-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
305
UDK 316.334.2:339.13 339.13:316.334.2
Pregledni lanak. Primljeno: 24. 10. 2010.
Prihvaeno: 01. 12. 2010.
EKONOMSKA SOCIOLOGIJA I PROBLEM TRITARade Kalanj
Odsjek za sociologijuFilozofski fakultet
Sveuilite u ZagrebuIvana Luia 3, 10 000 Zagreb
e-mail: [email protected]
SaetakOvaj se rad bavi nekim novijim kretanjima u ekonomskoj
sociologiji kao posebnoj sociolokoj discipli-ni, ali je osobito
usredotoen na problem trita koji u tom disciplinarnom sklopu
zauzima sredinje mjesto. Stoga se, prije svega, tematizira mjesto
ekonomske sociologije u okviru diferencijacije socioloke znanosti i
interpretiraju se autori koji su najvie pridonijeli uspostavi,
razvoju i afi rmaciji ekonomske sociologije (Weber, Polanyi,
Schumpeter, Parsons, Swedberg, Granovetter, Bourdieu, itd). No
pritom se uvijek posebno naglaava njihovo poimanje i razumijevanje
trita. U radu se potom ire eksplicira-ju novi (postklasini)
trendovi oblikovanja i djelovanja ekonomske sociologije (nova
ekonomska so-ciologija) i opsenije interpretiraju razni pristupi
tritu (odnos trine i netrine sfere, odnos trita i drave, trita i
organizacije, itd.). Rad, na osnovi tog propitivanja, zagovara
stajalite da je trite, bez obzira na izrazito ambivalentan i
protuslovan status u sociolokom i opeteorijskom miljenju,
nezaobilazna empirijska i teorijska injenica modernog svijeta te da
je susret ekonomije i sociologije u njegovu razumijevanju iznimno
vaan element moderne drutvene znanosti, a prije svega
sociologije.Kljune rijei: ekonomija, fetiizam robe, kapitalizam,
konkurencija, mrea, mreni pristup, proi-zvodnja, organizacija,
polje, potrinjenje, razmjena, trite
I. NEKA UTEMELJITELJSKA STAJALITA
U Uvodu u sociologiju renomiranog talijanskog autora Franca
Ferrarottija, Webero-va sljedbenika i Parsonsova tovatelja,
nalazimo vrlo preglednu sliku glavnih posebnih sociologija odnosno
glavnih posebnih podruja suvremene socioloke misli. Ferrarotti
navodi i najvanijim prinosima ilustrira etrnaest posebnih
sociologija odnosno poseb-nih podruja socioloke znanosti:
sociologija industrijalizacije (industrijska sociologija),
sociologija drutvene stratifi kacije i pokretljivosti, sociologija
obitelji, sociologija spozna-je, urbana sociologija, politika
sociologija, sociologija grupa, ekonomska sociologija, sociologija
prava, sociologija rada, sociologija religije, sociologija
znanosti, sociologija obrazovanja i vojna sociologija (Ferrarotti,
1997:XX-XXV). Naravno, da bi se izbjegli eventualni nesporazumi,
treba rei da je prvo izdanje Ferrarottijeva Uvoda objavljeno 1981.,
a drugo 1997. godine i da u njegovoj slici nedostaju posebne
socioloke disci-
Book SE-3.indb 305Book SE-3.indb 305 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
306
pline koje su se intenzivno razvijale tek u posljednja dva-tri
desetljea, kao to su socijal-na ekologija, sociologija migracija,
sociologija sporta, sociologija medija i komunikacija, sociologija
vremena, itd. Ali jo je gore to to u njegovoj savjesnijoj klasifi
kaciji nema niti neto starijih i ve vrlo razvijenih disciplina kao
to su sociologija kulture, sociologija umjetnosti, sociologija
organizacije (po svemu sudei subsumirana pod sociologiju rada),
historijska sociologija, sociologija socijalnih pokreta,
sociologija sela, itd. Treba takoer rei da je Ferrarottijev
vidokrug donekle ogranien na tadanje stanje sociologije u Ita-liji
te da se ono to on nudi iz lokalne vizure ne moe generalizirati
niti projicirati na disciplinarno-socioloke trendove u irim, da ne
kaemo svjetskim razmjerima. No, uva-avajui sve te posve zasnovane
primjedbe, ovdje je pozivanje na Ferrarottija opravdano samo zbog
dva elementarna razloga. Ponajprije zbog toga to on u svojoj slici
disciplinar-ne diferencijacije socioloke znanosti ekonomsku
sociologiju smjeta, tumai i uvaava kao jednu od vrsto zasnovanih i
razvijenih posebnih disciplina. Potom zbog toga to u svojoj
argumentaciji daje do znanja da se ekonomska sociologija oblikovala
uz procese razvoja trita, da joj bavljenje tritem daje
prepoznatljivi biljeg i da se to bavljenje kree u izrazito
kontroverznim terminima, od radikalne kritike preko koncilijantnih
i socijalno reformatorskih pogleda do apologetskog odnosa prema
trinoj racionalnosti.elimo li se, meutim, od Ferrarottija vratiti
neto klasinijim, a to e rei i dojmljivi-jim referencijalnim
autorima tada se, pored niza velikih imena, moemo obratiti barem
dvojici relevantnih, mada nejednako vrednovanih autora: Josephu A.
Schumpeteru i Karlu Polanyiju. Ni jedan od njih nije sociolog u
profesionalno-disciplinarnom smi-slu (obojica pripadaju podruju
ekonomske znanosti, ekonomske teorije i ekonomske povijesti), pa bi
se moglo postaviti formalno suvislo pitanje zato ih se uope uzima u
obzir kad je rije o ekonomskoj sociologiji. Uzima ih se u obzir
upravo zbog toga to su iz obzorja ekonomske znanosti, teorije i
povijesti dospjeli do konvergentnog stajalita sa sociolozima i na
toj intelektualnoj putanji dali nezaobilazan prinos konstituiranju
ekonomske sociologije nakon njezinih klasinih nagovjetaja, putokaza
ili konceptu-alno-teorijskih ostvarenja u djelima Durkheima, Marxa,
Webera, Pareta, Simmela, itd. (Swedberg, 1994; Steiner, 1999). I,
dakako, zbog toga to su u svom konvergentnom kretanju prema
ekonomskoj sociologiji tematizirali ne samo poslovino pitanje homo
oeconomicusa, probleme ekonomskog ponaanja, ekonomske
racionalnosti, ekonomske modernosti, ekonomske efi kasnosti i
socijalne diferencijacije, itd., nego i fundamental-no vano pitanje
trita bez kojeg je nemogue bilo kakvo socijalno-teorijsko
razumije-vanje navedenih i drugih ekonomskih kategorija. U
Povijesti ekonomske analize, jednom od svojih kljunih i za sve
drutvene znanosti pounih djela, Schumpeter polazi od stajalita da
cjelinu ekonomske analize tvore etiri temeljna podruja: ekonomska
povijest, ekonomska teorija, statistika (statistike metode) i
ekonomska sociologija. Odmah se moe zapaziti da ekonomska
sociologija u tom poretku zauzima zadnje mjesto, da spada pod
okrilje ekonomske analize koja joj je po svome rangu nadreena, to
zapravo znai da socioloko razumijevanje ekonomskog ivota u konanici
slui krajnjim i opim zadaama ekonomske analize. Dapae, Schumpeter
pojanjava da je podruje ekonomske sociologije kasnije dodao kao
etvrto temeljno
Book SE-3.indb 306Book SE-3.indb 306 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
307
podruje, iz ega bi se mogao izvesti zakljuak da mu je to
podruje, i u strukturalnom i temporalnom smislu, ipak marginalno.
Pa ipak, nije tako jer konceptualnom odreenju ekonomske sociologije
Schumpeter posveuje podjednak tekstualni opseg kao ostalim bitnim
podrujima, a pored toga iznosi odreene argumente koji uvjerljivo
govore o njezinoj osobitoj vanosti, bez obzira na strukturalno i
temporalno mjesto u hijerarhij-skom poretku ekonomsko-analitikih
znanja. On naime uvia da tri prvotno statuirana temeljna podruja,
to jest ekonomska teorija, ekonomska povijest i statistika
(statistike metode), nisu dostatna za cjelinu ekonomske analize te
da je njihov zajedniki posao nesavren. Otkriva, dakle, ekonomsku
sociologiju kao nedostajuu kariku analize, kao ono intelektualno
nastojanje koje je presudno vano za postizanje savrenstva ekonomske
analize. Lako je vidjeti da kad uvedemo instituciju privatnog
vlasnitva ili slobodnog ugovaranja ili pak vei ili manji opseg
dravne regulative, da uvodimo drutvene injenice koje nisu naprosto
ekonomska povijest, ve je jedna vrsta uopene, tipizirane ili
stilizirane ekonomske povijesti. To se jo vie odnosi na opi oblik
ljudskog ponaanja, koje pretpostavljamo openito ili za neke
drutvene situacije, ali ne za sve. Svaki ekonomski prirunik koji se
ne ograniava na uenje tehnike u najuem smislu rijei, ima takav
jedan institucionalni uvod koji vie spada u sociologiju nego u samu
ekonomsku povijest. Posuujui iz njemake prakse, izgleda nam stoga
korisnim uvesti etvrto temeljno podruje da dopunimo tri ostala,
premda nas stvaran rad na ovom po-druju vodi izvan okvira same
ekonomske analize: podruje koje emo nazvati ekonom-skom
sociologijom (Wirtschaftssoziologie). Da upotrijebimo zgodnu
izreku: ekonomska analiza bavi se pitanjem kako se ljudi ponaaju u
bilo kojem vremenu i do kojih eko-nomskih posljedica dovode
ponaajui se; ekonomska sociologija bavi se pitanjem zato se oni
ponaaju onako kako se ponaaju. Ako ljudsko ponaanje defi niramo
dovoljno iroko da ukljuuje ne samo akcije, motive i sklonosti ve i
drutvene institucije koje su vane za ekonomsko ponaanje kao to su
drava, nasljeivanje vlasnitva, ugovor, itd., ta nam izreka stvarno
kae sve to nam treba (Schumpeter, 1975:17-18). Navedena
Schumpterova razmiljanja sadre barem dva, bez tekoa raspoznatljiva
i za ekonomsku sociologiju relevantna mjesta: konstataciju o
drutvenoj uvjetovanosti ekonomskog ponaanja i defi niciju (defi
nicijsku izreku) ekonomske sociologije, defi -niciju koja tu
socioloku disciplini jasno razgraniuje od ekonomske analize i nalae
joj da istrai drutvene uzroke (zato) ekonomskog ponaanja. Valja
napomenuti da to nije jedina Schumpeterova eksplicitna defi nicija
ekonomske sociologije. Za razliku od navedene, koju kao zgodnu
izreku preuzima od Gerharda Colma, on znatno iscrpniju razlikovnu
defi niciju daje u tekstu Komunistiki manifest u sociologiji i
ekonomici (1948), koji je kasnije objavljen u Ogledima o
poduzetnicima, inovacijama, poslovnim ciklusima i razvoju
kapitalizma. Pod ekonomskom sociologijom podrazumijevamo
deskripciju i interpretaciju ili interpretativnu deskripciju
ekonomski relevantnih institucija, ukljuujui navike i oblike
ponaanja, kao to su vlast, vlasnitvo, privatno poduzee, obiaji ili
takozvano racionalno ponaanje. Pod ekonomikom ili, ako vam je drae,
ekonomikom kao takvom podrazumijevamo interpretativnu deskripciju
ekonomskih mehanizama koji djeluju unutar svakog dosegnutog stanja
tih institucija, kao to su
Book SE-3.indb 307Book SE-3.indb 307 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
308
trini mehanizmi (Schumpeter, 1989:293). Prema nekim prigovorima,
ta je defi ni-cija, bez obzira na svoju formalnu irinu, odvie
usredotoena na institucije pa se u njoj gubi sav smisao
drutvenosti. No taj prigovor ne stoji jer su institucije shvaene u
najirem drutvenom smislu, kao elementi drutva, a ne kao zasebni,
izvandrutveni faktori. Osim toga, u dodatnom objanjenju uz
tematizaciju odnosa ekonomije i socio-logije Schumpeter naglaava da
ekonomska analiza nipoto ne smije zanemariti razvitak sociologije,
koju on shvaa kao jedinstvenu ali ne i homogenu znanost. Shvaa je
zapravo kao opu analizu drutvenih pojava kao to su drutvo, grupa,
klasa, grupni odnosi, vodstvo i slino (Schumpeter, 1975:21). Na
kraju krajeva, Schumpeter i u drugim svojim djelima i radovima
istie privrenost ekonomskoj sociologiji, osobito u vrlo itanoj
knjizi Kapitalizmu, socijalizmu i demokraciji, te u ogledima Kriza
porezne drave, Sociologija imperijalizma i Drutvene klase u etniki
homogenoj sredini. Svi nave-deni Schumpeterovi stavovi i za
ekonomsku sociologiju karakteristina mjesta vani su napose zbog
toga to se u njima sugerira drutveno a ne iskljuivo ekonomsko
znaenje injenica kao to su razmjena, ugovori, drava, ekonomske
institucije, itd. U njima se, dakle, i o tritu misli kao o
sredinjem, opepoznatom i sveprisutnom fenomenu koji je, iz
schumpeterovske povijesne perspektive, poprimao razliite razvojne
likove i socio-ekonomska teorijska tumaenja.Kapitalno i dugo
zanemarivano djelo Velika preobrazba Karla Polanyija, jednog od
naj-predanijih suvremenih obnovitelja i tvoraca ekonomske
sociologije, opisuje i analizira ono uistinu posebno povijesno
kretanje koje je karakteriziralo razvoj, ulogu, funkciju i uinke
modernog trita. Cjelokupno je Polanyijevo povijesno-teorijsko
nastojanje u biti usredotoeno na promiljanje dvaju problema:
nastanak i kasniji razvoj trino usmjerenih drutava devetnaestog i
dvadesetog stoljea i odnos ekonomije i drutva u primitivnim
drutvima. Kritiki je detronizirao stvarnost i mitove modernog
trita, ali je pritom najradikalnije prokazivao mit samoregulatornog
trita. Pored Velike preobraz-be za ekonomsku je sociologiju, a ne
samo za ekonomsku povijest, vano i njegovo djelo (sa suradnicima)
Trgovina i trite u ranim carstvima: ekonomije u povijesti i teoriji
(Po-lanyi/Arensberg/Pearson, 1957). No ne bi bilo pogreno ustvrditi
da je ogled Ekonomija kao organizirani proces neka vrsta saetog
izlaganja osnovnih Polanyijevih koncepata i konceptualnih
inovacija, odnosno obrazlaganje teze da ekonomiju treba promatrati
kao bitno drutveni proces (Polanyi, 1992). Pa ipak, da bi se
shvatio realni sadraj i smisao tih koncepata treba uvijek imati na
umu Veliku preobrazbu. Pripajajui teritorije koje nikada ne bi
moralo prisvojiti i ureujui razmjenu zemlje, rada i novca trite je
izazvalo krah europskih drutava, iji je pogubni vrhunac oznaen
drugim svjetskim ratom. Izmeu srednjeg vijeka i Starog reima, to
jest stanja prije Francuske revolucije, objanjava Polanyi,
ekonomski su sustavi bili organizirani oko triju naela:
uzajamnosti, prerazdiobe i domaeg upravljanja ili voenja kuanstva
(Polanyi, 1999:69-75). Ov-dje treba pripomenuti da je Polanyi,
zajedno sa svojim intelektualnim krugom, pravio razliku izmeu
formalne i supstantivne ekonomije. Pojam formalne ekonomije, koji
je svojstven ekonomistima, ekonomiju defi nira kao racionalno
djelovanje. Formalno zna-enje ekonomije proizlazi iz logine naravi
odnosa sredstva-ciljevi, to dolazi do izraaja
Book SE-3.indb 308Book SE-3.indb 308 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
309
u rijeima kao to su ekonomino, ekonomiziranje, itd. (Polanyi,
1992:29). To je, dri Polanyi, apstraktan i pogrean pristup
ekonomiji. U supstantivnom znaenju ekono-mija je ono to
institucionalno dolazi do izraaja i koncentrira se oko pojma
pribavlja-nja sredstava za ivot. Supstantivno znaenje ekonomije
proizlazi iz ovjekove ivotne ovisnosti o prirodi i o svojim
blinjima. Rije je o odnosu spram prirodne i drutvene okoline, to
rezultira pribavljanjem sredstava za zadovoljavanje materijalnih
potreba (Polanyi, 1992:29). Na toj je osnovi ustanovljena klasifi
kacija tipova ekonomskog dje-lovanja, pri emu se svaki od njih moe
nai u svim drutvima: uzajamnost ili razmjena meu osobama i grupama
na temelju uzajamnih obaveza; prerazdioba ili opticaj doba-ra i
usluga prema centru a onda prema van, kao u brojnim sustavima
oporezivanja i fi lantropije; razmjena ili transakcije na tritu kao
takvom. Tom se tipologijom eli pokazati da se ekonomija ne smije
poistovjeivati s tritem te da je samo trite sustav koji je
ukotvljen u drutvo. Te se tri logike mogu eventualno kombinirati,
no bez obzira na svoja povijesna utjelovljenja one su uspostavljale
artikulaciju drutvene i ekonom-ske sfere posve razliitu od one
kakvu poznajemo od devetnaestog stoljea. Naime, u ekonomskim
sustavima Starog reima ekonomija je bila podreena drutvenome ili,
kako to konceptualizira sam Polanyi, ukotvljena (uklopljena,
ukorijenjena, ulijebljena, uglavljena) u drutvo. Sam taj pojam moda
je formalno najeksplicitnije defi niran u djelu Trgovina i trite u
ranim carstvima. Ljudska je ekonomija... ukotvljena i umree-na u
institucije, ekonomske i neekonomske. Ta ukljuenost neekonomskog od
vitalnog je znaenja. Religija i vlast mogu za strukturu i
funkcioniranje ekonomije biti jednako vani kao monetarne
institucije ili raspoloivost orua i strojeva koji olakavaju radne
napore (Polanyi/Arensberg/Pearson, 1957:250). Bili su bitni
drutveni odnosi koji su svoja obiljeja i oblike davali i ekonomskim
odnosima. Krajem devetnaestog stoljea artikulacija drutvenog i
ekonomskog duboko je izmijenjena, gotovo obrnuta: od tada ekonomsko
dominira drutvenim. To se, dri Polanyi, dogodilo zbog toga to su
nastala samoregulatorna trita koja su pridonijela uspostavi trine
ekonomije. Korak koji pretvara izolirana trita u trino
gospodarstvo, regulirana trita u samoregulatorno trite, uistinu je
presudan (Polanyi, 1999:80). No to to zapravo znai?Trinu ekonomiju
karakterizira kombinacija znaajki koje joj daju specifi an oblik.
Vode je, reguliraju i usmjeravaju jedino trita, to znai da je zadaa
osiguranja reda u proizvodnji i raspodjeli dobara povjereno
samoregulatornim mehanizmu trita. Eko-nomski se akteri moraju
ponaati tako da pokuavaju maksimizirati svoje novane do-biti.
Proizvodnjom komandiraju cijene i trina ekonomija pretpostavlja
prisutnost novca. No, prema Polanyiju, kljuni je znaajka drugdje:
ona se sastoji u injenici da u trinoj ekonomiji ekonomska sfera vie
nije podreena drutvu ve ga, naprotiv, nadilazi i diktira mu svoje
zakone. Trino je gospodarstvo, kae Polanyi, ekonomski sustav koji
kontroliraju, reguliraju i usmjeravaju jedino trita: red u
proizvodnji i raz-diobi povjeren je ovome samoregulatornom
mehanizmu. Gospodarstvo ove vrste izvodi se iz vjerovanja da se
ljudska bia ponaaju na nain da postignu maksimalne novane dobiti.
Ono pretpostavlja trita na kojima e se ponuda dobara (i usluga)
dostupnih po odreenoj cijeni izjednaiti s potranjom uz tu cijenu.
Ono pretpostavlja nazonost
Book SE-3.indb 309Book SE-3.indb 309 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
310
novca, koji funkcionira kao kupovna mo u rukama svojih vlasnika.
Proizvodnju tada kontroliraju cijene, jer o njima ovisi profi t
onih koji upravljaju proizvodnjom; razdioba dobara takoer ovisi o
cijenama, jer cijene tvore dohotke, a dobra se pomou tih doho-daka
proizvode i raspodjeljuju meu pripadnicima drutva. Pod ovim
pretpostavkama, red se u proizvodnji i razdiobi dobara osigurava
jedino cijenama (Polanyi, 1999:91).Povijesno kretanje koje
objanjava nadolazak trinog drutva zauzima najvei dio Velike
preobrazbe, kao i njegova ukupnog opusa. Polanyi pokazuje kako se
dva tipa razmjene (razmjena na duge staze koja povezuje velike
gradove i trgovake luke i lokalna raz-mjena u zatvorenom prostoru
gradova ili uih regija) sve vie meusobno stapaju jer se drave bore
protiv feudalne vlasti i gradskih uprava koje nameu vlastite zakone
unutar svojih uskih granica. Tako one dokidaju lokalne
protekcionizme i time kre put poja-vi trine ekonomije. Na
ekonomskom planu ta pojava stvara rast bez presedana. Na drutvenom
planu posljedice su bile razorne: bezostatno podreena jarmu
ekonomije zapadna su drutva bila potpuno razorena. Ideja trita koje
se samo prilagoava impli-cira istu utopiju i takva institucija nije
mogla postojati due vrijeme, a da ne uniti ljudsku i prirodnu
supstanciju drutva; ona bi bila fi ziki unitila i preobrazila
njegovo okruje u pusto. Drutvo je, neizbjeno, poduzimalo mjere da
se zatiti, ali te su mjere, ma koje bile, slabile samoreguliranje
trita, dezorganizirala industrijski ivot i time ugroavale drutvo,
samo na drugi nain. Upravo je ova dilema utjerala razvitak trinog
sustava u posve odreenu ablonu i konano razorila drutvenu
organizaciju temeljenu na njemu (Polanyi, 1999:23-24). To, drukije
reeno, znai da trina ekonomija pod-lijee grijehu neumjerenosti jer
do krajnosti eli proiriti ideju trita te time sve vie guiti
elemente rada, zemlje i novca, koji bi htjeli ali mu ne mogu
izmicati. Upravo je taj grijeh neumjerenosti ono to izaziva ovakvo
ozbiljno upozorenje: Dopustiti trinom mehanizmu da uistinu bude
jedinim upraviteljem sudbine ljudskih bia i nji-hova prirodnog
okruja, a k tome jo i koliine i uporabe kupovne moi, rezultiralo bi
razaranjem drutva...Trita rada, zemlje i novca nedvojbeno jesu
bitna trinom gos-podarstvu. Meutim, ni jedno drutvo ne bi moglo
izdrati posljedice takvog sustava surovih fi kcija, ak ni tijekom
najkraeg razdoblja, ukoliko njegova ljudska i prirodna supstancija,
kao i njegova poslovna organizacija, ne bi bile zatiene od razorna
djelova-nja ovog paklenog mlina (Polanyi, 1999:96). To razaranje
drutva, kao to vidimo, nije ostalo bez Polanyijeva odgovora i taj
odgovor daje do znanja da je drugi svjetski rat, koji se primie
svretku kada se pojavljuje njegova knjiga, imao svoje duboke
ekonomske izvore. Naime, protutee kojima je drutvo pribjeglo kako
bi zakoilo djelovanje trita na rad, zemlju i novac ne samo da nisu
ponovno uspostavile stanovitu ravnoteu nego su, dapae, ubrzale
razaranje zapadnih drutava. Suprotno jednostranim interpretaci-jama
Velike preobrazbe, za koju nije irelevantno da je napisana u
kataklizmikom kon-tekstu Drugog svjetskog rata, treba rei da
Polanyi nije protivnik trita nego njegove samoregulatorne utopije,
da on trinu ekonomiju ne osporava zbog njezine razmjenske naravi
nego zbog doktrina i ideologija koje taj tip ekonomskog sustava
izmjetaju iz drutva, koje previaju sudbonosnu vanost ukotvljenosti
ekonomije u drutvo. Polanyi je upravo zato ne samo pretea nego i
sutvorac ekonomske sociologije.
Book SE-3.indb 310Book SE-3.indb 310 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
311
U nizu cjelovitijih tematizacija ekonomske sociologije i trita
kao jednoj od njezi-nih sredinjih tema nipoto se ne smije
previdjeti Parsonsov prinos. Ma to se mislilo o njegovoj
funkcionalistikoj ogranienosti, taj prinos govori o krajnje
ozbiljnom, a ne usputnom, poimanju odnosa ekonomije i sociologije.
Razumije se da Parsons, kao sljedbenik i tovatelj Webera, nije
mogao mimoii ekonomsku sferu kao jedno od bitnih podruja drutvenog
sustava. U njegovu radu Ekonomija i drutvo (pisanom u koautorstvu s
Neilom Smelserom) na ekonomiju je zapravo primijenjena teorije
dru-tvenog sustava (Swedberg/Granovetter, 1992:5). Neko drutvo ili,
tonije, drutveni sustav tvore etiri podsustava, pri emu je svaki od
njih usredotoen na jednu od etiriju temeljnih funkcija drutva:
adaptaciju, postizanje ciljeva, integraciju i normativnu ili
latentnu stabilnost i upravljanje napetostima. Funkciju adaptacije
obavlja ekonomija, funkciju postizanja ciljeva obavlja politika,
funkcija integracije pripada podsustavu in-tegracije a funkciju
normativne ili latentne stabilnosti vri normativni kulturni sustav.
U toj strukturalno-funkcionalnoj shematici ekonomija kao podsustav
oigledno ima prvorazrednu drutveno-egzistencijalnu (evolutivnu)
zadau jer ona je djelovanje ko-jim se ostvaruje za ivot i opstanak
bitna prilagodba prirodi, okoliu, civilizacijskim mijenama, itd. No
u Parsonsovoj i Smelserovoj strukturalno-funkcionalnoj shematici
odvija se i funkcionalna diferencijacija samog ekonomskog sustava.
On se naime dife-rencira na etiri konstitutivne funkcionalne
dimenzije: kapitalizaciju i sustav investira-nja; podsustav
proizvodnje, ukljuujui distribuciju i prodaju, organizacijski
podsustav (poduzetniku funkciju); ekonomske angamane, odnosno fi
zike i kulturne resurse i motivacije. Napokon, funkcionalno se
diferencira i poduzetniki podsustav. Tvore ga: fi nanciranje i
inovacije; nova kombinacija faktora proizvodnje; mobilnost, fl
eksibilnost i zamjenjivost faktora proizvodnje (tijekovi resursa);
stjecaj okolnosti pogodan za inova-cije (Parsons/Smelser, 1956;
Smelser/Swedberg, 1994:15-16; Swedberg, 1994:119). Sve u svemu,
rije je o doista savjesno koncipiranoj i preglednoj
strukturalno-funkcional-noj slici ekonomije i ekonomskog djelovanja
kao kljune dimenzije ukupnog drutve-nog djelovanja. Dodue, Smelser
je kasnije, u jednom pismu upuenom R. Swedbergu, formulirao
nekoliko kritikih primjedbi na Parsonsov i svoj raun, to jest na
rauna njihova zajednikog rada Ekonomija i drutvo. Smelser kae: (a)
Parsons i ja snosimo krivicu za reifi kaciju apstraktnih
kategorija...(b) Teorijski projekt to smo ga izloili u Ekonomiji i
drutvu nije imao nikakvu empirijsku pertinentnost i nije defi nirao
nikakav opi smjer istraivanja...(c) Mi smo ignorirali injenicu da
su ekonomske aktivnosti uklopljene u drutvene i institucionalne
dimenzije ivota (Smelser, 1984; Swedberg, 1994:120). ini se,
meutim, da je Smelser prestrog u svojoj naknadnoj kritici koja se
svodi na tezu da su Parsons i on zanemarili drutvenu uklopljenost
ekonomije. Prestrog zbog toga to je posve oigledno da se ekonomija,
u njihovoj strukturalno-funkcional-noj arhitektonici, promatra kao
dimenzija drutvenog sustava. Dakle, ne zasebno nego kao
funkcionalna komponenta drutvenog djelovanja. No, moda bi se ova
Smelserova samokritika osjetljivost mogla protumaiti iz injenice da
je osamdesetih godina, kada on pie Swedbergu, drutvenost ekonomije
odjednom postala paradigmatski vana te da je Parsons i on nisu
naglasili dovoljno jasno. Odnosno, da je osamdesetih godina, u
Book SE-3.indb 311Book SE-3.indb 311 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
312
svjetlu novih kretanja u ekonomskoj sociologiji, njihov pristup
ekonomiji bio premalo sociologian. U Parsonsovom
strukturalno-funkcionalnom konceptualnom repertoaru rijetko
susreemo eksplicitno spominjanje trita pa bi se stoga moglo
pomisliti da je njegov prilog ekonomskoj sociologiji bez sumnje
zanimljiv, ali da mu manjka ono to je u sreditu pozornosti, a to je
upravo problem trita. Ali ako paljivije, ne samo nominalno,
promotrimo taj konceptualni repertoar vidjet emo da on stalno, iako
na drugi nain, ima na umu trite. Pojmovi kao to su distribucija,
prodaja, poduzetnika funkcija, kapitalizacija, fi ziki i kulturni
resursi, mobilnost, nove kombinacije faktora proizvodnje, fl
eksibilnost, inovacije, itd. ne bi imali velikog smisla da ne
izraavaju ili da ne podrazumijevaju postojanje trita. To su ne samo
opeekonomski nego u biti i trini pojmovi.Da bi se shvatila
povezanost ali i razlika izmeu ekonomske sociologije i ekonomije
obino se socioloko-ekonomska paradigma usporeuje s paradigmom
neoklasine eko-nomske teorije. Neoklasine prije svega zbog toga to
je ona, u odnosu na klasinu eko-nomsku teoriju, oznaila izraziti
pomak prema efi kasnosti, pronalaenju opih zakona, zamjeni pojma
klase pojmom ope javnosti, individualnog izbora i trita, cijeni kao
kljunom konceptu, shvaanju vrijednosti kao subjektivnog
vrijednosnog odnosa indi-vidualnih aktera. Neoklasine i zbog toga
to se u njezinom paradigmatskom razdoblju oblikovali glavni
trendovi suvremene ekonomske sociologije. Spram paradigmatskih ili
od drutva oienih modela neoklasine teorije ekonomska je sociologija
preuzela zadau da zastupa i brani drutvo. U tom je pogledu, kako
zbog neizbjene tematske povezanosti tako i zbog bitnih razlika
neoklasino-ekonomskog i socioloko-ekonom-skog teorijskog miljenja,
najzanimljivija usporedba glavnih postulata neoklasine teo-rije i
ekonomske sociologije, koju su ponudili Richard Swedberg, Ulf
Himmelstrand i Goran Brulin. Oni utvruju sedam glavnih toaka u
kojima dolazi do razlike, opreke pa i rascjepa izmeu tih dvaju
teorijskih usmjerenja, a to su: (1) pojam aktera; (2) sfera
djelovanja; (3) tipovi ekonomskih akcija; (4) rezultat ekonomskog
djelovanja; (5) status analitiara; (6) pojam vremena; (7) temeljna
znanstvena metoda. Neoklasinoj je teoriji svojstven izolirani akter
(pojedinci, menaderi i poduzea) a ekonomskoj je sociologiji
svojstven drutveni akter (pojedinac, grupa, institucija). Sferu
djelovanja u neoklasinoj teoriji tvori svaka situacija u kojoj do
izraaja dolaze izbor i rijetki resursi. U biti je rije o tritu i o
tome da je ekonomija nezavisna od ostatka drutva. Sferu djelovanja
u eko-nomskoj sociologiji tvori ekonomski sustav kao integralni dio
drutva (socijalna ekono-mija). Tipovi ekonomskih akcija u
neoklasinoj su teoriji samo racionalna ponaanja, s naglaskom na
izbor i postupke maksimizacije. Rije je zapravo o formalnoj
racionalnosti. U ekonomskoj sociologiji tipovi ekonomskih akcija su
racionalne akcije i sve druge kategorije ekonomskog djelovanja.
Rije je o drutvenoj racionalnosti i o drutvenim ekonomskim akcijama
openito. Rezultat ekonomskog djelovanja u neoklasinoj se te-oriji
svodi na tenju prema ravnotei (skladnoj ravnotei). Za ekonomsku
sociologiju rezultat su sukobi interesa i stalne napetosti, odnosno
napetosti i sukobi interesa. Za neoklasinu teoriju status
analitiara proizlazi iz znanstvenih rezultata, to znai da je rije o
izvanjskom objektivnom promatrau. I za ekonomsku sociologiju status
analiti-
Book SE-3.indb 312Book SE-3.indb 312 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
313
ara proizlazi iz znanstvenih rezultata, ali se istodobno polazi
od toga da je analitiar dio drutva, da je on ne izvanjski
objektivni promatra nego objektivni sudionik. U neokla-sinoj
teoriji vrijeme je pojmljeno apstraktno i stacionarno te se
podudara s analiziranim djelovanjem. Rije je o stacionarnom i
adaptivnom pojmu vremena. U ekonomskoj sociologiji prevladava pojam
konkretnog i varijabilnog vremena. To je pojam drutveno-povijesnog
vremena. Neoklasina se teorija metodoloki slui iskazima koji se
temelje na apstraktnim pojmovima, a ekonomska se sociologija slui
deskripcijama i eksplikacijama utemeljenima na empirijskim
pojmovima (Swedberg, 1994:30). Iz ovog komparativnog oslikavanja
dvaju meupovezanih i razliitih podruja teorijskog miljenja mogu se
izve-sti razni zakljuci i pouke. No najvanija se pouka sastoji u
lako uoljivoj injenici da se koncepti (postulati) ekonomske
sociologije oituju kao drutvena opreka ili drutvena interpretacija,
da ne kaemo socijalizacija, koncepata (postulata) neoklasine
teorije. I jedna i druga teorijska praksa u osnovi krue oko pojma
trita i njegovih izvedenica ili razina, ali je bitna razlika u tome
to je trite za ekonomsku sociologiju eminentno drutveno, a ne isto
ekonomsko pitanje, kao u neoklasinoj teorijskoj tradiciji i
nje-zinim neoliberalnim apologijama. Za razliku od neoklasine i
neoliberalne ekonomske doktrine ekonomska sociologija i socioloki
osjetljivija ekonomska znanost ne proputaju naglasiti stanovitu
dvoznanost u oblikovanje pojma trita. Tako, primjerice, Olivier
Favereau, napominjui da rijei nikada nisu sluajno dvoznane,
konstatira da pojam trita s jedne strane oznaa-va neku trgovaku
transakciju a s druge pak mjesto na kojemu se odvijaju trgovake
transakcije. No s razvojem politike ekonomije, u razdoblju od 1720.
do 1830, drugo je znaenje potisnuto u korist prvoga. Trite je naime
konkurencijski mehanizam koji na odreenom prostoru unifi cira
cijene. Od Adama Smitha to je znaenje dominantno a do punog je
izraaja dolo u marginalistikoj teoriji krajem devetnaestog stoljea.
To da se trite poima kao mehanizam samo po sebi potvruje njegovu
drutvenu narav. Ono je drutveno konstruirani mehanizam koji slui
ekonomskim svrhama ili ekonom-ski mehanizam koji je proizaao iz
odreene koncepcije drutva. U neku ruku, koliko koncepcija drutva,
toliko konstrukcijskih koncepcija trita. Nisu li se sve reforme
so-cijalizma lomile i slomile na pitanju trita? No isto tako, nije
li izdizanje trita iznad drutva, izvandrutveno apsolutiziranje
trita uvijek vodilo u trini fundamentalizam? I u jednom i u drugom
sluaju glavna rtva je ili dobitnik drutvo odnosno drutveno stanje
njegovih lanova (Dragievi, 1965:425-427). U Ekonomskom leksikonu
Leksiko-grafskog zavoda Miroslav Krlea defi nicija (odrednica)
trita nije odvie socioloki intonirana. Samo se trite naime defi
nira izrazito ekonomskim terminima (terminima ponude i potranje
roba i usluga, razvoja trita od fi zikog prostora trnice ili trga
do suvremenih naina i sredstava trinog komuniciranja na daljinu,
trine alokacije resur-sa, itd.), ali taj je osnovni pojam
izartikuliran i specifi ciran u 36 izvedenica ili posebnih znaenja,
od trine cijene, trine cijene rada, trine moi, trine vrijednosti,
trinog mehanizma, trinog socijalizma, itd. do trita kapitala, trita
rada, trita osiguranja, itd. (Baleti, 1995:923-928). Iako je ta
uistinu iroka znaenjska artikulacija moda i miljena prije svega
ekonomski ona, samom svojom irinom, sugerira drutvenost tri-
Book SE-3.indb 313Book SE-3.indb 313 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
314
nih relacija. Jer te bi relacije neizbjeno izgubile i smisao i
praktinu svrhu ukoliko bi ostale izvan drutvene verifi kacije. U
svojim Naelima ekonomske sociologije, dosad naj-sustavnijem
izlaganju i pregledu te socioloke discipline, Richard Swedberg
pravi razliku izmeu ekonomskog i sociolokog pristupa tritima, ali u
povijesnom prikazu trinih oblika (trita u povijesti) pokazuje da su
ti oblici, ma koliko ih se tematski upose-bljivalo, nita drugo do
specifi ni oblici drutvene prakse (Swedberg, 2006:104-156).
II. SOCIOLOKI PRINOSI TEMATIZACIJI TRITA I POLET EKONOMSKE
SOCIOLOGIJE
U svjetlu navedenih stajalita i defi nicija, moglo bi se
postaviti pitanje je li sociologi-ja, sklona nekoj vrsti
samokritikog egzorcizma, doista kasnila u tematizaciji i analizi
ekonomskih fenomena. Katkad se naime moe susresti decidiran
zakljuak, uglavnom izveden iz naknadnog otkria Polanyijevih
razmatranja, da su sociolozi druge polovice dvadesetog stoljea
imali malo toga rei i da su malo toga rekli o tritu, te da su, to
vie, poopavanje trinog mehanizma smatrali ne posebnim nainom
uspostave drutvene povezanosti nego, naprotiv, najdjelotvornijim
sredstvom njezina rastakanja. Pritom se, u svojstvu olakavajue
okolnosti, koristi stav da je trite, kao predmet spoznaje, dugo
bilo rezervirano za ekonomsku znanost i da je to normalan rezultat
uvrijeene podjele rada u znanosti. Dodue, ta je podjela, kako
upozorava Richard Swedberg, isputala iz vida neke radove koji su se
de facto bavili tritem, kao to su, primjerice, radovi Clifor-da
Geertza o trgovini poznatoj kao bazar ekonomija ili pak radovi
Raymonda Moulina o tritu umjetnosti (Swedberg, 1994; Geertz, 1978;
Geertz, 2003; Moulin, 1992). Ali to je bavljenje, primjeuje se, vie
bilo motivirano konturama empirijskog predmeta nego disciplinarnim
interesom ili teorijskim propitivanjem koherentno usredotoenim na
trinu realnost. I ako se sociolozima priznavala odreena
kompetentnost za bavlje-nje ekonomskim fenomenima (organizacijama,
profesijama) to je bilo uglavnom zbog toga to su ortodoksni
ekonomisti te fenomene stigmatizirali kao neuspjehe trita. Sve u
svemu, trite se dugo smatralo svojevrsnom svetinjom ekonomske
znanosti, tako da ga se nije usuivao prisvojiti gotovo ni jedan
sociolog, antropolog ili povjesniar (Dubar/Tripier, 1998; Scott,
2003).Meutim, prema autorima koji zagovaraju kompetentnost
sociologije, neki dosta rjeiti primjeri pokazuju da su sociolozi,
bez obzira na tu ekonomsku blokadu, znali dubin-ski prodrijeti u
smisao trinog fenomena. Tako Pierre Franois navodi primjer Francisa
Haskella koji je, na jednom vrlo delikatnom podruju
socioloko-ekonomske analize, pokuao razumjeti iznimno umjetniko
bogatstvo baroknog Rima i objasniti inova-cijski dinamizam rimskih
umjetnika. Objanjavajui navedene pojave Haskell zapravo opisuje
trine odnose, to jest odnose koji su doveli do uvoenja mecenatskih
odnosa izmeu umjetnika i kardinala. Da bi se razumjela dinamika
inovacija baroknog Rima treba opisati neobuzdanu simboliku
konkurenciju u koju su se uputali kardinali i istodobno razumjeti
odnose koji su ih na posve osobitom tritu umjetnosti povezivali s
njihovim umjetnicima (Haskell, 1991; Franois, 2008:8). Franois
navodi i naoko
Book SE-3.indb 314Book SE-3.indb 314 13.12.2010.
21:57:5913.12.2010. 21:57:59
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
315
bizaran primjer preuzet od Pascale Trompettea, u kojem se govori
o sekularnim mije-nama trita smrti. Naime, kad umire neko drago bie
tjeskoba nije samo metafi zika nego i ekonomska jer da bi se
pokojniku odala posljednja poast valja izdvojiti popri-line novane
iznose. U povodu smrti i oko smrti, kako to zapaa Trompette,
razvija se cijela jedno znanstveno umijee thanatopraksije, koje
sadri i brojne, skupe transakcije, konkurencijsku igru na tritu
smrti, rituale i transakcije boli i rauna (Trompette, 2005;
Franois, 2008:9). Ali kad bi se radilo samo o spomenutim rjeitim
primjerima, koji su naoko teko uklopivi u trinu racionalnost, time
se jo ne bi mogao stei pravi dojam o prodoru trita u spoznajno
polje sociologa. itaju li se socijalnoznanstvene revije, naslovi
raznih istraivanja i knjiga, itd., nije teko zapaziti golemu
prisutnost trinog diskursa, prisut-nost koja izaziva tematsku i
informacijsku vrtoglavicu. Dovoljno je, u tom smislu, na-vesti samo
neke od tih ilustrativnih diskurzivnih formulacija, iza kojih se
tematski krije socioloko teorijsko propitivanje i socioloko
empirijsko istraivanje: nizozemski slikari u sedamnaestom stoljeu,
francuske slike devetnaestog i dvadesetog stoljea, osobni ra-unari
ili nove tehnologije, elektrina industrija i industrija tranica,
krupna industrija i reklama, kreditne banke svih razdoblja i mjesta
i investicijske banke, vicarski satovi i biotehnologije, sluatelji
ili odvjetnici, kotska odjea ili newyorka konfekcija, trite zvuka i
radioprogrami, osiguranje od poara ili prirunici visokokolskog
obrazovanja, itd. Ostavljajui po strani pitanje je li trite pakleni
mlin, kako to kae Polanyi, ili pak poseban nain meusobnog
udruivanja ljudi, injenica je da su sociolozi itekako zaokupljeni
funkcioniranjem konkretnih trita i da su ba time, sociolokim
proma-tranjem trita, najvie pridonijeli oblikovanju i razvoju
ekonomske sociologije. Iz tog trinog poticaja, iz te njemu
pripisane velike preobrazbe proizlazi jedan vaan stav sociolokog
pristupa ekonomskim fenomenima: ekonomski svijet nije kontinuirani
i homogeni prostor ve ga je, naprotiv, mogue i nuno opisivati kao
segmentirani i dife-rencirani proces. Posebnost i zadaa sociolokog
pristupa lee u tome da se pokau vie ili manje ustaljene
interakcijske veze (sociotehnike mree, lokalni poreci, sustavi
aktera, itd.) preko kojih se odvija ekonomska aktivnost. On
zagovara i argumentira stajalite da drutveni svijet i, ponajprije,
njegovo ekonomsko podruje tvore cijeli jedan sloeni splet
djelovanja drutvenih aktera, djelovanja kojemu je uzaludno traiti
granice. Dru-tvo i ekonomiju ne razdvajaju nikakve artifi cijelne
granice, ali to ne znai da se mogu zanemariti oblici njihove
diferencijacije i mehanizmi koji su im, isprepliui se, ipak i
preteno svojstveni.Na toj crti sociologizacije ekonomije osobito su
znaajne sedamdesete godine dvade-setog stoljea. Openito se smatra
da su sociolozi od tog razdoblja silno zaokupljeni ekonomskim
aktivnostima koje su, u izvjesnom smislu, postale privilegiranim
mjestom sociolokih istraivanja. Pri tome se, naravno, nipoto ne
smiju previdjeti klasini pre-sedani, prije svega Marx, Durkheim i
Weber. Njih se priznaje ne samo kao oeve ute-meljitelje moderne
socioloke znanosti nego i kao utemeljitelje ekonomske sociologije
kao posebne discipline. to vie, za svu se trojicu ponekad ak kae da
su ekonomske injenice stavili u sredite svojih
znanstveno-analitikih zahvata te da su kasnije, s na-
Book SE-3.indb 315Book SE-3.indb 315 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
316
pretkom podjele rada unutar znanosti, odatle nastale brojne
zasebne subspecijalnosti: sociologija rada, sociologija profesija,
sociologija organizacija, sociologija profesionalnih odnosa, itd.
Od sedamdesetih se godina pojavljuje jedna nova injenica: oblikuje
se stav da ekonomija (a ne neka od njezinih podpodjela) tvori
posebni predmet sociologije. Na to su, naravno, utjecali razliiti
razlozi, primjerice svijest o tome da ekonomski impe-rijalizam ne
moe prebrisati svoje drutvene determinante, da svaka formula
takozvane ekonomske racionalnosti ima svoja opa i posebna drutvena
polazita i adresate, da razliiti oblici drutvene povezanosti, bili
oni religijske, komunitarne, liberalne, plan-ske, endogeno
postignute ili egzogeno nametnute, itd. uvijek imaju svoj korelat u
nekoj formuli ekonomske aktivnosti. No pritom je najvanije to da se
ekonomska sociologija, u svojoj disciplinarno-razvojnoj
diferencijaciji, moe oitovati u razliitim predmetnim podrujima
(sociologiji trita i rada, sociologiji organizacija, sociologiji
treeg sektora, sociologiji tvrtki, itd.), u razliitim teorijskim
strujama, te da se moe oslanjati i na razliite metode. Ukratko,
dolo je do iznimno ivog poleta ekonomske sociologije i u Europi i u
Sjedi-njenim Dravama (Swedberg, 1994; Steiner, 1999), poleta koji
je bio toliko oigledan da mu se daje naziv nova ekonomska
sociologija). U tom je sklopu afi rmirana teza da je trite drutveno
konstruirani mehanizam i da ga treba promatrati kao drutvenu
strukturu. Swedberg u tom smislu kae: Naglaavam da trite treba
promatrati iz po-sebne perspektive, odnosno kao poseban tip
drutvene strukture. Drutvena se struktura moe defi nirati na mnogo
naina, ali pod tim se terminom obino misli na odreenu vrstu
povratnih i uoblienih interakcija meu akterima, koje se odravaju
sankcijama (Swedberg, 1994:255). Taj stav sugerira da je suvremena
ekonomska sociologija izravno zaokupljena tritem kao tipom drutvene
strukture, to jest pravilima koja omoguuju njezino funkcioniranje.
Ona izuava njezine razliite oblike i istrauje razliite razloge
njihova razvoja. A to je u ustvari ono to se oznaava kao drutvena
konstrukcija trita. Ekonomska sociologija razmatra interesno
ponaanje aktera, ali ga razmatra u tom dru-tveno-konstrukcijskom
sklopu. No ona ne ostaje samo na strukturalnim odreenima trita kao
drutvene konstrukcije nego ga promatra i kao arenu drutvenih
odnosa. Trina je razmjena naime svojevrsna arena u kojoj se odvija
drutveni proces pove-zivanja trinih aktera, pri emu trite igra
ulogu fi ltra koji slui za proiavanje, to jest za osiguravanje
legitimnog naina povezivanja aktera. Govorei posve formalnim
jezikom, iz prethodnog Swedbergova razmatranja nije teko izvesti
zakljuak da u su-vremenoj ekonomskoj sociologiji prevladavaju dvije
vrste pristupa tritu: strukturalni pristupi koji trite shvaaju kao
drutvenu i drutveno konstruiranu strukturu i rela-cijski pristupi
koji ga shvaaju kao sklop odnosa (arenu) meu drutvenim akterima
(Granovetter, 1992; Steiner, 2005:31-64; Swedberg, 2006:37-40). U
tom teorijsko-konceptualnom okviru izartikulirana i postavka da se
tritu moe pri-stupati ne samo kao sklopu objektivnih drutvenih
injenica nego i kao analitikoj ka-tegoriji za promiljanje
diferencijacije drutveno-ekonomskog svijeta. Naime, sociolozi
veinom zagovaraju ideju prema kojoj drutveni svijet nije
kontinuirani i nediferencira-ni prostor, ali je pri tome zanimljivo
da mnogi od njih ne uzimaju trite (pa ni druge
Book SE-3.indb 316Book SE-3.indb 316 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
317
klasine pojmove, poput organizacije, drave i profesije) kao
analitiku kategoriju koja omoguuje jasnije promiljanje te
diferencijacije. Oni postupaju na klasian nain, a to znai tako to
oblike realnosti koje zdrav razum oznaava tim terminima zamjenjuju
drugim teorijski konstruiranim pojmovima, primjerice pojmom polja
(Pierre Bour-dieu,), pojmom svijeta (Howard Becker), itd. Za
razliku od njih, zastupnici nove ekonomske sociologije dre da u
prouavanju diferencijacije ekonomskog svijeta kate-gorija trita,
meu drugim pojmovima, moe biti probitano iskoritena. Prema Mar-ku
Granovetteru, kritikom sljedbeniku K. Polanyija ali i jednom od
glavnih uteme-ljiteljskih protagonista nove ekonomske sociologije,
ekonomsko djelovanje pojedinca treba promatrati u sklop odnosa koji
je istovremeno pritiu i nude joj pogodnosti. Drugim rijeima,
ekonomsko se djelovanje moe razumjeti samo ako ga smjestimo u lanac
interakcija koje mu daju konkretan oblik, no ni te se interakcijske
veze ne stabi-liziraju na sluajan i nediferenciran nain. One
oblikuju postojane, specifi ne, opisive konfi guracije koje se mogu
prenositi iz jednog drutvenog svijeta u drugi. Trite se moe opisati
kao jedan od tih postojanih oblika i ono se, u tom svojstvu,
razlikuje od organizacije i profesije. Ova je razlika vana zbog
toga to organizacija i profesija, ma ko-liko bile povezane s
tritem, ma koliko izraavale njegove strukturalne i konstrukcijske
karakteristike, imaju i svoju relativnu sistemsku autonomiju ili,
luhmanovski govorei, svoj autopiesis.
III. RAZLIITA SHVAANJA POJMA TRITA
U drutvenim je znanostima, poglavito u ekonomskoj sociologiji, o
tritu toliko toga izgovoreno, precizirano, defi nirano, objanjeno
ili zakomplicirano da bi se mirne due mogao izvesti zakljuak kako
je ta tema posve apsolvirana pa, prema tome, i otrcana. No nije
tako. Teorijski se, osobito sa sociolokog stajalita, uvijek iznova
vraa pitanje to je to trite, odnosno o emu se zapravo radi kad je
rije o tritu. Oni koji se ne stide opetovano postaviti takvo
pitanje rado citiraju Bourdieuova uzora Blaisea Pascala koji kae da
o nekoj imenici nikada ne raspravlja ako ga se ne obavijesti o
smislu koji joj se pridaje (Bourdieu, 1997). Durkheim je, kao to je
nairoko poznato, u tom pas-calovskom smislu smatrao da se prava
zadaa sociologa sastoji u tome da defi nira svoj predmet i da
itatelja obavijesti o onome o emu e raspravljati. Ali ta je zadaa,
kad je rije o tritu, manje jednostavna nego to se to misli. U
promiljanjima suvremenih ekonomija ono, bez sumnje, zauzima
sredinje mjesto ali je uvijek delikatno formulirati njegovu konanu
i dovoljno cjelovitu defi niciju. To valja pripisati injenici da
se, govo-rei weberovski, radi o amorfnoj strukturi, a im je neto
amorfno, im je posrijedi odsutnost forme to je odmah delikatno
opisivati i defi nirati. Stoga se, pored prethodno ve navedenih
odreenja, u najelementarnijem socioekonomskom smislu konstatira da
se trite moe defi nirati kao specifi na ekonomska institucija koja
olakava razmjenu (Franois, 2008:22). Svi koji tu defi niciju
uzimaju u obzir istodobno upozoravaju da je ona nedostatna, izmeu
ostalog zbog toga to dre da specifi nost te institucije nije sama
po sebi razumljiva.
Book SE-3.indb 317Book SE-3.indb 317 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
318
Prema tome, pojedini autori razliito shvaaju smisao tog pojma i
u njihovim se defi -nicijama, kako to nairoko obrazlae Pierre
Franois, mogu razlikovati dvije dimenzije: jedna se odnosi na
morfologiju a druga na mehanizme stvarnog oitovanja trita.
Pristu-pati tritu s morfolokog motrita ponajprije znai imati na umu
aktere koji djeluju na tritu (tko su oni, koliko ih je, koji su
njihovi resursi, itd). Potom to znai opisati odnose koji se
uspostavljaju meu tim akterima (je li, primjerice, rije o
interakcijama meu akterima, kao to dre sociolozi mrea, ili o
odnosima koji su posredovani uincima struktura, kao to smatraju
teoretiari polja). To, napokon, znai prosuditi vie ili manje vrstu
postojanost tih dviju morfolokih znaajki. Jednostavnije reeno, defi
nirati trite s morfolokog motrita usredotouje se na sljedee
pitanje: u kojoj se mjeri trini oblik, to jest postojani raspored
interakcija meu akterima koji tvore trita razlikuje od dru-gih
ekonomskih oblika, primjerice profesije ili organizacije? Ako se
problemu pristupa na drugi navedeni nain, iz druge dimenzije, tada
se polazi od uvida da akteri svojim praktinim djelovanjem na tritu
uspostavljaju stanovite pravilnosti koje se socioloki moe shvatiti
kao mehanizme, o emu je djelomino ve bilo rijei. Pojam mehanizma za
ovu su svrhu najjasnije objasnili R. Swedberg i P. Hedstrm u knjizi
Drutveni meha-nizmi. Analitiki pristup drutvenoj teoriji
(Hedstrm/Swedberg, 1997:22). Naime, ako se promatra i eli objasniti
sistemski odnos izmeu dvaju entiteta I i O tada treba uzeti u obzir
mehanizam M koji objanjava kako je I doveo do O; odnosno, koje su
njihove veze ili, govorei jezikom Jona Elstera, drutvene matice i
vijci koji objanjavaju tu vezu (Elster, 2000). U kojoj su mjeri
djelatni mehanizmi trita specifi ni za trine fenomene a u kojoj ih
se mjeri moe susresti u drugim oblicima (organizacijskim ili
dravnim) ili pak u neekonomskim drutvenim prostorima? To su pitanja
na kojima se iskuava socioloko-ekonomska prikladnost pojma
mehanizma i na kojima on posebno dokazuje svoju veu ili manju
analitiku primjerenost trinoj tematici.Dvije navedene dimenzije
poimanja trita, koje se mogu izluiti iz suvremene
sociolo-ko-ekonomske literature, ve same po sebi daju prilino jasan
putokaz do kompleksnije defi nicije. Autori koji, zajedno s P.
Franoisom, razmiljaju na taj nain i uz to podvlae dalekosenost
Weberova stajalita dre da pri defi niciji trita valja izbjegavati
dvije zamke.Jedna je ona koja navodi na poznati generalni zakljuak:
sve je trite. Unatrag tridesetak godina mnogi sociolozi, a o
ekonomistima da se i ne govori, skloni su izrei tezu da smo s
tritem suoeni im se suoimo s odvijanjem odreene razmjene. Prihvati
li se postavka Claudea Lvi-Straussa prema kojoj se drutvo moe
opisati kao kombinacija razmjene rijei, dobara i ena tada se sve
ljudske interakcije mogu promiljati na nain trita. Pri-mjerice, u
razmatranjima Garyja Beckera upotreba pojma trita funkcionira kao
orue par excellence ekonomskog imperijalizma. Trinim se terminima,
a to znai na istoj znaenjskoj liniji, mogu opisati ne samo vulgarne
ekonomske injenice nego ak i brak ili izbor kole (Becker, 1983). I
u jednom i u drugom sluaju dolazi do izraaja izbor, akteri naprosto
kalkuliraju, tako da je i ekonomski i cjelokupni drutveni ivot,
kreui se u ekonomskom okviru, proet pojmom trita. Takve poglede
moemo susresti i kod autora koji pripadaju posve drukijem, ak i
suprotnom teorijskom (i politikom) vido-krugu nego Becker. U tom je
pogledu osobito pouan Pierre Bourdieu kada razmatra pi-tanje jezine
razmjene. Diskursi, kae on, mogu zadobiti svoju vrijednost (i svoj
smisao)
Book SE-3.indb 318Book SE-3.indb 318 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
319
samo u odnosu na trite, koje karakterizira posebni zakon
formiranja cijena: vrijednost diskursa ovisi o odnosu snaga koji se
konkretno uspostavlja izmeu jezinih kompetenci-ja i govornika
shvaenih istodobno kao sposobnost proizvodnje i sposobnost
prisvajanja i prosudbe ili, drugim rijeima, sposobnost razliitih u
razmjenu ukljuenih aktera da svojim proizvodima nametnu
najpovoljnije kriterije razmjene (Bourdieu, 1982:244). Dakako, moe
se primijetiti da je trite u Bourdiuovom shvaanju drugo ime za
polje, ali je oigledno da ono ovdje nije defi nirano kao posebni
modalitet trita koje zadobiva potencijalno sveobuhvatan karakter.
Ako je trite razmjena onda ono moe posluiti za opisivanje bilo koje
interakcijske situacije. Razumije se da je to poistovjeivanje trita
i razmjene naroito vidljivo u prouavanju ekonomskih fenomena.
Brojni radovi te vrste trite jednostavno defi niraju kao razmjenu i
za tu istovjetnost pokuavaju pronai sve neophodne argumente.
Meutim, sa sociolokog stajalita to nije tako jednostavno bez obzira
na pojavnu simbiozu razmjene i trita. Razmatrati trite na socioloki
nain znai sagledavati elemente koji omoguuju razmjenu u njegovu
okviru. Taj se socioloki odmak najee moe zapaziti u nekim
odreenjima trita rada, primjerice u defi niciji koju daju A. L.
Kalleberg i A. Sorensen. Po njihovu miljenju trita rada obiljeavaju
arene unutar kojih radnici svoju radnu snagu razmjenjuju za
najamnine, statuse i druge oblike nadoknade. Pojam se, prema tome,
uvelike odnosi na institucije i prakse koje vladaju prodajom,
kupnjom i defi nicijom cijena radnih usluga. Te strukture ukljuuju
sredstva kojima su radnici raspodijeljeni u zaposlenja i pravila
koja vladaju zaposlenjem, pokretljivou i stjecanjem kompetencija i
uenjem, kao i razdiobom najamnina i drugih naknada
(Kalleberg/Sorensen, 1979; Franois, 2008:24). Stoga se zadaa
ekonomske sociologije sastoji u tome da zahvati sve te dispozitive
koji uokviruju trite. Trite vie ne moe biti puki objekt; ono je i
okvir analize, okvir koji se naprosto ne moe ispustiti iz
teorijskog propitivanja. Ukratko, strategija maksimalne ekstenzije
trita kakvu najek-splicitnije zastupa G. Becker socioloki je
neodriva. Kritiari maksimalistikog stajalita istiu da je takvo
bezostatno poistovjeivanje trita i razmjene metodiki pogreno i
nedostatno za svakoga tko tritu pristupa kao jednom od sredstava
koje omoguuje opis diferencijacije ekonomskih oblika. Naime, ako je
trite automatski razmjena i ako je razmjena konstitutivna za sve
drutvene fenomene tada trite prestaje biti prikladnim oruem za
promiljanje diferencijacije ekonomskih oblika. Budui da je
posvemanje, sveprisutno ono samim time gubi diferencijacijsko
znaenje.Druga je zamka ona iz koje proizlazi teza da nita nije
trite. Tu se, uglavnom, misli na socioloko kritiko prokazivanje pa
ak i izrugivanje ekonomskog poimanja trita. Rije je o sociolokom
motritu koja na odreen nain ismijavaju trino-ekonomski diskurs, o
sociolokim sudovima prema kojima je gotovo cijela ekonomska znanost
usredotoena na eksploataciju pojma trita. U stvarnosti, kau
sociolozi te orijentacije, trite kako ga poimaju ekonomisti ima za
sociologiju tek relativnu vanost. Ili, jo izriitije, stvarnost nema
nita zajedniko s modelom koji trite apsolutizira kao neku vrstu
demijurga dru-tvenoga svijeta. Ako bi uope postojalo ono to
ekonomisti zamiljaju kao savreno trite to bi, za sociologe, bila
rijetkost, ali prije svega i opet notorna drutvena konstrukcija.
Uostalom, i u suvremenim, uvijek otvorenim raspravama o mjestu
klasine politike ekonomije esto se mogu susresti miljenja prema
kojima njezin utemeljiteljski odnos
Book SE-3.indb 319Book SE-3.indb 319 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
320
prema tritu nipoto nije jednoznaan. Napominje se da u djelima
njezinih tvoraca, prije svega u razmiljanjima Adama Smitha, trite
ne zauzima ba tako doslovno sredi-nje mjesto. U svome glavnom djelu
Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda Smith se tritem bavi
samo u dva poglavlja prve knjige i nigdje drugdje. On dodue govori
o vezi izmeu poveanju podjele rada i opsega trita. Da bi se podjela
rada poveala ne-ophodno je odgovarajue proirenje trita proizvedenih
dobara. Poveanje podjele rada za Smitha je prva poluga ekonomskog
razvoja a budui da ona izravno ovisi o opsegu trita to ipak znai
da, u kauzalnom nizu koji objanjava podjelu rada, trite zauzima
odreujue mjesto. Ali, bez obzira na tu odreujuu karakteristiku,
smatra se da je ono kod klasika marginalno, a da tek kod neoklasika
zadobiva sredinje znaenje. S tim u vezi P. Franois iznosi ovaj sud:
Trite u pravom smislu nije u sreditu preispitivanja. Ekonomiste
manje zanima trite nego konkurencija i njezini oblici. U stvari,
savrenost trita ovisi o oblicima konkurencije. Trite je ljuska koja
titi konkurencijske igre koje, s obzirom na to da defi niraju veu
ili manju savrenost trita, tvore istinsko arite ekono-mista
(Franois, 2008:29). Slian stav zastupa i Louis Karpik koji
konstatira da je teorija trita kakvu preteno nude ekonomisti
nepotpuna, da oni opisuju samo jedan posebni sluaj, dok se uloga
sociologije sastoji u tome da izloi openitiju teoriju koja bi mogla
ukljuiti i situacije to ih opisuju ekonomisti (Karpik, 1989).Na
crti tog sociolokog nastojanja osobito su relevantni, neki nain ve
klasini uvidi do kojih je doao Harrison White. On je, kritiki se
odnosei prema ekonomistima, pokuao pokazati to bi to trebao biti
analitiki pristup tritu. Smatra da su trita koja prouavaju
ekonomisti trita razmjene te im suprotstavlja trita proizvoaa. Na
tri-tima razmjene sredinje je pitanje odreenje cijena, a cijene su
defi nirane sueljavanjem ponude i potranje. Ta su trita, prema H.
Whiteu, posve partikularna, prije svega zbog toga jer poivaju na
hipotezi da su dobra koja se na njima razmjenjuju homogena. A po
njegovu miljenju valja stvoriti opi model trita kojim se moe
opisati kako funk-cioniraju trita na kojima se razmjenjuju
raznovrsna dobra. Whiteov model opisuje trita kao arene u kojima
proizvoai zauzimaju nie na koje se oslanjaju, promatraju koliinu
proizvoda koje proizvode i dohotke koje iz toga izvlae. Trite,
dakle, nije primarno sueljavanje ponude i potranje. Dakako, to
sueljavanje postoji, ali varijable ravnotee ne defi niraju se
polazei od njega. Te varijable ovise o strategijama proizvoa-a koje
nisu izvedene iz promatranja potranje nego iz promatranja drugih
proizvoaa. Ambicija je Whiteova modela oigledno dvostruka. On
predlae model openitiji od modela ekonomista, a istodobno nuno
oslonjen na heterogene empirijske datosti koje su bitne za
socioloke uvide (White, 1981; White, 2000).
IV. STARE I NOVE KONTROVERZE O STATUSU I ZNAENJU TRITA
No ini se da veina dananjih sociologa koji se bave ekonomskom
sociologijom i tri-tem, kao njegovim najizazovnijim i
najdvojbenijim toposom, redovno priziva u pomo Webera, njegove
koncepte, hipoteze i analize. Sve se zapravo svodi utemeljeno ili
uvri-
Book SE-3.indb 320Book SE-3.indb 320 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
321
jeeno uvjerenje da je Weber, meu svim klasinim sociolozima,
tritu jedini posvetio doista veliki prostor i znaajna razmatranja.
Weber je naime smatrao da o tritu treba govoriti im veina sudionika
u razmjeni stupi u konkurenciju za to bolje razmjen-ske anse.
Swedberg zapaa da je ta defi nicija lapidarna, to se moe protumaiti
i kao pohvala i blagi prigovor (Swedberg, 1998:54). Trite se
analitiki moe rastvoriti na dvije igre interakcija. Prva uvlai u
konkurenciju sve nositelje potranje, s jedne, i sve nositelje
ponude, s druge strane. Taj konkurencijski proces selekcionira
pojedinane no-sitelje ponude i potranje koji na taj nain postaju
sposobnima da se upuste u razmjenu. Druga se interakcijska igra
odnosi na razmjenu izmeu pojedinanih nositelja ponude i potranje.
Navedene postavke sadre dvije znaajne implikacije. Prije svega,
trite pre-ma Weberu nije suprotstavljeno drutvu i nije miljeno kao
njegova opreka. Naprotiv, ono je nain tvorbe drutva. Dajui do
znanja da je trite struktura Weber zapravo smatra da je ono nain
zajednikog ivota drutvenih aktera. Ta je trina struktura po njegovu
miljenju specifi na. Naime, iako je trite nain tvorbe drutva to
ipak nije bilo kakav nain uspostave odnosa meu akterima. Weberovo
miljenje o tritu situirano je u morfoloki vidokrug, to znai da se
mora shvatiti kao postojana i specifi na konfi -guracija odnosa meu
akterima. To je ono to neki interpreti oznaavaju kao weberov-sku
morfologiju. Trite je za njega drutveni oblik, koji poiva na
ispreplitanju dvaju tipova odnosa: razmjenskog odnosa i
konkurencijskog odnosa. Razmjena sama po sebi nije trite. Za
postojanje trita nije dovoljno odvijanje razmjene. Potrebno je da
akteri koji sudjeluju u razmjeni znaju da e transferi vlasnitva
koji proizlaze iz razmjene biti prihvaeni od njihovih potencijalnih
partnera. Trite time postaje drutvenim oblikom koji se ne svodi na
sporadinu, izdvojenu razmjenu. Konkurencija je pak oblik borbe koju
obiljeavaju dvije znaajke. S jedne strane, njezina su sredstva,
barem u formalnom smislu, miroljubiva. Miroljubivu borbu treba
nazvati konkurencijom ako se ona vodi kao formalno miroljubivo
takmienje za stjecanje moi raspolaganja izgledima koje i drugi ele
(Weber,1976:26). S druge strane, to je borba za anse, odnosno za
razne pogodnosti. Prema tome, to je borba iji ishod nije cilj po
sebi ve nuna etapa uspje-nog voenja nekog drugog pothvata. Weber
pravi jasnu razliku izmeu konkurencijske borbe i puke selekcije. O
selekciji se radi kada je na djelu latentna borba meu akterima koji
objektivno ele istu stvar, ali koji subjektivno ne osjeaju da su u
meusobnoj borbi. Dakako, svaka konkurencija dugorono dovodi do
selekcije, ali ona se pretvara u borbu, a eventualno i u
konkurencijsku borbu, samo ako akteri meusobno naglaeno djeluju kao
borbeni akteri. Da bi dolo do konkurencije akteri subjektivno
moraju osjeati da su ukljueni u antagonistike odnose. Da bi se
izbjegli eventualni interpretativni nesporazumi, valja rei da
Weber, poimajui trite kao drutveni oblik, nipoto ne smatra da je
ono idilino mirni i horizontalni prostor, lien sukoba i odnosa
dominacije. Vidljivo je, uostalom, da je borba za njega
konstitutivni moment svih drutvenih oblika i da je osobito izrazita
u ekonomskoj sferi. Trite je zapravo konfl iktno poprite par
excellence. No bitna se znaajka te konfl iktno-sti sastoji u tome
da su njezina sredstva, barem formalno, miroljubive naravi.
Razmatra-jui problem trinih zajednica Weber konstatira: Razmjena je
specifi no miroljubiva
Book SE-3.indb 321Book SE-3.indb 321 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
322
forma stjecanja ekonomske moi ali se, razumljivo, moe povezati i
s nasiljem. Moreplo-vac u antiko doba i u srednjem vijeku vrlo rado
uzima bez naknade sve to moe dobiti silom, a na miroljubivo
cjenkanje prelazi samo kad je na to primoran zato to je druga
strana isto toliko jaka ili zato to smatra da je takav postupak u
interesu buduih izgleda za razmjenu, koji bi inae bili ugroeni. Ali
intenzivno irenje razmjenskih odnosa svu-da ide usporedno s
relativnom pacifi kacijom. U srednjem vijeku je mir u dravi uvijek
sluio interesima razmjene, a kao to je Oppenheimer stalno isticao
prisvajanje dobara slobodnom, isto ekonomskom racionalnom razmjenom
jest, po svom obliku, pojmovna suprotnost prisvajanju dobara
prinudom bilo koje vrste, najee onih pri-svajanja koja se vre fi
zikom prinudom, ije je regulirano vrenje konstitutivan element
politike zajednice (Weber, 1976:535-536). Iz navedenog je stava
bjelodano da dru-tveni prostor to ga strukturira trite nipoto nije
miran i idilian ve da ga, naprotiv, sukonstituiraju sukobi bez
kojih trite ne bi ni postojalo. U tom je pogledu, ne samo sa
stajalita ekonomske sociologije nego i sa stajalita ekonomske
teorije i ekonomske po-vijesti, posebno vaan Weberov odnos prema
kapitalizmu, iako je ve, gotovo kanonski, sve poznato iz njegova
djela Protestantska etika i duh kapitalizma. Usprkos tom kanonskom
uvjerenju treba se suglasiti s interpretima koji smatraju da sam
pojam kapitalizma nigdje u Weberovim tekstovima nije potpuno vrst i
postojan. Stoga se najee priziva poneto od onoga to se manje ita i
to je jedva poznato, a to je prije svega Ope ekonomska povijest, u
kojoj je Weber znatno izravnije formulirao svoje miljenje o tom
sloenom, ali teorijski uvijek otvorenom pitanju. U tom djelu We-ber
naime kae: Kapitalizam postoji ondje gdje postoje potrebe odreene
grupe ljudi koje su, bez obzira na narav potrebe, ekonomski
pokrivene ekonomskim aktivnostima ljudi putem poduzetnitva; jo
odreenije, racionalna kapitalistika eksploatacija jest
ek-sploatacija obdarena raunom kapitala, to jest lukrativnom
poduzetnou koja svoju rentabilnost kontrolira na brojani nain putem
modernog raunovodstva i ustanov-ljenjem bilance (Weber, 1991:295;
Franois, 2008:52). Webera, meutim, ne zanima kapitalizam po sebi ve
kapitalizam u zapadnjakoj verziji. Tonije, zanimaju ga uvjeti
njegova nastanka, a meu tim uvjetima najvie mjesta zauzima
postojanje slobodnih trita. Evo kako Weber tematizira uvjete
nastanka kapitalizma: Najopenitiji uvjet povezan s postojanjem
modernog kapitalizma jest, za sve velike lukrativne pothvate
posveene pokrivanju svakodnevnih potreba, upotreba racionalnog
rauna kapitala kao norme. to pretpostavlja: 1. Prisvajanje svih
materijalnih sredstava proizvodnje (terena, opreme, strojeva, orua,
itd.), putem samostalnih privatnih lukrativnih pothvata koji ih
slobodno uivaju. To je fenomen poznat samo u naoj epohi pri emu je
opa iznimka jedino vojska. 2. Slobodu trita, to jest postojanje
trita na kojemu opticaj nije podre-en iracionalnim ogranienjima...
3. Racionalnu, to jest do maksimuma proraunljivu pa, prema tome,
mehaniziranu tehniku, kako s obzirom na proizvodnju tako i s
obzi-rom na opticaj, tehniku koja, dakle, zadire ne samo u cijenu
proizvodnje nego i u cije-nu transporta roba. 4. Racionalno, to
takoer znai proraunljivo pravo. Ekonomska eksploatacija, da bi
upoznala racionalno upravljanje, mora imati mogunost oslanjati se
na injenicu da je ona predmet proraunljive pravde i administracije.
5. Slobodan rad,
Book SE-3.indb 322Book SE-3.indb 322 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
323
to jest prisutnost osoba kojima ne samo pravni poloaj nego i
ekonomska nuda nalau slobodnu prodaju vlastite radne snage na
tritu...Racionalni je raun kapitala ostvariv samo na temelju
slobodnog rada, to jest kad postane mogue da se zbog prisutnosti
radnika koji se nude vlastitom voljom barem formalno, jer oni to
stvarno ine pod prijetnjom gladi prethodno proraunava cijena
proizvoda putem proizvoljnih tarifa. 6. Napokon, komercijalizaciju
ekonomije, to podrazumijeva prava na sudjelovanje u poduzetnikim
aktivnostima a time i nasljedna prava. Sve u svemu, mora biti mogue
da se pokrivanje potreba iskljuivo usmjeri u funkciji mogunosti to
ih nudi trite te u funkciji rentabilnosti. Dodajui
komercijalizaciju drugim razlikovnim znaajkama kapitalizma treba,
meutim, rei da postoji jo jedan dodatni faktor koji do sada nismo
spominjali, i ija vanost raste, a to je pekulacija (Weber,
1991:297-298; Franois, 2008:52-53). Meu uvjetima koje Weber utvruje
najvie ih se izravno ili neizravno svodi na postojanje slobodnog
trita na kojemu se ciljna racionalnost moe u potpuno-sti razvijati.
Sloboda trita i komercijalizacija ekonomije izravno artikuliraju
postojanje trita i nastanak kapitalizma. Prisvajanje sredstava
proizvodnje i uspostava slobodnog rada izravno su povezani s
postojanjem slobodnog trita voenog logikom ciljnoracio-nalnog
djelovanja. A i racionalni karakter tehnike, iako ga se nipoto ne
moe iskljuivo pripisati tritu, ipak je povezan s borbama i silama
trinog svijeta. Iz ovog podueg evociranja Weberovih stavova moe se
zakljuiti da on, istiui da pokrivanje potreba u kapitalizmu
pretpostavlja ovisnost o mogunostima to ih nudi trite, ne izvodi
neko sluajno, nasumino, suvino gomilanje navedenih uvjeta. Kauzalne
veze koje on rekon-struira kako bi pokazao nastanak zapadnog
kapitalizma uvijek se, u ovom ili u onom trenutku, uspostavljaju
ili oituju preko postojanja trita. Budui da je propitivanje uvjeta
mogunosti nastanka zapadnog kapitalizma u aritu Weberove
sociologije i bu-dui da je trite pojmljeno kao susretite kauzalnih
sekvencija koje on dijagnosticira, oigledno je da trite u njegovoj
sociologiji zauzima odluujue mjesto. S obzirom na Weberov utjecaj,
ali ne samo zbog toga, nije udno da ono zauzima jedno od kljunih
mjesta i u suvremenoj ekonomskoj sociologiji. No ne na nain
apsoluta ili posvemanjeg, neogranienog vladara drutvenog ivota.
Trite naime ima svoje grani-ce. Pitanje je na to se misli kada se
govori o granici. U tumaenju tog termina neki so-ciolozi
pribjegavaju pojmu forme i pritom se, to je posve razumljivo,
najvie oslanjaju na Georga Simmela. U Simmelovim djelima taj je
pojam najrazraeniji jer je u samom aritu njegove sociologije. On
zapravo dri da se prouavanje interakcija (recipronih akcija) moe
analitiki razdijeliti na dvije razliite dimenzije. S jedne je
strane ono to ljude potie na meusobno djelovanje: interes, strast,
mrnja, volja za mo i sve drugi slini motivi koje Simmel poima kao
sadraj interakcija. S druge strane, te se interakcije, bez obzira
na svoj sadraj, ustaljuju u postojanim i odredivim konfi guracijama
(Simmel, 2008:161-183). To su strukture postojanih interakcija koje
Simmel naziva formama. Kada, primjerice, u Weberovu smislu, za
trite kaemo da je ono forma tada iznosimo hipotezu da ga se moe
opisati kao postojanu i posebnu strukturu interakcije. Trite se od
drugih formi razlikuje po tome to je ono posebno ustrojstvo dviju
igara inte-rakcije, razmjenske interakcije i konkurencijske
interakcije. U toj razlici sadraja i forme
Book SE-3.indb 323Book SE-3.indb 323 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
324
postoje, dakle, dvije dimenzije iz kojih se moe izvesti ono to
tvori granice trita. Neki kriteriji koji omoguuju razlikovanje
trita od drugih oblika organizacije ekonomskog ivota su formalni
kriteriji, a drugi se pak odnose na sadraj interakcija koje se
odvijaju u tom sklopu. Polazei od tih kriterija konstatira se da
granice trita dolaze do izraaja u tri odnosa: trite spram netrita,
trite spram organizacije i trite spram drave. Prvi
razlikovno-granini odnos (trite/netrite) najvidljiviji je u onom
podruju eko-nomskog djelovanja koje se oznaava kao trei sektor. To
je, najjednostavnije reeno, po-druje ekonomskog djelovanja koje se
nalazi izmeu trita i politike ili izmeu trita i drave. Neki ga,
unutar sociologije rada, defi niraju kao iroko podruje organizacija
koje ne pripadaju ni privatnom sektoru ni javnom sektoru ili, jo
jednostavnije, kao sektor koji zauzima prazno mjesto izmeu drave i
trita. Vrlo zanimljivu razlikov-no-razgraniujuu elaboraciju odnosa
trite/netrite susreemo u ambicioznom i ko-herentno osmiljenom
teorijskom projektu vezanom za asopis MAUSS (Mouvement
anti-utilitariste en sciences sociales), koji je nastao ne samo kao
svojevrsni hommage antropologu Marcelu Maussu, njegovoj teoriji o
darivanju kao obliku razmjene, nego i kao intelektualna okosnica
antiutilitaristikog pokreta u drutvenim znanostima (Mau-ss, 1982).
To se nastojanje temelji na uvidu da se u suvremenim drutvenim
znanostima oblikuje jedna antropoloka tendencija koja smatra
samorazumljivim da se praktino djelovanje pojedinaca objanjava
iskljuivo njihovim interesima te da se ti interesi svode na
ekonomsku dimenziju. Ta se tendencija kritiki osporava, ali to je
antiutilitaristiko nastojanje znatno ire od svoje osnovne kritike
intencije. Ono je trojako. Prije svega je empirijsko. Polazi od
stajalita da treba uzeti u obzir sve oblike praktinog djelova-nja
koji izmiu igri interesa ili pak bolje oznaiti golemi mrani
kontinent koji valja promiljati i graditi (Caill, 1989:10). Potom
je analitiko. Polazi naime od sljedee pretpostavke: ako su orua
drutvenih znanosti nesposobna iscrtati kartografi ju tog go-lemog
mranog kontinenta onda je to i zbog toga to su pravila i
usmjerenja, jednom rijeju metrika drutvenih znanosti, u potpunosti
usredotoeni na opis interesnog djelovanja. Stoga, da bi se podrobno
zahvatile drutvene prakse i institucije, valja stvo-riti drukija,
radikalno nova orua ili, kuhnovski reeno, razraditi novu paradigmu.
Napokon, nastojanje je normativno. Naime, ako imamo na umu navedeni
kontinent i ako zbog njega moramo stvoriti orua koja ga mogu
opisati, treba stvoriti i sredstva kako bi se izgradilo novo drutvo
koje ne proizlazi ni iz interesa (pa je stoga podreeno tritu) ni iz
moi (pa je stoga u cijelosti obiljeeno igom drave). Taj
antiutilitaristiki nain miljenja, koji relativizira trite, rjeito
se moe ilustrirati ovim stavom Jacquesa Godbouta: Rei da je trino i
politiko drutvo sekundarno nipoto ne implicira da ga se moe
smatrati nebitnim, kao da ono pripada nadgradnji. To jednostavno
znai da prije nego to uzmognu zauzeti ekonomske, politike ili
administrativne funkcije ljud-ski subjekti moraju biti oblikovani
kao osobe, to jest ne kao vie ili manje heterogene sume posebnih
uloga ili funkcija, nego kao autonomne jedinice obdarene minimumom
vlastite koherentnosti. I to oblikovanje biolokih individua u
drutvenu osobu ne doga-a se najprije u vie ili manje apstraktnoj
sferi trita i drave, iako ta sfera na svoj nain tome pridonosi, ve
u sklopu primarne drutvenosti, gdje se, u obitelji, susjedskim,
dru-
Book SE-3.indb 324Book SE-3.indb 324 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
325
garskim, prijateljskim vezama, uspostavljaju meuosobni odnosi
(Godbout, 2000:25). Gledano s ovog stajalita, trite je glavno
poprite na kojem se razvija utilitaristika an-tropologija. Ili,
kako kae Alain Caill, jedan od glavnih protagonista
antropoloko-eko-nomskog antiutilitarizma, sustav trine ekonomije
jedino je podruje ljudske prakse na kojemu utilitaristika
aksiomatika interesa moe izgledati neposredno adekvatnom (Caill,
1989:65). Razlikovni odnos trita prema organizaciji najvie su
tematizirali autori koji se bave analizom poslovnog ivota raznih
tvrtki, pri emu se osobito istiu radovi Olivera Williamsona.
Analize tih autora uglavnom svode na sljedeu tezu: budui da
transakcije na tritu kotaju, da imaju svoju cijenu ponekad je
poeljno, probitano i mogue pribjei alternativnim oblicima
organizacije razmjene. Granica izmeu organizacije i trita ogleda se
u koritenim mehanizmima koordinacije, jer nije isto poiva li taj
mehanizam na cijeni ili na intervenciji poduzetnikog autoriteta. Iz
analize razgraniu-jueg odnosa izmeu trita i organizacije izvodi se
ovaj opi zakljuak: kao to trite i organizacija tvore dva velika
naina koordinacije ekonomskih aktivnosti tako u samim tim nainima
mogu postojati heterogeni oblici artikulacije akcija i interesa
pojedinih zastupljenih sudionika (Williamson, 1981; Franois,
2008:73). Trei razlikovno-razgraniujui odnos, odnos trita i drave,
teorijski je najkontrover-zniji. Tu teorijsku kontroverznost jasno
izraavaju dva posve oprena stajalita: stajalite Ludwiga von Misesa
i Friedricha Hayeka koji trite suprotstavljaju dravi (planiranju) i
dravu smatraju epistemoloki nedostatnom u odnosu na trite;
stajalite marksi-stike i socijaldemokratske inspiracije koje
protuslovlje izmeu trita i drave oslanja na kritiku posvemanjeg
potrinjenja (commodifi cation) drutvenih odnosa do kojeg dovodi
neobuzdano trite i kojemu se, obuzdavajui ga, suprotstavlja drava.
Zastupa-jui prvo stajalite von Mises i Hayek smatraju da primjena
planiranja kao ekonomskog modela dovodi do bujanja dravne
intervencije u ekonomskom ivotu. Oni trite i plan suprotstavljaju
kao dvije fundamentalno oprene organizacije ekonomskog ivota. Prema
Hayeku, planiranje i, u irem smislu, dravna regulacija poseban je
sluaj openi-tijeg pristupa koji on naziva racionalistikim
konstruktivizmom. Taj pristup pokuava stvoriti ex nihilo drutvene
institucije, gradei ih more geometrico s ambicijom da poslue kao
adekvatna sredstva za eksplicitno postavljene poeljne ciljeve.
Takav je pothvat, dri Hayek, nuno osuen na propast, i to prije
svega zbog epistemolokih razloga. Dok je inenjeru mogue ovladati
skupom spoznaja i informacija potrebnih za gradnju proji-ciranog
stroja, te spoznaje i informacije ne postoje kada je rije o tome da
se pristupi neemu takvome kao to je socijali inenjering. Hayek
smatra da u znanju pojedinca valja praviti razliku izmeu znanja
univerzalne naravi, koje tvori skup znanstvenih te-orija i njihova
provjera u tehnolokim postupcima, i posebnog znanja zasnovanog na
ovladavanju pojedinanim injenicama i spoznajama zasebnih prostornih
i vremenskih situacija. Upravo je pojedinano znanje glavni, ako ne
i jedini izvor proizvodnje vri-jednosti u ekonomskom ivotu. No
pojedinana se spoznaja esto zanemaruje u korist teorijske i
univerzalne spoznaje, za koju se a priori smatra da je znatno tea.
esto se polazi od hipoteze da javna vlast, u elji da intervenira u
ekonomiji, raspolae upravo
Book SE-3.indb 325Book SE-3.indb 325 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
326
tom opom teorijskom spoznajom te da, bez ikakvih tekoa, moe doi
do spoznaja o pojedinanim injenicama neophodnima za njezinu
intervenciju. Ta je hipoteza po Hayekovu miljenju pogrena. Spoznaja
pojedinanih injenica neophodna za razumnu i djelotvornu
intervenciju u ekonomiju pretpostavljala bi da jedan sveznajui duh
moe zahvatiti pojedinane spoznaje kojima raspolau svi ekonomski
akteri. Postavlja se pita-nje kako je uope mogua ta kompilacija
desetaka tisua pojedinanih iskustava, utoliko vie to ekonomske
injenice suvremenih drutava tvore ono to Hayek oznaava termi-nom
hiperkompleksnost. Odatle proizlazi i tegoba, odnosno nemogunost
planiranja. Da bi planersko nastojanje bilo mogue bilo bi potrebno
da planerski akter posjeduje savrenu spoznaju buduih dogaaja. Ali u
ekonomskom se svijetu stalno deavaju novi dogaaji koji neprestano
dovode u pitanje mogua predvianja. Stoga se cijeli problem sastoji
u tome da se sazna koji se proces odluivanja najbolje i najbre
prilagoava tim stalno mijenjajuim uvjeti-ma. Za Hayeka je to sustav
trita i cijena jer se tim putem najbre dobivaju informacije o
obiljejima ekonomskog kretanja. Osporavajui paradigmu planiranja
Hayek pobija i druge hipoteze na kojima ona poiva. Primjerice,
postavka da planersko nastojanje nekog aktera omoguuje organizaciju
ekonomskog ivota svih drugih aktera poiva na hipotezi da su akcije
tih aktera apsolutno predvidljive i meusobno neovisne. Ima li se,
meutim, na umu da ekonomski akteri nisu monade i da se njihove
akcije mogu opisati kao primjereni odgovori na prethodne akcije
njihovih suparnika oigledno je posrijedi injenica da su akteri
meuovisni. Utoliko zamisao planiranja postaje jo delikatnija.
Naime, da bi ona bila mogua bilo bi nuno da je planer sposoban
anticipirati sve reak-cije na svoje vlastite postupke, da je
sposoban zamisliti i posljedice tih reakcija i svemu tome a priori
prilagoditi svoje planove. To je, meutim, nemogue, bolje rei
uzaludno. Rije je zapravo o nizu intelektualnih operacija koje se
svode na svojevrsnu beskona-nu regresiju, stalno reagiranje na
promjenjive anticipacije. U svojim epistemolokim razmatranjima,
vezanim za problem trita i planiranja, Hayek nikada ne gubi iz vida
ve spomenuti odnos izmeu pojedinanog i univerzalnog znanja.
Pojedinano znanje, smatra on, igra odluujuu ulogu u procesu
stvaranja. A to se znanje na plansku razinu moe prenijeti samo na
diskontinuiran nain, iz razdoblja u razdoblje. Meutim, to se znanje
stvara i kontinuirano i trenutano zbog toga to se ono razrauje
onako kako po-jedinci djeluju. Budui da su pojedinane spoznaje
najee individualne i preutne one se, kao skup informacija potrebnih
za planiranje, ne mogu prenijeti u jedan jedinstveni centar. I u
tome je jedno od ogranienja planske koncepcije. Sve u svemu, za
Hayeka je nemogue plansko nastojanje shvaeno prema modelu
soci-jalnog inenjeringa. Ono se sueljava s principijelnom zaprekom
koja lei u injenici da ne moe zadovoljiti svoje potrebe za
informacijom. Njemu je potrebna centralizirana i postojana
informacija, a ekonomske su injenice po defi niciji
decentralizirane, meuo-visne i dinamine. Hayekovo je stajalite moda
najpregnantnije saeo Paul Nemo koji kae: Trite je oblik ljudske
komunikacije koja, posredstvom formalnih procedura prava i izraza
cijena, ostvaruje anonimno sueljavanje meu ekonomskim akterima koji
se ne moraju poznavati da bi, za svoju uzajamnu korist,
razmjenjivali dobra i usluge.
Book SE-3.indb 326Book SE-3.indb 326 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
327
Budui da je pravo apstraktno a cijene kodirane akteri ne moraju
znati kakve su pre-dodbe o svijetu i preferencije njihovih
partnera; oni se ne moraju slagati u pogledu odgovarajue vanosti
ciljeva koje slijede (Hayek, 1980; Nemo, 1988:36; von Mises, 1988).
Epistemoloka prizma kroz koju Hayek sagledava odnos izmeu trita i
drave ima dalekosene koncepcijske i praktine konzekvencije. Radi se
o dva nesvodiva pore-tka spoznaje iz kojih izrastaju dva
nepomirljiva oblika organizacije ekonomskog ivota: dravno-planski i
trini, pri emu je ovaj drugi za Hayeka nadmoan i epistemoloki i
ekonomski. No postoji i posve drugaiji pristup poimanju opreke
izmeu trita i drave, odnosno onome to se katkad oznaava kao
dijalektika potrinjenja/rastrinjenja. Dapae, taj pristup, bez
obzira na svoje praktine ishode i izvedbe, ima znatno duu i
teorijski bogatiju tradiciju nego onaj hayekovski. Polazi od uvida
da apsolutna dominacija tri-ta, kakva je tipoloki ozbiljena u
kapitalistikom sustavu, dovodi do pretvaranja svih stvari u robu.
Karl Marx je, nedvojbeno, bio onaj klasinosocioloki i
ekonomskoteo-rijski autor koji je o tome formulirao najradikalnije
i najdalekosenije stavove. Pojam robe igra u Marxovoj koncepciji
toliko vanu ulogu da upravo s njime poinje njegovo fundamentalno
djelo Kapital. Bogatstvo drutava u kojima vlada kapitalistiki nain
proizvodnje oituje se kao ogromna zbirka roba, a pojedinana roba
kao njegov osnovni oblik. Radi toga nae istraivanje otpoinje
analizom robe (Marx, 1947:1). Analiza se nastavlja uvoenjem i
tumaenjem razlike izmeu upotrebne i razmjenske vrijednosti robe,
pri emu se, izmeu ostalog, konstatira da se razmjenska ili prometna
vrijednost javlja u samom odnosu robne razmjene. A taj je odnos
zapravo trite. Ako trite regulira svekoliko funkcioniranje
ekonomije i ako stoga bilo koje dobro moe posta-ti robom to znai da
se svako dobro moe opisati bilo iz aspekta njegove upotrebne
vrijednosti (kao dobro koje odgovara odreenoj drutvenoj potrebi)
ili pak iz aspekta njegove razmjenske vrijednosti ija je osnova
vrijednost defi nirana drutveno potrebnim vremenom za njegovu
proizvodnju. Drugim rijeima, budui su dobra poeljna, budui da imaju
upotrebnu vrijednost ona su podlona razmjeni. No postavlja se
pitanje kako je ta razmjena mogua. Da bi to bilo mogue dobrima se
mora pripisati razmjenska vrijednost koju Marx defi nira kao
razmjer u kojem se upotrebne vrijednosti jedne vrste razmjenjuju za
upotrebne vrijednosti druge vrste (Marx, 1947:2). Kako, meutim,
meusobno usporediti te dvije upotrebne injeninosti? Da bi ta
usporedba bila mo-gua valja se osloniti na jedan element koji je
istodobno zajedniki svim robama i koji je kvantitativno odrediv. A
taj je element ljudski rad potreban za njihovu proizvodnju. Ovi
naoko tehniki i pomalo deskriptivni stavovi imaju, meutim, golemo
socijalno ekonomsko znaenja. Slijedi li se Marxova analiza sukladno
radikalnoj epistemologi-ji koja je svojstvena njegovoj
epistemologiji dolazi se do bitnih socijalno-ekonomskih nalaza.
Stranke koje razmjenjuju na tritu misle da razmjenjuju dobra ija se
vrijed-nost nadaje kao obiljeje ni malo drukije od boje ili obliku.
No, u stvarnosti, stranke razmjenjuju robe ija je vrijednost
razmjerna radu potrebnom za njihovu proizvodnju. Pojednostavljeno
reeno, razmjena roba nije u stvari drugo do razmjena ljudskih
radova. To je izvorite uvida prema kojemu sudionici razmjene na
tritu podlijeu fetiizmu
Book SE-3.indb 327Book SE-3.indb 327 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
328
robe. Trite omoguuje razmjenu prikrivajui, zamraujui njezine
objektivne uvjete mogunosti, to jest injenicu da je ta razmjena
zapravo razmjena meu radovima a ne meu robama. To je ono to Marx, u
poetku prve knjige Kapitala, objanjava u glaso-vitom odjeljku o
fetikom karakteru robe i njegovoj tajni. Ovdje se, kae on, zbiva
samo to da odreeni drutveni odnos meu samim ljudima uzima za njih
fantazma-gorini oblik odnosa meu stvarima. Pa zbog toga, da bismo
nali analogiju, moramo pribjei maglovitim sferama vjerskog svijeta.
U njemu proizvodi ljudske glave izgledaju da su samostalna oblija,
obdarena vlastitim ivotom, i koja se nalaze u odnosima meu sobom
kao i s ljudima. Ovako je i s proizvodima ljudskih ruku u robnom
svijetu. Ovo ja nazivam fetiizmom, koji prijanja za proizvode rada
im se proizvode kao robe, i koji je zbog toga nerazdvojno skopan s
robnom proizvodnjom. Taj fetiki karakter robnog svijeta potjee,
kako je prednja analiza ve pokazala, iz osobitog drutvenog
karaktera rada koji proizvodi robu (Marx, 1947:37-38). Prema tome,
na tritu svako dobro po-staje roba i svaka robna razmjena prikriva
njezine stvarne uvjete mogunosti. No ako svako dobro koje se
razmjenjuje postaje roba to znai da se i rad, odnosno radna snaga,
takoer moe razmjenjivati poput bilo koje robe. Radna je snaga, kako
to jezgrovito defi nira Gerard Bensussan, u radnom procesu
pokrenuta ljudska energija u cilju preobrazbe predmeta rada u
upotrebna vrijednosti (Bensussan, 1985:78). Jedan se od kljunih
momenata Marxovih razmatranja u prvoj knjizi Kapitala sastoji u
tome da na radnu snagu primjenjuje teoriju robe koju je do tada
poimao posve openito. Naime, budui da radna snaga ima to posebno
svojstvo da moe stvarati vrijednost ona je roba sasvim osobite
naravi. Ali radna je snaga i roba poput svih ostalih, utoliko to
joj je vrijednost odreena vrijednou sredstava potrebnih za njezinu
reprodukciju. Kapitalizam se, dakle, od drugih naina proizvodnje
razlikuje po tome to unutar njega svaka proizvodnja poprima oblik
robe, bez obzira na to je li ona namijenjena potronji kapitalista
ili najamnika ili novoj proizvodnji (Bidet, 1985:701-703). Razvoj
trita izraava se, dakle, u opem potrinjenju drutvenih odnosa i u
poistovjeivanju s rob-nim oblikom svega to se razmjenjuje na tritu
(dobara, usluga, rada). To potrinjenje drutvenih odnosa nije se,
meutim, po nekoj vrsti inherentne nunosti, razvijalo na linearan
nain. Ono je nailazilo i na frontalno osporavanje, a drava je bila
jedno od glavnih sredstava kojim se pokuavalo ako ne dokinuti taj
proces ono barem obuzdati njegove uinke. U tom smislu E. Huber i J.
D. Stephens izlau tezu da je uspon socijalnih drava bio, izmeu
ostalog, motiviran onim to se naziva industrijalistikom logikom
(Huber/Stephens, 2005). Industrijalizacija i urbanizacija unitile
su tradicionalne sustave dru-tvene zatite koju su prethodno
osiguravale obitelji i lokalne zajednice. Drava je od sada sama
morala osiguravati minimalnu dobrobit radnika. Rastui resursi
kojima su raspo-lagale zahvaljujui procesima industrijalizacije
omoguavali su dravama obavljanje te uloge. U izvjesnom smislu,
potrinjenje se moe shvatiti kao jedan od aspekata onoga to Huber i
Stephens nazivaju industrijalizacijom. I neke su socijalne drave,
kako to objanjava G. Esping-Anderson, uspostavljene upravo radi
borbe protiv tog posebnog aspekta povijesnog procesa
industrijalizacije. U svojoj tipologiji socijalnodravnih po-
Book SE-3.indb 328Book SE-3.indb 328 13.12.2010.
21:58:0013.12.2010. 21:58:00
-
Soc. ekol. Zagreb, Vol. 19 (2010.), No. 3Rade Kalanj: Ekonomska
sociologija i problem trita
329
redaka on izdvaja socijaldemokratsku dravu blagostanja koja
socijalna prava brani od trita tako da od toga mogu imati koristi
sve drutvene kategorije, ak i one koje ne sudjeluju na tritima.
Rastrinjenje (de-commodifi cation) o kojem govori Esping-Anderson
oznaava stupanj na kojemu pojedinci i obitelji mogu postii
socijalno pri-hvatljiv ivotni standard nezavisno o svom
sudjelovanju na tritu (Esping-Anderson, 1990:37). Dakako, to se
rastrinjenje ne odvija samo po sebi. Ve je i iz Marxovih uvida
posve jasno da je na djelu stalna borba protiv jedne, u trite
dubinski ukorijenjene struje miljenja i djelovanja. Tu je borbu,
dri Esping-Anderson, na sebe preuzela dra-va blagostanja. Ona je
eksplicitno shvaena kao trajno sredstvo obuzdavanja odnosno
suzbijanja spontanog trinog dinamizma. Esping-Anderson ne proputa
naglasiti da nije rije o bilo kakvoj dravi. Naime, drava
blagostanja ne smije se shvatiti kao vie ili manje obuhvatni
katalog socijalnih politika koje se provode na nekom danom
prostoru. Treba je, naprotiv, shvatiti kao kompleks sustavnih
zakonskih i organizacijskih odnosa izmeu drave i ekonomije (Vallet,
2002: 423). Dodue, u iznimno cijenjenim i citira-nim radovima
Esping-Andersona nema podrobne socioloke razrade tih meuodnosa; on
ne nudi ni sustav koncepata za opisivanje tih meuodnosa. No u
njegovim je radovi-ma, kako mu mnogi priznaju, samo nastojanje
vanije i bitnije od konceptualnih orua kojim se slui. Drava
blagostanja, u svojoj povijesnoj dinamici kao i u svojoj funkciji,
moe se shvatiti kao faktor kojim se suzbijaju i ponitavaju
implikacije neogranienog irenja trine sfere. Spram potrinjenja koje
je opisao Marx, drava moe biti kljuni imbenik rastrinjenja
drutvenih odnosa (Franois, 2008:80). Duh navedenog stava donekle je
prepoznatljiv u programskoj krilatici onih protagonista suvremene
socijalde-mokracije koji kau: Trina ekonomija da, trino drutvo
ne.
V. POKUAJI PREVLADAVANJA JEDNOSTRANIH PRISTUPA
Iz prethodnih je razmatranja oigledno ono to je vie puta
istaknuto, naime da je trite ne samo vana nego sredinja
problematska toka sociolokog razumijevanja suvreme-nih ekonomskih
kretanja. Ono je, s jedne strane, jedan od glavnih oblika koji
pridonose strukturiranju ekonomskih procesa a, s druge strane,
upravo se spram njega prieljkuju, razrauju i uspostavljaju
alternativni oblici ekonomije. Vjerojatno je ta neraskidiva i teko
zanemariva dvojnost glavni razlog zbog kojeg recentna ekonomska
sociologija pokuava dekonstruirati granice izmeu trine i netrine
sfere. Dvojnost se, dakle, ne dokida nego dekonstruira. Polazi se,
primjerice, od teze o kultu