Kameleon i kaštanka - Čehov

KAMELEON Preko trnice ide policijski nadzornik Mahnitov u novom injelu i sa zaveljajem u ruci. Za njim koraa rii policajac i nosi reeto puno zaplijenjenog ogrozda. Svuda je tiina... Na trnici ni ive due... Potiteno, kao gladne ralje, na ovaj svijet Boiji zinula su vrata na duanima i birtijama, ali pored njih nema ak ni prosjaka. - Ujeda se, prokleto bilo! - najednom zau Mahnitov. - Ljudi, drite ga! Ne smije se vie ujedati! Drite ga! A... a! Sada se zau i psea skika. Kada se Mahnitov okrenu, ugleda kako iz drvare trgovca Pticina, sve ogledajui se, na tri noge bjei pseto, a za njim tri ovjek u utirkanoj cicanoj koulji i raskopanom prsluku. Trei tako, sav izduen naprijed, ovjek najednom pade - i uhvati pseto za zadnje noge. Sada se ponovo razlijee psea skika i povik "Drite ga!" Iz duana poee da se pomaljaju bunovna lica, i ubrzo se pred drvarom, kao da je iz zemlje izrasla, stvori itava gomila svjetine. - Izgleda neki nered, vae blagoroe! - ree policajac. Mahnitov se okrenu polulijevo i zakoraa prema gomili. Ugleda kako pomenuti ovjek stoji u raskopanom prsluku i, podigavi desnu ruku, pokazuje gomili krvav prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: "Platie ti meni, poganijo prokleta", a i sam prst je izgledao kao neki znamen pobjede. U tom ovjeku Mahnitov prepozna zlatara Roktina. U sredini gomile, raskreivi prednje noge, i drhtei itavim tijelom, ui i sam vinovnik skandala - bijel, mlad hrt, iljate njuke i sa utom pjegom na leima. U njegovim suznim oima treperi izraz tuge i strave. - ta je to ovdje? - pita Mahnitov probijajui se u gomilu. - Zato je to? Zato ti je taj prst...? Ko je vikao? - Znate, vae blagoroe, idem ja sa Mitrijem Mitriem, nikog ne diram... - poe Roktin kaljucajui u ruku -... radi drva - i najednom ova poganija, onako, iz ista mira, zgrabi me za prst... Izvinite, ali ja sam poslovan ovjek... Ja radim sa siunim stvarima. Zato da mi se plati odteta, jer ja ovim prstom, po svoj prilici, i itavu sedmicu dana neu moi ni da maknem... Pa ni zakon, vae blagoroe, ne dozvoljava da ovjeka ujeda dukela. Ako e svako da ujeda, onda je bolje da i ne ivimo na ovom svijetu. - Hm! Dobro... - strogo poe Mahnitov kaljucajui i nabirui obrve. - Dobro... A ije je pseto? Neu ja to tek tako ostaviti. Nauiu ja vas kako se uvaju psi! Vrijeme je ve da se obrati panja na tu gospodu to nee da se pokorava nared-bama vlasti! Kada plati globu, onda e taj gad vidjeti ta je to pseto i sline etveronoge lutalice! Ja u njemu pokazati u kojoj se vodi sir siri!... Jeldirine - okrenu se nadzornik policajcu - da dozna ije je to pseto i da sastavi zapisnik! A pseto - ubiti. Odmah! Mora da je bijesno... Pitam vas - ije je ovo pseto? - Meni se ini generala igalova! - javi se neko iz gomile. - Generala igalova? - Hm!... Jeldirine, skinder s mene kaput... Uas kakva je sparina! Mora da je pred kiu... samo jedno ja nikako ne razumijem: kako je ono moglo da te ujede? - Mahnitov se okrenuo Roktinu. - Zar je ono moglo da dohvati do prsta? Psetance ovako malo, a ti, pogledaj samo, kolika si ljudeskara! Po svoj prilici, to si ti nekim ekseriem prst ogrebao a onda ti palo na um da podvaljuje. Pa ti si ve... he, poznata sorta! Znam ja vas, lopue jedne! - On mu, vae blagoroe, onako, radi ege, u njuku cigaru, a ono ga, ne budi lijeno, i epalo... Spadalo, vae blagoroe! - Lae, oravko! Kad nisi vidio, zato lae? Njihovo bla-goroe je pametan ovjek i odmah vidi ko lae, a ko poteno i kao pred Bogom... A ako laem, neka mi sud sudi. Tamo je sve u zakonu reeno... Sada smo svi jednaki... I, ako hoe da zna, i sam imam brata u andarima... - Bez raspravljanja! - Nije, nije to generalovo... - dubokomisleno primijeuje policajac. - General ne dri takve pse. U njega su veinom ptiari... - Zna sigurno? - Sigurno, vae blagoroe... - Pa i ja to znam. General dri samo skupocjene i rasne pse, a ovo je... avo bi ga znao ta je! Ni dlake, ni nekog izgleda... nakaza jedna i nita vie... Ko e jo da dri takvog psa?! Gdje vam je pamet? Da se takvo pseto nae u Peterburgu ili Moskvi, znate li vi ta bi bilo? Tamo ni u zakon ne bi po-gledali, a ve bi ga smakli! Ti si, Roktine, nastradao, i nemoj da to ostavi tek tako... Treba ih nauiti pameti! - Vrijeme je ve... - A moda je ba generalovo! - naglas misli policajac. - Na njuci mu nita ne pie... Onomadne sam u njegovom dvo-ritu vidio ba ovakvo pseto. - Sigurno da je generalsko! - u se glas iz gomile. - Hm!... Dede, brate Jeldirine, nabaci mi taj kaput na le-a... Vjetar nekakav poe... Groznica me drmusa. Odvedi ga generalu, pa tamo upitaj. Reci da sam ga ja naao i poslao... I reci da ga vie ne putaju na ulicu... Moda je to neko skupocjeno pseto, a ako mu svaka svinja bude gurala cigaru u njuku, lahko se moe dogoditi da se pseto unakazi. Pas ti je njeno stvorenje... A ti, zvekane jedan, spusti tu ruku! ta tu istie taj svoj blesavi prst! Sam si kriv... - Eno, generalov kuhar ide, njega emo pitati... Hej, Prohore! Dragoviu, hodider ovamo! Pogledaj... je li ovo vae pseto? - Glupost! Nikada mi takvo neto nismo drali! - A ta ima tu i da se raspituje - doeka Mahnitov. - Pa to je pas lutalica! O emu tu da se raspravlja... kad vam ja kaem da je to pas lutalica, znai - lutalica... Ubiti, i gotova stvar. - To nije nae - nastavi Prohor. - To je generalovog burazera to je skoro doao. Na gospodin nije ljubitelj hrtova. A njegov burazer voli... - Ma zar je njegov bratac doao? Vladimir Ivani? - pita Mahnitov i itavo mu se lice pretvara u osmijeh njenosti. - Ah, Gospode Boe! A ja ni pojma nisam imao. U goste stigao, a? - U goste... - Ah, Gospode Boe... Poelio brata... A ja ni pojma nisam imao! Pa to je njihovo psetance, a? E, ba mije drago... Uzmi, povedi ga... Lijepo psetance... Tako je ivahno... Za prst ovoga zgrabilo! Ha-ha-ha... no, ta tu drhti? Rrr... Rr... Ljuti se, vragolane jedno... cuko jedan... Prohor zovnu psa i krenu s njim od drvare... A gomila poe da se smije Roktinu. - Platie ti to meni! - prijeti mu Mahnitov i, zakopavajui injel, nastavlja svoj obilazak trnice.

Katanka

I NEOZBILJNO PONAANJE Mlada, ria kuca - mjeanac jazavara i psa pokuara - njuke vrlo sline lisiijoj, trala je gore-dolje po trotoaru i za-brinuto zirkala na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plaui, podizala as jednu, as drugu ozeblu apu i pokuavala da shvati kako se to moglo dogoditi da zaluta. Odlino se sjeala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar. Dan je poeo time to je njen gospodar, stolar Luka Aleksandri, navukao kapu na glavu, pod miku uzeo nekakvu drvenu stvar zavijenu u crvenu maramu i viknuo: - Katanka, hajdemo! uvi svoje ime, mjeanac jazavara i psa pokuara iziao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrao za gospodarom. Muterije Luke Aleksandria su ivjele uasno daleko, tako da je on, prije nego to bi stigao do svakog od njih, morao da nekoliko puta navraa u krmu i da se potkre-pljuje. Katanka se sjeala da se tim putem ponaala krajnje nepristojno. Od radosti to ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone to su ih konji vukli, utravala u dvorita i jurila za psima. Stolar ju je svaki as gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je ak srdito epao za njeno lisiije uho, prodrmusao je i procijedio: - Crk-la da-bog-da, gaduro jedna! Kada je obiao muterije, Luka Aleksandri je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je poao poznaniku knjigovescu, od knjigovesca u krmu, iz krme kumu itd. Kratko reeno, kada je Katanka dospjela na nepoznati trotoar, ve se smrkavalo i stolar je bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunao: - Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu emo da gorimo... Ilije prelazio na dobroduni ton, dozivao Katanku i govorio joj: - Ti si, Katanka, sitna ivotinjica i nita vie. Spram ovje-ka ti si isto to tesar spram stolara... Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatretala muzika. Kada se Katanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ide itav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je ila na ivce, ona se uznemirila i poela da zavija. Na njeno veliko iznenaenje, umjesto da se uplai, zakreti i pone da psuje, stolar se iroko nasmijeio, stao mirno i salutirao svo-jom ruurdom. Videi da je njen gospodar ne grdi, Katanka je poela jo jae da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar. Kada je dola sebi, muzika vie nije svirala i puka vie nije bilo. Potrala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospo-dara, ali avaj! stolara tamo vie nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, jo jednom je pretrala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao... Katanka je poela da njuka trotoar nadajui se da e gospodara nai po mirisu njegovog traga, ali prije toga je proao neki nitkov u novim gumenim kaljaama i sad su se svi tanani mirisi mijeali sa otrim smradom kauuka, tako da se nita nije moglo razabrati. Katanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nae gospodara, a u to vrijeme poelo je i da se smrkava. S obje strane ulice upalili su se fenjeri i na kunim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjska lea i koijake kape, i to se vie smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Katanke su neprekidno gore-dolje prolazile nepoznate muterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (itavo ovjeanstvo Katanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela: na svoje domaine i njihove mute-rije; meu jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te muterije su sada nekud urile i na nju nisu obraale nikakvu panju. Kada se ve sasvim smrklo, Katanku je obuzelo oajanje i uas. Ona se uurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umo-rila se lutajui itav dan sa Lukom Aleksandriem, ui i ape su joj ozeble, a uz to jo bila je i strano gladna. itavog dana samo joj se dvaput posreilo da neto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od kroba i u jednoj krmi pored tezge je nala koicu od kobasice - i to je bilo sve. Da je bila ovjek, sigurno bi ve pomislila: "Ne, tako se ne moe ivjeti! Morau se ubiti!" II TAJANSTVENI NEZNANAC Ali Katanka ni o emu nije mislila i samo je plakala. Kad joj je ve mehki paperjasti snijeg sasvim prekrio lea i glavu i ona, od iznemoglosti utonula u teki drijeme, najednom je kapija kljocnula, kripnula i udarila je u slabinu. Katanka je skoila. Iz otvorenih vrata je iziao nekakav ovjek koji je pripadao grupi muterija. Postoje Katanka zacviljela i nala mu se pod nogama, on nije mogao a da je ne primijeti. Nagnuo se nad nju i upitao je: - Kuco, odakle ti ovdje? Jesam te udario? O, jadnice, jad-nice... Ali, ne ljuti se... Oprosti mi. Katanka je pogledala neznanca kroz snjene pahuljice na trepavicama, i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljukastog ovjeuljka, obrijanog bucmastog lica, u cilindru i raskopa-noj bundi. - to cvili? - nastavio je zbacujui joj prstom snijeg sa lea. - Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah, jadni psiu! ta emo sada da radimo? Osjetivi u glasu neznanca toplotu i saosjeanje, Katanka mu je liznula ruku i zacviljela jo runije. - Kako si draga, smijena! - rekao je neznanac. - Kao prava lisica! Ali ta, nema druge, hajde sa mnom! Moda e i ti za neto valjati... No, fjut! - On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao znaiti samo jedno: "Hajdemo!" I Katanka je pola. Nije prolo ni pola sata, a ona je ve sjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i, nagnuvi glavu ustranu, umiljato i ra-doznalo gledala neznanca kako sjedi za stolom i veera. On je jeo i bacao joj komadie hrane. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira, zatim komadi mesa, pola piroke, kokoijih kosti, a ona je to, onako gladna, sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. I to je vie jela, sve je gladnija bila. - E, slabo tebe hrane tvoji domaini! - govorio je neznanac gledajui s kakvom je pohlepom Katanka gutala nesavakane zalogaje. - I kako si samo mrava! Sama kost i koa... Katanka je pojela mnogo, ali se nije najela, jelo ju je samo oamutilo. Poslije veere je legla nasred sobe, opruila noge i, osjeajui u itavom tijelu neku prijatnu malaksalost, poela je da pomahuje repom. I dok je njen novi gospodar, zavaljen u naslonjai, puio cigaru, ona je mahala repom i rjeavala pitanje: gdje je bolje - kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokustvo bijedno i runo; osim fotelja, otomana, lampe i ilima, nema nita vie i soba izgleda prazna. Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari; on ima sto, strug, itavu gomilu stru-gotine, strugae, dlijeta, testere, kafez sa tiglicom, korito... Kod neznanca nema nikakvih mirisa, a kod stolara je uvijek magla i divno miriu tutkalo, lak i strugotine. Ali neznanac ima jednu znaajnu prednost - on daje mnogo da se jede i, treba mu priznati, sve dok je Katanka sjedila pored stola i njeno gledala u njega, nijednom je nije udario, nijednom zalupao nogama i nijednom se nije proderao: "Mar napolje, prokletinjo!" Kada je njen novi gospodar popuio cigaru, iziao je iz sobe i za asak se vratio drei u rukama mali madrac. - Hej, ti kuco, doi ovamo! - rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. - Lezi tu. Spavaj! Zatim je on ugasio lampu i iziao. Katanka se razbakarila na madracu i sklopila oi. Sa ulice se zauo lave i ona je htjela da na njega odgovori, ali ju je najednom i sasvim neoekivano obuzela tuga. Sjetila se Luke Aleksandria, njegovog sina Feuke i prijatnog mjestaca pod strugom. Sjetila se kako se za dugih zimskih veeri, kad bi stolar strugao ili naglas itao novine, Feuka obino s njom igrao... Za zadnje ape ju je izvlaio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred oima zelenjelo i da su je svi zglobovi boljeli. Primoravao ju je da hoda na zadnjim apama, pravio od nje zvono, to jest tako je vukao za rep da je ona skiala i lajala, davao joj da mre burmut. Naroito joj je bila muna njegova sljedea majstorija: on bi na udicu privezao komadi mesa i davao ga Katanki, a kada bi ga ona progutala, on ga je uz gromki smijeh izvlaio iz njenog stomaka. I to su uspomene postajale jasnije, Katanka je sve runije cviljela. Ali uskoro su umor i toplota nadjaali njenu tugu... Poela je tonuti u san. U njenoj uobrazilji su poeli trkarati psi; protrala je i rundava stara pudlica, koju je danas vidjela na ulici, s mrenom na oima i upercima dlake oko njuke. Feuka je sa dlijetom u ruci potrao za pudlicom. Zatim je najednom i sam obrastao u upavu dlaku, veselo zalajao i naao se pored Katanke. Katanka i on su se dobroduno onjuili i potrali na ulicu... III NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO Kada se Katanka probudila, ve je bilo svanulo i spolja se ula buka kakva se samo danju uje. U sobi nije bilo ni ive due. Katanka se protegla, zijevnula i, ljuta i mrzovoljna, pro-etala po sobi. Onjuila je sve uglove i namjetaj, zavirila je i u predsoblje i nije nala nita zanimljivo. Osim vrata koja su vodila u predsoblje, bila su jo jedna vrata. Porazmislivi malo, ona je objema apama zagrebala po njima, otvorila ih i ula u susjednu sobu. Tu je u krevetu, pokrivena vunenim ebetom, spavala muterija u kojoj je ona prepoznala jueranjeg neznanca. - Rrrr... - zareala je Katanka, ali kada se sjetila sinonje veere, zamahala je repom i poela da njui. Onjuila je odjeu i izme neznanca i zakljuila da miriu na konja. Iz spavae sobe vodila su nekud jo jedna, takoer zatvorena, vrata. Katanka je zagrebala i po tim vratima, uprla u njih grudima, otvorila ih i odmah osjetila udan i vrlo sumnjiv miris. Predosjeajui neprijatan susret, reei i zirkajui oko se-be, Katanka je ula u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula. Ugledala je neto neoekivano i strano. Sagnuvi do zemlje iju i glavu, rairenih krila i itei, pravo na nju se ustremio sivi gusak. Malo dalje od njega na malom madracu je leao bijeli maak. Ugledavi Katanku, on je skoio, u luk izvio lea, izdigao rep, nakostrijeio se pa i on zaitao. Katanka se ozbiljno uplaila, ali kako nije htjela da pokae svoj strah, grom-ko je zalajala i jurnula na maka... Maak je jo vie izvio lea, zaitao i apom udario Katanku po glavi. Katanka je odskoi-la, sjela na sve etiri ape i, primiui maku njuku, zalajala gromko i prodorno. U to vrijeme gusak joj je priao s lea i utinuo je tako da je Katanka od bola skoila i bacila se na guska. - ta je to? - zauo se buran i ljutit glas, i u sobu je uao neznanac u kunom kaputu i sa cigarom u zubima. - ta to znai? Na mjesto! Priao je maku, kvrcnuo ga po izvijenim leima i rekao: - Fjodore Timofejiu, ta to znai? Poeli ste da se tuete? Eh, ti, stari mangupe! Lezi! Obrativi se gusku, viknuo je: - Ivane Ivaniu, na mjesto! Maak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oi. Su-dei po izrazu njegove njuke i brkova, i sam je bio nezadovoljan to je planuo i upustio se u tuu. Katanka je poela da uvrijeeno piti, a gusak je istegao iju i zakantao o neem brzo, vatreno i kretavo, ali sasvim nerazumljivo. - Dobro, dobro! - rekao je gospodar i zijevnuo. - Treba ivjeti mirno i slono. - On je pogladio Katanku i nastavio: - A ti, riuo, ne boj se... To je dobro drutvo, nee ti nita krivo uiniti. Priekaj, a kako emo te zvati? Ne moe se bez imena, brale. Neznanac se malo zamislio i rekao: - Evo kako... ti e biti - Tetka... Razumije? Tetka! I ponovivi nekoliko puta rije "Tetka", on je iziao. Katan-ka je sjela i stala da posmatra. Maak je nepomino sjedio na svom madracu i pravio se da spava. Gusak je, isteui iju i tapkajui na mjesta, nastavljao da o neemu govori brzo i va-treno. Po svoj prilici, to je bio veoma pametan gusak; poslije svake dugake tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i inilo se da se oduevljavao vlastitim govorom... Posluavi ga malo i odgovorivi mu: "Rrrr...", Katanka je poela da njui okove. U jednom uglu stajalo je malo korito u kome je ugledala namoen graak i raskvaene korice raanog hljeba. Probala je graak - bio je neukusan, probala je kore - i poela da jede. Gusak se nije nimalo uvrijedio to nepoznat pas jede njegovu hranu. Na-protiv, poeo je da govori jo vatrenije i, da bi izrazio svoje povjerenje, i sam je priao koritacu i pojeo nekoliko zrna graka. IV UDO GOLEMO Samo malo kasnije neznanac je ponovo uao i donio nekakvu udnu stvar slinu kapiji i slovu H. Na poprenoj gredici toga drvenog grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pitolj; sa klatna u zvonu i okidaa pitolja visile su uzice. Neznanac je to H stavio nasred sobe, dugo je neto razvezivao i zavezivao, zatim je pogledao u guska i rekao: - Ivane Ivaniu, izvolite! Gusak mu je priao i zaustavio se u stavu oekivanja. - No - rekao mu je neznanac - ponimo od poetka. Prije svega, pokloni se i napravi reverans! Brzo! Ivan Ivani je istegao iju, zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu. - Tako, lafina si... Sada umri! Gusak je legao na lea i ispruio noge. Obavivi jo nekoliko slinih lakih majstorija, neznanac se najednom uhvatio za glavu, napravio uasnuto lice i povikao: - Upomo! Poar! Gorimo! Ivan Ivani je dotrao do slova H, kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono. Neznanac je bio veoma zadovoljan. Pogladio je guska po vratu i rekao: - Sila si, Ivane Ivaniu! A sada pokai da si zlatar i da trguje zlatom i briljantima. Zamisli sada da dolazi u svoju radnju i zatie u njoj lopove. Kako bi ti postupio u tom sluaju? Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu, povukao je i odmah je odjeknuo zagluni pucanj. Katanki se jako dopala zvonjava, a pucnjem se toliko oduevila da je zalajala i poela da tri oko slova H. - Tetka, na mjesto! - Viknuo je neznanac. - Tiina. Posao Ivana Ivania nije bio zavren tim pucnjem. itav sat poslije toga neznanac ga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao biem, a gusak je morao da skae preko prepona i kroz obru, da se propinje, to jest da sjedne na rep i mae nogama. Katanka oiju nije skidala sa Ivana Ivania, pitala je od oduev-ljenja i nekoliko puta je glasno lajui potrala za njim. Zamorivi i guska i sebe, neznanac je obrisao znoj sa ela i doviknuo: - Marija, pozovider ovamo Havronju Ivanovnu! Samo trenutak kasnije zaulo se groktanje... Katanka je zareala, pravila se kuranom, ali za svaki sluaj je prila blie novom gospodaru. Otvorila su se vrata, i u sobu je zavirila neka starica i rekavi neto, pustila je unutra crnu i veoma runu svinju. Ne obraajui uope panju na Katankino reanje, svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. inilo se da joj je bilo veoma prijatno to vidi svoga gospodara, maka i Ivana Ivania. A kada je prila maku i lahko ga gurnula njukom u trbuh, a zatim poela da neto govori sa guskom, u njenim pokretima, u glasu i u podrhtavanju repia osjealo se mnogo dobrodunosti. Katanka je odmah shvatila da je uzaludno reati i lajati na takve tipove. Neznanac je sklonio slovo H i viknuo: - Fjodore Timofejiu, izvolite! Maak se podigao, lijeno se protegao i nerado, kao da ini neku uslugu, priao svinji. - Hajde, ponimo od egipatske piramide - poeo je gospo-dar. On im je neto dugo objanjavao, a onda je komandovao: "Jedan... dva... tri!" Kod rijei "tri" Ivan Ivani je uzmahnuo krilima i skoio svinji na lea... A kada se on, balansirajui krilima i vratom, ustalio na ekinjastim leima, i Fjodor Timofeji se, mlitavo i lijeno, i kao da prezire i otvoreno nipodatava svoju vjetinu, popeo svinji na lea, a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje ape. Sada je bilo stvoreno to to je neznanac nazivao "egipatska piramida". Katanka je zapitala od divljenja, ali je u tom trenutku stari maak zijevnuo, izgubio ravnoteu i pao sa guska. Ivan Ivani se zaklatio i isto tako pao. Neznanac je vikao, mahao rukama, a onda je opet neto objanjavao. Poto se jo itav sat baktao sa piramidom, neumorni gospodar je poeo uiti Ivana Ivania da jae na maku, zatim je maka uio da pui itd. Obuka se zavrila time to je neznanac obrisao znoj sa ela i iziao, Fjodor Timofeji gadljivo frknuo, legao na madrac i sklopio oi, Ivan Ivani se uputio prema koritu, a svinju je starica odvela. Zahvaljujui mnotvu novih utisaka, Katanki je dan proao gotovo neprimijetno, a uvee se zajedno sa svojim dueiem nala u sobiku sa prljavim tapetama i tamo prenoila zajedno sa Fjodorom Timofejiem i guskom. V TALENAT! TALENAT! Proao je mjesec dana. Katanka se ve navikla na to da je svako vee hrane ukus-nom hranom i da je zovu Tetka. Navikla se i na neznanca i svoje nove sustanare. ivot je tekao kao po loju. Svi su dani poinjali jednako. Obino se prvi budio Ivan Ivani i odmah prilazio Tetki ili maku, izvijao iju i poinjao da govori neto vatreno i ubjedljivo, ali, kao i ranije, sasvim nerazumljivo. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugake monologe. Prvih dana poznanstva Katanka je mislila da on mno-go govori zato to je pametan, ali nije prolo dugo i ona je prema njemu izgubila svako potovanje. Kada joj je prilazio sa svojim dugakim govorima, ona vie nije mahala repom i odnosila se prema njemu kao dosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr"... Meutim, Fjodor Timofeji je bio gospodin druge vrste. Kad bi se probudio, on nije putao ni glasa, nije se micao i ak ni oi nije otvarao. On bi najradije da se i ne budi, jer, kako je izgledalo, nije on osobito volio ivot. Njega nita nije interesovalo, prema svemu se odnosio ravnoduno i nemarno, sve je prezirao, pa ak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem. im bi se probudila, Katanka bi poinjala da hoda po so-bama i da njui uglove. Samo njoj i maku je bilo dozvoljeno da hodaju po itavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorai iz sobice sa prljavim tapetama, a Havronja Ivanovna je ivjela negdje u dvoritu u nekoj upici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke. Gospodar se budio kasno i, poto bi popio aj, odmah bi poeo sa svojim majstorijama. Svakog dana je u sobu unosio slovo H, bi, obrue i svakog dana se vjebalo gotovo jedno te isto. Obuka je trajala tri-etiri sata, tako da je Fjodor Timofeji ponekad kao pijan teturao od umora, Ivan Iva-ni je otvarao kljun i teko disao, a gospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obrie znoj sa ela. Obuka i jelo inili su dane veoma zanimljivim, a veeri su dosadno prolazile. Uvee je gospodin obino nekud odlazio i sa sobom vodio guska i maka. Kada bi tako ostala sama, Tetka bi legla na svoj madrac i poinjala da tui... Tuga joj se prikradala nekako neprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrina sobu. Poinjalo je time to je Katanka gubila svaku volju da laje, jede, tri po sobama i ak da gleda, zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike, ni psi, ni ljudi, prilike simpatine i mile, ali neshvatljive. Kad bi se te prilike pojavile, Tetka bi mahala repom, jer joj se inilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela... A kad bi ve tonula u san, ona je osjeala da te prilike miriu na tutkalo, strugotinu i lak. Kada se Katanka ve sasvim navikla na novi ivot i kada se od mravog i koatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa, jednog dana pred poetak obuke gospodar ju je pogladio i rekao: - Tetka, vrijeme je da se posla prihvatimo. Dosta je bilo besposliarenja. Ja hou da od tebe artistkinju napravim... Hoe li da bude artistkinja? I on je poeo da je ui raznim vjetinama. Prvog dana je uila da hoda i da stoji na zadnjim apama, to joj se neobino dopadalo. Drugog dana je trebala da skae na zadnjim apama i da hvata eer koji je uitelj drao visoko nad njenom glavom. Sljedeih dana ona je igrala, trala u krugu, skiala uz muziku, zvonila i pucala, a za mjesec dana ona je ve mogla sa uspjehom da zamjenjuje Fjodora Timofejia u "egipatskoj piramidi". Ona je vrlo rado uila i bila je zadovoljna svojim uspjesima; tranje u krugu sa isplaenim jezikom, skakanje kroz obru i jahanje na starom Fjodoru Timofejiu za nju su predstavljali najvee uivanje. Svaku uspjelu majstoriju ona bi propratila zvonkim i oduevljenim lajanjem, a uitelj joj se divio i oduevljeno trljao ruke. - Talenat! Talenat! - govorio je on. - Nesumnjiv talenat! Ti e sigurno imati uspjeha! I Tetka se tako navikla na rije "talenat" da bi svaki put, kad bi njen gospodar izgovorio tu rije, skoila i pogledala kao da je to bilo njeno ime. VI NEMIRNA NO Tetka je sanjala psei san, kao da za njom juri pazikua sa metlom u ruci, i probudila se od straha. U sobici je bilo tiho, mrano i veoma zaguljivo. Ujedale su je buhe. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka, a sada ju je obuzimala neka jeza i htjela je da laje. U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo, a samo malo kasnije u svojoj upici je zagroktala svinja, i opet se sve utialo. Kad misli na jelo, na dui je nekako lake, i Tetka je poela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiu ukrala kokoiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi izmeu ormara i zida, gdje ima vrlo mnogo pauine i pra-ine. Ne bi bilo loe otii sada i pogledati je li ta noga tamo. Lahko je mogue da ju je gospodar naao i pojeo. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe - takav je propis. Tetka je sklopila oi da to prije zaspi poto je iz iskustva znala - to prije zaspi, prije e svanuti. Ali najednom je sasvim nedaleko od nje od-jeknuo straan krik od koga se ona stresla i skoila na sve etiri noge. To je kriknuo Ivan Ivani, ali njegov krik nije bio brbljiv i nametljiv kao obino, nego nekako divlji, prodoran i neprirodan, slian kripanju kapije kad se otvara. Nita ne razabirui u mraku i nita ne shvatajui, Tetku je obuzeo jo vei strah i ona je zareala: - Rrrr... Prolo je ve vremena koliko je potrebno da se ogloe dobra kost, a krik se nije ponavljao. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala. Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prolo-godinje dlake na bedrima i slabinama; oni su iz velikog vedra halapljivo jeli pomije, od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris; s vremena na vrijeme oni su po-gledali u Tetku, kezili zube i reali: "A tebi ne damo!" Ali iz kue je istrao seljak u bundi i potjerao ih biem; tada je Tetka prila vedru i poela da jede, ali im je seljak zamakao za kapiju, oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik. - K-he! K-he-he! - urlao je Ivan Ivani. Tetka se probudila, skoila i, ne silazei sa madraca, poela da zavija. Njoj se ve inilo da to ne krijeti Ivan Ivani nego neki tuinac. I opet je neto u upici zagroktala svinja. Najzad se zaulo struganje papua po podu i u sobici je uao gospodar u kunom kaputu i sa svijeom u ruci. Treperava svjetlost je zaigrala po prljavim tapetama i rasprila mrak. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog. Ivan Ivani je sjedio na podu i nije spavao. Krila su mu bila rairena i kljun otvoren, izgledao je kao da se veoma umorio i oednio. Ni stari Fjodor Timofeji nije spavao. Sigurno je i njega probudio onaj krik. - Ivane Ivaniu, ta je to stobom? - pitao je gospodar guska. - Zato krijeti? Jesi li bolestan? Gusak je utio. Gospodar ga je pogladio po vratu, pomilovao po leima i rekao: - udak si ti! Sam ne spava i drugima ne da da spavaju. Kada je gospodar iziao i odnio sa sobom svijeu, opet je nastao mrak. Tetki je bilo strano. Gusak sad nije krijetao, ali njoj se opet inilo da u mraku stoji neko tu. Ali najstranije je bilo to to toga tuinca nije mogla ujesti poto je bio nevidljiv i bezoblian. Zbog neega je mislila da se te noi bezuslovno mora dogoditi neko zlo. I Fjodor Timofeji je bio uznemiren. Tetka je ula kako se vrti na svom madracu, zijeva i trese glavom. Negdje napolju je neko lupao u kapiju, i u upici je zagrok-tala svinja. Tetka je zapitala, ispruila prednje ape i na njih poloila glavu. Njoj se inilo da u lupanju na kapiji, u graktanju svinje, koja nije spavala, u mraku i u tiini ima neeg isto tako tunog i stranog kao i u kretanju Ivana Ivania. Svi su bili uzbueni i uznemireni. Ali zato? Ko je bio taj nevidljivi tuinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. To joj je za itavo vrijeme poznanstva prvi put priao Fjodor Timofeji. ta mu je trebalo? Tetka mu je liznula apu i, ne pitajui ga zato je doao, poela je da zavija tiho i razliitim glasovima. - K-he! - zakretao je Ivan Ivani. - K-he-he! Opet su se otvorila vrata i uao je gospodar sa svijeom. Gusak je sjedio u preanjem poloaju, sa otvorenim kljunom i rairenih krila. Oi su mu bile zatvorene. - Ivane Ivaniu! - zovnuo ga je gospodar. Gusak se nije ni pomakao. Gospodar je sjeo na pod pored njega, trenutak ga je utke posmatrao a onda je rekao: - Ivane Ivaniu! ta je to? Umire, ta li? Ah, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio! - uzviknuo je i uhvatio se za glavu. - Znam od ega je to! To je od toga to je danas na tebe nagazio konj! Boe moj, Boe moj! Tetka nije razumjela o emu govori njihov gospodar, ali je po njegovom licu vidjela da i on oekuje neto uasno. Ispruila je njuku prema tamnom prozoru kroz koji je, kako joj se inilo, gledao neki tuinac i poela da zavija. - On umire, Tetka! - rekao je gospodar i pljesnuo rukama. - Da, da, umire! U sobu vam je dola smrt. ta da radimo? Blijed, uzbuen, uzdiui i vrtei glavom, gospodar se vratio u svoju spavau sobu. Tetka se uasno osjeala u mraku, i pola je za njim. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio: - Boe moj, ta da se radi? Tetka je hodala pored njegovih nogu i, ne shvatajui zato je tako tuna i zato su svi tako uznemireni, nastojala je da to shvati i pratila je svaki njegov pokret. Fjodor Timofeji, koji je rijetko naputao svoj madrac, takoer je uao u gospodarevu spavau sobu i poeo da se vrzma oko njegovih nogu. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teke misli i podozrivo je zagledao pod krevet. Gospodar je uzeo zdjelicu, nalio u nju vode iz umivaonika i opet poao gusku. - Pij, Ivane Ivaniu! - rekao je njeno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. - Pij, drukane! Ali Ivan Ivani niti se micao niti je oi otvarao. Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu, ali gusak nije pio, samo je jo vie rairio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici. - Ne, nita se tu vie ne moe uiniti! - uzdahnuo je gospo-dar. - Sve je gotovo. Izgubljen je Ivan Ivani! Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kie. Ne shvatajui o emu se radi, Tetka i Fjodor Timofeji su se pripili uz njega i sa uasom gladali svog guska. - Jadni Ivane Ivaniu! - govorio je gospodar i tuno uzdi-sao. - A ja sam matao da te na proljee povedem u ljetnikovac i da sa tobom etam po zelenoj travici. Mila ivotinjo, dragi moj drue, tebe vie nema! Kako u sad ja bez tebe? Tetki se inilo da e se i s njom dogoditi to isto, to jest da e, eto tako, ko zna zato, zatvoriti oi, otegnuti ape i iskeziti zube. I svi e je sa uasom gledati. Oigledno, iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejia. Nikada jo stari maak nije bio tako natmuren i mraan kao sada. Poelo je da svie i u sobi vie nije bilo onog nevidljivog tuinca koga se Tetka toliko bojala. A kada je ve sasvim sva-nulo, doao je pazikua, uzeo guska za noge i odnio nekuda, a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance. Tetka je pola u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokoiju nogu, ona je bila na svome mjestu, u praini i pauini. Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plae. Ona tu noicu nije ak ni onjuila, ve se popela na divan, sjela i tihim, tankim glasom poela da cvili: - Ski-ski-ski... VII NEUSPJELO ISTUPANJE Jedne divne veeri gospodar je uao u sobicu sa prljavim tapetama i, trljajui ruke, rekao: - E-e... Jo neto je htio da kae, ali nije rekao i iziao je. Tetka, koja je za vrijeme obuke izuila njegovo lice i intonaciju, dos-jetila se da je uzbuen, zabrinut i, izgleda, ljut. Malo kasnije se vratio i rekao: - Danas u povesti Tetku i Fjodora Timofejia. Ti e, Tetka, u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivania. Vrag bi ga znao! Nita nije gotovo, naueno, proba je malo bilo! Osramotiemo se, doivjeemo neuspjeh! Zatim je ponovo iziao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. Priao je maku, uzeo ga za prednje ape, podigao ga i stavio na grudi pod bundu, a Fjodor Timofeji je bio tako ravnoduan da se nije potrudio ni oi da otvori. Oevidno, njemu je bilo sasvim svejedno - da li lei ili ga diu na noge, da li lei na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima... - Tetka, hajdemo! - rekao je gospodar. Ne shvatajui nita i maui repom, Tetka je pola za njim. Nekoliko minuta kasnije Tetka je ve sjedila u saonicama pored gospodarevih nogu i sluala kako on, skupljajui se od hladnoe, guna: - Osramotiemo se! Doivjeemo neuspjeh! Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i udnom kuom slinoj prevrnutoj zdjeli za supu. Dugaki prilaz toj kui sa troja staklena vrata osvjetljavalo je itavo tuce jarkih fenjera. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmali ispred tog prilaza. Bilo je mnogo ljudi, esto su ulazu prilazili i konji, ali psi se nisu vidjeli. Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu, sebi na grudi, gdje se nalazio i Fjodor Timofeji. Tamo je bilo tamno i zaguljivo, ali je bilo toplo. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre - to je maak, uznemiren hladnim i grubim apama susjetke, otvorio oi. Tetka je liznula njegovo uho i, elei da se smjesti to bolje, nemirno se pokretala, zgnjeila ga pod sobom hladnim apama i sluajno izvirila iz bunde. Me-utim, odmah je srdito zareala i uvukla se pod bundu. Uinilo joj se da je vidjela ogromnu, slabo osvijetljenu sobu, punu raznih nemani; iza pregrada i reetaka, koje su se protezale du obje strane te ogromne sobe, izvirivale su strane glave: konjske, rogate, dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su joj trale iz usta. Maak je pitavo zamaukao pod Tetkinim apama, ali se u tom trenutku otvorila bunda, gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofeji je zajedno sa Tetkom skoio na pod. Bili su ve u maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. Tu, osim stoia sa ogledalom, amlice i krpa koje su visile po uglovima, nije bilo nikakvog drugog namjetaja, a umjesto lampe ili svijee gorjela je jarka lepezasta vatrica, privrena za cjevicu zabijenu u zid. Fjodor Timofeji je olizao svoje krzno koje mu je Tetka izguva-la, zavukao se pod amlicu i legao. Gospodar je, jo uvijek uzbuen i trljajui ruke, poeo da se skida... Svukao se kao to se obino svlaio kod kue kad se spremao da legne pod vuneno ebe, to jest svukao je sve osim rublja, zatim je sjeo na amlicu i, gledajui u ogledalo, poeo na sebi praviti neobine stvari. Prvo je stavio na glavu periku sa dva uperka koji su liili na rogove, zatim je gusto namazao lice neim bijelim, a preko te bijele boje je nacrtao obrve, brkove, usne i narumenio se. Time se to nije zavrilo. Iaravi lice i vrat, poeo je da oblai nekakvo udno, niemu slino, odijelo, kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kuama ni na ulici. Obukao je nevjerovatno iroke pantalone, saivene od cica sa krupnim cvjetovima, kakav se upotrebljava u palanakim kuama za zavjese i tapeciranje namjetaja, a koje se zakopavaju pod samim pazuhom, jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetloutog. Utonuvi u te pantalone, gospodar je obukao jo cicanu, do brade zakopanu bluzu sa velikim zupastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na le-ima, raznobojne arape i zelene cipele... Tetki se zaarenjelo i u oima i u dui. Bjelolika, vreasta prilika mirisala je na gospodara, i glas joj je bio poznat, gospo-darev, ali je bilo trenutaka kada su Tetku muile sumnje i tada je ona bila spremna da bjei od te arene prilike i da laje. Novo mjesto, lepezasto svjetlo, miris, gospodareva metamorfoza - sve je to kod nje izazivalo neodreeni strah i predosjeanje da e se neminovno sresti s nekim strailom kao to je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. A tu jo negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i povremeno se ula nerazumljiva rika. Samo jedno je na nju djelovalo umirujue, a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejia. On je sasvim mirno drijemao pod amlicom i nije otvarao oi ak ni onda kada se amlica pokretala. Nekakav ovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao: - Sada nastupa mis Arabela. Poslije nje - vi. Gospodar nije nita odgovorio, samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da eka. Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da je bio uzbuen i Tetka je ula kako drhtavo die. - Mister or, izvolite! - viknuo je neko iza vrata. Gospodar je ustao, tri puta se prekrstio, a onda je ispod amlice uzeo maka i stavio ga u kofer. - Hajde, Tetka! - rekao je tiho. Nita ne shvatajui, Tetka je prila njegovim rukama; on ju je poljubio u glavu i poloio pored Fjodora Timofejia. Zatim je zavladao mrak... Tetka je tupkala po maku, grebla zidove kofera, od uasa nije mogla ni glasa da pusti, a kofer se kao na talasima ljuljao i podrhtavao... - Evo i mene! - gromko je uzviknuo gospodar. - Evo i mene! Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o neto tvrdo i da je prestao da se ljulja. Najednom se zaula gromoglasna rika: po nekome su udarali i taj neko, najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa, rikao je i smijao se tako gromko da su se tresle bravice na koferu. Kao odgovor na tu riku zauo se gospodarev prodoran i piskav smijeh, kakvim se on nikada kod kue nije smijao. - Ha! - kriknuo je nastojei da nadglasa riku. - Potovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila mi nasljedstvo! U koferu je neto jako teko - po svoj prilici: zlato... Ha-a! I najednom - milion! Odmah emo da otvorimo i da vidimo... Na koferu je kljocnula brava. Jarka svjetlost je udarila Tetki u oi; ona je iskoila iz kofera i, zagluena rikom, brzo, u galopu je poela da tri oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto. - Ha! - povikao je gospodar. - ika Fjodor Timofeji! Draga Tetkica! Mili moji roaci, avo da vas nosi! On se potrbuke ispruio po pijesku, uhvatio maka i Tetku i poeo da ih grli. A tetka je, dok ju je on grlio, letimice osmotrila taj novi svijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom velianstvenou. Na trenutak ona se ukoila od izne-naenja i divljenja, a onda se oslobodila iz gospodarevog zagr-ljaja i, od oamuujueg utiska, kao igra je poela da se vrti u mjestu. Novi svijet je bio velik i pun jarke svjetlosti; ma kuda da pogleda, svuda, od poda to tavanice, vidjela su se samo lica, lica, lica i nita vie. - Tetkice, molim vas, sjedite! - viknuo je gospodar. Sjeajui se ta to znai, Tetka je skoila na stolicu i sjela. Pogledala je gospodara. Njegove oi, kao i uvijek, bile su ozbilj-ne i njene, ali njegovo lice, a osobito usta i zube, unakazio je iroki i ukoeni osmijeh. On se kikotao, skakao, trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi. Tetka je povjerovala u njegovu veselost i, najednom, osjetivi cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica, ona je podigla svoju lisiju njuku i radosno zaciala. - Vi, Tetkice, sjedite malo - rekao je gospodar - a ja i striko emo otplesati kamarinsku. U oekivanju kada e mu biti naraeno da izvodi gluposti, Fjodor Timofeji je stao i ravnoduno bacao poglede oko sebe. Plesao je mlitavo, nemarno i mrzovoljno, i vidjelo se po nje-govim pokretima, po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu, i jarku svjetlost, i gospodara i sebe... im je otplesao svoju porciju, zijevnuo je i sjeo. - E, Tetkice - rekao je gospodar - prvo emo da popjevamo, a onda emo da popleemo. Vai? Izvukao je iz depa frulu i poeo da svira. Tetka, koja nije podnosila muziku, nemirno se uzvrtjela na stolici i poela da zavija. Sa svih strana su odjeknuli graja i pljesak. Gospodar se poklonio i, kad se opet sve umirilo, nastavio je da svira... Za vrijeme izvoenja jedne vrlo visoke note, negdje pri vrhu, neko u publici je glasno uzviknuo: - Tata! - odjeknuo je djeji glas. - Pa, to je Katanka! - I jest Katanka! - potvrdio je pripit i kretav tanki glas. - Katanka! Feuka, bog me ubio ako nije. Katanka! Fjui! Neko je sa galerije zviznuo, i dva glasa - jedan djeji, drugi - mukaraki, glasno pozvae: - Katanka! Katanka! Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali. Dva lica: jedno dlakavo, pijano i nasmijeeno, drugo - bucmasto, rumeno i uplaeno, bljesnula su pred njenim oima kao to je maloas bljesnula jarka svjetlost... Sjetila se, pala je sa stolice, stresla se na pijesku, a onda je skoila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. Odjeknula je zagluna graja pomijeana sa zviducima i prodornim djejim krikom: - Katanka! Katanka! Tetka je skoila preko ograde, a onda preko neijeg ramena i nala se u loi; da bi dospjela na sljedei red loa, trebalo je da preskoi visoki zid. Tetka je skoila, ali nije doskoila i skliznula je niza zid. Onda je prelazila s ruke na ruku, lizala je neke ruke i lica i penjala se sve vie dok najzad nije stigla na galeriju... Pola sata kasnije Katanka je ve ila ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak. Luka Aleksandri se klatio i, pouen iskustvom, nastojao je da se dri podalje od jarka. - U bezdanu grenom lee u utrobi mojoj... - gunao je. - A ti, Katanka, ti si udnovata. Ti si spram ovjeka isto to je tesar spram stolara. Pored njega je koraao Feuka s oevim kaketom na glavi. Katanka im je gledala u lea i inilo joj se da ve odavno ide za njima i raduje se to se njen ivot ni na trenutak nije prekidao. Sjeala se sobice sa prljavim tapetama, guska, Fjodora Timofejia, ukusnog jela, obuke, cirkusa, ali sve joj je to sada izgledalo kao neki dugotrajan, zapleten i teak san...