W
W. Kern F. Niemann: NAUKA O TEOLOKOJ SPOZNAJI
Teoloka epistemologija je mlada nauka, predaje se na teolokim fakultetima nakon II. v. s. Gr. episteme = znanost + logos = nauka - to je teorija o teolokoj znanosti, njenoj metodi i sistematici, tj. teorija o teolokoj spoznaji. Kao sistematska znanost javlja se u 16. st. s Melkiorom Canom, a razrauje se tek u novije vrijeme. To je refleksija o spoznaji vjere: prouava narav, naela i metodu teolokog razmiljanja i spoznavanja sadraja vjere. Razrauje osnovne pojmove: teologija kao znanost, uloga Sv. pisma, pojam i uloga tradicije-vjere za teologiju, pojam, razvoj i uloga dogme, crkveno uiteljstvo i njegovi dokumenti.
MJESTO I ULOGA NAUKE O TEOLOKOJ SPOZNAJICilj joj je razraditi temeljna pitanja i metode rada u teologiji. Upravljena je prema sistematskoj teologiji, iji je glavni dio dogmatika zato je kod katolika svrstavaju kao zaseban traktat fundamentalne teologije. Fundamentalna t. ispituje razumske razloge za kransku vjeru, a teoloka epistemologija to istraivanje proiruje na temelju teologije. Teoloka epistemologija zadovoljava samo jedan dio zadae koju treba izvriti fundamentalna t. Znaajna je jer se bavi:
1. prije svega teologijom njen odnos prema crkvenosti i znanstvenosti;
2. Sv. pismom kanon, pojam nadahnua;3. predajom odnos Pisma i predaje;4. dogme razvoj i shvaanje;5. crkveno uiteljstvo.
Crkva je susretite posredovanja vjere, pa teol. epist. predstavlja drugi dio fundamentalne ekleziologije (nauke o Crkvi).
Treba se uvijek nanovo izgraivati u skladu s razvojem znanosti i teolokim stupnjem svijesti odreenog vremena, treba biti i kritiki-normativna da bi teologija mogla izvriti i svoj znanstveni zadatak.
TEOLOGIJA
Teolog mora biti spreman samog sebe dokazati kao dostojna objave Boje, tj. treba prije svega biti istinski kranin. 2 vane znaajke teologije: crkvenost i znanstvenost. VJERA je predmet razmiljanja, duboki temelj i konani cilj teologije; vrlo je vana za podruje fundamentalne teologije.
Vjera kao temeljna paradigma (za unutarteoloki odnos crkvenosti i znanstvenosti)
to znai vjerovati?
Vjerovati = potpuno se predati ivom Bogu, kao cjelovito bie, s razumom i srcem. Vjera u punom smislu osobni in. U prvom redu vjerujemo Nekome ili u Nekoga, tj. u Boga kao osobno bie, a ne u neto (makar to bile vane vjerske istine). Kad se potpuno vjeruje u Njega, tad Mu se potpuno i predaje. Na taj nain sredite naeg razmiljanja postaje Bog koji je u nama tako gledajui, vjera je eks-centrina i eks-statina, tj. neka vrsta transpozicije (premjetanja) svojeg Ja, odn. izbacivanja samog sebe. Ukratko: to je in autotranscendencije = samonadilaenja, na taj nain dostie do Bogaonadilaenja. autotranscendencije = "tatina, tj.edaje. Na taj nain sredite u neto (makar to bile vane vjerske istine). . Vjera = osobni in samopredanja Bogu i saobraanja s Bogom. Najee se ostvaruje kao ispovijest vjere Vjerovanja s njegovim lancima vjere. Sv. Pavao nam daje primjere vjere: Rim 4 i Gal 3: Abraham = otac vjere i krana; po vjeri je bio posluan Bojim nadahnuima, rijeima, pozivima. Mojsije je takoer posluan Bogu u vjeri: tako je ostvaren izlazak iz Egipta . Zatim Ilija siguran da e Jahve primiti njegovu rtvu na Karmelu. Izlazak u prvom redu predstavlja: izii iz samih sebe, s Bogom, a ne iz neke zemlje. Isus je predvodnik nae vjere jer je u Njemu po hipostatino-osobnom jedinstvu s Bogom za nas unaprijed ostvareno ono to stvarno znai ovjekovo usidrenje u Bogu po vjeri. U tom svjetlu moemo zakljuiti da je cijela teologija zapravo govor o Isusu iz Nazareta.
Vjera i Crkva
Objaviteljska rije Boja pojavljuje se u rijeima onih koji joj se u inu vjere potpuno predaju i koja izaziva odgovor njihove vjere: rijei Sv. pisma, predaje, crkvenih sabora, uiteljstva, Tema teoloke epistemologije je Boja rije u ljudskim rijeima, jer vjera se ostvaruje kao izgovoreni odgovor Bogu. Vjera je vrsto povezana s govorom, a on sa zajednicom, jer nastaje iz zajednice i utemeljuje ju. Fundamentalna teologija, antropoloki utemeljena, pokuava istraiti ljudski bitak, ivot u njegovoj upuenosti na materijalni svijet, u njegovim dimenzijama prostora i vremena pri tome je jezik najbolji pokazatelj ovjekove ovisnosti o zajednici. ovjek biva ovjek po tome to moe biti oslovljen, to mu se neto moe rei. Drugo raanje, tj. duevno-duhovno oovjeivanje dogaa se po odgoju i izobrazbi, tj. po jeziku. Kad dijete ui govoriti = proces autotranscendencije: raste pomou drugih u zajedniki svijet govora, sve vie postaje ono samo. Poetni in vjere, prirodan i osoban, je kad prihvaa da se neto zove na odreen nain. Takoer svojima ini i postojea govorna pravila. Tako se prilagoava na zajedniki svijet razumna govora i ulazi u njega. Uz taj naravni svijet, otvara mu se i nadnaravni svijet jezika vjere, ali samo u zajednitvu i kroz zajednitvo s drugima.Na deiktiki nain, tj. pokazujui na predmet i imenujui ga, dijete ui o njemu. Ali na taj nain ne moemo prenijeti znaenje rijei Bog. Da bismo nekoga priveli vjeri u Boga, potrebno je najprije da uz pomo drugih ljudi otvori svoja ula (ponajprije ui). Da bi se uvjerili u Boju opstojnost potrebno je samo pogledati u svijet i slobodni ovjekov bitak (uz pretpostavku da znamo razmiljati). Vjera i njen odnos prema zajednici usmjereni su Bogu Isusa Krista, tj. Bogu Abrahama, Izaka i Jakova (Pascal). Opstojnost trojedinoga Boga moe objaviti samo Isus, Njegovi uenici, uitelji Crkve. Crkva je od poetka to nauila govoriti u svojim dogmama na prvim saborima.. Heb 11,1: Vjera je ve neko imanje onoga emu se nadamo, osvjedoenje o zbiljnostima kojih ne vidimo. Proces uenja vjere koja je okrenuta budunosti (eshatologiji) je vrhunsko uenje kako govoriti. Ponajprije se misli na crkvenost ponuene objave i prihvaanje u vjeri to je oblik opeg svjedoenja.
Vjera i znanje
Vjera ne smije biti slijepi skok u neto, nego po 2 Tim 1, 12: Znam komu sam povjerovao. Znanje je sastavni dio vjere. Bez znanja o utemeljenosti i razumnosti vjere, ona bi postala praznovjerje. Znanje je potrebno i radi subjekta i objekta vjere. Subjekt se ne smije odrei ispitivakog razuma ako eli da mu vjera uistinu bude ljudski in i sastavni dio duhovnog i udorednog ivota. Zbog objekta vjere ona mora biti razumna Bog zbog svoje jedincatosti i svetosti mora zahtjev za vjerovanjem podvrgnuti kritikom ispitivanju ljudskog razuma. in vjere je potkrijepljen kritikim ispitivanjem, razumnim znanjem to ispitivanje raste i razvija se s egzistencijalnim iskustvom pojedinog vjernika.
Znanje u odnosu na tumaenje vjere. Sadraj vjere treba razmiljajui produbljivati i obogaivati, tumaiti. Vjerniki razum posee za razumijevanjem analogia fidei, tj. usklaivanja i razumijevanja otajstava vjere. Vjera pretpostavlja razum, a milost narav, prema tome: vjera trai razum.Znanje treba primijeniti vjeru kranskom ivotu, kako bi ivot bio u skladu s vjerom. Osnovni zahtjev vjere je da ovjek iskoristi znanje kad donosi neku odluku inom vjere, kad tumai vjeru i primjenjuje je na ivot ostvaruje se na vioj refleksijskoj razini u teologiji. Ta ostvarenja su razliite teoloke discipline: fundamentalna teologija, dogmatika i pastoralna teologija (kerigmatika: katehetika i homiletika).
Teologija: crkvena znanost o vjeri
to znai znanost, a to znanstvena teologija?
NETONO: znanost ne priznaje nikakve pretpostavke, a teologija se gradi na nekim pretpostavkama.
Znanosti su se odvojile kroz povijest od teologije u grko-rimskoj antici dolo je do prijelaza od mita na logos, tj. od teologije (u smislu mitologije) na tumaenje svijeta prvih filozofa koji su traili arhe (u zraku, vodi, neogranienom). Zatim se potpuno razvijaju pojedinane: fizika, matematika, Poetkom novog vijeka one su postale egzaktne jer su pitale kako neto funkcionira, a prestale ispitivati to, bit i uzrok stvari. Poslije empirizma u 17. i 18. st. pozitivizam 19. i 20. st. je nastojao svu spoznaju svesti na elementarne pozitivne estice empirijskog iskustva mentalitet pozitivizma i danas traje u obliku neograniene vjere u budui napredak ovjeanstva. Javlja se problem u koje se svrhe ta sredstva upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju. Neuspjeh pozitivizma na podruju spoznajne teorije jer nije vodio rauna o posljednjim utemeljenjima znanosti. Horkheimer razlika razuma i uma. RAZUM = ratio, lat. organ koji razmilja o odnosima izmeu sredstava i ciljeva. UM = intellectus, lat. organ koji razmilja o vrednotama koje vode ovjeka k cilju.
Problem empirijskih znanosti: kako opravdati metodu indukcije, koja od mnogih pojedinanih sluajeva zakljuuje na sve mogue sluajeve. Ovaj problem nadilazi prirodoznanstveni horizont spoznaje. ak i najegzaktnija znanost, matematika, nailazi na neka pitanja koja ni sama ne moe odgovoriti. A priori iz nekih aksioma izvodi pouke koji su sami po sebi oiti. Postoje geometrije koje nisu trodimenzionalne, nego dvodimenzionalne ili viedimenzionalne. Zato matematika prihvaa ove pouke, u tome se ne slau ni sami matematiari. Duhovne znanosti koje ele razumjeti stvari (ne ih tumaiti) razvile su svoje metode. I u njima se pojavljuje opet fizikalni problem kako odrediti odnos izmeu temeljna pouka i formuliranja teorije (meusobno se uvjetuje spoznaja nekog dijela teksta i cijele knjievne vrste). Pojavljuje se hermeneutski krug: cjelinu moemo razumjeti samo na temelju mnogih pojedinanih dijelova, ali i svaki pojedinani dio samo na temelju cjeline, kao neeg to ga nadilazi i proima. Dilthey i Heidegger su stvorili cjeloviti povijesni uvid hermeneutskog kruga. Gadamer govori o stapanju horizonta nekadanjeg autora nekog djela i dananjeg tumaa (pri tome potrebno poznavati i njegove predrasude, kako bi otkrili smisao teksta).
Danas raunalo predstavlja razumnost u istoj, vrhunskoj kulturi, ali nikada nee moi ostvariti onaj najizvorniji uvid u iskustvo, iz kojeg jedino ivi sva razumnost, samopremiljane = autorefleksija, koja predstavlja najvii oblik svijesti. Svaki razumski pojam, zakljuivanje, prosuivanje, dobiva svoje znaenje na temelju tog razumskog prauzroka. Ne moe se sve definirati i nema potpuno iste, samo razumske znanosti.Filozofija je nastojala ralaniti prva naela miljenja i postojanja i obrazloiti ih. Nastoji razmiljati o svojoj duhovnoj sposobnosti razmiljanja, koja nam prua razumski uvid (=intuitio intellectiva) iz nekog iskustva, a to je plodno tlo na kojem se moe razvijati svaki razum (=ratio) tako doputa samom sebi da sebe samoga protumai. Temeljno naelo svega kretanja je naelo o dostatnom razlogu (osim naela neproturjenosti) ono vrijedi i za induktivni postupak prirodnih znanosti i za hermeneutiku duhovnih znanosti. Zadaa filozofije: znanostima ponuditi stvarno utemeljenu teoriju koja je nezaobilazna za njihov openiti postupak. Filozofija ne proputa nikakav aksiom, a da ga prije ne podvrgne strogoj kritici sve ispituje i ide do posljednjeg, prvog uzroka. Teologija nadilazi ovu temeljitost filozofije ne zaustavlja se na konanoj razumskoj intuiciji ovjeka, nego preputa sebe i svoju sposobnost spoznati istinu neogranienoj moi Istine, koja je darovana po Bogu. Kako bi to predanje Bogu bilo u dostatnoj mjeri razumno opravdano, utemeljeno, o tome se brine fundamentalna teologija.
NETONO! Ovu pretpostavku teologije, po kojoj ona ima svoje utemeljenje i opravdanje u samome Bogu, moe prihvatiti samo onaj koji vjeruje. ovjek Boju objavu moe prihvatiti vjerom, te tako imati dovoljan razlog da u nju stvarno vjeruje. Znanosti koje se temelje na aksiomima ili pretpostavljaju neka naela (npr. naelo indukcije i hermeneutike) nemaju nikakvih pretpostavki. Psihologija i sociologija kolebaju se izmeu metode prirodoznanstvenog (- cilj je sve detaljno prouiti) i duhovnoznanstvenog tipa (- cilj je sve svesti na neko zajedniko mjerilo). Scholz je 1930. g. istaknuo 4 minimalna zahtjeva nezaobilazna za znanstvenu metodologiju:
1. odsutnost proturjenosti (i samih aksioma)
2. ispravna dedukcija (iz aksioma)
3. tonost
4. razumljivost.
Ako ih ima i potuje i kranska teologija, moe polaziti od spoznajnih izvora (Sv. pisma, saborske definicije, crkveno uiteljstvo,). To su polazita i materijalna podloga tumaenja ovih tekstova, pomou metoda (izvrstan primjer je egzegeza). Katolika teologija unutar traktata fundamentalne teologije kritiki ispituje izvore teologije s obzirom na njihovu povijesnu autentinost i vjerodostojnost sadraja objave.
Crkvenost teologije kao znanosti
Evangeliki teolozi (K. Barth,)smatraju da je prava teologija bitno crkvena sluba, zadaa Crkve.
Odnos vjere prema Crkvi. Vanost vjere shvaene u svom zajedniarskom i drutvenom znaenju za teoloko premiljanje o vjeri. Kako je crkvenost teologije spojiva s njezinim karakterom znanosti?
2 znaajke teologije meusobno su korelatne:
1. teologija je crkvena jer je znanstvena, ne premda je znanstvena;2. teologija je znanstvena jer je crkvena, ne premda je crkvena.
Hans Kung: Theologie und Kirche. 1. Teologija je crkvena jer je znanstvenaDanas je potrebno promicati teologiju s ozbiljnom egzegetskom, povijesnom i sistematskom kritikom i ralanjivanjem. Teologija stvarno slui Crkvi samo ako je ozbiljno kritiki usmjerena teologija, treba vriti kritiku i unutar Crkve, mora vrednovati govor Crkve o Bogu po mjerilima izvorne poruke u Svetom pismu (ima li Crkva svoje polazite u rijei Bojoj,?). Na taj nain eli potpomoi slubi nauavanja (uiteljstvu), ali je nipoto ne moe nadomjestiti, kao to ni sluba nauavanja ne moe u Crkvi nadomjestiti teologiju.
Negativno-kritika uloga teologije je ujedno i pozitivno-konstruktivna: mora stalno ukazivati na ono to je glavno, a i pokuavati formulirati svu poruku, ne zanemarivi nita.
Istina koja je od samog poetka bila tajna i uvijek ostaje tajna shvaa se na temelju ustrajnog studija, kritikog ispitivanja, istraivanja Sv. pisma, kroz tradiciju i svu povijest Crkve, pomou strogih egzegetskih, povijesnih i sistematskih metoda.2. Teologija je znanstvena jer je crkvena
Velika je odgovornost na vodeim teolozima u Crkvi. Ono o emu promiljaju primili su od drugih, rije Boja navijetena je kroz predaju. Kranska teologija se poziva na svjedoanstvo vjere, izrasta iz Crkve kao zajednice vjernika, da bi toj istoj zajednici i cijelom svijetu u konanici sluila.
Crkva daruje kanon: spise koji vrijede kao pravo i izvorno svjedoanstvo duha. Ogradila se kroz povijest od raznih hereza pomou raznih ispovijesti i definicija. Zahvaljujui svemu tome (i teolozima kroz povijest), dananji teolozi ne moraju polaziti od nitice.
Rije Boja upuena je ljudima u Crkvi samo teolog koji je najprije posluao tu Crkvu ima pravo govoriti Crkvi. Teologijom se moe uinkovito baviti za Crkvu, a onda i za cijeli svijet.M. Deutinger: vjera proivljena u ivotu je najvii stupanj razuma ako smo uvjereni u drutvenost vjere, neemo vidjeti u crkvenosti teolokog razmiljanja o vjeri zapreku, nego njezin oslobodilaki pothvat. To proizlazi iz same naravi teologije i Crkve. Kroz povijest je bilo proturjenih miljenja upravo je zato neminovno i od velike pomoi orijentacija po zajednikom razumu vjere, koji je uoljiv na razini autoritativnosti. I oni koji nisu nae vjere znat e cijeniti taj stabilizirajui element jezinog pravila to je u kompetenciji slubenog nauiteljstva.II. v. k.: Karizma istine ne pripada pojedincu, nego jednoslonom svjedoanstvu itave zajednice vjernika! Vjera i Crkva roene su u apostolskom navijetanju koje je na prvom mjestu povjereno crkvenom uiteljstvu, biskupima.
POVIJEST POJMA TEOLOGIJA
Teologija u antikno doba i u srednjem vijeku
Teologija = znanost vjere, trai prvo mjesto meu znanostima. Od vremena visoke skolastike tome tei, tako da je filozofija dobila naziv ancilla theologiae (slukinja teologije). Kant o tome: pitanje je nosi li ona ispred svoje gospodarice plamteu baklju ili joj iza pridrava skute. Pitanje znanstvenosti teologije javlja se kad si je poela prisvajati naslov znanosti u vrijeme Tome Akvinskog.
Gr. qeologi,a, qeologei,n, qeolo,goj, qeologiko,j etimoloki: govor o Bogu, bogovima, boanskim stvarima. Prvi put se spominje u spisima predsokratika, koje su nam prenijeli njihovi nasljednici.
Platon ga prvi put upotrebljava, jedanput u svojoj Dravi (Politeia) kao sinonim za mitologiju. Po njemu je to pripovijedanje o bogovima, to spominje u svojoj kritici mitova koji su upotrebljavani kao sredstvo za odgoj mladei, ali tek kada se oiste od onoga to bi moglo sablazniti mlade (npr. loe ponaanje grkih bogova). Zato te mitove treba proistiti na temelju smjernica tu,poi peri, qeologi,aj.
Aristotel je proirio pojam teologija, u dvostrukom smislu:
1. sinonim za mitologiju mitski pjesnici su Hesoid i Homer (= qeolo,goi ili qeologe,santej), suprotstavljeni jonskim fiziarima, tj. filozofima prirode;
2. poistovjeuje je s metafizikom ili prvom znanou (qeologih,, evpiste,mh i qeologikh, filosofi,a) u djelu Metafizika ona je jedna od 3 teoretske znanosti, najvia, iznad je fizike i matematike; prva znanost bavi se poelima bitka i miljenja, metafizika bitkom kao takvim, a teologija najviim Bitkom sve je to jedna znanost; tu je prvi put upotrebljen izraz teologija u znanstvenom smislu.
U grko-rimsko vrijeme teolozi su bili mitski pjesnici, ali i kultski slubenici (u Delfima) koji su tumaili kultske mitove teologija je shvaena u homolokom (gr. o`mologei/n = ispovijedati, priznavati) smislu, pa qeologei/in znai pripovijedati o bogu; teologija je kultski navjetaj boga.
Stoa je htjela govoriti o Bogu na filozofski nain. Prvi je uinio razliku Panaitios (2. st. pr. Kr.), a to je prenio Varo (1. st. pr. Kr.):
1. mitska (pjesnika) teologija u tradicionalnom smislu;
2. politika (kultska) kult u Grkoj vezan uz polis, dravu;
3. fizika, odn. filozofska razumski govor o Bogu.
Neoplatonizam (5. st.) Proklos pojam teologija upotrebljava na filozofski nain, pod kranskim utjecajem. To kransko shvaanje pojma teologije dolo je do izraaja u grko-rimskom svijetu, pa zatim drugdje.
U NZ-u i kod grkih otaca ne pojavljuju se takvi jezini nazivi. Apologete ih upotrebljavaju rijetko u mitskom ili, jo rjee u kultskom znaenju.
Aleksandrinci. Klement Aleksandrijski trostruko znaenje:
1. tradicionalno, mitsko, klasino grko znaenje teolozi su Orfej, Homer i Hesoid;
2. pojam teologija primjenjuje na SZ teolog je Mojsije;
3. teologija je bilo koja spoznaja Boga.
Klement jo ne upotrebljava taj naziv za kransku spoznaju Boga.
Origen proiruje pojam teologije govori o teologiji Perzijanaca, Egipana, a zatim se nadovezuje na homoloko znaenje (=priznavati i ispovijedati Boga): qeologei/in = ispovijedati vjeru u kranskog Boga i u Isusa Krista.
Konstantinovo doba. Euzebije Cezarejski u homolokom smislu (=ispovijedati vjeru). Pojmovi oko izraza teologija vezani su za kranstvo: za vjeru u kranskog Boga i u Isusa Krista. Nakon Konstantinova preokreta, kad se kranstvo probilo u svijet pojam teologija i sl. upotrebljavaju se iskljuivo za kransku vjeru.
Grki oci 4. i 5. st. homoloko znaenje. Od vremena trojstvenih i kristolokih rasprava izmeu Nicejskog (325.) i Kalcedonskog (451.) sabora:
1. teologija = nauka o Bogu, jednom i trojstvenom; razmilja o Bojem ivotu u sebi;
2. kristologija = nauka o Isusu Kristu;
3. eshatologija = nauka o posljednjim stvarima;
4. ovikonomi,a = spasenjsko djelovanje po Utjelovljenju; razmatra Boje djelovanje u svijetu.
Teologija tada predstavlja samo jedan dio onoga to mi podrazumijevamo pod tim.
U srednjem vijeku dogaa se promjena u pojmu teologije od nauke o Bogu postaje teoloka znanost, globalno razmiljanje o kranskoj vjeri, u latinskom govornom podruju.
Klasina latinska knjievnost rijetko upotrebljava pojam teologija. Ciceron i Augustin mitoloko znaenje (govor o bogovima). Augustin platonsku filozofiju naziva vera theologia.
Boecije uvodi aristotelovski pojam znanosti u latinsko podruje, s trodijelnom podjelom: fizika, matematika, metafizika ili teologija. Uvodi pojam teologije kao znanosti.
Rana skolastika: Gilbert Porret u aristotelovsku shemu znanosti uvodi kransku teologiju kao pars theologica razlikuje 2 (ne 3) znanosti:
1. naturales rationes
2. theologice rationes.
U 13. st. teologija dobiva strogo znaenje u smislu prave znanosti:
1. u 1. pol. 13. st. postoji na Parikom sveuilitu (o. 1200. g.);
2. poinje se razlikovati filozofska teologija od teologije o objavi, pa nastaje razlika izmeu filozofije (dio nje je filozofska nauka o Bogu) i teologije objave;
3. rabe se stari izrazi za sveukupnu kransku nauku: sacra doctrina, sacra pagina, sacra scriptura i doctrina fidei.
Heinrich iz Genta je upotrijebio izraz teologija za sveukupnu kransku nauku (nakon Tome Akvinskog, 1217-1293). Visoka skolastika je dala pojmu teologija posebno znaenje: sveukupno znanstveno razmiljanje i promiljanje kranske nauke.
Pojam teologije kod Tome Akvinskog
Dao je znanstveno-teorijsko utemeljenje teologije na poetku djela Summa theologica 1. pitanje: je li uz filozofiju i filozofsku nauku o Bogu uope jo potrebna neka teologija na temelju objave? On je pokuao stvoriti sintezu kranske tradicije i aristotelovske filozofije. U 12. st. je najvei broj aristotelovskih djela dolo na latinski zapad preko Arapa. Zakljuili su da se ne moe aristotelovsko poimanje Boga tako jednostavno prenijeti u kranstvo i pomiriti s kranskom vjerom. Usprkos zabrani, Toma je kao dvorski teolog na papinom dvoru u Viterbu pisao o Aristotelu i istraivao njegova djela. Kranska tradicija nikada nije ni sumnjala da je teologija objave stvarno potrebna. Aristotel je teologiju stavio na najvii stupanj teoretske znanosti, uz filozofiju i metafiziku.
Toma je elio tradicionalnu kransku vjeru uskladiti sa znanstvenim zahtjevima svojeg vremena kako spojiti crkvenost teologije i njenu znanstvenost?
Toma povezuje pojam teologije s kranskom tradicijom (sv. Pavlom) pomou jezinih obrazaca teologiju shvaa kao mudrost (sapientia). Pavao je toj mudrosti (gr. sofi,a) suprotstavio ludost kerigme (1 Kor 1). Po mudrosti je Bog stvorio svijet, koji ukazuje na Boga, te ovjek moe putem stvorenih stvari doi do naravne spoznaje Boga (Rim 1, 21). Ljudska, antropocentrina mudrost bavi se sama sobom, a njoj se suprotstavlja kerigma: 1Kor 15 navjetaj Isusova uskrsnua o uzroku i poetku novoga svijeta i povijesti, koji imaju opravdanje u Isusovoj pobjedi nad smru. Spasenjsko zbivanje ima ishodite u Bogu, a ovjek je samo primalac kerigme. 1 Kor 1,30 Isusa je Bog uinio mudrou za nas ljude, On je takoer i nae opravdanje (iustificatio); ovjek ne moe postii mudrost osim na temelju Krista i u Njemu; Gal o opravdanju u Kristu i po Kristu. Bog nam daje i sposobnost razmiljanja smrt i uskrsnue Isusovo omoguuju ovjeku novi ivot i spoznaju; u svjetlu toga uskrsnua svijet i povijest izgledaju kranskoj mudrosti sasvim drugaije; ovjek je dobio novi uvid u kerigmi i kroz nju. Kranska mudrost prihvaa kerigmu, ona je vjernika spoznaja i spoznaja vjere, a ne kao poganska koja svoju spoznaju crpi iz same sebe.
Toma teologiju shvaa kao mudrost, na trostruki nain:
1. doslovno;
2. mudrost s njezina sadraja oslanjajui se na Pavla koji razlikuje pogansku (autonomnu) i kransku (-potjee od Boga) mudrost, Toma razlikuje izmeu ovjekova razumskog pokuaja da sve opravda u vjeri i ovjekova napora da produbi svoj uvid u vjeru koju ve posjeduje;
3. u kojem smislu treba teologiju zvati znanou mogua je samo ako to Bog omogui (shvaa kao Pavao); Toma je povezuje s Aristotelovom teorijom o znanosti: teologija je podreena znanost (scientia subalternata), dobiva naela iz Bojeg znanja i iz znanja blaenih, tj. iz neke vie znanosti to je teorija subalternacije.
Aristotelov pojam znanosti treba ispuniti 2 uvjeta:
1. mora imati naela i pouke (principe i aksiome)
2. mora iz naela deduktivnim putem izvoditi sve ostale tvrdnje.
Teologija mora imati svoja naela, koja moraju biti temelj svake znanosti, ali sami ne trebaju utemeljenje jer po sebi imaju svoju sigurnost (stjeu se po iskustvu). 2 su razliita postupka da bi je dokazao:
1. topica = logika voenja dijaloga; razvija govorna pravila koja slue dijalogu; iz zajednikih mjesta (topoi) nastoji izvui dokaze njih svi prihvaaju kao sigurna, tj. kao temeljne spoznaje, imaju posrednu ili posredovanu sigurnost (nemaju unutarnju oevidnost); npr. poslovice mogu nekoga uvjeriti, ali se na njima ne moe graditi nijedna znanost; skolastika 12.-og st. se zadovoljila s topinom sigurnou teolokih naela;
2. djelo Druga analitika temeljna naela moraju biti razvidna, evidentna, openita ili nuna, moraju imati sigurnost iz samih sebe (ne na temlju dogovaranja onih koji sudjeluju u dijalogu); skolastika 13.-og st. preuzima ovaj kriterij sigurnosti za teoloka naela, principe.
Ako se Aristotelov pojam znanosti primijeni na teologiju, javljaju se 2 pitanja:
1. koja su teoloka naela i koja je metoda primjerena teologiji? Na to odgovara visoka skolastika Toma govori da su naela teologije articuli fidei = lanci vjere (Vjerovanja), vjeroispovjedni lanci. Apostolsko vjerovanje ih ima 12, a Nicejsko-carigradsko 14. Javlja se pitanje kako je moglo iz 12 lanaka nastati 14 to je srednjovjekovna inaica suvremenog pitanja o mogunosti, potrebi, zakonitosti razvoja dogmi. Iz njih teologija izvlai zakljuke, nakon to sazna za suodnose meu spasenjskim istinama zato je teologija za Tomu teologija zakljuka. Ove lanke vjere je objavio sam Bog, pa su zato apsolutno sigurni: ne moe ih se svesti ni na to drugo, a iz njih se mogu izvesti neke vjerske istine jer su bremeniti sadrajem.
2. mogu li teoloka naela i metode zadovoljiti uvjete znanstvenosti, je li teologija znanost? Jesu li i zato lanci vjere sigurni? Ne moemo ih promotriti kao opa filozofska naela (npr. neproturjenosti, dostatnog razloga). U visokoj skolastici 2 rjeenja za ovaj problem:
a) teorija prosvjetljenja (iluminacije): lanke vjere moemo spoznati u svjetlu vjere, tek nam onda postaju jasni; naela teologije po tome imaju svoju sigurnost, ali ona je razliita nego ona u drugim znanostima; prevladavala u franjevakoj koli;
b) teorija subalternacije Toma uokviruje teologiju u aristotelovski sustav znanosti: postoje nadreene i podreene znanosti, koje se izvode deduktivno iz oevidnih i apsolutno sigurnih naela; nadreene znanosti (posebno metafizika) svoja naela dokazuju, a podreene ne mogu dokazivati unutar samih sebe vlastitim metodama, nego ih preuzimaju iz nadreenih znanosti u kojima su ta naela oevidna i jasna; Tominu teoriju su odbili: teologija je podreena znanost, naela prima od nadreene koja je znanje koje ima sam Bog u sebi i znanje o Bogu koje imaju blaenici (= scientia Dei et beatorum) tako da verifikaciju tih ideja time odgaa na vrijeme poslije smrt.
Visoka skolastika: naela su lanci vjere, a metoda je dedukcija iz lanaka vjere. Ne odgovara na pitanje o izvorima teologije, tj. tih lanaka vjere i objavljenih istina to pitanje poeo je sustavno obraivati tek na poetku novog vijeka panjolski dominikanac Melkior Cano (teolog Tridentskog sabora).SVETO PISMO
STVARANJE KANONA I NADAHNUE
Povijest pojma kanonGr. kano, potjee iz semitskog jezika. Hebr. hn
