Jovo Baji
KAKO JEPOKATOLIENA ZAPADNA HERCEGOVINAZavrna faza potpunog
rimokatolienja Zapadne Hercegovine, zapoeta u petnaestom, dogodila
se u dvadesetom veku. U toku dva svetska rata, i u versko-graanskom
ratu koji se vodio od 1991. do 1995. godine rimokatolici su,
predvoeni svojim biskupima i sveenstvom, narodnim prvacima i
institucijama kojima je duh zadahnula Rimokatolika crkva, nasiljem
(pokoljima i progonima) izbrisali i poslednje oaze srpskog
pravoslavnog naroda, koji je jo u sedamnaestom i osamnaestom veku
inio veinu stanovnitva ovih prostora. I u Zapadnoj Hercegovini,
koja se najdue opirala Rimskoj crkvi i koja je od svih dalmatinskih
priobalnih regija poslednja pokatoliena, ponovio se onaj svojevrsni
fenomen: prvo je, preavi iz pravoslavlja u rimokatolianstvo, srpsko
pravoslavno stanovnitvo promenilo veru, a onda su krajem
devetnaestog veka rimokatoliki sveenici, uz pomo austrougarske
drave, Srbe rimokatolike preimenovali u Hrvate, stvorivi ujedno od
njih najfanatinije protivnike Srba i pravoslavlja.1 Rimokatolika
vera, ili kako se to onda zvalo latinska vera, tek u esnaestom veku
poinje ozbiljnije da puta korene u dananjoj Zapadnoj Hercegovini
zapadnim zemljama oblasnog gospodara Stefana Kosae, Hercega od
Svetoga Save, to su se prostirale od desne obale Neretve do reke
Cetine, na jugu do Jadranskog mora, a na severu severnim obodima
Ramske doline, severnim obodima Duvanjskog i na najveem delu
Livanjskog polja.2 Ovaj istorijski i geografski prostor
antropogeograf Jevto Dedijer uvrstio je u Staru Hercegovinu.3 I u
administrativnoj podeli Srpske pravoslavne crkve vei deo Zapadne
Hercegovine bio je u sastavu Zahumsko-hercegovake eparhije. Duvno,
kao najisturenija taka na severozapadu Stare, ali i Zapadne
Hercegovine pominje se prvi put u istorijskim izvorima u prvoj
polovini osamnaestoga veka kao sastavni deo Zahumsko-hercegovake
eparhije,4 ali postoji uverenje da je Duvno odavno bilo u sastavu
ove eparhije ija se granica prostirala severnom stranom duvanjskog
kraja,5 to se prenelo i posle reorganizacije Mitropolije
hercegovake dijaceze i tako ostalo do danas.6Ovaj prostor poklapa
se i sa Paganijom, o kojoj u 30. i 36. glavi svedoi najcenjeniji i
najvie citirani istorijski izvor O upravljanju dravom Konstantina
Porfirogenita,7 koju po reci Neretvi naziva i Neretljanskom oblau,
navodei da je dugo vremena bila nekrtena i koju su zbog toga zvali
Paganijom.8 U toj oblasti, kako svedoi Porfirogenit, iveli su Srbi
kojima je vladao srpski vladar.9 Neretvljani, uveni morski gusari,
kako tvrdi Porfirogenit, bili su Srbi,10 a ovamo su doli u vreme
cara Iraklija.11 Meu tri neretvljanske upe koje je Porfirogenit
zapisao pod imenima Rastoc (Rastok, na istoimenom jezeru kod
Vrgorca), Makar (centar u dananjem selu Makar kod Makarske), je i
upanija Dalen (Duvno) koja je daleko od mora i oni (tj. njeni
stanovnici) ive od obraivanja zemlje.12 Meu poznatim istoriarima
koji su upu Dalen prihvatili kao Duvno bili su Srbi Ljubomir
Kovaevi i Ljubomir Jovanovi,13 Hrvati Tade Smiiklas,14 Vjekoslav
Klaji,15 zatim Konstantin Jiraek,16 a zanimljiva su i zapaanja
uenog svetenika Ljube Vlaia.17
O srednjovekovnoj veri stanovnika Zapadne Hercegovine, nekadanje
Paganije, svedoe steci, ostaci raznih grobalja, temelji i spomeni o
brojnim crkvama i nekoliko manastira. Jedan od najboljih
poznavalaca srednjovekovnih steaka u Hercegovini, Hercegovac po
roenju, rimokatolik po veroispovesti, ak franjevake gimnazije na
irokom Brijegu, Marko Vego, nudei brojne dokaze utvrdio je da su te
steke na grobovima podizali vernici koji su ispovedali pravoslavnu
veru, da su to u stvari bili grobovi pravoslavaca.18 Na ovom
prostoru pored drevnih manastira koji su bili podignuti u primorju
(Zaostrog, Makarska) i na krajnjem jugozapadnom delu Zapadne
Hercegovine, na Duvanjskom polju postojao je manastir Labostin ili
Hlabostin; sauvao se i peat ovog manastira, ali i jo neki
materijalni tragovi i narodno seanje,19 a koji je, po svoj prilici,
bio razoren u prvim vekovima turskog ropstva.Istoriari Srpske
pravoslavne crkve jo se nisu dovoljno bavili istorijom hrianstva na
prostoru nekadanje Porfirogenitove Neretvljanske oblasti. Ne uzima
se dovoljno u obzir ni injenica da je u Solinu, kod dananjeg
Splita, jo od apostolskih vremena postojala crkva koju su, kako
tvrde neki istraivai, uspostavili apostol Pavle i njegov uenik
Tit.20 Kada je u Rimskom carstvu hrianstvo dobilo dozvolu za
postojanje i kada je kasnije postalo zvanina dravna religija,
episkopi Solinske crkve imenovani su u Carigradu, a ne u Rimu.21
Pravoslavnu veru, sve do Splitskih crkvenih sabora krajem desetog i
poetkom jedanaestoga veka, ispovedali su i Hrvati, kojima je rimski
papa posle nametao episkope koji su mu se pokoravali.22 I monatvo
iji je rodonaelnik Sveti Irinej dolo je na ove prostore sa
hrianskog istoka.23 Prvi pravoslavni manastiri u Makarskom
primorju, kako tvrdi Nikodim Mila, podignuti su 872. godine u
Zaostrogu, Poljicima i Makaru,24 a manastir u Makaru odrao se sve
do petnaestog veka, a njihove razvaline poetkom dvadesetog veka
narod je nazivao manastirinama.25 U tim manastirima, o emu je
svedoio fra Ante Luli, boravili su kalueri vasilijanci,26 iz reda
Vasilija Velikog, a tome redu pripadala je i veina monatva
srednjovekovne Crkve bosanske. U tim manastirima su se, kako kae
Nikodim Mila, primenjivala pravila Antonija Velikog i Vasilija
Velikog.27
Bogomolje Svetosavske Crkve
Kada je Sveti Sava 1219. godine postao prvi srpski arhiepiskop i
uspostavio autokefalnu Srpsku arhiepiskopiju drevni neretvljanski
prostori nali su se u okrilju Srpske crkve, gde je, kao etvrta po
redu, osnovana Zahumsko hercegovaka eparhija, a sedite episkopa
bilo je u crkvi Svete Bogorodice na Stonu.28 Osnivanjem Zahumske
episkopije i zahvaljujui duhovnoj delatnosti koju je pokrenuo Sveti
Sava uticaj Srpske crkve osetio se i u Neretvljanskom i Makarskom
primorju.29 U Makarskoj su tada postojale dve srpske crkve Svetog
Nikole i Svetog Pankracija, a na poluostrvu Peljecu ije je
stanovnitvo tada ispovedalo jedino pravoslavnu veru, bile su etiri
pravoslavne crkve Svetog Stefana, Svetog ora, Svetog Nikole i Svete
Marije, na ostrvu Koruli uzdizala se tada pravoslavna crkva Svetoga
Vida, a na Mljetu manastir Svete Marije.30 O tim bogomoljama
sauvali su se pomeni u poveljama srpskih vladara iz loze Nemanjia.
Ve po osnivanju Humske episkopije Stefan Prvovenani i Sveti Sava
darovali su sabornoj crkvi Svete Bogorodice na Stonu, u kojoj je
bilo i sedite episkopa, brojna sela meu kojima je bilo i ivogoe kod
Makarske, a ova darovnica ponovljena je i u sauvanoj povelji Uroa I
kojom se ovo potvruje.31 Stefan Prvovenani darivao je manastiru
Svete Marije na ostrvu Mljetu nekoliko sela,32 ovu povelju potvrdio
je i kralj Milutin.33 Sauvala se i povelja kralja Stefana Deanskog
kojom on potvruje jednu darovnicu svoje majke manastiru Svete
Marije na Mljetu.34 Mesto u kome je bila crkva Svete Trojice kojoj
Jelena, kerka kneza Lazara Hrebeljanovia i ena vojvode Sandalja
Hrania Kosae, svojim testamentom namenjuje poklon, za neke
istoriare bila je Korula.35 Iz ovoga vremena je moda i manastir
Labostin na Duvanjskom polju.36Srbi sa Makarskog primorja i
njegovog zalea, iz Zapadne Hercegovine koja se geografski poklapa
sa Porfirogenitovom zemljom Neretvljana, poslednji su od svih
dalmatinskih oblasti od Bara do Rijeke ostavili pravoslavnu, i
preli u katoliku veru. O tome uostalom svedoe i brojni
rimokatolici, istraivai prolosti makarskog podruja od kojih mnogi
potiu sa tih predela. Pisac prve poznatije knjige o Makarskoj,
Miroslav Alaevi tvrdio je da su stanovnici ovih krajeva najkasnije
ostavili pravoslavnu vjeru, to je u njima, za srednjih vjekova
cvala i vladala domaa bogumilska vjera, bogumilstvo i irilica i uz
nju skopana knjievnost.37 On je takoe ukazivao da je u bibliotekama
i arhivama manastira u Makarskom primorju bilo dosta starih
neproitanih knjiga i vrednih predmeta koji svedoe o dobu kada je
stanovnitvo ovih krajeva ispovedalo pravoslavnu veru.38 Jedan od
najpoznatijih rimokatolikih istraivaa makarskog podruja druge
polovine devetnaestoga veka, i jedan od najpoznatijih dalmatinskih
intelektualaca toga doba, Mihovil Pavlinovi napisao je jednom
prilikom: Pria je u puku da u davne vieke i Poljiani su bili
istonog obreda kao to je dobar dio dalmatinskih Zagoraca.39 Ove
tvrdnje ponavljali su jo i neki rimokatoliki pisci kao to su fra
Ante Luli i don Jakov Bogli koji su za dalmatinske rimokatolike
govorili da su to Srbi koji su primili katoliku veru.40Posle
splitskog crkvenog sabora iz 1075. godine na kome je odlueno da se
pravoslavlje u Dalmaciji iskoreni,41 rimokatoliki biskupi iz Splita
nasrtali su tokom srednjeg veka na Neretvljansku oblast da
Neretvljane stave pod skut rimskog pape. Tokom dvanaestog i
trinaestog veka Srbi na elu sa plemikom porodicom Kai, koja je
drala tvrdi grad Omi, snano su im se suprotstavljali.42 Ljudi
gospodara Omia, Nikole Kaia (1167 - 1180) kamenovali su ispod
Debelog brda kod Mostara splitskog nadbiskupa Rajnerija.43 Posebno
se srano odupirao nasrtajima rimokatolianstva knez Mladu Kai koji
je organizovao napad na krstae koji su se preko njegove teritorije
kretali u Svetu zemlju, a sam knez Mladu je optuen da je ubijao, i
ak ive derao krstae.44 Rimokatoliki sveenici nisu imali pristupa
ovim krajevima kada je Neretvljanska oblast ula u sastav
srednjovekovne Bosne. 45Verolomne velmoe Vlatkovii
Neki istraivai, pozivajui se na jedan dokumenat, pisan na
pergamentu, koji se uvao u arhivu samostana u Makarskoj, tvrde da
je rimokatoliku veru u ovom delu Dalmacije i njenog zalea uveo na
silu srednjevekovni velmoa arko Humski, gospodar ovog podruja. On
je navodno 1468. godine naredio da se iz samostana u Makarskom
primorju isteraju rimokatoliki redovnici iz reda Svetog Avgustina,
a na njihovo mesto doveo je franjevce.46 Arheografskim
ispitivanjima ovog dokumenta, koje su u dvadesetom veku uradili
hrvatski naunici, utvreno je da je re o falsifikatu Rimokatolike
crkve, uraenom u osamnaestom stoleu.47 Ovaj falsifikovani dokumenat
uvao se sredinom dvadesetog veka u arhivu samostana Zaostrog, a
hrvatski istoriar Karlo Jurii smatra da neki njegovi navodi mogu
biti istiniti.48 Iznesen je i podatak da je arko Humski 1460.
godine na silu preuzeo vlastelinstvo Zaostrog, odakle je, sa
njihovog poseda, proterao srpsku pravoslavnu vlastelinsku porodicu
Jugovie, a onda izloio njihovu imovinu javnoj prodaji, koju je
zatim sam kupio. Na novokupljenom posedu naao se i pravoslavni
manastir Zaostrog, iz koga je proterao pravoslavne kaluere, na
njihovo mesto doveo je rimokatolike redovnike Svetog Avgustina,
avgustijance, a kasnije je umesto njih 1468. doveo bosanske
franjevce.49 U istorijskim izvorima koji svedoe o poslednjim
godinama postojanja srednjovekovne oblasti Hercegovine, koja je
bila posed oblasnog gospodara Stefana Vukia Kosae, esto se pominje
arko Humski. Pripadao je porodici Vlatkovia koja je na istorijskoj
sceni imala nekoliko velikaa, i bila je u vazalnim odnosima prema
Kosaama sa kojima je bila u stalnim sukobima . A te sukobe
podgrevali su svi oni koji su kao i Vlatkovii bili u
neprijateljskim odnosima sa Hercegom Stefanom, a naroito je to
inila Dubrovaka Republika.50 Vlatkovii su, kako smatra Vinko
Foreti, bili samostalni u odnosu na oblasne gospodare Kosae, a
godine 1466. stavili su se pod okrilje ugarskog kralja Matijaa.51
Izgleda da je u to vreme ova porodica prihvatila i rimokatoliku
veru a jedan od arkove brae, knez Andrija Vlatkovi pristupio je
1458. godine franjevakom redu gde je dobio ime Avgustin, ostavi meu
franjevcima samo dve godine, a onda se vratio svojoj eni.52 Izgleda
da je Avgustin, ili Fragustin kako su ga zvali savremenici, bio
labilna linost; godine 1482. prihvatio je vrhovnu vlast Turaka, a
neki smatraju da je tada bio preao i na islam,53 a onda se opet
vratio rimokatolianstvu, do kraja ivota zadrao svoje redovniko ime,
i sahranjen je u samostanu Zaostrog.54 Izgleda da ga je nadiveo
brat arko koji je umro u dubokoj starosti 1498. godine.55Postoji
mogunost da su velikai iz pokatoliene plemike porodice Vlatkovia,
podsticani iz vrhova Rimokatolike crkve, u vreme kada je pred
turskim osvajaima nestajala samostalna srednjovekovna bosanska
drava, ali posle nje i Hercegovina hercega Stefana, pravoslavne
manastire u makarskom primorju prepustili rimokatolicima.
Franjevci zaposedaju pravoslavne bogomolje
I pored brojnih istorijskih izvora koji svedoe o padu
Hercegovine i dolasku Turaka, kada je na samom kraju zaposednuto i
Makarsko primorje,56 teko je kompletirati potpuniju predstavu o
verskim prilikama koje su vladale u vreme turske vladavine u
trajanju od jednog i po veka. Za ovaj prostor koji je bio od
stratekog znaaja borili su se Turci, Mleani i Maari, a esti ratni
sukobi donosili su pustoenja i preseljavanja stanovnitva. U tim
pustoenjima stradala su i naselja i manastiri. Takva preseljavanja
zabeleena su 1503. godine, kada se starosedelako stanovnitvo
povuklo na sigurnija stanita na susedna ostrva, a najvie na Hvar, a
na njihova mesta iz makarskog zalea naseljavalo se novo
stanovnitvo, meu kojima je bilo dosta bosanskih pravoslavaca koji
su kasnije prevoeni u rimokatoliku veru.57 Tada je, kako tvrdi Jaka
Ravli, dolo i nekoliko bosanskih franjevaca koji su se naselili u
opustelim manastirima Zaostrogu i Makarskoj.58 Manastir u Makarskoj
prvo su zapalili Turci,59 ali su ga palili i rimokatolici Mleani
koji su ovu bogomolju spalili 1537. godine pod izgovorom, da se u
njoj Turci ne bi utvrdili.60 Mleane su ponovo potisnuli Turci koji
su spalili ono to je preostalo u Makarskom primorju.61Ne zna se
taan datum gradnje sadanjeg samostana u Makarskoj.62 Jaka Ravli
iznosi podatak da je crkva makarskog samostana bila izgraena 1620.
godine.63 Ima i miljenja da je to bilo u vreme biskupa Stjepana
Blakovia koji je umro 1776. godine i koji je sahranjen u ovom
samostanu,64 a uzima se da je ove godine izgraena crkva.65 Nije
jasnija sudbina preostala dva samostana u Makarskom primorju
Zaostroga i ivogoa. Sadanja crkva samostana u Zaostrogu kod
Makarske sazidana je 1747. godine.66 Crkva zaostrokog samostana
sazidana je 1747. godine, a kako svedoi iriliki natpis samostan je
osvetio biskup Bosne Poege i Beograda, Franjo Balievi.67Prvo monako
pribeite u Zaostrogu kako kae Ljubo Vlai, podignuto je 872. godine,
a podigli su ga monasi istonog obreda.68 Ploa sa irilikim natpisom,
koja je bila u zidu prvobitne manastirske crkve, postojala je sve
do 1747. godine, kada su franjevci u neposrednoj blizini ove crkve
od zidova stare gradili novu, pri tome su namerno izbrisali
prvobitni irilini natpis.69 Na izvoru Drvenika, pored manastira
Zaostrog bila je kula, na ijim zidovima je bio urezan irilini
natpis, koji su fratri takoe izbrisali.70 O tom surovom obraunu sa
irilinim natpisima koji su svedoili o drevnom pravoslavLju na
Makarskom primorju govori i Alberto Fortis koji je 1774. godine
objavio putopis sa puta po Dalmaciji. On s rezignacijom ukazuje na
to da su franjevci u Zaostrogu u gradnji svoje nedavno nainjene
crkve upotrijebili golemu koliinu drevnoga kamenja sa koga su pomno
ogulili slova. Skupljali su ga po oblinjim mjestima, a napose po
ruevinama uz Neretvu; tko zna koliki gubitak lijepih zapisa
dugujemo njihovoj revnosti".71Ako je verovati franjevakom izvoru iz
1720. godine, najstariji pomen o sadanjoj samostanskoj crkvi u
ivogou je iz 1612. godine, a podignut je na razvalinama starije
bogomolje. Turci su ga vie puta, pljakali, ali ga nisu
palili.72
Ostaci srednjovekovnih verskih spomenika crkava i grobalja u
Makarskom primorju, to su uostalom potvrdila i istraivanja Nevenke
Boani-Bezi, po poloaju koji zauzimaju u odnosu na strane sveta,
ukazuju na to da su ih podizali pravoslavni vernici. Veina crkava
podignutih u srednjom veku, to su ih posle prisvojili rimokatolici,
koje su ostale na prvobitnim temeljima, okrenute su u pravcu
istok-zapad, sa oltarom na istoku, a proeljem na zapadu, kako se
uostalom i grade pravoslavne crkve. Slian je sluaj i sa nepomeranim
stecima i kamenim ploama na srednjovekovnim grobljima. Takav primer
prua i crkva Svetog Mihovila u selu Igranima kod Makarske za koju
se smatra da je zidana krajem jedanaestoga i poetkom dvanaestoga
stolea.73 Isti je sluaj i sa crkvom Svetog Ivana u selu Podacima za
koju se veruje da je podignuta u jedanaestom ili na poetku
dvanaestog veka.74 Sa oltarom okrenutim prema istoku i proeljem na
zapadu je i crkva Svetog Nikole u Brelima koja se prvi put pominje
u jednom dokumentu iz esnaestoga veka.75 Isti poloaj prema istoku i
zapadu zauzima i crkva Svetog Petra u Makarskoj za koju se
pretpostavlja da potie iz petnaestoga veka, zatim crkva Svetog
Stefana u Dranicama koju je 1466. godine podigao Herceg Stefan.76
Oigledno je da su pravoslavni sagradili u Tuepima u osamnaestom
stoleu sagradili crkvu posveenu Bogorodici, to potvruje poloaj
istok-zapad u kome je postavljena.77Kao u Bosni, Istonoj
Hercegovini, Lici, Zapadnoj Srbiji, i u Makarskom primorju na
grobovima uglednih pokojnika podizani su kameni belezi steci.
Grobovi nad kojima su se postavljani takvi nadgrobnici, ako su u
njima poivali pravoslavni hriani, zauzimali su pravac istok-zapad
tako da je glava pokojnika bila okretana prema zapadu. U groblju
koje se prostire oko rimokatolike crkve u Donjim Brelima kod
Makarske sauvalo se nekoliko steaka koji od vremena kako su
postavljeni nisu bili pomerani, a koji zauzimaju pravac
istok-zapad.78 Nepomerani steci okrenuti u pravcu istok-zapad
nalaze se i kod rimokatolike crkve u selu Bastu79 i u Igranima.80Na
nekima od tih grobova, i pored upornih nastojanja rimokatolikih
sveenika da zatru svaki trag irilici, ipak se do sredine dvadesetog
veka sauvao poneki irilini natpis. Na jednoj nadgrobnoj ploi u selu
Dranicama kod crkve Svetog Jurja uklesano je irilinim slovima ime
Stjepana Vitasovia,81 a na jednom steku u Tuepima uklesano je
srpskim irilinim pismenima ime Pavla Nimia. Polovinom devetnaestoga
veka, kako je tvrdio Petar Kadi Peko u tuepskom groblju bilo je
znatno vie takvih natpisa. Sredinom devetnaestog veka pored
samostana Zaostrog, kako tvrdi Kai, postojala je nadgrobna ploa na
kojoj je irilicom bilo uklesano ime Radovana Radlovia i Luke
Vojnovia. Uz zapadnohercegovake samostane Makarska, Zaostrog i
ivogoe u Makarskom primorju, iz koga su u vreme turske vladavine
franjevci razvili misionarski rad prevodei u rimokatoliku veru
primorce, pravoslavne Srbe, svrstao se i samostan Svetog Petra na
itu u Rami. Ovaj samostan, koji se javlja kao znaajno arite
rimokatolianstva u prvim vekovima turske vladavine, podignut je na
na krajnjem severoistonom delu Zapadne Hercegovine, ukletivi se
duboko u Bosnu u dolini reke Rame, desne pritoke Neretve. Redovnici
ovoga samostana, priznajui vlast makarskih biskupa, svoj
misionarski rad su usklaivali sa radom ostalih samostana u
Makarskom primorju.Ustalilo se miljenje da su u Rami oduvek iveli
rimokatolici i muslimani, a da tamo pravoslavnih Srba nikada nije
bilo. Ali neki podaci koje iznosi Milenko S. Filipovi upuuju na to
da je ovde u srednjem veku ivelo stanovnitvo koje je ispovedalo
pravoslavnu veru. Filipovi je ove krajeve obilazio i istraivao u
vremenu od 1931. do 1935. godine, kada je naao dokaze da su u Rami
u srednjem veku, ali i u kasnijim vekovima turske vladavine iveli
pravoslavni Srbi iza kojih su ostala kuita, crkvita i groblja koje
su tada ramski rimokatolici i muslimani nazivali grkim grobljima,
grkim crkvama, a ljude iji su to tragovi bili Grcima. Istraujui
Ramu, kreui se od sela do sela, on je na 24 mesta naao grke tragove
koje je i opisao.Rei Grk, grko naselje, grko groblje i grka crkva
Filipovi je ovako objasnio prihvativi tumaenje ovog pojma koji nudi
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslovenske akademije iz
Zagreba: Pripadnici zapadne ili katolike crkve nazivani su u naim
zemljama ranije, a ponegde i danas se zovu, latinima, zbog upotrebe
latinskog jezika u bogosluenju. Slino tome, razni nai pisci ve od
15. veka (1470), upotrebljavali su ime Grk u znaenju, ovjek koji
pripada istonoj, pravoslavnoj crkvi. Moguno je da su se, ne samo u
pisanoj knjievnosti nego i u narodu, za razliku od latina,
pripadnici istone ili pravoslavne crkve zvali Grcima, jer je to
hrianstvo i dolo sa te strane, i bogosluenje bilo na grki nain, a
ponegde i ponekad i na grkom jeziku. Pored toga pravoslavno
stanovnitvo jugoslovenskih zemalja dugo je bilo potinjeno grkoj
patrijariji. Predanja o pravoslavnima (Grcima) koji su nekada sve
do osamnaestoga veka iveli u Rami koje je Filipovi zabeleio
tridesetih godina dvadesetog veka u rimokatolikoj i muslimanskoj
sredini bila su jo dosta iva. Srednjovekovni istorijski izvori ne
pominju ni jednu rimokatoliku bogomolju ni samostan na celom
podruju Rame, premda neki pisci franjevakih hronika tvrde suprotno
. Ne pominje se ni jedan manastir srednjovekovne Crkve bosanske.
Smatra se da je samostan Svetog Petra u Rami podignut posle 1500.
godine. Mogue je da su se, sluei se uigranim postupcima, fratri
dokopali nekog starog crkvita ili manastirita na itu u Rami, oko
koga je bilo srednjovekovno groblje. Od monih ramskih begova Kopia
i Dugalia isposlovali su dozvolu da u prvoj polovini esnaestog veka
zasnuju samostan, i otponu misionarenje i irenje rimokatolike vere
ne samo u Rami nego i na Duvanjskom polju i iroj okolini. Prvi
pomen ramskog samostana u istorijskim izvorima je iz 1523. godine,
kada su Turci popalili neke samostane u Bosni pa meu njima i ovaj u
Rami. Ova rimokatolika bogomolja se zatim pominje u u franjevakim
letopisima uglavnom onda kada bi ga palili ili pljakali Turci ili
razbojnici. Naposletku su i sami fratri zapalili svoj samostan.
Dogodilo se to u jesen 1687. godine u vreme mletako turskog rata,
kada su ramski franjevci stupili u kontakt sa Mleanima, kujui
zaveru za podizanje raje na ustanak, pa su turske vlati povele
istragu protiv ramskog gvardijana. Posle jednog upada uskoka koji
se desio u jesen 1687. godine, nekoliko meseci posle pogibije
Stojana Jankovia na Duvanjskom polju, ramski franjevci sa oko 150
rimokatolikih porodica, kojima su se pridruile i neke pravoslavne
porodice, iselile su se na mletaku teritoriju u okolinu tvravice
Sinja. Ovu seobu franjevci su kasnije vezali za ime kotarskog
serdara Stojana Jankovia, Srbina pravoslavne vere, kako je on toboe
doao u Ramu i izveo narod u Sinjsku krajinu, a ovo predanje je
razradio i domislio Jeronim Vladi. Dva veka posle seobe franjevaca
iz Rame i odlaska rimokatolikih, ali i pravoslavnih porodica sa
Duvanjskog, Livanjskog moda i Kuprekog polja, ali i iz Skoplja
(Bugojanske doline) ovi prostori su opusteli. Na njima je ostalo
malo hrianskih porodica. Pominje se podatak kako je u ovim
krajevima ostao samo jedan franjevac. Sve do poetka devetnaestog
veka u samoj Rami, ali i ire franjevci nisu imali stalnog mesta
boravka, pa su im Turci dozvolili da u selu Proslapu za verske
potrebe podignu jednu skromnu kuu. Tek 1855. godine fratri su od
begova Dugalia otkupili prostor na itu u gde su bile ruevine
njihovog nekadanjeg samostana, a novo zemljite od istih begova
otkupljeno je 1857. godine. Posle austrougarske okupacije Bosne i
Hercegovine poela je gradnja nove samostanske crkve koja je zavrena
1881. godine. Franjevci veto koriste Tursku vlast
U zemljama kojima su zagospodarili Turci franjevci su se brzo
snali. U poslednjim decenijama srednjovekovne drave bosanske, dok
se ivelo pod stalnom turskom pretnjom, kralj i oblasni gospodari
Bosne, ostavi bez ijednog saveznika, okretali su se na zapad,
oekujui pomo koju im je papa obeavao, a ta pomo unapred je
uslovljavana novim ustupcima. Jo u to vreme franjevci su se
izvetili kako da isposluju dozvole za gradnju rimokatolikih
bogomolja i samostana, koje su podizali novcem koji im je nemilice
davan iz papinske blagajne. Velika umea razvili su tada franjevci u
oberaliivanju, ubeivanju, ucenjivanju i podmiivanju pravoslavnih
dua, prevodei ih u rimokatolianstvo. Ta svoja umea uspeno su poeli
da primenjuju i pod turskom upravom, lako nalazei puteve koji su ih
vodili do cilja. I u ovom sluaju iza bosanskih franjevaca uvek je
stajala Rimska kurija, koja bi angaovala izaslanike rimokatolikih
zemalja koji u Carigradu koji su tamo zastupali svoje vladare. Oni
bi uzgred traili poneku olakicu i za bosanske franjevce. Meu
takvima su posebno bili agilni austrijski izaslanici. Znaajne
usluge rimokatolikoj crkvi u Bosni napravili su poslanici Dubrovake
republike na Porti koje su za franjevce traili dodatne slobode i
ustupke, a porta ih je potvrivala fermanima. Vrlo rano jo 1463.
godine franjevci su obezbedili ferman turskog sultana Mehmeda koji
im je dao potpune slobode da deluju u Bosni . Tako su franjevci,
maui veto fermanima turskih sultana, opsedali predstavnike turskih
vlasti u Bosni, traei nove ustupke. Prilike u kojima su se nali
pravoslavni hriani u vreme turske vladavine bile su izuzetno
povoljne za misionarski rad franjevaca. U pustoenjima i ratnim
stradanjima na udaru turske vojske prvo su se nale pravoslavne
crkve i manastiri, a onda i njihovo svetenstvo. Posle pustoenja
jedan deo naroda se raseljavao, a drugi vraao na stara ognjita, ali
esto bez svoga svetenstva. Sve dok 1557. godine nije obnovljena
Peka patrijarija, mnogi predeli na prostorima srednjovekovne drave
bosanske, pa i Zapadne Hercegovine bili bi vie godina bez
pravoslavnog svetenstva. U takvim uslovima nije bilo teko
franjevcima da ubede pojedine srpske porodice na preveravanje,
pogotovo to je u to vreme i Rimokatolika crkva potovala stari
julijanski kalendar, to su i franjevci kao i pravoslavni popovi
bili iz istog naroda, govorili istim jezikom, to su franjevci u to
vreme najee pisali srpskom irilicom. U takvim uslovima otvarali su
im se pravoslavni domovi, gde su nalazili pravoslavne i uvodili ih
u rimokatoliku veru. Ponekada su im ili na ruku i sami predstavnici
turske vlasti od kojih su mnogi, kao franjevci bili konvertiti,
poislamljeni Srbi, otpadnici od pravoslavne vere, pa ih je
zbliavalo to otpadnitvo.Jo iz vremena srednjovekovne drave bosanske
imali su franjevci razraenu metodologiju pristupa lokalnim
monicima, o emu govori i Nikodim Mila, navodei kao primer svedoenje
fratra Zlatovia koji kae kako su frankovci znali tako se ponaati da
su kod glavatih Turaka nalazili prijateljstva i zatite, to im je
udo koristovalo u vrenju pastirskih dunosti. Nalazi se po arhivama
samostana dosta prijateljskih dopisa bosanicom i turskih listina
ovih vremena koji im sluahu za putne listove i prosto hodanje po
susjednih mjestah po kojih estokrat mogahu mirno obavljati poslove.
Takvim postupcima su se franjevci sluili kada je trebalo od turskih
vlasti obezbediti dozvolu da na ruevinama neke pravoslavne
bogomolje zasnuju crkvu ili samostan. U jednoj od takvih prilika,
kako kae, Jeronim Vladi, franjevci ne ostadoe skrtenih ruku, asa ne
poasie, nego odmah jedni padoe na vrue molitve, jedni poletie po
dvorovah vezira, emira i uglednih bega koje je trebalo zlatom
potkupiti. Lov na pravoslavne due
Oigledno je da su se franjevci zahvaljujui podrci Rimske kurije
u esnaestom veku bolje snali od pravoslavnih, od predstavnika
turskih vlasti u Makarskoj dobili su dozvole da preuzmu ruevine
starih manastira Makara, Zaostroga i ivogoa i brojnih crkava. Neki
franjevaki istoriari pominju da je u to vreme aktivno delovala i
Makarska biskupija. Ali sve do sredine sedamnaestog veka, dok su
Makarskim primorjem gospodarili Turci makarskim rimokatolicima
mogli su da upravljaju samo naslovni biskupi ija su sedita bila van
ovoga podruja . Docnije se kao makarski, duvanjski i smederevski
biskup pominje jedan seoski fratar, Nikola Ugrinovi, koji je takoe
nosio naslovne titule tri biskupije: smederveske, duvanjske i
makarske, a iveo u selu u Poljicima, daleko od svojih biskupija,
gde je i umro 1577. godine. ini se da je odreene ruke za svoj rad
na prostoru Makarske, sve do Mostara i u jugozapadnoj Bosni imao
biskup Bartul Kai arkovi, koji je na biskupsku stolicu seo 1615.
godine. Njegovo sedite bilo je u samostanu Zaostrogu. Umro je 1645.
godine, a nasledio ga 1646. godine Petar Kai, a te godine Makarska
sa okolinom ula je u sastav Mletake republike, kada su za
rimokatoliku crkvu nastupila povoljnija vremena. Kai je umro 1685.
godine, a na njegovo mesto doao je Nikola Bjankovi koji je uloio
veliki trud u katolienje pravoslavnih, a tvrdi se da je u tome imao
velikog uspeha. Umro je u dubokoj starosti, a nasledio ga je
Stjepan Blakovi. Posle njega na biskupskoj stolici sedeo je Fabijan
Blakovi. Umro je 1819. godine, a posle njegove smrti Makarska
biskupija pripojena je Splitskoj biskupiji. Sporei se kod viih
crkvenih vlasti sa makarskim biskupima, na scenu je stupila
Mostarska biskupija, iji je osniva 1625. godine bio fra Dominik
Andrijaevi.
Na primeru Mostarske biskupije najbolje se moe pratiti nain kako
je Rimska kurija u prolosti na Balkanskom poluostrvu osnivala nove
biskupije i kako se i od ega poinjalo. Mostarska biskupija, o emu
svedoi jedan izvetaj Kongregacije za propagandu vere iz 1623.
godine, na prostoru na kome je delovala u vreme osnivanja nije
imala ni crkava ni vernika ni sveenstva. Jedina hrianska bogomolja
na prostoru biskupije bila je kapelica Svetog Stevana u itluku,
koju su 1540. godine razruili Turci. Uz zalaganje makarskog biskupa
franjevci su je obnovili 1614. godine. Nije isljueno da je ta
crkvica prethodno bila pravoslavna. Pored crkvice bile su samo tri
rimokatolike kue. U samom Mostaru u vreme osnivanja biskupije bilo
je samo deset rimokatolikih trgovakih porodica. Ta nova biskupija
poetkom sedamnaestoga veka umeala se u jagmu i za Duvanjsko polje
to je izazvalo strano protivljenje Makarske i Trebinjske biskupije.
Za nepuna tri veka svoga delovanja, zahvaljujui ognju, mau i
najcrnjem prozelitizmu, na podruju ove biskupije osim rimokatolika
vie nema vernika drugih vera.I pored povoljnih uslova za delovanje
na teritorijama koje su bile u granicama turske drave, tokom
esnaestog i poetkom sedamnaestoga veka franjevci u poetku nisu
postigli neke znaajnije uspehe u prevoenju pravoslavnih u
rimokatoliku veru. U izvetaju makarskog biskupa Bartolomeja Bartula
Kaia iz 1626. godine potvruje se da su u svim parohijama - upama
njegove biskupije, u iji sastav su uvrteni Duvno i Rama, u veini
bili pravoslavni. Slino stanje, prema izvetaju istog biskupa, bilo
je i deset godina kasnije. Duvanjska i ramska upa (parohija) bile
su u sastavu samostana Svetoga Petra u Rami. Biskup izvetava da je
prilikom ove posete u duvanjskom selu Lipi sa pravoslavne na
rimokatoliku veru preveo 31 lice, a u Briniku, selu u kome je roen
hajduki harambaa Mijat Tomi, deset lica. U prevoenju pravoslavnih u
rimokatoliku veru posebno se istakao makarski biskup Nikola
Bjankovi koji je prethodno dvanaest godina misionario po
Hercegovini i za to vreme u rimokatoliku veru je preveo mnoge
izmatike (pravoslavne, prim. J. B.) i krstio mnoge turske porodice.
Njegov uinak hvali i hroniar ramskog samostana Jeronim Vladi koji
govori kako je Bjankovi na razmeu sedamnaestoga i osamnaestoga veka
preveo mnoge pravoslavne u rimokatoliku veru.
Najvee uspehe u katolienju srpskog ivlja postigli su franjevci
na dalmatinskoj teritoriji koja se nalazila u sastavu Mletake
Republike, a veliku pomo pruila im je mletaka vlast. Posle poraza
Turaka pod Beom 1683. godine bosanski franjevci, podsticani od
Svete stolice, brzo su zaboravili na privilegije koje su im Turci
dali, poeli su urovati sa Mleanima i Austrijancima prikupljajui
vane obavetajne podatke, a pripremali su teren za upade uskoka na
tursku teritoriju, to je kod Turaka izazivalo podozrenje, a onda i
odmazde, u kojima nisu teeni ni franjevci ni njihove bogomolje.
Zbog toga su franjevci poeli organizovano da preseljavaju na
mletaku teritoriju veliki broj rimokatolikih, ali i pravoslavnih
porodica. Prva takva seoba dogodila se 1650. godine kada su se na
mletaku teritoriju doselile 54 bosanske porodice. Nova seoba zbila
se 1684. godine pod vostvom franjevca imuna Brajinovia, a zatim su
usledila ve pominjana seoba koja se desila 1687. godine, nekoliko
meseci posle smrti Stojana Jankovia. Franjevcima samostana u
Zaostrogu pripisuje se zasluga to su na teritoriju koju je u
sedamnaestom i osamnaestom veku kontrolisala Mletaka republika iz
zalea koje je bilo u sastavu Turske carevine preveli oko 4000
hrianskih porodica. Sam fra Andrija Bebi preveo je oko 500, a
Franjo Radatovi oko 320 porodica Mletaka vlast u Dalmaciji, iji su
nosioci bili vatreni rimokatolici, teei da sve stanovnitvo prevede
u rimokatoliku veru esto je primenjivala silu kako bi pravoslavne
naterala na preveravanje, oduzimajui im i neke njihove crkve i
dajui ih franjevcima. Krajem sedamnaestoga veka franjevcima se pri
ruci naao mletaki providur Dalmacije Petar Valijer koji je i sam
bio fanatini rimokatolik, on je, izlazei u susret dalmatinskim
biskupima, primenjivao dravne mere, prisilno pokrtavajui
pravoslavne Srbe. Pomo mletake drave posebno je iskoristio splitski
biskup Stefan Kosmi koji je tvrdio da je u to vreme na rimokatoliku
veru preveo nekoliko hiljada pravoslavnih Srba, a sami fratri su se
u svojim spisima tada hvalili da je bilo oko 25.000 preverenika.
Posebno je uspeno rimokatolienje bilo oko Vrlike, Sinja i Dicima.
Splitski biskup Stefan Kosmi hvali se u jednom izvetaju Svetoj
stolici, pisanom 1685. godine kako svake sedmice iz pravoslavne u
rimokatoliku veru prevede po nekoliko Ljudi. U jednom drugom
izvetaju Komisiji za propagandu vere ovaj biskup se ali na teko
siromatvo u kome ive u katoliku veru tek prevedeni vernici .Za to
vreme predeli u makarskom zaleu iz kojih se iselio narod predvoen
bosanskim fratrima ostali su pusti. Ostalo je toliko malo naroda da
je, kako svedoe sami franjevci, u svem Duvnu, Lievnu i Kupresu do
Rakitna bilo samo dva upnika, a mogue je (...) u oko Rame predjelah
bio jo jedan svetenik. I pre seobe ramskih franjevaca ovi predeli
bili su retko naseljeni. Prilikom obilaska Duvanjskog polja 1671.
godine makarski biskup fra Marijan Linji, koji je, to je i
razumljivo, samo vodio rauna o rimokatolikim duama, na Duvanjskom
polju je naao svega 300 vernika, ali oni nisu imali ni jednu
bogomolju. Iskorenjivanje pravoslavlja na PeljecuPoetkom dvadesetog
veka meu iteljima Peljeca (Rata) jo je bilo ivo seanje na vremena
kada su itelji ovoga vremena ispovedali staru ili pravoslavnu veru,
a odralo se predanje o crkvama koje su prethodno bile pravoslavne
ili grke, kada su pripadale rianima ili vlasima. Smatra se da je
dobar deo stanovnitva ovog poluotoka bio poreklom iz Bosne,
Hercegovine, okoline Novog Pazara. Pominje se da je kod mesta Kune
na Peljecu bio pravoslavni manastir u kome su iveli kalueri iji
zidovi su postojali poetkom dvadesetog veka. Prilikom izgradnje
puta krajem devetnaestog veka naena je kamena ploa na kojoj je bio
irilini natpis za koji se verovalo da je pripadao manastiru, ploa
na alost nije sauvana. Rimokatolika crkva Svetog Petra i Pavla u
Trpnju nekada je bila pravoslavna. Pravoslavne crkve na Peljecu
postojale su u Pijavini, uljanima, Crnoj Gori i Janjini. Sauvalo se
seanje da je pravoslavni narod ovog poluostrva prisilno pokatolien,
da je Dubrovaka republika to uinila koristei oruanu silu, da su
snaan otpor pruili itelji sela Osbjave i Potomnje, ali da je vlast
primenila silu i oruje kada je bilo i mrtvih glava . Poetkom
dvadesetog veka stanovnici sela Gornja Vruica na Peljecu slavili su
pravoslavni Boi. Sauvao se obiaj loenja badnjaka uoi Boia i
mirboenje onako kako to ine pravoslavni Srbi. Poetkom dvadesetog
veka narod Peljeca je pevao o Marku, Milou, Momilu, Relji, Vukainu,
Strahinjiu Banu, Crnojevi Ivu, Dojinu vojvodi, Vuku Brankoviu,
Hercegu epanu, Jankoviu, Smiljaniu, o Kosovu, ar planini, Prilipu.
Mnoge porodice sa Peljeca nosile su i dalje svoja srpska prezimena
kao to su Vuletii, Radulovii, ainovii, Lazii, Lazarevii, Milanovii,
Milovanovii, Radovii, Radoi, Staniii, Jugovii, Miliii, Milii,
Miletii, Vukii, Bogojevii, Radulii, Mirkovii, Tomaevii. Arhive
samostana u Makarskom primorju poseduju brojne dokumente u kojima
se svedoi o prevoenju pravoslavnih u rimokatoliku veru. Takav jedan
dokumenat, navodno iz 1451. godine pominje Petar Kadi Peko u kome
se tvrdi da je neki franjevac Franjo Momovi preveo u
rimokatolianstvo 736 pravoslavnih porodica. Tvrdi se da je
franjevac Baria Arbi preveo na katoliku veru oko 30 Turaka, a
franjevcu Lovri Ljubuaninu zabeleeno je u ivotopisu da je preveo na
katoliku veru jednu udovicu i njenu kerku . Svedoanstvo o masovnom
prevoenju u osamnaestom veku Neretvljana u rimokatoliku veru
ostavio je fratar Luka Vladimirovi, koji se hvalio da je potomak
srpske kraljevske loze, u svom delu (Chronicon archiviale conventus
Sanctae Mariae Zaostrogiensis, Venetiis, 1770) koje je potpisao
pseudonimom Lucius Narentinus. On sa posebnim uvaavanjem navodi
imena rimokatolikih sveenika na prostoru neretvljanske oblasti koji
su se istakli u prevoenju pravoslavnih u rimokatoliku veru . Sa
posebnim ponosom istie kako su rimokatoliku veru primile ugledne
srpske porodice: Mileti, Vidovi, Vuleti, Martinovi, Kneevi,
Miloevi, Savi, Popovi, Oranjak, Tadi, Rajevi, Bileanin (Bjeli) . I
sam Vladimirovi u svom delu pohvalio se kako je preveo na
rimokatoliku veru porodice Brki, Zubievi, Lauri, Sekuli, Pavkovi,
Sandi, Milovac, Mostarac... Kao svoju ivotnu zaslugu on istie i to
to je preveo na rimokatoliku veru 12 pravoslavnih devojaka. I
Makarski Ljetopis koga je pisalo nekoliko fratara od 1773. do 1794.
godine svedoi o mrnji rimokatolikih sveenika i njihovih vernika
prema pravoslavnim Srbima ili rkaima kako su oni pogrdno nazivani o
odnosu Rimokatolike crkve i njenih vernika prema pravoslavnima koji
su iveli u Makarskom primorju u drugoj polovini osamnaestoga veka.
Franjevaki letopisac sa simpatijama pie o poznatom hajduku iz
imotske krajine Ivanu Buiu-Roi harambai, rimokatoliku koji je jo
slavio svoju krsnu slavu Svetog Jovana Krstitelja, ali po novom
gregorijanskom kalendaru, kada je 1775. godine, na dan njegove
krsne slave Svetoga Ivana Krstitelja u Imotskom polju ubio tri
pravoslavna Srbina rkaa jer su orali, a nisu potovali rimokatoliki
praznik. Taj isti Roa presreo je duvanjske trgovce, a meu njima i
jednog Rkaa pravoslavnog Srbina jer nije umeo da oita Oena Rimske
crkve. Sa nasladom franjevaki letopisci belee kako su mletake
vlasti u Makarskoj 1778. godine zaplenile robu jednog mostarskog
trgovca rkaa. Proces prisilnog prevoenja pravoslavnih u
rimokatoliku veru nastavio se i u devetnaestom veku. Tokom 1817.
godine rimokatolici su spalili arhivu srpske crkvene optine u
Metkoviu, u kojoj su postojali podaci o stradanjima pravoslavnih od
Rimokatolike crkve i mletakih vlasti, ali i austrijskih vlasti samo
zbog toga to su ispovedali svoju staru veru. Pozivajui se na
dokumenta koja su ostavili pravoslavni svetenici u Metkoviu, Vlai
navodi da su im 1837. godine vlasti po nalogu rimokatolikih
crkvenih dostojanstvenika bili zabranili da obavljaju verske
obrede. Iste godine, na pravoslavni Boi, rimokatolici su navalili
na pravoslavnu crkvu u Opuzenu sa koje su skinuli zvono.
Pravoslavnima je tokom i sredinom devetnaestog veka bilo
zabranjivano da slave svoje praznike po starom julijanskom
kalendaru. Serdar Ivan Kai koji je po novom gregorijanskom
kalendaru slavio svoju krsnu slavu Svetoga Ivana, nekadanjeg
pravoslavnog Svetog Jovana, zatvarao je u tamnicu one hriane koji
su svoje zemljoradnike poslove obavljali drei se starog kalendara.
Pravoslavni su prisiljavani da pucnjima prangija sveano doekuju
rimokatolike biskupe koji bi poseivali mesta u kojima su iveli.
Sauvali su se dokumenti koji potvruju kako su teko iveli
pravoslavni svetenici u Opuzenu na ije su kue nou nasrtali
rimokatolici, stalno ih uznemiravajui. Svoj dolazak u novu parohiju
morali su prijavljivati rimokatolikom biskupu. Na sve molbe
pravoslavnih koji su traili pomo i zatitu, vlasti nisu odgovarale.
Krsna slava veza sa Srpskim korenima
Rodovi iz Zapadne Hercegovine, ak i oni koji su davali ili daju
franjevce, uz jo neke obiaje iz stare pravoslavne vere najupornije
uvaju krsnu slavu kao direktnu vezu sa svojim srpskim pravoslavnim
korenima. Sa kolena na koleno, poto su promenili veru, oevi i
dedovi, uvajui esto i staru pravoslavnu ikonu svoga sveca
zatitnika, zaklinjali su sinove i unuke da nastave da slave krsnu
slavu, da na dan slave pale sveu i lome slavski kola.Poto je
uvidela da nije u stanju da iskoreni te obiaje Rimokatolika crkva
pokuala je da ih bar donekle izmeni ili usmeri u tom pravcu da
vremenom nestanu. Pojedini pravoslavni sveci koji se slave
preimenovani su u rimokatolike Sveti Jovan u Svetog Ivana,
Miholjdan u Svetog Mijovila, Sveti Stefan u Svetog Stjepana.
Vremenom su neki od tih svetaca umesto po starom julijanskom poeli
da se slave po novom gregorijanskom kalendaru. Sa ovim obiajima
suoila se svojevremeno krajem petnaestoga veka i Dubrovaka
republika kada je pod svoje skute stavila poluostrvo Peljeac, pa je
pokuala da donese i nekakve propise kojima bi se umanjio znaaj
srpske krsne slave koju su slavili tek pokatolieni Srbi. Krsnu
slavu slave i rimokatoliki rodovi iz Konavla i Boke Kotorske. Krsnu
slavu Svetog Jovana Krstitelja slavila je, ali i danas slavi rod
Kaia iz Makarskog primorja, o emu je ostavio svedoenje franjevac
Andrija Kai-Mioi (1704 - 1760), poznati pesnik iz Makarskog
primorja i redovnik zaostrokog samostana u znamenitoj knjizi
Razgovor ugodni naroda slovinskoga, objavljenoj u Mlecima 1756.
godine. Na jednom mestu opisujui i opevavajui svoje pretke Vitezove
Kaie on kae: Sve kue ovog plemena dre Svetog Ivana za svog
branitelja, ma razliito: jer ovi u gornjem primorju slave ga na
hrianski (pravoslavni, prim. J. B.), sjutra dan po latinskom
(rimokatolikom, prim. J.B.) Vodokru, u koji dan dolazi hrianski
(pravoslavni, prim. J. B. ) Ivanjdan; a oni u donjem primorju slave
ga na latinsku, po naem Boiu. Imaju u Podaci svoju vlastitu crkvu
Sv. Ivana, i u njoj etiri greba, od kojih su gospodari Mioii i
Aleksii, koji na drugom mistu ne imadu svojih greba od starine
izvan u reenoj crkvi. Ove navode upeatljivo je objasnio najbolji
Kaiev tuma i biograf Dan. A. ivaljevi: Kad uzmemo u obzir da su
Kaii iz Bosne, da samo Srbi pravoslavne vere slave slavu i da i
danas ima u Dalmaciji i Boci Kotarskoj itavih bratstava, koja
primivi rimokatoliku veru, zadrae svoju staru slavu i slave
pravoslavne svece, a nekima ak i pravoslavni svetenik see kola, to
neemo pogreiti ako iz gornjih Kaievih rei izvedemo: da su Kaii
starinom bili pravoslavne vere i da se u Kaievoj kui slavio zimski
Sveti Jovan, koga slavi znatan deo srpskog naroda. Sa ovakvim
miljenjem Dan. A. ivaljevia nije se sloio Stjepan Banovi iznosei
stav da Kaii u prolosti nisu bili pravoslavci nego nekakvi bosanski
patareni, koji su takoe slavili slavu. Poetkom dvadesetog veka u
Makarskom primorju nije bilo ni jednog pravoslavnog Srbina, ni
jednog pravoslavnog vernika, a kako svedoi Stjepan Banovi, svi
primorci makarske krajine slave krsno ime i danas, upravo onako
kako se ono slavilo u Bosni ili Zapadnoj Srbiji. Slavi ga i sva
zagorska i vrgorska krajina, a slave ga i oko mutne Neretve dakle
po svem teritoriju nekadanje Paganije Krajine, gdjeno se toli
ustrajno drae patarenstvo za nekoliko stoljea.
Bavei se pitanjem krsne slave, Banovi je poetkom dvadesetog veka
obavio istraivanja u vie sela makarske krajine gde je popisao
rimokatolike rodove i njihove krsne slave. Obiao je Zaostrog,
Drvenik, Podacu, Brist, Gradac, Bainu, ivogoe, Igrane, Dranicu,
Podgoru, Vrgorac, Banju, Koteze, Kokori, Sridruu, Kljenak, Rvau,
Vinjicu, Dragljane, Zavojane i Kozicu. Meu prezimenima koje je
Banovi popisao ima i onih koja ukazuju na isto srpsko poreklo meu
kojima su: Jelii, Kosovii, Vitasovii, Delii, Burii, Borii,
Bogunovii, Bokovii, Kalabe, ikovii, Krstii, Stojkovii, Pavlovii,
Rosandii, Vulinovii, Jugovii, Radojkovii, Vranjei, Milievii,
Radonii, Miliii, Galii, Stankovii, Rakii, Jolii, Markovii, Vukovii,
Jovii, Vujii, Vulete, ovii, Nikolii, Miii. Rodovi koji ive u
Makarskom primorju uglavnom slave krsne slave koje se inae najee
slave kod Srba. U selu Zaostrogu, pored rimokatolikog praznika Tri
kralja koji se slave na dane pravoslavnog Boia kada je esta slava
Sveti Stefan, slavi se i Sveti Mijovil (Miholjdan), Sveti Luka
(Luinjdan), Martin biskup (Mratinjdan), Nikola biskup (Nikoljdan) i
Sveti Ivan (Jovanjdan).
Krsna slava se odrala u Makarskom primorju i poetkom dvadeset
prvoga veka, to potvruje i Glas koncila (47/1587), predstavljajui
selo Vidonje, najudaljeniju upu od Splita, sedita Splitsko-makarske
nadbiskupije. Ovo selo koje rimokatolici u Hrvatskoj nazivaju
hrvatskim Nazaretom za poslednje 43 godine dalo je dvadeset
sveenika rimokatolike crkve, od toga njih 17 su ivi, a meu njima i
dvojicu nadbiskupa. U tom selu Vidonjama koje je toliko zaduilo
Rimokatoliku crkvu, kako saoptava Glas koncila, i danas svaka
obitelj ima svoga sveca zatitnika koga tuje na poseban nain, te je
to istinsko obiteljsko slavlje na koje dolaze prijatelji i
rodbina."