KARTA Skripta

1

PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA

Kartografija je djelatnost koja se bavi prikupljanjem, obradom, prouavanjem i upotrebom prostornih informacija, posebno njihovom vizualizacijom kartografskom kartom.

Znanstvenici koji su se bavili teorijskom problematikom i definicijom kartografije su: Arberger, Saliev, Robinson, Ratajski, Berljant, Aslanikavili, Sowen, Taylor i Morita.

Zadatak praktine kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi grafiki i to tako da se njihov raspored i poloaj mogu tono proitati.

Konceptom metakartografije (Aslanikavili) odreuju se:

Predmet kartografije kao nauke o konkretnoj prostornosti objekata, stvarnosti i njihovoj vremenskoj promjeni

Jezik karte kojim se realiziraju forme logikih operacija i preko koga se kartografija vezuje sa drugim znanostima.

Govorei o metodama saznanja u kartografiji Aslanilavili razlikuje dva pojma:

Kartografsku metodiku sustav posebnih postupaka vezanih za sve etape sastavljanja, izrade i upotrebe karata

Kartografsku metodu koja je shvaena u irem smisli od kartografske metodike i ukljuuje ju u sebe. Upravo ona predstavlja jedan sustav specifinih kartografskih formi, logikih postupaka i to:

kartografsko poreenje kartografska analiza i sinteza kartografska apstrakcija i uopavanje kartografsko modeliranje.

Kartografsko poreenje javlja se neodvojivo od procesa izrade karte. Ono se u osnovi izraava kao prostorno poreenje u vremenu i vremensko u prostoru, a odnosi se na raznorodne sadraje objekata kartografskog istraivanja.

Kartografska analiza i sinteza predstavljaju postupke koji se oslanjaju na logike postupke analize i sinteze. Analiza podrazumijeva misaono razdvajanje objekata saznanja na sastavne dijelove radi istraivanja svakog elementa sloene cjeline. Sinteza je produenje analize u smislu

2

objedinjavanja analizom spoznatih dijelova. Specifinost kartografske analize sastoji se u mogunosti odraza svakog dijela prostora ili strane objekta istraivanja u sadranoj, prostornoj i vremenskoj izolaciji. Kartografska sinteza podrazumijeva saznavanje konkretnog prostora objekta u njegovoj cjelini.

Kartografksa apstrakcija i uopavanje su opi metodoloki postupci. Kartografska apstrakcija odnosi se na konkretan prostor i pojave objektivne realnosti koji se ostvaruju pomou jezika karte. Konkretan prostor izraen je u funkciji razmjera karte, a stupanj njegovog usitnjavanja smatra kartografskom apstrakcijom, tako da to je mjerilo sitnije to je stupanja kartografske apstrakcije vei. Kartografsko uopavanje podrazumijeva uopavanje kartografske stvarnosti. Ono se dijeli na uopavanje obima i sadraja odraene stvarnosti. Kartografsku apstrakciju i uopavanje Aslanikavili predstavlja kao jedinstven, ali suprotan proces.

Kartografsku metodu modeliranja Aslanikavili objanjava oslanjajui se na filozofsku i znanstvenu literaturu. U tom smislu karta, koja je sebi sadri saznanje, predstavlja model, te kao takva ima osnovno gnoseoloko svojstvo modela, da moe da zamijeni predmet istraivanja i da omogui nova saznanja do tada nepoznata subjektu saznanja, a na osnovu analogije sa originalom. Karta kao model, nastaje kao rezultat procesa saznavanja predmeta objektivne stvarnosti, ali je osnova za dalja istraivanja te stvarnosti.

Po nekim suvremenim shvaanjima postoje tri elementa koja mogu poboljati tehniki formalizam moderne kartografije. To su:

1. Spoznaja ili saznanje 2. Vizalizacija i 3. Komunikacija

Geoimid obuhvaa karte, fotokarte, kosmike karte, elektronske karte, stereo modele, fotoblok dijagrame...

Geografska karta predstavlja umanjen, generaliziran, uvjetovan, deformiran i objanjen kartografski prikaz povrine Zemlje, ostalih nebeskih tijela ili nebeskog svoda u ravnini kao i objekata povezanih s tim objektima.

Kartografija se bavi dvjema vrstama karata:

Vizualne ili realne karte: u njih spada konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtana karta, raunalni izraz na mikro-film, reljefna karta.

3

Virtualne ili digitalne karte mogu biti u vie razina:

I. tip su slike na zaslonu monitora, kognitivna karta (dvodimenzionalna slika); II. tip su radicionalni podaci s terena, zapisnik, filmska animacija, hologram, Fourierova

transformacija; III. tip su karte u digitalnoj memoriji: magnetski disk ili traka, videoanimacija, digitalni

model terena, kongitivna karta.

Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere topografskih objekata, odnosno opaanja, mjerenja ili prikupljanja podataka o tematskim objektima. One su izvorne karte za izradu izvedenih karata.

Temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja slui za izradu tematskih karata.

Elektronska karta je visoko propustan, dvosmjerni i komunikacijski medij, te pored funkcije za proizvodnju karte, elektornika mijenja nain komunikacije, istraivanja i razumijevanja podataka.

Digitalna karta je struktuiran i jezgrovit model prostornih podataka, to je rezuliralo oblikovanjem poddisciplina digitalne kartografije.

etiri imbenika koja su relevantna za definiciju karte:

1. Karta kao predmet istraivanja 2. Funkcija karte 3. Oblik karte 4. Proces kartiranja

Svojstva karte:

Prostornost karte

Poznato je da zakrivljenu povrinu Zemlje (aproksimiranu elipsoidom ili kuglom) nije mogue preslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta na poznati odreeni nain deformiran prikaz.

Mjerljivost karte

Mjerilo karte omoguava mjerenja na karti. Mjerilo karte predstavlja odnos elemenata duljine luka u projekciji prema podudarnoj duljini na elipsoidu (kugli). Mjerilo je odnos duljina na

4

karti prema odgovarajuim duljinama u prirodi. Karta je pojednostavljen prikaz prostora ili znakovni model, pa razlikujemo:

tlocrtno vjerodostojan prikaz samo na kartama najkrupnijeg mjerila tlocrtno slian prikaz na kartama krupnog mjerila, sauvani su tipini oblici obrisa

objekata. poloajno vjerodostojan prikaz na kartama srednjeg, sitnog i najsitnijeg mjerila, samo

su najvei objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, ali sredina signature tono de nira poloaj objekta

prostorno vjerodostojan prikaz kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nije u svom poloaju, vea je sveden na odnosnu povrinu. Znaenjska tonost postoji na karti ako je uspostavljeno suglasje. Cjelovitost karte

Sadrajna cjelovitost (ili potpunost) karte znai da ona sadri sve objekte koji se u danom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama na objektima, do kojih dolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti. Odravanje podrazumijeva stalnu aktualizaciju sadraja karte.

Tonost karte

Izmeu znaenja objekta na karti iskazanog odreenim kartografskim znakom stvarnog znaenja objekta. Geometrijska tonost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost poloaja neke toke odreenog s karte prema stvarnom poloaju te toke u prostoru, koja ne smije prijei odreenu vrijednost.

Estetinost karte

Estetske komponente koje poveavaju uporabnu vrijednost karte su:

usklaen vanjski i unutarnji sadraj karte lijepo oblikovan itljiv crte harmoninost boja usklaeno pismo itd. sadri razliite vrste karata

Elementi karte su: matematiki, geografski, redakcijski, dopunski.

Oblik, izgled i sastav karte ovisi o namjeni i mjerilu karte. To odreuje i veliinu, odnosno format karte kao zavrnog proizvoda. Danas se u svijetu koristinekoliko standardiziranih formata:

5

Podjela karata po formatu: kolske, zidne, atlasne, politike, tematske karte za udbenike.. Svaka od ovih karata mora zadovoljavati osnovna svojstva karte po pitanju estetike, prostornosti, cjelovitosti, dok mjerljivost i tonost ovise od mjerila, namjene i izvornosti podataka.

Strategije koncepta sustava karte koje se primjenjuje za jednu veliinu papira ne mogu se primjenjivati za drugu. Isto vrijedi i za razliite vrste medija i pisaa. Svaki od njih ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na boje, uzoraka, i tekstove koji mogu biti proizvedeni. Takoer, velike su razlike meu kartama koje se tiskaju u knjizi, asopisu, gdje su dijelom neke neke druge informacije u odnosu na npr. atlasne karte. Sve te elemente na specifian nain definira akronim engleskih izraza BOLTSS.

U anagramu BOLTSS slovo B je poetno slovo iz izraza za granicu koja omeuje kartu. Granice mogu biti politike, prirodne, ekonomske, regionalne... pri crtanju granica na karti vano je znati njihov tip, te na osnovi tog istraiti tzv. ulazne elemete za njihovo razumijevanje. Granice na karti se moraju isticati i jasno definirati kartu. slovo O je poetno slovo iz rijei orientation- orijentacija. Sve karte moraju imati orijentaciju. Obiaj je da se ona crta kao strelica koja pokazuje smjer sjevera. slovo L je poetno slovo rijei legend legenda koji se kod nas naziva i klju, tuma... Legenda ili klju otkljuava znaenje simbola koji su na karti koriteni, ukazujui na njihovo znaenje. Slovo T je poetno slovo izraza tittle naslov. Naslov karte treba sadravati vrlo specifine informacije o toj karti. esto naslov sadri i datum. Naslov ili ime karte je obino jedan od njezinih najvanijih znaajki. Kao takav trebao bi dobiti vrlo veliku pozornost tako da odgovara temi ili publici. Slovo S je poetno slovo engleskog izraza scale, odnosno mjerilo. Mjerilo omoguuje da se utvrdi stvarna udaljenost izmeu odreenih toaka na karti. Slovo S poetno slovo izraza koji oznaava izvore. To je uvijek korisno znati i imati u vidu odakle dolaze koriteni izvori. Karta mora imati tone izvore, tako da itatelj zna gdje je informacija poloena i iz kojeg izvora dolazi.

Bitni elementi koji su vani u koritenju karte su:

datum izrade karte estetski doivljaj karte margine na karti.

Geografske karte ocrtavaju svoju vrijednost na tri naina:

I. Kao nain snimanja i pohranjivanja podataka (vlade, tvrtke i drutva imaju potrebu pohrane velike koliine podataka o okoliu, lokaciji prirodnih resursa, kapitala, imovine i ljudi).

II. Karte kao sredstvo analize lokacijske distribucije i prostornih uzoraka III. Kao nain prezentiranja informacija i komuniciranje nalaza.

6

PREDSTAVLJANJE ELEMENATA HIDROGRAFIJE

Prilikom kartiranja hidrografije potrebno je predstaviti:

karakteristike obala mora i jezera rijeni sustav i odgovarajui raspored tokova u njemu kvalitativne i kvanitativne odlike objekata za vodu i na vodi toan odnos hodrigrafije i drugih elemenata.

PREDSTAVLJANJE ELEMENATA RELJEFA NA KARTAMA

Geometrijske metode predstavljanja reljefa na kartama

omoguuju jednostavno odreivanje nadmorske visine toaka na Zemljinoj povrini. Obuhvaene su metodama kota i izohipsi, dok metoda slojeva ima vee karakteristike plastinih metoda, iako je neki ubrajaju u geometrijske metode.

Metoda kotiranja

Metoda kotiranja sastoji se u obiljeavanju vrijednosti apsolutnih visina pojedinih toaka. Kote su visinske oznake pojedinih toaka reljefa. One predstavljaju visinsku osnovu za ostale metode. Izabrane, karakteristine kote ucrtane su na optegeografskim i topografskim kartama, bez obzira na primenjenu metodau predstavljanja reljefa. Kote se mogu samostalno predstavljati na nekim pomorskim kartama (kote dubina - da bi se istakle krakteristine dubine ili pliaci).

Apsolutne visine na kartama raunaju se od srednjeg nivoa mora (hidrografske nule). Ona se odreuje na osnovu viegodinjeg osmatranja kolebanja morskog nivoa. Definira se na kopnu visinom jedne fiksne toke - normalni reper. U naoj zamlji visine se raunaju od repera na molu Sartorio u Trstu. On ima visinu 3,352m iznad srednjeg nivoa Jadranskog mora. Dubine se ne raunaju od srednjeg nivoa ve od niskog nivoa. Te razlike Jadranskom moru su male, dok u nekim sjevernim morima iznose i po nekoliko metara. Na topografskim kartama kote se piu u metrima, a na krupnomjerilonim kartama i planovima daju se vrijednosti visina i u centimetrima.

7

Metoda izohipsi (horizontala)

Izohipsa ili horizontala je linija koja povezuje toke istih nadmorskih visina. Osnovne karakteristike izohipsi su da sve toke u jednoj horizontali imaju istu visinu i uzajamno se ne mogu sjei.

Izohipse imaju velik nauni, tehniki i vojni znaaj i njihove prednosti nad drugim metodama su to:

daju geometrijski i geomorfoloki izraenu sliku reljefa omoguavaju odreivanje visina svih toaka pokazuju pravce nagiba i omoguavaju mjerenje kutova nagiba grafiki ne optereuju kartu u kombinaciji s kotama predstavljaju najtoniju metodu.

Horizontale se nazivaju prema visini koju predstavljaju (peta, deseta, stota i dr.). Horizontale koje su iscrtane na karti prema usvojenoj ekvidistanciji nazivaju osnovne horizontale. Na primjer, ako je ekvidistancija 10m onda su osnovne horizontale 10-ta, 20-ta itd. i crtaju se tanjim neprekidnim linijama. Svaka peta osnovna horizontala crta se debljom linijom. Ako je ekvidistancija 10m, onda e 50-ta, 100-ta biti zadebljane. Kada se pomou osnovnih horizontala usvojene ekvidistancije ne mogu potpuno izraziti karakteristine crte reljefa, primjenjuju se pored osnovnih horizontala i pomone horizontale. One se crtaju tankim isprekidanim linijama i oznaavaju polovinu ekvidistancije ili u vidu neprekidne tokaste linije kada predstavljaju etvrtinu ekvidistancije ili isprekidanom tokastom linijom kada predstavljaju osminu.

Osnovne karakteristike meusobnog odnosa horizontala su:

sve toke iste horizontale imaju istu apsolutnu visinu

svaka horizontala je zatvorena kriva linija, a ako nije zatvorena u okviru jednog lista karte, onda se mora zatvoriti na sljedeem listu

horizontala koja je zatvorena na malom prostoru predstavlja uzvienje ili udubljenje manjeg prostranstva

horizontale na karti se ne mogu meusobno sijei ukoliko su horizontale meusobno blie, to je pad reljefa vei. Horizontale raznih visina

koje se skoro dodiruju oznaavaju velik pad. Horizontale iji je razmak vei predstavljaju blagi pad reljefa. Ako su vie udaljene jedna od druge onda je zemljite malo nagnuto ili potpuno horizontalno

linija najmanjeg pada na zemljitu zove se vododijelnica, a najveeg padnica ili linija glavnog pada. To je linija kretanja vode po zemljitu

horizontale se ne iscrtavaju preko rijeka i kanala koji su predstavljeni sa dvije linije, ni preko usijeka, rovova, nasipa, du ulica, puteva i preko stjenovitih odsijeka, kao ni svaki put kad je nagib strane vei od 45.

8

Ekvidistanca je visinska razlika izmeu dvije susjedne izohipse na karti. Ovisi o mjerilu kartea rastojanje na kartama izmeu dvije horizontale naziva se interval.

Plastine metode prestavljanja reljefa na kartama

omoguavaju dobru vizualnost reljefa koja zavisi od primjene svjetla, odnosno boja kao i tehnike kartografskog prikazivanja. Izdvajaju se metoda sjenenja, hipsometrijska metoda, metoda rafa, metoda toaka, metoda IMHOFA ili vicarska metoda.

Metoda rafa

rafe ili crtice su linije koje se crtaju u pravcu najveeg pada zemljita, tj. upravo na izohipse. One svojom duinom i debljinom izraavaju nagib zemljita, a poloajem i rasporedom njegov oblik. Ova metoda prvi put je znanstveno obraena od saksonskog kartografa Lemana 1799. god. pa se naziva i Lemanova metoda. Metoda horizontala je zasnovan na nadmorskoj visini, a metoda rafa je na uglu nagiba. Leman je odredio odnos izmedju debljine rafa i irine prostora izmedju njih. Na osnovu toga predloio je skalu (Lemanova skala) za nagibe od 0 - 45o.

9

Prednosti ove metode rafe zorno prikazuju oblike reljefa i njihove meusobne veze, dajui im plastian izgled, a debljinama i razbacima pruaju podatak o priblinoj veliini kuta nagiba zemljita i svojim pravcem ukazuju na pravac najveeg pada zemljita. Nedostaci ove metode su to je prikazivanje reljefa rafama spor posao, to rafe ne pruaju mogunost odreivanja apsolutnih visina reljefa i to kartu ine nepreglednom.

Metoda sjenenja

Metoda sjenenja koristi se uglavnom kao dopunska metoda kako bi se poveao dojam plastinosti reljefa. Radi se esto kao umjetniki izraz vidjenja reljefa, ali to ne znai da je primjena metodaa liena pravila. Sijenenje je zasnovano na principu raspodjele svjetlosti to ovisi od upadnog kuta zraka, to je u izravnoj vezi sa kutom nagiba zemljita. Primjenjuje se princip vertikalnog i kosog osvetljavanja. Zamiljeni izvor svjetlosti moe se nai u zenitu ili je pod odredjenim kutom u odnosu na horizontnu povrinu. Kod vertikalnog osvjetljenja vrhovi uzvienja su osvjetljeni, pa e na kartama biti predstavljeni bijelom bojom, a strane e biti osjenene.

vicarska metoda

vicarska metoda zasniva se na kombinaciji hladnih i toplih boja, hipsometrijske metode i metode sijenenja. Hipsometrijska metoda primjenjuje se u vidu dvije boje: nijanse zelene boje za nie dijelove i nijanse smee boje za vie dijelove. Sijenenje se vri u sivoj ili golublje sivoj.

Prednosti ove metode su:

hipsometrijska metoda omoguava predstavljanje i izraavanje visinskih odnosa u reljefu, odnosno izdavanje pojedinih makro oblika ravnica, uzvienja, kotlina...

metoda sijenenja omoguava plastino izraavanje povrine reljefa.

10

Predstavljanje reljefa metodom sjenenja moe biti:

okromatino u crno-bijeloj tehnici monokromatino u jednoj boji polukromatsko u vie boja.

Prednosti sjenenja: daje dojam plastinosti reljefa, manje optereuje kartu nego rafe, lako i brzo se tehniki ostvaruje.

Nedostatci sjenenja: ne daje mogunost kvantitativnog izraza tree dimenzije karte, pa se ne moe vriti mjerenje visina na kartama, oblike reljefa daje u uopenom prikazu bez potrebnih detalja.

Hipsometrijska metoda

Hipsometrijska metoda ili metoda boja koristi se od poetka 19.st. Sastoji se u primjeni boja u nijansi za prikazivanje reljefa na kartama da bi se istakli visinski odnosi izmeu oblika reljefa i njegova opa preglednost. Zbog slojevitog rasporeda boja i tonova ova metoda se jo naziva i metoda slojeva. Ope geografske, pregledne karte radjene su ovim metodaom. Kod ovog metodaa bitnan je izbor dubinsko - visinske skale i izbor boja i nijansi za predstavljanje reljefa, u cilju estetske harmonije boja i prirodnijeg izgleda reljefa.

Austrijski kartograf Karl Pojker je 1898. god. dao teorijsku osnovu primjene boja u prikazivanju reljefa. Zasnovao je na injenici da u prirodi svaki predmet koji je blii izgleda svjetliji i jasniji od onih daljih, koji su sve tamniji i nejasniji to su vie udaljeni. Na toj osnovi Pojker je predloio da boje u skali budu poredane po principu to vie, to svjetlije i zasijenenije. Skala poinje sivim tonom za najnie dijelove, pa preko tri sivozelena tona i utozelenog tona prelazi na po tri tona ute i narandaste boje, a zavrava sa dva tona crvene boje.

Hipsometrijskom skalom definira se pravilo po kome su poredane boje i nijanse. S obzirom na njihov sastav razlikuju se tri vrste skala:

crno-bijela ili ahromatina skala koja sadri tonove sive boje jednobojna ili monohromatina skala kod koje se mijenjaju nijanse jedne boje od blijedog

do intenzivno zasienog viebojna ili polihromatina u kojoj se po izvjesnom redu razmjenjuju razne boje.

Kod predstavljanja reljefa hipsometrijskom metodom visinsko-dubinska skala treba:

omoguavati postizanje boljeg efekta plastinosti reljefa i isticanje visinskih odnosa da se boje i nijanse boja meusobno razlikuju postii harmoniju boja kako bi se postigao izgled kompaktnosti reljefa sadravati boje koje ne potiskuju ostale elemente sadraja karte.

11

Osnovni cilj predstavljanja reljefa ovom metodom je isticanje visinskih i dubinskih odnosa, povrinski raspored i prostorni prikaz oblika reljafa.

Skala boje i nijanse boja zasnivaju se na jednom od navedenih principa:

Vii i dublji reljef se predstavlja svijetlijom nijansom izabrane boje Nijanse jedne boje intenzivnije su sa poveanjem visina. Ovim principom postie se bolja

preglednost ostalog sadraja Jednaka osvijetljenost slojeva, to se teko postie, pa se koristi u kombinaciji sa

metodom rafa ili sjenenja.

Ortofoto Ortofoto karta je kombinacija aviosnimaka sa kartografskim metodaama. Predstavljanje reljefa i ostalih elemenata geografskog sadraja ovim nainom novijeg je datuma. Digitalni ortofoto prikazuje kompletnu topografiju snimljenog podruja u ortogonalnoj projekciji. Fotografija krajolika prua obilje informacija, a razumljivija je od klasinih vektorskih karata. Digitalni ortofoto geometrijski je ispravljena fotografija u digitalnom zapisu, nastala kao rezultat raunskog prevoenja digitalnih snimaka iz centralne u ortogonalnu projekciju. Na taj nain dobiva se plan, po izgledu fotografski, a po geometrijskim karakteristikama podudaran klasinoj geodetskoj izmjeri. PREDSTAVLJANJE VEGETACIJE I NASELJA NA GEOGRAFSKIM KARTAMA

Pri predstavljanju vegetacije neophodno je prikazati:

pravilan raspored pojava ekvivalentnost povrina i isti odnos povrina kao i u prirodi toan odnos prema ostalim elementima geografskog sadraja.

Ispunjenje ovih uvjeta ovisi od namjene i mjerila karte.

Na topografskim kartama pri predstavljanju naselja unose se detalji koji mogu posluiti kao orijentir, jer je njihov poloaj dat tono i na osnovu njih se mogu vriti razna mjerenja i odreivanja. Tako, npr. ako je neka graevina u naselju uzeta za trigonometrijsku toku, poloaj graevine mora biti dat tono. Zatim se nanose glavne ulice i saobraajnice koje prolaze kroz naselja, i osnovne konture naselja. Potom se nanose ostale ulice, formiraju se blokovi zgrada i ucrtavaju pojedinane zgrade, ukoliko to mjerilo dozvoljava. Prilikom predstavljanja naseljenih mjesta na topografskim kartama potrebno je izvriti njihovu klasifikaciju prema broju stanovnika, teritorijaloj veliini, administrativno-politikom znaenju...

12

Gustoa naselja na opegeografskim kartama ovisi o:

vrsti naseljenog mjesta veliini naselja administrativno-politikom i privrednom znaaju saboraajnom znaaju.

PREDSTAVLJANJE GRANICA NA KARTAMA

Granice na kartama prikazane su linijama, kontinuiranim ili isprekidanim i tokama raznih debljina ili boja. Ako se eli istai granica, naroito dravna, du linijskog znaka nanosi se raster ili fleka, a osa znaka daje toan poloaj granine linije.

Prikaz graninih linija na preglednim kartama 1 : 500 000

Uloga i znaaj naziva na geografskim kartama

Nazivi geografskih objekata i pojava na kartama predstavljaju vaan i neophodan element svake geografske karte, prevnstveno zbog njihove osnovne uloge da poslue kao sredstvo za raspoznavanje i pronalaenje geografskih objekata i pojava na kartama i da orijentira korisnika. Ispisani raznim veliinama slova, razliitim tipovima slova i tiskani u raznim bojama, nazivi ukazuju na svojstva i kategorije objekata i pojava.

Nazivi na kartama dijele se na:

toponime imena naseljenih mjesta, hidronime imena voda i vodenih objekata, oronime nazive elemenata reljefa horonime nazive za prostorne jedinice, drave...

Razmjetaj naziva na kartama treba zadovoljiti dva osnivna zahtjeva:

da nazivi budu postavljeni tako da se odmah moe zakljuiti na to se odnose da nazivi ne pokrivaju ostale elemente sadraja karte.

13

Transkripcija naziva

Transkripcija podrazumijeva nain ispisivanja geografskih naziva sa stranih jezika na jezik i pismo korisnika karte. Naini transkripcije i stranih naziva su:

etimoloki i fonetski kao osnovni naini; transliteracija, kao dopuna prvom nainu tradicionalni prevodni nain u okviru primjene nekog od osnovnih naina transkripcije.

Etimoloki nain : ispisivanje naziva se sastoji u njihovom originalnom ispisivanju tj. onako kako se ispisuju na dotinom stranom jeziku (npr. Wien - originalan naziv i ispis za grad Be).

Fonetski nain: je ispisivanje naziva po njihovom fonetskom izgovoru na odgovarajuem jeziku (npr. Wien, fonetski Vin). Poto se deava da u jeziku, u kojem se eli primjeniti fonetsko ispisivanje naziva, nedostaju neki glasovi ili poluglasovi, onda se umjesto njih upotrebljavaju njima najpribliniji postojei glasovi.

Transliteracija: je nain ispisivanja naziva zamjenom slova jednog pisma odgovarajuim slovima drugog pisma, ne vodei rauna o njihovom izgovoru (npr. Wien, ispisan transliteracijom u latinici Vien). Ovaj nain transkripcije primjenjuje se samo kao pomoni nain etimolokom nainu kada se njime ne mogu u potpunosti obuhvatiti sve kartirajue drave.

Tradicionalni nain: predstavlja primjenu tradicionalnih naziva na kartama za objekte iji su se nazivi kroz dui vremenski period upotrebe u govoru ili putem razne literature i udbenika odomaili. Tako, npr. na mnogim naim kartama ispisani su nazivi Be, Rim, Napulj umesto njihovih originalnih naziva Wien, Roma, Napoli.

Prevodni nain: transkripcija predstavlja ispis naziva na karti preveden sa stranog jezika. Tako, npr. na naim kartama ispisani su prevedeni nazivi: Rt Dobre nade, Ognjena zemlja, Sredozemno more itd.

14

TEMATSKA KARTOGRAFIJA

Tematska kartografija je kartografska disciplina koja je nala najveu primjenu u mnogim geografskim istraivanjima, ali i u drugim naukama i praksi, odnosno tamo gdje je neophodan prikaz prostornog razmjetaja objekata, pojava i procesa koji se istrauju. Tematsku kartografiju smatraju drugim jezikom kartografije ili grafikom geografijom. Tematska kartografija je dio kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradom, promicanjem i prouavanjem tematski karata.

Tematska karta je karta na kojoj su jedan ili vie opegeografskih objekata (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija i podruja) ili neki drugi objekti posebno istaknuti i prikazani s posebnom vanou. (Frange 2004)

Monotematska karta je karta ako je na njoj predstavljena jedna pojava, a ako je kombinacija dvije ili vie pojava onda je to politematska karta. Ove karte predstavljaju sintezu kartiranja dvije ili vie pojava pa se i nazivaju sintezne karte.

Tematske karte, pored osnovne tematike, imaju i geografsku osnovu koja omoguava identifikaciju prostornog rasporeda pojava koje su predmet kartiranja. Od osnovnig geografskkih sadraja najee se koriste granice, rijeke, komunikacije, naselja ili samo jedna od ovih pojava. U geografsku osnovu spadaju: obale Svjetskog mora, rijena mrea, reljef, naselja i granice.

Opegeografske i tematske karte razlikuju se po sadraju. Na opegeografskim kartama prikazan je reljef, hidrografija, vegetacija, naselja i komunikacije, dok na tematskim kartama moe biti prikazana samo jedna pojava koja je dio sadraja opegeografske karte, pojava koja je prisutna na teritoriji i nije predmet opegeografskih karata, ali ini dio geografske cjeline ili pojave koje se ne mogu osjetiti ulima, ve su predmet mjerenja i istraivanja.

Ciljevi tematske kartografije je zabiljeiti i dokumentirati rezultate neposrednog opaanja objekata, te da prikae znanstvene spoznaje do kojih se dolo razliitim istraivanjima. Dok je izvorna svrha topografskih karata da budu sredstvo za orijentaciju na povrini Zemlje.

Zadaci tematske kartografije su pronalaenje najprikladnijih kartografskih oblika i kartografike za vizualizaciju najrazliitijih tematskih objekata.

Tabula Peutingeriana? Iz starog Rima, iz druge polovice IV. stoljea potjee prikaz cesta, naselja i udaljenosti meu njima, poznat kao Tabula Peutingeriana. O cestovnoj mrei rimske drave, koju su Rimljani izveli s velikim oprezom i gdjekad (npr. u Alpama) nakon velikih potekoa, upueni smo dosta potpuno po cestovnoj karti u bekoj dvorskoj biblioteci. Ova se karta oslanja na slubena vrela (na kartu M. Vipsanija Mesale), a rije je o tzv. Tabuli Peutingeriani (naslikanoj u 13. stoljeu, koja ima 11 pergamentnih komada 0,33m visokih, a 6,75 m dugih; dvanaesti je, najzapadniji dio izgubljen).

15

Sadraj tematskih karata je razliit i dijeli se prema:

karakteru tematici vremenskom razdoblju namjeni

Podjela tematskih karata prema karakteru sadraja zasniva se na tome da li je kartirana jedina pojava ili jedno njeno obiljeje analitika karta, ili je na osnovu dvije ili vie analitikih karata izvedena nova karta sintezna karta. Izvoenjem zajednikih pokazatelja iz dva ili vie obiljeja razliitih, ali tematski povezanih pojava dobijaju se kompleksne tematske karte. Opegeografske karte se mogu smatrati kompleksnim kartama.

Analitike (monofaktorne) karte koriste se u specijalistikim istraivanjima jer omoguuju prostorni prikaz pojedinanih pojava ili samo jednog obiljeja za jedan vremenski presjek. Analitike karte rezultat su konkretnih terenskih istraivanja i predstavljaju autorske analitike originale, koji slue za dalja istraivanja. Meu analitikim su i karte u vidu terenskih kartografskih skica ili rekognosciranja terena. U analitike karte ubrajaju se i karte osmatranja, kao i karte terenskih prikupljanja podataka uraene na osnovu anketa, testova, popisa i registracija obiljeja objekata, pojava i procesa.

Sintezne karte rezultat su obrade istraenih pojava, provjere tonosti merenja i analiza, na osnovu dvije ili vie analitikih karata. One prikazuju odreenu zakonitost vezanu za datu pojavu ili obiljeje (prosjena temperatura, kretanje stanovnitva, pogodnosti podloge za izgradnju i dr.).

Kompleksne karte predstavljaju kompleks pojava ime se utvruje generalni pregled stanja odreene geografske sredine. Objedinjuju prikaz sadraja niza analitikih i izvedenih karata. Imaju regionalni karakter ili predstavljaju kompletno stanje odreenog sistema pojava. Kompleksne karte imaju sloenu legendu i za njihovo konstruisanje primjenjuje se vie metodaa. To su npr. karte ekosistema odreene teritorije, zatiene prirodne batine, stanja ivotne sredine, ekonomskih rejona, poljoprivrednih regija, etnikog sastava stanovnitva, karte koje prate prostorne i urbanistike planove i dr.

Tematske karte prema Lovriu mogu biti podijeljene prema: svojstvima objekata prikaza, metodama izraavanja, tematskim podrujima, oblicima i sredstvima prikaza.

16

Podjela karata prema E. Meynenu:

karta poloaja signaturna karta koropletna karta dijagramska karta karta s pseudolinijam karta vrijednosnih polja karta pokreta karta prostorne sinteze.

Karta poloaja predstavlja kartografski prikaz na kojem su svi glavni objekti prikazani tlocrtima u tonom poloaju. Signaturna karta je karta kojom se prisutnost objekta na odnosnoj povrini prikazuje signaturama. Kvaliteta konkretnog objekta prikazuje se signaturom, a njegov apsolutni iznos ili kvaliteta signaturom brojanih vrijednosti. Koropletna karta ili povrinski dijagram je karta na kojoj su pojave ili stanja prikazani unutar raznih teritorijalnih, najee administrativnih jedinica s pomou stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, s pomou vie boja ili povrinskih uzoraka. Kartodijagram ili dijagramska karta je karta koja je rezultat zajednice dijagrama s kartom. Prema vrsti objekata na koje se dijagram odnosi razlikujemo kartodijagram toaka, linija, povrina, pojasni i mreasti kartodijagram. Karta s pseudolinijama je karta koja je kartografski prikaz gdje preudoizolinije ne spajaju toke istog intenziteta. Karta vrijednosnih polja odnosno karta s izolinija je karta gdje izolinije spajaju toke isrog intenziteta. Karta pokreta odnosno karta sa strelicama i vektorima kojima predoujemo pokret objekata i njegov smjer. Karta prostorne sinteze odnosno sintezna karta kao kartografski prikaz dobivenih spoznaja u pojedinim znanostima.

Grupiranje karata prema svojstvima objekata prikaza:

Kvalitativne karte koje pruaju informaciju o prostiranju i vrsti objekta Kvantitativne karte koje pruaju informaciju o iznosu ili kvaniteti objekta Statistike karte koje prikazuju istovrsne i raznovrsne objekte koji se mogu u odreenom

tretutku tono lokalizirati

17

Dinamike karte koje prikazuju dinamike objekte, pruajui informaciju o promjenama objekata u vremenu i prostoru

Genetike karte koje prikazuju genezu objekata s prikazivanjem sadanjeg i ranijeg stanja ili prikazivanjem vie stanja u razliitim trenucima, ali svakog na posebnoj karti.

Grupiranje na osnovu metoda istraivanja:

Elementarnoanalitike i kompleksnoanalitike karte koje predstavljaju analizu jedne grupe istovrsnih objekata ili vie grupa raznovrsnih objekata,

Sintezne karte koje predstavljaju rezultata misaono pojmovne integracije vie uzrono povezanih elemenata u prostorne kategorije vieg reda,

Eksponirana Imanentna

Grupiranje po tematskim podrujima Tematske karte izrauju se za gotovo sva prirodna i mnoga podruja ljudskog djelovanja. A) U prirodna podruja spadaju:

geoloke karte (karte stijena, nosivosti tla...), geofizike karte (karte potresa, sile tee, Zemljin magnetizam...), pedoloke karte (karte tipova tla,boniteta tla...), geomorfoloke karte (morfografske i morfogenetske karte), meteoroloke i klimatoloke karte (zorni prikaz dnevnog vremenskog stanja) hidroloke karte (hidrografske, oceanografske), botanike karte (karte flore, vegetacijske karte...), zooloke karte (prikaz pokreta ivotinjskih vrsta..

B) U podruja ljudske djelatnosti spadaju:

karte naselja (genetske karte ili karte razvitka naselja), karte stanovnitva ( karte gustoe i razvitka stanovnitva), karte rasa, religija, jezika, naroda i narodnosti (karte regionalne rasprostranjenosti...), politike, povijesne, geopolitike karte i karte prava (katastarske karte s prikazom prava

na zemljite...), geomedicinske karte (karte s prikazom rasprostranjenosti bolesti...), gospodarske karte (karte industrije, prometa...), planerske karte (karte s prikazom rezultata istraivanja boljeg ureenja prostora...), karte prostorne ralanjenosti (karte s prikazom prostora premaprirodnim, kulturnim i

drugim znaajkama...) vojne karte (karte na kojima je sadraj topografskih karata dopunjen podacima vanim za

voenje vojne operacije), karte geodetskog djelovanja

18

Pod klasifikacijom karata podrazumijeva se dioba po vrstama na osnovu nekih njihovih opih karakteristika. Smisao klasifikacije je:

olakati izuavanje zakonitosti koje su svojstvene pojedinim vrstama omoguiti cjeloshodnije iskoritavanje raznih vrsta karata racionalnije organizirati proizvodnju sustavna izrada kataloga i raspored karata u skladitu radi uvanja i izdavanja.

Kao osnova za klasificiranje karata mogu se uzeti razne karakteristike kao: teritorijalni zahvat, specifinost sadraja, mjerilo, namjena ... Klasifikacija karata prema J. G. Greogoriusu:

univerzalne karte Cartea Universales partikularne karte Cartea Particulares specijalne karte Cartea Speciales krajnje specijalne karte Cartea Specialissimae

Klasifikacija karata prema mjerilu:

topografske karte 1:10 000 i krupnijeg, topografski planovi 1:10 000 1:50 000, specijalne karte 1:50 000 i 1:100 000, generalne karte 1:200 000 1:300 000, pregledne karte 1:500 000 1:100 000 geografske karte mjerila sitnijeg od 1:1 000 000

Klasifikacija karata po teritoriju na koji se odnose:

karte drava karte vodenih povrina, oceana, mora i zaljeva.

Klasifikacija karata prema sadraju:

opegeografske karte, topografske karte mjerila 1:200 000 i krupnijeg, pregledne topografske karte do 1:100 000 tematske (fiziko-geografske, drutveno-ekonomske, tehnike).

Legenda, tuma ili kazalo na kartama se ubraja u vanokvirni sadraj karte. Ona sadri obavjetenja o kvalitativnim i kvanitativnim znaenjima sredstava kartografskog grafikog izraavanja, te objanjenja vezana za primijenjenu metodu kartografskog izraavanja. Sadraj legende mora biti kratak i jasan, jer stalno konsultiranje legende optereuje itanje karte.

19

Vrste legendi na principu skale: Apsolutno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja koji nemaju ekstremne razlike, tj. amplitude su male. Uvjetno neprekidna skala primjenjuje se za predstavljanje pokazatelja sa ekstremnim razlikama. Kod ovih skala poluprenici apsolutno rastu, ali realtivno opadaju, jer se ne uveavaju proporcionalno uveanju pojave u prirodi. Apsolutno stupnjasta skala daje veliinu znakova u legendi po klasama. Moe se primjeniti kod metoda kartograma klasiranjem veliine znaka. Ova skala se primjenjuje i za prikazivanje razvojnosti pojave, predstavljene geometrijskim figurama, koncentrinim krugovima. Odluujui faktor prilikom planiranja izrade tematske karte su raspoloivi izvori podataka. Potrebni podaci mogu se pribavljati na terenu, iz statistikih materijala, iz tekstualnih materijala, iz drugih tematskih ili opegeografskih, osobito topografskih karata. Podaci prikupljeni na terenu imaju vrijednost izvornih podataka. Na taj nain izrauju se izvorne, krupnorazmjerne karte. Izvori informacija kod drutvenogeografskih karata dobivaju se anketama, koritenjem rezultata popisom stanovnitva, snimanjem situacije na terenu. Prilikom prikupljanja ovakvih podataka vano je imati metodoloko jedninstvo i vremensku ujednaenost. Gotovi statistiki podaci su veoma est izvor podataka za tematske karte. To su podaci klimatoloke, hidroloke, demografske, privredne i drige statistike. Prilikom koritenja ovih podataka mora se voditi rauna da su vremenski i metodoloki usklaeni. Atlas je specifino sistematizirana zbirka karata, odnosno to je niz karata koje namjenski ili sadrajno ine cjelinu, koje su povezane u knjigu ili izdani kao pojedinani skupovi karata koji se po izlasku svih karata uveu. Mora sadravati primjerene projekcije, striktno dogovorene boje i kvalitet papira, mora biti znanstveni potkrijepljen. Prvu knjigu koja sadri geografske karte i koja bi se mogla smatrati atlasom je sastavio antiki geograf Klaudije Ptolomej u Aleksandriji oko 150. g. nakon Krista. Taj atlas doivio je ponovno izdanje u Bologni 1477. U skladu s formalnim i relevantnim obiljejima, autori razlikuju atlase prema sljedeim kriterijima:

Izlazni medij i oblik prezentacije (papir, elektronski i multimedijski atlas) Tematski sadraji (sloeni tematski atlas, specijalizirani atlasi) Format i veliina sadraja (ogromni, runi, atlas-knjiga i depni atlas) Korisnicima (atlasi koji slue individualnim i grupnim zahtjevima te oni ope

edukacijske vrijednosti) i Podruje prikazivanja (svijet, zemlja, regija, grad, svemir, Mjesec).

Atlase dijelimo prema:

teritoriju koji je na njima prikazan prema sadraju karata prema namjeni prema formatu (veliini).

20

Prema obuhvaenom prostoru ili teritoriju razlikujemo: atlase svemira atlase Zemlje nacionalne atlase (atlase pojedinih drava) regionalne ili opinske atlase.

Prema sadraju razlikujemo:

topografske atlase, koji sadre iskljuivo topografske karte tematske atlase, i to atlase s tematskim kartama iz prirodnog podruja (tzv. fiziko-

geografskim kartama), atlase s tematskim kartama iz podruja ljudske djelatnosti (tzv. ekonomsko-geografskim kartama) ili atlase s objema vrstama karata, kakvi su npr. planerski atlasi,

astronomske atlase s astronomskim kartama.

Prema namjeni razlikujemo: strune ili znanstvene atlase s kartama iz podruja pojedinih disciplina prirune (kune atlase za opu orijentaciju) kolske atlase s izborom karata prema nastavnim programima turistike atlase s kartama namijenjenim za opu orijentaciju (planovi grada, auto-karte,

navigacijske karte).

Prema formatu atlase dijelimo na: depne atlase (A6 ili B6), atlase veliine leksikona (A5 do B4), kolske atlase (B4), prirune atlase (B3 i vee).

Satelitski atlasi su zbirke sa slikama dijelova Zemlje ili drugih planeta dobivene snimanjem iz svemirskih brodova. Ilustrirani atlasi su zbirke slika u boji pojedinih tipinih krajolika. Nacionalni atlas predstavlja kompleks karata svih pojedinosti jedne zemlje. Nacionalni atlasi su veoma vani kako kao kartografski znanstveni proizvod, tako i kao kartografska pozivnica. Za razliku od topografskih karata neke zemlje, nacionalni atlasi sadre i tematske informacije zasnovane na dosljednom nizu mjerila karata. Generalizacija Generaliziranje geografskog sadraja karte - na karti nije mogue prikazati sve objekte i pojave, pa se po odreenom kriteriju biraju oni, koji su za datu namjenu i mjerilo, a sukladno naslovu znaajniji. Ostali elementi sadraja se izostavljaju. Generalizacija sadraja znai neophodnost da se vri izbor pojava koje e biti prikazane. To je veoma deliktan zadatak jer na osnovu relativno malog broja prikazanih pojava treba vjerno prikazati sve geografske karakteristike neke teritorije. Izbor pojava i njihovih karakteristika koje trebaju odraziti te karakteristike zavisi od namjene karte, razmjere i geografskih karakteristika teritorije koja se prikazuje na karti.

21

Generaliziranje sadraja karte vri se: izborom sadraja karte uproavanjem konturnog i linijskog prikaza smanjenjem broja kvalitativnih i kvanitativnih pojava koje se prikazuju zamjenom konturnog prikazima vanrazmjernim znacima.

Osnovni principi u kartografiji: *IM VANIJE TO UOLJIVIJE!

Paralelnim geografskim i likovnum prouavanjem prostora uspostavlja se uzajamna veza izmeu prirodnog stanja i apstraktnog prikaza.

1. Karta je prikaz u unaprijed predvienom mjerilu i kartografskoj projekciji 2. Karta je selektivna, ono to je itatelju zanimljivo to se izlae, potencira, a ostalo

izostavlja bez obzora na prag itljivosti 3. Karta je simbolian prikaz, on nastaje od sasvim ogranienog broja standardiziranih

signatura kartografskih znakova 4. Karta nije prost prikaz prirode i prostora, ona pokazuje poloaj, statistike podatke o

kvanitativnim i kvalitativnim karakteristikama objekta. Kartografsko likovno stvaranje ima sljedee postulate:

1. Karta nije rezultat prirodnog ve namjenskog apstraktnog praga vidljivosti 2. Likovnu strukturu ine standardizirani oblici i kartografski uvjetovani znaci, slova i

brojevi 3. Oblikovanjem svakog pojedinanog znaka utjee se na opi izgled karte, simboliku,

harmoniju, preglednost, itljivost ... Postoje tradicionalna i konvencionalna sredstva kartografskog izraavanja. Autoru je primarna funkcionalnost karte. Skladan spoljni izgled omoguava laku orijentaciju, brzo uoavanje glavnog i sporednog, lak pregled cjelokupnog prostora. Likovna kompozicija karte mora biti usklaena sa zahtjevima tonosti i vjernosti.

Sredstva kartografskog izraavanja prema karakteru izraaja:

kvalitativna kvantitativna univerzalna.

Kvalitativna su: granine linije, boje, prosti geometrijski znaci, simbolini znaci, brojano-slovne oznake. Kvantitativna su: zasienost boje, prosti geometrijski znaci, skalari, povrina znaka, broj elementarnih znakova. Univerzalna: vektori (i o kvaliteti i o kvantiteti), neposredno objanjenje.

22

Kartografika je znakovni sustav za prikazivanje prostornih objekata. Ona obuhvaa: kartografske znakove i meusobne odnose znakova odnose znakova prema prikazanim objektima odnose korisnika prema znakovima.

Sastavni dijelovi kartografike:

osnovni geometrijsko-grafiki elementi (toka, crta, podruje) kartografski znakovi boje pismo.

Simbolski znaci primjenjuju se na opegeografskim, topografskim i tematskim kartama, gdje su sloeniji i vie koriteni. Simbolski znaci po strukturi mogu biti slikovni, simboli, fiziografski, djeljivi (strukturni). To je specifian vid geometrijskih znakova i to predstvaljaju svojim izgledom, bojom, strukturom ili dopunom pojave koja je kartirana.

Simbolski znaci se dijele na:

1. Slikovne simbole minijaturni crtei namijenjeni turistikim ili pak kartama za nie osnovno obrazovanje. Slikovni simboli imaju malu metrinost.

2. Fiziografske simbole imaju dobru oiglednost jer podsjeaju na pojavu koju predstavljaju obino na odreenoj povrini.

3. Strukturne simbole pravilni geometrijski simboli koji su komponirani prema sudjelovanju nekih pojava u cijelom.

4. Konvencionalne simbole pokazuju lokacije nekih objekata. Prosti geometrijski znaci slue za prikaz kvalitativnih odlika pojave na jednobojnoj karti, dok se njihovom primjenom na kartama u boji oni prikazuju kao drugostupanjski pokazatelji. Skalarni znaci iskazuju kvantitativna svojstva pojave, odnosno njihove aposlutne, procentualne ili indeksne vrijednosti. Legendom, skalom vrijednosti - nomogramom, tumai se sam skalarni znak. Skalari se na kartama postavljaju vertikalno. Skalari imaju metrika svojstva koja su lako itljiva iz nomograma, koji je obvezan u vanokvirnom dijelu karte. Postoje veliine koje se ne moe potpuno odrediti brojem, ve im se mora pokazati smjer, kao ubrzanje (vjetar). Tada se koristi vektor. Vektor je usmjereni skalar, a primjenjuje se kao izraajno sredstvo kada pojava ima promjenjivu orijentaciju u odnosu na strane svijeta ili normalu. Na karti se vektor izraava kao odsjeak ija duljina odreuje intenzitet a pravcem i smjerom je odreena orijentacija pojave. Vektor je poseban znak jer moe istodobno prikazaivati i kvantitativne i kvalitativne odlike pojave. Kvantitativne odlike pojave se oitavaju na isti nain kao i kod skalara, odnosno potrebno je konstruirati nomogram vrijednosti. Pravci se oitavaju na nain da se koristi kutomjer ili se moe odrediti iskustveno smjer. Oiglednost vektora ovisi od metodike njegovog ostvarenja na karti. Najea primjena i skalara i vektora je kod tehnikih karata npr. u meteorologiji, prometu i sl.

23

Vektorski znaci su grafiko sredstvo kartografskog izraavanja pravca djelovanja, orijentacije, dinamike i svojstva pojave (vjetar). Alfanumeriki znaci su obliku slova, brojeva, rijei i skraenica (nalazite ruda izraeno slovnim simbolima za metale tih ruda).

Prikaz pojave razliitim metodama: a) toke; b) skalari; c) geometrijski raspored; d)izolinije; e) trodimenzionalni prikaz.

Vrste dijagrama u tematskom kartiranju: tokasti, linijski, povrinski i tjelesni dijagrami.

24

METODE PREDSTAVLJANJA GEOGRAFSKIH OBJEKATA I POJAVA NA TEMATSKIM KARTAMA

Za prikazivanje sadraja tematskih karata koriste se metode i znaci. Kartirati neku pojavu znai predstaviti njen poloaj, prostorni raspored, kvantitativna i kvalitativna obiljeja. Metoda boja (rejoniranja) je metoda razgranienog i preglednog predstavljanja kvalitativnih kkarakteristika odreene pojave, koja ima kontinuirano rasprostranjenje po teritoriji (pedoloka, geoloka, vegentacijska, karta nacionalnog sastava, religije i dr.). Najjednostavniji nain prikazivanja vrsta unutar pojedine pojave je bojenjem povrina, primjenom rastera i rafa, znakova (toke, krugovi, crte i dr.) ili raznim kombinacijama znakova i rafa. Kombinacijom boja, rastera, rafa i znakova mogue je izvriti detaljnu klasifikaciju. Metoda boja (rejoniranja) primjenjuje se i kada se ne moe izvriti strogo razgraniavanje pojava (nacionalni sastav stanovnitva) u vidu rafa. Najveu primjenu ova metoda ima na geolokim, pedolokim, klimatskim, politikim i drugim kartama. Metoda areala primjenjuje se za kartiranje pojava koje se javljaju mjestimino ili izolirano, bez obzira je li njegovo rasprostanjenje ravnomjerno ili ne unutar svakog pojedinog areala. Areali na kartama mogu imati odreene granice koje se prikazuju punim, isprekidanim ili tokastim linijama. Unutranjost areala se boji, rafira ili ispunjava znacima. Predstavljanje areala pojave kojoj se ne mogu oznaiti granice vri se postupnim gubljenjem boje ili rafure prema periferiji areala. Metoda areala omoguuje prikazivanje dinamike pojave,

25

prikazivanje njenog rasprostranjenja u raznim vremenskim razdobljima. Areali mogu biti apsolutni i relativni.

Apsolutni areal obuhvaa cijeli oblast rasprostranjenja pojave. Relativni areal podrazumijeva izdvajanje vrsta unutar neke pojave koja je obuhvaena

apsolutnim arealom. (izdvajanje etinarske od listopadne u arealu rasprostranjenja ume na nekoj teritoriji).

Metoda toaka primjenjuje se za prikazivanje kvantitativnih karakteristika pojava, koje imaju masovno rasprostiranje razlite gustoe. Rasporedom toaka na karti ukazuje se na stvarni raspored, rasprostiranje i gustoa odreene pojave. Kada postoje razlike u gustoi kartirane pojave na teritoriji, bitan je izbor vrijednosti toke da ne bi dolo do stapanja toaka na mjestima vee gustoe. U tim sluajevima odreuje se toka vee vrijednosti koja predstavlja pojavu vee vrijednosti. Kada nije mogue postii prikaz izborom jedne vrste toaka ili jedne veliine, odreuju se dvije ili vie veliina toaka, ili se spajaju toe i pretvaraju u jednu vrstu jednobojnih areala, unutar kojih se brojem oznaava zbirna vrijednost svih kvantitativnih pokazatelja, obuhvaenih takvim arealom . Metoda izolinija izolinije su zatvorene krive linije koje povezuju toke istih vrijednosti na karti. Metoda se sastoji u odreivanju toaka istih vrijednosti i njihovog povezivanja u kontinuiranu liniju. Ova metoda omoguuje predstavljanje kronologije dogaaja primjenom linija koje povezuju toke jednovremenosti dogaaja izohrone. Izolinije se nanose na osnovu mjernih podataka s terena, interpolacijom i posmatranjem kartirane pojave. Kao metoda izolinije su pregledne i ne zahtijevaju posebno objanenje u legendi. Radi postizanja vee preglednosti, prostor izmeu linija moe biti obojan tonovima jedne ili vie boja, slino kao hipsometrijskom metodom.

26

Metoda kartograma kartogram je crte kojim se pokazuje prosjena veliina pojave u okviru odreenih jedinica teritorijalne podjele, najee administrativnih. Nedostatak ove metode je neekonominost, jer se preko kartograma ne moe nanijeti drugi sadraj. Primjenjuju se dvije vrste kartograma: obini i neprekidni kartogrami. Obini kartogrami primjenjuju se za predstavljanje kvanitativnih karakteristika pojave. Kao sredstvo izraavanja koristi se boja ili rafura, gdje intenzitet boje ili zatamnjenost rafure asocira na uzajamne kvantitativne odnose u pojavi. U legendi skala kartograma mora biti postupna da bi pratila razvojnost pojave. Neprekidni kartogrami pored kvantitativnih, istovremeno mogu prikazati i kvalitativna svojstva pod uvjetom da su predstavljena istim pokazateljima. Zbog toga je on univerzalna metoda tematskog kartiranja. Kod neprekidnih kartograma primjenjuju se izraajna sredstva: granine linije, boje i rafure. Kvantitativne karakteristike predstavljaju se prividnim skalarom. Prividni skalar je rastojanje izmeu susjednih znakova ili linija rafure. Metoda kartodijagrama kartofijagrami su na karti primjenjeni dijagrami. Metodom kartodijagrama predstavljaju se pojave u apsolutnom i relativnom vidu unutar odreenih jedinica teritorijalne podjele, najee administrativne. Izraajno sredstvo kod ove metode moe biti raznovrsno, u vidu stubia, kruga, tokuta, kvadrata, izometrijskih slika... najoigledniji su strukturni dijagrami, u vidu prostih geometrijskih figura podijeljenih u sektore. Strukturni dijagram svojom podjelom na sektore ukazuje na apsolutne veliine pojave kao cjeline i strukture u okviru kartirane pojave. Primjenom vie vrsta kartodijagrama, boja i struktura prikazuje se razvitak u vremenskim prejecima.

27

Linearni dijagrami sastoje se iz nekoliko paralelnih linija razliite duine. Duina linije predstavlja kvantitet pojave, a boja kvalitet, tj. varijantu jedne pojave. Neekonomini su jer zauzimaju dosta prostora. Povrinski kartodijagrami predstavljaju se povrinama geometrijskih slika. Najei su stubiasti dijagrami. Poloaj stubova moe biti vertikalan (na klimatskim kartama - koliina padavina) i horizontalan (na kartama stanovnitva - starosna piramida). Metoda vektora primjenjuje se kod kartiranja pojava koje se kreu irokom frontom na veem podruju ili cijeloj kartiranoj teritoriji i nisu vezana za ustaljene linije. Pogodni su za predstavljanje morskih struja, vjetrova i dr. Kvantitativna svojstva predstavljaju se strelicama razliitih duina, a kvalitativna strelicama razliitih boja ili debljina. Metoda vektora je osnovna metoda za prikazivanje dinamike pojava u odreenim tokama. Metoda linija kretanja linije, kao znaci, koriste se za prikazivanje pravca kretanja ili migracija odreenih pojava ili osnovnih pravaca protezanja nekih objekata ili granica povremenog irenja objekata i pojava (morske struje, vetrovi, avionski ili pomorski saobraaj, transport, stanovnitvo, linije plime i oseke, vododelnice rijenih slivova i dr.). Metoda koristi grafike pokazatelje linije, razliite po crteu, debljini i boji, ali i strelice, za oznaavanje smjera. Metoda prikazuje pravce kretanja pojava i nihova veliina. Struktura pojave predstavlja se ucrtavanjem paralelnih linija razliitih boja, podjelom linije na sektore ... Linije se prikazuju i tematski, koritenjem pravih linija, koje provezuju krajnje toke kretanja pojave.

28

Metoda signatura ili znakova koristi se za predstavljanje kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja: veliinom, oblikom, bojom i unutranjom strukturom znaka. Pogodna je za kreiranje pojava koje se ne mogu dati u mjerilu karte. Kvantitet je dat veliinom znaka (skalara). Metoda signatura ili znakova koristi etiri vrste oznaka: geometrijske, slovne, simbolike i slikovne znake. a) Geometrijski znaci su oni koji imaju forme geometrijskih figura. Oni izraavaju matematike odnose i dimenzije veliina odreenih pokazatelja kartiranih pojava. Svojim formama i bojama ukazuju na toan poloaj objekata i njihove kvalitativne razlike, a razliitim veliinama na kvantitativne razlike. b) Slovni znaci daju kvalitativna obiljeja odreene pojave. Postoje dvije mogunosti primjene slovnih znakova:

Meunarodno usvojenim (za kemijske znakove, brojevi i dr.) Poetnim slovima kartiranih predmeta

Navedena druga mogunost tee se primjenjuje zbog rijei koja poinju istim slovom. U tom sluaju koriste se skraenice naziva pojave. Boja slova ukazuje na razliite varijante pojave (simbol za eljezo - Fe, ispisuje se u razliitim bojama kod prikazivanja nalazita i proizvodnje eljeza). Prednost slovnih znakova je u oiglednosti, ali su im male mogunosti u prikazivanju razliitih karakteristika jedne pojave.

c) Simboliki znaci - Znaci koji se u ovom sluaju primjenjuju, simbolino izraavaju kartiranu pojavu. Tei se da znak vizuelno podsea na pojavu koja se predstavlja. Takoer, veliina znaka ukazuje na kvantitet pojave, a boja ili rafura na kvalitet. Mesto predstavljene pojave u prostoru, moe biti prikazano podnojem znaka ili sreditem.

29

d) Slikovni znaci izgledom ukazuju na pojavu koju predstavljaju. Znak moe biti u formi fotografije ili crtea. Veliina znaka moe ukazivati na veliinu pojave.

Kvalitativne metode: metoda boja, metoda areala Kvantitativne metode: metoda toaka, metoda izolinija, metoda kartograma Univerzalne metode: metoda kartodijagrama, metoda vektora, metoda linija kretanja, metoda signatura ili znakova. Kartogram ili statistika karta je oblik kartografskog prikaza kod kojeg su najee na jako pojednostavljenoj temeljnoj karti elementima kartografike prikazane statistike vrijednosti koje se odnose na pojedine objekte, tokasti, linijski ili povrinski objekt. Prema nainu prikaza razlikujemo povrinski kartogram i kartodijagram. Kod povrinskog kartograma statistiki podaci koji se odnose na pojedino podruje prikazuju se razliitim povrinskim znakovima u skladu s vrijednostima podatka. Kartografika je poseban nain pokazivanja prostornih objekata. Sastavni elementi kartografike su u osnovi geometrijsko granini elementi: toka, linija, povrina, zatim kartografski znakovi koje nazivamo signaturama kada se primjenjuju za prikaz u prvom redupoloaja i kvaliteta objekata. Kada kartografski znakovi slue za iskazivanje brojane vrijednosti objekata nazivamo ih dijagramima na karti, koje pak primjenjujemo samo na tematskim kartama. Signature se dijele po njihovom pojavnom obliku na zorne ili slikovite, geometrijske i slovnobrojane. Zorne ili slikovite signature izvedene su iz osnovnih geometrijskih likova ili iz pravilnih poredaka toaka i crta. Signature po dimenzijama mogu biti tokaste, linjske i povrinske. Tokasta signatura prua informaciju o poloaju. Dijagrami su grafiki prikazi zavisnosti brojanih vrijednosti u posebnom koordinatnom sustavu. Dijagrami u kartografiji su kartografski znakovi u obliku dijagrama koji se postavljaju na karti priblino u sredinu poduja. GIS (geografski informacijski sustav) je sustav za upravljanje prostornim podacima i osobinama pridruenih njima.