-
KIJEVO-PECERSKI PATERIK (OTACNIK)
PATERIK PECERSKI, O PRAVLjENjU CRKVE, DA SVI SAZNAJU KAKO SE
VOLjOM I PROMISLOM SAMOG GOSPODA I MOLITVOM I HTENjEM
NjEGOVE PRECISTE MATERE NAPRAVI I ZAVRSI BOGOLEPNA, NEBU SLICNA,
VELIKA CRKVA BOGORODICINA, ARHIMANDRIJA SVE RUSKE ZEMLjE, TO JEST
LAVRA SVETOG I VELIKOG OCA NASEG TEODOSIJA
Kijevo-Pecerska Lavra
1
-
Uvodna rec
SLOVO 1: BLAGOSLOVI OCE!
SLOVO 2: O DOLASKU MAJSTORA CRKVENIH IZ CARIGRADA KOD ANTONIJA I
TEODOSIJA
SLOVO 3: O TOME KADA BESE OSNOVANA CRKVA PECERSKA
SLOVO 4: O DOLASKU SLIKARA CRKVENIH IGUMANU NIKONU IZ
CARIGRADA
SLOVO 5: O JOVANU I SERGIJU CUDO NAROCITO U BOZANSKOJ PECERSKOJ
CRKVI, KOJE BESE PRED CUDESNOM IKONOM BOGORODICINOM
SLOVO 6: KAZIVANjE O SVETOJ TRPEZI I O OSVESTANjU OVE VELIKE
CRKVE BOZIJE MATERE
SLOVO 7: NESTORA, MONAHA OBITELjI MANASTIRA PECERSKOG, KAZIVANjE
RADI CEGA SE MANASTIR PROZVA PECERSKIM
SLOVO 8: ZITIJE PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA, IGUMANA
PECERSKOG
SLOVO 9: NESTORA, MONAHA PECERSKOG, O PRENESENjU MOSTIJU SVETOG
PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA PECERSKOG
SLOVO 10: O OKIVANjU GROBNICE PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA
PECERSKOG
SLOVO 11: POHVALA PREPODOBNOM OCU NASEM TEODOSIJU, IGUMANU
PECERSKOM, KOJI JE U BOGOSPASAVANOM GRADU KIJEVU
SLOVO 12: O SVETIM BLAZENIM PRVIM CRNORISCIMA PECERSKIM, KOJI U
DOMU BOZIJE MATERE U BOZANSKIM VRLINAMA ZASIJASE, U POSTU, I U
BDENjU, I U DARU PRORICANjA, U SVETOM MANASTIRU PECERSKOM
SLOVO 13: O BLAZENOM NIFONTU, KOJI BI EPISKOP NOVGORODA, KAKO U
SVETOM MANASTIRU PECERSKOM U BOZANSKOM OTKRIVENjU VIDE SVETOG
TEODOSIJA
SLOVO 14: POSLANICA PONIZNOG EPISKOPA SIMONA VLADIMIRSKOG I
SUZDALjSKOG POLIKARPU, CRNORISCU PECERSKOM
SLOVO 15: KAZIVANjE SIMONA, EPISKOPA VLADIMIRSKOG I SUZDALjSKOG,
O SVETIM CRNORISCIMA PECERSKIM, I RADI CEGA TREBA IMATI GORLjIVOST
I LjUBAV PREMA PREPODOBNIM ANTONIJU I TEODOSIJU, OCIMA
PECERSKIM
SLOVO 16: O BLAZENOM EVSTRATIJU ISPOSNIKU
SLOVO 17: O PONIZNOM I MNOGOTRPELjIVOM NIKONU CRNORISCU
SLOVO 18: O SVETOM SVESTENOMUCENIKU KUKSI I O PIMENU
ISPOSNIKU
SLOVO 19: O SVETOM ATANASIJU ZATVORNIKU, KOJI UMRE I OPET DRUGI
DAN OZIVE I OSTADE JOS 12 GODINA
SLOVO 20: O PREPODOBNOM SVJATOSI, KNEZU CERNjIGOVSKOM
SLOVO 21: O ERAZMU CRNORISCU, KOJI SVOJ IMETAK POTROSI NA IKONE
I RADI NjIH OBRETE SPASENjE
2
-
SLOVO 22: O ARETI CRNORISCU, KOME SE UKRADENI IMETAK U
MILOSTINjU URACUNA, TE SE RADI TOGA SPASE
SLOVO 23: O DVOJICI BRACE, O TITU POPU I EVAGRIJU DjAKONU, KOJI
IMAHU NEPRIJATELjSTVO MEDjU SOBOM
SLOVO 24: IZ DRUGE POSLANICE, ARHIMANDRITU PECERSKOM AKINDINU, O
SVETIM I BLAZENIM CRNORISCIMA PECERSKIM, BRATIJI NASOJ. NAPISAO
POLIKARP, CRNORIZAC TOG ISTOG PECERSKOG MANASTIRA
SLOVO 25: O NIKITI ZATVORNIKU, KOJI POSLE BESE EPISKOP
NOVGORODA
SLOVO 26: O LAVRENTIJU ZATVORNIKU
SLOVO 27: O SVETOM I BLAZENOM AGAPITU, BESPLATNOM LEKARU
SLOVO 28: O SVETOM GRIGORIJU CUDOTVORCU
SLOVO 29: O MNOGOTRPELjIVOM JOVANU ZATVORNIKU
SLOVO 30: O PREPODOBNOM MOJSEJU UGARINU
SLOVO 31: O PROHORU CRNORISCU KOJI MOLITVOM OD BILjKE ZVANE
LOBODA PRAVLjASE HLEBOVE I OD PEPELA SO
SLOVO 32: O PREPODOBNOM MARKU PESTERNIKU, CIJA NAREDjENjA MRTVI
SLUSAHU
SLOVO 33: SLOVO O SVETIM PREPODOBNIM OCIMA TEODORU I
VASILIJU
SLOVO 34: O PREPODOBNOM SPIRIDONU PROSFORNIKU I O ALIPIJU
IKONOPISCU
SLOVO 35: O PREPODOBNOM I MNOGOSTRADALNOM OCU PIMENU I O ONIM
KOJI PRED SMRT HOCE U INOCKI OBRAZ
SLOVO 36: O PREPODOBNOM ISAAKIJU PESTERNIKU
SLOVO 37: PITANjE BLAGOVERNOG KNEZA IZJASLAVA O LATINIMA
SLOVO 38: O PRESTAVLjENjU PREPODOBNOG OCA NASEG POLIKARPA,
ARHIMANDRITA PECERSKOG, I O VASILIJU POPU
Zitija svetih koji nisu spomenuti u izvornom Pateriku, ali se
spominju u nekim poznijim kijevskim patericima
Vremenski pregled nekih znacajnijih zbivanja u vezi
Kijevo-Pecerskog manastira
Imena svetih koji zasijase u Kijevo-Pecerskoj lavri i onih koji
tamo pocivaju, kao i svih onih ruskih svetaca koji se spominju u
Pateriku
Sistematski spisak pecerskih Bogougodnika
Akatist prepodobnim i bogonosnim ocima nasim Antoniju i
Teodosiju Pecerskim
Akatist svim prepodobnim kijevo-pecerskim
Mape sa nacrtom manastira i rasporedom pestera
Uvodna rec Blagocastivi citaoce,
3
-
Pred tobom se nalazi velika svetinja: Kijevo-Pecerski Paterik
(tj. Otacnik), u kojem su Bozijom premudroscu opisani zivoti
drevnih svetih inoka Kijevskog manastira, i to pravi zivoti, jer u
njima zivljase Zivot - Hristos, i oni zivljahu Hristom. Citaj i
cudi se njihovoj velicini koju oni zadobise beskrajnom smernoscu u
prevelikom podvigu, citaj i vidi gde si ti a gde su oni, gde smo
svi mi danas a gde su oni jos tad bili. Drzi u pamcenju dok budes
citao o tim svetionicima vaseljene da je i nase srpsko Pravoslavlje
od njih poteklo: prepodobnog Antonija Pecerskog, naime, odgoji i
podize Sveta Gora Atonska, on sa blagoslovom te iste Svete Gore
vrati se u svoju postojbinu i postavi neizvaljive temelje ruskog
monastva, a od ruskih monaha dodje jedan i na dvor Stefana Nemanje
i ukrade mu po Bozijoj ljubavi najmilije cedo - svetog oca naseg
Savu, kojeg vaspita i obozi ona ista Gora Atonska. Video je ovaj
Paterik vekove i vekove nemira i nereda, buna i klanja, osvajanja i
oslobadjanja, ali je poput junaka o kojima pripoveda spokojno
stajao na nepomicnom Kamenu vere, i nije ustuknuo, nije se sakrio,
nego je silom Bozijom dosao i do nas nedostojnih, da nam otvori oci
i pruzi utehu. Citajuci o junastvima ovih bogonosnika, ne zaboravi
da im se poklonis kao vernim ikonama svoga Tvorca i da zatrazis od
njih molitvenu pomoc, jer oni sada stoje veoma blizu nebeskog
Prestola i Gospod ih slusa jer su oni slusali Njega.
Kazimo nesto i o tome kako je nastao ovaj nas Paterik. Njegovu
osnovu cini trud neboparnog orla svestene knjizevnosti -
prepodobnog Nestora Letopisca. On se rodio pedesetih godina 11.
veka u Kijevu. Sa sedamnaest godina dosao je kod prepodobnog
Teodosija i postao poslusnik, a postrig je primio od Teodosijevog
naslednika, svetog igumana Stefana, koji ga je docnije posvetio i u
jerodjakona. O njegovom visokom duhovnom zivotu govori i to sto je
on zajedno sa drugim prepodobnim ocima ucestvovao u izgonu besa iz
svetog Nikite, kasnijeg novgorodskog episkopa, koji bese upao u
duboku prelest (vise o tome u 25. slovu Paterika). Prepodobni
Nestor je visoko cenio istinsko znanje, sjedinjeno sa poniznoscu i
pokajanjem. "Velika korist biva od ucenja knjiznog - veli Nestor -
knjige nas usmeravaju i uce o putu ka pokajanju, posto od knjiznih
reci nalazimo mudrost i uzdrzanje. To su reke koje napajaju
vaseljenu i od kojih izlazi mudrost. U knjigama je neizmerna
dubina, njima se tesimo u zalosti, one su uzda uzdrzanja. Ako budes
u knjigama prilezno trazio mudrost, steci ces svojoj dusi veliku
korist. Jer onaj koji cita knjige besedi sa Bogom ili svetim
muzevima." U manastiru je otac Nestor nosio poslusanje letopisca.
Oko 1072. godine je sastavio Zitije svetih strastotrpaca Borisa i
Gleba, u vezi sa prenosom njihovih mostiju u Visgorod. 80-ih godina
je sacinio Zitije prepodobnog Teodosija (8. slovo), a 1091., uoci
prestonog praznika Pecerske obitelji, iguman Jovan nalozio mu je da
otkopa Teodosijeve svete mosti radi prenosa u hram (9. slovo).
Glavni zivotni podvig prepodobnog Nestora bilo je sastavljanje
jednog od najvelicanstvenijih letopisa na svetu, kojeg danas bolje
znamo pod naslovom uzetim iz njegovih pocetnih redova - "Povest
minulih godina" (Pov?st vremennh l?t). U njoj je Nestor uzveo
istoriju donedavno neprosvecenog i neznatnog ruskog naroda u okvir
svetske istorije, istorije spasenja ljudskog roda. Citalac Letopisa
ne moze se dovoljno nacuditi sirini Nestorovog uvida i bogatstvu
njegovih izvora, a nadasve - njegovoj besprekornoj
istinoljubivosti. U njemu se, izmedju ostalog, prica od toga kako
su nastali narodi sveta, odakle poticu Sloveni, kad je prvi put
ruski narod pomenut u crkvenim knjigama pri svetom carigradskom
patrijarhu Fotiju, preko stvaranja slovenskog pisma od strane
svetog Kirila i Metodija, podizanja prvog kijevskog hrama, krstenja
svete kneginje Olge, prvih mucenika na ruskom tlu, do ispitivanja
raznih vera od strane svetog kneza Vladimira, te krstenja Rusije i
potonjih sukoba. Bogozarni Nestor je ziveo u veoma tesko vreme
ruske istorije, kad su zemlju kidale knezevske razmirice i harali
je stepski skitaci - Polovci, koji su razarali sela i gradove,
odvodili u ropstvo citave pokrajine, spaljivali crkve i manastire.
Sam prepodobni je bio ocevidac opustosenja Pecerske obitelji 1096.
godine. Sveti Nestor se mirno prestavio oko 1114. godine, a njegovu
delatnost su nastavili drugi bogonadahnuti gorostasi, kojih
Pecerskom rasadniku svetosti nikada nije nedostajalo. Pogreben je u
tzv. Bliznjim pesterama, mosti mu
4
-
pocivaju u grobu okovanom srebrom, a spomen mu se praznuje 27.
oktobra, pa zatim 28. septembra skupa sa svim ugodnicima iz
Bliznjih pestera, te jos u Drugu nedelju velikog posta zajedno sa
svim kijevo-pecerskim ocima.
Prepodobnom Nestoru pripada 7., 8., 9., (11.?), 12. i 36. slovo
Paterika, i ti delovi se narocito odlikuju lepim stilom i visokom
kakvocom crkvenoslovenskog jezika. Medju njima je najprostranije 8.
slovo - Zitije prepodobnog Nestora, a ostala slova govore o
pocecima Pecerskog manastira i njegovim prvim monasima, i uglavnom
su preuzeta iz Letopisa. Prepodobni Nestor nije, nazalost, pisao
nasiroko o prep. Antoniju, posto je u to vreme Antonijevo zitije
vec bilo sastavljeno, a ono do nas nije doslo. Ipak, osnovni podaci
o prep. Antoniju stoje nam na raspolaganju, a o gradnji cudesnog
manastirskog hrama izvestio nas je drugi pisac Paterika.
Dostojan naslednik prep. Nestora u zitijepisnom radu bio je
sveti Simon, koji je primio postrig u Pecereskom manastiru u drugoj
polovini 12. veka. Po zelji velikog kneza vladimirskog Simon je
1206. bio postavljen za igumana manastira Rozdestva Presvete
Bogorodice u Vladimiru. Sveti knez vladimirski Georgije II
Vsevolodovic (1212-1216 i 1218-1238) nije zeleo da mu prestonica
bude u crkvenom pogledu potcinjena Rostovu, te je na njegovu pobudu
1214. ustanovljena na Klazmi posebna Suzdaljsko-Vladimirska
eparhija, a njen prvi episkop bese upravo Simon. Zna se da je 1218.
osvestao crkvu u Rozdestvenskom manastiru, a 1225. sabornu crkvu u
Suzdalju. Knez Georgije je duboko postovao svetitelja Simona i bio
je spreman da osnuje novu episkopsku stolicu u Suzdalju za njegovog
druga i rodjaka, kaludjera Polikarpa iz Pecerskog manastira, kojeg
je iskusavao demon castoljubivosti. Medjutim, svetitelj Simon je
dobro uvidjao Polikarpovo duhovno stanje, te je odvratio velikog
kneza od njegove namere, a samom Polkarpu je napisao duboko poucnu
poslanicu, u kojoj je svome prijatelju dao uputstva kako da se
izleci od svojih dusevnih slabosti. U nju je Simon ukljucio devet
pripovesti o podvizima pecerskih ugodnika (slova 14-23). Jos pre
toga, neizvesno kad, opisao je kako pecerski hram bese narocitim
Bozijim promislom podignut i ukrasen (slova 1-4). Smatra se da je
on sacinio i 10. slovo, o okivanju grobnice prep. Teodosija. Uoci
svoje blazene koncine, sveti Simon je primio veliku shimu. Upokojio
se 10. maja 1226., kada se i slavi njegov spomen. Prema njegovom
zavestanju, mosti su mu kroz neko vreme iz Vladimira prebacene u
Pecerski manastir i sahranjene u Bliznjim pesterama, te se Simon
pominje i 28. septembra skupa sa svim tamo pogrebenim svecima.
I eto svemoci Bozije - onaj castoljubivi Simonov sabrat Polikarp
se pokajao, ponizio, pa primio od Boga prosvecenje da postane novi
pecerski zitijepisac. Koliko su Simonovi saveti uticali na
Polikarpa, vidi se iz nastavka Paterika, u kome Polikarp, kao prost
monah, pise svome arhimandritu prep. Akindinu II ( 1232.) o
zivotima mnogih pecerskih podviznika (slova 24-35). O njima je
Polikrap saznao i preko Simona i licno preko drugih monaha svete
Obitelji.
Ovog monaha Polikarpa, iako se prema njegovom pisanju vidi da je
bio svet i bogoslovstven, ipak ne treba mesati sa prep. Polikarpom,
igumanom pecerskim, koji je nasledio prep. Akindina I ( 1164.), a
umro je 1182. (o njemu se govori u 38. slovu Paterika). To se moze
razabrati iz podataka vezanih za zivot sv. Simona - on svoju
poslanicu Polikarpu pise oko 1225. godine, a otac Polikarp pise
prep. Akindinu II ubrzo nakon toga (svetog Simona ne spominje kao
upokojenog, sto znaci da je Polikarp pisao svega nekoliko meseci
posle Simona). Podaci o prestavljenju prep. arhimandrita Polikarpa
samo su greskom stavljeni na kraj Paterika, iza pisama monaha
Polikarpa, a poznija izdanja Paterika bez ustrucavanja potpuno
poistovecuju ove dve licnosti. Iz ovoga se moze izvuci zakljucak da
je vec od 15. veka Predanje smatralo i pisca Polikarpa prepodobnim
covekom, i nema razloga da ga i mi ne drzimo za takvog.
Ko je napisao 5., 6., 13. i 38. slovo, ne zna se, ali 37. slovo
svakako potice od samog prep. Teodosija. Sve najvaznije o njemu
moze se saznati iz 8. slova Paterika, a mi cemo ovde samo reci da
je od njega do nas doslo deset pouka pecerskim monasima (od kojih
su tri kratke u njegovom zitiju), dve pouke narodu, dve velike
molitve i dve poslanice knezu Izjaslavu (jedna od kojih predstavlja
37. slovo Paterika). On je svoje osnovno obrazovanje dobio u
Kursku, a docnije ga je produbljivao citanjem Svetog Pisma, zitija,
svetootackih spisa i
5
-
bogosluzbenih knjiga. Cini se da je od otackih dela na njega
najveci uticaj izvrsio knjizevni rad prep. Teodora Studita -
Teodosijeve pouke inocima po svemu lice na pouke prep. Teodora, a
povremeno se cak i neposredno poziva na njega. Sva Teodosijeva dela
pisana su prosto, ali sa vatrenom revnoscu za dobro bliznjih. Iz
pouka saznajemo kako je i u ta drevna vremena ruski narod mucilo
sujeverje i pijanstvo, kako pecerski monasi nisu narocito redovno
posecivali sluzbe i obede, kako su svog mladog igumana (Teodosije
im je postao nastojatelj sa otprilike 26 godina) retko kad pitali
za savet, kako su na njega roptali sto cesto isteruje nemarne
iskusenike i prima mnogo bednih na izdrzavanje. Medjutim, iz njih
isijava i velika Teodosijeva trezvenost i osecajnost.
Tako su dakle u svesteni Paterik usle dve poslanice, jedno
samostalno zitije, nekoliko odlomaka iz Letopisa, povest o
podizanju pecerskog hrama koja se zasniva na Zitiju prep. Antonija,
te jos nekoliko napisa ciji se sacinitelji ne znaju. Najveci deo
Paterika predstavlja, znaci, trud prep. Nestora (oko 40%), pa
monaha Polikarpa (oko 30%), pa zatim svetog Simona (oko 20%).
Krajem 13. veka doslo je do prvog spajanja pomenute dve
poslanice i "Slova o prvim crnoriscima pecerskim", preuzetog iz
Letopisa. Najstarija redakcija Paterika koja je prispela do nas
bila je sastavljena na pobudu svetog tverskog episkopa Arsenija
1406. g. Sastavljac je tad dodao Pateriku "Zitije prepodobnog
Teodosija", "Pohvalu Teodosiju" i "Kazivanje radi cega se manastir
prozva Pecerskim". Medjutim, osnovni tekst Paterika doziveo je neka
skracenja i pojednostavljenja.
Nezavisno od Arsenijeve redakcije 1460. i 1462. godine je unutar
zidina Kijevo-Pecerskog manastira nastala prva i druga Kasijanova
redakcija (dobile naziv po monahu Kasijanu koji je ucestvovao u
njihovom stvaranju). Tekst je dopunjen novim poglavljima, verovatno
na osnovu Pecerskog letopisa (ili svojevrsnog zbornika izvestaja o
dogadjajima u manastiru) s pocetka 12. veka, kako pretpostavlja
cuveni filolog Aleksej A.Sahmatov. Druga Kasijanova redakcija, kao
najpotpunija, najvise se i rasirila u staroruskoj knjizevnosti - na
njoj je ocigledno bio najveci Boziji blagoslov.
Nas prevod je nacinjen sa teksta veoma dobrog prepisa druge
Kasijanove redakcije koji je nastao 1554. godine; za zitije
Teodosija je koriscen i rukopis iz Uspenskog zbornika (12-13.v.).
Sve greske iz ovih prepisa otklonjene su uporedjivanjem spornih
mesta sa drugim rukopisima, tako da nas prevod ne sadrzi nikakva
ispustanja ili nelogicnosti. Opomene u podbeleskama mogu se
poboznom citaocu uciniti suvoparne i izlisne, ali su date i zbog
onih zagrejanijih za siri istorijski sklop, i zbog vece
uverljivosti. Paterik je preplavljen navodima iz Svetog Pisma i
bogosluzenja. Medjutim, to nisu doslovni navodi, ucinjeni
prepisivanjem, nego navodi po secanju, iz srca. Trudili smo se da
prenesemo navod u tacno onolikoj meri u kolikoj se podudara sa
izvornikom. Najnoviji srpski prevod Novog Zaveta ponegde toliko
odstupa od izvornika i otackog poimanja (priblizavajuci se,
naravno, protestantskom lazeumovanju), da smo bili prinudjeni da ga
priblizimo stvarnom tekstu.
Manje-vise svi monasi Pecerskog manastira koji su u Pateriku
spomenuti po dobru, zvanicno su kanonizovani od strane Ruske Crkve
- svaki citalac moze i treba da im se molitveno obraca. Na kraju
smo dodali zitija nekih svetih koji se u izvornom Pateriku ne
spominju, ali su predstavljeni u nekim poznijim kijevskim
patericima. Za njima sledi vremenski pregled najznacajnijih
zbivanja u vezi Kijevske lavre, dodali smo i popis svih svetih
spomenutih u Pateriku ili sahranjenih u svetoj Lavri (prvo
hronoloski, potom sistematski), kao i Akatist prepodobnim ocima
Antoniju i Teodosiju, jedno od najlepsih ostvarenja izuzetno
bogatog i domisljatog knjizevnog stila - "pletenija sloves" (tj.
pletenja reci), te Akatist svim prepodobnim kijevo-pecerskim. Za
one koji bi zeleli da posete svetu Kijevo-Pecersku lavru i poklone
se neiskvarivim mostima tamosnjih ugodnika, na samom kraju knjige
priredili smo nekoliko mapa sa nacrtom manastira i rasporedom samih
pestera.
Neka Bog bude na pomoci svakom citaocu, molitvama Preciste
Njegove Matere, Preneporocne Djeve Bogorodice Marije. Amin.
6
-
Priredjivac
SLOVO 1. BLAGOSLOVI OCE!
7
-
Bese u zemlji varjaskoj[1] knez Afrikan, brat Jakuna Slepog,
koji pobeze bez svog zlatnog plasta, kada se borase sa vojskom za
Jaroslava protiv ljutog Mstislava[2]. I taj Afrikan imase dva sina:
Frianda i Simona. Posle smrti njihovog oca, istera Jakun oba brata
iz oblasti njihove. I dodje Simon kod blagovernog kneza naseg
Jaroslava. A ovaj ga primi, i u casti ga drzase, i dade ga sinu
svome Vsevolodu da bude kod njega staresina. Primi tako veliku
vlast od Vsevoloda. A uzrok njegove ljubavi prema ovome svetome
mestu bese ovakav.
Pri blagovernom i velikom knezu Izjaslavu u Kijevu, kada godine
6576. (1068.) navalise Polovci[3] na rusku zemlju, izadjose im tri
Jaroslavica u susret: Izjaslav, Svjatoslav i Vsevolod[4], koji
imase sa sobom i ovoga Simona. Kad dodjose kod velikog i svetog
Antonija radi molitve i blagoslova, starac otvori svoja nelazljiva
usta i jasno im predskaza predstojecu pogibao. I ovaj Varjag pade
kod nogu starcevih i moljase se da bude sacuvan od takve bede. A
blazeni mu rece: "O cedo, mnogi ce pasti od ostrice maca, i kada
budete bezali od protivnika vasih bicete satrveni i izranjavani i u
vodi cete se daviti; ti ces se pak spasti i ima da budes sahranjen
u crkvi koja ce se ovde napraviti."
I kada behu na Alti, sukobise se obe vojske, i gnevom Bozijim
hriscani behu pobedjeni, i dok su bezali ubijene behu i vojvode sa
mnostvom vojnika u tome sukobu. A tu medju njima lezase i ranjeni
Simon. I pogledavsi gore na nebo vide crkvu preveliku, kao sto
jednom ranije vide iznad mora, i seti se reci Spasiteljevih, i
rece: "Gospode, izbavi me od ove gorke smrti molitvama Preciste
Tvoje Matere i prepodobnih otaca Antonija i Teodosija." I tu ga
odmah neka sila uze izmedju mrtvih, i odmah se isceli od rana i sve
svoje nadje citave i zdrave.
Tako se vrati na svoje i dodje kod blazenog Antonija, i isprica
mu stvar cudesnu, ovako govoreci: "Otac moj Afrikan nacini krst i
na njemu slikarskim bojama izobrazi bogocovecansko oblicje
Hristovo, nove izrade - kao sto latini postuju, pozamasne velicine
- oko deset lakata[5]. I cineci mu cast, otac moj stavi Mu na bedra
pojas tezine 50 grivni[6] zlata, i venac zlatni na glavu Njegovu. I
kad me istera Jakun, stric moj, iz oblasti moje, a ja uzeh pojas sa
Isusa i venac sa glave Njegove, i cuh glas od ikone, koji mi se
obrati i rece: ,Niposto ga nemoj, covece, staviti na glavu svoju,
vec ga nosi na pripremljeno mesto, gde gradi crkvu Matere Moje
prepodobni Teodosije, i njemu ga u ruke predaj da se obesi nad
zrtvenikom Mojim.' A ja od straha padoh i ukocivsi se lezah kao
mrtav; i kad ustadoh brzo udjoh u ladju.
I dok plovismo nasta bura velika, tako da smo svi ocajavli za
svoj zivot, te poceh da vapijem: ,Gospode, oprosti mi, jer zbog
ovog pojasa ja danas ginem, zato sto ga uzeh od Tvog casnog i
covekooblicnog Ti lika.' I gle, videh gore crkvu i pomislih: ,Kakva
li je to crkva?' I dodje nam odozgo glas koji rece: ,Ona koju ce
napraviti prepodobni u ime Bozije Matere, u kojoj ces i ti biti
sahranjen.' I koliko videsmo velicinu i sirinu, ako se meri ovim
zlatnim pojasom - ima 20 mera u sirinu i 30 u duzinu, i visina zida
je 30, sa vrhom 50. Mi pak svi proslavismo Boga i utesismo se
radoscu veoma velikom, izbavivsi se od gorke smrti. Pa evo ni dosad
ne saznah gde ce se napraviti crkva koja mi se pokaza na moru, a i
na Alti kada bejah vec na samrti, dok ne cuh iz tvojih casnih usta
da cu ovde biti sahranjen u crkvi koja ce se napraviti." I izvadi
zlatni pojas i dade ga govoreci: "Evo mere i osnove, a ovaj venac
neka se obesi nad svetom trpezom."
Starac za ovo dade hvalu Bogu i rece Varjagu: "Cedo, odsada se
vise neces zvati Simon, nego ce ti Simon biti ime." I prizvavsi
blazenog Teodosija, Antonije rece: "Simon ovaj hoce da podigne
takvu crkvu", i dade mu pojas i venac. I otada imase Simon veliku
ljubav prema svetom Teodosiju, i davase mu mnoga sredstva za
izgradnju manastira.
Jednom ovaj Simon dodje kod blazenoga, i posle uobicajene besede
rece svetome: "Oce, molim te za jedan dar." A Teodosije mu rece: "O
cedo, sta trazi tvoje velicanstvo od nase poniznosti?" Simon pak
rece: "Vrlo velik i visi od moje moci trazim od tebe dar." A
Teodosije rece: "Znas, cedo, ubogost nasu, da cesto biva da i hleba
nedostaje za dnevnu ishranu, a drugo sta ne znam ni da li imam."
Simon prozbori: "Ako hoces daces mi, posto to mozes po blagodati
danoj ti od Gospoda, koji te imenova prepodobnim. Jer kada skidah
venac sa glave Isusove, On mi rece: ,Nosi na pripremljeno mesto i
predaj ga u ruke prepodobnome, koji gradi crkvu Matere Moje.' I evo
sta dakle molim od tebe: da mi das rec da ce me blagosloviti
dusa
8
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note1#note1http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note4#note4http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note6#note6
-
tvoja kako u zivotu, tako i po smrti tvojoj i mojoj." I odgovori
sveti: "O Simone, veca je od moci ta molba, ali ako me vidis kako
odlazim odavde, sa ovoga sveta, i posle mog odlaska ovu crkvu
postavljenu, i da se u njoj savrsavaju predane uredbe, onda znaj da
imam smelost kod Boga; sada pak ne znam prima li mi se
molitva."
A Simon rece: "Gospod te posvedoci, jer iz precistih usta svetog
Mu lika sam cuh o tebi, i zbog toga te molim: kako za svoje
crnorisce, tako se i za mene gresnog pomoli, i za sina moga
Georgija i do poslednjih u rodu mome." Sveti nekako obeca i rece:
"Molim se ne samo za ove, nego i za one koji ljube mesto ovo sveto
mene radi." Tada se Simon pokloni do zemlje i rece: "Necu od tebe
izaci, oce, dok mi to napismeno ne potvrdis."
Prepodobni, buduci prinudjen ljubavlju njegovom, napisa tako
govoreci molitvu: "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha", pa i dosad
umrlim stavljaju u ruku takvu molitvu. I otad se utvrdi da se
ovakvo pismo stavlja umrlima, a pre toga niko ne ucini takvu stvar
u Rusiji. U molitvi pise i ovo: "Seti me se, Gospode, kada dodjes u
Carstvu Svome[7] i budes uzvracao svakome po delima njegovim[8];
tada dakle, Vladiko, i sluge Svoje Simona i Georgija udostoj da
stanu desno od Tebe u slavi Tvojoj i cuju blagi Tvoj glas: Hodite
blagosloveni Oca Moga, nasledite pripremljeno vam Carstvo od
pocetka sveta[9]."
I rece Simon: "Reci uz ovo, oce, i da se otpuste gresi roditelja
i bliznjih mojih." A Teodosije podize ruke svoje i rece: "Da te
blagoslovi Gospod od Siona i da gledate blaga Jerusalima u sve dane
zivota vaseg i do poslednjih u rodu vasem[10]". I Simon primi
molitvu i blagoslov od svetoga kao neki biser mnogoceni i dar. Onaj
koji bese ranije Varjag[11], a sada blagodacu Hristovom hriscanin,
naucen od svetog oca naseg Teodosija, ostavi latinsku ludost i
istinski poverova u Gospoda naseg Isusa Hrista sa svim domom
svojim, njih oko 3000 dusa, i sa svestenicima svojim, zbog cudesa
koja bivahu od svetog Antonija i Teodosija. I ovaj dakle Simon prvi
bi sahranjen u toj crkvi.
Otada sin njegov Georgije veliku ljubav imase prema ovome svetom
mestu. I posla Vladimir Monomah[12] ovog Georgija u Suzdaljski
kraj, predavsi mu sina svoga Georgija. Posle mnogo godina sede
Georgije Vladimirovic[13] u Kijevu, a svome vojskovodji Georgiju
kao ocu predade oblast Suzdaljsku.
NAPOMENE:
1. Varjag je u drevnoj Rusiji bio naziv za pripadnika
skandinavskih plemena; Varjazi su se ujedinjavali u jake oruzane
odrede radi trgovine i pljacke, i ruski knezovi su ih cesto uzimali
za pripadnike svojih druzina. Rjurika, vodju jednog varjaskog
odreda, Sloveni iz Novgoroda su pozvali da im bude vladar, njegovi
potomci su ubrzo zavladali i u Kijevu, te su Rjurikovici postali
glavna ruska vladarska loza; poslednji od ruskih velikih knezova i
careva Rjurikovica bio je Teodor, sin Ivana Groznog ( 1598), ali
Rjurikovih potomaka medju ruskim plemstvom ima cak i danas.
2. Bitka izmedju Jaroslava i Mstislava odigrala se 1024. godine.
Jaroslav Mudri bese sin svetog kneza Vladimira Ravnoapostolnog;
nakon sto je 1019. pobedio krvolocnog Svjatopolka (bratoubicu koji
je ubio svete mucenike Borisa i Gleba, te jos jednog brata),
Jaroslav je seo na knezevski presto u Kijevu i vladao do 1054. Bio
je vrlo sposoban i blagocastiv vladar. Jakun (ili Gakon) bese
predvodnik odreda Varjaga koji su sudelovali u tom boju na strani
Jaroslava. Za njega se u Nestorovom Letopisu kaze: "...i b( kun s
l(p", sto bi se moglo razumeti i kao "bese Jakun ovaj lep", ali je
sveti Simon koji je napisao ovo prvo poglavlje recenicu ocigledno
shvatio drugacije.
3. Turkmenski narod koji je od polovine 11. do pocetka 13. veka
stalno napadao Ruse. Rasturili su ih i pokorili Tatari u 13. v., a
deo ih je presao u Ugarsku.
4. Jos za vreme svog zivota sv. Jaroslav je podelio svojim
sinovima knezevske prestole: najstariji, sv. Izjaslav, dobio je
Kijev, sv. Svjatoslav je dobio Cernjigov, a Vsevolod
9
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note7#note7http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note8#note8http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note9#note9http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note10#note10http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note11#note11http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note12#note12http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik01.htm#note13#note13
-
Perejaslav, Rostov, Suzdalj i Bjeloozero. Posle oceve smrti oni
su se medjusobno savetovali i zajednicki borili protiv spoljasnjih
neprijatelja. 1068. g. posli su na Polovce i u bici na reci Alti
(jugoistocno od Kijeva) doziveli poraz. Tada su se gradjani Kijeva
pobunili i zahtevali od svog kneza da im svima razdeli oruzje za
borbu protiv Polovaca. To Izjaslav nije ucinio, pa su ga Kijevljani
isterali i na presto postavili njegovog zatvorenika Vseslava
Polockog. Izjaslav je pobegao u Poljsku, odakle se vratio 1069. i
povratio svoj presto. Medjutim, njegov brat Svjatoslav ga je 1073.
u savezu sa trecim bratom, Vsevolodom, isterao iz Kijeva, te je
ovaj opet morao da bezi u Poljsku. Ipak, knez Svjatoslav je vladao
u Kijevu samo cetiri godine i umro, pa je na taj presto dosao
Vsevolod, ali ga je potonji mirno ustupio Izjaslavu, a sam se
ustolicio u Cernjigovu. Kad su na Vsevoloda napali knezovi Boris i
Oleg, Izjaslav je odlucio da pomogne bratu i poginuo, a Vsevolod je
zavladao u Kijevu i knezovao sve do 1093.
5. Duzinska mera, jedan lakat - oko 46 sm.
6. Grivna - staroruska mera za tezinu (oko 204 grama), kao i
novcana jedinica.
7. Lk 23:42.
8. Up. Ps 61:13.
9. Mt 25:34.
10. Up. Ps 127:7.
11. Tj. latin, rimokatolik.
12. Sveti Vladimir, u krstenju Vasilije (1053-1125) - sin
Vsevoloda, unuk Jaroslava Mudrog, prozvan Monomah po svojoj majci
koja je bila kcerka vizantijskog cara Konstantina Monomaha. Svakako
jedan od najvecih knezova u istoriji Rusije, odlican vojskovodja i
drzavnik, mirotvorac i istinski hriscanin. Vladao u Smolensku (od
1067.) Cernjigovu (od 1078.), Perejaslavu (od 1094.) i Kijevu
(1113-1125).
13. Georgije (ili Jurij) Dugoruki bese sin kneza Vladimira
Monomaha. Dobio nadimak po tome sto je dugo godina nastojao da
potcini Juzni Perejaslav i Kijev. Za Kijev su se knezevi mnogo
nadmetali: 1146. je dosao u ruke Igora Olegovica, od njega ga je
ubrzo preuzeo Izjaslav Mstislavic (unuk Vladimira Monomaha), 1149.
ga se docepao Georgije Dugoruki, 1151. ga je Izjaslav nakratko
povratio, da bi ga Georgije jos te iste godine opet oterao, pa je
vladao do 1157. Izgleda da su Dugorukog uklonili sami kijevski
boljari.
SLOVO 2. SLOVO O DOLASKU MAJSTORA CRKVENIH IZ CARIGRADA
KOD ANTONIJA I TEODOSIJA
10
-
I evo cu vam, braco, ispricati drugo divno i preslavno cudo o
toj bogoizabranoj crkvi Bogorodicinoj.
Dodjose iz Carigrada cetiri majstora crkvena, veoma bogati
ljudi, u pesteru kod velikog Antonija i Teodosija, govoreci: "Gde
hocete da zapocnete crkvu?" Njih dvojica rekose: "Na mestu gde
Gospod kaze". A oni rekose: "Pa kad i smrt svoju predskazaste, kako
mesto jos ne oznaciste, toliko nam zlata predavsi?" A Antonije i
Teodosije, prizvavsi svu bratiju, upitase Grke govoreci: "Kazite
istinu: kako to bese?"
I ovi majstori rekose: "Kad mi spavasmo u domovima svojim, rano,
dok izlazase sunce, dodjose svakome od nas lepoliki uskopljenici,
govoreci: Zove vas Carica u Vlahernu[1]'. Kad podjosmo uzesmo sa
sobom drugove i srodnike svoje, i videsmo da svi jednako dodjosmo,
i razabrasmo da svi istu poruku caricinu cusmo, i da kod svih behu
isti pozivari. I videsmo Caricu i mnostvo vojnika oko Nje,
poklonismo Joj se i Ona nam rece: Hocu crkvu da sebi sagradim u
Rusiji, u Kijevu, pa vam naredjujem da uzmete sebi zlata za tri
godine'. A mi poklonivsi se rekosmo: O Gospodjo Carice, u tudji
kraj nas saljes, kod koga cemo tamo doci?' Ona rece: Saljem vas kod
ove dvojice - kod Antonija i Teodosija'. A mi rekosmo: Pa sto nam,
Gospodjo, dajes zlata za tri godine? Toj dvojici nalozi da nam za
hranu od njih bude sve sto je potrebno, a Sama ces potom znati cime
da nas obdaris.' Carica pak rece: Ovaj Antonije, nakon sto samo
blagoslovi (gradnju), otici ce sa ovoga sveta u onaj vecni, a ovaj
Teodosije dve godine posle njega odlazi Gospodu. Vi uzmite zlata
napretek, a to da vas pocasti ne moze niko tako kao ja: dacu vam
sto uho ne cu i u srce coveku ne dodje[2]. A doci cu i sama da
vidim crkvu i u njoj cu ziveti.' I predade nam mosti svetih
mucenika: Artemija i Polievkta, Leontija, Akakija, Arete, Jakova,
Teodora, rekavsi nam: Ovo stavite u temelje.' I uzesmo zlata i vise
nego sto je potrebno. I rece nam: Izadjite napolje i vidite
velicanstvo'. I videsmo crkvu u vazduhu, i usavsi nazad poklonismo
Joj se i pitasmo: O Gospodjo, kako je crkvi ime?' A Ona rece:
Imenom svojim hocu da je nazovem'. Mi pak ne smedosmo da je pitamo
koje Joj je to ime. A Ona rece: Bogorodicina bice crkva', i dade
nam ovu ikonu. Neka ona - veli - bude namesna[3]'. Poklonivsi Joj
se, krenusmo svojim domovima, noseci ovu ikonu koju primismo iz
ruke Caricine."
I tada svi proslavise Boga i Onu koja Ga je rodila. I odgovori
Antonije: "O ceda, mi nikada ne izlazismo iz ovoga mesta". A Grci
sa zakletvom rekose: "Iz vasih ruku zlato uzesmo pred mnogo
svedoka, pa vas sa njima i do ladje ispratismo, i ostavsi jos jedan
mesec posle vaseg odlaska, prihvatismo se puta. Ovo je deseti dan
otkad izadjosmo iz Carigrada. A pitasmo Caricu i za velicinu crkve,
i Ona nam rece: Kao meru ja vec poslah pojas Sina svoga, po naredbi
Njegovoj."
I Odgovori Antonije: "O ceda, velike vas je blagodati udostojio
Hristos, jer ste vi izvrsioci Njegove volje. Oni lepoliki
uskopljenici koji su vas zvali - to su presveti andjeli, a
Vlahernska Carica - to je Sama Presveta Koja vam se culno javila,
Cista i Neporocna Vladicica nasa Bogorodica i Uvekdjeva Marija, i
oni vojnici koji oko Nje predstojahu jesu besplotne andjelske sile.
A nase oblicje i davanje vam zlata - to Sam Bog zna kako ucini i
izvole o Svojim slugama. Blagosloven je dolazak vas, i dobru
Saputnicu imate, ovu casnu ikonu Gospodjinu, i Ona ce vam dati,
kako i obeca, sto uho ne cu i u srce coveku ne dodje: to niko ne
moze dati osim Nje i Sina Njenog, Gospoda Boga i Spasitelja naseg
Isusa Hrista, ciji pojas i venac od Varjaga bese donesen, i pokaza
se kao mera sirine i duzine i visine ove precasne crkve - glas
takav sa neba dodje od velelepne Slave."
A Grci se sa strahom poklonise svetima i rekose: "Gde je to
mesto, da vidimo?!" Antonije pak rece: "Tri dana cemo provesti
moleci se, i Gospod ce nam javiti". I te noci dok se molio, javi mu
se Gospod govoreci: "Nasao si blagodat preda Mnom." Antonije rece:
"Gospode, ako nadjoh blagodat pred Tobom, neka bude po svoj zemlji
rosa, a na mestu koje zelis da osvestas, neka bude suho." Ujutro
nadjose suho mesto gde je sada crkva, a po svoj zemlji bi rosa.
Druge noci, isto se pomolivsi rece: "Neka bude po svoj zemlji suho,
a na mestu svetom rosa." I otisavsi nadjose tako.[4] Treceg dana,
stavsi na tom mestu, pomolise se i blagoslovise mesto, i izmerise
zlatnim pojasom sirinu i duzinu. I uzdigavsi ruke ka nebu, rece
Antonije velikim glasom: "Poslusaj me, Gospode, danas, poslusaj me
ognjem, da poznaju svi da si Ti
11
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik02.htm#note1#note1http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik02.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik02.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik02.htm#note4#note4
-
Onaj Koji ovo hoce.[5]" I odmah pade oganj s neba i spali sva
drveta i trnje, i rosu poliza, i od doline nacini nesto poput
rovova. A oni koji behu sa svetima, od straha padose kao mrtvi. Eto
odatle je pocetak te bozanstvene crkve.
NAPOMENE:
1. Vlaherna je bila cetvrt u Carigradu, pri samom pristanistu,
gde se nalazila Bogorodicina crkva sa tri Njene cudotvorne ikone
razlicitih tipova, a svaki od tih tipova je kasnije dobio isti
naziv - "Vlahernska Bogorodica", tako da je u oblasti svestene
umetnosti dolazilo do povelikih nesporazuma. Na jednoj od tih ikona
Presveta je stajala u molitvenom polozaju (a Njen Sin se mozda u
ovalu ispred Njenih grudi video do pojasa); Precista je drzala ruke
siroko rasirene (ili bar visoko podignute sa dlanovima prema
napred); ta vrsta ikone se danas naziva "Sira od nebesa" (kod Rusa
ponekad i "Znamenje"). Druga Vlahernska ikona bila je mermerni
reljef na kojem je iz molitveno uzdignutih ruku Svesvete Djeve
izlazila voda - bila je, naime, postavljena na izvoru cudotvorne
vode (na ovom izobrazenju Hristos nije bio prikazan). Treca
Vlahernska ikona je tu cudesno otkrivena 1030.g. i izgledala je
slicno kao prva, samo sto je na njoj Presveta prikazana do pojasa,
a ispred grudi drzi oval sa Hristom; ova se kod Grka zove
"Pobedotvorka", a kod Rusa "Znamenje"; bila je pokrivena velom,
koji se svakog petka uvece "sam" podizao. Od sve tri ikone desavala
su se kroz vekove nebrojena cuda, ljudi su priticali u Vlahernu sa
svih strana sveta i tamo dobivali utehu od Svemilostive Bogorodice.
Nazalost, istorijske oluje odnele su sa sobom i te svete obraze,
ali je ostalo dosta njihovih kopija, takodje cudotvornih.
2. Up. 1.Kor 2:9.
3. Namesnim su se nazivale ikone koje se nalaze sa obe strane
carskih vrata na oltaru. Mi bismo danas rekli "prestone".
4. Up. starozavetnu pricu o Gedeonu (Sud 6:36-40).
5. Up. 3.Cars 18:36-37.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 3. SLOVO O TOME KADA BESE
OSNOVANA CRKVA PECERSKA
Osnovana bese ova bozanstvena crkva Bogorodicina godine 6581.
(1073.). U dane
blagovernog kneza Svjatoslava, sina Jaroslavljevog[1], poce se
praviti ova crkva, i on svojim rukama poce da kopa rov.
Hristoljubivi knez Svjatoslav dade 100 grivni zlata blazenome, i
mere polozi zlatnim pojasom, prema onome glasu koji se sa neba cuo
na moru. U zitiju svetog Antonija naci ces vise o tome. A iz
Teodosijevog zitija svima je poznato kako se stub ognjeni javi od
zemlje do neba, pa nekad oblak, a nekad kao duga od vrha one
(stare) crkve do ovog mesta; mnogo puta je i ikona prelazila -
andjeli su je tu prenosili, na ovo odredjeno mesto.
Sta, braco, ima cudnije od ovoga? Prosavsi i knjige Starog i
Novog Zaveta nigde neces naci takva cuda sa svetim crkvama kao sa
ovom: od Varjaga, i od samog Gospoda naseg Isusa Hrista, i casnog
Njegovog bozanskog i covekolikog oblicja (raspeca), - i venac sa
svete glave Hristove, i bogozvucni glas koji se cuo od Hristovog
oblicja, koji je naredio da se (venac) nosi na pripremljeno mesto,
i da se Njegovim pojasom izmeri, kako rece nebeski glas, crkva koja
je vidjena pre no sto je zapoceta. Tako je i od Grka ikona dosla sa
majstorima, i mosti svetih mucenika behu stavljene pod svim
zidovima, i tamo su gde su oni sami naslikani nad mostima po
zidovima.
Treba pohvaliti ranije preminule blagoverne knezove i
hristoljubive boljare, i casne monahe i sve hriscane pravoslavne.
Blazen je i troblazen onaj ko se udostoji da bude ovde sahranjen,
velikom ce blagodacu i miloscu od Gospoda biti pocascen, molitvama
Svete Bogorodice i svih svetih. Blazen je i troblazen onaj ko je
ovde napisan, jer ce primiti ostavljenje grehova i plate nebeske
nece mu nedostati. Radujte se, - rece, - i veselite se, sto
12
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik02.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik03.htm#note1#note1
-
su imena vasa napisana na nebesima[2] - a crkva je ova draza
Bogu od neba. Ona koja Ga je rodila, izvolela je nju da nacini, kao
sto je i obecala majstorima u Vlaherni, rekavsi: "Doci cu da vidim
crkvu, i u njoj cu ziveti". Dobro je dakle i predobro stanovati u
Njenoj svetoj i bozanstvenoj crkvi, i kakvu ce samo slavu i pohvalu
dobiti onaj koji ovde bude sahranjen, i upisan u njoj u knjige
zivota, i pred Njenim ocima ce se pominjati svagda.
I jos cu vam, ljubljeni, izloziti jednu rec za vase
utvrdjivanje. Sta je gore nego od takve svetlosti otpasti i tamu
ljubiti, i sam se izbacivati iz bogonazvane crkve, ostaviti ovu
koja je Bogom napravljena i traziti neku koju su ljudi stvorili od
nasilja i grabljenja, koja i sama vapije protiv onog ko je napravi.
Jer ove je i graditelj, i uredjivac, i zanatlija, i tvorac - Bog,
koji ognjem Bozanstva Svoga popali stvari propadive, drvece i gore
i put ravnajuci za dom Matere Svoje, na poklon slugama svojim.
Shvatite, braco, osnov i pocetak njen: Otac je odozgo blagoslovio
rosom i stubom ognjenim i oblakom svetlim, Sin je darovao meru
Svoga pojasa - onako kao sto i drvo (casnog Krsta) bese po prirodi
vidljivo, ali i obuceno u (nevidljivu) Boziju silu - a Sveti Duh
ognjem nevestastvenim jamu iskopa da se tu zabije temelj, i na tom
kamenu sagradi Gospod crkvu ovu, i vrata pakla nece je
nadvladati[3]. Tako i Bogorodica: za tri godine dade majstorima
zlata, i ikonu Svog precistog lika podari i za namesnicu je
postavi, i od nje se cudesa mnoga desavaju.
NAPOMENE:
1. Svjatoslav je vladao u Kijevu od 1073. do 1077. (vidi i
opomenu pri pocetku prvog slova).
2. Lk 10:20.
3. Up. Mt 16:18.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 4. O DOLASKU SLIKARA CRKVENIH
IGUMANU NIKONU IZ CARIGRADA
I evo divnog cuda koje cu vam ispricati. Dodjose iz tog istog
bogocuvanog
Konstantinopola igumanu Nikonu[1] ikonopisci, govoreci ovako:
"Dovedi nam one sa kojima se pogadjasmo, hocemo da se raspravimo:
pokazase nam crkvu malu, i tako se pogodismo pred mnogim svedocima,
a ova je crkva veoma velika. I evo vam vase zlato, uzmite, a mi
idemo u Carigrad." Odgovori iguman: "A, kakvi behu ti koji se
pogadjahu s vama?" Slikari rekose sliku i priliku, pa i imena
Antonija i Teodosija. I rece im iguman: "O ceda, nije nam moguce da
vam ih pokazemo, jer pre deset godina otidose sa ovoga sveta, i
neprestano se mole za nas, i neodstupno cuvaju ovu crkvu, i
odrzavaju svoj manastir, i providjaju za one koji zive u
njemu".
Ovo cuvsi, Grci se uzasnuse odgovorom, te dovedose jos puno
drugih trgovaca, Grka i Kavkazaca, koji su sa njima odatle put
prevalili. I govorahu: "Pred njima se pogodismo, zlato uzesmo iz
ruku one dvojice, a ti neces da nam ih pokazes. Ako su se
prestavili, pokazi nam izobrazenja njihova, da i ovi vide da li su
to oni". Tad iguman pred sve iznese njihove ikone.
13
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik03.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik03.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note1#note1
-
Videvsi njihova izobrazenja, Grci i Kavkasci se poklonise
govoreci: "To su ovi zaista, i verujemo da su zivi i po smrti, i da
mogu pomagati i spasavati i zastupati sve koji im pribegavaju".
Dadose onda i mozaik koji behu doneli na prodaju, a kojim je potom
sveti oltar ukrasen.
Tad se slikari pocese kajati za svoje sagresenje. "Kad, - vele,
- dodjosmo ladjama u Kanjev[2], videsmo ovu crkvu na uzvisini.
Pitasmo one sto behu s nama koja je to crkva, i rekose: Pecerska,
ciji ste vi slikari'. Razgnevivsi se htedosmo da bezimo nizvodno. A
te noci bese velika bura na reci. Ujutru se ustavsi, videsmo da smo
kod Trepolja[3] i ladja sama idjase uzvodno, kao da je nekakva sila
vuce. Mi je silom zaustavismo, i stojeci citav dan razmisljasmo sta
to bi da, ne veslajuci, za jednu noc toliki put predjosmo, koji
drugi s mukom jedva za tri dana prelaze. A sledece noci, videsmo
ovu crkvu i cudesnu ikonu namesnu kako nam govori: Ljudi, sto se
uzalud uzrujavate[4], ne pokoravajuci se volji Sina moga i mojoj; a
ako me ne poslusate i htednete bezati, sve vas cu s ladjom uzeti i
staviti u crkvu moju. I to da znate, da odatle necete izaci, nego
cete se tu u mom manastiru postrici i zivot svoj skoncati, a ja cu
vam dati milost u buducem veku radi osnivaca njegovih - Antonija i
Teodosija'. A mi sutradan ustavsi, htedosmo da bezimo nizvodno, i
mnogo se trudismo veslajuci, a ladja uzvodno idjase, protiv toka.
Povinovavsi se volji i sili Bozijoj, predadosmo se, i uskoro ladja
sama pristade nize manastira."
Tada svi zajedno, crnorisci i Grci, majstori i slikari,
proslavise Velikoga Boga i Njegovu Precistu Mater, cudesnu ikonu i
svete oce Antonija i Teodosija. I tako i jedni i drugi, i majstori
i slikari, zivot svoj skoncase u Pecerskom manastiru, u monastvu, i
sahranjeni su u svom pritvoru; a haljine njihove i sad su u
zgradi[5], i knjige se njihove cuvaju, u secanje na takvo cudo.
Kada iguman Stefan, domestik[6], bi isteran iz manastira, i
videvsi preslavna cudesa, kako majstori dodjose noseci ikonu, i
ispricase o vidjenju Carice u Vlaherni - zbog toga i sam na Klovu
napravi Vlahernsku crkvu[7]. A blagoverni knez Vladimir
Vsevolodovic Monomah, kao jos mlad, bese ocevidac toga divnog cuda
kada oganj sa neba pade i izgore jama gde se pojasom odredi osnov
crkve. I cuse o ovome po svoj zemlji ruskoj. Zbog toga Vsevolod sa
sinom svojim Vladimirom dodje iz Perejaslava da vidi takvo cudo.
Tada Vladimira bolesnog oblozise tim zlatnim pojasom, i tu odmah
ozdravi molitvama svetih otaca nasih Antonija i Teodosija.
I u vreme svoga knezovanja hristoljubivi Vladimir uze meru ove
bozanske crkve pecerske, i napravi crkvu u gradu Rostovu, po svemu
slicnu, i u visinu i u sirinu i u duzinu, te na hartiji napisa gde
je koji praznik i na kojem mestu naslikan (u hramu), i nacini sliku
i priliku ove velike crkve bogoznamenovane. Sin njegov, knez
Georgije[8], cuvsi od oca svog Vladimira sta se desi u vezi te
crkve, i on za vreme svog knezovanja napravi crkvu u gradu Suzdalju
istih mera. Sve su se ove kroz godine raspale, a samo ova
Bogorodicina stoji vavek.[9]
NAPOMENE:
1. Prep. Nikon Veliki je bio iguman od 1077. do 1087/88. godine.
Pun svestenog znanja, jedan od pecerskih letopisaca.
2. Grad na Dnjepru, juzno od Kijeva.
3. Grad izmedju Kijeva i Kanjeva.
4. Up. Ps 38:7.
5. U izvorniku: na polatah. Mnogi proucavaoci misle da "polat",
slicno kao u danasnjem ruskom jeziku, oznacavaju duseme, siroke i
visoke dascane krevete za vise osoba. Medjutim, iako bi se u ovom
slucaju rec mogla prevesti kao "spavaonica", kasnije se govori i o
"polatah crkvnih" (sto bi se prema tim tumacima trebalo prevesti
kao "crkveni hor"), te smo se mi odlucili na osnovu Suprasaljskog
rukopisa (koji je nastao, kulturoloski gledano, dosta
14
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note4#note4http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note6#note6http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note7#note7http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note8#note8http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik04.htm#note9#note9
-
blizu Kijeva, i to svega nekoliko godina pre Paterika), da
"polat" prenosimo kao "zgrada" (iako moze oznacavati i "sklop
zgrada").
6. Domestik - vodja leve pevnice, odgovoran za ispravnost
pojanja u obe pevnice.
7. Ta crkva na Klovu (potoku izmedju kijevskog grada i samog
manastira) prerasla je u ugledan Vlahernski manastir, posvecen
polozenju rize Presvete Bogorodice u Vlahernsku crkvu u Carigradu.
Sveti Stefan je postao iguman posle prep. Teodosija 1074. Cini se
da ga knez Izjaslav Jaroslavic zbog necega nije voleo, te ga je
stoga oterao. 1091. je Stefan postao episkop Vladimira Volinskog, a
prestavio se 1094.
8. Opet se radi o knezu Vladimiru Monomahu i njegovom sinu
Georgiju Dugorukom (v. opomenu pri kraju prvog slova).
9. Nazalost, 1929. je Pecerski manastir bio zatvoren, te je i
ovaj prelepi Uspenjski sabor (gradjen 1073-1078) pretvoren u muzej,
a 1941. je srusen u ratu - od njega je, miloscu Bozijom i
obecanjem, ostao samo jedan zid. Pecerski manastir je bio opet
otvoren 1942-1961., te nanovo proradio 1988., a drevni saborni hram
je obnovljen 2000. godine.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 5. O JOVANU I SERGIJU CUDO NAROCITO U BOZANSKOJ PECERSKOJ
CRKVI, KOJE BESE PRED CUDESNOM IKONOM BOGORODICINOM
Behu neka dva coveka, od velikasa iz ovoga grada, drugovi Jovan
i Sergije. I dodjose
njih dvojica u crkvu bogonazvanu, i videse svetlost jacu od
sunca na cudesnoj ikoni Bogorodicinoj, i stupise u duhovno
bratstvo[1].
Posle mnogo godina, Jovan se razbole i ostavi sina svoga
Zahariju od pet godina. I prizva igumana Nikona, i razdade imanje
svoje siromasnim, a sinov deo dade Sergiju: 1000 grivni srebra i
100 grivni zlata. Predade i sina svoga Zahariju, jos mladog, na
cuvanje drugu svome, kao bratu vernom, zapovedivsi mu: "Kad stasa
sin moj, daj mu zlato i srebro".
Kad bi Zahariji 15 godina, htede da uzme od Sergija zlato i
srebro oca svoga. A ovaj, ranjen od djavola, i misleci da zadobije
bogatstvo, i hoteci zivot sa dusom pogubiti, kaze momku: "Otac tvoj
svo imanje Bogu predade, od Njega moli zlata i srebra, On ti je i
duzan - mozda ce ti se smilovati. A ja ne dugujem ni tvom ocu ni
tebi ni jedan zlatnik. To ti je sve ucinio otac tvoj bezumljem,
razdavsi sve svoje u milostinju, a tebe je siromasna i uboga
ostavio".
Ovo cuvsi, momak poce plakati zbog svog gubitka. Posalje momak
kod Sergija sa molbom, govoreci: "Daj mi polovinu, a tebi eto
polovina". Sergije pak teskim recima prekorevase oca njegovog i
njega samog. Zaharija onda zamoli za jednu trecinu, pa zatim za
desetinu. Videvsi da je lisen svega, kaze Sergiju: "Dodji i zakuni
mi se u crkvi pecerskoj pred cudesnom ikonom Bogorodicinom, gde i
bratstvo sklopi sa mojim ocem".
I ovaj ode u crkvu i stade pred ikonu Bogorodicinu, i rece
kunuci se: "Ne uzeh 1000 grivni srebra, ni 100 grivni zlata", i
htede da celiva ikonu, i ne m?ze joj se pribliziti. A kada izlazase
na vrata, poce vikati: "O sveti Antonije i Teodosije, nemojte
naredjivati ovom nemilostivom andjelu da me pogubi, molite se
Svetoj Bogorodici da otera od mene mnoge besove kojima sam predan.
I uzmite zlato i srebro - zapecaceno je u mojoj ostavi". I sve ih
bese strah. I otada nikome ne davahu da se kune pred Svetom
Bogorodicom.
Poslase ljude, i uzese posudu zapecacenu, i nadjose u njoj 2000
grivni srebra i 200 grivni zlata: tako udvostruci Gospod sve
davateljima milostinje. Zaharija, pak, sve dade igumanu Jovanu, da
potrosi kako hoce. A sam on se postrize i skonca zivot ovde. Ovim
zlatom i srebrom bi postavljena crkva svetog Jovana Pretece, tamo
gde se penje u zgradu, u imenu Jovana boljarina i sina mu Zaharije,
cije je bilo zlato i srebro.
15
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik05.htm#note1#note1
-
NAPOMENE:
1. Tj. pobratimise se.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 6. KAZIVANjE O SVETOJ TRPEZI I
O OSVESTANjU OVE VELIKE CRKVE BOZIJE MATERE
Osvestana bi crkva pecerska godine 6597. (1089.), prve godine
igumanstva
Jovanovog.[1] Ali, ne bese kamene ploce da se stavi za svetu
trpezu. Dugo se trazilo da neko nacini kamenu trpezu, i ne nadje se
nijedan majstor, pa nacinise drvenu plocu i polozise. A Jovan
mitropolit[2] ne htede da u takvoj velikoj crkvi bude drvena
trpeza, i zbog toga iguman bese u velikoj zalosti. I prodje
nekoliko dana, a ne bi svestanja. 13. dana avgusta udjose inoci u
crkvu da po obicaju poju vecernju, i videse kod ograde oltara
polozenu kamenu plocu i stubice za gradjenje trpeze. I brzo
saopstise mitropolitu ovu stvar. A on pohvali Boga i naredi da bude
svestanje i vecernja.
Dugo su istrazivali otkuda i ko donese ovakvu plocu, i kako je
unese u crkvu, kad je bila zakljucana. I svuda ispitavsi da li je
vodom ili kopnom privezena, ne nadje se ni traga ni glasa onim koji
je dovezose. Poslase tamo gde se prave takve stvari 3 grivne
srebra, da majstor uzme za svoj trud. A poslani sve obidjose, i
nigde ne bi sacinitelja.[3] No Uredjivac i Promislitelj svega, Bog
koji je i stvori, napravivsi je i polozivsi i utvrdivsi rukama
svetiteljskim za predlozenje Svoga precistog Tela i svete Krvi,
izvolivsi na toj svetoj trpezi, koju Sam darova, za sav svet u sve
dane da se zrtvuje.
Sutradan dodjose sa mitropolitom Jovanom episkop Jovan
Cernjigovski, Isaija Rostovski, episkop Antonije Jurjevski, episkop
Luka Bjelgorodski, a da ih niko nije zvao, i nadjose se oni bas za
cin osvestanja. I upita ih blazeni mitropolit: "Zbog cega dodjoste,
a da niste bili pozvani?" I odgovorise episkopi: "Od tebe, vladiko,
izaslanik dodje i rece nam da se 14. avgusta osvestava crkva
pecerska, i da smo svi duzni da budemo s tobom u vreme liturgije.
Mi ne smedosmo da se oglusimo o tvoju rec, i evo nas ovde".
Odgovori i Antonije, episkop Jurjevski: "Ja bejah bolestan, a ove
noci udje kaludjer kod mene i kaza mi: Sutra se osvestava crkva
pecerska, pa budi tamo.' Samo sto to cuh, odmah ozdravih - i evo me
tu po naredjenju vasem".
Svetitelj htede da pronadje te ljude koji su ih zvali, i
najednom dodje glas: "Istrosise se oni koji ispituju
ispitivanja".[4] On opet rasiri ruke ka nebu i rece: "Presveta
Bogorodice, kao sto si za Svoje prestavljenje Apostole sa krajeva
vaseljene sabrala u cast Svog pogreba, tako si i sada sabrala za
osvestanje Svoje crkve njihove namesnike i nase
sasluzitelje".[5]
I svi behu u uzasu od velikih cuda. Obidjose crkvu triput i
pocese da poju "Podignite vrata, knezovi, vasa", a u crkvi ne bi
nikoga ko bi otpevao "Ko je taj Car slave"[6], jer nijednog u crkvi
ne ostavise posto se cudise dolasku episkopa. Nakon sto dugo bese
muk, dodje glas iz crkve kao andjelski: "Ko je taj Car slave".
Pocese da ispituju ko je to i ciji su takvi
16
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note1#note1http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note4#note4http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note6#note6
-
glasovi. Udjose u crkvu, te iako behu sva vrata zatvorena
nijedan se covek ne nadje u crkvi. Svima bi razumljivo da se sve
ustrojava Bozijim promislom o toj svetoj i bozanskoj crkvi.
Zato i mi recimo: "O dubino bogatstva i premudrosti i razuma
Bozijeg! Ko poznade um Gospodnji ili ko mu bi savetnik?"[7] I neka
vas Gospod sacuva i odrzi u sve dane zivota vaseg molitvama
Preciste Bogorodice i prepodobnih i blazenih otaca nasih pecerskih
Antonija i Teodosija, i svetih crnorizaca ovoga manastira. Sa njima
da i mi primimo milost u ovom veku i u buducem, u Hristu Isusu,
Gospodu nasem, Kome slava sa Ocem i sa Svetim Duhom sada i uvek i u
vekove vekova. Amin.
NAPOMENE:
1. Osvestanje crkve se ukratko pominje i u Letopisu prep.
Nestora pod istom godinom. Jovan je bio iguman posle prep. Nikona,
ali ne zna se tacno do koje godine.
2. Sveti Jovan II, kijevski mitropolit od 1077. do 1089., Grk. U
Letopisu prep. Nestora hvali se i njegova visoka obrazovanost.
3. Niko nije bio dovoljno vest da napravi takvo nesto.
4. Ps 63:7.
5. Pecerski saborni hram je bio posvecen upravo Uspenju Presvete
Bogorodice.
6. Ps 23:7.8.
7. Rim 11:33.34.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 7. NESTORA, MONAHA OBITELjI MANASTIRA PECERSKOG,
KAZIVANjE RADI CEGA SE MANASTIR PROZVA PECERSKIM[1]
U vreme knezovanja samodrsca ruske zemlje, blagovernog velikog
kneza Vladimira
Svjatoslavica[2], blagoizvole Bog da javi svetilnika ruske
zemlje i nastavnika inocima, o kojem i jeste nase kazivanje.
Bese dakle neki blagocastivi covek iz grada Ljubeca[3], u kojeg
se od mladosti useli strah Boziji, te zeljase da se obuce u inocki
obraz. Covekoljubivi Gospod mu nalozi da ide u grcke krajeve i da
se tamo postrize. Odmah se prihvativsi puta, stranstvovase za
Gospoda koji je stranstvovao i trudio se nasega radi spasenja, pa
stize u Carigrad. Prispe i u Svetu Goru[4], i obisavsi svete
manastire na Atonu, i videci tu na Svetoj Gori manastire i
zivljenje tih otaca sto je iznad ljudske prirode, koji u ploti
podrazavaju zivot andjelski, jos se vise razgori Hristovom
ljubavlju, zeleci da oponasa zivot tih otaca. Dodje u jedan od
tamosnjih manastira, i zamoli igumana da stavi na njega andjelski
obraz[5] inockog cina. Iguman, prozrevsi vrline koje ce u njemu
biti, poslusavsi ga postrize ga i nazva mu ime Antonije, te ga
uputi i nauci inockom zivotu.[6] A Antonije u svemu Bogu ugadjase,
i u ostalom se podvizavase u pokornosti i poslusanju, tako da su se
svi radovali zbog njega. Rece mu iguman: "Antonije, idi
17
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik06.htm#note7#note7http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note1#note1http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note4#note4http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note6#note6
-
opet u Rusiju, da tamo drugima budes na napredak i utvrdjivanje,
i neka bude s tobom blagoslov Svete Gore".
Antonije dodje u grad Kijev, i misljase gde bi prebivao. I
hodjase po manastirima i ne svide mu se da i u jednom zivi: Bog ne
izvole. I poce da hoda po dolinama i po gorama, i po svim mestima,
i do Berestova[7] dodje i nadje pesteru koju behu iskopali Varjazi,
i nastani se u njoj, i prebivase u njoj u velikom uzdrzanju. Posle
toga se prestavi veliki knez Vladimir, i preuze vlast bezbozni i
kukavni Svjatopolk, i sede u Kijevu i poce da pobija bracu svoju, i
ubi svetog Borisa i Gleba.[8] Antonije, pak, videci takvo
krvoprolice koje nacini kukavni Svjatopolk, opet pobeze u Svetu
Goru.
Kada blagocastivi knez Jaroslav pobedi Svjatopolka, tad on sede
u Kijevu. Bogoljubivi knez Jaroslav ljubljase Berestovo i crkvu
Svetih Apostola, te drzase pri njoj mnoge svestenike. U njemu bese
prezviter imenom Ilarion, covek blagocastiv, poznavalac bozanskog
Pisma i isposnik. I hodjase iz Berestova do Dnjepra, na breg gde je
sada stari manastir Pecerski, i tu se moljase. Bese tamo, naime,
suma velika, i iskopa tu malu pestericu od dva hvata[9], i dolazeci
iz Berestova psalme pojase, i moljase se Bogu u tajnosti.
Zatim metnu Bog u srce blagovernom velikom knezu Jaroslavu, te
ovaj sabra episkope godine 6559. (1051.), i postavise ga (Ilariona)
za mitropolita u Svetoj Sofiji[10], a ona mu pesterica osta. Kad
Antonije bese na Svetoj Gori, u manastiru gde se i postrize, bi od
Boga objavljenje igumanu: "Pusti, - rece, - Antonija u Rusiju, jer
ga trebam."[11] I prizvavsi ga, rece mu: "Antonije, idi opet u
Rusiju, Bog tako hoce, i da ti bude blagoslov od Svete Gore, jer ce
od tebe biti mnogi crnorisci". Blagoslovi ga i otpusti, rekavsi mu:
"Idi s mirom".
Antonije se vrati do Kijeva, i dodje na breg gde bese Ilarion
iskopao malu pestericu, i zavole to mesto, i nastani se u njemu. I
poce se moliti Bogu sa suzama govoreci: "Gospode, utvrdi me na
mestu ovom, i neka bude na mestu ovom blagoslov Svete Gore i
molitva moga oca koji me je postrigao". I poce tu da zivi, moleci
se Bogu. Jelo mu bese suv hleb i pijase jednu meru vode, i kopase
pesteru, i ne davase sebi odmora ni danju ni nocu, prebivajuci u
trudovima, u bdenjima i u molitvama. Potom ga upoznase ljudi, te
dolazahu kod njega, donoseci mu sto je bilo potrebno. I proslavi se
kao i Veliki Antonije[12], i dolazahu k njemu, moleci ga za
blagoslov.
Nakon toga, kad se prestavi veliki knez Jaroslav, preuze vlast
sin njegov Izjaslav[13] i sede u Kijevu. A Antonije bese vec
proslavljen u ruskoj zemlji. Knez Izjaslav, saznavsi za njegov
zivot, dodje kod njega sa svojom druzinom, moleci ga za blagoslov i
molitvu. Tako svima postade poznat veliki Antonije i svi ga
postovahu. I pocese da dolaze k njemu da se postrigu neki
bogoljupci, a on ih primase i postrizavase. I sabra mu se bratije
dvanaestoro. Dodje kod njega i Teodosije i postrize se. I iskopase
pesteru veliku, i crkvu, i kelije koje su i do danas (citave) u
pesteri pod starim manastirom.
Kad se skupi bratija, rece im veliki Antonije: "Evo Bog nas,
braco, sakupi, i vi ste od blagoslova Svete Gore, kojim i mene
iguman postrize na Svetoj Gori, a ja postrigoh vas, neka bude na
vama blagoslov, kao prvo od Boga i Preciste Bogorodice, i kao drugo
od Svete Gore". I rece im ovako: "Zivite zasebno, i ja cu vam
postaviti igumana, a sam cu poci na onu goru i tamo cu se sam
naseliti. Kao sto i pre rekoh, navikao sam da budem osamljen". I
postavi im igumana po imenu Varlaama[14], a sam ode na goru, iskopa
onu pesteru koja je sad pod novim manastirom, i u njoj skonca zivot
svoj, pozivevsi u vrlini 40 godina, ne izlazivsi iz pestere, u
kojoj leze njegove casne mosti i cine cuda sve do danas.[15]
Iguman i bratija zivljahu u pesteri. A kad se bratija umnozi, i
ne mogahu se vise smestiti u pesteru, pomislise da postave manastir
izvan pestere. I dodjose iguman i bratija kod svetog Antonija i
rekose mu: "Oce! Umnozila se bratija, i ne mozemo da se smestimo u
pesteru. Da li bi Bog dozvolio i Preciste Bogorodice i tvoja
molitva bila, da postavimo crkvicu izvan pestere?" I dozvoli im
prepodobni. Oni mu se poklonise do zemlje i otidose. I postavise
malu crkvicu iznad pestere, u cast Uspenja Svete Bogorodice.
I poce Bog da umnozava crnorisce molitvama Preciste Bogorodice i
prepodobnog Antonija, i posavetova se bratija sa igumanom da
postave manastir. I odose opet kod Antonija
18
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note7#note7http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note8#note8http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note9#note9http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note10#note10http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note11#note11http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note12#note12http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note13#note13http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note14#note14http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note15#note15
-
i rekose mu: "Oce! Bratija se umnozava i hteli bismo da
postavimo manastir". Antonije bese rad i rece: "Blagosloven Bog za
sve, i molitva Svete Bogorodice i otaca sa Svete Gore neka bude s
vama". I ovo rekavsi, posla jednog od bratije knezu Izjaslavu, i
rece tako: "Kneze blagocastivi, Bog umnozava bratiju, a mestasce je
malo, pa te molimo da bi nam dao ovu goru iznad pestere". Knez
Izjaslav cuvsi ovo bese veoma radostan, i poslavsi im svoga
boljarina dade im tu goru.
Iguman i bratija zasnovase veliku crkvu i manastir, ogradise
koljem i mnoge kelije postavise, i crkvu postavise i ukrasise
ikonama.[16] I odatle se poce nazivati Pecerski manastir, buduci da
su crnorisci ranije ziveli u pesteri (peceri). I odatle se prozva
Pecerski manastir, i on je od blagoslova Svete Gore.
Kad manastir vec bese zavrsen, igumanstvo drzase Varlaam, a knez
Izjaslav postavi manastir Svetog Dimitrija[17], i izvede Varlaama
na igumanstvo u Svetog Dimitrija, hoteci da ucini svoj manastir
visim od Pecerskog, uzdajuci se u bogatstvo. No mnogi su manastiri
od careva i od boljara i od bogatstva postavljeni, ali nisu takvi
kao oni postavljeni suzama i postom, molitvom i bdenjem. Antonije
ne imade zlata i srebra, vec sve stece suzama i poscenjem, onako
kako kazivah.
Kad Varlaam ode u Svetog Dimitrija, bratija se posavetova i
odose kod starca Antonija, i dvojica mu rekose: "Oce, postavi nam
igumana." A on im rece: "Koga hocete?" Oni mu kazase: "Koga hoce
Bog i Precista Bogorodica i ti, casni oce". I rece im veliki
Antonije: "Ko je takav medju vama kao blazeni Teodosije, poslusan,
krotak i ponizan?! Neka vam on bude iguman". Sva bratija bi rada,
te mu se poklonise do zemlje, i postavise Teodosija za igumana.
Tada bratije bese dvadesetoro.
Kad Teodosije preuze manastir, poce sa velikim uzdrzanjem,
poscenjem i molitvama sa suzama. I poce da sakuplja mnoge
crnorisce, i sakupi sve bratije stotinu. I poce da trazi monasko
pravilo, a tad se tu nadje casni monah Mihail, iz manastira
Studitskog[18], koji bese dosao iz Grcke sa mitropolitom
Georgijem[19]. I poce da ga raspituje o ustavu studitskih otaca, i
sto nadje kod njega to ispisa.[20] I ustanovi u svom manastiru kako
pevati manastirska pojanja, i kako drzati poklone, i ctenja citati,
i stajanje u crkvi, i sve crkveno uredjenje, i sedenje za trpezom,
i sta se jede u koji dan. Sve to sa ustavom Teodosije pronadje i
predade svome manastiru, a od ovog manastira svi ruski manastiri
preuzese ustav. Manastir Pecerski i jeste postovan zato sto je prvi
od svih i cascu visi od svih.
I dok Teodosije zivljase u manastiru, i upravljase vrlinski
zivot i inocko pravilo, i primase svakog ko mu je dolazio, dodjoh
kod njega i ja, jadni i nedostojni sluga Nestor, i primi me tad kad
mi je bilo 17 godina od rodjenja. Tako sam napisao i izlozio koje
godine poce manastir, i radi cega se zove Pecerski. A o
Teodosijevom zitiju cemo pricati sada.
NAPOMENE:
1. Slovo je uzeto iz Letopisa prep. Nestora za godinu 6559.
(1051.), iako je ovaj sazeti ocrt Antonijevog zivota napisan
svakako puno docnije. Da li je u vreme dok je Nestor sastavljao taj
napis o pocecima Lavre veliko Antonijevo zitije vec postojalo, nije
izvesno.
2. Rec je o svetom velikom ravnoapostolnom knezu Vladimiru, koji
je vladao od 980. do 1015., primio Hriscanstvo i ucinio Ga drzavnom
verom, pretvorivsi se iz groznog pljackasa i razvratnika u
dobrocudnog i blagovernog coveka.
3. Grad na Dnjepru, blizu Cernjigova.
4. Sveta Gora Aton - najistocniji krak poluostrva Halkidika u
Egejskom moru, vrt Presvete Bogorodice, srediste pravoslavnog
monastva, sa nebrojenim manastirima, skitovima i kelijama. Glavni
manastir, Veliku Lavru, osnovao prep. Atanasije Atonski 962. g., a
veliki ruski manastir Svetog Pantelejmona ponikao je 1172.
19
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note16#note16http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note17#note17http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note18#note18http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note19#note19http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik07.htm#note20#note20
-
5. Andjelski (ili veliki) obraz - visi stepen monastva.
6. Prep. Antonije postrigao se u svestenoj obitelji Esfigmen, a
tadasnji iguman i Antonijev duhovnik zvao se Teoktist.
7. Selo kod Kijeva, vlast kijevskog kneza. Tu je bio knezevski
dvor, manastir i crkva Spasa, te crkva Svetih Apostola.
8. Svjatopolk - sin kneza Jaropolka, brata svetog Vladimira. Dok
je knez Vladimir jos bio neznabozac, borio se protiv svoga brata
Jaropolka koji je knezovao u Kijevu, te ga je naposletku i smaknuo,
a prisvojio je njegovu trudnu zenu, od koje se rodio Svjatopolk.
Posle Vladimirove smrti 1015. Svjatopolk je ubio svoja tri brata,
Borisa, Gleba i Svjatoslava. Jaroslav Mudri je dugo vojevao protiv
njega, da bi ga tek 1019. konacno pobedio. O tome podrobno pise
prep. Nestor u Letopisu i "Kazivanju o Borisu i Glebu".
9. Nesto preko cetiri metra.
10. Sveti Ilarion je bio prvi Rus koji je postao mitropolit
kijevski. Knez Jaroslav Mudri je tim potezom pokusao da oslobodi
Rusku Crkvu od potcinjenosti Vizantiji. Medjutim, Carigradska
Patrijarsija nije potvrdila njegovo naznacenje (iako se moze reci
da je ono bilo sasvim kanonsko, a i iz Paterika se vidi da je to
bilo po Bozijoj volji). Posle 1055. o njemu vise nema podataka, te
se pretpostavlja da je oko te godine ili umro ili primio shimu u
Pecerskom manastiru - tamo, naime, pocivaju netrulezne mosti
shimnika Ilariona, a i u samom Pateriku se govori da ga je
postrigao licno prep. Antonije (pred kraj 14. slova). Iza njega je
ostalo cuveno "Slovo o zakonu i blagodati", prekrasan spomenik
ranog ruskog govornistva, u kome se, izmedju ostalog, utvrdjuje
ravnopravnost ruskog naroda i njegove Crkve sa ostalim hriscanskim
svetom.
11. Igumanu Teoktistu se javila zapravo sama Precista
Bogorodica.
12. Prep. Antonije Egipatski (250-356), toliko se ispunio
svetoscu da je dobio pocasni naziv "Otac svih otselnika" ili cak
"Otac monastva" (iako je monastvo svakako postojalo i pre
njega).
13. Vidi opomenu pri kraju prvog slova.
14. O prep. Varlaamu, sinu bogatog boljarina Jovana, vise se
moze saznati iz Zitija prep. Teodosija u 8. slovu. Bio je
postavljen za igumana za vreme kneza Izjaslava Jaroslavica, dakle
posle 1054.
15. Mosti prepodobnog Antonija cine zaista neobicna cuda. Iz
drevnog manastirskog predanja saznajemo da kada se pred svojom
koncinom prep. Antonije oprostio sa bratijom, iznenada se izmedju
njega i monaha obrusila zemlja. Inoci su hteli da otkopaju mosti
prepodobnog, ali je ispod zemlje siknuo plamen i rasterao ih.
Resili su da se pomere na levu stranu i da kopaju odatle, ali se na
njih srucio potok vode. Tragovi ognja i vode su na tom mestu gde se
srusila zemlja bili dugo vidljivi. Kao potvrda toga da je ovo
predanje potpuno istinito posluzio je dogadjaj sa bezboznim
komunistickim arheolozima koji su u novije vreme hteli da pronadju
Antonijeve ostatke, ali su ih sa odredjenog mesta u bliznjim
pesterama oterale ognjene iskre.
16. Ova prva nadzemna crkva ipak nije bila bas prevelika - kroz
svega nekoliko godina prep. Teodosije je morao da za bratiju gradi
novu crkvu.
17. Ne zna se gde je tacno stajao ovaj manastir; postoji
pretpostavka da je to zapravo istovetna gradjevina sa danasnjim
sabornim hramom Mihajlovskog Zlatoverhog (Zlatovrsnog) manastira u
Kijevu.
18. Studitska obitelj ili Studion nalazila se u Carigradu.
Najveci je procvat dozivela za vreme prep. Teodora Studita
(759-826), velikog branitelja ikona i svetih kanona, koji je
utvrdio Studitski ustav - pravila ponasanja i zivota u manastiru.
Pre uvodjenja Studitskog ustava, u Rusiji je bio rasiren Ustav
Velike Crkve (tj. hrama Svete Premudrosti u Carigradu). U 14. veku
je sve vise poceo da se uvodi Jerusalimski ustav, da bi on
postepeno sasvim istisnuo Studitski. Ipak, Studitski tipik se i dan
danasnji koristi u Kijevskoj lavri, ali sa nekim osobenim
dodacima.
19. Rodom Grk, dosao u Rusiju oko 1062., bio mitropolit sve do
1073/74. godine.
20. Ocigledno je da prep. Teodosije nije nasao citav ustav, pa
je kasnije poslao jednog monaha u sam Studion da donese sve. O
ovome opsirnije u 8. slovu.
KIJEVO-PECERSKI PATERIK
SLOVO 8. ZITIJE PREPODOBNOG OCA NASEG TEODOSIJA, IGUMANA
PECERSKOG
20
-
Gospode, blagoslovi oce!
Blagodarim ti, Vladiko moj, Gospode Isuse Hriste, sto si
udostojio mene nedostojnog da budem pripovedac o tvojim svetim
ugodnicima. Isprva pisah o zivotu i o pogubljenju i o cudima svetih
i blazenih strastotrpaca Borisa i Gleba, te se prisilih da se
prihvatim i drugog pripovedanja, koje je vise od moje snage, a za
koje, kao prost i nerazuman, nisam ni dostojan. Uz to nisam naucen
nikakvoj vestini, no setih se, Gospode, reci Tvoje koja kaze: Ako
imate vere koliko zrno gorusicno i recete gori ovoj: predji i baci
se u more, odmah ce vas poslusati.[1] Ovo drzeci na umu, ja gresni
Nestor, i ogradivsi se verom i nadom da je sve moguce sto je od
Tebe, polozih pocetak pisanju slova o zivotu prepodobnog oca naseg
Teodosija, koji bese iguman ovog manastira Svete Vladicice nase
Bogorodice, a ciji dan usnuca sada praznujemo i pominjemo. Eto
tako, braco, kad se setih zivota prepodobnoga, koji jos niko ne
napisa, drzase me zalost po citave dane, i moljah se Bogu da me
udostoji da sve po redu napisem o zivotu bogonosnog oca naseg
Teodosija. Da i oni crnorisci posle nas, uzevsi spis i citajuci ga,
tako vide junastvo ovog coveka, i pohvale Boga, i ugodnika Njegovog
proslavljajuci da se ukrepljuju za nove podvige, a najvise (da Ga
pohvale) zato sto se i u ovoj zemlji pojavi takav covek i ugodnik
Boziji. O ovome i sam Gospod prorece: Mnogi ce od istoka i zapada
doci i sesce za trpezu sa Avraamom, i Isaakom, i Jakovom u Carstvu
Nebeskom[2], i opet: Mnogi ce poslednji biti prvi[3], jer se ovaj
poslednji pokaza kao veci od prvih Otaca, zivotom podrazavajuci
svetog prvonacelnika kaludjerskog obraza - mislim na Velikog
Antonija. I evo sta je cudno: da u otackim knjigama pise da ce slab
biti poslednji rod; njega pak Hristos u ovom poslednjem rodu nacini
takvim svojim saradnikom i pastirem inoka, posto od mladosti bese
ukrasen cistim zivotom, dobrim delima, a ponajvise verom i razumom.
O njemu cu sada poceti odavde da pripovedam - zivot blazenog
Teodosija od najmladjeg uzrasta.
No, slusajte, braco, sa svakom prileznoscu, jer je ovo slovo
puno koristi svima koji slusaju. Ali, molim vas, ljubljeni, da ne
zazirete od moje prostote, jer buduci obuzet ljubavlju prema
prepodobnom, zbog toga se usudih da pisem sve ovo o svetom, uz to
se i cuvajuci da mi ne bi bilo receno: Zli i lenji slugo, trebalo
je moje srebro da das menjacima, i dosavsi ja bih uzeo svoje sa
dobitkom[4]. A i zato, braco, sto nije lepo tajiti cuda Bozija,
najvise zbog toga sto Bog rece ucenicima svojim: Sto vam govorim u
tami, kazujte na videlu, i sto vam se sapce na usi propovedajte sa
krovova[5]. Ovo hocu da napisem za napredak i izgradjivanje onih
koji se sa ovim sretnu, a slaveci Boga za to dobicete urucenje
nagrade. Hoteci da pocnem da pripovedam, prvo se molim Gospodu
ovako govoreci: Vladiko moj, Gospode Svedrzitelju, Davaoce dobara,
Oce Gospoda naseg Isusa Hrista, dodji mi u pomoc, i prosveti srce
moje za razumevanje zapovesti Tvojih, i otvori usne moja za
ispovedanje cuda Tvojih i za pohvalu svetog ugodnika Tvoga, da se
proslavi ime Tvoje, jer si Ti Pomocnik svima koji se u Tebe nadaju,
u vekove, amin.
Ima jedan grad, udaljen od prestonog grada Kijeva 50
poprista[6], po imenu Vasiljev[7]. U njemu su bivali roditelji
svetoga, u veri hriscanskoj ziveci, i svakim blagocascem ukraseni.
Rodise ovog blazenog decka, pa ga u osmi dan donesose jerarhu
Bozijem, kako je kod hriscana obicaj, da detetu ime nadenu.
Svestenik vide decaka i proziruci srcanim ocima sta ce sa njim
biti, i to da ce se odmalena Bogu predati, nazva ga Teodosije[8].
Zatim, kad bi decaku 40 dana, prosvetise ga krstenjem. Malisan
rastijase, hranjen od svojih roditelja, i blagodat Bozija bese sa
njim, i Duh Sveti se odmalena useli u njega.
Ko ce izreci milosrdje Bozije! Jer eto, ne izabra On od
premudrih filosofa ni od gradskih vlastelina pastira i ucitelja
inocima, nego se - neka se zbog toga proslavi ime Gospodnje - prost
i neuk pokaza mudriji od filosofa. O, tajne sakrivene! Jer odakle
se ne ocekivase, odatle nam zasija danica presvetla, tako da iz
svih krajeva videse njeno sijanje, i trcase ka njoj sve prezrevsi
samo da se njenog svetla nasite. O, blagosti Bozije! Jer najpre
oznacivsi i blagoslovivsi mesto, On od njega stvori pasnjak na kome
ce pasti stado bogoslovesnih ovaca, pa im onda pastira izabra.
Roditelji blazenoga se preselise u drugi grad, zvani Kursk, zato
sto knez tako naredi, a ja cu reci i - zato sto Bog tako izvole, da
i tamo zasija zivot ovog vrlog malisana, a nama, kako i treba, da
izadje danica sa istoka i sakupi oko sebe mnoge druge zvezde,
ocekujuci Sunce
21
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note1#note1http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note2#note2http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note3#note3http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note4#note4http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note5#note5http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note6#note6http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note7#note7http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note8#note8
-
pravde, Hrista Boga, i govoreci: "Evo ja, Gospode, i deca koju
vaspitah duhovnom Tvojom hranom; i evo, Gospode, ucenika mojih,
dovedoh ti ove koje naucih da sve zitejsko[9] prezru, i Tebe
jedinoga Gospoda i Boga zavole. Evo, o Vladiko, stada bogoslovesnih
Tvojih ovaca, cijim pastirom me Ti bese ucinio, i koje napasoh na
Tvome bozanskom pasnjaku, i dovedoh Ti njih koje sacuvah ciste i
neporocne." A Gospod ce njemu: "Slugo dobri, verno si umnozio
predani ti talant, zato primi pripremljeni ti venac, i udji u
radost Gospoda svoga[10]". A ucenicima ce njegovim reci: "Hodite,
dobro stado, bogoslovesne ovcice vrloga pastira, koji radi Mene
gladovaste i trudiste se, primite Carstvo koje vam je pripremljeno
od postanja sveta[11]".
Stoga i mi, braco, pohitajmo da se ugledamo i budemo
podrazavaoci zivota prepodobnog Teodosija i ucenika njegovih[12],
koje pred sobom posla Gospodu, da se tako udostojimo da cujemo glas
onaj Vladike i Svedrzitelja koji kaze: "Hodite, blagosloveni Oca
Mojega, primite pripremljeno vam Carstvo".
A mi opet podjimo na ono nase kazivanje o ovom svetom malisanu.
Rastijase dakle telom, a dusom bese vucen ka ljubavi Bozijoj, i
hodjase svakog dana u crkvu Boziju, sa svom paznjom slusajuci
bozanske knjige. Cak se ni deci kad su se igrala nije priblizavao,
kako to obicno cine maleni, nego se gnusao njihovih igara. Odeca mu
bese bedna i zakrpljena. Zbog toga ga roditelji mnogo puta terahu
da se obuce u cistu odecu i izadje da se igra sa decom. A on ih u
tome ne slusase, vec radje izvole da bude kao jedan od ubogih.
Pored toga mu naredise da ide jednome ucitelju na ucenje bozanskih
knjiga, sto i ucini. Uskoro se izvezba u svoj pismenosti, tako da
su se svi cudili decakovoj mudrosti i razumu, kao i njegovom brzom
ucenju. A pokornost njegovu i poslusnost, koju stece tokom ucenja
ne samo prema ucitelju nego i prema svima koji se sa njim ucahu -
ko ce je iskazati?!
U to vreme dodje kraj zivotu njegovog oca. Tada bozanstveni
Teodosije imase 13 godina. Otada poce sve prilezniji da biva u
trudovima, pa je i sa slugama izlazio na njivu i radio tamo sa
svakom poniznoscu. A mati ga zadrzavase, ne dozvoljavajuci da to
cini, te ga opet moljase da se obuce u svetlu odecu, pa da tako
izlazi sa svojim vrsnjacima na igranje. Govorase mu: "Tako hodeci,
cinis sramotu sebi i svojoj porodici". A on je u tome ne slusase,
pa se puno puta gnevila na njega i od velike srdzbe ga tukla -
bese, naime, telom krupna i jaka kao muskarac, tako da, ako je neko
ne bi video nego samo cuo gde govori, pomislio bi da je musko.
Medjutim, bozanstveni mladic vec razmisljase kako i na koji
nacin bi se spasao. Cu on tako za sveta mesta gde Gospod nas Isus
Hristos u ploti hodjase, i ceznjase da ih pohodi i pokloni im se. I
moljase se Bogu govoreci: "Gospode moj Isuse Hriste! Cuj molitvu
moju i udostoj me da pohodim Tvoja sveta mesta i da im se s radoscu
poklonim". I tako se puno puta moljase, i gle, dodjose putnici[13]
u taj grad, pa kad ih vide, bozanstveni mladic se obradova i
potrca; pokloni im se, ljubazno ih pozdravi, i upita ih odakle su i
kuda idu. Oni mu rekose: "Dodjosmo iz svetih mesta, a ako Bog
dozvoli, tamo cemo se i vratiti". Sveti ih moljase da ga uzmu sa
sobom te da im bude saputnik. Oni obecase da ce ga uzeti sa sobom i
provesti do svetih mesta. Cuvsi ovo sto mu obecase, blazeni
Teodosije se obradova i ode svojoj kuci. I kada htedose putnici da
podju, obavestise mladica o svom odlasku. On, pak, ustade nocu i,
tako da niko ne zna, tajno izadje iz svoje kuce, nemajuci sa sobom
nista osim odece u kojoj hodjase, a i ona bese bedna. I tako podje
za putnicima. No blagi Bog ne dopusti mu da ode iz ovih krajeva,
njemu kojeg jos od utrobe majcine znamenova za pastira
bogoslovesnih ovaca u ovim krajevima, da ne bi, kad ode pastir,
opusteo pasnjak koji Bog blagoslovi, i na njemu izraslo trnje i
korov, a stado se razislo.
Posle tri dana saznade mu mati da on otide sa putnicima, pa
odmah pojuri za njim, uzevsi sa sobom samo jednog svog sina koji
bese mladji od blazenog Teodosija. Tako u jurnjavi prevalise velik
put pre no sto ga dostigose, i uhvatise ga, pa ga mati od srdzbe i
gneva uhvati za kosu i baci ga na zemlju, te ga svojim nogama
udarase. Nakon sto mnogo ukori putnike, vrati se kuci vodeci ga
svezanog kao kakvog zlocinca. Tolikim je gnevom bila obuzeta, da ga
je i kad su kuci dosli tukla sve dok nije iznemogla. Potom ga uvede
u kucu, tu ga sveza i zatvori, pa onda ode. A bozanstveni mladic
sve ovo s radoscu primase, i moljase se Bogu za sve to blagodareci.
Zatim mu mati dodje kroz dva dana, odveza ga i dade mu da jede, a
posto jos bese obuzeta gnevom, stavi mu na noge okove, te mu tako
naredi da hoda, pazeci da ne bi
22
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note9#note9http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note10#note10http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note11#note11http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note12#note12http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note13#note13
-
opet pobegao od nje. Potom mu se opet smilova, i poce ga
molecivo nagovarati da ne bezi od nje, jer ga mnogo voljase, vise
od drugih, i zato ne mogase bez njega. Kad on obeca da nece otici
od nje, skide mu okove sa nogu i dozvoli mu da slobodno cini sta
hoce. A blazeni se Teodosije vrati na svoj raniji podvig, i svakog
dana hodjase u crkvu. Videvsi da liturgija cesto izostaje zato sto
nemase ko da pece prosfore, veoma zbog toga zalovase i naumi da se
sam sa poniznoscu prihvati toga rada. Tako i ucini: poce da pece
prosfore i da ih prodaje, a ako mu je sta od zarade preteklo, to je
davao siromasnim. Od zarade je opet kupovao zito i, svojim ga
rukama samlevsi, ponovo pekao prosfore. Bog tako izvole, da se u
crkvu Boziju donose ciste prosfore od neporocnog i neskvernog
decka. Ovako cineci provede dvanaest godina ili vise. A svi decaci,
njegovi vrsnjaci, rugahu mu se i korahu ga zbog tog rada, kako ih
vrag tome nauci. A blazeni sve ovo s radoscu primase, sa cutanjem i
poniznoscu.
Zlikovac vrag, koji od pocetka omrznu dobro, videci sebe
pobedjenog poniznoscu bogoslovesnog decaka, ne pocivase, nego ga
htede odvratiti od takvog rada. I poce nagovarati njegovu mater da
mu zabrani taj rad. Mati, dakle, ne trpeci da joj sin bude u takvoj
sramoti, poce da mu s ljubavlju govori: "Molim te, cedo, ostavi se
takvog rada, porugu nanosis na svoju porodicu, i ne trpim da slusam
kako te svi kore zbog tog rada. I nije lepo da ti, momak, radis
takav rad". A bozanstveni mladic sa poniznoscu odgovarase svojoj
materi, govoreci: "Poslusaj, mati, molim te poslusaj! Pa Gospod
Isus Hristos sam postade ubog i ponizi se, nama primer dajuci, da
se i mi Njega radi ponizimo. Pa i izrugivan bese i pljuvan i
udaran, sve pretrpevsi radi nasega spasenja; koliko je tek onda
prilicnije da mi trpimo da bismo zadobili Hrista. A sto se tice mog
rada, mati moja, poslusaj ovo: kad Gospod nas Isus Hristos na
veceri sede za trpezu sa svojim ucenicima, tad uze hleb i
blagoslovivsi prelomi ga, i davase ucenicima, i rece: Uzmite,
jedite, ovo je Telo Moje koje se lomi za vas i za mnoge radi
otpustenja grehova[14]. Pa ako sam Gospod nazva (hleb) svojom
Plocu, koliko je onda prilicnije meni da se radujem sto me Gospod
udostoji da budem pripremnik Njegove Ploti". Ovo cuvsi mati
njegova, cudjase se mudrosti decakovoj, i od tada ga poce
popustati. Ali, vrag ne pocivase ostreci je da sprecava decaka u
tolikoj poniznosti. Kad ga posle godinu dana vide gde opet pece
prosfore sav crn od jare iz peci, sazali se veoma, pa mu otad opet
zabranjivase, sad umiljavanjem, sad pretnjom, a ponekad ga i
bijuci, da se ostavi tog rada. Bozanstveni junosa bese zbog toga u
velikoj tuzi i nedoumici sta da cini. Onda ustavsi nocu izadje
tajno iz svog doma, i ode u drugi grad, koji ne bese daleko odatle,
i naseli se kod svestenika, i radjase svoj uobicajeni rad. A mati
njegova ga trazase po svome gradu i, ne nasavsi ga, zazali za njim.
Kad posle mnogo dana cu gde zivi, odmah sa velikim gnevom krete za
njim, i dosavsi u gorespomenuti grad, trazase i nadje ga u
svestenikovom domu, i uhvativsi ga odvuce u svoj grad tukuci ga.
Dovede ga svojoj kuci i zapreti mu, govoreci: "Neces vise otici od
mene; jer, ako bilo gde odes, doci cu i naci te, i svezanog cu te
tuci i dovesti u ovaj grad.". Ponovo se blazeni Teodosije moljase
Bogu, svakog dana iduci u crkvu Boziju, posto bese ponizan srcem i
pokoran u svemu.
Vlastelin toga grada, videvsi momka u takvoj poniznosti i
pokornosti, veoma ga zavole, i naredi mu da bude kod njega u crkvi,
pa mu dade i svetlu odecu da u njoj hodi. A blazeni Teodosije,
provede u njoj nekoliko dana, kao da neki teret nosi na sebi. Onda
je skide i dade je siromasnim, a sam se obuce u bedne prnje, te
tako hodjase. Vlastelin, videvsi ga gde tako hoda, opet mu dade
odecu, bolju od prve, moleci ga da u njoj hoda. A on i tu skide i
dade. Ovako puno puta napravi, a kad onaj velikas saznade za to,
jos ga vise zavole, diveci se njegovoj poniznosti. Posle toga ode
bozanski Teodosije kod jednog kovaca i kaza mu da iskuje zelezni
lanac, pa ga uze i opojasa njime svoja bedra, i tako hodjase.
Zelezo bese usko i zagrizase mu se u telo, a on se drzase kao da mu
to nije pricinjavalo nikakavu telesnu patnju.
Prodjose tako mnogi dani, i dodje jedan praznicni dan, pa mu
mati naredi da se obuce u odecu svetlu i ide da sluzi svim gradskim
velmozama koji u te dane sedjahu na rucku kod vlastelina. Blazenom
Teodosiju bese naredjeno da prisustvuje i sluzi. Zato mu i rece
mati da se obuce u cistu odecu, a i zbog toga sto je cula sta bese
ucinio. Dok se oblacio u cistu odecu, buduci prostodusan, nije je
se pazio. A ona uporno gledase ne bi li sta bolje videla, i vide mu
na kosulji krv od ugriza zeleza. I raspalivsi se na njega gnevom,
ljutito ustade i razdera kosulju
23
http://www.svetosavlje.org/biblioteka/Bogoslovlje/Paterik08.htm#note14#note14
-
na njemu, i tukuci ga skide mu zelezo sa bedara. A Boziji decko,
kao da mu nista zlo ne ucini, obuce se i otide, te sluzase
zvanicama sa svakom poniznoscu.
Posle nekog vremena, opet cu kako Gospod u svetom Evandjelju
kaze: Koji ne ostavi oca ili mater i ne podje za mnom, nije mene
dostojan[15]. I opet: Hodite k meni svi koji ste umorni i
natovareni i ja cu vas odmoriti. Uzmite jaram Moj na sebe i naucite
se od Mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem, i naci cete pokoj
dusama svojim.[16] Ovo cuvsi bogonadahnuti Teodosije, i razgorevsi
se bozanskom revnoscu i ljubavlju i dahom Bozijim, razmisljase kako
i gde da se postrize i sakrije od svoje matere. Po udesenju
Bozijem, otide mu mati jednom na selo da ostane tamo dosta dana. A
blazeni se obradova i pomolivsi se Bogu krisom izadje iz kuce,
nemajuci nista uza se osim odece, te malo hleba radi slabosti
telesne. I tako krete prema gradu Kijevu, posto bese cuo za
tamosnje manastire. Ne znajuci puta, moljase se Bogu da bi nasao
saputnike koji bi ga usmerili na zeljeni put. I po udesenju
Bozijem, idjahu tim putem trgovci na kolima sa teskim teretima.
Saznav blazeni da idu u isti grad, proslavi Boga i idjase za njima
izdaleka, ne javljajuci im se. I kad se oni zaustavise da prenoce,
blazeni im ne pridje, vec otpocinu nadogled njih, i jedino ga Bog
cuvase. I tako iduci tri nedelje, dodje do gorespomenutog grada.
Cim dodje, obidje sve manastire, hoteci da postane monah i moleci
da ga prime. Oni, pak, videvsi prostotu mladica obucenog u bedne
haljine, ne zelese da ga prime. Bog to izvole da ga odvede na mesto
u koje bese od mladosti Bogom pozvan.
Cuvsi onda za blazenog Antonija gde zivi u pesteri, okrilati se
u duhu i krete ka pesteri. Dodje kod prepodobnog Antonija, i
videvsi ga pade poklanjajuci mu se sa suzama, moleci ga da bude kod
njega. A veliki Antonije mu pokazujuci rece: "Cedo, vidis li ovu
pesteru - mesto jadno i tesnije od drugih mesta. A ti si mlad, pa
mislim da neces moci da trpis jad na ovome mestu". Ovo ne govorase
samo da bi ga iskusao, nego svojim prozorljivim ocima prozirase da
ce on izgraditi to mesto, i da ce naciniti slavan manastir, u kojem
ce se sabrati mnostvo kaludjera. Bogonadahnuti Teodosije mu sa
umilenjem odgovori: "Znaj, casni oce, da me Predznatelj svega Bog
dovede tvojoj svetosti i naredjuje mi da se spasem; stoga, sta god
mi kazes da ucinim, ucinicu". Tad mu rece blazeni Antonije:
"Blagosloven Bog, cedo, koji te ukrepi u toj gorljivosti. Evo i
mesta, budi u njemu". Teodosije mu se, opet pavsi, pokloni. Zatim
ga blagoslovi starac i naredi Velikome Nikonu da ga postrize, posto
ovaj bese svestenik i iskusan crnorizac, te on uze blazenog
Teodosija i po obicaju svetih Otaca ga postrize i obuce u monasku
odecu.
Otac nas Teodosije predade se Bogu i prepodobnom Antoniju, i
otada se baci na trudove telesne, i bdejase po citave noci u
slavoslovlju Boga, odbacivsi sanjivu otezalost, te se zbog
uzdrzanja i plocu svojom trudjase, rukama rad svoj radeci, sve se
dane secajuci one reci iz psalma: Vidi ponizavanje moje i trud moj,
i otpusti sve grehe moje[17]. Tako sav sa punim uzdrzanjem
ponizavase dusu, a telo opet trudom i podvizavanjem iznurivase,
tako da su se prepodobni Antonije i Veliki Nikon divili njegovom
ponizivanju i pokornosti, i tolikoj mu u mladosti razboritosti, i
kreposti i bodrosti. I zbog ovog veoma proslavise Boga.
Mati ga, pak, mnogo trazase po svome gradu i u okolnim
gradovima, pa kako ga ne nadje, ljuto plakase za njim, bijuci se po
prsima kao po necem nezivom. I bese objavljeno po citavom tom kraju
ako neko vidi takvog decaka da dodje i obavesti njegovu mater, te
da ce za svoje obavestenje dobiti veliku nagradu. I dodjose neki iz
Kijeva i kazase joj: "Pre cetiri godine videsmo ga gde hoda po
nasem gradu hoteci da se postrize u nekom manastiru. Cim to cu,
nije je mrzelo da i tamo podje. Nimalo se ne zadrzavajuci i ne
bojeci se duzine puta, ode u spomenuti grad da potrazi svog sina.
Naposletku joj rekose da je u pesteri kod prepodobnog Antonija. I
poce starca prepredeno prizivati, govoreci: "Recite prepodobnome da
izadje. Jer ev