126 8. KOSOVO U NOVOJ SOCIJALISTIčKOJ JUGOSLAVIJI I pored toga što je gradjanski rat iz kojeg su "rodjeni" Jugosloveni bio višestran i surov, idealizam je preovladavao u prvim, višim partizanskim redovima. Jugoslavija je tada bila najjača država na Balkanu, bila je zaista vodeća država izvan Sovjetskog Saveza i istočne Evrope. Raspolagala je impresivnom vojskom od 800,000 iskusnih boraca pod čisto nacionalnom komandom, a revolucionarni režim na vlasti je naizgled bio u bliskim i prijateljskim odnosima sa Moskvom. 1 Opijena pobedom, KPJ je razmatrala budućnost Kosova i njegov status u novoj Jugoslaviji na zasedanju Skupštine narodnih predstavnika Kosova i Metohije, održanoj u Prizrenu, jula 1945. godine. Tom prilikom, postignut je dogovor da ta oblast postane konstitutivni deo federalne Srbije. Prizrenska rezolucija je jasno stavila do znanja da se situacija na Kosovu smirila, i da albansko stanovništvo,kao i ostali narodi Jugoslavije, nije prihvatilo da osvajači rasparčavaju tu oblast, niti rasparčavanje Jugoslavije. Dosledno i zvanično se tvrdilo da je ta Rzolucija koju su usvojili delegati, okupljeni na brzinu, nedugo nakon neuspele albanske pobune, bila osnovni pravni izraz slobodne volje Kosova i Metohije da se ujedini sa Srbijom, a preko Srbije sa novom jugoslovenskom državom. 2 Usledili su brojni politički dokumenti koji su imali za cilj da pridobiju Albance za komunističku stvar. Ministarstvo unutrašnjih poslova je, 6. marta 1045. godine, donelo odluku o privremenoj 1 Jelavić, Istorija Balkana, tom 2 2 Pipa i Repishti, Studija o Kosovu, str. 209
33
Embed
KOSOVO U NOVOJ SOCIJALISTIčKOJ JUGOSLAVIJIfer.org.rs/wp-content/uploads/2018/02/8-glava-Miranda-Wikers.pdf · zanemareno je albansko nacionalno pitanje. Kao drugo, Vojvodini je dat
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
126
8.
KOSOVO U NOVOJ SOCIJALISTIčKOJ JUGOSLAVIJI
I pored toga što je gradjanski rat iz kojeg su
"rodjeni" Jugosloveni bio višestran i surov,
idealizam je preovladavao u prvim, višim
partizanskim redovima. Jugoslavija je tada bila
najjača država na Balkanu, bila je zaista vodeća
država izvan Sovjetskog Saveza i istočne Evrope.
Raspolagala je impresivnom vojskom od 800,000
iskusnih boraca pod čisto nacionalnom komandom, a
revolucionarni režim na vlasti je naizgled bio u
bliskim i prijateljskim odnosima sa Moskvom.1
Opijena pobedom, KPJ je razmatrala budućnost Kosova
i njegov status u novoj Jugoslaviji na zasedanju
Skupštine narodnih predstavnika Kosova i Metohije,
održanoj u Prizrenu, jula 1945. godine. Tom
prilikom, postignut je dogovor da ta oblast postane
konstitutivni deo federalne Srbije. Prizrenska
rezolucija je jasno stavila do znanja da se
situacija na Kosovu smirila, i da albansko
stanovništvo,kao i ostali narodi Jugoslavije, nije
prihvatilo da osvajači rasparčavaju tu oblast, niti
rasparčavanje Jugoslavije. Dosledno i zvanično se
tvrdilo da je ta Rzolucija koju su usvojili
delegati, okupljeni na brzinu, nedugo nakon
neuspele albanske pobune, bila osnovni pravni izraz
slobodne volje Kosova i Metohije da se ujedini sa
Srbijom, a preko Srbije sa novom jugoslovenskom
državom.2
Usledili su brojni politički dokumenti koji su
imali za cilj da pridobiju Albance za komunističku
stvar. Ministarstvo unutrašnjih poslova je, 6.
marta 1045. godine, donelo odluku o privremenoj
1 Jelavić, Istorija Balkana, tom 2 2 Pipa i Repishti, Studija o Kosovu, str. 209
127
zabrani povratka u svoje domove za oko 50 do 60,000
srpskih i crnogorskih naseljenika koji su pobegli
sa Kosova za vreme rata zato što se smatralo da su
podržavali predratnu, velikosrpsku državu. S druge
strane, i do raskida Tita sa Staljinom, 1948.
godine, granica je bila otvorena za doseljenike iz
Albanije. U tom razdoblju je oko 25,000 njih došlo
na Kosovo, kako bi se priključili svojim rodjacima,
po obrascu na koji su ih i Italijani i Nemci
navodili za vreme rata.
Ta odluka je trebalo da predstavlja korak ka
ispravljanju nepravde ranije počinjene Albancima,
ali je istovremeno predstavljala novu nepravdu
prema Srbima. U svakom slučaju, napravljen je
izuzetak u pravnom sistemu Jugoslavije. U to vreme,
Jugoslavija je striktno primenjivala zakon o
oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme
neprijateljske okupacije i o upravljanju
vlasništvom stečenim od okupatora i njihovih
saradnika (usvojen 24. maja 1945.g.) na sve etničke
grupe koje su, kao i Albanci, u velikoj meri
saradjivale sa okupatorima. Te mere su se posebno
odnosile na Nemce, Madjare i Italijane (iz
Vojvodine, Slavonije, Dalmacije i Istre) koji su
proglašeni "petom kolonom" i naterani da se, u
velikom broju, isele iz Jugoslavije.3
Nova Jugoslovenska federacija bila je konačno
oformljena na trećem zasedanju AVNOJ-a, u avgustu
te godine, kada je predsedništvo srpske Skupštine
usvojilo zakon o administrativnoj podeli Srbije na
pokrajine, pri čemu su konačno ustanovljene
Autonomna pokrajina Vojvodina i Autonomna
teritorija Kosova i Metohije. Medju srpskim
istoričarima preovladjuje mišljenje da su, 7.
avgusta 1945.godine, postojala tri razloga za
uspostavljanje Autonomne regije Kosova i Metohije
3 D.Janji}, Konflikt ili dijalog, srpsko-albanski odnosi i integracija
Balkana, Subotica, 1994.g. str. 136.
128
: kao prvo, rešenje statusa Albanaca na Kosovu, kao
drugo, utiranje puta zu uključenje Albanije u
jugoslovensku federaciju koja je bila u vlasti
komunista;4 i, kao treće, stvaranje ravnoteže
izmedju Srba i drugih naroda u zemlji koja se
zasnivala na lenjinističkoj doktrini za rešavanje
nacionalnog pitanja u multinacionalnim državama
(takozvana politika "slabe Srbije - jake
Jugoslavije"). Argumenti koji su najčešće iznošeni
u prilog ove doktrine su bili da su autonomne
regije stvorene samo na teritoriji Srbije, a ne i
Makedonije i Crne Gore koje su, takodje, imale
područja naseljena albanskom manjinom, ili i u
drugim jugoslovenskim republikama, kao što su
Hrvatska i Bosna i Hercegovina, koje su, takodje,
imale etnički mešovito stanovništvo.5 Tito je, u
početku, nameravao da stvori Balkansku federaciju
koja bi obuhvatala Albaniju i Bugarsku i u kojoj bi
Kosovo postalo deo Albanije. Svrha ove ideje bila
je dvojaka: za jugoslovenske komuniste ona bi
predstavljala ostvarenje njihovih starih težnji da
dominiraju Albanijom, a za samog Tita to bi značilo
ostvarivanje njegove lične ambicije da postane
vladar Balkana. Komunistički lider Albanije, Enver
Hodža je drugačije zamišljao Balkansku federaciju -
kao konačno sporazumno ujedinjenje Kosova i
Albanije.6
Ustav iz 1946.godine
Nova socijalistička država bila je definisana
Ustavom iz 1946.godine koji se zasnivao na
Sovjetskom ustavu iz 1936.g.,a namera mu je bila da
obezbedi prava naroda i manjina od političke
4 Tito je uz podršku bugarskog vodje, Georgi Dimitrova, imao planove da
uspostavi Balkansku Federaciju koja bi obuhvatala Bugarsku, Albaniju i
eventualno Gr~ku ,ukoliko komunisti~ka gerila tamo pobedi. 5 P. Simić, Problem Kosova i Metohije i regionalna bezbednost na
Balkanu, Institut za medjunarodnu politiku i privredu, Beograd,
1996.g., str. 9. 6 D.Bataković, 'Srpsko-albanski konflikt: Istorijska perspektiva,' u
Duijzings, Janjić i Malići (izdanju), Kosovo – Kosova, str. 8.
129
prevlasti jedne etničke grupe. U praksi je to,
medjutim, započeto sa dve osnovne naprsline u
njegovom sklopu. Kao prvo,time što kosovskim
Albancima nije data puna teritorijalna autonomija
zanemareno je albansko nacionalno pitanje. Kao
drugo, Vojvodini je dat viši nivo nego Kosovu time
što je proglašena za Autonomnu pokrajinu sa
strukturom vlasti koja je bila slična republičkoj.
Za razliku od nje, Kosovo i Metohija su postali
Autonomna oblast sa lokalnim administrativnim
jedinicama, što je sprečavalo mogućnost donošenja
bilo kakvih autonomnih odluka.Ono nije imalo ni
nezavisno zakonodavstvo, niti vrhovni sud, kao
Vojvodina. Službeno obrazloženje te statusne
razlike bilo je postojanje većeg broja nacionalnih
grupa u Vojvodini koje su bile kulturološki
različite i stoga zahtevale postojanje vrhovnog
suda. U ustavu Republike Srbije je bilo zapisano da
je republiku osnovao narod svojom voljom, a
privrženost Kosova Srbiji se pretpostavljala, iako
je Kosovo pristupilo novoj jugoslovenskoj
federaciji kao puki teritorijalni dodatak Srbije.
Raison d'etre za jugoslovenske komuniste bio je
brižljivo uspostavljen odnos snaga izmedju naroda i
manjina u Jugoslaviji i potencijalne opasnosti od
srpske prevlasti. Srpsko nacionalno pitanje je bilo
otežano činjenicom da je u srpskoj republici živeo
najveći broj jugoslovenskih nacionalnih manjina.
Sami Srbi, medjutim, nisu mogli da se ujedine u
jednu republiku, a da istovremeno ne pogaze prava
drugih nacija. Prava pojedinih nacija bila su, s
jedne strane, garantovana federalnim poretkom
zemlje, a sa druge, njenim jedinstvom. Ipak,
formiranje dve Autonomne oblasti, Vojvodine i
Kosova, unutar Srbije bio je pokušaj da se srpsko
pitanje reši. Komunisti nisu želeli da protiv sebe
okrenu najveću etničku grupu, Srbe, niti da ugroze
ono malo privrženosti koje su uživali u Srbiji time
što bi povredili srpski nacionalizam, pa su, zbog
toga, apravili kompromis članom 103 novog Ustava
130
koji je prava i domete Autonomnih oblasti Vojvodine
i Kosova odredjivao Ustavom Republike Srbije. Ustav
nije razradio pojedinosti u vezi sa tačno
odredjenim položajem autonomnih jedinica, već je
samo konstatovao: "Narodna Republika Srbija u sebi
sadrži Autonomnu Pokrajinu Vojvodinu i Autonomnu
Pokrajinu Kosovo i Metohiju." KPJ je na novi Ustav
gledala kao na instrument kojim se postiže
pojedinačna nacionalna ravnopravnost i jedinstvo
Jugoslavije.
Ustav je priznavao pet nacija: Srbe, Hrvate,
Slovence, Crnogorce i Makedonce. Svaka republika,
sa izuztekom Bosne i Hercegovine,smatrana je
nacionalnom državom u smislu grubog ekvivalenta
zemlje porekla preovladjujuće nacije unutar njenih
granica. Manjine su, doduše, imale poseban status i
bilo je jasno da nije postojala namera da se pravo
na samoopredeljenje primeni na njih, čak ni u
teoriji. Osnovna prava manjina bila su priznata
uopšteno, u članu 13 Ustava i predvidjala su da
nacionalne manjine uživaju pravo i zaštitu svog
kulturnog razvoja i slobodu korišćenja maternjeg
jezika. Albanski nacionalizam je, takodje, trebalo
da bude suzbijen. Ustavni dogovori koji su se
odnosili na teritorije nastanjene Albancima
postignuti su proizvoljno i ne uzimajući u obzir
ukupno stanovništvo na tim područjima. Kao i u
predratnoj Jugoslaviji, teritorije gusto naseljene
Albancima ponovo su bile podeljene na različite
administrativne jedinice. Jugozapadno područe na
granici sa Albanijom bilo je uključeno u Republiku
Crnu Goru, a jugoistočno je postalo deo Republike
Makedonije. Ona nisu bila uključena u Autonomnu
Pokrajinu Kosovo zbog pokušaja režima da izadje u
susret makedonskom nacionalizmu i zbog geografskog
značaja položaja [ar planine koja je činila
izvanrednu prepreku u komunikacijama izmedju ta dva
područja. Ustavom odredjeni niži status Kosova bio
je srodan sovjetskom modelu saveza republika i
131
pogoršan srpskom prevlašću u političkom životu
oblasti u sledećih dvadeset godina. Ustav iz
1946.g. nepotrebno je pothranjivao duboku mržnju
Albanaca koji su zadržali neprijateljski stav prema
narodnom oslobodilačkom pokretu, prosto zbog
nerazumevanja razlike izmedju stare i nove
Jugoslavije. U teškim vremenima neposredno posle
rata, albanska nacionalna manjina je ostala
"najjači neprijateljski element", a režim je u
ophodjenju sa njima bio kriv zato što je
primenjivao krajnje mere koje su se povremeno malo
razlikovale od onih koje su primenjivale okupacione
snage za vreme rata. Razni albanski izvori
procenjuju da je, od 1944. do 1946. godine, 36,000
Albanaca, a možda i 47,000 njih stradalo kao
žrtve sistematskih masovnih pogubljenja koje su
izveli komunisti u vreme revolucionarne groznice i
kasnije, u toku misije "pronadji i uništi" i
programa "pacifikacije", "razoružanja" i
"rehabilitacije", policijskih mučenja i epidemija
tifusnih groznica koje su napadale vojne jedinice.7
U strahu od izbijanja novih pobuna medju
Albancima,KPJ je naredila rukovodstvu na Kosovu da
suzbije sledbenike Balli Kombetar, odnosno,
baliste.8
Raskid sa Moskvom
Prvih posleratnih godina osiono jugoslovensko
rukovodstvo je sebe i svoju revoluciju tako visoko
cenilo da je bilo samo pitanje vremena kada će se
Staljin naljutiti zbog rastućeg prestiža Tita koji
7 S.Repishti, 'Ljudska prava i albanska narodnost u Jugoslaviji', u
Oskar Gruenewald i Karen Rosenblum-Cale (izdanju), Ljudska prava u
Jugoslaviji, Nju Jork, 1986.g., str. 238. 8 Nekoliko Albanaca , potpisnika Bujanske Rezolucije 1944.g. platili su
svojim `ivotima za ideal ujedinjenja Kosova sa Albanijom. Rifat Beri{a
poginuo je bore}i se u brdima kod Drenice 1948.g. a Heljadina Hanu je
ubila UDB-a 1948.g.
132
je proputovao sve zemlje narodne demokratije
istočne Evrope, veličajući vrline svog režima.
Osnovni predmet velikog spora 1948. godine bio je
jednostavan: da li će Tito i njegov politbiro ili
će Staljin biti diktator u Jugoslaviji. Ono što je
Staljinu stajalo na putu bio je Tito i
jugoslovenski režim koji je iz njega crpeo
samosvojnu snagu, zasnovanu na jedinstvenosti
jugoslovenske 'uradi sam' revolucije u istočnoj
Evropi.9 Jugosloveni su, iako nesvesno, izazivali i
unižavali autoritet Oktobarske revolucije i položaj
Sovjetskog Saveza kao pravog doma istinskog
socijalizma. Staljinu je smetalo što su Jugosloveni
počeli da preuzimaju vodeću ulogu odnosu na druge
balkanske komunističke pokrete, posebno u Grčkoj u
kojoj je KPJ snažno podržala ustanak iz
1946.godine.Planovi Tita i bugarskog vodje,Georgi
Dimitrova,o stvaranju balkanske federacije bili su
ti koji su konačno gurnuli u otvoren raskid
sovjetsko-jugoslovenskie odnos. Staljina je
razbesnelo što njegove države štićenice tako
otvoreno vode svoju nezavisnu politiku, a još više
činjenica da se nisu savetovale sa njim. Zbog toga
je, u junu 1948.godine, Jugoslavija bila isključena
iz Informbiroa.
Jedna od brojnih posledica Titovog raskida sa
Staljinom bila je i ta što je albansko stanovništvo
Jugoslavije posle toga predstavljalo veću pretnju.
Enver Hodža, koji je predvideo raskid izmedju
Staljina i Tita, odlučio je da veže svoju sudbinu
za Sovjete,pa je tako Albanija postala prva medju
komunističkim državama koja je otvoreno napala
Tita. Raskid izmedju Jugoslavije i Albanije,
1948.godine, bio je rezultat sukoba izmedju
Jugoslavije i Informbiroa i predstavljao je kraj
špekulacija o ujedinjenju Kosova sa Albanijom. On
je,isto tako, zaustavio useljavanje Albanaca u
Jugoslaviju.
9 Rusinow, Jugoslovenski eksperiment, 1948-1974.g., str. 25.
133
U nameri da ublaži razvoj nacionalne svesti
brojnog albanskog stanovništva na Kosovu koje se
brojčano uvećavalo dvostruko brže od jugoslovenskog
proseka, vlada je počela da sprovodi 'poturčivanje'
i to na dva načina: tako što je, 1951. godine, u
škole uvedena nastava na turskom jeziku, a uz to su
Albanaci ohrabrivani da se isele u Tursku. Koncept
turske manjine na Kosovu službeno je uveden skoro
neposredno nakon Titovog raskida sa Staljinom i
albanskog svrstavanja uz Staljina, u junu 1948.
godine. Raskid sa Informbiroom, 1948. godine,
izazvao je u Beogradu strah da bi
antijugoslovenska propaganda Tirane mogla da
naidje na plodno tle medju kosovskim Albancima.
Kako bi se Albanci ohrabrili da odu, vršen je
neposredan pritisak tako što su Albanci
prisiljavani da se nacionalno izjasne kao Turci.
To je stvorilo strah i nesigurnost, a veliki broj
Albanaca muslimana, koji su se izjasnili kao Turci
da bi izbegli progon, bili su brzo brodovima
prebačeni u Tursku. Ponovo je aktiviran
jugoslovensko-turski sporazum smišljen da ohrabri
Albance da se isele u Tursku koji je potpisan je
1953.godine.
Vasa čubrilović, tada profesor Univerziteta i
najuticajnija ličnost Srpske Akademije nauka i
umetnosti, ponovo se založio za proterivanje
Albanaca iz Jugoslavije. U izveštaju pod naslovom
'Problem manjina u novoj Jugoslaviji', sačinjenom
za uže rukovodstvo Narodnoslobodilačkog rata,
uključujući Tita, Milovana Djilasa i Aleksandra
Rankovića, on je obnovio svoju predratnu tezu o
potrebi isterivanja Albanaca iz posleratne
Jugoslavije jer je od strateškog značaja da se
Kosovo sačuva.
'Kosovo i Metohija su uvek smatrani strateškom
tačkom Balkana. Njegov položaj u središnjem
delu Balkana razdvaja Crnu Goru od Srbije, a
obe od Makedonije. Te zemlje Federativne
134
Jugoslavije nikada neće biti snažno povezane,
sve dok ne budu imale neposredne etničke
granice. Ovo pitanje je posebno značajno za
Makedoniju. Gornji tok reke Vardar nalazi se u
albanskim a donji u grčkim rukama. Mi, južni
Sloveni držimo samo njegov srednji deo. Ne
smemo gajiti iluzije u vezi budućeg razvoja
odnosa u Evropi. Ovaj strašni rat sigurno neće
biti i poslednji. Ostajemo na vetrometini
raskršća i bićemo ponovo izloženi prvom udaru
nekog novog rata.'10
čubrilović obrazlaže da je najveći problem za
Jugoslaviju razbijanje manjinskih blokove
smeštenih na značajnim geo-političkim položajima.
Stoga nisu samo Albanci ti koji treba da budu
proterani. Nemci i Madjari, takodje, treba da budu
na udaru:
'Posle stravičnog nasilja nemačkog Rajha nad
slovenskim zemljama, u čemu je dobio pomoć
domaćih Nemaca, Sloveni imaju sva prava da
zahtevaju da se njihova zemlja očisti od
folksdojčera. Nova politička granica izmedju
nas i Austrije mora biti i etnička granica
izmedju Slovena i Nemaca. čak i sada, Sovjetski
Savez ponovo razmešta stanovništvo, što je
započeo za vreme rata, tako što raseljava
Poljake iz Ukraine i Belorusije preko
sovjetsko-poljske granice, a odatle dovodi
Ukrajince i Beloruse u Sovjetski Savez.
Pozivajući se na te primere, mi, isto tako,
imamo pravo da zatražimo od svojih saveznika da
se naš problem sa manjinama reši na istovetan
način, proterivanjem. Ovaj rat i masovna
preseljavanja stvorili su preliminarno
psihološko raspoloženje pogodno za
proterivanje. Naše manjine su svesne onoga što
10 Kosovski istorijski pregled, br. 1, Tirana, 1993.g., str. 39.
135
su počinile i zbog toga se neće dugo opirati
ukoliko ih isteramo.'11
Iz jugoslavije je proteranoi 500,000 Nemaca
posle II svetskog rata bez ikakve medjunarodne
reakcije.
Titov razlaz sa Staljinom, 1948. godine,
onemogućio je Jugoslaviju da, kao što je imala
nameru, anektira Albaniju, a Enver Hodža postaje
njen najozbiljniji protivnik u komunističkom svetu.
Nastupilo je brižljivo čišćenje pro-jugoslovenske
frakcije u albanskoj partiji uporedo sa opštim
progonom svih onih njenih stanovnika koji su bili u
nekoj vezi sa Jugoslavijom, zbog čega je oko 5 000
Albanaca potražilo utočište na Kosovu. Sve do
1948.godine, ideološke veze koje su zbližavale
Jugoslaviju i Albaniju držale su pitanje Kosova po
strani, ali, nakon isključenja Jugoslavije iz
Informbiroa, Tirana se ohrabrila da ponovo potegne
'nerešeno' pitanje Kosova. Uz Staljinovu podršku,
albanski mediji izveštavaju naširoko o 'progonu'
Albanaca u Jugoslaviji, a njih potstiču da 'zbace'
Tita.12Tajni dokument britanske ambasade u
Beogradu, datiran krajem oktobra 1949. godine,
izveštava o da su u Jugoslaviji potvrdjene
aktivnosti albanskih komiteta protivnika Hodže, a
skorašnji govori Envera Hodže, takodje, bacaju
dodatno svetlo na ovaj predmet. U svom govoru,
održanom u Skadru, 15. septembra 1949. godine, on
potvrdjuje da je Tito 'izdržavao i hranio ratne
zločince u Skoplju i Prištini' shodno ciljevima
'koji su dobro poznati albanskoj vladi'. Mada se
njegove neprijateljske aktivnosti mogu porediti sa
situacijom u kojoj 'slepac vodi slepce'13, on dodaje
da je Tito podstakao nekoliko desetina
neprijatelja niskog stepena inteligencije da
11 Ibid, str. 40. 12 Zeri i Populit, Tirana, 25.septembar 1949.g., str. 1. 13 Za Hod`ina obja{njenja njegovih odnosa sa jugoslovenskim re`imom vidi
E. Hod`a, Titoisti, Tirana, 1982.g.
136
pobegnu iz Albanije, zatim ih učlanio u
diverzantske bande u Jugoslaviji i poslao ih natrag
u Albaniju da podstiču nemire. Neke od tih bandi su
se 'pokajale' i otkrile 'niske pobude Titoista'.
Drugi su uspeli da ubiju 'neke naše drugove, kao
što je bio veliki rodoljub Bardok Biba'.14
Društveni razvoj; prekogranični albanski odnosi
U godinama koje su usledile neposredno posle
rata, položeni su temelji postepenog društveno-
ekonomskog razvoja Kosova koje je, kao i ostatak
Balkana, bilo opustošeno ratom. Više od 70%
oskudnih industrijskih pogona u tom području bilo
je razrušeno, a nijedan kilometar puteva nije bio
asfaltiran, pa je bilo potrebno uložiti ogromni
napore da se privreda oporavi i da se stvore
materijalni i socijalni uslovi koji bi podstakli
razvoj. Novi režim je zaigrao na kartu oblikovanja
nove, 'jugoslovenske',a ne nacionalne dimenzije,
popularne narodne mitologije zasnivajući je na
jedinstvenosti partizanske revolucije.
Tako je, uspostavljanjem socijalističkog
društva u Jugoslaviji, kosovski mit postepeno
počinje da gubi na značaju.15 @rtvovanje cara Lazara
više nije javno hvaljeno. Umesto toga, spomen boja
na Kosovu je strogo ograničen na skromne proslave
koje je organizovala od Srpska ravoslavna crkva,
koja je, takodje, izgubila na javnom značaju. Novi
mitovi su stvoreni i slavljeni su uz pomoć i
podsticaj vladinih ideologa i preživelih iz rata,
a ticali su se oslobodilačke borbe jugoslovenskih
partizana. Godinama nakon rata, čuvena
partizanska pobeda u borbi na Sutjesci slavljena
kao neka vrsta jugoslovenskog Kosova.16 Kao
14 PRO, FO, 371/78217, 21.oktobar 1949.g. 15 T. Emmert, Srpska golgota: Kosovo 1389.g., Isto~no-evropske
monografije, br. CCLXXVII, Nju Jork, 1990.g. , str. 140. 16 T.A.Emmert, 'Kosovsko zave{tanje', Srpske studije, tom 5, br. 2,
1989.g., str. 28.
137
protivtežu ogorčenosti i revolta na Kosovu,
ugoslovenske vlasti su postepeno počele da otvaraju
škole na albanskom jeziku i da ohrabruju izdavanje