Krstaski ratovi
SADRŽAJ
1.UVOD......... ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
......... .........
2.UZROCI......... ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
......... .........
3.HRONOLOGIJA RATOVA......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
3.1.PRVI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
3.2.SELJAČKI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.3.NEMAČKI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
3.4.KRSTAŠKI RAT 1101. ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
......
3.5.DRUGI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.6.TREĆI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.7.ČETVRTI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
3.8.PAD CARIGRADA (1204) ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.9.KATARSKI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.10.DEČIJI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.11.PETI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
.....
3.12.ŠESTI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.13.SEDMI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.14.OSMI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
......
3.15.DEVETI KRSTAŠKI RAT......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
3.16.KRSTAŠKI RATOVI PROTIV OSMANLIJA ......... .........
......... ......... ......... ......... .........
4.TEMPLARI......... ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
.........
ZAKLJUČAK......... ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
.........
LITERATURA......... ......... ......... ......... .........
......... ......... ......... ......... ......... .........
.........
Str. 2.
Str. 3.
Str. 3.
Str. 4.
Str. 4.
Str. 6.
Str. 8.
Str. 10.
Str. 10.
Str.10.
Str. 11.
Str. 18.
Str. 20.
Str. 21.
Str. 21.
Str. 21.
Str. 21.
Str. 21.
Str. 21.
Str. 22.
Str. 26.
Str. 27.
1. UVOD
Krstaški ratovi su niz ratova od 1196.-1270.god. koje je
organizovala katolička crkva za oslobođenje Hristovog groba u
Jerusalimu iz ruku "nevernika", Turaka Seldžuka. Ratovi su nazvani
krstaški zbog krsta koji su vojnici nosili na svom odelu. Katolička
crkva je u ovim ratovima videla priliku da uspostavi duhovnu
dominaciju nad zemljama Istočnog Rimskog Carstva, a riteri i
feudalci bili su vođeni ekonomskim motivima (osvajanje novih
poseda, ratni plen).
Prvi krstaški rat 1196.-1199. poveli su normanski, flandrijski i
holandski riteri. Osvojili su Jerusalim i stvorili nekoliko
grofovija i jerusalimsku kraljevinu.
Drugi krstaški rat 1147-1149 pod vođstvom francuskog kralja Luja
VII i nemačkog kralja Konrada III završio se bez rezultata.
Treći krstaški rat 1199.-1202 vode engleski kralj Ričard Lavljeg
Srca, francuski kralj Filip II Avgust i nemački car Fridrih I
Barbarosa. U ovom pohodu nemački car se udavio u jednoj rečici,
Filip II Avgust se posle svađe sa engleskim kraljem vraća u
Francusku. Ričard Lavljeg srca je uspeo ugovorom da obezbedi
slobodan dolazak hodočasnika u Jerusalim.
Četvrti krstaški rat 1202.-1204. vodili su francuski feudalci
pod vođstvom Mletačke republike. U ovom pohodu krstaši su zauzeli
Carigrad, stvoreno je Latinsko Krstaško carstvo i stvorene još neke
manje države.
Peti krstaški rat 1217.-1222. vođen je protiv egipatskog sultana
koji je vladao Palestinom. Zbog unutrašnjih razdora, krstaška
vojska je morala da napusti Egipat.
U Šestom krstaškom ratu 1228.-1229., Fridrh II Hoenštaufovac
osvaja Jerusalim.
Francuski kralj Luj IX preduzeo je sedmi (1248.-1254.) i osmi
(1270.) kstaški rat, ali bez većih uspeha.
Treba pomenuti i dva dečija krstaška rata (1212.). Po crkvenom
uverenju Hristov grob mogli su da oslobode samo bezgrešni dečaci.
Međutim, deo dece su trgovci prodali u Egiptu, a drugi deo je
stradao od zime i gladi.
Posledice krstaških ratova su opadanje ugleda rimskog pape,
dominacija italijanskih gradova u sredozemlju, upoznavanje Evrope
sa kulturom Istoka.
2. UZROCI
Krstaški ratovi predstavljaju niz ratova koje su hrišćani
zapadne i srednje Evrope pod uticajem papa vodili od kraja XI do
druge polovine XIII veka protiv Seldžuka, Fatimida i drugih
islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mesta u
Palestini, posebno Hristovog groba u Jerusalimu, iz ruku muslimana.
Ti su ratovi započeli u doba kada je Katolička crkva, s papom na
čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svetovnu prevlast u hrišćanskom
svetu. Na crkvenim saborima u Pjačenci i Klermonu 1095. g. Papa
Urban II pozvao je na rat protiv muslimana za oslobođenje
Jerusalima, obećavši učesnicima opraštanje svih grehova, pri čemu
će ubijanje, pljačka, osvajanje novih poseda biti u potpunosti
prihvatljivi, jer će žrtve svega toga biti nevernici koji bolje ni
ne zaslužuju. Papin poziv, kao i žarko propovedanje zanesenjaka,
npr. francuskog monaha-avgustinca Petra Pustinjaka, bili su
dočekani s velikim poletom i oduševljenjem, i to zbog više razloga.
Premda je u XI veku u Evropi počelo razdoblje opšte demografske,
državne i političke obnove, niži društveni slojevi su proživljavali
teško ekonomsko stanje i glad, a 1095-1096 evropske zemlje je
zahvatila nepoznata epidemija (verovatno kuga), pa je pokušaj bega
iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Ekonomsko stanje je bilo
dodatno otežano jer su turci Seldžuci i egipatski Fatimidi kočili
trgovinu maloazijskog i severnoafričkog prostora s hrišćanskom
Evropom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o
zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja
i samovolje bliskoistočnih mesnih moćnika. Od rata protiv islamskog
Istoka svi su očekivali koristi: verski gorljivi pojedinci - mesto
u raju, velikaši - nove velike posede, seljaci - oslobođenje od
lične zavisnosti, a svi učesnici plen od pljačke. U raznim delovima
Francuske, Nemačke i Italije na hiljade vitezova i kmetova počinju
da se okupljaju za ratni pohod, stavljaju na svoju odeću veliki
crveni krst i odlaze u rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba,
krećući se ispred glavnine, ubijajući Jevreje, pljačkajući i
izazivajući nemire kud god bi stigli.
3. HRONOLOGIJA RATOVA
· 1096. - 1099. Prvi krstaški rat
· 1095. - 1096. Prosjački krstaški pohod , zvan i Seljački
krstaški rat
· 1096. Nemački krstaški rat
· 1100. - 1101. Krstaški rat 1101. , zvan i Krstaški rat
malodušnih
· 1147. - 1149. Drugi krstaški rat
· 1189. - 1192. Treći krstaški rat
· 1202. - 1204. Četvrti krstaški rat
· 1203. - 1204. Pad Carigrada (1204.)
· 1209. - 1229. Albigenški rat , zvan i Albižanski rat i
Katarski krstaški rat
· 1212. Dečiji krstaški rat
· 1217. - 1221. Peti krstaški rat
· 1228. - 1229. Šesti krstaški rat
· 1248. - 1254. Sedmi krstaški rat
· 1270. Osmi krstaški rat
· 1271. Deveti krstaški rat
· Krstaški ratovi protiv Osmanlija
· Nikopoljski krstaški rat (1396) koji je organizovao kralj
Žigmund Luksemburški na čijoj je strani srpsku vojsku predvodio Vuk
Branković. Kulminirao je u Bitka kod Nikopolja.
· Varninski krstaški rat (1444) koji su predvodili Vladislav III
Jagelo, Janoš Hunjadi i Đurađ Branković. Završen je u Bitka kod
Varne
· Krstaški rat 1456. godine organizovan da bi se prekinula
Opsada Beograda (1456). Predvodili su ga Janoš Hunjadi i Jovan
Kapistran.
3.1. PRVI KRSTAŠKI RAT
Prvi krstaški rat trajao je od 1096. do 1099. godine i pokrenuo
ga je papa Urban II sa ciljem oslobođenja Xristovog groba i
oslobađanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevernika
(muslimana). Krstaši su tokom pohoda osvojili Jerusalim i još neke
gradove (Edesa i Antiohija). Na temeljima vojnih uspeha stvorene su
prve krstaške države, a u samom Jerusalimu su stvoreni prvi viteški
redovi. Ovo je jedini krstaški rat (a bilo ih je posle još
nekoliko) koji je ispunio zadati cilj, oslobađanje Jerusalima.
Vizantija je tokom 1071. godine zadobila dva teška udarca,
Normani su zauzeli Bari (poslednji posed na Apeninskom poluostrvu),
dok su Turci Seldžuci nakon bitke kod Mancikerta zauzeli teritorije
na prostoru Male Azije, pa je vizantijski car Aleksije I Komnin
(1081.-1118.) bio prinuđen da potraži pomoć u Evropi koju nije
gledao blagonaklono. Na njegov poziv se odazvao papa Urban II koji
je bio zabrinut za sveto mesto (Jerusalim). Saziva 1095. godine
sabor u Klermonu kojem prisustvuje oko 200 biskupa, kneževa i
plemića. Odlučeno je da se krene u oslobađanje svetog mesta.
Prvi krstaški rat nije vodio nijedan kralj već vojvode.
Najznačajnije vojvode i njihovi putevi prema Carigradu su:
· Gotfrid Bujonski - sa vojskom se kretao duž Dunava, kroz
Ugarsku i Srbiju
· Rejmond Tuluški i Igo - preko Alpa, kroz severnu Italiju i
Dalmaciju
· Boemund Tarentski - preko Jadranskog mora od Apulije do Drača
pa kopnenim putem do Carigrada
U proleće 1097. stižu u Carigrad gde se trebaju izvršiti
pripreme za dalje delovanje. Komnin je tražio da krstaši polože
zakletvu da će Vizantiji predati sve oblasti koje joj u osnovi i
pripadaju. Isprva su se nećkali da bi na kraju ipak položili tzv.
Zakletvu vernosti i odanosti. Dugo su opsedali Nikeju a na kraju je
garnizon predao ne njima nego Komninu. Uspeli su da osvoje
Antiohiju (tu su se pokazale slabosti krstaša - nespremni, većina
kao da je pošla u avanturu). 7. juna 1099. počela je opsada
Jerusalima koja je trajala 4 sedmice. U pomoć su stigli Đenovljani
sa spravama za opsadu. Nakon pada, u Jerusalimu je tri dana vladao
potpuni haos - pljačkanje i ubijanje na sve strane. Međutim,
trebalo je organizovati osvojeni deo. Igo je postavljen za
upravitelja tzv. Jerusalimske kraljevine dok je Bujonskom pripala
titula čuvara groba Gospodnjeg, a njegovi naslednici su uzimali
titulu kralja. Formirane su kneževina Antiohija i 2 grofovije
(Edesa i Tripoli) na feudalnoj osnovi. U ovom periodu veliki broj
stanovništva se doseljava iz Evrope kako bi zaradio, a verski cilj
se brzo gubi. Značajno je istaći i formiranje viteško-monaških
redova čiji članovi imaju obavezu braniti krstaške države.
3.2. SELJAČKI KRSTAŠKI RAT
Seljački krstaški rat predstavlja deo Prvog krstaškog rata.
Trajao je šest meseci, od aprila do oktobra 1096. Poznat je i pod
nazivom Narodni krstaški rat. Pod vođstvom harizmatičnog
propovednika Petra Pustinjaka krenula je neobučena seljačka vojska
u krstaški rat.
Kretali su se pljačkajući, pa su se usput sukobili u Zemunu,
Beogradu i Nišu sa lokalnim stanovništvom. U tim sukobima je
stradalo oko 10.000 ljudi. U nestrpljivom pokušaju da pre dolaska
glavne krstaške obučene vojske preotmu Nikeju od Turaka pretrpeli
su izuzetno težak poraz. Od 20.000 seljačkih krstaša preživelo ih
je samo 3.000.
Papa Urban II planirao je da se krene u krstaški rat 15. avgusta
1096., ali mesecima pre toga skupile su se brojne neočekivane
vojske seljaka i vitezova nižeg stepena. Te vojske se krenule prema
Jerusalimu po svom vlastitom nahođenju. Seljaci su siromašili i
trpeli godinama pre 1096. razne teškoće, kao što je suša, glad i
razne bolesti. Oni su u krstaškom ratu videli izlaz iz teškoća, u
kojima su se nalazili.
Pored toga tokom 1095. pojavio se čitav niz meteoroloških
pojava, kao što su meteorski rojevi, aurore, pomračenje meseca i
pojava komete. Sve ih je to uveravalo u božanski blagoslov za
njihov pohod.
Pred koncil u Klermonu 1095. pojavio se jedan pokret, koji je
verovao da je kraj sveta blizu. Dolazilo je do masivnih
hodočašća.
Na koncilu u Klermonu 1095. papa i biskupi pozivaju na krstaški
rat za oslobođenje Jerusalima. Odziv na papin poziv da se krene u
krstaški rat bio je neočekivano velik. Papa je očekivao nekoliko
hiljada vitezova. Međutim odazvalo se oko 100.000 uglavnom
neobučenih boraca, uključujući mnogo žena i dece.
Duhovni vođa pokreta je bio harizmatični monah i nenadmašni
orator Petar Pustinjak iz Amijena. Jahao je magarca i oblačio se
prostom odećom. On je duž severne Francuske i Flandrije propovedao
krstaški rat. Tvrdio je da ga je sam Hrist postavio da propoveda
krstaški rat. Veruje se da se vojska Petra Pustinjaka uglavnom
sastojala od nepismenih seljaka, koji nisu znali kuda idu i gde je
Jerusalim. Iako se većina vojske sastojala od seljaka neobučenih za
borbu, bilo je i dobro treniranih vitezova nižeg ranga, koji su ih
vodili.
Petar je skupio svoju vojsku u Kelnu 12. aprila 1096. Tu je
nameravao da se zaustavi, da propoveda Nemcima i da skupi još
krstaša. Francuzi su bili nestrpljivi i nisu želeli čekati Petra i
Nemce, pa je nekoliko hiljada francuskih krstaša krenulo pod
vođstvom Valtera San Avoara. Ta grupa je stigla u Mađarsku 8. maja,
prošla kroz Mađarsku i došla do Beograda, gde je bila granica
Vizantije.
Beogradski komadant nije znao što da čini s njima. Nije imao
zapovest kako da postupa, pa im zabranjuje da prođu. Krstaši su
harali i pljačkali okolo tražeći hranu. Pri tome je bilo okršaja sa
beogradskim garnizonom, a 16 Valterovih ljudi je pokušalo da
pokrade pijacu u Zemunu. Sa njih je skinut oklop i odeća, pa su to
obesili na zemunskoj tvrđavi. Konačno su bili pušteni da prođu do
Niša, gde su snabdeveni i gde su čekali dalja uputstva o
dozvoljenom prolazu. Pri kraju jula su stigli u
Konstantinopolj.
Petar i ostali krstaši krenuli su oko 20. aprila. Oko 20.000 je
odmah krenulo, dok će druga grupa krenuti kasnije. Kad su došli do
Dunava, jedan deo vojske odlučuje da krene brodom niz Dunav, a veći
deo nastavlja kopnom do Mađarske, pa kroz Mađarsku do Beograda.
U Zemunu krstašima postaje sumnjivo jer su videli obešene
krstaške oklope od Valterovih ljudi. Posle svađe o ceni nekih
cipela izbija pobuna i sveopšti napad na Zemun u kome krstaši
ubijaju 4.000 Mađara. Prelaze Savu posle borbi sa beogradskom
vojskom. Građani su napustili Beograd, a krstaši su ga popljačkali
i zapalili.
Posle sedam dana 3. jula dolaze do Niša, gde im komadant Niša
obećava pratnju do Konstantinopolja i hranu, ali ako odmah krenu.
Petar je obećao da će krenuti i sledeće jutro je krenuo. Međutim
nekoliko Nemaca se posvađalo usput sa lokalnim stanovništvom i
zapalili su jedan mlin, što se pretvorilo u sukob, koji Petar nije
mogao kontrolisati. Celi niški garnizon je krenuo u okršaj sa
krstašima i potpuno ih dotukao. Krstaši su izgubili četvrtinu
ljudi. Preostali su se pregrupirali tek kod Bele Palanke. U Sofiji
se 12. jula sreću sa vizantijskom pratnjom, koja ih vodi do
Konstantinopolja. U Konstantinopolj stižu 1. avgusta.
Vizantijski car Aleksije I Komnin nije znao što da radi sa
takvom neobičnom i neočekivanom vojskom. Prevezao ih je preko
Bosfora do 6. avgusta. Aleksije Komnin je upozorio Petra da se ne
upušta u borbu sa Turcima, dok ne stigne glavnina krstaša, koji su
još bili na putu.
Petru se pridružuju Francuzi pod vođstvom Valtera San Avoara i
brojni italijanski krstaši. Kad su se našli u Aziji pljačkali su
gradove, dok nisu došli do Nikomedije. Tu je izbio sukob Nemaca i
Italijana na jednoj strani sa Francuzima na drugoj. Nemci i
Italijani biraju vođu Rajnalda, dok kod Francuza Žofri Burel
preuzima komandu. Petar Pustinjak je time izgubio kontrolu nad
krstaškim pohodom.
Aleksije Komnin je molio Petra Pustinjaka da čeka glavnu vojsku
sa prinčevima, ali Petrov autoritet je bio izgubljen. Krstaši su se
dalje kretali dok Francuzi nisu došli do Nikeje, jakog i važnog
turskog uporišta. Francuzi su pljačkali po okolici. Nemci sa 6.000
krstaša zauzimaju Herigordon i koriste ga kao bazu.
Turci šalju veliku vojsku protiv Herigordona i nemačkih krstaša
u njemu. Turci zauzimaju 29. septembra jedini izvor vode za
napajanje grada Herigordona. Posle osam dana iznureni žeđu krstaši
su se predali. Ko nije hteo od zarobljenih da pređe na islam ubijen
je, a oni koji su prešli prodani su kao roblje.
Turski špijuni su širili priče po krstaškom logoru, da su Nemci
ne samo zauzeli Herigordon, nego i Nikeju. To je izazvalo
oduševljenje i požurili su da učestvuju u grabežu i pljački.
Naravno Turci su postavili zasedu kraj puta za Nikeju.
Kada je stigla prava vest što se desilo u Herigordonu, zavladala
je panika. Petar Pustnjak je tada bio na putu za Konstantinopolj da
dobije snabdevanje. Većina vođa se zalagala da pričekaju Petra. Ali
Žofri Burel je zapalio mase govorom da je kukavički čekati i da
trebaju udariti na Turke. Njegova volja je nadvladala ostale.
Cela vojska od 20.000 krstaša krenula je 21. oktobra prema
Nikeji. Žene, decu i starije su ostavili u logoru.
Pet kilometara od logora na mestu gde put ulazi u usku šumovitu
dolinu Turci su postavili zasedu. Kad su Turci napali nastupila je
panika i dali su se u beg. Oni koji su se borili su pobijeni. Samo
3.000 sa Žofri Barelom sklonilo se u jedan stari napušten zamak.
Vizantijska vojska ih je spasila opsade. Te 3.000 su bili jedini
preživeli od 20.000 krstaša.
3.3. NEMAČKI KRSTAŠKI RAT
Nemački krstaški rat iz 1096. je deo Prvog krstaškog rata, u
kome su krstaši napadali Jevreje u Nemačkoj. Delomično su napadali
da bi dobili novac za krstaški rat, a delomično zbog mržnje.
Antisemitizam je bio prisutan vekovima u Evropi, ali to je bio prvi
organizovani pogrom. U ponekim slučajevima vlasti su pokušale da
zaštite Jevreje.
Propovedanje Prvog krstaškog rata potaklo je porast
antisemitizma. Verovalo se da hrišćansko osvajanje Jerusalima i
postavljanje hrišćanskog cara u Jerusalimu označava priližavanje
kraja sveta, a na kraju sveta pretpostavljalo se da će Jevreji biti
pokršteni u hrišćane. U delovima Francuske i Nemačke Jevreji su
smatrani neprijateljima kao i Muslimani. Smatrali su ih odgovornim
za raspeće Hrista. Osim toga tu su živeli i bili su vidljivi, za
razliku od udaljenih muslimana.
Mnogi su smatrali da nije potrebno putovati hiljadama kilometara
da bi se sukobili sa nevernicima, kad već imaju nevernike kod
kuće.
Osim toga krstaši su bili motivisani i pohlepom i potrebama za
novcem, a Jevreji oko Rajne su bili dosta bogati. Dok je
hrišćšanima bilo verski zabranjeno da se bave pozajmljivanjem novca
uz kamatu, jedino Jevrejima je bilo dozvoljeno da pozajmljuju uz
kamatu. Na taj način su Jevreji postali mnogo bogatiji od svojih
sugrađana.
Prvo nasilje prema Jevrejima izbija u Francuskoj. Francuski
Jevreji su poslali pismo Jevrejima oko Rajne upozoravajuću ih na
opasnost prolaska krstaša. Rajnski Jevreji su smatrali da nema
potrebe da se plaše.
Inspirirani propovedanjem krstaškog rata, u proleće 1096.
stvaraju se brojne male grupe vitezova i seljaka u raznim delovima
Francuske i Nemačke. Krstaški rat sveštenika Folkmara protiv
Jevreja počeo je u Saksoniji, napali su Jevreje u Magdenburgu, a
kasnije u Pragu. Folkmarovi krstaši su se rascepili pre nego što su
došli do Mađarske.
Drugi sveštenik Gotšalk poveo je krstaše iz Rajnske oblasti i
Lorene prema Mađarskoj, usput napadajući Jevreje. Gotšalkovi
uglavnom pijani krstaši su pljačkali po Mađarskoj, pa ih je
Mađarska vojska napala i dotukla.
Najveću vojsku krstaša protiv Jevreja predvodio je grof Emih.
Krenuo je u rano leto 1096. sa vojskom od 10.000 muškaraca, žena i
dece. Prošli su kroz Rajnsku oblast prema Majni i onda do Dunava.
Pridružuju mu se i druge grupe iz Rajnske oblasti, Lorene,
Flandrije i čak Engleske.
Car Svetog rimskog carstva je bio odsutan u severnoj Italiji,
ali saznavši Emihove namere, naređuje da se zaštite Jevreji. Nakon
ubistva Jevreja u Mecu u maju, biskup Spejera daje Jevrejima
utočište. Biskup iz Vormsa je isto tako pokušao da zaštiti Jevreje,
ali krstaši upadaju u biskupsku rezidenciju i ubijaju Jevreje 18.
maja 1096.. Jevreji koji ne bi pristali da budu pokatoličeni bili
bi ubijeni.
Brzo su se širile vesti o Emihovim krstašima, tako da im biskup
Rutard ne dozvoljava da uđu u Majnc 25. maja. Biskup Rutard je
pokušao da zaštiti Jevreje sakrivajući ih u svojoj slabo utvrđenoj
palati, ali Emihovi krstaši ulaze u palatu 27. maja i ubijaju
Jevreje. Moguće je da je i Rutard bio umešan, jer je uzeo novac od
Jevreja da bi ih zaštitio, pa je pobegao. Majnc je bio mesto
najvećeg nasilja nad Jevrejima. Hiljade Jevreja je ubijeno u
Majncu.
Emih je stigao do Kelna 29. maja, gde je većina Jevreja već
pobegla ili su se sakrivali po hrišćanskim kućama. U Kelnu su
izvukli mnogo novca od Jevreja. Posle toga je nastavio put prema
Mađarskoj. Na putu im se pridružuju Bavarci. U Mađarskoj su imali
problema sa mađarskim kraljem Kolomanom. Kod Niša su započeli svađe
sa lokalnim stanovništvom, pa su bili potpuno poraženi od strane
niškog garnizona vizantijske vojske. Deo se uspeo pridružiti
glavnoj krstaškoj vojsci.
Kasnije te iste godine Gotfrid Bujonski prisiljava Jevreje u
Majncu i Kelnu da isplate dosta veliku svotu novca za njegov
krstaški pohod. Ovaj put nije bilo krvoprolića. Posle uspeha Prvog
krstaškog rata Jevreji u Svetoj Zemlji su uglavnom bili proterani i
zabranjeno im da se vrate u Jerusalim. U Jerusalimu su Jevreji bili
i ubijani, ali to nije bilo sistematskog karaktera.
Prvi krstaški rat inicirao je dugu tradiciju organizovanog
nasilja protiv Jevreja u Evropi. Jevrejski novac je korišćen u
Francuskoj za finansiranje Drugog krstaškog rata. Jevreji su
napadani mnogo puta, ali mnogo manje su stradali nego te 1096.
godine. U Engleskoj Treći krstaški rat je bio povod za isterivanje
Jevreja i zaplenu njihova novca. Tokom dva krstaška rata pastira
tokom 1251. i 1320. bilo je napada na Jevreje u Francuskoj. Tokom
1320. Jevreji su ubijani u Aragonu.
Vesti o napadima su se raširile brzo i došle su do Jevreja u
Jerusalimu mnogo pre dolaska krstaša. Iako su Jevreji ubijani u
Jerusalimu, nije bilo sistematskog ubijanja, nego se više radilo o
opštem neselektivnom nasilju krstaša.
Jevrejske hronike prikazuju Jevreje iz Majnca i Kelna kao
mučenike, koji su se svesno žrtvovali bogu. Bili bi suočeni sa
izborom ili da pređu na katoličanstvo ili da budu ubijeni. Oni su
birali smrt.
3.4. KRSTAŠKI RAT 1101.
Krstaški rat 1101. je bio manji sukob sastavljen od tri pohoda,
koji su se dešavali tokom 1100. i 1101. godine posle uspešnog
završetka Prvog krstaškog rata. Dobio je naziv Krstaški rat
malodušnih zbog značajnog učešća povratnika iz prvog krstaškog
pohoda.
Uspešnost Prvog krstaškog rata je zahtevala hitna pojačanja
novoformiranoj Kraljevini Jerusalimu, i papa Paskal II, naslednik
pape Urbana II (koji je umro pre nego što je saznao rezultate rata
u koji je pozivao), je zahtevao novi pohod. Posebno je pozivao one
koji su se odazvali na prethodni poziv ali nisu nikad krenuli kao i
one koji su krenuli ali su se predomislili tokom puta i vratili.
Neki od ovih ljudi su kući bili podvrgnuti velikom pritisku da se
vrate na istok. Adela od Bloa, žena Stefana, grofa od Bloa, koji je
pobegao iz opsade Antiohije tokom 1098. je bila toliko posramljena
svojim mužem da mu nije dozvolila da ostane kod kuće.
Septembra 1100. velika grupa Lombarda napušta Milano. Ovo su
bili većinom za rat nespremni seljaci predvođeni milanskim
nadbiskupom Anselmom IV. Kada su stigli na teritoriju Vizantijskog
carstva krenuli su u bahato pljačkanje, pa ih vizantijski car
Aleksije I pod pratnjom smešta u logor van Konstantinopolja. Ovo ih
ne zadovoljava, pronalaze način da uđu u grad i pljačkaju carsku
palatu, čak su ubili carevog lava ljubimca. Lombardi prelaze preko
Bosfora i dižu logor kod Nikomedije, gde čekaju pojačanje.
U Nikomediji u maju dočekuju manji ali jači kontigent Francuza,
Burgundinaca i Nemaca, pod komandom Stefana od Bloa, potom Stefana
I, grofa Burgundije kao i Konrada, krunskog zapovednika Svetog
rimskog cara Henrija IV. U Nikomediji im se pridružuje Rejmond IV
od Tuluza, jedan od vođa Prvog krstaškog rata koji je sada bio u
službi cara. On je bio postavljen za glavnokomandujućeg svom
vojskom, i vizantijske snage plaćenika Pečenjega su bile pridružene
njemu pod komandom generala Citasa.
Ove snage krajem maja kreću u pravcu Dorileuma, istom stazom
kojom su Rejmond i Stefan išli 1097. godine tokom Prvog krstaškog
rata. Planirano je da nastave ka Koniji, ali Lombardi, koji su bili
mnogobrojniji od ostalih saveznika, su bili odlučni u nameri da
napreduju na sever ka Niksaru gde je Bohemund I Antiohijski bio
zarobljen od Danišmenidida. Po zauzeću Ankire 23. juna, i vraćanju
pod vlast cara Aleksija, krstaši nastavljaju ka severu gde su ubrzo
napadnuti od Turaka Seldžuka. Turci su krstaše uznemiravali i
napadali nedeljama dok nisu uništeni blizu Kastamonua ali tek u
julu.
Lombardi shvataju grešku i celokupna armija se okreće ka istoku,
ulazeći u teritoriju Danišmendida. Turci Seldžuci, sa druge strane,
shvatajući da je nejedinstvo bilo razlog nemoći zaustavljanja Prvog
krstaškog pohoda se ujedinjuju sa Danišmendidima i sa Ridvanom od
Alepa. Početkom avgusta krstai se sreću prvi put sa ujedinjenom
muslimanskom vojskom kod Mersivana. Krstaši su bili organizovani u
5 odvojenih grupa: Burgundi, Rejmond i Vizantinci, Nemci, Francuzi
i Lombardi. Lombardi, predvodnica u pohodu, su bili žestoko
poraženi, Pečenjezi su pobegli, a Nemci i Francuzi su bili
primorani na povlačenje. Rejmond je bio opkoljen i zamalo uhvaćen
ali ga spašavaju Stefan i Konrad. Bitka se nastavila i sledeći dan
kada je logor krstaša zauzet, dok su se vitezovi razbežali
ostavljajući iza sebe sveštenike, žene i decu da budu ubijeni ili
odvedeni u ropstvo. Većina Lombarda, koji su uglavnom bili
pešadinci, su Turci lovili, hvatali i pobili. Rejmond, Stefan od
Bloa i Stefan od Burgundije beže na sever u Sinop, a u
Konstantinopolj se vraćaju brodom.
Ubrzo pošto su Lombardi napustili Nikomediju, dodatne snage pod
komandom Vilijema II od Nevera pristižu u Konstantinopolj. On
nastupa na Vizantinsku teritoriju morskim putem preko Jadranskog
mora iz Barija i marširaju ka Konstantinopolju bez incidenata, što
je neuobičajeno za krstaške armije. Bez puno zadržavanja kreće
dalje u susret drugim armijama, ali nikad ne dolazi do susreta sa
njima. Iako su armije bile blizu jedne drugima njihove putanje se
ne približavaju. Vilijem ubrzo ide u opsadu Ikonijuma, ali ne
uspeva da ga zauzme i ubrzo ga napada Kilidž Arslan u zasedi kod
Herakleje, koji je upravo pobedio Lombarde kod Mersivana i bio je
veoma raspoložen da se u što kraćem roku obračuna sa svim armijama
koje se kreću njegovom zemljom. Kod Herakleje je cela armija iz
Nevera bila zbrisana, sem samog grofa i par najbližih
prijatelja.
Ubrzo pošto Vilijem II napušta Konstantinopolj stiže i treća
vojska koju vodi Vilijem IX od Akvitanije i Hugo od Vermandoa, sin
Filipa I kralja Francuske i jedna od onih koji je ispunio svoj
zavet dat pri prvompohodu na Svetu zemlju. Pored njih tu je i Velf
I, vojvoda od Bavarske, i sa njim Ida od Austrije, majka Leopolda
III od Austrije. Ova vojska je popljačkala vizantijska mesta usput
do Konstantinopolja i skoro su ušli u otvoren sukob sa plaćeničkom
vojskom Pečenjega koja je poslata da ih zaustavi da nisu
intervenisali Vilijem i Velf.
Od Konstantinopolja se ova vojska deli na dve grupe. Jedna ide
direktno u Palestinu brodovima i među njima istoričar Ekard od
Aura. Ostatak putuje drumovima i stiže do Herakleje u septembru i,
kao i prethodne armije, biva sačekana u zasedi i masakrirana od
vojske Kilidž Arslana. Vilijem i Velf beže nepovređeni ali Hugo
biva smrtno ranjen. Preživeli uspevaju da se domognu Tarsusa gde
Hugo umire 18. oktobra. Ida nestaje u zabuni oko zasede i smatraju
je stradalom, mada legenda tvrdi da je oteta i da je postala majka
Zenge, koji je kasnije poznat kao veliki protivnik krstaša 1140-ih
godina.
Vilijem od Nevera takođe beži u Tarsus i pridružuje se drugim
preživelima. Rejmond od Tuluza im se takođe pridružuje ubrzo.
Rejmond komanduje zauzimanjem grada Tortoze uz pomoć Đenovljanske
flote. Do ovog trenutka je krstaški pohod više ličio na hodočašće.
Preživeli pristižu u Antiohiju krajem 1101., a na Uskrs 1102.
godine dolaze u Jerusalim. Posle ovoga se mnogi jednostavno vraćaju
kući, jer su ispunili date zavete, mada neki ostaju da pomognu
kralju Boldvinu I od Jerusalima da se brani od egipatskog napada u
Ramli. Stefan od Bloa je poginuo u ovoj bici, kao i Hugo VI od
Luzinjana, predak buduće dinastije Luzinjana od Jerusalima i
kraljevine Kipra. Žoselin od Kortineja takođe ostaje u Svetoj
zemlji da bi kasnije postao grof od Edesa 1118. godine.
Veličanstvena pobeda Kilidža Arslana je omogućila da svoju
prestonicu premesti u Koniju, a takođe je pokazala ostalom
muslimanskom svetu da krstaši nisu nepobedivi, kao što se činilo
tokom Prvog krstaškog rata. Krstaši i Vizantija su jedni druge
krivili za poraz i niko nije bio u stanju da obezbedi siguran put
kroz Anadoliju, pogotovo kad je Kilidž Arslan učvrstio svoje
položaje. Jedini siguran put u Svetu zemlju je bio morski. Ovo je
pogotovo odgovaralo italijanskim gradovima. Nepostojanje sigurnog
kopnenog puta iz Konstantinopolja je takođe pogodovalo kneževini
Antiohiji, gde je Tankred, koji je tu vladao u ime svog strica
Bohemunda, bio u stanju da konsoliduje svoju vlast bez vizantijskog
upliva.
I Drugi krstaški pohod i Treći krstaški pohod su imali iste
probleme pri prolasku kroz Anadoliju.
3.5. DRUGI KRSTAŠKI RAT
Drugi krstaški rat trajao je od 1147. do 1149. godine i
pokrenulo ga je tursko osvajanje Edese i cele istoimene grofovije.
Krstaši su pokušali da osvoje Damask, ali u tome nisu uspeli i ceo
pohod se završio potpunim neuspehom.
Krstaške države nastale u I krstaškom ratu postojale su do 1144.
kada je pod tursku vlast pala grofovija Edesa. Taj pad je dosta
uzdrmao Evropu a tadašnji papa Evgenije II je smatrao da treba
organizovati krstašku vojsku i vratiti izgubljene teritorije. U
vojsci koja je oformljena su pored vojnika krstaša učestvovali i
pripadnici monaškog reda Cistericiti. Vladari koji su prihvatili
ideju o ratu su bili nemačko-rimski car Konrad III i francuski
kralj Luj VII. Međutim, odnosi između njih dvojice su bili dosta
zategnuti (nisu se mogli dogovoriti o dejstvovanju niti o podeli
teritorija kojih u osnovi nije bilo), tako da su se vratli kući. U
međuvremenu, u Egiptu jača Saladin koji je na sebe preuzeo ulogu da
vrati krstaške države u okvire islamskih. 1187. osvaja Jerusalim i
bio je manje okrutan u odnosu na hrišćane. Dao im je mogućnost da
otkupe svoju slobodu a ostale je ponižavao tako što su morali da
vuku crkveno zvono blatnjavim ulicama Jerusalima.
3.6. TREĆI KRSTAŠKI RAT
Treći krstaški rat trajao je od 1189. do 1192. godine i
pokrenulo ga je Saladinovo osvajanje Jerusalima 1187.godine.
Krstaši nisu uspeli da osvoje Jerusalim i pohod se okončao
dogovorom da Jerusalimskoj kraljevini ostane obala od Tira do Jope
i da hrišćani imaju slobodan pristup Jerusalimu.
Pad Jerusalima je izazavao burne reakcije u Evropi. Papa Grgur
VIII izdaje bulu kojom poziva na krstaški pohod. Odazivaju se
vladari: nemački car Fridrih Barbarosa, francuski kralj Filip
Avgust i engleski kralj Henri II. Barbarosa je sazvao sabor u
Majncu gde su se dogovarali oko pohoda. Međutim, sam Fridrih nije
dočekao sukobe jer se utopio u rečici Salefu u koji je pao
verovatno zbog srčanog udara. I engleski kralj umire a nasleđuje ga
njegov sin Ričard (Lavlje srce). Odnosi između Filipa i Ričarda su
bili dosta zategnuti zbog težnje Engleza da budu vladari u
Francuskoj (pitanje Normandije).
Krstaši uspevaju zauzeti Antiohiju, a Saladin se povlači sa
vojskom u Jerusalim. Pri opsadi su se pokazale suprotnosti između
dvojice vladara jer su obojica hteli da budu glavnokomandujući. Dok
je Ričard osvajao, Filip je igrao šah. Dok Filip osvaja, Ričarda
boli glava. Filip odlučuje da napusti pohod i vrati se u Francusku
tako da na istorijskoj pozornici ostaju dva vrlo sposobna vladara
koja su se međusobno izuzetno poštovali i koji su cenili viteške
tradicije (kada je Ričardov konj slomio nogu, Saladin mu je poslao
novog). Njih dvojica su se sastali i postigli su sporazum 1192. po
kojem krstaši mogu posećivati Sveto mesto ali bez oružja. Ričard se
vraća u Englesku jer su se odnosi sa Francuskom znatno pogoršali.
Kada se vratio 1193. godine, Saladin umire ali to nije kraj premoći
islama.
3.7. ČETVRTI KRSTAŠKI RAT
Četvrti krstaški rat trajao je od 1202. do 1204. godine i
pokrenut je da bi se osvojio Egipat. Krstaši su zbog nedostatka
novca pristali da prvo za Mletačku republiku zauzmu Zadar, da bi
kasnije prvo za Aleksija Anđela, a potom za sebe osvojili Carigrad
i srušili Vizantiju. Na temeljima ovog pohoda nastale su nove
države, a Mletačka republika je postala najveća pomorska sila u
Sredozemlju.
Pozivu pape Inoćentije III nije se odazvao niko od evropskih
monarha, već samo franački, flandrijski i italijanski velikaši,
tako da je na čelo pohoda postavljen Bonifacije Monferatski kao
jedan od najvećih vlastelina. Vizantijski dužd i tast Stefana
Nemanjića, Enriko Dandolo, je prvo skrenuo krstaše da osvoje Zadar,
a potom su pristali da za novčanu naknadu povrate presto Isaku i
Aleksiju Anđelu, što im je pošlo za rukom u julu 1203. godine. Kada
nisu dobili obećani novac, krstaši su se na Dandolov nagovor
okrenuli protiv Vizantije i 1204. je došlo do osvajanja i
pljačkanja Carigrada, što predstavlja najveće pljačkanje u srednjem
veku, kao i masakriranje domaćeg stanovništva. Osnovana je krstaška
država na tlu Vizantije, tzv. Latinsko carstvo. Ono je obuhvatalo
današnju Grčku i evropsku Tursku, kao mali deo Male Azije preko
puta Carigrada. Vizantiji je preostala Albanija i zapadna Turska,
ali je došlo do podele: Albanija i deo zapadne Grčke (Epir) postao
je takozvana Epirska despotovina, dok je zapadna Mala Azija
(Turska) skoro do Ankare postala Nikejsko carstvo. Treći deo je bio
mali primorski deo na severu današnje Turske, sa gradom Trapezuntom
(današnji Trabzon) - tzv. Trapezuntsko carstvo.
3.8. PAD CARIGRADA (1204)
Prvi pad Carigrada obuhvata dva zauzimanja Carigrada koja su
izveli krstaši IV krstaškog pohoda:
jula 1203.godine za račun princa Aleksija (1203-1204) i njegovog
oca Isaka II (1185-1195,1203-1204) koji su vraćeni na presto umesto
Aleksija III (1195-1203), i 13.04.1204.godine kada su za sebe
zauzeli grad i srušili Vizantijsko carstvo.
I to predstavlja prvi put da je jedna strana vojska uspela da
probije Carigradske bedeme. Iako je početni cilj ovog pohoda bio
napad na islamski Egipat, krstaši su po nagovoru Mlečana napali
hrišćansku Vizantiju i na kraju je srušili. Posle oba zauzeća, grad
je pretrpeo strahovito pljačkanje i razaranje u požarima koje su
izazvali krstaši. Direktna posledica krstaškog zauzeća Carigrada
bila je zamena pravoslavnog Vizantijskog carstva, katoličkim
Latinskim carstvom, a na širokom vizantijskom prostoru su nastale
nove države na zapadnim:
· Latinsko carstvo
· Solunska kraljevina
· Ahajska kneževina
· Atinsko vojvodstvo
i vizantijskim tradicijama:
· Nikejsko carstvo
· Epirska despotovina
· Trapezuntsko carstvo
U Vizantiji je 1185. godine na presto seo Isak II Anđel (Anđeo),
nesposobni vladar koji je za svoje vladavine uspeo da poništi sve
pozitivne tekovine vladavine Komnina u čije je vreme Vizantija po
poslednji put postala najjača svetska sila.
Njegovu vladavinu, koju je pretežno proveo u lovu, okončao je
njegov brat Aleksije III Anđel (Anđeo), koji ga je oslepeo i sa
njegovim sinom bacio u tamnicu u aprilu 1195. godine.
Isakov sin Aleksije uspeo je da pobegne iz zatvora tokom pobune
Manojla Kamice i da otplovi u Ankonu. Nakon toga Aleksije se uputio
kod svoje sestre Irene koja je bila udata za Filipa Bavarkog,
svetog rimskog cara.
Prilike na Zapadu bile su zrele za novi krstaški pohodi nakon
što je Saladin 03. oktobra1187. godine zauzeo Jerusalim, a krstaši
predvođeni Filipom II, Barbarosom i Ričardom Lavljim Srcem nisu
uspeli da ga povrate. Dolazak Inoćentija III na čelo Svete Stolice
1198. godine, samo je ubrzalo pripreme.
On je još iste godine poslao svoje legate i pisma širom Evrope
najavljujući novi pohod, a čuveni orator Falko od Nulija počeo je
propovedi o neophodnosti novog krstaškog pohoda. Naredne godine
uveden je poseban porez na crkvena primanja, koji je bio preteča
stalnog izvora finansija za Papstvo kasnije. Kao rezultat svega
ovoga na viteškom turniru koji je priredio Tibo III od Šampanje,
nekoliko franačkih vitezova borilo se pod znakom krsta umesto pod
svojim grbovima, a među njima bio je i Žofroa de Vilerden, pisac
čuvene istorije četvrtog krstaškog pohoda.
Na čelo četvrtog krstaškog pohoda postavljen je Bonifacije
Montferatski(markiz Monferata), a za cilj je proglašeno osvajanje
Egipta. Krstaši su se dogovorili sa Mlečanima da ih oni za 85.000
srebrnih maraka prevezu do Egipta tako da je mesto okupljanja za
većinu bila Venecija, dok je samo mali broj krstaša krenuo direktno
iz Francuske. Dogovor koji je postignug sa mletačkim duždom bio je
da se Mlečanima plati da prebace do Egipta 30.000 vojnika i 4.500
konja sa ratnom opremom i zalihama, kao i njihovo učešće u podeli
osvojenih teritorija.
Kada su se krstaši skupili u Veneciji ispostavilo se da im
nedostaje novca da plate prevoz do Egipta. To je iskoristio Enriko
Dandolo „da od krstaške gluposti načini trgovački posao“(Karl
Marks). Mletačkoj republici koja je nadavno uspostavila trgovačke
veze sa islamskim Egiptom, nikako nije odgovaralo da se tamo
zarati, zato je krstašima predloženo da kao kompenzaciju zauzmu za
Mlečane utvrđeni Zadar koji je tada bio u sastavu Mađarske, koja je
podržavala i učestvovala u pohodu. Ovom predlogu se usprotivio
jedan deo krstaša i sam Inoćentije zbog toga što se skretalo sa
puta i zato što se napadao hrišćanski grad, ali je pohod krenuo ka
Zadru bez obzira na protivljenja jednog dela krstaša i zabrane koju
je stavio Inoćentije.
Žofroa de Vilerden u svojim memoarima, ovako je opisao polazak
krstaša iz Venecije i njihov dolazak do Zadra:
„Tamo bejaše mnoštvo galija i lađa teretnih koje bejahu
raspodeljeni međ` vlastelinima(baronima). Oh, Gospode kakvi divni
konji bojni behu tu ukrcani. I kada se brodovi popuniše oružjem i
namernicama, i vitezovima i štitonošama, štitovi behu istaknuti po
ogradama i kabinama galija i barjaci istaknuti behu, mnogi i
krasni. I neka bude znano da lađe nosahu više od tri stotine
petrarija i mangonela, i svih drugih naprava takvih koje su za
osvajanje gradova potrebne, u broju velikom. Nikada krasnija flota
ne isplovi iz neke luke. I ovo beše u oktavi gozbe svetog Revija(u
oktobru) leta gospodnjeg 1202. godine. Tako oni ploviše iz luke
Venecijske, kao što već rečeno vam bi. Na veče pre svetog
Martina(10. novembra) dođoše oni do Zadra u Sloveniji(Sklavoniji),
i posmatraše grad opasan visokim bedemima i visokim kulama i uzalud
biste tražili krasniji ili snažniji grad, ili bogatiji. I kada ga
hodočasnici spaziše, diviše se i rekoše jedan drugome: ,,Kako može
ovakav grad biti zauzet silom, ako ne uz samu Božiju pomoć?" Prve
lađe koje do grada stigoše ukotviše se i sačekaše ostale i ujutru
dan beše krasan i veoma vedar i sve galije pristigoše sa lađama
tovarnim i ostalim lađama koje pozadi behu, i zauzeše luku silom i
probiše lanac koji ju je branio iako beše jak i dobro iskovan i
iskrcaše se tako da luka beše između njih i grada. Onda ste mogli
videti mnoge vitezove i mnoge štitonoše koji pokuljaše iz brodova i
koji izvedoše sa lađa tovarnih mnogog dobrog konja bojnog i mnogi
bogati čador i mnogi paviljoni behu podignuti. Tako se mnoštvo
ulogori. I opsada Zadra poče na svetog Martina dne(11. novembra
1202.)“
Kada su se krstaši pojavili pred Zadrom stanovništvo i posada je
na bedeme i kule istakla barjake sa krstovima kao znak da
podržavaju njihov pohod, ali su krstaši bez obzira na to zauzeli
gradsku luku i otpočeli opsadu. Zadar se predao krstašima pod
uslovom da životi stanovnika budu pošteđeni. Nakon toga grad beše
podeljen među osvajačima. Mlečani su preuzeli deo grada uz luku,
dok su krstaši preuzeli ostatak grada. Početkom decembra u Zadar je
prispelo poslanstvo koje je poslao Filip II Bavarski u svoje ime i
u ime Aleksija Anđela sa ponudom krstašima da mu povrate
presto.
Žofroa de Vilerden u svojim memoarima,ovako opisuje poruku koju
je donelo to poslanstvo:
„Vitezovi i Dužd Mletački skupiše se u dvoru u kom je Dužd
obitavao. I poslanstvo im se obrati i reče: „Gospodari, kralj
Filip, šalje nas k` vama, kao i brat žene njegove, sin cara
Konstantinopoljskog“. „Gospodari, kaže kralj, šaljem vam brata žene
svoje i ja ga predajem u ruke Gospodnje - neka ga čuva od smrti - i
u ruke vaše. I zato što se za Boga okupiste i za istinu i za
pravdu, zato ste u obavezi, koliko je to u moći vašoj, da povratite
pravo onima kojima to nepravdom bi oduzeto. I brat žene moje će
ponuditi vam najbolje uslove koji behu nekim ljudima ponuđeni i
daće vam najmoćniju pomoć da povratite zemlje prekomorske. I prvo,
ako Bog dozvoli da mu vratite njegovo pravo, on će celo carstvo
Romeja(Vizantiju) podložiti Rimu, od kog beše dugo razdvojen.
Dalje, on zna da vi potrošiste imovinu svoju i da siromašni ste i
on daće vam 200.000 srebrnih marki i hranu za sve mnoštvo, bilo da
su niskog ili visokog porekla. I on lično će krenuti sa vama u
zemlju Vavilonsku ili ako vam to odgovara više, poslaće tamo 10.000
ljudi pod svojom komandom. I njima će vas pomagati godinu dana. I
za vreme života njegova, pod komandom njegovom, pet stotina
vitezova u zemljama prekomorskim biće da čuva ih“. „Gospodari, mi
imamo ovlašćenja, rekoše poslanici, da zaključimo pogodbu ovu, ako
ste vi radi prihvatiti se svog dela pogodbe. I neka bude znano da
ovako dobra pogodba nikad nikome ne bi ponuđena i da onaj koji bi
odbio je ima malu želju za slavom i osvajanjima.
“Vlastelini(baroni) i Dužd rekoše da porazgovaraće o ovome još se i
sabor bi za sutra zakazan. Kada se svi skupiše predlog bi iznet
pred njih.“
Jedan deo krstaša oštro se usprotivio daljim skretanjima sa puta
i zahtevao je da se odmah krene ka Siriji. Drugi deo se zalagao za
osvajanje Carigrada čime bi se došlo do sredstava i vojne podrške
koju je vizantijski princ obećao koja bi bila od velike pomoći u
nastavku pohoda. Inoćentije je poslao je pismo u kome je
objavljivao ekskomunikaciju Mlečana, ali je Bonifacije odbio da ga
objavi krstašima. Drugo pismo u kome se Inoćentije oštro usprotivio
bilo kakvoj akciji u Carigradu, stiglo je u Zadar, nakon što su
krstaši prihvatili Aleksijevu ponudu i otisnuli se ka Zlatnom
rogu.
Krstaška flota uništila je Zadar 7. aprila 1203. godine i
uputila se na jug. Na svom pohodu zastali su u Draču koji im je
otvorio kapije i priznao Isaka i Aleksija za zakonite careve.
Sledeća stanica na njihovom putu bio je utvrđeni grad Krf. Posada
grada odbila je da im otvori kapije, nakon čega su krstaši
opljačkali i spalili sva naselja i letinu na Krfu, da bi se 24.
maja 1203. godine otisnuli sa Krfa ka ostvru Andros u Egejskom moru
koje su takođe opljačkali i spalili. Krstaška flota prošla je
Helespont(Dardanele) i stigla u Abidos, grad na obali Mramornog
mora. Tu su u okolini grada opljačkali svu letinu i 23. juna 1203.
godine uputili su se ka manastiru svetog Stefana, nadomak
Carigrada.
Žofroa de Vilerden u svojim memoarima, ovako opisuje utisak koji
je Carigrad ostavio na krstaše:
„Tu su oni na lađama i galijama i teretnim lađama imali potpun
pogled na Carigrad i tu uploviše u luku i ukotviše se. Sada, neka
vam bude znano, oni koji nikad ranije ne videše Carigrad posmatraše
ga sa krajnjom zbiljom, jer nikad oni ne mišljaše da može na svetu
postojati grad toliko bogat i oni zapaziše visoke bedeme i jake
kule koji ga opasivahu i bogate dvorove i moćne crkve kojih bejaše
toliko da niko ko ih očima video nije ne mogaše poverovati u
veličinu grada tog koji iznad svih drugih beše bezgraničan. I neka
bude znano da ne beše čoveka takve hrabrosti koji zadrhtaše i to ne
bi čudno jer nikada ne beše većeg poduhvata načinjenog od ljudi od
postanka sveta.“
Krstaši su se 24. juna 1203. godine iskrcali u Halkedonu, malom
mestu na azijskoj obali Bosfora. U Halkedonu se nalazio carski
dvorac u koji su se uselili krstaški vlastelini. Car Aleksije je
poslao je odred od 500 konjanika da protera krstaše iz palate,
međutim krstaši su ih pobedili i Vizantinci su se u neredu povukli.
Nakon toga su krstaši ušli u Hrisopolj i na taj način preuzeli
kontrolu nad azijskom obalom Bosfora. U Hrisopolju su 2. jula
dočekali Aleksijevo poslanstvo, na čijem je čelu bio Nikola Roa, sa
pismom u kome on zahteva objašnjenje od njih šta rade na njegovoj
zemlji pošto je on hrišćanin i oni su hrišćani, a njihov cilj je
borba protiv nevernika. Aleksije je pored toga ponudio hranu i
sredstva za njihovo napuštanje Vizantije, ali je i zapretio vojnom
intervencijom. Iako su bedemi Carigrada bili jaki i njegovi
branioci brojni, stanje u vizantijskoj vojsci je bilo
katastrofalno, jer su se na ključnim mestima nalazili ljudi koji su
do njih dospeli uz pomoć veza i novca, a ne vojnih zasluga. O tome
najbolje svedoči primer Mihajla Strufnosa, admirala carske flote
koji je prodao brodsku opremu da bi se obogatio, tako da
vizantijska flota uoči krstaškog napada praktično i nije
postojala.
Narednog dana su na jednom brodu isplovili mletački dužd i
markiz Monferata sa princem Aleksijem sa ciljem da stanovništvu
grada pokažu zakonitog vladara, ne bi li to pokrenulo prevrat u
gradu, ali narod nije bio oduševljen njegovom pojavom, tako da su
se krstaši na kraju odlučili za napad na grad.
Prvi krstaški udar bio je usmeren na luku, koja je vrlo lako
zauzeta. Nakon toga krstaši su se okrenuli ka Peri. Venecijanci
koji su živeli u Peri spaljuju Veliki Bastion i omogućuju krstašima
da prodru u Peru i ovladaju njom. Teodor Laskaris je pokušao da
odbije krstaške napade, ali je bio poražen i povukao se, nakon čega
je sa Zlatnog roga sklonjen lanac koji je sprečavao krstaške
brodove da uplove.
Franački vojnici zauzeli su položaje prema carigradskom kopnenom
bedemu, koncentrišući svoje napade na deo bedema oko kvarta
Vlaherna(severozapadni deo grada) koji je bio najslabiji, dok su
Mlečići napadali taj deo grada sa mora. Vizantinci na čelu sa
Teodorom Laskarisom pokušavali su sve vreme da odbiju napade i
poraze krstaše, ali bez uspeha. Tokom borbi zarobljen je i Teodorov
brat Konstantin.
Krstaši su 17. jula krenuli u završni napad. Bonifacije, markiz
Monferata je sa odredima iz Burgundije i Šampanje čuvao logor, dok
su napad na kopnene bedeme predvodili:
· Balduin(Boldvin), grof Flandrije
· Luj, grof Bloa i Šartea (Balduinov brat)
· Hju, grof Sent Paulija
Sa morske strane napad su vršili Mlečani na čelu sa poluslepim
duždom Dandolom. Tokom sukoba Mlečani su ovladali većim brojem kula
na morskim bedemima. Nakon toga su podmetnuli požar koji je brzo
zahvatio ceo grad i vrlo brzo progutao veći deo grada. Aleksije III
odlučuje nakon tog požara i prodora krstaša u Vlahernu da izjaše sa
velikom vojskom iz grada. Vizantijska vojska sa svojim carem na
čelu izašla je iz grada kroz kapiju Harsijus koja je bila najbliža
krstaškom logoru. Međutim i pored zahteva i insistiranja Teodora
Laskarisa Aleksije nije krenuo niti naredio napad i predveče se sa
vojskom povukao u grad.
Te noći Aleksije III napušta Carigrad noseći sa sobom sve blago
koje je mogao poneti, ostavljajući za sobom svoj narod i porodicu.
Isak Anđel je sa njegovom ženom Margaritom Arpad oslobođen iz
tamnice i vraćen na presto, dok je Aleksijeva žena Jevrosima
utamničena, a njena imovina je konfiskovana. On je poslao
poslanstvo krstašima izvestivši ih o njegovom preuzimanju vlasti.
Isak je nakon toga na krstaški zahtev potvrdio ugovor koji je sa
njima zaključio njegov sin i 1. avgusta je princ Aleksije zvanično
krunisan za savladara pod imenom Aleksije IV Anđel.
Aleksije IV je uveo nove namete, ispraznio državnu kasu i
konfiskovao imovinu, ali je uspeo da prikupi 100.000 srebrnih
maraka, odnosno polovinu obećane sume. Među krstašima je pokrenuto
i pitanje šta dalje, ali je na insistiranje Enrika Dandola odlučeno
da se sačeka cela suma. Zbog toga je Aleksije krenuo po zemlji u
pratnji franačkih vitezova ne bi li prikupio obećana sredstva.
Novi nameti i požar koji je zahvatio Carigrad tokom opsade,
stvorili su u gradu veliko antikrstaško raspoloženje. Širom grada
sve češće su izbijali sukobi između Vizantinaca i krstaša. Sukobi
dostižu kulminaciju kada krstaši podmeću novi požar u kome je
izgoreo veći deo grada oko crkve sveta Sofija. Nakon ovoga svi
Latini koji su bili u gradu, napustili su ga plašeći se odmazde
domaćeg stanovništva.
Mladi car se vratio u prestonicu 11. novembra,ali bez
sakupljenih sredstava da isplati krstaše. U carsku palatu Vlaherna
krstaši su poslali Konona de Betuna i Žofroa de Vilerdena da objave
da će upotrebiti silu, ako bude trebalo da bi namirili svoja
potraživanja, što je predstavljalo objavu rata, nakon čega su
otpočela ratna dejstva.
Žofroa de Vilerden u svojim memoarima, ovako opisuje to
poslanstvo:
„Oni sjahaše na kapiji i uđoše u dvor i zatekoše cara Aleksija i
cara Isaka gde na dva prestola sede, jedan kraj drugog. I blizu
njih sedela je carica, koja beše žena oca i maćeha sina i sestra
kralja Ugarskog, gospa i divna i dobra. I tu sa njima beše velika
pratnja sačinjena od ljudi od značaja i zvanja. Po želji poslanika
ostalih Konon de Betun, koji vrlo mudar i rečit u govoru beše,
istupi kao govornik: „Veličanstvo, mi dođosmo tebi u ime
vlastele(barona) narodne i dužda Mletačkog. Oni žele da te podsete
na uslugu veliku koju učiniše ti - uslugu znanu ljudima i
objavljenu svekolikom ljudstvu. Ti zakletvu dao si, ti i otac tvoj,
da obaveze ispunjene biće i one tvoj svojeručni potpis imaju. Ali
ti dogovore ove nisi ispunio, kao što trebao si. Mnogo puta behu te
pozvali oni na njihovo ispunjenje i sada ponovo pozivamo te, u
prisustvu sve vlastele tvoje, da dogovore koji među vama behu
ispuniš. Učiniš li tako, dobro biće. Ako ne, neka ti bude znano da
od dana ovog pa na dalje oni te neće smatrati za plemića ili
prijatelja, već će nastojati da te obaveze namire sami svim
sredstvima koja u moći su njihovoj. I na to te oni upozoravaju sad,
jer oni ne žele da povrede tebe ili koga drugog bez izazova
prethodnog, jer nikad se oni kao izdajice ne poneše niti je običaj
takav u zemljama njihovim. Čuo si, šta rekli smo ti. Na tebi je da
na to odgovoriš prema volji svojoj. “Mnogo behu Grci zapanjeni i
veoma razbešnjeni ovim izazovom otvorenim i oni rekoše da niko ne
bi toliko smeo da se usudi prkositi caru Konstantinopoljskom i
njegovom dvoru. Veoma zli behu pogledi koje sada na poslanstvo
bacahu car Aleksije i svi Grci, koji do skora na njih gledahu sa
naklonošću velikom. Metež veliki unutra beše i poslanici se
okrenuše i do kapije odoše i uzjahaše konje. Kad prođoše kroz
kapiju, ne beše nikog međ` njima kome ne bi drago kod srca i to ne
beše za čuđenje nešto, jer oni iz velike opasnosti pobegoše i
držahu da malo falilo je svi ubijeni ili utamničeni budu. Tako u
logor vratiše oni se i rekoše vlastelinima(baronima) kako prošli
su.“
Nakon izbijanja otvorenog ratnog sukoba sa krstašima, Vizantinci
su pokušali da spale krstašku flotu i da na taj način spreče napad
na morske bedeme. Na čelu flote bio je Aleksije Duka Murzulf,ali su
Mlečani zarobili deo vizantinske flote koja je izvršila napad, a u
napadu je stradao samo jedan pizanski trgovački brod. Komanda nad
odbranom grada i Carstva ponovo je pala na pleća trojice ljudi kao
i u prvom sukobu sa krstašima,pošto je novi car pokazao je istu
hrabrost i inicijativu u borbi sa krstašima kao i njegov
prethodnik. Svaki od njih trojice poneće igrom slučaja carski venac
i na svoj pokazaće se sposobnijim i zaslužnijim od svojih
prethodnika koje su služili. Odbranu grada vodili su:
· Aleksije Duka Murzulf
· Teodor Laskaris
· Konstantin Laskaris
Razvoj situacije i kukavičko ponašanje vladara doveli su
25.01.1204.godine do prevrata kojim su Anđeli konačno zbačeni sa
vlasti.Za novog cara je proglašen Aleksije Duka(Aleksije V Duka
Murzulf), koji je 05.02. ovenčan za cara Vizantije. Aleksije IV je
udavljen u tamnici 08.02., a nekoliko dana kasnije u tamnici umire
i njegov otac Isak.
Krstaši su se okrenuli ka okolini Carigrada pljačkajući i
uništavajući.Na povratku iz pljačkanja Fileje Aleksije V sa vojskom
ih je napao. Krstaši su potukli Vizantince, a sam car Aleksije je
jedva izbegao zarobljavanje. U sukobu su krstaši zarobili ikonu
Bogorodice za koju se smatralo da ju je napravio jevanđelist Luka i
koja je imala veliki ugled u narodu.
Krstaši su otpočeli sa pripremama za napad i pravljenjem
opsadnih naprava. Tokom priprema zaključen je dogovor o raspodeli
osvojenih teritorija i opljačkanih bogatstava.Prema dogovoru nakon
osvajanja grada biće napravljeno veće koje će činiti 6 Franaka i 6
Mleačana, koje će izglasati među krstašima novog cara odnosno prvog
cara Latinskog carstva.Njemu će pripasti četvrtina osvojenih
teritorija i bogatstava. Preostale tri četvrtine biće podeljene na
dva dela, od kojih će jedan pripasti Mlečanima,a drugi deo će
krstaši podeliti među sobom. Novi patrijarh(prvi latinski
vaseljenski patrijarh) će biti izabran iz one grupe iz koje nije
car tj. ako se za cara izabere Mlečanin,patrijarh će postati neko
od krstaša i obratno.
Pripreme su okončane i 08.04. počeo je napad na grad sa morske
strane. Nakon teških borbi Vizantinci su uspeli da odbiju napade i
krstaši su bili primorani da se sa brodovima vrate na drugu stranu
Zlatnog roga. Nakon ovog poraza, održano je veliko zasedanje da bi
se dogovorili šta dalje.Bilo je predloga da se od svega dignu ruke,
da se pokuša sa kopna, ali je na kraju prihvaćen predlog na kome su
Mlečani insistirali. Njihov predlog bio je da se napad nastavi na
istom mestu jer je taj deo carigradskih bedema najslabiji, ali da
se ovog puta više brodova poveže zajedno i da se na taj način
stvore veliki splavovi kojima bi se lakše napali morski bedemi.
Povezivanje brodova je trajalo nekoliko dana, tako da je 13.04.
otpočeo novi napad.Međutim,Vizantinci su i ovog puta uspeli da
uspešno odbijaju krstaške napade. Tokom borbe,vetar je promenio
smer i počeo da duva sa severa tj. sa Zlatnog roga ka gradu. Takav
vetar je privukao brodove uz same morske bedeme. Dva broda Raj i
Hodočasnik koja su bila povezana toliko su prišla bedemima da su se
lestve sa brodova povezale sa jednom od kula. To su odmah
iskoristili:
· jedan Mlečanin
· Andreja od Durbosa
· Džon Čojsi
koji su prešli na kulu i otpočeli borbu sa njenom iznenađenom
posadom. Za to vreme na nju su počeli da prelaze i drugi krstaši i
ubrzo su ovladali celom kulom. Nakon toga su i drugi brodovi prišli
kulama i na sličan način otpočeli njihovo zauzimanje, tako da su
krstaši počeli da ovladavaju morskim bedemima. Aleksije V pokušao
je rečima da ohrabri vojnike i da ih povede u protivnapad, ali je
razbijenim redovima Vizantinaca potpuno pao moral i oni su se u
neredu povukli ka gradu.On se nakon toga povukao do dvorca
Bukeleon. Tamo je pokupio Aleksijevu ženu Jevrosimu i ćerku
Evdokiju(bivšu ženu Stefana Prvovenčanog) i sa njima je napustio
grad kroz Zlatnu kapiju.
Nakon Aleksijevog napuštanja grada u crkvi sveta Sofija za cara
je proglašen Konstantin Laskaris. On je sa svojim bratom pokušao da
se na čelu Varjaške straže suprodstavi krstašima,ali je bitka već
bila izgubljena, tako da su na kraju i braća napustila
Carigrad.
Obezglavljena i nemoćna prestonica Vizantijskog carstva suočila
se sa krstaškim pljačkanjem i razaranjem,koje se smatra za jedno od
najstrašnijih koje su zadesile neki grad.Tokom četiri dana koliko
je trajalo,po nekima,divljanje krstaša gradom,tokom koga je veći
deo naroda preživeo mučenja,masakriranja i silovanja kojima su bile
izložene sve osobe bez obzira na godine ili pol.Krstaši su uništili
veći broj crkava,dvorova,manastira i skulptura(među njima su bile i
skulpture koje su izradili antički majstori Fidija i Praksitel) i
opljačkali dobar deo ikona,relikvija i skulptura koje su se čuvale
u gradu.Vođa krstaša Bonifacije Monferatski zauzeo je za sebe
dvorac Bukeleon sa svim blagom,dok je Anri Flandrijski(brat Balduin
Flandrijskog) to učinio sa dvorcem Vlaherna.
Otkako je sveta,ni u jednom gradu ne bi zadobijen toliki
plen.
Čak i Saraceni su milosrdni i blagi u poređenju sa ovim ljudima
koji nose na ramenima Hristov krst.
Kada se pljačkanje Carigrada okončalo formiran je savet od 12
istaknutih vitezova koji je za cara novog Latinskog carstva izabrao
Balduina, grofa Flandrije koji postaje Balduin I Flandrijski. Novi
car se oženio udovicom Isaka Anđela i majkom Aleksija IV Anđela
Margaritom Arpad,ćerkom mađarskog kralja.Za prvog latinskog
vaseljenskog patrijarha izabran je mlečanin Toma Morosini.
Već prilikom izbora novog cara i podela zemalja pokazala se
dovitljivost Enrika Dandola,zbog načina na koji je on iz cele
stvari izvukao najbolje za državu svetog Marka.Karakter tog „novog
ugovora Mlečana sa krstaškim glupacima,kojima su bez milosti
podvalili i koji su zajedno sa svojim neotesanim kneževima bili
samo oruđe u rukama tih trgovaca“(Karl Marks) najbolje se ogleda u
navodno pravednom glasanju za novog cara(6 Mlečana i 6 krstaša) i
tome da onima drugima pripadne mesto novog patrijarha.Zahvaljujući
tome Dandolo je bio u poziciji da za novog cara izabere za Mlečane
najpogodnijeg kandidata od krstaša,jer je na 6 istih mletačkih
glasova išlo 6 podeljenih krstaških glasova,da bi potom novi
patrijarh postao Mlečanin.Tako je praktično Dandolo izabrao i novog
patrijarha i novog cara.Na taj način je Dandolo za cara postavio
vremešnog Balduina Flandrijskog,umesto ambicioznog vođe četvrtog
krstaškog pohoda Bonifacija Monferatskog koji je svojim rodbinskim
vezama sa hrišćanskim državama na istoku(krstaškim
zemljama,Gruzijom i Jermenijom) pretio da stvori novu jaku državu
ili savez država u istočnom Sredozemlju,u trenu kada se Mletačka
republika konačno rešila svog tvorca Vizantije i počela da postaje
suvereni vladar Sredozemlja.Ugovorom je pored toga predviđeno da su
sve krstaške države nastale na prostoru Vizantije vazali Latinskog
carstva,dok su teritorije pripojene Mletačkoj republici nezavisne
od njega.Dandolo je računao i na to da će međusobni antagonizmi
među krstašima dodatno onesposobiti Latinsko carstvo čime bi
Mlečani dobili odrešene ruke za vladavinu nad tim delom
Sredozemlja.Da se nije prevario pokazalo se odmah,kada je
Bonifacije umesto da zauzme posede koji su mu dodeljeni u Maloj
Aziji sa vojskom krenuo na Solun zauzevši ga za sebe.Na taj način
je omogućio vizantijskim izbeglicama da konsoliduju redove i stvore
državu koje će kasnije doći glave krstaškim tvorevinama na
Balkanu.Novi car je morao da prihvati takvo stanje i dozvolio mu je
stvaranje nezavisne Solunske kraljevine.
Unuci poslednjeg vladara iz dinastije Komnina Andronika I,David
i Aleksije koji su se,posle njegovog nasilnog zbacivanja sa
vlasti,sklonili na gruzijski dvor kod svoje rođake kraljice
Tamare(1184-1212).Zahvaljujući potpunom rastrojstvu koje je
zavladalo Carstvom tokom krstaške opsade Grada,oni su uz njenu
pomoć početkom aprila(pre konačnog sloma Vizantije) zauzeli
Trapezunt i u njemu osnovali novu državu znanu kao Trapezuntsko
carstvo.Mlađi brat David,započeo je prodor na zapad duž crnomorske
obale koji je nakon zauzimanja Sinope,Paflagonije i Herakleje
zaustavio Teodor Laskaris.
Aleksije Duka pobegao je u Mesinopolj,u Trakiji,gde je Aleksiju
III vratio njegovu ženu i ćerku.Ovaj ga je lepo primio,obećavši mu
ćerku za ženu,ali ga je prvom prilikom oslepeo.Latini su ga kasnije
utamničili i pogubili bacivši ga sa vrha stuba u Carigradu,a
njihove tamnice dopao se i nekadašnji car Aleksije III.Činjenicu da
krstaši nisu zauzeli odmah zemlje u Maloj Aziji iskoristili su
braća Laskarisi koji su u Nikeji osnovali Nikejsko carstvo.
Brat od strica Isaka i Aleksija Mihajlo osnovao je posle pada
Carigrada od vizantijskih teritorija na istočnom Balkanu Epirsku
despotovinu koja je obuhvatala prostor od Drača do korintskog
zaliva sa prestonicom u Arti.
3.9. KATARSKI KRSTAŠKI RAT
Katarski krstaški rat ili Albižanski pohod (1209. - 1229.)
predstavljao je rat, koji je započela Katolička crkva protiv katara
ili patarena u Langdoku na jugu Francuske. Katarsko verovanje je
smatrano za jeres. Stepen nasilja prema katarima je bio ekstremno
velik, čak i prema srednjovekovnim standardima. Na početku rata
krstaši su pobili celi jedan grad Bezijer od 10.000 stanovnika.
Kasnije su spaljivali i žive i mrtve katare.
Crkva je ponudila to područje severnofrancuskim plemićima i
kralju Francuske, koji su delovali kao katolički plaćenici.
Teritorija Francuske tim ratom postaje gotovo duplo veća. Francuska
je dobila područja, koja su imala bliže kulturne i jezičke veze sa
Katalonijom nego sa Francuskom.
Katarski krstaški rat je imao veliki značaj u uspostavljanju
srednjevekovne inkvizicije. Katolička crkva je imala problema sa
jeretičkim učenjima, ali uglavnom se radilo o manjim grupama ili
lokalizovanim sektama. Katari su postali veliki i popularan masovni
pokret raširen po celom regionu. Većina južne Francuske postala je
otvoreno katarska, a katarsko učenje se širilo u druga područja.
Katarsko i druga jeretička učenja tog doba pojavljuju se u
gradovima i mestima novih urbanizovanih područja. Nije bilo nimalo
slučajno da katari potiču iz južne Francuske, koja je bila jedno od
najgušće naseljenih područja Evrope u to vreme.
Katari su bili najbrojniji u regionu Langdok, koje se nalazi na
zapadnom mediteranskom delu Francuske. Tada je Langdok bio deo
Katalonsko-Aragonske konfederacije Aragonskog kraljevstva. Zvali su
se i Albižani, jer je pokret bio prisutan oko grada Albi. Politička
kontrola u Langndoku je bila podeljena između lokalnih plemića i
gradskih saveta. Pre krstaškog rata područje je bilo na visokom
kulturnom nivou.
Kada je došao na vlast 1198. papa Inoćentije III pokušao je da
spreči širenje katara. Najpre je pokušao mirnim metodama da ih
prisili da odbace jeretičko učenje. Poslao je sveštenike da
prekrste katare, ali nije bilo gotovo nikakvog uspeha. Lokalno
plemstvo je štitilo katare, kao i lokalni biskupi. Papa je 1204.
suspendovao lokalne biskupe i postavio je papske legate. Papa traži
1206. podršku plemića, a plemiće koji štite katare papa
ekskomunicira.
Moćni grof i najvažniji plemić toga područja Rejmond VI Tuluški
odbija da pruži podršku u iskorenivanju katara, pa je
ekskomuniciran maja 1207. Papa je pozvao francuskog kralja Filipa
II Avgusta da deluje protiv plemića, koji štite katare. Kralj je u
to doba bio zauzet jednom drugom bitkom te nije reagovao. Grof
Rejmond VI Tuluški sreće se januara 1208. sa papskim legatom Pjerom
d Kastelnom i posle svađe papski legat je ubijen.
Papa je odmah izdao proglas, kojim je pozvao u krstaški rat
protiv Langdoka. Papa nudi jeretičku zemlju svakome ko se priključi
krstaškom ratu, kao i opšti oprost grehova. Mnogo plemstva severne
Francuske se pridružuje krstaškom ratu privučeni atraktivnom
ponudom zemlje plemstva sa juga.
Krstaški rat se može podeliti u nekoliko faza. Prva faza (1209.
- 1215.) - serija velikih uspeha krstaša u Langdoku. Druga faza
(1215. - 1225.) - serijom pobuna krstaši su uglavnom izgubili ono
što su osvojili. Treća faza (1225. - 1229.) - usledile su
intervencije francuskih kraljeva i područje je osvojeno.
Posle kraja krstaškog rata inkvizicija je imala mnogo posla, a
bilo je još pobuna do 1255. Do sredine 1209. skupilo se oko 10.000
krstaša u Lionu i krenuli su prema jugu. Rejmond VI Tuluški je
uvideo da postoji velika opasnost i obećava da će dejstvovati
protiv katara, pa više nije ekskomuniciran. Krstaši su krenuli
prema Montpeljeu i zemlji Rejmunda de Trenkavela. Krstaši su
prvenstveno hteli da udare u centar katarstva oko Albija i
Karkasona. Rejmond Trenkavela je isto pokušao da se dodvori
krstašima, ali nije uspeo pa je pobegao u Karkason da pripremi
obranu.
U julu krstaši zauzimaju malo selo Servijan. Bezije su opkolili
21. jula 1209. i tražili su da grad preda katare. Kad su stanovnici
Bezijea to odbili krstaši sledeći dan zauzimaju grad i ubijaju sve
stanovništvo. Smatra se da je u Bezijeu bilo oko 500 katara, a
krstaši su pobili 7.000 - 20.000 stanovnika. Krstaši su pitali
papskog legata, glavnog sveštenika cistercitskog reda, kako da
razlikuju katare od ostalih.
Sledeća meta je bio grad Karkason. Karkason je bio dobro utvrđen
grad, ali bio je prepun izbeglica. Krstaši su stigli pred grad 1.
avgusta 1209. Stavili su grad pod opsadu, a 7. avgusta su odsekli
dovod vode do grada. Rejmond Trenkavela je pokušao da pregovara ,
ali ga zarobljavaju. Karkason se predao 15. avgusta 1209.
Stanovništvo grada nije ubijano, nego su proterani goli iz
grada.
Simon Monfor preuzima komandu nad krstašima i dobija kontrolu
nad područjem oko Karkasona, Albija i Bezijera. Posle Karkasona
predaju se mnogi gradovi bez borbe. Albi, Kastelnodar, Kastr,
Fanžo, Limo, Lombr i Montreal su pali tokom jeseni. Neki gradovi su
se ubrzo ponovo pobunili.
Sledeće borbe odvijaju se oko Lastura i obližnjeg zamka Kabare.
Pjer Kabare odbija krstaše u decembru 1209. Tokom zime borbe staju,
pa se nastavljaju u proleće, kada krstaši u martu zauzimaju Bram. U
junu 1210. dobro utvrđen gradić Minerv odoleva, dok im nije uništen
glavni bunar, pa se predaju 22. jula 1210. Data je prilika katarima
da se prekrste. Spaljeno je 140 katara, koji nisu hteli da odbace
katarsko učenje. U avgustu krstaši napadaju grad Term, kojem dolazi
u pomoć Pjer Kabare. Grad zauzimaju tek u decembru 1210.
Rejmond VI Tuluški i još nekoliko plemića napuštaju savez sa
krstašima, jer su užasnuti njihovim postupcima. Rejmond VI Tuluški
je ponovo ekskomuniciran. Ponavljaju se borbe oko Lastura, a Pjer
Kabare se predao. U maju 1211. krstaši zauzimaju jedan zamak kraj
Montreala i tu vešaju vitezove i pale nekoliko stotina katara.
Nakon zauzimanja Monferana tokom juna, krstaši su krenuli prema
Tuluzu. Krstaši su opsedali grad, pa su ostali bez snabdevanja i
povukli se.
Rejmond VI Tuluški je time bio ohrabren, pa je krenuo na vođu
krstaša Simona Monfora u septembru 1211. Monfor se izvukao iz
opsade, ali Rejmond VI Tuluški posle toga oslobađa grad za gradom i
oslobodio je tako 30 gradova. Tokom 1212. pobunjenici su oslobodili
veliki deo provincije Tuluz.
Petar II Aragonski dolazi iz Katalonije da pomogne Tuluzu protiv
krstaša. Opsedao je jedan grad i septembra 1213. poginuo je pri
opsadi, a vojska mu se posle toga razbežala. To je bio težak udarac
za katare. Tokom 1214. postaje još gore za njih. Papa je ponudio
francuskom kralju Filipu II Avgustu zemlju od Rejmonda VI Tuluškog
i time ga zainteresirao za rat.
Filip II Avgust je pobedio, a Rejmond VI Tuluški je pobegao u
Englesku. Krstaši su napredovali tokom 1214, a 1215. zauzimaju
Tuluz. Tuluz je poklonjen Simonu Monforu, ali on ga predaje
francuskom kralju Filipu II u aprilu 1216.
Rejmond VI Tuluški vratio se sa svojim sinom u aprilu 1216. i
uspeva da podigne veliku vojsku nezadovoljnih gradova. Zauzimaju
Boker posle tri meseca opsade. Simon Monfor nije uspeo da spreči
pad Bokera. Simon Monfor guši pobunu u Tuluzu, pa kreće zapadno u
nameri da zauzme Bigor, u čemu ne uspeva. U septembru 1217. Rejmond
VI Tuluški oslobađa Tuluz, dok je Simon Monfor bio zauzet na drugim
mestima. Monfor pokušava bezuspešno da povrati Tuluz, a ubijen je u
junu 1218.
Krstaška vojska je bila u neredu, pa predaju komandu francuskom
kralju Filipu II Avgustu, kojega najviše brine Tuluz, mnogo više od
jeresi. Papa Inoćentije III je umro jula 1216. Sukob je ušao u
mirniji period do 1219, iako je bilo akcija. Krstaši su zauzeli
Mermand 3. juna 1219. nakon duge opsade, ali nikako nisu uspevali
da zauzmu Tuluz. Osim toga krstaši su gubili gradove. Rejmond VI
Tuluški i njegov sin Rejmond VII Tuluški nastavili su sa pobedama i
tokom 1221.
Rejmond VI Tuluški je umro 1222, pa je njegov sin postao vođa
otpora. Francuski kralj Filip II Avgust je umro 1223, a nasledio ga
je Luj VIII. Amori Monfor je napustio Karkason i pobegao, a sin
Rejmoda Trenkavele vratio se iz progonstva i to područje smatra
svojim. Amori Monfor nudi područje Langdoka francuskom kralju Luju
VIII, a ovaj prihvata ponudu.
U novembru 1225. ekskomuniciran je Rejmond VII Tuluški kao i
njegov otac pre toga. Francuski kralj Luj VIII predvodio je novi
krstaški pohod u junu 1226, a gradovi i dvorci su se predavali bez
otpora. Avinjon je bio nominalno pod vlašću nemačkog cara i tek
nakon tri meseca opsade Luj VIII ga je zauzeo. Luj VIII je umro
novembra 1226. i nasledio ga je dete kralj Luj IX. Kraljica je
dozvolila nastavak krstaškog rata. Labeked je osvojen 1227, a Varej
i Tuluz 1228.
Kraljica je ponudila Rejmondu VII Tuluškom sporazum po kome bi
on postao vladar Tuluza, ali bi morao da se bori protiv katara,
vrati svu crkvenu imovinu, preda svoje zamkove I uništi odbrambene
zidove Tuluza.
Rejmond VII Tuluški se složio i potpisao je sporazum aprila
1229. Međutim kraljica je prekršila obećanje, pa je Rejmond VII
Tuluški zarobljen, bičevan i zakratko utamničen.
Langdok je došao čvrsto pod kontrolu kralja. U Tuluzu se osniva
Inkvizicija u novembru 1229, pa počinje proces čišćenja područja od
jeresi i preostalih katarskih uporišta. Pod papom Grgurom IX
inkvizicija je dobila gotovo neograničena ovlašćenja za suzbijanje
jeretika.
Nemilosrdna kampanja počinje 1233. palenjem živih ili mrtvih
katara, gde god bi ih našli. Mnogi su se opirali, pobegli su u
nekoliko tvrđava u Fenujedu ili Monseguru. Ili ponovo počinju
pobunama. Katari uspevaju da 1235. isteraju inkviziciju iz Albija,
Narbona i Tuluza. Rejmund Trenkavela je predvodio ustanike 1240,
ali je poražen kod Karkasona, pa je pobegao u Montreal, u kome su
ga kraljevske snage opsedale. Predaje se i dozvoljava mu se prolaz
do Aragona.
Rejmond VII Tuluški pokušava sa pobunom 1242. u isto vreme kad
je bila invazija Engleza. Nakon engleskog povlačenja Rejmond dobija
amnestiju od kralja.
Katarska uporišta su padala. Pejrepertuz je pao 1240, a Monsegur
je bio 9 meseci pod opsadom i konačno je pao marta 1244. Mala
tvrđava Keribus je bila zanemarena sve do augusta 1255, kada je
pala. Poslednje katare je inkvizicija spalila 1321.
3.10. DEČIJI KRSTAŠKI RAT
Dečji krstaški rat bio je 1212. godine. "Budući da nas Bog vidi
kao grešnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i
pomoći razbiti nevernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu decu.
Dobri Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgriješnu
Majku, te ostale Svece, smilovaće se na tu decu i, kao u dobra
stara biblijska vremena, napraviti čudo i poraziti mrske
bezbožnike." Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslata u
oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije ni došla do tamo, podavili
su se, a ostatak je pao u ropstvo.
3.11. PETI KRSTAŠKI RAT
Peti krstaški rat je 1217. godine poveo mađarski kralj Andrija
II Arpad protiv egipatskog sultana. Krstaši su osvojili Damijetu,
ali su se vrlo brzo nakon toga vratili natrag.
3.12. ŠESTI KRSTAŠKI RAT
Šesti krstaški rat je trajao od 1228. do 1229.godine.Poveo ga je
car Svetog rimskog carstva Fridrih II Hoenštaufen da bi oslobodio
Jerusalim.On je zaključio ugovor i desetogodišnje primirije sa
sultanom El Kamelom prema kome je Jerusalimska kraljevina dobila
nazad Vitlejem,Nazaret,primorje od Sidona do Jope i ceo Jerusalim
osim Kupole nad Stenom,sa tim da nije smeo da zida bedeme oko
grada.Turci ponovo osvajaju Jerusalim 1244. godine.
3.13. SEDMI KRSTAŠKI RAT
Sedmi krstaški rat trajao je od 1248. do 1254. godine i
predvodio ga je francuski kralj Luj IX Sveti protiv Egipta. Krstaši
su osvojili Damijetu, ali Luj biva zarobljen u bici kod Mansure,
blizu Kaira, čime je pohod okonačan, a on se oslobodio plaćanjem
visokog otkupa.
3.14. OSMI KRSTAŠKI RAT
Osmi krstaški rat pokrenuo je od 1270. godine protiv Tunisa
francuski kralj Luj IX Sveti sa ciljem dobijanja podrške za
krstaške pohode.Vrlo brzo po stupanju na afričko tle Luj umire od
kuge sa rečju Jerusalim na usnama,a veći deo vojske
poboljeva.Vođstvo preuzima njegov brat Karlo I Anžujski,koji nakon
opsade grada Tunisa sklapa mirovni ugovor o slobodnoj trgovini i
dozvolu naseljavanja i kretanja za monahe.
3.15. DEVETI KRSTAŠKI RAT
Deveti krstaški rat tokom 1271. i 1272. godine je nastavak VIII
pohoda i bio je uperen protiv egipatskog sultana Bajbara i njegovog
pokušaja da uništi preostale krstaške zemlje.Na čelu pohoda je
stajao engleski princ Edvard koji je uspeo da spreči i odloži za
dve decenije konačni krah krstaških zemalja koji se desio 1291.
godine padom Akre poslednjeg uporišta i prestonice Jerusalimskog
kraljevstva.
3.16. KRSTAŠKI RATOVI PROTIV OSMANLIJA
Nikopoljski krstaški rat (1396) koji je organizovao kralj
Žigmund Luksemburški na čijoj je strani srpsku vojsku predvodio Vuk
Branković. Kulminirao je u Bitka kod Nikopolja.
Varninski krstaški rat (1444) koji su predvodili Vladislav III
Jagelo, Janoš Hunjadi i Đurađ Branković. Završen je u Bitka kod
Varne. Krstaški rat 1456. godine organizovan da bi se prekinula
Opsada Beograda (1456). Predvodili su ga Janoš Hunjadi i Jovan
Kapistran.
4. TEMPLARI
Prvi vojni red, Red siromašnih vitezova Hrista i Solomonovog
hrama, poznatiji kao Vitezovi Templari, je osnovan 1118, kao
posledica Prvog krstaškog pohoda, da pomogne novom Jerusalimskom
kraljevstvu da se održi od napada muslimana koji su se nalazili u
okolini, i da osigura bezbednost velikog broja hodočasnika iz
Evrope koji su pohrlili ka Jerusalimu nakon njegovog osvajanja. Red
je osnovao Hugo de Pejens.
Templari su organizovani kao manastirski red, sledeći pravila
koja je za njih stvorio Bernar od Klervoa, osnivač Cistercijanskog
reda. Templari su bili dobro povezani i ubrzo su postali bitan
faktor na međunarodnoj političkoj sceni tog vremena. U tom vremenu
dobili su nekoliko povlastica od Pape, koje su im dozvolile, između
ostalog, da ubiru poreze u područjima koja su bila pod njihovom
kontrolom, proizvodeći njihov brzi uspon.
Templari su bili podeljeni na nekoliko različitih bratstava:
· vitezovi, opremljeni kao teška konjica;
· oružnici, opremljeni kao laka konjica (pripadnici nižih klasa
među vitezovima);
· farmeri, koji su upravljali vlasništvom reda;
· kapelani, koji su bili sveštenici i zadovoljavali duhovne
potrebe pripadnika reda.
Pečat Vitezova — dva jahača su prikazana kao znak siromaštva ili
dualnosti monah/vojnik.
U svako doba, svaki vitez je imao deset ljudi kao podršku. Neki
pripadnici reda su bili posvećeni bankarstvu, jer su Templarskom
redu Krstaši često poveravali blago na čuvanje.
Njihovo ime aludira na njihov istorijski štab u Omarova džamija
("Dome of the Rock") na Brdu hrama u Jerusalimu, koji su oni
preimenovali u Templum Domini. Predstavljen na jednom od njihovih
pečata, struktura za koju se veruje da je ostatak Jerusalimskog
hrama, i model po kome su napravljeni brojni templarski hramovi u
Evropi, kao što je Crkva hrama u Londonu.
Sem u Palestini, red se borio i u Španiji i u ponovnom osvajanju
Portugala. Date su im dodatni posedi i zamkovi u graničnim
područjima. U jednom trenutku su nasledili i Kraljevinu Aragon,
zajedno sa drugim vojnim redovima. Njihov uticaj u Evropi je bio
jako veliki tako da na primer, zahvaljujući kontaktu Templara sa
muslimanskim istokom, Evropljani su se vratili starom rimskom
običaju brijanja brade dok je preko hiljadu arapskih reči ušlo u
evropske jezike.
Po prestanku Krstaških ratova, red Templara je prerastao u
Evropi u red bankara koji su bili oličenje zelenaštva. Pa ipak,
blago doneto sa Istoka činilo ih je vrlo moćnim: neretko su se kod
ovog reda zaduživali Jovan bez Zemlje, Huan iz Navare, Šarl
Anžujski, engleski kralj Edvard I (založio čak i krunski nakit),
Rober d Artoa dok je Luj VII za finansijskog savetnika imao
Templara – blagajnika riznice. Pružali su i druge finansijske
usluge, kao što su trgovina menicama, izdavanje vrednosnih pisama
koja su se mogla unovčiti bilo gde u Evropi, izdavanje zajmova i
drugo.
Kamata na pozajmljenu sumu nije bila mala i kretala se od 11 do
15% što je izazvalo netrpeljivost dužnika. Tako već Filip Lepi
počinje sa progonima ovog reda da bi zvanično poslednjeg majstora
ovog reda Žaka de Molea spalio kao jeretika 1314. godine. Na taj
način Filip je bio pošteđen vraćanja dugova onima od kojih je
najviše zazirao, dok je svu templarsku nepokretnu imovinu poklonio
redu Sv. Jovana (Hospitalci, Malteški vitezovi).
Trinaestog oktobra, 1307. godine, manji broj Templara je bio
istovremeno uhapšen od strane agenata Filipa IV (Philippe le
Bel),(takođe treba znati da je prethodno Filip lepi, Papu praktično
oteo i prebacio iz Italije u Francusku, da bi obezbedio njegovu
podršku za svoj naum) da bi u zatvoru bili mučeni zbog jeresi Reda.
(Postoji verovanje da je ovaj akt poreklo verovanja u nesreću koju
donosi petak 13.) Po jednom gledištu, Filip koji je zaplenio trezor
reda (po nekim istraživačima, uopšte nije uspeo da prisvoji njihovo
bogatstvo, jer su par dana pre na 17 galija isto izneli u
nepoznatom pravcu) i razbio njihov bankarski sistem jednostavno
želeo da ga lično kontroliše. Videvši sudbinu Templara, Vitezovi
reda sv. Jovana od Jerusalima i Rodosa i Malte su bili takođe
primorani da napuste bavljenje bankarstvom.
Mnogi kraljevi i plemstvo su podržavali Templare. Robert I kralj
Škotske, (Robert the Bruce) je bio ekskomuniciran iz drugih razloga
tako da se nije morao povinovati volji Pape. Iz tog razloga mnogi
Templari su pobegli u Škotsku, kao i u Portugal, gde su ime reda
promenili u Hristov red (veruje se da su imali učešća u prvim
pomorskim otkrićima Portugalaca.) Princ Henri Moreplovac je vodio
portugalski red 20 godina sve do svoje smrti.
Pod mukama, neki Templari su priznali homoseksualnost, i
pripadnost zagonetnoj religiji pod imenom Bafomet. Njihove vođe su
kasnije opovrgle ova priznanja, i zbog toga su pogubljeni. Neki
naučnici smatraju da su priznanja lažna, što je tipično za nasilna
priznanja koja je iznuđivala inkvizicija. Drugi smatraju da
objašnjenje za ova priznanja leži u tajnim ritualima koji su se
navodno odigravali iza zatvorenih vrata i koji imaju poreklo u
njihovom učešću u krstaškim ratovima i borbama protiv Saracena. Ti
rituali uključuju i odricanje od Hrista i pljuvanje na krst tri
puta, kao i analingus.
Prema nekim naučnicima, i nedavno objavljenim dokumentima iz
Vatikana, namera ovih dela je bila simulacija raznih poniženja i
mučenja kojima su Krstaši mogli biti podvrgnuti u slučaju
zarobljavanja od strane Saracena. Prema ovom razmišljanju, Templari
su bili uvežbavani kako da njihovo odricanje od hrišćanstva bude
samo mislima, ali ne i srcem. Osnovni uzrok menjanja religijskih
shvatanja je prodor islamskih i judaističkih učenja u doktrinu
reda. Po nekim tvrdnjama verovali su u vrhovno biće koje se
razlikuje od katoličke interpretacije Boga. Po nekim tvrdnjama
Templari su obožavali Satanu odnosno njegovo oličenje Bafometa.
Teorije zavere vezane za gašenje Templara često idu daleko preko
najčešće prihvaćenih motiva, ogromnog bogatstva i političke moći.
Pozicija katoličke crkve je često opisivana kao nepravedna prema
Templarima, jer je papa u to vreme bio izmanipulisan da bi pomogao
progon Templara. Dr Barbara Frejl je 2001. pronašla dokumente u
tajnim Vatikanskim arhivima, koji pokazuju da se papa Klement V
tajno izvinio Templarima 1314. godine.
Goreći na lomači, Žak de Mole, Veliki Majstor, je prokleo kralja
Filipa i papu Klementa da izađu pred božji sud u roku od godinu
dana. Papa Klement je umro samo mesec dana kasnije, a Filip IV
sedam meseci kasnije. Mnogi su bili oduševljeni takvim razvojem
događaja i tu priču naglašavali u svojim hronikama.
Templari imaju veliku ulogu u ritualima i osnivanju različitih
grana modernih masona. Škotski red, koji je formiran u Francuskoj u
osamnaestom veku, se oslanja na Templare u mnogim ritualima. Red De
Molea je još jedna masonska organizacija koja je povezana sa
Templarima.
Druga grana masona, Jorkširski red, zahteva od svojih članova da
budu hrišćani. I u tom redu mnogi rituali i obredi su preuzeti od
Templara.
Iako neki istoričari nastoje da stave znak jednakosti između
Templara i Slobodnih zidara (masona) takva veza nikada nije
potvrđena.
Ekumensko hrišćansko viteško društvo nazvano Suvereni vojni red
Jerusalimskog Hrama je osnovano 1804. godine, sa podrškom
Napoleona. Ovaj red je delovao na bazi tradicije srednjovekovnih
Templara. To je najverovatnije moderna organizacija koja
najefektivnije vraća duh starog reda, ali ne priznaje bilo kakvo
direktno nasleđe. 2001. godine, Ujedinjene nacije su dale Redu
Hrama specijalni kosultativni status.
Templari su postali okruženi legendama koje sadrže tajne i
misterije. Možda i najpoznatije su one koje govore o Svetom gralu,
Zavetnom kovčegu, i tajnama građenja. Neki izvori kažu da je su
Templari pronašli Sveti gral i odneli ga u Škotsku 1307. Drugi
izvori tvrde da su pronašli Zavetni kovčeg, sanduk u kome su se
nalazili sakralni predmeti starog Izraela, uključujući Aronov štap
(Aron je Mojsijev naslednik) i kamene ploče na kojima je Mojsije
dobio Deset Božjih zapovesti.
Ovi mitovi su povezani sa dugom okupacijom Jerusalimskog hrama.
Neki izvori su zabeležili da su Templari otkrili tajnu zidarskih
majstora koji su napravili prvi i drugi Jerusalimski hram, kao i
tajnu da je Zavetni kovčeg premešten u Etiopiju pre uništenja prvog
hrama. Dalje veze prema Kovčegu i tajni starih graditelja idu ka
monolitnoj Crkvi sv. Georgija u Lalibeli u Etiopiji, koja postoji i
danas i čija je izgradnja neopravdano pripisana Templarima. Postoji
i podzemna crkva iz istog perioda u Francuskoj. Postoje i
špekulacije da su Templari preduzeli i putovanje u Ameriku pre
Kolumba. Takođe postoje i priče da su Templari bili povezani sa
Sionskim prioratom, organizacijom koja je imala za zadatak da čuva
sarkofag u kojem je sahranjena Marija Magdalena, pa su im te tajne
dale moć da manipulisu Katoličkom crkvom i da postanu jako moćni u
Evropi.
Mit o Templarima kao čuvarima i braniteljima Svetog grala je
tema u filmu Indijana Džons i poslednji krstaš, noveli Umberta Eka
"Fukoovo klatno" (1989), kao i u romanu Andreasa Vilhelma "Projekt
Babilon"[1]. Najnovije interesovanje za Templare i mitologiju
vezanu za njih je pobuđeno novelom Den Brauna, Da Vinčijev kod
(2003) i sličnom pričom u filmu iz 2004, "Nacionalno blago
(film)".
Veliki Majstori (Grand Masters) od 1118. do 1314.:
· Ig de Pejen (1118-1136)
· Rober de Kraon (1136-1146)
· Everar de Bare (1146-1149)
· Bernar de Tremelej (1149-1153)
· Andre de Monbar (1153-1156)
· Bertran de Blanšfort (1156-1169)
· Filip de Mili (1169-1171)
· Odo de San Aman (1171-1179)
· Arno de Torož (1179-1184)
· Žerar de Ridfor (1185-1189)
· Rober de Sable (1191-1193)
· Žilber Oral (1193-1200)
· Filip de Plesi (1201-1208)
· Žilom de Šartre (1209-1219)
· Pjer (Pedro) de Montegi (1219-1230)
· Arman de Perigor (???-1244)
· Rišar de Bir (1245-1247)
· Žilom de Sonak (1247-1250)
· Reno de Višije (1250-1256)
· Toma Berar (1256-1273)
· Žilom de Bož (1273-1291)
· Tibo Goden (1291-1292)
· Žak de Mole (1292-1314)
· Mesta koja se vezuju uz Templare:
· Zamak Almurol u Portugalu
· Zamak Kolosi na Kipru
· Crkva hrama u Londonu
· Hertford, Engleska u Gardijanu
· Kapela Roslin u Škotskoj
· Hram Mont, Palata stene (Dome of the Rock) i Izvor duša u
Jerusalimu
ZAKLJUČAK
Niz ratova od 1196.-1270.god. koje je organizovala katolička
crkva za oslobođenje Hristovog groba u Jerusalimu iz ruku
"nevernika", Turaka Seldžuka. Ratovi su nazvani krstaški zbog krsta
koji su vojnici nosili na svom odelu.
Katolička crkva je u ovim ratovima videla priliku da uspostavi
duhovnu dominaciju nad zemljama Istočnog Rimskog Carstva, a riteri
i feudalci bili su vođeni ekonomskim motivima (osvajanje novih
poseda, ratni plen)
Prvi krstaški rat 1196.-1199. poveli su normanski, flandrijski i
holandski riteri. Osvojili su Jerusalim i stvorili nekoliko
grofovija i jerusalimsku kraljevinu.
Drugi krstaški rat 1147-1149 pod vođstvom francuskog kralja Luja
VII i nemačkog kralja Konrada III završio se bez rezultata.
Treči krstaški rat 1199.-1202 vode engleski kralj Ričard Lavjeg
Srca, francuski kralj Filip II Avgust i nemački car Fridrih I
Barbarosa. U ovom pohodu nemački car se udavio u jednoj rečici,
Filip II Avgust se posle svađe sa engleskim kraljem vraća u
Francusku. Ričard Lavljeg srca je uspeo ugovorom da obezbedi
slobodan dolazak hodočasnika u Jerusalim.
Četvrti krstaški rat 1202.-1204. vodili su francuski feudalci
pod vođstvom Mletačke republike. U ovom pohodu krstaši su zauzeli
Carigrad, stvoreno je Latinsko Krstaško carstvo i stvorene još neke
manje države.
Peti krstaški rat 1217.-1222. vođen je protiv egipatskog sultana
koji je vladao Palestinom. Zbog unutrašnjih razdora, krstaška
vojska je morala da napusti Egipat.
U Šestom krstaškom ratu 1228.-1229., Fridrh II Hoenštaufovac
osvaja Jerusalim.
Francuski kralj Luj IX preduzeo je sedmi (1248.-1254.) i osmi
(1270.) kstaški rat, ali bez većih uspeha.
Treba pomenuti i dva dečija krstaška rata (1212.) Po crkvenom
uverenju Hristov grob mogli su da oslobode samo bezgrešni dečaci.
Međutim, deo dece su trgovci prodali u Egiptu, a drugi deo je
stradao od zime i gladi.
Posledice krstaških ratova su opadanje ugleda rimskog pape,
dominacija italijanskih gradova u sredozemlju, upoznavanje Evrope
sa kulturom Istoka.
LITERATURA
· Dailliez Laurent, „Templari“, Beograd, 1993.
· Dobronić Lelja, „Viteški redovi“, Zagreb, 1984.
· Fajfrić Željko, „Istorija krstaških ratova“, Sremska
Mitrovica, 2006.
· Potemkin Petrović Vladimir, „Istorija diplomatije“, Sv. 1.,
Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd.
· www.znanje.org
www.maturski.org
� Fajfrić Željko, „Istorija krstaških ratova“, Sremska
Mitrovica, 2006., str. 169-173
� Potemkin Petrović Vladimir, „Istorija diplomatije“, Sv. 1.,
Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd., str 255-260
� Potemkin Petrović Vladimir, „Istorija diplomatije“, Sv. 1.,
Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd., str 270-280
� Fajfrić Željko, „Istorija krstaških ratova“, Sremska
Mitrovica, 2006., str. 188-