706) mogao u svojoj obitelji i od starijih Hvarana čuti kako se to dogodilo početkom 17. st., pa je u svom mladenačkom djelcu "Povijesni događaji Hvara" 1660. g. mogao napisati: "Biskup Nikola je krajem 1249. premjestio biskupsko sjedište iz Staroga Grada u Liesenu (Hvar)." J. Kovačić to komentira ovako: "Svakako je Gazaroviću bilo poznato da biskupsko sjedište bješe premješteno, a premještanje je pogrešno datirao očito po ovome natpisu koji je u njegovo vrijeme već bio u Hvaru". U kasnijem djelu o hvarskim biskupima (Historia d'Illustrissimi Prelati di Lesina e Braza) A. Gazarović se ispravlja pa piše da je biskup Nikola obnovio i povećao biskupsku palaču, kako se čita na natpisu iznad jednih vrata iste palače. Jedini članak o osnutku Hvarske biskupije napisao je naš poznati crkveni povjesničar don Slavko Kovačić "Koje je godine osnovana hvarska biskupija", 1991. godine. Njegovi su zaključci ovakvi: "Dakle hvarska biskupija spominje se prvi put u postojećim vrelima 17. listopada

1154. ", zatim nastavlja da je osnovana "istodobno ili možda koju godinu prije". Zaključno pak piše: "S obzirom na hvarsku biskupiju najvjerojatnija je pretpostavka, da je ona iste godine 1154. osnovana i potvrđena od Svete Stolice. " Godine 2009. u prigodnoj knjizi "Crkve i crkvice Staroga Grada" naš uvaženi povjesničar hrvatskog srednjovjekovlja Tomislav Raukar ima članak ,,0 sjedištu hvarske biskupije u 12. i 13. stoljeću", gdje navodi: "Prema podacima vrela zaključujemo da je hvarska biskupija utemeljena ili 1154. godine, iste godine kad je zadarska nadbiskupija dobila status nadbiskupije, ili možda nešto prije toga." Da su naši povjesničari pogledali kod Farlatija, znali bi da je dubrovački nadbiskup Andrija, koji je zaredio Manzavina kako piše Arhiđakon, bio nadbiskup od 1142. do 1153. godine! Dakle, Hvarska je biskupija morala biti utemeljena prije 1153. godine. Ili da su pogledali Boglićevu knjigu gdje sažeto citira (čak i paginu) rukopisno djelo S. Crijevića o povijesti Dubrovačke nadbiskupije po kronološkom redu njezinih nadbiskupa, koji kod nadbiskupa Andrije navodi da je 1150. g. konsakrirao Manzavina. To je djelo S. Crijević smatrao svojim životnim ostvarenjem, a poznato je koliko je bilo značajno. "Stoga nikakvo čudo da ga je D. Farlati - zadivljen bogatstvom njegovih izvora i erudicijom kojom je bilo napisano - želio tiskati umjesto 6. sveska svog djela 'Illyricum sacrum', ali se zbog nekog nesporazuma njegova zamisao nije ostvarila." (S. Krasić).

Po S. Crijeviću je i D. Farlati donio 1150. godinu kao godinu osnutka Hvarske biskupije. Dakle, S. Crijević je, uz Tomu Arhiđakona, najbolji i najpouzdaniji izvor. Stoga smatram da je 1150. g. zasad i dosad najvjerodostojnija godina osnutka Hvarske biskupije! A možda se čak i nađe papina bula, ili prijepis, jer je, na primjer, prijepis bule pape Anastazija IV. o utemeljenju Zadarske nadbiskupije objavljen tek 1856. godine. Nastavlja se ...

Nikša Petrić

t t + + «; + BAŠTINA

ODIJELO RENESANSNOG HVARANINA

Corronelijev prikaz Dalmatinke i Dalmatinca iz 17. st.

Renesansa je u punom smislu te riječi donijela Hvaru preporod i procvat. Grad Hvar, kao središte mlade ali snažne Hvarske komune, razvio se kao jedna od najvažnijih luka Mletačke Republike, značajan u plovidbi Jadranom i Mediteranom. Zbog svog geostrateškog položaja Hvar se razvio u značajni trgovački, putnički i vojni centar otoka. To je rezultiralo izgradnjom grada podno citadele, uglavnom renesansnih stilskih obilježja u kojima ona prethodna stilska razdoblja - romanika i gotika tek nagovještavaju sjaj arhitekture renesanse. Skladna urbana matrica grada Hvara nastala u to vrijeme jedinstvena je i neponovljiva. Barok i klasicizam nisu značajno utjecali na već formirani grad i njegovo okruženje. Promet i trgovina otvorili su vrata onodobnom Hvaraninu prema Istoku i Zapadu, jednako prema egzotičnim utjecajima s Levanta i Turske, kao i prema utjecajima cijele Europe. Upravo zbog toga Hvarani su u odijevanju pratili, tek s malim zakašnjenjem, europsku modu od renesanse naovamo. Arhivski izvori, prvenstveno popisi miraza - "dota" daju nam uvid u stil i modu odijevanja. Iz popisa djevojačke odjeće uočljivo je da su se i pučanke i plemkinje, i djevojke sa sela, kao i one iz grada, oblačile građanski. Naravno, postojale su razlike u kakvoći i kvaliteti materijala, količini ukrasa i nakita, koje su koristile plemkinje u odnosu na pučanke. U jednom izvještaju duždu u Veneciju Battista Giustinian navodi da se u Hvaru, posebno muškarci i žene plemićkog podrijetla ne oblače kao njima slični u drugim gradovima Dalmacije, već isto kao što se oblače u Italiji. Na Corronelijevom crtežu iz 17. st. vidimo Dalmatinku i Dalmatinca obučenih po renesansnoj modi. Žena nosi dugu haljinu sa naramenicama iznad košulje širokih rukava. Muškarac ima kratke hlače do ispod koljena, bogatu košulju i renesansni ogrtač.lz Priboj evićevog govora o podrijetlu Slavena iz 1525. g. uočavamo opis Dalmatinca koji je više hvalospjev muškarcu savršene građe, pravilnih crta lica, oštra pogleda i bistra uma, nego tek nepristran opis. Tako skladan čovjek zasigurno je htio biti i prikladno odjeven. Oporuka Petra Hektorovića, odličnika slavnog već za života, ukazuje da je pjesnik nosio raskošna renesansna odijela, nakit i opremu. Da se na otoku Hvaru vodila posebna briga o odijevanju govori i prisutnost brojnih krojača, kožara, postolara, bojadisara i zlatara, koji su kroz nekoliko stoljeća živjeli i radili na Hvaru.

BAŠTINA • ci ci t • + Lijepe raznobojne tkanine plemkinja i pučanki Zahvaljujući arhivskom radu prof. Nevenke Bezić Božanić kao i osobnom radu na postojećim arhivima, doznajemo da je osnovni odjevni predmet svake Hvaranke od 1553. do 1557. ( iz kojih su se godina sačuvali popisi dota u Jelsi) bila košulja i haljina -"vestura ". Riječ" vestura " je venecijsnski izraz za haljinu, odjeću, nošnju, koju u talijanskom jeziku nalazimo kao "vesta" ili "vestitura". Hektorović u svom testamentu upotrebljava izraz "vesta" ili "vesticola" za svoju odjeću. Isto tako navodi da ostavlja jedan svileni materijal za sašiti vesturu za nećakinjinu kćer. Uočavamo iz popisa dota da sve djevojke imaju po nekoliko vestura od raznih materijala: raše - doma tkane deblje vunene tkanine, sarze - također domaće tanje vunene tkanine, saje ( sagia ) - jeftinije pamučne tkanine. Veoma su rijetke vesture od scarleta (uvozna crvena vunena tkanina - pan, čoha). Kakvoću materijala lako je doznati prema vrijednostima koje se navode u lirama. Vidljivo je da su najjeftinije bile vesture od domaćeg materijala (saje, raše i sarze) dok su vesture od svile, a posebno od skarleta bile puno skuplje. Vestura od raše cijeni se od 11 do 14 lira, od sarze između 20 i 38 lira, od saje od 44 do 46 lira, dok ona od skarleta košta 158 lira. Ove materijale koristile su pučanke i građanke. U rijetkim mirazima plemkinja 15. i 16.st. nailazimo na vesture od svile i čoje, kao i raše, sarze isaje. Vestura je duga haljina sa naramenicama koja se, kako navodi prof. Bezić Božanić, pojasom stezala o pasu i slagala u vertikalne nabore. Mišljenja sam da je ipak češće bila rezana ispod pazuha odakle su išli vodoravni nabori ( pjete ) kako je prikazano na Corronelijevom crtežu, i kako se opisuje vestura u Veneciji. Pojas je bio rijetko prisutan u mirazima zato što je to bio skupi dio odjeće, često rađen od skupih materijala s zlatnim ili srebrnim nitima, pa se i vestura nosila puštena, bez stezanja u pasu. Venecijanski izraz za naramenice jest "casse" pa se upravo s toga ovakva haljina u Veneciji nazivala i "casso". Oko vrata bila je otvorena ovalnim ili četvrtastim izrezom. U našim mirazima ponegdje se vestura označava kao haljina koja je sašivena «prema običaju u mjestu», a u plemićkim mirazima se navodi da je sašivena "alla veneziana" dakle po venecijansku. Neke od haljina" po venecijansku" označavaju se naznakom "del paese" , što se odnosi na materijal iz domaće radinosti, a ne na podrijetlo. (Una vestura di sagia del paese rouana alla veneziana et suoi il cassi verdi - jedna vestura od saje oštećena, "na venecijanski" sa zelenim naramenicama.) Budući se i vestura sašivena prema običaju u mjestu svodi na oblik haljine na casse, vjerujem da se radi o istom obliku odjeće. Ovakva haljina i danas je sačuvana u nekim jadranskim otocima: Pagu, Krku, Korčuli, Lastovu i Mljetu. Na Pagu

Rekonstrukcija renesansne odjeće. Izradila Mirjana Kolumbić za projekt hvarskog vrtića.

se i naziva "kas", što se direktno izvodi iz venecijanskog "casso", pa je time jasno odakle je preuzeta. Dragocjeni su podaci što se pored vrste materijala od kojih je vestura šivana navode i boje: crne, crvene, zelene, narančaste, ljubičaste, žute, bijele. Tek se veoma rijetko spominje plava, odnosno modra boja, što je veoma interesantno, jer je u kasnijim stoljećima veći dio muške i ženske odjeće upravo modre boje.

Fuštoni i faculeti iz stare dote Kako je vestura haljina bez rukava, rukavi su se, kako je i uobičajeno za renesansu, šivali posebno i to od drugačijih materijala, a često i različitih boja. Mogli su biti dugi ili kratki. Ponegdje se čak i "cassi" spominju posebno. Na taj su se način isti rukavi mogli nositi na više haljina na koje su se pričvršćivali gumbima. Rukavi su pored pojasa - "cendola" bili i ukras odjeće. Posebno su se cijenili rukavi od svile zvani "carizer", zatim od "damaskina" - fine svilene tkanine ukrašene utkanim ukrasima podrijetlom s Istoka. Mogli su biti sašiveni i od tele (bijele pamučne tkanine ) ili baršuna. Za rukave trebalo je oko jednog metra tkanine koja se uvozila iz Istoka ili iz Italije. Vestura se nosila na košulju od bijele pamučne tkanine, svile ili lana. Košulja je bila duga, najmanje do koljena i smatrala se osnovnim odjevnim predmetom i kod muškaraca i kod žena, a bila je gornje ruho. Tako se u mirazu plemkinje Ane Grifico iz Hvara nalazi 9 košulja od svile. U mirazu Margarite iz 1541., najstarijem popisu

+ + t + • + BAŠTINA

Scena iz "Robinje" u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta. Kostimi rađeni prema obrascu renesansne odjeće 16. st.

odjeće u Hvaru, spominje se "una camisa chiamata oplechich " - jedna košulja nazvana "oplečić" . Oplečić je kraća košulja ( potkošulja - prslučić) koja se nosila ispod košulje. Nailazimo i na camiziolu - kamižolu koja se nosila ispod gornje košulje. Istovremeno u jednoj se doti spominje "oplechiach" - oplečak - prsluk, koji je vjerojatno prenesen iz Makarskog primorja kao dio nošnje Primorja, a ne uobičajeni dio odjeće na Hvaru. Pored vesture nosila se suknja na bijelu košulju. U mirazu Goje Vraničić spominje se "gona" - suknja koja se vezala u struku, a sezala je do gležnja. Vrsta suknje obično je dobivala naziv po vrsti tkanine. Tako imamo suknju pod nazivom "bokasin" i "fustan". Fustan je grubo pamučno platno podrijetlom iz turskog grada Fostat, a bokasin tkanina od pamuka ili lana. Fustan je svakodnevna odjeća - suknja nabrana u struku. I danas se u hvarskom dijalektu suknja kaže "fušton" zato što je bila šivana od grubog pamučnog platna "fuštanjeta". Kod bogatijih djevojaka nailazimo na vrstu suknje pod nazivom "carpeta". Karpeta se trakom vezala u struku i sezala je do gležnja, a šivala se od čoje ( paneta ). Mogla se prebaciti i preko glave kao zaštita od kiše. Postoji i "sotana" - suknja od "zambelota". Zambelot je tkanina od devine dlake turskog podrijetla, crne ili modre boje. U hvarskim dotama nailazimo na "facol" ili "faciolet". Danas u našem dijalektu imamo "facolet" kao naziv za

džepnu maramicu. Facol je četvrtasti komad tkanine koji se presavijen na trokut nosio preko ramena i, ili preko glave kao zaštita od kiše i hladnoće. Najčešće je služio umjesto ogrtača ili kaputa. Žene su imale po nekoliko facola od raznih materijala: tele, pamuka, svile. Kao pokrivalo za glavu spominje se "velo" od pamuka, svile, tele. Ogrtač "cappa" - s kukuljicom imaju gotovo sve žene od crne sarze, a služio je za korotu. U odjeći plemkinja spominje se "doleman" - vrsta ogrtača s dugim ili kratkim rukavima, koji seže do koljena. Ovakav ogrtač nalazimo na skici hvarske odjeće iz arhivu u Zadru, koji nema nadnevka. Ogrtač

nalazimo i pod nazivom "taboro" . Od muške odjeće u jednoj ženskoj doti nalazimo na "bragese" - hlače do ispod koljena i košulju. Muška se odjeće rjeđe popisivala, osim u oporukama kakva je Hektorovićeva, iz koje je vidljivo da se muška odjeća kod plemića nije razlikovala od one europske renesansne odjeće 16. st. Pučani su nosili stilski sličnu odjeću, malo praktičniju, po uzoru na odjeću mornara i trgovaca.

Mirjana Kolumbić, viši kustos MHB

BAŠTINA + + +t + + Hvarska gradska vrata

"KONZERVIRAN" JE GRB GLAVNIH GRADSKIH VRATA

Srednjovjekovni grad Hvar okružen zidinama (Groda) ima četvero gradskih vrata koja ćemo ovom prilikom sažeto opisati. Nazivi svih vratiju danas su zaboravljeni, osim istočnih koje Hvarani i danas nazivaju Granova vrota, ime nejasna podrijetla. Nad vratima je otučeni grb, međutim s lijeve i desne strane grba ostali su urezani inicijali FiR, što nam pomaže odrediti čiji je to bio grb. Jedini hvarski knez s tim inicijalima bio je Francesco de Riva (1478 - 1480). To je bio njegov grb, po čemu se može zaključiti da su ta vrata izgrađena za vrijeme njegova kneževanja. Međutim, ta se vrata vjerojatno već od 16. st. nazivaju Porta Badoer, jer se tako spominju u jednom dokumentu iz 1715. g. ( .. .la Porta Badoere ... ). Tako su nazvana po hvarskom knezu Alessandru Badoeru (1527-1532) koji je vjerojatno popravio vrata i nadogradio kulu nad njima, što se može zaključiti po drugačijoj vrsti gradnje gornjeg dijela kule. Zapadnim gradskim vratima se također ne zna naziv, a ne spominje se ni u dokumentima. Vrata su tipična romanička iz 13.-14. stoljeća. Imaju na nadvratniku otučeni grb u obliku štita, a iznad njega je jedan manji također otučeni grb. God 1625. pjesnik Marin

Gazarović podiže ili popravlja kulu nad njima, da bi na taj način oslobodio sina Ivana kazne zbog neke krivice. O tome je postavio natpis čiji je tekst sačuvan. Istočna vrata južnog gradskog zida prema Biskupiji i Veloj crikvi imaju lijevo od ulaza, na nekih 1,5 m visine, urezanu godinu 1444. Te je godine u Hvaru bio knez Stefano Contarini (1444-1446). Iznad vratiju uopće nema grba, što je neuobičajno. U odluci hvarskog vijeća od 17. 4.1466. g., kojom se postavljaju međe gradskih vrata i puteva, ova se vrata spominju pod nazivom ,,vrata sv. Marije" ili ,,vrata Biskupije" (Item ad portam Sanctae Marie siue Episcopatus). Kasnije su nazivana i "Porta del mercato", tj. tržišna vrata, zbog obližnje tržnice koja je i nekada tamo bila. Na ova se vrata odnosi sačuvan natpis, danas u lapidariju sv. Marka, a prije se nalazio u vrtu kuće Štambuk/don Šime Kovačića u blizini ovih vratiju. Datira iz 1625. g., gdje knez Marin Sagredo (1624 -1626) govori o obrambenoj stražarnici koju je napravio nad ovim vratima. "Glavna gradska vrata" - "Porta Maestra" ili" Velika vrata grada" bila su najveća i osnovna gradska vrata. Započela su se graditi nakon 1278. g. i sigurno su bila gotova do početka 14. stoljeća. Naime, izgrađena su u romaničkom stilu s elementom luka prijelaznog romaničko-gotičkog stila. U prostoru lunete bila je postavljena ploča s grbom s obrubom ukrašenim naizmjeničnim zubcima. Stilski slična vrata nalaze se na jednoj romaničkoj kući u Zadru. Ta zadarska kućna vrata, kao i naša gradska vrata imaju nadvratnik koji po sredini imaju umetnuti rasteretnik u obliku slova T. To je još antički graditeljski element, i danas lijepo vidljiv na nadvratniku zapadnih vratiju Dioklecijanove palače u Splitu. Da su se ova vrata u srednjem vijeku nazivala "Glavna gradska vrata" ili "Porta maestra", spominje se u dokumentu opisa Pjace od 26. 11. 1459. g. kao "porta maistre de la terra ... " Međutim, u 15. st. spominje se za njih još jedan zanimljiv naziv. U dokumentu iz 1466. g. spominju se kao "Porta dell DatalIo", tj. ,,vrota od poIme", kako su ih Hvarani vjerojatno nazivali " ... portam magnam ciuitatis que dicitur la porta del Datallo. .. ". Taj je naziv bio potpuno čudan i nejasan sve do nedavnog otkrića crteža jadranskih gradova u tuš­akvarelu njemačkog hodočasnika Konrada von Grunemberga iz 1486. godine. Na slici Hvara kod gradskih vrata, a u vrtu palače Paladinić nacrtana je impozantno velika i visoka razgranata palma. Likovno u bojama veoma dojmljiva u cjelini slike Hvara. To je već vrlo visoka palma (phoenix dactylifera) od kojih stotinu

kruvenical23

+ + t + • + BAŠTINA

godina koju su Paladinići bili zasadili u svome vrtu. Tek je tada bilo upotpunjeno i riješeno podrijetlo naziva "Porta del Datalio" iz 1466. g. Kao što smo već spomenuli, svi nazivi gradskih vratiju su zaboravljeni, osim nejasnog naziva "Granova vrota". Također su i svi grbovi gradskih vrata otučeni, što je bilo po naredbi mletačke vlade iz 1678. g., da se uklone svi javni spomenici, da se otuku (izbrišu) svi natpisi njenih hvalisavih predstavnika u dalmatinskim gradovima, kao i njihovi kipovi, te oklešu njihovi grbovi. U Dalmaciji je to naišlo na negodovanje, jer se osjetilo da se time krnji ljepota njihovih mjesta. Zato je mletačka vlada 1691. g. opet ponovila tu naredbu, koja se uglavnom izvršavala. Za našu temu o hvarskim gradskim vratima zanimljiva je odluka Malog vijeća od 8. 3.1757. g. dase naprave nove vratnice za sva gradska vrata. To je posebno zanimljivo jer je to zadnji podatak o uređenju gradskih vrata, kako je to bilo kroz stoljeća. Svaka vrata imaju, kako smo vidjeli, svoju malu pripovijest. Međutim, povod ovom članku nije bio nimalo ugodan, s obzirom na već tolike primjere devastacije hvarske kulturne baštine, kako to sugerira i naslov članka. Na radost Hvarana, godinama se već uspješno obnavlja tzv. palača Hektorović, smještena odmah uz glavna gradska vrata. Prije tri-četiri godine iznenađeno sam ugledao da je na grbu gradskih vrata, koji je otprije stajao otučen, napravljen "konzervatorski" zahvat. U to vrijeme nisam bio u blizini (mislim na kafić "Marin") pa nisam vidio ni

tko ni kada se to radilo. Itanto, grb je prekriven, točnije, cementiran nekakvom zelenom smjesom. I tako je po nečijoj "estetskoj" logici s punim "smislom za baštinu" uređen "konzervatorski" ili, bolje rečeno, "konzerviran" grb glavnih gradskih vrata. Na to sam poslije i do sada upozoravao mnoge hvarske prijatelje, koji su također ostali zapanjeni. Ali vrijeme prolazi, nitko nadležan ne reagira, i tako po forski "sve pomalo", ravnodušno. Što reći, doista šteta, jer ionako otučeni grb je imao svoju povijesnu i estetsku draž, a danas se suvremenim tehnikama moglo možda i iščitati grb i tako točnije odrediti vrijeme gradnje glavnih gradskih vrata. A ovako je "nepoznat netko" simbolično i doslovno pljunuo u lice grada Hvara, narugavši se Hvaranima i poštovateljima i zaštitarima njegove kulturne baštine.

Nikša Petrić

BAŠTINA t ci • t i t

Postolje bez biste

GDJE JE HANIBAL LUCIĆ?

"Od mnoštva koja dil razbora ne ima" H. Lucić, 1522., Poslanica Jeronimu Martinčiću

S Punte od rive, kroz danas prorijeđenu Šumicu, čovjek može lijepo vidjeti ispred Venerande (Venjeronde) jedno veliko bijelo kameno postolje, i s te daljine priupitati se što bi to moglo biti. Znatiželjnik može doći do tog postolja vidjeti što je, pa na njemu može pročitati natpis: HANIBAL LUCIĆ. Ali gdje je Hanibal? Na postolju nema poprsja biste, nema pjesnikove skulpture!? A onda, znatiželjnik može prošetati do njegova ljetnikovca iza Dolca, gdje je smještena kulturna ustanova grada Hvara - Muzej hvarske baštine. I čim uđete u vrt ljetnikovca, ugledate na istočnom zidiću perivoja cementirane površine (kakvo postolje?!) bistu Hanibala Lucića. Pa što je onda to? Postolje s imenom pjesnika ispred Venerande, a pjesnikova bista u njegovu ljetnikovcu! I tako je to godinama, jer su valjda s time svi zadovoljni, moglo bi se pomisliti. Potrebno je ovdje stoga ponajprije nešto reći o samom spomeniku i njegovu postavljanju. Godine 1954. bila je u Hvaru, na nivou Republike Hrvatske, organizirana trodnevna svečanost u povodu 400. godišnjice smrti Hanibala Lucića (1485-1553) od 12.-14. kolovoza, s predavanjima, pjesničkim recitalom, predstavom "Robinje" u režiji dr. Branka Gavelle i drugim priredbama (Ć. Čulić, Proslava Hanibala Lucića na Hvaru, Mogućnosti 8, 1954.,542-544). Ta se svečanost i postavljanje spomenika H. Luciću može zahvaliti našem Hvaraninu, akademiku Grgi Novaku (1888-1978):

"Sutra dan ujutro (13.8.) u 9 sati dr. Grga Novak otkrio je spomen bistu Hanibala Lucića, a izradio ju je kipar Ivan Kerdić. U ime Društva književnika Hrvatske književnik Mirko Božić položio je spomen vijenac. " Ivan Kerdić (1881 - 1953) bio je naš poznati kipar i medaljer. Bilo je poslije i sve do nedavno razložnih i opravdanih prijedloga da se spomenik premjesti i postavi na nekom vidljivijem i centralnijem prostoru grada, ali to bi se obično "po forski" svelo na uobičajene ćakule tipa "tukalo bi, vajalo bi, bilo bi potriba". I tako do ljeta 2001. g. Naime, jednog jutra radnici Komunalnog poduzeća Hvar našli su na tlu odbačenu bistu s postolja i spremili je u skladište svojeg poduzeća. Mene je o tome obavijestio pred Božić 2001. g. moj prijatelj Nikša Kovačević Pop, djelatnik poduzeća. Odmah sam o tome obavijestio nadležne za takve teme u Hvaru i Splitu. Nakon toga me godinama prijatelj Kovačević pitao je li što odlučeno i gdje će se postaviti spomenik, jer bi njihovo poduzeće obavilo postavljanje na svoj trošak. I tako je bista stajala u skladištu rečenog poduzeća još dvije godine, kada je trebalo isprazniti skladište zbog gradnje "Konzuma". E onda je bista postavljena u vrt ljetnikovca i tako je to već osam godina! Postolje ispred Venerande, gdje je igralište i parkiralište, tako da to uopće ne smeta Hvaranima, a kamoli da bi se raspitali i porazgovarali o čemu se tu radi i što je to, a pjesnikova bista u njegovu ljetnikovcu. Valjda su neki zadovoljni da se H. Lucić bar nalazi u svojoj kući, i to ladanjskoj! Bar je dan jedan konkretan prijedlog tokom vremena, s kojim su se mnogi složili, a to je da napokon cjelovit spomenik bude postavljen u prostranom vrtu pjesnikova ljetnikovca. Tako bi se ostvarila i ispunila jedna kulturna obveza koja je dosad nedostajala u ovom kulturno sramotnom slučaju grada Hvara.

N.P.

kru ven i e al25

+ + t + • + IZ PROŠLOSTI HVARA

Prvo kupalište u Hvaru Koncem prošlog stoljeća prvo je kupalište u Hvaru od greda i dasaka konstruirao Hvaranin drvodjelac Toni Ivanović, a podigao ga je na putu «u Križa" ispod stepeništa do južnog ogradnog zida vrta kuće Kasandrić. Na tom mjestu su danas dvije klupe. Kupalište je imalo nekoliko kabina, dva otvorena bazena i odskočnu dasku. Ivanović bi uređaj početkom juna složio, a koncem septembra rastavio i materijal spremio. Neke sezone bi ga premjestio u uvalu Majerovica na mjestu današnjeg kamenog kupališta ispod borove šumice. Po utanačenom redu i prema tadašnjem moralnom shvaćanju muškarci (domaći činovnici, trgovci, zanatlije, posjednici i po koji stranac) kupali su se do 15 sati, a ženske od tada naprijed. Ove su bile strogo pokrivene kostimima od vrata do nogu, načičkane raznim kamuf ima, a muškarci trikoima do ispod koljena. Godine 1910. Higijeničko društvo (osnovano 1868.g.) je sagradilo svoje kupalište od cigla i cementa u pomenutoj uvali, ali na suprotnoj strani današnjeg kupališta. Imalo je 12 kabina i odskočnu dasku. Ovdje su se kupali i turisti. I ovdje je neko vrijeme vladao isti red, a kostimi su bili slobodniji. Gradnjom ovog kupališta nestade kupalište Tona Ivanovića.

GjinoNovak, 1979.

Posjet bana Josipa Jelačića Hvaru 1851.g. Sačuvana je bilješka Jerolima Macchieda, ljubitelja starina i pisca, koji je dočeku prisustvovao. On kaže: "Godine 1851., dne 6. rujna oko 17 sati stiže iz Splita u Hvar parobrod Vulkan s namjesnikom Dalmacije i banom Hrvatske i Slavonije barunom Jelačićem. U susret mu odmah pođoše zastupnici - upravitelji općine, predstavnici upravnih vlasti i nekoliko drugih javnih funkcionara. Međutim je ban ostavljao parobrod i brodicom se približavao obali, dok su topovi gruvali s tvrđave Španjol i s utvrda Venerande i sv. Andrije. Uz klicanje naroda dočekali su ga na obali pretur Fern, općinski upravitelj Venier, kanonici (biskup je bio odsutan) i oficirski kor. Grad je bio svečano okićen zastavama. Pred banom defilirao je hvarski garnizon. Iza toga posjetio je ban preturu, zatim franjevački samostan i crkvu, gdje je razgledao divne slike. Na povr~tku iz samostana, praćen neprekidnim povicima «Zivio!", pošao je u stolnu crkvu. Kad je iz nje izašao, dočekala ga je na trgu hvarska glazba, u uniformi, i svirala iza narodne himne birani program. Ban se divio «loggi" i prošetao se obalom uvijek praćen burnim «Živio!"pa se oko 18 sati, pošto se najsrdačnije oprostio, vratio na

IZ PROŠLOSTI HVARA • • + • + +

brod. Narod, na koji je ostavio najljepši utisak i koji je samo žalio, što je njegov boravak u Hvaru bio tako kratak, sakupi se na obali, na mjestu, koje je bilo najbliže parobrodu, kličući neprestano. Glazba pak, ukrcavši se na jednu lađu, pođe do parobroda i vozeći se oko njega, svirala je dok on nije otplovio. Ban je s parobroda još jednom odzdravio. Hvarani su se bili pobrinuli, da je ban htio noćiti u Hvaru, i spremili su mu odaje u kući kaptolskog prepozita dra]. Dubokovića. "

Bez vina i sardelih Prošlo je i ovo proljeće, ljeto, skoro će i jesen, a nismo se pošteno ni okusili srdela. Kiše su obilato padale ovog proljeća, posebno u lipnju, pa su težaci opravdano zabrinuti za vinovu lozu - nedaća, lug i druge bolesti zadaju glavobolje vinarima. Imajući to u vidu, izuzetno je zanimljiv zapis iz bilježnice nama poznatog pok. gosp. GjinaNovaka: "Od 1850. g. do 1862. g. vinova loza u Hvaru nije davala ploda, a od 1842. g. do 1862. g. nije bilo ribolova na plavu ribu. " Odakle ovi podaci gosp. Gjinu nije poznato, a bilo bi zanimljivo to istražiti. Na komentar ne treba trošiti vrijeme i riječi. Pokušajmo samo zamisliti kako su naši građani sredinom 19. st. uspjeli preživjeti te nepogode!

"Malo ih je u ovome gradu i okolnim mjestima koji su marljivi u radu, već ih drži dokolica. Odavle se rađaju nastojanja kako živjeti na račun državne blagajne." Iz izvješća generalnog providura Dalmacije Alvise Moceniga o Hvaru 1639.g.

PRIOPĆENJE UREDNIŠTVA: Novu rubriku "Iz prošlosti Hvara" za ovaj broj su priredili prof. Nikša Petrić i Miko Bibić-Žiže. No, ova je rubrika otvorena i za sve vas - ako imate neke zanimljive crtice iz hvarske prošlosti, priopćite ili dostavite uredništvu. Radujemo se suradnji!

(JJ(rul/enica

+ + t + • + REPORTAŽA

Svećenička pustinja Blaca

U POHODE GOSPI BLATAČKOJ

Tog petka, 21. kolovoza 2009. g., upitao me Tonči Lojko, rođak i prijatelj: ,Je gremo onda sutra na Broc vidit pustinju Blaca?" "Cekoj, zvat ću ženu, Belaia Milana pa ćemo se dogovorit!" I tako sam nakon trideset godina želje, htijenja i planiranja u deset minuta postigao dogovor o putovanju. U subotu, 22. kolovoza, nas šestero (a trebalo nas je ići i više) iz Hvara se zaputilo u Jelsu, pa od tamo u 8h brodom "Đani", vlasnika Božidara Gamulina prema uvali Blaca (Popova luka). Vrijeme prekrasno, bonaca "ko uje". Na brodu oko 45 ljudi - uz nas još Jelšani, Vrisničani, Svirčani, pa naši i strani gosti, a tu je i generalni vikar Hvarske biskupije don Stanko Jerčić. Plovidba ugodna, pogled predivan - prvo na Kabol, pa na južnu stranu Brača - Bol, Murvica te Farska i druge uvale, lijepa žala i vinograde plavca malog.

Napor se isplatio Poslije sat i 35 min eto nas u uvali Blaca. Borovi do mora, ugodno žalo, ali, nažalost, nema pristaništa, pa pristajemo uz stijene. Lagani iskrcaj pa 40-45 min uspona do cilja. Put manje-više dobar, samo se na tri mjesta djelomično urušio. Tješi nas što od jakog sunca štite borovi i česmina. Treba imati praktične cipele, šešire i najvažnije - dosta vode za gašenje žeđi. Napor se isplatio - stigosmo znojni i umorni, ali ushićeni, zapanjeni i oduševljeni pustinjom Blaca. Riječi krasno, prekrasno, malo su. Savršenstvo vjere, ljubavi, rada, upornosti i vjernosti bilo je potrebno za sagraditi takav

sklad. Sv. misa započela je u 1 0.45h uz mnoštvo vjernika iz Nerežišća, Bola, drugih bračkih mjesta, Splita, nas s Hvara te dosta Talijana. Predvodio je urednik Glasa Koncila don Nedjeljko Pintarić (2007. g. korizmeni predikatur u Hvaru), a koncelebrirali su nerežiški župnik don Ljubomir Galov, pučiški don Tonči Kusanović, jelšanski don Stanko Jerčić te jedan - bar meni - nepoznat svećenik. Don Nedjeljko zanimljivo propovijeda. Usporedba Isus - Sunce, Gospa - Mjesec. I to onaj Mjesec koji nam u tami života osvjetljuje put prema Kristu -našem spasenju. Dopadljivo su pjevale dvije klape. Nakon mise slijedi procesije sa zavjetnom slikom -reljefom. Zatim dajemo počast domovini pjevanjem himne, pa blagoslov naroda Božjeg. Slijedi predstavljanje knjige "U pustinji jubavi (Ererno Blaca)" Tomislava Dorotića u prostoru ispred crkve.

Po pustinji Fešta u Blacima slavi se prve subote (ranije prve nedjelje) nakon svetkovine Velike Gospe (15. 8.), a časti se Marijino uznesenje, što je i titular crkve. Druženje je nastavljeno u konobi i na terasi koje su u funkciji ugostiteljskog objekta. Janjetina je izvrsna, a vino pitko­prava okrjepa tijela. Brojni hodočasnici čekaju red -treba bar probati bračku janjetinu. Nakon ručka slijedi razgledavanje kompleksa građevina pustinje Blaca. I ovdje je velik red, čeka se dvadesetak minuta. Na ulasku nas zanimljivi vodič Zoran Vranjičić - čija obitelj već godinama brine o pustinji - tješi: ,Yama je teško čekati 20

REPORTAŽA + •• t ..;

min, a za sve ovo izgraditi trebalo je 300 godina." Prva postaja konoba - mnogo starih alata, ručni žrvanj za žito, veliki drveni sanduci za skladištenje. Zatim uskim stepenište m na međukat s ogromnim kaminom i najvećom prostorijom. Tu je zapravo bila špilja Ljubitovica u koju su doselili poljički glagoljaši i oko koje je pomalo građen kompleks pustinje. Temperatura je u ovoj prostoriji ista ljeti i zimi. Vodič nam ukazuje na sustav koji ljeti dovodi hladni, a zimi topli zrak u druge prostorije. Sve koristeći prirodnu cirkulaciju zraka! Tu je bila glavna prostorija gdje su se družili, dogovarali, jeli i grijali se popovi glagoljaši sa svojim težacima. Težaka je bilo tridesetak, u jematvi i do 100 - svi iz poljičkog kraja. Vatra na kaminu se nikad nije gasila. Na katu je soba, biblioteka i ured svećenika, a u drugoj prostoriji škola koju su pohađali djeca iz okolnih mjesta­Dragovoda, Smrke i Obršja. Kada je prestala djelovati škola, opustjela su i okolna mjesta. U manjoj prostoriji čuvaju se brojne puške - mjera opreznosti zbog potencijalnih gusarskih napada koji se, nasreću, nikad nisu dogodili. Zato su od ovih pušaka stradali brojni zečevi. Na ovom su katu još i prostorija s bibliotekom i manjim teleskopom te velika primaća soba s klavirom. Ovaj klavir je iz uvale ručno prenijelo 12 težaka - kao motivaciju za nošenje tom su prilikom popili 561 vina (!). Inače, težacima u Blacima nije bilo dozvoljeno piti vino, već im se davala vodna kvasina (napitak vrlo koristan ljeti protiv žeđi i znojenja). Veliki trometarski teleskop čuva se u drvenom sanduku u prizemlju, a stalak mu je fiksiran blizu crkve. Sama crkva je vrlo zanimljiva - zbog terena ima nepravilan oblik. U crkvi kor i orgulje, tri kamena oltara s palama nepoznatih majstora - eto izazova mladim povjesničarima umjetnosti. Pred crkvom su dvorište i skalinada koja vodi do pomoćnih gospodarskih zgrada. Na spomenutoj terasi nalazi se veliki turanj s kanalima za otjecanje vina ukopanim u stijenu.

Od špilje do zvijezda Tko je sve ovo sagradio i zašto? Dakle, 1551. g. u strahu od turske najezde svećenici - popovi glagoljaši - bježe iz Poljičke Republike na otok Brač i oko spomenute spilje Ljubitovice grade svoje obitavalište - eremitaž. Svećenici su u Blaca uvijek dolazili iz poljičkog kraja, a služba se u pravilu nasljeđivala - sa strica na nećaka. Krajem 19. st. don Nikola Miličević stariji nabavio je tiskarski stroj i sam u Blacima tiskao knjige. Godine 1963. preminuo je posljednji upravitelj Blataca don Nikola Miličević mlađi, a kompleks je predan na čuvanje državnim institucijama. Don Nikola mlađi bio je cijenjeni astronom - njemu pripadaju spomenuti teleskopi, otkrio je do tada nepoznata dva kometa i jedan asteroid. Koliko je bio respektiran, ukazuje činjenica da su znanstveni časopisi iz SAD-a dolazili u pustinju sve do prije nekoliko godina. Pustinju Blaca hranio je dolac dug 2,5 km do mora i još toliko iznad pustinje. Odlično je održavan, rubni dijelovi dolca podgrađeni su suhozidom, a po sredini su velike gomile. U njemu su sađene loze, masline, grahorice, žito i sl. Pustinja je godišnje proizvodila od 3 do 5 tona meda koji je uz vino bio glavni izvozni proizvod - svećenici su u uvali imali dva broda kojima su izvozili u Trst i dalje u Beč, a robu nikad nisu prodavali za novac, već je mijenjali za stvari koje su im nedostajale. Nakon razgledavanja oprostili smo se od domaćina i spustili do žala. Neki su se osvježili u prekrasnom moru, a neki prekrasnom bevandom. Ukrcaj na brod i polazak u 15.45 za Jelsu. Na povratku smo brži desetak minuta -"vitar je u karmu", lagani osvježavajući maestral. Ono što oči vide, a duša ćuti, teško je drugima prenijeti riječju, tekstom, slikom. Zato preporučam: kada, dragi čitatelji, budete htjeli ići na jednodnevni izlet, izaberite pustinju Blaca. I povedite svoju djecu i mlade. Važno je znati: nama iz Hvara najlakše i najbliže je doći iz luke Vire, a to nije teško organizirati - ima koča. Samo volja, želja, dogovor i - krenite. Osjećat ćete se radosniji i bogatiji.

Miko Bibić-Žiže

kru ve n i .. 129

Umjetna oplodnja

IMAJU LI ZAČE ~ DJECA PRAVO NA

T? u ovu jesen ušlo s najavama o mogućim

već donešena Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, (ovaj tekst je napisan početkom rujna) koje bi trebale zadovoljiti različite "feminističke" i

udruge (BaBe, Roda, Beta i sL), koje su protiv dosadašnje verzije prosvjedovale, da ne kažemo "kokodakale" , odlučili smo progovoriti upravo na ovu temu. Prvo što je uočljivo jest da su protiv Zakona u dosadašnjoj verziji glas podigle one udruge i njihovi članovi koji su svojim javnim istupima već dokazali da se zalažu protiv obitelji i naravnoga braka utemeljenog na odnosu muškarca i žene, za legalizaciju istospo1nih zajednica, za abortus (jer to je kao "ženino pravo", "žena je vlasnica svoga tijela") i na kraju protiv dostojanstva ljudskoga života od njegova začetka. Tako sam, čitajući različite napise na ovu temu, naišla i na članak jedne naše ugledne književnice koja tvrdi da je, naravno, za donošenje, prema njezinim riječima ovako katastrofalnoga zakona koji ugrožava ženska prava, kriva isključivo Katolička crkva koja svima nameće svoje stavove, pa je to uspjela nametnuti i vladajućima koji su Zakon i izglasali. Međutim, iako je resorni ministar u početku, kao liječnik, branio stav da život počinje začećem i pokušao naciji objasniti da umjetna oplodnja sa sobom nosi i enormne manipulacije zametcima, koji se kradu, zamrzavaju i uništavaju, te da takvo što treba spriječiti, izgleda da se dotični ipak dobro prestrašio uzavreloga "kokodakanja" raznoraznih "baba" koje, zapravo, i ne žele djecu, ali možda još više Ustavnoga suda koji će pokušati isti proglasiti neustavnim, stoga je odlučio preinačiti dotični Zakon. Vratimo se poznatoj književnici, koja očito nije uopće upoznata i upućena u nauk Katoličke crkve, kao i oni i one koji se s njome slažu i zalažu za protu­Božje zakone te zaboravljaju da se Katolička crkva u cijelosti protivi umjetnoj oplodnji kao takvoj, stoga nikako ne može niti biti za Zakon o umjetnoj oplodnji u bilo kojem obliku, pa i ovakvom kakav je donesen ili kakav će biti u budućnosti. Crkva se s pravom zalaže za svetost i nepovredivost (djetetova) života, koji je isključivo i jedino u Božjim rukama, a djetetovi roditelji su Božji sustvaratelji i posrednici u rađanju novoga života, koje se po Božjem zakonu (koji je iznad našega ljudskog) treba odvijati unutar bračnoga i isključivo bračnoga tjelesnog sjedinjenja. (Moram li podsjetiti da je brak po svojoj istinskoj naravi zajednica muškarca i žene!) Bog je gospodar života, On je taj koji daje život, a dijete je Božji dar i plod ljubavi njegovih roditelja.

Kako se većina hrvatskih građana smatra katolicima, postavlja se pitanje kako to da se u Hrvatskoj sluša manjina - koja "viče" - a na štetu većine - koja "šuti" - donose se, nažalost, protu-Božji zakoni. Postoji još jedna činjenica koja ukazuje na licemjerje hrvatskoga (ali i zapadnoeuropskoga) društva. Spomenute udruge govore kako je umjetna oplodnja u interesu pronatalitetne politike i kako zločesti 'hadezeovci' na čelu s resornim ministrom, a naravno tu je i Crkva koja ih na to huška, uopće ne misle na to. Međutim, nigdje se ne spominje da je u našoj državi dopušten abortus - znači ubojstvo je legalizirano u isto vrijeme kada govorimo opronatalitetu! Za ilustraciju: u svijetu se godišnje načini 42 milijuna abortusa (što je ukupni broj žrtava Drugoga svjetskoga rata!). U posljednjih dvadesetak godina, u Hrvatskoj je abortirano 700.000 djece! Nadalje, ako govorimo o moralnim posljedicama umjetne oplodnje, nigdje se ne govori o kakvim se manipulacijama sa zametcima radi: od zamrzavanja preko prodavanja zametaka, pa sve do njihova uništavanja, na koncu vrlo ih malo preživi, a zaboravljamo da se radi o djeci koja su živa. Statistike su pokazale da je čak veći broj ubijene djece koja su nastala u labaratorijima, nego one u abortusima. Peta je Božja zapovijed: NE UBIJ! A mi, Hrvati, katolici, pobornici demokracije, slobode, liberalizma itd. govorimo o pravima i slobodi roditelja na odlučivanje, i donosimo zakone protiv života! Međutim, nitko se ne pita o pravima i slobodama djeteta. Ima li to začeto, bespomoćno dijete pravo na život? I ako se rodi, ima li pravo na oba roditelja (mamu i tatu) u stabilnoj obitelji? Ima li pravo znati tko su mu roditelji? Nijedna životinjska vrsta ne ubija svoju mladunčad .. .ljudska vrsta, bez grižnje savjesti, to čini. Također, nigdje se ne govori da je čovjek, osim što je tjelesno, i duhovno biće. Stručnjaci (psiholozi, psihijatri, teolozi) su došli do znanstvenih dokaza da se u čovjeku bilježe događaji i doživljaji još od prenatalnoga doba i to se kasnije odražava u njegovu životu. Prenijet ću jedan istiniti događaj moje poznanice, koja se podvrgnula umjetnoj oplodnji, i nakon više bolnih pokušaja dobila prekrasnu djevojčicu. Naravno, dijete nije znalo da je nastalo u 'labaratorijskim uvjetima' jer joj majka niti itko drugi to nikada nisu rekli. Navršivši pet godina, djevojčica je jednoga dana, iz čista mira upitala svoju majku: "Mama, hoće li zauvijek moje dvije sestrice i dva brata, ostati zamrznuti u frižideru?" Mislim da je na redu da se odgovorni u ovoj državi i oni koji donose Zakone zapitaju, hoće li to biti zakoni krojeni po Božjem ili po ljudskom. Kojim to putem idemo, Božjim ili vražjim? Je li nam važniji život ili smrt? Na kraju, svi ćemo jednoga dana stati pred lice Božje i odgovarati pred Božjom pravdom.

Zrinka Novak

SPIZA + • • t..; t

Po škoju od mista do mista, od fešte do fešte

OVO JE TEKST KOJI ĆE VON OTVORIT APETIT

Gledajući razne tv emisije o hrani, nacmu priprave, reklamiranje novih i tiskanja starih i novih kuharica, upitah se: "Pa valjda i mi na našem škoju imamo neke spoznaje o hrani ili bar običaje vezane uz pripravu jela?!" Ovog ljeta eprizirala se emisija "Jelovnici izgubljenog vremena", autora Veljka Barbierija, književnika i gastronoma koji je izvrsno osmislio emisiju i koja je po mom skromnom mišljenju najbolja emisija takve vrste na televiziji. Izvrsna je i Ana Ugarković sa svojom emisijom "Kod Ane". U knjižarama možete izabrati najmanje dvadeset kuharica raznih izdanja. Sve to, još i više tv­reklame za nova izdanja, dali su mi ideju razgovorom sa strancima, starijim osobama našeg grada i susjednih mjesta doznati - što su spremali naši stari?, osobito o blagdanima patronima tih dotičnih naselja. Sve to da bi ostalo zapisano kao tradicijska, kulturološka i gastronomska zanimljivost našeg otoka. Moram reći da sam ponekad razgovarao sa više osoba iz dotičnog mjesta za podatak o jednom jelu i običaju vezanom za pripravu jela. Zanimljivo je da stariji i njihova djeca, danas već gotovo 60-godišnjaci, pričaju istu priču sa vrlo sličnim podacima, a mlađe generacije imaju neku novu priču.

Razlog je opravdan. Način življenja, zaposlenost (posebno žena i majki), migracije, novi običaji - sve je to utjecalo na drugačije običaje, što ujedno ne znači da su jela bolja i kvalitetnija. Kako početi priču o tim jelima i običajima? S kojim blagdanom? Od najzapadnijeg mjesta Hvara ili Sućurja? Nije bitno. I zato nemojte zamjeriti, a svaka napisana riječ ostaje za neke druge generacije.

Forsko spiza od starine Kad smo se malo odmorili od lita i jematve, a masline samo što nismo počeli brat, evo nam blagdana Svih svetih i nakon njega Dan mrtvih (Dušni dan). Što su naši stariji tada spremali? Za Sve svete pripremala se juha, lešo ( govedina ili junjetina, bravetina, janjetina, kokoš), prilog krauti (kiseli kupus) i poslije pečenje, te obavezno obilija (kruh sa grožđem) za desert. To moram spomenuti, nitko to više ne spravlja jer i ne znaju taj običaj, pogotovo mlađi. Na Mortvi don obavezno se jelo slanutak lešo, začinjen maslinovim uljem, soli i paprom. Prije se kupovalo bobiće (favi di morti). Taj izvorno tal. recept još uvijek proizvodi Bobis.

kruvenic.131

t + ••• t SPIZA

Na dan sv. Barbare (4. 12.), zaštitnice rudara, artiljeraca i od udara groma, spremalo se jelo pod nazivom varina. Sadržaj je leća, fažol, orzo Gečam), kukuruz, bob, slanutak, sikirica (prije se uvozila iz pokrajine Puglia; prodavali su ga Puizi, a uzgajala se i na našem otoku). Kuha se i začinja kao fažol. Ova tradicija očuvana je u Dolu sv. Ane. Na Badnjak obavezno bakalar (na brujet), zatim razno zelje, pečena riba ili lignje. Majke su mijesile kruh zvan bodnjok, roguša ili rožnjok u koji bi se utaklo devet badema koji simboliziraju devet mjeseci trudnoće

Blažene djevice Marije. Obavezno pašurate i hroštule kao desert, i to ako su rodile masline pa je bilo ulja. Danas se prži u suncokretovo m ulju, ali i to je nažalost teško parićat onima koji drže do tradicije. Svaka čast.

Manduiata je bilo u trgovinama, a neki su ga i doma spravljali. Na Božić se obavezno kuhala juha sa rižom, lešo meso i krauti, pečeno meso ( vrsta mesa ovisno o mogućnostima obitelji), pašurate i hroštule koje su ostale od jučerašnjeg dana. Na Tusti cetvortak (zadnji četvrtak u karnevalu) i na zodnji od karnevala pripremala se pašticada sa makarunima ili njokima, a ponekad i kiseli kupus. Meso je na taj dan bilo primarno jer slijedi Čista srijeda -obavezni post i nemrs. U prvom čitanju na Veliki četvrtak piše "jeli su gorko zelje i mlado janje do godine dana sa beskvasnim kruhom". A mi danas na cijelom otoku, pogotovo u onih šest naselja koji tu najčudesniju i najvjerničkiju noć idu za križem, jedu kozletinu sa divljim zeljem i obavezno piju crno vino, tako i na svečanoj križonošinoj večeri pred polazak. Za Veliki petak tradicija se održala sve do danas - jede se bakalar ili druga riba, zelje i, zbog tradicije, crno vino. Na Uskrs se spremala juha s rižom, lešo i pečena kozletina. Ne tako davno, svaka obitelj držala je koze i imala bi kozlića za Uskrs. Jele su se sirnice, jednostavan i svima drag kolač. Puno kisne pa današnje žene radije kupe onu iz trgovine, jer parola je "Hoću, cili don i noć cekot kad će iskisnit pa još i peć!" Ma domaću svak voli, a još kad i odstoji, kad se malo osuši, onda spremit paradižet sa svježim jajima i mlijekom kojeg su svi imali jer, rekli smo, gotovo svi imali su koze. E, sad dolazi blagdan sv. Prošpera, a kozlići su tad najbolji. Spravljala se kozletina sa bižem - možda najbolja hrana od kozletine ili janjetine! Za sv. Antonija (13. 6.) obavezno se jelo trešnje jer su tada najbolje. Tradicija se nastavlja bar u frotrih jer se tamo uvijek služe. Novi običaji i način prehrane, ne samo za grad Hvar, stigao je prije četrdesetak godina, pa su Hvarani počeli spremati npr. sarme, koje se sada tradicionalno jedu za Božić, Novu godinu i tijekom zime. Domaći studenti donijeli su običaj konzumiranja šunke i sličnih proizvoda o blagdanu Uskrsa.

Otočko gastronomsko hodočašće Krenemo li od Hvara prema istoku, prvo mjesto - Brusje slavi patrona sv. Jurja (23. 4.). Za svoju feštu Brušani su spremali juhu sa rižom, lešo kozletinu, rižot od kozlića i teletine, pečeno kozle iz krušne peći (prije je svaka kuća imala krušnu peć) i za desert neslani kozji sir na fete u tavi s medom. Kažu, najbolju pašticadu prave Grobjani. Za svoju feštu -sv. Kuzmu i Damjana (26.9.) - uvijek je na jelovniku, po mome guštu najbolja. Peku i meso na gradele, a prije toga služe juhu sa rižom (u novije vrijeme i tjesteninom) i lešo meso sa šolšom od pomidora ili broskvom (kiseli kupus). Dok je Zoraće bilo naseljeno, njihova fešta bila je na dan 2. srpnja - blagdan Pohođenja BDM. Sjećam se tih dana dok sam kao dijete i ministrant odlazio na feštu. Dolazili

SPIZA + • • t..; t

su Velograbjani iMalograbjani PJeSlce, kao i mnogi Hvarani i Brušani. Vruće ljeto, a kruškice rodile. Djeca su jela te kruškice i pila vodu, a onda muka u želucu. Stariji su spremali juhu od domaćih kokoši sa rižom, pečene kokoše, drugo meso i vina. Selca kod Starog Grada slave blagdan Male Gospe (8. 9.). Jeli su juhu sa rižom, kuhano meso i prva broskva, šolša od pomidora, kokoš i drugo pečeno meso. Napominjem, za fešte se uvijek kuhala juha sa rižom jer je riža bolja od tjestenine. Ne može se jesti kad omekša već kad su svi uzvanici za stolom. U Starom Gradu dvije glavne fešte su sv. Reparata (9. 7.) i sv. Rok (16. 8.). Uz juhu, lešo i pečeno meso poslužuju se i punjene paprike, kao ipaprenjok - slastica poznata još iz doba Petra Hektorovića (zapisao ju je u svome "Ribanju"). Bože, hvala ti da se još uvijek spravlja i to na čast i slast Starog Grada! U Dolu sv. Marije se slavi Gospa od sela (2. 7.). Jelovnik je isti kao na fešti u susjednom Starom Gradu, osim što se za večeru služi pečena kozletina uz salatu od krastavaca i rajčice.

U Svirčima se za blagdan sv. Marije Magdalene (22. 7.) služi juha, lešo meso, punjene paprike, pečeno meso i kolači. Turizam i komoditet su učinili svoje, tako da se punjene paprike znatno manje spravljaju. Preko brda, u Zavali - Pitovskoj plaži, slavi se sv. Petar Chanel (28. 4.). Tu se pak spravlja riblji jelovnik - rižot od sipa, liganja, hobotnica, škampi, poslije brujet i pečena riba. Tek se u novije vrijeme poslužuje meso. Prve nedjelje nakon blagdana sv. Augustina (28. 8.), krajem kolovoza ili početkom rujna, Svetonedijani slave Gospu od centure (pasca). Za objed je klasični jelovnik sastavljen od juhe, kuhanog i pečenog mesa s prilozima, dok se za večeru služi brujet od ugora i škarpine sa rižom i drugim prilogom. Poljičani slave sv. Ivana Krstitelja (24. 6.). Uz juhu s rižom, kod njih možete probati i kozlića na špicu: komadi kozlića veličine šake nataknuti na ražnju( najčešće od veprine} na žeravi. Za desert poslužuju kozji sir bez soli. Priprema se tako da se kozji sir stavi u tećicu i kuha sa mlijekom i šećerom. Smjesa se karamelizira, a sir postaje mliječno savršenstvo. Probajte! Za sv. Nikolu (6. 12.) Zastražišćani poslužuju isti jelovnik kao Poljičani, osim što na špicu nabadaju janjeće meso. Mislim da je to uvoz iz Brača jer su se družili i igrali na balote sa Selčanima prigodom njihove fešte (Gospa Karmelska). Za desert su posluživali kolač od rogača. Nitko na našem otoku ne kuha broskvu kao Vrisničani za svoju feštu sv. Antuna opata (17. L) i zato je treba kušati! Jeo sam i uvjerio se. Osim ostalog klasičnog feštarskog jelovnika, poslužuju i svinjetinu. N~ prikazima sv. Antuna stoji svinja kao simbol napasti. Zivio je u pustinji i hranio se skakavcima i drugim kukcima. Pio je mlijeko životinja koje su se kretale pustinjom. Svinja je pak

simbol nečiste životinje kod židova i muslimana. Što još nadodati? Neke posebnosti. Kao zahvala za jematvu, u Svirčima su na dan završetka jematve (kanota) pripremali bravetinu na ražnju i špici, nezaboravnog okusa i mirisa. Bilo bi dobro probati i vinogradarske spuže na gulaš, divljač - onako kako to spravljaju žene kacadurih (lovaca), sardele i gire na rožonj, brujete, gregadu, pašticodu ili gljive rujnice iz šuma u okolici Svirača, Vrbanja, Vrisnika ... Način pripremanja gljiva u Hvaru je nepoznat. Šparoge i tikvice postali su moda. Danas svatko ima neki novi recept za pripravu novih jela od tih bogom danih plodova, a prije zanemarenih.

Zaboravljeni kolači Pirni koloc danas je nepoznat u gradu Hvaru, a do prije trideset, četrdeset godina nije bilo vjenčanja, krštenja ili pričesti bez tog jednostavnog kolača bogatog i odličnog okusa. J oš jedan vrhunski starinski kolač krasnog okusa -cviti - danas je pomalo zaboravljen. Postavlja se pitanje: odakle taj kolač izvorno potječe? Neki kažu iz Jelse, drugi iz Svirača. Ono što me uvijek zadivljuje je suživot tih naših starijih sa prirodom i Bogom. Oni su spravljali jela od sirovina i živina koje su rađale u određenom prirodnom ciklusu -kozletina o Uskrsu, paprike i pomidori ljeti. Danas nutricionisti, liječnici i srodni "zdravohranioci" tvrde kako treba koristiti sirovine za spremanje jela uvijek onda kada godišnje doba daje tu sirovinu. To su naši stari znali, a nisu ni mogli drugačije jer nisu imali! Stare vrijednosti postale su moda, što je dobro, da se neki "mudraci" otrijezne. Bilo bi dobro, dragi čitatelji, da bilo tko od vas koji ima želju ili ideju sakupi i zapiše neke starinske recepte na dobrobit grada i otoka Hvara. Ono što je zapisano, ostaje. Javite se! Nastavak slijedi ...

M.B.Ž.

kruvenic.l33

+ + t + • + POSEBNOSTI I BLAGODATI PLODOVA MEDITERANA

Smokva

DRVO SPOZNAJE I SIMBOL OBILJA

Smatra se da je smokva jedna od najstarijih suptropskih voćaka, o čemu svjedoče brojni reljefi, slike i nadgrobni spomenici starog Egipta (4000 g. pr. Kr.). Smatra se da su Feničani smokvu donijeli u naše krajeve, a zatim Grci i Rimljani oko 1000. g. pr. Kr. Dioklecijanov edikt iz 301. g. potvrđuje da se smokva uzgajala u Dalmaciji još prije Krista. Prema legendi, u starom Rimu vučica je dojila Romula i Rema u sjeni smokve.

U sjeni smokve Smokva je postala simbol faličkog kulta u Indiji i Italiji, a proširila se i dalje gdje se još koristi gesta "figa" (palac ubačen između dva prsta). Ova zaštitna gesta poznata u smokvarskim područjima Sredozemlja nekada je imala seksualno značenje, a palac je bio simbol falusa. Riječ sikofant nastala je od grčkih riječi (sykon - smokva, phainen - pokazati), te je često nejasno objašnjenje između prvobitnog značenja "pokazati smokvu" i sadašnjeg "onaj koji krivo pokazuje - ponizni ulizica". Ta veza se tumači tako da je za vrijeme nestašice smokava u Atici netko ukrao smokve posvećene bogovima. Kasnije su izvjesne osobe otkrile ukradene smokve i optužile kradljivce, pa otuda naziv "sikofant" (ulizica, špijun). Držati figu znači ne dobiti ništa, biti prevaren u svojim očekivanjima, doživjeti razočaranje. Prema jednoj atenskoj legendi, božica Demetra, kao nagradu kralju Fitalu, zato što ju je primio u kuću, darovala je smrtnicima voće jeseni - smokvu. Kasnije je

smokvino stablo stajalo pored Fitalovog groba, na svetom putu od Atene do Eleuzine, pa je cijelo mjesto, predgrađe Atene, nazvano "Sveta smokva". Prema drugoj legendi, Sykeusa i njegovu majku Geju proganjao je Zeus u ratu Titana. Da bi spasila sina, Geja ga je pretvorila u stablo smokve. Smatra se da je grad Sykea u Siciliji tako dobio svoje ime. U orijentalnim zemljama smokva se smatra simbolom plodnosti. Smokva se puno spominje i u Bibliji. Često se umjesto jabuke spominje kao drvo spoznaje, a uz maslinu i kao simbol obilja. Adam i Eva nosili su smokvin list, odnosno pregaču spletenu od listova smokava, a kad su zgriješili, sakrili su se u njezinu sjenu. U Evanđelju po Mateju spominje se neplodna smokva: Sutradan su izlazili iz Betanije, a Isus ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća, jer ne bijaše vrijeme smokava. Tada reče smokvi: "Nitko nikada više ne jeo s tebe". Čuli su to i njegovi učenici i upitaju začuđeno:"Kako je mogla smokva odmah usahnuti"? Isus im odgovori: "Zaista kažem vam, ako imate vjere i ne sumnjate, onda ćete ne samo učiniti, što se dogodilo smokvi, nego ako reknete onoj gori tamo: Digni se i baci se u more, to će se dogoditi. Sve što zamislite pouzdano u molitvi, dobit ćete" (Mt21, 18-19)

Izdržljivo stablo jakog korijena Najveći dio proizvodnje smokava otpada na zemlje oko Sredozemnog mora (800/0). Najveći proizvođači

~mokava su: Turska, Egipat, Grčka, Iran, Maroko, Spanjolska, SAD, Sirija, Alžir, Italija, Tunis, Brazil i dr. U našoj zemlji smokva se uzgaja duž cijele morske obale, te ponešto u zaleđu, dokle prodire utjecaj mediteranske klime i na otocima. U Hrvatskoj danas ima oko 850.000 stabala smokava, a proizvodnja je oko 4000 t. Uglavnom su to sve starija stabla, dok u Istri postoji nekoliko plantažnih nasada (Medulin). U prošlosti, za vrijeme teških socijalnih prilika, smokva je, kao nadomjestak za kruh, prehranjivala siromašno stanovništvo. Proizvodnja smokava je prije kod nas bila značajna, ali danas je to tek "kap umoru". Na otoku Hvaru, posebno na istočnom dijelu otoka (Gdinj, Zastražišće, Bogomolje i Poljica), bili su značajni proizvođači suhih smokava i jedne od najkvalitetnijih smokava. Neke su obitelji proizvodile i po tonu suhih smokava.

POSEBNOSTI I BLAGODATI PLODOVA MEDITERANA • t t t ci •

Smokva je voćna vrsta koja zahtijeva toplije podneblje. Spada u suptropske voćke, pa pri izboru terena treba voditi računa o klimatskim prilikama. Jedna je od najizdržljivih voćnih vrsta na niskim temperaturama. Smokvu možemo naći i u kontinentalnim područjima naše zemlje gdje donosi plod. Za vrijeme zimskog mirovanja, većina sorti smokava može izdržati temperaturu i do -15 o C. Neke sorte mogu pozebsti već kod temperature od -100 C. Visoke ljetne temperature dobro podnosi. Najbolje uspijeva na lakim, vapnenastim, dubokim, propusnim i rastresitim tlima. Dobro podnosi i karbonatna tla. Relativno dobro uspijeva i na kamenim terenima, s dosta podzemnih pukotina, gdje se korijen može dobro razvijati. Korijen pruža dosta duboko, do 150 cm dubine, a nekad i do 3 metra. Na nekim lokalitetima, gdje je tlo rastre sito i propusno, korijen smokve može biti udaljen od matičnog stabla 12, pa čak i preko 15 metara! U praksi se smokva razmnožava uglavnom vegetativnim načinom, zrelim reznicama. Najviše se koriste reznice od ljetorasta. Smokva se može cijepiti na sjemenjak ili na divlju smokvu. Kod nas se uzgaja veliki broj sorti smokava. Puno domaćih sorti je poznato po sinonimima ili lokalnim nazivima. Smokve se dijele na jednorotke i dvorotke. U odnosu na boju kožice postoje bjelice i crnice. Od važnijih sorti treba spomenuti dvorotke: petrovača bijela, termenjača, petrovača crna, zlatulja, vodenjača, a od jednorotkih: zamorčica, zimica, modrulja, šaraguja i rezaVIca. Smokva se kod nas uglavnom uzgaja kao pojedinačno stablo slobodnog uzgojnog oblika. Vrlo je malo kod nas

monokulturnih komercijalnih nasada (kod Medulina postoji pokusni nasad 2 ha). Razmak sadnje najviše ovisi o bujnosti sorte i plodnosti tla. Uglavnom se sadi s razmakom sadnje 6x5 ili 5x5 m. Za osiguranje dobre rodnosti smokvi treba dati prihranu, pa je potrebno unijeti u tlo dušik, fosfor i kalij. Povremeno je dobro obaviti gnojidbu i organskim gnojivom. U jesen nakon berbe obično se dodaje N:P:K 7:14:21 ili N:P:K 7:20:30, u rano proljeće KAN, a početkom svibnja UREA. Smokvu najčešće napada šupljikavost lista i rđa

smokvinog lista, zatim smokvina buha, voćni lisni miner, smokvin medić muha i lozin cvrčak. Od vremenskih nepogoda zbog utjecaja kiše, vjetra, sunca, duge suše dolazi do pucanja ploda, sunčanih ožegotina ili oštećenja od mraza.

Kako uspješno sušiti smokve? Za sušenje smokava dolaze u obzir samo ljetno-jesenski plodovi. Od svih sorti najbolja je za sušenje zamorčica. Ona rano dozrijeva - početkom kolovoza, visoke je kakvoće i tanke pokožice.Suha smokva od zamorčice ističe se odličnom kakvoćom, u odnosu na sve ostale naše sorte. Također dobra suha smokva dobiva se i od sorti bjelice, termenjače, rezavice, kao i od drugog roda petrovače bijele (dozrijeva oko 10. kolovoza). Crnica se malo duže i sporije suži, jer ima debelu pokožicu i prilično krupniji plod. Od sorti šaragulje i zimice za sušenje su dobri samo oni plodovi koji zriju ranije (oko 15. kolovoza). Plodove smokve za sušenje treba brati kad su potpuno zreli i tada imaju najveću količinu šećera. To se vrlo lako uočava, jer zelena boja kožice počinje blijediti,

k,uvenic.l35

+ + t + • + POSEBNOSTI I BLAGODATI PLODOVA MEDITERANA

smežurava se ili lagano puca. Zrenje plodova i berba traje oko mjesec dana, a berba se obavlja svaka tri do četiri dana. Plodove za sušenje treba brati s drškom, jer se plodovi bez drške lakše kvare i dolazi do alkoholnog vrenja. Plodove je najbolje brati izjutra, kad nema rose. Ubrani plodovi odmah se slažu u ošare, sanučiće, plitke gajbe. Ubrani plodovi namijenjeni za sušenje stavljaju se na lijese. Kad se suše, potrebno je omogućiti strujanje zraka sa svih strana oko ploda. Sušila moraju biti lako pokretljiva da se mogu lagano prenositi. Najbolja su sušila drvene ili plastične lijese duge 100-200 cm i širine oko 1 m. Za sušenje smokvinih plodova vrlo je važno odabrati pravilan položaj koji će biti najveći dio dana izložen suncu. Mjesto za sušenje mora također biti dosta udaljeno od prometnice zbog prašine i zaštićeno od izvora svih nečistoća. Ubrani plodovi smokava se nakon berbe obično sumpore, jer se sumporenjem sprečava pojava plijesni, gljivica, bakterija, truljenje i promjena boje plodova. Za vrijeme sušenja plodove je svakog dana potrebno prenositi na najsunčanije mjesto. Plodove treba ponekad okretati i pomalo stiskati, kako bi nestala unutrašnja šupljina u sredini ploda, jer u toj šupljini najčešće i nastaje kvarenje. Svake večeri treba lijese sa smokvama unositi na zračno i pokriveno mjesto, kako noću ne bi došle u dodir sa rosom ili kišom. Sušenje na suncu traje obično 5 -6 dana. Svaki se plod ne osuši podjednako, pa sve one nedovoljno osušene plodove treba ostaviti još neko vrijeme da se osuše. Je li sušenje gotovo najbolje je provjeriti blagim stiskanjem ploda. Ako pokožica ne ispuca, prestankom stiskanja plod se povrati u prvobitni oblik, i to znači da je sušenje uspješno. Kad se smokve suše u industrijskim sušnicama, takvo sušenje ima prednost i značenje osobito u godinama s čestim kišnim razdobljima. Sušenje u sušnicama vrlo je uspješno onda kad se kombinira sa sušenjem na suncu, a noću ili po danu, kad pada kiša u sušnicama.

Sušenje smokava u sušnici obavlja se na temperaturi od 64 - 68° C. Viša temperatura od spomenute izazvala bi karamelizaciju šećera. Sušenje u sušnici obavlja se mnogo brže od sušenja na suncu i traje obično samo jedan dan.

Primjena II narodnoj medicini Nutritivna vrijednost 10 dag plodova suhih smokava iznosi: 256 kilokalorija, 3,5 g proteina, 2,7 g masti, 58 g šećera, 1010 mg kalija, 3 mg željeza i 186 mg kalcija. Suhe smokve imaju 4 pa do 50% veću koncentraciju fenola koji djeluju kao antioksidansi. Sadrže i omega-3 esencijalne masne kiseline (smanjuju kolesterol u krvi). Sadrže i proteolitički enzim koji pomaže probavi. Smokva, osim što ima veliki gastronomski značaj, koristi se i u narodnoj medicini. Za regulaciju probave potrebno je suhe smokve namočiti u mlakoj vodi i ostaviti 24 sata. Sutradan smokve treba pojesti, a vodu u kojoj su se močile popiti. Čaj od kuhanih suhih smokava pije se i koristi protiv upale grla. Ako je kašalj izrazito jak, pravi se napitak od šake samljevenih suhih smokava, jedne šake samljevenih rogača, malo cimeta istučenog zaprženog šećera s litrom crnog vina uz miješanje, a ohlađeni napitak se procijedi i pije 3 puta dnevno. Mljevena suha smokva kuhana u vinskom octu odličan je napitak protiv kamenca u bubregu.

Stanislav Štambuk, dipl.ing.agr.

NAŠI UMJETNICI + •• t ..; t

Franko Žuvela

ČOVJEK OD KAMENA, ZALJUBLJEN U ZEMLJU

Teško da se igdje kao na otoku može osjetiti veličanstvo i tajanstvenost bezgraničnog u ograničenom prostoru. Stvarajući Zemlju kao mjesto najčudesnijeg svjedočanstva o radosti i maštovitosti stvaranja Svemogući se "poigrao" skladom i prožimanjem makrokozmosa i mikrokozmosa. Ovdje se, naime, i veliko sunce i beskrajno zvjezdano nebo mogu u svekolikoj veličanstvenosti doživjeti u sitnom cvijetu lavande ili ruzmarina, u sitnoj kapljici rose ili mora. Surovost i plemenitost, praiskonska energija i blagost ovdje se dodiruju u suživotu zemlje i kamena, mora i obale. Kad se prije više tisućljeća čovjek našao na ovom jedinstvenom prostoru, u kojemu je proces božanskog stvaranja neprekidno u tijeku, nije mogao ostati izvan toga procesa. Jednostavno se morao uključiti u taj kreativni proces, jer bilo je to i pitanje njegove egzistencije. Od prvog susreta s materijalnim svijetom oko sebe, čovjek je spoznao da je kamen dio njegove

sudbine. Ako se osvrnemo na "mediteranski kulturni krug" tijekom tisućljeća, na materijalna svjedočanstva duhovne baštine posebice na našim otocima, tu kulturu većim dijelom možemo Imenovati "kulturom kamena". Ona je svjedočanstvo mjere i sklada u prostoru u kojemu se stvarala. U novije vrijeme, nažalost, zbog pohlepne želje za brzom zaradom dolazi do poremećaja čovjekova životnog ritma, posljedica čega je i narušavanje sklada i "dosluha" s prirodom, te prirodne materijale poput kamena zamjenjuju "surogati" koji su u suprotnosti s prostorom i okolišem. Srećom još ima ljudi koji nasljeđuju tisućljetno iskustvo života, rada i stvaranja na našim otocima ne odričući se "kulture kamena". Potrebno je na njih upozoriti i istaknuti ih kao putokaz u ovom kaotičnom, ubrzanom i "kriznom" vremenu, osobito radi sadašnjeg mladog naraštaja i budućih njihovih potomaka, jer bi zbog neprirodnog načina života mogli izgubiti svijest o sebi, mogli bi zapravo izgubiti dušu, bez koje bi postali "potrošni kotačići" u bezosjećajnom i nemilosrdnom "stroju tržišta". ti svekolikoj krizi o kojoj svi govore, a rijetki znaju o čemu se zapravo radi, ima ljudi koji iskonski ivizionarski dobro znadu što treba raditi i koji je put izlaza iz tzv. "krize". Za njih osobno kriza i ne postoji, jer radeći i stvarajući "u znoju lica svoga" uvijek su bili na pravom putu. Ako primjerice govorimo o životu na našim otocima, naši su otočani i prije tisuću godina znali da je zemlja njihova hraniteljica te su stoga nalazili, zapravo stvarali zemlju na mjestima, gdje zemlje na prvi pogled nije ni bilo. U njihovoj potrazi za zemljom događalo se nemoguće. Ljudi su razmicali i iskapali teško kamenje, gradili suhozide i gomile, a među gomilama i suhozidima "rađala se" zemlja, koja je zahvaljujući trudu i znoju naših predaka prehranjivala naraštaje. Danas su suhozidi i gomile na našim otocima najljepši spomenici trudu i znoju naših dragih predaka i njihovoj ljubavi prema zemlji i kamenu. Neshvatljivo je stoga da su danas mnogi zaboravili na tu ljubav, muku i znoj pradjedova i da zemlja, koju su oni u znoju stvarali, u mnogim krajevima danas stoji zapuštena i neobrađena. Ko što već rekosmo srećom još ima ljudi koji nasljeđuju tisućljetno iskustvo života, rada i stvaranja u ljubavi prema zemlji i kamenu i koji svojim primjerom kazuju put mladom naraštaju. Takav je čovjek hvarski izvorni kipar Franko Žuvela, član Hrvatskog udruženja naivnih likovnih umjetnika, čovjek kojega možemo nazvati predstavnikom tisućljetne "kulture kamena" i koji je zaljubljen II zemlju - hraniteljicu. Ifeško je odrediti

kruvenic.137

+ + t + • + NAŠI UMJETNICI

njegovo zanimanje, jer Franko Žuvela je težak, majstor zidar i kipar. On sadi i obrađuje vinograde i maslinike, podiže kuće od kamena i obnavlja stare kamene građevine, te uz sve to nalazi vremena da stvara izvorne kamene skulpture. On je u pravom smislu riječi "čovjek od kamena", zaljubljen u zemlju. Njegove su ruke podigle mnogo kamenih kuća, izgradile mnoštvo zidova od kamena, obradile velike površine vinograda i maslinika i teško je shvatiti da te ruke, ogrubjele od teških poslova, mogu iz kamena "izvući" najfinije i tankoćutne treptaje srca i duha, a upravo to Franko Žuvela postiže u svojim kamenim skulpturama. U razgovoru s njim doznajemo da kamen za njega majstora-zidara i težaka nije samo "materijal za gradnju", već istinski prijatelj i životni suputnik s kojim, otkad zna za sebe, osjeća, traži smisao i svrhu rada i postojanja. Život s kamenom pomogao mu je da spozna mudrost života na otoku, koja ga upućuje da nešto učini za mladi naraštaj na našim otocima. Kako bi pomogao mladima da ne izgube vezu s iskonskim korijenima, Žuvela će na svom posjedu na brdu ponad Hvara urediti prostor za "kiparsku likovnu koloniju", u kojoj bi se okupljali daroviti mladići i djevojke koji imaju smisla i želje za oblikovanjem kamena. On je veliki dio poslova za buduću "kiparsku koloniju" već napravio sam, a od društvenih i kulturnih struktura u gradu očekuje i želi samo prihvaćanje i moralnu potporu. Nadati se da će ova njegova hvalevrijedna inicijativa naići na dobar prijam kod svih struktura u gradu, jer naša mladež nažalost nema dovoljno ni prikladnih prostora za kulturno djelovanje, a niti osmišljenih programa za sadržajno ispunjavanje slobodnog vremena. Ovakva "kiparska likovna kolonija" zacijelo bi pomogla da u ubrzanoj i nasilnoj urbanizaciji naši otoci ne raskinu vezu s tisućljetnom duhovnom i kulturnom tradicijom i da ne izgube dušu, odnosno nacionalni i ljudski identitet.

Tin Kolumbić

KAMIK + • t i + + J apjenice (vapnenice), dio prvi

OD KAMIKA ZA KAMIK

Ovaj naslov odgovara istini. Naime, kamen mora umrijeti - izgorjeti, da bi postao nešto novo. Izgoreni kamen polijevanjem - gašenjem postaje vapno, a ono se koristi najčešće pri gradnji kamenom kao vezivnim sredstvom. Sve naše građevine kojima se divimo i mi i naši posjetitelji građene su na sljedeći način: kamen se sljubio s kamenom pomoću vapna (ponekad pomiješanog s pijeskom i crvenicom).

U svakoj vali j apj enica Još iz vremena prije Krista, u doba Ilira, Grka, Rimljana, koristila se žbuka - inkarat, koja se radila od vapna. Prekrasne građevine stare Grčke i Rima, kamene ljepotice, spajane su pomoću vapna. I naseljenici na našem otoku koristili su tehniku proizvodnje vapna - sirovina za proizvodnju, tj. kamena i makije, bilo je u izobilju. Kada barkom plovite uz obalu našeg otoka, Paklenih otoka ili Šćedra, skoro u svakoj vali možete vidjeti ostatke japjenica. Proizvodnja je bila intenzivna jer je potražnja bila ogromna. Japjenice su građene i paljene, a vapno ukrcavano na brodove i prevoženo stalno na isti način kroz preko 2000 godina. I naš je otok po tome bio poznat. Također, proizvodnje je bilo i drugdje na našim otocima, priobalju, Istri i Lici ... Vapno je bilo potrebno svima. Treba spomenuti i povijesne podatke ojapjenicama: 1380. spominje se uvala Klačina (Clazina) kod Vire - isti naziv spominje se i na Visu; 1449. na Svetom Klementu daje se 3 paša zemlje Petru Gazaroviću za gradnju japjenice; 1459. spominje se u Milni japjenica Ivana Piretića; 1473. gradi se japjenica u Jagodnu; 1552. meštar Nikola Stančić gradi japjenicu (calcara) u uvali Parja na Pelegrinu za gradnju Arsenala; 1621. vapno se dovozi iz Duge na Pelegrinu; 1643. spominje se japjenica u Parji koja je služila za gradnju Katedrale; 1647. don Andrija Bertučević (zaslužni voditelj - operarij gradnje Katedrale iz 17.

st.) u oporuci piše kako je na vlastiti trošak sagradio u Katedrali oltar sv. Magdalene po nacrtu umjetnika, a vapno za gradnju koristio je iz vlastitih japjenica u Spilicama i Parji na Pelegrinu; 1669. sagrađena je japjenica u Veloj Garškoj pa ju je otišao blagosloviti primancir stolne crkve, a 1670. iz nje se prevozilo vapno za gradnju Katedrale; 1681. spominje se opet vapno iz Vele Garške za gradnju Katedrale ... Kad sam u prethodnim brojevima "Kruvenice" spominjao trirne, jedno od prvih obitavališta našeg "škojora", zapisao sam da je za gradnju istog potreban samo jedan vrsni graditelj, a radnoj snazi nije bilo potrebno mnogo znanja - tek volja i snaga. Japjenice su slične trimu - za nespaljene japjenice mnogi misle da su trirni, ali za njihovu je gradnju potrebno veliko poznavanje graditeljske tehnike. Tehnologija dobivanja vapna je jednostavna, ali ne i lagana. Kamen-vapnenac za gradnju treba biti čvrst, neispečen od sunca - zato ga treba vaditi maškinom (kramp om) iz zemlje. Šuma (šikara) se sječe maškinom, sjekirom i kosorom. Česmina (crnika), planika, vrijes, smrča, mirta, zelenika i grane bora daju kaloričan žar koji je vrlo bitan kako bi se postigla visoka temperatura u toj jednostavnoj peći - japjenici. Prorjeđivanje šume na ovaj način bilo je korisno iz više razloga - požara nije bilo, prohodnost je bila normalna, šuma je imala svoj sklad. Od raslinja se nije sjekao jedino ružmarin (zimurod) - njega se bralo (ženjolo, želo) za dobivanje prvoklasnog ulja koje se koristilo u farmaceutskoj industriji za pravljenje parfema, sapuna i sl. Kako je makija trajna (vječna) - posječena ona opet nakon nekoliko godina izraste još bujnija - tako su se i japjenice gradile u nekim uvalama i više puta.

Znanje stjecano generacijama Japjenica je kružnog oblika. U sredini kružnice udubljena je jama koja se zove kotao, a služi kao ložište za vatru. Gradnju predvodi iskusni znalac, a radnici vade, dovode i slažu kamen. Veličina japjenica varira - manje su davale 3 vagona, a veće 8 pa i do 10 vagona vapna. Vrijeme koliko je trebalo paliti japjenicu ovisilo je o njenoj veličini, a prestalo bi se paliti kad kamen postane vapno, što se prepoznaje po sivo-žućkastoj boji i prštanju koje se javlja kad se ispečeni kamen polije vodom. Ovo znanje se stjecalo godinama i prenosilo na mlađe generacije­Nakon iskopavanja rupe - kotla, podizao se okrugli temelj -najširi dio same japjenice. Zatim se zidao glavni dio koji se naginje prema unutra i prema vrhu do svoda. Malo više iznad razine kotla nalaze se mala vrata koja služe za ubacivanje šume u ložište. Mala su, naravno, da se pri loženju ne gubi toplina. Iznad zida japjenice na završetku svoda nalazi se manje zaravnjenje, a podiže se drugo izdignuće koje je iznad same kupole, a ispunjeno je kamenjem. U toj ravnini, kao i iznad kupole, šupljine se pokrivaju zemljom crvenicom. Unutar same japjenice nalaze se kanali kroz zidove konstrukcije koji idu okomito i prate nagib zidova. Takvih je kanala u pravilu bilo po četiri sa svake strane gledano od vrata u pravilnim razmacima. Oni su služili za cirkuliranje (kolanje) vatre - žara, kako bi se čitava konstrukcija zažarila i tako pretvarala kamen u vapno. Veće japjenice imale su i više kanala. Taj je dio gradnje bio najzahtjevniji, a ponekad se - iako ne često - događalo da se japjenica uruši prije paljenja, pa je trebalo ponovno graditi. U zadnjih stotinjak godina gradnjom i paljenjem japjenica i

+ + t t • + KAMIK

ukrcajem vapna najviše su se bavili Brušani u svojim valama na sjevernoj strani Pelegrina od Parje do Gračišća i na Paklenim otocima, Vrbanj ani u Basini, Mudrom Dolcu i na Kabolu te Velograbljani i Hvarani. Dosta je japjenica bilo i na Šćedru. U ovom se periodu uvode i neke inovacije u gradnju japjenica -one se vezuju kolcima i žicom kako bi bile čvršće i sigurnije.

Paljenje uz Božji blagoslov Priprema za branje - tučenje "kića" (šume, makije) počinjala bi u studenom, a bralo se i kroz prosinac i siječanj. Broj ljudi u družini ovisio je o veličini japjenice. Trebalo je nabrati mnogo šume, sve složiti, navaliti kamenje na "brimena" da ne strši i da se lakše prenese do japjenice kad započne paljenje. U ovom su poslu pomagale i žene - prvo članice obitelji, a kasnije inajamne radnice. Japjenice su se palile nakon Uskrsa, tj. od travnja, pa kroz proljeće i ljeto. Poznati bruški graditelji bili su: Ivan Mihovilčević-Bujačić, Nikola Tudor Ivana, Nikola Marušić i Marko Pavlović. Potonji je u svom životu sagradio stotinu japjenica. Kako nam je priopćio Marko Škare, godišnje se palilo desetak japjenica. Pred početak paljenja suhu šumu donosilo se (sagnalo) u blizinu japjenice. Jedno "brime" težilo je 50 kg, a za dobivanje 100 kg vapna trebalo je spaliti dva "brimena" šume. Japjenicu koja bi davala 3 vagona vapna trebalo je ložiti neprekidno 8 dana, a onu od 8 vagona 21 dan. Ložilo se bez prestanka danju i noću. U smjeni su bila dvojica zadužena za paljenje - "paljoči" ,i

40lkruvenica

jedna žena za dodavanje - "prilogačica". Prije samog početka paljenja, na vrh japjenice stavljala se blagoslovljena grana masline, a poviše otvora za ubacivanje grana drveni križ. Japjenica bi se upalila bez kape na glavi i uz izgovaranje riječi "Bože, Ti pomozi!" U uvali Lučišća jednom se palila japjenica, a jedan brod je počeo tonuti zbog nevremena. Palj oči su vidjeli da je posada u opasnosti, pa su priskočili u pomoć i ostavili japjenicu. Spašavanje je trajalo preko dva sata, a uspjeli su spasiti i brod i ribare. Ali kad su nastavili s paljenjem nisu uspjeli jer je proces prestao i čitav je posao oko japjenice propao. Ukoliko bi nestalo šume za paljenje, bralo se svježe kiće, za što je trebalo aktivirati još radne snage - proces paljenja nije smio stati jer bi upropastio sav trud i posao. Satnica (smjene) su izgledale ovako: od 8 do 12, od 12 do 16, od 16 do 20, od 20 do 1 i od 1 do 6h. "Ura ručka" bila je za jednu skupinu "paljočih" od 6 do 7, a drugu od 7 do 8, a jeli su maništru (tjesteninu), krumpir, kupus, ribu, slanu ribu, fažol (grah), a ponekad i meso. Često se jela "panoda" jer bi se kruh presušio. Pila se bevanda "longa" (duža) odnosno blaža. Evo i jedne anegdote vezane uz hranu: U uvali Duga palili su "Ivotovi" i Šćepotovi", pa prvi zapjevaše drugima: "Mi jedemo meso od vola / Šćepotovi somo fažola!", a Mile iz druge skupine odgovori: "A ti nećeš imat šolda!". Kad bi vapno bilo gotovo, trebalo je sve ukrcati u brod. Zbog toga su japjenice i građene u uvalama nedaleko od mora. Za udaljenije trebalo je koristiti "živo" - konje, mazge, magarce -za transport do broda. Negašeno vapno brzo se hladi, pa se nije trebalo dugo čekati - "dangubiti" . Pri ukrcaju i slaganju u štivu -unutrašnjost, trbuh broda trebalo je biti oprezan. Negašeno vapno se u vrećama nosilo preko "puntižela" - daske debele oko 5 cm. Najprije se krcala "prova" (pramac), pa "karrna" (krma), zatim "mortve bonde" (lijeva i desna strana broda). Bilo je važno rasporediti težinu zbog stabilnosti broda. Tridesetih godina prošlog stoljeća, pred Drugi svjetski rat, Luka Palarić - Bailo ukrcavao je na svoj brod vapno, kada je iznenada došlo do procesa gašenja vapna - opasne kemijske reakcije pri kojoj se oslobađa velika temperatura - uslijed čega je mogao izgorjeti čitav brod. Netko se sjetio da se proces može zaustaviti polijevanjem prošekom, pa su pohitali uBrusje. Čitavo je selo doprinijelo, pa su polijevanjem prošekom spasili brod i teret. Brodari, a i kupci vapna, uglavnom su bili Šoltani koji su razvozili vapno po cijelom priobalju - potražnja je bila velika. Marko Škare mi je priopćio da su se trgovci vapnom zvali Brodarić i Cecić. Kada bi primio novac za vapno, meštar bi platio šumu vlasniku ili komuni (Gradu Hvaru), a zatim bi isplatio berače, graditelje, manovole, paljoče ... Od japjenica su živjele generacije Brušana, ali i drugih stanovnika otoka. Pojavom industrijskog vapna šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća istisnuto je prirodno vapno i prekinuta tisućljetna tradicija. Stariji pituri (soboslikari) znalci slažu se da je pri piturovonju (bojanju) posebno novosagrađenih kuća najbolje koristiti friško gašeno vapno. Bolje je za zdravlje, zidovi dišu, djeluje dezinfekcijski i daje prekrasnu svjetlinu. Nažalost, to je neko prošlo vrijeme. Nastavlja se ...

M.B.Ž.

PREDSTAVLJAMO HVARSKE INSTITUCIJE + • t i + + Opservatorij Hvar

HVAR MEĐU ZVIJEZDAMA

U Hvaru već punih 37 godina djeluje opservatorij Hvar pri Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dana 24. lipnja 2009. - povodom godine posvećene astronomiji -Opservatorij je posjetilo uredništvo Kruvenice u sastavu Miko Bibić Žiže, Milan Šarić i Joško Bracanović. Tamo ih je lijepo ugostio dr. sc. Hrvoje Božić te ih proveo Opservatorijem i upoznao s ostalim zaposlenicima kao i sa znanostima kojima se oni bave. Stoga smo odlučili i našim čitateljima predstaviti ovu vrijednu instituciju koja je proslavila ime Hvara na području prirodnih znanosti. U ovom broju predstavit ćemo Opservatorij (tekst koji donosimo je bio objavljen u Spomenici Geodetskog fakulteta 1962-2007. -zahvaljujemo dr. Hrvoju Božiću koji nam ga je ustupio; detaljniji članak V. Ruždjaka i H. Božića na ovu temu objavljen je pod naslovom Trideset godina djelatosti Opservatorija Hvar, 40 godina Geodetskog fakulteta, Zagreb, 26.-27. rujna 2002.; u tekst je dodano i nekoliko natuknica koje nam je poslao dr. Bojan Vršnak) te geodetska i astrogeodetska mjerenja na Opservatoriju, a u sljedećem broju ćete moći nešto više saznati o seizmološkoj postaji i promatranju Sunca.

Izgradnja Opservatorija Astrofizička istraživanja u Hrvatskoj omogućena su 1972. godine osnivanjem Opservatorija Hvar Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u zajedničkim poduhvatu Geodetskog fakulteta, Komiteta za naučni rad SR Hrvatske i Čehoslovačke akademije znanosti. Nositelji provedbe bili su Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji je osigurao infrastrukturu i Astronomski institut Čehoslovačke akademije znanosti u Ondrejovu koji je stavio na raspolaganje astronomske instrumente, montažne kuće za smještaj opažača, namještaj, te opremu za mehaničku radionicu i fotolaboratorij. Za lokaciju budućeg opservatorija odabrana je, nakon obilaska nekoliko napuštenih mornaričkih izvidničkih stanica, kao najpovoljnije rješenje tvrđava Napoljun na Hvaru. Tvrđava je smještena na vrhu brda sjeverno od grada Hvara na nadmorskoj visini od 230 m. U okviru bilateralne suradnje Republike Austrije i Republike Hrvatske, 1997. g. dolazi do značajnog proširenja opažačkih kapaciteta Opservatorija Hvar kada je završena izgradnja novog paviljona i postavljanje austrijsko-hrvatskog 1-metarskog teleskopa na platou sjeverozapadno od tvrđave Napoljun. Nositelji provedbe bili su Opservatorij Hvar i Sveučilišna zvjezdarnica u Beču.

Osnovna znanstvena oprema Sunčev dvostruki teleskop za opažanje fotosfere i kromosfere Sunca na paralaktičnoj montaži smješten u paviljonu s pomičnim krovom unutar kruga tvrđave.

kruvenical41

Fotosferski teleskop ima promjer objektiva od 217 mm sa žarišnom daljinom od 245 O mm. Kromosferski teleskop ima promjer objektiva od 130 mm sa žarišnom daljinom od 1950 mm i opremljen je H­alfa fil trom. Opažanja Sunca obavljala su se snimanjem na film do 1997. godine kada su montirane CCD kamere i video sustav za opažanje i snimanje aktivnih područja na Suncu. Opažanja na kromosferskom teleskopu obavljaju se pomoću digitalnog sustava od 2004 g., a digitalni sustav za fotosferski teleskop bit će dovršen u 2007. godini. 65-centimetarski teleskop za opažanje zvijezda sastoji se od primarnog zrcala promjera od 650 mm u Cassegrainovoj izvedbi te sekundarnog zrcala promjera od 300 mm, a upotrebljava se žarišni omjer f/11.2. Opremljen je fotometrom koji sadrži okular snitnim križom, izmjenljive dijafragme i filtre (posebno za UBV sustav), fotomultiplikatorom ibrojačem. Teleskop je prvotno bio smješten u paviljonu s pomičnim krovom unutar kruga tvrđave, a 1989. g. premješten je u zgradu s astronomskom kupolom koja se nalazi na jednom platou nadmorske visine od 200 m sjeverozapadno od tvrđave. Primarno zrcalo Austrijsko-hrvatskog teleskopa ima promjer od 106 cm. Mogu se koristiti dva sekundarna zrcala, jedno promjera od 400 mm s žarišnim omjerom f/6.8 i drugo promjera 260 mm s žarišnim omjerom f/15. Teleskop je postavljen na englesku montažu i ima zaporni mehanizam za praćenje. Usmjeravanje na željeni objekt opažanja kao i kontrola pogona obavljaju se pomoću računala. Teleskop je opremljen CCD fotornetarskom kamerom

Znanstvenoistraživačka djelatnost Jedno od glavnih područja istraživanja koja se provode na Opservatoriju Hvar su fizikalni procesi u atmosferi Sunca. Istražuje se Sunčeva aktivnost povezana s

Ta istraživanja su važna za područje fizike Sunce -Zemlja, jer se kao posljedica bljeskova javljaju pojačano zračenje u kratkovalnom dijelu spektra, izbačaji relativističkih čestica i koronini izbačaji mase koji izazivaju poremećaje u Zemljinoj magnetosferi, ionosferi i biosferi. Istraživanja zvijezda su imala težište na proučavanju svojstava Be zvijezda - zvijezda s emisijskim plinovitim omotačem. Nastoje se istražiti fizikalni procesi koji dovode do stvaranja omotača. Jedna od pretpostavki je da su Be zvijezde zapravo dvojni sustavi u kojima dolazi do izmjene masa među sastavnicama. Do sada je na Opservatoriju Hvar obavljeno preko 30.000 fotometrijskih mjerenje promjenljivih zvijezda, otkriveno je nekoliko do tada neidentificiranih promjenljivih zvijezda. Na Austrijsko-hrvatskom teleskopu započelo je proučavanje promjenljivih zvijezda ranih spektrainih vrsta, kemijski pekulijarnih zvijezda u otvorenim galaktičkim skupovima, te simbiotskih zvijezda. Od 2002. do 2006. istraživanja su se provodila u okviru projekata Fizikalni procesi u atmosferama Sunca i zvijezda (voditelj V. Ruždjak) i Sunčeva aktivnost i fizika sustava Sunce-Zemlja (voditelj B. Vršnak), a od 2007. g. novčanu potporu MZOŠ dobili su projekti Fizikalni procesi u atmosferama Sunca i zvijezda (voditelj V. Ruždjak) i Eruptivni procesi u Sunčevoj atmosferi (voditelj B. Vršnak). Djelatnici Opservatorija Hvar objavili su više od 140 znanstvenih radova u časopisima indeksiranim u tercijarnoj publikaciji Current Contents, 160 radova u časopisima indeksiranim u sekundarnim publikacijama te 170 radova i sažetaka u zbornicima međunarodnih znanstvenih skupova. Djelatnici Opservatorija Hvar aktivno su sudjelovali na 170 međunarodnih znanstvenih skupova te ostvarili više od 160 studijskih boravaka na astronomskim institucijama u inozemstvu. Ostvareno je više od 250 radnih posjeta i boravka stranih gostiju na Hvaru i u Zagrebu. Od 1977. do 2005. godine izlazi znanstveni časopis Hvar Observatory Bulletin s međunarodnim uredništvom. Tijekom održavanja međunarodnog znanstvenog skupa lInd Central European Solar Physics Meeting u Austriji, 19.-21. 05. 2005., nazočni članovi uredništva i predstavnici srednje-europskih astronomskih ustanova predložili su promjenu naziva časopisa Hvar Obs. Bull. u Central European

PREDSTAVLJAMO HVARSKE INSTITUCIJE + • t i + +

Astrophysical Bulletin koji izlazi od 2006 godine. Znanstvenici s OH objavljuju godišnje dvadesetak znanstvenih radova; imajući u vidu mali broj istraživača zaposlenih na OH, po znanstvenoj produktivnosti OH spada među vodeće institucije u Hrvatskoj. Jedna od važnih aktivnosti opservatorija Hvar jest i organizacija znanstvenih skupova i škola. Na Hvaru je održano više od deset međunarodnih znanstvenih skupova i škola. Spomenimo niz Hvarskih astrofizičkih kolokvija, skup o brzoj promjenljivosti zvijezda ranih spektrainih vrsta (1983), IAU-UNESCO-vu školu za mlade astronome (1980), te IAU kolokvij o dinamici Sunčevih prominencija 1989. godine, Na tom je kolokviju u završnoj diskusiji u znanstvenu terminologiju ušao pojam Hvarski model prominencija. Djelatnici Opservatorija Hvar sudjeluju u nastavi astronomije i nekih bliskih predmeta na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstvenici s OH razvili su široku međunarodnu suradnju s više desetaka institucija iz Europe i svijeta. Između ostalog, to je urodilo ostvarenjem velikog europskog projekta SOTERIA, u okviru Europskog programa financiranja FP-7. Uz Opservatorij Hvar, znanstveni konzorcij čini 15 institucija iz Austrije, Belgije, Danske, Finske, Francuske, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rusije i Švicarske. Ovog rujna održao se na Hvaru sastanak radne skupine SOTERIE za Sunčeve eruptivne procese. Prisustvovalo je dvadesetak znanstvenika iz navedenih zemalja. Opservatorij posjećuju najpoznatiji svjetski astrofizičari. Svake druge godine OH organizira međunarodne znanstvene skupove pod nazivom "Hvar Astrophysical Colloquium". Sljedeće godine bit će to jubilarni 10.

HAC. Važno je naglasiti da u organiziranju skupa veliku pomoć daje gradsko poglavarstvo ustupanjem gradske Lođe. Također, uvelike pripomaže i "lokalna zajednica", predvođena Katicom Vučetić, sponzoriranjem stanki za kavu domaćim specijalitetima.

GEODETSKA I ASTROGEODETSKA MJERENJA NA OPSERVATORIJU HVAR GEODETSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Od osnutka/izgradnje Opservatorija Hvar (dalje: OH), pored intenzivnih i kontinuiranih astrofizičkih opažanja Sunca i zvijezda, obavljana su i klasična i satelitska geodetska kao i astrogeodetska (astrometrijska) mjerenja.

Klasična i satelitska geodetska mjerenja - 1971. g.: klasičnim geodetskim mjerenjima određen je položaj (geodetske koordinate) u državnom koordinatnom sustavu trigonometrijske točke na terasi OH i njena nadmorska visina - 1971. i 1972. g.: iz opažanja položaja Zemljinih umjetnih satelita pomoću IGN kamera određene su koordinate točke na terasi OH u globalnom sustavu (prva snimanja položaja Zemljinih umjetnih satelita u bivšoj državi) - 1982. i 1983. g.: doplerovskim mjerenjima pomoću satelitskog sustava NNSS (satelita TRANSIT i NOVA) u

kruvenical43

t + t + t + PREDSTAVLJAMO HVARSKE INSTITUCIJE

okviru međunarodnih projekata određene su koordinate točke na terasi OH u globalnom sustavu (svjetskom geodetskom koordinatnom sustavu, WGS'72) - 1982. - 1989. g.: opažanja plimnih valova Zemljine kore stacionarnim gravimetrom - od 1991. g. do danas: određivanjem koordinata u svjetskom geodetskom koordinatnom sustavu WGS'84 pomoću GPS mjerenja OH je kontinuirano uključen u više međunarodnih i nacionalnih (državnih) georeferentnih i geodinamičkih projekata (TYRGEONET, BRZA PRUGA, ADRIATIC MICRO PLATE, CROREF, CRODYN, CERGOp, i drugi)

Astrogeodetska mjerenja - 1975. i 1977. g.: preciznim astrogeodetskim postupcima određene su astronomske koordinate (CI>, A) astronomskog stupa na terasi OH ijedna od dvije referentne točke u RH s najtočnije određenim astronomskom širinom i duljinom) kao i azimuta prema trigonometru Sv. Nikola (mjerenja s univerzalnim instrumentom Wild T4), ta točka na OH je od 1984. do 2000. g. upotrebljavana kao referentna točka za određivanje osobne pogreške motritelj a u znanstveno­istraživačkom projektu određivanja geoidnih (astronomskih) točaka u RH (mjerenja astrolabom Zeiss Ni2) - 1984.-1990. g. obavljana su ispitivanja točnosti automatiziranog određivanja astronomskog azimuta i astronomske širine i duljine opažanjem Sunca i zvijezda (mjerenja elektroničkim teodolitom Kern E2)

prof. dr. sc. Drago Špoljarić

AD ASTRA + ci • t t +

KAKVO ĆE VRIJEME? -"LAŽI" O PREDSKAZIVANJU VREMENA

Svi govore o vremenu. Mogu li neki datumi u kalendaru pretkazati vrijeme, kao "quattro aprilanti, quaranta duranti" (kakvo je vrijeme četiri prva dana u travnju, takvo će vrijeme biti daljnjih četrdeset dana)? Utječe li Mjesec na naše vrijeme? Stručnjak meteorolog (ne ja) odgovara na ovakve i slične postavke o vremenu.

1. Kažu, mi možemo već u lipnju pretkazati kakvo ce biti ljeto! Činjenica: Nažalost, za sada dugoročna prognoza još nije moguća. Ozbiljna prognoza ide do dva tjedna, eventualno do mjesec dana, ali nikako više! Mnogo se istražuje, ali još će dugo potrajati da možemo reći u svibnju kakvo će biti vrijeme u srpnju ili kolovozu ili hoćete li se bolje moći sunčati na sjeveru ili jugu. 2.Pučka meteorologija može točno prognozirati vrijeme! Činjenica: Reforma kalendara 1582. pomaknula je vrijeme za desetak dana unaprijed, ali pučka

meteorologija ostala je ista. 3. Stoljetni kalendar još je uvijek pouzdan. Činjenica: Jedan opat u Njemačkoj (M. Knauer) promatrao je vrijeme sedam godina, što je dobro. Od tada tvrde da se vrijeme ponavlja svakih sedam godina. I to se danas prodaje po cijeloj srednjoj Europi! 4. Mjesec utječe na naše vrijeme. Činjenica: Mjesec doduše utječe na plimu i oseku, ali na

vrijeme nema nikakvoga utjecaja. Mjesec izgleda istoga dana jednako u svim krajevima svijeta. Ako npr. za uštapa nastupa promjena vremena, baš me zanima kako to funkcionira po čitavome svijetu! 5. Bio-meteorološka prognoza pomaže ljudima koji su osjetljivi na vrijeme. Ili, kažu da ih vrijeme čini

bolesnima. Činjenica: Naravno, postoje ljudi koji na vrijeme osjetljivo reagiraju, pogotovo na topli fenski vjetar ili na jugo. Neki ljudi reagiraju na nado lazak tople fronte, a neki na hladnu frontu. Svatko reagira drugačije. To se mora još dosta istraživati. Ustvari, ne čini vrijeme čovjeka bolesnim, već mu ukazuje na njegovo bolesno stanje.

KAKO ČITATI BAROMETAR? U mnogim domaćinstvima visi na zidu ova sprava za mjerenje zračnog pritiska. Barometar je izumio Talijan Torricelli 1643. godine. Kako se barometar čita? On pokazuje tlak zraka u mjernim jedinicama -hektopaskalima (hPa). Srednji tlak zraka iznosi 1013 hPa. Na njemu još stoji: "Ružno", "Promjenjivo", "Lijepo". Stanje igle koja na to ukazuje ne govori nam još kakvo će vrijeme. Odlučujuća je tendencija: ako lagano kucnemo po kutiji barometra, igla se pomakne nalijevo ili nadesno. Lijevo znači tlak pada, desno tlak se diže. Općenito: ako raste, lijepo će vrijeme, ako pada, ružno će vrijeme. Treba paziti: ako igla naglo raste, lijepo vrijeme ostaje samo za kratko; ako pak raste lagano, ali stalno nekoliko dana, lijepo vrijeme će potrajati. Ako igla naglo pada kroz nekoliko sati, dolazi nevrijeme.

k r u ven i e al45

+ t ci t + AD ASTRA

PEPELJASTA SVJETLOST MJESECA Tko promatra usIci mjesečev srp navečer poslije Mlađaka ili rano ujutro pred Mlađak, primijeti ne samo da srp svijetli nego da je vidljiv čitav mjesečev kolut. Dio Mjeseca koji nije obasjan sunčevom svjetlošću reflektira slabu, bezbojnu svjetlost. Pepeljasta mjesečeva svjetlost flumen cinereumI ni u kom slučaju nije optička varka, kako bi neIci promatrač mogao pomisliti. Prvi, koji je dao pravo objašnjenje ovog fenomena, bio je Leonardo da Vinci (1452-1519). Pepeljasta svjetlost Mjeseca nije ništa drugo nego reflektirana Zemljina svjetlost, koja pada na neosvijetljeni dio Mjeseca. To je ustvari sunčeva svjetlost "iz druge ruke". Kao što je poznato, Zemlja nema svoju svjetlost, nego je dobiva od Sunca. Kad vidimo dakle mjesečevu pepeljastu svjetlost, onda je to sunčeva

svjetlost koja je dvaput reflektirana: jednom od Zemlje, pa onda od Mjeseca. Efekt pepeljaste svjetlosti nestaje rastom mjesečeve faze. Promatranje pepeljaste mjesečeve svjetlosti nije samo estetski vid ovog prirodnog fenomena, već služi i u znanstvene svrhe. Iz jačine ove sekundarne svjetlosti može se ustanoviti albedo - omjer svjetla što ga površina Zemlje odbije prema svjetlu koje primi od Sunca. Dok Mjesec reflektira svega 7% svjetla što ga od Sunca prima, dotle Zemlja ima albedo od 3 90/0.

Još jedan fenomen u svezi pepeljaste mjesečeve svjetlosti može se promatrati. Pogledamo li prema uskom mjesečevom srpu i istovremeno vidimo blijedu pepeljastu svjetlost Mjeseca dobit ćemo utisak da osvijetljeni srp ima veći vanjski obujam nego pepeljasti dio. To je zbog optičke varke - iradijacije, koja se zasniva na načelu da svijetli predmeti na tamnoj podlozi izgledaju veći nego što su u stvarnosti. Radi se o psihološkom efektu uvjetovanom fiziologijom mrežnice oka i obradi svjetlosnih podražaja u našem mozgu.

Jure Buzolić

DOGAĐANJA + • t i + + BRATIMLJENJE GRADA HVARA I GRADA SANTA MARIA DI SALA IZ ITALIJE

U Italiji, 25 km daleko od Venecije, nalazi se "gradić" od otprilike 18.000 stanovnika, koji se zove Santa Maria di Sala, i koji administrativno spada pod Veneciju. To je grad koji živi pretežito od industrije (metalurgija, plastika, staklo, itd.), te predstavlja drugi najveći industrijski centar Venecije, zahvaljujući i svom strateškom položaju jer se nalazi na glavnoj cesti koja povezuje tri velika grada pokrajine Veneto: Veneciju, Padovu i Treviso. Dana 10. srpnja 2009. je u Hvaru, tijekom svečane ceremonije ispred hvarske Lođe potpisana povelja o bratimljenju između grada Hvara i grada Santa Maria di Sala. Kako je došlo do povezivanja ovog grada s našim turističkim gradom Hvarom i kako je započela cijela priča? Prvo treba napomenuti da u Santa Mariji di Sala već preko 30 godina živi moj otac, dr. Matteo Tudor (pok. Duje), rođeni Hvaranin, preko kojeg je iz godine u godinu sve više stanovnika iz Santa Marije di Sala posjetilo Hvar i prenijelo kući svoje pozitivne impresije. U 2008. godini je prvi put i jedna službena delegacija iz toga grada posjetila Hvar (dogradonačelnik i šest vijećnika), koji su se uvjerili u ljepotu našeg grada te primijetili i očitu povijesnu povezanost s Hvarom, ugledavši palače i arhitekturu u njima poznatom venecijanskom stilu. Izrazili su tada želju za suradnjom s Gradom Hvarom, te su se obratili meni (koja sam po majci iz Sante Marije di Sala, a po ocu Hvarka, te sam građanin i jednog i drugog grada) za pomoć u ostvarenju njihovih želja. Naravno da sam bila oduševljena idejom

povezivanja dvaju gradova iz kojih su mi korijeni i u kojima sam jednako odrasla. Sa svoje strane je i Grad Hvar prihvatio ideju te me je u 2008. imenovao "koordinatoricom za suradnju sa Santa Maria di Sala". Nakon posjeta hvarskog gradonačelnika Santa Mariji di Sali, prvi konkretni korak suradnje je bilo sudjelovanje grada Hvara na sajmu "Fiori e Sapori" (Mirisi i okusi) koji se održao u Santa Mariji di Sala 28. i 29. ožujka 2009. u velebnoj Villi Farsetti (najljepša građevina u tom gradu, kulturni centar događanja za cijeli teritorij). Iz grada Hvara je na sajam krenula delegacija sastavljena od 5 osoba (predsjednica TZ-a Vinkica Karković­

Colombo, Stanislav Štambuk, Marija i Marinko Jurić i ja), te smo u centralnoj sali Ville Farsetti prezentirali Hvar, njegovu ponudu te posebno izložili hvarske proizvode (lavandu, ružmarin, maslinovo ulje, vino, rakije, smokve, paprenjake ... ) koje su nam osigurali Eko Hvar te drugi pojedinačni proizvođači s našeg otoka. Na sajmu je predstavljena i knjiga ,;Venecija i Hvar: kulturni

kruvenical47

+ + t t • + DOGAĐANJA

tragovi kroz stoljeća", koju smo napisali prof. Nikša Petrić i ja upravo kao dokaz stanovnicima iz Santa Marije di Sala da je povijest Hvara duboko povezana s poviješću Venecije, te da je suradnja dviju strana obala itekako smislena i logična. Nakon toga posjeta, Gradsko vijeće Santa Maria di Sala, i ubrzo nakon toga i Gradsko vijeće grada Hvara, jednoglasno donose odluku o pokretanju postupka bratimljenja. Konačno, dana lO.srpnja gradonačelnik Hvara Pjerino Bebić i gradonačelnik Santa Marije di Sala Paolo Bertoido (koji je bio na čelu delegacije od 50 ljudi iz Santa Marije di Sala) potpisuju povelju o bratimljenju, uz svečanu ceremoniju ispred Lođe koju je uveličao i hvarski biskup msgr. Slobodan Štambuk. Grad Hvar je predstavljen folklornim plesom grupe "Šaltin", nastupom klape "Galešnik" te izvedbom stare venecijanske pjesme "Fameja dei gobon" Marinka Jurića i Pere Radaića, a uz pratnju maestra Tomija Domančića. S talijanske strane nastupili su u venecijanskom dijalektu članovi kazališne grupe "Teatro club" iz Venecije, u svojim tradicionalnim karnevalskim maskama, a ceremoniju su uveličali i dva člana viteškog reda Cavalieri di San Marco iz Venecije. Tijekom ceremonije je gradonačelnik Bertoido uručio hvarskom poteštatu jedno izrezbareno drvo s grbovima bratimljenih gradova te jednu tepiseriju, također s grbovima, a hvarski gradonačelnik je uručio sliku Hvara, akademskog slikara Darka Šoše, reprodukciju hvarske pjace u kamenu te sliku Posljednje večere. Za trodnevnog boravka u Hvaru goste smo proveli glavnim mjestima otoka upoznajući ih sa kulturnim i prirodnim ljepotama Hvara, čime su bili oduševljeni. Dakle, bratimljenje je potpisano. Koji su sada daljnji koraci i što to znači za naš grad? I jedan i drugi grad trebaju sada, ukoliko žele da se bratimljenje održi i razvija, a ne ostane samo potpis na papiru, poraditi na slijedećem: - uključiti u proces bratimljenja što više stanovnika (škole, sportske klubove, Crkvu, strukovne i kulturne udruge, institucije Grada ... )

- učiniti bratimljenje što V1se vidljivim svojima stanovnicima da se osjećaju što više u to uključenima (natpisi na ulazu u gradske prostorije, objava na što više medija, od radija, lokalnih novina ili internetskih gradskih stranica ... ) - odrediti neke zajedničke aktivnosti (sudjelovanje na određenim sajmovima kroz godinu, pronalazak komercijalnih ciljeva koji bi mogli biti od interesa za obje strane) - raditi s mladim generacijama: razmjena učenika (u takvom je procesu uključeno više ljudi: učenici, roditelji, učitelji, udruge ... ) - izraditi projekte od zajedničkog interesa za financiranje kojih je potrebno zajedničko nastupanje na natječajima, fondovima, kao npr. fondove Europske Zajednice Nadam se, dakle, da će suradnja, uz dobru volju i zajedničkim snagama, tek saživjeti! Na kraju, moram se zahvaliti uredništvu Kruvenice koje mi je omogućilo prostor za ovaj članak. Posebnu zahvalu moram uputiti prof. Nikši Petriću, koji me je od samog početka ovog projekta bodrio i nesebično mi pomagao svojim vrijednim savjetima i idejama. Naravno, velika zahvala ide gradonačelniku i Gradskom vijeću grada Hvara, koji su jednoglasno prihvatili ovo bratimljenje, i na neki način odali priznanje mojoj obitelji i meni osobno. Hvala i biskupu msgr. Slobodanu Štambuku i župniku don Miliju, koji su također jako pripomogli ostvarenju bratimljenja svojom toplom dobrodošlicom. Ujedno se zahvaljujem svima drugima koji su lijepo primili naše sada "sestre i braću" iz Santa Marije di Sala: Marinku i Mariji Jurić, Perotu Radaiću, klapi "Galešnik", članovima Zajednice Talijana u Hvaru, Stanku Štambuku, Vinkici Karković-Colombo, direktoru hotela "Pharos" Vici Zaninoviću, upravi "Eko Hvara", Kristinijerković, Magdi Mladina, predsjedniku Zajednice Talijana u Splitu Mladeu Čuliću-Dalbello, te svima drugima koji su s njima došli u doticaj i pripomogli uspješnosti ovog događaja.

Alessandra Tudor

IN MEMORIAM + 4* + t +

Biskup Celestin Duje Bezmalinović

Ove godine u lipnju navršilo se 15 godina od smrti hvarskog biskupa Celestina Bezmalinovića. Rođen je u Selcima na otoku Braču 7. svibnja 1912. godine. Na krštenju je dobio ime Duje. Za svećenika dominikanca zaređen je 1938. u Dubrovniku. U svome redu obavljao je razne službe, među ostalim bio je i prior u samostanima u Splitu i Zagrebu, a neko vrijeme predavao je u splitskom Sjemeništu. Za biskupa je posvećen 30. rujna 1956. u Zagrebu i više je godina obnašao službu pomoćnog biskupa tadašnjeg hvarskog biskupa msgr. Mihe Puši ća. Ordinarijem hvarske biskupije, kao 54. biskup postao je 9. siječnja 1968. i upravljao je biskupijom do umirovljenja 30. travnja 1989. kada ga je zamijenio današnji biskup msgr. Slobodan Štambuk. Vjeran praksi i tradiciji svoga reda, kao pučki misionar i korizmeni propovjednik, propovijedajući o nebeskim stvarima imao je trajno na pameti onu apostolovu preporuku: "Uzmite, dakle, obuću na noge, da bi ste se pripremili za Evanđelje". Biskupa Celestina poticala je na savjesno vršenje učiteljske službe pri propovijedanju: ljubav prema Bogu i milosrdnost prema povjerenim mu dušama. Neumorno se trudio da sije sjeme Božje riječi. Naš dragi biskup Celestin nije bio samo propovjednik i učitelj nego i dobar pastir povjerenog mu stada, dobri nasljedovatelj uzora svih pastira Isusa Krista. Na njega se doslovno mogu primijeniti riječi pjesnika: "Dobar pastir jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom". Propovijedao je ne samo riječima nego i životom. Poznavali smo njegovu dobrotu, blagost, jednostavnost, jasnoću njegove misli, njegovu vjeru koju je znao rastumačiti maloj djeci kao i običnom svijetu. Svi smo ga voljeli. Nije volio dolaziti u sukob ni sa kim, izbjegavao je prepirke gdje god je to mogao. No u vjerskim pitanjima bio je jasan i odlučan. Uvijek je znao reći istinu i ono što misli, a da nikoga ne povrijedi. Nemojmo zaboraviti našeg dragog biskupa Celestina, čiji zemni ostaci počivaju u grobnici u prezbiteriju naše Katedrale. Sjetimo ga se u našim molitvama i zahvaljujmo mu za sve dobro što je za nas učinio u svom dugočasnom službovanju među nama. Bog mu bio nagrada!

JureB.

Lukša Nezić (1987 - 2009) Marko Gurabić (1985 - 2009)

Ove godine naše misto puno se puta zavilo u crno. No posebno je bilo puno tuge ovog proljeća, kada smo u vječnost ispratili dva mlada čovjeka - Lukšu sredinom svibnja, Marka početkom lipnja. Staviti na papir nekoliko misli i sjećanja na ova dva mlada života teško je i čini se nemogućim pronaći prave riječi. Kojim riječima obrisati suze sa lica neutješnih obitelji i prijatelja? Kojim riječima bilo tko od nas može ublažiti prazninu jednog mjesta za obiteljskim stolom? Kolika je težina nakupljenih osjećaja kada ugledate mjesta gdje su izlazili i gdje su se družili sa svojim prijateljima, kada vidite odložene dresove sportskih klubova u kojima su igrali? Tko može nadomjestiti njihovo mjesto u njihovom krugu prijatelja, na sportskom terenu ... ? Pitamo se: zašto se to moralo dogoditi? Kako to obično jest u malim mjestima poput našeg, ovaj grad je izgubio dio duše njihovim preranim odlaskom. Živjeli su među nama, hodali ovim gradom, putevi su nam se susretali. Svi smo ih poznavali, barem iz viđenja. Lukša je ovdje završio osnovnu školu, Marko osnovnu školu i gimnaziju. Lukša je maturirao u Obrtničkoj srednjoj školi u Splitu, Marko je studirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Lukša je bio član hvarskog DVD-a i igrao je za "Levandu" . Marko je bio član bratovštine sv. Nikole i igrao nogomet u NK "Hvar". Imali su zajedničkih stvari - bili su puni poleta i mladenačkog duha, uvijek prijateljski raspoloženi, unosili su vedrinu i osmijeh, voljeli su društvo. Mladi ovog grada svjesni su pozitivnog duha koje su Marko i Lukša nosili u sebi i dijelili s drugima i vrijednosti koje su živjeli. Hvarani su pokazali svoju zahvalnost i sućut toplom riječi, zagrljajem ili stiskom ruke njihovim obiteljima. Hvarani su to pokazali upaljenom svijećom, pjesmom, cvijetom ili iskrenom suzom. Ostaje nada da smrt nije konačna ni vječna. Lukša i Marko žive u svakoj misli, uspomeni i suzi njihovih obitelji, u svakoj pjesmi ili postignutom golu koje im posvete njihovi prijatelji. Žive u svakoj molitvi, riječi i misli na njihovim posljednjim počivalištima i vjerujemo da nas Lukša i Marko gledaju iz vječnih, svjetlijih strana.

Z.B.

kruvenical49

+ + t t • + IN MEMORIAM

Teta Katica Basso - najstarija Hvarka preminula ovog ljeta u Trstu doživjevši stotu

Katica Basso, rođena Mardešić (1909-2009), najstarija Hvarka, navršivši sto godina preminula je 18. srpnja ove godine u Trstu, kamo je njena obitelj odselila još početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Rodila se u Hvaru 8. travnja 1909. Kći je Mate Mardešića "Šakaleva" i Kate Kovačević "Puja - Bonaca". Živjeli su do odlaska u kući Nadalin iza katedrale Gužno). Barba Mote, otac, bio je pomorac te je radi svoga posla iselio s obitelji u Trst radeći kao fogist na brodovima kompanije Lloyd. Teta Katica je bila prvo dijete u obitelji, a sestra Jelica i brat Vinko rodili su se također u Hvaru. Braća Stefano (Nini) i Ezio rodili su se u Trstu. Koncem dvadesetih godina jedini se put vratila u Hvar kao što je i njena majka nakon odlaska u Trst bila u Hvaru samo jednom, a otac više nikad. U to vrijeme u Trstu je živjela brojna zajednica naših ljudi, Hrvata iz Dalmacije, koji su radili na raznim poslovima, a najviše kao pomorci. Bilo je u Trstu i više hvarskih obitelji koje su se međusobno družile i provodile zajedničke dane radosti i žalosti živeći skromno i radišno, pomažući se međusobno. Teta Katica je bila krojačica u jednom tadašnjem velikom poduzeću za proizvodnju odjevnih predmeta. Tamo je upoznala svoga muža Carla. Udala se početkom četrdesetih godina i rodila sina Enrica (Rico), sad gotovo sedamdesetogodišnjaka. Živ joj je još brat Nini koji je u Trstu imao "butigu 01 robe" i dolazio je češće u Hvar, pa ga neki Hvarani poznaju. Prolazile su joj tako godine i desetljeća u čežnji za ponovnim dolaskom u zavičaj koji je čuvala u bogatom pamćenju staroga Hvara. Govorila je onim starim hvarskim govorom koji se danas više ne čuje i sjećala se živo događaja iz djetinjstva, sad već zaboravljenog vremena, mjesta i ljudi ... Sjećala se tako da se dio Hvara gdje su živjeli zvao Konopjika. Nije dopustila da joj se

SOlkruvenica

prezime talijanizira u vremenu kad se to od naših ljudi tamo tražilo. U Hvaru žive njeni rođaci po ocu i po majci. Stariji se Hvarani tako sjećaju barba Viskota Mardešića "Šakaleve", njenoga strica. Otac joj je imao još nekoliko braće i sestara. Bliži rođaci su joj po ocu u Hvaru obitelji Maričić "Špaleta" (Vicko) i Buzolić "Mole Mare" (Miko). Po majci pak najbliža rodbina u Hvaru joj je naša obitelj. Moja baka, Jelena Novak (Nina), rođena Kovačević, majka moje mame Jelke, sestra je tete Kate, majke tete Katice. Imale su još brata Stipeta koji je kao mladić poginuo po završetku Prvog svjetskog rata na povratku u domovinu. S vremena na vrijeme posjećivali smo naše rođake u Trstu, a posebno dirljivi bili su naši susreti s tetom Katicom: uvijek vedra i nasmijana, razgovorljiva (po forsku!), radosna što nas opet vidi (a posebno moju mamu), unatoč visokim godinama i ne baš lakom životu, znala bi reći, kao i za našeg zadnjeg susreta: "Koji lipi život smo imali, svi smo te volili i s malo smo bili kuntenti!". Kad smo joj za stoti rođendan, uoči fešte, donijeli na dar fotografiju Hvara i stavili je pred nju na stol, oduševljeno je uzviknula: "Galešnik! Naša lipa Pjaca!". Zadnjih godina njeno staračko pamćenje prenijelo ju je gotovo potpuno u Hvar, u djetinjstvo, gdje je zapravo srcem čitav život živjela, poput mnogih naših iseljenika.

Kuzma Kovačić

IN MEMORIAM + • t i + +

Barba Vinko Carić (1921-2009)

U kolovozu ove godine preminuo je barba Vinko Carić, dugogodišnji orguljaš i zborovođa franjevačke crkve. Rođen je u Burku, u ribarskoj obitelji, a njegovi roditelji Juraj i Vica (rođ. Bracanović) imali su još četiri sina i dvije kćeri. Izučio je brijački zanat, ali je svoj kruh zarađivao na plivarici sa svojom braćom Nikicom i Tonkotom. Nakon prestanka organiziranog otkupa plave ribe, morali su ostaviti taj posao i podijelili su brodove. Tada je barba Vinko postao jedan od prvih forskih barkarjulih, te je prevozio turiste na Jerolim, uz Tončeta Carića-Mošnju i Tonija (Anteta) Bibića-Miša. Oženio se Mandinom-Sekom Novak (Falkotovih), no nažalost nisu imali djecu. J oš kao dijete ministrirao je u franjevačkoj crkvi i bio revan uz oltar. Potvrdu tomu možemo naći u časopisu Marijine kongregacije "Vrtić" iz 1932. g., gdje je objavljena slika jednaestogodišnjeg Vinka kao dobitnika slike sv. Terezije od Maloga Isusa i tekst dopisnice koju je poslao glavnom uredniku, u kojoj stoji kako ga se rado sjeća jer mu je ministrirao na misi kada je bio na oporavku u Hvaru, a urednik odgovara kako "želi vidjeti maloga Vinka, jer ga voli kao dobro dijete i maloga apostola 'Vrtića', te se nadam da će se ta želja ispuniti ovoga ljeta." Privrženost franjevcima i crkvi "u Križa" barba Vinko je iskazao i dugogodišnjim sviranjem i vođenjem zbora. Preuzeo je zbor nakon smrti Lenke Domančić. Premda nije imao mogućnosti otići na glazbeno školovanje - bio je samouk - ipak je svojim trudom, voljom i ljubavlju prema glazbi obogatio mnoga liturgijska slavlja u "frotrih". Te pjesme možda i nisu bile savršeno izvedene, ali nitko mu nije mogao osporiti emotivnost i proživljenost u sviranju svakog takta. Svi nesporazumi sa zborom -kojih je bilo, kao i u svakome zboru - mogu mu biti oprošteni jer je svirao i vodio zbor iz duše i na slavu Boga. Posebno je volio pjesme posvećene Gospi - u njoj je vidio majku koju je rano izgubio. Na ispraćaju mu je

zbor otpjevao "Tisuć puta", također Gospinu pjesmu, koja mu je bila jedna od najdražih. Njegovu veliku privrženost, predanost i brigu za hvarsku franjevačku crkvu i samostan fratri su prepoznali još za njegova života, dodijelivši mu priznanje i zahvalnost nazivom confratera - njihova subrata.

SVJETLOSNE TAME

Da nema tama ne bismo mogli nazrijeti

ljepotu svjetla. Da nije noći,

Z.B.

ne bismo se znali veseliti svjetlu dana. Bog je stavio u suodnos

mrak i svjetlo, tamnu noć i sunčan dan

kako bismo mogli razlučiti tamu grijeha i sve ono

što bi nas mrakom od Njega moglo udaljiti.

Tamu nam je izbjeći i za svjetlom nam je krenuti prema prozirnoj i kristalnoj čistoći Njegove svete blizine.

Mirjam Zaninović

kruv.nic.151

+ + t t • + ŽUPNA KRONIKA

14. svibnja - 8. rujna 2009.

U petak, 15. svibnja, u Lođi je održana komemoracija za Lukšu Nezića, koju su organizirali njegovi prijatelji. Dan ranije, u četvrtak, Hvar je šokirala vijest o njegovoj iznenadnoj smrti u 23 godini života. Ispraćaj na hvarskom groblju u subotu, 16. svibnja, okupio je velik broj ljudi, a pokop je održan u Velom Grabiju istog dana.

13. međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame "Starim tekstovima u pohode" Prix Marulić održan je od 16. do 22. svibnja. Festival se održava od 1997. godine, a na ovogodišnjem je sudjelovalo 47 emisija 28 producentskih kuća iz 20 država.

Slavlje prve pričesti u Hvaru je bilo u nedjelju, 17. svibnja. Misu je predvodio župnik - koji je i pripremao prvopričesnike, uz koncelebraciju don Ante i don J oze,a sakramentu su po prvi put pristupili: Ivan Belaić, Nika Barbarić, Kuzma Bracanović, Antonia-Maria Bibić, Kristian Antonio Bibić, Andrej Čulić, Krešimir Ćaleta, Ivana Erceg, Tonči Gabelić, Kristijan Knežević, Bartol Kovačević, Iva Kovačević, Stipe Kovačević, Antea Kundid, Andrija Mateljan, Prošper Matijašević, Ivan -Jan Milatić, Anđela Novak, Teuta Perfundi-Domančić, Kate Radojković, Petra Svetić, Bartul Tudor, Tamara Tudor, Luka Visković, Karla-Petra Vukić, Ida Zaninović, Tonina Zaninović. Navečer su prvopričesnici posjetili benediktinke, a zatim su se okupili na krunici i posvetnoj molitvi.

Istog dana održan je prvi krug lokalnih izbora. Na izbore je na području Grada Hvara izišlo 2338 birača (55,79%). Na izborima za gradonačelnika Ranko Avelini dobio je 558 (24,6%), Pjerino Bebić 1105 (48,72%), Vinkica Karković Colombo 507 (22,35%), a Ivan pl. Kasandrić 98 glasova (4,32%). Liste na izborima za gradsko vijeće ostvarile su sljedeće rezultate: NL Pjerina Bebića 804 glasa (6 vijećnika), SDP 531 glas (4 vijećnika), HDZ 491 glas (4 vijećnika), HSS 233 glasa (1 vijećnik). Bez vijećnika su ostali NL Anke Popović s 87, HSLS s 81 i HNS sS 8 glasova. Od kandidata za župana u Gradu Hvaru Ante Sanader dobio je 1086 glasova (49,41%), Veljan Radojković 919 (41,81%), a Ivan Protrka 193 (8,78%). Za županijsku skupštinu HDZ/HSS/HSLS dobili su 729, SDP/HNS/HSU/DC/SU 671, NL Željka Keruma 517, Zeleni HR 96, HSP/HČSP 73, ASH/SSH 62, HDS 50, a ostali manje od 50 glasova. Hvaranin Fabjan Vučetić ušao je u županijsku skupštinu na listi SDP-a. Ovo su bili prvi izravni izbori za gradonačelnika i župana. Po dva kandidata s najvećim brojem glasova (jer nitko nije ostvario natpolovičnu većinu) otišla su u drugi krug izbora. Zahvaljujemo Gradskom izbornom povjerenstvu na ustupljenim rezultatima.

Svetkovina Uzašašća Gospodnjeg - Spasova proslavljena je u četvrtak, 21. svibnja. Recitiranu misu u 10h predvodio je župnik, a pjevanu u 19h o. biskup uz koncelebraciju župnika i don Joze Jelinčića. Nakon večernje mise o. biskup je počastio katedralni zbor večerom u restoranu "Dela" kao znak zahvalnosti za sudjelovanje zbora u slavlju njegove 20. obljetnice biskupstva.

Devetnica Duhova započela je u petak, 22. svibnja, i molila se svake večeri prije mise umjesto svibanjske pobožnosti.

Na 7. vazmenu nedjelju, 24. svibnja, preko mise u 10h propovijedao je đakon don Pave Gospodnetić. Navečer je u franjevačkom samostanu održan koncert grupe "Stella Maris".

U ponedjeljak, 25. svibnja, hvarske krizmanike ispitao je dekan don Emil Pavišić.

Blagdan Pohođenja BDM obilježen je u subotu, 30. svibnja, misom u Gospinoj crkvi u Zaraću. Prije mise, u 8h, pjevan je Život, nakon mise don Ante je blagoslovio polja, a zatim je uslijedila zakuska pred crkvom. Navečer je župnik u Katedrali predvodio duhovsko bdijenje na kojem su sudjelovali i krizmanici i tek poneki roditelj. Iste večeri, u 20h u Galeriji kazališta izvedena je predstava Dramskog studija mladih "Mikulica i

ŽUPNA KRONIKA + • t i + + Lenčica" prema tekstu Tina Kolumbića i u režiji Dolores Kolumbić.

Hvarske ljetne priredbe ponovno su ispunile hvarsko ljeto kulturnim sadržajem - svakog je tjedna od svibnja do listopada bio ponuđen najmanje po jedan koncert ili predstava.

Na svetkovinu Duhova, u nedjelju, 31. svibnja, biskup je krizmao trideset hvarskih srednjoškolaca. Ovogodišnji krizmanici su: Josipa Anić-Matić, Ivan Barbarić, Marija Bibić, Nevia - Ana Dadić, Dominik Dujmović, Stefani Fistonić, Anita Jerković, Antonio Kodžoman, Đorđe Kovačić, Katarina Marušić, Duje Milatić, Matko -Tomislav Novak, Tin Novak, Tomislav Novak, Danijela Pavlović, Damjan Petrić, Ivan Radaić, Vincenzo Ravlić, Matko Selak, Marko Stojko, Ivana Šarić, Tino Trbić, Ana Tudor, Jure Tudor, Marija Tudor, Ante Visković, Matea Celestina Visković, Mia Visković, Mario Zaninović, Antonija Žuvela. Za krizmu ih je pripremao župnik uz pomoć kapelana. Navečer je moljena u 18h posljednja svibanjska pobožnost, a zatim je pjevana svečana večernja.

Te nedjelje održan je drugi krug lokalnih izbora. Pjerino Bebić je drugi put zaredom dobio povjerenje birača na izborima za gradonačelnika. Od 2112 (50,410/0 od ukupnog broja) birača 1314 (64,32%) glasalo je za aktualnog gradonačelnika, dok je njegov protukandidat Ranko Avelini skupio 729 glasova (35,680/0). Novi-stari župan Ante Sanader u Hvaru je dobio 1102 glasa (54,150/0), a Veljan Radojković 933 (45,850/0). Pobjednicima želimo uspjeh u radu na korist stanovništva i Božji blagoslov. Navečer je na Pjaci održan koncert Marijana Bana i N ene Belana.

Na Duhovski ponedjeljak, 1. lipnja, obilježen je blagdan Marije - Majke Crkve. Te se večeri još molio ružarij, na čast Gospina blagdana, a od utorka, 2. lipnja, svake se večeri prije mise molila lipanjska pobožnost - Zlatna krunica i litanije Srcu Isusovu.

U srijedu, 3. lipnja, Hvar je šokirala još jedna tragična smrt. U Zagrebu je od posljedica prometne nesreće preminuo Marko Gurabić u 24 godini života. Ispraćaj pokojnika bio je u subotu, 6. lipnja, na mrtvačnici hvarskog groblja, a sprovod nakon toga uBrusju. Bratovština sv. Nikole, čiji je pok. Marko bio član, dala je za njega misu u petak, 12. lipnja.

Petnaesta godišnjica smrti hvarskog biskupa Celestina Bezamalinovića obilježena je misom u četvrtak, 4. lipnja. Misu je predvodio generalni vikar don Stanko Jerčić u koncelebraciji sa župnikom i don J ozom Jelinčićem.

kruvenical53

+ + t t • + ŽUPNA KRONIKA

Na svetkovinu Presvetog Trojstva, u nedjelju, 7. lipnja, misu u 10h predvodio je župnik.

U utorak, 9. lipnja, održan je sastanak Župnog pastoralnog vijeća na kojem se raspravljalo o predstojećoj ljetnoj sezoni.

Svetkovina Tijelova proslavljena je u četvrtak, 11. lipnja. Ujutro je u Katedrali bila recitirana misa. Navečer je svečanu misu u 19h predvodio o. biskup uz koncelebraciju župnika, don Joze Jelinčića i fra Joakima Gregova. Nakon mise uslijedila je velika teoforična procesija po Pjaci uz sudjelovanje prvopričesnika, obje bratovštine i katedralnog zbora. Na Tijelovo je izašao 9. broj Kruvenice. U 21h u Sv. Marku održan je koncert dalmatinskih pjesama zbora OŠ Hvar predvođen prof. Mirandom Krivić.

Blagdan sv. Antonija, u subotu, 13. lipnja, po običaju je proslavljen kod franjevaca. Mise su u crkvi Gospe od Milosti bile u 7, 11 i 19h. Potonju je predvodio župnik, a propovijedao je fra Joakim Gregov. Blagoslov cvijeća bio je u 17h. Nakon više od dvije godine, a povodom ovog blagdana, proradila su zvona na franjevačkoj crkvi.

Na 11. nedjelju kroz godinu, 14. lipnja, u 10h slavljena je misa zahvalnica za proteklu školsku godinu. Ujedno, na toj su misi gostovali župljani bračkog Dola i Škripa predvođeni župnikom don Ivicom Matulićem. Misu su pjevali dolski pučki pjevači, a ostale pjesme naš dječji zbor. Na kraju je pjevan "Tebe Boga hvalimo". Nakon mise goste smo počastili u vjeronaučnoj dvorani zahvaljujući vrijednim župljankama koje su napravile kolače. Od ove nedjelje započeo je ljetni raspored misa -nedjeljom je uvedena jutarnja misa u 7h (koju je obično predvodio don Jozo Jelinčić), a večernja je premještena u 20h. Običnim danima pobožnost i misa su i dalje započinjali u 19h.

Ministrantski susret bio je ove godine u Vrbanj u u utorak 16. lipnja, a započeo je u 7.30h - zbog vrućine. Glavni dio natjecanja održan je na nogometnom igralištu, a oni koji nisu imali smisla za nogomet ostali su u vjeronaučnoj dvorani uz stolni tenis, stolni nogomet i šah. Susret je završio ručkom kojega su vrijedni domaćini pripremili s ljubavlju, upravo po guštu ministranata (frigani krumpiri ihrenovke).

Od 16. lipnja do 1. srpnja vršena su arheološka istraživanja na lokalitetu Soline na Sv. Klementu. Istraživanje su organizirali Muzej hvarske baštine i sveučilište St. Thomas iz grada St. Paul u Minnesoti,

ŽUPNA KRONIKA + + • + t t

SAD, a iskopavani su ostaci rimske vile rustike. Ovo je već treća godina zaredom da se vrše istraživanja na ovom lokalitetu. Rezultate istraživanja možete pogledati na http://stclementarchaeology.org.

Na svetkovinu Srca Isusova, u petak, 19. lipnja, pjevanu misu u 20h predvodio je župnik. Nakon mise, pred Katedralom je održan koncert VIS-a Stvoreni za nebo.

Na Dan antifašističke borbe, ponedjeljak, 22. lipnja, na Pjaci su koncert održali Gibboni i gosti. Istog dana sastala se sekcija Župnog pastoralnog vijeće za hodočašća zbog planiranja župnog hodočašća u Istru u listopadu ove godine.

Misa svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja slavila se kod koludrica u 19 h. Bendiktinke časte ovog sveca kao suzaštitnika - uz sv. Antu opata - svog samostana.

Don Pave Gospodnetić zaređen je za svećenika u rodnim Postirima u subotu, 27. lipnja. Sljedećeg je dana slavio mladu misu.

Polaznici glazbene škole iz Graza pjevali su preko večernje mise u nedjelju, 28. lipnja. Nakon mise održali su sada već tradicionalni koncert.

Zlatni jubilej proslavio je don Jozo Jelinčić na svetkovinu sv. Petra i Pavla na misi u 7h, u ponedjeljak, 29. lipnja. Za svećenika je zaređen prije 50 godina u Đakovu. Preko večernje koncelebrirane mise čestitku mu je uputio o. biskup, a don Jozo je vjernicima podijelio i prigodne sličice. Čestitamo našem zlatomisniku! Svetkovinom apostolskih prvaka završena je godina posvećena sv. Pavlu - na spomen 2000 godina od njegova rođenja.

U utorak, 30. lipnja, fra Tomislav Batinić predao je službe gvardijana samostana Gospe od Milosti i milnarskog župnika fra Joakimu-Jakiju Gregovu. Fra Tomislav je preuzeo službu gvardijana franjevačkog

samostana na Poljudu u Splitu. Želimo mu uspjeh i Božji blagoslov na novoj dužnosti.

U srpnju su prvu godinu teologije u Splitu upisali novi bogoslovi hvarske biskupije - Milan Šarić iz Hvara, Marko Pranić iz Starog Grada i Ivan Jurin iz Milne na Braču.

Spomen posvete Katedrale obilježen je u petak, 10. srpnja, pjevanom misom. Katedralu je posvetio biskup RajmundAsperti na ovaj datum 1703. g.

U subotu, 11. srpnja, proslavljen je kod koludrica

kruvenical55

t .; t + + + ŽUPNA KRONIKA

blagdan sv. Benedikta, osnivača benediktinskog reda i zaštitnika Europe. Iste večeri Oliver Dragojević je održao koncert na Pjaci.

Povodom bratimljenja Grada Hvara i Comune Santa Maria de Sala - koje je svečano obilježeno u petak, 10. srpnja - na misi u nedjelju, 12. srpnja, sudjelovalo je izaslanstvo talijanske komune predvođeno svojim gradonačelnikom. Misu je predvodio o. biskup.

Misu svetkovine Gospe Karmelske, u četvrtak, 16. srpnja, predvodio je župnik.

O. biskup zaredio je za svećenika o. Sinišu Štambuka, redovnika Družbe Isusove, u subotu, 18. srpnja, u Selcima. Ređenik je mladu misu slavio sljedećeg dana, također u rodnim Selcima.

Blagdan sv. Jakova apostola obilježen je misom u Zvijezdi mora koju je predvodio župnik, u subotu, 25. srpnja. U istoj crkvi običava biti i misa na blagdan sv. Joakima i Ane, ali ove godine nije održana jer nedjelja ima prednost nad ovim blagdanom. Interijer crkve je i dalje u lošem stanju, te čeka povoljnije financijske prilike kako bi se mogao urediti. Prioritet je iskop zemljanog nasipa oko crkve, što bi se moglo realizirati i jednom akcijom vjernika.

Misa u crkvi sv. Klementa na istoimenom otoku održana je po običaju zadnje nedjelje srpnja (26. 07), na spomen Viške bitke koja se odigrala u blizini Paklenih otoka 20. srpnja 1866. Tom prilikom župnik je blagoslovio tamošnja polja i obitelji. Crkva je obnovljena prije dvije godine, ali su tom prilikom napravljeni izvjesni propusti zbog kojih je unutrašnjost ponovno u lošem stanju i zahtijeva novu obnovu.

Tin Kolumbić je održao svoju tradicionalnu pjesničku večer u vrtu Ljetnikovca Hanibala Lucića u srijedu, 29. srpnja. Pjesnik je recitirao pjesme iz svoje zbirke Ljubavni brevijar. Kako je ovo bila deseta godina održavanja pjesničke večeri, na završetku je upriličen domjenak. Iste večeri na Pjaci je nastupilo folklorno društvo Gjesdalringen iz Aalgaarda u Norveškoj zajedno s hvarskim društvom Šaltin.

Izložba nakita "Film Noir Collection" akademske kiparice Vanje Mijač otvorena je u subotu, 1. kolovoza, u Zvijezdi mora.

Župnik je sudjelovao u jednom turnusu s mladima (njih 70ak) na Modravama od 3. do 9. kolovoza kao duhovnik, uz još jednog isusovca mladomisnika.

ŽUPNA KRONIKA + • t i + + Animatori koji vode sav taj rad s mladima prethodno su se obratili duhovnicima s molbom za materijalnu pomoć (u hrani ili novcu). Župnik je molbu podastro župljanima i skupljeno je oko 3.000,00 kn koje su uručene voditeljima kampa. lovom prilikom zahvaljujemo na pomoći.

Dan domovinske zahvalnosti, ujedno i blagdan Gospe Snježne, u srijedu, 5 kolovoza, obilježen je misom za domovinu koju je predvodio o. biskup u koncelebraciji s don Antom i don J ozom.

U ponedjeljak, 10. kolovoza, u Lođi je otvorena izložba "Oda Hvaru" Zoye Popove i Natalie Prachove iz Ukrajine.

Misa svetkovine Velike Gospe - Uznesenja Marijina, u subotu 15. kolovoza, u Zvijezdi mora započela je u 7h, a predvodio je župnik. Svečanu pjevanu misu u 10h u Katedrali predvodio je o. biskup u koncelebraciji s don Jozom Jelinčićem, a posluživali su bratirni sv. Križa. Na večernjoj misi u 19h župniku je asistiralo nekoliko bratima sv. Nikole. Navečer je u atriju kazališta otvorena izložba "Otok djetinjstva" Manuele Vladić - Maštruko, a predstavljena je i njena slikovnica "San o moru".

Na sv. Roka, 16. kolovoza, nije bilo uobičajene mise i pjevanja života u crkvi Duha Svetoga jer nedjelja ima prednost pred ovim blagdanom.

Predstavljanje knjige "Zavičajni album", zbirke članaka Davora Domančića, održano je u Lođi u organizaciji Matice hrvatske u ponedjeljak, 17. kolovoza. O knjizi i autoru govorili su Kuzma Kovačić u ime Matice, dr. Ivo Grabovac u ime suizdavača Splitskog književnog kruga, prof. Nikša Petrić i dr. Radoslav Tomić. Pokojni Davor Domančić bio je povjesničar umjetnosti, a kao konzervator i dugogodišnji direktor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu zaslužan je za obnovu više dalmatinskih, pa tako i hvarskih sakralnih i drugih spomenika. U knjizi se nalazi i pet članaka koji se odnose na hvarsku kulturnu povijest.

Dr. Nikola Godinović održao je zanimljivo predavanje o antimateriji pod naslovom "Anđeli i demoni" u srijedu, 19. kolovoza, u vrtu ljetnikovca Hanibala Lucića. Krenuo je od kratkog sinopsisa istoimenog filma u kojem je riječ o postavljanju bombe od antirnaterije pod Vatikan. Tako mu je dotični materijal zgodno poslužio kao uvod u predavanje u kojem je ponovno bilo riječi o projektu koji se provodi u CERNu, a u kojem sudjeluje i dr. Godinović. Obrazložio je važnost projekta u proučavanju fizike, te istaknuo doprinos drugim znanostima, posebno medicini.

kruvenical57

+ + t t • + ŽUPNA KRONIKA

U subotu, 22. kolovoza, u Zvijezdi mora otvorena je izložba "Stayin' alive" Josipe Perišić Pavić u organizaciji Muzeja hvarske baštine.

Dosadašnji kapelan don Ante Matulić od župljana se oprostio na večernjoj misi u nedjelju, 23. kolovoza. Sljedećeg dana je pred katedralom u 20h održao oproštajni koncert sa svojim sastavom "Stvoreni za nebo". Don Ante je preuzeo službu pomoćnika u župama Vis i Komiža. Zahvaljujemo don Anti na njegovoj službi kroz protekle tri godine i od srca mu želimo Božji blagoslov u njegovom daljnjem radu!

Šestoro župljana posjetilo je u Zagrebu bivšeg hvarskog župnika don Joška Šantića, generalnog vikara Vojnog ordinarijata, u srijedu, 26. kolovoza. Tamo im se pridružio i župnik don Mili koji je u to vrijeme bio na katehetskoj ljetnoj školi. U trosatnom druženju prisjetili su se vremena koje je don Joško proveo u Hvaru, uz poneku suzu, te su mu zaželjeli brz oporavak, naravno uz pomoć Boga i Majke Božje, na korist hrvatskog naroda i zahtjevne službe koju časno obavlja. Hvarani su se nakratko susreli i s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincem.

Na večernjoj misi u 20h u nedjelju, 30. kolovoza, Hvaranima se predstavio novi kapelan don Pave Gospodnetić. Don Pave je ujedno preuzeo službe župnika Brusja i Velog Grablja.

Misa pred križem na Vorhu sv. Mikule održana je, po sad već ustaljenoj jedanaestogodišnjoj tradiciji, prve subote devetog mjeseca, 5. rujna. Misu je predvodio don Pave Gospodnetić uz koncelebraciju dekana don Emila Pavišića, generalnog vikara don Stanka Jerčića i hvarskog župnika. Okupio se i lijep broj vjernika našeg otoka.

Mala Gospa - Rođenje BDM - proslavljena je u utorak, 8. rujna. Recitiranu misu u 10h u Katedrali predvodio je župnik, a pjevanu u 19h biskup Slobodan.

• ruvenzca

581kruvenica

GRADSKA KRONIKA + • t i + + 14.05.-08.09.2009.

eA ĆE MI OSAKA ...

..

I ovega lita For je bi dobota svaki don u foje, ali mi smo odlueili priskocit puste selebritije ea su se motali Rivon, Pjaeon i po škojima, a donit von somo ono ea -donekle - mirito bit zapisono. Manje-veće smo sve prinili onako kako je pisalo i u foje, a nike je članke komentiro naš ekonomski meštar Ivo Tudor.

15.05.2009. - ORCO mašta o prodaji kavana i kampova "Sunčanog Hvara" Premda bez odobrenja Vlade ne smiju prodavati nekretnine "Sunčanog Hvara", predsjednik uprave Orco Grupe kaže za Slobodnu Dalmaciju (dalje SD) da će prodati sva sporedna poduzeća iz sastava hvarske tvrtke. Međutim, čelni ljudi Orco Property Groupa su jednostavno uvjereni da sve mogu samo zato što imaju novac?! Izgleda da njima hotelsko poduzeće "Sunčani Hvar" ne znači mnogo što se da zaključiti iz izjave gospodina Otta: "Biti vizionar nije dovoljno. Naši prioriteti zato će biti projekti koji stvaraju novac, oni u Pragu, Varšavi, Berlinu i Duesseldorfu. Sve ostalo je za nas drugorazredno. "

03.06.2009. - Hvar dobio novi školski kompleks "Novi učionički prostor omogućit će osnovnoj školi rad u jednoj smjeni, nakon višedesetljetnog rada u dvije smjene", kazao je ravnatelj Duško Kovačić za SD. Otvaranjem školske dvorane i izgradnjom novog učioničkog prostora, uvjeti za rad OŠ "Hvar", a tako i Srednje škole koja se nalazi u istoj zgradi, znatno je poboljšan. To je prvo veće ulaganje u osnovno školstvo od izgradnje školske zgrade (1939.), a izgrađeni školski

kompleks sastoji se od četiri specijalizirane učionice s kabinetima i sanitarnim čvorovima, te školske dvorane s pomoćnim prostorijama i kotlovnicom, ukupne površine 1250 četvornih metara. Ovaj hvale vrijedan potez financirali su: Splitsko-dalmatinska županija, Grad Hvar, te Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, a vrijednost izvedenih radova je 11. 851. 71 0,69 kn.

16.06.2009. - Tragovi i mirisi - Festival lavande na Hvaru: ulje muke i radosti Ni veliko nevrijeme nije spriječilo članove Udruge za zaštitu i revitalizaciju Veloga Grablja "Pjover" da u tome mjestu uspješno organiziraju prvo izdanje Festivala levande, piše SD. "Prvu smo godinu baš u Velom Grabiju zato što je organizator 'Pjover', što je barba Borte, Bartul Tomičić (1869.-1953.), baš u našemu mjestu još davne 1928. godine prvi na otoku započeo s uzgojem levande i proizvodnjom ulja od levandina, a Velo Grablje bilo je i najveći proizvođač levandinog ulja u Dalmaciji" naglasio je Ivo Zaninović, predsjednik Udruge, prije nego što su Jure Zaninović-Alviž, najstariji Grabljanin, Bartol Tomičić, unuk prvog uzgajivača levande, i Pjerino Bebić, gradonačelnik Hvara, prerezali vrpcu i tako otvorili Festival. Brojni izlagači nudili su razne proizvode od levande i drugih eteričnih biljaka, a Stanislav Štambuk je održao predavanje o temi "Mogućnosti uzgoja kultiviranih eteričnih biljaka" Prof. Nikša Petrić otvorio je izložbu "U levandu", a promovirana je istoimena fotomonografija autorice Nele Zaninović kojoj je predgovor napisao akademik Marin Zaninović-Alviž, dok je za cjelovečernju zabavu bio zadužen Tedi Spalato. Program je nastavljen nedjeljnom misom zahvalnicom, stručnim predavanjima Marka Vučetića "Podneblje i eterična ulja Hvara, posebno levande" i Željka Španjola "Samoniklo eterično bilje". Hvarska djeca izložila su svoje likovne radove na temu kraljice aromatičnih biljaka, a srednjoškolci su prikazali kratki film "Tragovi i mirisi".

kruvenical59

t + tt. + GRADSKA KRONIKA

26.06.2009. - Sajmeni dan: Hvaranima kazne do 50.000 kuna Kad je hvarski gradonačelnik Pjerino Bebić, samo dan prije Tijelova, donio Odluku o proglašenju 11. lipnja 2009. sajmenim danom na području grada Hvara, dobio je prst gore, jer se činilo da je pronašao formulu kako preživjeti "famozni" Zakon o radu nedjeljom i državnim praznicima, no dolazak petorice inspektora iz Splita samo dan nakon Tijelova u Hvar dao je naslutiti da će sve to biti kratkog daha, prenosi SD. Inspektori su popisali sve trgovine koje su radile na blagdan, a vlasnicima obrta koji su radili na Tijelovo pristigle su "čestitke" na iznos od 50.000,00 kn, dok su osobe prošle nešto "bolje" - sa 5.000,00 kn kazne. Gradonačelnik Bebić kaže da je Odluka o "sajmenom danu" donesena temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi, te Zakona o trgovini, a time je želio izaći u susret ne samo trgovcima, nego i turistima.

29. 07. 2009. - Ekodizajn - stara moda kao nova U organizaciji "Gallery IN" Zlatke Novak, na Pjaci u Hvaru upriličena je revija ekodizajna koji se temelji na ideji redizajna stare odjeće i njezina pretvaranja u nešto novo i drukčije, piše SD. Ljudi koji stoje iza tog projekta su Damir Bedalov i Mladen Donadini. Oni svojim zanimljivim kreacijama žele osvijestiti društvo u pogledu masovne proizvodnje, ali i upozoriti na posljedice koje ona ostavlja na okoliš. "Gallery IN" je, prema riječima njezine vlasnice, i otvorena s idejom da se u Hvar s vremena na vrijeme dovede renomirane hrvatske kreatore i time ponudi nešto posebno. Interijer galerije uredili su Nikša Barišić- Art i njegova kći Maša Barišić iz Hvara.

30.07.2009. - Šumski požar kod grada Hvara lokaliziran Požar koji je izbio u četvrtak oko 18.50 sati kod zvjezdarnice na Poljunu, jedan kilometar istočno od grada Hvara, lokaliziran je za samo sat vremena, stoji u SD. U gašenju je sudjelovalo 5 specijalnih vozila i 30 vatrogasaca DVD-a Hvar, nakratko je iz sigurnosnih razloga bila isključena električna struja, a veće materijalne štete i povrijeđenih osoba nije bilo budući da se radi o području koje je već prije bilo opožareno. Požar je zahvatio oko 1 hektar zemljišta obraslog travom. Djelatnici policije su obavili očevid i druge potrebne radnje, a sumnja se da je do požara došlo radi iskrenja dalekovoda.

03.08.2009. - Nasukali se gumenjakom na Jerolimu, pa signalnom raketom izazvali požar Uspaničeni zapovjednik gumenjaka dugog 12 metara, koji plovi pod hrvatskom zastavom, izazvao je u ponedjeljak oko 4 sata požar na otoku Jerolim na

60lkruvenica

Paklenjacima ispalivši u šumu signalnu raketu nakon što se nasukao na otok sa još 8 članova posade, piše SD. Županijski centar 112 je dojavio požar na Jerolimu gasiteljima DVD-a Hvar, koji su požar lokalizirali u 7 sati. Materijalna šteta nije velika, nije došlo do onečišćenja mora, a policija rasvjetljuje okolnosti pod kojima je došlo do havarije.

06.08.2009. - Plaža hvarskog hotela Amfora u konkurenciji za najbolju plažu s plavom zastavom Projektni dani Plave zastave na ,,veloj plaži" hotela Amfora koji su obilježavani čitavi tjedan dana završili su međunarodnom kontrolom tog visokog priznanja za zaštitu okoliša, mora i priobalja, prenosi SD, od strane međunarodne koordinatorice Nanne Balsby iz Kopenhagena, Ane Marije Paić, stručne suradnice u Udruzi "Lijepa Naša", i Stanislava Štambuka u ime nacionalnog koordinatora za Plavu zastavu. O aktivnostima koje se na plaži kontinuirano sprovode inspektorice su upoznali upravitelj mr. Vice Zaninović, njegova pomoćnica Kata Lakoš, i voditelj održavanja Dušan Šego, a kompleks plaže uključuje i kupalište Bonj 'Les Bains' luksuzni hvarski palm-beach, koje je temeljito obnovljeno 2006/07. godine.

GRADSKA KRONIKA + + + • t t

13.08.2009. - Norvežanka izmislila silovanje jer su je prijateljice zatekle "u poslu" Kada je u nedjelju, drugog dana kolovoza, mlada norveška turistkinja prijavila policiji brutalno silovanje na svjetski poznatoj plaži Bonj, cijeli se Hvar digao na noge, stoji u SD. Tragali su svi za nepoznatim manijakom, policija obavljala izvide i obavijesne razgovore, tragovi krvi na stijenama šokirali su i izazivali mučninu. No, tjedan dana nakon strašnog događaja pojavio se svjedok. Čovjek je, navodno, policiji ispričao kako se rečenog jutra, baš kao i svako prije toga, šetao ispred hotela Amfore, u uvali nedaleko samog centra grada Hvara. Primijetio je mladi par kako razmjenjuje nježnosti. Djevojka je policiji ispričala kako je mladića upoznala u diskoteci Veneranda, govorio je šturim engleskim, pa je pretpostavila kako nije izvorni govornik, no, priznala je, bila je jako pijana. O brutalnosti čina svjedočili su krvavi tragovi i razbacana odjeća na stijenama u blizini najskuplje plaže na Jadranu. Djevojka je tada prevezena u splitsku bolnicu, a policajci su tragali za mladićem krvave bijele majice.

18. 08. 2009. - Ivi Majoli i Stipi Mariću inspekcija zatvorila hvarski restoran, a oni i dalje rade Premda je gospodarska inspekcija zapečatila kuhinju hvarskog restorana Sora, novootvorenog japanskog restorana, u vlasništvu bivše tenisačice Ive Majoli i njezina supruga Stipe Marića te objektu zabranila rad, restoran i dalje prima goste. Nakon inspekcije ustanovljeno je da je trgovačko društvo Profundum d.o.o., koje je vlasnik i zagrebačke Sore, počelo s obavljanjem ugostiteljske djelatnosti bez rješenja o ispunjavanju minimalnih uvjeta propisanih Zakonom o obavljanju ugostiteljske djelatnosti. No oni su nesmetano nastavili sa radom ignorirajući inspekcijsku zabranu rada ... Vjerojatno jer se ona zove Iva Majoli, "poznata" hrvatska tenisačica (koja zajedno sa suprugom vjerojatno misli da za nju ne vrijede ista pravila kao i za nas obične smrtnike) Kazna za ovaj prekršaj iznosi od 10.000 do 150.000 kuna za pravnu i od 5.000 do 15.000 kuna za privatnu odgovornu osobu. Međutim, treba vidjeti koliku će kaznu platiti "Majolijevi" za ignoriranje izrečene kazne, odnosno vraćanje restorana u rad unatoč zabrani.

19.08.2009. - Turistički ribolov oko otoka Hvara - Ulovi i dobar tek Najveća otočna hotelska tvrtka "Sunčani Hvar" već dulje vremena radi na obogaćivanju sadržaja, pa su tako hvarski hotelijeri svojim gostima ponudili prikupljanje aromatskog bilja, branje maslina, degustacije vina, traženje blaga po Paklenim otocima, ali i projekt

ribarenja koji je pobudio velik interes, a pod nazivom "Ulovi i dobar tek", stoji u SD. "Njima nije bitna ni veličina, ni vrsta ribe, već samo da je bude i da je kuhari pripreme po njihovoj želji" kaže ribar Dušan Šego s kojim je hotelska kuća u poslovnoj suradnji. Zanimljivo je da je Šego čovjek iz Čiduka kod Sinja, ali već 3 O godina živi i radi u Hvaru. U ribolov s gostima ponekad odlazi i s nekoliko brodova, a zna unajmiti i brod koji može ukrcati 40 osoba.

21. 08. 2009. - Sunčani Hvar s gubitkom od 51,15 milijuna kuna Tvrtka Sunčani Hvar u prvom je polugodištu ostvarila gubitak od 51,15 milijuna kuna, što je gotovo isto kao i u istom razdoblju lani kada je gubitak iznosio 51,19 milijuna kuna, podaci su iz nekonsolidiranog financijskog izvješća tvrtke objavljenog na Zagrebačkoj burzi, prenosi SD. Ukupni su prihodi tvrtke u prvom polugodištu iznosili 23,35 milijuna kuna i smanjeni su prema istom razdoblju lani za 32 posto. Prihodi od prodaje čine glavninu prihoda i također su smanjeni za 25 posto, na 20,28 milijuna kuna. Pad bilježe i financijski prihodi, sa 4,8 milijuna kuna koliko su iznosili u prvom polugodištu lani, na 2,17 milijuna kuna u istom razdoblju ove godine.

23.08.2009. - Splitski Hvaranin Petar Kovačević proslavio je neki dan 103. rođendan u društvu svoje 97-godišnje supruge Marije Petar Kovačević: "Bio sam zaposlen 43 godine, a imam i 43 godine penzije". Jako zanimljiv i nesvakidašnji događaj, pogotovo u ovo vrijeme ubrzanog tempa života, kompjutera i fast fooda. Neka nam dugovječnost ovoga čovjeka posluži kao primjer kako bi se i mi mogli ponašati, pa hm... tko zna možda i mi doživimo dugovječnost najstarijeg Foranina, a i njegove, nešto mlađe supruge. Evo nekoliko zanimljivih citata iz priloga: "Jednom su navaljivali na mene da uđem u Savez

kru ven ic al61

+ + t + ~ + GRADSKA KRONIKA

komunista. Rekao sam: 'Idem u crkvu više od pedeset godina, a sad tražite da uđem u Partiju!? Nema šanse da to učinim! Neću činit takve makakade ... ' I više me nisu nikad zvali." "Još je meni otac govorija da je Franjo Josip uveja ono: Bogu Božje, caru carevo! Što ću dalje pričati : moj miljenik je bio i ostao Franjo Josip! Svakog dana kad mu u ruke uzmem sliku, rečem: "Caru Franjo, prijatelju moj!" Car Franjo je bio simbol jedne cijele epohe. Epohe kad je vladao apsolutni red... Moj otac je bio žestoki Hrvat. Nikad nikoga nije mrzio jer mrziti nije znao. Ali je bio odlučan borac za Hrvatsku." "Volio sam šetati po Marjanu i planinariti. S navršenih sto godina još bih prošpartao cijelim Marjanom. Sad više ne idem po Marjanu. Umorim se. Ni televiziju više puno ne gledam. Umara me dugo sjedenje. Izdaju me 'britvele' identjera." I uredništvo Kruvenice priključuje se čestitkama barba Pjerotu želeći mu Božji blagoslov!

23.08.2009. - Otišla dobra duša Hvara, umro Marin slikar Dana 22. kolovoza umro je slikar Marin Ribarić. Prenosimo dio teksta iz SD: "Umro je Marin, slikar. Hvarski. Kad umre slikar, ko da svijet na trenutak stane, ko da mreška žalosti prostruji prije nego će se sve nastaviti kao da se ništa dogodilo nije. Umro je slikar Marin iznenada. Od srca. A uvijek je imao viška srca. I viška emocija, kreacije, ideja, radoznalosti, topline, vječne slikarske dileme. Uvijek je govorio da će kad mu

6~kruv.nIC'

dođe vrijeme od umiranja otići gore na vrh Biokova i to odraditi sam kao Indijanac. Marin, uvijek se tako potpisivao i malo tko mu zna prezime Ribarić, bio je dobra duša Hvara. Godinama je Marinov atelje funkcionirao kao tinel grada Hvara. "

31. 08. 2009. - "Sirena" zatvorena: "Sunčani Hvar" gubi milijune jer hotelsko naselje ne prima goste U hotelu s dvije zvjezdice mogla se postići cijena noćenja s doručkom od 40 do 45 eura, ali ključ je stavljen u bravu, a prihod ovog ljeta izostao, prenosi SD. Jednom riječju: tragično. Iako je hotel "Sirena" u sastavu "Sunčanog Hvara", tek dva kilometra sjeverozapadno od grada, kategoriziran samo s dvije zvjezdice, on je godinama imao svoje uglavnom obiteljske goste. Prema nagađanjima, "Sunčani Hvar" izgubio je najmanje milijun eura čistog profita i to samo na noćenjima, da ne spominjemo da bi taj iznos znatno porastao polupansionima i dodatnim sadržajima koji su se nudili u spomenutom hotelu. Pitanje je: Zbog čega je ovo ljeto bio ključ u bravi hotela "Sirena"(pogotovo jer je bilo interesa za taj hotel)? U najvećoj hvarskoj hotelskoj tvrtki kažu da je razlog tome što je taj hotel vrijedan 1 0,5 milijuna eura zapravo u postupku razmjene s Gradom Hvarom. Hmmm, bojim se da je ovo jako glup razlog, ali eto ... Bit će bolje jednoga dana.

02.09.2009. - Najbogatiji Srbin u "osvajanju Jadrana" Zepter želi hotel u Hvaru gdje žive hrvatski policajci Najbogatiji Srbin, Filip Zepter, bacio je oko na nekoliko hrvatskih brodogradilišta, piše SD, međutim, to nije sve, jer je Zepter već kupio tvrtku "Jugometal" koja u gradu Hvaru ima svoje bivše odmaralište sa 15 apartmana i na tome mjestu bi gradio hotel, ali mu je, prema riječima njegovih suradnika, planove pomrsila hrvatska policija, koja se uselila u taj objekt i ne želi se iseliti.

GRADSKA KRONIKA + • t i + +

04.09.2009. - Spremi se, na vesla! Iz hvarskog mandraća prema Komiži i dalje­Rota Palagruzona: flota povijesnih brodova i krenula od Hvara prema Palagruži Limena glazba razbudila je pomalo snenu hvarsku rivu u jutarnjim satima četvrtka. Prolaznici, kako domaći, tako i furešti (oni neupućeni), čudom su gledali svirače čija je glazba odjekivala kamenom povijesne jezgre grada Hvara, piše SD. Razlog "limenog pozdrava suncu" bio je ispraćaj povijesnih drvenih brodova sudionika regate Rota Palagruzona, prve nakon 73 godine. Koliko se povijesti natiskalo u hvarskom mandraću svjedoči činjenica kako se prva Rota održala još daleke 1593. godine, što je svrstava među najstarije regate ovakve vrste u svijetu. Večer prije starta regate, osam posada na čelu sa svojim kapetanima (svićarima) okupilo se u hvarskoj gradskoj lođi, gdje su otplovili u prošlost prisjećajući se onih dana vješto odigranih u prigodnom igrokazu, kada su komiški ribari umolili venecijanskog providura Pietra Controlonga da im dopusti ribanje oko Komiže. Iste večeri u Hvaru su otvorene dvije izložbe: fotografije sa festivala mora u Brestu u Lođi i Mozaici Tonke Alujević u Arsenalu. Zaplovili su leut "Slobodna Dalmacija", falkuše "Comeza-Lisboa" i "Mikula", leuti "Šjor Brane" i "Labud", "Muretarica" i "Leute moj", gajeta "Mociguzica", karavela "Santa Maria", pasara "Lesna" i danski ribarski brod. Nažalost, zbog nevremena nisu mogli do Palagruže već samo do Brusnika.

kruvenical63

+ + t t • + GRADSKA KRONIKA

-"'." .~

, ' - -, .

j gl OJ> t J J I. J Q\

1. Mila moja majko crkvice ti bijela

pjesma mi se tvoja miljem zanijela.

Pripjev: Lijepo ime majka

usta napunjuje a pjesma o majci do neba se čuje~

2. Majka čedo hrani svojim zalogajem makar gladovala

svom bi čedu dala.

3. Majka obnoć bdije majka za san ne zna majka uvijek brižna uvijek je oprezna.

4. Tko će sve imanje i sav život dati

da djetešce spasi tko već mila mati.

5. Ta majka je majka to sav svijet slovi

Ti nam mile majke Bože blagoslovi.

PJESMA + ..; • + + i

1\ .

Ovu pjesmu s notnim zapisom poslala nam je naša vjerna čitateljica teta Zorka Štambuk, a zabilježila je po svom sjećanju. Pjesma se pjevala illi recitirala u vrijeme njenog djetinjstva za Majčin dan (druga nedjelja u svibnju). Teta Zorka je rođena 13. ožujka 1923. g., a uredništvo joj od srca zahvaljuje na poslanoj pjesmi. Ovo neka bude poticaj i drugim čitateljima da zabilježe pjesme, priče i sl. čega se sjećaju, ali i da nam pošalju svoje originalne radove.

t + •• <; 4> FOTO KUTAK

Foto: Vjeko Bebić

Na natječaj koji smo objavili u prošlom broju Kruvenice pristiglo je više radova od kojih je nagrađena fotografija Vjekota Bebića koju ovdje objavljujemo. Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali na natječaju. Autor pobjedničke fotografije nagrađen je vrijednom knjigom. Čestitamo!

'"r It""~\ r lr: r<'

~v~ --....r ~ ~

r-. -'""" y ~

~ ~

Foto: Ivo Vučetić

DENTJERE NA SUNCE + • + i + +

Dolazi kovanica od 1 kune na vrata raja i upita sv. Petra: "Smijem li u raj?"

Sveti Petar odgovori: "Smiješ, naravno." Stiže nakon nje 10 kuna i upita: "Smijem li u raj?"

"Smiješ", reče sv. Petar. Dolazi i 50 kuna, te pita: "Smijem li i ja u raj?"

Odgovori sv. Petar: "Hm, teško, ne viđam te često u crkvi!"

*** Po obrani doktorata, vrati se mladi svećenik iz Rima, pa

se pohvali majci: "Majko, doktorirao sam filozofiju!"

"Doktor filozofije? Bože dragi, kakvih sve bolesti ima na tom svijetu!" - reče majka.

*** Dominikanac, franjevac i isusovac razmišljaju kako

podijeliti jedno jaje, te se na kraju dogovore da će ono pripasti onome tko izusti najduhovniju misao iz

Evanđelja. Dominikanac kucne u jaje i izgovori "Effata! - Otvori

se!" Isusovac također kucne i izgovori: "Kucajte i otvorit će

vam se!" Franjevac kucne, oguli, te proguta jaje uz riječi: "Uđi u

radost gospodara svoga."

*** Velečasni, mogu li spasiti svoju dušu - pita škrtac na

umoru - ako Vam za Crkvu dam 10.000 kuna? - Pa, nisam siguran i ne mogu Vam garantirati, ali na

Vašem mjestu ja bih ipak pokušao - reče župnik.

*** - Tata, zašto naš jezik zovemo materinji jezik? - Zato, sine, što tate rijetko dolaze do riječi!

KAZALO

2 UVODNIK

3 ŽUPNIKOVA BESIDA

6 RAZGOVOR S GRADONAČELNIKOM P. BEBIĆEM

9 METAMORFOZE KULTURE - KNJIGA GODINE

11 PITAM SE, PITAM ...

12 DANI...

13 KOLIKO U SARCE MORE STAT

14 LJETNA PATROLA

15 HVARSKA KATEDRALA

16 ORKO, MACIĆI, VJEŠTICE

18 O SJEDIŠTU HVARSKE BISKUPIJE OSNOVANE 1050. G.

20 ODIJELO RENESANSNOG HVARANINA

23 HVARSKA GRADSKA VRATA

25 GDJE JE HANIBAL LUCIĆ?

26 IZ PROŠLOSTI HVARA

28 U POHODE GOSPI BLATAČKOJ

30 UMJETNA OPLODNJA

31 SPIZA

34 SMOKVA

37 NAŠi UMJETNICI - FRANKO ŽUVELA

39 JAPJENICA - OD KAMlKA NA KAMIK

41 OPSERVATORIJ HVAR

45 ADASTRA

47 BRATIMLJENJE HVARA I SANTA MARIA DI SALA

49 IN MEMORIAM

52 ŽUPNA KRONIKA

59 GRADSKA KRONIKA

65 MOJOJ MAJCI

66 FOTO KUTAK

67 DENTJERE NA SUNCE

kruvenical67