Page 1
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Diplomski rad:
Kritička analiza historiografskih
interpretacija fenomena nacionalizma
Akademska godina 2012/2013.
Student: Vedran Muić
Mentor: Dr. sc. Zrinka Blažević, izv. prof.
Komentor: Branimir Janković, prof.
Zagreb, rujan 2013.
Page 2
2
Sadržaj
1. Uvodna razmatranja................................................................................................................3
- 1. definiranje problemskog područja............................................................................3
- 2. poteškoće razrade istraživačkog pitanja...................................................................6
- 3. suprotstavljene interpretativne struje........................................................................7
- 4. problem spoznajne pozicije....................................................................................10
2. Istraživačko pitanje, definiranje analitičkog i interpretativnog okvira.................................12
3. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i nacionalizma...................17
- 1. početni razvoj znanstvenih istraživanja..................................................................17
- 2. Klasična debata: primordijalizam..........................................................................19
- 3. Klasična debata: modernizam................................................................................23
- 4. Klasična debata: etnosimbolizam..........................................................................40
- 5. Novi pristupi i nadilaženje klasične debate............................................................47
4. Zaključna razmatranja...........................................................................................................61
5. Bibliografija..........................................................................................................................68
Page 3
3
1.1. Uvodna razmatranja; definiranje problemskog područja
Konvencija je u historijskoj znanosti da se istraživačko pitanje, opće ili specifičnije
naravi, definira nakon susreta s konkretnom povijesnom situacijom koju želimo istražiti. Što
nas dovodi u stanje zdvajanja kad ozbiljnije priđemo problematici istraživanja fenomena
nacionalizma. Je li moguće nacionalizam smatrati konkretnim povijesnim problemom?
Francis Fukuyama je iznio u svom poznatom djelu “Kraj povijesti i posljednji čovjek”
tezu da je prevladavanje liberalne demokracije i kapitalizma po raspadu SSSR-a, navijestilo
blizinu kraja sociokulturne evolucije ljudske civilizacije i utvrdilo liberalnu demokraciju kao
povijesno dovršen i globalno afirmiran oblik političke vlasti. Isto tako, pitanje razvoja i
afirmacije fenomena “nacionalizma, nacije i nacionalne države” je, globalno gledano, pitanje
nerazdvojno od problematike (post)modernog stanja u svim svojim pojavnim oblicima.
Drugim riječima, radi se o pitanju napretka (ili, smjera kretanja) povijesti ljudske civilizacije i
društva. Jer, naime, ta tri tako opća i svakodnevno prisutna termina konotiraju niz fenomena
koji stoje iza prevladavajućeg modela svjetske sociopolitičke organizacije u zadnja dva
stoljeća razdoblja moderne. To nipošto ne znači da ovi fenomeni gube išta na svojem zamahu
i aktualnosti, kao što se u znanstvenoj literaturi zna isticati.1
No, upotrijebljeni termini su stavljeni pod navodnike s razlogom. Univerzalizirajući i
holistički pristupi problematici nacionalizma, poput gore iznesenog, pomažu da se shvati
globalna važnost i sama silina ovog dinamičnog povijesnog fenomena. No, on se pojavljuje u
mnogobrojnim i raznovrsnim varijantama. Od globalnog do lokalnog konteksta, od
kolektivnih do individualnih okvira, od političke do kulturne sfere. Radi se o raslojenom,
mnogodimenzionalnom, fluidnom, višestruko uvjetovanom fenomenu.
Ta terminologija samo naoko objašnjava ono što označuje. U prirodi je načina na koje
se navedene termine koristi da ih se shvaća kao datosti, nešto opipljvo (ali imaginarno) što
proizlazi iz sociopolitičke realnosti koja nas okružuje. Bilo bi primjereno reći da oni
“proizvode svoju stvarnost”; odnosno da politička fikcija koja se jezično artikulira upotrebom
tih termina postaje trenutačno i neposredno realizirana u praksi. Opomena da reprodukciju
“postvarenja” nacije2 u svakodnevnoj praksi ne bi smjelo slijediti postvarenje nacija u teoriji,
nije pak samo naknadna mudrost. Ta opaska jasno upućuje na postojanje svijesti o općenito
1 Hobsbawm, Eric John. Nacije i nacionalizam: Program, mit i stvarnost. Prevela Čengić, Nata. Zagreb: Novi
Liber, 1993., 207.; 2 Brubaker, Rogers. "Rethinking Nationhood: Nation as institutionalized form, practical category, contingent
event", Contention Vol.4 No.1 (1994): 5.
Page 4
4
problematičnom statusu pitanja vezanih uz fenomen nacionalizma i njegovih manifestacija
koje istražuju društvene znanosti, pa i historijska. Isto tako, simptom navedenog problema je i
nepostojanje ičeg nalik općem konsenzusu u tom područja znanstvenog istraživanja.
Terminologija je, kao takva, neophodna, jer imenuje i nastoji objasniti fenomene
intrinzične stanju modernosti u najširem smislu. No, postoji jaz između stvarnog i
imaginarnog kada koristimo pojmove “nacionalizam, nacija i nacionalna država”. Što se više
bavimo tim temama, znanstveno ili ne, time ti pojmovi postaju sve nezgrapniji i neprikladniji3
kad želimo objasniti totalitet svega što označuju. Ako je to uopće moguće.
Je li ambicija za razumijevanjem tog imaginarnog totaliteta tjerala nekoliko generacija
povjesničara i društvenih znanstvenika da se bave problematikom nacionalizma? Debata koja
se vodi o tim problemima još je daleko od postizanja izvjesnog konsenzusa oko odgovora na
osnovna pitanja vezana uz fenomen nacionalizma. Niti je ijedna nastala teorija
općeprihvaćena. Može li se to objasniti povjesničarskim preferiranjem strukturalističkog
pristupa, koji nastoji cjelovito objasniti neki povijesni problem?
Obrnimo logiku. Većina ljudi oko nas će, kad ih se upita što je nacija, a što
nacionalizam, ponuditi objašnjenje, smisleno i usklađeno s njihovom percepcijom
sociopolitičke realnosti. Međutim, malo će ih biti međusobno iole slično. A što se tek događa
kad se postave potpitanja koja iz njih proizlaze? Koliko su to stari fenomeni? Da li, ili na koji
način postoje? Zašto su ljudi privrženi ideji nacije? Razvija li se ona i kako? Stoga, nije
sasvim iznenađujuće da su znanstvena istraživanja u ovom području stoglave, a ne
kumulativne prirode, radi opterećenosti problematike epistemološkim nedorečenostima koje
lako vode u zakučastu i kompleksnu kazuistiku.4 To će reći da oni koji pokušavaju razmrsiti
klupko nerijetko kreću od početaka, te, mimo svojih namjera, svejedno dodatno doprinose
kaosu nastalom zahvaljujući postojanju niza zasebnih, vrlo heterogenih teorijskih smjerova.5
Paradoksalno, što se više istraživanja o nacionalizmu razvijaju i dozrijevaju, to su rezultati
običnom laiku sve ezoteričniji. Ono što nudi znanstveni diskurs zbog toga postaje manje
društveno relevantno od onog što nudi diskurs političke prakse u svakodnevnom životu.6
3 Anderson, Benedict. Nacija: zamišljena zajednica. Prevele Čengić, Nata i Pavlović, Nataša. Zagreb: Školska
knjiga, 1990., 14.; Hobsbawm, 1993., 207.; 4 Brubaker, Rogers. Ethnicity without groups. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 2004., 11. 5 Özkirimli, Umut. "The nation as an artichoke? A critique of ethnosymbolist interpretations of nationalism",
Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 342-343; Katunarić, Vjeran. Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb: Jesenski i Turk, 2003., 234.
6 Katunarić, 2003., 322.
Page 5
5
Zanimljivo je da taj paradoks u sebi krije i dašak ironije. Naime, recentni pomaci u
ovom istraživačkom području zapravo pridonose takvom stanju. Jedan od novijih stavova je,
primjerice, da se realitet nacije ne želi negirati, nego drukčije konstruirati, ali nakon što se
kategorije znanstvene analize odvoje od kategorija etnopolitičke prakse.7 Kako onda pomiriti
to zbunjujuće višeglasje, taj izostanak konsenzusa, s nominalnom društveno-kritičkom
ulogom historiografije i društvene znanosti općenito? Znanstvena produkcija koja se ovdje
stvara, sačinjava obiman, složen i kontinuirano ekspandirajući korpus znanja vrlo ezoterične
naravi. Naravno, diktat znanstvene relevantnosti i održivosti uvjetuje pridržavanje određenih
epistemoloških premisa, te teorijskih i metodoloških modela u takvim istraživanjima. No što
ako se time u biti podriva šira društvena relevantnost znanstvene produkcije ovog područja,
koja ne zamjenjuje banalnija i trivijalnija objašnjenja fenomena nacionalizma nastala u sferi
svakodnevne političke prakse i usmjerena na cjelokupnu javnost nekih država?
Međutim, pretresati svaki sporni detalj bi vodilo rastezanju priče unedogled. Ono za
što su do sada iznesene refleksije korisne jest da se ocrta postojanje svijesti o izvjesnoj
dimenziji aporičnosti koja prožima ovo područje istraživanja. Posljedično, što je akutnija ta
svijest, tim se i to stanje opće aporije, te proturječnih odnosa među brojnim specifičnim
problemima unutar područja, sve više čine jedinim konstantama na koje se može računati.
Drugim riječima, imamo jednu zagonetku koja postoji u stanju proturječja. Historijska i
društvene znanosti općenito, debatiraju sve kompleksnijim jezikom o problematici
nacionalizma. No kako da time ispune svoju društveno-kritičku funkciju i afirmiraju svoja
gledišta kao relevantna u društvenoj sferi? Gdje se u režiji političke prakse svakodnevno
(re)produciraju nacionalni sadržaji? Ovdje je procijep tim veći, jer nacionalizam predstavlja
(naoko) opći fenomen globalnog dohvata i važnosti, ali vrlo specifičnih manifestacija.8
Može se reći da moj početni interes, pa i svih autora koji se bave problematikom
nacionalizma potječe iz želje da si učine svijet jasnijim razumijevanjem iste. I da pokušaju
razmrsiti taj aporijski čvor. Prvi korak u tom pravcu treba biti jasno postavljeno istraživačko
pitanje odnosno precizno formuliran istraživački problem. U kontekstu ovoga rada, to će biti
kritička analiza historiografskih interpretacija fenomena nacionalizma. Ipak, imajući na umu
složenost istraživačkog pitanja, koje nastoji uzeti u obzir i “biti svjesno” beskrajnog niza
dilema koje nastaju kod suočavanja s ovakvom problematikom, jasno je da će proces njegove
temeljitije razrade biti delikatan i kompleksan problem.
7 Brubaker, 2004., 9-11., 31. ; Katunarić, 2003., 9. 8 Özkirimli, Umut. Theories of Nationalism. New York: St. Martin`s Press, 2000., 1-2., 3-4.
Page 6
6
1.2. Uvodna razmatranja; poteškoće razrade istraživačkog pitanja
Bjelodano je kako je sve izneseno zapravo naknadno znanje, te da je vrlo nevjerojatno
da sam njime raspolagao prije prve iskre interesa za problematiku nacije i nacionalizma. To i
jest i nije istina. S jedne strane, problemsko područje je izuzetno komplicirano, sa zakučastim
detaljima na svakom koraku. Bez podrobnog poznavanja znanstvene literature koja se bavi
time, ne možemo ni govoriti o mogućnosti informiranog baratanja znanjem. S druge strane, u
naravi je studija povijesti da svoje polaznike svako malo iznenadi teškim i intrigantnim
pitanjima. Isto tako mu je u naravi i da studenta potakne na više od površnog zanimanja za
neki problem i usmjeri taj interes ka konstruktivnom i produktivnom cilju.
Poststrukturalistička kritika suvremene historijske znanosti kao njezina ključna
obilježja ističe narativnost i konstruktivost, odnosno, diskurzivnu prirodu znanja koje ona
proizvodi.9 To implicira da ne postoji “dovršeno” autoritativno znanje o nekoj povijesnoj
temi, koje se ne bi moglo dovesti u pitanje novim spoznajama, konstruirati na temelju
drukčijih premisa ili koje bi naprosto razvoj discipline učinio zastarjelim 10 (no ne i
nerelevantnim). To nije sporno, ali u dijalogu s literaturom o problematici nacije i
nacionalizma se počinje shvaćati jedna sasvim druga, akutno naglašena dimenzija tih
problema. Riječ je o istoj onoj aporijskoj dimenziji unutar koje se u biti formirao i artikulirao
moj početni interes za problematiku teorija nacije i nacionalizma.
Svaka povijesna tema kojom se želimo znanstveno baviti zahtijeva veliku dozu pažnje,
te mnogo pomnog i kritičkog čitanja literature. Osobito je tome tako kad se želi istražiti neki
od beskrajnog niza definiranih i nedefiniranih aspekata vezanih uz problematiku razvoja i
manifestacija fenomena nacionalizma. Pouka je ovdje da se vrlo pažljivo, imajući na umu
brojne istaknute teškoće i nedorečenosti, te djelovanje istih na samog autora ovih redaka,
treba razraditi i ispitati osnovan istraživački problem. Jedino na taj način je moguće pokušati
rasvijetliti spomenute aporije, te ponuditi konstruktivan i sažet odgovor na pitanje što
obilježava glavne suvremene teorije i interpretacije fenomena nacije i nacionalizma.
Ironično je da moju epistemološku poziciju uvelike uvjetuje znanstvena literatura koju
kritički analiziram i koja je nastala na temelju zasada moderne znanosti koje uvelike
9 Jenkins, Keith. Promišljanje historije. Prevela Koren, Snježana. Zagreb: Srednja europa, 2008., 51-53.; Brown, Callum G. Postmodernism for historians. New York: Harlow, 2005., 7. 10 Carr, Edward Hallett. Što je povijest? Preveo Vojak Danijel. Zagreb: Srednja europa, 2004., 6.; Brown, 2005., 21.
Page 7
7
(re)produciraju to stanje aporije. Tako ti raskidi i nedorečenosti u mnogobrojnim varijacijama
na temu utječu i na moju kritičku analizu suvremenih teorija nacije i nacionalizma.
Zato pažnju vrijedi usmjeriti na probleme koji uvjetuju moju kritičku poziciju, prije
daljnjeg rada na istraživačkom pitanju. Stoga ću krenuti od prikaza složenosti i
kontradiktornosti problematike kritičke analize suvremenih teorija nacija i nacionalizama, a
zatim se pozabaviti specifičnostima pojedinih od njih. 11 Jasno, najrelevantnije specifične
implikacije su one koje se odnose na moju vlastitu spoznajnu poziciju. Naime, bez obzira na
to što se po mjestu rođenja i odgoju mogu deklarirati kao pripadnik određenog društva i
nacije, ovaj ću rad napisati prvenstveno iz perspektive povjesničara.
1.3. Uvodna razmatranja; suprotstavljene interpretativne struje
Spomenute nedorečenosti me vrlo lako dovode u delikatnu poziciju, te suočavaju s
dugim nizom dvojbi i teškoća koje se ne može naprosto zaobići, a kamoli tek ignorirati. S
obzirom da je ovdje riječ o bavljenju problematikom fenomena nacije i nacionalizma
primarno unutar diskursa suvremene historijske znanosti, nužno se nameće potreba ozbiljnije
refleksije o brojnim epistemološkim, teorijskim, metodološkim i ideološkim pitanjima koja ti
okviri impliciraju. Također treba razmotriti i moj kritički odnos prema njima.
To upućuje na područje suvremene epistemologije koje propitkuje ulogu i relevantnost
historijske znanosti kao znanstvene discipline u širem društvenom kontekstu, a na temelju,
okvirno rečeno, postmodernističkih epistemoloških premisa. Međutim, kritike historijske
znanosti su usmjerene na metodološku, koliko i na povijesno-epistemološku dimenziju
problema. 12 Postmodernističke kritike polaze od pretpostavke da je objektivnost
historiografije, temeljena na čvrstom skupu pravila i metoda, 13 zapravo diskurzivni
konstrukt.14 Odnosno, službena historijska znanost je mnogostruko (ideološki, politički...)15
uvjetovana društvenim formacijama unutar kojih djeluje. Time se osporava vjerodostojnost
temeljne premise moderne znanosti o nepristranosti istraživača16 kao jamstvu relevantnosti
11 Katunarić, 2003., 9. 12 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 343. 13 Bloch, Marc. Apologija historije ili Zanat povjesničara. Prevela Milinković Jagoda. Zagreb: Srednja europa,
2008., 9-10. 14 Jenkins, 2008., 59. 15 Brown, 2005., 22-23.; Özkirimli, 2000., 196. 16 Jenkins, 2008., 32.
Page 8
8
znanja koje proizvode, jer je ono društveno situirano.17 Najprovokativniji element tih kritika
je ukazivanje paradoksalnosti maksime da povjesničari “ rekonstruiraju proteklu zbilju”.18
Naime, “zbiljnost” te zbilje se klasično temelji na nizu “tvrdih i neoborivih”
povijesnih činjenica; čim ih se utvrdi, može se početi s interpretacijom, činom konstruiranja
narativa. Taj repozitorij činjenica jamči da će naš narativ, opis odabranog problema, biti
znanstveno “ispravan”.19 No, svakome tko posjeduje određenu “retoričku samosvijest”20 jasno
je da se radi o tautologiji. Činjenice na kojima se temelji interpretacija su, nedvojbeno, tekst.21
Višestruko uvjetovan, 22 i kao svaki tekst, diskurzivno konstruiran. Također, analitički i
metodološki aparat historijske znanosti kojim se te činjenice procesuiraju je, opet, tekstualne
prirode. Taj aparat uvelike uvjetuje koji će oblik imati historiografski diskurs o nekoj temi.23
Kao najbolji dokaz rečenome su istaknuta aporičnost i kontradiktornost historiografske
produkcije o fenomenu nacionalizma. Medijatorski mehanizmi (metodologija, interpretacija)
kojima historijska znanost preobražava prošlost u povijest su tu očito problematične. 24
Ukratko, postoje mnoge historijske interpretacije nacionalizma,25 ali one mogu biti manje
ideološki uvjetovane i mistificirajuće ukoliko eksplicitnije ukažu na svoje procese
proizvodnje. Tom logikom je nastala i tzv. refleksivna metoda.26
No, kolikogod da su ovi kritički stavovi intelektualno stimulativni i odvažni, toliko su
i opasni. Ovdje je naprosto potrebno imati izvjesne ograde, ali ne zbog pomalo naivnog
idealizma kojim zrače, nego zbog njihove ograničene primjenjivosti. Naime, moja
autorefleksivnost, odnosno “retorička samosvijest”, koju zagovaraju je ovdje nužnost. Priroda
odabranog problemskog područja to vrlo ozbiljno nameće kao neizostavni dio pristupa u
daljnjem radu. Inače bi isključivo pridržavanje određenih epistemoloških, teorijskih i
metodoloških postavki, a bez te note refleksivnosti, vodilo reproduciranju ranije spomenute
kazuistike. Ali, ići u drugu krajnost, dati se sasvim zavesti tim postmodernističkim stavovima,
vodilo bi u kazuistiku druge vrste. Naime, svim kritikama na račun klasičnih zasada
institucionalizirane historiografske znanosti unatoč, odgovor na pitanje što učiniti pri susretu s
17 Yuval-Davis, Nira. Rod i nacija. Prevela Paić-Jurinić Mirjana. Zagreb: Ženska infoteka, 2004., 11. 18 Ibid., 57. 19 Jenkins, 2008., 105. 20 Ibid., 106. 21 Brown, 2005., 170. 22 Carr, 2004., 18-20.; Bloch, 2008., 10. 23 Jenkins, 2008., 21.; Brown, 2005., 23-24. 24 Jenkins, 2008., 104-105. 25 Bloch, 2008., 158. 26 Jenkins, 2008., 105.; Bloch, 2008., 38-39.; metoda kojoj je osnovna premisa samokritička refleksivnost o
vlastitim ideološkim, epistemološkim i metodološkim pozicioniranjima, te kako ona utječu na rad u cjelini
Page 9
9
nekim povijesnim problemom, a bez makar i djelomičnog oslanjanja na njih, taj smjer (još) ne
nudi. A da se ne spominje kako je inherentno razmotrenoj postmodernističkoj argumentaciji
da se kritički stav koji zauzima može primijeniti i na njoj samoj. Ovi problemi ponajviše
ograničavaju primjenjivost tih postmodernističkih kritičkih stavova.
S druge strane, moram se osvrnuti na širok raspon znanstvene literature koja je temelj
ovoga rada. I koja je očito nastala u društveno višestruko uvjetovanom kontekstu
institucionalizirane historiografije i društvenih znanosti. Zbog toga treba kritički vrednovati i
historijski metodološki instrumentarij na koji se navedena literatura uvelike oslanja, a to je
važno jer ovaj rad želi kritički analizirati historijske interpretacije fenomena nacionalizma.
Noviji trendovi propitkuju te pristupe zbog njihova oslanjanja na koherentan skup
pravila i analitičko-metodološki aparat, razrađen na temelju ranijih postignuća unutar
discipline. Modus operandi klasičnih historiografskih studija (o nacionalizmu) se temelji na
odabiru određenog primjera iz prošlosti, kritici izvora, utvrđivanju povijesnih činjenica,27 te
njihovoj interpretaciji, a sve uz mnogo objektivnosti.28 To bi trebalo jamčiti nepristranost
autora, znanstvenu održivost29, kao i relevantnost znanja koje proizvodi. Daleko od toga da je
ovaj konzervativniji pristup beskoristan, samo zato što se iz postmodernističke perspektive
njegova objektivnost može dovesti u pitanje, budući da je riječ o diskurzivnom konstruktu.
No, nipošto nije problematičan. Primjerice, klasična historiografija još ne nudi studije o
problematici fenomena nacionalizma koje ne padaju u kazuistiku iznalaženja generalizirajućih
teorija,30 ili da to ne čine iz, za njih tako karakteristične, razvojne perspektive.31
Koliko bi pak isključivo oslanjanje na postmodernističke tendencije dovodilo u pitanje
epistemološku vjerodostojnost rada temeljenog na njima, toliko bi oslanjanje samo na
tradicionalnu historiografiju vrlo vjerojatno dovelo do ponavljanja njoj karakterističnih
devijacija; upadanja u zamku kazuizma, te nenamjernog reproduciranja ideoloških stavova
koji uvjetuju autorovu spoznajnu poziciju. No, to ne znači da tradicionalne interpretacije treba
odbaciti već ih se, slikovitim riječima E. H. Carra, nipošto ne smije koristiti kao “vradžbine
koje bi nas trebale poštedjeti zamorne obaveze razmišljanja svojom glavom”.32
27 Bloch, 2008., 60., 10. 28 Carr, 2004., 7-9. 29 Jenkins, 2008., 30-32. 30 Katunarić, 2003., 234. 31 Contention Vol.4 No.1 (1994): 8-9. 32 Carr, 2004., 7.
Page 10
10
1.4. Uvodna razmatranja; problem spoznajne pozicije
Stoga, kojim smjerom, kojim sredstvima, i na koji način dalje razrađivati istraživačko
pitanje i problematiku, kako bi se izbjegli nedostatci historiografske literature, obilježene
aporičnošću i kontradiktornošću, i pokušalo ponuditi konstruktivan kritički prikaz teorija
nacionalizma? Kao prvo, potrebno je posjedovati razvijen i istančan smisao za rastezanje
postojećih granica historiografske struke. Međutim, ukoliko se želi izraditi vjerodostojan i
znanstveno održiv rad, mora se djelovati unutar tih granica, a nikako izvan njih. To pak
nameće drugi problem – onaj metodološkog pristupa odabranoj problematici. Između
modernističko-empirističkog i postmodernističko-refleksivnog pristupa postoji jasan rascjep.
Stoga treba selektivno upotrijebiti korisne i najmanje sporne elemente oba pristupa, ali
imajući na umu da to ne garantira imunost na kritike s obje strane. Niti izbjegavanje
eventualnih teškoća koje mogu nastati kod pokušaja primjene oba pristupa, jer bi se tom
prilikom nedvojbeno očitovale njihove brojne inherentne manjkavosti i nedorečenosti. S ovim
su se dilemama susretali gotovo svi autori koji su pisali o problematici nacionalizma i na njih
su, s više ili manje uspjeha, pokušavali pružiti različite odgovore.
Okvirno govoreći, konzervativniji pristup, različito društveno-politički uvjetovan, i
ideološki kontaminiran, ne može biti jedini odgovor, kao što to ne može biti ni novi kritički,
decentriran, “refleksivan”, samodeklarirano anti-nacionalistički pristup.33 Uostalom, vrlo je
upitno u kojoj mjeri su i sami povjesničari dosljedni jednom ili drugom smjeru, a u kojoj
operiraju negdje između, čim dođu u kontakt s problematikom složenošću nalik ovoj.
Logično, ove dileme vode nužnosti apliciranja multidisciplinarnih pristupa pri
bavljenju problematikom fenomena nacionalizma, što se čini kao odjek starih analističkih
zamisli o “totalnoj historiji”.34 Zaista, sve veći broj društvenih znanstvenika zagovara i slijedi
taj smjer,35 dok je sama historiografija, uvjetno rečeno, izgubila monopol na ovo područje
istraživanja.36 Razvijaju se novi načini razmišljanja o problematici nacionalizma, primjenjuju
se nove, sve specifičnije kategorije analize, a istraživanja se sve jače dezintegriraju i
decentriraju. 37 No, to ne znači da starija, isključivo historiografska produkcija na ovom
području nije relevantna ili korisna. Čak štoviše, situacija je upravo obrnuta.
33 Katunarić, 2003., 137. 34 Bloch, 2008., 177. 35 Özkirimli, 2000., 191-193. 36 Ibid., 13. 37 Yuval-Davis, 2004., 12-13.; Brubaker, 2004., 65-66., 69.; Özkirimli, 2000., 191.
Page 11
11
Naime, novi su pristupi, koje obilježava metodološki postmodernizam, te srodni
kritički smjerovi epistemološki utemeljeni na premisama feminizma i postkolonijalizma,38
utjecali na nastanak bogate literature unutar okvira cijelog niza disciplina društvene znanosti.
U njoj se analizira i raslojava problematika fenomena nacionalizma u nizu specifičnih i
kompleksnih dimenzija, te pomoću mnoštva istančano definiranih kategorija analize. Bez
daljnjega, radi se o kvalitetnoj produkciji. No toj literaturi očito nedostaje precizan fokus koji
pak obilježava stariju literaturu o problematici nacionalizma, nastalu na temelju
konzervativnijih zasada moderne znanosti. Zanimljivo je stoga da većina autora tokom
zadnjih dvadesetak godina ističe kako nastoji graditi na vrlo utjecajnim postignućima39 autora
ranije generacije koji su svoja djela stvarali uglavnom tokom 1980-ih godina. Prije svega
valja spomenuti imena kao što su Eric John Hobsbawm, Benedict Anderson i Ernest Gellner;
svi odreda povjesničari i svi odreda zastupnici izvjesnog načina interpretiranja problematike
fenomena nacije i nacionalizma. No o tome više, opširnije i specifičnije, ubrzo.
Imajući sve to umu, vidi se da je nužno vrlo jasno definirati poziciju s koje će kretati
ovaj rad. Ja sam tu formalno uvjetovan samom prirodom rada; znanstvenim pravilima kojih se
treba pridržavati, te nominalnim ciljem koji se želi njime postići.
Prvi korak u pravcu definiranja moje kritičke pozicije nije oblikovanje obuhvatnije
teorijske zamisli ili domišljate sintetske akrobacije već promjena perspektive razmatranja
istraživačkoga pitanja. Naime, postoji još jedna konstanta u historiografskoj literaturi o
nacionalizmu, a to je da ga se nastoji shvatiti kao cjelovit fenomen. Kad se postigne
razumijevanje na toj razini, svi dijelovi te cjeline su jasniji. No ono što je ovdje potrebno je
shvatiti jedan ili barem, nekolicinu, specifičnih dijelova, pomoću kojih će se pokušati
približiti razumijevanju cjeline problematike vezane uz različite teorije nacionalizma.
Odabrano pitanje, kao i metodologija nužno mora, i bit će historijska. Pri tome, obuhvat
pitanja može biti multidisciplinaran, ali metodološki uvijek specifično usmjeren. U tom
smislu istraživačko pitanje služi kao fokus i osiguranje od gubljenja u preopširnoj
problematici, ali i sredstvo situiranja i pozicioniranja samog autora u metodološkom smislu.
38 Anthias, Floya; Yuval-Davis, Nira. Racialized boundaries; race, nation, gender,colour and class and the
anti-racist struggle. London: Routledge, 1993., 1-6. 39 Brubaker, 2004., 3.; Özkirimli, 2000., 191.
Page 12
12
2. Istraživačko pitanje, definiranje analitičkog i interpretativnog okvira
Temeljno istraživačko pitanje ovoga rada je kompleksan i intelektualno vrlo zahtjevan
problem. No, ono je adekvatno kao takvo, upravo zato jer se mora prvo nositi sa silnim nizom
dvojbi, teškoća i problema uokvirenih u uvodu. Ipak, taj problem je sasvim moguće
adekvatno riješiti, ali samo ukoliko se formulira precizni teorijski model i metodološki aparat.
Jedna od najspornijih dimenzija problematike fenomena nacionalizma je pitanje
njegovih načina reprodukcije i reprezentacije. 40 S obzirom da ovaj rad smjera kritičkom
analiziranju interpretacija fenomena nacionalizma nastalih u okvirima historijske znanosti,
time kao jedan od najvažnijih aspekata tog problema valja istaknuti pitanje nestabilnosti
značenja odnosno općenito problem jezične artikulacije znanja i znanosti.41
Dakako, i ovdje je moguće uočiti tragove iste one aporije o kojoj je bilo riječi u
prethodnom poglavlju te bi stoga bilo prilično korisno inzistirati na epistemološkom i
metodološkom 42 , te teorijskom 43 individualizmu. Premda se time, dakako, ne bi izbjegli
mnogi problemi istaknuti u uvodnom poglavlju, ipak bi individualniji odnos prema
problematici interpretacija nacionalizma u historijskoj znanosti mogao donijeti i neke
inovativne pomake.
Kritički analizirati historiografske interpretacije fenomena nacionalizma znači čitati ih
na određen način. Većina najrelevantnijih interpretacija, nastalih unutar historijske znanosti,
potječe iz 80-ih godina proteklog stoljeća. Recentniji radovi o nacionalizmu na ovaj ili onaj
način uglavnom nastavljaju ili se temelje na tim historiografskim studijama koje se uvrštavaju
unutar okvira tzv. modernističke škole unutar znanstvenih istraživanja fenomena
nacionalizma.44 Indikativno je da se nju i danas smatra akademski najetabliranijom.45
Pri tome, te se interpretacije skupno nazivaju modernističkima jer im je osnovna
premisa teza da su nacionalizam i nacija moderni fenomeni, nastali ponajprije kao jedna od
posljedica općeg procesa modernizacije.46 Međutim, zajednička je tendencija modernističkih
autora da kreiraju poopćene, ali redukcionističke teorijske modele usredotočene na određeni
niz faktora (kulturni, politički, ekonomski...) kao stožernih točaka u procesu povijesnog 40 Bhabha, Homi K., ur. Nation and Narration. London: Routledge, 1990., 2-3. 41 Ibid., 2. 42 Brubaker, 2004., 3. 43 Anderson, 1990., 5. 44 Özkirimli, 2000., 9., 85-86.; Katunarić, 2003., 147-148. 45 Katunarić, 2003., 147.; Özkirimli, 2000., 2. 46 Özkirimli, 2000., 85-86.
Page 13
13
razvoja tih fenomena. 47 S druge strane, suvremeni postmodernistički, postkolonijalni i
feministički pristupi interdisciplinarno pristupaju analizi nacionalizma, ali nerijetko se pri
tome usredotočujući na neki aspekt modernističkih interpretacija povijesnog razvoja
fenomena nacionalizma.
Primjerice, modernistička teza da je nacionalizam zapravo bio osnovni instrument
modernih država u poticanju povijesnih procesa društvene, političke, kulturne i ekonomske
integracije, te homogenizacije, 48 je jedna od najčešćih koje kritički propituju novije
interdisciplinarne studije. 49 Ili, primjerice, problem konstrukcije različitih tipova
individualnih50 ili kolektivnih (rasnih, klasnih, rodnih...) identiteta51 koje implicitno diktira
pripadnost nekoj naciji. Takvi su pristupi mnogo slojevitiji i složeniji od općenitih,
hijerarhijski strukturiranih modernističkih interpretacija prema kojima su tvorci nacionalnih
ideologija političke i intelektualne elite koje nameću svoje ideje narodu ili masi.52
Postaje jasno da je ovdje najkorisniji i najprikladniji analitički okvir zapravo
komparativni. Kako bih analitički istaknuo prednosti i nedostatke i modernističkih i
postmodernističkih interpretacija nacionalizma, pokušati ću komparativno suprotstaviti
njihove glavne teze, s time da ću moderniste čitati kroz prizmu postmodernista i obratno.
Također, obavezno ću vući poveznice i s drugim interpretativnim smjerovima, poput
primordijalizma i etnosimbolizma, koji su bez obzira na svoje nedostatke, o kojima ću više
kasnije, za ovaj rad u cjelini svakako relevantni. U svakom slučaju, prednosti komparativnog
pristupa su višestruke.
Kao prvo, na taj je način barem donekle moguće izbjeći probleme koji proizlaze iz
semantičke nestabilnosti značenja vezanog uz korišteni jezik. Unutar komparativnog okvira,
eventualne terminološke probleme je moguće rasvijetliti usporedbom odabranih
paradigmatskih primjera. Osim toga, na taj je način moguće konstruktivno riješiti problem
ideologizacije. Za razliku od refleksivne metode, koja nas kritički osvješćuje o tom problemu,
i našoj ulozi u njegovoj reprodukciji, komparativna metoda vodi korak dalje. Primjerice,
kontrastiranjem načina ideologizacije53 je moguće doći i do novih spoznaja, vrlo korisnih u
47 Özkirimli, 2000., 87; Contention Vol.4 No.1 (1994): 8., Katunarić, 2003., 181-182., Hobsbawm, 1993., 7. 48 Özkirimli, 2000., 85-86., Katunarić, 2003., 181-182. 49 Contention Vol.4 No.1 (1994): 8-9., Katunarić, 2003., 243-244. 50 Özkirimli, 2000., 192., Hobsbawm, 1993., 207. 51 Yuval-Davis, 2004., 35.; Brubaker, 2004., 65-66.; Bhabha, 1990., 6-7.; Özkirimli, 2000., 192. 52 Hobsbawm, 1993., 102., 155-157., 182.; Anderson, 52., 60-65., 78.; Katunarić, 2003., 21-22., 309.;
Özkirimli, 125-126. 53 Katunarić, 2003., 137.
Page 14
14
okviru kritičke analize historiografskih interpretacija nacionalizma, koje su u svakom slučaju
korisnije od oslanjanja na samo jednu od tih interpretacija.
Međutim, bez obzira na sve istaknute prednosti komparativnog pristupa, nipošto nije
riječ o savršenom alatu koji bi adekvatno mogao razriješiti mnogobrojne teškoće i dileme s
kojima se istraživač suočava pri bavljenju problematikom nacionalizma. To postaje jasno čim
se pokuša podrobnije razraditi i eventualno primijeniti takva metodologija. Naime, idealno i
uravnoteženo rješenje, koje sam uostalom prvotno imao na umu kad sam počeo uobličavati
koncept ovog rada, bi bilo da se u okviru komparativnog analitičkog modela usporedi jedna
klasična modernistička studija s jednom postmodernističkom, sociološko-kulturološkom.
Tako zamišljena analiza bi imala svrhu omogućavanja kritičkog razmatranja i revalorizaciju
postignuća historijskih interpretacija fenomena nacionalizma, ali i načina kako historijska
znanost, koja više ne proizvodi većinu radova na temu problematike nacionalizma,54 utječe na
druge discipline unutar društvenih i humanističkih znanosti, te obrnuto. Uz to, trebala bi
ponuditi odgovore na pitanja što je naslijeđe svega što je historijska znanost postigla u
istraživanju fenomena nacionalizma i koja je priroda međusobnih interdisciplinarnih
aproprijacija, te što i koliko druge discipline posuđuju od historijske znanosti i obratno.
Naposljetku, trebala bi ispitati koji su rezultati samosvojnih historijskih interpretacija
nacionalizma, bez interdisciplinarnih razmjena.
U kontekstu razmotrenog jasno je da se radi o sasvim legitimnim pitanjima. Međutim,
odgovore na njih se ne može učinkovito tražiti samo na temelju takve “idealne”, dvočlane
analize, barem ne u obliku kako je ona prvotno zamišljena. Tome je više razloga koji postaju
očitima čim se komparativna metodologija pokuša primijeniti kao sredstvo metateorijske
analize. Krenimo od početka. Ponajprije, model koji supostavlja jednu modernističku studiju
jednoj postmodernističkoj pretpostavlja da prvo mora biti učinjen odabir studija koje bi bile
istodobno i reprezentativne i korisne kao poredbeni primjeri. No, da bi komparacija imala
objasnidbenu validnost, potrebno je pažljivo definirati kriterije odabira. S obzirom na
složenost problematike, te mnoštvo literature, jasno je da je riječ o vrlo složenom pitanju.
Očigledno, uspoređivane studije moraju na neki način biti arhetipski predstavnici
interpretativnih smjerova u koje se uvriježeno smještaju. Odnosno moraju jasno i
argumentirano ocrtavati prednosti, ali i nedostatke tih smjerova. Zbog toga izbor može biti
vrlo širok, što otvara niz novih pitanja. Je li stoga poželjno da su odabrane studije unutar
54 Özkirimli, 2000., 13.
Page 15
15
svojih paradigmi teorijski, metodološki i disciplinarno najotvorenije, odnosno da adekvatno
pokazuju autorovu sklonost pragmatičnim intra- i interdisciplinarnim aproprijacijama?
Osim toga, te studije bi trebale jasno prikazati da njihovi autori mogu bez većih
teškoća zadržati određenu razinu teorijske i metodološke fleksibilnosti, i to onoliko koliko
treba da kvalitetno razrade i argumentiraju svoje teze. Drugim riječima, to bi trebali biti autori
koji vlastite objasnidbene modele ne podrivaju prenaglašenom teorijskom i metodološkom
rigidnošću u svrhu njihove znanstvene legitimacije. To bi svakako suzilo izbor, iako još
uvijek nedostatno da se na kraju ponude svi odgovori koji se traže. Stoga bi ključan uvjet bio
da odabrane studije reflektiraju postojanje jasne svijesti kod autora o kompliciranom
problemu aporičnosti, odnosno semantičke nestabilnosti jezika koji se koristi u javno-
političkom, ali i znanstveno istraživačkom diskursu o nacionalizmu.
Iskustvo proisteklo iz detaljnog iščitavanja znanstvene literature o nacionalizmu mi
nalaže da zadržim skeptičan stav prema, “idealnom” komparativnom modelu. Naime, iako je
na temelju navedenih kriterija teoretski moguće odabrati dvije studije čija bi analiza na koncu
ponudila korisne odgovore na više-manje sva pitanja, primjena komparativne metode nalaže
uvođenje još jedne varijable u okvir komparativnog modela.
Radi se o varijabli koja jasno ilustrira ograničenja “idealnog” komparativnog modela,
a to su sami kriteriji komparacije. Oni su ključni element svake komparacije i njihovo pažljivo
definiranje te primjena određuju narav cijele komparativne analize. U ovom slučaju, u skladu
s odabranim znanstvenim pitanjem te ranije definiranim ciljevima usporedbe, kriterije
komparacije predstavljaju odgovori na nekoliko indikativnih pitanja o osnovnim obilježjima
fenomena nacionalizma, za koja se na prvi pogled čini da ih postavljaju svi autori koji se bave
tom tematikom. Tako bi, u idealnoj situaciji, kritička komparativna analiza odgovora na ta
pitanja, koje nude odabrana modernistička i postmodernistička studija, predstavljala osnovu
ovog rada. Međutim, kako to obično biva, pažnja i temeljitost u izvođenju tako složenih
planova razotkrije nepremostive teškoće koji onemogućavaju realizaciju prvotnog plana
istraživanja, što je i ovdje bio slučaj.
Usredotočiti ću se na indikativna pitanja, odgovori na koja bi poslužili kao temeljne
točke komparacije u analizi. Radi se o tome da se u većini modernističkih radova i mogu
pronaći odgovori na temeljno i naoko jednostavno pitanje “što je nacionalizam”. Međutim,
postmodernisti to otvoreno izbjegavaju i to ne bez razloga. Prema njihovu mišljenju, ranije
studije nisu uspješno iznašle odgovor na to pitanje nastojeći na njega izravno odgovoriti.
Page 16
16
Stoga oni to uopće ne čine, usredotočujući se radije na niz vrlo specifičnih aspekata
problematike nacionalizma, ne nudeći nikakve poopćene definicije. Isti se problem javlja i
kod odgovora na važno pitanje prostornog i vremenskog konteksta unutar kojeg se
nacionalizam formira i djeluje. Modernističke studije će nuditi jasne definicije, iako će svaka
isticati različite prostorne i vremenske koordinate u prošlosti kao ishodišta fenomena
nacionalizma. Postomodernističke studije se ovim pitanjem praktički i ne bave,
usredotočujući se na sasvim drukčije teorijske i epistemološke probleme koji pitanje
koordinata ne samo da čine izlišnim, nego i nebitnim. Konačno, tek se implicitno u
objašnjenjima funkcije nacionalizma i mehanizama njegova djelovanja mogu pronaći
odgovori u objema paradigmama, premda vrlo različito artikulirani.
Stoga se s pravom postavlja pitanje da li bi bilo moguće izvesti sustavnu komparaciju
modernističke i postmodernističke paradigme budući da se modernisti i postmodernisti ne
razlikuju samo u teorijskim i epistemološkim postavkama na koje se pozivaju, nego,
zahvaljujući tome, nude odgovore na sasvim različita pitanja, uz tek nekoliko dodirnih
točaka? Po svemu sudeći, “idealnu” komparaciju nije moguće izvesti, no to ne znači da je
komparativna metoda potpuno nefunkcionalna, nego da iziskuje stanovite modifikacije.
Stoga ću umjesto sustavne komparativne analize modernističkih i postmodernističkih
objasnidbenih modela pokušati napraviti svojevrsni metateorijski prikaz i kritičku analizu
temeljnih epistemoloških postavki, teorijskih principa i metodoloških postupaka
primordijalističkih, etnosimbolističkih, modernističkih i postmodernističkih interpretacija
nacionalizma. Činjenica jest da će takav pristup biti daleko manje sistematičan od prvotno
zamišljenog, no imajući na umu sve razmotrene teškoće, te osobito nepodesnost problematike
za podvrgavanje isuviše shematiziranoj i sistemskoj analizi, postaje jasno da je neophodan.
Njime namjeravam ispitati sličnosti i razlike u epistemološkoj, teorijskoj i metodološkoj
domeni između nekoliko reprezentativnih studija koje pripadaju jednoj interpretativnoj
paradigmi, potom između različitih studija iz više paradigmi, i naposljetku, na najvišoj razini,
između samih paradigmi. Analizu ću popratiti sintetskim i kritičkim opaskama, posebice kad
je riječ o brojnim spornim detaljima koje će analiza nesumnjivo istaknuti.
Prednosti ovakvog modificiranog pristupa su mnogobrojne. Kao prvo, nadam se da će
kritička refleksija pokazati kako je na taj način moguće doći do vrlo istančanih zaključaka,
posebice kad je riječ o temeljnim obilježjima svake od interpretativnih paradigmi. Osim toga,
budući da su modernističke interpretacije fenomena nacionalizma ponajviše nastale iz pera
Page 17
17
historičara, kritička analiza njihovih radova omogućit će reevaluaciju postignuća historijske
znanosti na području proučavanja nacije i nacionalizma. Konačno, analizom sličnosti i razlika
između modernističkih te etnosimbolističkih ili postmodernističkih interpretacija moguće je
doći do zaključka koliko se pojedini pristupi međusobno dopunjavaju, u kojoj su mjeri
prisutne intra- i interdisciplinarne aproprijacije te kako se pojedine paradigme razvijaju. U
svakom slučaju, radi se o znatno otvorenijem analitičkom pristupu koji će, nadam se, ne samo
pružiti odgovor na navedena pitanja, već i osigurati odgovarajuću sadržajnu koherenciju
ovome radu.
3.1. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i
nacionalizma – početni razvoj znanstvenih istraživanja
Na početku svake velike priče, a osobito one o fenomenu nacionalizma, stoji određeni
supstrat ideja. Ali, za razliku od primjerice, marksizma, kojemu su intelektualne temelje
postavila velika imena kao što su Karl Marx i Friedrich Engels, za nacionalizam se nerijetko
tvrdi kako ne baštini misao nikakvih “velikih mislioca”. Paradoks naoko proističe iz opreke
često spominjanog filozofskog siromaštva i nesuvislosti nacionalizma, koji stoje u opreci
spram njegove velike političke i društvene moći. 55 No, i ovdje se radi o poprilično
kontroverznom pitanju, oko kojega unutar društvene znanosti nema konsenzusa, jer u
protivnom ne bi mnogi istraživači spremno isticali imena poput Maxa Webera, Edmunda
Burkea ili Jean-Jacquesa Rousseaua u kao tvoraca nacionalističke misli.56
“Kognitivna arhitektura” nacionalističkog poimanja svijeta 57 se teorijski i
intelektualno temelji na idealističkoj misli njemačkih filozofa 18. i 19. stoljeća, Immanuela
Kanta, a osobito Johanna Gottlieba Fichtea i Johanna Gottfrieda Herdera.58 Njihova shvaćanja
i razrade organskih koncepata poput slobode, samoodređenja, jezika, kulture, suverenosti i
zajednice temeljene na tim principima, inspirirala su bezbroj aproprijacija od strane nemalog
broja nacionalista i nacionalističkih grupacija od kraja 18. stoljeća, pa na dalje.59 Stoga ne
čudi kako su se sadržaji nastali na temelju tih zamisli pokazivali sve difuznijima i
varijabilnijima u svojoj naravi, što su se više širili Europom i svijetom.60
55 Anderson, 1990., 16. 56 Özkirimli, 2000., 14. 57 Brubaker, 2004., 81. 58 Özkirimli, 2000., 16-19. 59 Klepač-Pogrmilović, Bojana. "Rasprava o nacionalizmu: filozofski pogledi na nacionalizam – sukobi 19. i 20.
stoljeća ", Diskrepancija Br. 18/19, (2012): 11. 60 Brubaker, 2004., 81-82.
Page 18
18
Pitanje začetaka ideje nacionalizma je stoga otpočetka bilo vrlo problematično. Tako
se ni Herdera, koji je skovao termin “nacionalizam”, i oblikovao zamisli da svaka nacija mora
biti sposobna istaknuti svoju posebnost kroz jezik i kulturu u okviru svoje zasebne države,61
ne može smatrati nacionalističkim misliocem. Naprosto ga se ne može držati odgovornim za
sve posljedice aproprijacija njegovih ideja.
Većinu 19. stoljeća se kriterije po kojima je nacionalnost definirana, kao što su jezik,
religija, teritorij i kultura smatralo politički irelevantnima,62 što je za posljedicu imalo to da se
nacionalizam i nacionalne države općenito smatralo prelaznim fenomenima u europskoj
povijesti. 63 Posljedično, fenomen nacionalizma nije imao status ozbiljnog predmeta
specijalističkog znanstvenog izučavanja, čemu je vjerojatno pridonosila i opća sklonost
povjesničara da istražuju isključivo prošlost, u što taj fenomen, i danas vrlo javno-politički i
znanstveno aktualan, po njihovim profesionalnim mjerilima nikada nije u potpunosti spadao.64
Isto vrijedi i za drugu njihovu onovremenu sklonost, koja je vjerojatno i proistekla iz
prethodno spomenute, a to je da fenomen nacionalizma uzimaju zdravo za gotovo, kao
trenutačnu datost. 65 Sve je to vjerojatno i znatno pogodovalo vrlo dvojbenoj tendenciji
tadašnjih povjesničara da otvoreno sudjeluju u ideološki nabijenim i društveno
polarizirajućim javnim sukobima, 66 a podsticanje kojih je, općenito, u samoj naravi
nacionalizma kao principa sociopolitičke organizacije društva.67
Za tu je situaciju karakteristično da su se pioniri u području istraživanja problematike
jasno nacionalno opredjeljivali, koristeći raznovrsne argumentacije. Povjesničari poput
Ernesta Renana, Heinricha von Treitschkea i Julesa Micheleta, te politički teoretičari poput
Johna Stuarta Milla68 bili su tako proponenti nacionalističkih stavova, dok su povjesničari
poput Lorda Actona, te razni marksistički teoretičari od Karla Marxa nadalje jasno bili protiv
nacionalizma.69 Ironično je, i sasvim u duhu tog vremena, da su mnogi od spomenutih klasika
historijske znanosti s jedne strane zagovarali empirijsku metodologiju i objektivnost, a s druge
strane se otvoreno ideološki opredjeljivali za nacionalizam bez nekih velikih unutrašnjih
konflikata. Stoga je u okviru društvenih znanosti politički nacionalizam koegzistirao sa
61 Diskrepancija Br. 18/19, (2012): 12. 62 Hobsbawm, 1993., 49. 63 Özkirimli, 2000., 13. 64 Anderson, 1990., 16. 65 Ibid., 22. 66 Katunarić, 2003., 20. 67 Bhabha, 1990., 131.; Hobsbawm, 1993., 149-150. 68 Özkirimli, 2000., 23-24. 69 Ibid., 25.
Page 19
19
znanstvenim istraživanjem istog,70 te je stoga vrlo indikativno kako ni kasniji istraživači, ovaj
put deklarirano nepristrani, a želeći zaista znanstveno izučiti problematiku nacionalizma, nisu
bili u mogućnosti potpuno izbjeći ideološku kontaminaciju vlastitih radova.
No odvajanje znanstvenih istraživanja od javno-političkih rasprava o nacionalizmu jest
bilo nužno ukoliko ga se htjelo ispravno znanstveno definirati, kako bi historijska i druge
društvene znanosti mogle služiti svojoj nominalnoj društveno-kritičkoj svrsi istraživanjima i
na tom području. Taj kvalitativni korak je učinjen tek u međuratnom dobu, od 1918. g., pa na
dalje, s pojavom radova povjesničara sklonih sociološkim metodama, poput Carletona
Hayesa, Hansa Kohna, Edwarda Halletta Carra i Louisa Snydera.71
Temeljni teorijski i metodološki elementi njihova pristupa, po kojima se kvalitativno
razlikuju od radova ranijih povjesničara, polaze od pretpostavke da je nacionalizam potpuno
legitimna tema znanstvenog istraživanja. Koristeći se komparativnom analizom, nacionalizam
se tretiralo kao pozitivnu činjenicu, koja proizlazi iz određenih procesa povijesnog razvoja, a
ne obvezujuću normu.72 No, od starijih generacija je preuzeta sklonost da se naciju uzima
zdravo za gotovo kao datost, a teorijski modeli navedenih povjesničara počivaju ili na
dihotomnim shemama,73 ili kategorizirajućim tipologijama,74 kojima je zajednička mana da su
preopćenite i eurocentrične. Ipak, u međuraću je problematika nacionalizma još uvijek na
marginama interesa historijske, kao i društvenih znanosti, i to uglavnom unutar europskog
konteksta, te stoga ne iznenađuje kako nedostatci tih ranih studija uvelike reproduciraju
uvjetovanosti društvenog i institucionalnog okvira u kojem su nastale.
3.2. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i
nacionalizma - Klasična debata: primordijalizam
Međutim, tek poslije Drugog svjetskog rata fenomen nacionalizma postaje znatno
prisutnijom temom istraživanja unutar institucionalizirane društvene znanosti.75 Indikativno je
kako do ovog širenja interesnog okvira dolazi u vrijeme krupnih poslijeratnih geopolitičkih
70 Katunarić, 2003., 137. 71 Özkirimli, 2000., 36. 72 Ibid., 36-37. 73 Katunarić, 2003., 140.; radi se o dihotomnoj opreci Hansa Kohna između, tzv. “državnih nacija” , nacionalnih
država organiziranih po institucionalnom principu (“Staatsnation”), i tzv. “kultunih nacija”, gdje je osnovni organizacijski princip sadržan u dvojstvu jezik-kultura (“Kulturnation”)
74 Özkirimli, 2000., 37-48.; Katunarić, 2003., 140.; složene tipologije C. Hayesa, L. Snydera i E. H. Carra kategoriziraju razne manifestacije nacionalizma na temelju određenih kriterija; po naravi programskog sadržaja, te po kronološkom ili regionalnom ključu
75 Özkirimli, 2000., 13., 48.
Page 20
20
promjena, a posebice procesa dekolonizacije i stvaranja novih država u Africi i Aziji. Početno
se taj novi interes za problematiku nacionalizma generira u okviru društvene znanosti u SAD-
u, osobito sociologije i politologije, koje su tada u snažnom zamahu. Doduše, fenomen
nacionalizma nije odmah postao zanimljiv kao samosvojan istraživački problem, nego kao
jedan od ključnih specifičnih elemenata u razvoju općih procesa modernizacije i izgradnje
države, tada znanstveno aktualnih upravo zbog dekolonizacije.76
Ipak, studije nastale u tom kontekstu su bile opterećene i cijelim nizom problema.
Riječ je ne samo o tome da su se fenomenom nacionalizma bavile posredno, gotovo usputno,
nego i o tome što su ga interpretirale previše poopćeno i funkcionalistički, odnosno, tek kao
prelaznu fazu pri tranziciji iz tradicionalnih društava u moderna.77 Stoga se smatra da tek od
1960-ih godina debata o nacionalizmu unutar društvene znanosti ulazi u zreliju, “klasičnu”
fazu,78 kada i nastaje velika većina studija o problematici nacionalizma. Istovremeno se,
međutim, počinje opažati i tendencija da se unutar društvenih znanosti studije o nacionalizmu
dijele u dva, uvjetno rečeno, interpretativna smjera, ili tzv. “škole”.79
Iako su detaljni kritički pregledi suvremenije znanstvene literature o nacionalizmu80
široko dostupni u vidu niza radova, tek poneki među njima ozbiljnije i argumentirano dovode
u pitanje ustaljenu klasičnu podjelu na dva interpretativna smjera. Pri tome, “primordijalisti” i
“modernisti” ni izbliza ne sačinjavanju homogene ili monolitne kategorije, što se nenamjerno
implicira takvom danas već sasvim konvencionalnom razdiobom. 81 Ovo je utoliko
problematičnije, jer može na razne načine zavesti istraživače koji se nastoje teorijski ili
kritički situirati u nekom međuprostoru. Primjerice, bez dovoljno istančane svijesti o brojnim
organskim razlikama među interpretacijama svrstanim u neki od smjerova, mogućnost
nekritičkog uzimanja te konvencionalne razdiobe zdravo za gotovo je vrlo realna. Konkretno,
kritike su češće upućivane nekom od paradigmatskih smjerova kao cjelovitoj kategoriji,
umjesto određenoj pojedinačnoj interpretaciji, što znači da su obično sadržajno preopćenite i
nedorečene. Također, ako se namjerno teorijski situiramo između tih monolitno shvaćenih
smjerova, i sama teorija nastala u tom “međuprostoru” vjerojatno će biti neprecizno
definirana. Zadaća istraživača je izbjeći zamku preopsežne razrade i argumentiranja takvog
76 Özkirimli, 2000., 48. 77 Ibid., 48-49.; najreprezentativnije studije nastale u tim okvirima su one američkog sociologa Daniela Lernera i
politologa Karla. W. Deutscha 78 Ibid., 191. 79 Katunarić, 2003., 261. 80 poput onog U. Özkirimlija i V. Katunarića, korištenih ovdje 81 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 342.
Page 21
21
problematičnog teorijskog položaja, kako ne bi propustio ozbiljnije razmotriti stvarne
probleme i pitanja na koja raznorazne teorije razvrstane u oba paradigmatska smjera zapravo i
nastoje ponuditi odgovor.82
Najmanje sporna zajednička točka tzv. primordijalističkih interpretacija jest teza da su
nacije prirodne i drevne zajednice, odnosno da je nacionalni identitet urođen kao i primjerice,
spolni, te kako u toj formi postoji odavna.83 Problemi ovdje, međutim, počinju već na samom
početku. Naime primordijalističke interpretacije fenomena nacije i nacionalizma su u osnovi
aproprirale argumentaciju koja se koristila za objašnjavanje naravi izvorišta i snage etničkog
identiteta,84 što svakako treba imati na umu.
Također, valja istaknuti da unutar samog primordijalizma postoje i stanovite razlike
glede osnovnih teorijskih premisa. Na jednom kraju spektra su tzv. “naturalističke”
interpretacije, koje ističu drevnost, nepromjenjivost i prirodnost nacija, čvrstu urođenost
nacionalnog identiteta kod ljudi, te postojanje prirodnih granica ili pak izvjesne povijesne
sudbine neke nacije. 85 Stoga su te interpretacije sadržajno i ideološki najbliže sasvim
prozaičnim nacionalističkim sadržajima koji nastaju u okviru društvene i političke prakse, a
svakodnevno se najuočljivije reproduciraju putem javnih medija.86 Osim njih postoje i tzv.
“perenijalističke” interpretacije, koje također zagovaraju stav da nacije postoje odavna, ali kao
promjenjivi, fluidni historijski entiteti, koji ipak preživljavaju trajno zadržavajući svoj
autentičan, nacionalni karakter.87 Nadovezujući se na sve to, tzv. “sociobiološki” pristupi
ističu kako su etničke i nacionalne veze samo produžetak biološkog srodstva, odnosno
zastupaju stav da su primarno genetski uvjetovane. Najpoznatiji predstavnik ovog smjera je
sociolog i antropolog Pierre van den Berghe, čiji su radovi postali aktualni 1970-ih godina.88
Naposljetku dolazi tzv. “kulturalni” primordijalizam, koji zapravo predstavlja njegovu
teoretski najistančaniju, ali i znanstveno najrelevantniju varijantu. Osnovna mu je premisa
tvrdnja kako primordijalna realnost, kao takva, ne postoji, ali su kulturno uvjetovani pojedinci
skloni shvaćati sistem znanja koji konstruira tu realnost kao stvarnu “primordijalnu datost”,
82 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 343. 83 Özkirimli, 2000., 64. 84 Ibid., 66. 85 Ibid., 66-68. 86 Brubaker, 2004., 32-33. 87 Ibid., 68-69. 88 Özkirimli, 2000., 70-71., Katunarić, 2003., 158-160.
Page 22
22
Američki antropolog Clifford Geertz i sociolog Edward Shils su najpodrobnije razradili ovu
sofisticiranu teoriju u svojim radovima od 1960-ih na dalje.89
Primordijalizam nipošto ne predstavlja unificiran interpretativan smjer u teorijskom, a
pogotovo ne u analitičkom smislu, s obzirom da kao osnovu matrice primordijalnih veza
uzima sve od genetskih predispozicija do kulturalnih konstrukcija. Za daljnji tok debate je
stoga karakteristično kako su primordijalisti počeli biti percipirani kao homogena kategorija
tek u očima onih koji su se kritički pozicionirali spram njihovih radova. Indikativno je da su
to pretežno bili povjesničari, predstavnici već spomenute modernističke “škole”, čije su se
studije pojavile i postale aktualne tokom 1980-ih godina. No, bez obzira s kojeg dijela spektra
društvenih znanosti te kritike dolazile, općenito su prihvaćene kao dobro utemeljene. Iz tog
razloga se danas smatra da su primordijalističke interpretacije nacionalizma passé.90
Naime, čak i ako se izuzmu pomalo naivna naturalistička gledišta, toliko ideološki
kompromitirana da ih se može zaobići kao znanstveno nerelevantna, ostali pristupi unutar
primordijalističke paradigme su svejedno ili previše idiosinkratski, ili previše simplificirajući i
jednodimenzionalni u svojoj usredotočenosti na ovaj ili onaj dugotrajan, jedinstven i
nepomućen obrazac identiteta. 91 Ta interpretativna jednoobraznost i nedostatna svijest o
složenosti šireg konteksta vezanog uz problematiku fenomena nacije i nacionalizma
vjerojatno vuče korijene iz spomenute aproprirane argumentacije korištene u studijama
etničkih fenomena. 92 Također, situaciji ne pomaže općenito raširena tendencija da se
primordijaliste-istraživače nerijetko poistovjećuje s nacionalističkim političarima, te obrnuto,
što svejedno dodatno dovodi u pitanje ionako već dvojbenu kvalitetu i nepristranost
znanstvenih studija nastalih unutar paradigme. 93 Naposljetku, posvemašnja znanstvena
neadekvatnost primordijalističke paradigme se najviše ogleda u tome da studije nastale unutar
nje gotovo uopće nisu svjesne vlastitog paradoksalnog anakronizma. Dokaza da su vladajuće
klase starog i srednjeg vijeka prakticirale nacionalizam ili pokazivale naznake postojanja
nacionalne svijesti uopće nema; štoviše, rasprave o tome su bespredmetne, jer se radi o
masovnom fenomenu koji nikako ne može zaživjeti u okruženju gdje je većina stanovništva
nepismena i vezana uz zemlju, a socijalna struktura izrazito stratificirana i stagnantna.94
Posljedično, primordijalisti nacionalizam propuštaju promatrati kao instrument koji može
89 Özkirimli, 2000., 72-74. 90 Ibid., 219-220. 91 Katunarić, 2003., 179-180., 261. 92 Özkirimli, 2000., 66. 93 Ibid., 213. 94 Ibid., 82-83.
Page 23
23
pomoći strukturiranju određenog sustava moći, što je gotovo neizostavno pitanje koje se
ozbiljnije razmatra u svakoj suvremenoj studiji o problematici.95
3.3. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i
nacionalizma - Klasična debata: modernizam
Interpretacije nastale unutar ove paradigme su većinom recentnije i historijski
orijentirane, te njihova kritička analiza može nesumnjivo pružati vrlo indikativne uvide,
korisne za ovaj rad. S obzirom na to, biti će im posvećeno više prostora gdje je to najkorisnije.
U usporedbi s primordijalističkim interpretacijama, “modernisti” nacionalizam
smatraju instrumentom u rukama novih političkih i kulturnih elita koji služi stvaranju nacije u
okviru modernih procesa industrijalizacije, demokratizacije, širenja masovnog obrazovanja i
medija.96 Bilo bi ishitreno ustvrditi kako nakon toga prestaju sličnosti među radovima autora-
modernista, koji su većinom povjesničari po struci. Naime, u proteklih četrdesetak godina im
je više ili manje svima bila namjera dokazati kako primordijalističke interpretacije ni izbliza
ne uspijevaju adekvatno i objektivno objasniti realitet fenomena nacije i nacionalizma.97
Također, vrlo je važno istaknuti da modernističke studije nastaju unutar okvira
institucionalizirane historiografije i društvenih znanosti. Iz tog razloge su one daleko manje
ideološki uvjetovane i znantno više znanstveno relevantne od nerijetko pseudo-znanstvenih
primordijalističkih interpretacija.98
Međutim, sličnosti ovdje prestaju. Čitanje reprezentativnih modernističkih studija brzo
otkriva da svaka pruža poprilično divergentne poglede na problematiku nacionalizma, s
mnogo razlika glede osnovnih teorijskih premisa, korištene metodologije i analitičkih okvira.
Ne iznenađuje stoga kako među modernističkim autorima postoji razvijena praksa vrlo čestog
i energičnog međusobnog kritiziranja.99
U određenoj mjeri, ova neslaganja proističu iz spomenute tendencije modernističkih
autora da razvijaju generalizirajuće teorijske modele, temeljene na redukcionističkom
naglašavanju jednog ili drugog niza faktora za koje smatraju da imaju prevagu nad ostalima u
95 Katunarić, 2003., 178. 96 Ibid., 181. 97 Özkirimli, 2000., 220. 98 Katunarić, 2003., 146-147; Özkirimli, 2000., 220. 99 Özkirimli, 2000., 213-214.
Page 24
24
izgradnji nacije. 100 S druge strane, upravo su te razlike postale kriterij kategorizacije
modernističkih interpretacija fenomena nacionalizma.
Ponajprije valja istaknuti interpretacije koje ističu važnost ekonomskih faktora u
stvaranju modernih nacija jer su se pojavile rano, tokom 1970-ih. Još važnije, autori koji su
napisali te studije su svi neo-marksisti,101 što ima određene implikacije. U tom smislu je
indikativna teorija “nejednakog razvoja”, koju je razradio škotski teoretičar nacionalizma
Tom Nairn.102 Prema njemu, etnički nacionalizam nastaje u nerazvijenim zemljama svjetske
ekonomsko-političke polu-periferije i periferije, kao odgovor na razvojno zaostajanje.
Posljedično, i razvijene države centra razvijaju nacionalizam kao vid obrambene reakcije.103
Implikacije Nairnovog teorijskog i epistemološkog opredjeljenja idu pak mnogo dalje od
davanja primata ekonomskim faktorima kao najvažnijim. Naime, on tako implicitno
reproducira klasičnu marksističku dihotomnu podjelu nacija na historijske i ahistorijske, s
time da nacije centra tretira kao datosti. Osim toga, valja upozoriti i njegove nedovoljno
potkrijepljene zaključke kako je nacionalizam jedini, i uvijek uspješan odgovor nerazvijene
periferije. 104 Od sličnih nedostataka pati i studija američkog neo-marksističkog sociologa
Michaela Hechtera, koja se oslanja Lenjinov koncept “unutrašnjeg kolonijalizma”.105 Osnova
joj je teza kako se ekonomskim razvojem razlike u bogatstvu između centra i periferije neke
države povećavaju, što potiče razvoj nacionalizma s kulturnim predznakom na nerazvijenoj
periferiji. Slučajevi poput Katalonije i Škotske, periferija razvijenijih od svojih centara to
dovode u pitanje, a Hechterove naknadne prilagodbe su samo nagrizle epistemološku
koherentnost ionako već dosta redukcionističke teorije.106
S interpretacijama koje naglašavaju važnost političkih faktora počinje prevlast
povjesničara unutar modernističke paradigme. Zanimljivo je da obje u tom smislu
najrelevantnije interpretacije gotovo koincidiraju kad je riječ o vremenu njihova nastanka, dok
se u osnovnim epistemološkim i teorijskim postavkama poprilično razlikuju.
100 Özkirimli, 2000., 86. 101 Ibid., 87., 96. 102 Ibid., 87-88.; radi se o poznatoj studiji The Breakup of Britain: Crisis and Neo-Nationalism, koja se pojavila
1977. g. 103 Ibid., 87-91. 104 Ibid., 92-96. 105 Ibid., 96-99.; Internal Colonialism: The Celtic Fringe in British National Development 1536-1966. (1975.) 106 Katunarić, 2003., 165.; Özkirimli, 2000., 101-103.
Page 25
25
Prvi takav rad je objavio američki povjesničar John Breuilly 1982. g., a glavna mu je
odlika razmatranje nacionalizma kao oblika političke prakse.107 Radi se o opsežnoj studiji
koja razrađuje detaljnu tipologiju nacionalizma na temelju komparacije 30 indikativnih
slučajeva njegovih javno-političkih manifestacija u dugom trajanju. Uz vrlo razvijenu
komparativnu metodologiju, koja je primjenjena na tako složen analitički okvir, pomalo
iznenađuje što se autor odriče ambicija za izgradnjom cjelovite teorije nacionalizma. U
odmaku od klasičnog historijskog pristupa, Breuilly negira korisnost generalizirajućih modela
koji primjere, istrgnute iz njihova povijesnog konteksta, koriste tek u ilustrativne svrhe.
Umjesto toga on se svojevoljno ograničava na konceptualni okvir koji omogućava korisne
analize specifičnih slučajeva. 108 Po tome njegov modus operandi naoko anticipira
metodološke postavke najnovijih pristupa u istraživanju problematike fenomena
nacionalizma.109 Međutim, brojne kritike općenito primjenjive na epistemološke i teorijske
temelje modernističkih studija se u potpunosti odnose i na njegov rad.110
Britanski marksistički povjesničar Eric John Hobsbawm u velikoj mjeri slijedi
Breuillyja, jer se i njegova rasčlamba problematike fenomena nacije i nacionalizma vrti oko
analize političkih i institucionalnih faktora. Radi se o relevantnoj, više puta dorađivanoj
interpretaciji.111 Ipak, po formi i sadržaju je ona više u duhu klasične historiografije od
Breuillyjeva rada, budući da ima širok teorijski obuhvat, ali uz oslanjanje na vrlo specifičnu
argumentaciju. 112 S jedne strane se u Hobsbawmowu radu uočavaju naznake svijesti o
semantičkoj nestabilnosti jezika što se može zaključiti na temelju razmatranja neprekidnog
procesa (re)konstrukcije (definicija) fenomena nacije i nacionalizma, ali i o problematičnosti
niza društveno, ekonomski, i politički uvjetovanih promjena tog procesa od 1789. godine.113
To se također može razabrati i u Hobsbawmovoj temeljnoj tezi da nacionalizam koristi
složenu praksu “izmišljanja tradicije” kao osnovni lajtmotiv u procesu društvenog, političkog
i institucionalnog inženjeringa elita,114 kojim se stvara nacija,115 ali uz rezervu da s time
nemaju mnogo veze mišljenja i osjećaji pojedinaca/pojedinki koji tvore kompleksan fenomen
107 Özkirimli, 2000., 104.; njegovo djelo je naslovljeno Nationalism and the State 108 Ibid., 105-106. 109 Brubaker, 2004., 115.; Yuval-Davis, 2004., 14-15. 110 Özkirimli, 2000., 120-121. 111 Ibid., 116; svoje teze je Hobsbawm prvi put objavio 1983. u djelu Invention of Tradition, a druga, opširnija
studija, Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality se je pojavila 1990., dok je u Hrvatskoj prevedena 1993. g.
112 Hobsbawm, 1993., 11-13. 113 Ibid., 11-12. 114 Özkirimli, 2000., 116. 115 Katunarić, 2003., 232.
Page 26
26
“javnog mnijenja”. 116 S druge strane, Hobsbawm naciju i nacionalizam, rasčlanjuje kao
kompleksne, višestruko uvjetovane konstrukte, 117 ali pomoću poopćenih, makrosocijalnih
analitičkih kategorija unutar shematizirane kronološke podjele moderne na historijske faze
nacionalizma.118 Tako njegov rad sadrži izvjesno proturječje, jer tako složena argumentacija
vrlo brzo pokazuje limite njegove teorije, dovodeći ju donekle u pitanje. Ilustrativan je i
problem poopćenih i apsolutizirajućih analitičkih kategorija koje Hobsbawm koristi.
Primjerice, prilikom razmatranja problematike etničkih sukoba u jugoistočnoj Europi krajem
20. st. se poistovjećuju interesi elita i etničkih skupina,119 unatoč ranije izraženim rezervama.
Stoga je moguće postaviti pitanje koliko je na Hobsbawmove studije utjecala kontinuirana
tenzija između teorijskog i epistemološkog oslanjanja na marksizam, a koliko njegova
društvena i profesionalna situiranost kao akademski etabliranog britanskog, odnosno
zapadnog i muškog povjesničara.
U oba slučaja se radi o kvalitetnim interpretacijama, ali, kao što se vidi, poprilično
različitim po određenim temeljnim epistemološkim, teorijskim i metodološkim
karakteristikama. Međutim, pažljivog i perceptivnog čitatelja ne iznenađuje da je većina
kritika upućenih na račun radova oba autora zapravo istovjetne naravi. Primjerice, pitanje
datiranja pojave prvih manifestacija nacionalizma gotovo da i nije razmotreno u njihovim
djelima. Konvencionalni datum 1789. g., i kontekst francuske revolucije kao de facto izvorišta
nacionalizma uzimaju se kao gotove datosti, iako se u recentnoj literaturi prve manifestacije
fenomena nacionalizma među srednjim slojevima zapadnoeuropskih država datiraju 16. i 17.
stoljećem.120 Također, očito je da ove teorije podcjenjuju otpornost predmodernih etničkih
veza, jer teza da su moderne veze utemeljene isključivo na “izmišljanju tradicije” u režiji
političkih elita ne objašnjava plauzibilno zašto su te stvorene veze tako masovno prihvaćene.
Na tragu toga su i kritike da teorije političke transfomacije propuštaju razjasniti zašto je toliko
mnogo ljudi spremno umrijeti za svoje nacije. Osim toga, ove teorije prenaglašavaju važnost
jednog seta faktora nauštrb drugih, iz čega vjerojatno i proističu kritizirani nedostatci.121
Izjednačavanje procesa izgradnje države s procesom izgradnje nacije je još jedna mana
interpretacija temeljenih na analizi političko-institucionalnih faktora. Međutim, ova teza je
uvelike dovedena u pitanje, iako ne toliko zbog nekih razrađenih akademskih kritika, koliko
116 Hobsbawm, 1993., 13. 117 Ibid., 3 118 Katunarić, 2003., 233-234.; Hobsbawm, 1993., 7., 10. 119 Katunarić, 2003., 234.; Hobsbawm, 1993., 149. 120 Özkirimli, 2000., 121. 121 Ibid., 122-124.
Page 27
27
zbog postojanja brojnih suvremenih primjera iz Afrike i Azije koji jasno rasvjetljavaju ulogu
drugih faktora u tim procesima, osobito onih društvenih i kulturnih.122 Interpretacije koje se
fokusiraju na te faktore kao najvažnije za afirmaciju nacionalizma u javno-političkoj sferi i
stvaranje modernih nacionalnih država čine veoma utjecajnu skupinu radova unutar
modernističke paradigme.123 Pri tome mislim na akademski vrlo afirmirane studije nekolicine
povjesničara, Ernesta Gellnera,124 Benedicta Andersona i Miroslava Hrocha.125
Svakako vrijedi početi sa studijom britanskog povjesničara podrijetlom iz Češke, E.
Gellnera, koju se općenito drži najvažnijim pokušajem da se fenomen nacionalizma smisleno
objasni.126 Svoje teze Gellner je počeo razrađivati 1960-ih, i u okviru akademske debate o
nacionalizmu su postale vrlo prihvaćene, iako su doživjele i brojne kritike zbog svog širokog i
holističkog teorijskog zahvata. 127 Ironično je kako je sam autor otvoreno smatrao da su
upravo opsežnost i razrađenost teorijske paradigme činile njegov rad toliko relevantnim. Ta
neskromna profesionalna samouvjerenost, netipična za današnje istraživače/istraživačice,
vjerojatno vuče korijene iz Gellnerova oslanjanja na određene teorijske i metodološke
postavke klasične sociologije. U tom smislu on svoj rad temelji na shematskoj podjeli ljudskih
društava na predmoderna-tradicionalna i moderna-industrijska, koju su razrađivali još Max
Weber i Émile Durkheim. Uz to se poziva i na sociološka istraživanja s kraja 19. st. koja su se
upravo bavila tom, tada tekućom transformacijom europskih društava.128 U srži Gellnerove
teorije je teza da je nacionalizam osnovni princip političke legitimacije u modernom svijetu
koji proklamira stav da se politička i nacionalna jedinica moraju poklapati. 129 To da je
nacionalnost iznenada postala bitan kriterij određivanja granica političkih i društvenih entiteta
zasijeca u samu bit dinamike procesa modernizacije, što njegova teorija ponajprije želi
razjasniti. Ključno je ovdje kvalitativno razlikovanje predmodernih i modernih društava koje
je razvio. Kultura i moć kod predmodernih agrarnih društava nisu povezane, jer je elitama za
očuvanje poretka u uvjetima niske društvene mobilnosti i masovne nepismenosti monopol na
kulturu nepotreban. Industrijsko društvo pak u cijelosti prožima kultura, što elite potiču.
Ukratko, industrijska civilizacija i čovjek ne mogu postojati bez infrastrukture u vidu visoke
122 Özkirimli, 2000., 125. 123 Ibid., 127. 124 Gellner, Ernest. Nations and Nationalism. Oxford: Blackwell, 1983. 125 Hroch, Miroslav. Social preconditions of national revival in Europe. New York: Columbia University Press,
2000. 126 Özkirimli, 2000., 128. 127 Ibid., 128.; Gellner je svoja razmatranja problematike nacionalizma prvotno iznio u studiji Thought and
Change, objavljenoj 1964. g., a kasnije razradio u opširnijem dijelu Nations and Nationalism (1983.) 128 Özkirimli, 2000., 128-129. 129 Gellner, 1983., 49., 1.
Page 28
28
kulture i nacionalnih edukacijskih sustava. Njihova svrha je da, u skladu s promjenjivim
zahtjevima tržišta i kapitalističke podjele rada, kulturno i jezično homogeniziraju mase, što
omogućuje efikasan i konstantan priljev ljudskih resursa osposobljenih za osnovno
funkcioniranje u okvirima industrijske civilizacije, ali i selektiranog kadra specijaliziranih
stručnjaka potrebnih za najkompleksnije poslove.130 Industrijska društvena struktura je time
intrinzično meritokratska, dinamična i egalitarna, a osnovni operativni i (re)produktivni
princip je kulturno uvjetovan i sadržan upravo u konceptu nacionalizma.131
Radi se o opširnoj, uvjerljivoj i nedvojbeno korisnoj interpretaciji, koja nije bez
razloga tako prihvaćena u akademskim krugovima. No, u okviru ovog rada je najkorisnija
utoliko što predstavlja, uvjetno rečeno, arhetipsku modernističku interpretaciju, obilježenu
karakterističnim nedostatcima koje se općenito pripisuje svim studijama nastalim unutar te
paradigme. S refleksivnog i kritičkog stajališta, Gellnerova modernistička interpretacija je
tako vrlo indikativna, te mnogi sporni detalji i nedorečenosti brzo postaju očiti. Primjerice,
mnogo se citiralo njegovu tezu da u modernom dobu visoka kultura zauzima važniju ulogu,
jer u kontekstu općeg procesa industrijalizacije raste socijalna mobilnost. U skladu s time,
svaka visoka kultura koja se želi razvijati mora biti sposobna okupiti što više ljudi pod svojom
egidom, za što treba državu, jer, ostale kompetitivne visoke kulture, logično, već imaju svoju,
nacionalnu državu.132 Sugerira li i time autor da su se načini reprodukcije i reprezentacije
nacionalizma kao osnovnog socio-političkog organizacijskog principa afirmirali i razvijali u
kompetitivnom okviru suprotstavljenih visokih kultura, odnosno nacija Europe? Međutim,
ako nacije, kako autor tvrdi, mogu biti definirane samo terminima koji nastaju u vrijeme
sveprožimajućih visokih kultura, odnosno vremenu nacionalizma, što je osnovni preduvjet za
stvaranje nacije,133 kako to da onda afirmacija nacionalizma kao socio-političkog principa
ovisi o postojanju mreže suprotstavljenih nacionalnih država? Primjera padanja u takva
karakteristična kazuistička objašnjenja ima još. Recimo, aksiomatsku tezu da je u
industrijaliziranom društvu visoka kultura unutar koje je čovjek naučen komunicirati i
djelovati temeljni oblikovni okvir njegovu identitetu slijedi argumentacija da tek onda
kulturalno i etnički uvjetovane barijere među grupama postaju generator međunacionalnih
sukoba.134 No, kako onda objasniti slučajeve gdje se etnički motivirani sukobi javljaju u
130 Gellner, 1983., 27-28., 35-36. 131 Ibid., 57. 132 Özkirimli, 2000., 131-133. 133 Gellner, 1983., 51-52., 55.; Özkirimli, 2000., 133-134. 134 Gellner, 1983., 61.
Page 29
29
predindustrijskom kontekstu, kao npr. u Osmanskom Carstvu potkraj 19. i početkom 20. st, 135
ili pak u relativno recentno dekoloniziranim državama subsaharske Afrike? Ili, primjerice,
kako razjasniti Gellnerovu tezu da izmišljanje odn. stvaranje nacije, što je zadaća educiranih
elita, ovisi o funkcioniranju nacionalnih edukacijskih sistema? Kako su prvi nacionalisti
uopće mogli djelovati prije uspostavljanja tih sistema koji su ih imali oblikovati?136
Očito je kako Gellnerovoj teoriji nedostaje ponešto istančanosti za komplicirane
detalje i preciznosti kada se iznose tako uopćena ontološka objašnjenja naravi fenomena
industrijalizacije i nacionalizma, te njihove paradigmatske povezanosti. Sam autor ograničava
domete svoje teorije upravo zato što inzistira na toj povezanosti.137 Bez obzira što se radi o
pomalo kazustički objašnjenom odnosu, postoji niz vrlo poznatih primjera gdje se
nacionalizam pojavljuje neovisno o industrijalizaciji tijekom 19. stoljeća, kao, primjerice na
Balkanu, ili pak obrnuto, što je očito iz primjera SAD.138 Također, u tom smislu su indikativni
i brojni suvremeni primjeri islamskih zemalja gdje modernizacija i industrijalizacija teku bez
nacionalizma i sekularizacije, napose zbog toga što religija zadržava primat u javno-političkoj
sferi.139 Pored toga, podosta kritika je usmjereno na funkcionalizam Gellnerove teorije, koja u
potpunosti odriče mogućnost djelovanja ljudskim akterima, nemoćnima i nesvjesnima tih
velikih procesa, dok se implicitno naglašava superiornost istraživačeve pozicije, jedinog s
potrebnim znanjima i percepcijom da interpretira te procese. Također je problematično što
Gellner ne nudi objašnjenje zašto nacionalizam generira toliko jake sentimente među masama,
a osobito zašto se to potkraj 20. st. počelo događati u razvijenim industrijskim društvima
zapadne Europe. Naposljetku, većina tih problema vjerojatno vuče korijene iz njegove
sklonosti da u podosta univerzalizirajućoj maniri koristi poopćene koncepte poput
industrijalizacije, kulture, modernizacije itd., što vjerojatno duguje klasicima sociologije na
kojima temelji svoj rad.140
Gellner, iako povjesničar, u najboljoj sociološkoj tradiciji iznosi složenu i dobro
promišljenu teoriju nacionalizma, ali ponajprije makrostrukturalističke i makrosocijalne
naravi, ne pokazujući mnogo osjetljivosti za brojne lokalne varijacije na temu manifestiranja
fenomena industrijalizacije i nacionalizma. Iako to nastoji ispraviti u doradama svog modela,
135 Todorova, Marija. Dizanje prošlosti u vazduh. Prevela Glišić, Slobodanka. Beograd: XX vek, 2010., 19. 136 Özkirimli, 2000., 141. 137 Katunarić, 2003., 210. 138 Özkirimli, 2000., 137-140. 139 Anthias; Yuval-Davis, 1993., 25.; Katunarić, 2003., 207. 140 Özkirimli, 2000., 142-143.
Page 30
30
gdje kategorizira regije Europe upravo prema tim varijacijama,141 nije se podrobnije bavio
analizom manifestacija fenomena nacionalizma “odozdo”, a osobito ne pitanjima snažne
emocionalne obojenosti nacionalizma što je jedna od njegovih najvažnijih karakteristika.
Fokusirajući svoju teoriju upravo na te značajne probleme, svoju analizu fenomena
nacionalizma započinje britanski marksistički povjesničar Benedict Anderson.
Njegovo djelo se pojavilo 1983., praktički istovremeno s Gellnerovom studijom
Nations and Nationalism.142 Međutim, za razliku od asertivnog tona kojim Gellner prezentira
svoju teoriju, Anderson se ograđuje od pokušaja razrade teorije o porijeklu i raširenosti
nacionalizma, iznoseći umjesto toga svoje refleksije o tom pitanju. Među modernistima je
jedinstven zbog namjere da de-europeizira neomarksističko promišljanje nacije i
nacionalizma, iako ostaje u okvirima tradicije britanske historiografske škole.143 U tom smislu
njegovo teorijsko i epistemološko oslanjanje na neo-marksizam može biti izraz želje da
revidira neadekvatne ortodoksne marksističke dogme koje objašnjavaju fenomene nacije i
nacionalizma. Polazna točka njegove interpretacije nacionalizma je teza da su “bivanje
nacijom” i nacionalizam kulturne tvorevine, sa sebi svojstvenim značenjem, mijenama u
prostoru i vremenu, te bjelodanom emotivnom nabijenošću. Kako se preko tih elemenata
diskurs nacionalizma oblikuje i aktivno djeluje,144 prvenstveno u svijesti publike na koju je
usmjeren,145 na njih treba usmjeriti analitički fokus da bi se shvatilo nacionalizam. No, bez
obzira na tako specifičan analitički fokus, autor se ne libi posezati za uopćenim argumentima,
očito smatrajući da je to legitiman način za dokazivanje modernističkih premisa da su nacije
ideološki konstrukti.146 Po Andersonovu mišljenju je nacija zamišljena politička zajednica,
istodobno inherentno ograničena, ali i suverena. Zamišljena jer se u pravilu međusobno ne
pozna više od tek nekoliko njenih članova, iako svaki baštini imaginarnu sliku zajednice kojoj
pripada. Nacija je zajednica, jer joj je, usprkos svemu, temelj horizontalno zajedništvo
egalitarne naravi, iz čega proizlazi njezin jak emocionalni naboj. Također je inherentno
ograničena jer se ne identificira s cijelim ljudskim rodom, nego postoji u prostoru omeđenom
granicama drugih nacija. I konačno, nacija je suverena, jer se legitimira iz naroda, što je
141 Özkirimli, 2000., 134-137. 142 Ibid., 143. 143 Anderson, 1990., 5. 144 Anderson, 1990., 5-6., Özkirimli, 2000., 143. 145 Özkirimli, 2000., 143-144. 146 Ibid., 144.
Page 31
31
posljedica erozije dinastičko-religijskih principa političke legitimacije i afirmiranja
prosvjetiteljskih i revolucionarnih koncepata slobode.147
Moglo bi se zaključiti da Anderson iznosi sofisticiranije i višeslojnije objašnjenje
problematike nacije i nacionalizma od teorija epistemološki utemeljenih na klasičnom
historijskom materijalizmu, koje su u svojoj potrazi za teorijskom jasnoćom često bile previše
shematske i determinističke. Zanimljivo je stoga kako autor, sasvim na tragu klasika
marksizma, ali i recentnijih radova, poput onog Thomasa Nairna, nacionalizam još uvijek
smatra anomalijom.148 Zbog toga, bez obzira na proklamirano odricanje od pretenzija za
razradom samosvojnog teorijskog modela, Anderson nudi pojašnjenja koja su još uvijek
makrostrukturalistička po svojoj naravi i obuhvatu. U tom smislu je vrlo ilustrativan primjer
argumentacije kojom razrađuje svoje objašnjenje prirode nacije. Po Andersonovu mišljenju,
razvoj takve zamišljene političke zajednice počinje krajem 18. stoljeća i zasniva se na
spontanoj konjunkturi nekoliko zasebnih povijesnih sila koje su se razvijale u dugom
trajanju.149 S jedne strane je na razvoj nacionalizma utjecao proces sve bržeg zastarijevanja i
masovnog prevladavanja političkog principa dinastičke države, kao i legitimicijskih, odn.
duhovnih koncepata svetih zajednica u kontekstu otpočinjanja moderne.150 S druge strane je
taj razvoj uvjetovao dinamičan međuodnos ranonovovjekovnog “tiskarskog kapitalizma” koji
potiče razvoj lokalnih vernakularnih jezika, te time stvara preduvjete za nastanak zajednice
“horizontalnog svjetovnog tipa”, poprečne u odnosu na vrijeme.151 Treći čimbenik razvoja
nacionalizma je opći proces razvoja moderne države koji prati standardizacija
administrativnih vernakularnih jezika. 152 Interakcijom ta tri procesa, u osnovi sistema
kapitalizma, tehnologije tiska i “neumitne” raznovrsnosti ljudskih jezika dolazi do krupnih
promjena, te pojave nacionalizma i nacionalnih država, povrh svega. Anderson osobitu
pozornost posvećuje činjenici da se nakon 1789. godine nacije sve češće počelo smatrati
uzorom vrijednim imitacije što dokazuje njihovu probitačnost i uspješnost.153
Kao što je vidljivo iz ovog kratkog prikaza Andersonove konceptualizacije
nacionalizma, riječ je o složenom i vrlo intuitivnom razmatranju. Međutim, ono počiva na
podosta poopćenoj argumentaciji, ali koja nije sporna i problematična samo radi toga.
147 Anderson, 1990., 17-18., 27-29., 42.; Özkirimli, 2000., 144. 148 Anderson, 1990., 15. 149 Anderson, 1990., 16.; Özkirimli, 2000., 143-144. 150 Anderson, 1990., 27-30. 151 Ibid., 41-44. 152 Ibid., 45. 153 Ibid., 47-49.
Page 32
32
Primjerice, Anderson prve manifestacije nacionalizma identificira u kolonijalnim pobunama u
sjevernoj i južnoj Americi protiv europskih imperijalnih metropola, i svjesno ih antedatira u
odnosu na pojave nacionalizma u Europi. 154 Međutim, Anderson ne objašnjava uzroke
pojavljivanja tih nacionalizama, kao i njihovu unutrašnju raznovrsnost i heterogenost, te
prirodu sadržaja pomoću kojih se navodno reprezentiraju i reproduciraju.155 Umjesto toga,
ograničava se na pojednostavljenu formulaciju kako kolonijalne elite dižu pobunu radi zaštite
svojih ekonomskih interesa, u kontekstu procesa političke mobilizacije nižih klasa od strane
metropola.156 U usporedbi s time, afirmacija fenomena nacionalizma u europskom kontekstu
19. st. objašnjava se pomoću mehanizma aproprijacija. U ovom slučaju, izvor nacionalizma se
veže uz uspjehe revolucionarnog nacionalizma u Francuskoj, što Anderson ističe kao osnovni,
uspješni uzor za sve ostale.157 Drugim riječima, francuski nacionalizam postaje modelom koji
se moglo kopirati i primjenjivati sukladno potrebama nacionalističkih elita, ali tek nakon što
je taj “uspon” prepoznat kao takav i kada započinje nacionalna propaganda.158 Cilj takvih
aproprijacija je bio proizvesti kompetitivne prema van, ali specifične sisteme proizvodnje
resursa unutar državnih granica,159 skrojene da služe ekonomskim i političkim interesima elite
koja zato objeručke prigrljuje službeni nacionalizam, bez obzira bila li ona nova ili stara.160
Naravno, takav slijed aproprijacija ne bi bio moguć bez postojanja, uvjetno rečeno,
protomodela nacionalizma razvijenog u Amerikama krajem 18. i početkom 19. stoljeća.
Anderson je zbog teze da postoji opći model nacionalizma koji se unedogled kopira
došao na udar povjesničarskih kritika.161 Očito, on se istodobno oslanja ili na dosta općenita
objašnjenja, ili pak vrlo specifična. Slijedom toga se valja zapitati je li Anderson, za razliku
od, primjerice, E. Gellnera, smatrao bilo kakav pokušaj analize fenomena nacionalizma
epistemološki problematičnim, što je sasvim na tragu svega razmotrenog u uvodu? Primjerice,
njegova makrostrukturna objašnjenja razotkrivaju teorijsko i epistemološko oslanjanje na
marksističku znanstvenu tradiciju. Indikativan je primjer razmatranja načina kako se razni
sustavi moći i njihova prožimanja preslikavaju na oblike i očitovanja kolektivnog
identiteta.162 Objašnjenja specifičnije naravi koja, pored ostalog, smjeraju tome da razjasne
fenomen nacionalizma iz individualne perspektive odozdo, također naposljetku poprimaju 154 Anderson, 1990., 52-59. 155 Özkirimli, 2000., 153-156. 156 Anderson, 1990., 52. 157 Ibid., 49., 77-78. 158 Ibid., 6. 159 Ibid., 78. 160 Ibid., 135. 161 Katunarić, 2003., 226.; Todorova, 2010., 28-30. 162 Katunarić, 2003., 223.
Page 33
33
makrostrukturna obilježja. 163 Osim toga, treba spomenuti kako je riječ i o odveć
redukcionističkim objašnjenjima budući da Anderson stavlja preveliki naglasak na važnost
kulturnih faktora u procesu stvaranja nacije. 164 Osim toga, njegove su teze ponekad i
nedovoljno argumentirane, primjerice ona o kolonijalnom podrijetlu nacionalizma.165
Anderson je vjerojatno bio svjestan da bi se njegov teorijski model lako moglo dovesti
u pitanje ukoliko se oslanja na odveć specifičnu argumentaciju.166 Stoga ne čudi što on
inzistira na tome da je riječ samo o njegovim refleksijama na temu problematike
nacionalizma. Moglo bi se reći da to nije tek elegantno rješenje za ograđivanje od
mnogobrojnih teškoća i kritika koje tako kompleksna i ambiciozna studija nedvojbeno mora
izazvati, nego način da se s njima nosi. Bilo kako bilo, radi se o kvalitetnoj studiji, a dobra
indikacija toga je da brojne Andersonove teze, pa i one nedvojbeno problematične, pružaju
konstruktivan temelj suvremenijim i slojevitijm analizama, epistemološki i teorijski
utemeljenima na postmodernizmu i postkolonijalizmu.167 U tom smislu je vrlo ilustrativan
primjer adaptacije jedne od ključnih teza u Andersonovoj interpretaciji, tj. one koja ističe
važnost mehanizama aproprijacija za širenje nacionalizma. U okviru postkolonijalističke
paradigme ta Andersonova problematična teza dobiva nov zamah, ali u svrhu objašnjavanja
mehanizama stvaranja ne-zapadnih nacija na temelju organski vrlo različitih kulturnih matrica
koje se mogu naći u dekoloniziranim zemljama trećeg svijeta.168
Za Andersona se s pravom može reći kako je na više načina anticipirao suvremene
interpretacije nacionalizma utemeljene na novim epistemološkim i teorijskim pristupima, a
osobito one nastale unutar postmodernističkih, postkolonijalnih ili feminističkih perspektiva.
Naime, Anderson s njima nedvojbeno dijeli osjetljivost na semantičku nestabilnost jezika
kojim se unutar moderne historiografije i ostalih društvenih znanosti objašnjava problematika
nacionalizma, nacija i, općenito, fenomena nacionalnog u širem kontekstu društvene i javno-
političke sfere. Zato se vrijedi prisjetiti kako E. Gellner nasuprot tome implicitno vjeruje u
ispravnost svog asertivno oblikovanog teorijskog modela, pogotovo jer posljednja
interpretacija u ovoj podskupini koju ću niže razmotriti slijedi svojevrstan srednji put, između
sigurnosti čvrstih okvira teorije i nejasnoće opširnih refleksija. Češki povjesničar Miroslav
Hroch je svoju pionirsku komparativnu studiju prvi put objavio 1968. g. u bivšoj ČSSR na
163 Anderson, 1990., 37-38., 48-49. 164 Katunarić, 2003., 227.; Özkirimli, 2000., 152-153. 165 Özkirimli, 2000., 153-154., 155-156. 166 Katunarić, 2003., 226-227. 167 Bhabha, 1990., 308-309. 168 Özkirimli, 2000., 155-156.
Page 34
34
njemačkom jeziku, a 1971. na češkom,169 što samo po sebi predstavlja poprilično iznenađenje
s obzirom da su na području studija nacionalizama donedavno suvereno vladali uglavnom
zapadni, i to pretežno anglo-američki autori.
Poput Andersona, i u suprotnosti spram Gellnera, Hroch eksplicitno ističe da mu
nikako nije namjera uspostavljanje samosvojne teorije nacije i nacionalizma.170 Međutim, dok
se Anderson s brojnim problemima vezanim uz analizu problematike nacionalizma suočava
namjernim ograničavanjem na iznošenje opsežnih i detaljno argumentiranih refleksija, Hroch
sigurno utočište nalazi u vrlo razrađenoj metodologiji i jasno definiranim analitičkim
kategorijama, što je znatno više u duhu tradicionalne historijske znanosti.171 U osnovi se radi
o kvantitativnoj društveno-povijesnoj analizi nacionalnih (ali ne i nacionalističkih)172 pokreta
aktivnih među tzv. “malim” narodima Europe u 19. i 20. st., izvedenoj unutar sistematičnog
analitičkog okvira komparativne naravi. 173 Kako je to činjeno s namjerom razmatranja
povezanosti procesa stvaranja nacija i društvene transformacije u uvjetima razvoja
kapitalizma, Hroch pažljivo izbjegava ekonomske redukcionizme s fokusom na analizu
utjecaja jačanja prostorne i socijalne mobilnosti, komunikacija, opismenjavanja i smjene
generacija. Stoga ne iznenađuje da je Hrochova komparativna interpretacija doživjela vrlo
povoljnu recepciju u akademskim krugovima, osobito onima na Zapadu, bez obzira što je bilo
potrebno dugo da se prevede na engleski.174 Ukratko, Hrochov rad se zbog naravi svog
metodološkog usmjerenja, odabranog komparativnog okvira i ponuđenih objašnjenja nerijetko
smatra najrelevantnijim društveno i kulturalno utemeljenim objasnidbenim modelom koji se
bavi pitanjem izvorišta i tijeka procesa političkog razvoja modernih nacija.175
Istina, metodološki pristup Hrochovu studiju čini vrlo zanimljivom i kvalitativno
različitijom od radova B. Andersona i E. Gellnera. Međutim, to ne znači da je imuna na
brojne probleme koji i inače prate studije unutar modernističke paradigme, ponajprije one
teorijske. To je slučaj i ovdje, gdje su relativno kratke i rijetke opservacije teorijske naravi
poprilično sporne. Primjerice, iako Hroch ne želi iznositi novu teoriju nacionalizma, on ide
169 Özkirimli, 2000., 156.; izvornik na njemačkom iz 1968. nosi naslov Die Vorkämpfer der nationalen
Bewegungen bei den kleinen Völkern Europas: Eine vergleichende Analyse zur gesellschaftlichen Schichtung der patriotischen Gruppen, a verzija na češkom iz 1971. Obrození malých evropských národu: Národy severní a východní Evropy; u ovom radu se koristi prijevod na engleskom iz 2000. g., s predgovorom autora
170 Hroch, 2000., xi. (autorov predgovor) 171 Brown, 2005., 20. 172 Özkirimli, 2000., 158. 173 Ibid., 156. 174 Hroch, 2000., xi-xii.; Özkirimli, 2000., 156. 175 Özkirimli, 2000., 156.
Page 35
35
korak dalje od Andersona, ali i Gellnera, ne negirajući postojanje nacija kao stvarnih velikih
društvenih grupa “formiranih u povijesnom vremenu”, integriranih bilo ekonomskim, bilo
kulturnim, političkim lingvističkim, vjerskim, geografskim i inim vezama.176 Također, na sebi
svojstven način presijeca gordijski čvor kazuističnih objašnjavanja u gellnerovskom stilu,
odnosno ne pokušava utvrditi prethodi li nacionalizam naciji ili obrnuto. Naime, koncept
nacije je formiran tek u eksperimentalne svrhe jer je neusporedivo podesniji za komparativna
istraživanja empiričke naravi od, kako on naglašava, “ambivalentnog” i “maglovitog”
koncepta nacionalizma.177 Isti se pak smatra samo derivatom koji se pojavljuje u kasnijim
fazama razvoja nacionalnih pokreta,178 i u osnovi ga Hroch karakterizira samo kao skup
stavova koji daju apsolutni primat vrijednostima nacije nad svim drugim stavovima i
interesima, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj razini.179 Međutim, čak i ta teorijska
pojašnjavanja dodana u novijim izdanjima ne uspijevaju osuvremeniti pojedine anakrone i
ideologizirane autorove formulacije. Naime, Hroch na početku svoje studije jasno ističe kako
je nacija “fundamentalni historijski realitet”, iako s rezervom da kod te definicije treba uzeti u
obzir dinamiku društvenog razvoja koja stalno mijenja razlikovne kriterije.180 Ipak, po tome
se razlikuje ne samo od Andersona ili Gellnera, nego i modernista uopće. Štoviše, može se
ustvrditi da je u epistemološkom i teorijskom pogledu on bliži primordijalističkoj paradigmi.
I doista, Hroch je na račun svog rada primio kritike da zapravo želi oživjeti
nacionalističke i, implicitno, primordijalističke stavove na novim temeljima. 181 Međutim,
takve tvrdnje su problematične zbog nekoliko razloga, iako nisu sasvim neutemeljene. Kao
prvo, Hroch se u teorijskom pogledu oslanja na određene klasične marksističke teze koje su u
društvenom i političkom kontekstu post-invazijske Čehoslovačke sasvim sigurno bile dogma.
Primjerice, “male nacije”, koje su Hrochova primarna analitička i komparativna jedinica,
podijeljene su tako prema tradicionalnom marksističkom razlikovnom kriteriju na historijske,
odnosno one koje su jednom imale svoju državu, te ahistorijske, koje ju nikad nisu imale.182
Ipak, problem ideologiziranosti, kao i anakroničnosti osnovnih teorijskih postavki je najbolje
uočljiv na primjeru definicije nacije i nacionalizma koju Hroch navodi. Naime, radi se o
Staljinovoj tezi još iz 1913. godine koja nacionalizam objašnjava kao instrument buržoazije
kojim ona stvara “svoju” naciju u uvjetima transformacije društva prema kapitalističkoj
176 Hroch, 2000., xiii. 177 Ibid., xii. 178 Ibid., 3. 179 Özkirimli, 2000., 158. 180 Hroch, 2000., 3. 181 Özkirimli, 2000., 163-164. 182 Hroch, 2000., 9.
Page 36
36
proizvodnji, s ciljem da kontrolira “svoju”, nacionalnu ekonomiju i sredstva proizvodnje.183
Pitanje je koliko je oslanjanje na takve poopćene i jednoobrazne marksističke teorijske
formulacije zapravo bilo ustupak aktualnoj totalitarnoj ideologiji. U svakom slučaju, radi se o
sumarnim, rijetkim primjesama, nesumnjivo primijenjenim u, kako je rečeno, instrumentalne
svrhe. Pri tome, onoliko koliko su bile korisne za olakšavanje komparacije, toliko su pak
vjerojatno bile i korištene u svrhu prilagođavanja ideološkim dogmama koje su sapinjale
društvene znanosti u vrijeme nastanka Hrochova djela. Ali po svojoj naravi, ako već ne po
ideološkom predznaku, te teorijske primjese su dijametralno suprotne ne samo znanstvenom,
nego i političkom primordijalizmu.
No, kako je rečeno, te kritike na račun Hrocha nisu neutemeljene. Ishodišna točka
njegove studije je kompariranje napora pokreta desetaka “malih nacija” s ciljem da postignu
sve atribute suverenosti i neovisnosti koje je već posjedovalo 8 “državnih nacija” (Engleska,
Francuska, Španjolska, Švedska, Danska, Portugal, Nizozemska i Rusija) u Europi početkom
19. stoljeća.184 Bez daljnjega, njegova usporedba, u kojoj se na temelju nekoliko primjera185
pokreti klasificiraju prema razrađenim kriterijima, ni danas nema premca, te stoga i dalje
vrijedi kao objasnidbeni model koji egzemplarno tretira problematiku nacionalizma. Ukratko,
tipologija koju je Hroch razvio polazi od pretpostavke da svi komparirani pokreti sinkrono,
asinkrono ili pak paralelno prolaze kroz tri strukturne faze;186 fazu A (nacionalizam prvih
intelektualaca), B (nacionalna agitacija elita) i C (masovni pokret).187 Nasuprot tome, za 8
spomenutih “državnih nacija” se ustvrđuje kako su produkt dugog procesa stvaranja nacije
koji traje još od srednjeg vijeka,188 i to gotovo bez ikakvih objašnjenja. Istina, tvrdnja kako
početak stvaranja nacije seže u srednji vijek se vrlo suptilno razlikuje od one da postojanje
nacije seže u srednji vijek. Mogućnost razlikovanja ponajviše ovisi o tome koliko
primordijalistički autori detaljno razrađuju svoje karakteristično nedorečene teze. To što ni
Hroch ne razmatra opširnije to specifično pitanje daje povoda kritikama da “postvaruje”
nacije, 189 što je ironično, jer se baš na temelju gorespomenute suptilne distinkcije Hroch
nastoji obraniti upravo od tih istih optužbi. Pozivati se pak na “čvrstu” metodologiju u obrani
183 Hroch, 2000., 133. 184 Hroch, 2000., 8-10.; Özkirimli, 2000., 157. 185 Hroch, 2000., 43-57. (Norveška), 58-71. (Češka), 72-81. (Finska), 82-93. (Estonija), 94-105. (Litva), 106-
107. (Slovačka), 108-122. (Flamanci), 123-127. (Danci u Schleswigu) 186 Todorova, 2010., 48. 187 Hroch, 2000., 23-26. 188 Özkirimli, 2000., 157. 189 Ibid., 164.
Page 37
37
od tih kritika je dubiozno, s obzirom da je njegov analitički pristup, bez obzira na detaljnost i
razrađenost, sam po sebi vrlo determinističke naravi.
Tako i Hrochova interpretacija, zahvaljujući svojim idiosinkratičnostima, brzo
razotkriva ograničenja modernističke paradigme. Međutim, rješenje pitanja semantičke
nestabilnosti jezika, te ostalih razmatranih teškoća intrinzičnih znanstvenom izučavanju
nacionalizma Hroch traži u razrađenoj komparativnoj metodologiji, a ne opsežnim
generalizacijama kojima ostali spomenuti modernistički autori nastoje proširiti granice svojih
teorijskih modela.190
Drugim riječima, u kontekstu utemeljenih primjera i argumentacije, objašnjenja
fenomena nacionalizma koja prezentiraju obrađene modernističke studije čine se sasvim
smislenima i potpuno održivima. Međutim, čim primjena tih objašnjenja počne prelaziti
okvire interpretacija unutar kojih su iznesena, broj izuzetaka i specijalnih slučajeva koje ne
uspijevaju uspješno razriješiti počinje eksponencijalno rasti. Ovo nije samo karakteristična
osobina modernističkih historijskih, pretežno zapadno-centričnih191, interpretacija fenomena
nacionalizma,192 nego i općenito modernih, empiristički zasnovanih znanosti u cjelini.193 Ipak,
u okviru ovog rada primjeri koji najilustrativnije ocrtavaju složenost tih problema su upravo
zadnje tri obrađene modernističke interpretacije fenomena nacionalizma, fokusirane na
kulturne i društvene faktore. S obzirom na opsežnost korištenih analitičkih kategorija, i
njihovu narav, nestabilnost značenja jezika koji se primjenjuje u objašnjenjima vrlo brzo
dolazi do izražaja, a time i ograničenja te nedostaci modernističke paradigme. Naime,
oslanjanje na ekonomske ili institucionalne i političke faktore u analizi fenomena
nacionalizma u njegovim raznim pojavnostima je s empirijskog gledišta mnogo pouzdanije.
Primjerice, mogućnosti kvantifikacije i komparacije koje pruža analiza ekonomskih faktora su
brojne, dok traženje odgovora unutar institucionalnih okvira, koji se tiču (nacionalističkih)
aktivnosti političkih elita dodatno olakšava činjenica da se radi o pretežno dobro
dokumentiranim aktivnostima. S druge strane, u razmatranju kulturnih i društvenih problema,
koji se ne mogu adekvatno razumjeti bez posjedovanja mnogo lokalno uvjetovanog znanja
specifične naravi, povjesničari se vrlo raznoliko snalaze: od Gellnerove asertivne sigurnosti u
ispravnost vlastitog teorijskog modela, preko Andersonove refleksivne potrage za izvorištima
190 Katunarić, 2003., 259. 191 Yuval-Davis, 2004., 14. 192 Todorova, 2010., 56. 193 Brown, 2005., 15-17., 19-20.
Page 38
38
anomalije nacionalizma, do Hrochove detaljne komparacije koja uporišta traži u metodologiji,
ali izbjegava teoretiziranja kako najbolje umije.
Uostalom, na sve probleme i nedostatke modernističke paradigme ipak najjasnije
ukazuje činjenica da se autori, koje se konvencionalno označava kao moderniste, vrlo oštro
međusobno kritiziraju. U tom je kontekstu vrlo zanimljivo opaziti kako su ti autori, ponajviše
povjesničari poput E. Gellnera, M. Hrocha i E. J. Hobsbawma, uglavnom profesionalno
sazreli u multikulturalnim urbanim okolišima srednje Europe, koje je na ovaj ili onaj način
negativno dodirnuo utjecaj nacionalizma.194 Samo po sebi je pak indikativno kako većina
modernističkih studija zapravo koincidira u datumima izlaženja; Andersonov rad se tako
pojavljuje 1983. g., praktički istodobno kad i najopširnija Gellnerova studija (Nations and
Nationalism), ali i Hobsbawmov prvi tekst o problematici nacionalizma (Invention of
tradition) 195, dok sva tri dolaze godinu dana nakon još jednog opsežnog djela koje je napisao
američki povjesničar John Breuilly (Nationalism and the State). Pomalo je ironično, ako već
ne korisno za ilustriranje složenosti problema koje izučavanje fenomena nacionalizma
postavlja pred istraživače, kako svi ti zapadni autori nude tako međusobno različita
objašnjenja tog fenomena. Studije poput one M. Hrocha, koja ne dolazi iz zapadnih
akademskih krugova, ili B. Andersona, koja u svojim analizama nije eurocentrična, u biti su
izuzeci koji potvrđuju pravilo. Nije stoga, sasvim iznenađujuće kako u međusobnim kritikama
modernisti mogu biti vrlo detaljni i temeljiti. Kako tih primjera ima vrlo mnogo, razmotriti će
se, u kontekstu ovoga rada, najkorisniji i najilustrativniji slučajevi.
Zanimljivo je pak da se od modernista tek B. Anderson u manjoj mjeri poziva na
primjere spomenutih iskustva stvaranja novih država, i to uglavnom u kontekstu jugoistočne i
istočne Azije.196 Kakav onda zaključak izvući iz činjenice da su upravo teze temeljene na
analizi tih većinom recentnih primjera 197 Andersonu priuštile najviše kritika od kolega
povjesničara, i pogotovo modernista? Očito, ti primjeri su neadekvatno analizirani, jer inače
izvedeni zaključci ne bi bili opterećeni s toliko površnosti i nedorečenosti, zbog čega su i
došli na udar kritika. Primjerice, J. Breuilly ističe da Andersonove teze, bez obzira na to
koliko dobro bile razrađene, ne objašnjavaju dovoljno jasno zašto kulturom uvjetovani
pojedinci, različito društveno i socijalno situirani u okvirima razmatranih azijskih etničkih
194 Özkirimli, 2000., 128. 195 Ibid., 143. 196 Anderson, 1990., 14-15. 197 Ibid., 33-38. (Filipini), 87-92. (Japan), 106-113. (Indonezija), 113-119. (Indokina, odn. Vijetnam, Kambodža i
Laos)
Page 39
39
skupina, počinju smatrati nacionalističku agitaciju iole važnom,198 a kamoli presudnom za
samoidentifikaciju individua, kako Anderson tvrdi.199 Breuilly tvrdi da u tom smislu Gellner
nudi mnogo kvalitetnije objašnjenje.200 Međutim, kritike da je E. Gellner po svom teorijskom
i istraživačkom fokusu tipično eurocentričan,201 nisu sasvim neutemeljene, a upravo na tom
polju Anderson i želi diskreditirati brojne druge autore koji ga kritiziraju.202 Ironično je kako
time Anderson nije daleko od istine. Naime, u pravilu su gotovo svi zapadni modernisti koji
su većim dijelom povjesničari, bili oni europske, ili pak američke provenijencije, po svome
analitičkom fokusu eurocentrični. Izuzetak M. Hrocha u biti potvrđuje pravilo, jer je njegov
rad znatno više uvjetovan korištenom metodologijom, a posebice društveno-političkim
kontekstom unutar kojeg je originalno nastao. 203 Pored toga, problematična je tendencija
modernističkih autora da prenaglašavaju važnost samo jednog skupa kontekstualnih faktora u
procesu formiranja nacije. Očigledno, iako je usmjeravanjem analitičkog fokusa na kulturalne
i društvene faktore moguće izbjeći razmotrene mane karakteristične modernističkim teorijama
koje ističu ekonomske ili političko-institucionalne faktore, time se samo počinju isticati drugi
problemi, koji nisu ništa manje složeni.
Utoliko je zanimljivije da upravo autori kao što su E. Hobsbawm i J. Breuilly
kritiziraju radove B. Andersona, E. Gellnera ili M. Hrocha, a ne obrnuto, bilo radi
eurocentričnosti, ili pak radi akutno funkcionalističkih i makrostrukturalističkih
objašnjenja.204 Ograničenja dometa tih struja, pa i modernističke paradigme u cjelini zorno
ocrtava kako se ova tri autora također međusobno oštro kritiziraju oko određenih
problematičnih točaka. Kao što je već spomenuto, E.Gellner kritizira M.Hrocha da
neupadljivo, ali namjerno “postvaruje” nacije kao datosti i da time pomaže reafirmaciji
primordijalizma u okvirima debate.205 Nasuprot tome, B. Anderson se pak vrlo snažno kritički
obara na poznatu Gellnerovu tezu kako su nacije zapravo potpuno izmišljene, tvrdeći da on to
poistovjećuje s lažiranjem, a ne zamišljanjem. Uz to kritizira i neka druga, manje istaknuta,
problematična mjesta njegove interpretacije. 206 Zanimljivo je pak da se Eric Hobsbawm
izričito poziva na Hrochovu komparativnu interpretaciju bogatu primjerima kao korisnu za
198 Özkirimli, 2000., 152. 199 Anderson, 1990., 19-21. 200 Özkirimli, 2000., 152. 201 Ibid., 135-137. 202 Ibid., 154. 203 Hroch, 2000., 23-24., 43., 58-59., 72-73., 82., 94., 106., 108., 123. 204 Hobsbawm, 1993., 11-12., Özkirimli, 2000., 139., 143., 152-154. 205 Özkirimli, 2000., 163-165. 206 Anderson, 1990., 17., 28.
Page 40
40
svoju vlastitu studiju,207 iako, s druge strane, neće propustiti kritizirati autore poput T. Nairna
zbog pomalo trivijalnih detalja, kao, primjerice, kada datirati prva očitovanja škotskog
separatističkog nacionalizma.208
Naposljetku, očito je vrlo problematična i sama skupna oznaka “modernisti”. Iz svega
razmotrenog se vidi da je njihova neosporna zajednička karakteristika uvjerenje u recentnost
nacija i nacionalizma, odnosno uvjerenje da su ti fenomeni moderni konstrukti. U tom smislu
bi možda za tu skupinu autora bila korisnija oznaka “konstruktivisti”, jer je najotvorenija za
razlike među modernistima, a temelji se na njihovim zajedničkim poveznicama. 209
Alternativno, naziv “modernizacijska škola” je podjednako koristan jer je karakterističnim
elementima210 oko kojih modernisti grade svoje objasnidbene modele intrinzično da su samo
dio općeg procesa modernizacije. Ipak, modernizam kao takav, nije bez razloga još uvijek
znanstveno relevantan u okvirima akademske debate o nacionalizmu. Onoliko koliko je bio
dobar temelj novijim interpretativnim smjerovima, toliko je dobar i u kontekstu ove analize.
3.4. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i
nacionalizma - Klasična debata: etnosimbolizam
U okviru ovoga poglavlja prvotna namjera mi je bila interpretacije autora
konvencionalno nazivanih “etnosimbolistima”211 razmotriti zajedno sa radovima temeljenim
na novim pristupima koji se na ovaj ili onaj način pozivaju na postmodernizam.212 No nisam
tako učinio iz nekoliko razloga. Kao prvo, etno-simbolisti se kritički pozicioniraju spram
primordijalizma i modernizma, nastojeći naći određen konstruktivan srednji put. Međutim,
strictu senso, ne radi se o pokušajima nadilaženja, nadograđivanja i raslojavanja klasične
debate, što vrlo učinkovito čine radovi nastali unutar epistemoloških i teorijskih okvira novih
pristupa. Etnosimbolizam, kako naglašava Anthony D. Smith, jedan od tri istaknuta autora iz
ove skupine (ostala dvojica su John Armstrong i John Hutchinson),213 primarno je “unutrašnja
kritika i ekspanzija modernizma”. 214 U tom smislu, njihovo epistemološko i teorijsko
polazište je teza kako se moderne nacije formiraju na temelju dugotrajne matrice etničkih
veza, identiteta i kulture. Analitički fokus stoga treba usmjeriti na razmatranje tog procesa u
207 Hobsbawm, 1993., 14. 208 Anderson, 1990., 83. 209 Özkirimli, 2000., 214. 210 Todorova, 2010., 25. 211 Özkirimli, 2000., 167-168. 212 Katunarić, 2003., 265. 213 Özkirimli, 2000., 168. 214 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 341.
Page 41
41
longue durée okviru.215 Sveukupno gledano, početni dojam koji ovo ostavlja je da se naprosto
radi o pokušaju pomirenja ekstrema primordijalističke i modernističke paradigme
analiziranjem njihovih najvažnijih, ali i najspornijih elemenata, na novim temeljima.216 Kao
drugo, etnosimbolisti u svojim kritikama moderniste, te autore koji pišu u okvirima novih
teorijskih i epistemoloških paradigmi, drže istovjetnima, što je uzrok cijelog niza problema.
Osim toga, u epistemološkom pogledu naginju teorijskom i metodološkom individualizmu, ali
svejedno vrlo zdušno nastoje uspostaviti razliku i odmak spram modernista. Taj manjak
neovisnosti je posebice očit ukoliko se radove etnosimbolista usporedi s radovima autora koji
se oslanjaju na postmodernizam. Imajući to sve na umu, smatram kako je najuputnije
napraviti zasebnu analizu etnosimbolističkih pristupa fenomenu nacionalizma, s posebnim
naglaskom na razmatranje vrlo specifičnih problema koji opterećuju njihove interpretacije.
Bez obzira na te probleme, radi se o sasvim legitimnom pristupu objašnjavanju
fenomena nacije i nacionalizma. Zahvaljujući vrlo širokom analitičkom okviru, interpretacije
unutar ovog smjera izbjegavaju temporalnu ograničenost i determinizam svojstven
primordijalističkim i modernističkim radovima. Tako su, kako smatra A. D. Smith, 217 u
idealnoj poziciji da pruže odgovore na nekoliko važnih pitanja na koja su do sada razmotrene
teorije uspjele tek ograničeno odgovoriti. Za početak, iz etnosimbolističke je pozicije moguće
adekvatno razjasniti koje će populacije, pod kojim uvjetima i s kojim sadržajem započeti
nacionalni pokret. 218 Također, razmatranje važnosti uloge supstrata kolektivnih sjećanja,
vrijednosti, simbola i mitova za kasniji razvoj nacionalizma je kod etno-simbolista
postavljeno na znatno čvršći temelj, s obzirom na to da ih kvalificiraju kao zaseban i
samosvojan problem vrijedan detaljne analize. Naposljetku, moguće je na kvalitativno nov i
cjelovitiji način odgovoriti na pitanje kako je i zašto nacionalizam sposoban zadobiti tako
široku popularnost.219
Bez obzira što je riječ o argumentima A. D. Smitha kojima on nastoji legitimirati svoju
epistemološku i teorijsku poziciju, u slučaju etnosimbolizma se ipak radi o autentičnom
pokušaju kvalitativnog odmaka od ostalih interpretacija, barem što se tiče nastojanja da se
odgovori na ova tri važna pitanja. S obzirom da primordijalističke i modernističke
interpretacije nude previše jednoobrazna ili redukcionistička objašnjenja, takav napor može
215 Özkirimli, 2000., 168-169. 216 Katunarić, 2003., 172. 217 Özkirimli, 2000., 169. 218 Ibid., 169. 219 Ibid., 169-170.
Page 42
42
biti samo pozitivne naravi. No preostaje vidjeti koliko su najistaknutije etnosimbolističke
interpretacije, one J. Armstronga i A. D. Smitha, u tome bile zapravo uspješne, i na koji način.
John Armstrong, američki politolog i stručnjak za suvremenu istočnoeuropsku
politiku, svoju je, kako se danas smatra, arhetipsku etnosimbolističku interpretaciju objavio
1982. godine.220 Na tragu jedne ranije opaske, uočljivo je kako se taj njegov rad, poznat pod
naslovom Nations before Nationalism, javlja gotovo istovremeno kad i većina danas
najrelevantnijih modernističkih interpretacija. Za razliku od njih pak Armstrongova je
namjera da u svom radu analizira nastanak masovnih grupa koje se danas (samo)identificiraju
kao nacije, uz primjenu retrospektivne analize koja seže do antike.221 Zaista, može se reći
kako je to bilo prvo djelo koje ozbiljnije dovodi u pitanje osnovne postavke iza kojih stoje
modernističke teorije, toliko pomodne u akademskim krugovima tih godina. Stoga je vrlo
važno istaknuti da Armstrong, poput Hobsbawma i Andersona, smatra nacionalni identitet
invencijom, kao i svaki drugi način ljudske identifikacije, uostalom. Njegov istraživački
interes je pak u vremenskom pogledu dijametralno suprotan, jer ga ponajprije zanima starost
tih invencija i repertoar prethodno postojećih grupnih karakteristika koje moderni inventori
nacija koriste. Međutim, njegov fokus je usmjeren na analizu kontinuiteta izvjesnih uzoraka u
tom smislu, odnosno nastoji pronaći odgovor na pitanje zašto se oni uporno nastavljaju kroz
stoljeća, kako se mijenjaju i kolika je njihova važnost u sklopu suvremenog nacionalizma.222
Pomalo je neočekivano kako unatoč tako širokoj vremenskoj perspektivi autora ne zanimaju
izvorišta tih dugotrajnih uzoraka. Isto tako, Armstrong ne nudi objašnjenja kada, zašto i kako
dolazi do aproprijacija i transformacija tih grupnih i etničkih identiteta u procesu afirmiranja
modernog, masovnog nacionalizma, a pogotovo ne koji se sadržaji apropriraju, i što je još
važnije, tko u tom smislu vrši selekciju. Takvo selektivno ograničeno analitičko usmjerenje
rada ne iznenađuje ukoliko se ima na umu da Armstrong vrlo detaljno razmatra kako se
kolektivni identiteti ponajprije formiraju razlikovanjem od drugih grupa, a ne samosviješću o
nekom skupu intrinzičnih grupnih osobina. Drugim riječima, grupni identitet nije ni u kojem
datom trenutku fiksan. S druge strane, naglašavanje važnosti graničnih mehanizama je u
teorijskom i metodološkom smislu korisno jer uvelike olakšava iznalaženje odgovara na
navedena tri pitanja.223
220 Özkirimli, 2000., 170. 221 Ibid. 222 Ibid., 170-171. 223 Ibid., 171-172.
Page 43
43
Da bi potkrijepio svoje teze Armstrong koristi primjere iz srednjeg vijeka, ali ne uzete
samo iz europskog i kršćanskog civilizacijskog kruga, nego i bliskoistočno-islamskog. Time
njegova studija ne samo vremenski, nego i prostorno nadilazi granice eurocentričnih
modernističkih interpretacija, što je samo po sebi u vrijeme nastanka djela bio popriličan
kvalitativan odmak. Drugi odmak, sa znatno ozbiljnijim teorijskim implikacijama, sadržan je
u Armstrongovoj tvrdnji kako se mehanizme diferencijacije i njihove izvedenice, mehanizme
etničke identifikacije, zapravo ne može znanstveno definirati zbog njihove naravi. Naime,
diferencijacija vuče korijen iz barijera koje postoje među grupama ljudi, a koje mogu biti
jezične, kulturne, religijske, rasne itd. Time je i etnička identifikacija nužno vrlo složen
fenomen koji je teško objasniti. Umjesto toga međutim, Armstrong se radije usmjerava na
analiziranje elemenata važnih za formiranje mehanizama diferencijacije, identifikacije i
kasniji razvoj nacija. Njih pronalazi u religiji, imperijalnim okvirima i njihovim načinima
legitimacije, gradovima, odnosno dinamici njihova razvoja, te načinu života stanovništva,
odnosno činjenici da li je većina stanovništva sedentarizirana ili nomadska.224 Tako on u
osnovi zaobilazi cijeli niz problema koji proistječu iz jednodimenzionalnih i jednoobraznih
objašnjenja procesa formiranja etničkih grupa, identiteta i nacija. Naime, njegova studija se
dotiče čitavog niza važnih pitanja vezanih uz primjerice, identifikaciju određenih grupacija s
teritorijem, 225 ili pak klasnih razlika unutar njih. Bez daljnjega, svakako je riječ o korisnoj i
inovativnoj interpretaciji, iako, naravno, ne bez mnoštva nedostataka inherentnih tako
specifičnom pristupu.
U osnovi, Armstrongova studija se u svojim temeljnim teorijskim i epistemološkim
postavkama ne razlikuje mnogo od rada drugog etabliranog etnosimbolističkog autora, A. D.
Smitha. Prilično kritizirani specifični nedostatci oba rada, pa i cijele etnosimbolističke
paradigme, većim dijelom potječu iz tih postavki, što će reći da su kritike na račun Smithove i
Armstrongove interpretacije vrlo slične naravi. Osim toga, ovi autori se međusobno dosta
citiraju i spremno posuđuju jedan od drugog (osobito A. D. Smith), zbog čega će se kritike
upućene njihovim interpretacijama razmotriti zajedno.
Za razliku od J. Armstronga koji je više zainteresiran za razradu svojih teza radi njih
samih, A. D. Smith mnogo eksplicitnije oponira akademskom “mainstreamu”, odnosno
modernističkim interpretacijama. Svakako treba imati na umu da se ovdje radi o rezultatu
njegova dugotrajnog angažmana u polju izučavanja problematike nacionalizma i etniciteta,
224 Özkirimli, 2000., 172. 225 Ibid., 172-173.
Page 44
44
koje nastoji interdisciplinarno proučavati. Iako Gellnerov učenik, Smith je razvio zaseban
pristup pitanju nacionalizma.226 Pri tome se studiju The Ethnic Origins of Nations (1986.)
općenito smatra najvažnijom, iako njegov opus sadrži mnogo opsežnih radova starijeg, ali i
novijeg datuma, što vrlo zorno ilustrira njegovu višedesetljetnu zaokupljenost problemima
nacionalizma i etničnosti.227 Treba naglasiti da je on skovao i sam termin „etnosimbolizam“ te
predložio da se u tu kategoriju, uz njega, uvrste radovi J. Armstronga i J. Hutchinsona, bez
obzira što oni možda ne prihvaćaju tu oznaku.228
Specifičnost Smithova pristupa je da znatno veći naglasak stavlja na socijalni i klasni
sadržaj dugotrajnih podjela unutar etničkih skupina, te njihov utjecaj u okviru procesa
transformacije tih etničkih skupina u moderne nacije. Prema Smithovu mišljenju, nacija ne
nastaje u kontekstu moderne, nego je moderan nastavak starije etničke skupine, odnosno nova
forma koja omogućava približavanje donjih i gornjih slojeva stanovništva. 229 Drugim
riječima, temelji modernih nacija su predmoderne naravi, dok je nacionalizam isključivo
moderan fenomen. Međutim, takav evolutivan slijed je moguć samo kad određena etnička
skupina zadovoljava sljedeće preduvjete; da već dugo baštini zasebno kolektivno ime,
posjeduje repozitorij zajedničkog povijesnog sjećanja, dijeli mit o podrijetlu, neke od
razlikovnih elemenata zajedničke kulture, asocijaciju s nekom domovinom u geografskom
smislu i osjećaj solidarnosti elita sa širokim masama stanovništva.
Proces oblikovanja moderne nacije omogućava upravo taj složen i višedimenzionalni
konglomerat povijesnih i kulturnih elemenata sa snažnom subjektivnom komponentom.
Međutim, taj proces je vrlo težak i nikad nije linearan, čak i kad dođe do konjunkture svih
navedenih elemenata.230 Ove teze Smith podupire argumentacijom koja razlikuje načine na
koje se etničke skupine organski mijenjaju u dugom trajanju, te kako se i u kojim uvjetima
preobražavaju u moderne nacije. Faktori koji utječu na uspostavljene etničke skupine su
različitih intenziteta (rat, osvajanje, egzil, porobljavanje, imigracija i religijsko preobraćenje),
ali svi imaju potencijal da trajno promijene karakter kulturnih sadržaja intrinzičnih osjećaju
kontinuiteta koji veže stare i nove generacije unutar tih skupina. 231 Međutim, zbog nekoliko
eksternih utjecaja makrostrukturalne naravi (stvaranje države, vojna mobilizacija,
organizirana religija), one generalno preživljavaju te promjene, iako na različite načine. Tako
226 Özkirimli, 2000., 174. 227 Ibid., 174-175.; 244. (bibliografija Smithovih radova i monografija) 228 Ibid., 168. 229 Katunarić, 2003., 173-174. 230 Özkirimli, 2000., 174. 231 Ibid., 176.
Page 45
45
se formiraju tzv. “etničke jezgre”, oko kojih se usredotočuju kasne predmoderne dinastičke
države, te koje privlače i asimiliraju druge, manje ili veće etničke skupine unutar tog
državnog okvira, dajući im svoje ime i jezik.232 Prema Smithovu mišljenju, time je moguće
pružiti zadovoljavajući odgovor na pitanje “tko čini naciju”, iako je i sam, vjerojatno svjestan
općenite naravi svojih razmatranja, naknadno detaljno razradio mehanizme stvaranja nacije i
njihove sadržaje. To je bilo nasušno potrebno jer Smith svoje objašnjenje naravi nacionalizma
temelji na prethodnim razmatranjima, iako se djelomično oslanja na jednog prethodnika.
Prema tome, nacionalizam je ideologija koja stoji iza društveno-političkog pokreta, 233
usmjerenog ka ostvarivanju ciljeva nacije, bilo autonomije, bilo neovisnosti i (re)afirmacije
identiteta. Po naravi i sadržaju sredstava koji omogućuju uspostavu nacije nacionalizam može
biti teritorijalan i etnički. Tu distinkciju A. Smith preuzima od Hansa Kohna.234 Međutim,
njegov najoriginalniji teorijski doprinos u okvirima debate je razlikovanje dva samosvojna
načina formiranja etničkih identiteta, od kojih svaki predstavlja temelj formiranja nekog od ta
dva tipa nacionalizma, odnosno nacija. Pri tome, teritorijalni nacionalizam ima svoje osnove u
tzv. “aristokratskim” etnijama, što će reći da elite odozgo njime birokratski inkorporiraju
stanovništvo u građansku, teritorijalnu naciju. S druge strane, “demotske” etnije se ne
formiraju u vlastitom državnom okviru nego inteligencija odozgo, vernakularnom
mobilizacijom, formira naciju etničko-genealoškog karaktera.235
Smith potom, iznova s osloncem na Kohna, razrađuje tipologiju raznih manifestacija
nacionalizma koje konstituiraju podkategorije unutar gore navedene podjele. Zanimljivo je što
on iznosi rezerve spram te tipologije, ističući da je razrađena tek toliko da omogući
komparaciju nekolicine odabranih primjera, odnosno argumentiranje te dualističke razlikovne
sheme.236 U svakom slučaju, Smith detaljno i relativno uspješno razlaže zašto je nacionalizam
toliko učinkovit u izazivanju snažnih osjećaja kod masa u procesu formiranja nacije, što na
razne načine uspijevaju i ostali etnosimbolisti. To u svakom slučaju čine uspješnije od
modernista ili primordijalista, jer njihova jednodimenzionalna objašnjenja ne razjašnjavaju
zašto je nacionalizam znatno efektivniji i prodorniji od neke druge europske ili globalne
univerzalističke ideologije, bez obzira što je možda surogat religije. 237 Također, u
kvalitativnom odmaku, iako ne i negaciji spram primordijalizma, ove teorije spremno
232 Özkirimli, 2000., 176-177. 233 Katunarić, 2003., 175. 234 Özkirimli, 2000., 178-179. 235 Ibid., 180-183. 236 Ibid., 178-179. 237 Katunarić, 2003., 175.
Page 46
46
razmatraju načine na koje nacionalizam može pomoći u strukturiranju sistema moći.238 Stoga
se može učiniti da radovi etnosimbolista izbjegavaju problematične ekstreme druga dva
smjera, bilo primordijalističku usredotočenost na mehanizme negativne isključivosti kod
razmatranja procesa formiranja nacije, 239 ili pak modernističku sklonost iznošenju
preopćenitih teorijskih modela.
Ne iznenađuje, zahvaljujući složenosti i zahtjevnosti problematike, da unatoč tome
etno-simbolisti donekle završavaju u trećem ekstremu. Jedan od nedostataka modernističke
paradigme koji oni najupornije kritiziraju, teorijski i epistemološki fokus na razmatranju
problematike nacionalizma u kontekstu perioda moderne, modernističkim analizama
osigurava terminološku i konceptualnu jasnoću u analizama. S druge strane, etnosimbolističke
su interpretacije upravo zbog tog nedostatka izložene kritikama. Ta konceptualna
nedorečenost i terminološki kaos proizlaze iz sklonosti ovih autora da vrlo složene i
inherentno semantički nestabilne pojmove poput etničke grupe, etniciteta i nacije vrlo ležerno
i proizvoljno primjenjuju u svojim analizama predmodernih očitovanja etničkih i nacionalnih
fenomena, a da pritom dostatno ne vode računa o povijesnom kontekstu.240 Međutim, znatno
je teži problem kad značenja tih pojmova, koje ionako nejasno definiraju, počinju miješati u
tolikoj mjeri da se čini kako ih koriste kao istoznačnice, što je osobito uočljivo kod Smitha.241
Tako u samoj svojoj jezgri etnosimbolistička paradigma sadrži niz epistemoloških
ambivalentnosti i nedorečenosti koje su trajno negativno obilježile njezine analitičke i
interpretativne dosege. Naime, većina problema zbog kojih su etnosimbolisti izloženi kritici
potječe upravo otuda. Da su se oni više potrudili razmrsiti razne konceptualne i terminološke
nejasnoće, možda ne bi, primjerice, nekritički učitavali osobine modernih nacija poput
razvijene grupne svijesti i postojanja potporne strukture u vidu institucija predmodernim
etničkim grupama, zbog čega su ih s pravom kritizirali modernisti poput, primjerice, J.
Breuillyja. 242 Također, fenomene nacije i nacionalizma u modernom smislu riječi ne bi
smještali u predmoderan kontekst, gdje naprosto ne postoje preduvjeti za njihovu potpunu
afirmaciju (masovna pismenost, jeftin i učinkovit transport, socijalna mobilnost, koncept
identifikacije država-teritorij-nacija),243 a ne bi niti podcjenjivali fluidnost i promjenjivost
238 Katunarić, 2003., 178. 239 Ibid., 180. 240 Özkirimli, 2000., 183-184. 241 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 346. 242 Özkirimli, 2000., 184-186. 243 Ibid., 186-187.
Page 47
47
etničkih identiteta kroz povijest, kao i problematičnu narav veze između predmodernih i
modernih nacionalnih identiteta.244
Ove interpretacije su na svoj način nedvojbeno korisne, jer pružaju niz novih
interpretativnih perspektiva u odnosu na ostale paradigme. Međutim, na osnovnoj je razini
etnosimbolistička analiza procesa stvaranja etničke grupne svijesti pogrešno usmjerena jer su
zajednički etnicitet i grupna svijest zapravo posljedica socio-ekonomskih i političkih procesa
formiranja modernih država i nacija, a ne uzroci, kako ih tumače etnosimbolisti.245 Stoga bi se
moglo zaključiti da je etnosimbolistička paradigma odveć zaokupljena kritikom modernizma.
Osim toga, što je znatno problematičnije, nakon pobližeg razmatranja njihove argumentacije
moglo bi se zaključiti kako etnosimbolisti ne samo što nastoje objasniti, nego i oživjeti
nacionalizam, čineći ga ponovno znanstveno relevantnom temom. 246
Treba priznati da je s naknadnom pameću lako razlagati, kao što je učinjeno u
uvodnom dijelu ovoga rada, kako je, zašto i zbog čega problematika nacionalizma tako teška
materija za znanstveno izučavanje. Prije nego se etnosimboliste optuži što navedene probleme
nisu dovoljno razmotrili u svojim interpretacijama, vrijedi biti pošten, te istaknuti kako su se
one većim dijelom javile u isto vrijeme kad i najpoznatije modernističke interpretacije. Tada,
tijekom 1980-ih godina, kada je akademska debata o nacionalizmu tek ulazila u svoju zreliju
fazu, takva istančana auto-refleksivna razmatranja na tragu postmodernizma bila su tek rijetka
novost. No ipak, etnosimbolistički primjer sasvim adekvatno ilustrira što se može dogoditi
ako se pokušaji nadilaženja klasične debate postave na nedovoljno čvrste temelje.
3.5. Kritička analiza interpretativnih paradigmi u studijama nacija i
nacionalizma – Novi pristupi i nadilaženje klasične debate
Novi pristupi ne sačinjavaju teorijski ili epistemološki homogenu kategoriju unutar
akademske debate o nacionalizmu, tako da se na prvi pogled nameće pitanje zašto su “novi” i
zašto ih razmatram odjelito od etnosimbolizma, koji također nastoji napraviti odmak spram
klasičnih paradigmi. Odgovor na prvo pitanje postaje jasnijim ukoliko se čak i letimice
pregleda naslove najrecentnijih interpretacija o nacionalizmu. Sve se one temelje na
postavkama alternativnih i relativno novih epistemoloških perspektiva izvedenih na temelju
revizije uloge kulture u društvenim znanostima i javnom životu, zatim, postmodernizma,
244 Özkirimli, 2000., 187-188. 245 Ibid., 188-189. 246 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 340., 344.
Page 48
48
feminizma, postkolonijalizma,247 ili poststrukturalizma.248 To ima dvojake implikacije. Novi
pristupi nude raznovrsnije interpretativne poglede na problematiku nacionalizma, i to u znatno
većoj mjeri nego što to čine radovi nastali unutar modernističke ili etnosimbolističke
paradigme. Međutim, svi su oni jedinstveni u namjeri da nadiđu klasičnu debatu, ali da se i
konstruktivno nadograđuju na njezina postignuća, nudeći odgovore na prethodno često
previđana i ignorirana pitanja.249 Po tome su interpretacije nastale na temelju novih pristupa
esencijalno različite od etno-simbolizma, koji započinje kao unutrašnja kritika modernizma i
u svom se pokušaju kritičke distance spram njega može metaforički smjestiti na sredinu
klasične debate.
Tvrditi da etnosimbolizam dovodi u pitanje klasičnu dihotomiju unutar debate, ili da ju
uspijeva kvalitativno prevladati nije utemeljeno. Štoviše, etnosimbolizam nasljeđuje neke
nedostatke prethodnih smjerova, karakteristične akademskom izučavanju nacionalizma kao
što su eurocentričnost i sklonost generalizacijama, za početak. Nasuprot tome, novi pristupi to
izbjegavaju, te na potpuno novim temeljima reafirmiraju nacionalizam kao znanstveni
problem. Koliko je noviteta donijela ta smjena generacija unutar debate najbolje se uočava po
tome što je praktično dokinuto stanje prevlasti anglo-američkih muških autora. Tako
znanstvenici i znanstvenice kao što su Rogers Brubaker, Floya Anthias i Nira Yuval-Davis,
Homi K. Bhabha, Michael Billig, Gayatri Chakravorty Spivak, Étienne Balibar, Jürgen
Habermas 250 i drugi, svojim interpretacijama fenomena nacionalizma nude ne samo
zanimljiva i raznolika objašnjenja, nego i u okvirima akademske debate predstavljaju ozbiljan
presedan. Tako je i sama zapadnocentričnost suvremenih društvenih znanosti stavljena pod
znak pitanja.
Novi pristupi izučavanju nacionalizma imaju vrlo različita teorijska i epistemološka
ishodišta, a ne samo interpretativne rezultate koje prezentiraju. Tako jedni, poput Rogersa
Brubakera i Michaela Billiga, kreću s dekonstruktivističkog polazišta da fenomene nacije,
nacionalnosti i nacionalizma treba analizirati kao političke i kulturne obrasce
institucionalizirane unutar i između država, 251 tvrdeći da je nacionalistička slika društva
najutjecajnija i najdjelatnija jer je formirana od strane skupine koja je upravo dovoljno moćna
247 Özkirimli, 2000., 191-192. 248 Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 343. 249 Brubaker, 2004., 3., Katunarić, 2003., 265-266., 250 Özkirimli, 2000., 199-213.; Katunarić, 2003., 266-313. 251 Contention Vol.4 No.1 (1994): 5.
Page 49
49
da je može društveno-politički afirmirati i širiti.252 Drugi, poput Nire Yuval-Davis, diskurs
nacije i nacionalizma analiziraju kroz prizmu njihova međuodnosa s diskursom roda. 253
Proširenje ovakvog pristupa predstavlja analiza višestrukih načina prožimanja fenomena
etniciteta i rasizma s nacijom, državom, spolom, klasom, i politikom neke zajednice.254 Treći
pak, kao što je Homi K. Bhabha, smatraju da nacija “živi” kao kulturalni sistem označivanja
društvenog života, a ne unutar politike ili disciplina znanstvene prakse, te želi istražiti
nestabilnost sustava znanja koji je temelj infrastrukture tog sistema označivanja.255
Slijedom toga, autore koji promoviraju nove pristupe istraživački motiviraju pitanja
konstruktivnosti diskursa nacionalizma, višeslojnosti njegova sadržaja i prožimanja s
diskursima roda, klase i rase. Očito je da je problem reprezentacije nacionalnih sadržaja ne
samo u javno-političkom kontekstu, nego i u okvirima društvene znanosti konačno prepoznat
kao legitimno znanstveno pitanje. Dio zasluga ipak ide ranijim autorima, jer su oni svojim
doprinosima akademskoj debati o nacionalizmu svakako pomogli da se to pitanje uopće može
postaviti na taj način. Ipak, radi se tek o posljedici jedne od najvažnijih promjena koje nova
generacija donosi u istraživanje problematike nacionalizma, a tiče se epistemoloških temelja
na kojima zasnivaju svoje radove. S obzirom na gotovo revolucionaran karakter te promjene
te dalekosežnost i važnost njihovih implikacija može se govoriti o kopernikanskom obratu jer
je karakter društvenih znanosti u samoj srži trajno, iako još ne u potpunosti, promijenjen.
Naime, svi radovi nastali u okviru novih pristupa se epistemološki temelje na
postmodernističkoj tezi kako je prošla zbilja u osnovi nespoznatljiva, ali da to ne znači kako
ona ni na koji način ne postoji. 256 Međutim, problematiziranjem reprezentacije realnosti
studije nastale u okviru novih pristupa čine znatno više od analiziranja povijesne fikcije
nastale u režiji diskursa nacionalizma.257
U stilu je tradicionalne pozitivističke (historijske) znanosti tragati za činjenicama i
opipljivim izvjesnostima, kao i učitavati ih tamo gdje prethodno ne postoje. Znanstvenici
inspirirani postmodernizmom to ne čine, zbog čega bi se njihov pristup s epistemoloških i
teorijskih pozicija mogao nazvati agnostičkim. Time izbjegavaju problem ideologizacije koji
proističe iz sveprisutne sklonosti klasične pozitivističke znanosti da u najboljoj maniri
prosvjetiteljsko-racionalističke misli iznosi moralizirajuće stavove integrirane duboko u srž
252 Katunarić, 2003., 192-193.; Anthias; Yuval-Davis, 1993., 6. 253 Yuval-Davis, 2004., 15. 254 Anthias; Yuval-Davis, 1993., 3. 255 Bhabha, 1990., 2-3. 256 Brown, 2005., 162. 257 Ibid., 169-171.
Page 50
50
znanstvenih tekstova koje proizvodi.258 No, je li sumnja, to izvorište postmodernističke misli,
superiornija od čvrste datosti, odnosno činjenice samo zato što ne učitava moralnost i
sigurnost?259 Ne želim ovdje ulaziti u dubinu istančanih razmatranja kojima se ove stavove
argumentira i to unutar nečega što je primarno filozofska debata. Najvažnija implikacija te
teze za ovaj rad jest činjenica da oni koji potragu za odgovorima temelje na sumnji, a ne
čvrstim činjeničnim temeljima, u inherentnoj nesigurnosti takvog poduhvata istražuju u više
novih smjerova, te su znatno otvoreniji za aproprijacije iz domena drugih disciplina društvene
znanosti. Da sumiram, novi pristupi su “novi” jer zahvaljujući svojim postmodernističkim
temeljima, nacionalizam koji je u svojoj srži interdisciplinaran fenomen,260 konačno nastoje
zahvatiti istraživanjima koja karakterizira multiperspektivna i multifaktorijalna narav.261
Dakako, “novi” pristupi se nisu preko noći etablirali u akademskim izučavanjima
nacionalizma. Isto tako, razmotreni teorijski i epistemološki temelji na kojima se zasnivaju
nisu bili otpočetka dovoljno podrobno razrađeni, inače bi bez obzira na žestoke kritike kojima
su bili podvrgnuti odmah bilo moguće razaznati bogatstvo inherentnog sirovog potencijala
koji se svejedno krio u njima. S obzirom da im je afirmacija vezana uz organske promjene
unutar same moderne društvene znanosti koje naviješta postmodernizam, a ne samo promjenu
teorijskih i epistemoloških premisa ili pak smjenu generacija, ne iznenađuje dug proces
sazrijevanja ove nove paradigme u istraživanju nacionalizma. Ipak, bez obzira na to, najraniji
radovi nastali unutar te paradigme su brzo prepoznati kao inovativni i intelektualno
stimulativni. U tom smislu je već spominjana zbirka eseja Nation and Narration, koja se
pojavila 1990. godine postavila prvi presedan. Nastala je pod uredničkim vodstvom Homija
K. Bhabhe, Amerikanca indijskog podrijetla i kritičkog teoretičara koji se epistemološki
poziva na postkolonijalizam i postmodernizam. Odabrani eseji se usredotočuju na, kako je
rečeno, problem kulturalne reprezentacije nacionalnih sadržaja.262 Drugim riječima, cilj im je
odgovoriti na pitanje kakve je prirode kulturni prostor koji je zacrtala nacija sa svojim
poroznim granicama i unutrašnjim prekidima,263 odnosno, istražiti oblike nadmetanja koji
obilježavaju unutrašnjost dominantnog javno-političkog okvira nacionalizma.264 Novitet koji
Bhabha unosi u istraživanja nacionalizma sadržan je u tome da se ulogu kulture u kontekstu
nacionalizma razmatra kao dvoznačan čimbenik. Naime, metafora “nacija kao naracija”
258 Brown, 2005., 174-176. 259 Ibid., 31. 260 Özkirimli, 2000., 192-193. 261 Brown, 2005., 159. 262 Özkirimli, 2000., 197. 263 Bhabha, 1990., 5. 264 Özkirimli, 2000., 197.
Page 51
51
poima kulturu u njezinom najproduktivnijem obliku kao silu koja podređuje, razdjeljuje,
raspršuje, reproducira, podjednako kao i što, tradicionalno, producira, kreira, sili i vodi.265
Kulturni “prostor nacije” se tako želi revalorizirati na nov način, odnosno nastoje se ispitati
mehanizmi uključivanja ili isključivanja njezinih pripadnika266 kao što su australski domoroci,
crni Južnoafrikanci, Afroamerikanci, ili imigranti iz bivših azijskih kolonija u Velikoj
Britaniji. Upravo taj problem tematiziraju brojni članci raznih društvenih znanstvenika, od
povjesničara, filozofa pa do literarnih kritičara sadržani u zborniku Nation and Narration.
Zahvaljujući tome, mnogi specifični oblici manifestiranja fenomena nacionalizma su
razmotreni na mnogo kvalitativno novih načina, i to na znatno suptilnijoj, gotovo
subtekstualnoj razini. Zaista, u usporedbi sa znanstveno mnogo asertivnijim i općenitijim
teorijskim modelima koje nude modernisti, ovaj zbornik prezentira znatno nijansiranije
odgovore, iako se nerijetko služi vrlo ezoteričnim jezikom. Ipak, Bhabha se odmah odriče
ambicija za razradom općenitog objasnidbenog modela tako da se nepostojanje koherentnijeg
teorijskog okvira ne mora nužno smatrati ozbiljnim nedostatkom ove inače kvalitetne studije.
Očito je ovakav decentriran, raslojen i dezintegriran pristup ipak ubrzo stekao mnoštvo
zagovornika, inače ne bi uslijedile razne druge studije o nacionalizmu temeljene na novim
pristupima. Djelo nastalo pod Bhabhinim uredništvom se, uvjetno rečeno, možda čini
arhetipskim primjerom načina na koji se nova generacija istraživača i istraživačica suočava s
problematikom nacionalizma. Naime, kako je rečeno, sve njihove interpretacije imaju vrlo
različita polazišta i nude vrlo različite odgovore. U tom smislu je ilustrativan primjer teza koje
su razradili francuski marksistički filozof Étienne Balibar i britanski socijalni psiholog
Michael Billig. Balibar je svoje teze objelodanio 1990. godine. Prema njegovu mišljenju,
glavni problem društvenih formacija poput nacije nije u njihovim izvorištima ili završecima,
nego u načinu reprodukcije, odnosno, “uvjetima pod kojim se održava konfliktno jedinstvo
koje je odgovorno za njihovu autonomiju tokom dugih povijesnih perioda.” 267 Billig je
njegove teze iskoristio kao epistemološki i teorijski temelj za svoju vlastitu interpretaciju.
Njegova studija, objavljena pod naslovom Banal Nationalism, pojavila se 1995. godine, te je
postala vrlo utjecajna upravo stoga što predstavlja prvi rad koji sistematski analizira načine
reprodukcije nacionalizma, kao i njihov sadržaj.268 Billig ističe da je reprodukcija nacionalnog
svakodnevna i nesvjesna pojava koja se odigrava preko zastava i simbola na javnim zgradama
265 Bhabha, 1990., 3. 266 Ibid., 7. 267 Özkirimli, 2000., 199. 268 Ibid., 199.
Page 52
52
ili u medijima. Prema njegovu mišljenju, nacionalna svijest je “psihološka oprema” koju svi
imamo, iako je latentne naravi, osim u trenucima krize. Međutim, da bi ona djelovala, svatko
mora imati neku predodžbu o tome što je nacija ili nacionalni identitet. Tome očito služe
idealizirajuće i stereotipizirane slike nacije koje sponzoriraju i šire političke elite. 269 To
implicitno znači da što je određena država moćnija, to je njen nacionalizam banalniji, odnosno
prirodniji u očima pripadnika nacije jer ga je država sposobnija neprimjetnije nametnuti.270
Ovom tezom Billig zapravo izmiče tlo pod nogama mnogim ranijim interpretacijama
nacionalizma, demonstrirajući još jednom originalnost “novih” pristupa. Naime, tradicionalan
stav moderne društvene znanosti je da u razvijenim industrijskim državama zapada više nema
nacionalizma ili da je barem benigne naravi, naspram opasnog, agresivnog nacionalizma koji
se javlja, primjerice, u istočnoj Europi. Za Billiga pak nema razlike osim one da na zapadu
moć i stabilnost države omogućavaju banaliziranje nacionalizma do te mjere da je jedva
primjetan iza krinke službenog antinacionalizma. Billig, osim toga, kritizira odnose s
novouspostavljenim državama, koje se obično percipira kao “druge” i periferne, a obilježava
kao agresivno nacionalističke.271
Očigledno, rane studije nastale na premisama novih pristupa nisu mogle odmah
dovesti u pitanje akademski etablirane modernističke objasnidbene modele. Međutim, unutar
okvira debate o nacionalizmu im to nije niti bio cilj. Ipak, iznoseći svoja originalna
razmatranja autori poput Balibara, Billiga i Bhabhe su, nenamjerno ili ne, prokazali jedan od
najvećih nedostataka ranijih paradigmi – da svaka teorija nacionalizma brzo gubi na valjanosti
kad se njena objašnjenja počinju koristiti na širem uzorku slučajeva od onog početnog,
korištenog za argumentaciju.272 To je najozbiljnija primjedba koju su nove interpretacije
postavile glede forme i sadržaja “klasične” debate. U tom smislu su studije nastale na temelju
premisa novih pristupa nakon 2000.g. znatno osvještenije o implikacijama problema
semantičke nestabilnosti jezika vezanog uz fenomen nacionalizma i, općenito, nacionalnog u
svim njegovim pojavnostima. Međutim, one to čine na kvalitativno nov način. Naime dok su
ranije interpretacije, pa i neke modernističke poput one B. Andersona ili E. Hobsbawma,
pokazivale više ili manje razvijenu svijest o problemu semantičke nestabilnosti jezika, analiza
njegovih implikacija je bila usmjerena na njihova očitovanja u javnoj i političkoj sferi.
Međutim, najrecentnije studije svoje analize usmjeravaju i prema drugom, do sada uglavnom
269 Katunarić, 2003., 189-190., Özkirimli, 2000., 200-201. 270 Katunarić, 2003., 266. 271 Katunarić, 2003., 270; Özkirimli, 2000., 199. 272 Katunarić, 2003., 279.
Page 53
53
previđanom polju manifestiranja tog problema; kako on utječe na znanstvena istraživanja
fenomena nacionalizma, nominalno nepristrana i imuna na pritiske ideologije. Drugim
riječima, utjecaj diskursa nacionalizma, odnosno načina na koji on “postvaruje” nacije,273 ne
analizira se samo na području gdje se to najjasnije očituje, na teritoriju (povijesti) društva i
politike što tradicionalno izučava akademska historijska znanost i društvene znanosti
općenito, nego i na području upravo samih tih akademskih znanosti.
Međutim, najrecentnije studije znanstvenika poput Rogersa Brubakera i Nire-Yuval
Davis čine više od toga. Naime, u njihovim se djelima analitičke kategorije primjenjuju na
oba spomenuta područja, te ih se nastoji što pažljivije iznijansirati i vezati uz specifične
slučajeve. Time se želi izbjeći utemeljivanje objašnjenja na problematičnim poopćavanjima,
što je sasvim autentičan potez kojim nastoje nadići ograničenja “klasične” debate. U suštini,
na spomenutim znanstvenim principima počiva rad američkog sociologa Rogersa Brubakera.
S jedne strane, sasvim na tragu radova E. Balibara i M. Billiga, njegova istraživanja smjeraju
tome da, kako je ranije spomenuto, razmotre načine na koje su nacionalizam i princip
nacionalnosti sveobuhvatno institucionalizirani u praksi država i funkcioniranju državnog
sistema. 274 S druge pak strane, proces “postvarenja” nacija, odnosno javni, društveni i
politički determinizam na temelju kojeg operira nacionalizam 275 Brubaker ne želi
reproducirati u svom radu, nego raslojiti, raščiniti i analizirati. To je, uostalom, i cilj njegove
najopširnije i najpoznatije studije, Ethnicity without Groups, gdje je sakupio i uokvirio svoja
razmatranja. Brubaker želi kritički analizirati karakter i osobine dihotomije sadržane u
ključnim terminima korištenima u historiji i ostalim društvenim znanostima, poput rase,
nacije, etniciteta, klase i zajednice, koji su istodobno kategorije društvene i političke prakse,
ali i kategorije znanstvene analize.276
Iako Brubaker svoju analizu epistemološki temelji na modernizmu, 277 cilj mu je
nadmašiti ga analitičkom originalnošću i inovativnošću. Jasan dokaz stupnja zrelosti do kojeg
su došle interpretacije temeljene na novim pristupima jest činjenica da Brubakeru to uspijeva,
i to na više načina. S jedne strane, klasičnim ontološkim dvojbama prethodi li naciji
nacionalizam ili obrnuto, koje su ranije poticale nastanak tolikog niza suštinski različitih
objašnjenja tih fenomena, Brubaker izmiče definiranjem nacije tek kao labilne kategorije
273 Contention Vol.4 No.1 (1994): 5. 274 Ibid., 110-111.; 114. 275 Todorova, 2010., 42-43. 276 Brubaker, 2004., 31. 277 Ibid., 3.
Page 54
54
prakse.278 Drugim riječima, ako se naciju općenito definira korištenjem esencijalističkih i
postvarujućih objašnjenja, to ne bi smjelo implicirati da ih se treba primijeniti kao analitičke
kategorije, i time učiniti okosnicama teorije nacionalizma. 279 To znači da su službene
kategorizacije, koje su toliko korištene u ranijim analizama fenomena nacionalizma
inherentno ideologizirane. Ako ih se izbjegne, a istraživanje temelji na znanstvenom analizom
formiranim kategorijama,280 problem ideologizacije konačno može biti eliminiran.
Međutim, takvo decentriranje analitičke perspektive ima velik značaj i za
metodologiju historijske znanosti. Jedan od najklasičnijih problema tipičnih za diskurs
tradicionalne akademske historijske znanosti je da konvencionalan empirijski pristup određuje
kako se nešto istražuje, ali i anticipira što će se istraživati.281 Imajući to sve na umu, moguće
je u cjelini sagledati važnost Brubakerovih postignuća za daljnji razvoj debate. Također, sve
to vrlo ilustrativno ocrtava mogućnosti koje se otvaraju zahvaljujući novim pristupima.
Brubaker je tako precizno identificirao izvorište vrlo kompliciranog i pervazivnog problema
ideologizacije oko kojega se unutar akademske debate o nacionalizmu, pa i šire društvene
znanosti, još i danas lome mnoga koplja. Zahvaljujući tome, uspio je razviti epistemološku i
metodološku perspektivu koja reflektira o vlastitim ideološkim postavkama, 282 što i ja
namjeravam postići u ovom radu. Uzevši sve rečeno u obzir, ne iznenađuje da su teorijska
rješenja koja Brubaker razrađuje u trenutku kad su se pojavila smatrana radikalnima.283 Prema
njegovu mišljenju, građanski koncept nacije koji prevladava na zapadu je inkluzivan, ali i, što
je nova i smiona tvrdnja, ekskluzivan, iako na drukčiji način od etničkog principa nacije koji
prevladava na istoku. 284 Tako i Brubaker, na tragu M. Billiga, pobija konvencionalnu
normativnu dihotomiju “dobrog” građanskog nacionalizma koji je suprotstavljen “lošem”
etničkom, 285 karakterizirajući instituciju državljanstva kao praktičan izričaj nacionalizma,
odnosno instrument alociranja osoba državi i ograničavanja pristupa vitalnim resursima koje
ona osigurava.286 Kao što se vidi, njegova objašnjenja pružaju vrlo lijep primjer kako jedna
studija temeljena na premisama novih pristupa prilazi problematici nacionalizma. No,
svakako je najvažniji Brubakerov doprinos dezideologiziranje i demokratizacija analitičkih
kategorija na liniji metodološkog individualizma i sociološkog nominalizma, čime ih udaljava 278 Katunarić, 2003., 285.; Brubaker, 2004., 11. 279 Brubaker, 2004., 32. 280 Katunarić, 2003., 285-286. 281 Brown, 2005., 22. 282 Jenkins, 2008., 12. 283 Katunarić, 2003., 280. 284 Brubaker, 2004., 142. 285 Ibid., 140. 286 Katunarić, 2003., 281-282.
Page 55
55
od problematične prakse nacionalističkog kolektivizma i determinizma.287 Kako izgledaju
rezultati takvog pristupa jasno se može vidjeti na primjeru Brubakerove teze da je pri
istraživanju korisno “razmišljati o nacionalizmu bez nacija”.288 Time lijepo sumira bit načina
kojime sam uspješno nadilazi postignuća klasične debate. Vječan problem semantičke
nestabilnosti te ideologiziranosti jezika u istraživanjima problematike nacionalizma je
ispravno kontekstualizirao što je samo po sebi impozantno postignuće, te je, pretvorivši ga u
analitičku kategoriju, postavio temelj njegova decentriranja.
U smjeru decentriranja, dezideologizacije i demokratizacije kreće i Nira Yuval-Davis,
britanska sociologinja izraelskog podrijetla, najpoznatija po dugotrajnom bavljenju teorijskim
i empiričkim aspektima presijecanja fenomena nacionalizma, rasizma, etničkih te rodnih
odnosno spolnih odnosa, ponajprije u Velikoj Britaniji, ali i određenim drugim
multikulturnim sredinama.289 Međutim, dok se Brubaker očito usmjerava na dekonstruiranje
problematičnih teorijskih i epistemoloških temelja znanstvenog diskursa istraživanja
nacionalizma nastojeći ih rekonstruirati na novim osnovama i time konstruktivno utjecati na
buduća istraživanja, glavni teorijski i analitički impuls u radovima N. Yuval-Davis dolazi s
područja feminizma i postmodernizma. Naime, Yuval-Davis smatra da se pitanje različitih
načina sudjelovanja muškaraca i žena u nacionalističkim projektima potpuno previđalo u
dosadašnjim analizama problematike nacionalizma.290 Potencijalne mogućnosti takvog fokusa
istraživanja su dvojake naravi: s jedne strane oslanjanje na premise feminizma pruža sasvim
novu, decentriranu analitičku perspektivu, dok je s druge moguće kritički problematizirati
osnovne postavke teorijskih modela nastalih unutar hegemonijskog znanstvenog diskursa
istraživanja nacionalizma kao inherentno muškog polja proizvodnje znanja.
Bjelodano je da ovakav pristup, za razliku od tradicionalne historijske znanosti, u
metodološkom pogledu interdiscipliniran, aproprirajući raznovrsne poticaje od društvenih
znanosti gdje god je to praktično i korisno. No, Yuval-Davis je s jednom drugom britanskom
sociologinjom, Floyom Anthias, još ranije postavila temelje tom pristupu, tako da njezina
knjiga Rod i Nacija (Gender and Nation) po svojem karakterističnom izbjegavanju teorijske i
metodološke uskogrudnosti nije originalna studija, iako je svakako inovativna. Njihovi raniji
287 Katunarić, 2003., 288. 288 Contention Vol.4 No.1 (1994): 9. 289 Özkirimli, 2000., 204. 290 Ibid.
Page 56
56
radovi,291 osobito Racialized boundaries, polažu prave osnove u smislu impostiranja novih
pristupa u interpretaciji nacionalizma, oslanjajući se na teorijski i epistemološki impuls
feminističke teorije i postmodernizma, ali ne fokusirajući se primarno na presijecanja
fenomena nacionalizma i roda. Umjesto toga, njihove analize imaju u fokusu pažnju na znatno
širi kompleks problematičnih veza između fenomena klase, etniciteta, rase i spola,
prvenstveno unutar institucionalnog i društvenog okvira države, gdje su instrumentalizirani
kao mehanizmi podjele odnosno subjektivacije individua datoj naciji.292
No, mene primarno zanimaju pitanje presijecanja roda i rodnih podjela s fenomenima
nacionalizma i nacije, te njihova objašnjenja u radu Nire Yuval-Davis. Upravo na tom
području autorica razrađuje nekolicinu originalnih, i unutar akademske debate o nacionalizmu
vrlo prihvaćenih teza koje nastoje odrediti ulogu žena u procesima biološke, kulturne i
simboličke reprodukcije nacija.293
Sasvim u duhu paradigme temeljene na novim pristupima, Yuval-Davis od samog
početka izbjegava problematična poopćavanja, ističući da je nemoguće bez teškoća razmatrati
žene kao jedinstvenu kategoriju, odnosno integralnu sastavnicu nacionalističkih i etničkih
projekata, s obzirom da postoji niz varijacija nacionalističkih strategija usmjerenih na različite
grupe žena u društvu. 294 N. Yuval-Davis svoju analizu temelji na smjernicama koje je
postavila u ranije spomenutom radu. Naime, njezina analiza najprije propituje analitičke
kategorije i terminologiju odnosno načine na koje se obično koristi u javno-političkoj i
znanstvenoj sferi, da bi se potom pozabavila problemom presijecanja diskursa roda s
diskursom nacionalizma, nacije i države. 295 Međutim, umjesto da dodatno razradi ove
zanimljive refleksije, veći naglasak u njezinoj analizi je stavljen na razmatranje složenosti i
višedimenzionalnosti spomenutih fenomena. Jasno, to je bilo neophodno, s obzirom na glavni
cilj njena izlaganja.
Naime, budući da je nacija, prema mišljenju Yuval-Davis, odjelit fenomen od
države,296 ideologiju nacionalizma kojom se obje koriste na razne načine i u razne svrhe
nastoji se raslojiti, te ispravno kontekstualizirati njezine razne djelatne komponente, osobito u
291 Najpoznatiji među njima su zbornik radova koji su zajednički uredile, Woman-Nation-State (1989.), te
opsežna studija Racialized boundaries; race, nation, gender,colour and class and the anti-racist struggle (1992.), koja je i korištena u ovom radu
292 Anthias; Yuval-Davis, 1993., 13-14., 20-21. 293 Yuval-Davis, 2004., 12. 294 Özkirimli, 2000., 205. 295 Yuval-Davis, 2004., 20-24. 296 Ibid., 28.
Page 57
57
odnosu prema ženama. No, prije nego se autorici pripišu zasluge za postizanje teorijske i
epistemološke jasnoće zahvaljujući tako formuliranom analitičkom fokusu, treba imati na
umu da je ostvaren nivo teorijske refleksije zapravo posljedica, a ne cilj njenih razmatranja.
Naime, Yuval-Davis problematiku nacionalizma raščlanjuje na taj način prvenstveno stoga što
njegov javno-politički diskurs na razne načine, aktivno ili pasivno, subjektivira žene. To što
takav postupak njenu studiju u cjelini čini jasnijom i svrsishodnijim je tek korisna, iako
vjerojatno ne slučajna nuspojava. Istina, s obzirom na narav problematike nacionalizma i
specifičnosti feminističke paradigme naoko nema smisla jedno razdvajati od drugog, niti
inzistirati da je u osnovi riječ o nedostatku. Naime, takav pristup razmatranju problemskih
pitanja će zbog svoje specifične analitičke usmjerenosti uvijek implicitno poticati teorijsku
jasnoću kao nužan preduvjet svoga uspjeha. Odnosno, svakako treba imati na umu da N.
Yuval-Davis i F. Anthias pišu svoje najvažnije studije koje se bave presijecanjima fenomena
nacionalizma i roda s margina zapadne akademske društvene znanosti. Feminizam na koji se
pozivaju u teorijskom i epistemološkom smislu predstavlja relativno novu i ne sasvim
etabliranu znanstvenu perspektivu u kontekstu kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih godina. Drugim
riječima, N. Yuval-Davis i F. Anthias su nužno morale relativizirati teorijske osnove svojih
radova, ali ne radi njihove jasnoće ili kvalitete samog izlaganja, nego da naprosto znanstveno
legitimiraju svoj inovativan pristup.
Očito, radi se o nezaobilaznoj dilemi svih autora i autorica koji su se pozivali ili se
pozivaju na temeljne premise novih pristupa u svojim analizama. Međutim, dok se za,
primjerice, Brubakera, Bhabhu ili Billiga može ustvrditi da u osnovi analiziraju prije
prepoznate probleme vezane uz nacionalizam iako na sasvim nove načine i u novim
smjerovima, s radovima N. Yuval-Davis i F. Anthias je situacija drukčija. Tako spomenuti
autori legitimiraju svoje pristupe ili pozivanjem na ili kritiziranjem određenih specifičnih
elemenata ranijih paradigmi,297 ali u svakom slučaju gradeći na njihovim temeljima. Nira
Yuval-Davis i F. Anthias se suočavaju s problemom sasvim drukčije naravi, budući da su
žene kao društvena skupina tek nedavno ušle u okvire analitičkog diskursa vezanog uz nacije i
nacionalizam. 298 Posvemašnja šutnja u modernoj zapadnoj društvenoj znanosti o ovim
pitanjima vjerojatno proizlazi iz njene tradicionalne sklonosti da rodne podjele u društvu
vezuje uz tobožnju “prirodnost” spolnih, kulturalnih i fiziognomijskih razlika između
297 Özkirimli, 2000., 199.; Brubaker, 2004., 3. 298 Yuval-Davis, 2004., 14.; Özkirimli, 2000., 203-204.
Page 58
58
muškaraca i žena raznih rasa, klasa, etniciteta i nacionalnosti. Zbog toga se rodne podjele u
društvenim znanostima obično smatralo gotovim datostima.299
Kako postmodernizam u osnovi smjera odvajanju znanstvenog narativa od raznih
ekskluzivističkih i ideologiziranih komponenti, bilo religijskih, bilo nacionalističkih,
seksističkih, rasističkih i drugih,300 ne iznenađuje kako su N. Yuval-Davis i F. Anthias krenule
upravo tim putem da bi pokušale razriješiti opisanu dilemu. U tom smislu se svakako radi o
danas najadekvatnijem sredstvu. Naime, u samoj srži znanstvenog diskursa postmodernizma
je utkana svijest o “zaboravljenim povijestima” marginalnih društvenih grupa koje je
tradicionalna historijska znanost ignorirala kao ahistorijske,301 među kojima se ponajviše
ističu žene. Odgovor koji su ponudile feminističke autorice na temu legitimiranja znanstvene
relevantnosti svojih radova tako predstavlja jedno od najvažnijih postignuća koje su ostvarile.
Ponuđena interpretacija fenomena nacionalizma možda je teorijski uskog fokusa i podosta
specifične naravi, ali je svakako velik pomak u smjeru decentriranja, dezideologizacije i
demokratizacije znanstvenog diskursa izučavanja nacionalizma. Osnove ponuđenih
interpretacija su postavljene na kvalitativno nove temelje, a prezentirana objašnjenja
problematike nacionalizma rasvjetljavaju njene dosad previđane i ignorirane aspekte. Stoga se
s pravom može ustvrditi da su postignuća klasične debate vrlo uvjerljivo nadiđena.
Međutim, kako je to slučaj s gotovo svim radovima nastalim na temelju premisa novih
pristupa, njihova su objašnjenja toliko uvjerljiva prvenstveno zbog uskoga fokusa na
specifične aspekte odabrane problematike, a ne zbog poopćenih objasnidbenih modela
cjelovitog obuhvata. Ovdje se radi o izvjesnom paradoksu – naime, dok primjerice modernisti
žele obuhvatiti cjelinu problematike vezane uz fenomen nacionalizma poopćenim
objašnjenjima širokog obuhvata u prostoru i vremenu, postmodernisti, nazovimo ih tako,
dovode u pitanje temelje tradicionalnog shvaćanja nacionalizma kao cjelovitog fenomena, čije
je djelovanje suštinski univerzalne naravi i obuhvata, ali u nacionalnim okvirima. Tako su
njihove analize izuzetno raslojene i istančane, te se u usporedbi s modernističkima račvaju u
naoko bezbroj smjerova. Što će reći da teorijsku jasnoću i sveobuhvatna objašnjenja nastala u
okviru modernističke paradigme, usmjerena na cjelinu fenomena nacionalizma sad
299 Anthias; Yuval-Davis, 1993., 13. 300 Brown, 2005., 153. 301 Ibid., 154-155.
Page 59
59
zamjenjuju vrlo diverzificirana i raslojena objašnjenja postmodernista, fokusirana na
specifične heterogene mehanizme, procese i sadržaje koji sačinjavaju dijelove te cjeline.302
Taj paradoksalan navodni gubitak istraživačkog i analitičkog fokusa koji obilježava
najrecentnije studije se zaista može činiti ozbiljnim nedostatkom. Dobar primjer kojim bi se
moglo potkrijepiti ove tvrdnje su upravo neke od teza koje je razradila N. Yuval-Davis, te, u
manjoj mjeri, F. Anthias. Primjerice, temelj njihovih analiza je napuštanje konvencionalne i
nedorečene binarne opreke gdje se javnu sferu suprotstavlja privatnoj, što je tako
karakteristično za tradicionalne društvene znanosti. Umjesto toga, analize društvenih
fenomena Yuval-Davis temelji na razlikovanju tri zasebne sfere modernog društva; države,
građanskog društva i obitelji,303 od kojih svaka proizvodi vlastite ideološke sadržaje, ovisno o
pristupu koji one imaju ekonomskim i političkim resursima. Zahvaljujući tome, ideologija se
ne može potpuno instituirati ni u jednom od tih područja. Isto tako, ta zasebna područja
modernog društva su vrlo heterogena sama po sebi, zbog čega ideologija nacionalizma nikako
ne može biti homogena u svojoj srži,304 a osobito u svom odnosu prema ženama. U skladu s
time, Yuval-Davis i Anthias razmatraju nekoliko specifičnih načina 305 na koje je javno-
politički diskurs nacionalizma tijekom moderne povijesti uključivao žene u svoje okvire.
Ponajprije, žene su unutar tog diskursa svakako najvažnije zbog reprodukcije članova
etničkih i nacionalnih kolektiviteta.306 Pri tome N. Yuval-Davis identificira različite načine
pritiska države na žene formirane u okviru aktualne reproduktivne politike koja je u skladu s
“nacionalnim interesima”, a ta politika može biti pronatalitetna, antinatalitetna ili pak
eugenička. 307 Drugo, žene su važne u društvenoj reprodukciji etničkih i nacionalnih
kolektiviteta kao simbolički čuvari njihovih granica.308 Vrijedi spomenuti da se zapravo radi o
adaptaciji teze koju je prethodno razradio J. Armstrong, a N. Yuval-Davis ju dorađuje u
kontekstu dimenzije rodnih odnosa i njihove važnosti. Naime žene, koje se u režiji javno-
političkog diskursa nacionalizma obično percipira kao utjelovljenje određenog etničkog ili
nacionalnog kolektiviteta, ključan su faktor u procesu njegove kulturne i ideološke
reprodukcije zahvaljujući rodnoj ulozi majke koju im taj diskurs nerijetko programatski
302 Brubaker, 2004., 115. 303 Yuval-Davis, 2004., 106. 304 Ibid., 27. 305 Özkirimli, 2000., 205. 306 Yuval-Davis, 2004., 36.; Özkirimli, 2000., 205-207. 307 Yuval-Davis, 2004., 36-37. 308 Anthias; Yuval-Davis, 1993., 23.; Yuval-Davis, 2004., 37.
Page 60
60
učitava.309 Isto tako, taj diskurs ih prikazuje kao nacionalne simbole koji utjelovljuju kulturne
i društvene vrijednosti određenog kolektiviteta, no samo ako se ponašaju sukladno pravilima
koja te vrijednosti propisuju. Jednom interiorizirana, tako konstruirana simbolika jasno
operira kao mehanizam razgraničenja među etničkim odnosno nacionalnim grupama. One
žene (i muškarci, u manjoj mjeri) koje se ne ponašaju prema tim pravilima, odnosno ne
interioriziraju tu simboliku uspješno, bivaju izopćeni iz članstva u kolektivitetu. 310 I
naposljetku, žene su u okvirima suvremenih demokratskih država svejedno različito tretirane
jer niz posebnih zakona i pravila koji se odnose isključivo na njih jasno konstituira element
razlike sadržan u njihovome građanskom statusu,311 koji bi ih, nominalno, u kontekstu rodnih
odnosa trebao izjednačiti s muškarcima. Iz toga proističu i zaključci kako su sve žene
uključene u borbe između različitih etničkih odnosno nacionalnih kolektiviteta. Dok su im sve
do druge polovice 20. stoljeća elementi razlike sadržani u njihovu građanskom statusu
onemogućavali da sudjeluju u vojnoj službi, razvoj suvremene vojne tehnologije i
profesionalizacije vojske, te brisanje klasične granice između “fronte” i “pozadine”312 doveli
su do fundamentalnih promjena na tom području.
Kao što se vidi, riječ je o nizu objašnjenja koja obuhvaćaju vrlo specifične aspekte
problematike fenomena nacionalizma, i to u kontekstu njegova presijecanja s pitanjima rodnih
odnosa i konstrukcije društvene uloge žena. Primjeri koje nude N. Yuval-Davis i F. Anthias
su po svojoj formi zapravo paradigmatski. I drugi autori i autorice koji se pozivaju na premise
novih pristupa idu tim smjerom, raslojavajući svoja objašnjenja, ali ih uvijek pažljivo
kontekstualizirajući. Od epistemološke specifičnosti do multiperspektivnih objašnjenja. Po
mome mišljenju to je najadekvatniji način na koji istraživač danas može pristupiti
problematici fenomena nacionalizma. Naime, ako je višedesetljetna akademska debata o
nacionalizmu išta jasno utvrdila, onda je to da se prema tom fenomenu treba odnositi kao
prema multidimenzionalnom, heterogenom i višeslojnom objektu analize, a ne unificiranoj
kategoriji. Ne radi se samo o tome da su novi pristupi uspjeli znanstveno afirmirati svoja
tumačenja problematike zato jer su inovativni ili relevantni, nego treba imati na umu i
činjenicu da je od zadnje četvrtine 20. stoljeća društvena znanost u stanju previranja.
309 Yuval-Davis, 2004., 37.; Özkirimli, 2000., 207-208. 310 Özkirimli, 2000., 208-209. 311 Yuval-Davis, 2004., 38. 312 Yuval-Davis, 2004., 125-128.; Özkirimli, 2000., 209-210.
Page 61
61
Moglo bi se raspravljati i o utjecaju prodora postmodernizma u akademsku društvenu
znanost, te otpora koji mu se pruža. 313 No, kad je riječ o debati u vezi nacionalizma,
interpretativne paradigme poput primordijalizma ili modernizma su ili passé ili su pod sve
jačim udarom kritika naprosto stoga što su temelji sistema znanja na kojem počivaju dovedeni
u pitanje.314 Ovdje ne želim dalje razrađivati tu tezu ispitujući da li se upravo odigrava smjena
epistema u foucaultovom smislu riječi. U duhu ovog rada je daleko adekvatnije istaknuti dvije
u ovom kontekstu sasvim relevantne i indikativne opservacije. Naime, suvremena historijska i
društvena znanost općeprihvaćenim aksiomom drže tezu da se nacionalizam ne može
cjelovito objasniti pomoću izvjesne “glavne varijable” u gellnerovskom stilu ili “velike
pripovijesti” u andersonovskom stilu. To znači da je prije afirmacije takvog stava očito
moralo doći do obrata koji je doveo do toga da su se takve interpretacije prestale prihvaćati
kao najrelevantnije. Jasan dokaz leži u tome kako su gotovo sve modernističke studije najviše
kritika redovito pobirale zbog prevelikog oslanjanja na redukcionistička objašnjenja. S druge
strane, pokušaji kompenzacije tog nedostatka uključivanjem previše specifičnih primjera u
objašnjenja doveli su do toga da su teorijski modeli na kojima počivaju postali preopćeniti, a
da bi bili korisni, od čega pate etnosimbolističke interpretacije, primjerice.315
Novi pristupi su u raslojenosti i demokratiziranosti svojih objašnjenja po svojoj naravi
gotovo ahistorijski. Simptomatično je da je u području istraživanja problematike nacionalizma
razdoblje dominacije povjesničara završeno, dok niz poddisciplina društvenih znanosti, od
sociologije i politologije do antropologije, nastoji afirmirati niz različitih i potpuno novih
istraživačkih perspektiva ispitivanja donedavno previđanih aspekata problematike
nacionalizma. I kao što se pod egidom novih pristupa u studije o nacionalizmu uključuje
prethodno ignorirane probleme, odnosno grupe “čiji su glasovi bili prigušeni”,316 tako se
propagira i korištenje jezika i terminologije koji nisu “taoci” javno-političkog diskursa
nacionalizma i sukoba koje on podgrijava317.
4. Zaključna razmatranja
Jedan kolega me je svojevremeno provokativno upitao da li imam namjeru razraditi
svoju teoriju nacionalizma, nakon što smo se nadugačko i naširoko zapričali o fenomenu
nacionalizma općenito, te se time dotakli teme moga rada. Istina, ta diskusija se davno
313 Brown, 2005., 2., 6. 314 Ibid., 44-46. 315 Özkirimli, 2000., 225. 316 Ibid., 225-226. 317 Katunarić, 2003., 317.
Page 62
62
odigrala, kada sam bio pročitao tek par studija o toj problematici i imao samo grubi nacrt
koncepta rada. Bez sumnje, veći od raspoloživog znanja bio je moj interes za problematiku
nacionalizma, temu koja me usto čak i opčinjavala svojom kompleksnošću i nedorečenošću.
Danas bih mu s naknadnom pameću mogao ponuditi vrlo konkretan i jasan negativan
odgovor, a ne samo neodređene iskaze skepse prema teoretiziranjima, koja je proizlazila
dobrim dijelom iz onoga što me je i privuklo ovoj problematici - kaotičnog i aporičnog
višeglasja koje ju obilježava. Stoga, zašto naposljetku ne?
Čitanje mnoštva detaljne literature o složenoj problematici nacionalizma imalo je
mnoge posljedice, a ponajviše je proširilo moje razumijevanje i shvaćanje mnogih pitanja
vezanih uz nju. No samopouzdanje koje ide ruku pod ruku s dojmom kako na neki način
suvereno vladam tako intelektualno zahtjevnom i složenom problematikom, što je svakako
neophodno za eventualnu razradu vlastite teorije nacionalizma, danas više nema temelja.
Naime, mogućnost suverenog ovladavanja ovom problematikom zapravo je iluzija. Od svih
pouka koje se mogu izvući iz detaljnog raščlanjivanja akademske debate o nacionalizmu, ta se
praktički prva nameće. Drugim riječima, nemogućnost historičara i društvenih znanstvenika
da postignu konsenzus o odgovorima na najelementarnija pitanja o naravi i sadržaju
nacionalizma, kao i njihova međusobna kritičnost nas, u najmanju ruku, treba učiniti vrlo
skeptičnima prema “autoritativnim” analizama fenomena nacionalizma. Stoga, jedino
postignuće koja sam spreman priznati sad, kad sam naoko na kraju puta, jest da sam tek
zagrebao ispod površine, i vrlo akutno spoznao limite svojeg znanja o nacionalizmu. No,
ponajviše sam postao svjestan naravi aporičnog stanja u koje historijsku kao i ostale društvene
znanosti dovode nastojanja da se tako složena problematika znanstveno izučava. Stoga je
Sokratova ironička maksima “znam da ništa ne znam”, tako svojstvena zapadnoj znanstvenoj
misli, u mome slučaju i više nego adekvatna.
No radi se tek o prigodnom eskapizmu koji ne objašnjava mnogo. Ukoliko bih se
morao opredijeliti, rekao bih da se načelno slažem s postmodernističkim pristupom analizama
problema nacionalizma, ponajviše stavom da razrađivati izvjesne teorije o tome nema smisla.
Stanje konstantne promjene u kojem je danas društvena znanost, njen napredak, te upravo
eksponencijalno grananje teorijskih i epistemoloških perspektiva u istraživanjima
nacionalizma, kao i rastući nivo inter- i transdisciplinarnosti naprosto mi nalažu da se
opredijelim za taj smjer kao najmanje problematičan. Doduše, pomalo je naivno očekivati da
tijek historije dođe do točke ustaljivanja nove episteme, nakon čega bi razrada historijske
teorijske perspektive bila smislen posao jer bi, navodno, sistem znanja na kojoj bi ona
Page 63
63
počivala, konačno postao stabilan. Naime, takav bi postupak bio u najvećoj mjeri suprotan
lekcijama kojima nas poučavaju postignuća debate o nacionalizmu.
Da se preciznije izrazim, analize problematike nacionalizma se u epistemološkom
pogledu više ne temelje na empirističkoj, odnosno nomotetičkoj perspektivi u suvremenoj
znanosti, nego na idiografskoj i hermeneutičkoj. Riječ je suštini sadržaja spomenutog procesa
organskih promjena u historijskoj i društvenim znanostima. Pomalo je iznenađujuće da ovaj
pomak fokusa suvremene historijske znanosti od pretežno makrohistorijskih analiza prema
mikrohistorijskima sadrži u sebi elemente samonegacije. Naime, objašnjenja kakva
prezentiraju R. Brubaker, H. K. Bhabha ili pak N. Yuval-Davis možda jesu prepoznata kao
korak naprijed od onih koja nude povjesničari poput E. Hobsbawma, B. Andersona ili E.
Gellnera, ali zbog svojeg analitičkog relativizma koji vodi u gotovo klinički čistu ahistorijsku
raslojenost, predstavljaju definitivno i korak u novom smjeru, iako nije sasvim razvidno kamo
taj smjer vodi.
Drugim riječima, metateorijska kritička analiza historijskih i drugih interpretacija
nacionalizma, kako je izvedena na stranicama ovog rada, nudi više-manje jasne odgovore na
pitanja koja sam postavio ranije, 318 ali i otvara znatno više novih. Kao prvo, ona vrlo
efektivno revalorizira postignuća historijskih interpretacija nacionalizma, učinivši mogućim
detaljno razmatranje nedostataka i problema koji opterećuju modernističke, te druge
historijske studije fenomena nacionalizma. Međutim, predstavlja i nacrt situacije u kojoj novi
pristupi inspirirani postmodernizmom, a koji se pozivaju na iskustva modernizma,
disperziraju svoja istraživanja nacionalizma u niz smjerova, ali ne nude rješenja trajnih
ontoloških i drugih dvojbi koje opterećuju debatu o nacionalizmu. Naravno, postmodernistički
pristupi nadilaze postignuća klasične debate i historijskih, odnosno modernističkih
interpretacija fenomena nacionalizma. Međutim, moglo bi se reći da se radi o nepotpunom
postignuću. Naime, bez obzira na to što nude niz novih teorijskih i epistemoloških perspektiva
kad je riječ o fenomenu nacionalizma, elementarno stanje višeglasja i aporije nisu u
mogućnosti razriješiti. Konsenzusa o osnovnim ontološkim i drugim pitanjima vezanih uz
fenomene nacije i nacionalnog još uvijek nema u modernoj znanosti, i postaje upitno da li
odgovori na osnovna pitanja o nacionalizmu uopće i postoje. Vraćam se na problem koji sam
već dotaknuo. Nije li pristup istraživanja nacionalizma u historijskoj, te široj društvenoj
znanosti postavljen na dvojbene, ako već ne i sasvim pogrešne temelje? Ako novi pristupi
318 v. stranicu 12, drugi paragraf.
Page 64
64
nasljeđuju sve probleme dosadašnje debate, da li je smislenije, uzevši sve u obzir,
identificirati i detaljno razmotriti te probleme, a ne ih rješavati? Drugim riječima, da li je
ispravna pouka dosadašnje debate da te probleme NIJE preporučljivo rješavati, s obzirom na
to da gotovo sve interpretativne paradigme prije postmodernizma nisu mogle izaći s njima na
kraj? To su tek neka od pitanja na koja nas upućuje kritička analiza, a mnoga od njih su i
supstancijalna.
Drugo, naslijeđe historijske znanosti u istraživanjima nacionalizma je uglavnom
pozitivno, bez obzira što uključuje i nebrojeno mnogo dvojbi i kontradikcija. Modernističke
interpretacije se, bez obzira na njihove brojne nedostatke, općenito smatraju epistemološki
čvrsto utemeljenima, 319 zbog čega su i danas znanstveno sasvim relevantne. Također,
obuhvatnost historijske perspektive, relativna jasnoća narativa i fokusiranost objašnjenja koje
one nude, što se može ponajprije zahvaliti historijskom pristupu problematici nacionalizma,
čini te interpretacije vrlo pristupačnima laiku. U svakom slučaju, privlačnije su od vrlo
apstraktnih objašnjenja usmjerenih na suptilne i nerijetko idiosinkratske aspekte
nacionalizma, kakva nude postmodernisti. Zaista, historijskoj znanosti se ne može mnogo
toga prigovoriti, jer svojim interpretacijama nacionalizma, bez obzira na to iz čijega su pera
potekle, ona još uvijek ispunjava kritičku, ali i legitimacijsku ulogu u društvu kakvu je imala i
prije stotinu godina. Čak štoviše, bez obzira što postmodernisti kritiziraju teorijske i
epistemološke zasade tradicionalne historijske znanosti, upravo su napori brojnih autora koji
su se temeljili na tim zasadama na kraju doveli do stvarnog napretka. Naime, fenomen
nacionalizma se više ne smatra samo historijskim problemom, nego i problemom kojim se
trebaju baviti sve društvene znanosti, budući da je riječ o društveno i politički vrlo aktualnom
fenomenu. To smatram najvažnijim rezultatom samosvojnih historijskih interpretacija
nacionalizma, bez obzira što je poticaj da se nadiđu interdisciplinarne granice pomalo
paradoksalan, s obzirom da je u naravi tradicionalnog pristupa historijske znanosti da je
zatvoren u sebe.
Međutim, pitanja koja kritička analiza historijskih interpretacija nacionalizma otvara
nisu ništa lakša nego ona na koja je u ovom segmentu već odgovorila. Koja je, dakle, uloga
historijske znanosti u okviru multidisciplinarnih nastojanja da se ispita priroda nacionalizma?
I, što je možda daleko najteže pitanje od svih, kako definirati granice ingerencija historijske
znanosti? Drugim riječima, do kad nacionalizam jest, a nakon čega prestaje biti historijski
319 Özkirimli, 2000., 219.
Page 65
65
problem? Pitanje određivanja prostornih i vremenskih koordinata je ovdje izuzetno teško, jer
se u različitim društvenim i političkim kontekstima njih može različito definirati. Vjerujem da
se tu može mnogo postići uz izvjesne interdisciplinarne aproprijacije.
Pitanje naravi i sadržaja tih aproprijacija bilo je treće na koje je ovaj rad nastojao
odgovoriti. Najjednostavnije bi bilo reći da su one uglavnom arbitrarne naravi, jer to
ponajprije ovisi o autoru i autorici koji za njima posežu, te ciljem kojim se pri tome vode.
Tako će, primjerice, Brubaker ili Bhabha u fokus svojih radova staviti teorijske i metodološke
postavke modernističkih studija, ili pak analitičke kategorije koje su one svojevremeno
identificirale i razmatrale kao zanimljive i indikativne.320 Zaista, postmodernisti kritiziraju, ali
i koriste teorijske i epistemološke zasade tradicionalne historijske znanosti, usredotočujući
svoju kritičku oštricu ponajprije na empiricističku filozofiju kojom se ona prethodno
vodila.321 Očigledno, historijska znanost je ovdje dosta učinila, i još čini, jer se modernističke
interpretacije i danas koriste kao solidne osnove na kojima se epistemološki i teorijski temelje
nova istraživanja o nacionalizmu. S druge pak strane, historijska znanost je u cjelini još uvijek
skeptična prema mogućnostima koje nudi postmodernizam. Iako se ne radi o mišljenju koje
prevladava u akademskim krugovima, stav da postmodernizam na neki način predstavlja atak
na sve što historijska znanost jest i što čini, te da ju stoga treba braniti od njegova utjecaja,322 i
danas ima upliva među historičarima, te društvenim znanstvenicima uopće. Neću sad
dokazivati da se zapravo radi tek o očitovanju raširenog problema nedovoljnog poznavanja
temeljnih epistemoloških i metodoloških postavki postmodernizma. Također, ne treba ni
naglašavati da bi poznavanje i pažljivo korištenje refleksivne metode osvijestilo historičare i
društvene znanstvenike o brojnim mogućnostima koje postmodernizam nudi, kad bi detaljnije
i autorefleksivnije razmotrili čin kreiranja historije u kojem i sami sudjeluju.323
Umjesto toga ću ponuditi praktičan primjer. Problem prostornih i vremenskih
koordinata koje određuju granice nacionalizma kao historijskog problema moguće je riješiti
samo ukazivanjem na određena teorijska i epistemološka načela koja postmodernisti koriste u
analizama problematike nacionalizma. Umjesto generalne, obuhvatne teorije, kakvoj bi
naginjala historijska znanost, ove koordinate je moguće odrediti samo pomoću selektivnog
teorijskog razmatranja određenih aspekata nekog povijesnog nacionalnog pokreta, uz detaljnu
320 Brubaker, 2004., 3.; Bhabha, 1990., 3. 321 Brown, 2005., 12. 322 Ibid., 2-3.; 19. 323 Jenkins, 2008., 107.
Page 66
66
analizu i precizno poznavanje konteksta u kojem je nastao i u kojem operira.324 Vjerujem da
bi nakon toga bilo moguće preciznije odrediti ulogu historijske znanosti u okvirima napora da
se analizira određen nacionalistički pokret. Upravo bi se razumijevanje specifičnih elemenata
problematike nacionalizma koje vodi ka boljem razumijevanju cjeline tog fenomena moglo
istaknuti kao glavna prednost interdisciplinarnih aproprijacija za kojima poseže historijska
znanost.
Naposljetku, što znači analizirati jedan tako kompleksan fenomen kao što je
nacionalizam? Ponajprije to da treba pažljivo razmotriti društveno i kulturno situirano znanje i
prakse na kojima se takvo istraživanje temelji. Većina istraživača nacionalizma iz svih tabora
debate, a osobito postmodernista, barem se implicitno, ako već ne eksplicitno, slaže s
ovakvim pristupom problematici kao ispravnim. Na tome su svoje analize temeljili C. Geertz,
B. Anderson, H. K. Bhabha kao i N. Yuval-Davis, da spomenem samo neke. 325 Tako smo
konačno došli do zajedničke točke oko koje se slažu brojni istraživači, bez obzira što je ona
vrlo općenita. Naime, svaki će matematičar ili primjerice fizičar u pokušaju rješavanja
izvjesnog problema koristiti sličan repozitorij teorema i jednadžbi. No, ako im se rezultati
poklapaju, što je poželjno, znači da je rješenje pronađeno. Ovakva analogija je utoliko
indikativnija što će društvene znanosti, kao i historijska znanost, za razliku od prirodnih,
uvijek imati problema s definiranjem jasnih jedinica analize s obzirom na složenost i nestalnu
narav ljudskog društva, kao i jezika kojim se ono služi. To se još eksplicitnije nameće kao
problem kad je riječ o istraživanjima nacionalizma. Ukoliko ga se, naime, želi analizirati,
mora se nužno voditi računa o društveno i kulturno situiranom znanju na kojemu takva
analiza, ma koliko znanstvena bila, počiva. Društveni znanstvenici imaju bazični konsenzus
oko pristupa istraživanju kao i prirodnjaci, no njihovi interpretativni rezultati upravo
ekstremno variraju.
To znači da na ovom području znanstvenog istraživanja nikad i nije došlo do ozbiljnog
metodološkog proboja, odnosno da nema općeprihvaćene specijalizirane metodologije koja bi
bila skrojena za analizu fenomena nacionalizma i nacionalnog. To je konačan odgovor koji
nudi moja kritička analiza. Umjesto toga, historijska znanost će se, primjerice, koristiti
analitičkim aparatima iz raznih novih poddisciplina (rodni studiji, studiji rase, studiji
marginalnih grupa, postkolonijalni studiji). Međutim, posljednje pitanje koje želim istaknuti
nije nimalo jednostavno. Naime, s obzirom na kompleksnost i višestruku uvjetovanost
324 Özkirimli, 2000., 226. 325 Anderson, 1990., 5-6.; Bhabha, 1990., 2-4.; Özkirimli, 2000., 72-74.; Yuval-Davis, 2004., 11-12.
Page 67
67
problematike u javno-političkom te znanstvenom diskursu, pitanje je bi li takva specijalizirana
metodologija riješila više problema nego što bi ih stvorila, odnosno da li je nešto takvo uopće
potrebno?
Tako dosadašnja postignuća debate o nacionalizmu ostavljaju u osnovi ambivalentno
naslijeđe za budućnost. Činjenica jest da se naziru moguća rješenja nekih od najtrajnijih
problema koje je iznjedrila znanstvena debata o nacionalizmu, a čemu je u nemaloj mjeri
pridonijela i historijska znanost. No potencijal tih rješenja se očituje i u tome da se i njihova
vjerodostojnost dovodi u pitanje. To nas pak ne bi trebalo odvraćati od od pokušaja njihova
rješavanja, niti sprečavati da idemo dalje u potrazi za adekvatnim odgovorima. Jer, samo će
tijek povijesti na koncu moći pružiti neke odgovore.
Page 68
68
5. Bibliografija
Literatura:
Anderson, Benedict. Nacija: zamišljena zajednica. Prevele Čengić, Nata i Pavlović, Nataša.
Zagreb: Školska knjiga, 1990.
Anthias, Floya; Yuval-Davis, Nira. Racialized boundaries; race, nation, gender,colour and
class and the anti-racist struggle. London: Routledge, 1993.
Bhabha, Homi K., ur. Nation and Narration. London: Routledge, 1990.
Bloch, Marc. Apologija historije ili Zanat povjesničara. Prevela Milinković Jagoda. Zagreb:
Srednja europa, 2008.
Brown, Callum G. Postmodernism for historians. New York: Harlow, 2005.
Brubaker, Rogers. Ethnicity without groups. Cambridge, Massachusetts: Harvard University
Press, 2004.
Carr, Edward Hallett. Što je povijest? Preveo Vojak Danijel. Zagreb: Srednja europa, 2004.
Fukuyama, Francis. The end of history and the last man. New York; Toronto: The Free
Press; Maxwell Macmillan
Page 69
69
Gellner, Ernest. Nations and Nationalism. Oxford: Blackwell, 1983.
Hobsbawm, Eric John. Nacije i nacionalizam: Program, mit i stvarnost. Prevela Čengić,
Nata. Zagreb: Novi Liber, 1993.
Hroch, Miroslav. Social preconditions of national revival in Europe. New York: Columbia
University Press, 2000.
Jenkins, Keith. Promišljanje historije. Prevela Koren, Snježana. Zagreb: Srednja europa,
2008.
Katunarić, Vjeran. Sporna zajednica. Novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb: Jesenski
i Turk, 2003.
Nietzsche, Friedrich. O korisnosti i štetnosti historije za život. Preveo Damir Barbarić.
Zagreb: Matica hrvatska, 2004.
Özkirimli, Umut. Theories of Nationalism. New York: St. Martin`s Press, 2000.
Todorova, Marija. Dizanje prošlosti u vazduh. Prevela Glišić, Slobodanka. Beograd: XX vek,
2010.
Yuval-Davis, Nira. Rod i nacija. Prevela Paić-Jurinić Mirjana. Zagreb: Ženska infoteka,
2004.
Page 70
70
Znanstveni članci:
Brubaker, Rogers. "Rethinking Nationhood: Nation as institutionalized form, practical
category, contingent event", Contention Vol.4 No.1 (1994): 3-14.
Klepač-Pogrmilović, Bojana. "Rasprava o nacionalizmu: filozofski pogledi na nacionalizam
– sukobi 19. i 20. stoljeća ", Diskrepancija Br. 18/19, (2012): 9-19.
Özkirimli, Umut. "The nation as an artichoke? A critique of ethnosymbolist interpretations of
nationalism", Nations and Nationalism Vol. 9 No 3, (2003): 339-355.