KRIMINOLOGIJA - Prvo pitanje 1. Osnovni pojmovi u kriminologiji – kriminalni fenomen, zločin, kriminalitet, socijalna devijacija, delinkvencija Kriminalni fenomen - je najopštiji pojam i služi kao zajednički naziv koji obuhvata delo i njegovog učinioca, žrtvu, kriminalitet i reakciju do koje takva ponašanja dovode. Zločin - je pojedinačno kriminalno ponašanje. Uobičajeno, zločin se određuje kao akt kojim se krši krivični zakon. Kao posledica tog kršenja, zločin može biti praćen kažnjavanjem. Njegova bitna crta je da je pojedinačna pojava. Kriminalitet - je ukupnost svih zločina u određenom vremenu i prostoru. On je masovna pojava. Primarni kriminalitet je vršenje kažnjivog dela prvi put, dok je sekundarni ponovno vršenje dela. Socijalna devijacija - je kršenje jedne društvene norme ponašanja na koje se reaguje neformalno. Devijantnost moze biti primarna (kao posledica različitih psihičkih i društvenih faktora) i sekundarna (predstavlja ponašanje socijalnog devijanta ciji su život i identitet određeni odstupajućim ponašanjem). Delinkvencija - obično označava ukupnost u pravnom sistemu zabranjenih dela - delikata (kod nas su to krivična dela, prekršaji, privredni prestupi i disciplinske krivice). Njih proučava kazneno pravo, koje kao širi pojam treba razlikovati od krivičnog koje se bavi samo krivičnim delima. 1
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
KRIMINOLOGIJA - Prvo pitanje
1. Osnovni pojmovi u kriminologiji – kriminalni fenomen, zločin, kriminalitet, socijalna devijacija,
delinkvencija
Kriminalni fenomen - je najopštiji pojam i služi kao zajednički naziv koji obuhvata delo i njegovog
učinioca, žrtvu, kriminalitet i reakciju do koje takva ponašanja dovode.
Zločin - je pojedinačno kriminalno ponašanje. Uobičajeno, zločin se određuje kao akt kojim se krši
krivični zakon. Kao posledica tog kršenja, zločin može biti praćen kažnjavanjem. Njegova bitna crta je
da je pojedinačna pojava.
Kriminalitet - je ukupnost svih zločina u određenom vremenu i prostoru. On je masovna pojava.
Primarni kriminalitet je vršenje kažnjivog dela prvi put, dok je sekundarni ponovno vršenje dela.
Socijalna devijacija - je kršenje jedne društvene norme ponašanja na koje se reaguje neformalno.
Devijantnost moze biti primarna (kao posledica različitih psihičkih i društvenih faktora) i sekundarna
(predstavlja ponašanje socijalnog devijanta ciji su život i identitet određeni odstupajućim
ponašanjem).
Delinkvencija - obično označava ukupnost u pravnom sistemu zabranjenih dela - delikata (kod nas su
to krivična dela, prekršaji, privredni prestupi i disciplinske krivice). Njih proučava kazneno pravo, koje
kao širi pojam treba razlikovati od krivičnog koje se bavi samo krivičnim delima.
2. Osnovni pojmovi u kriminologiji – kriminalac i prestupnik, kriminalizacija i viktimizacija,
neformalna i formalna socijalna kontrola
Kriminalac (zločinac) - je lice koje karakteriše kriminalna karijera (on dela vrši po navici, tendenciji,
stalno). Zbog navedenog, on predstavlja osobeni zločinacki tip. Kriminalca treba razlikovati od
prestupnika.
1
Prestupnik - je lice čije delo je plod situacionih činilaca, a ne deo kriminalne karijere . Neki autori
ističu jos jednu razliku: zločinci su autori "pravih", najtežih krivičnih dela, a prestupnici lakših.
Kriminalizacija - upotrebljava se u dva značenja. Individualna kriminalizacija ili kriminogeneza je
proces nastajanja kriminalca čija je završnica vršenje zločina od strane tog lica. Socijalna
kriminalizacija je samo drugi naziv za krivično pravni proces u kome organi pravosuđa ponašanje
pojedinca označavaju kao kriminalno ("oni kriminalizuju takva dela i njihove učinioce").
Viktimizacija - je proces u kome neko ili nešto postaje žrtva. Viktimitet je ukupnost kriminalnih
viktimizacija u određenom vremenu i prostoru.
Neformalna socijalna kontrola (neformalna reakcija) - je skup mera (npr. savet, podsmeh, kritika,
ubeđivanje) kojima društvo svoje članove podstiče na konformizam (prihvatanje opstepotvrđenih i
prihvaćenih normi ponašanja). U procesu socijalizacije nagrađuje se konformističko, kaznjava
socijalno devijantno ponašanje dece. Na taj način, prelazi u naviku da se poštuju norme.
Formalna socijalna kontrola (formalna reakcija) - je oznaka za delatnost zvaničnih organa krivično
pravnog progona koji zakonske norme stvaraju (određuju zabranjena ponasanja i sankcije), tumače i
primenjuju.
3. Definicija kriminologije i njene bitne crte kao nauke
Kriminologija je samostalna nauka koja, koristeci saznanja i istrazivacke postupke nauka o coveku i
drustvu, empirijski proucava kriminalni fenomen tj. zlocin, njegovog izvrsioca i zrtvu, kriminalitet i
nacin na koji drustvo reaguje na kriminalno ponasanje.
- Kriminologiju je samostalna nauka sa posebnim predmetom i metodom. Kriminologija je u isto
vreme i sinteticka nauka u kojoj se integrisu sva saznanja koja o kriminalnom fenomenu postoje.
Otuda, ona je interdisciplinarna i multidisciplinarna nauka. Interdisciplinarnost znaci da je za
proucavanje njenog predmeta potrebno koristiti saznanja i postupke istrazivanja iz drugih nauka.
Multidisciplinarnost jedne grane saznanja oznacava da je nuzna pretpostavka njenog razvoja
objedinjvanje u istrazivanju mnostva znanja iz razlicitih disciplina.
2
- Kriminologija je teorijsko-empirijska nauka. Kao teorijska disciplina ona uopstava saznanja do kojih
se konkretnim istrazivanjima dolazi. Kao empirijska nauka ona se bavi realnim pojavama i procesima
koji se mogu neposredno opaziti i proucavati.
- Unutar savremene kriminologije mozemo razlikovati tri ravni, tri dimenzije u kojima ona moze biti
sagledana. To su: fenomenoloska, etioloska i viktimoloska ravan posmatranja. Prva proucava pojavne
oblike kriminalnog fenomena, druga njegovu specificnu uslovljenost, dok ga treca posmatra iz ugla
zrtve.
4. Predmet kriminologije; različita shvatanja zločina kao predmeta kriminologije
U okviru predmeta kojim se kriminologija bavi (kriminalni fenomen) moze se uociti pet elemenata:
zlocin kao individualna pojava, prestupnik kao autor dela, zrtva zlocina, kriminalitet kao masovna
pojava, najzad, to je i reakcija pojedinca i drustva na zlocin i kriminalitet. Razlicita shvatanja zlocina:
- zlocin i zakon - pri odredjenju sta je to zlocin, po ovoj koncepciji se polazi od shvatanja da je rec o
radnji ili propustanju koji su navedeni u zakonu i za koje je predvidjena kazna.
- zlocin i greh - medju moralistima ima pokusaja da se uspostavi i veza izmedju covekove radnje koja
je suprotna usvojenom religioznom ili moralnom ucenju i akata koji su zabranjeni u (svetovnom)
pravu.
- zlocin kao bolest - krajem XIX veka i pocetkom XX veka razvoj su dozivele nove teorije o kriminalnom
ponasanju kao izrazu bolesnog stanja ucinioca. Zlocin se shvata kao izraz bolesti tela i duse
- zlocin kao izraz drustvene organizacije - po ovom gledistu zlocin (i kriminalitet) se shvata kao izraz
delovanja (ili preciznije, poremecaja u delovanju) same drustvene organizacije.
- zlocin kao socijalni proces – ovaj pokusaj da se razrese dileme polazi od samog procesa definisanja
kriminaliteta. Radi jasnoce izlaganja mozemo se posluziti analogijom sa bolescu. Za nju ne znamo dok
se sam bolesnik ne pozali, ili ne otkrijemo njene spoljasnje simptome. Tako je, smatraju zastupnici
ovog pristupa i sa kriminalitetom. On se shvata kao serija medjuodnosa - interakcija - zrtve i policije
3
(ova druga reaguje na prijavu ostecenog ili kada na neki drugi nacin sazna da je do kaznjivog
ponasanja doslo).
5. Uža i šira odredba zločina
Sira odredba zlocina - vrsenje zakonom sankcionisanih dela (delikata). Takva dela nisu u vecini
pravnih sistema jedinstvena kategorija. Neka strana zakonodavstva prave razliku izmedju zlocina,
prestupa i istupa. Nase razlikuje sledece kaznjive radnje: krivicna dela, prekrsaje, privredne prestupe i
disciplinske krivice.
Zlocin u uzem smislu - predstavlja samo krsenje normi krivicnog prava. Razlozi za takvo resenje su: u
nasem pravu krivicna dela se, po stavu zakonodavca i teorije od drugih kaznjivih radnji, kvalitativno
razlikuju. To su (I po drustvenoj opasnosti radnje i ucinioca, i po tezini propisanih sankcija) najtezi
delikti i ima puno opravdanja da se proucavanje ovog tipa zabranjenih ponasanja izdvoji i posmatra
samostalno.
6. Zločin i devijantnost
Ono sto je za krivicno pravo krivicno delo, za psihijatriju i psihologiju dusevna smetnja, za sociologiju
je devijacija. Pojam odstupajuceg ponasanja - sociolozi ga najcesce dozivljavaju kao ponasanje
suprotno normama ili ocekivanjima drugih koje izaziva neslaganje ili kaznjavanje. Najsiri pristup je da
su devijacije zajednicka oznaka za nekonformisticko ponasanje ili stil zivota. Uzi pristup - devijaciju
treba shvatiti kao ponasanje ljudi koja u znacajnoj meri odstupaju od drustvenih normi i izazivaju
reakciju neodobravanja.
Odnos zlocin – devijantnost: Osnovni kriterijum za razgranicenje zlocina i devijacije je u cinjenici da
kriminalno ponasanje ugrozava osnovne vrednosti jednog drustva i sam njegov opstanak, dok
devijantno ponasanje u uzem, pravom, smislu nema tako izrazenu opasnost po zajednicu. Iz ovako
odredjene prirode ovih pojava, proistice i nacin na koji sredina na njih reaguje. Zlocin bi, po pravilu,
trebalo da prati delovanje mehanizama formalne, dok devijacije prate vidovi neformalne socijalne
kontrole. "Normalno" i "devijantno su relativne kategorije ciji sadrzaj zavisi od toga sta veci deo
4
drustva ili grupe smatra takvim. Moguca su i neslaganja u pogledu ocene jednog dela izmedju
razlicitih grupa unutar iste globalne zajednice (za drustvenu grupu kojoj pripadamo neki postupak
moze biti konformisticki, dok je za ostale on devijantan) sto unosi nove konfuzije. Razlikovanje o
kome je ovde rec ima nekoliko vaznih posledica. Pre svega, njime se izbegava podvodjenje zlocina pod
pojam devijacije, sto ima dalekosezan znacaj. Oni koji to razlikovanje ne prave (kao vecina autora u
anglosaksonskim zemljama) dolaze u nezahvalan polozaj. Znacajna konsekvenca ogleda se i u
sledecem: deo modernih teorija devijacije polazi od toga da se najveci deo clanova drustva ponasa
devijantno - samim tim i kriminalno. I tu se nalazi jos jedan od razloga protiv ovakvog izjednacavanja.
Svaki clan drustva je (u izvesnoj meri i u odnosu na ocenu odredjenih drustvenih grupa) devijant, ali
nisu svi gradjani samim tim i zlocinci.
7. Odnos kriminologije sa drugim krivičnim naukama
Odnos sa krivicnim pravom - kriminologija i krivicno pravo su dve razlicite naucne discipline. Krivicno
pravo pristupa krivicnim delima i sankcijama kao normativnim pojavama, dok im kriminologija (kada
za predmet uzima ponasanja coveka zaprecena sankcijama u ovoj grani prava) kao empirijska nauka,
pristupa kao realnim pojavama. Italijanski kriticar Pietro Nuvolone ovu razliku vidi u tome sto
kriminologija ima za osnovni predmet opis spoja coveka - delinkventa i uzroka delinkvencije, dok
nauka krivicnog prava opisuje krivicne norme jednog vazeceg pravnog poretka.
Odnos sa kriminalnom politikom - Kriminalna politika (ili politika suzbijanja kriminaliteta) formirana
je u nemackoj doktrini od Franza von Liszta, a razvoj dozivela u kontinentalnim evropskim zemljama.
Tamo gde joj se daje status samostalne discipline, najopstije se odredjuje kao ukupnost podataka
kojima organizovano drustvo odgovara na izazove kriminaliteta. Uobicajeno je da se pravi razlika
izmedju kriminalne politike kao nauke i vestine:
1. kao vestina ona je prakticna, planska delatnost kojom se organizuje delovanje drustvenih subjekata
usmereno na suzbijanje zlocina i kriminaliteta.
2. kao naucna disciplina, kriticki proucava tu delatnost u cilju optimizacije kontrole ovih pojava.
Vidovi kriminalno politickog delovanja su:
5
1. profilaksa (ukupnost mera koje se preduzimaju pre no sto do zabranjenog ponasanja dodje) i
2. represija (mere potiskivanja ispoljenog ponasanja). Ona moze biti usmerena ka buducnosti i cilj joj
je da delovanjem na ucinioca - specijalna - i uticanjem na druge - generalna prevencija - utice da do
takvih dela vise ne dolazi ili unazad i tada se svodi na uzvracanje uciniocu zbog zla koje drugima
nanosi (retribucija).
Profilaksa i represija povezani su sa kategorijama primarne, sekundarne i tercijarne prevencije. Zato je
neophodno objasniti navedene pojmove koji se u krivicnim naukama cesto koriste:
1. primarna prevencija tice se ustanovljavanja cinilaca u prirodnoj i socijalnoj sredini koji
omogucavaju ili podsticu kriminalnu aktivnost (tu spadaju mere sprecavanja kriminaliteta planiranjem
i oblikovanjem okoline; sprecavanje kriminaliteta u susedstvu; socijalna prevencija; generalna
prevencija zastrasivanjem drugih; i medijska slika kriminaliteta)
2. sekundarna prevencija odnosi se na mere namenjene ranom otkrivanju potencijalnih prestupnika i
pravovremeno delovanje pre izvrsenja krivicnog dela (one obuhvataju: prognozu prestupnistva;
preventivno delovanje skole; predstave o drogama, kriminalitetu i njegovom sprecavanju)
3. tercijarna prevencija obuhvata mere protiv onih lica koja su izvrsila krivicno delo, odn. poznatih
prestupnika (specijalna prevencija; onemogucavanja ucinioca kricnog dela da ga ponovi; elektronski
nadzor i kucni pritvor; i resocijalizacija)
Odnos sa penologijom - Penologija je nauka o krivicnim sankcijama i nacinu njihovog izvrsenja odn. to
je grana krivicnih nauka koja izucava funkcije krivicnih sankcija, pravila njihovog izvrsenja i metode
upotrebljene za njihovu primenu. Dva veka u kaznenim sistemima modernih drzava dominira kazna
lisenja slobode, te se svodi na penitencijarnu nauku (ucenje o zatvorima). Danas se smatra da
penologija obuhvata tri velike grane: pravo izvrsenja krivicnih sankcija, tehniku upravljanja kaznenim
ustanovama i kriminalnu terapeutiku. Postupak izvrsenja kazni (i drugih krivicnih sankcija) ima za cilj
da otkloni neke od cinilaca koji dovode do zlocina. Kako te faktore proucava kriminologija, penolosko
postupanje se oslanja na njena saznanja. S druge strane delotvornost tog postupanja je najbolja
provera validnosti stavova koje kriminolozi zastupaju. Kada se usvoji glediste po kome kriminologija
proucava i mehanizme socijalne kontrole kriminaliteta, u njenom okviru bi trebalo proucavati i deo
materije koja se tradicionalno smatra domenom penologije. To se pre svega odnosi na kriticku analizu 6
uticaja primene krivicnih sankcija na suzbijanje kriminaliteta i preispitivanje ciljeva kaznjavanja i
nacina na koji je pravno uredjeno izvrsenje sankcija.
Odnos sa kriminalistikom - Kriminalistiku treba odrediti kao nauku koja primenjuje saznanja prirodnih
i tehnickih disciplina u cilju otkrivanja i rasvetljavanja krivicnih dela i otkrivanja njihovih ucinilaca.
Kriminalistika se deli na tri grane:
1. kriminalisticku tehniku (proucava zakone u materijalnom svetu koji su u vezi sa vrsenjem krivicnih
dela),
2. taktiku (bavi se izucavanjem pojavnih oblika i nacina izvrsenja krivicnih dela i psihickim i drugim
karakteristikama njihovih ucinilaca) i
3. metodiku (proucava zakonitosti nastanka, otkrivanja, prikupljanja, obrade i ocene informacija
relevantnih za otkrivanje, razjasnjivanje i sprecavanje pojedinih vrsta krivicnih dela).
Kriminalistiku interesuje nacin izvrsenja, koriscena sredstava I nacin rasvetljavanja dela. Kriminologiju
interesuje njihova tipologija, a ne svako od njih ponaosob.
8. Kriminologija i kriminološke discipline
Problem "kriminoloskih disciplina" u neposrednoj je vezi sa odnosom kriminologije sa nizom
nekrivicnih nauka (sociologijom, psihologijom, psihijatrijom, antropologijom i medicinom).
Proucavanjem zlocina bavili su se u pocetku istrazivaci specijalisti razlicitih nauka o coveku i drustvu
(lekari, psiholozi, psihijatri, pravnici, sociolozi i dr.) koji su iz njih prenosili saznanja i istrazivacke
postupke.
Pocelo je sa kriminalnom antropologijom odn. izucavanjem specificne uslovljenosti zlocina
organskom strukturom *pojedinca. Na ovo ucenje nadovezalo se ono koje zlocin povezuje sa
odredjenim psihickim osobinama - kriminalna psihologija. Na nju se u izvesnoj meri naslanja
kriminalna psihopatologija koja polazi od teze da je zlocin izraz poremecaja uma ucinioca. Spoj
kriminalne antropologije i psihologije najscesce se oznacava kao kriminalna biologija. Disciplina koja
poslednjih nekoliko decenija nesumnjivo vrsi najznacajniji uticaj je kriminalna sociologija. U njenoj
7
osnovi je tvrdnja da je baza objasnjenja zlocina samo drustvo. Pored mnostva kriminoloskih disciplina
one se mogu razvrstati u dve grupe:
1. prve se orijentisu na individualni pristup i imaju u prvom planu pojedinca
2. druge u centar stavljaju sredinu (bilo u smislu uze grupe kojoj prestupnik pripada ili celog
drustva).
Da bi se kriminologija razvila kao samostalna nauka, potrebno je na naucnoj osnovi izgraditi cvrst
sistem u kome saznanja do kojih su u svom razvoju dosle navedene kriminoloske discipline imaju
svoje mesto. Mergen istice da je ona vise od kriminalne antropologije, biologije, psihologije ili
sociologije. Da bi kao nauka mogla da opstane, ona mora integrisati te discipline u sistem koji ce
potpuno obuhvatiti ono sto kriminologija proucava, jer svaka forma zahteva odgovarajucu sadrzinu.
Odnos kriminologije sa viktimologijom - Zastupljena su dva gledista: po prvom, to su samostalne
nauke u tesnoj medjusobnoj vezi. Po tom stanovistu, viktimologija se odredjuje presiroko kao nauka
koja izucava "za sve ljude koji pate", sto fakticki znaci da nema jasno odredjen predmet proucavanja.
Ako se viktimologija shvati u uzem smislu, a njenim predmetom oznace zrtve zlocina, vecina autora je
smatra granom kriminologije. Najbolje bi bilo saznanja do kojih se doslo proucavanjem zrtava zlocina
integrisati u kriminologiju tako da dozivljaj dela od strane ostecenih neposredno povezemo sa
vidjenjem tog istog dogadjaja od strane prestupnika i drustva. Na taj nacin konstituisao bi se
trodimenzionalni koncept kriminalnog fenomena koji obuhvata njegovu etiolosku, fenomenolosku i
viktimolosku dimenziju.
9. Postupak naučnog saznanja, metod i predmet istraživanja, metod i teorija
Najopstije govoreci metod je postupak upotrebljen da bi se na najdelotvorniji nacin ostvario unapred
postavljeni cilj. U nauci se metodom oznacava ukupnost teorijskih saznanja i tehnickih postupaka koje
koristimo pri istrazivanju problema kako bi dosli do novih saznanja. Metodologija je deo logike koji se
bavi proucavanjem saznajnih metoda, odn. opisom razlicitih postupaka i izucavanjem njihove
zasnovanosti, dometa i vrednosti. Takvo proucavanje je od posebnog znacaja jer nijedna tehnika, niti
metod istrazivanja ne mogu se oceniti sami iz sebe - ta ocena prepustena je sudu epistemologije.
8
Tako shvacena metodologija sluzi kao spona izmedju dva osnovna aspekta nauke: realnog, onog sto
se izucava (bice kojim se bavi ontologija) i ideja i teorija o ovom realnom (saznanja kojim se bavi
epistemologija), pri cemu dostignuto saznanje biva provereno, da bi zatim postalo osnova novih ideja
koje treba verifikovati.
Pojam i vrste naucnog istrazivanja – cine ga svi na naucnoj metodologiji zasnovani postupci ciji je cilj
potpunije upoznavanje predmeta proucavanja. Njegov cilj je saznanje. Ranije se smatralo da je
osnovni zadatak svake nauke da pruzi sto potpunije znanje o pojavama koje sacinjavaju njen predmet,
pre svega, uzrocnih veza medju njima i utvrdjivanje naucnih zakona u toj oblasti. Zato su ekplikativna
istrazivanja smatrana naucnim u pravom smislu.
Deskriptivna - cilj je opis pojava, a ne i njihovo objasnjenje. Najcesce se svode na transverzalno ili
longitudinalno istrazivanje pojava. Neki autori u ovu grupu svrstavaju i strukturalna istrazivanja
(namenjena proucavanju sastava predmeta).
Prediktivna - cilj ovih istrazivanja je predvidjanje daljeg razvoja pojave koja je predmet proucavanja.
Eksplorativna - probna istazivanja, vrse se kada o predmetu koji nas interesuje nemamo dovoljno
saznanja.
Panel istrazivanja - njima verifikujemo rezultate do kojih se ranijim istrazivanjima doslo.
Metodoloska - proveravamo validnost nekog postupka ili tehnike pre no sto ih primenimo.