Konstitutivni elementi stila u pjesmi Jure Kaštelana "Tifusari"

SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

SEMINARSKI RAD

Konstitutivni elementi stila u pjesmi Jure Kaštelana

“Tifusari”

KOLEGIJ: Stilistika

STUDENT: Martina Hrkač

MENTOR: Prof. dr. sc. Slavomir Sambunjak

Zadar, 12. lipanj 2013. godine

Sadržaj

1. UVOD...................................................32. ANALIZA POEME “TIFUSARI”...............................42.1. PONAVLJANJA.........................................42.2. ALITERACIJA I ASONANCA..............................62.3. PJESNIČKI HOMOFONI I ANAGRAMI......................102.4. RIMA...............................................122.5. GOVORNA METAFORA...................................142. 6. METONIMIJE........................................18

3. ZAKLJUČAK.............................................234. LITERATURA............................................24

2

1. UVOD

U ovom seminarskom radu pokušat ću na temelju

istraživanja i proučavanja pjesme "Tifusari" Jure Kaštelana

odrediti konstitutivne elemenet stila u pjesmi.

Budući da smo se na seminarskim predavanjima bavili

proučavanjem i analizama tekstova, odlučila sam u svom radu

detaljnije analizirati poemu Tifusari. Poema je puna

stilskih figura, metaforičkog značenja i vjerujem da će

analiza biti zanimljiva. Na predmetu stilistike proučavali

smo homonime, anagrame, pjesničke figure, fonostilistiku,

sintaksostilistiku, i sve to pokušat ću primjeniti u svom

kratkom istraživanju i analizi.

Pri istraživanju, proučavanju i pronalaženju stilskih

figura unutar pjesme Jure Kaštelana pomoglo mi je djelo

Branka Vuletića "Prostor pjesme", a pjesmu "Tifusari"

pronašla sam u zbirci pjesama Jure Kaštelana "Iz ništani,

pozdrav".

3

2. ANALIZA POEME “TIFUSARI”

2.1. PONAVLJANJA

“Svako je ponavljanje vraćanje na prethodni tekst, ponovno čitanje,

preosmišljavanje tog teksta, otkrivanje novih dimenzija već pročitanog

teksta...svako je ponavljanje u isti mah i određivanje granica pjesničkog svijeta,

određivanje konačnog prostora pjesme...” 1

Slijedeći ove misli krećemo u potragu za oblicima koji

u svijetu pjesme postaju poruke, oblicima koji grade svijet

pjesme i stil pisanja Jure Kaštelana.

1 Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 13.

4

Prema Branku Vuletiću ponavljanje je osnovna pjesnička

figura. Neka od tih ponavljanja imaju i posebne termine, pa

tako govorimo o asonanci, aliteraciji, pjesničkim

homofonima, rimi, zrcalnoj strukturi, stopi, refrenu,

strofi, itd. Najjednostavniji oblik ponavljanja u pjesništvu

Jure Kaštelana je dvočlano ponavljanje riječi2:

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ište

- Druže…

- Druže…

Ponavljanja većih cjelina koje se ne nižu izravno jedna uz

drugu:

Ne zbori noć.

Tišina bez utvara.

Nijemo...

Ne zbori noć.

2 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 123.

5

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Svaka

Ide

Svome

Grobu.

Svaka ide svome grobu.

Ponavljanja riječi javljaju se često u obliku anafore , a

rjeđe kao epifore:

Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija


Smrt su stope moje.

Među ponavljanja mogu se ubrojiti i ponavljanja različitih

oblika riječi; to mogu biti jednostavna slaganja pridjeva

ili glagola s imenicom u različitim brojevima, padežima,

licima ili rodovima; ponavljanja riječi istog korijena,

itd.3:

3 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 142

6

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

U mraku čujem žive razgovore,

očima živih gledam nove dane.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

(…)Sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U prvom primjeru radi se o poliptononu, figuri ponavljanja u

kojoj se jedna riječ ponavlja u različitim oblicima

deklinacije ili konjugacije. U ovom slučaju imenica ruka

pojavljuje se u najprije u instrumentalu jednine, a zatim u

akuzativu jednine. Drugi primjer Branko Vuletić naziva

figurom prelaženja.4 Posljednji stihovi primjer su

ponavljanja riječi istog korijena (raste – izraste).

Refren je specifična vrsta ponavljanja jer uključuje

pravilnost: ponavljanje na jednakim mjestima, u jednakim

razmacima. Primjer pravog refrena u Kaštelanovu pjesništvu

vrlo je rijedak.

U slobodnom stihu Jure Kaštelana refren često gubi

svoju periodičnost, pa tako prije možemo govoriti o običnom

ponavljanju, a ne o refrenu – ipak u kategoriju refrena

ubrajamo ona ponavljanja koja zaključuju pojedine dijelove

pjesničkog govorenja bez obzira na pravilnost njihova


7

javljanja.5 Bez obzira na to u "Tifusarima" ne govorimo o

refrenu, već o običnom ponavljanju.

2.2. ALITERACIJA I ASONANCA

Asonanca je rjeđa glasovna figura od aliteracije. Za

konsonante je dovoljno da se pojave dva puta u stihu pa da

se može govoriti o aliteraciji, no vokali se trebaju

pojaviti bar četiri ili više puta da bi se primijetila

asonanca. Dvostruko javljanje vokala primjećujemo kao

asonancu tek kad su oni na izrazito istaknutim mjestima kao

na primjer naglašeni vokali na kraju stihova.6

O vokalima se govori i kao o nekoj vrsti nota. Kad se

spomene nota, pomisli se na njezinu zvukovnu realizaciju,

intonaciju. Vokali se poistovjećuju s intonacijom zbog svoje

akustičke građe harmoničnih vibracija. Zbog tonaliteta koji

je osnovno obilježje asonance, lakše primjećujemo asonance

vokala i, u, pa zatim e,o, a najteže se primjećuju asonance

vokala a7;

Hoće li ikad ovom stazom proći

Nebo široko, oko puno sreće?

5 prema: isti, str. 160.6 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 377 prema: isti, str. 37-38

8

Kolona ide. U groznici rastu

Goleme šume suncem obasjane.

Aliteracije se u Kaštelanovu pjesništvu kreću u velikom

rasponu od "nježnih", "lakih" aliteracija, pa do "teških",

"nametljivih" ponavljanja konsonanta.8


Smrt su stope moje.

Da li će briznuti frule i izvori

I cvrkutati jutra u proljeće?

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.


oko ište.

U "Tifusarima" su posebno zanimljive aliteracije glasa s.

Aliteracija glasa s jaka je u prvom dijelu pjesme – nalazi

se u najjačem položaju, na početku, ali i brojčano je jaka.

U prvom dijelu poeme od ukupno 160 glasova 21 je s,

što u postocima iznosi 13,12%.9 Ova aliteracija ima

višestruku vrijednost: povezuje u motivirani niz,8 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 419 prema: isti, str. 55

9

izjednačava sve riječi koje sadrže ovaj glas, pokazuje

njihove nužne, prirodne veze: stope, snijeg, smrt, svaka, svome;

jasno je da ova aliteracija svojom materijalnošću samo

potvrđuje očite uzročno-posljedične veze; aliteracija glasa

s svojom materijalnošću potvrđuje veze koje su iskazane i

drugim sredstvima: Smrt su stope moje, gdje glagolska rečenica

samo ponavlja, pobliže tumači bezglagolsku rečenicu, sliku

Smrt do smrti, koja je i sama ponavljanje; sve se odvija u

pulsiranju, širenju i sužavanju pažnje: od opisa (Brojim

stope na bijelu snijegu) do sažimanja (Smrt do smrti), pa

opet do objašnjavanja (Smrt su stope moje); sve su to

jednaki sadržaji, sve su to ponavljanja, a u svim se

ponavljanjima ponavlja i glas s i tako svojom materijalnošću

potvrđuje istinitost ovih veza i njihovu povezanost s

dekorom - snijegom.10

Također pokazuje višestruki aspekt glasovnih

ponavljanja u Kaštelanovu pjesništvu. Ponajprije možemo reći

da ima onomatopejsku vrijednost: visoki, piskavi glas može

se povezati sa škripanjem snijega koje prati hodanje

tifusara u hladnoj noći. Osim toga djeluje i kao unutrašnja

motivacija: povezuje u motivirani niz i izjednačava sve

riječi koje sadrže taj glas: stope, snijeg, smrt, svaka,

svome, itd.11 Možemo reći i da djeluje kao sinestezija:

visoke glasove primamo i kao svijetle – svijetla boja

10 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 5511 prema: isti, str. 55-57

10

snijega. Kroz ovu aliteraciju vezuju se i vizualni i

auditivni elementi bijele smrti. Konačno, možemo je

promatrati i kao metaforu: glas s je najviši glas ljudskog

govora, malo iznad njega granica je ljudskih mogućnosti

slušanja; iznad glasa s za nas više nema zvukova – glas s je

granica između ljudskog govora i tišine, između života i

smrti.

Drugi primjer otkriva nam drugu, brojčano jaku

aliteraciju, aliteraciju glasa r.12 Drugu stranu patnje,

suprotnost patnji nešto jasnije pokazuje druga aliteracijska

os u prvom dijelu »Tifusara«: to je aliteracija konsonanta

r. I ova je aliteracija brojčano jaka: 14 glasova r od

ukupno 160 glasova čini 8,75%. I ova aliteracija djeluje

najprije kao unutarnja motivacija, i tako povezuje,

izjednačava riječi: brojim, smrt, grob, izvori, more.

Smrt i grob sadržajno pripadaju polju aliteracije glasa s;

ali, u ovoj se aliteraciji javljaju i drukčiji sadržaji:

izvori, more. Snaga zla, snaga je patnje velika; ona povezuje,

poistovjećuje grob i more; i to ne samo aliteracijskom

vezom, već i činjenicom da se ove dvije riječi nalaze na

jednakim mjestima pjesničkog ustroja.

Aliteracija glasa r jasno pokazuje mogućnost izlaza:

pokazuje ono što je sadržano u graničnoj vrijednosti glasa

s, ono što je sadržano u opoziciji legato i staccato govorenja.

I dalje kroz pjesmu ova se opozicija nastavlja.

12 prema: isti, str. 5611


nebo široko, oko puno sreće?


i cvrkutati jutra u proljeće?

Prva strofa drugog dijela u pravilnim jedanaestercima

ponavlja aliteraciju glasa r: 9 glasova r od ukupno 96

glasova čine 9,37%. Pogledamo li riječi koje povezuje ova

aliteracija, vidjet ćemo da se perspektiva još više otvara:

proći, široko, sreće, briznuti, frule, izvori, jutra, proljeće. Doduše, sve je u

obliku pitanja, nesigurno je, ali se mogućnost ipak otvara:

izvori se opet javljaju, ali to više nisu stope koje idu svome

grobu, to su izvori života, cvrkutanja, proljeća.13

U trećem primjeru primjećujemo bogatu aliteraciju glasa v.



– Ognja, ognja –

kosti vrište.

– Zvijezde, zvijezde –

oko ište.


12

Od ukupno 77 glasova 9 je v, ili u postocima 11,69%.

Ova aliteracija povezuje u sinonimski niz gotovo sve riječi

prve strofe: vijavica, vjetar, vije, čovjeka, vuka, kosti,

zvijezde). Ova aliteracija ponavlja aliteraciju glasa s iz

prvog dijela: ona ima onomatopejsku vrijednost, dakle posve

istu vrijednost kakvu ima i aliteracija glasa s u prvom

dijelu; onomatopejska je vrijednost ove aliteracija jača

zato što je vijati riječ onomatopejskog porijekla, pa tako i

vijavica i vjetar; a jednaki se slijed glasova (vije) nalazi i u

zvijezde; tako se i ovdje potvrđuje prvobitna misao o hodu

uskom crtom koja dijeli/vezuje smrt i život, grob i more,

vijavicu i zvijezde.

Fijuk vjetra poistovjećuje se s tišinom dalekih

zvijezda. Ova se aliteracija s jedne strane širi u čvršću

glasovnu vezu (vije, vijavica, vjetar/zvijezde), a s druge

strane poistovjećuje čovjeka i vuka: blizina i glasovni

sastav pokazuju da je zvijer u čovjeku: čovjek(a) uz

alternaciju stražnjih, zaokruženih vokala (o/u) sadrži sve

glasove vuka (v, o/u, k, a).

Primjeri čestih aliteracija otkrivaju nam konstantne

vrijednosti u Kaštelanovom pjesništvu.14

2.3. PJESNIČKI HOMOFONI I ANAGRAMI

14 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str.56

13

Poput jezičnih i pjesničkih glasovnih figura, razlikuju

se i jezični i pjesnički homofoni u pjesničkoj uporabi.

Jezični homofoni su glasovno jednaki oblici etimološki

različitih riječi; oni postoje u jeziku kao i sve druge

riječi neovisno o pjesničkom stvaranju. Jezičnih je homofona

kao i onomatopejskih izraza, vrlo malo u poeziji, kao i u

svagdašnjem govoru, pa ih i u Kaštelanovoj poeziji ima veoma

malo.15

Za njegovo pjesništvo značajniji i učestaliji su

homofoni koji se ne mogu nazvati jezičnim homofonima; to su

nepotpuni homofoni, slučaj kada se dvije riječi podudaraju u

više glasova u jednakom redoslijedu ili u tek nekoliko

glasova.16



(…)To majka ruke

Nad mojim snom

Nad svojim sinom

Savija

I njena crna

Crna

Kosa

Ko san…

15 prema: isti, str. 6016 prema: isti, str. 67

14

Jedna se riječ može u cijelosti ponoviti, odraziti u drugoj

riječi i anagramskim postupkom17:

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja?

Česti su i nepotpuni anagrami – dvije riječi vezuju se s

nekoliko glasova, ali različitim redoslijedom:

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

U navedenim stihovima riječ prkositi može se označiti kao

ključna, a uz tu riječ vežu se ostale riječi (stope, ostati,

krvlju, utisnute) s nekoliko glasova ali različitim

redoslijedom. Nepotpune anagramske veze nalazimo i u

slijedećem primjeru18:

17 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 81 18 prema: isti, str. 83.

15


I cvrkutati jutra u proljeće?

Preko aliteracije konsonanta r obuhvaćeno je mnogo riječi.

Sve navedene primjere nepotpunih anagrama možemo definirati

i kao kombinacije aliteracije i asonance, zbog čega Branko

Vuletić postavlja pitanje možemo li asonancu i aliteraciju

smatrati začecima pravih homofona?!19

2.4. RIMA

U pjesničkom djelu Jure Kaštelana rima je neuobičajena,

zato i veoma funkcionalna. Kaštelan rimu ne smatra formalnim

elementom pjesme.20

U "Tifusarima" se izmjenjuju dijelovi pisani slobodnim

stihom i dijelovi pisani vezanim stihom. U dijelovima

pisanim slobodnim stihom rima je rijetka i pojedinačna, dok

u dijelovima pisanim vezanim stihom govori o pravilnom

rasporedu rime.

U Kaštelanovim se rimama nalaze i razni oblici

homofonskog vezivanja – od pravih homofona, preko anagrama,

do nepotpunih homofona.

19 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 84.20 prema: isti, str. 89.

16

Česte su tzv. eho-rime u kojima se jedna riječ u cijelosti

ponavlja u drugoj riječi. Eho-rima tipičan je primjer

pjesničkog homofona u Kaštelanovu pjesništvu.21

Ognja, ognja -

Kosti vrište-.


Oko ište.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

(…)Sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

Rima se često javlja unutar stiha, pa tako prestaje biti

formalna odrednica pjesme.



U rimi nalazimo i homofonske veze s prekidom, slučaj u kojem

se jedna riječ u cijelosti, ali s prekidom, ponavlja u

drugoj:22

Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači

osvetom još jačom ljubav progovori.

21 prema: isti, str. 102.22 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 104.

17

Rođena zemljo, nisam te dočeko,

Nego u gunju, sav od rana,

Nemoćan, zguren, jedva korak vučem –

I zato si jače u mene urezana.

Slobodnim javljanjem rime, kao općom oznakom

Kaštelanova pjesništva, postiže se osobita funkcionalnost

rime u pjesmama ili dijelovima pjesama gdje ona pokazuje

pravilan raspored.23 To se vidi u dužim pjesmama poput

"Tifusara" gdje se jasno suprotstavljaju dijelovi pisani

slobodnim stihom i dijelovi pisani vezanim stihom.

Funkcionalnost rime pokazuju i druga ponavljanja

(riječi, sintagmi, stihova, strofa) te refren i gramatički

paralelizmi koji često preuzimaju ulogu rime u pjesmama gdje

rime nema.24

2.5. GOVORNA METAFORA

Postoji veza između stilističkih postupaka i govornog

ostvarenja. Brojni stilistički postupci na razini sintakse,

semantike ili morfologije mogu se svesti na fonostilističke

postupke, jer stilistički postupak ima u sebi i jasno

ukodirano i govorno ostvarenje. Inverzija (subjekta i

predikata, predikata i objekta, pridjeva i imenice) npr.

jasno određuje mjesto akcenta rečenice, dakle govorno

23 prema: isti, str. 119.24 prema: isti, str. 120.

18

ostvarenje. Uobičajeni red riječi traži svoju aktualizaciju

- govorno ostvarenje u kontekstu; stilistički postupak

sadrži, rezimira u sebi čitav kontekst, pa mu je tako zadano

i govorno ostvarenje, koje proizlazi iz konteksta.25

Na sintaktičkom planu bitne su oznake krika razbijanje

jezične organizacije: uzvici, eliptične rečenice, veoma

kratke rečenice jezični su signali prisutnosti krika.

Ljudski izraz tada počiva na bogatom govornom ostvarenju, a

ne na jezičnoj izgrađenosti. Naprotiv, dugačke rečenice,

složene i višestruko složene rečenice, dakle visoki oblici

jezične organiziranosti u pravilu pokazuju odsutnost

krika.26

U »Tifusarima« su jasno odijeljena dva osnovna ritma:

slobodnog i vezanog stiha. Slobodni je stih u dijelovima

koji izravno govore o ljudskoj patnji (1, 3, 4); vezani je

stih u dijelovima u kojima se rađa nada, vjera da postoji i

nešto drugo osim patnje i smrti (2, 5). Usporedimo li prvi

dio pjesme s drugim, suprotnost između slobodnog i vezanog

stiha je očita. Prvi dio ima stihove posve nejednake dužine:

od dva do petnaest slogova; strofe su također nejednake

veličine: od jednog, dva, tri i četiri stiha; nema rime, ali

postoje brojna ponavljanja (glasova, riječi, rečenica), koja

tvore ritmički kostur ovog dijela pjesme. Drugi je dio pisan

u pravilnim jedanaestercima (tek jedan stih ima dvanaest25 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 626 prema: isti, str. 6

19

http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9



slogova) u dvije strofe od po četiri stiha s isprekidanom

(unakrsnom) rimom.27

U posljednjem, šestom dijelu susreću se, preklapaju se

dva ritma: onaj slobodnog i onaj vezanog stiha. Formalno

riječ je o vezanom stihu: ponavlja se ritam drugog dijela

pjesme: jedanaesterci u katrenima, vezani isprekidanom

(unakrsnom) rimom. Međutim, elemente slobodnog stiha,

slobodnog ritma, unosi sintaktički ustroj, koji se ne

poklapa s versifikacijskim: bilo da je riječ o opkoračenjima

(2, 5, 6. strofa) ili o kratkim rečenicama ili fonetskim

blokovima, koji lome stih na manje smisaone cjeline (1, 2,

3, 6. strofa).28

Treća strofa jedina je u kojoj se poklapaju

sintaktički i versifikacijski ustroj.29 I upravo ta strofa u

cijelosti govori o trenucima sreće, o viziji daleke, ali

moguće sreće. I ne samo to: ova strofa sadrži i jaku

aliteraciju glasa r, aliteraciju izvora i mora iz prvog

dijela »Tifusara«, aliteraciju širokog neba, sreće, frula, izvora

cvrkutanja, jutra i proljeća iz drugog dijela »Tifusara«.

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

27 prema: isti, str. 728 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 729 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 202

20




i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

U svim je drugim strofama prisutna ljudska patnja.

Skladni oblik vezanog stiha treba pokazati kraj patnjama,

treba pokazati izlaz, svjetlost, ljepotu, ali se grozote

stradanja tome opiru kroz sintaktički ustroj posljednjeg

dijela »Tifusara«. Sintaksa ljudske patnje razara sklad

vezanog stiha.30

U četvrtom dijelu ne možemo pronaći neke pravilnosti u

građenju stihova; vraćamo se izlomljenom ritmu prvog dijela.

Ali dva umetnuta dijela narodne pjesme svojim se pravilnim,

deseteračkim ritmom izdvajaju iz ostalog dijela pjesme,

svjedoče o snazi i neuništivosti naroda.31

Oj Cetino moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

Versifikacijski ustroj lomi sintaksu. Međutim, ni

sintaktički ustroj nije manje važan, sadržajan. Riječ je

redom o veoma kratkim rečenicama, koje se ponavljaju, tu je

i eliptična rečenica (Smrt do smrti), koja se ponavlja tri

puta. Leksički kratke rečenice obično su nabijene emocijom.30 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 831 prema: isti, str. 8

21




U krajnjim oblicima afektivnog, a to znači iskrenog,

ljudskog, nepatvorenog izraza, govorno ostvarenje nosi

ključni sadržaj.32

Ovaj se tekst može promatrati i razvijen u plohi. To

je posebno istaknuto u usporedbi identične rečenice Svaka ide

svome grobu u dva različita metrička oblika: kao četiri stiha

i kao jedan stih. Različiti ritmovi ovih primjera mogu

govoriti o različitom ritmu koraka u sniježnoj noći.

Međutim, možemo također reći da je umorni ritam hoda

ispaćenih tifusara izražen upravo okomito razvijenom

rečenicom u četiri stiha, kada izlomljeni ritam govori o

krajnjim, nadljudskim naporima, o patnji koja lomi čovjeka,

pa tako lomi i njegov hod; i njegov govor kao sliku tog

hoda. Ista je rečenica u horizontalno razvedenom obliku,

kada se sintaktički i versifikacijski ustroji podudaraju,

lakša: ona je misao, koja se suprotstavlja razbijanju

ljudskosti; ona mijenja način i pravac hoda; isto postaje

bitno različito: jer stope više ne vode u smrt, to su izvori

koji vode k moru.33

Dva različita versifikacijska oblika jednake rečenice

mogu se promatrati i sa stajališta intonacije - cjelokupnog

govornog ostvarenja. Naime, što je stih kraći intonacija mu

je zgusnutija, bogatija. Kada se rečenica dijeli u četiri

32 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 833 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 231

22




stiha, jedna se bogata intonacija opetuje četiri puta i u

tom se opetovanju razvija, obogaćuje, traje intenzivnije i

duže.

Bijela površina stranice omogućava stihu da traje

dulje od svog fizičkog govora; svaki je stih ograničen

svojim trajanjem i neograničen bjelinom stranice: zato je

stih uvijek bogatiji, sadržajniji od proznog retka. Bjelina

plohe produžava i trajanje riječi i trajanje govornog

ostvarenja; upućuje nas na veliko bogatstvo pjesničkog

govora; upravo kao što nas dužina pauze u svakodnevnom

govoru upućuje na informativnost izrečene poruke ili one

koja slijedi, jer nam vrijeme pauze omogućava da u cijelosti

primimo obavijest: što je ona bogatija, tempo je u pravilu

sporiji, a pauze duže. Tako i horizontalno razvedeni stih

mirnije intonacije dobiva veliku informativnost između

ostalog i zbog izdvajanja u posebnu strofu, dakle

korištenjem bijelih površina. I završno je ponavljanje stiha

Svaka ide svome grobu izdvojeno u zasebnu strofu; bjelina se

razvija pretežno u vertikali. Završni je stih rezime; sve se

ovdje ponavlja, sve je u njemu sadržano: u glasovima, koji

su slika krajnjih ljudskih mogućnosti; u riječima, koje svoj

bogati sadržaj crpe iz čitavog prethodnog konteksta; u

bijeloj plohi koja okružuje riječi i koja im širi granice do

u beskraj.34

34 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 9

23




A kako je ovaj dio pjesme i ciklička struktura u

neprestanom ponavljanju, ne znamo joj ni početka ni kraja.

Uobičajeno je kodiranje vremenskog slijeda u njoj razbijeno

(dovedeno do savršenstva); svi su dijelovi sinonimi koji

traju istovremeno.

Kako su »Tifusari« građeni brojnim ponavljanjima, oni

su zapravo ciklička pjesma, koja nema kraja: sve se

ponavlja, sve se vraća na početak. Gotovo da bi pjesma

trebala završiti ponavljanjem prvog dijela.35 Upravo zato

zanimljivo je pogledati posljednju strofu.

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

i naši mrtvi još se jače bore.

Ova strofa sjedinjuje ritam slobodnog i ritam vezanog

stiha, jer se u njoj ne podudaraju sintaktičke i

versifikacijske cjeline; po tome je, dakle, sinteza pjesme.

Ponavlja se bezglagolska rečenica iz prvog dijela Smrt do

smrti u obliku Korak po korak. U patnji ista je sudbina čovjeka

i životinje: čovjeka i konja jasno vezuju, poistovjećuju

glasovi: o, k, a.36

35 prema: isti, str. 1036 prema: Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1999., str. 208

24

Jedan mogući završetak, zatvaranje pjesme u nju samu

savršenom glasovnom zrcalnom strukturom vidimo na kraju

drugog stiha: Za me nema zore polustih je koji se odražava u

sebi samome: ZA ME (N) EMA Z(ORE). Ali, on ipak nije kraj:

snaga aliteracije glasa r vodi nas dalje od smrti, dalje od

groba; pjesnik je zapjevao glasom zore u noći.37

»Tifusari« su dijalog smrti i želje da se ona nadživi, napisao je

Branimir Donat. Pjesma je smrt, ali i jasno suprotstavljanje

smrti: pjesma je život, divna vizija života i sreće, kakva

se javlja u trenucima najteže patnje. Pjesma je govor o

krajnostima ljudskog postojanja. Pjesma je hod tifusara po

uskoj crti koja dijeli/spaja život i smrt38.

2. 6. METONIMIJE

Mnogi su autori smrt označili kao bitnu temu

Kaštelanova pjesništva; pa ipak, izgleda da osnovna tema

Kaštelanova pjesništva nije samo smrt, već veza života i

smrti: veza koja je i suprotstavljanje i jedinstvo.

Očekivano je suprotstavljanje života i smrti. I u

»Tifusarima« se može govoriti o suprotstavljanju

37 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 1038 prema: isti, str. 10

25




metafora/metonimija smrti (mrak, grob, tmina) i života

(srce, pjesma, sloboda) u sljedećim stihovima39:

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda.

Ali već širi kontekst govori o vezivanju suprotnosti,

poistovjećivanju života i smrti40:

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati

što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,

hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Navedene stihove možemo tumačiti kao jedinstvo

suprotnosti, ili točnije kao istinski život, koji se javlja

u krajnjim situacijama, na granici života i smrti.

Dekor »Tifusara« opozicija je crne noći i bijelog

snijega; ali crno i bijelo ne ulaze uvijek u opoziciju smrti

i života: jer bjelina snijega znači i smrt, upravo kao što

crna boja može značiti i ljubav, nadu, život.41

39 prema: isti, str. 1240 prema: isti, str. 1241 prema: isti, str. 14

26

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

(...)

Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem čelu

klija.

U navedenom primjeru javlja se i san, koji ljubavlju

povezuje majku i sina materijalno, homofonskim odnosima: snom

- sinom; kosa - ko san.42

Ako gledamo uporabu riječi život i smrt vidjet ćemo da

se uz njih pretežno vezuju neke iste riječi, koje tako

postaju njihovi sinonimi. Ovdje i dalje zapravo se govori o

metonimijama: riječi se ne vezuju po sličnosti, što bi ih


27




definiralo kao metafore, već po blizini, po čestoj uporabi u

istim kontekstima, istim osima kombinacije, što ih definira

kao metonimije. Oči su i u »Tifusarima« povezane sa životom

i sa zvijezdama.43

U mraku čujem žive razgovore,

očima živih gledam nove dane.

– Ognja, ognja –

kosti vrište.

– Zvijezde, zvijezde –

oko ište.

Riječi kao tišina i nijem očekivano se nalaze samo u kontekstu

smrti:

Ne zbori noć.

Tišina bez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

U dihotomiju odnosa smrti i života možemo uključiti i

životinje koje se javljaju u Kaštelanovu pjesništvu: tako se


28

konj češće vezuje uz smrt, a ptica uz život. U »Tifusarima«

konj je također vezan za smrt, a pridružuje mu se i čovjek.44

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. (...)

Drugo vezivanje čovjeka i životinje veza je čovjek/vuk.



U oba slučaja vezu između čovjeka i životinje potvrđuje i

glasovni sastav riječi: čovjeka i konja povezuju glasovi: o,

k ,a; a čovjeka i vuka: v, k, a, te alternacija zaokruženih,

stražnjih vokala o/u. U »Tifusarima« se od ptica javlja

golub, ognjeni golub kao znak života.45

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

A kao znak ptica, a to znači života i sreće javlja se

cvrkutanje.

44 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9, str. 1745 prema: isti, str. 18

29





nebo široko, oko puno sreće?


i cvrkutati jutra u proljeće?

Posljednji je primjer višestruko značajan kao

metonimija sreće i života zbog glasovnih postupaka:

pjesničkih homofona i aliteracije: ponajprije oko, ključna

metonimija života u Kaštelanovu pjesništvu, odražava se u

atributu neba: široko - oko; nadalje, tu je aliteracija glasa r,

koja vezu grobu - moru iz prvog dijela usmjerava prema

ljepšim, sretnijim sadržajima: proći, široko, sreće, frule, izvori,

briznuti, cvrkutati, jutra, proljeće.

Jezero se u Kaštelanovu pjesništvu ne javlja često,

ali uvijek ima pozitivan predznak ljepote, sreće, života. U

»Tifusarima« jezero je vezano uz sreću, život, pa zato i nije

čudno da se i riječ nalazi u istom kontekstu.46

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.


30




Riječ, pjesma i ljubav one su riječi koje zasigurno imaju

pozitivan predznak u Kaštelanovu pjesništvu; to su riječi

koje se jasno suprotstavljaju smrti, grobu, tami, noći, tišini. Riječ

je život, riječ je istina. Riječ se u »Tifusarima« jasno

suprotstavlja smrti, grobu, tami, noći, tišini. Riječi su trag koji

čovjek ostavlja, trag koji otkriva put prema svjetlosti,

prema zvijezdama, prema životu.47

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili će snjegovi u mrkloj tišini

zamesti riječi, tragove i pute?

Ponavljanja u čitavom pjesničkom opusu, dakle brojčano

mjerljiva učestalost pojedinih riječi, govori da se neke

riječi često nalaze u vezi s nekim drugim riječima. Tako se

javljaju specifične metonimije: to su metonimije koje izviru

iz ustroja pjesničkog djela i one oblikuju specifičnu

semantiku nekog pjesništva.48

Metonimije su ključne značajke pjesničkog teksta jer

djeluju blizinom i osnovnim pjesničkim postupkom:

ponavljanjem. Smisao pjesničke metonimije nije u prenesenom

značenju, već u povezivanju različitih riječi. Riječi koje

47 prema: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-prostor&catid=37%3Ameandri-pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9 , str. 2048 prema: isti, str. 20

31




se javljaju zajedno povezuju se poput riječi u rimi,

asnonaci ili aliteraciji.49

Upravo kao što glasovne i govorne metafore oblikuju

prostor pjesme, jer povezuju različite dijelove teksta u

jedan višedimenzionalan znak, tako i metonimije oblikuju

prostor pjesništva – specifičnu pjesničku semantiku. 50

3. ZAKLJUČAK

U Kaštelanovu se pjesništvu ponavljanja kreću od

jednostavnih dvočlanih, preko ponavljanja većih cjelina,

višestrukih ponavljanja, do raznih tipova kompleksnih

ponavljanja. Razne vrste ponavljanja se isprepliću,

dopunjuju, poistovjećuju.

Pjesma "Tifusari" Jure Kaštelana sačinjena je od

brojnih figura ponavljanja, što sam dokazala u razradi ovog

seminara. Posebnu pažnju Branko Vuletić pridaje aliteraciji

i asonanci, pjesničkim homofonima i rimi, budući da se

pojavljuju u najvećem broju, i imaju najvažniju funkciju u

pjesmi. Unutar svake vrste pojavljuju se brojne podvrste

figura, što upućuje na veliku važnost figura. Važnost

pridaje i metonimiji kao i govornim metaforama.

Na kraju svog istraživanja i na temelju brojnih

primjera koje sam navela, zaključujem da je ponavljanje

najučestaliji element stila u pjesmi "Tifusari", ali i49 prema: isti, str. 2150 prema: isti, str. 21

32

cjelokupnom pjesništvu Jure Kaštelana. Svom zaključku

pridružit ću i riječi Branka Vuletića:

"Ponavljanjem se oblikuje osnovna, vertikalna, dimenzija pjesničkog

znaka: ostvaruje se njegovo bogatstvo, njegova slojevitost, nelinearnost, a

to znači prostorna ustrojenost. Zato je razumljivo da je ponavljanje ključna

pjesnička figura."51

4. LITERATURA

- Jure Kaštelan, Iz ništani, pozdrav; "Riječ", Vinkovci, 2007.

- Branko Vuletić, Prostor pjesme, Zavod za znanost o

književnosti filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu, Zagreb, 1999.


33

- http://www.hrvatskiplus.org/index.php?

option=com_content&view=article&id=318%3Avuletic-

prostor&catid=37%3Ameandri-

pjesnistva&Itemid=71&limitstart=9 (Zagrebačka

slavistička škola)

34




Konstitutivni elementi stila u pjesmi Jure Kaštelana "Tifusari"

Documents