Juliette Benzoni - [Katerina 5] - Vrijeme Ljubavi

NASLOV IZVORNIKA

JULIETTE BENZONI

II suffit d'un amour V

S FRANCUSKOG PREVEO

IVO BAKOTIC

JULIETTE BENZON!

% k

VRIJEME LJUBAVI

1969.OTOKAR KERŠOVAN!

RIJEKA

C; Opera Mundi, Pariš, 1969Toute reproduction merne partielle strictement inter-

dite sans accord préalable d'Opera Mundi.

PRVI DIO

S HODOČASNICIMAU COMPOSTELLE

Glava prva

SAMOSTAN AUBRAC

Magla je iz časa u čas postajala sve gušća.Njeni dugi sivi pramenovi obavijali su iscrpljenugomilu hodočasnika poput vlažnog plašta .. . Kakodugo se već vuku tim travnatim pustarama, is-presijecanim kaljužama ustajale zelenoplavkastevode? Bez sumnje, satima! A ni po čemu se jošnije moglo zaključiti da je odmorište u blizini.Sa sve četiri strane visoravni stao je da zavijavjetar probijajući ra mahove maglu koja se odmahzatim skupljala još gušća i teža.

Pomiješana sa ostalima, pješačila je i Kate-rina. Savijajući se u leđima, glave oborene podvelikim šeširom koji je vjetar posuvraćao, pridr-žavala je što je bolje mogla skute svoje pelerinekoju je vjetar nadimao. Pri tom se iz sve snageopirala o štap kako bi vjetru uspješno odoljela.Za pet punih dana, otkako su krenuli iz Le Puyja,uvjerila se da je taj dugi hodočasnički štap odneprocjenjive pomoći kad umor shrva. Pogotovozato što je svojom lijevom rukom pridržavala je-dnu od svojih drugarica, Gillettu de Vauchelles,onu ženu koju je na uskrsnoj misi opazila sla-bašnu i stalno mučenu kašljem. Bila je to udovicaod četrdesetak godina, iz ugledne obitelji i savr-šeno odgojena, ali joj se na tragičnom licu odra-žavala neizlječiva tuga. Bila je mila, sjetna i du-

boko pobožna. Videći kako se s mukom kreće ikako joj uzbrdo ponestaje daha, Katerina nijemogla a da joj ne ponudi svoju pomoć. Gillettaje isprva to odbila.

— Bit ću vam samo na teretu, sestro! Dostavam je i vlastite muke.

Zaista je bilo tako. Tegobe dana bile su sasvimdovoljne za njena leđa, a uz to su je boljele inoge, izranjene teškim cipelama od grube kože.No ona je osjećala da je drugarici potrebna hitnapomoć, zato joj se ljupko nasmiješi.

— Sa mnom je sve u redu! A udvoje se ipodupiremo.

Oslonjene jedna o drugu, nastavile su tego-ban put koji je, što su sati više odmicali, postajaosve mučniji. Još u rano jutro napustili su sjenikeMalbouzona i zaputili se u samostan Nasbinals,udaljen jedva nešto više od dvije milje. No izne-nada se digla magla i ubrzo im je postalo jasnoda su krenuli krivim putom. Nikakve ga hrpekamenja nisu obilježavale... Tada je vođa hodo-časnika okupio svoje drugove i rekao:

— Moramo proslijediti ovim putom ma kamoon vodio. Skrenemo li s njega, izlažemo se opa-snosti da se po ovoj magli vrtimo u krugu. Ipakće nas on nekamo odvesti i, svakako, najbolje jeprepustiti se milosti Božjoj!...

Odgovorio mu je žamor odobravanja. Švicar-cima i Nijemcima, koji su hodali na začelju, aneki i jahali na konju, preveli su vođine riječi.Nitko od njih nije prigovorio, toliko je već biosnažan utjecaj što ga je taj čovjek vršio nad tomneobičnom družinom. Moglo mu je biti oko četr-deset pet godina, no istinu govoreći, Katerina otome nije imala jasna suda. Iz pričanja drugihsaznala je da se zove Gerbert Bohat, da je jedanod najbogatijih građana Clermonta, no to se ni-kako nije slagalo s njegovom ličnosti. Onako vi-sok i mršav, ličio je na asketu. A opet, njegovozbrčkano lice kao da je bilo obilježeno svim ljud-skim strastima. Sive su mu oči obično odražavale

8

nadmoć, ali, s vremena na vrijeme, Katerina bividjela kako njima prelazi nekakav nemir, pri-lično sličan strahu. U ophođenju je bio vrlo hla-dan, pa ako je i pokazivao očite sposobnosti davodi ljude, Katerina je jasno osjećala kako Ger-bert Bohat mrzi žene. Ton kojim se njoj obraćaobio je leden, jedva uljudan, dok je prema drugimhodočasnicima znao biti srdačan. No kad bi došlovrijeme molitve, Katerina je uviđala da se dušatoga čovjeka umije i zagrijati...

Otkada je Gerbert naveo svoju subraću daproslijede nepoznatim putom, neprestano su ho-dali. U jednom im se času učinilo da konačnomogu odrediti položaj: stigli su do nekog starin-skog mosta što je vodio preko jedne brzice.

— To je Bes — rekao je Gerbert — a ovajmost vodi u Marchastel. Moramo ići pravo napri-jed. Nećemo se zaustaviti u Nasbinalsu, nego usamostanu Aubrac. Hrabro!

Te su riječi svakoga razveselile. Neki je mu-škarac, koji je već bio na hodočašću, rekao da ćese u samostanu Aubrac osjećati daleko ugodnijenego u Nasbinalsu. Hospicij1) redovnika pustinjakaznao je dočekati iznemogla putnika. Proslijedilisu pjevajući, ali, malo-pomalo, kraj je utonuo umaglu i glasovi su zamukli na usnama koje sutražile suši zrak. Opet su hodali nasumice.

Ponekad bi kroz poderotine magle nazreli iizbjegli jamu tresetišta, usjeklinu nekog klancaili sedlo kakva brežuljka, no ponajčešće su hodalipipkajući, očiju uprtih u zemlju kako ne bi izgu-bili put. A stala se spuštati i noć koja će opasnostudeseterostručiti. Hoće li se morati zaustavitiusred pustoši, logorovati po ledenom vjetru s ko-jim su se već miješale sitne pahuljice snijega:Ni posljednjih dana marta snijeg i mraz nisurijetki na pustim prostranstvima Aubraca. Uspr-kos svemu, pa i nevremenu i bolnim nogama, Ka-

') Posebna samostanska zgrada u kojoj su u sred-njem vijeku redovnici ukonačivali hodočasnike.

terina nimalo nije gubila hrabrost. Da bi pronašlaArnauda, bila je spremna da podnese i deset putaviše.

Odjednom, Gillette de Vauchelles spotakne se0 jedan kamen i padne svom težinom povukavšiza sobom i Katerinu. U koloni nastade komešanje1 začas se pred dvjema ženama stvori GerbertBohat.

— Što se tu događa? Zar ne možete pazitikako hodate?

Ton je bio suh i bez imalo blagosti. Katerinaodgovori isto tako oštro. Onako umorna, nije bilavoljna da otrpi Klermontinčevu zlovolju.

— Moja je drugarica iscrpljena! Pa onda, tajput koji kao da i nema kraja ! . . . Ako se ovouopće može nazvati putom! I još ta magla . . .

Tanka Gerbertova usta razvuku se u prezrivosmijeh.

— A tek je pet dana otkako smo krenuli!Ako je ta žena bolesna, morala je ostati kod kuće!Krenuti u hodočašće nije isto što i poći na zabavu!Bog h o ć e . . .

— Bog hoće — suho odsiječe Katerina — daprije svega budemo milosrdni prema drugima i daim u nevolji pomognemo! Lijepe li mi zaslugepoći na ovako dugu pokoru kad si u punoj snazi!Umjesto da prigovorate, milostivi gospodine, boljebiste uradili da nam ponudite svoju pomoć!

— Ženo! — odvrati Gerbert — ovdje nitkone pita za vaše mišljenje. Dosta mi je i moje du-žnosti: ove ljude moram voditi do svetog grobaapostola! Bilo koji od naših drugova pružit će vamsvoju pomoć.

— Smijem li vas upozoriti da sam vam seobratila s „milostivi gospodine"? Nisam naviklada mi se netko obraća sa „ženo". Uostalom, imamli ime: zovem se Katerina de Montsalvv!

— Vi ste prije svega nesnosno oholi! Ovdjesmo svi samo hrpa grešnika i grešnica na putupokajanja . . .

10

Prezriv i prijekoran ton Klermontinčev samoje do kraja raspalio ionako teško suzdržljiv Ka-tarinin bijes.

— Baš vam pristaje da govorite o tuđoj oho-losti „brate" — odsiječe ona namjerno podvlačećiglasom riječ brat. — To osjećanje, očito, izvrsnopoznajete... pogotovo ako se sudi po žaru vašegmilosrđa!

Sive Gerbertove oči planu bijesom. Pogledmu se sukobi s Katerininim, ali ona ne oboriočiju. Pred vidljivom srdžbom toga čovjeka osje-tila je neku divlju radost. Morao je jednom za-uvijek shvatiti da ona neće prihvatiti njegovuvlast... Upravo je to sasvim jasno govorio smrk-nut Katerinin pogled. U njemu se Gerbert nijevarao.

Instinktivnom kretnjom on podiže ruku ukojoj je bio težak štap. Jedan se hodočasnik hitroispriječi, uhvati podignutu ruku i prisili je da seopet spusti.

— Ne tako, brate! Obuzdajte se! Ne zabo-ravite da razgovarate sa ženom, a ne sa slugom.Bogamu! Vama i vašim divljim overnjanskim ma-nirima — reče pridošlica podrugljivo. — Zar nebiste pametnije uradili da nas izvedete iz ovemagle što nam prodire sve do smrznutih kostiju?Za svađu ste odabrali loše mjesto i ja ću većnekako pomoći gospi Katerini da našu sestru po-držimo do konačišta . . . ukoliko ono uopće po-stoji!

— U samostanu će dobiti potrebnu njegu —promrsi Gerbert vraćajući se na čelo kolone.

— U njegov ću samostan povjerovati kad muugledam krovove! — primijeti Katerinin brani-lac pomažući joj da pridigne jadnu Gillettu, ko-joj su koljena klecala od umora. — Trebalo biovu ženu nositi... — završi tražeći nešto pogle-dom oko sebe.

Katerina mu se zahvalno osmjehnu. Dotadaga još nije bila zapazila i čudila se njegovu iz-gledu, neobičnom za hodočasnika. Bio je mlad,

11

mršav, srednjeg rasta, crnokos, no po crtama nje-gova lica nikako se ne bi moglo reći da je pobožanhodočasnik. Ničeg skladnog nije bilo na tom, inačeneobično izražajnom licu: usne debele, mesnate,nad njima dug, velik, i u sredini malo razbijennos, sitne utonule plave oči pod izblijedjelim obr-vama, brada četvrtasta, odlučna, ali mnoštvo pre-ranih bora. Crte su bile grube, izraz živahan, po-gled je odavao inteligenciju, no podrugljivi naborioko usta otkrivali su i nezadržljivu podrugljivost.

Svjestan nijemog Katerininog ispitivanja, onse nekako čudno nasmiješi uvlačeći usne, uslijedčega mu se usta razvukoše do ušiju, zatim skineveliki hodočasnički šešir koji je nosio zabačen ne-kako pretjerano kicoški i njime gotovo pometezemlju.

—- Josse Rallard, lijepa gospo, vaš sam slu-žbenik! Parižanin sam, kad ustreba i plemić, akrenuo sam u Galiciju1) da ispunim jedan zavjet,no isto tako da i dobijem oprost za svoje mnogo-brojne grijehe. Hej vi tamo, tko će mi pomoći daovu ženu ponesem do hospicija?

Od najbližih susjeda nitko se ne ponudi. Ho-dočasnicima je, očito, bilo dovoljno i vlastite muke.Svi su bili umorni i promrzli. Neki su na ljutomvjetru što je šibao visoravan cvokotali zubima.Nitko nije imao hrabrosti da ponese i ovaj do-datni teret. Katerina je pomislila kako liče nakrdo preplašenih ovaca i nije mogla da savladaosjećaj prezira. Zar je to uzajamnost koja moravladati među pokajnicima? Na poticaj GerbertaBohata gomila se već spremala da ponovo krene,kada Josse, razmičući one koji su ga okruživali,potapša po ramenu nekog muškarca srednjegrasta, što je pogrbljen stajao s nabijenim šeširom.

— Hajde, kume! Dođite da mi pomognete!Zar se ljudi, kao što ste vi, braćo, mogu držatisvetima? Sto? Ni jednog dobrovoljca? Ali vi ne-ćete odbiti, kume.

') Galicija je i španjolska pokrajina a obuhvaćaCorogne, Pontevedra, Dugo i Orense (op. prev).

12

— Nisam ja vaš kum! — promrmlja ovaj neusuđujući se ipak da se odupre.

Josse ga stade vući i tako stignu do Katerinekoja je pridržavala Gillettu. Ovaj, očito, nije biooduševljen, ali Josse se smijao ne osvrćući se nanjegovo mrgođenje.

— Ama hajte! Ta nismo li obojica Parižani?Oholost je strašan grijeh, osobito za hodočasnika,brate! Gospo Katerino, predstavljam vam gospo-dina Colina des Epinettes, istaknutog pravnika ivrlo učena čovjeka kojega sam, na svoju velikuradost, opet ovdje sreo. Hajde, brate, prihvatitegospođu s ove, a ja ću s druge strane. Ne priličida se gospa Katerina zamara kad smo mi tu!

Bijesni pogled „istaknutog pravnika" odjed-nom je u Katerini pobudio želju da se nasmije,pa je začas zaboravila na svoj umor. Bila bi sezaklela da ga je čula kako gunđa:

— Đavo te odnio! Tebe i tvoj zmijski jezik!— sve to, dakako, na račun svoga sugrađanina.

No Colin je svejedno prebacio sebi oko vratajednu Gillettinu ruku, a Josse je to isto uradios drugom. Tako poduprta, jadna žena praktičkinije više dodirivala zemlju. Katerina je uzelanjenu, gotovo praznu torbu i štap. Ponovo su kre-nuli, no ovaj je zastoj svakome razvezao jezik.Hodočasnici su se sada tužili na dugotrajan put ipomrčinu koja ih je okruživala. Neki su se bo-jali da ne propadnu u jame tresetišta i zazivalisvetog Jakova neka ih sačuva od te neposredneopasnosti.

— Umukni te! — začu Katerina odnekud umagli zapovjednički glas Gerbertov. — Ili radijezapjevajte!

— Ne usuđujemo se! — odvrati netko. — Za-što ne priznati da smo zalutali?

— Zato što nismo! — usprotivi se vođa. —Samostan ne može više biti daleko . . .

Katerina se već spremala da i sama izustisumnju, ali se baš tada oglasi kroz maglu dalek

13

i slabi zvuk zvona, kao da Klermontincu daje zapravo. Bohat pobjednički viknu:

— Zvono redovnika pustinjaka! Na pravomsmo putu! Naprijed!

Dižući štap visoko poput zastave, on jurneu smjeru zvuka. Izmorena gomila krene za njim.

— Nadajmo se da ima osjećaja za pravac —promrmlja Josse. — Ničeg nema varljivijeg odmagle!

Katerina ne odgovori. Bila je promrzla i pre-tjerano umorna. No zvonjava se sada čula svejasnije, a uskoro se u mraku ukaza i slabašnožuto svjetlo. Gerbert Bohat ga pozdravi kao svojuličnu pobjedu.

— Ono je vatra što je redovnici pale na vrhuzvonika. Stigli smo.

Magla se odjednom rasprši i Katerina s olak-šanjem opazi kako pred njom iskrsava masa zde-pastih zdanja. Probijajući nebo svojim oštrimcrnim bridovima, jedna ogromna starinska kula,zatim masivni četvrtasti zvonik okrunjen vatrom,pa visoka lađa poduprta moćnim svodovima, kaoda su štitili mračnu skupinu glomaznih zgradas rijetkim otvorima. Hospicij redovnika pustinja-ka, zaklonjen krajnjim prijevojem prostrane za-ravni, imao je izgled prave tvrđave. Hodočasniciživnu i stanu klicati od veselja, te tako nadjačajuzvonjavu koja im se sada orila pravo nad gla-vama. Sa škripom se otvore i ulazna vrata, a triredovnika s bakljama u ruci požure došljacima ususret.

— Mi smo božjaci1)! — poviče snažno Ger-bert. — Molimo za konak!

— Uđite, braćo, azil vam je otvoren.Kao da je samo čekao da hodočasnici stignu,

snijeg je iznenada počeo silovito padati zasipljućiprostrano utabano dvorište iz kojega je do nosnicadopirao oštar miris torova. Sva iscrpljena, Kate-

*) Božjaci su bili vjernici koji su, radi ispaštanjaza svoje grijehe, dobrovoljno lutali od mjesta do mje-sta i živjeli od milostinje.

14

J

rina se naslonila na jedan zid. Već će se u spa-vaonici ponovo pridružiti svojim drugaricama . . .Ali večeras, ni sama nije znala zašto, htjela je danačas ostane sama. Možda zato što ju je ovo ne-obično putovanje zbunjivalo, usprkos njenoj hra-brosti. Među tim se ljudima osjećala strancem,tuđe su joj bile njihove težnje, njihove želje. Svisu oni željeli da se pristupom apostolovu grobuposvete, da u neku ruku, još za života, osigurajusebi mjesto u raju. A ona? Dakako, ufala se daće Bog dokrajčiti njen križni put, izliječiti jojljubljenog muža, a nadasve, omogućiti joj da gaopet vidi, osjeti njegovu ljubav, vatrene poljupce,sve što predstavlja pravog, živog Arnauda. Nijeona jurila za nekom nedostižnom duhovnosti, negoza ovozemaljskom, tjelesnom ljubavi bez koje nijeimala hrabrosti da živi.

— Sad ćemo se razdvojiti — kratko će Ger-bert — Evo dolaze sestre hospitalke i one će sepobrinuti o ženama. Muškarci neka pođu za mnom!

Stvarno, iz jedne od zgrada izlazile su četiriredovnice, i one — poput redovnika — u crnojmantiji augustinskog reda, no nešto življoj zbogbijelog kolira.

Josse Rallard i Colin predadu dvjema od njihjadnu, napola onesviještenu Gillettu. Katarinapriđe.

— Moja je drugarica iscrpljena. Treba jojnjege i mnogo odmora. Nemate li kakvu sobu ukojoj bih se o njoj mogla brinuti?

Hospitalka mrzovoljno pogleda Katerinu. Bilaje to jedna od onih krepkih seoskih djevojakašto se ne boje silovitosti ni čovjeka ni životinja.Ona najprije smjesti Gillettu na nosila po koja jeišla jedna od sestara i tek pošto ih je zajednos ovom podigla, udostojila se da odgovori.

— Imamo samo dvije, a zauzele su ih jednaplemkinja i njene služavke. Ta je gospođa stiglapred deset dana sa slomljenom nogom. Upravoje zbog te nezgode još uvijek tu.

15

— Shvaćam. No, zar ne bi mogla otpremitisvoje žene u zajedničku odaju i ustupiti mi jednusobu?

Sestra Leonarda nekako iskrivi lice, što seuostalom moglo shvatiti i kao podrugljiv osmijeh,te samo slegne snažnim ramenima.

— Ja se lično ne bih usudila da je za tozamolim. Ona j e . . . recimo, malo nepristupačna.To je, očito, vrlo visoka gospođa.

— Ipak mi ne izgleda da se date lako zastra-šiti, sestro — primijeti Katerina. — No ako se tegospe bojite, ja ću rado sama urediti tu stvar.

— Ne bojim se ja nje — odgovori sestraLeonarda — nego se i ja i majka nadstojnica uža-savamo od njene vike. A Bog je tu damu obdariostrašnom glasinom!

Sve tako razgovarajući, Katerina je hodalaza nosilima dok ova nisu, kroz mala oniska vrata,ušla u zgradu sestara hospitalki. Nekoliko drugihžena hodočasnica stiglo je kasnije. Našle su se uogromnoj kuhinji, popločanoj golemim isklesanimkamenovima, u kojoj se miris zapaljenih drvamiješao s mirisom kiselog mlijeka. Sa niskih ča-đavih svodova visili su vijenci luka i komadi dim-ljenog mesa. Na rešetkama od vrbova pruća su-šili su se sire vi, a pred ogromnim kaminom dvijesestre pomoćnice, zasukanih rukava, živo su po-slovale oko velikog crnog lonca u kojemu se ku-hala gusta juha s kupusom. ^

Pošto su nosila položili pored vatre, sestraLeonarda nadvi se nad bolesnicu.

— Jako je blijeda — reče. — Dat ću joj okre-pljujuće piće, a dotle će joj spremiti krevet...

— Kažite mi gdje je ta gospođa — opet ćeKaterina ne odustajući od svoga nauma — razgo-varat ću s njom... I ja sam plemkinja.

Sestra Leonarda nije sada mogla suspregnutismijeh.

— To sam već znala! — reče — Samo povašoj upornosti. — Idem sama da s njom govo-

16

r im. . . ali unaprijed znam što će odgovoriti. Po-starajte se za ovu jadnicu!

Hospitalka se udalji. Katerina se najprije nad-nese nad Gillettu koja je malo-pomalo dolazilak sebi, a onda se predomisli i učini tri korakau pravcu kojim je pošla sestra Leonarda. Okli-jevala je da ostavi Gillettu, no tada joj priđe jednažena.

— Ja ću bdjeti nad našom drugaricom —reče. — Samo vi pođite da to uredite.

Katerina se zahvali smiješkom i krene zaredovnicom. Opazi je pred sobom u ledenom vla-žnom hodniku na čijem je kraju pokucala na jednavrata i zatim ušla.

Gospođa sa slomljenom nogom imala je za-ista snažan glas, jer kad se i Katerina zaustavilapred vratima, čula ju je kako grmi.

— Moje su mi dvorkinje potrebne, sestro! Tanećete valjda da ih pošaljem u dvoranu na dru-gom kraju zgrade? Krevet je krevet, i svejednoje da li se nalazi u ovoj ili onoj sobi!

Sestra Leonarda je odgovorila nešto što Ka-terina nije razumjela, možda zato što se pitalagdje li je već čula taj glas koji joj se odjednomučinio tako poznat... i koji je sada već uvelikepsovao.

— Bogamu, sestro, bar je to jasno. Ne damsvoje sobe!

Neki neobuzdani nagon pokrene Katerinu. Onaotvori vrata i uđe u malu onisku sobu koju jegotovo čitavu ispunjao veliki krevet s izblijedjelimzavjesama i jedan čunjasti kamin. No čim je pre-šla prag, zastala je zapanjeno, kao ukopana.

Sjedeći na krevetu oslonjena o mnoštvo ja-stuka, jedna krupna i snažna žena prepirala sesa sestrom Leonardom koja je, u poređenju s ovomimpozantnom osobom, izgledala sasvim beznačaj-nom. U gospođinoj bujnoj sijedoj kosi još se vidiopokoji riđi pramen, a lice raspaljeno srdžbom bilojoj je crveno poput opeke. Utopljavali su je brojnipokrivači. Ramena joj je prekrivala crvena dal-

i Katerlna, knjiga V 117

matika podstavljena lisičjim krznom a iz širokihrukava prijeteći se pružila prema redovnici njenaskladna bijela ruka.

Gospođinu pažnju privukla je škripa upravootvorenih vrata, a kako je u njihovu polumrač-nom okviru razabrala obrise neke žene, počela jena njoj da iskaljuje svoj bijes.

— A tako! U moju se sobu ulazi kao u mlin.Tko je ona tamo?

Gušeći se gotovo od uzbuđenja, ne znajućida li da se nasmije ili zaplače, Katerina se stadeprimicati sve dok je plamen iz kamina nije pot-puno osvijetlio.

— Ta to sam ja, gospo Ermengardo! Zar steme zaboravili?

Stara se gospođa načas ukočila od zaprepa-štenja. Razrogačila je oči, nemoćno oborila ruke,nijemo rastvorila usta i odjednom tako problije-djela da se Katerina uplašila.

— Ermengardo! —• upita ona prestravljeno —zar me ne prepoznajete? Reklo bi se da me sebojite. Ta ja sam, ja . . .

— Katerino! Katerino! Djevojčice moja! . . .Bio je to pravi krik od kojega se sestra Leo-

narda trgla. Već slijedeći trenutak hospitalka sedoslovno morala baciti na svoju uzbuđenu gošćujer je Ermengarda de Chateauvillain, zaboravlja-jući na svoju povredu, htjela skočiti iz krevetai potrčati k svojoj prijateljici.

— Vaša noga, gospođo grofice!— Do vraga i moja noga! Pustite me, bo-

gamu! Katerino! — Ta nije moguće? . . . Nekako jei suviše lijepo da bi bilo istinito.

Dok se ona otimala sestri iz ruku, Katerina jepritrčala i stala je grliti. Stisnute jedna uz drugu,dvije žene su se vatreno ljubile. Mladoj su ženinavrle na oči suze radosnice.

— Imate pravo, ovo je i odviše lijepo!...Pravo čudo! Oh, Ermengardo, tako sam sretnašto vas opet vidim, tako sretna... No kako stese vi našli ovdje?

18

— A vi?Ermengarda je blago odgurnula Katerinu i,

držeći je malo podalje od sebe, ispitivački pro-matrala.

— Izmijenili ste se malo... ili ništa! Jed-nako ste uvijek lijepi, možda i ljepši! U nečemuste ipak drugačija... manje upadna, ali 2atomnogo uzbudljivija. Rekla bih: profinjena, produ-hovljena. Neka me đavo nosi, ali čovjek bi rekaoda su vas izvadili iz izloga.

— Gospođo grofice — odlučno je prekine se-stra Leonarda — molila bih vas da u ovom svetomdomu ne spominjete više sotonu. Neprestano gazazivate.

Ermengarda se okrene prema njoj i pogledaje s nehinjenim čuđenjem.

— Šta, vi ste još tu? Ah da, pitanje sobe.E pa, izbacite one dvije lijenčine, otpremite ih uzajedničku spavaonicu, a na njihovo mjesto do-vedite vašu bolesnicu. Sada, kad je uza me go-spođa Brazev, više mi nitko ne treba. A sada nasostavite, imamo da razgovaramo.

Otpuštena tako drzovito, hospitalka se ugrizeza usnu, ali se nakloni i šutke izađe. Samo su vratakoja je za sobom zalupila svjedočila koliko je ozlo-voljena. Grofica pogleda za njom, slegne rame-nima, zatim se s mukom malo pomakne u kre-vetu koji zacvili pod njenim teretom. Sad je bilomjesta i za njenu prijateljicu.

— Sjedite ovdje, draga, i razgovarajmo. Ko-liko je godina prošlo otkako ste me onda napu-stili da biste na juriš zauzeli Orleans?

— Pet godina — reče Katerina. — Već petgodina! Brzo prolazi vrijeme.

— Pet godina — ponovi Ermengarda — kakouzalud nastojim saznati što je s izvjesnom gospo-đom Brazev. Kad sam posljednji put čula za vas,bili ste u Lochesu dvorska dama kraljice Jolande.Zar vas nije stid?

— Jest, prizna Katerina, ali dani su mi teklia da to nisam ni primijetila. A inače, draga Er-2* 19

mengardo, morat ćete se odviknuti da me nazi-vate Brazev. To više nije moje prezime . . .

— Nego koje?— Od svih najljepše: Montsalvy! — reče

mlada žena tako ponosno da stara grofica nijemogla zadržati smiješak.

— I tako ste pobijedili? Negdje mora da jezapisano kako ćete me stalno iznenađivati, Kate-rino! Kakvom ste se alkemijom poslužili da tvrdo-glavog gospodina Arnauda navedete da poklekne?

Kad je čula ime svoga muža, Katerina jeprestala da se smiješi. Njena nježna usta trgnu seod boli i ona pogleda u stranu.

— Duga je to priča... — prošapta. — Jezivapriča...

Gospođa de Chateauvillain načas ušuti. Pro-matrala je svoju prijateljicu i instinktivno osje-ćala kako je razdire duboka bol, prvi put takojasno očitovana. Nije znala kako da nastavi raz-govor bojeći se da je ne povrijedi. Trenutak zatimona reče neuobičajenom blagošću:

— Pozovite jednu od mojih dvorkinja. Ona ćevam pomoći da skinete tu mokru odjeću, osušitće je i pribaviti vam drugu . . . malo oveću, alitoplu. Donijet će nam večeru, a tada ćete mi sveispričati. Čini se da ste sasvim iznurena . . .

— I jesam! — prizna Katerina lagano seosmjehnuvši. — Ali najprije se moram pobrinutiza jednu svoju drugaricu, onu kojoj je toliko po-trebna soba.

— Izdat ću naređenja . . .— Ne! — prekine je Katerina — moram sama

otići, no odmah ću se vratiti.Izašla je na hodnik baš u trenutku kad su

Gillettu uvodili u susjednu sobu koju su napu-stile Ermengardine sobarice. Tu se zatekla i ženašto je bila obećala Katerini da će se pobrinuti zabolesnicu. Ona je dočeka sa smiješkom:

— Kažu da ste u ovom domu sreli prijateljicu— reče. — Ako želite, ja ću noćas ostati uz našu

20

drugaricu. Nema nikakvih zahtjeva i ne zano-vijeta.

— Ali — reče Katerina — ne bih htjela da . . .I vama je potreban odmor.

Druga se nasmije.— Hajte, izdržljivi ja sam nego što izgleda!

Mogu ja spavati bilo gdje: na kamenu, po kiši...Čak i stojeći.

Katerina ju je promatrala sa zanimanjem.Bila je to mlada žena od kojih tridesetak godina,sitna, crnoputa, tanka, no njena suncem i vjetromopaljena koža odavala je zdravlje o kojemu susvjedočili i njeni čvrsti bijeli zubi. Bila je odje-vena u siromašnu, ali čistu odjeću. Nešto povijennos i velika pokretljiva usta davala su njenu licuveseo izgled i ono se Katerini dopalo.

— Kako se zovete? — upita je blago.— Margot! No zovu me Marsrot la De-

roule1) .. . Nisam ja . . . baš za preporuku! — dodas tako poniznom skromnosti da se Katerina ganula.

— Šutite! — reče joj. — Hodočasnici su svibraća i sestre. Vrijedite koliko i svatko od nas . . .I hvala vam na pomoći. Bit ću u susjednoj sobi,pa ako me ustrebate, zovite.

— Budite bez brige — izjavi Margot — snaćiću se i sama. Uostalom, jadnoj Gilletti treba samomalo dobre juhe i dug okrepljujući san.. . mašto mislio naš vođa koji je se želi otarasiti.

— A što je o njoj rekao?— Kako neće dozvoliti da sutra krene s nama,

jer ne želi vući bolesnike sve do Compostella.Katerina se namršti. Taj Gerbert kao da je

naumio svima nametati svoju volju, ali ona ječvrsto odlučila da mu odsada ne popušta.

— To ćemo još vidjeti! — reče. — Sutra ćesve izaći na vidjelo. Tu ću stvar ja s njim urediti.Ukoliko naša sestra ne želi ostati, krenut će s nama!

Ona se još jednom osmjehne Margoti koia juje gledala s udivljenjem i vrati se u Ermengardinusobu.

') Stranputica21

Bilo je već kasno u noći kad je Katerina pre-stala da govori, ali u romaničkom dvorištu hospi-cija zvono redovnika pustinjaka još je uvijekodjekivalo dajući Katerininoj priči neobičan kon-trapunkt, koji je samo podvlačio njen tragičanprizvuk. Ermengarda je tu priču saslušala odpočetka do kraja ne prozborivši ni riječi, a kadje Katerina ušutjela, stara je gospođa uzdahnulai odmahnula glavom.

— Da mi je neka druga žena to ispričala, nebih povjerovala ni polovicu. No čini se da usuds vama ima posebne planove. Pa i ta vaša hodo-časnička mantija obična je šala!... I tako ste na-umili u Compostelle? A što ako tamo ne zateknesvoga muža?

— Krenut ću dalje. I na kraj svijeta akoustreba, jer dok ga ne pronađem, neću imati mirani pokoja.

— A ako je opazio da ga je, umjesto ozdrav-ljenja, guba još više unakazila?

— Svejedno ću mu slijediti trag. Kad ga naj-zad stignem, nitko me i ništa neće moći od njegaodvojiti! Dobro znate, Ermengardo, da život beznjega nema za me nikakva smisla.

— Na žalost, znam to i suviše dobro. Otkadagledam kako stalno upadate u jezivi škripac iupuštate se u najkrvavija razračunavanja, pitamse da li zaista treba zahvaliti nebu što je Arnaudade Montsalvvja poslalo na vaš put.

—• Nebo mi nije moglo udijeliti divnijeg da-ra! — klikne Katerina tako zanosno da Ermen-garda namršti obrve i nehajno primjeti:

— Kad samo pomislim da ste mogli vladaticarstvom. Znate li da vas vojvoda Filip nije nikadazaboravio?

Katerina problijedi i naglo odstupi od svojeprijateljice. To podsjećanje na minule dane bilojoj je mučno.

— Ermengardo! — reče smireno — Ako želiteda ostanemo prijateljice, nikada mi više ne spomi-

22

njite Filipa. Hoću da zaboravim čitav taj diosvoga života.

— Znači da sve zaboravljate vraški brzo. Tone mora da je baš lako.

— Možda. Ali... — i Katerina odjednomublaži ton.

Ona ponovo sjede uz Ermengardu, još uvijekšćućurena na kraju kreveta i blago je zamoli.

— Radije mi pričajte o mojima, o majci i ujakuMathieuu o kojemu tako dugo nemam vijesti.Dakako, ukoliko i vi nešto znate.

— Naravno da znam — promrmlja Ermen-garda. — Oboje su dobro, ali im nedostatak vijestipada teže nego vama. Kad sam posljednji put bilau Marsannavju, opazila sam da su se znatno pos-tarali. Inače su zdravi.

— Moje... otpadništvo nije im zadalo pre-tjerane neugodnosti? — upita Katerina pomalo uneprilici.

— Tek sada ste se zato zabrinuli! — primjetistara gospođa prikrivajući smiješak. — Ne, umiritese — doda brzo, videći da se Katerinino lice smra-čilo — ništa im se neugodnog nije dogodilo. Voj-voda ipak nije toliko podao da bi se njima osve-ćivao zbog razočaranja u ljubavi. Naprotiv, svemi se čini da se on nada kako će vas želja da njihvidite, dovesti jednoga dana ponovo u njegovezemlje. Zato i nije počinio glupost time da ih otjerau progonstvo i tako ih izgubi iz vida. Po mommišljenju, on želi da saznate koliko je veliko-dušan. A imetak vašeg ujaka prilično raste, štone bih mogla reći i za onaj Chateauvillainov.

— Sto time hoćete da kažete?— Da sam i sama u neku ruku prognana. Vidi-

te, dušo, imam sina koji liči na mene. Englezamu je bilo već navrh glave a i toga što se kaoFrancuz osjećao vrlo neprijatno. Zato se oženios mladom Izabelom de la Tremoille, sestrom vašegneprijatelja, negdašnjeg velikog komornika.

— Nadam se da ne liči na njega! — povičeKaterina sa zgražanjem.

23

— Nimalo! Ona je mila. Osim toga, moj je sinvratio vojvodi Bedfordu orden podvezice i otvorenose pobunio protiv našeg dragog vojvode. Rezultatje bio taj da su vojvodine trupe zaposjele našdvorac Grancev, a j a . . . zaključila sam kakoje došlo vrijeme da malo proputujem zemljom.Kao talac bila bih nemoguća. Zato ste me i na-šli ovako daleko, na putu za Compostelle kamoljudi odlaze radi spasenja duše, na što ću i jasada ozbiljno misliti. Ipak blagosiljam ovu pro-kletu nezgodu u kojoj sam slomila nogu i zadržalase ovdje. Inače bih već bila daleko i ne bih se svama sastala.

— Na žalost — uzdahne Katerina — ponovoćemo se razdvojiti. Vaša će vas noga prikovati zakrevet sigurno još nekoliko dana, a ja već sutramoram dalje sa svojim drugovima.

Već ionako rumeno lice gospođe de Chateau-villain obli tamno crvenilo.

— U to nikako ne vjerujte, ljepotice! Našlasam vas i više vas ne napuštam. Krećem s vama.Ne budem li mogla jahati, moji će me ljudi poni-jeti na nosilima, ali tu neću ostati ni minutu višeod vas. A sada, kako bi bilo da malo odspavate?Kasno je i mora da ste umorni. Dođite uza me, imamjesta za obadvije.

Katerinu nije trebalo moliti, odmah se uvuklau krevet, pored svoje prijateljice. Odjednom ju jeobuzela radost i vjera u budućnost kad je pomislilada će na put krenuti s Ermengardom, čiji je duhtako čvrst i nepokolebiv. Ta znamenita udovicabila je neuništiva. Već ju je jednom, nakon smrtimalog Filipa, Katerina držala satrvenom. Bila sepognula, prekonoć postarala. Kao da joj se umbio poremetio . . . a sada je, evo, zatiče spremnu nasve, jačom nego ikad. Nema sumnje, s Ermengar-dom će put biti lakši i daleko ugodniji.

Vatra je u kaminu zamirala. Grofica je utrnulasvijeću i soba je utonula u mrak. I protiv svojevolje, Katerina se nasmiješila kad se sjetila kakvoće lice učiniti Gerbert Bohat kada ujutro ugleda

24

impozantnu damu na njenim nosilima i shvati daće ubuduće morati i nju ubrajati među svoje hodo-časnike. Nema šta, bit će zanimljivo gledati kadse budu suočili.

— Na što mislite? — iznenada će Ermen-gardin glas. — Osjećam da još ne spavate.

— Na vas, Ermengardo, a i na sebe. Imalasam sreću da vas sretnem na početku ovog du-gog puta.

— Sreću? Nju sam imala ja, draga moja. Eto,mjesecima, šta kažem, godinama se nasmrt dosa-đujem. Zahvaljujući vama, život će mi, nadam se,postati raznolikiji i vedriji, do vraga. Već sambila učmala, Bog neka mi oprosti, no sada samozdravila.

I da dokaže to svoje čudesno uskrsnuće, Er-mengarda odmah zaspi i stade tako silovitohrkati da je uskoro nadjačala tugaljivo bren-canje zvona.

U drevnoj romaničkoj kapeli hospicija složniglasovi hodočasnika ponavljali su za ocem opatomriječi obredne molitve božjaka.

— Gospode, koji si Abrahama naveo da odeiz svoje zemlje pa ga živa i zdrava doveo do krajanjegova puta, udijeli svojoj djeci istu zaštitu.Pomozi nam u opasnostima i daj snage našimnogama. Budi nam hlad na sunčanoj pripeci,kabanica protiv kiše i vjetrine. Ponesi nas kadsmo umorni i brani nas u pogiblima. Budi nampotporni štap koji će nas čuvati od padova, i lukašto prihvaća brodolomnike!...

No Katerinin se glas nije pridružio ostalima.U duhu je ponavljala žestoke riječi što ih je izmje-njivala sa Gerbertom Bohatom, upravo prije negoje išla u kapelu da prisustvuje popudbenoj misii propovjedi. Kad je pod trijemom ugledao mladuženu koja je jednom rukom pridržavala još uvijekblijedu Gillettu de Vauchelles, Klermontinac seizobličio od srdžbe. Potrčao je k dvjema ženama

25

tako brzo da nije odmah opazio kako za njim dolaziErmengarda, podupirući se dvjema štakama.

— Ta žena nije u stanju da nastavi put — rečesuho. — Misu, dakako, može slušati, ali ćemo jeostaviti na brigu sestrama hospitalkama.

Katerina je sebi bila obećala da će biti blagai strpljiva ne bi li umekšala Gerberta, no odmah jeosjetila po lakom podrhtavanju da joj strpljenjeneće biti dugo.

— Tko je donio tu odluku? — upita neu-običajenom mirnoćom.

— Ja!— A kojim pravom, molim vas?— Na ovom sam hodočašću ja vođa. Odlu-

čujem ja!— Mislim da griješite. Na polasku iz Puyja

biskup vas je odabrao za našeg vodiča jer ste muse učinili razboritim, a i zato što ste ovaj put većjednom prešli. Ali vi niste naš „vođa" u smislukoji vi toj riječi pridajete.

— Kako to mislite?— Niti ste vi kapetan, niti smo mi vojnici.

Zadovoljite se, „brate", time da nam pokazujeteput i ne brinite se odviše za nas. Gospa Gillettaželi da proslijedi s nama i tako će biti.

Sive oči muškarčeve planu opasnim bijesom,što je Katerina u njega već bila navikla da vidi, ion zakorači prema ženi.

— Vi se usuđujete prkositi mojoj odluci? —povika Gerbert s podrhtavanjem u glasu.

Katerina hrabro izdrži njegov pogled, čak muse i hladno nasmiješi.

— Ne prkosim joj: samo odbijam način na kojinam je namećete. Uostalom, budite spokojni,Gilletta vam nikako neće biti na smetnji. Nastavitće put jašući.

— Jašući? A gdje mislite nabaviti konja?Ermengarda, koja je dotad sa zanimanjem

pratila razgovor, prosudi da je vrijeme da se i onaumiješa. Ona došepesa do Gerberta.

26

— Pa eto, ja imam konje i dat ću joj jednoga!Da nemate šta protiv?

Ta se upadica, očito, nikako nije dopala Kler-montincu, jer on nabere obrve i gledajući starudamu s vidljivim prezirom reče:

— Tko je sad ova? Odakle ste vi upali, starice?U zao čas. Udovica Chateauvillain odjednom

pocrveni kao grimiz. Oslanjajući se čvrsto o svoještake, uspravi se čitavim tijelom i, onako visoka,gotovo se Bohatu unese u lice.

— Vas bi trebalo pitati, mladiću odakle stepali, kad ste tako neotesani. Do vraga! Vi stezaista prvi koji se usudio nazvati me „staricom",i savjetovala bih vam da to više ne ponovite uko-liko ne želite da vas moji ljudi nauče pristoj-nosti. No, kako vam se namjeravam pridružiti dabih putovala zajedno sa svojom prijateljicom,groficom B . . . de Montsalvv, reći ću vam da sezovem Ermengarda, grofica Chateauvillain iz Bur-gundije, i da sam vojvoda Filip mjeri svoje riječikada mi se obraća. Imate li još nešto da kažete?

Gerbert Bohat je bio zatečen i s vidljivim senaporom suzdržao da ne izvali kakvu drskost.Autoritativan ton stare gospođe djelovao je i protivnjegove volje. Otvorio je usta, ponovo ih zatvorioi najzad slegnuo ramenima.

— Ma koliko da to želim, ne mogu spriječitida nam se pridružite, ni oprijeti se polasku ovežene, jer ćete se o njoj brinuti vi.

— Hvala vam, brate — reče smjerno Gillettai ljupko se nasmiješi. — Vidite, moram svakako nagrob svetog Jakova . . . to je potrebno da bi misin ozdravio.

Katerini, koja je netremice promatrala Bohata,učini se da je s njegova lica odjednom nestalosrdžbe, a nešto poput žaljenja zablistalo u njego-vim očima.

On okrenu glavu.— Radite što hoćete! — reče suho. — Ne

zahvaljujte mi!

27

Dok se udaljavao, Katerina je u prolazu uh-vatila njegov pogled. Bila je sigurna da će joj tajčovjek biti odsada neprijatelj. Jedino nije moglada razumije neobičan izraz njegova pogleda. Unjemu je bilo hladnog bijesa, osvetljivosti, ali inečeg drugog. A Katerina bi se mogla zakleti daje „to drugo" bio strah.

O svemu tome razmišljala je u hladnoj kapeli,okružena bukom neusklađenih glasova koji suobjavljivali svoje pouzdanje u Gospoda. Sto je nanjoj moglo da u čovjeku kakav je bio GerbertBohat izazove strah? Kako, trenutačno, nije tompitanju moela naći odgovor, odlučila je da gaostavi za kasnije. Možda će joj u tome pomoćiErmengarda čije je poznavanje ljudi zaista veliko.

Nesvjesno je izašla iz crkve, kao i drugi, pri-mila i ona komad kruha koji je na vratima samo-stana dijelio polaznicima jedan redovnik i zauzelamjesto među svojim drugovima. Odbila je konjašto joj ga je ponudila Ermengarda. Sestra Leo-narda joj je vješto povila nose — na jeđnoi je bioveliki mjehur koji je u međuvremenu pukao —— i sada se osjećala sposobnom za pješačenje.

— Zatražit ću vašu pomoć kad više ne budemmosla — reče Ermeneardi koju su dvije hospitalkepeniale na riđeg konja. Dvije druge posadile suGillettu na neku mirnu kobilu koja je dotad nosilajednu od udovičinih pratilica. Dvije sobarice, kojesu sa još četiri naoružana muškarca sačinjavaličitavu Ermenfrarđinu pratnju, jahale su na istomkonju i zauzele mjesto na začelju, među rijetkimkonjanicima.

Pred razdraganom kolonom rastvoriše se ve-lika ulazna vrata. Od sinoćnjeg snijega i magleostalo je samo sjećanje. Na plavom, sasvim vedromnebu sjalo je sunce, a jutarnja hladnoća najavlji-vala je lijep i topao dan. Od samih zidina staroghospicija put se poput široke kamenite grede strmospuštao u jarak, sav obrastao mladom travom, aovaj kao da je predstavljao prvo odmorište prije

28

silaska u duboku dolinu Lote, odakle se dizalaplavičasta magla.

Josse Rallard i Colin su, kao po dogovoru,zauzeli mjesta tako da im se Katerina našla u sre-dini. Ovog posljednjeg kao da je prošla sinoćnjazlovolja. Promatrao je krajolik, neobično veseo uto svježe jutro, i zadovoljno se smješkao.

— Kako je priroda divna! — povjeri se onKaterini. — Kako se može živjeti u našim smrdlji-vim gradovima kada svuda uokolo ima toliko svje-žine, čistoće, slobode.

— Pogotovo kad u tim gradovima ima tolikonemogućih žena! — doda Josse ljubazno se smi-ješeći svome drugu.

No kao da se Parižaninu ta šala nije dopalajer se odjednom namrštio, slegao ramenima i pošaomalo naprijed. Katerina svom susjedu uputi is-pitujući pogled.

— Zašto se ljuti? — upita. — Da mu nisterekli nešto neprijatno?

Josse prasne u smijeh, namigne mladoj ženii veselo prebaci torbu preko ramena.

— Ako želite biti dobra s dičnim Colinom •—•— šapne on — svakako izbjegavajte da mu govoriteo ženama, a osobito ne o njegovoj vlastitoj.

— A zašto?— Jer je to najstrašnija oštrokonđa što ju je

đavo ikada bacio u svijet, pa ako se naš čestitiprijatelj, u kojem nema ni trunka junaka ni vitezalutalice, i upustio u hodočasničke pustolovine, ura-dio je to samo zato da njoj umakne. A ima sve:zdravlje, imetak, ugled. Na žalost, ima i gospuAubiergu, a da bi živio što dalje od nje, bio bikadar, vjerujem, otići do egipatskog sultana. Kadbi morao da bira između lanaca jednog roba i svognaslonjača u ulici Haudriettes, siguran sam da biviše volio lance.

— Zar su stvari dotle stigle? — poviče Kate-rina prestrašeno. — Zar ga toliko muči?

29

— Još i gore! — reče Josse s tugom. — Mlatiga kao psa!

Tek što je to rekao, kadli Gerbert Bohat, načelu kolone, započe neku crkvenu pjesmu kako biuskladio korake. No Josse stade pjevuckati jednupjesmu napitnicu koja je bila daleko veselija.

Glava druga

RUBINI SVETE FOY

U dva dana prevalile težak put što dolinomLote i uskim klancima Dourdoua vodi iz Aubracau sveti grad Conques. Dvadeset dugih milja, a samosu jednu kratku noć proveli u Espalionu, negda-šnjem dobru vitezova templara, gdje su drugi voj-nici — kaluđeri, hospitalci svetog Ivana Jeruzalem-skog, uradili sve da hodočasnike okrijepe. GerbertaBohata kao da je spopalo nekakvo bjesnilo jernije htio da sluša ni uzdahe ni jadikovke svoječete.

Za Katerinu su ta dva dana bila svojevrsnipakao. Njena ranjena noga strahovito ju je boljela,ali je i dalje uporno odbijala da uzjaše konja. Či-nilo joj se da je Bog neće uslišiti ako taj put neprijeđe u trapljenju, kao i svaki najubogiji hodo-časnik. Te je patnje podnosila radi Arnauda, damu Gospod podari ozdravljenje, a njoj omogućida ga pronađe. Za takvu bi sreću bila hodala i použarenom ugljevlju . . .

Međutim, bez pomoći jednog viteza svetogIvana koji se nad njom ganuo te joj nježna i većraskrvavljena stopala puna mjehura izviđao doksu redovnici na koljenima simbolički prali hodo-časnicima noge, Katerina bi bila prisiljena da natom mjestu prekine putovanje ili dopusti da jenose.

31

Redovnik-vojnik premazao joj je izranjenenoge mješavinom od ostataka svijeća lojanica, ma-slinovog ulja i alkohola, i to je djelovalo čudesno.

— Prokušani je to konjički recept — rekaojoj je smiješeći se. — Naši mladi redovnici kojimaje koža na bedrima i stražnjici još preosjetljivana duga jahanja, uvelike mu pribjegavaju.

U jednom lončiću spremio joj je malo togačudotvornog lijeka i on se pokazao neobično ko-risnim. Pa ipak, kad je navečer iskrslo seoce sasvojom golemom opatijom, kao okačeno o strmepadine doline Ouche, Katerina se gotovo onesvi-jestila. Ravnodušno je pogledala predivnu bazilikapred kojom su se njeni drugovi zanosno bacili nakoljena.

— Duša vam je na jeziku! — progunđala jeErmengarda. — I ne pokušavajte da s drugima po-đete u opatiju . . . koja je, uostalom, krcata. Imaovdje, kako su me uvjeravali, pristojna gostionicai tamo ćemo odsjesti.

Katerina je oklijevala bojeći se Gerbertovihprezrivih riječi, no vođa hodočasnika samo je sleg-nuo ramenima.

— Smjestite se gdje možete! Opatija je većpuna, te ni sam ne znam kamo ću sa svojomdružinom. Svatko će se nekako snaći: u sjenikuili kod nekog seljaka. Radite dakle što hoćete,ali ne zaboravite na svečanu misu, razne obrede iprocesiju koja će zatim uslijediti.

— A kad ćemo opet na put? — zabrinutoupita Katerina.

— Tek prekosutra. Ne sumnjate valjda, se-stro, da je ovo jedno od značajnijih vjerskih sre-dišta. Svakako zaslužuje da jedan dan u njemuprovedemo u molitvi.

Rekavši to, on hladno pozdravi, okrene se izaputi prema glavnim vratima opatije ne osvr-ćući se na Katerinino prosvjedovanje. Usprkos du-gom i napornom putu kojim je već prošao njenljubljeni, ona ga je željela ubrzati i ne zaustav-ljati se osim kad je to neophodno. Provesti tu

32

čitav jedan dan, makar joj on vratio toliko po-trebnu snagu, držala je strašnim propustom.

— Koliko li izgubljena vremena! — promr-mljala je pružajući ruku Ermengardi koju sunjene pratilice s mukom skidale s konja. Udovicade Chateauvillain, umorna i sama od dugočasnogjahanja, bila se ukočila kao daska. No veselost jenije nimalo napustila.

— Kladimo se, prijo, da znam što mislite! —reče razdragano vodeći Katerinu pod trijem jednevelike gostionice poduprte stupovima, što joj jedavalo izgled nekakve tvrđave.

— Hajde recite!— Dali biste sve da sutra ujutro možete uzja-

hati dobra konja, napustiti ove brbljave bogo-moljce te poput vjetra odjuriti prema onom graduu Galiciji u kojemu vas, kako se nadate, neštoočekuje.

Katerina i ne pokuša da to porekne. Samo seumorno nasmiješi.

— Tako je, Ermengardo! Ubija me ovo sporopješačenje. Pomislite da smo tu sasvim blizu Mont-salvvja, da bih lako mogla skoknuti da zagrlimsvoga sina. No ja sam krenula na hodočašće ineću da varam Boga. Ukoliko u toku putovanjanekako ne doznam da drugdje moram tražiti Ar-nauda, proslijedit ću sa svojim drugovima do krajaputa. Uostalom, lakše je kad nas je mnogo. Putje opasan, sve vrvi od razbojnika. Pametnije jedržati se jačeg. S vašim dvorkinjama i naoru-žanim ljudima bilo bi nas tek sedmero. A pitanjeje da li bi nas toliko ostalo i do kraja, jer već jejedan od naših vojnika pobjegao.

Zaista je bilo tako. U zoru, kad su napuštaliposjed Espalion, Ermengardina oružana pratnjabrojila je samo tri čovjeka: četvrti je nestao. Naveliko Katerinino čudo, to staru gospođu nijenaročito ozlovoljilo. Samo je slegla ramenima.

— Burgunđani ne vole da putuju. Pomisaoda ide u Španjolsku nije oduševljavala SaulgeonaViše je, izgleda, volio da se vrati kući.

3 Katerina, knjiga V 33

Ta neočekivana filozofska mirnoća iznenadilaje Katerinu. Predobro je poznavala Ermengardu injenu nepopustljivu krutost u ophođenju s oso-bljem, a da joj njeno držanje ne bi izgledalo ne-običnim. Ili se strašna gospođa do te mjere izmi-jenila?

U gostionici ,,K svetoj Foy" dočekali su go-spođu de Chateauvillain s počastima kakve doli-kuju njenu rangu. Uostalom, Ermengarda je kaonitko znala natjerati ljude kako da je služe. Usvratištu je bilo mnogo svijeta, no ipak je dobiladvije sobe: jednu za sebe i Katerinu, drugu zasvoje dvorkinje i Gillettu de Vauchelles, koju jeodlučno uzela pod svoju zaštitu.

Putnice su večerale brzo i šutke. Sve su bileumorne, ali dok je Ermengarda, čim je ušla usobu legla i odmah zaspala, Katerina se, usprkosumoru, zadržala na prozoru koji je gledao na malitrg. Srce joj je bilo odviše ojađeno da bi moglazaspati. A san i nije bio toliko važan jer će tuostati i sutradan. Sjedeći na kamenom okrajkuu udubini prozora, Katerina je pogledom pratilaneobičan i živopisan prizor koji se odvijao na-polju. Pred crkvom su se, kako to često biva u ve-likim hodočasničkim centrima, bili smjestili la-krdijaši i izvodili svoje šale pred skupljenim se-ljacima i hodočasnicima koji su, u nedostatku pro-stora, ležali pred samom crkvom. Bilo je tu mu-zičara što su svirali u gusle, lutnju, harfu i flautu.Neko mršavo momče, obučeno u kostim napolazelen — napola žut, žongliralo je s upaljenimbakljama. Sjedeći u podnožju jedne od dviju ro-maničkih kula na pročelju, neki je pripovjedačpučkih pričica u stihovima, načičkan šarenim tra-kama, zanosno podigao prst i oko sebe okupiohrpu mladića i djevojaka. A bila je tu i neka vitkadjevojka u jarkocrvenoj odjeći te onako bosonoga,uz zvukove muzike, poskakivala pred visokim ka-menim pročeljem na kojemu je Krist, veličan-stveno i patnički izrađen, blagoslivljao rukomokupljeno ljudstvo. Plamenovi baklja oživljavali

34

su, kao u kazalištu, čudesne likove Posljednjegsuda na duborezu središnje plohe portala, ukra-šene pozlatom kao neka stranica evanđelistara.Odabranici kao da će se sad vinuti u nebeskevisine, a prokletnici još bolnije previ jati u mu-kama pakla, uz pakosno cerenje demona.

Taj magičan dekor uzbudio je Katerinu. Po-mislila je kako je upravo to mjesto oličenje putašto ga je prevalio Arnaud, a za njim i jadni Gau-thier. Najprije vitez s crnom maskom, u pratnjisvoga štitonoše, zatim kršan plavokosi Normanđa-nin mora da su nekad sjahali pred tim uzviše-nim crkvenim predvorjem i načas se pomiješalis isto ovakvom gomilom što sada tako spokojnosniva pod otvorenim nebom... Katerni je bilodovoljno da načas zatvori oči pa da pred njomiskrsne lik gubavca u bijegu i slika onog čedasjevernjačkih šuma. Gdje su oni sada? Što sedogodilo s njima i kako da im uđe u trag ona,nemoćna žena? Jer, kao što nije mogla vjerovatida je Arnaud za nju zauvijek izgubljen, isto takonije htjela dopustiti da je Gauthier poginuo. U go-rostasu je bilo nečeg neuništivog. Smrt ga nijemogla oboriti tek tako, u naponu snage, i onakomlada. Uradit će to nakon dugih godina, poštostarost — njena služavka — razruje njegovo gra-nitno tijelo.

Katerina se odjednom trgne iz sna trenja.U gomili koja je gledala lakrdijaše opazila je Ger-berta Bohata. Prilazio je plesačici u crvenom. Za-dihana djevojka upravo je prekinula ples i spre-mala se da sakuplja priloge, kad Gerbert stadepreda nju. Usprkos udaljenosti, mada ona nijebila baš velika, Katerina je bez naprezanja pra-tila njihov razgovor. Svojom mršavom rukom Ger-bert je ukazivao čas na djevojčinu razgolićenu ineukusnu haljinu, čas na izrezbareni Kristov lik,a sa lica mu se nedvojbeno čitao bijes. Predba-civao je plesačici što se usudila nastupiti predcrkvom i u odjeći koju je držao nečednom. I za-ista, visoka crna prikaza što je pred njom iskrsla

** 35

kao da je djevojku prestrašila, pa je podigla rukuu strahu da je on ne izudara.

Odmah zatim, Katerinu obuze neki laki ne-mir. Puritanski bijes Gerbertov nije, izgleda, biopo volji grupi seoskih momaka koji su čas prijeslušali pripovjedača. Nikakvo zlo nisu vidjeli utome da se pleše pred crkvom, i ustali su da braneplesačicu. Jedan od njih, snažan momčina — aKaterinu je malo podsjetio na Gauthiera — po-grabio je Gerberta za ovratnik mantije dok sumu druga tri prijeteći prilazila, a djevojke gastale psovati svojim kričavim glasovima . . . Sva-kog časa Gerberta Bohata mogli su početi zlo-stavljati.

Katerina ne bi znala reći što ju je natjeraloda se hitro umiješa. Zaista nikakve simpatije nijeosjećala prema tom čovjeku koji je po njenumišljenju bio krut, dosadan i nesmiljen. Moždase prosto povela za činjenicom da joj je on po-treban ako želi stići u Galiciju .. . Ipak, ona izjuriiz sobe, siđe u dvorište gdje su Ermengardini ljudipred spavanje ispijali posljednje čaše vina i obratise naredniku.

— Brzo! — naredi mu ona. — Pođite oslo-boditi vođu hodočasnika. Svjetina će ga raznijeti!

Vojnici pograbe oružje i potrče. Pošla je zanjima, ni sama nije znala zašto, jer vojnicima nijebila potrebna. Možda iz znatiželje da vidi kako ćese Bohat držati. Da pravo kažemo, sve je brzosvršilo. Tri su Burgunđanina imala široka leđa,strašne pesnice, lica sasječena hladnim oružjemu dugogodišnjem ratovanju. Gomila se pred njimarazmakla kao more pred pramcem broda, a Kate-rina je jurnula za njima i stvorila se uz Gerbertapod trijemom opatije. Svjetina je i dalje psovala,ali se povlačila poput čangrizavog psa kojemu suzaprijetili bičem i, malo-pomalo, se razišla vraća-jući se lakrdijašima koji su načas bili prekinulisa svojim majstorijama.

— Sad ste izvan opasnosti, gospodine — rečenarednik Beraud Gerbertu. — Vratite se samo na

36

spavanje i pustite te ljude da se zabavljaju. Nečine nikakva zla. — Onda će obraćajući se Ka-terini:

— Gospođo, učinili smo kako ste željeli. Mo-žemo vas otpratiti do gostionice.

— Vratite se bez mene! — odgovori mladažena. — Meni se ne spava.

— Ako sam dobro razumio, treba vama dazahvalim za ovu intervenciju — reče hladno Bohatdok su se vojnici udaljavali. — Da vas nisammožda zvao u pomoć?

— Za to ste i suviše gordi. Mislim, naprotiv,kako biste bili sretni da su vas sasjekli. No vi-djela sam da ste u nevolji pa sam mislila . . .

— Otkad su to žene u stanju da misle! —uzdahne Bohat s tako prezrivim izrazom da jeKaterina osjetila kako je podilazi bijes. Nije tajčovjek bio samo čudan, nego i zaista mrzak. Nijese ustručavala da mu to kaže.

— Priznajem da one često prave ludosti, oso-bito kad im padne na um da spašavaju život ka-kvom uvaženom i umnom muškarcu. Ja zaistažalim, gospodine, i molim vas da mi oprostite.Bila bih učinila daleko pametnije da sam mirnoostala na svom prozoru i gledala kako vas vješajupred samim vratima opatije, a zatim, sigurna daste umrli kršćanski i na najveće dobro vjere, oti-šla spavati pomolivši se prethodno za upokoj vašeplemenite duše. No zlo je učinjeno, zato dopustiteda sada odem. Laku noć, gospodine Gerbert!

Već je bila krenula, kadli je on zadrža. Tasarkastična upadica ga je zaprepastila, kad seKaterina okrenula prema njemu, na licu mu nijeprimijetila ni traga srditosti.

— Hoćete li mi oprostiti, gospo Katerino? —reče on muklo. — Sasvim je tačno da bi mi bezvaše pomoći oni bijednici bili oduzeli život. Moraobih vam, dakle, biti zahvalan. Ali — doda sažestinom koja je postepeno opet ovladala njegovimglasom — mučno mi je da se zahvaljujem jednoj

37

\V 4 Vženi, tim više što mi život predstavlja nepodno-šljiv teret. Da se ne bojim Boga, već bih ga odavnasam sebi bio oduzeo.

— Navesti druge da vam ga oduzmu samo jevarka kojom Boga ne biste mogli obmanuti. Rećiću i to da bi zločin u tom slučaju bio dvostruk,jer bi se vašoj skrivenoj namjeri moralo prido-dati i zlo koje bi vam nevini nanijeli vašom pri-silom. I, ne smatrajte da mi dugujete zahvalnost.Uradila bih to isto za bilo koga.

Gerbert ne odgovori. Kada se Katerina za-putila prema gostionici, on je stao da korača porednje, lagano pognut. Kao da mu je odjednom po-stalo teško da se s njom rastane, a Katerina nikakoda dokuči taj njegov novi hir. Kako je on šutio,ona upita:

— Vi mrzite žene, zar ne?— Iz dna duše i svom svojom snagom...

One su zamka u koju se muškarac neprestanohvata.

— Odakle vam ta mržnja? Što su vam oneučinile? Zar niste imali majku?

— To je jedina čista žena koju sam upoznao.Sve ostale samo su blato, razvrat i pretvornost.

Katerina se mogla osjetiti povrijeđena timgrubim sudom. Ipak, osjetila je samo nekakvosažaljenje jer je iza Gerbertovih riječi naslućivalaprikrivenu patnju.

— Jeste li ih uvijek tako mrzili? — ponovoće ona. — Ili pak . . .

Nije čekao da završi.— Ili ste ih odviše voljeli? U stvari, mislim

da je baš to. Ja oduvijek nosim u svojoj krviprokleti okus žene i ona je oduvijek moja nepri-jateljica. Zato je i mrzim!

Odsjaj goruće svijeće iz još uvijek otvorenogdućana jednog trgovca sa svetim slikama osvijetlioje načas lice stasitog hodočasnika i ruku kojomje pridržavao svoju crnu mantiju. Obrazi su mugorjeli nekom mračnom strasti, a ona slobodna

38

ruka podrhtavala. Katerinu je to navelo da gaprestane izazivati.

— Pogledajte me! — naredi mu — i recitemi da li stvarno vjerujete da sam blato, razvrati pretvornost.

Nepomično je stajala u žutom svjetlu vošta-nice izlažući plamtećem pogledu muškarca svoječisto lice, koje je, oslobođeno kapuljače što ju jeobdan nosila, bilo uokvireno zlaćanom kosom s ri-đim odsjevima. Gusti uvojci slobodno su joj pa-dali po vratu nadomještajući mu donekle negda-šnji kraljevski nakit kojega se dvaput odrekla.Ljupko se smiješeći, promatrala je svoga drugakoji je odjednom problijedio. Kao da se pretvoriou kip, ali kip iz čijeg je pogleda izbijala vatra.

— Hajte, gospodine Gerbert, odgovorite mi!On tada široko zamahne kao da želi otjerati

neko đavolsko priviđenje i povuče se u sjenu opa-tijskog zida.

— Odviše ste lijepi a da ne biste bili samđavao koji je došao baš zato da me napastuje.Ali nećete me svladati, čujete li? Nećete pobije-diti! Vade retro Satanas ...')

Obuzet nekakvom vjerskom jezom, spremaose da pobjegne. Katerina shvati da nikad nećebiti moguće urazumiti toga čovjeka i da mu jei sam duh načet. Bolesnik u neku ruku. Ona slegneramenima. Njena smiješka nestade.

— Ne govorite gluposti! — reče ona umorno.— U meni nema ničeg đavolskog. Vi tražite du-ševni mir, a ja nešto drugo . . . Ali to mi ni vini ijedan muškarac ne možete dat i . . . osim jednogjedinog.

I protiv svoje volje, Gerbert Bohat se usudida upita:

— Tko je taj čovjek?— Držim — prekine ga Katerina — da vas

se to ne tiče! Laku noć, gospodine Gerbert!

*) Odstupi, sotono!

39

Ovaj put ona se uputi prema gostionici a daon i ne pokuša da je zadrži. Noć je bila tiha iglasovi su postepeno zamirali. Negdje se oglasizvono. Jedno pseto stade lajati. Katerina osjetiumor i neko neodređeno obeshrabrenje. Nadalase da će smanjiti napetost između sebe i Gerberta,no shvaćala je da to nikada neće biti moguće. Tajje čovjek vukao za sobom neku tajnu i ona nemaprava da je razotkriva. A svi pokušaji koje bimogla poduzeti da mu razgali dušu, ostat će bezu-spješni. Kad je tako, čemu da i pokušava?

Sutrašnji dan učinio se Katerini beskonačnodug. Dobar njegov dio provela je u liječenju svojeranjene noge, no trebalo je i da prisustvuje či-tavom nizu obaveznih vjerskih dužnosti. A u sebije osjetila takvu užurbanost da nije bila kadrasabrano se moliti.. . Beskonačno je dugo pro-matrala kako u dimu tamjana, sličan nekom ta-janstvenom priviđenju, blista neukusan, ali ras-košan zlatni kip svete Foy, optočen brojnijimdraguljima nego što je u proljeće cvijeće na liva-dama. Lik joj je bio neobičan i djelovao je pri-lično zastrašujuće s onim svojim nepomičnim oči-ma. Katerina ju je gledala s izvjesnim strahomi nikako da u njoj vidi sliku male trinaestogo-dišnje svetice koju su zbog njene vjere udaralina muke, već prije nekakva čudovišnog idola odčijeg se upornog i razvaljenog pogleda mučnoosjećala.

Ipak se govorilo da ona ima moć da oslo-bađa zatočenike. Željezne rešetke, okovi, lanci, tapotresna svjedočanstva zahvalnosti, ležali su na-slagani pozadi kipa. No usprkos svemu, Katerinaje osjećala kako se guši u toj maloj crkvi, okru-žena ničice pokleklim ljudima, sputana ljubavnomčežnjom od koje je ništa neće moći osloboditi.

Od duga klečanja utrnule su joj noge i to jepodsjeti na beskonačno duge molitve kojima jesa svojom sestrom Lovsom prisustvovala u Bogo-

40

rodičnoj crkvi u Dijonu. Ona se pridigne, okreneglavu i opazi kako se Gerbert Bohat u nju za-gledao. On odmah skrene pogled, ali ne tako brzoda u njemu ne bi zamijetila onaj neobičan izraz,istovremeno bešćutan i bojažljiv, što ga je većranije bila zapazila. I protiv svoje volje, Katerinaumorno uzdahne.

— Ne valja mu zamjeriti — šapne joj sa-svim blizu blagi Gillettin glas — Gerbert je ne-sretan čovjek.

— Odakle to znate?— Ja to ne znam, ali osjećam . . . On užasno

trpi: 2ato je tako surov.Unatoč svojoj hrabrosti i dobroj volji, Kate-

rina nije mogla da krene s dugom procesijom ukojoj će svetičin kip pronijeti oko čitava grada,sve do polja što već danima vape za kišom. Vra-tila se u gostionicu i pridružila Ermengardi kojanije ni izlazila iz kreveta. Udovica ju je dočekalas prikrivenim podsmijehom.

— Eh, Katerino, zar vam još nije dosta oče-naša? Kad ćete se najzad opametiti te prihvatitii moj savjet i konja? Zar zbilja želite proslijeditis tom čitavom gomilom, kad bismo mogle ićimnogo brže?

Katerina stisne usne te, skidajući ogrtač, is-kosa pogleda prijateljicu.

— Ne započinjite opet. Već sam vam navelasvoje razloge. Put je opasan i samo se brojno jakimogu oduprijeti razbojnicima.

Stara se gospođa protegne, krepko zijevne izatim uzdahne:

— A ja držim da se razbojnicima može lakšeumaći dobrim brzim konjima, nego šepavim no-gama. Uostalom, ako ovako nastavimo, unaprijedvam kažem da ćete odjednom poludjeti... a i jas vama.

U dnu svoje duše Katerina je Ermengardi da-vala za pravo, ali to nije htjela priznati. Bila jeuvjerena da će, ako do kraja ne ostane s hodo-časnicima kojima se pridružila, Bog prema njoj

41

biti strog i kazniti je tako da se nikada više nesastane s Arnaudom. No gospođa de Chateauvil-lain odavna je znala da čita na lijepom izražajnomlicu svoje prijateljice.

Ona prošapta:— Hajde, Katerino, vjerujte malo više u

Božju velikodušnost i ne držite ga prostim trgov-cem koji se samo pridržava sklopljenih poslova.Zar ste zaboravili da je on i milosrdan.

— Ja to i te kako uvažavam, Ermengardo,no ipak ćemo krenuti s ostalima.

Govorila je odlučno i tonom koji nije dopu-štao prigovora. U tome se Ermengarda nije va-rala. Umjesto odgovora samo je nemoćno uzdah-nula.

Procesija sa svetom Foy mora da je bilauspješna jer je sutradan u zoru kišilo kao iz kablakad su hodočasnici napustili Conques i krenulina put pjevajući uobičajene crkvene pjesme. Ka-terina je zauzela svoje staro mjesto između JosseaRallarda i Colina des Epinettesa. Hodala je hrabroi nije se okretala da na začelju vidi Ermengardui njenu pratnju na konjima. Grofici je uspjelo,Bog zna kako, da za vrijeme odmora nabavi jošdva konja. Na jednom je jahala jedna od sobarica,a drugoga, bez tereta, vodio je za uzdu narednikBeraud. Katerina je znala da je taj konj određenza nju, ali nije htjela za to ni da čuje.

Put se strmo uspinjao obronkom brežuljka,zatim spuštao u dolinu Lota i vodio dalje u Figeac.Smetala je i kiša. Ona je zamagljivala krajolik,oduzimala sjaj nježnoružičastom vrijesu što je tekpočeo cvasti, kapala s najsićušnijeg lista, padalau oči, a grubu odjeću hodočasnika činila još te-žom. Cas sitna i tiha, čas bijesna kad bi je ošinuovjetar, zaodjela je tmuran krajolik golemom tu-gom, teškom kao svijet, pa se Katerini činilo daje ta tuga polegla i na njenu dušu. Toga jutranikome nije bilo do pjesme. Gerbert je na čelu

42

hodao pogrbljen, glavu uvukao među ramena inije se okretao.

Odjednom, kad su već bili na vrhu strmine,začuše se na začelju kolone povici.

— Stanite!... Za ljubav Božju, stanite!Sad se Gerbert okrenu, a za njim i ostali.

Nešto niže, na obronku, tri zadahtana redovnikaupinjala su se da ih stignu. Ponekad bi se spo-takli o kamen i posrnuli, no i dalje su vikali imahali rukama.

— Šta je sad? — zlovoljno zagunđa Colin. —Jesmo li nešto zaboravili, ili nam se ti sveti ljudižele pridružiti?

— To bi me začudilo — odvrati Josse Ral-lard koji je približavanje redovnika promatraonamršteno. — Ništa ne nose, a nemaju ni štapa.

— - Onda su zabrinuti da ih nad grobom sve-tog apostola možda ne zaboravimo u svojim mo-litvama — skrušeno će Colin.

No njegov ga drug pogleda tako smrknuto dase nije usudio nastaviti sa svojim pretpostavkama.Uostalom, Gerbert Bohat se žurnim korakom većuputio prema začelju kolone i pošao u susret do-šljacima. Sastali su se baš nekako blizu Katerinei njenih drugova, te je ona čula svaku njihovuriječ. A to i nije bilo teško, jer su tri redovnika,iako gotovo bez daha, vikali da se sve orilo.

— Okrali su nas! S plašta svete Foy nestaloje pet krupnih rubina!

Povici negodovanja i srdžbe dočekali su tuvijest, no Gerbert se odjednom razgoropadio i od-mah im odgovorio:

— To je sramno nedjelo, no ja ne vidim za-što ste tako dugo trčali za nama da nas o tomeobavijestite. Ne pretpostavljate, valjda, da je tajvaš lopov jedan od nas. Vi ste sveti ljudi, no imi . . . smo pobožni božjaci.

Najstariji od fratara zbunjeno obriše svoješiroko rumeno lice s kojega mu je ćurkom cijedilakiša i nemoćno odmahne.

43

0CJ-— Sugave ovce đavolove kriju se ponekad

među najboljima od nas. A činjenica da netkopripada nekom skupu hodočasnika ne daje mu,samim tim, svjedodžbu svetosti. Ima slučajevada. . .

— Nismo bili sami u Conquesu jučer . . . i l i . . .no onda kad je krađa počinjena. Zaista se divimvašem kršćanskom milosrđu kad ste se odmahokomili na bijedne hodočasnike, a niste ni pomi-slili na onaj lakrdijaški i pelivanski ološ koji sesinoć producirao pred vašom crkvom.

Katerina se morala napregnuti da se ne na-smije. Gerbertu je preksinoćnja nezgoda očito jošbila na srcu, no fratar je udario u još tužnijetalambase.

— Pelivani su, kako vam je poznato, otišlijoš jučer ujutro, a poslije toga, za vrijeme po-dnevne procesije kip je bio nedirnut. Svi su dra-gulji bili na mjestu.

— Jeste li u to sasvim sigurni?— Upravo je mene i ovdje prisutnu braću

prečasni opat bio zadužio da se uvjerimo je lis kipom sve u redu prije nego ga vratimo nanjegovo mjesto. Mogu vam jamčiti da nije nedo-stajao ni najsitniji dragulj. A jutros nije bilo petkrupnih rubina . . . a vi ste jedini stranci koji suproteklu noć proveli u našem gradu!

Nakon tog uvjeravanja nasta tišina. Svima jezastao dah jer su osjećali da su dokazi redovnikaneosporivi. Pa ipak, Gerbert je odbijao da priznasvoj poraz i Katerina se u tom trenutku divilahrabrosti i upornosti kojom je branio svoje ljud-stvo.

— To još ne dokazuje da smo mi krivi! Con-ques je svet grad, no ipak samo grad, napučenljudima među koje se vrlo lako može uvući zlo.

— Poznajemo svoje šugave oce i prečasni opatih obrađuje čitavo jutro. Ali brate .. . bilo bi da-leko jednostavnije utvrditi da ukradeni draguljinisu ni kod jednoga od vas.

— što time hoćete da kažete?

44

— Da je nas samo troje, no ako biste dozvo-lili da vas pretražimo, ne bismo vas ipak dugozadržali.

— Na ovoj kiši? — odgovori prezrivo Ger-bert. — A vi biste pretražili i žene?

— Za nama dolaze i dvije sestre. Uostalom,evo ih — reče redovnik koji je očito imao odgo-vor za sve. — A odmah iza okuke je i kapelica ukoju bismo se mogli smjestiti. Molim vas, brate.Radi se o slavi svete Foy i poštovanju božjem.

Dižući se na prste nogu, Katerina stvarnoopazi kako putem pristižu dvije duvne, zadihanekao i njihovi pratioci i prokisle poput svih ostalih.Gerbert odmah ne odgovori, već uze da razmišlja,a mlada je žena osjećala isto što i vođa, premdaje živo negodovala na pomisao da su orobili jednusveticu. To pretraživanje mora da mu je biloodvratno, a sigurno ga je, kao i Katerinu, ljutiloponovo traćenje vremena. On najzad baci jedanpogled uokolo.

— Što mislite o tome, braćo? Pristajete lida se podvrgnete toj . . . neugodnoj formalnosti?

— Hodočašće nam nameće poniznost — rečeColin skrušeno. — To će poniženje dobro doći jerće ga sveti Jakov pribrojiti našim zaslugama.

— Tako je! — prekine ga Katerina kiptećiod nestrpljenja — No obavimo to brzo, ionakosmo izgubili previše vremena!

Gomila se zaputi prema kapelici od kamenakoja se dizala nešto podalje na glavici brežuljka,uza sam rub ceste. Odatle se izvrsno vidio čitavConques, ali nikome nije bilo do divljenja. Tre-balo je čekati na kiši.

— Putovanja u velikim skupovima zaista sukrasna stvar — ironično će Ermengarda prišavšiKaterini. — Ti čestiti redovnici okružili su nasstražom i nadziru nas kao da smo krda šugavihovaca. A ako misle da će i mene pretraživati. . .

— Svakako ćete morati dopustiti, draga pri-jateljice, inače će sumnja pasti na vas, a kako su

45

naši drugovi ozlojeđeni, mogli biste se zlo provesti.Oh, što ste vi nespretni, brate!

Taj posljednji dio rečenice bo je upućenJosseu koji je, spotakavši se o jedan kamen, takosilovito na nju naletio da su se oboje našli nakoljenima.

— Vrlo mi je žao — pokajnički će Parižanin— ali na ovom je putu više rupa nego na man-tiji redovnika prosjaka. Jesam li vas povrijedio?

Hitro joj je pomogao da se pridigne, otresa-jući rukom blato s haljine i kapuljače mlade žene.Doimao se tako nesretno da se na njega nije moglaljutiti.

— Ništa, ništa! — reče ljubazno se smiješeći.— Bit će toga još.

Zatim pođe i sjede s Ermengardom na stijenupod strehom kapelice u koju su upravo ušleduvne. Bilo je odlučeno da se najprije pretražižene kako bi se časne sestre mogle što prije vra-titi u samostan. Nekoliko je muškaraca, među nji-ma i Gerbert, dobrovoljno pristalo da ih pretraženapolju. Srećom, kiša je načas prestala.

— Lijep je ovaj kraj! — reče Katerina poka-zujući rukom sivi, zeleni, a mjestimice i plavikrajolik što se pružao pred njihovim nogama.

— Zaista je lijep — podrugljivo odgovoriErmengarda — no više bih voljela da je već da-leko za nama. Ah, evo stižu i moje pratilice, haj-demo sada! Pomozite mi!

Oslanjajući se jedna o drugu, dvije prijate-ljice uđu u kapelicu. Unutra je bilo hladno, vlažno,zaudaralo je na plijesan pa se stara gospođa svanaježila, iako je bila toplo odjevena.

— Požurite vas dvije! — grubo dobaci re-dovnicama. — I ne bojte se, još nikoga nisampojela — nadoda šaljivo, videći da su se pre-strašile.

Obje su bile mlade, očito impresionirane tomkrupnom i snažnom ženom koja je govorila s to-likom sigurnošću, no svejedno su je pretražiletako temeljito da je Ermengarda kip jela od ne-

46

strpljenja. Tada se ona starija okrene Katerinikoja je strpljivo čekala.

— Sada ste vi na redu, sestro! — reče jojprilazeći. — Najprije mi dajte tu kesicu što vamvisi o pojasu.

Katerina bez riječi otkači oveću kesu od čvr-ste kože u kojoj je držala brojanice, nešto zlat-nine, lovački nož od kojega se nikada nije odva-jala i gravirani smaragd kraljice Jolande. Skrom-nost njene hodočasničke odjeće nije joj, naime,dopuštala da na prstu nosi tako skupocjen dra-gulj, a opet, nije se od njega htjela rastajati, timprije što je krenula u Španjolsku, rodnu kralji-činu zemlju, pa bi joj njen grb mogao biti odpomoći, kako je rekla sama Jolanda.

Duvna istrese kesu na uski kameni oltar paugledavši bodež, iskosa pogleda Katerinu.

— Neobičan predmet za ženu koja za svojuobranu smije imati samo molitvu.

— To je nož moga muža! — suho odvratimlada žena. — Nikad se od njega ne odvajam,a već sam navikla da se branim od razbojnika.

— Koji bi za ovo pokazali veliko zanimanje— reče sestra ukazujući na prsten.

Katerina se zajapuri od bijesa. Vrijeđao ju jepostupak i ton te žene i požurila se da je ušutka.

— Poklonila mi ga je lično kraljica Jolanda,vojvotkinja Anžua i majka naše kraljice. Viditeli u tome neko zlo? Ja sam . . .

— Gospođa visoka roda, bez sumnje? — pre-kide je druga sa sarkastičnim osmijehom. — Do-voljno je samo pogledati ovo. Što imate da ka-žete . . . plemenita gospo?

Pred očima zabezeknute Katerine odmotalaje komadić platna sumnjive čistoće koji mladažena nije bila ni zamijetila. Na njemu je divnimzagasitocrvenim sjajem blistalo pet rubina sveteFoy.. .

— Što je to? — povika Katerina. — Nikadih nisam vidjela. Ermengardo!

47

i.

— To je neka čarolija! — ote se krupnojdami. — Kako su ti dragulji tu dospjeli? Mo-ra d a . . .

— Čarolija ili ne, tu su! — vikne sestra —i vi ćete odgovarati za krađu.

Uhvatila je Katerinu za ruku i stala je po-vlačiti napolje vičući:

— Braćo! Prekinite! Našle smo rubine! A evokradljivke!

Sva crvena od bijesa i stida što su odjednomu nju uprte tolike oči, Katerina grubo odgurnesuhu redovničinu ruku.

— Nije istina! — Ništa nisam ukrala!... Nisama ne znam kako su se ti rubini našli u mojojnovčarki... Netko mora da ih je u nju metnuo.

Prekinu je srdito gunđanje hodočasnika.Ona s užasom shvati da joj ne vjeruju. Ogor-

čeni zbog kiše, zadržavanja i teške optužbe, svisu se ti čestiti ljudi lako mogli pretvoriti u vu-kove. Katerinino srce obuze panika. Oko nje seprijeteći stao zatvarati krug, a ta pakosna ženaneprestano je kričala kako je treba vratiti u Con-ques, izvesti pred opatov sud i zatim objesiti. . .

Sestra je bila prekinuta u svom žučljivomnapadu. Do nje je došepesala Ermengarda, po-grabila je za ruku i počela njome tresti kaošljivom.

— Prestanite s dernjavom! — vikne. — Tavi ste, djevojko, sasvim poludjeli! Kako smijeteoptužiti jednu plemkinju? .. . Znate li s kimerazgovarate?

— S kradljivkom — zakrešta ova sva izvansebe. — Sa besramnicom koja krišom nosi bodeži još jednu ukradenu stvar. Jer taj prsten za kojitvrdi da joj ga je dala kraljica Jolanda .. .

Opet je morala umuknuti. Ermengardina li-jepa ruka se podigla i svom snagom sručila nanjen obraz. Na njemu je ostao trag svih petprstiju.

— Ovo će vas naučiti pristojnosti i suzdr-žljivosti, moja „sestro" — poviče ona podvlačeći

48

glasom riječ sestra. — Ako su svi samostani na-pučeni takvim oštrokondžama kao što ste vi, Bogzaista ne mora da je baš sretan u takvu dru-štvu! A onda zagrmi iz svega glasa.

— Beraud i ostali, naprijed! Na oružje!Prije nego su se zapanjeni hodočasnici i do-

sjetili da ih u tome spriječe, tri Burgunđanina supotjerala konje do u samo središte okupljene go-mile i zauzeli položaj do triju žena. Beraud jepolako izvukao mač dok su njegovi ljudi skinulis ramena luk od tisovine i zatakli strelice. Hodo-časnici su s dubokom tišinom pratili te prijetećepripreme. Ermengarda se široko osmjehnu.

— Tko se prvi makne, neće uraditi ni tri ko-raka! — reče ona grubo. — A onda će odjednomljubazno. — Budući da su snage sada izjednačene,radije razgovarajmo!

Uprkos prijetnji, Gerbert stupi dva korakanaprijed. Jedan vojnik uperi u njega strelicu, nogrofica zadrži njegovu ruku dok je vođa hodo-časnika podigao svoju.

— Smijem li govoriti?— Izvolite, gospodine Bohat!— Je li istina da su rubini nađeni u ove . . .Izraz koji se on nije usudio upotrijebiti sve-

jedno je razbijesnio Katerinu.— Da, brate, kod mene! — vikne ona. — Ali

tako mi Boga i spasa moje duše, kunem se dane znam kako su k meni prispjeli!

— Budalaština! — klikne duvna.— Ah, zaista ću se naljutiti! — progunđa

Ermengarda. — Ušutite, sveta djevojko, inače višene odgovaram ni za sebe ni za vas. Nastavite,gospodine Bohate!

Gerbert priđe još nekoliko koraka, ali ne sniziglasa.

— S jedne strane je očevidan... flagrantandelikt, a s druge strane jedino riječ ove žene...

— Ako, brate, budete i dalje postupali s Ka-terinom kao da je kriva, oduzet ću vam riječ.Mogu li znati što namjeravate uraditi?

4 Katerina, knjiga V 49

Smrknuti Klermontinčev pogled ne poniknu,nego se najprije prezrivo zaustavi na Katerinikoja zadrhta od bijesa, a zatim opet prijeđe nanjenu prijateljicu.

— Mogu jedino da gospu Katerinu izručimredovnicima, neka je odvedu u Conques i predaduopatovoj pravdi...

— Gdje će je gomila raznijeti prije nego istigne do opatije! Ne, gospodine, ona se neće vra-titi u Conques. Vama njena riječ možda nije do-voljna, no meni jest jer je poznajem. Zato dobročujte: rubine ste pronašli i to je sretna okolnost.Ponesite ih, gospodo redovnici i vratite ih vašojsvetici... a uzmite i ovo za svoj trud! . . .

Rekavši to, ona dobaci najbližem svećenikuprilično tešku novčarku koju ovaj uhvati u letu.

— A nas ćete pustiti da u miru odemo!— Inače? — povišenim će glasom Gerbert.— Inače ćemo — odvrati Ermengarda smi-

reno — prokrčiti sebi put kroz vaše redove!— Nema vas baš mnogo!— Možda. Ali smo naoružani... i hrabri.

Svaki moj čovjek vrijedi za desetoricu. Igra jedakle ravnopravna. Moguće je da nas i nadvla-date, no ne vjerujem. U svakom slučaju, naša bivas smrt skupo stajala! Rijetki su među vama,0 pobožni ljudi, koji će čitavi stići do Compostella.A sada, Katerino, zamolite našu dobru sestru davam vrati ono što je vaše.

— Nikada! — poviče duvna odlučno i ne po-puštajući. — Ovaj je dragulj sigurno ukraden!1 njega valja predati ocu opatu.

i S uzdahom nestrpljenja grofica joj istragneiz ruku novčarku, uvjeri se da iz nje nije ništanestalo i bez riječi sve pruži Katerini. A ondanaredi obraćajući se jednoj od svojih žena:

— Amiella! Dovedite konje! Gospođi Gillettide Vauchelles prepustit ćete onoga na kojemu većjaše...

Ali ova odlučno priđe i stane uz Katerinu.

50

— I ja odlazim s vama! Vjerujem da je gospaKaterina nevina. Nikad pokvarena žena ne bimogla biti tako dobra.

— Vjerujem i ja! — povika Margot la Derouelpovodeći se za Gillettom. I ja ću s vama. Uosta-lom, potrebna sam gospi Gilletti.

Ermengarda de Chateauvellain se nasmije.— Čuvajte se, gospodine Bohat, uskoro više

nitko neće ostati uz vas.— To bi me iznenadilo! Pošteni ljudi nimalo

neće poželjeti da putuju u društvu sumnjive ženekoja na nas može navući samo prokletstvo. Od-lazite! . . . kad je već nemoguće bez prolijevanjakrvi izručiti krivca pravdi, i ne želimo da vasviše vidimo!

Stajao je pred okupljenom masom hodoča-snika koji kao da su se sve više zbijali jedni uzdruge ne bi li što dalje bili od osumnjičene. Nekisu se i krstili... Katerini je dolazilo da zaplačeod jarosti. A kad je vidjela kako Gerbert, onakouspravan u svojoj tamnoj odjeći i s teškim šta-pom u ruci, pokazuje na nju s prezirom, dolazilojoj je da zajauče. Gorjela je stidom, kao od usi-janog željeza. A kad joj Ermengarda dade znakda uz jaše na raspoloživog konja, ona povika:

— Kako da odem ne dokazavši prethodnosvoju nevinost, kako . . .

— Kad bi za to postojala i najmanja moguć-nost, ja bih vam savjetovala da se vratite u Con-ques — prekine je Ermengarda — ali, ovi vamljudi ne bi dali dovoljno vremena. Oni su nera-zumni fanatici. A kad žena nosi ime kao što jevaše, ne smije da se osvrće na mišljenje ovakvihjadnika. Uzjašite!

Svladana i malo umirena prezirom, gotovoravnim Gerbertovom, što se osjećao u glasu staregospođe, ona položi nogu na Beraudovu ponuđenuruku i popne se u sedlo . . . Gomila se razmaknepred tim malim skupom kojemu se pridruži Gil-letta, a za njom je poskočila i Margot, sretna po-put djevojčice za vrijeme praznika.. . Strah i

*• 51

osuda čitali su se na svim licima, no gospođa deChateauvillain samo prezrivo slegne ramenima.Prolazeći pored Gerberta Bohata, Katerina za-ustavi konja i glasno mu dobaci:

— Osudili ste me a da me niste ni saslušali,gospodine Bohat. Za vas sam, već time što samosumnjičena, ujedno i kriva. Je li to vaša pravdai vaše pravosuđe? Zašto mi ne možete vjerovati,kad se kunem spasenjem svoje duše, da nisam nitakla one dragulje? Svatko vam može posvjedo-čiti da sam se još prije procesije vratila u gostio-nicu i da iz nje više nisam izlazila . . .

— Zašto gubite vrijeme razgovarajući s lju-dima tvrdoglavijim od samih vragova? — povičeErmengarda nestrpljivo. Međutim, Gerbert se za-gledao u mladu ženu i promrmljao bezbojnimglasom.

— Možda ste imali saučesnika! Ako ste ne-vini, pođite s mirom, ali ja vjerujem da je tonemoguće. A ja . . .

— A vi ste presretni što vam se pružio iz-govor da proslijedite bez mene, zar ne?

— Da! — prizna on iskreno. — Zbog togasam sretan. Pored vas, nijedan muškarac ne možeozbiljnije misliti na spas svoje duše. Opasna stevi žena. Dobro je što nas ostavljate.

Katerina nije mogla suspreći osmijeh gorčine.— Velika vara hvala na komplimentu. Na-

stavite samo svoj put pobožnosti, gospodine Bo-hate, no znajte da se trenutačno otklonjene opa-snosti mogu opet javiti, ako u sebi nemamo snageda ih otklanjamo. Nešto mi govori da ćemo se jošvidjeti... pa bilo to tek u Compostelleu!

Ovaj put Gerbert ne odgovori ništa, već seprekrsti tako hitro i s toliko istinskog straha dase Katerina, iako ljutita, jedva suzdržala da mu sene nasmije u lice.

— To je dovoljno, draga. A sada dođite!Katerina poslušno krene za svojom prijate-

ljicom pritežući konju uzde, potjera ga u kaskako bi što brže prešla kratku zaravan što se

52

pružala pred njom, a zatim se opet stala spuštatiu dolinu Lota. Kiša je opet počela padati, alisitno, polako, kao da joj se neće, odviše nenamet-ljivo da bi bila mučna. Katerina je, nekako opi-jena, svejedno promatrala otvoren prostor predsobom. Spopadala ju je želja da podbode konjai potjera ga u galop, ne bi li osjetila onu poznatuopojnost od trke po vjetru. No znatna težina Er-mengardina i njena još uvijek bolesna noga nisudopuštale takvu brzinu. Trebat će se još, priličnodugo, zadovoljiti polaganim hodom.

Za jahačima se čula pjesma čiji je odjek do-pirao s jugovinom:

„Marijo, zvijezdo moraBlistavija od sunca,Izvedi nas s ovog puta tmine:Zdravo Marijo!...

Katerina stisne usne te koljenima nesvjesnopodbode konju sapi. Spopade je bezrazložno osje-ćanje da je ta pjesma, na svoj način, još više iz-općuje iz zajednice vjernika. Ne zazivaju li hodo-časnici s tolikim žarom Bogorodicu samo zato dabi se zaštitili od uroka što bi ga, po njihovu mi-šljenju, mogla ona na njih navući?

Malo-pomalo pjesma se stade gubiti, zami-rati, dok najzad sasvim ne utihne. Ermengardapotjera konja kako bi sustigla Katerinu koja jebila nešto odmakla. Neko su vrijeme dvije ženešutke jahale uporedo. Katerina, koja je neprestanomislila na svoje poniženje, opazi kako je mar-kantno lice njene prijateljice ozario široki smi-ješak. Ona osjeti kako Ermengarda uživa u svojojpobjedi te ljutito vikne:

— Sad ste, mislim, zadovoljni? Satjerana samkamo ste željeli! — Gotovo da povjerujem kakoste mi vi sama proturili one dragulje u novčarku.

Udovica se ne namršti na strogi ton mladežene, jedino izjavi.

— Vjerujte, zaista mi je žao što nemam do-voljno mašte i snalažljivosti, inače bih se, stvarno,

53

vrlo rado bila poslužila tim sredstvom. Hajte, Ka-terino, dosta je tog ljutitog mrgođenja. Ovako ćeteu Španjolsku stići brže i Bog se neće moći navas ljutiti jer ni za što niste krivi. A što se tičeopasnosti koje nas očekuju, vjerujem da ćemo imse uspješno moći suprotstaviti. Pogledajte . . . kakose pred nama nebo razvedrilo! — Kao da nam seoblaci uklanjaju s puta . . . Zar vam se to ne činidobrim znakom?

Usprkos svojoj zlovolji, Katerina se veseloosmjehne.

— Morala bih se prisjetiti — reče — da steuvijek, moja draga Ermengardo, umjeli privućinebo na svoju stranu... ili, bar stvari podesititako da svatko u to povjeruje. No htjela bih ipakzna L kako su oni prokleti rubini svršili u mojStjkes^ i tko li ih je mogao ukrasti!

Odgovor na to pitanje znat će se još iste ve-čeri. Iscrpljeni i gotovo bez daha uslijed brzogjahanja, Katerina i njeni drugovi stigli su u od-morište Figeac i odsjeli u najvećoj gostionici ugradu, sučelice sudnici i bivšem „Ostal de la Mo-neda", to jest, negdašnje kraljevske kovnice novca.Premoreni jutrošnjom nezgodom više nego putom,koji istini za volju, i nije bio tako dug, Katerinai Ermengarda dopuste da se druge četiri žene odupomoliti u crkvi, a same sjednu u gostioničko dvo-rište, pod krošnju ogromne platane kroz čije jegrane neočekivano prodiralo jarko crveno svjetlosunca na zapadu. Isto tako neočekivano priđe jojčovjek te se nametljivo baci pred njom na ko-ljena preklinjući za oprost:

— Rubine sam ukrao ja — izjavi Josse Ral-lard razgovijetno, ali ne preglasno zbog služavkikoje su s košarama punim rublja prolazile na dnudvorišta. — Pravio sam se da sam posrnuo i pro-turio ih u vašu kesu kad smo skupa pali. Došaosam da vas molim za oprost.

Dok je Katerina, i suviše zatečena da bi mo-gla govoriti, promatrala kako taj čovjek, vidljivoizmučen i prekriven prašinom, ponizno kleči pred

54

njenim nogama, Ermengarda učini junački naporkako bi ustala s klupe i dohvatila svoju štaku.Kad joj to nije uspjelo, ona povika:

— I ti dolaziš da nam sve to ispričaš tekonako?... a da pri tom i ne pocrveniš. Ali, mla-diću, sad ću te smjesta predati sucu koji će si-gurno imati komad konopa da ti ga stavi na ras-polaganje. Hej, vi tamo!

Katerina je ušutka uhvativši je za mišicu.Njen mio pogled unio se u neobične zelenkastezjene muškarčeve i u njegovo, istovremeno surovoi prefinjeno lice.

— Samo čas! Hoću da najprije odgovori nadva pitanja.

— Pitajte! — reče Josse — odgovorit ću.— Prije svega, zašto ste to učinili?— Što? Krađu? E pa — odgovori on sliježući

ramenima — ne preostaje mi nego da vam seispovijedim. Na dalek put u Galiciju krenuo samjedino zato da malo povećam udaljenost izmeđusebe i suca istražitelja koji me u Parizu čeka s do-voljno dugim i čvrstim uzetom. Dvor čudesa bilomi je obitavalište, no više se nisam usuđivao iznjega izlaziti jer sam bio nekako previše poznat.Tada sam odlučio da malo prošetam zemljom...Dakako, o samom sebi nisam gajio nikakvih ilu-zija. Znao sam da će mi se uz put pružati prilike,pa kad sam ugledao onaj kip od čistoga zlata, savoptočen dragim kamenjem, pomislio sam kako seuopće neće primijetiti ako ih nekoliko i skinem,a sebi ću osigurati starost. Šta ćete, napast!

— Moguće! No kad ste već počinili nedjelo,zašto ste krivicu svalili na mene? — vikne Kate-rina. — Zašto ste dopustili da mene optuže? Dobroznate da mi je život bio na kocki.

— Ne! Izložio sam vas opasnosti daleko manjeno što bih sebe bio. Ja sam običan bogac, skit-nica . . . a vi ste velika dama. Ne vješa se tektako jednu gospođu. A tu je bila i vaša prijate-ljica. Plemenita gospođa ima zaštitu . . . svoje na-oružane ljude. Znao sam da će vas braniti svim

55

sredstvima, a meni u obranu ne bi bio priskočionitko. Bili bi me bez suđenja objesili o prvo drvo.Osjetio sam strah, užasan strah koji mi je paraoutrobu. Vjerovao sam da neće odmah primijetitikrađu, da neće posumnjati u pobožne hodočasnike,bar dok ne prevalimo dobar komad puta. Kad samugledao redovnike, shvatio sam da sam izgubljen.Tada...

— Tada ste meni povjerili svoj plijen — do-vrši mirno Katerina. — A da su me ipak počelizlostavljati?

— Kunem se Bogom, u kojega nikad nisamprestao vjerovati, da bih se bio prijavio. A akomi ne bi povjerovali, tukao bih se za vas do po-sljednjeg daha!

Katerina načas ušuti razmišljajući o riječimakoje je izgovorio s neočekivanom ozbiljnosti. Naj-zad ona reče:

— A sada drugo pitanje: zašto ste se pridru-žili nama? Zašto uopće priznajete krivicu? Ja samslobodna, ništa mi ne prijeti, a ni vama. Ovimsvojim postupkom sve dovodite u pitanje. Vi neznate kako ću ja reagirati i neću li vas izdati.

— Morao sam riskirati — reče Josse ne zbu-njujući se nimalo. — Nisam više htio da ostanems onim krvoločnim bogomoljcima. Dosta mi je biloGerberta Bohata i gospodina Colina. Kad ste viotišli, put je izgubio svaki interes i . . .

— Pa si sebi rekao — podrugljivo će Ermen-garda — kako ćeš se, u nedostatku rubina, do-čepati kraljičinog smaragda. Jer oči ti sigurnonisu u džepu, zar ne?

Josse se ni sada ne udostoji da joj odgovori.Odolijevajući i dalje ispitujućem pogledu Kate-rine, on reče:

— Ako tako mislite, gospo Katerino, ne okli-jevajte više da me izručite. Htio bih vam reći jošsamo ovo: Učinio sam vam nepravdu kako bihsebi spasio život, no sada se zato ljuto kajem. Dase nekako iskupim, došao sam da vam ponudimsvoje usluge. Ako dopustite, pratit ću vas i bra-

56

nit i . . . Jesam skitnica, ali sam hrabar i rukujemmačem kao plemić. Na putu kojim ste vi pošliuvijek zatreba snažna ruka. Hoćete li da mi naj-prije oprostite, a zatim da me uzmete za slugu?Kunem se spasenjem svoje duše da ću vam vjernoslužiti.

Opet zavlada šutnja. Josse, još uvijek na ko-ljenima, nije se micao očekujući Katerinin od-govor. Ova, umjesto da se naljuti, osjeti nekučudnu nježnost prema tom neobičnom momku kojije bio zanimljiva mješavina očiglednog nepošte-nja, uzvišenih osjećanja i neosporivog šarma. Inaj škakljivi je stvari postajale su nekako prirodnekad bi on uzeo o njima raspravljati. Ipak, prijeno što će mu odgovoriti, ona pogleda u Ermen-gardu koja je stisnutih usana šutjela, a to je biološ predznak.

— Što mi savjetujete, draga prijateljice?Udovica ljutito slegne ramenima.— Kakav savjet da vam dam? Čini mi se da

posjedujete iste sposobnosti kao čarobnica Kirka.Ona je ljude pretvarala u svinje, vi očito raditeobratno. Postupite kako hoćete, ja već znam vašodgovor.

Dok je to govorila, Ermengarda je najzad do-hvatila svoju štaku i odbijajući Katerininu ruku,ustala, ali s hvalevrijednim naporom. A kad jeKaterina, bojeći se da ju je uvrijedila, bojažljivoupitala:

— Kamo ćete, Ermengardo? Ne zamjerite, mo-lim vas, na ovome što ću vam reći, a l i . . .

— Ta kamo bih? — progunđa stara dama.— Idem reći Beraudu da prokrstari gradom i na-bavi nam još jednog konja. Taj momak moždatrči brzo, ali ne dovoljno da bi nas pješice slije-dio do Galicije.

Oslanjajući se o svoje štake, slična velikomratnom brodu koji se jako naginje, Ermengardadostojanstveno izađe iz dvorišta gostionice.

57

Glava treća

BURGUNDSKI POSLANIK

Petnaest dana kasnije, Katerina i njena prat-nja stignu u podnožje Pirineja i prijeđu brziceOlorona preko starinskog utvrđenog mosta Sau-veterre. Putovanje se odvijalo bez neprilika jersu zemlje kroz koje su prolazili bile ponajviševlasništvo moćne obitelji Armagnac, a u njimase nije trebalo bojati engleskih drumskih razboj-nika. Utvrđenja koja su još bila u njihovim ru-kama nalazila su se većinom u Guvenni, pa akoi nisu mnogo marili za neprilike što bi ih mogliimati s grofom Ivanom IV d'Armagnac, čija jepolitika prema njima bila u posljednje vrijemeveoma elastična, dobro su se čuvali da ne dirajuu njegove posjede.

Preko Cahorsa, Moissaca, Lectourea, Con-doma, Eauzea, Aire-sur-Adoura i Ortheza Kate-rina, Ermengarda i njihovi ljudi stigli su konačnodo planina koje su ih dijelile od Španjolske. Ka-terinino strpljenje bilo je na izmaku. Otkako suse odvojili od hodočasnika Gerberta Bohata, Er-mengardi kao da se više nije žurilo da stigne naodredište. Još sinoć je izazivala Katerininu strplji-vost izlažući joj odlučno korist koju bi imali kadbi za sobom ostavili presporu kolonu hodočas-nika, a sad je, izgleda, zlobno uživala u tome dase što dulje zadržava na putu.

58

U početku ništa nije sumnjala. U Figeacu sevaljalo zadržati jedan dan da bi se Josseu Rallardunabavio konj. I u Cahorsu su noćili dvaput: bilaje nedjelja i Ermengarda je uvjeravala kako ne-poštivanje dana Gospodnjeg ne može donijetisreću zavjetnicima. Bilo je to prihvatljivo pa jeKaterina, iz prijateljstva, obuzdavala svoju ne-strpljivost, ali kad se udovica htjela zadržati uCondomu da prisustvuje nekoj svetkovini, mladažena nije mogla a da se ne usprotivi.

— Zaboravljate da na put nisam krenula radizabave i da svetkovine nemaju za me nikakvevažnosti? Znate, Ermengardo, koliko mi se žurida stignem u Galiciju. Zašto navaljujete tim lokal-nim svetkovinama?

Nimalo zbunjena, Ermengarda spremno od-govori kako je pretjerana duhovna napetost po-gubna za zdravlje pa je korisno, čak kad se čo-vjeku i žuri, da se malo razonodi. Naravno, Kate-rina nije za to htjela ni da čuje.

— Onda bi bolje bilo da sam do kraja ostalavjerna svom zavjetu i ne odvajala se od Ger-berta Bohata!

— Zaboravljate, draga, da nije ovisilo o va-šoj volji hoćete li ostati s hodočasnicima ili ne!

Katerina sa zanimanjem pogleda svoju pri-jateljicu.

— Ne shvaćam vas, Ermengardo. Izgledaloje da mi želite pomoći, a sad odjednom kako daste se predomislili.

— Baš zato jer vam želim pomoći, preporu-čujem vam umjerenost. Tko zna ne idete li u su-sret gorkim razočaranjima? Ako je tako, čemuda ih požurujete.

Katerina ne odgovori. Prijateljičine riječi od-ražavale su i odviše njena neprestana strahovanjaa da je se ne bi dojmile. Ovaj je pothvat bioočita ludost, dobro je to znala, i tko zna po kojiput morala zaključiti kako su neznatni izgledida opet nađe Arnauda. Često je u gluho doba noći,kad od dugih i mučnih besanih sati ničim nije

59

! V

mogla umiriti svoje srce, budna ležala na leđima,širom otvorenih očiju, i upinjala se da ušutkarazum koji joj je savjetovao da odustane, da sevrati svom djetetu u Montsalvv i hrabro započneživot, sav posvećen Michelu. Ponekad je bilaspremna da popusti, no čim bi svanula zora i otje-rala mučne utvare, Katerina bi strastveno zaklju-čila kako mora ostvariti svoj san: makar i načasopet vidjet Arnauda, još jednom s njim razgo-varati. A zatim . . .

Mučno je djelovalo i saznanje kako joj skep-tična prijateljica, umjesto toliko potrebnih ohra-brenja, samo savjetuje neka bude oprezna. Dobroje znala da Ermengarda nije nikad voljela Ar-nauda. Cijenila je njegovo porijeklo, hrabrost iratničke sposobnosti, no oduvijek je bila uvje-rena da će uza nj Katerina doživljavati samo boli razočaranje.

Pa ipak, dok je stari kameni most jutrosodjekivao pod kopitima njena konja, u Kateri-ninu je srcu bilo mjesta jedino za nadu. Gluhaza zapjenjene brzice čija se voda bjelasala podnjenim nogama, ona se s udivljenjem zagledala ugoleme planine kojih su oštri, nazubljeni vrhuncibili prekriveni blistavim snijegom. Kao djeteturavnica što je znalo samo za blage uzvišice Au-vergne, taj gigantski dekor učinio se strašnom iuzbudljivom preprekom kroz koju nikakav putne može da vodi. Nije mogla a da glasno ne izrazisvoju misao:

— Nikad nam neće uspjeti da prijeđemo oneplanine — promrmlja.

— Vidjet ćete da hoće, gospo Katerino — od-vrati Josse Rallard jašući konja na sapima kakoje bio navikao još od polaska iz Figeaca. — Kakoim se postepeno primičete, otkriva se pred vamai put.

— No ako se nekome — tužno će Katerina— omakne noga, ili ako u tom užasnom krajuzaluta, ne može se nadati spasu...

60

Onda se odjednom sjeti kako je naoko ne-uništiva pojava Gauthierova iščezla u onim viso-kim planinama. Sve dok nisu stigli naspram Piri-nejima, Katerina se nadala da će ga pronaći, notada još nije poznavala prave planine. Kako ta-kvim gorostasima oteti njihov plijen?

Ne znajući o čemu ona razmišlja, Josse jepogleda znatiželjno i nekako zabrinuto, ali slutećida je treba utješiti, on veselo primijeti.

— Zašto ne? Zar ne znate da ovaj kraj zovuzemljom čuda?

— Kako to mislite?Pogledajući Ermengardu koja je sa svojim

ljudima bila malo zaostala da plati mostarinu,Josse upre prstom u zapjenjenu vodu brzicu.

— Pogledajte tu rijeku, gospo Katerino. Kadbi čovjek u nju dospio, čini se da mu ne bi bilospasa. A eto, prije tri stoljeća navarski je kraljdao u tu brzicu baciti svoju sestru Sancie deBearn, sa zavezanim rukama i nogama, zato štoje pokušala da ubije svoje dijete. Svoju je nevi-nost mogla dokazati jedino tako da se odanle iz-vuče živa.

— Sud Božji? — poviče Katerina promatra-jući s užasom zapjenjenu vodu.

— Da, sud Božji! Mlada je grofica bila krhka,nemoćna i čvrsto vezana. Bacili su je s ovogmosta i nitko od prisutnih ne bi bio dao ni paruza njen život. Pa ipak, voda ju je izbacila naobalu, živu i zdravu. Naravno, ljudi su govorilikako je to čudo, no ja vjerujem da se čudo možedogoditi u svako doba. Dovoljno je da to Bog hoće.A što tada znače planine, bijes elemenata, pa isamo neumoljivo vrijeme? Dovoljno je da čovjekvjeruje . . .

Katerina ne odgovori, ali pogled pun zahval-nosti što ga je uputila svom, na brzu ruku unaj-mljenom, konjušaru posvjedočio mu je da je po-stigao cilj i tako djelomično platio dužnu zahval-nost. Potpuno se razvedrila kad je vidjela kakobijeli glečeri blistaju obasjani suncem.

61

Neko je vrijeme jahala šuteći, očiju uprtih uružičastorumene vrhunce koji kao da su dodiri-vali nebo, i misli su joj bile odsutne. Josse je biozauzeo mjesto na začelju, a kad se iznenada na-kašljao, ona se trgla i pogledala ga nekako iz-gubljeno.

— Sto se dogodilo?— Možda bi trebalo počekati gospođu de Cha-

teauvillain. Još je uvijek na mostu.Katerina zaustavi konja i okrene se. Ermen-

garda je zaista stajala nasred mosta i nekako živorazgovarala s narednikom, zapovijednikom po-sade. Katerina slegne ramenima.

— Sta to radi? Nastavimo li tako, nećemo dovečeri stići u Ostabat.

— Kad bi ovisilo o gospođi Ermengardi —primijeti mirno Josse — ne bismo tamo stigli nisutra uvečer.

Katerina namršti obrve i pogleda ga sa zapre-paštenjem.

— Ne razumijem! Izjasnite se!— Hoću reći da plemenita gospođa čini sve

kako bi usporila naš put. Stvar je prosta: ona ne-koga očekuje.

— A koga to?— Ne znam. Možda onog narednika što nas

je onako iznenada napustio na imanju Aubrac.Zar niste opazili, gospo Katerino, kako se vašaprijateljica vrlo često osvrće unazad.

Mlada žena samo potvrdno kimne glavom.Zaista je u više navrata primijetila tu Ermen-gardinu lukavštinu. Ne samo da joj se nije žuriloda stignu u Galiciju nego se, s vremena na vri-jeme, bojažljivo ogledala za sobom. Katerina sezajapuri od bijesa. Ma kako opravdane razlogeimala za to Ermengarda, ona neće trpjeti višenikakva okolišanja. Grofica je na mostu i dalječekala. Katerina podbode konja:

— Naprijed, Josse! Već će nas ona sustići.Odlučila sam da još večeras stignem u Ostabat,

62

Ne mari ako gospođa de Chateauvillain i zaostaneza nama. Odsada više neću da gubim vrijeme!

Velika Josseova usta razvuku se u nijemiosmijeh i on potjera svoga konja za mladomženom.

Upola tvrđava — upola bolnica, negdašnjacestovna postaja Ostabat mnogo je izgubila odsvog prvotnog blagostanja. Teška vremena, osobitorat koji je već godinama pustošio Francusku, či-nili su hodočašća sve rjeđim. Čestitim se ljudimanije dalo putovati utoliko više što su, pored en-gleskih i francuskih trupa, razbojnici i svakojakeopasnosti ugrožavali drumove još više. Čovjek jemorao biti u velikoj nevolji ili gol kao crkvenimiš pa da se dade na put s kojega često nijebilo povratka. Nepregledne gomile, kakve je uprolazu gledao stari hospicij što se smjestio natrima velikim raskrsnicama između Auvergne,Burgundije i Ile-de-Francea, svele su se sada nanekoliko grupica, već zastrašenih onim što su vi-djeli na putu, a sa zebnjom su iščekivali i opa-snosti što ih donosi obližnja planina, zloglasnibaskijski razbojnici te nepouzdani vodiči koji ćeodviše povjerljivog putnika vrlo spremno provestikroz klance samo da ga što temeljitije opljač-kaju. Mnogi je plemić-razbojnik držao utvrđenukulu na planinskoj strmini. Ona je služila kaoskrovište svim tim lopovima i razbojnicima.

— Budemo li imali malo sreće — rekla jeErmengarda — bit ćemo u hospiciju same i imatćemo sve udobnosti. No kad je mlada žena u prat-nji Jossea ušla kroz vrata, jako se iznenadila kadje u dvorištu ugledala gomilu konja oko kojih suse živo bavili dobro odjevene sluge. Bilo je i to-varnih mazgi, a oko jedne vatre što je u sumrakuslužila i za rasvjetu, odmaralo se desetak vojnikai peklo krupni komad mesa. Ukratko, uobičajenaužurbanost koja ukazuje da se neki velikaš na-lazi na proputovanju. Vrata hospicija bila su ši-

63

n i \\J

rom otvorena pa se vidjelo kako kanonici pre-montrinci1) ulaze i izlaze, bez sumnje da posluževrlo uglednog gosta, a upadao je u oči i velikikamin u kojemu je živo plamsala vatra.

— Izgleda da nećemo trpjeti od samoće —zagunđa Katerina zlovoljno. — Hoće li se za nasnaći bar jedna ćelija?

Josse i nije dospio da odgovori jer se k mla-doj ženi već zaputio neki svećenik.

— Mir Gospodnji bio s vama, sestro! Šta mo-žemo da učinimo za vas?

— Da nam date prenoćište i večeru — od-vrati Katerina. — Ali nismo sami. Ostali stižuza nama, a sve se bojim . . .

Starac se tako dobroćudno nasmiješi da muse lice prekri sitnim borama.

— Zar zbog plemića koji nam je upravo sti-gao? Ne bojte se. Kuća je velika i ona vam jeotvorena. Hoćete li sići? Brat laik pobrinut ćese za vaše konje.

No Katerina ga više nije slušala. Na pragukonj usnice opazila je oficira, vjerojatno vojničkogzapovjednika, koji je još uvijek bio u oklopu is prebačenom dalmatinkom s grbom. Iako je većpao mrak, nije se u tome mogla prevariti: nabogatoj svilenoj tkanini ugledala je predobro po-znate grbove vojvode burgundskog.

Problijedjela je i glavom joj se hitro stalepremetati svakojake pretpostavke. Ta nije valjdatu vojvoda Filip lično. To je zaista mogla bitipratnja nekog velikaša, no ipak je premala zavelikog vojvodu Zapada... A opet, ono su Ijilja-novi cvjetovi i sablje Zlatnog runa, osnovanognegda njoj u čast.

Njena slabost i ukočeno držanje nisu izbjegliredovniku koji lagano povuče konja za uzdu.

— Zar ste bolesni, kćeri?

bert.

64

Red premontrinaca osnovao je 1120. g. sv. Nor-

Još uvijek nepomična, očiju uprtih u grb kojiju je uznemirio, Katerina upita.

— Tko je taj velikaš... što vam je upravostigao?

— Lični izaslanik njegove visosti vojvodeFilipa od Burgundije.

— Izaslanik? A kome je upućen? U kojuzemlju?

— A odakle da ja to znam? Bez sumnje idevladaru Kastilije ili kralju Aragonije, a moždai kralju Navare. Ali, mora da ste prilično iscrp-ljeni, kćeri moja. Dođite! Odmor će vam dobrodoći.

Malo umirena, Katerina se upravo spremalada sjaše, kadli u dvorište upadne Ermengarda sasvojim pratiocima. Grofica je izgledala vrlo zlo-voljna. Stisnutih usana i sva crvena, obratila seKaterini bijesno sijevajući očima.

— Ah tako, prijo! Kakva je to igra? Većsatima galopiramo za vama, a nikako da vas su-stignemo!

— Dosadilo mi je da tratim vrijeme, Ermen-gardo! — vrati joj istom mjerom mlada žena. —Previše je ljudi s kojima se na putu zaustavljateradi brbljanja. Pobojala sam se da do večeri ni-kako neću stići u ovaj sveti dom, pa sam pošlanaprijed.

— Ipak mi se čini... — započe grofica, noriječ joj zamre na ustima. I ona je na oficiru za-pazila grb. Širok osmijeh razvuče joj usne nadkojima su se nazirale malje.

— Izgleda da ćemo ovdje imati društvo! I toneke prijatelje, nema sumnje. — Katerini nijeizgledalo da je to rekla sa zanosom. Ona se hladnoosmjehne.

— Prijatelje? Savjetovala bih vam, draga, daradije izbjegavate velikaša kome pripada taj grb.Zar zaboravljate da ste prognana i da ste u vrlološim odnosima s vojvodom Filipom?

— Koješta! — reče Ermengarda potpuno rav-nodušno. — Sad smo daleko od Brugesa i Dijona.

3 Katerina, knjiga V gg

— Osim toga, uz monsinjora Filipa nalazi se inekoliko mojih dobrih prijatelja. Najzad, znate danikad nisam bila plašljiva. Volim da se otvorenohvatam ukoštac.

Zadižući svoju halijnu od grimiznog baršunapod kojim se ukazaše vitke noge u čvrstim čiz-mama, gospođa de Chateauvillain se uputi premavratima na kojima je još uvijek stajao oficir.Gledao je kako mu prilazi ta impozantna dama,ali je bilo očito da mu uopće ne imponira. Onaga oslovi:

— Reci mi, prijatelju, tko je tvoj gospodar?— Izaslanik monsinjora vojvode Filipa Bur-

gundskog, grofa od Flandrije . . .— Poštedi nas od nabrajanja grofovih titula,

znam ih bolje od tebe, inače nećemo biti gotovido zore. Radije mi reci tko je taj izaslanik.

— A tko ste vi da me tako ispitujete, go-spođo?

Nije bilo vremena da ionako rumeno grofi-čino lice pocrveni od bijesa. Jedna tanka, ali čvrstaruka već je makla oficira u stranu, a na vratimase pojavio još mlad muškarac, obučen u jedno-stavno ali ipak elegantno odijelo od jelenje kože,boje uvelog lišća. Kratka plava kosa bila mu jedobrano sijeda. U odsjaju vatre vidjelo mu se uskolice s tako tankim usnama da su izgledale kaovoskom zalivene. Nad njima se dizao dug i ravannos. Njegove plave, neznatno izbuljene oči osinurazbješnjelu udovicu ledenim pogledom, no izrazim se odjednom promijeni: smiješak ozari pravilnecrte lica, a dotad bezbojne oči živnu.

— Draga moja grofice! Bojao sam se da vasneću zateći i već sam...

Diskretna, ali odlučna kretnja stare gospođepresiječe mu riječ, no bilo je prekasno. Katerinaje ne samo čula nespretnu rečenicu nego vidjelai kretnju. Ona izađe iz sjene i priđe svojoj prija-teljici.

— A jeste li se bojali, Jeane, da i mene ne-ćete zateći — reče hladno.

66

Slikar Jean Van Eyok, sobar vojvode FilipaBurgundskog i njegov tajni izaslanik u mnogimprilikama, nije ni pokušao da se pretvara. Lice muse ozari iskrenom radosti. On ispruži ruke i pojuriprema vitkoj silueti.

— K a t e r i n o ! . . . To ste vi! Da ne sanjam? . . .Bio je tako očito sretan da je mlada žena

osjetila kako pomalo nestaje njena nepovjerenja.Bili su dobri prijatelji u vrijeme kad je ona vla-dala istovremeno dvorom u Burgundiji i vojvo-dinim srcem. Više je no jednom služila kao modelovom velikom umjetniku čijem se geniju stra-stveno divila, a ujedno cijenila njegovo vjernoprijateljstvo. Jean je bio u nju malo i zaljubljeni to nije krio. Usprkos svemu, Katerina osjetiradost, onakvu kakva nas prožme kad se, nakonduga vremena, opet sastanemo sa starim prijate-ljem. On joj je ostao u dobroj uspomeni, a dugisati poziranja pred njegovim stalkom bili su ispu-njeni mirom i nježnosti, osim možda onog posljed-njeg. Toga je dana, naime, saznala da je sin štoga je rodila vojvodi Filipu, a povjerila Ermengardide Chateauvillain, obolio. Bila je odlučila da odeiz Brugesa i više se ne vrati, jer odlazio je i JeanVan Eyck, ali u Portugal kamo je išao da za voj-vodu isprosi princezu Izabelu. Tako je bujica ži-vota ponijela Katerinu da je više nikad ne vrati.Prošlo je šest godina otkako nije vidjela VanEycka . . . Spontano mu pruži obje ruke.

— Zaista sam ja, pri jatel ju.. . i jako se ve-selim što vas opet vidim. A što radite tako dalekood Burgundije? Ako se ne varam, imate sastanaks gospođom Ermengardom.

Ona pogleda svoju prijateljicu i opazi da jelagano pocrvenjela. No Van Eycka kao da nijezbunila ta primjedba.

— Ne može se to nazvati sastankom. Doznaosam da gospođa Ermengarda ide u Compostelle,a kako me moja misija vodi istim putem, ponadaosam se da ćemo putovati zajedno.

5* 67

— Da vas vojvoda ne šalje svetom Jakovu?— reče Katerina s ironijom koja slikaru nije iz-bjegla.

— Nemojte! — odvrati on smiješeći se — Do-bro znate da su moje misije uvijek tajne i da onjima ne smijem govoriti. Nego, uđimo u kuću!Već je mrkla noć i hladno je u ovim planinama.

To veče, provedeno pod starinskim svodovimagostinske sobe u kojoj su se stoljećima okupljalipobožni hodočasnici sigurno će Katerini ostati usjećanju kao nešto nestvarno a ujedno i nesigurno.Za stolom je sjedila između*Ermengarde i Jeanai nije se mnogo uplitala u njihov razgovor. A kakoje i mogla? Burgundski poslovi o kojima su ras-pravljali u tolikoj su joj mjeri bili postali stranida je nimalo nisu zanimali. Iz njene ravnoduš-nosti nije mogao da je trgne ni razgovor o voj-vodinom nasljedniku, mladom Charlesu, grofu odCharolaisa, što ga je prije nekoliko mjeseci rodilavojvotkinja Izabela. Taj je svijet bio za nju za-uvijek mrtav.

I mada je nije zanimalo o čemu njeno dvojeprijatelja razgovaraju, ona ih je vrlo pažljivo pro-matrala. Kad je maloprije iz dodijeljene joj će-lije odlazila u gostinsku sobu, naišla je na Josseakoji ju je tamo čekao. Trgla se kad je pred njombanuo iz mraka, no on joj dade znak da šuti itiho reče:

— Plemenita je gospođa čekala n a . . . onogvelikaša iz Burgundije.

— Kako ste to doznali?— Maločas, čuo sam u vrtu njihov razgovor.

Došao je radi vas.Nije imao vremena da kaže išta više jer je

upravo nailazila Ermengarda sa Gillettom i Mar-gotom, koje su očito bile fascinirane njenim utje-cajnim položajem. Daljnja objašnjenja Katerinaje odložila za kasnije. Uostalom, Josse se, kaoutvara, već bio izgubio u mraku. No samo je otome mislila dok su jeli skromnu večeru od slanoggraška, mlijeka i jabuka te pažljivo promatrala

68

f /

sad smireno lice Van Eycka, sad vesele i zažareneobraze Ermengardine. Odavna je nije vidjela takoveselu i Katerina je u sebi govorila kako Jossemožda ima pravo. Ona je očekivala slikara, nokakve veze ima to s njom lično?

Katerina nije bila žena koja bi dugo čekalaodgovor na tako škakljivo pitanje, zato, ona od-luči da prijeđe u napad čim je večera završila aErmengarda se stala protezati i strašno zijevati.Najzad, slikar joj je prijatelj, sve dok se ne dokažeprotivno. A sad će to morati i dokazati!

Kad je krupna grofica već izlazila iz dvorane,a Van Eyck uzeo svijeću da je isprati, Katerinaga zadrži.

— Jeane! Htjela bih s vama razgovarati.— Zar ovdje? — odgovori on pogledajući uz-

nemireno na grupu brđana što su u krugu sjedilina podu, u kutu dvorane, i polako jeli slani grahiz jedne zdjele.

— Zašto ne? Ti ljudi ne znaju naš jezik, onisu Baski. Pogledajte im samo divlje oči i smrk-nuta lica, uopće se na nas ne osvrću. A onda —nastavi sa smiješkom — zašto mislite da će riječišto ćemo ih izmijeniti bilo koga zanimati?

— Diplomat je uvijek na oprezu . . . iz prin-cipa! — odvrati Van Eyck sa smiješkom, neobičnosličnim Katerininu. — No imate pravo, možemo darazgovaramo. O čemu?

Katerina ne odgovori odmah. Lagano se uputiprema ogromnom kaminu u kojemu se vatra većpomalo gasila, nasloni na njegovu strehu ruku ina nju položi čelo. Čekala je da toplina prostrujičitavim njenim tijelom. Voljela je vatru zbog nje-ne neobične, dvojake prirode: da, već prema prili-kama, bude čovjeku najbolji prijatelj, ili najljućineprijatelj. Jer ona zagrijava promrzlo tijelo, pečekruh, osvjetljuje put za najdublje pomrčine, alii pustoši i ruši, muči i ubija . . . Kad god je osje-ćala da će joj valjati zapodjenuti boj, Katerina jevoljela da se nađe pored vatre.

69

Jean Van Eyck nije prekidao njenu šutnju.Kao umjetniku, pogled mu je, uostalom, bio za-okupljen vitkom crnom siluetom što se odražavalana vatrom osvijetljenoj pozadini. Haljina joj sepripijala uz tijelo anatomskom preciznošću. Finiprofil činio se kao iz zlata izrezan, a duge tre-pavice pod kojima se krio nevin pogled bacale suna nj uzbudljivu sjenku. Slikar zadrhta i pomislikako ta žena nikad nije bila ljepša. Život i patnjaoteli su joj svježinu prve mladosti, ali su je zatoprofinili. Ljepota joj je postala čulnija, a opet,nekako daleka. Odisala je nebeskom čistoćom, aistovremeno i neodoljivom putenošću.

„Da je vidi vojvoda — pomisli Van Eyck —bacio bi joj se pred noge kao rob. . . ili bi jenaprosto ubio."

No, nije se usuđivao da ispituje svoje vlastiteosjećaje. U njegovim zbunjenim mislima samo jejedno bilo jasno: neodoljiva, pomamna želja da jošjednom naslika tu uzbudljivu ljepotu. Otkrio jeda mu se njegovo posljednje djelo, dvostruki por-tret mladog građanina Arnolfinija i njegove su-pruge, kojim se upravo ponosio, čini sada bez-bojnim u poređenju s onim što bi ga mogao na-slikati s ovom novom Katerinom kao modelom.

Bio je toliko zaokupljen razmišljanjem da gaje glas mlade žene trgao.

— Jeane — reče ona ljupko — zašto ste došliovamo?

Nije gledala u njega, a ipak je slutila da će sestati izvlačiti.

— Ne! — živo će ona — ne trudite se dalažete! Mnogo mi je toga poznato. Znam da vasje Ermengarda očekivala, a i to da se čekanjenekako tiče i mene. Hoću da znam zašto.

Ona uspravi glavu, okrene se i upre u nj ispi-tujući pogled. Umjetnik opet zadršće pred njenomneobičnom ljepotom.

— Nije Ermengarda očekivala baš mene, Ka-terino, nego glasnika iz Burgundije. Slučaj jehtio da to budem baš ja.

70

— Slučaj? Mislite li da sam sasvim zabora-vila navike vojvode Filipa? Vi ste njegov najpo-uzdaniji tajni izaslanik... a ne običan glasnik.Kakvu ste poruku donijeli grofici?

— Nikakvu!— Nikakvu?Van Eyck se veselo nasmije i nastavi.— Zaista je tako, lijepa moja prijateljice! Ni-

kakvu joj poruku nisam donio.— A imate li da nešto saopćite meni?— Možda! No neću vam reći.— Zašto?— Jer još nije došao čas.Kako je mlada žena namrštila svoje fine

obrve, slikar joj priđe i uhvati je za obje ruke.— Katerino! Uvijek sam vam bio prijatelj...

a strastveno sam želio da budem i više od toga.Kunem vam se svojom plemićkom časti da samjoš i sada na vašoj strani i da vam nizašto nasvijetu ne bih htio uraditi zlo. Zašto da u menenemate povjerenja?

— Povjerenja? Sve je to tako neobično, takozagonetno. Kako su . . . u Burgundiji doznali dasam se sastala s gospođom Ermengardom? Je lito vojvodin astrolog pročitao u zvijezdama?

Slikar se nasmije.— Vi ni u šta ne vjerujete, a imate i pravo.

Tu je vijest pronijela gospođa Ermengarda. Njenglasnik...

Riječ mu prekine srdit uzvik.— Ona! Kako se samo usudila?... A onamo

se pravi da mi je prijateljica.— Ona to i jest, Katerino, ali samo vaša

prijateljica... ne i onoga čije ime nosite. Vidite,ona misli iskreno i uvijek je držala da ste pošlikrivim putem, da sreća ne leži u pravcu kojimste vi krenuli. A izgleda, priznajte, da joj je usuduvijek davao pravo . . .

— Ona nema prava da o tom rasuđuje. Imanešto što nikada neće razumjeti, to je ljubav kojuosjećam za svoga muža. Znam da na dvoru voj-

71

vode Filipa svakojaka osjećanja krste ljubavlju,no ponajviše je to pohota. Moja ljubav nije ni iz-daleka takva. Ja i Arnaud smo jedno biće, jednojedino i isto tijelo. Njegove boli bole i mene, i kadbi me rasjekli na komadiće, svaki bi taj komadićopet vikao da ga ljubi... Ali, ni Ermengarda nivojvoda ne mogu da razumiju takav osjećaj.

— Mislite? Gospođa Ermengarda, možda. Unjoj je samo materinstvo i ona vas voli kao vla-stitu kćerku. Vas muči što slično osjeća i za voj-vodu Filipa. Nikad ga nije štedjela ni od najže-šćih kritika i govorila mu je istinu i onda kad jeona bila vrlo bolna, no voli ga kao majka, i srcejoj krvari na pomisao da je sada prognana, jerjoj je sin ustao protiv Filipa. Mislila je da će muugoditi ako mu dostavi vijesti o vama. I to jenačin da mu dokaže kako nije prestala da gavoli... A što se njega tiče . . .

Katerina se srdito uspravi. Dižući ponosnosvoju plavokosu glavu, ona ga prekine:

— Po čemu zaključujete da uopće želim slu-šati o njemu?

Van Eyck prijeđe preko te upadice. On skrenepogled u stranu, povuče se nekoliko koraka i rečemuklo.

— Vaš ga je bijes utukao, Katerino . . . i znamda još od njega krvari. Ne, ne prekidajte me, nerecite više ništa, jer i nema što da vam odgovo-rim. Zaboravite sve što vas muči i mislite samona jedno: prijatelj sam vam i to ću ostati. Nadrugo se ne osvrćite. Želim vam laku noć, lijepamoja Katerino!

I prije no što se mlada žena pokrenula da gazadrži, on otvori vrata i iščezne.

Glava četvrta

RONCEVAUX

Od napola porušenih bedema Saint-Pied-de-Porta stara rimska cesta uspinjala se neprekidnodobrih osam milja, sve do klanca Bentarte. Putje bio uzak, težak, klizav, i na njemu su se jošzamjećivali ostaci negdašnjih pločica po kojimasu se uslijed visinske hladnoće nahvatale sitnenaslage leda. Bio je i neravan i strmo se uspi-njao sve pustijim krajem, te se činilo kao da segubi u samom nebu. No Katerina i njeni drugovi,po savjetu poglavara Saint-Jeana, odabrali su garadije nego onaj što vodi iz Val Carlosa, kako sene bi morali upuštati u borbu. Plemić-pljačkašVivien d'Aigremont nadzirao je cestu sa svojimdivljim bandama Baska i Navaraca. Nema sum-nje, burgundski vojnici koji su pratili gospođuChateauvillain i oni što su štitili Jeana Van Eyckabili su snažni i dobro naoružani, te su bez većihopasnosti mogli putnicima osigurati prolaz. Aliono što se čulo o divljaštvu i svireposti Aigremon-tovih ljudi činilo ih je neprijateljima koje nevalja potcjenjivati, tim više što su bili dalekobrojniji. Više je, dakle, odgovaralo krenuti gor-njim putem.

Sto su se više uspinjali, hladnoća je pri tiskalasve ljuće. S kosa Pirineja neprestano je puhaooštar vjetar nanoseći i razgoneći izmjenično duge

73

pramenove ledene magle od koje se ponekad nisuvidjeli ni najbliže hridine. Otkako su krenuli, nit-ko nije progovorio. Valjalo je paziti kud stavljašnogu i voditi konje za uzdu, jer se lako moglopropasti u bezdan. Duga mučaljiva kolona raz-vukla se planinama u mutnom sivom svjetlu i li-čila na povorku aveti. Od pretjerane vlage izgu-bilo je sjaj čak i oružje. Katerina je čula kakoza njom gunđajući klipše Ermengarda koju supodupirale Gilletta de Vauchelles i Margot laDeroule.

Prokleto vrijeme i prokleti kraj! Zar nismo,kao i car Karlo Veliki, mogli krenuti donjim pu-tem? Ova mi se kozja staza čini opasnijom odsamih razbojnika. U mojim godinama pentrati sekao stara krava po ovim vrletima! Ima li tosmisla?

Mlada žena nije mogla a da se ne nasmije.Okrećući se upola, ona vikne:

— Hajte, Ermengardo, ne gunđajte! Tako stevi htjeli!

Ona ni riječi nije bila rekla staroj gospođio razgovoru s Van Evckom. A i zašto? Ermen-garda ne bi shvatila da njen postupak Katerinadrži izdajstvom. Onako dobronamjerna, mislila jeda postupa najbolje i na Katerinino najveće do-bro. Uz to, slikar i njegova solidna oružana prat-nja dobro su došli njihovoj maloj družini u ovimnesigurnim krajevima. Najzad, ma kakva da jeta tajanstvena poruka što će joj je Van Eyck sa-općiti „kad za to dođe vrijeme", Katerina je znalada ona niukoliko neće na nju utjecati bude li smje-rala da je odvrati od njena cilja. Pa ipak, prešu-ćivanja i izvjesna Van Evckova tajnovitost premanjoj ljutili su je i dražili njezinu radoznalost.Čemu taj gotovo službeni put, podanički rang,oružana pratnja, ako se radi o običnoj poruci? NoKaterina je dobro poznavala Jeana i znala da onneće prije vremena progovoriti. Najbolje će bitida čeka... A to što već od jutra hoda šutke, mu-čena tugom od koje nikako da se razgali, i pažljivo

74

promatra omamljujući pejzaž i ponore koji se natrenutke nazru među bijelim vrhuncima, to nijezbog njega, nego zato što misli na Gauthiera...Iščezao je baš u ovako jezivo veličanstvenoj sre-dini, dostojnoj toga diva kojega je držala neuni-štivim. A kakav se čovjek od krvi i mesa mogaoupustiti u borbu s gorostasima od kamena i leda?Katerina nije ni slutila da postoji ovakav kraj.Odjednom je shvatila da se sve dosada nadalanemogućem, to jest da je njen vjerni sluga izašaokao pobjednik, da se nekim čudom spasio i da ćega bilo gdje sresti... Ali, dok se mučno uspinjalaputem vukući za sobom konja, Katerina nije mi-slila na svoje jade. Ponekad bi joj se učinilo kakoje iz magle iskrsla čvrsta i snažna pojava drugakoji je uza nju bio u najtežim trenucima života,kako joj se povjerljivo smiješi, kako vidi njegovesive oči u kojima se ogledao slijepi bijes drevnihsjevernjačkih bogova i nevinost jednog djeteta.Tada bi Katerina osjetila kako je u grlu guši imorala načas zatvoriti oči koje su joj se kupaleu suzama. A onda bi sjena dobroga duha iščezla ipovukla se u dno Katerinina srca pridružujući senapraši tom i tužnom liku Arnaudovom. Tuga jeu jednom trenutku porasla tako golema da bimlada žena najradije bila legla na zaleđeno ka-menje puta i sačekala smrt.. . Jedino zahvalju-jući ponosu i snažnoj volji, uspjela se održati nanogama i nastaviti hod, a da nitko od njenih dru-gova nije ni slutio kakva se drama odvija u nje-noj duši...

Kad su prispjeli u klanac Bentarte, počela sespuštati noć. Zamasi vjetra postali su tako silo-viti da su morali hodati pognuti. Nisu se višeuspinjali, no trebalo je sada pješačiti duž grebenai čitava niza izrezuckanih vrhunaca . . . Nebo jebilo tako nisko te se Katarini činilo da ga možedohvatiti rukom. Netko pozadi nje reče:

— Kad je dan vedar, odavde se može vidjetimore a i granice triju kraljevstava: Francuske,Kastilije i Aragona.

75

V 'Ali to nije zanimalo mladu ženu već srvanu

od umora. Na tom pustom mjestu vidjele su sestotine malih križeva od neistesana drveta što suih ranije poboli hodočasnici i Katerina ih je pro-matrala s užasom. Činilo joj se da prelazi gro-bljem. Od umora joj se maglilo pred očima. Bo-Ijele su je noge i čitavo joj se tijelo treslo odhladnoće. Mora da je ogromna bila nada kako ćeopet vidjeti Arnauda kad je mogla izdržati takvepatnje.

Ostatak puta, do nešto nižeg klanca Ibanete,zatim do skloništa Roncevaux bio je za nju pravakalvarija koju je noć činila još težom. Kad su naj-zad stigli nadomak čuvenom samostanu što su ganekoliko stoljeća ranije sagradili biskup Sanchede la Rose i kralj Alphonse le Batailleur, hladnase mjesečina prosula po vrlo niskim krovovimai debelim, potpornjima ojačanim zidovima jednogskupa kuća koje su se smjestile u podnožju klancaIbanete. Nad njima se dizala četvrtasta kula, apod jednim svodom cesta je prolazila kroz starisamostan. Inje je poput prašine sve prekrivalo idavalo svemu neku nestvarnu ljepotu, ali je Ka-terina, na izmaku snage, bila prema svemu rav-nodušna. Vidjela je samo jedno: pod svodom suljudske ruke mahale fenjerima, a ovi su značiliživot, toplinu.. . Stišćući zube, ona se krajnjimnaporom dovuče do hospicija, a onda pade nakamen binjektaš, nesposobni da učini i korakdalje. Van Eyck i Josse Rallurđ, videći najzad daje potpuno iscrpljena, morali su je gotovo onesvi-ještenu unijeti na rukama. A i gospođu Ermen-gardu, čije se gunđanje već odavna nije više čulo,morali su kao vreću skidati s njena konja.

Sjedeći na kamenu ogromnog ognjišta u dvo-rani za hodočasnike, nogu umotanih u kozji ko-žuh, sa zdjelom tople juhe u rukama, Katerina jemalo-pomalo dolazila k sebi i počela se zanimatiza okolnu vrevu. Pod niskim čađavim svodovima

76

okupila se svakojaka čeljad: hodočasnici na po-vratku iz Galicije, u mantijama opšivenim simbo-ličkim školjkama, s izrazom ponosa u očima zbogobavljenog zavjeta, mazgari što ih je noć i opa-snost od vukova i medvjeda natjerala da potražesklonište, navarski seljaci u crnim, često podera-nim tunikama, s obućom od dlakave kože krozkoju su im virili nožni palci, na brzinu unovačenivojnici s ulupljenim oklopima. A među tom, odumora zanijemljelom gomilom nečujno su promi-cale crne mantije redovnika hospitalaca, obilježeneu visini srca crvenim križem kojemu je vrh svinutpoput žezla, a kraci izduženi u sabljice, kao sim-bol njihova vjerskog i ujedno vojničkog položaja.Jer prečesto su još oci augustinci bili prisiljeniisukati sablju kako bi od brđanskih razbojnikaoslobodili njihove žrtve.

Svakome su dijelili kruh i juhu ne pravećirazliku između elegantnog poslanika velikog voj-vode Zapada i najbjednijeg Navarca. Katerina po-misli kako im lica izgledaju kao isklesana iz okol-nog planinskog granita te nimalo ne liče na okru-gle, dobro uhranjene obraze redovnika ravniča-ra . .. Sjedeći pored nje, leđima oslonjena o stupkamina, Ermengarda je hrkala. Drugi, satrti odumora, jeli su ili već pozaspali na podu. Daleko uplanini čulo se kako urliču vukovi. ..

Odjednom, vrata se otvore i hladan vjetarprovali u odaju. Dva redovnika s velikim crnimšeširima nabijenim preko kapuljača uđu s nosi-lima na kojima je, umotana u pokrivač, ležalaneka ljudska spodoba. Vrata se za njima zalupe.Nekoliko se glava podigne a odmah zatim i spusti.Bolesnik, ranjenik, pa i mrtvac bijahu sasvimobična stvar u onim krajevima koji ne znaju zamilost. Redovnici prokrče sebi put do ognjišta.

— Zalutao je! — reče jedan od njih priorukoji im je došao u susret. — Našli smo ga kodRolandova usjeka.

— Je li mrtav?

77

— Ne, ali je vrlo slab. Zaista u jadnom sta-nju. Mora da je nabasao na razbojnike koji su gazlostavljali i opljačkali. Bogu hvala, nisu mu odu-zeli život.

Rekavši to, oni polože nosila pred kamin.Kako bi im dala mjesta. Katerina se stisne

uz Ermengardu i nesvjesno pogleda ranjenika skojega su kaluđeri skinuli pokrivače. Odjednomse trgne, naglo ustane i nadnese se nad onesvi-ještenog čovjeka. Zagledala se u njegovo mršavolice a onda rukom prešla preko svojih očiju vje-rujući da je umor izazvao iluziju. Ali sumnje nijemoglo biti.

— Fortunat! — šapne ona i nešto je stisneu grlu. — O, moj Bože!

Nešto jače od umora privuče je k nosilima idošljaku, toj prvoj iskri nade što odavna sja unjenoj noći. Taj je čovjek znao gdje se nalaziArnaud... a eto, može umrijeti a da joj to ine kaže.

Jedan od redovnika pogleda je sa zanimanjem,— Vi poznajete toga čovjeka, sestro?— Da! O, Gospode! Još ne mogu da vjeru-

jem svojim očima. Bio je štitonoša moga muža . . .a sad ga nalazim ovdje, sama, bolesna... Što jes njegovim gospodarom?

— Morat ćete malo pričekati s ispitivanjem.Najprije ćemo ga okrijepiti pićem da dođe k sebi,a kad se ugrije, dat ćemo mu jesti. Dopustite dato obavimo.

Katerina se nerado odmakne i vrati na svojemjesto pored ognjišta. Jean Van Eyck, koji jepratio prizor, priđe i uzme je za ruke. Bila je kaosleđena . . . Slikar osjeti da ona dršće.

— Je li vam hladno?Ona dade znak da nije. Uostalom, njene za-

žagrene oči i lice rumeno od uzbuđenja nisu la-gali. Živci su joj bili napeti i nije mogla da odvojipogled od mršavog nepomičnog tijela koje su kalu-đeri snažno trljali dok je prior prinosio k njego-vim pomodrelim usnama jednu bočicu.

78

— Neka požure, za Boga! — molila je Kate-rina u sebi. — Zar ne vide koliko se mučim.

Užurbanost oko Fortunata počela je djelo-vati. Krv malo prostruji njegovim pepeljastimobrazima, usne mu se stanu micati, on otvori očii zagleda se potpuno pri svijesti u one što su ganjegovali. Prior mu se nasmiješi:

— Osjećate li se bolje?— O, da! Mora da su me donijeli izdaleka?— Poprilično! Držim da su vas napali raz-

bojnici pa zatim ostavili misleći da ste mrtvi.Fortunatovo lice krivilo se od boli, još više

kad se pokušao uspraviti.— One su me životinje mlatile bez milosti.

Mislio sam da će mi sve kosti popucati... Oh, savsam izubijan.

— Brzo će to proći. Dat ćemo vam krepkujuhu i utišati vam boli ljekovitom masti.

Dok se prior pridizao, nekako je pogledao uKaterinu. Shvativši to kao neki znak, nesposobnada se i dalje obuzdava, ona priđe. Prior se opetnagne nad Fortunata.

— Sine moj, ima ovdje netko tko bi jakoželio s vama razgovarati.

— A tko to?Gaskonac okrene glavu i lagano je uspravi.

Odjednom prepozna Katerinu, naglo se nalakti amršavo mu se lice zacrveni.

— To ste vi? Nije moguće!Mlada se žena baci na koljena pred nosila.— Fortunate! Živi ste, Bogu hvala, ali gdje

je gospodin Arnaud?Instinktivno i nekako preklinjući uhvati ko-

njušara za mišicu, ali on je grubo odgurne, a mr-šavo mu i bradato lice ozari neko demonsko ve-selja.

— Zar vas to toliko zanima? A zašto?— Kako? Ali...— Što vas se tiče gospodin Arnaud? Izdali

ste ga i napustili. Što tražite ovdje? Zar vas sevaš novi suprug, onaj plavokosi ljepotan, već za-

79

sitio, pa se sada potucate drumovima u potraziza avanturama? Ako je tako, dobro vam i stoji!

Katerina je sa zaprepaštenjem i nevjericompromatrala mržnjom izobličeno Gaskončevo lice,dok se nad njenom glavom prolomio dvostrukiuzvik negodovanja. Prior i Jean Van Eyck pro-svjedovali su jednako indignirani.

— Sine moj, vi se zaboravljate! Kakvi su toizrazi? — poviče prvi.

— Taj je čovjek poludio! — reče drugi. —Progutat će on te svoje drskosti!

Naglo ustavši, Katerina zaustavi Jeana kojije već bio izvukao mač i blago odgurne priora.

— Pustite! — reče odlučno. — Ovo se tičejedino mene. Ne uplićite se!

No Fortunat se podrugljivo zagledao u slikara,sasvim blijedog od srdžbe.

— Još jedan vitez na dužnosti, vidim! Je lito vaš novi ljubavnik, gospo Katerina?

— Dosta je drskosti! — reče ona osorno. —Molim vas, oče, a i vas, gospodine Van Eyck, dase načas udaljite. Ponavljam, ova se stvar tičesamo mene.

Sve je u njoj kipjelo, ali se obuzdavala silnimnaporom volje. Oko nje su se već okupljali onihodočasnici koji su vjerojatno razumijevali fran-cuski, no prior ih je već nekako rasturio. Ona sevrati k nosilima, uspravi se i mirno skrsti ruke.

— Zar me vi mrzite, Fortunate? Nije li tonovost?

— Mislite? — reče on sa zlobom u očima. —Za mene to nije novost. Mrzim vas već mjeseci-ma. I to od onog prokletog dana kad ste dopustilida vaš, navodno ljubljeni, muž ode s onim fratrom.

— Postupila sam kako je naredio. Tako je onsam htio.

— Da ste ga ljubili, silom biste ga bili za-držali. Da je u vama bilo ljubavi, bili biste ga po-veli na neko osamljeno mjesto pa ga liječili i umrliod njegove bolesti...

80

— Iako vam ne priznajem pravo da sudite0 mojim postupcima, Bog mi je svjedok da bihupravo to s najvećim veseljem bila učinila, samoda sam mogla raditi po svojoj volji. No imala samdijete, i njegov otac je zahtijevao da ga čuvam.

— Možda. No onda niste imali šta da tražitena dvoru. Zar ste iz posluha svome mužu pošli datražite utjehu u naručju plemenitog Brezea pa ganaveli da slomi srce gospi Izabeli... i gospodinuArnaudu, te se najzad za njega i udali?

— To nije tačno! Ja sam još uvijek gospođaMontsalvv i ne dozvoljavam da itko u to sumnja.Gospodin Breze je svoje želje jednostavno pro-glasio stvarnošću. Imate li još što da mi pred-bacite?

I ne primjećujući to, dva su protivnika po-dizala glas i njihov se razgovor pretvarao u žuč-ljivu svađu. Videći kako se glave okreću premaKaterini, prior se htjede umiješati:

— Možda biste više voljeli, kćeri, dovršiti turaspravu u miru. Naredit ću da vas i toga čo-vjeka uvedu u poslovnicu . . .

No ona to ponosno odbije.— Nije potrebno, oče. Ono što imam reći može

da čuje i čitav svijet, jer nemam što da sebi pred-bacim. — Dakle, Fortunate, ja slušam. Šta jošimate da kažete?

Prigušeno i s neizrecivim prizvukom nagomi-lane mržnje Arnaudov štitonoša vikne:

— Sto sve nije prepatio zbog vas! Znate likakvu je kalvariju prošao od trenutka kada ste gaodbacili? Nizali su se dani bez nade, noći bez sna1 užasno saznanje da je živi mrtvac. Ja to znamjer sam ga volio. Posjećivao sam ga svakog tjedna.Bio je to divan gospodar, najvredniji i najčestitijiod svih vitezova.

— Tko tvrdi da nije? Mislite li da mi vi ot-krivate vrline čovjeka kojega ljubim?

— Kojega ljubite? — podsmjehne se Fortu-nat. — Pričajte vi to drugom. Ja sam ga volio

6 Katerina, knjiga V gl

s odanošću, poštovanjem, onim što je u meni naj-bolje.

— Zar ga ja ne volim? A zašto sam ovdje?Zar niste shvatili da ga tražim?

— Vi ga tražite?Fortunat se odjednom prekine. On zlorado

pogleda Katerinu, a onda prasne u divlji, uvred-ljiv smijeh koji, više od pogrda, otkri mladojženi koliko je zapravo Gaskonac mrzi.

— E pa, tražite, lijepa gospo! No on je zavas izgubljen... zauvijek izgubljen! Razumijeteli? Izgubljen!...

Tu je riječ izgovorio vičući kao da se bojaoda Katerina neće osjetiti njeno porazno značenje.A bilo je nepotrebno, jer ona je shvatila, čak jei za teturala od tog strahovitog udarca. Ipak jeimala još dovoljno snage da odgurne Jeanovuruku kad je pokušao da je pridrži.

— Mrtav je! — reče bezbojnim glasom.Fortunat opet prasne u smijeh.— Mrtav? Šta vam pada naum? Naprotiv,

zdrav je, sretan što vas se oslobodio . . .— Zdrav? Moj Bože, sveti Jakov je učinio

čudo!Sad je i ona viknula tu riječ ali tako zane-

seno da se Gaskonac požurio da zgazi njeno odu-ševljenje. On nepristojno slegne ramenima, teprior namršti obrve.

— Nikakvo se čudo nije dogodilo, pa ako ipoštujem svetog Jakova, moram priznati da nijeuslišio molitve gospodina Arnauda. A i zašto bi,uostalom? Gospodin Arnaud nije bio gubav.

— Nije . . . bio gubav? — promuca Katerina.— Ali...

— Ta vi ste se prevarili, uostalom kao i svidrugi... To vam nitko ne može predbaciti. Kadsmo otišli iz Compostella, gospodin Arnaud jejoš uvijek vjerovao da je gubav. Bio je strašnorazočaran, utučen... Htio je da umre, ali ne uza-lud. „Mauri još uvijek drže kraljevstvo Granadei kastilski vitezovi neprestano se s njima bore",

82

rekao mi je. „Poći ću onamo. Kad mi je Bog većuskratio zdravlje, bar će mi udijeliti milost daumrem boreći se protiv nevjernika." Zatim smokrenuli na jug, prešli preko planina, neplodnihpustih krajeva i najzad stigli u grad Toledo...I tamo je došlo do obrata.

Načas je zastao, kao da što vjernije želi do-čarati jednu posebno dragu uspomenu. Njegov za-nosni osmijeh pojačao je do krajnosti grozničaviKaterinin strah.

— Do kakva obrata? — upita ona hladno. —Hajde govori!

— Žuri vam se da doznate, eh? A vjerujte,ne bi trebalo da požurujete. U stvari... i menise žuri, a l i . . . da vas vidim slomljenu. Daklečujte! U onom smo gradu, na jednoj uzvisici, sreliizaslanika granadskog kralja koji se po obavlje-noj misiji kod kastilskog kralja Jeana vraćao usvoju zemlju.

— O, Bože! Muž mi je pao u ruke onim ne-vjernicima, a ti se još veseliš!

— Pasti nekome u ruke može se na raznenačine — primijeti Fortunat lukavo. — Ono štose dogodilo gospodinu Arnaudu ne može se na-zvati neprijatnošću.

Gaskonac naglo sjedne pa upirući u Kate-rinu svoj plameni pogled, reče likujući:

— Izaslanik je bila žena, gospo Katerino,jedna princeza, vlastita sestra granadskog kra-lja... a ljepša je od dana. Nikad moje oči nisuvidjele zanosnijeg bića. Ni one gospodina Arnauda,uostalom.

— Kako to misliš? Izjasni se! — zapovjediKaterina i nešto je stisne u grlu.

— Ne razumijete? Zašto bi gospodin Arnaudbio odbio ljubav prekrasne princeze kad ga je vla-stita žena napustila i otišla s drugim? Bio je slo-bodan, mislim, tim više što se u njemu divljenjestopilo sa zahvalnosti.

— Zahvalnosti?

83

— Princezinom su liječniku bila dovoljna tridana da izliječi gospodina Arnauda. Nije bolovaood gube, već sam vam to rekao, nego od nekedruge, lako izlječive bolesti čiji sam neobičan na-ziv zaboravio. Istina, bila je slična toj strašnojpošasti... no sada je gospodin Arnaud zdrav isretan, a . . . vi ste ga zauvijek izgubili.

Zavlada užasna, duboka šutnja, kao da su sviti, većinom nepoznati ljudi nastojali čuti udara-nje Katerinina srca. Ona se nije ni pomakla, ni-jedna riječ nije prešla preko njenih usta. Oslu-škivala je i ona kako joj se bol i ljubomora la-gano i krišom uvlače u dušu. Imala je utisak daje u nekom stravičnom snu iz kojega nikako dase probudi. U njenu duhu iskrsla je nepodnosivaslika: Arnaud u naručju druge žene. Dolazilo joj;e da odjednom zaviče ne bi li ublažila otrovniujed ljubomore. Kao i zdrava životinja kad ot-krije da je bolesna, bila je nemoćna pred tomiznenadnom patnjom. Dolazila je u iskušenje dazatvori oči, no svladala se iz ponosa. ŠibajućiGaskonca bijesnim pogledom, ona promrmlja:

— Lažeš! Kako možeš misliti da ću ti povje-rovati? Moj je muž kršćanin, uz to i vitez. Ni-kada se ne bi odrekao svoje vjere, domovine, kra-lja radi jedne inovjerke. A glupo je što te uopćeslušam, podli lašče!

Stiskala je šake pod naborima svoje haljinei s mukom se obuzdavala. Umalo nije izudaralato odvratno, podrugljivo lice. A Fontunata kaoda se nimalo nije doimala njena srdžba, izgledaloje da ga čak veseli.

— Ja lažem? Usuđujete se reći da lažem? . . .— Upirući u Katerinu svoje sitne crne oči, Gas-konac polako ispruži ruku i svečano izjavi: „Ku-nem se spasenjem svoje besmrtne duše da u ovomtrenutku gospodin Arnaud jpoznaje ljubav i ra-aost na granadskom dvoru! Kunem se d a . . .

— Dosta! — prekine ga iznenada Ermengar-din strogi glas za leđima Katerine. — Bog nevoli prisege koje vrijeđaju. Ispljuvao si svoj otrov,

84

mladiću, i to je dovoljno... No reci mi još ovo:Kako to da si ti, vjerni sluga, ovdje? Zašto riski-raš život potucajući se opasnim drumovima, kadbi i ti mogao upoznati sreću uz kakvu lijepuMaurku? Zar tvoja princeza nema dosta lijepepratilice da te zadrži? Zašto nisi ostao uza svogagospodara da s njim dijeliš radost?

Golema figura rasrđene udovice i njen zapo-vjednički glas upale u konjušarevim očima iskrustraha. Ta ona je ličila na hridinu... Gaskonacse nekako skvrči i obori glavu.

— Tako je htio gospodin Arnaud. Znajućikoliko mu majka trpi, poslao me da joj saopćimradosnu vijest o njegovu ozdravljenju i po-ručim . . .

— Da je njezin sin, kraljevski kapetan, kršća-nin, zaboravio svoje dužnosti zbog lijepih očijujedne hurije? Ugodna vijest za gospođu plemenitaroda! Ako je gospođa Montsalvv takva kakvom jezamišljam, bit će to dovoljno da je ubije.

— Gospođa Izabela je umrla — reče Kate-rina sumorno. — Više je ništa ne može povrije-diti. A završila je i tvoja misija, Fortunate. Mo-žeš krenuti u Francusku, ili se vratiti svome go-spodaru.

Na mršavom Gaskončevu licu mogla se pro-čitati golema znatiželja.

— A što ćete vi uraditi, gospo Katerino? Valj-da vam neće pasti na pamet da tražite natragsvoga muža... Do njega ne biste ni stigli...Ondje su kršćanke ropkinje i rade pod bičem, iliih pak bacaju vojnicima za zabavu... ukoliko ihodmah ne ubiju uz strahovita mučenja! Za vasbi, vjerujte, najbolje bilo da se povučete u kakavdobar samostan i . . .

Njegove riječi prekine užasno grgotanje. Li-jepa i snažna ruka Ermengardina pograbila ga jeza grlo i prekinula mu dah.

— Već sam ti rekla da ušutiš! — progunđaudovica. — A ja nikad ne ponavljam dvaput istustvar.

85

No kao da je se sve to više ne tiče, Kate-rina se nije udostojila da odgovori. Okrenula se,prešla nesigurnim pogledom preko svih onih bo-jažljivih lica koja su je gledala, a onda se za-putila k vratima ne mareći što se crni skutovinjene haljine povlače po rasutoj slami na podu.Jean Van Eyck htjede poći za njom. On zovne:

— Katerino! Kamo ćete?Ona se okrene i lagano osmjehne.— Potrebno mi je da načas ostanem sama,

prijatelju... Mislim da ćete to shvatiti. Idemmalo u kapelicu. Pustite me.

Ona izađe iz dvorane, prijeđe dvorište i tri-jem pa zađe pod svod koji je presijecao cestu.Htjela je svratiti u malu kapelu posvećenu svetomJakovu, što se dizala na drugoj strani. Maločas,prije večere, pokazali su joj veliku samostanskucrkvu, no ona je ustanovila da ima odviše zlatai dragog kamenja na kipovima Bogorodice, pre-mnogo neobičnih predmeta u njihovu podnožju,tako da je to privuklo i pažnju kralja SancheaSnažnog. Tražila je miran kutak gdje bi se moglanaći sa samom sobom i Bogom. Ta kapela uz niskugrobnicu, u koju su pokapali hodočasnike umrlena putu, učinila joj se prikladnim mjestom.

Osim jednog kipa svecu zaštitniku putnika,pred kojim je gorjela uljanica, bio je tu još samokameni oltar i popločani pod. Zaokupljena druk-čijim jadima, Katerina nije osjetila vlagu i hlad-noću. Odjednom je imala utisak da je mrtva. Bu-dući da ju je Arnaud prevario, njeno srce nijeimalo razloga da kuca. Nepoznatoj ženi za volju,čovjek kojega je ljubila raskinuo je odjednom sveveze što su ih spajale. A Katerina se našla bezjednog dijela svoga bića, onoga boljeg, neophod-nog, sama u beskrajnoj pustoši. Ostala je praznihruku, prazna srca, i život joj je bio opustošen.Svom težinom ona se baci na koljena na hladnikamen, prekrije lice svojim drhtavim rukama ipromuca:

86

— Zašto? . . . Zašto?Dugo je tako ostala satrvena, bez misli, ne-

sposobna da se moli, ne osjećajući čak ni studenkoja joj je zahvatila tijelo. Nije plakala. U tojcrnoj i ledenoj kapeli bila je kao u grobu i višenije htjela iz njega izaći. Nesposobna čak i darazmišlja, preturala je u svojoj glavi neprestanojednu istu mučnu misao: „on" ju je zaboraviozbog jedne druge... Nakon zakletve da će je lju-biti do posljednjeg daha, otvorio je svoje na-ručje neprijateljici svoga naroda, svoga Boga . . .i vjerojatno joj sada šapće nježne riječi od kojihKaterina zadrhta. Hoće li ikad iz svoje duše moćiotjerati tu misao, tu sliku? Kako da od tuge nesvisne?

Bila je toliko ojađena da je jedva osjetilakako su je dvije snažne ruke prisilile da se pri-digne, a zatim joj prebacile ogrtač preko uzdrhta-lih ramena.

— Dođite, Katerino — reče odlučan glas JeanVan Eycka. — Ne zadržavajte se više. Tu možetenaći smrt.

— Smrt?... Ali, Jeane, ja i jesam mrtva.Mene su ubili.

— Ne govorite gluposti! Hajdemo!On je prisili da izađe, no kad je stigla pod

stari svod osvijetljen bakljom zabijenom u zid,ona mu se istrgne iz ruku kojima ju je pridržavaoi nasloni se na zid. Od propuha u tom uskomprolazu zavijorile su joj kose, no od njega je maloi živnula.

— Ostavite me, Jeane, moram malo odahnuti.— Odahnite, ali me saslušajte! Slutim koliko

trpite, Katerino, no zabranjujem vam da govoritekako ste umrli, kako je s vašim životom gotovo.Ne zaboravljaju svi muškarci tako lako. Ima ihkoji znaju ljubiti jače nego što možete i zami-sliti.

— Ako me je Arnaud mogao zaboraviti, tkobi drugi mogao ostati vjeran?

87

Slikar bez riječi razveže svoj haljetak. izvučeiz njedara savijenu zapečaćenu pergamenu i pružije mladoj ženi.

— Uzmite ga! Čitajte... Ovo je, mislim, tre-nutak da obavim svoju misiju. Čitajte! Baklja dajedovoljno svjetla... Hajde čitajte! Morate! A i po-trebno vam je.

On turi pergamenu među promrzle prste mla-de žene. Načas ju je okretala i premetala. Nanjemu je bio pečat od crnog voska s utisnutimljiljanovim cvijetom.

— Otvorite ga! — šapne Jean.Ona gotovo nesvjesno posluša, nadnese se da

odgoneta onih nekoliko riječi zaista kratke porukei poput djeteta stade da sriče: Od tuge za tobomnemam mira ni počinka. Vrati se, ljubavi mojadraga, a za oprost ću moliti ja!... FILIP.

Katerina podigne glavu i uhvati bojažljivislikarov pogled. Tihim, ali uvjerljivim glasom onprošapta:

— Onaj nije zaboravio, Katerino . . . Napustiliste ga, izvrgli ruglu, izvrijeđali, a on misli samona to kako vas ljubi. Kad se zna kolik je njegovponos, lako je shvatiti svu težinu ovoga pisma,zar ne? Vratite se sa mnom Katerino, ja ću vasodvesti k njemu. Njegova je ljubav tako snažnada ćete zaboraviti sve svoje boli. Opet ćete bitikraljica... a i više. Dođite!

Pokuša da je povuče, no ona se odupre. Samolagano odmahne glavom:

— Ne, Jeane! Bit ću kraljica, kažete, još iviše. Zar zaboravljate na vojvotkinju?

— Monsinjor ljubi samo vas. Kad mu je ro-dila sina, svoju je dužnost ispunila. Drugo od njei ne traži.

— A moj ponos traži više. Ma kako kriv biogospodin Arnaud, još uvijek nosim njegovo imei ne mogu to ime kao sužnja odvući na dvor ne-prijatelja.

— Već dugo ste daleko od političkih događaja.Sve će se urediti, Katerino. Uskoro će kralj

88

Karlo VII i vojvoda Filip sklopiti mir, u to nitkone sumnja.

— Možda! Ali ja imam sina. Moram ga odga-jati kako to dolikuje njegovu položaju. Neće ondočekati da mu majka postane priležnicom voj-vode Filipa. Poštedjet ću ga te sramote.

— Još ste pod dojmom zadobivenog udarca.Pođite da se naspavate, Katerino. Kad sutra svane,misli će vam biti jasnije i shvatit ćete da iz du-žnosti prema sebi morate prihvatiti blistavi životkoji ste odbacili. Imat ćete vlastite posjede, kne-ževstvo. Sin će vam postati moćniji nego što stemogli i sanjati... Poslušajte me! Vjerujte mi!Vojvoda vas ljubi više nego ikada . . .

Mlada žena prinese svoje dvije ruke ušimapa će bolno odmahujući glavom:

— Šutite, Jeane! Večeras neću više ništa dačujem. Sad ću se vratiti... malo spavati, ako mito uspije. Oprostite m i . . . Vi ne možete razu-mjeti.

Odbijajući ponovo pruženu ruku, ona se vratiu veliku dvoranu koja je bila napola u mraku.Jedino je ugljevlje gotovo već ugasle vatre osvjet-ljavalo opružena tijela putnika koji su pozaspaliondje gdje ih je san obrvao. Katerina je ugledalaJossea kako sklupčan poput mačke spava poredkamina... Jedino je Ermengarda još bila budnai sjedila malo podalje...

Ustala je kad je opazila Katerinu, no mladažena dade joj znak da se ne miče. Nije htjelada se miješa sa svim tim ljudima. Više nego ikadaosjećala je neodoljivu potrebu da bude sama. Nezato da misli na pismo što ga je maločas jedno-stavno bacila, ni da se tuži na svoj udes. Sadaje htjela da razmišlja, da pokuša sagledati...Filipov poziv bar ju je vratio na noge. U ovaj sat,samostan mora da je pust. . . Usprkos debelimzidovima, nejasno su se čuli glasovi hospitalacakoji su pjevali u kapeli. Uvijajući se u ogrtač,Katerina gurne niska vrata, zaputi se nadsvođenimtrijemom koji je bio čvrsto poduprt kako bi odo-

89

lio nagomilanom snijegu. Na slaboj mjesečini isti-cale su se oštre tamne linije samostana na blijedojpozadini zimom opustošenog vrta.

Ona polako stade hodati, i sama šutljiva sjenameđu zastrašujućim sjenama arkada. Kretanje jepomoglo. Činilo joj se da pomalo opet zadobijavlast nad sobom, otkako je maloprijašnja ljuta bolpostepeno počela prelaziti u srdžbu. Nakon četvrtsata Katerina osjeti bijesnu, neodoljivu želju zaosvetom. Fortunat je mislio da će je dotući pri-čajući kako joj muž izgara od ljubavi pred no-gama druge, da će je zaplašiti dočaravajući jojsudbinu kršćanki u maurskoj zemlji. Ali on je nepoznaje. On ne zna, jadnik da je Katerina na svespremna kad je odlučila postići cilj, da će se izlo-žiti najvećim opasnostima, ubijati ako zatreba,čak se i prodati ako drukčije ne bude išlo.

Ne, ona neće prepustiti muža toj ženi. Pre-skupo je platila pravo da ga traži natrag. Štomogu da znače na vagi sudbine osmijesi i po-ljupci te nevjernice u poređenju s teškim tere-tom njenih suza i boli? A prevario se i Arnaudako je mislio da će je se zauvijek osloboditi. Znaoje, dakako, za njenu udaju, no zar je to bio raz-log da je ostavi u groznom uvjerenju kako on bo-luje od gube? Mislio je samo na svoju majku, za-boravio čak da ima sina pa je, odbacivši sveobaveze, pohrlio u zagrljaj prvoj koja je naišla...

— Pa ako i budem poput ropkinja moralaraditi pod bičem i trpjeti mučenja — promrsiKaterina kroz zube — ipak ću poći onamo i naćiću ga. Reći ću mu da osim njega nemam drugoggospodara i da sam još uvijek njegova žena.I vidjet ćemo tko će pobijediti, ja ili ona crnkinja.

Što se više raspaljivala u mislima, sve jebrže hodala. Uskoro je stala grabiti samostanomkao da se čitava dana i nije penjala planinom.Za njom je vijorila mantija kao crna zastava.

— Poći ću onamo, u Granadu! — vikne. —Htjela bih znati tko me u tome može spriječiti!

90

— Tiho! gospo Katerina — javi se neki glasza jednim stupom. — Ako želite otići, ne morateto udarati na sva zvona... i treba požuriti.

Preda nju iskrsne duga mršava prilika JosseaRallarda dajući joj znak da šuti. Pod pazuhomje nosio nekakav zavežljaj i s vremena na vrijemepogledavao za sobom. Katerina ga je promatralasa čuđenjem.

— Mislila sam da spavate! — reče.— I drugi su to mislili: gospođa Ermengarda

i vaš prijatelj slikar. Na mene nisu obraćali pa-žnju, pa sam čuo svaku njihovu riječ, iako surazgovarali tiho.

— A šta su rekli?— Da će vas, čim u samostanu sve utone u

san, a i vi pristanete da malo prilegnete, pokupitii vratiti vas u Burgundiju.

— Sto? — prošapta Katerina preneraženo. —Oni hoće da me otmu? Zar silom? Pa to je ču-dovišno!

— Ne — reče Josse smiješeći se onako čudno,sa stisnutim usnama. Kad se bolje razmisli, to jeprijateljski gest. Najprije sam pomislio da imajurđave namjere... da će vas možda i ubiti, teumalo nisam prekinuo s prisluškivanjem. No ra-dilo se o nečem drugom. Ta otmica trebalo bida vas spasi od vas same. Dobro vas poznaju iboje se da ne odete pravo u Granadu, gdje vas,po njihovu mišljenju, očekuje užasna smrt.

— Neka onda radije pođu sa mnom — hladnoodgovori Katerina — opasnost će biti manja. Čakbi i maurski vladar morao dobro razmisliti prijenego bi dao pogubiti jednog izaslanika Bur-gundije...

— Koji, međutim, nema što da tamo traži.Ne vjerujem da bi se vaš prijatelj na to usudiobez pristanka svoga gospodara. Ne, gospo Kate-rino. Ako ne želite da se vratite u Dijon, ako ho-ćete da im umaknete, morate bježati... i tosmjesta.

91

Katerina se načas zagleda u nepravilno licesvoga običnog sluge i nekakvo joj se podozrenjeuvuče u dušu. Nije mogla da povjeruje u tu priču.Predugo je poznavala Ermengardu i Jeana a dabi mogla pretpostaviti kako su zaista kadri na-nijeti joj neko zlo. A taj je mladić ipak samoskitnica, i ne baš preporučljiva. O njemu gotovoništa i ne zna, osim da je hitroprst i vrlo savit-ljive savjesti. Svoje mu mišljenje iznese bez oko-lišanja.

— A zašto bih vam morala vjerovati? Starisu mi to i vjerni prijatelji, a v i . . .

— A ja sam običan drumski razbojnik, malapariška skitnica koja ne vrijedi baš mnogo, zarne? Slušajte, gospo Katerino. Dvaput ste mi spasiliživot: prvi put, mislim, nehotice, a drugi sasvimnamjerno. Da nije bilo vas, sada bih trunuo navješalima opata u Figeacu. Takve se stvari međuskitnicama na Dvoru čuda ne zaboravljaju. Nasvoj način, i mi znamo za čast.

Katerina ne odgovori odmah. Josse nije nislutio kako su je njegove riječi podsjetile na či-njenicu da je upravo pomenutom Dvoru čuda onaveć jednom imala zahvaliti za svoj život i sigur-nost . . . Ona najzad reče:

— Nagovarate li me da pođem u Granaduzato kako biste mi platili taj dug? Dobro znateda pri tom riskiram i više nego život.

— To se može dogoditi jedino tako da ja po-ginem prije vas. Inače bih bio bijednik . . . Vrijemeodmiče, gospo Katerino, odlučite se! Ako mi vje-rujete, krenimo . . . ako ne vjerujete . . . uostalom,vidjet ćete. Španjolsku donekle poznajem . . . većsam tamo bio. A znam pomalo i njen jezik. Moguvam poslužiti kao vodič.

— Zar me ne biste mogli pratiti i u Bur-gundiju? To bi, bez sumnje, bilo ugodnije.

— Ne vjerujem. Ti ljudi koji vas žele spasitiod vas same ne vole vas baš mnogo. Oni ne znajuda nećete biti sretni ako vam u duši ostane ka-janje zbog neostvarenog nauma. Meni je draže

92

gledati kako se izvrgavate opasnostima, čak ihs vama i dijeliti, jer vi ste kao i ja: nikada se nepovlačite. Uvjeren sam da možete izaći na kraji s najvećim poteškoćama. Dobro znam čemu seoboje izlažemo: ropskom biču, mučenju, smrti, avi još i gorem zlu jer ste žena... no držim davrijedi pokušati i . . . pobijediti. Možda pronađetemuža, a ja sreću koja mi se još nije nasmijala.Kažu da je Granada vrlo bogata zemlja... Da-kle? . . . Hoćemo li krenuti? Konji su već osedlanii čekaju pod trijemom.

Katerinu prožme tračak nade. Jedino je tajmomak znao izgovoriti riječi za kojima je osje-ćala potrebu. Bio je hrabar, pametan, okretan . . .i želio joj pomoći. Ne! Ona neće čekati da je kaoomot sa zlatnim trakama uruče Filipu Burgund-skom, zato što dvije dobronamjerne lude misleda će je tako najsigurnije usrećiti. Ona pogledaJossea sa blijeskom u očima.

— Krenimo! Ja sam sprenma — poviče kaoopijena.

— Samo čas! — reče on pružajući joj zavež-ljaj. — Ovo je muška odjeća što sam je ukraojednom vojniku. Obucite je, a svoju stavite nanjeno mjesto. Ponijet ćemo i nju. No požurite...Bit će im teže da krenu za nama u potragu.

Ona spremno prihvati odjeću i naredi Josseuda malo pripazi, a onda se, ne mareći za hladnoću,povuče za jedan stup i uze presvlačiti. Podilazilaju je neka čudesna žestina... Kad se već upuštau borbu, zašto da ne odbaci tugu.. . Za nju ćejoš biti vremena, ako naime ne uspije... no tommišlju nije se htjela baviti ni trenutak.

A onda joj se odjednom učini da, kao saflaute, čuje neki šušljetavi, davno zaboravljeniglas:

„Ako jednog dana ne budeš znala što da radišni kamo da pođeš, dođi k meni. U mojoj kućicina obali Genila limuni i bademovi rastu sami odsebe, a ružičnjaci mirišu dobar dio godine. Bit

93

ćeš mi kao sestra i ja ću te poučiti mudrostiislama..."

Kako je sjećanje čudesno i vjerno ogledalo!Utisak je bio tako živ da se Katerini učinilo kakoje odjednom, na blijedoj mjesečini, stupila predanju krhka prilika mladog muškarca neshvatljivobijele brade, s narančastim, poput tikve velikimturbanom... Usta joj sama od sebe izgovore nje-govo ime:

— AbouL. Abou-al-Khayr!... Liječnik Abou!Sve je to istinito, i mora da ju je bol duboko

zaokupila kad se ranije nije sjetila. Abou, starinjen prijatelj, živio je u Granadi. Bio je liječniki sultanov prijatelj. On će znati što treba raditii pomoći će joj, u to je sigurna.

Obuzeta iznenadnom radosti, Katerina se žur-no presvuče, uvije svoju odjeću u zavežljaj tes njim pod pazuhom otrči k Josseu.

— Hajdemo! — reče — Požurimo!On je pogleda, začuđen njenom tako brzom

preobrazbom, i ne suzdrža se od primjedbe.— Bože sveti! Pa vi, gospo Katerino, izgle-

date kao ratoborni pijetao.— A zar ne idemo da se tučemo, prijatelju,

i to svakojakim oružjem i lukavštinama koje bu-demo smislili. Otet ću onoj ženi svoga muža, iliću zaglaviti. Pođimo po konje!

Katerina i Josse išuljaju se iz samostana kaosjene. Opasnost je predstavljao jedino prolaz krozveliku dvoranu, no vatra se ondje bila gotovo uga-sila i čitavi su dijelovi odaje ostali u mraku.Šuljajući se oprezno poput mačke između opru-ženih tijela i zaštićena svojom novom odjećom,Katerina pogleda u pravcu kamina. Na kamenuje sjedila Ermengarda i tiho, ali vatreno rasprav-ljala s Van Evckom koji je pred njom stajao, li-cem okrenut prema kaminu. Mora da su kovaliplan.. . Katerina se samo nasmiješi i uputi imironičan, nijemi zbogom.

94

Dvoje bjegunaca tiho se prikradu vratima.Josse ih oprezno odškrine, a njihovu slabu škripunadjača duboko hrkanje Navaraca koji su u ne-redu ležali u neposrednoj blizini. Katerina šmugnenapolje, a za njom Josse.

— Izvukli smo se! — šapne on — Brzo, haj-demo!

Uhvati je za ruku i izvede iz hospicija. Podtrijemom su čekala dva osedlana konja, s kopi-tima uvijenim u krpe. Josse veselo pokaže rukomna nebo koje se oblačilo. Mjesec je bio zastrt go-tovo čitav. Opasno, suviše bijelo svjetlo slabiloje iz časa u čas.

— Pogledajte! I samo je nebo uz nas. A sadauzjašimo, samo pazite: put je strm i opasan.

— Manje opasan nego većina ljudi, a posebnoprijatelji — odvrati Katerina.

Trenutak zatim, uz oprezni kas svojih konja,Katerina i njen pratilac već su jurili prema Pam-pelunu. Izazovnom kretnjom mlada žena pozdraviu prolazu golemu hridinu koju je, prema legendi,junački Roland rascijepio mačem od vrha do dna.On je rasjekao planinu. Ona će uraditi i više!...

DRUGI DIO

SJENE PROŠLOSTI

7 Katerina, knjiga V

Glava peta

KAVEZ

Josse Rallard zaustavi konja i ispruži ruku.— Eno Burgosa! — reče — a uskoro će i noć.

Hoćemo li se tu zadržati?Namrštivši obrve, Katerina uze načas pro-

matrati grad koji se pružao pred njom. Nakonbeskrajnih pustara opore visoravni, otvrdle odleda, vjetrom oderane, poslije onih bljedožutihprostranstava, prijestolnica kastilskih kraljeva ne-očekivano ju je razočarala. Velik grad, siv i žut,opasan bedemima iste boje, a nad njim se pri-jeteći nadvio utvrđeni zamak. Ničeg značajnog!...Da, ipak: jedno ogromno zdanje opasano skelama,a izrezuckano kao čipka i izbrušeno kao dragulj,činilo se u blijedoj večernjoj svjetlosti kao da jeod riđeg jantara. To je katedrala što se nad gradnadvila kao da ga čuva. U podnožju bedema, op-koračena dvostrukim lukom jednog mosta, sporoje tekla blatnjava rijeka. Sve je to ostavljalo mu-čan utisak hladnoće i vlage. Katerina jače pri-tegne svoju tešku jahaću kabanicu, slegne rame-nima i uzdahne:

— Negdje se ipak moramo zaustaviti! Haj-demo!

Dvoje jahača šutke se stadu spuštati blagompadinom brežuljka i stignu do mosta na čijemsu kraju, među dvjema okruglim kulama s kru-

99

ništem, širom bila otvorena Vrata svete Marije.Stigli su u pazarni dan pa je most bio zakrčen.Crnoputi seljaci crne brade, niska čela i istak-nutih jagodica na licu, odjeveni u kozje ili vučjekožuhe, žene u crvenim ili sivim vunenim halji-nama, ponaj češće noseći na glavi povezanoj mara-mom zemljane ćupove ili košare od vrbova pruća,prosjaci u dronjcima, bosonogi dječaci vatrenihočiju, miješali su se tu sa svim zapregama kojese mogu vidjeti na putovima Španjolske: s ma-garcima, mazgama, rasklimanim kolima, a međunjima si ponekad mogao razabrati kako istimsporim korakom gazi čistokrvan pastuh kakva hi-dalga.

Katerina i njen pratilac hrabro se pomiješajus gomilom i potjeraju konje ukorak. Tu živopisnuvrevu bučne svjetine nije Katerina ni pogledala,a isto tako ni žene koje su klečeći uz rijeku vikalei prskale perući u žutoj vodi Arlanzona vunuovaca s visoravni... Otkako je za mrkle noći po-bjegla iz samostana u Roncevauxu, mlada se žena— izgleda — zanimala jedino za milje koje su jena putu još dijelile od Granade. Poželjela je dajoj konj dobije krila, da kao i ona bude izdržljiv,kako se nigdje ne bi morala zaustavljati. No tre-balo mu je čuvati noge, a valjalo je da se i samaodmori, premda joj je svaki izgubljeni sat zada-vao užasne muke.

Ljubomora izazvana Fortunatovim pričanjemi Arnaudovom nevjerom nije joj davala mira nipočinka. Rađala je u njoj sad bijesom, sad oča-janjem, pa se na putu zamarala mnogo brže i pot-puno iscrpljivala. Pa i noću, za onih nekolikokratkih sati neophodnog odmora, znala se izne-nada probuditi sva u znoju, jer bi joj se učiniloda negdje u daljini čuje nježna preljubnička te-panja. Tada bi ustala, izlazila na svjež zrak ihodala dok joj se uzburkana krv ne bi stišala.A ujutro, stisnutih usta i bez suze u očima, kre-tala je dalje ne osvrćući se uopće za sobom...

100

Nijednom se nije zabrinula neće li je oni kojeje napustila pokušati sustići. Sta je se tiču JeanVan Eyck, vojvoda Filip Burgundski, pa i ne-spretna, čestita Ermengarda de Chateauvillain?Čitav njen svijet sveo se sada na samih sedamslova od kojih se sastoji riječ Granada, a i njenneobičan konjušar, Josse Rallard, slijepo se po-vodio za gospodaričinim raspoloženjem. Obećao jeda će je odvesti u kraljevstvo maurskih sultana,držao je riječ i ne pokušavajući da razbije njenuupornu šutnju.

Prošavši kroz Vrata svete Marije, dvoje put-nika nađu se na trgu popločanom krupnim oblut-kom, ograđenom sa tri strane nadsvođenim ku-ćama, a četvrtu je čitavu zauzimala katedrala.I tu je bilo svijeta, osobito oko plitkih košara se-ljaka koji su sjedili na zemlji i prodavali onihnekoliko plodova sa svoje zemlje. Pjevajući izasveg glasa neku crkvenu pjesmu, jedna povorkaredovnika, sa zastavom na čelu, ulazila je u kate-dralu a tu i tamo, u grupicama po dvoje — potroje, kretali su se među svjetinom vojnici i al-guazili.

— Tu je u blizini hodočasnički hospicij, po-svećen svetom Lesmesu — reče Josse okrećući seprema Katerini. — Hoćete li da pođemo tamo?

— Ne pripadam više među hodočasnike —hladno će Katerina. — A ondje vidim i nekukrčmu. Hajdemo onamo!

I zaista, na nekoliko koraka od njih, direktnonaslonjena na gradski bedem, stajala je gostionica„Sveta tri kralja" s oniskim vratima pod svodomod crna drveta. Katerina sjaše i odlučno se zaputiprema njoj, a Josse povede oba konja za uzdu.Upravo su se spremali da uđu, kad se dotadbučna, ali relativno mirna gomila ustalasa i s uža-snom dernjavom nagrne na gradska vrata. Bilaje to tako žestoka i divlja navala da je Katerinutrgla iz njene ravnodušnosti.

— Sto to rade? — upita.

101

1 " • — Ne znam! Čini mi se da nečemu idu ususret, nečemu na što su čekali... Možda se tokralj vraća u svoj dvor . . .

— A, tako!. . . — uzdahne Katerina koju suraskošni prizori, pa i oni kraljevski, zanimali jošnajmanje.

Ipak ne uđe u gostionu. Naprotiv, polako sezaputi k Vratima svete Marije kroz koja je upravostala ulaziti neobična povorka, pred kojom sesvjetina počela razmicati.

Poskakujući po neravnu pločniku, sporo suse primicala prosta seljačka kola, praćena jednomgrupom konjanika s kopljima u ruci. Na kolimaje bio kavez od debelih drvenih letava sa čvrstimželjeznim baglamama, a u njemu neki čovjek uokovima.

Doimao se kao bezoblična masa, jer u pre-malenom kavezu nije mogao stajati. Sjedio jes glavom položenom na koljena, a pokrivao ju jei rukama, bez sumnje zato da bi se zaštitio odsvega čime ga je svjetina gađala bučno zahtije-vajući njegovu smrt. Korijeni kupusa, konjske ba-lege, a osobito kamenje pljuštili su neprestanopo kavezu, no ona se ljudina u njemu nije ni mi-cala. Kao da je od zemlje crvenice, toliko je bioprljav, te se nije razabirala prava boja ni njegovekose ni kože. Sav je bio u blatnjavim dronjcima,a na glavi mu se mogla vidjeti strašna, još svježarana.

Svjetina se derala sve jače i čuvari su je mo-rali kopljima rastjerivati, jer bi se inače silomdokopala kaveza. Zapanjena Katerina nije moglaskinuti oka s tog prizora nasilja. Stala je osjećatisažaljenje prema nesretniku koji je bio u takojadnom stanju, a protiv sebe imao razjarenu go-milu.

— Bože! — šanu ona. — Što je počinio tajjadnik?

— Ne sažaljevajte ga, mladi gospodaru — pri-mijeti uza nju jedan razvučeni glas sa jakim nje-mačkim naglaskom. — To je samo jedan od onih

102

prokletih razbojnika što haraju Oca planinom, is-točno od grada.. . To su krvoločni vukovi štokradu, pljačkaju, pale, a ako im žrtve nemajunovaca, udaraju ih na strašne muke i ondaubijaju.

Katerina se sa čuđenjem okrene ka govor-niku. Bio je to muškarac od četrdesetak godina,otvorena i energična lica na kojemu se isticalakao svila meka brada i bezazlene plave oči, alistasit i snažan. Nazirali su se čvrsti mišići podnjegovom kratkom tunikom od debele smeđe vune,prekrivenom sitnom bijelom prašinom koja odajeklesare.

Katerini se dopao njegov iskreni osmijeh.— Kako to da govorite našim jezikom? —

upita ga.— Govorim prilično loše, oprostite — reče

on smijući se — ali ga vrlo dobro razumijem.Zovem se Hans iz Kolna i nadzornik sam radovana katedrali — doda pokazujući skele kojima jebila opasana crkva.

— Iz Kolna? — začudi se mlada žena. — Štovas je odvelo tako daleko od vaše zemlje?

— Nadbiskup Alonso de Cartagene kojegasam prije tri godine sreo u Baleu za vrijeme kon-cila. Ali, ni vi niste odavde . . .

Katerinu obli lako rumenilo. Nije predviđalatako škakljivo pitanje, pa nije spremila odgovor.

— Z o . . . zovem se Michel de Montsalvv —odvrati spremno i u skladu sa svojom muškomodjećom. — Putujem u pratnji svoga štitonoše iupoznajem pomalo zemlju!

— Kažu da putovanja formiraju mlade ljude,a i ovo vaše dokazuje da ste ili odvažni, ili za-ista naivni, jer ovaj kraj ni po čemu nije ugodan.Priroda je u njemu surova a ljudi napola div-ljaci . . .

On se prekine. Svjetina je odjednom ušutjelaa tišina postala tako duboka da se moglo čutimuklo stenjanje čovjeka u lancima.

103

Približavala se skupina alguazila1) prateći čo-vjeka stroga izgleda. Bio je sav u crnini i jahaona andaluzijskom konju. U živom svjetlu buk-tinja još se jače isticalo njegovo tvrdo, neumo-ljivo lice. Svjetina je s poštovanjem zamukla, aon se lagano uputio prema kavezu.

— To je okrutni gradonačelnik, don MartinGomez Calvo! — šapne Hans s prizvukom strahau glasu. — Užasan čovjek! Iza njegova ohologdržanja krije se surovost gora od one u banditas planine Oca.

Gomila se, zaista, stala pred njim bojažljivorazmicati. Alguazilima uopće nije trebalo da oru-žjem krče prolaz jer se narodu, izgleda, žuriloda što više poveća razdaljinu između sebe i teopasne osobe.

I dalje jašući na konju, don Martin obiđeoko kaveza a onda izvuče mač i oštricom ga uperiu sužnja. Ovaj podigne glavu i ukaza se njegovonečisto, dugom bradom obraslo lice. I ne znajućizašto, Katerina zadršće a onda, kao magnetomprivučena, stupi nekoliko koraka naprijed.

Tada se u tišini začu plašljivi glas uznika.— Žedan sam! — mucao je na francuskom —

Žedan!Posljednju je riječ zavikao tako snažno da je

ona nadjačala krik koji se Katerini nezadrživooteo iz grla.

— Gauthier!Odmah je po glasu prepoznala svog nestalog

prijatelja, te ni gusta brada nije više mogla dasakrije njegove poznate crte. Obuze je neka ludaradost pa načas i zaboravi u kakvu se tragičnomstanju on nalazi. Htjede da pojuri njemu, ali seteška Hansova ruka spusti na njeno rame i pri-kuje je za mjesto.

— Ostanite mirni, zaboga! Jeste li poludjeli?— Nije ono razbojnik! Prijatelj mi je . . . Pu-

stite me!

') Policajci.

104

— Gospo Katerino! Preklinjem vas! — upletese Josse hvatajući je za drugo rame.

Hans se trgne:— Gospa Katerino?

Da! — poviče bijesno Katerina. — Ja samžena. . . grofica Montsalvv! A što vas se to tiče?

— Mnogo me se tiče! Dapače, to mijenja ci-jelu stvar.

Bez okolišanja, majstor jednostavno prihvatiKaterinu kao neki omot, stavi je pod ruku pa,začepivši joj usta kako bi spriječio da viče, poneseje do oniske kuće iza trijema katedrale, nogomotvorivši vrata.

— Dođite za nama s konjima, — dobacio jeJosseu prije nego se pomiješao s gomilom.

A ona se na njih nije ni osvrtala. Sve su očibile uprte u gradonačelnika i sužnja. Prelazećitrgom, Katerina je čula kako veledostojnik pre-zrivo izdaje naređenja, njoj nepoznatim jezikom.Jedino je shvatila radosno došaptavanje među na-rodom i gotovo pohotan uzdah koji se svima oteoiz grudi. . . Svjetina je u svim zemljama ista iKaterina je pogađala da joj je onim naređenjimagradonačelnik sigurno obećao neku izvrsnu pred-stavu.

— Što je kazao? — htjela je viknuti — alinije mogla od Hansove ruke koja je nije ostavljala.Kad su se najzad našli u širokom mračnom hod-niku, Nijemac se okrene k Josseu koji je upravostigao:

— Zatvorite vrata i dođite! — naredi mu.Hodnik je vodio u unutrašnje dvorište u ko-

jemu su bili naslagani blokovi kamena, a podjednim svodom moglo se vidjeti nekoliko tek za-početih kipova svetaca. Jedan lonac s vatrom,obješen o drveni stup, bacao je mršavo svjetlokoje je dopiralo do izlizane kamene ograde jednogrimskog bunara što je zjapio usred dvorišta. Kadsu se napokon našli tamo, Hans pokaza Josseujedan drugi stup o koji da priveže konje, a ondaspusti Katerinu na zemlju, ne baš nježno.

105

— Tu smo! — reče zadovoljno. — Možete sadavikati koliko god želite.

Napola ugušena i crvena od srdžbe, htjela muje skočiti u lice kao bijesna mačka, no on još uzraku uhvati njene ruke i zaustavi ih bez gru-bosti.

— Naređujem vam da me pustite! — vikneona. — Za koga me držite? Tko vam je dopustioda tako sa mnom postupate?

— Obična simpatija koju za vas osjećam!Mladi gospodaru, ili gospo Katerino, kako većželite, da vas nisam spriječio, sada biste već bilisavladani, brižljivo okruženi tucetom alguazila,čvrsto svezani i s takvom pratnjom odvedeni uzatvor gdje biste čekali da vam se gradonačelniksmiluje. Na koji biste način mogli, onda, pomoćisvome prijatelju?

Svakom razboritom majstorovom riječi, Kate-rinin se bijes sve više stišavao. Ipak nije htjelada odmah prizna kako je pobijeđena.

— On ne bi imao nikakva prava da menezatvori. Žena sam, uopće nisam Kastiljanka negovjerna podanica francuskog kralja Karla, uz topočasna dama kraljice Jolande, rođene u Ara-gonu . . . Pogledajte! — poviče prekapajući po svo-joj novčarki i vadeći odande smaragd s kralji-činim grbom . . . Ovaj mi je prsten dala ona . . .Zar još sumnjate? Taj načelnik će me morati sa-slušati.

— Ma da ste i sama kraljica Jolanda, ne bistemogli biti sigurni da ćete se živa izvući iz njegovihkandža, tim više što je obitelj Aragon u Kastilijiloše gledana. Taj je čovjek zvijer. Kad jednomugrabi plijen, više ga ne ispušta. A što se tičedragulja, on bi samo razbudio njegovu pohlepu.Don Martin bi ga prisvojio, vas bi jednostavnodao baciti u podzemnu tamnicu, a vašeg bi pri-jatelja pogubio.

— Ne bi se usudio! Plemkinja sam i tuđinka.Mogla bih se žaliti.

106

— Kome? Kralj Ivan i njegova pratnja su uToledu. A da su i ovdje, ništa ne bi pomoglo.Kastilski vladar je običan slabić i zamara ga do-nošenje odluka. Samo bi vas jedan mogao uslišati:glavni zapovjednik vojske, u stvari, pravi gospo-dar kraljevine, Alvaro de Luna.

— Qnda ću poći k njemu.Hans odmahne glavom, pođe po vrč vina što

je ležao na jednoj klupici i napuni tri čaše.— Kako ćete to izvesti? Zapovjednik ratuje

na granicama Granade; gospodari grada su na-čelnik i nadbiskup.

— Onda ću otići nadbiskupu. Zar niste reklida vas je on ovamo doveo?

— Tako je. Monsinjor Alonso dobar je i pra-vičan čovjek, ali ga don Martin strahovito mrzi.Čim bi zatražio pomilovanje za vašega prijatelja,on bi ga odmah odbio. Shvatite da jedan ima oru-žanu silu, drugi samo redovnike. Zna to dobro donMartin i . . . zloupotrebljava. Dođite vidjeti... Noprije ispite malo vina, trebat će vam.

Blagost u glasu začudi Katerinu. Ona podigneoči i uhvati pogled ovog smirenog čovjeka kojije, eto, nudi vinom. Stranac je, ali se ponio kaoprijatelj i ona se instinktivno zapita za razlog.Iznenadna simpatija? Nema sumnje, ali i divljenjeza koje je odavna bila navikla da ga čita u očimamuškaraca. Bila je svjesna svoje moći, kojoj, oči-to, ni ovaj nije mogao odoljeti.

Katerina mehanički uze kositrenu čašu i pri-nese je ustima. Trpko i jako vino okrijepi je izagrije. Ona iskapi čašu i vrati je Hansu.

— Eto, gotovo j e . . . Sto imam vidjeti?Ona pođe za domaćinom u jednu nisku odaju

bez svjetla i vatre, gdje su bile nanizane slama-rice s pokrivačima. Mali prozor s dvjema debelim,ukriž ukrštenim prečagama, gledao je na t rg . . .Hajde, pogledajte kroz prozor !

Napolju se opet čula vika i bučan smijeh.Katerina se nagne, a uzvik zaprepaštenja ote jojse zbog onoga što je ugledala. S pomoću jednog

107

od teških vitlova za dizanje kamenih blokova,postavljenih na crkvenim zvonicima, bio je po-dignut teški kavez i sada se njihao u visini trećegkata. Gomila je stajala dolje, buljila uvis i gađalauznika svime što joj je dopalo ruku. Katerinaskrene pogled i opazi Hansa koji je vrebao nanjenu reakciju.

— Zašto su ga postavili onamo?— Da zabave svjetinu. Tako će, dok ne počne

mučenje, ona moći uživati u uznikovim mukama.Jer, naravno, neće mu dati da jede ni da pije...

— A kada će ga. . .— Pogubiti? Do osam dana.Katerina krikne od užasa i oči joj se zaliju

suzama.— Do osam dana? Ali on će umrijeti prije.. .— Neće! — javi se za njenim leđima hrapavi

Josseov glas. — Čovjek u crnom rekao je da jerazbojnik snažan kao medvjed i da će još moćiodoljevati mučenju koje su mu pripremili,

— A kakvo je to mučnje? — upita Katerinagotovo gušeći se.

— Zašto da joj to kažete? — prigovori Hans.— Dovoljno će biti da sazna kad dođe taj dan.

— Gospa Katerina navikla je da stvarimagleda u oči, druže! — hladno će Josse — ne vje-ruješ valjda da će ti ona dopustiti da joj to za-tajiš.

— Do osam dana će ga živa oderati i nje-govom kožom presvući jedan Kristov kip. Onošto od njega preostane bacit će na lomaču.

Katerini se od užasa naježi kosa na glavi.Morala se nasloniti na zid i uhvatiti za želudacjer joj je došlo na povraćanje. Videći kako je po-zelenjela, Hans htjede da je pridrži, no ona gaodgurne.

— Ne, pustite. To će proći.. .— Baš je trebalo da joj to kažeš — progunđa

Nijemac.— Pravo je uradio . . . Josse me poznaje.

108

Ona se baci na jednu slamaricu i rukama obu-hvati glavu. Nemilosrdno doba u kojemu je ži-vjela i ratne strahote s kojima se na svakom ko-raku neprestano susretala bili su joj tako običnida se teško uzbuđivala, ali to što je čula nadi-lazilo je i samu maštu.

— Jesu li ljudi poludjeli? Ili možda ja? . ..Može li se i zamisliti slično divljaštvo?

— Od Maura koji vlada Granadom može seočekivati još i gore — reče Josse s tugom. — Alipriznajem da u ovoj zemlji vole krv više negodrugdje...

Katerina ga nije ni slušala. Ponavljala je kaoda želi bolje shvatiti smisao: — . . . presvući jedanKristov kip! Zar je moguća takva gnusoba, takvosvetogrđe?

— U katedrali već ima jedan takav kip —reče majstor mirno. — A sada dođite. Nemojtese ovdje zadržavati. Hladno je, a uskoro će početistizati i moji ljudi.

On je nježno uhvati za ruku, prijeđe s njompreko unutrašnjeg dvorišta i uvede je u prostranukuhinju koja je zapremala cijelu širinu kuće. Unjoj je pod čađavim loncem gorjela vatra i širiose prijatan miris. Stara služavka, sjedeći na klupicipored jedne bačve, spavala je dubokim snom,otvorenih usta i s rukama na koljenima. Hanspokaže na nju glavom i posjedne Katerinu najedan stolac.

— Zove se Urraca, a gluha je kao top. Mo-žemo slobodno razgovarati.

On prodrma staricu koja, čim je otvorila oči,sasu bujicu riječi i ne osvrćući se na dvoje pri-došlica, a onda skine lonac i ostavi ga na stol.Zatim iz jednog sanduka izvadi drvene zdjele inapuni ih začuđujućom brzinom. Obavivši to, odeopet da spava pored bačve. Hans jednu zdjelustavi u ruke Katerini, posluži Jossea i sa svojomzdjelom sjedne pored njih.

— Najprije jedite! — savjetova on prinosećizdjelu Katerininim ustima, jer se onako smućena

109

nije ni pomakla. — Jedite! Razbistrit će vam semisli.

Ona srkne gustu juhu od brašna i slanine,opeče se i učini grimasu. Položivši zdjelu na stol,zagleda se u svoja dva druga.

— Moram spasiti Gauthiera! Smučio bi mi seživot ako bih pustila da umre na tako užasannačin.

Njene riječi dočeka šutnja. Hans ne odgovori,već nastavi da jede. Kad završi, on odgurnezdjelu, rukavom obriše usta i reče:

— Gospo, ne želim vam proturječiti. Taj ječovjek bio vaš sluga, nema šta, možda vam jeprijatelj, ali vrijeme može izmijeniti ćud. Razboj-nici s Oke grozna su stvorenja a taj je čovjek bios njima. Mora da na duši nosi iste grijehove kaoi oni. Zašto da izlažete svoj život radi jednog odtih prokletnika?

— Vi to ne razumijete! Ništa ne shvaćate!A kako biste i mogli? Ta poznajete li Gauthiera?Znate li kakav je on čovjek? Onda znajte, maj-store Hanse: u čitavoj Francuskoj nema boljegsrca ni odanije duše od njegove. Izgubila sam gatek prije nekoliko mjeseci, ali znam da ga ni zlatoni spašavanje vlastitog života ne bi mogli natje-rati da se do te mjere izmijeni. Najprije poslu-šajte, a onda ćete suditi.

S nekoliko jednostavnih rečenica, izbjegava-jući jeftine efekte, ona prikaže Nijemcu što jeu njenu životu predstavljala prisutnost Gauthie-rova, kako ju je on štitio, a više puta i život jojspasio, kako se dao u potragu za Arnaudom i naj-zad nestao u nekoj provaliji u Pirinejima. Hansju je slušao ne progovorivši ni riječi.

— Da li sada razumijete? — reče najzad —Zar ne shvaćate kako ne mogu dopustiti da onumre? A najmanje tako užasnom smrću.

Hans nastavi sa šutnjom još nekoliko časakaprebirući nesvjesno prstima, a onda će dižućiglavu:

— Shvatio sam! Pomoći ću vam.

110

— Zašto biste nam pomogli? — prekine gaJosse grubo. — Za vas smo tuđinci i nemate ni-kakva razloga da riskirate svoj život radi ne-znanaca. Život ima cijenu i mora da vam je donjega stalo, ukoliko se ne nadate smaragdu kra-ljice . . .

Hans tako naglo ustade da se stolac pod njims bukom prevrnu. On pocrveni kao rak i podignešaku do samog Josseovog nosa.

— Ako opet kažeš nešto slično, razbit ću tiglavu, prijatelju! Hans iz Kolna nikad nije napla-tio učinjenu uslugu, zapamti to!

Katerina se hitro postavi između dva mu-škarca i svojom malom rukom blago odgurne pri-jeteću šaku koju je Josse, uostalom, gledao pot-puno ravnodušno.

— Oprostite mu, majstore Hanse! Teško jeu današnje doba povjerovati prvome na koga na-iđeš, no ja vam vjerujem. Ima očiju koje ne va-raju i vi ne biste postupali ovako da imate nekeskrivene namjere. Ali, u izvjesnom smislu, Josseima pravo: zašto da radi nas riskirate život?

Dok je mlada žena govorila, Hansovo je licepoprimilo svoju normalnu boju. Kad je završila,on se svom maloprijašnjem protivniku čak nekakoi nasmiješi, a onda će sliježući ramenima.

— Što ja znam? Jer ste mi simpatični, dakako,ali i zbog sama sebe! Taj je uznik sjevernjak,kao vi i ja. A počinje i da me zanima, te nećudopustiti da ga oni krvoloci raskomadaju kaostoku u klaonici. Držim da nakon toga ne bihviše mogao mirno spavati. Najzad, mrzim grado-načelnika koji je, tobože zbog krađe, dao odsjećiruku jednom mome radniku. Bit ću sretan akomu budem mogao podvaliti...

On ode na kraj sobe, uzme jedan smotanimadrac, odmota ga i prostre nedaleko od vatre.

— Legnite tamo i nastojte da malo odspa-vate — reče obraćajući se Katerini. — Čim otkucaponoć, popet ćemo se u zvonik i pokušati doći dokaveza.

111

— Vjerujete li da ćemo ga moći osloboditi? —upita Katerina s nadom u očima.

— Noćas? Ne vjerujem. Znat ćemo kako stvaristoje tek kad stignemo gore, a trebat će pripre-miti i bijeg. No možemo da mu dostavimo jeloi piće.

Noćobdijin je glas već odavna bio izvikao po-noć, kad su se vrata majstorove radionice nečujnootvorila i propustila tri sjene, dvije velike i jednumalu. Osim vojnika koji su stražarili podno zvo-nika, na trgu nije bilo žive duše. Jedino jednamačka šmugne među noge noćnih šetača.

Katerina, Josse i Hans zađu u mračan trijemkatedrale i upute se prema bočnom portalu Sar-mental, od čijih je malih vrata Hans imao ključ.Pred tim je portalom on, u stvari, gradio jednukapelu. Zaustavljajući dah, lagano su se kretali ipazili da se ne spotaknu o neki kamen na zemlji.Josse je pod pazuhom nosio vrč vode, a Hanskomad slanine i krišku kruha. Jedino Katerinanije nosila ništa. Kročila je očiju uprtih u tlo neusuđujući se da pogleda u zlokoban kavez koji seocrtavao u vedroj noći.

— Oprezno! — upozori Hans kad malim ste-peništem stigoše do portala. — Nikakve buke ucrkvi. Odjekuje kao bubanj, a u njoj se naiz-mjence čitavu noć mole po dva redovnika. Dajtemi ruku, gospo Katerino, ja ću vas voditi.

Ona turi svoju ruku u žuljavu šaku majsto-rovu i poslušno pođe za njim, a Josse prihvatiskut njena ogrtača. Pod opreznim prstima Hanso-vim, mala vrata, urezana u visoki portal, nisu niškripnula. Troje drugova opaze u koru dva redov-nika koji su se klečeći molili, dok se svjetlo jednejedine uljanice odbijalo od njihovih obrijanihglava. Jasno se čuo žagor dvaju glasova koji suse u jednoličnom ritmu izmjenjivali.

Hans se na brzinu prekrsti i povede svojepratioce kapelom, a zatim mračnom sjenom što

112

su je bacali stupovi. Poput aveti šmugnu do ste-peništa koje vodi u zvonike i stanu se njime pe-njati. No bilo je mračno kao u rogu. Hans opreznozatvori vrata, a zatim udari u kresivo. Na tlu sučekale baklje. On upali jednu i podigne je visokokako bi osvijetlio zavojito kameno stepenište.

— Ugasit ću je kad stignemo gore! — reče, —A sada, brzo!

Jedno za drugim stanu se uspinjati i bez za-ustavljanja stignu gore. Kad je Hans nogom uga-sio baklju, sve troje bilo je bez daha. Hladanzrak udari Katerini u lice. Odanle se vidjelo či-tavo nebo, no iako je noć bila vedra i osuta zvi-jezdama, trebalo je izvjesno vrijeme dok su jojse oči privikle.

— Pazite da ne padnete — upozori Hans. —Posvuda ima kamenova i greda.

I zaista, našli su se na glavnom Nijemčevuradilištu, gdje je daroviti majstor podizao iznadčetvrtastih tornjeva ukrasne šiljke. Na nebu seocrtavalo veliko kolo golemog vitla, napravljenood tvrde okovane hrastovine, i Katerina ga po-gleda s jezom kakvu inače osjetimo pred nekomspravom za mučenje. Vođena brižljivom Hanso-vom rukom, stigne do ograde s otvorima i nagnese preko nje. Obješen o debelo uže vitla, kavez selagano okretao oko sebe, upravo malo niže. Krozdrvene letve od kojih je bio izrađen lako je ugle-dala sužnja. Podigao je glavu i zagledao se u nebo,a pri tom neprestano i tiho stenjao da su Kate-rinu podilazili srsi. Ona Hansu uputi preklinjućipogled.

—• Treba ga podići, izvući iz onog kaveza . . .odmah! Ranjen je.

— Znam, ali noćas je to nemoguće. Vitlostrahovito škripi. Kad bih ga pokušao pokrenuti,odmah bi privukao pažnju vojnika. Ne bismo da-leko stigli.

— Zar ne možete učiniti da ne Škripi?— Dakako da mogu. Treba ga podmazati

mašću i uljem, no to se ne može obaviti noću.

8 Katertaa, knjiga V H 3

Osim toga, rekao sam vam, tom čovjeku valjapripremiti bijeg. Zasad ćemo samo pokušati damu pomognemo. Zovite ga . . . ali tiho. Ne smijemoprivući pažnju vojnika.

Dok ju je Josse pridržavao u pasu, Katerinase nagnula što je više mogla i stala tiho dozivati:

— Gauthier!... Gauthier!... Ja sam! Kate-rina . . .

Uznik okrene prema njoj glavu, no ništa utom pokretu nije odavalo čuđenje.

— Ka . . . te . . . ri . . . na? — izgovori on gla-som kao u snu. A zatim, nakon stanke od kojeje mladoj ženi gotovo zastalo srce, promuca:

— 2edan sam.Katerinu obuze tjeskoba. Zar je već toliko

oslabio da više i ne čuje riječi, ne razabire imsmisao? — Ona očajnički ponovi:

— Preklinjem te, Gauthier! Odgovori! Po-gledaj me! Ja sam Katerina de Montsalvv.

— Počekajte časak — šapne Hans prisiljava-jući je da se uspravi. — Najprije mu dajmo piti.a zatim ćemo vidjeti.

On hitro priveže usko grlo vrča za jednudrvenu motku što se stalno vukla radilištem ilagano je stade spuštati sve dok vrč nije dotakaočovjeku okove na rukama. On je i dalje gledaouvis, ali se činilo da ništa ne vidi.

— Drži, prijatelju! — naredi mu — Pij!Dodir vlažnog zemljanog vrča kao da u su-

žnju izazva istinsko uzbuđenje. On ga mumljajućipograbi i stade pohlepno piti velikim gutljajima,kao stoka na pojilištu. Vrč je bio ispražnjen doposljednje kapi. Kad u njemu nije ostalo ništa,Gauthier ga ispusti i opet zapade u prijašnju oba-mrlost. Katerina s tugom promrsi:

— Ne prepoznaje me! Jedva da me i čuje.— To je nesumnjivo od groznice — odvrati

Hans. — Ranjen je u glavu. Nastojmo sada danešto pojede.

I jelo je začas nestalo, kao i svježa voda, nosužanj je i dalje ostajao gluh na Katerinina do-

114

zivanja i preklinjanja. Podizao je prema njoj oči,gledao kao da je prozirna, a zatim skretao pogled.Iz usta mu se izvijao neki spori, jednolični i ne-svjesni pjev od kojega se Katerina najzad zgrozi.

— Bože!... Da nije poludio?— Ne vjerujem — reče Hans ohrabrujućim

glasom — ta već sam vam rekao: mora da bunca.Dođite, gospo Katerino, trenutačno više ništa nemožemo za njega učiniti. Sad ćemo se vratiti.Sutra ću po danu podmazati vitlo kako bi prestaloškripati. Slijedeće noći možda ga već odanle iz-vučemo.

— Samo, hoće li nam uspjeti da ga izvedemoiz grada? Vrata su, izgleda, čvrsta i dobro čuvana.

— Sve u svoje vrijeme! I za to imam plan.. .— S dobrim uzetom — reče Josse koji ni ri-

ječi nije progovorio otkako su bili ušli u crkvu —možeš se uvijek spustiti niz bedem.

— D a . . . u potrebi! No ja sam smislio moždanešto bolje. Poslovođa na gradilištu toliko toganauči jednostavno promatranjem. A sada mora-mo sići.

Pogledavši još jednom čovjeka u kavezu, Ka-terina se poslušno zaputi ka stepeništu. U mračnojlađi katedrale redovnici su i dalje molili i ne slu-teći da netko prolazi. Vrata se bez buke zatvore.Katerina i dva muškarca nađu se opet na ulici.

Kad su ponovo ulazili u radionicu, Hans pre-poruči svojim gostima nekoliko stvari:

— Ovdje ste za svakoga moji rođaci koji pu-tuju u Compostelle, no ipak izbjegavajte da semiješate s mojim radnicima. Neki su iz moje ze-mlje pa bi se čudili što ne govorite našim jezi-kom. Inače, možete odlaziti i dolaziti kako godželite.

— Hvala! — odvrati Katerina. — Za to neosjećam potrebu. Bolesna sam od samog pogledana onaj strašni kavez. Ostat ću u kući.

— A ja neću! — reče Josse. — Kad trebapripremiti bijeg, bolje je otvoriti i oči i uši.8* 115

Slijedeći je dan bio za Katerinu strašan. Za-tvorena u Hansovoj kući, trudila se da ne gledanapolje kako ne bi vidjela sumornu kišu koja jecijelo jutro padala, ni morala slušati povike mr-žnje i kletve za koje je dobro znala kome su upu-ćeni. Čitav je dan ostala u društvu jedino stareUrrace, društvu koje nimalo nije bilo utješno. Izuvaljenih usta te žene izlazile su Katerini nera-zumljive riječi. Urraca se motala po kuhinji go-voreći sa samom sobom, kako se to često događagluhima, i obavljala svoj posao poput automata.U vrijeme ručka gurnula je pred Katerinu punuzdjelicu, nekoliko napola izgorenih pogačica i vrčsvježe vode, a zatim sjela uz bačvu odakle je takobuljila u mladu ženu da ju je ubrzo razljutila.Katerina joj na kraju okrene leđa i pođe podtrijem unutrašnjeg dvorišta da ondje sačeka po-vratak muškaraca. Josse je bio izašao gotovo isto-vremeno s Hansom. Htio je — kako je sam re-kao — malo prokrstariti gradom kako bi gaupoznao.

Kad se sredinom poslijepodneva vratio, licemu je bilo smrknuto. Na prestrašeni Katerininupit odgovorio je slijeganjem ramena.

— Bijeg neće biti lak — reče najzad. —Mislim čak da može izazvati bunu. Ovdašnji suljudi kao puštena zvjerad. Toliko mrze razbojnikes Oke da su izvan sebe od radosti što su se jed-noga dokopali. Ako im se otme njihov plijen, sveće porazbijati!

— E pa, neka unište sve! — poviče Katerina.— Sto me se to tiče? Zar smo mi iz ove zemlje?Meni je važan samo Gauthierov život...

Josse je pogleda nekako kivno.— Zar ga toliko volite? — upita s prizvu-

kom sarkazma, što mladoj ženi nije izbjeglo.Ona nekadašnjoj skitnici pogleda pravo u oči

i dostojanstveno reče:— Dakako da ga volim... i više nego da mi

je rođeni brat. On je običan seljak, ali po svojojdobroti, hrabrosti, i odanosti dostojniji je da nosi

116

zlatne mamuze nego mnogi plemići. A ako senadate da ću po vašem nagovoru otići iz ovogagrada i prepustiti ga onim životinjama, trud vamje uzaludan. Pokušat ću da ga spasim pa stajalome to i života.

Širok osmijeh razvuče Josseova usta u polu-mjesec i oči mu bijesnu kao varnica.

A zar se tko tome protivi, gospo Katerino?Samo sam primijetio kako će to biti teško i dalako možemo izazvati bunu.. . i ništa više. Čujte!

Napolju se, u predvečerje, opet stala razlije-gati graja i povici „ubijmo ga . . . ubijmo ga".

— Načelnik mora da je dao udvostručitistraže podno zvonika. Okupili su se na trgu, kišnudo kože, ali zavijaju kao vuci.

— Udvostručili straže? — ponovi Katerinablijedeći.

— Ne zabrinjava mene straža — uplete seHans koji se, sav pokisao, vratio upravo togačasa. — Zabrinut sam zbog svjetine. Ako ih kišane otjera, kadri su ostati ondje čitavu noć i bu-ljiti uvis. A tada, propade nam plan!

On se strese kao pas pokušavajući da s ra-mena ocijedi vodu. Dok je gledao Katerinu, u oči-ma mu se čitalo sažaljenje. Mlada je žena bilablijeda kao krpa i očito se upinjala da ostanemirna. Šutjela je dok Hans nije izuo svoje blat-njave cipele. Najzad upita:

— Jeste li uredili ono s vitlom?— Naravno. Pod izgovorom da nešto nije u

redu, toliko sam ga namastio da bi ga se sadamoglo pržiti. Ali što da se pokuša dok svi oniljudi tamo gledaju i viču? Uzniku čak nećemomoći dati da jede ni da pije.

— Moraju otići! — promrsi Katerina — mo-raju!

— Da! — reče Josse — ali kako? Ako ihsama kiša na to ne prisili.. .

Upravo u taj čas iznenada tako silovito zagrmida se troje drugova lecnuše. Istovremeno, kao dase provalilo nebo. Kiša se pretvorila u potop. Pravi

117

vodeni šmrkovi oboriše se na zemlju takvom že-stinom da se za svega nekoliko minuta trg ispra-znio. Sklanjajući se kako je tko mogao, ljudi suu neredu pohrlili svojim kućama. Vojnici su seinstinktivno priljubili uza zid katedrale tražećinesiguran zaklon. Radnici napustiše zvonike. Je-dino je kavez ostao na pljusku i vjetru koji ga ježestoko ljuljao.

Okupljeni uz prozorčić okrenut prema trgu,Katerina, Hans i Josse su promatrali.

— E, kad bi ovako potrajalo... — prošaptaKaterina. — Ali to je samo prolazna oluja.

— Dogodi se da oluja i potraje — reče Hansohrabrujući glasom. — U svakom slučaju, spuštase noć. . . i bit će dosta mačna. Dođite, evo stižumoji ljudi. Treba večerati i malo počinuti. Noćasćemo imati posla . . .

Veče se učini Katerini još dulje od dana.Kiša nije prestajala. Čulo se kako ljutito i bezzastoja lupkara po krovu. Ljudi su u tišini ve-čerali, a zatim, pogrbljeni od umora, jedan za dru-gim otišli u krevet. Samo se dvoje-troje zadržalos Hansom ispijajući pivo iz velike bačve. Sjedećipored ognjišta, sučelice Josseu koji je s kapomnabijenom na oči i skrštenih ruku — izgleda —spavao, Katerina je čekala.

I ona je zatvorila oči, no san nikako da dođe.U glavi su joj se odviše rojile misli. Sve su hitalečovjeku koji je gore bio izložen pobjesnjelim ele-mentima. Katerina s tugom pomisli kako i samonebo, izgleda, hoće da pojača muke onoga kojiu nj ne vjeruje. A onda stade da strahuje, aistovremeno i s nestrpljenjem očekuje naumljenipothvat. Hoće li im uspjeti da ga ostvare? A kadGauthier bude jednom izvan kaveza, kako muomogućiti da izađe iz grada? Neće li čestiti Hanssnositi posljedice toga bijega? Toliko pitanja, aKaterina se ljutila što na njih ne može da od-govori.

Ljudi se najzad povukoše i vatra stade da segasi. Stara se Urraca odavna izgubila u nekoj rupi.

118

U zadimljenoj kuhinji zavlada malo-pomalo mrak.Posvuda se čulo hrkanje, jedino je Katerina bilabudna i slušala kako joj srce udara. Nije čakhtjela ni da prilegne, a kad je u mraku vidjelakako joj prilazi šutljiva prilika Hansova, ona od-mah ustade. I Josse je već bio na nogama.

— Dođite! — prošapta Hans. . . — Sad ilinikad...

Sve troje nađoše se pored bunara u dvorištu.Kiša je prestala, no bila je mrkla noć.

— Samo trenutak — šapne Hans — Trebaponijeti neke stvari.

On pruži Katerini nekakav smežurani omot,Josseu dosta teške bisage od grubog platna, asam uze veliku vreću s očito teškim teretom.

— Šta to nosimo? — tiho upita Katerina.— Saznat ćete kad stignemo gore. Hajdemo!

Brzo!U potpunoj pomrčini, oni prijeđu isti put kao

i noć ranije. Bilo je tako mračno da se nije vi-djelo na tri koraka, pa se Katerina uhvatila Hansuoko pasa kako ne bi pala. Sretno stignu do trijemai uđu u crkvu. Kao i sinoć, dva su se redovnikamolila pred Cidovim grobom, no Katerina ih jedvai pogleda. Toliko je gorjela od nestrpljenja da bispremno srušila svaku zapreku koja bi mogla is-krsnuti. S vremena na vrijeme opipavala je zapojasom svoj vjerni bodež, čvrsto riješena da se,ako ustreba, njime i posluži.

Gore u zvoniku silina vjetra primora je dase prigne, no oči joj se već malo na viknuše natamu. Istina, umalo da dvaput nije pala pribli-žujući se ogradama. Sada je kavez izgledao tekkao nešto tamnija mrlja u oceanu mraka, u kojisu složno utonuli gradski krovovi i okolna polja.

— Tu se ništa ne vidi! — prošapta ona. —Kako ćemo?

— Meni je dovoljno — odsiječe Hans — a toje glavno. Pripazi, Josse, sad ću dati podići kavez.

Zasukavši rukave, majstor pljune u šake paprione uz golemo kolo vitla koji je Katerina pro-

119

matrala sa strahom, misleći kako jednom samomčovjeku nikad neće uspjeti da ga pokrene.

— Pomoći ću vam ja! — izjavi.— N e . . . pustite! Radije pomozite Josseu da

privuče kavez kad bude u visini terase. To ineće biti baš lako... A što se tiče vitla, buditemirni, ja ga poznajem.

Duboko udahnuvši, Hans poče pritiskati nadebelu ručku vitla. Kavez se zanjiše, a onda la-gano stade dizati. Nikakva se buka nije čula, pod-mazivanje je dobro bilo obavljeno. U kavezu seništa nije micalo i više se naslućivalo nego vidjeloneku nepomičnu masu.

— Samo da nije umro! — prošapta Katerinakoju je ona nepokretnost plašila.

— Samo da Hans izdrži! — odvrati Josse za-brinuto. — Sve to podizati sam titanski je posao.

Strahovit napor što ga je sebi nametao ka-menorezac slutio se po njegovu kratku, napreg-nutu dahu. Katerina je svakom česticom svogatijela osjećala užasnu borbu između čovjekovihmišića i težine kaveza. Ovaj se sada dizao jedvazamjetljivo.

— Moj Bože! Nikako neće uspjeti! — uzdahneKaterina.

Upravo je htjela priskočiti Hansu u pomoć,kadli joj zastade dah. Sa stepeništa je iskrsla nekaprilika. Nije imala vremena da vikne. Došljakje samo izgovorio nekoliko riječi na nepoznatomjeziku i već udružio svoje snage s Hansovim.

— Tko je taj čovjek? — upita Katerina za-tečeno.

— Ne bojte se. To je Hatto, moj palir...Pogodio je što namjeravamo i došao da nam po-mogne.

— A zašto?— Gottlieb, čovjek kojemu je don Martin dao

odsjeći šaku, njegov je brat. Možete se pouzdati.— Osim toga, mi nemamo izbora... a pomoć

je dobro došla.

120

— Još kažete; Mislila sam da odustanemo.Taj je kavez toliko težak da će vam istrgnutimišice.

Zadrhtavši od onoga što su u njoj izazvaleposljednje Hansove riječi, Katerina šutke priđeJosseu. Kavez se sada brže dizao. Svojom gornjomstranom već je dopro do ruba terase, čak ga inadvisio. Josse ga zakači čakijom i privuče k sebi.

— Polako! — šapne Hans — polako! Trebaga položiti bez buke.

Manevar je bio težak i složen. Katerini za-stade dah i, usprkos noćnoj hladnoći, osjeti kakose kupa u znoju. No kad i sama dohvati grubedrvene prečke kaveza, ona osjeti živu radostpobjede. Strašni se zatvor najprije nekoliko putaokrene neposredno iznad terase a onda se najzadpolako spusti. O, kako je pri tom Katerini udaralosrce! Ljudi na vitlu uzdahnu s olakšanjem. Kate-rina zamijeti kako rukavom brišu oznojena čela.

— Ova je noć crna kao ugljen! — zagunđaHans. — Mora se raditi skoro pipkajući... Jesteli otkrili vrata?

— Jesam! — šapne Josse — Evo ih!Krupni okovi na kavezu bili su tako jedno-

stavne izrade da nisu zadavali poteškoća. Čim suse vrata otvorila, Katerina se zavuče unutra istade nestrpljivo dodirivati prokislu nepomičnupriliku koja je tamo ležala.

— Više se ne miče! — prošapta ona sa stra-hom. — Mora da je mrtav.

— Vidjet ćemo! — odvrati Josse. — Izađite,gospo Katerino. Prepustite to nama.

— Požurimo! — promrmlja Hans. — Pogle-dajte kakvo je nebo.

I zaista, na oblacima se pojavi neka blijedasvjetlost. Ništa osobito, no ipak, odjednom sve jepostalo malo vidljivije.

— Ako nekome od vojnika ili građana padnena um da pogleda uvis te ustanovi da kavez nijena svom mjestu, začas ćemo nagrbačiti čitav grad.A tada, neka nam se Bog smiluje.

121

— U svim zemljama na svijetu — odvratimlada žena suho — crkva je azil...

— Možda u svim zemljama . . . ali nisam bašsiguran da je i u ovoj. Prilično teško i s najvećompažnjom njih troje izvuku sužnja iz kaveza. Bioje potpuno nepomičan, čak mu se ni disanje niječulo. Katerina mu hitro položi na srce svoju rukui povuče je s uzdahom olakšanja.

— Živ je — prošapta — no koliko će jošizdržati?

— Brzo! — zapovjedi Hans — Svucite ga!— Ali zašto?— Već ćete vidjeti. Požurite, za ljubav božju.

Sve se više vedri.Kao u potvrdu njegovih riječi, začu se dolje

na trgu kašljanje jednog stražara, a zatim i uda-ranje koplja o pločnik. Četvoro saučesnika zastanukao ukopani. Srce im zamre u iščekivanju povikana uzbunu, što je neizbježno moralo uslijediti...Ali, ništa se ne dogodi. Jedino se začuše četiri isto-vremena uzdaha. Josse, Katerina i Hatto žurnosvuku Gauthiera a Hans otvori tešku vreću kojuje bio ponio. U njoj je bio krupan komad na brzinuistesanog drveta koji je izdaleka ličio na šćuću-rena čovjeka.

— Kavez mora izgledati tako kao da je i dalježrtva u njemu — prošapta Hans — inače, već uzoru počet će pretraživati grad, pa toga čovjekanikako nećemo moći izvesti. S malo sreće, nitkoneće ni opaziti podvalu slijedećih nekoliko dana.

Katerina je, dakako, odmah shvatila što čes-titi Nijemac namjerava učiniti. Skinuti s Gauthieraonih nekoliko prnja nije bilo nimalo teško. Onakoonesviještenog, umotaju ga u ogrtač koji je ponijelaKaterina, a • Bans turi u kavez mamac-dvojnikai prekrije ga^s onih nekoliko bezbojnih prnja štoih je prije imao na sebi sužanj. Od gline zavaljenakugla, umotana u krpe, predstavljala je glavupoloženu u krilo. U noći, iluzija je bila potpuna.

Gledajući s tornjeva i po bijelom danu, svatkobi otkrio varku, ali odozdo, bit će već teže.

122

Najveću poteškoću zadavali su lanci kojima jesužanj bio okovan. Hans je, do duše, u bisagamakoje je povjerio Josseu, ponio bravarski alat, nobilo je teško skinuti okove a da se ne povrijediGauthiera. I najmanji uzvik mogao bi biti koban.Kad mu je Hans stao da pili obruče oko gležnjeva,Katerini je zastao dah jer joj se činilo da to podižeužasnu buku, mada je alat bio umotan u podma-zane krpe. No majstor je zaista bio neobično spre-tan. Posao se uspješno završio, a da onesviješteninije ni uzdahnuo.

Lance su na brzinu udarili nezgrapnoj lutki,a kad je kavez bio propisno zatvoren, Hans iHatto stanu pokretati vitlo, a Katerina i Jossesu pazili da se pri spuštanju ne odbija od zida.Nekoliko minuta kasnije, jezivo mučilo opet jevisilo na svom mjestu pod tornjem. A bilo je ikrajnje vrijeme!

Baš kao da je očekivao upravo taj trenutak,iz oblaka izađe mjesec i prospe svoju hladnu, bli-jedu svjetlost po cijelom kraju. Istovremeno, začuse kako podno tornja vojnici izmijeniše nekolikoriječi svojim grlenim govorom. Katerina opazikako Hansu bljesnuše zubi i shvati da se on smiješi.

— Hajdemo! — šapnu on — nebo nam je za-ista sklono. Sada treba iznijeti našeg spasenika,a s obzirom na njegovu težinu, to i neće biti lako.Stepenište je u tornju strmo i sretna je okolnostšto nam je Hatto došao u pomoć. Vi, gospo Kate-rino, pođite naprijed i bakljom nam osvjetljujteput. A sada krenimo!

Tri muškarca prihvate Gauthiera, jedan za no-ge, druga dvojica za ramena, a Katerina pohitada u zaklonu stepeništa upali baklju. Započe mučnoi sporo silaženje zavojitim kamenim stepenicama.Iako mršav od duga gladovanja, Gauthier je jošuvijek bio znatno težak, a uz to, mučno je bilopovlačiti se s njim onako uzanim prostorom.Katerina je išla naprijed, ali se s vremena na vri-jeme bojažljivo zagledala u ranjenikovo lice ne bili iza one prljavštine i guste brade opazila i naj-

123

manji znak da se vraća u život. No ono nijednomda se zgrči, nijednom da zadrhta. Jedino su trimuškarca s olakšanjem uzdahnuli kad su stigli upodnožje tornja, pa se lakše mogli kretati. Lakše,možda . . . ali i opasnije, jer ako jedan od redovnikašto se tamo mole okrene glavu, ili ako nekom al-guazilu što napolje stražare padne na um da uđeu crkvu, četvoro zavjernika je propalo.

Nečujnim korakom, zaustavljajući svoje ubr-zano disanje, Katerina i njeni drugovi oprezno sestadu prikradati portalu. Već su bili kod njega, nobaš tada, kad su to najmanje očekivali, Gauthierzastenja. U onoj tišini, jedva narušenoj jednoličnimmrmljanjem redovnika, to stenjanje odjekne uKaterininim ušima poput truba apokalipse. Trisu muškarca imala tek toliko vremena da se skloneu sjenu jednog golemog stupa, uza zatvorenuogradu kapele, a mlada je žena rukom hitro za-čepila ranjeniku usta.

Slijedeći trenuci bili su za bjegunce ispunjeniužasnim strahom. Katerini je srce htjelo iskočiti.U uho joj je zadahtano disao Hans uz kojega sebila stisla. Podalje, u koru, dva su redovnika pre-kinula svoju molitvu i okrenula glavu u pravcubuke. Jednomu se u svjetlu voštanice jasno isticaomršavi profil. Drugi kao da htjede ustati, no nje-gov ga drug zadrža.

— Es un gato!1) — reče.I ne osvrćući se više, oni nastave sa svojim

molitvama.No njihov položaj nije time postao lakši. Kate-

rina osjeti kako se pod njenom rukom Gauthierovausta miču, pa ako opet počne stenjati, ona to nećemoći spi ječi ti.

—• Kako da ga se ušutka? — prestrašeno šapneKaterina pritišćujući što je jače mogla.

Tiho jecanje izbijalo je kao voda pod hridinom.Opet im se učini da su propali. Redovnici će po-novo zastati, no sada će doći da vide . . .

J) To je mačka.

124

— Ako mu je suđeno da bude ubijen, ubit ćeg a sabrano će Josse — ali odavde moramo izaći.

Odjednom, na sasvim drugom kraju crkve začuse brencanje zvonceta, a odmah zatim ozbiljno,tugaljivo pjevanje pedesetak muških glasova kojisu postepeno postajali sve jači. Katerina osjetikako Hans trepti od sreće.

— Svećenici! — reče on. — Dolaze da pjevajuzornicu. Sad je pravi čas.

Tri muškarca opet složno prihvate Gauthiera,podignu ga kao pero i pojure križnom lađom. Biloje krajnje vrijeme jer Gauthier je neprestanostenjao. Ali snažno i svečano pjevanje svetih ljudiskladno se vinulo sve do crkvenih svodova pa seu njemu izgubio nemoćan ranjenikov glas. Krozvrata su prosto izletjeli. Nisu smjeli dopustiti daih spaze redovnici koji su u povorci dolazili izsamostana. Četvero drugova stignu najzad sa svo-jim teretom pod trijem uzbuđeni i zadahtani. Mje-sec je i dalje obasjavao, ali se uza zidove kate-drale ocrtavao širok pojas vrlo mračne sjene.

— Napregnimo se još malo — šapne Hansveselo — i stigli smo. Brzo, hajdemo!

Nekoliko trenutaka zatim, niska vrata radio-nice tiho se zatvore za njima. Iscrpljena, ali sretna,Katerina se spusti na kamenu ogradu bunara. Azatim, nemoćna da ovlada svojim prenapetim živ-cima, brižne u grčevit plač.

Glava šesta

SMRT JEDNOG GREŠNIKA

Hans, Josse i Hatto mudro ostave Katerinuda se po volji isplače. Oni prenesu Gauthiera podnadstrešnicu gdje je klesar držao blokove pješ-čenjaka ili travertina, oprezno ga polože na ležajod slame koji je Hatto odnekud dovukao i stanuda ga pregledaju. Vidjevši da je ostala sama Kate-rina obrisa oči i dade se u potragu za svojim dru-govima. Suze su joj donijele olakšanje. Nestaloje one napetosti, čak i fizičkog umora. Bila jepresretna što im je uspjelo da okrutnom donMartinu otmu Gauthiera. Ne mari što je gotovona umoru i što još mnogo toga ostaje da se obavi...

No njene radosti nestade čim je ugledala nje-govo krupno, opruženo tijelo. Bio je mršav, strašnoprljav, a ako je ponekad i otvorio oči, pogled muje bio nekako prazan, ugašen. Kad bi se zaustaviona mladoj ženi, u njemu nije bilo ni tračka izne-nađenja ili raspoznavanja. Uzalud se Katerina nadanj nadnosila, tiho ga je zvala po imenu, Norman-đanin ju je odsutno gledao.

— Da nije poludio? — zabrinu se mlada že-na. — Reklo bi se da se ničega ne sjeća. Mora daje bolestan. Zašto smo ga onda donijeli ovamo, ane u kuhinju?

— Jer će uskoro svanuti — odvrati Hans. —— Kad Urraca ustane, ne smije ga ovdje zateći.

126

— Zašto ne, ta ionako je gluha!— Gluha da, ali nije slijepa ni nijema, a možda

ni tako glupa kao što izgleda. Pružit ćemo ovomčovjeku njegu, oprati ga kako budemo mogli,pristojno ga obući i okrijepiti prema našim mo-gućnostima. Tada će bez odlaganja morati napus-titi grad.

— A kako da ga povedemo u ovakvu stanju?Kako ćemo s njim na putu?

— Da ga odovde izvučete — smireno će Hans —— za to ću se pobrinuti ja. A vaša će biti briga,gospo Katerino, kako ćete dalje s tim čovjekom.Ne mogu ni da pođem s vama, ni da ga zadržimovdje. Time bih ugrozio život sebi i svojim lju-dima . . . Pa ako sam vam iz nagonske simpatijei mržnje prema don Martinu i pomogao, još minije dosadilo živjeti, a ni prekinuti posao koji samovdje započeo. Moram vam reći da kad jednomiziđete iz ovoga grada, više nećete moći računatina moju pomoć. Zao mi j e . . . no ja tu ništa nemogu!

Katerina je pažljivo pratila Hansove riječi ione su je donekle zbunile. Taj joj je čovjek sprem-no pomogao, zato se podsvjesno nadala da će takoi nastaviti. No bila je i suviše razborita a da ne biuvidjela kako je on sasvim u pravu i kako od njegane smije išta više zahtijevati. Ona mu sa smiješkompruži ruku.

— Učinili ste već i previše, prijatelju, i iskrenosam vam zahvalna zato što ste se radi jedne nez-nanke izložili tolikim opasnostima. A što se menetiče, budite mirni, uvijek sam znala izaći na krajs iskrslim teškoćama, pa ću nekako i s ovom.

— Tim više što sam i ja tu — promrmljaJosse bezbrižno. — No prijeđimo na stvar. Rekliste, majstore Hanse, kako ćete nam omogućiti daga odavde izvedemo. Na koji način?

— S pomoću kola za prijevoz kamenih blokova.Upravo sada s jednim takvim tovarom moram kre-nuti u Hospital del Rey, nedaleko od Las Huelgasa,pola milje daleko od grada, da tamo izvršim neke

127

popravke. Krenut ćemo čim budu otvorena grad-ska vrata. Vašeg ćemo prijatelja sakriti međukamenove. Stražari se prilikom pretresa ne moguposlužiti svojim kopljima. U kola ćemo upregnutivaše konje, a kad stignemo u samostan, nabavitću vam za prijevoz ranjenika druga kola a i konji-s kojima ću se ja vratiti. A poslije, neka vam samBog pomogne.

— Nisam toliko ni mogla očekivati — rečeKaterina prostodušno. — Hvala vam, majstoreHanse!

— Dosta je bilo govora. Sada se pobrinimo zanjega i pripremimo kola. Eto već sviće!

Bez riječi, užurbaše se sve četvoro. Gauthierusvuku njegove dronjke, operu ga, navuku museljačku ali čistu i pristojnu odjeću, nešto pre-kratku, doduše, jer su sva tri muškarca bila nižegrasta. Njegovu ranu na glavi, pošto su je tek po-vršno očistili — toliko se kosa i nečistoća oko njeskrutila — premazali su u nuždi ovčjim lojem.Odrezali su mu kosu i obrijali ga kako bi ga seteže prepoznalo. Ponašao se poslušno kao dijete,jedino bi s vremena na vrijeme zastenjao. A po-hlepno je progutao toplu juhu i pehar vina kojimu je pružio Hans. Josse ga je pri tom pažljivopromatrao.

— Treba da pije što više. Bit će manje opasnobude li u kolima mogao spavati. Zamislite, akoga stražari čuju kako stenje.

— Nije potrebno da ga opijamo — reče Hans. —— Imam makova zrnja kojim svojim radnicimaublažavam boli kad se povrijede na poslu. Zgnje-čit ću ga i odmah mu ga dati s malo vina. Spavatće kao malo dijete.

Kad su Gauthieru pružili, najzad, potrebnunjegu, već se na horizontu ocrtavao svijetli pojas,očit znak da se noć povlači. Gotovo posvuda jav-ljali su se pijetli svojim promuklim glasovima.Hans zabrinuto pogleda u nebo.

— Spremimo odmah kola — reče. — Urracasvaki čas može da bane iz svoga potkrovlja.

128

On brzo uspava Gauthiera usuvši mu u vinodrogu, a onda ga umota u pokrivač i odnese u te-retna kola koja su stajala u šupi, uza samu kuću.Zatim mu Josse i Hatto pomognu da prenese ka-mene blokove koje vješto rasporedi u kolima kakose sakriveni Normanđanin ne bi povrijedio. Među-prostore, dakako, ispune slamom.

Bilo je krajnje vrijeme. Tek što je Gauthiernestao za improviziranim zaklonom, već je cijelakuća bila na nogama. Stara Urraca, sa svojim pos-panim sovinim očima, s naporom se spustila niznekakve ljestve što vode na tavan i već se čulokako struže svojim papučama, vrzmajući se sadu kuhinji, sad po dvorištu: da zagrabi vode iz bu-nara, donese drva i raspiri pod pepelom ugljevlješto ga je sinoć prije spavanja brižljivo prekrilapepelom. Ubrzo je u kotlu počela vrijuckati vodadok je starica nekom jezivom nožinom rezala de-bele kriške crna kruha i raspoređivala ga postolu, zajedno s glavicama luka što su visile sa pot-porne grede. Jedan za drugim, zijevajući i prote-žući se, stali su iz spavaonice izlazili kamenoresci,pa pošto bi se umili hladnom vodom iz jednogvedra, vraćali se po svoj obrok hrane. Katerina jeuradila što i drugi, a zatim pošla u svoj kut poredognjišta. Osvit je bio leden i sva je bila promrzla.A Josse, praveći se kao da se istom sada razbu-dio, izađe da malo obiđe trgom. Htio je da vidikako se doima onaj kavez s novim gostom. Hansga je pratio zabrinutim pogledom, no odmah seumirio. Josse mu je zadovoljno namigivao i obje-šenjački pucketao jezikom. Tada se obratio svojimradnicama i stao da im dugo govori na njihovumaterinskom jeziku. Katerina u prolazu uhvatiriječi „Las Huelgas" i shvati kako ih majstorobavještava da će dan provesti u čuvenom samo-stanu. Nijemci su s odobravanjem klimali glavama,nitko nije ni progovorio. Poklonivši se mladoj ženi,uputili su se jedan za drugim na radilište da većs prvim zracima jutarnjeg sunca započnu svoj te-goban posao. Hans se samo osmjehnu Katerini.

9 Katerina, knjiga V 129

— Brzo nešto pojedite pa odmah krenimo.Upravo otvaraju gradska vrata.

I zaista, toga trenutka poče se na obližnjimVratima svete Marije sa škrpom dizati velika re-šetka, a trgom se stadoše razlijegati uobičajenipovici i dozivan ja. Hans se okrene prema vratima.

— Gdje je Josse? — upita. — Je li još uvijekna trgu?

— Mislim . . . da jest.— Idem da ga potražim.Grizući okrajak kruha i glavicu luka, Katerina

se nesvjesno uputi za njim. Josse nije bio daleko.Onako mršav, s rukama na bokovima, stajao jena svega nekoliko hvati od kuće. Kao da ga jezaprepastio prizor koji je odmah privukao Hansovui Katerininu pažnju. Naime, četa konjanika stizalaje u trku na trg. Mlada žena ugleda alguazile, ameđu njima i don Martina Gomeza Calva na an-daluzijskom konju s crnom perjanicom. Istog tre-nutka skupina tesara dotrči s gredama, daskama,ljestvama i čekićima. Zapovijedala im je nekaljudina u tamnogrimiznoj odjeći.

— Krvnik! — šanu Hans bezbojnim glasom.Donnerv/etter!1) Znači li to d a . . .

Nije dovršio misao. Ono što se događalo predzaprepaštenim Katerininim očima bilo je i odvišejasno. Paklenskom brzinom, tesari stadu podizatistratište, požurivani energičnim kretnjama krvnikai pucketanjem biča triju nadglednika koji su od-nekud banuli.

— To su maurski robovi! — šapne Hans. —— Treba bježati, i to odmah. Pogledajte što radidon Martin!

Katerina okrene glavu prema Alcadu Zločincu,Zaista nije trebalo dugo posmatrati da se shvatišto on radi. Dižući se na stremenima, upirući prs-tom sad uvis sad u zemlju, naređivao je i suvišeočito da se kavez pusti.

') Sunca mu!

130

Josse se istog časa okrene i trkom se zaputikući. Bio je blijed kao krpa.

— Uzbuna! — vikne. — Don Martin se boji daje uznik previše oslabio od nevremena i zapovjedioda se odmah obavi smaknuće. A čini se da muse i žuri.

I zaista, nova skupina maurskih robova, s istimžutim turbanima, pojavi se sa cjepanicama i na-ramcima suhoga granja za lomaču na kojoj ćeizgorjeti osuđenik, pošto ga prethodno živa oderu.

Hans bez riječi uhvati Katerinu i Jossea podruku i žurno se vrati kući. Smjesta pritrče kolimau koja je Hatto upravo upregnuo konje. Trojedrugova hitro se popnu, Katerina uz Hansa kojizgrabi uzde, a Josse sjede straga objesivši noge inataknuvši na oči kapu, kao radnik koji odlazi naposao i ravnodušan je prema svemu što se okonjega događa. U Hansovim rukama zapucketa bič,i zaprega prijeđe ogradu od dasaka koju je Hattopodigao. Zapute se pravo na Vrata svete Marije.

No kretanje je već bilo otežano. Pripreme okosmaknuća izmamile su građane iz njihovih kućai oni su se u gomilama okupljali i gurali kako bizauzeli prve redove. Prozori s drvenim kapcimabučno su se otvarali i na njima su se mogle vidjetižene kojima su oči blistale od radosti. Pa i krovovišto su od sinoćnje kiše i jutarnje hladnoće postalikliski načičkali su se gledaocima. Žitelji Burgosagrozničavo su se pripremali za nesvakidašnjupredstavu.

Preplašen pogled Katerinin skrene premastratištu na kojemu su krvnici, u gotovo već do-vršenoj lomači, upravo podizali stup u oblikukriža i s lancima, a onda se vrati zvoniku i kavezukoji se lagano spuštao. Ovaj je već prevalio polo-vinu puta, a kola su se sve teže probijala.

— Paso!1) — vikao je Hans uspravivši se ipucketajući bičem. — Paso!

*) Mjesta!

•* 131

No gomila je postajala sve gušća i bila od-više zaokupljena pripremama za mučenje a da bise na nj osvrtala. Na njegove povike jedva da suuzvraćali prezrivim pogledom. Ta čeljad je viševoljela naći se pod kopitima konja nego ustupitima i pedalj mjesta. Nijemac plane srdžbom.

— CuidadoP) — uzvikivao je i krajičkom bičapogladio pokoja neposlušna leđa.

Istovremeno, upirući se iz sve snage unazad,pritezao je konjima uzde jer su se tako propinjalida su kopitima skoro dodirivali glave nekim pro-laznicima. Sada se gomila razmakne vičući odstraha i Hans potjera konje prema vratima.

U zao čas. Istog trenutka kavez je dotakaotlo i don Martinu je bio dovoljan jedan pogledpa da shvati kako mu je sužanj umakao. Kate-rina, koja ga je sa strahom promatrala, opazi daje sav pozelenio. Skočio je s konja i stao bijesnoizdavati zapovijedi. Već razočarana svjetina po-čela je ljutito bučati, kao more za olujnog vjetra.Kola su se našla pod samim svodom vrata, kadlise rešetka sa zlokobnom škripom spusti konjimapravo pred grudi. Don Martin je naredio da sevrata zatvore i pretrese cijeli grad.

Katerina zatvori oči i gotovo bez svijesti srušise na sjedište. Kao u snu začuje kako joj Hansšapće:

— Hrabro, sunca mu! Baš je ovo trenutak zahirovitosti. Treba se probiti, to nam je jedinanada.

On bezobzirno stade da grdi stražare i bijesnoim očita na korektnom kastilskom jeziku kako imahitna posla, te ga se te zavrzlame oko zvonikauopće ne tiču. Bujicom srditih pokreta, na ko-jima bi mu mogao pozavidjeti i sam don Martin,pokazujući naizmjence na tešku, zatvorenu re-šetku i na svoja kola, Hans je očito pokušavaonagovoriti stražare da ga propuste. No ovi, osla-njajući se isto toliko o svoja koplja koliko i o

Pazi!

132

izričitu zabranu, odmahivali su glavom i odbijalida ga slušaju. Hans se nemoćno opet spusti nasjedište.

— Sto da radimo? — upita Katerhra kojoj jedolazilo da zaplače.

— A što možemo učiniti? Moramo ostati tui čekati... sa svim opasnostima koje su s ovimpovezane.

Sva satrvena, Katerina obori glavu, skrstiruke na grudi i uze se tiho moliti ravnodušna naono što se iza nje događalo. Na trgu je, međutim,ključalo kao u pobješnjelom moru. Pod kišomudaraca što su ih alguazili, služeći se pljoštimicesvojim kopljima, dijelili uokolo, u nastojanju dase probiju do kuća, svjetina se derala kao svinjekad ih vode na klaonicu. Bol se miješala s bije-som. Posvuda su izbijale svađe, čak i tučnjave.Već su don Martinovi ljudi upadali u kuće i go-stionice te surovo ispitivali njihove vlasnike igoste. Svakome se činilo da u neznancu, ili imaloneobičnom namjerniku vidi jednog od onih stra-šnih razbojnika s Oca planine koji su, nema sum-nje, došli da oslobode svoga druga. U duše se staouvlačiti strah i sijati divlju paniku.

Odjednom, s druge strane zatvorenih vrata,začu se tiha i toliko poznata crkvena pjesma daKaterina podiže glavu.

E ul treia!E sus eia!Deus aia nos!

Stara, stoljetna pjesma hodočašća u Compo-stelle! Ona ista što su je hodočasnici uvijek zapo-činjali kad bi ih savladao umor, pjesma koju jesamo nekoliko tjedana ranije i ona sama pjevalakada se iz Le Puyja zaputila pustim drumovimaAubraca. Ozari je tračak nađe. Učini joj se datom starom kantilenom Bog odgovara na njenežarke molitve. Skočivši s kola, ona potrča k re-šetki, uhvati se za nju objema rukama i turi ]{c<~

133

\ 'među šipke. Drevnim rimskim mostom primicalase kolona nasmrt umornih i odrpanih hodočasnikakoji su trudno povijali leđa i obarali glave. Prednjima je koračao Gerbert Bohat, očiju fanatičnouprtih u nebo, te mašući svojim dugim štapom,davao takt njihovu pjevanju.

— Gle! — šapne Josse koji se odnekud stvoriopored Katerine — opet smo se sastali.

Ali Gerbert nije opazio svoje bivše suput-nike. Zaustavio se na nekoliko koraka od spu-štene rešetke pa, dižući glavu prema bedemu nakome su stražarili vojnici, upitao:

— Zašto su ova vrata zatvorena? Otvorite ihbožjacima!

Odmah zatim ponovi to i na španjolskom.Jedan stražar odgovori nešto što se činilo kaoupozorenje da se odatle gubi, toliko je ton biooštar. Međutim, krhka kršćanska blagost Kler-montinčeva nije izdržala tu kušnju. On podižeglas i ljuti to odvrati svom protivniku.

— Što kaže? — upita Katerina.— Da se nijedan kršćanski grad nikada nije

usudio zatvoriti svoja vrata hodočasnicima u Com-postelle, da su on i njegovi iznemogli, da međunjima ima bolesnika, čak i ranjenika koje smjestavalja prihvatiti, jer su bili napadnuti od razboj-nika. Zahtijeva da se vrata otvore.

— I što su mu odgovorili?— Da don Martin to ne dopušta.Nekoliko trenutaka vodio se razgovor sve

brže i češće. Najzad, Gerbert Bohat se podupreo svoj štap i ostade u stavu iščekivanja, a okonjega se hodočasnici zavale na zemlju, iscrpljeniod umora.

— Što se dogodilo? — upita Katerina Jossea.— Gerbert se pozvao na nadbiskupa. Vojnik

mu je odvratio da su poslali po don Martina.Alcado Zločinac je brzo stigao. Katerina je

opazila njegovu dugu crnu siluetu i tanke noge,dok se kamenitim stepenicama penjao na bedem.A i Hans je sišao s kola te, uprkos stražarima

134

koji su zahtijevali da se vrati kući, prišao svojimdrugovima.

— Možda nam se sada pruži prilika — šapne.Cuo sam kako je don Martin rekao da su raz-

bojnici koji su napali hodočasnike možda onis Oca planine i kako bi došljake trebalo ispitati.

I zaista, trenutak kasnije začu Katerina nadsvojom glavom odsječni don Martinov glas. Ger-bert ga je uljudno pozdravio, ali se i pred njimdržao ukočeno. Uslijedi ponovo razgovor nera-zumljiv mladoj ženi, a onda gradonačelnikov glasodjednom postade ljubazan. Hans začuđeno pro-šapta:

— Kaže da će narediti neka se tim svetimljudima otvore vrata.. . nikako mi se ne sviđa tanjegova iznenadna obazrivost. A i način kako donMartin ispituje ljude nije baš istančan. No ništazato. Ako se rešetka podigne, trebat će to isko-ristiti . . .

— Ali vama prijeti da budete progonjeni —primijeti Katerina. <— Možda će u vas i gađati.Pogodi li vas neka strelica, nikad sebi neću opro-stiti.

— Ni ja! — nasmiješi se Hans nešto milom-nešto silom — ali mi nemamo izbora. Otkrijeli koga to prevozimo, i mi ćemo dijeliti njegovusudbinu. Zamijesili smo kašu pa je moramo i po-jesti. Poslušajte tu buku iza nas. Pretražuju svekuće. Ako već moram umrijeti, više volim strelicunego lomaču.

I Hans opet odlučno skoči na sjedište te po-zove Katerinu i Jossea da urade isto. Upravo suzauzeli svoja mjesta kad se pod svodom pojaviDon Martin Gomez Calvo s jednim odredom al-guazila. Opazivši kola, on se trgne i hitro se uputik njima. Katerina je umirala od straha videći kakoprilazi s onim svojim mršavim licem izobličenimod srdžbe. Sad će vratiti kola natrag i nareditida se pretraže. Slušala je kako oštro kori Hansa,uvjerena da više ništa neće spasiti ni nju ni

135

l\ r

Gauthiera ni njihove prijatelje od onog praznogstratišta koje kao da čeka na svoju žrtvu.

No valjalo je poznavati i majstora. Gradona-čelnikov bijes dočekao je olimpskom mirnoćomi uzeo objašnjavati — Josse je to šapćući preveoKaterini — kako neodgodivo mora s teretom ka-menih blokova u Las Huelgas, jer već ionako kasnis radom čije je izvođenje naredio glavni zapo-vjednik vojske Alvaro de Luna. Pozivanje na go-spodara Kastilije imalo je učinka jer je don Mar-tinova žestina nešto splasnula. On podozrivo od-mjeri one što su bili u kolima, i pod tim nesmi-ljenim pogledom Katerina se naježi od odvratnosti.Na trenutak zavlada mučna tišina, a onda donMartin promrsi nešto jedva razmičući svoje tankeusne. Katerina osjeti kako je Josse pozadi nje za-drhtao. Hans se nije ni makao, no videći ga kakopriteže uzde, mlada žena shvati da sada mogukrenuti. I zaista, rešetka se stade dizati, ali izakola i s obje njihove strane nalazili su se naoru-žani stražari. Don Martin stupi na most i odlučnomgestom pozove hodočasnike da priđu. Oni s napo-rom poustaju i nekako se vrsta ju u redove. Je-dino se Gerbert i dalje držao ponosito.

— Krenimo! — šapne Hans. — Zakrčili smoprolaz. Čekat ćemo na mostu dok sva ta kolonaprođe.

Kola se lagano pokrenu i izađu ispod mračnogvlažnog svoda. Katerini, koja je dotada imala osje-ćaj da joj čitav bedem pritišće grudi, odjednomlaknu. Hans odmakne svoja kola kako bi propu-stio hodočasnike koje je prijelaz preko planinaočito izmučio. Među njima Katerina i Josse prepo-znaju nekoliko lica, ali na svima su bili vidljivitragovi proživljenih patnja. S njih su visili dronjci,tijela su im bila puna oteklina ili čak rana. Morada su ih razbojnici strahovito zlostavljali. Nitkonije imao odvažnosti da započne pjesmu.

— Jadni ljudi! — prošapta Katerina — to sei nama moglo dogoditi.

136

— Ali nije, budi Bogu hvala — odvrati —Josse sa zadovoljstvom koje, međutim ne potraj adugo.

Naime, brzo je došlo do neželjenog obrata.Čim se hodočasnici nađoše pred Vratima sveteMarije, opkoliše ih vojnici.

— Krv mu Isusovu! — prokune Josse —p a . . . to ih hapse!

— Don Martin im želi postaviti nekoliko pi-tanja — odgovori Hans smrknuto. — Trenutačnohoće da hi silom zadrži!

— To je odurno! — viknu Katerina. — Štomože da sazna od tih bijednika? Potrebna im jenjega, a ne alguazili.

— Pitat će ih, prije svega, da li su razbojnicis Oca planine povratili zarobljenog druga i gdjeim je skrovište. A tko zna boje li se ti nesretniciviše osvete razbojnika ili samog don Martina.

Katerina ne odgovori. Okrenuta gradu, sastrahom je pratila razvoj nemilog događaja. Jer,ako je većina hodočasnika i dopustila da ih bezotpora odvedu, neki su se ipak pokušali odupri-jeti načelnikovim ljudima, a ponajprije, dakako,Gerbert Bohat. Čulo se kako viče:

— Izdaja! Branimo se, braćo, Bog to zahti-jeva!

I on prvi jurnu u borbu suprotstavljajućismiješno svoj štap mačevima i kopljima vojnika.Kao prikovani na mjestu, Katerina, Hans i Jossezaprepašteno su gledali, očiju raskolačenih odužasa. Krv ćurkom poteče mostom i stade se bli-stati na suncu koje je već odskočilo. Kastiljancisu nesputano davali oduška svojoj brutalnosti, adon Martin je malo podalje stajao skrštenih rukui samo oblizivao usne.

To ne potraja dugo jer je borba bila nejed-naka. Uskoro su svi hodočasnici bili svladani. Kip-teći od gnjeva, Katerina začu smrtni krik Ger-berta koga je koplje pogodilo usred srca. Odmahzatim uslijedi kratko naređenje i tijelo nesretnogKlermontinca nađe se u žutoj, od posljednjih kiša

137

nabujaloj rijeci koja ga ponese najprije polako,a zatim sve brže i brže. Ostali hodočasnici bilisu satjerani u grad, a rešetka na vratima ponovospuštena.

Katerina je bijesno prodrmala Hansa koji kaoda se ukočio od zaprepaštenja.

— Krenimo! Brzo! Sad nam je prolaz slo-bodan . . . A možda uspijemo i da ga izvučemo.

— Koga? — upita Hans gledajući je smu-ćeno.

— Ta njega . . . Gerberta Bohata kojega suoni bijednici bacili u vodu. Možda i nije mrtav . . .

Hans poslušno krene s kolima. Srećom, putu Las Huelgas vodio je uz rijeku Arlanzon. Jossenapusti svoje mjesto pozadi kola i priključi im se.I njemu je lice bilo izobličeno, a pogled nekakobunovan.

On promrmlja:— A ono su hodočasnici, božjaci, i samo su

molili za sklonište na koje imaju pravo.— Rekao sam vam da su ovdašnji ljudi div-

ljaci! — plane Hans iznenadnom žestinom. — Anajgori je od svih don Martin. Nakon onog isku-stva s kavezom, mislio sam da u to nećete sum-njati, no trebalo je da poteče krv pa da se uvje-rite. Samo da ovdje završim posao, s veseljem ćuse vratiti u svoj zavičaj na obali Rajne... Velikaje to i prava rijeka, veličanstvena, divna. Ničimse ne da usporediti s ovom prljavom rječicom.

Katerina je bez riječi pustila da se on iskali,a to je klesaru bilo i potrebno. Pratila je pogle-dom žutu rijeku nastojeći da opazi Gerbertovo ti-jelo. Odjednom ugleda kako njegovu crnu prilikunosi blatnjava voda. Ona se uspravi i ispruži ruku.

— Pogledajte! Eno ga! Zaustavite kola!— Mrtav je! — reče Hans — čemu da se za-

ustavljamo?— Možda i nije baš mrtav. A ako i jest, ima

pravo da bude kršćanski sahranjen.Hans slegne ramenima.

138

— Baš je svejedno bude li počivao na dnuove prljave vode ili u zemlji ovog trulog kraja!Zaustavimo se ako vam je već do toga.

On smjesti kola uz rub razlokanog puta i Ka-terina hitro iskoči. Sa Josseom, koji ju je u stopupratio, pojuri ona prema Arlanzonu i primaknemu se na jednoj uskoj okuci kamo je plovilotijelo. Josse bez oklijevanja zagazi u vodu, do-hvati Gerberta i stade ga vući prema obali. UzKaterininu pomoć izvuče ga iz vode i položi našljunak. Klermontincu su oči bile zatvorene, noz-drve začepljene, usnice bijele i stisnute, ali jošje slabo disao. Na grudima mu je zjapila dubokarana, no više nije krvarila. Josse odmahne glavom.

— Neće zadugo! Ništa se tu ne da, gospo Ka-terino. Izgubio je previše krvi.

Ona bez riječi sjede na zemlju i s neobičnomnježnosti položi Gerbertovu glavu sebi na koljena.I Hans je došao za njom i bez riječi pružio jojnekakvu čuturu od kozje kože koju je na odlaskuiz kuće bio zakačio za pojas. U njoj je bilo vino.Katerina njime nakvasi Gerbertove bezbojne usne,on zadršće, otvori oči i s iznenađenjem se za-gleda u mladu ženu.

— Katerino! — promuca . . . — I vi ste . . .mrtvi . . . kad vas, eto, ponovo vidim . .. Tolikosam mislio na vas.

— Ne! Živa sam, a i vi. Nemojte govoriti.— Moram! Imate pravo. Živ sam, osjećam to

po bolovima, ali neću dugo. Želio b ih . . . sveće-nika, kako ne bih otišao . . . sa svojim grijehom.

On s mukom pokuša da se uspravi hvatajućise za Katerininu ruku, a Josse klekne pozadi njegai oprezno ga podigne. On pogleda tri lica što suse nad njim nadnijela pa uzdahne:

— Nitko od vas nije svećenik, zar ne?Katerina dade znak da nije, jedva zadržava-

jući suze. Gerbert pokuša da se osmjehne.— Onda ćete me vi saslušati, Katerino . . . vas

troje. Otjerao sam vas, osudio da lutate bez nas . . .jer sam mislio da vas mrzim... kao što sam

139

mrzio sve žene. No shvatio sam da vi . . . nistekao druge. Neprestano sam mislio na vas.. . aputovanje mi je postalo pravi pakao! Žedansam . . . Još malo vina . . . Ono mi daje snagu . . .

Katerina mu oprezno dade da pije. Spopadega neka slabost, ali se pribere i otvori oči.

— Eto ću umrijeti... a tako je i pravo .. .Nisam bio dostojan da priđem apostolovu grobujer sam . . . ubio svoju ženu, Katerino . . . Ubiosam je iz ljubomore . . . jer se zaljubila u drugoga.O, kako bih rado bio pobio sve žene!...

On zašuti, padne nauznak i Katerina pomislida je umro, no odmah zatim on podigne vjeđe kojeje smrt već sklapala. Govor mu se stade zaplitati,glas slabiti, a usta hvatati zrak.

— Oprostite! . . . Treba . . . praštati. Trpiosam . . . Oh, toliko trpio . . . Alvsia!... Tako samje ljubio! Tada sam još mogao ljubiti...

Posljednje su riječi bile nerazumljive. Slabaiskra života što ju je vino bilo upalilo u tijelubez krvi naglo se gasila. Gerbert postade jošbljeđi, lice mu se nekako smežura, stisne.

— To je kraj! — šapne Josse.Zaista je bio kraj. Pomodrele usne stadu se

micati, no nikakav glas ne prijeđe preko njih.Katerina osjeti kako se uza nju ukočilo iznemoglotijelo u posljednjem grču agonije. Ipak mu se oteposljednja riječ:

— Bože!...Bio je to više posljednji uzdah nego riječ i

on najzad zauvijek sklopi oči. Katerina polakopoloži njegovo tijelo, obriše suze i pogleda Hansa.Ovaj kao da se skamenio.

— Gdje da ga pokopamo?— Za to će se pobrinuti redovnici samostana

Hospital del Rey. I njega ćemo povesti kolima.Udruženim snagama Josse i Hans ponesu na-

duti leš umotavši ga što su bolje mogli u poderanuhodočasničku mantiju. Polože ga na blokove ka-mena koji su skrivali Gauthiera. Još uvijek uvijenu pokrivač i okružen slamom, ovaj se nije ni po-

140

makao. Mirno je spavao ošamućen jakom dozomnarkotika što mu ga je u vino usuo Hans. Ovajzvizne bičem.

— Srećom, put nije dug — reče promuklimglasom koji kao da je odavao njihovu zajedničkupotresenost.

I zaista, za samih nekoliko trenutaka iskrs-nuše bijeli zidovi i četvrtasti toranj ogromnogcistercitskog samostana, u čijim su bedemima bilausječena samo dvoja vrata.

— Las Huelgas! — promrsi Hans — Najču-veniji španjolski samostan. Kralj Alfonz VIII iengleska kraljica Alienora podigli su ga vrlodavno za djevojke iz visoka plemstva, ali i kaomjesto na kojemu će se sahranjivati članovi nji-hovih porodica. No sudeći po onome što se priča,kao da se ta značajna namjena ponešto zabo-ravila.

Naime, na veliko Katerinino iznenađenje, krozskladne romantične prozore samostana dopru donjih moćni zvuči glazbe. Čule su se viole, lutnje iharfe, no u tom sviranju nije bilo ničeg religioz-nog. Uz njihovu pratnju jedan svježi ženski glaspjevao je neku ljubavnu pjesmu, a s vremena navrijeme začuo bi se i smijeh. Pa i samo nebošto se odjednom prekrilo toplim plavetnilom iokupalo suncem činilo je taj neobični samostanvrlo veselim.

— Sta to ima da znači? — zaprepašteno ćeKaterina.

— Da se redovnice Las Huelgasa odabiru sadadaleko više po njihovoj ljepoti i ljubavnom umi-jeću nego po plemićkom grbu ili pobožnosti —odvrati Hans sarkastično. — Kralj Ivan, i samumjetnik koji voli glazbu, te glavni zapovjednikvojske, koji obožava žene, često tamo navraćajui lijepo se provode. Zato s našim pokojnikom is ovim blokovima kamenja i ne odlazimo tamo,već u Hospital del Rey, k starim redovnicima kojise, uostalom, teško privikavaju na to parfemiranosusjedstvo.

141

Drevni hospicij nalazio se nešto podalje inije bio tako gizdav kao krasni samostan. Po nje-govim zidovima kamenovi su se raspadali i namnogim mjestima prijetili da se sruše. Hodočas-nici u Compostelle više se tu nisu ni zadržavali,radije su odlazili u Santo-Lesmes usred Burgosa.Hospital del Rey polako je tonuo u zaborav.

— Popravci što ih tamo moram izvršiti višesu nego hitni — primijeti Hans. — Ali gle, većsmo stigli.

Tek što je s kolima prošao kroz trijem kojivodi u unutrašnje dvorište, već im je pošao u su-sret stari vratar s osmijehom dobrodošlice na po-žutjelu licu.

— Majstore Hanse! — viknu — Sam vas jeBog poslao, jer prilikom svake službe božje stra-hujemo da nam se zvonik kapele ne sruši naglavu. Bilo je krajnje vrijeme da dođete. Idem daobavijestim časnog opata.

Dok je on sitnim koracima kaskao korovomobraslim dvorištem, Katerina lagano klizne sasvog sjedišta.

Kad su sat nakon toga Katerina i Josse napu-stili Hospital del Rey, bili su, usprkos uspjelombijegu, potpuno utučeni. Gerbertova smrt još uvi-jek je poput more pritiskala dušu mlade žene.Činilo joj se da je za nju i sama donekle kriva, ito je sebi predbacivala. Osim toga, i Gauthierovostanje krajnje ju je zabrinjavalo .. .

Maločas, kad je nakon kratkog šaputanja iz-među Hansa i oca opata bila skinuta s kola dugaprilika umotana u grubo platno, dogodilo se ne-što neobično i strašno. Kad su ga položili na jednuklupu, Normanđanin se bio povratio iz obamrlostiizazvane makovim zrnjem. No samo je izgubljenopogledao i odmah zapao u neko čudno stanje. Ti-jelo mu se ukočilo, a vilice tako stisle da je zaškr-gutao zubima. A onda se ljudina odjednom sva-lila s klupe i stala na podu previ jati, snažno trza-jući glavom i cijelim tijelom. Najzad je potpunoobamro i na usta mu izbila bijela pjena. Kate-

142

rina je s užasom ustuknula i priljubila se uz be-dem kao da se u njemu želi izgubiti. Hans i Jossenisu se ni pomakli, jedino su namrštili obrve igledali, dok je opat, prekrstivši se brzo nekolikoputa, odjurio kao bez glave. No začas se vratios kablicom blagoslovljene vode i izlio je na ra-njenika. Za njim je doskakutao jedan fratrić s ve-likom kadionicom iz koje se širio gust zagušljivdim. To se odigralo tako brzo te Hans i nije mo-gao spriječiti opata da jadnog Gauthiera ne okupahladnom vodom. Ali zato je odmah stao umirivatiljutitog svećenika kojega je izbezumljeno lice ne-dvojbeno govorilo: neznanac je opsjednut đavlomi smjesta mora biti iznesen iz njegova blagoslov-ljenog hospicija. Hans preneraženo pogleda Ka-terinu.

— Sada morate otići. Dat ćemo vam kolakojima ćete ga povesti. Opat vjeruje da je u njušao nečastivi... ništa više ne mogu za vas učiniti.

— Je li zaista... opsjednut? — upita Kate-rina sa zebnjom.

Požurio se da joj objasni Josse, i to na sa-svim neočekivan način.

— Stari su Rimljani tu bolest nazivali svetom.Tvrdili su da u čovjeku koga spopadaju trzajistoluje bog. No jednom sam upoznao nekog maur-skog liječnika koji je tvrdio da se radi o običnojbolesti, izazvanoj povredom glave.

— Poznavali ste jednog maurskog liječnika?— začudi se Hans. — A gdje to?

Mršavo crnomanjasto Josseovo lice naglo po-crveni.

— Oh! — reče on ravnodušno — mnogo samputovao...

Nije želio da opširnije o tome govori, a Ka-terina je znala i zašto. Jednom joj je u trenutkupovjerljivosti priznao kako je zla kob htjela dadvije godine vesla na jednoj berberskoj galiji,a odande mu i to znanje.

— Neki maurski liječnik? — zamisli se Hans.

143

Umatajući ponovo Gauthiera, koji se gotovo,već umirio, i noseći ga do kola što ih je jedanredovnik dovezao u dvorište, on ispriča svojimnovim prijateljima sve što je u Burgosu čuo oneobičnom nadbiskupu Sevilje, Alonsu de Fon-seki. Sklon raskoši, pohlepan, strastven sakupljačdragog kamenja, vatreni pobornik alkemije, nad-biskup se u svom utvrđenom dvorcu Coki okru-žio neobičnom svitom među kojom je bilo dalekoviše astrologa i alkemičara nego svećenika. Sudećipo onomu što se pričalo, pravo je čudo na tomdvoru predstavljao jedan maurski liječnik izvan-rednog znanja i zapanjujuće spretnosti.

— K a d se najbliži prijatelji glavnog zapovjed-nika vojske, Alvara de Lune posvade, građaniBurgosa potajno pričaju kako taj liječnik zna či-niti čudesa. Zašto ne biste otišli do njega? Akoveć*idete u Toledo, nećete izgubiti mnogo vre-mena svratite li u Coku.

— A kakav bi razlog mogao imati nadbiskupda nas primi? — sumnjičavo će Katerina.

— Ima ih tri. Ponajprije, on je poslovičnogostoljubiv. Zatim, živo se zanima za sve što sedogađa pod njegovim krovom a neobično je. I naj-zad, nisam li vam rekao da strastveno voli dragokamenje?

Katerina sada shvati. Ne bude li se drukčijemoglo dobiti pomoć čudotvorca iz Coke, smaragdkraljice Jolande sigurno će joj otvoriti vratazamka.

Odluku je donijela brzo. Da spasi Gauthiera,bila je spremna na daleko veće žrtve nego što jeneznatno produženje putovanja i gubitak jednogdragulja, mada dragog njenom srcu. Zahvalila jeHansu na nesebičnoj pomoći tako toplo da jeNijemac sav pocrvenio. Kad je spontano poljubilaHansa u neobrijan obraz, vidjela je kako su muse oči ispunile suzama.

— Moguće je da se jednoga dana opet sret-nemo, gospo Katerino!

144

— Kad ovdje završite posao, i ako se ja vra-tim u Montsalvv, doći ćete da i u nas stvarateovako prekrasna djela.

— Na to vam mogu priseći!Još jedan stisak ruke, posljednji zbogom i

kola se tandrčući zapute na jug. Pozadi, Gauthierje udobno ležao na slami. Uzde je prihvatio Jossei stao požurivati konje. Kako nisu bili navikli nazapregu, morao ih je svaki čas obuzdavati i smiri-vati. Katerina je, međutim, mogla u miru da pro-matra pejzaž.

Usprkos suncu i blistavom plavetnilu neba,nad divlji i goli kraj nadvila se neka teška tuga,pojačana sve udaljenijim brencanjem mrtvačkogzvona kojim su redovnici hospitalci popratili sa-hranu umrlog hodočasnika.

Katerina je neprestano razmišljala o Ger-bertu, tom neobičnom čovjeku i ubici koji se kaodvostrukim brončanim oklopom, ozidao svojimponosom i patnjom. Shvatila je kakvo se ojađenosrce krilo ispod izvanjske grubosti i bi joj žaošto se nije potrudila da ga bolje shvati. S maloviše nježnosti možda ga je mogla navesti da jojotvori svoje srce... Mogli su postati i prija-telji . . .

Ipak, nešto je u dnu njena bića govorilo dapokušava obmanuti samu sebe. U čovjeku kakavje bio Gerbert moglo je biti mjesta samo za dvaosjećanja: ljubav ili mržnju. Iz straha od ljubavi,on se prema njoj odnosio s mržnjom i tek jesmrt, eto, zauvijek smirila tu ojađenu dušu. Umje-sto da tuguje, možda bi sada bilo bolje zahvalitiBogu što mu se smilovao . . .

Sa Gerberta, Katerinina misao skrene na Gau-thiera, no više je voljela da se na njemu ne za-država. Njegovo stanje toliko ju je boljelo da jegubila hrabrost koja joj je sada bila potrebnijano ikada. Ako već postoji mogućnost da ga spasi,ne smije biti malodušna. Već je i to mnogo što gaje pronašla, izbavila od užasne smrti, a odavnaga je držala izgubljenim. Tko zna neće li mu

10 Katerina, knjiga V 145

Maur nadbiskup^ Fonseke vratiti razum, pa daonda združeni i snažni pobjednički upadnu u ba-joslovno maursko kraljevstvo i otmu Arnauda? . . .

Arnauda!... Katerina sa zaprepaštenjem otkrikako se, zaokupljena teškom brigom za Gauthiera.već nekoliko dana nije ni sjetila svoga muža.Sada, kad je imala dovoljno vremena da mislina njega, ona opazi kako joj se srdžba nije nimalostišala, čak je možda i porasla otkako je pronašlaGauthiera. Koliko li je toga pretrpjela zbog pre-vrtljivog muža koji vjerojatno to i ne sluti, padok se njegova žena s gorčinom u srcu sada sporovuče sparušenim pustarama Kastilije vukući sasobom obeznanjenog čovjeka, on se prepušta mi-lovanjima jedne inovjerke, okružen izopačenomraskoši neke saracenske palače. Tako dočaranaslika još je više uzruja i ona s mržnjom pogledana okolni pejzaž.

— Užasnog li kraja! Je li ovakav sve doGranade?

— Srećom, nije! — odvrati Josse svojim čud-nim smiješkom — No moram vam reći da pustarijoš nije kraj.

— Gdje ćemo noćiti?— Ne znam. Kako ste mogli opaziti, nema

baš mnogo sela i većinom su porušena i napu-štena. Od strašne crne kuge u prošlom stoljećupoharani su gradovi, a sela opustjela.

— Ipak, negdje mora biti živih ljudi! — pro-gunđa Katerina. — Valjda im je bilo dovoljnočitavo jedno stoljeće da zasiju žito.

— Vi ne vodite računa o Mesti!— Što je to?— Korporacija uzgajača ovaca. Oni su jedna

od rijetkih proizvodnih snaga ovoga kraja. Pro-mjenom godišnjih doba stalno prebacuju stokus jednog mjesta na drugo i ništa ih ne može za-ustaviti. Kako hoćete da u takvim uslovima bilošto raste? Eno pogledajte!

Drškom svoga biča Josse pokaza na horizontuširoku tamnosmeđu mrlju koja kao da se lelujala.

146

— Ima ondje više stotina grla, ali možeteprimijetiti da su dobro čuvana.

I zaista, vidjeli su se uobičajeni obrisi pastiraod kojih su rijetki pojedinci jahali na mazgama,ali se ničim nisu razlikovali od svojih drugova,osim što su za pojasom nosili široke noževe. Josseslegne ramenima.

— Sva ona stoka pripada nekolicini, a seoskopučanstvo živi u strahovitoj bijedi. No s malosreće naići ćemo na neki dvorac ili samostan kojiće nas primiti.. .

— Poštaraj te se da u okolini pronađete nekurijeku, kakav potok ili običnu baru. Odavna ni-sam bila ovako zamazana . . .

Josse je podrugljivo pogleda i ponovo slegneramenima.

— Kao da je to lako! Voda je ovdje, gospoKaterino, još rjeđa od hrane.

Mlada žena obeshrabreno uzdahne i skutri sena svom sjedištu.

— Stvarno, život je zaista bezmislen... —uzdahne ona — a koliko nam još treba do Coke?

— Pet dana, ako ove dvije životinje konačnopristanu da usklade korak umjesto da svaka gaziza sebe. I u varavoj nadi da će udobrovoljiti svojekonje, Josse stade da pjevuši neku bekrijsku pje-smu, ali tako krivo da se Katerina namrštila.

— Što mislite? — reče on šaljivo — Hoćeli od mog pjevanja udariti kiša ili će se poplašitikonji?

Nju prođe zlovolja, čak uze da pjeva sa Jos-seom. Put joj se sada učini manje dosadnim.

Glava sedma

ALKEMIČAR IZ COKE

Usprkos očitoj ćudljivosti svojih konja, Josseje održao riječ. Putovanje je trajalo samo petdana a protekli su bez nezgoda i napora kojih seKaterina bojala. S nešto novaca uspjelo im je dapo rijetkim selima, manjim gradovima ili kodpastira uvijek nabave sira, pogačice, crna kruhai mlijeka. Blizu gradića Lerme, u kojemu su sena suncu sušili bezbrojni kozji mijehovi, Katerinaje naišla i na rijeku o kojoj je toliko maštala.Voda je bila još hladna, ali je neočekivano od-jednom zaljetilo. Vjetar i hladnu kišu iznenada jezamijenila sparina, pa je mladoj ženi još mučnijebilo bez kupanja i vode. Kad ju je ugledala, kaoda je pomahnitala i jedva se na Josseovo nava-ljivanje malo udaljila od grada. Ne mareći da liće je tko vidjeti, samo je naredila Josseu da seokrene, a onda naprosto pobacala sa sebe odjećui naglavce skočila u rijeku. Izvela je to tako hitroda je njeno vitko tijelo tek načas zablistalo nasuncu prije nego je iščezlo pod vodom.

Iako voda nije bila baš bistra, Katerini sečinilo da joj nikada u životu kupanje nije bilougodnije. Dugo je i s užitkom plivala s jedneobale na drugu, a onda se sklonila za jednu hri-dinu i stala brižljivo trljati svaki dio tijela. Utom bi trenutku sve bila dala za komadić onog

148

divnog mirisnog sapuna što su ga u burgundskomdijelu Flandrije nekad posebno pravili za lijepumilosnicu velikog vojvode Zapada. To je bilo ijedino za čim je zaista žalila u onom razdobljusvoga života. Ipak je temeljito iskoristila ovo pri-godno kupanje bacajući s vremena na vrijemepogled prema Josseu i zaprezi. Bivši skitnica uko-čio se poput kipa na svom sjedištu i buljio u ušikonjima koji su u tom predahu brstili nekolikorijetkih busena trave.

Kad ustanovi da je dovoljno čista, Katerinaizađe iz vode i hitro navuče košulju, ali ne imušku odjeću. Na odnedavnoj pripeci debelo igotovo grubo vuneno sukno bilo je neizdrživo, auz to i skrućeno od blata. Nakon ugodne svježinerijeke, nije mogla da podnese miris znoja. Izprtljaga izvuče laku sivu vunenu haljinu, čistukošulju, nepoderane čarape i pođe da se obučemalo podalje.

Pošto se trenutak zatim vratila suha i po-češljana, opazi da se Josse nije ni pomakao. Nijemogla a da mu zlobno ne dobaci:

— Kako, Josse! Zar vas poslije tolikih naporai prašine ne privlači svježa voda?

— Ne volim vodu! — reče Josse tako smrk-nuto da mlada žena prasne u smijeh.

— Možda, kao piće. No kupanje toliko prija.Zašto niste došli za mnom?

Njeno je pitanje bilo sasvim bezazleno, zatose jako iznenadila kad je Josse sav pocrvenio. Onse nakašlja, no glas mu oda neko čudno uzbu-đenje kad izjavi:

— Najljepše zahvaljujem, gospo Katerino . . .no ta me voda nimalo nije privlačila.

— A zašto?— J e r . . .On malo zastade i duboko uzdahne, kao neko

tko donosi važnu odluku.— Jer držim da je opasna.

149

Opasna? I pustili ste da se u njoj kupam?se Katerina uživajući u mladićevoj za-

buni.— Nije za vas bila opasna.— Tek sada ništa ne razumijem.Očito na mukama, Josse se premetao na svom

sjedištu kao na usijanim šipkama. Uporno je gle-dao preda se, no onda naglo okrene glavu, uhvatiobijesni Katerinin pogled i dostojanstveno izjavi:

— Gospo Katerino, uvijek sam bio razboritčovjek, i to mi je omogućilo da ostanem na ži-votu, a zato ću — nadam se — dočekati i starost.Dosta sam se potucao Parizom odrpan i praznaželuca. Upravo onda, kad sam tamo skapavao odgladi, izbjegavao sam pečenjarnice gdje su se navatri pekli i širili tako ugodan miris tusti kopunikoji su meni bili nedostižni. Ne znam da li sambio dovoljno jasan.

— Sasvim jasan! — reče Katerina penjući sena sjedište pored njega.

Više se nije smijala, a u pogledu što ga jedobacila svome pratiocu moglo se pročitati pošto-vanje i prijateljstvo. Zatim, nastavi potpuno mir-nim glasom:

— Molim vas da mi oprostite, Josse. Eto.prosto mi je došlo da vas malo zadirkujem.

— Da me zadirkujete, ili stavite na kušnju?— Možda jedno i drugo — iskreno će Kate-

rina — no odlično ste položili ispit. Hoćemo lisada krenuti?

I putovanje se nastavi bez neprijatnosti. Gau-thier je i dalje ležao na slami gotovo bez svijesti.S vremena na vrijeme vraćali su mu se oni užasninapadi koji'h se Katerina tako bojala. U među-vremenu, stalno je bio u zabrinjavajućoj komi.jer sada nije mogao ni da sam uzima hranu. Tre-balo ga je pitati kao dijete. Pretposljednje večeriKaterina je sa suzama u očima rekla Josseu:

— Otegne li se ovo putovanje, nećemo gaživa predati maurskom liječniku.

150

— Sutra, u zalaz sunca — obeća Josse —morali bismo ugledati kule dvorca Coke.

I zaista, kad sutradan predveče sunce zaod-jenu horizont zlatom i grimizom, Katerina ugledačudesni dvorac nadbiskupa Sevilje. Načas joj za-stade dah: iz zemlje crvenice, kao iz nje izrasla,pojavi se tvrđava od crvenih kamenova koji su sena suncu ljeskali poput krvi. Tvrđava, ali isto-vremeno i dvorac iz Tisuću i jedne noći. Coka, tajčarobni dragulj što ga je nostalgični duh zaro-bljenog maurskog arhitekta Mudejara sagradioprvih godina stoljeća, parala je prozračno ultra-marinsko nebo šumom svojih tornjića, sličnih ci-jevima orgulja, podupirući sa strana svojim glo-maznim kulama od opeke visoka saracenska kru-ništa koja su poput vijenaca krasili njen dvostrukibedem, a svojom iznenađujućom skladnošću ubla-žavali glomaznost glavne, četvrtaste kule. Više jeto bila palača jednog emira nego obitavaliste kr-šćanskog biskupa, no usprkos svojoj raskoši, pri-jeteći se krilila nad udolinom. Začeljem se osla-njala o jednu uzvišicu od koje ju je dijelio dubokjarak.

Katerina i Josse nijemo su promatrali ču-desnu građevinu u kojoj su se kratko vrijemenamjeravali zadržati. Katerinu odjednom zazebeu srcu. Sam Bog zna zašto, u tom je trenutkuvidjela sebe na drugom mjestu, pod drugim ne-bom, kako promatra jedan drugi dvorac, manjeneobičan ali zato pun prijetnji, možda zbog nje-govih glatkih crnih zidova i pretjerano visokihkula. Da je fama o neobičnosti Alonsea de Fonsekenije možda podsjetila na modrobradog velikaša injegov predivan, ali za nju stravičan dvoracChamptoce u kojemu je toliko prepatila? Ovdjese nije imala čega bojati. Dolazila je samo datraži pomoć za jednog ranjenika, a ipak je neod-lučno zastala na prilazu ovom dvorcu kao da onkrije neku nejasnu opasnost. . . Josse je upitnopodleda.

— Onda? Da pokušamo sreću?

151

Ona slegne ramenima kao da se želi oslobo-diti nekog nesnosnog tereta.

— Izbora nemamo. A što nam drugo pre-ostaje?

— Tako je.Josse bez riječi potjera konje prema uskim

vratima nadsvođenim vitkim arapskim lukom.Pred njima su nepomično stajala dva stražara.Kao da su i oni i čudna okolina bili izvan vre-mena. Tako su se skladno stapali s tišinom pusteuzvišice da se i nijemi dvorac činio začaran. Kaoda je bila živa jedino crvena zastava sa zlatnimplamečcima što se u večernjem povjetarcu laganovijorila na glavnoj kuli. Na veliko čuđenje Kate-rine i Jossea, vojnici se ne pomaknuše ni ondakad kola stigoše do njih. A J.ad im Josse na svomoskudnom španjolskom objasni da plemenita gospaKaterina de Montsalvv želi vidjeti njegovu pre-uzvišenost nadbiskupa od Sevilje, oni samo daduznak glavom neka uđu u počasno dvorište čijusu neobičnu živopisnost pridošlice već zapazili.

— Slabo je ovaj dvorac čuvan — promrsiJosse.

— Mislite — reče mlada žena. — Osluhnite!Ni u dvorcu ni u selu kao da nema nikoga živa.Ja mislim da uroci, za koje se govori da su na njbačeni, brane ovaj dvorac bolje od ikakve voj-ske . . . I pitam se idemo li mi to zaista svetomčovjeku... ili pak đavlu lično.

Mučna okolina djelovala je na Katerinu višenego što je htjela priznati, no Josse, očito, nijeznao za takvu vrst straha.

— Kad smo već tu — promrmlja — ne znamšto možemo izgubiti ako malo pogledamo.

Biskup Alonso de Forseca bio je isto tolikočudan kao i njegov dvorac, ali ni izdaleka takolijep. Nizak, mršav, pogrbljen — ličio je na biljkukoju nemaran vrtlar i ne bi htio zalijevati. Nje-govo blijedo lice i podbule oči govorili su da ne

152

vidi baš često sunce, nego više voli noćna bdi-jenja. Imao je rijetku crnu kosu i kratku bradute uslijed nervnih grčeva neprestano trzao gla-vom, što je više uzrujavalo njegove sugovornikenego njega sama. Poslije deset minuta razgovoraKaterini je neodoljivo dolazilo da se u tome po-vede za njim. No imao je predivne ruke a njegovduboki i poput baršuna mekan glas upravo jeočaravao.

On primi bez vidljivog iznenađenja tu visokudamu čija su pratnja i lutački izgled toliko odu-darali od njena imena i društvenog položaja, alise prema njoj pokaza krajnje ljubazan. Bilo jenormalno da netko u toku duga i naporna putazatraži gostoprimstvo u nekom dvorcu ili samo-stanu, a seviljski biskup bio je po tome čuven.No kao da se začudio kad mu je Katerina stalagovoriti kako se nada da će u Coki pružiti pomoćbolesnom Gauthieru. Pokazao je iznenađenje a inepovjerljivost. ^

— Tko vam je rekao, kćeri, da je u mojoj a pslužbi liječnik bezvjerac? I kako ste mogli povje-rovati da će jedan biskup držati pod svojimkrovom...

— U ton.e nisam vidjela ničeg neobičnogvaša svjetlosti — prekide ga Katerina. — Nekadsam u Burgundiji i sama držala glasovitog liječ-nika rodom iz Kordove, a više mi je bio prija-telj nego službenik. Inače, na vaš me dom uputiograditelj katedrale u Burgosu.

— Ah! Majstor Hans od Kolna. Velik je toumjetnik i pametan čovjek. No pričajte mi maloo tom vašem maurskom liječniku. Kako mu jebilo ime?

— Zvali su ga Abou-al-Khayr.Fonseca lagano zazviždi i Katerina shvati ko-

liko je njezin prijatelj čuven.— Zar ga poznajete? — upita ona.— Svi imalo prosvijećeni ljudi čuli su za

Abou-al-Khayra, ličnog liječnika, prijatelja i sa-vjetnika granadskog kalifa. Bojim se da mu moj-

153

vlastiti, inače vrlo sposoban liječnik nije dorastao,zato se još više čudim, kćeri, što ste došli ovamo,umjesto da odete pravo k njemu.

— Put je do Granade dug, a moj je službenikteško bolestan, monsinjore. A tko zna da li će namuopće dopustiti da uđemo u kalifovo kraljevstvo?

— Tim razlozima nema prigovora.Ustavši s visoke stolice u kojoj je sjedio za

vrijeme razgovora s mladom ženom, don Alonsopucne prstima i odnekud se iza njegove foteljepojavi duga mršava prilika jednog paža.

— Tomase! — reče mu on — u dvorištu sukola s jednim ranjenikom. Naredit ćeš da ga po-dignu i što je moguće opreznije odnesu Hamzikojemu ćeš reći da ga pregleda. Za nekoliko tre-nutaka doći ću i sam da vidim što je. Nadalje,pobrinut ćeš se da gospođu Montsalvv i njenakonjušara smjestiš što dostojnije. Dođite, pleme-nita gospo, u međuvremenu ćemo večerati.

S ljubaznošću na kojoj bi mu pozavidio ikakav svjetovni vladar, don Alonso pruži Kate-rini ruku da je povede k stolu. Ona se sva zacr-veni, jer je kontrast između njene priproste izaprašene odjeće te grimiznoplavog brokata u kojije bio obučen nadbiskup, gotovo kričao.

— Nisam dostojna da vam pravim društvo,monsinjore — ispriča se ona.

— Kad netko ima takve oči kao vi, dragamoja, može da sjedne i za carski stol. Uostalom,u svojim ćete odajama naći odjeću kakva odgo-vara vašem položaju. No držim da poslije tolikihmilja prevaljenih na našim užasnim putovima,mora da umirete od gladi i krajnje je vrijeme dase nahranite — dovrši biskup smiješeći se.

Katerina mu najzad uzvrati smiješkom i pri-hvati ponuđenu ruku. Podsvjesno je bila sretnašto joj se pruža prilika da okrene leđa Tomasukoji je svojim izgledom izazvao u njoj nelagod-nost čim se ukazao u svjetlu. Ne može se rećida je taj momčić bio ružan. Mogao je imati četr-naest ili petnaest godina, a crte na licu bile su

154

i *»

mu otmjene i pravilne. No njegova bljedoća i či-tavo u crninu obučeno dugo mršavo tijelo oda-vali su nekakvu glad i neumoljivost. A i pogledmu je — pomisli u sebi Katerina — gotovo neiz-drživ, što je prava rijetkost u tako mlada bića.Konačno, njegova mračna pojava bacala je nekumučnu sjenu na raskošnu i prijatnu sredinu, zatoKaterina, prolazeći s don Alonsom jednim uskim,mramornom ogradom obrubljenim hodnikom štoje gledao na dvorište, spontano primijeti:

— Smijem li napomenuti vašoj svjetlosti daniste sretno odabrali paža? On tako kvari ovuskladnu ljepotu koja vas okružuje! — reče onaupirući prstom u prekrasno dvorište s mramor-nim arkadama i zidovima obloženim raznobojnimblistavim pločicama od fajanse.

— I neće još dugo ostati kod mene! — uz-dahne biskup. — Tomas je izuzetan mladić, ne-popustljiva i kruta duha, sav predan Bogu. Bojimse da s priličnom strogošću gleda i na moj načinživota i na one kojima sam se okružio. Nauka iljepota uopće ga ne zanimaju, a meni predstavljajusmisao života. Mislim da mrzi Maure više od sa-mog đavla, a ja cijenim njihovu veliku nada-renost.

— Zašto ste ga uzeli k sebi?— Njegov je otac moj stari prijatelj. Nadao

se da će uza me mladi Tomas poprimiti neštoslobodoumnije shvaćanje religije, no držim da utome nije uspio. Ne usuđuje se da ga pozovenatrag, a znam da momak strastveno želi k do-minikancima u Segoviju i ja ću mu, dakako, udo-voljiti. Ovdje je tek tri mjeseca. Kad ih navršišest, otpustit ću ga. Zaista je pretjerano turoban

Trenutak prije no što je ušla u blagovaonicuu kojoj je večera već bila na stolu, Katerinaugleda crnu priliku paža kako stoji nasred dvo-rišta pored kola i izdaje naređenja jednoj skupinislugu. Opet se nekako strese sjetivši se ledenog.do odvratnosti prezirnog pogleda kojim ju je tajnepoznati mladić ošinuo,

155

— Kako mu je ime? — upita ona znatiželjno.— Tomas de Torquemada! Obitelj mu je iz

Valladolida. Ali, zaboravite ga, draga, i sjednimoza stol.

Odavno Katerina nije tako izvrsno jela. Nad-biskupova je smočnica očito bila dobro snabdje-vena, a njegovim su kuharima bile podjednakopoznate prefinjenosti zapadnjačke kuhinje kao islasti određenih istočnjačkih jela. Jaka mirisnavina koja su se proizvodila na biskupijskom ima-nju, kamo uostalom on nikad nije ni zavirio, obil-no su zalijevala iznesene ribe i raznu divljač, agozba je završila mnoštvom medenih kolačića.Posluživala je čitava četa slugu s crvenim svile-nim turbanima pa kad je došao kraj, Katerina jeveć zaboravila na umor od putovanja.

— Vrijeme je da pođemo do Hamze — rekaoje don Alonso ustajući.

Žurila je za njim golemim raskošnim oda-jama, dugim svježim hodnicima i dvorištima, svedo glavne kule dvorca. Ali obilata večera i va-trena vina otežala su malo uspinjanje visokomkulom gdje je don Alonso smjestio svog omilje-nog liječnika.

— Hamza proučava i nebeska tijela — po-vjeri joj. — Bilo je normalno da ga smjestim takoda bude što bliže zvijezdama.

I zaista, odaja u koju don Alonso uvede Ka-terinu bijaše otvorena prema nebu dugačkim izre-zom na stropu, pa se vidio mračni svod osut zvi-jezdama. Na jednom velikom sanduku od ebano-vine bili su poredani neobični instrumenti, ali ihKaterina i ne pogleda, kao ni čudnu gomilu lon-čića, bočica, retorti, pergamena prekrivenih pra-šinom, svežnjeve biljaka i nepoznate sprave. Vi-djela je samo jedno: dug i mramoran stol na ko-jemu je ležao Gauthier, privezan čvrstim kožna-tim remenjem. Uza nj je stajao neki čovjek savu bijelom i pažljivo mu brijao glavu tankim sje-

156

čivom koje je blistalo u svjetlu nekoliko desetakakrupnih žutih voštanica. Iz njih se širila nesnosnavrućina i mučan miris rastopljenog voska, no Ka-terinu je zanimao jedino liječnik. Jedva da je iprimijetila Jossea koji je stajao na drugom krajustola. Maur Hamza izgledao je zaista impozantno.Bio je visok i krupan, a imao je isto onako bijelu,kao svila meku bradu kojoj se tako često divilau svoga prijatelja Abou-al-Khayra. Svojom snje-žnobijelom odjećom i zapovjedničkim pogledomličio je na proroka, no ruke koje su vješto poslo-vale oko Gauthierove glave bile su nevjerojatnomale i nježne, prave ptičje kandže nakalemljenena tijelo odrasle zvjerke. Njihova se spretnostdoimala kao priviđenje.

Kad uđoše Katerina i njen domaćin, on neprekinu svoj posao, samo pozdravi gospodarakratkim naklonom glave, a mladoj ženi uputi brzravnodušan pogled. Međutim, Katerina je zabri-nuto promatrala poput srebra blistave instru-mente, poredane uz jedan tronožac pun užarenogugljevlja. Dotle su don Alonso i Hamza obavilikratak razgovor od kojega biskup prevede ononajbitnije.

— Bolest ovoga čovjeka skopčana je s nje-govom povredom na glavi. Pogledajte sama; naovom mjestu stijenka lubanje ulupila se i pri-tišće mozak.

On pokaza sada očišćenu i dobro vidljivuranu na obrijanom i natečenom dijelu lubanje.Crvena udubina jasno se ocrtavala.

— Onda je izgubljen? — prošapta Katerina.— Hamza je vješt — umiri je don Alonso

smiješeći se. — Operirao je on već povrede za-dane udarcima malja ili buzdovana.

— Sto ćete sada s njim?Katerina se jako iznenadi kad je o tome izvi-

jesti sam liječnik, i to gotovo besprijekornim fran-cuskim jezikom:

— Pomoću ovog svrdla za trepanaciju — iz-javi — izrezat ću prstenasto lubanju oko uleknuća

157

i tako odstraniti povrijeđeni dio. Tako ću vidjetikoliki je dio mozga povrijeđen, a možda mi uspijei namjestiti povrijeđene kosti. Inače, valja se uz-dati u milost Svevišnjega... U svakom slučaju,poteći će krv, a takav prizor nije za ženske oči.Bit će bolje da izađeš — završi on jedva pogle-davši mladu ženu.

Ova se ukruti i stisne šake.•— A ako više volim ostati?— Moglo bi se dogoditi da se onesvijestiš .. .

i samo ćeš mi otežati posao. Bilo bi mi draže daodeš — navaljivao je on blago, ali odlučno.

— Taj mi je čovjek prijatelj i strašno ćetrpjeti pod tvojim nožem. Mogla bih ti poma-gati . . .

— Trpjeti? Zar zaista vjeruješ? . . . Ta pogle-daj kako čvrsto spava.

— Probudit će se pod nožem.— Njegov je san takav da mu ni nož ni oganj

ne mogu ništa. On spava ne od droge . . . već zatošto sam mu ja tako naredio. I probudit će se tekonda kad mu zapovjedim.

Katerina osjeti kako joj se kosa diže na glavi.Ona se više puta prekrsti i pogleda u Maura s ta-kvim užasom da se ovaj nasmijao.

— Ne! Nisam ja onaj demon kojega se kr-šćani toliko boje. Jednostavno, studirao sam uBuhari i Samarkandu. Mudraci ondje znaju kori-stiti moć koja struji iz čovjekove volje, a prenos.'se svjetlošću što je nazivaju magnetizmom, alito je teško objasniti, pogotovo jednoj ženi... Asad ću početi... Odlazi!

Dok je to govorio, namjestio je ranjenikovuglavu u željeni položaj i pomoću kožnog remenapričvrstio je tako da se ne može micati, a zatimdohvatio svjetlucavi skalpel i hitro u krugu za-rezao kožu. Krv stade curiti i Katerina problijedi.Don Alonso je nježno povede prema vratima.

— Pođite, kćeri moja. Tomas će vas odvestiu vaše odaje. Bolesnika ćete vidjeti kada Hamzas njim bude gotov.

158

Katerinu odjednom savlada umor i ona osjetikako joj je glava otežala. Našavši se na stepeništukule, ona krene za suhonjavim pažem koji se, nisama nije znala kako, odnekud stvorio. Tomas jenečujno i bez riječi išao naprijed. Činilo joj se daje prati fantom. Kad stiže do oniskih vrata odoslikane čempresovine, on ih otvori i odmaknese da propusti mladu ženu.

— Eto! — reče suho.Ona odmah ne uđe, već zastade pred mla-

dićem.— Dođite da me obavijestite kad . . . sve bude

gotovo — zamoli ona smiješeći se.Tomasov pogled osta leden.— Ne! — reče on grubo. — Ono je jazbina

đavla, a njegovo je liječenje svetogrđe. Crkvazabranjuje prolijevanje krvi.

— Ali vaš se gospodar tome ne protivi.— Moj gospodar?Usne mladog Torquemade razvuku se u ne-

izreciv prezir.— Osim Boga nemam drugog gospodara!

Uskoro ću moći da mu služim, neka mu je za tohvala. Zaboravit ću ovo leglo sotone.

Razdražena nadutim tonom i fanatičnim po-nosom, prilično smiješnim za nedorasla mladića,Katerina se upravo spremala da ga podsjeti kakos više poštovanja mora govoriti o don Alonsu,kadli iznenada njen pogled skrene s Tomasa izaustavi se na nekom liku u crnoj redovničkojmantiji koji je polako dolazio hodnikom. Bio jevisoka rasta. Stegnuto fratarskim uzetom, još seviše isticalo njegovo koščato tijelo a na obrijanojglavi vidjela se samo tonzura od sijede kose. Naprvi pogled, ništa na tom svećeniku nije biloneobičnog, osim možda crnog poveza preko jed-nog oka. Redovnik kao i svaki drugi, no što seviše primicao, Katerini se sve više krv ledila užilama a glavom joj se stale premetati misli luđač-kom brzinom. Odjednom, iz grudi joj se ote krikužasa i ona, na Tomasovo zaprepaštenje, uleti u

159

sobu zalupivši za sobom vrata. Ostala je na njimanaslonjena svom težinom i drhtavom rukom na-stojala strgnuti ovratnik koji ju je sada gušio.Iz mračnog hodnika iskrsli svećenik s tonzurom icrnim povezom na oku bio je slika i prilika Garinade Brazevja . . .

U prvi čas Katerini se učinilo da će polu-djeti. Prostor i vrijeme bili su izbrisani. Ostalaje samo zaluđujuća slika, tako iznenada pred njomiskrsla, a godinama u zaborav utonulo lice sad seodjednom opet pojavilo.

Noge je izdadu i ona sklizne na pod uza samavrata, a zatim se objema rukama uhvati za glavukao da želi stišati buru koja ju je potresala. Za-boravljeni stravični prizori izranjali su iz mrač-nih dubina prošlosti, gorki kao žuč. Ona ponovougleda Garina u tamnici, s okovima na nogama.Učini joj se da sluša kako je preklinje neka mudonese otrov kojim će spriječiti sramotu da gana pleteru vuku gradom. A onda do nje dopre išapat Abou-al-Khayra kad joj je predavao otro-vano vino: „Od ovoga će zaspati... i više se nećeprobuditi." Najzad ugleda i sebe kako sutradan,lica priljubljena uz okno, bulji u sivo kišovitojutro. Likovi su sada oživljavali vrlo brzo, jasnikao da su dlijetom izrezbareni: zajedljiva svjetina,snažni prljavi bijelci upregnuti u rešetku od ple-tera, mlaka kaljave vode i atletska, u crveno obu-čena prilika krvnika koji je preko ramena nosiojedno nepomično, nago ljudsko tijelo Zaistaje mrtav!" — primijetila je onda Sara. A kakoda u to i načas posumnja? Katerini se učini kaoda pred sobom i sad vidi, na crvenom popločanompodu ove tuđe sobe, mrtvački blijedu, ukočenuspodobu. Nema sumnje, ona je vlastitim očimagledala kako iščezava Garinov les, privezan zarešetku od pletera koja je po neravnom pločnikujezivo poskakivala. A tko je onda onaj drugi...što je preda nju banuo u hodniku, onaj s Gari-

160

novim licem i istim crnim povezom preko oka?Zar je moguće da burgundski rizničar nije umro,već je nekim nevjerojatnim čudom izbjegao ude-su? Ne, to nije moguće. Sem da je Abou-al-Khayrumjesto otrova dao samo jaču dozu sredstva zaspavanje, tijelo osuđenikovo ipak se našlo na vje-šalima. Živ ili mrtav, Garin je bio obješen.Sara, Ermengarda, čitav Dijon — vidjeli su tužneostatke kako vise na stratištu... Svi su to gle-dali . . . osim Katerine. Toliko je bila zbunjenada je posumnjala u samu sebe, u svjedočanstvovlastitih očiju. Je li ono što je ona vidjela kakoodmiče na rešetki zaista bilo Garinovo tijelo?Onoga je dana bila tako potresena. Zar je zapla-kane oči nisu mogle prevariti? No zašto su jojonda prijatelji i okolina lagali ako su opazili neštosumnjivo? Zar je varka bila tako savršena da sečitav jedan grad dao obmanuti?

Odjednom joj na pamet padne strašna misao.Ako je Garin još živ, ako je pod redovničkommantijom maločas ugledala baš njega, onda jenjen brak s Arnaudom nevažeći, a njen maliMichel je nezakonito dijete.

Ona odbaci tu strahovitu misao protiv kojese pobunilo čitavo njezino biće. Ona to neće, a inemoguće je. Bože! Usud je ne može tako ka-zniti. Uz Garina je proživljavala samo patnje iočaj. Pružao joj je raskošan, ali ponižavajući ži-vot, kakav nizašto na svijetu ne bi htjela obnoviti.

— Ja ludim! — reče sasvim glasno.A onda, prijeteća koprena ludila sasvim se

pokida izazvavši odmah nagonsku reakciju. Ka-terina ustade. Dođe joj da smjesta pobjegne izdvorca kojim lutaju takvi duhovi i da se ponovozaputi suncem sprženom cestom koja vodi k Ar-naudu. Bio živ ili mrtav, ljudsko biće ili samoutvara, ona neće dozvoliti da joj Garin poremetiživot. A umro je, pa tako mora i da ostane. I neželi li se izložiti opasnosti da bude prepoznata,mora bježati. Ona se okrene k vratima i htjedeih otvoriti.

U Katerlna, knjiga V jgj

— Gospo! — javi se pozadi nje umiljat glas.Ona se okrene. Na suprotnoj strani sobe, pred

jednim prozorom sa stupićima, dvije mlade slu-žavke klečale su pred jednim prepunim kožnatimkovčegom zlatne boje i iz njega vadile svilenuodjeću koju su onda bacale na pod. U paničnomstrahu koji ju je bio obuzeo, Katerina ih čaknije ni primijetila. Ona protrlja oči i postadesvjesna stvarnosti. N e . . . bježati je nemoguće. Tuje Gauthier, njen prijatelj Gauthier, kojega nemože napustiti. Nešto je stisne u grlu i ona stadetiho jecati. Zar baš uvijek mora biti rob svogasrca i odanosti svima?

Zbunjena što su je zatekle u trenutku sla-bosti i potpune pometnje, ona nesvjesno odgovorina plahi osmijeh malih sobarica koje su joj uve-like nudile haljine od zlatna ili srebrna brokata,blistava sastena ili mekana baršuna, što su nekadpripadale pokojnoj nadbiskupovoj sestri. Dvijedjevojke joj priđu, uhvate je za ruku i odvedu doniskog stoca na koji ona sjedne, a onda je, bezokolišenja, stadu svlačiti. Katerina im se prepustijer se u duhu već prenijela daleko. Sjetila se beznapora negdašnjih navika i onih dugih časovakada su je pod Sarinim nadzorom služavke paž-ljivo dotjerivale.

Sjećanje na staru prijateljicu otkri joj svudubinu njene samoće. Što sve ne bi dala da ve-čeras može imati Saru pored sebe! Kako bi Ci-ganka reagirala nakon onog jezivog susreta? Od-govor se nametao sam od sebe, hitro i nedvoj-beno. Sara bi bez ikakva odlaganja pojurila zautvarom, gonila je i prisilila da govori. Već bi onadoznala istinu.

— Moram je i ja doznati — reče Katerinazamišljeno.

To je tako očito. Neće imati mira ni počinkadok potpuno ne odgonetne tajnu. Zaduben u či-tanje, maločas je nije ni opazio. Potrebno je daje vidi jasno, pri punoj svjetlosti. Sudit će po nje-govoj reakciji. A onda . . .

162

Katerina se ne usudi misliti na ono što ćezatim uslijediti, no unaprijed je znala da je opetspremna na borbu. Nitko je i ništa, pa ni avetšto se vratila iz carstva smrti, neće moći udaljitiod Arnauda. Garin mora biti definitivno mrtavda bi njena ljubav mogla živjeti. Uostalom, akoje i izbjegao smrt, sigurno više ne želi pređašnjiživot, jer zašto je onda navukao mantiju i zako-pao se u ovu tvrđavu stare Kastilije? Sada se pre-dao Bogu i s njime je vezan upravo kao ona zasvoga muža. A Bog nikad ne pušta svoje žrtve.No ipak je htjela da sazna istinu . . .

Svjež noćni zrak prodirao je kroz otvorenprozor i ona zadrhta. Mlade dvorkinje već su jebile oprale a da to nije ni primijetila i sada sujoj trljale tijelo finim uljem i rijetkim mirisima.Ona prstom pokaže na jednu široku haljinu odcrvenkastožute svile koja pri navlačenju zašušti,a onda se oko nje slegne u bezbrojnim i teškimnaborima. No tjeskobno srce nije bilo osjetljivona takva milovanja. Nekad, davno, obožavala jeraskošne haljine i skupocjene tkanine. A što ćejoj i zavodljiva odjeća kad je u njoj ne moževidjeti voljeni muškarac.

U dnu velike odaje sobarice su već razmicalečipkaste zavjese sa visokog, bjelokošću optoče-nog kreveta od ebanovine i namještale pokrivač,no ona im dade znak da još ne želi leći. Kakoda zaspi dok ne dobije odgovor na tolika pitanjaod kojih joj se muti u glavi. Vukući za sobomšuštavu svilenu haljinu, Katerina se odlučno uputik vratima i otvori ih. Na pragu je stajao Josse.Videći je onako pređivno odjevenu, on najprijeod čuđenja raskolači oči, a onda se lagano na-smiješi.

— Gotovo je. Maurove sluge prenijeli su na-šeg ranjenika u krevet. Hoćete li da ga vidite prijeno što pođete spavati?

Ona odgovori potvrdno, zatvori za sobomvrata a onda se, pod ruku sa Josseom, zaputi du-gim hodnikom gdje je maloprije iščezla utvara.

u * 163

U određenim razmacima postavljene baklje osvjet-ljavale su put. Katerina je koračala brzo i gle-dala pravo preda se, a Josse ju je postrance pro-matrao. Najzad on reče:

— Nešto ste zabrinuti, gospo Katerino.U glasu mu se više očitovala tvrdnja nego

pitanje.— U brizi sam zbog Gauthiera, to je prirodno.— Ne. Kad ste izlazili iz one sobe na kuli,

na licu vam nije bilo napetosti ni straha u očima.Nešto vam se dogodilo. Ali što?

— Morala sam znati da vaše oči umiju zapa-žati i u pomrčini — reče ona s turobnim smi-ješkom.

Ona odmah stvori odluku. Josse je bio inte-ligentan, uslužan, spretan i vrlo lukav. Ako i nijemogao sasvim nadomjestiti Saru, Katerina je znalada se u njega može pouzdati.

— Istina je — prizna ona. — Maloprije samdoživjela susret koji me je neugodno uzbudio.U ovom sam hodniku ugledala jednog redovnika.Bio je visok, mršav, prosijed, lica kao od kamenaizrezano, a uz to, preko oka je imao crni povez.Htjela bih da znam tko je on . . . Tako napadnoliči na osobu koju sam dugo poznavala i držalamrtvom.

Josse se opet nasmiješi.— Lako zato. Otpratit ću vas do Gauthierove

sobe, a onda otići da se raspitam.On je ostavi pred jednom odajom što se na-

lazila također u glavnoj kuli, ali mnogo niže odone Maurove, zatim se hitro izgubi na stepeništukao da ga je odnio vjetar. Katerina oprezno uđe.

U sobi, neuporedivo manjoj od njezine, na-lazila su se samo dva stočića i krevet u kojemujedva da je moglo stati ogromno Normanđaninovotijelo. Katerina priđe na prstima. Gauthier jespavao na leđima, a njegovu obrijanu glavu s ve-likim povezom osvjetljavao je treperavi plamenvoštanice položene na stolac. Lice mu je bilo smi-reno, opušteno, no Katerini se učinilo neprirodno

164

crvenim. Pomislila je da ima groznicu i sagnulase da mu pod plahtom opipa bilo, kadli je nekadruga ruka zadrža. Iz sjene zastora pojavi seHamza i dade joj znak da šuti.

Dao sam mu snažno sredstvo za spavanješapne on — inače bi bolovi mogli spriječiti

ozdravljenje. Ostavite ga, groznica raste.— Hoće li ozdraviti?— Nadam se. Mozak nije bio povrijeđen a i

tijelo mu je neobično snažno — Samo, nikad sene može znati hoće li ostati kakve posljedice.

Oboje izađoše. Hamza svjetova Katerinu dapođe na počinak napomenuvši da je don Alonsoodavna zaspao. On pozdravi mladu ženu i krenestepeništem u svoj laboratorij, a ona siđe samai lagano se zaputi unutrašnjim dvorištem udišućimirise usnulog ladanja. Sve je odisalo divljimtravama ugrijanim na danjoj pripeci. Zrak je biozasićen majčinom dušicom i mažuranom. Nakontolikih uzbuđenja Katerina je osjećala potrebuza mirom i tišinom. Golemi crveni dvorac stopiose s noću. Ništa se nije čulo osim povremenogtihog koračanja stražara ili krika neke noćneptice. Na trenutak, zaustavila se pod arkadom gdjesu pločice od fajanse blistale na mjesečini i poku-šala da analizira osjećanja koja su joj burkaladušu. A onda, sjetivši se da je Josse možda čekau njenoj sobi, zaputi se prema stepeništu kadliodzad jednog stupa iznenada iskrsne paž Tomasde Torquemada. Mlada se žena trgne, neugodnoiznenađena njegovom navikom da se nečujnostvori na svakom mjestu, kao da je mračan duhtog velikaška doma. No sada je i on bio zatečen.Pred mladom ženom u prozračnoj raskošnoj ha-ljini i s bujnom zlaćanom kosom nehajno zaba-čenom unazad, zastao je kao ukopan.

Neko su vrijeme stajali tako jedno nasuprotdrugom. Na blijedom mladićevu licu i u njegovunepomičnom pogledu Katerina pročita nevjericu,pomiješanu s praznovjernim strahom. Stisnuteusne malo mu se rastvore, no on ni da prozbori.

165

Jedino ih ovlaži jezikom, dok mu oči iznenadazakrijese i stadu se spuštati duž vrata mlade žene,sve do dubokog izreza na haljini, a onda se za-ustave u blagoj udubini grudi koje su se savršenoocrtavale pod odjećom, pritegnute na tom mjestuzlatnom kopčom. Mladić, očito, nikad nije gledaotakav prizor, no kako se pred njom ukočio i nemisleći da se odmakne, ona mu se hladno nasmi-ješi i istinktivno zakloni grudi rukom.

— Hoćete li dopustiti da prođem? — upita.Na njen glas Tomas se trgne kao iz sna. Malo-

čas zajapureno lice opet mu tugaljivo problijedii nekako se izobliči od straha. On se brzo prekrstinekoliko puta, ispruži ruke kao da želi odgurnutiodviše zavodljivu napast a onda se, vičući iz svegaglasa „Vade retro satanas!"1)..., okrene i hitropobjegne izgubivši se u mračnom dvorištu. Kate-rina slegne ramenima i krene dalje. U hodnikuzatekne Jossea kako skrštenih ruku čeka prednjenom sobom, naslonjen na dovratak.

— Sto je? — upita ona znatiželjno — Jesteli saznali tko je onaj redovnik?

— Zovu ga Fray Ignacio, ali teško je nadbis-kupove ljude navesti da o njemu govore. Izgledada ga se svi užasno boje. Držim da ga se boje iviše nego Maura ili crnog paža smrknuta lica.

— A odakle je? Čime se bavi? Kako dugoživi u ovom dvorcu?

— Gospo Katerino — odvrati Josse mirno —ja mislim da će vas don Alonso, koji, izgleda, ne-obično cijeni vaše društvo, bolje od mene obavi-jestiti o toj zagonetnoj osobi, jer u ovoj se kućisamo on druži s Fray Ignaciom. Ovaj se bavialkemijom, pretvaranjem jedne kovine u drugu.Kao i toliki drugi, traži čuveni kamen mudraca.No posebna mu je dužnost da čuva nadbiskupovuriznicu jer on posjeduje izvanrednu zbirku dra-gog kamenja. Neki don Alonsov znanac mi je

Odstupi sotono!

166

rekao da je Fray Ignacio u tome stručnjak i da . . .Ali, gospo Katerino, zar vam je pozlilo?

Zaista mlada je žena problijedjela i moralase nasloniti na zid. Krv se povukla iz njena licai tlo joj se stalo gubiti pod nogama. Josse nijemogao ni slutiti koliko je bila pogođena otkrićemda se tajanstveni svećenik odlično razumije u dra-gulje. Garin ih je nekada strastveno sakupljao.

— Ne! — odvrati ona bezbojnim glasom. —Samo sam vrlo umorna. N e . . . ne mogu više daizdržim.

— E, onda pođite brzo u krevet — reče Josses dobroćudnim smiješkom. — Uostalom, ništa višenisam ni doznao. Mogu jedino reći da se FrayIgnacija rijetko sreće. Gotovo nikada ne izlazi izdon Alonsovih ličnih odaja u kojima se nalazinjegov alkemičarski kabinet i soba sa dragocje-nostima.

Sve tako u razgovoru, on gurne pred Kate-rinom oslikana vrata i ukaza se soba blago osvi-jetljena dugim crvenim voštanicama. Ona uđeumorno opuštenih ramena, s osjećajem iznemo-glosti. Josse je šutke gledao kako se kreće poodaji. On nije shvaćao zašto je taj Fray Ignaciotoliko smutio mladu ženu, no počeo je osjećatinekakvo sažaljenje za ovo savršeno lijepo bićečiji život, umjesto da bude protkan nježnošću iveseljem, predstavlja neprekidan niz bespoštednihborbi i teškoća kojima može odoljeti samo izdr-žljiv muškarac. Imao je nejasan utisak da, nesum-njivo, čini najbolje djelo u svom životu time štosada dijeli njenu sudbinu. I ne znajući pravozašto, ali potaknut nekom neobjašnjivom silom,bivša skitnica upre pogled u ojađenu ženu kojaje ukočeno zastala nasred sobe i prošapće:

— Budite hrabri, gospo Koterino! Jednog ćetedana, u to sam siguran, biti sretni, dovoljno sretnida zaboravite sve loše dane.

Katerina se polako okrene prema Josseu. Onje izrekao riječi za kojima je osjećala potrebui one su toliko odgovarale njenoj ganutljivoj želji

167

za praštanjem da ih je saslušala bez iznenađenja,i ne zamarajući se pitanjem zašto ih je tako izne-nada izrekao . . . Pogledi im se sretoše. U njegovu,ona pročita pravo, iskreno prijateljstvo, nepomu-ćeno bilo kakvom mračnom željom. Prijateljstvokakvo muškarac nudi drugom muškarcu, a naj-zad, zato ih je sudbina i učinila ratnim drugo-vima. Bio je to siguran i toliko utješan oslonacda se Katerina čak i nasmiješila.

— Hvala, Josse! — bilo je jedino što je us-pjela reći.

Glava osma

PROLJETNA NOC

Na vršcima dugih otmjenih don Alonsovih pr-stiju, smaragd je u svjetlu baklji blistao čistimsjajem, zato ga je nadbiskup promatrao s istin-skim oduševljenjem. Neumorno ga je okretao iponekad oduševljeno kliknuo kad bi kamen blje-snuo plavo-zelenim iskricama. Razgovarao je sdraguljem kao sa ženom i tepao mu ljubavne ri-ječi koje je Katerina slušala sa čuđenjem.

— Veličanstvenosti morskih dubina, čudesno-sti dalekih zemalja u kojima oči božanstava imajutvoj zagonetan odsjaj! Koji je dragulj od tebeljepši, privlačniji, tajanstveniji i opasniji, o ne-uporedivi smaragde! Jer kažu da si perverzan izlokoban...

Biskup iznenada prekine svoju ljubavnu li-taniju a onda se okrene prema Katerini i silomjoj stavi prsten u ruku.

— Čuvajte ga, skrivajte! Ne smijete me do-voditi u iskušenje tako lijepim draguljem jer toje moja slabost.

— Nadala sam se — promrsi mlada žena -—da će ga vaša svjetlost primiti u znak zahvalnostiza liječenje moga sluge i za gostoprimstvo kojemi je ukazano.

— Bio bih podao i nedostojan svoga imena,draga moja, kad i jedno i drugo ne bih obilato

169

podario ženi svoga ranga. Ne želim da budemplaćen, time bi moja čast bila ukaljana. A i nak-nada bi bila kraljevska jer taj dragulj nosi grbjedne kraljice . . .

Katerina polako natakne prsten, praćena odu-ševljenim pogledom don Alonsa, ali kriomice uz-dahne s razočaranjem. Bila je odlučila da poklonitaj skupocjeni prsten svome domaćinu nadajućise pozivu da najzad razgleda zbirku koju je čuvaoFray Ignacio. Naime, za deset dana koliko ih jeprovela u Coki ona nijednom nije opet ugledalalice što ga je željela sresti a ujedno ga se i bojala.Fray Ignacio je bio nestao kao da su ga progutalizidovi crvenog dvorca, a Katerinu je iz časa u časizjedala sve strasnija znatiželja. Ona mora dasazna, i to pod svaku cijenu. Ali kako da s donAlonsom povede razgovor bez valjana razloga?

Na pamet joj padne prilično licemjerna mi-sao, no ona ipak odluči da je ostvari. Morala je ne-kako doći do tajnih odaja u kojima je živio alke-mičar. Zamišljeno stade okretati prsten na rucipa, ne skidajući s njega očiju, promrmlja:

— Dakako, ovaj dragulj možda i nije beznedostataka... teško da bi mu se našlo mjesto uvašoj zbirci, za koju kažu da joj nema premca.

Nadbiskupu se lice zacrveni od ponosa. On ses iskrenom dobroćudnosti nasmiješi mladoj ženipa i pkako pomamno stade odmahivati glavom:

— Moja je zbirka zaista lijepa, ali da je ibez premca... u to ne vjerujem. Ima knezovakoji posjeduju daleko više, no i ovakva kakva je,moja zbirka zaslužuje da je se vidi, a budite uvje-reni da vaš dragulj ne bih odbacio, daleko od toga.Ako odbijam da ga primim, to je isključivo zbograzloga koje sam vam već naveo. A evo i dokaza:ako hoćete da mi taj dragi kamen prodate, pri-hvatit ću ga s najvećom radosti.

— Dobila sam ga na poklon — uzdahne Ka-terina videći kako joj nada postaje sve manja —ne bih ga smjela prodati.

170

— To je sasvim prirodno. A što se tiče mojezbirke, bit ću sretan da vam je pokažem... kakobiste mogli upoređivati i uvjeriti se da joj vašprsten ne bi umanjio ljepotu, daleko od toga.

Katerina gotovo poskoči od radosti. Ona po-bjedonosno požuri za svojim domaćinom kroz la-birint hodnika i dvorana kojih je u dvorcu bilomnogo. A i stepeništima također, samo što je ovoposljednje, umjesto u gornje odaje, vodilo mladuženu u podrume. Pozadi uskih vrata, skrivenihpod plavim fajansnim pločicama u dvorani zaprijeme, ukazalo se zavojito stepenište kojim sesilazilo duboko pod zemlju. Mora da se ono čestokoristilo jer je bilo osvijetljeno mnogim bakljama.Stepenice su bile niske i široke, te nisu zamarale,a mogao si se prihvaćati i za čvrsto svileno užeokačeno cijelom dužinom zida. Inače su zidovibili presvučeni tapetama od vezena platna. A kakoje tek zadivljujuće raskošna bila odaja u koju jeto stepenište vodilo. Dovoljno je na zidovima bilovidjeti skupocjene tapiserije, po stolicama mekebrokatne jastuke, pozlaćeni stol s peharima opto-čenim draguljima, svilene kitajske sagove raza-strte svuda po crvenom mramornom podu, po-zlaćene svijećnjake sa bezbroj dugih bijelih vo-štanica pa da čovjek shvati kako don Alonso utoj odaji često i dugo premeće po velikim škri-njama od mirisave cedrovine i santalovine. A svesu one bile okovane zlatom ili obložene oslikanomi pozlaćenom kožom, te osigurane velikim bronza-nim bravama. U dnu te duge a uske odaje Ka-terina opazi jedno oveće, skromno uređeno udu-bljenje, gdje je na peći od opeka, u jednoj visokojretorti vrijuckala neka zelena tečnost. Retortaje zmijolikom cijevi bila spojena s velikim ba-krenim kotlom u kojem se nešto pušilo. Bio je to,nema sumnje, alkemičarski laboratorij. No ubrzoje prestadoše zanimati te naprave i srce joj odjed-nom zastade. Uz jedan od vitkih stupica koji supodupirali svod opazila je dostojanstvenu pojavuFray Ignacija. Stajao je pred jednom otvorenom

171

škrinjom i pažljivo ispitivao topaz izuzetne bojei veličine. Toliko je bio zaokupljen da se nije niosvrnuo kad su don Alonso i Katerina ušli u riz-nicu. Okrenuo se tek onda kad mu je gospodarpoložio ruku na rame. Katerina se ukočila kadje u punom svjetlu obližnjih svijeća jasno ugle-dala lice svoga prvog muža. Čelo joj se orosiznojem, a srce zamre. Osjećajući kako se guši,ona grčevito stisne ruke kako bi obuzdala svojeuzbuđenje. Don Alonso nije ni slutio kakav vihorburka dušu njegove gošće, samo je uputio neko-liko riječi Fray Ignaciju a ovaj je potvrdno kim-nuo glavom. Zatim se obratio mladoj ženi.

— Evo Fray Ignacija, gospo Katerina. To jevaljan čovjek i pravi svetac, iako ga njegova su-braća u neku ruku drže vješcem zato što alkemi-čarski ispituje sastav dragog kamenja. Kod menesabrano i u miru obavlja svoja istraživanja, adobio je i potrebna sredstva. Osim toga, ne znamda postoji bolji stručnjak od njega u pogledu dra-gulja. Pokažite mu, dakle, svoj prsten.

Mlada žena, koja se dotle držala u sjenijednog stupa, priđe nekoliko koraka te u punomsvjetlu hrabro podigne glavu i pogleda redovnikupravo u lice. Od straha joj se stisne srce kad seono jedino oko Fray Ignacijevo zagledalo u nju,no uspješno se savladala da to ne pokaže... Ispi-tivala je to lice, koje se za nju, eto, vratilo izništavila, i s divljom upornosti vrebala neće li za-drhtati, odati zaprepaštenje ili možda zabrinu-tost . . . Ali ne! Fray Ignacio se s krajnjom uljud-nošću naklonio mladoj ženi odjevenoj u ljubičastuhaljinu, što se toliko slagala s bojom njenih očiju,stegnutu zlatnim pojasom preko podsuknje od bi-jela satena. Ništa na njegovu ravnodušnom licunije Katerini odalo da ju je prepoznao.

— Što je? — nestrpljivo će don Alonso —Hoćete li mu pokazati smaragd?

Ona podigne svoju sitnu ruku, koju je dopolovine prstiju prekrivao zlatom izvezeni rukavod bijela satena, te upravi prsten prema svjetlosti

172

ne skidajući očiju s redovnika. Ovaj bez uzbuđe-nja prihvati ruku i uze razgledati dragulj. Prstisu mu bili suhi i topli i Katerina zadrhta nanjihov dodir. Fray Ignacio je upitno pogleda, noodmah nastavi s ispitivanjem koje mora da jebilo povoljno jer on udivljeno kimne glavom, štojoš više raspali grozničavo Katerinino iščekiva-nje. Zar je taj čovjek nijem? Htjela je da mučuje glas.

— Izgleda da je taj smaragd, za koji se bojiteda nije kako treba, sasvim po volji Fray Ignaciju— reče nadbiskup smiješeći se.

— Zar ne može baš ništa reći? — upita mladažena — Ili je taj pobožni svećenik nijem?

— Ni govora! On prosto ne razumije vaš jezik.Međutim, na pitanje svoga gospodara Fray

Ignacio odgovori sporo i ozbiljno, glasom koji jesasvim mogao biti Garinov, doduše, ponešto izmi-jenjen stranim jezikom a možda i namjerno, notakav je glas mogla imati neka druga osoba.

— Pokazat ću vam svoje smaragde! — požurise nadbiskup. Gotovo su svi iz Djebel Sikaita ineobično su lijepi.

Kad je on pošao da otvori jednu škrinju kojase nalazila malo dalje u sobi, Katerina, ostavšisama s Fray Ignacijem, uputi najzad toliko suzdr-žavano pitanje.

— Jeste li to vi, Garine? — prošapta — Od-govorite mi, molim vas! Ta prepoznajete me,zar ne?

Redovnik je pogleda s iznenađenjem. Stisnutausta razvuku mu se u blag osmijeh. On laganoodmahne glavom.

— No comprendo!1). .. proprmlja i vrati seodmah svom topazu.

Katerina opet priđe kao da želi i sama izblizaosmotriti dragulj. Njena baršunasta haljina do-takne se redovnikove mantije. U njoj je kuhalo.Sličnost je, čak i iz blizine, bila napadna. Mogla

*) Ne razumijem.

173

bi se zakleti da je taj čovjek Garin... pokretisu mu bili nekako spori a i glas promukao. Onase pokoleba.

— Pogledajte me! — preklinjala je — nepravite se da me ne prepoznajete. Nisam se do temjere izmijenila. Dobro znate da sam ja Ka-terina.

No zagonetan redovnik opet odmahne glavomi malo ustukne. Pozadi sebe Katerina začu pri-jatan i ozbiljan glas don Alonsa koji ju je pozi-vao da se divi njegovim draguljima što ih je upra-vo izvadio. Ona načas zastade i krišom osmotriFray Ignacija. On je mirno i sigurnim pokretimaruke polagao krupni topaz u baršunom podstav-ljenu škrinjicu, među tolike druge. Kao da je veći zaboravio na mladu ženu.

Čitavo vrijeme provedeno u podzemnoj odajimora da se Katerini učinilo nekakvim snom ubudnom stanju. Odsutno je promatrala divne bli-stave dragulje koje joj je pokazivao njen doma-ćin, no svu svoju pažnju usmjerila je na ozbiljnui crnu priliku nastojeći uhvatiti kakav pokret,izraz ili pogled koji bi joj možda pružio ključza rješenje te žive zagonetke. Sve je bilo uzalud!On se i opet samo lagano poklonio kad su Kate-rina i don Alonso izašli iz riznice, a zatim se šutkevratili u svoje odaje.

— Ispratit ću vas — reče nadbiskup ljubazno.— Nemojte . . . molim vas! Zahvaljujem vašoj

svjetlosti, no prije spavanja htjela bih od svogasluge čuti novosti. Idem da ga potražim.

No odmah se predomisli.— Ipak.. . — reče ona — htjela bih nešto

znati. Taj mi se Fray Ignacio čini izvanrednim čo-vjekom. Da li odavna bdi nad tolikim blagom?

— Sedam ili osam godina, mislim — odvratiđon Alonso bez podozrivosti. — Moji su ga ljudinašli jednog dana kako na cesti gotovo skapava odgladi. Njegova su ga subraća otjerala iz navarskogsamostana zbog neobičnih bavljenja. Mislim dasam vam već rekao: držali su ga vješcem. Uosta-

174

l o m . . . zar to i nije u izvjesnoj mjeri? U ono jevrijeme namjeravao otići u Toledo da izučava ka-balistiku. No to vas, dakako, malo zanima. Sad vasostavljam, gospo Katerino, idem spavati. Zaistasam iscrpljen.

Promatranje dragocjenosti mora da je još ipovećalo poznatu don Alonsovu nervozu, jer, dokse udaljavao, Katerina je opazila kako mu mišićina licu poigravaju više no ikada.

Posljednje prelatove riječi još su joj odzvanjaleu ušima. Drhtavom rukom prijeđe ona preko dr-htava čela . . . Sedam ili osam godina! . . . A prošloih je deset otkako je Garin bio obješen. Onda jenekim čudom dospio u onaj navarski samostan izkojeg su ga zbog vradžbina otjerali? Ili možda tajsamostan nikad i nije postojao? A upravo ta op-tužba za vradžbine osobito ju je uzbudila. Garinje obožavao drago kamenje i u tome je bio ravanzagonetnom svećeniku. A ipak, Katerina nikad nijevidjela da se bavi alkemijom. Sve ga je zanimalo,nema sumnje, ali nikakva laboratorija nije bilo ukući, u ulici Parcheminerie, a ni u Brazevju. Trebali iz toga zaključiti da se sakrio kako bi se mogaobaviti svojim ezoteričkim istraživanjima . . . ili jetakvu sklonost stekao pošto je izgubio imetak? Zarotkriće kamena mudraca nije moglo zaokupiti čo-vjeka koji je ostao bez ičega?

Katerina se odjednom prene iz sanjarenja. Neželeći više da time razbija glavu, zaputi se premaglavnoj kuli praveći se da ne vidi Tomasa koji seiznenada pojavio u dvorištu. Otkako je došla u tajdvorac, neprestano je nailazila na smrknutog paža.Uvijek joj se nekako pojavljivao na putu, odlazilaona u kapelu, glavnu kulu ili bilo kamo, i nikadanije mogla predvidjeti kada će banuti. Nije joj seobraćao, samo ju je gledao očima u kojima se bijesmiješao s pohotom, ali se držao predaleko i nije jojprilazio. Katerina, kojoj je to izduženo lice bilomučno, zaklela se da će se uvijek praviti da ga ine primjećuje. Tako je uradila i večeras, i bez za-ustavljanja popela se u Gauthierovu sobu.

175

Normanđanin se brzo oporavljao od Hamzineoperacije. Zahvaljujući svom čeličnom ustrojstvute brižljivoj čistoći kojom ga je okružio njegov li-ječnik, a isto tako i izvrsnoj ishrani u dvorcu, iz-bjegao je svim opasnostima koje pri ovakvim za-hvatima najčešće završavaju smrću. Na žalost, go-rostas kao da je izgubio pamćenje.

U stvari, gledao je bistro, svjestan onoga štoga okružuje i bio potpuno pri svijesti, no nije sesjećao ničega što se dogodilo prije onog trenutkakada je u kuli otvorio oči. Zaboravio je čak i svojeime, zato je Katerina očajavala. Kad joj je liječniksaopćio da je Gauthier došao k sebi, odmah je do-trčala, no čim se nadnijela nad krevet, silno se za-brinula. Gorostas ju je promatrao s očima punimdivljenja, kao da je neko priviđenje, no ničim nijeodao da je prepoznaje. Ona je pokušala razgovarati,rekla svoje ime, ponavljajući da je ona Katerina ikako je nemoguće da je se ne sjeća... ali Gauthierje samo odmahivao glavom.

— Oprostite mi, gospođo — promrmljao je. —Lijepi ste kao sunce, nema šta . . . ali ne znam tkoste. Ne znam čak ni tko sam ja — dodao je s tugom.

— Zoveš se Gauthier Malencontre. Sluga simi i prijatelj... Zar si potpuno zaboravio pro-šlost, sve naše nevolje, Montsalvv . . . Michela,Saru . . . i milostivog gospodina Arnauda?

Spominjući ime svoga muža, ona čak i zajeca,no tužni gorostasov pogled nikako da se ozari. Onopet odmahnu glavom.

— Ne . . . ničega se ne sjećam.Ona se tada obrati Hamzi koji je, s rukama

skrštenim pod bijelom odjećom, taj prizor šutkepromatrao iz prikrajka.

U onma joj se čitalo preklinjanje kad je šapa-tom upitala:

— Zar se zaista . . . ništa ne može učiniti?On joj diskretno dade znak da priđe i izvede

je napolje.— Ne! Više ništa ne mogu da učinim. Jedino

priroda ima moć da mu vrati sjećanje.

176

— Ali kake?— Možda psihički šok. Priznajem da sa.m se

nadao kako će to proizvesti tvoja prisutnost...no prevario sam se.

— A ipak, bio mi je tako odan... Mogu čakreći da me ljubio premda se nikada nije usudioda mi to kaže.

— Onda pokušaj da tu ljubav probudiš. Moždase dogodi čudo, a možda da do njega nikad i nedođe. U tom slučaju, bit ćeš ti njegovo pamćenjei svemu ćeš ga morati učiti iz početka.

Te je riječi ponavljala u sebi Katerina dok jeulazila u tijesnu sobu, osvijetljenu samo jednomvoštanicom. Gauthier je sjedio na pragu prozorai gledao u noć. S podvijenim nogama, odjeven uprugastu bijelu košulju, stegnutu u struku širokimpojasom, činio se viši no ikada. Kad Katerina uđe,on okrenu glavu izlažući svjetlosti svoje, od boliizmučeno lice, no njegove sive oči nisu više gledaleizgubljeno. Iako sasvim omršavio, Normanđanin jezadivljavao svojom pojavom. Katerina mu je nekadu šali znala reći kako liči na neku opsadnu spravu.Od toga je nešto i ostalo, no bolest je na svojnačin obilježila njegovo tvrdo lice grubih crta, po-mladila ga i učinila nježnijim. I krupne ruke sumu se nekako utanjile i postale bijele. Sada, kadnije ležao u krevetu, kao da je ispunio čitavu sobu.

Kad mu mlada žena priđe, on htjede ustati,no ona ga u tome spriječi položivši hitro ruku nanjegovo koščato rame.

— Ne . . . ne miči se. Zar još nisi legao?— Nisam pospan. Gušim se u ovoj sobi. Tako

je malena.— Nećeš još dugo u njoj ostati. Kad dovoljno

ojačaš i budeš mogao jahati, otići ćemo . . .— Otići? 7ar ćete me povesti sa sobom?— Uvijek si me pratio — reče Katerina s tu-

gom. — Onda ti je to bilo sasvim prirodno . . . Zarviše nećeš da pođeš sa mnom?

On odmah ne odgovori i Katerini se srce stisneod bola. Sto će biti ako odbije? Ako odluči da

12 Katerina, knjiga V I77

drugdje potraži sreću. Ona mu više ništa ne pred-stavlja, tek lijepu ženu, jer mu se pamćenje uga-silo. A nikada, baš nikad nije toliko trebala njega,njegovu snagu, neuništiv oslonac koji je predstav-ljao. Odavna je bila navikla da između boli i sebevidi snažne Gautiherove grudi. Zar ga je ponovonašla i spasila od užasne smrti samo zato da ga jošsigurnije izgubi? Ona osjeti kako joj suze naviruna oči.

— Zar mi nećeš odgovoriti — šapne ona pro-muklo.

— Ne znam što da vam kažem. Toliko ste li-jepi da bih za vama išao . . . kao za zvijezdom. Noželim li da otkrijem svoju prošlost, možda je boljeda krenem sam. Nešto u meni govori da morambiti sam, da je oduvijek tako i bilo...

— Ne, to nije istina. Tri pune godine gotovose i nisi odvajao od mene. Skupa smo stradavali,zajedno se borili, branili svoje živote, toliko si meputa spasio. Sto ću ako me ti napustiš?

Ona se spusti u podnožje kreveta, srvana tomnovom tugom. Zaklanjajući lice drhtavim rukama,bolno prošapta:

— Preklinjem te, Gauthier, ne ostavljaj me!Bez tebe sam propala . . . propala!

Gorke suze poteku joj niz prste i ona se osjetisama, od svih napuštena. Tu je redovnik, taj živikošmar ukopan među zidine ovoga dvorca, pa če-žnja za rodnim krajem, za sinom, i najzad bijesnaljubomora čije ujede osjeti kada god pomisli namuža. A sad joj, eto, i Gauthier okreće leđa, zabo-ravio je čitavu prošlost, a to je i više no što možeda izdrži...

Ona začu kako joj šapće:— Ne plačite, gospo. Ako vam je zaista tako

teško, poći ću s vama . . .Kupajući se u suzama, ona ga ozlojeđeno po-

gleda.— To liči na sažaljenje ili na prepuštanje sud-

bini. Ali, nekad si me volio. Samo si za mene i

178

živio... Ako te je već napustilo pamćenje, bar bime tvoje srce moralo prepoznati.

On se prigne i zagleda se u njeno zaplakanomolećivo lice.

— Toliko bih želio da mi se povrati sjećanjereče on tužno. — Ne bi uopće bilo teško zavo-

ljeti vas. Tako ste lijepi! Reklo bi se da ste stvo-reni iz svjetlosti. Oči su vam nježnije od noći...

On bojažljivo primi mladu ženu za podbra-dak i malo ga podigne kako bi bolje vidio baršu-naste zjene koje su blistale od suza. Zgrčeno liceNormanđaninovo gotovo se priljubilo uz njeno iKaterina ne odoli nagonu. Učini joj se da opetčuje Hamzin šapat: „Pokušajte probuditi tu lju-bav . . . " Zato, ona zamoli:

— Poljubi me!Osjeti kako on oklijeva. Malo se pridigne te

sama potraži njegove usne i ogrlivši ga, sasvimse priljubi uz njega. Njegova stisnuta usta ne uz-vrate odmah poljubac, kao da su zastala u pre-dvorju naslade. A onda odjednom Katerina osjetikako su oživjela divljom vatrom, dok su je Nor-manđaninove ruke stale čvrsto stezati. Tako za-grljeni svale se na krevet.

Pod njegovim silovitim poljupcima Katerinaosjeti kako joj tijelo, netaknuto već dugo vre-mena, zapljuskuje nezadrživi val pohote. PremaGauthieru uvijek je osjećala duboku nježnost, ikad mu je maločas pružila svoje usne, mislila jesamo izazvati u njemu šok koji bi mu povratiopamćenje. No sada se i u njoj stala razbuktavatipožuda isto onako brzo kako je osjećala da rasteu tijelu priljubljenom uz njezino... Sviješću jojmunjevito proleti misao na muža, no ona je lju-tito otjera. Ne, čak je ni sjećanje na njega nećespriječiti da se poda svome prijatelju. A zar jenjega isto takvo sjećanje spriječilo da drugu oba-spe poljupcima i milovanjima? Nošen krilimaosvete, očekivani užitak penjao se sve brže, noKaterina osjeti kako Gauthierove nervozne ruke

l 2 * 179

uzalud pokušavaju razdriješiti mnogobrojne sponena njenoj haljini. Ona ga blago odgurne.

— Čekaj! Ne budi tako nestrpljiv.Ona se hitro izmakne i skoči na noge. Mutno

svjetlo voštanice nije joj se činilo dovoljnim, anije htjela da se poda kriomice ni u mraku. Že-ljela je da joj se i lice i tijelo kupaju u svjetludok je bude posjedovao. Ona uzme voštanicu iupali oba svijećnjaka koja su stajala na škrinjido zida. On je sjedio na krevetu ne shvaćajućizašto to radi.

— Čemu sve to? Dođi... preklinjao je ne-strpljivo pružajući prema njoj ruke, spreman dase baci na nju.

No ona ga zadrži pogledom.— Počekaj, kažem t i . . .Ona se odmakne nekoliko koraka, a onda,

opazivši na stolu nož, hitro raskida spone na svo-joj haljini, svuče je s nekom radosnom žurbom, apodsuknja od bijelog satena i fina košulja skliznugotovo same. Pohlepne sive oči pratile su svakipokret, gutale tijelo koje se pred njima otkrivalo.Katerina ih je osjećala na svojim grudima, tr-buhu, bedrima i uživala u njihovu milovanju.Kad je i posljednji komad odjeće bio odbačen, onase protegne kao mačka u toplom svjetlu svijeća,a onda se zavuče u krevet, opruzi se i raširi ruke.

— Dođi sada!Tada on poskoči.

— Katerino!Viknuo je njeno ime kao zov u trenutku kad

se strast ne može dalje obuzdavati, a sada je da-šćući i zbunjeno promatrao njeno ljupko lice inježno ga milovao.

— Katerino — ponovi o n . . . Gospo Katerino!Da li ja to sanjam?

Val radosti zapljusne mladu ženu. Hamza jeimao pravo. Ljubav se probudila, učinila čudo .. .Čovjek što ga je grlila nije više bio tuđinac, tijelo

180

iz kojega je iselila duša. Opet je postao ono štoje bio i ona osjeti sreću za kakvu odavna nijeznala. A kad on pokuša da izmakne, ona ga za-drži i privije se uz njega.

— Ostani!... Da, zaista sam to ja . . . Nijesan, no ipak me ne ostavljaj. Objasnit ću ti ka-snije. Ostani i ljubi m e . . . Noćas pripadam tebi.

Preslatka su bila usta koja su se nudila, od-više čeznutljvo tijelo što ga je Gauthier stiskao.A bio je to i davni, predugo i okrutno suzbijansan da najzad posjeduje obožavanu ženu. Imao jeutisak da se budi iz nekakva sna, no topla kožai omamljujući miris puti predstavljali su uzbu-dljivu stvarnost. On se strastveno preda. Stade senjome opijati kao prejakim vinom za kojim jepohlepan muškarac žeđao beskonačno dugo. A iKaterina se ushićeno, gotovo životinjskom radostiprepusti tom pravom uraganu strasti.

Međutim, nekako usred noći, učini joj se dačuje nešto neobično, kao da netko otvara sobnavrata. Ona se uspravi, osluhne, dade Gauthieruznak da šuti. Svijeće su dogorijevale, no svjetlaje bilo dovoljno da sasvim jasno vidi kako sevrata ne miču. Ni buka se nije čula . . . Katerinapomisli da se radi o obmani, pa se vrati ljubav-niku ne misleći više na vrata . . .

Već se bližila zora kad je Gauthier najzadzaspao. San mu je bio dubok, a hrkanje se tolikorazlijegalo kulom da se Katerina nasmiješila. Bilesu to prave pobjedničke trube. Gledala ga je je-dan časak kako spava mirno, opušteno, s polu-otvorenim ustima. U njegovu orijaškom tijelu,zavaljenom preko izneređenog kreveta, bilo je ne-čeg djetinjastog. Osjetila je prema njemu dubokunježnost. Znala je da je ljubav koju joj je po-klonio čista. Gauthier je htio da zadovolji nju ane sebe, i ta ljubav unije toplinu u sleđeno Kate-rinino srce.

Ona se oprezno nagne nad spavača i poljubiga u sklopljene vjeđe, a zatim se žurno obuče jerse prije dana htjela vratiti u svoje odaje. Nije bilo

181

lako navući odjeću s pokidanim sponama, no ipakih je opet nekako namjestila. Kad je bila gotova,ona se iskrade napolje i u čarapama siđe kame-nim stepeništem kako joj koraci ne bi odjekivalikulom. Nad dvorcem nebo je već počelo rudjeti,po hodnicima baklje su se pušile i gasile. Gotovoposvuda stražari su spavali oslonjeni o koplja pase Katerina vratila u svoju sobu ne susrevši ni živeduše. Prosto je pobacala odjeću koju je dotadpridržavala rukama a onda se zavukla pod svježeplahte s uzdahom olakšanja. Osjećala se mrtvaumorna od burne noći, no istovremeno, i čudesnooslobođena od njenih aveti, gotovo sretna. Da-kako, nije to bila ona opojna, predivna klonulostkakvu je samo s Arnaudom znala osjetiti. U na-ručju čovjeka, jedinog kojeg je istinski ljubila,Katerina se rasplinjavala, odricala same sebe, sta-pala se s njim u jedno tijelo, jednu dušu. Alinoćas, velika nježnost koju je osjećala za Gau-thiera, silna želja da mu duh oslobodi od opasnemagle ludila, te glad njenih vlastitih čula potpunosu joj nadomjestili istinski duboku strast. Do-znala je kakvo tjelesno i duhovno smirenje možedonijeti vatren i iskreno zaljubljen muškavac, kadje u izvjesnoj rmeri potisnuo i nespokojstvo štoga je izazvala zagonetna pojava Fray Ignacija . . .

Na ono što će donijeti slijedeći dani, na pro-mjene koje će u njenu životu izazvati intimni od-nosi uspostavljeni s Gauthierom, Katerina nijehtjela da misli. Bar ne sada . . . Kasnije . . . Su-tra! . . . Trenutačno, ona je tako umorna, tako želj-na sna. Vjeđe joj se sklope i ona utone u nekuslatku opuštenost.

Odjednom, ona osjeti kako joj nečija rukalagano miluje trbuh i bedra, i trgne se iz sna.Bilo je još rano, i u danjem svjetlu jedva se na-zirao prozor. Katerina kao kroz maglu razabra po-red sebe na krevetu neku priliku, ali ne prepoznaodmah posjetioca, toliko je bila pospana. Svježinazore i ruka koja je nastavila da je miluje, nagloje razbudi. Plahte i pokrivači bili su odbačeni

182

udno kreveta i mlada je žena drhtala potpunogola. Toga časa prilika se pomakne i nadnese nadnju. S očima raskolačenim od užasa, Katerina naj-zad primijeti da je to Tomas de Torquemada, nojedva ga je prepoznala, toliko je ličio na demona.Oči mu iskočile iz duplja, čeljusti mu poskakivale,zubi škrgutali, a laka pjena udarila na u s t a . . .U silnom strahu ona htjede da viče, no usta jojsurovo začepi njegova ruka. Uzalud pokuša da gaodgurne. Nokti joj ogrebu jednu dojku, surovudarac koljenom razmakne joj noge i ona osjetikako ju je poklopilo golo. hladno, znojavo tijelokisela mirisa.

S osjećajem gađenja stade da se svija podmladićem, no on je tako snažno pljusne da od togazastenje. Cerio se i šaptao:

— Bez scena, drol jo! . . . Noćas sam te u kulizatekao s tvojim slugom . . . Kako si samo uživala,bludnice! Razumiješ se u muškarce, hm, besram-nice . . . E pa, sad sam ja na r e d u . . . Poljubi me,K a t e r . . .

Uvrede je prekidao muklim ogavnim stenja-njem i slinavim poljupcima, od kojih se Katerinipovraćalo. Prikliještio je mladu ženu čvrsto i po-mamno, ali mu prenadraženost nije dopuštala dasvoju žrtvu obljubi. Katerina se gušila dok ju jeTomas ujedao za usne ili joj koščatom rukom za-tvarao usta. Više nije ni mislila na svoj položaj,jedino se instiktivno upirala da odgurne to ljigavostrašilo, tu odurnu moru. Nije mogla ni zamislitida postoji tako demonska požuda kakvom je mla-dić bio opsjednut. Pa ni sam Gilles Rais nije biotoliko ogavan.

U jednom trenutku, pritisak ruke na njenakoljena olabavi. Ona se time okoristi i ugrizeTomasa tako divlje da on krikne i instinktivnopovuče ruku. Ona tada zaviče iz sve snage, na-gonom ugrožene životinie.. . Ni kiša udaraca kojise na nju sručiše ne uspije da je ušutka. Sada sei on derao, ponesen pravom provalom mržnje.Napola umlaćena, Katerina je jedva čula snažno

183

lupanje na vratima. Uslijedi štropot polomljenihdasaka i okova na vratima. U prvim zracima suncaona ugleda Jossea kako odbacuje gredu kojom jesrušio vrata, što ih je Tomas sigurno bio zaklju-čao. Negdašnja se skitnica baci na krevet, povučeTomasa i uze da ga liječi od njegove umišljenosti.Zaklanjajući se za zavjese izneređenog kreveta,Katerina zatvori oči da više ne mora gledati,no jasno je čula mukle udarce u paževo tijelo ibujicu najrjeđih pariških kletvi što ih je Jossena njega sasuo.

Još jedan udarac šakom, posljednji udaracnogom u mršavu stražnjicu mladog satira i Tomasse, gol kao na dan rođenja, nađe na hodniku iz-bačen poput običnog zamotuljka. Uostalom, tekšto je dotakao zemlju, već se u trku izgubio, aJosse je gunđajući otišao iza ormara i odanle iz-vukao dvije male sobarice koje su na viku biledotrčale pa se ondje sakrile. On im pokaže Kate-rinu kojoj su, onako sklupčanoj u krevetu, virileispod navučenih plahta jedino oči, još uvijek ispu-Mjene užasom.

— Pobrinite se vas dvije za gospu Katerinu,a ja odoh da kažem monsinjoru nadbiskupu štomislim o njegovu milu pažu. Zar se ikad vidjeloodvratnijeg malog gada? Niste valjda ozbiljnijepovrijeđeni, gospo Katerino? Udarao je kao ludkad sam ja upao.

Smireni Parižaninov ton povrati Katerini hra-brost. Čak pokuša da mu se nasmiješi.

— Mora da sam puna modrica, ali ništaozbiljno. Hvala vam, Josse. Bože, što bi se dogo-dilo da nije bilo vas. Kakva li užasa! A tako mladmomak. Ne mogu još da zaboravim tu moru —doda ona gotovo plačući.

— Nikakve veze nema to s mladošću. Sve mise čini da je taj Tomas opsjednut demonom. Do-voljno je da ga malo bolje pogledate i već viditeda mu je okrutnost u krvi... a i klice još mno-gih poroka. Žalim samostan u koji se sprema da

184

uđe a žalim i samog Boga. U tom će mladiću do-biti strašnog službenika.

Namrštenih obrva i zamišljen, Josse je biozastao nasred sobe i odsutno se zagledao u suncekoje je već bilo odskočilo, iznenada on promrsi:

— Mladić je dobio dobre batine, gospo Kate-rino, no bolje bi ipak bilo da se ovdje više ne zadr-žavamo. Čim Gauthier bude u stanju da krene . . .

— Mislim da već i sada može. Vratilo mu sepamćenje.

Josse Rallard podigne glavu i začuđeno po-gleda mladu ženu.

— Ozdravio je? Ali još jučer, kad sam prednoć otišao da ga obiđem, bio je uvijek u teškomstanju.

Katerinu, kojoj su male sobarice pregledaleogrebotine, obli rumen i ona zbunjeno odvratipogled.

— Čudo se dogodilo noćas! — odvrati onakratko.

Nastade tajac koji samo poveća Katerininuzabunu.

— Pa dobro! — reče najzad Josse — ondamožemo uskoro na put.

Zatim mirno izađe iz sobe prepuštajući Ka-terinu brizi njenih služavki.

Sat kasnije don Alonso, krajnje ljut, najavise kod Katerine. Izgledao je nervozniji i uzbuđe-niji no ikad. Lijepe ruke neprestano su mu setresle, a njegov inače duboki glas postajao je namahove visok i piskutav. On uze da se mladojženi ispričava bujicom često nerazumljivih riječi,no ona odmah shvati da će Tomasa otpustiti.

— Na taj me korak prisiljava nemila zgoda,prijateljice moja. Sutra će taj nevaljalac otići udominikanski samostan u Segoviju, kad već to-liko do toga drži, pa neka bude na korist tamo-šnjim očima. Želim im svaku sreću.

185

— I ja, vaša svjetlosti, sutra odlazim, akonemate ništa protiv.

— Kako? Zar već? Ali vaš sluga?— Sasvim je u stanju da krene s nama.

Mnogo ste me zadužili monsinjore! Vaša dobrota,vaša velikodušnost...

— Hajte, hajte! Ostavimo t o . . .On se na trenutak zagleda u mladu ženu. Sje-

deći u visokoj ravnoj stolici, sva u crnom baršunukoji joj je pokrivao vrat sve do brade i ruke dozglavaka, bila je oličenje dostojanstva i ljupkosti.On joj se očinski nasmiješi.

— Kad je tako, uzletite ponovo, lijepa ptico!No za vama ću žaliti, iskreno žaliti. Vaša prisut-nost unijela je sunce u ovaj tmurni dvorac...Najzad, takav je život. Pripremit ću sve za vašodlazak.

— Monsinjore! — zbunjeno će Katerina. —Kakve li dobrote!

— Ne radi se tu o dobroti — reče don Alonsosmijući se. — Dobro znate da sam ja stari esteta,zaljubljen jedino u ljepotu i sklad. Kad samopomislim da je žena kao vi putovala taljigamaprostrtim slamom, sav se naježim. Nećete valjdadopustiti da me čitava života muči kajanje i ne-miran san.

Umjesto odgovora, Katerina se baci na ko-ljena i s poštovanjem poljubi nadbiskupov prsten.Val uzbuđenja prijeđe preko Fonsekina zagasitalica. On je hitro blagoslovi, a onda joj na prignutuglavu položi svoju ruku.

— Ja i ne znam kamo zapravo idete, kćeri,a i neću da vas ispitujem. No predosjećaj mi go-vori da idete u susret opasnosti. Ako iskušenjakoja vas očekuju budu odviše teška, sjetite se daovdje imate prijatelja i dom. Oboje će vas uvijekočinski prihvatiti — završi on bučno brišući noskako bi sakrio uzbuđenje.

Uz živo šuštanje grimizne brokatne odjeće,njegova presvjetlost nadbiskup od Sevilje udaljise dajući do znanja da ide izdati naređenja i za-

186

branjujući mladoj ženi da se upliće u bilo što upogledu njena odlaska . . . Napomenuo je samo daće se nakon dva sata opet naći za ručkom.

Čim on zamuknu, Katerina pojuri u glavnukulu. Zurilo joj se da vidi Gauthiera, premda jemalo bila i razočarana što on još nije došao dapotraži nju. Možda je još uvijek spavao. Zadižućiobjema rukama haljinu, ona se hitro uspne muč-nim stepeništem, gurne pritvorena vrata i nađe sepred svojim prijateljem. On je sjedio u podnožjukreveta i rukama obuhvatio glavu, te nisi mogaoznati da li razmišlja, spava ili možda plače. Izgle-dao je tako potišteno da se Katerina sasvim smela.Nadala se da će Gauthiera zateći sretna, potpunosabrana i sasvim vesela od ugodno provedene noći.A ništa od svega toga. Sve je mogla prije očeki-vati nego takvo držanje.

Ona odmah klekne pred gorostasa i primi gaza obje ruke. Bile su mokre.

— Gauthier! — uzdahne ona potreseno — Štoti je?

On okrene prema njoj od plača izobličeno lice,a u očima mu se istovremeno ocrtavala nevjericai očajanje. Gledao ju je kao da i nije sasvimstvarno biće.

— Bože moj! — prošapta ona, spremna da isama zaplače — pa ti me plašiš!

— Dakle — promrsi on tiho — nije bio san!Zaista ste to v i . . . nisam ono sanjao!

— Sto!— Proteklu noć . . . nezamislivu noć! Nisam

dakle bio u bunilu! Toliko se toga čudnog dogo-dilo u mojoj glavi... toliko toga nejasno prohu-jalo. Naposljetku više nisam znao što je stvarnost,a što tlapnja.

Katerini se ote uzdah olakšanja. Bojala seda se bolest nije vratila. Tiho, sabrano i sa mnogoobzira ona reče:

— Ne. Prošle si noći opet postao ono što sii bio. A . . . postao si mi i ljubavnik — doda onaotvoreno.

187

On je uhvati za ramena i znatiželjno se za-gleda u lijepo lice koje ga je promatralo.

— Kako to? Zašto ste mi se odjednom baciliu naručje? Što se dogodilo? Kako smo se moglitoliko zaboraviti? Ostavio sam vas u Montsalvvju,a za tičem vas.. . ali, gdje se mi, u stvari, na-lazimo?

— U Coki, u Kastiliji! Kod seviljskog nadbi-skupa Alonsa de Fonseke.

On ponovi kao u snu:— U Coki... u Kastiliji! Kako smo stigli

ovamo? Ne mogu da se u tome snađem.— A čega se zapravo sjećaš?— Posljednje čega se sjećam bila je jedna

bitka. Bandite iz šume Oca, u čijem sam bio zato-čeništvu, napali su algauzili. Vojnici su mislili dasam i ja razbojnik, pa sam se morao braniti. Biosam ranjen. Dobio sam strašan udarac i mislioda mi je pukla glava. A onda . . . ničega više! Da,ipak... sjećam se da sam bio žedan, da mi jebilo hladno . . . U pamćenju mi je ostao i jak, ne-prekidan vjetar . . .

„Kavez", pomisli Katerina čuvajući se da nespomene užasno mučilo. No ipak je Gauthieru tre-balo pomoći da potpuno vrati pamćenje.

— Kako si pao u ruke onim banditima s Oke?Jedan putujući pjevač, Firentinac, na kojega sinaišao u klancu Roncevaux, rekao mi je da je vi-dio kako si pao pod udarcima navarskih brđana.Oni su te zatim bacili u jedan bezdan, i što dati krijem, držala sam te mrtvim.

— I ja sam to vjerovao. Bio sam ranjen. Na-pali su me kao ose. Zatim su mi skinuli odjećui bacili me u ponor. Prirodno bi bilo da sam serazmrskao, no Bog me je štitio. Zapeo sam za nekodrvce, a kad sam uslijed hladnoće došao k sebi,opazio sam da sam se zapleo u krošnju. Onakogol, drhtao sam kao prut, a spuštala se noć. Osje-ćao sam se nemoćan kao dijete, a ipak, htio samda živim. Iako sam izgubio dosta krvi, bio sam ustanju da razmišljam. Da se uzverem puteljkom?

188

Bilo je to opasno: uslijed iscrpljenosti ne bih semogao penjati, a zatim, pao bih u ruke napada-čima. Tko je mogao reći nisu li ostali na putu ivrebali na nekog putnika zatečena noću. Taj putbi me dotukli prije nego bi me strmoglavili ubezdan. . .

Razmišljajući tako, primijetih kako se podamnom u dolini pale vatre. To me ohrabri. Mislećida su ono nesumnjivo pastiri ili drvosječe, staosam polako silaziti hvatajući se za stijene i grmovekupina. Nikako ne bih mogao reći koliko je tra-jalo to moje spuštanje. Uskoro, kao jedini puto-kaz ostali su mi crveni plamenovi. Kako sa;a uspiosići a da nisam slomio vrat, još mi je i sad za-gonetno . . .

— I, pastiri su te prihvatili, liječili? — upitaKaterina.

— Prihvatili, da, liječili također, ali to nisubili pastiri!

— Nego tko?— Ljudi jednog plemića-pljačkaša koji hara

tim krajem; to je Vivien d'Aigremont.Katerina namršti čelo. Čula je kako to ime

spominju, i s kakvim užasom, svećenici u Ronce-vauxu a i seljaci u Saint-Jean-Pied-de-Portu.

— Kako si im umakao?— Nisam baš sasvim. Zvijer je taj Vivien

d'Aigremont, jedna od onih grabežljivih, sa stalnokrvavim kandžama. Prihvatio me samo zato jerje procijenio da imam dobru tržišnu vrijednost.Liječili su me, nema šta, ali i okovali u lancečim sam bio u stanju da ih nosim, i tako me od-veli u Pampelunu gdje me je grabežljivac prodaokao roba, vrlo skupo, vjerujte! Vrijedim vam japriličan broj škuda — doda Gauthier s gorkomironijom. — Kupio me biskup u tom gradu damu čuvam pse. Bile su to krvoločne životinje, noipak manje nego njihov gospodar. Kad su im jed-nog dana bacili za hranu živog dječaka, pobjegaosam, iako ne baš lako. Neprestano sam se bojaoda me ne uhvate jer sam znao što me tada čeka:

189

ista sudbina kao i onog nesretnog dječaka. Alinisam poznavao zemlju ni njen prokleti jezik.Sreo sam čovjeka koji me je razumio i to je po-spi ješilo moju propast: bio je to jedan od banditas Oke i on me poveo među svoje drugove. Takoje umjesto okova i psetarnika došlo samo novozlo. Još sam jednom kovao planove za bijeg, aonda su naišli alguazili. Zbog moga visokog stasasigurno su me držali za vođu. Uostalom, kako sami mogao razumjeti što govore? Premlatili su mei zarobili... Što je bilo dalje, poznato vam je si-gurno bolje nego meni.

— Zaista mi je poznato.Katerina nježno pomiluje hrapavo lice Nor-

manđaninovo.— Strašno si se napatio, Gauthier, ali vidiš,

uvijek sam vjerovala da ti smrt ne može ništa-Neuništiv s i . . . kao i sama zemlja.

— Zemlja može da se grči, surva, a ja samčovjek kao i svaki drugi.

A kako Katerina nije skidala ruku s njegovalica, on je blago odgurne i reče:

— Sad ste vi na redu, gospo Katerino. Akoželite da shvatim, morate mi reći. . . sve, razu-mijete li?

Ona se odmakne i obori malo glavu, no od-mah se uspravi i ode sjesti na klupu kraj prozora.Nikad i nije mislila da izbjegne iskreno objašnje-nje. Zar mu još u toku prošli noći, dok su mah-nitali od strasti, nije bila obećala: „Sutra ću ti svereći,"

— Doznat ćeš sve! Nisam namjeravala da tizatajim ma i najmanju sitnicu. Dakle, kad namje firentinski svirač donio vijest da si pred nje-govim očima poginuo . . .

Priča potraja dugo. Katerina je govorila po-lako i neprestano razmišljala o onome što će reći,kako ništa ne bi zaboravila. Nije izostavila ni je-dan detalj. Sve je obnovila: bijeg iz Montsalvvja,hodočašće Bogorodici u Puy, odlazak s hodočasni-

190

cima, susret s Ermengardom de Chateauvillain iJosseom Rallardom, krađu rubina svete Foy, do-lazak Jeana Van Eycka s pismom vojvode bur-gundskog, mrska očitovanja Fortunatova, bijeg izRoncevauxa sa Josseom, i najzad spašavanje njegasama, Gauthiera, u Burgosu pijanom od krvi, tezajednički dolazak u crveni dvorac nadbiskupaFonseke. Gauthier je nijednom ne prekinu, ni natrenutak ne skinu s nje svog znatiželjnog pogleda.Kao da se želio uvjeriti da li mlada žena zaistamisli onako kako govori. Kad je završila, on samoduboko uzdahnu, ustade, ode do prozora i položinogu na klupicu koja je na tom mjestu popunja-vala praznu udubinu.

— I tako su milostivog gospodina Arnauda, ustvari, zarobili Mauri!

Istog trenutka Katerina zapljusne žestok valljubomore.

— Dobrovoljni zarobljenik! Zar ti nisam re-kla da je svojevoljno pošao za onom ženom? Zarti nisam ponovila Fortunatove riječi? Inovjerkaje ljepša od dana — kazao je on — i moj se mužzaljubio na prvi pogled.

— A vi ste u to povjerovali? Tako inteli-gentna žena! Sjetite se samo kako je Fortunat biofanatično odan svome gospodaru. Sjetite se po-sjeta što ih je svakog tjedna i po svakom vremenučinio bolnici za gubavce u Calvesu. A vi i ne znate— jer ste bili odsutni — koliko se razbijesnio kadje gospodin Breze došao u Montsalvv te je svatkopomislio da se preudajete. Nikad nisam čuo bje-somučnije vike nego onda kad se vatreno zakli-njao da će vam se osvetiti zbog te izdaje. Fortunatvas mrzi, gospo Katerino, i bio bi rekao bilo štosamo da vas porijedi.

— Do te mjere ne bi mogao lagati. Zar senije zakleo, spasom svoje duše da se upravo utom trenutku Arnaud sladi ljubavlju u palačisvoje princeze. A tko bi pristao da radi udovo-Ijenja jednoj običnoj mržnji dovede u pitanje svojvječni spas?

191

— Takvih ima više no što mislite. Dakako,moguće je da je gospodin Arnaud onamo prostoobasut ljubavlju. No tko vam jamči da je i uz-vraća? Uostalom...

Gauthier se naglo okrene pa se, onako visok,ustremi na Katerinu:

— Vi ne biste krenuli na tako nesmotren put,gospo Katerino, da se još ne nadate. Vratili bistese u Montsalvv, možda na dvor kralja Karla gdjebi vas gospodin Breze dočekao raskriljenih ru-ku. . . ukoliko se prije ne biste sjetili ljubavi ve-likog vojvode Zapada. Žena kao što ste vi, nikadne priznaje da je pobijeđena, znam to bolje negoitko. A da je gospodin Arnaud za vas tobože zau-vijek izgubljen, pričajte vi to drugome, gospo Ka-terino. Nikada tome neću nasjesti.

— A jesi li baš sasvim siguran da mu želimpredbaciti samo nevjeru? Hoću da uživam u nje-govoj zabuni kad postane svjestan činjenice da on,kršćanin i kraljev kapetan, guguće sada kao za-ljubljen golub pred nogama jedne Maurkinje, azatim . . .

Gauthier naglo pocrveni od srdžbe.— Ne držite me budalom, gospo Katerino!

Išli biste tamo jedino zato da svom suprugu upri-ličite scenu ljubomore?

— A zašto ne!Prekrstila je na grudima ruke i izazovno se

isprsila, kao ratoboran pjetlić. Prvi put nakon za-jedno provedene ljubavne noći oni su se staliprepirati.

— Jer nije istina. Jer ste uvijek ljubili samonjega, jer bjesnite i na samu pomisao da je sadau naručju druge, i jer nećete mirovati sve dotledok ga, i pod cijenu najvećih muka, ne prona-đete . . . i nanovo osvojite.

— Da ga kaznim za njegovu nevjeru.—• A kojim pravom? Tko je prvi postao ne-

vjeran? Hoćete li da opet porazgovorimo o gospo-dinu Brezeu? Mora da je dobro upoznao vašuljepotu kad se o njoj izražavao onako zanosnim

192

riječima. Ako mu niste dali nekakvo jamstvo, kakoje mogao pretpostaviti da ćete se za njega udati?A kakve li je tek muke morao proživljavati on,izopćen i zatočen u Calvesu kad je čuo tu radosnuvijest. Jer Fortunat mu ništa nije prešutio, znaliste to. Da sam se ja zatekao na njegovu mjestu,bio bih pobjegao i pohitao da vas istjeram iznaručja vašeg ljepuškastog viteza, a onda bih vasvlastitim rukama ubio, prije nego bih sebi sudio,

— Ti možda i b i . . . jer me ljubiš — reče Ka-terina s gorčinom — ali on nije tako mislio.

— Upravo zato što vas je ljubio, čak i višenego sama sebe, hrabro je prigušio sve svoje bolikako bi vama omogućio da započnete nov život.Vjerujte, ljubomora koja peče vas nije ništa upoređenju s onom što je izjedala njega u onojužasnoj samoći. Mislite li da ću ikada zaboravitikako je taj izmučeni čovjek izgledao kad samga posljednji put vidio koračati po suncu uz bren-canje mrtvačkog zvona i tužnu svirku gajdi, sajednim drugim suncem u rukama?

To brutalno podsjećanje na najstrašniji danu njenu životu natjera Katerini suze na oči. Onasklopi vjeđe i zatetura.

— Šuti! — preklinjala ga je — Smiluj se,prestani!

— Onda prestanite da me obmanjujete — rečeon blago — ne obmanjujte dalje ni sebe. Zaštopokušavate da lažete i meni i sebi? Valjda zbogprotekle noći?

Njoj odjednom zaiskre oči.— Možda zaista zbog protekle noći. Možda

me prošla volja da idem u Granadu.— Ima dana — reče Gauthier umorno — kad

se očito borite sama sa sobom. Čas vas ljubomoratjera prema gradu u kojemu živi vaš muž, časpadate u iskušenje da od tuge odustanete i vra-tite se svom djetetu, te mirnom i bezbrižnom ži-votu. Ono što se dogodilo prošle noći nije ništaizmijenilo.

— Zašto to kažeš?

13 Katerina, knjiga V I93

— Jer znam. Sinoć ste mi dali divan... ne-očekivan poklon, ali iz dva razloga: najprije, izsamilosti.

— Gauthier! — usprotivi se Katerina.— Pa da! Prvenstveno iz milosrđa, jer ste me

pod svaku cijenu htjeli izliječiti, no isto tako izrazočaranja. To je bila svojevrsna osveta za ne-snosne slike koje se javljaju u vašim besanimnoćima.

— Ne! — zastenje Katerina s plačem u glasu.— Ne radi se o tome, ne samo o tome — popravise — sinoć sam bila sretna i ja, kunem ti se.

Normanđaninovo zgrčeno lice ozari neobičnoblag osmijeh.

— Hvala vam za te riječi! Ja zaista vjerujemda me volite, gospo Katerino, a l i . . . — i on pr-stom upre u vrat mlade žene pokazujući na teškikriž od zlata i bisera što joj ga je sam biskupokačio nekoliko dana ranije, i koji je blistao nanjenoj haljini od baršuna — možete li se zakletiBogom da ne ljubite njega, svog supruga i gospo-dara? Dobro znate da ćete ga ljubiti do posljed-njeg daha.

Mlada žena ne odgovori ni riječi, samo oboriglavu i pusti da joj suze slobodno teku po tamnojhaljini.

— Eto vidite — reče Gauthier raznježeno —zato o ovoj ludoj i predivnoj noći, koja će meniostati u sjećanju, a preklinjem vas da je vi zabo-ravite, nećemo više nikada govoriti...

— Znači li to da me više ne voliš? — upitaKaterina gotovo bez glasa.

Uslijedi trenutak mučne tišine, a onda Nor-manđanin muklo prošapta:

— Samo Bog zna da vas nikad nisam višeljubio. No upravo zbog te ljubavi molim vas dana nju zaboravite. Ako to ne uradite, život će mipostati pakao... i morat ću vas napustiti. Sadćemo odavde otići i proslijediti putom koji će nasodvesti u kraljevstvo Granade. Pomoći ću vam dapronađete gospodina Arnauda . . .

194

Ima stvari za koje još ne znaš. Možda višei nemam prava na svoga muža Arnauda de Mont-salvy.

— Kako to mislite?— Da možda nisam imala prava da se za nje-

ga u d a m . . . jer se bojim da je moj prvi mužjoš živ.

Namrštivši čelo od iznenađenja, Gauthier senijemo zagleda u mladu ženu. Tada ona brzo, kaošto se oslobađamo nesnosna tereta, ispriča svojezaprepaštenje pred iznenadnom pojavom jedno-okog redovnika, pa strah zbog toliko neobičnih po-dudarnosti i najzad sinoćnju posjetu riznici i ne-podnosivu neizvjesnost s kojom je odande izašla.Bila bi, nema sumnje, nastavila nizati svoja stra-hovanja i obzire da je Gauthier nije iznenadauhvatio za ramena i stao njome tresti kao da ježeli razbuditi od neke tlapnje. Sasvim je bio pro-blijedio.

— Prestanite, gospo Katerino, i . . . poslušajteme! Otići ćemo, čujete li, smjesta ćemo otići izovog dvorca, i nećete se ni okrenuti! Inače takomi Odina,1) vi ćete poludjeti. To je za vas i pre-više. Prestanite da sanjate budna, napustite ovajkraj obmana i ukletosti. Proslijedite svojim putomi mislite samo na jedno: vi ste i pred Bogom ipred ljudima žena Arnauda de Montsalvv, nositenjegovo ime, a rodili ste mu i sina. Tome se nemašto dodati. Ostalo zaboravite!

— A ako je onaj redovnik ipak Garin deBrazev?

— Zašto biste to morali znati. Za čitav svijet,a nesumnjivo i za njega sama, on je bio obješen.Da je uspio umaknuti i započeti nov život, pa damu se prohtjelo nekih promjena, ne bi vas onostavljao tako dugo u neizvjesnosti. Njegovo vamdržanje nameće i vaše. Garin de Brazev je mrtav,čujete li, „mrtav". Živ je samo Fray Ignacio kojis njim nema nikakve veze. A sada hajdete da sespremite i napustimo što prije ovaj ukleti dvorac.

J) Odin ili Wotan, bog iz skandinavske mitologije.13* 195

U taj čas tišinu pustog, suncem okupanogladanja prekine zov truba vraćajući Katerinu ustvarnost. Ona se ljupko osmjehne svom prijateljui zaputi se k vratima.

— Mislim da ćeš ti uvijek imati pravo, Gau-thier, ali, eno pozivaju na ručak i ja ne smijemdopustiti da don Alonso čeka.

— Obavijestite ga o svom odlasku.— Već sam to učinila. No kako sam mu rekla

da krećem sutra, mislim da ćeš se morati malostrpiti. Samo jednu noć, Gauthier. To je tako malo.

— Malo? Ne mislim tako. Jedna jedina noćmože da odlučuje o životu. Za to vrijeme može seštošta dogoditi. Ali imate pravo, isuviše dugujemonadbiskupu a da bismo se prema njemu ponijeliprostački. Dakle, sutra u zoru!

Katerina hitro siđe stepenicama. U trenutkukad je prolazila kroz oniska vrata kule, učini jojse da je neka prilika naglo zamakla u mračnusjenu zavojitog stepeništa, a neobično je ličila naTomasa de Torquemadu. Ona se s razlogom trgneod straha, no odmah se nađe u osunčanom dvorištugdje su vojnici, braća laici i nekoliko služavkidangubili odmarajući se nakon službe ili tražećigdje da se zavale u hladovinu. Naime, bili su tosati kada od pripeke svatko omlitavi. Katerinase uputi prema njima. Sunčane zrake djeluju bla-gotvorno, umirujuće. Podjednako razgone sablastii crne slutnje. Lakim korakom zaputi se ona ublagovaonicu.

Osjećaj nepodnošljive vrućine i neko jakosvjetlo probudiše Katerinu usred noći. U njenojje sobi buktio požar te ona načas pomisli da seradi o ružnom snu. No ubrzo shvati da je to zbilja.Vrata su na sobi bila u plamenu, a pred kaminom,snopovi slame i suhog granja, namjerno razba-cani po podu, gorjeli su i širili sve gušći dim.Mlada žena se zgrozi, skoči iz kreveta, gola jurnena prozor i naglo rastvori kapke, kako bi došla

196

do zraka. No promaja još jače razbukta vatru.Pucketala je u hodniku, plamenim jezicima lizaladrvene škrinje i stolice pred kaminom. Već jezahvatila drveni okvir nad krevetom i prijetilada upali zavjese.

U pomoć! — za viče Katerina izbezumlje-no — V a t r a ! . . . U pomoć!

Onkraj garišta, koje se zbog prave plamenezavjese i nije moglo tako lako ugasiti. Katerinise učini da čuje nekakve glasove, pomiješane kat-kada sa smijehom.

— U pomoć! — poviče ona iz sve snage —U pomoć!

Ona se grčevito uhvati za prozor. Znala je daod tog uskog otvora do zemlje ima pedeset stopa,no njoj se u noći učini strašnim bezdanom. Aipak. . ne priskoče li joj u pomoć, morat će oda-brati bezdan. Vatra se širila čudovišnom brzinom.U zagušljivom dimu Katerina osjeti neki nepoznatmiris, jedak i neobičan, a sigurno je dolazio odtvari koja je poslužila da se požar razbukta takobrzo i temeljito. Privijala se uz prozor uzaludtražeći zraka. U grlu joj je gorjelo, oči su je peklea snage joj u tolikoj mjeri već ponestalo da višenije mogla ni vikati. Sve se više gušila. Uskoroneće više biti u stanju ni da skoči kroz prozor.Već joj je i tlo izmicalo pod nogama, tek što nijepala u novi plamen dima koji je prema njoj gmi-zao poput debele zmijurine. Stala je kašljatis mučnim osjećajem da su joj se i pluća zapalila.Pred nesvjesticu, Katerininim duhom projure svalica iz njena života: prijateljska i neprijateljska.Ona ugleda mile Sarine oči, sarkastično lice FilipaDobrog, zagonetni lik Garinov, sive Gauthieroveoči i podrugljiv osmijeh Arnaudov. Tada shvatida dolazi smrt i pokuša da se na brzinu pomol i . . .

Kad se osvijestila, Katerina je imala utisakda roni u nekoj rijeci. Bila je mokra, sasvim pro-mrzla i cvokotala je zubima. Zaplakane oči raza-

197

birale joj tek nekakvu crvenu maglicu, no osje-ćala je kako je trljaju snažne ruke. A onda su jeumotale u nešto hrapavo ali toplo. Najzad jojista čvrsta ruka obrisa lice i ona nad sobomugleda Jossea. Videći da je otvorila oči, stao sesmiješiti na njegov neobičan način, ne razvlačećiuopće usne.

— Bilo je krajnje vrijeme! — promrmlja. —Izgledalo mi je da se nikako neću moći probitikroz vatru. Srećom, zid se na jednom mjestu uru-šio i otvorio mi prolaz. Opazio sam vas i uspioizvući...

Kad se pridigla, Katerina je primijetila daleži na popločanom hodniku. Na njegovu drugomkraju, ondje gdje su prije bila vrata njene sobe,praskala je i dalje vatra, ali nije bilo vidjeti nižive duše.

— Zar nema nikoga? — reče ona — Kako toda požar nije izazvao uzbunu u dvorcu?

— Zato što gore i nadbiskupove odaje. Svase posluga upinje da ugasi vatru i spasi donAlonsa. Inače, vrata ovog hodnika bila su zabari-kađena izvana.

— A kako si onda ti stigao ovamo?— Jer sam noćas spavao pod jednom od onih

kamenih klupa. Nakon onog jutrošnjeg metežanisam se nikako mogao smiriti. Nitko me nijemogao opaziti, pa sam se nadao da ću moći nad-zirati ulaz u vašu sobu. No bojim se da sam spavaokao zaklan. Uvijek mi se tako dogodi kad se pre-više umorim. Palikuća me nije primijetio, ali kakoi sam nije pravio nikakve buke, nisam ni čuokako podmeće naramke slame i pruća.

— Palikuća?— Valjda ne mislite da je požar izbio sam od

sebe? A ni onaj što još bijesni kod nadbiskupa?Čini mi se, uostalom, da znam tko ga je pod-metnuo . . .

Kao u potvrdu njegovih riječi, na onom krajuhodnika koji požar nije zahvatio, otvoriše se oni-ska vrata i ukaza se dugonjava bijela spodoba

198

s bakljom u ruci. Katerina se zgrozi kad u njojprepozna Tomasa. Obučen u fratarsku mantiju,s nekim zanosom u očima koračao je mehaničkiprema mjestu zahvaćenom vatrom, ne mareći zasve gušći dim koji je prodirao u glavni hodnik.

— Pogledajte! — šapne Josse. — On nas čaki ne vidi.

I zaista, mladić je hodao kao mjesečar. Sličanpalom anđelu osvete i mržnje, s onom bakljom uruci doimao se kao da je u transu. Usne su mugrčevito podrhtavale i kad Katerina u prolazuuhvati samo riječ „fuego". . . Tomas prođe sasvimblizu nje i ne primijetivši je. Ne ču ni njezinakašlja, nego se uputi pravo k vatri, ovijen gustimoblacima dima.

— Što kaže? — šapatom upita mlada žena.— Da je vatra lijepa i posvećena. Da ona

pročišćava, a onaj tko njome gospodari da se uz-diže do Boga... Da ovaj dvorac opačina moraizgorjeti kako bi se duše onih koji u njemu živemogle pročišćene vratiti Bogu... Poludjeli je topiroman — zaključi Josse i doda. — Nije za sobomzaključao vrata. Okoristimo se time pa pobjegnimoi vičimo na uzbunu.

Katerina pođe za Josseom, ali se na praguokrene. Mršava bijela spodoba gotovo je već bilanestala u dimu.

— A h . . . — reče mlada žena — ta on će iz-gorjeti.

— Da makar hoće. . . on i njemu slični! —progunđa Josse te odlučno uhvati Katerinu podruku i izvede je napolje.

Ona se trudila da ide s njim ukorak, no spo-ticala se o nabore pokrivača, jedine odjeće koju jena sebi imala. Žureći tako, udari o jedan komadpokućstva i krikne od boli, a zatim se bez dahastade previj ati. Josse promrsi neku psovku, novideći joj u očima suze, pridigne je i pomognejoj da prijeđe još onih nekoliko koraka koji suih dijelili od otvorena prostora. Sve dotle nisusreli ni žive duše, ali u dvorištu se sve uskome-

199

šalo. Sluge i sluškinje, naoružani stražari i redov-nici jurili su amo-tamo prodorno kričeći kao pre-strašene kokoši. Od velikog bunara na dvorištu,do ulaza u biskupove odaje ljudi su lančano do-davali jedni drugima vedra puna vode i nastojaliugasiti požar čiji su plameni jezici već lizali krozprozore na katu. Podjednako su se mogli čutikrici, jadikovke i molitve.

Uzbuđenje u dvorištu nastalo je zato što suupravo tada otkrili još jedno žarište požara, akako je među ukućanima došlo do strke, svi sumislili da je požar podmetnut na sva četiri uglazgrade.

To dvorište ograđeno crvenim zidovima, načijim se pločicama od fajanse održavala vatra, tegomila ljudi koja se po njemu bezglavo motala,uvjerljivo je dočaravala sliku pakla, pa je Kate-rina, dršćući više od uzbuđenja nego od hladnoće— jer je i inače topla noć uslijed požara postalavruća — još jače ogrnula svoje golo tijelo pokri-vačem i pošla da se skloni pod arkade odakle jesa strahom promatrala tihu i mračnu kulu, kojakao da se držala po strani od svih tih zbivanja.

— Gauthier! — sjeti se ona — Gdje je Gau-thier? Nemoguće je da nije čuo svu tu buku...

— Zidovi su na onoj kuli izvanredno debeli— primijeti Josse — osim toga, možda imatvrd san.

No baš u taj čas, kao da opovrgava nje-govu tvrdnju, zbijeni red posluge koja je dotrčalada spasi upravo ono krilo dvorca u kojem je do-tada stanovala Katerina, odjednom se rasturi. Kaoda ih je zahvatio olujni vihor, Mauri su padalijedan preko drugoga i povlačili se prema sredinidvorišta, a prevrnuta vedra letjela su na svestrane prskajući i dižući silnu buku. Na pragu sepojavi Gauthier. S povojem oko glave i u dugojsmješnoj đelabi koju su mu navukli, i sam jeličio na inovjerce koje je u hodu obarao, samošto su oni u poređenju s njim izgledali kao pravipatuljci. Uza nj je, čvrsto podržavana njegovom

200

snažnom rukom, teturala prikaza u bijelom i naj-zad se srušila na zemlju, gotovo pred Katerininimnogama. Naravno, bio je to Tomas... Upro jeu mladu ženu pogled još uvijek kao u mjesečara,no sada se u njemu ipak zrcalio trunak svijesti,a bljesnuo je i srdžbom kad je prepoznao svojuneprijateljicu. Tanke usne razvukoše mu se u pre-zrivu grimasu.

— 2iva si! — zasikće o n . . . — Štiti te samđavo, prokletnice! Ni vatra ti ne može ništa. Nosvejedno nećeš izbjeći kazni.

Režeći od bijesa, Josse trgne bodež iz pri-pašaja, skoči na mladića i ščepa ga za grlo.

— A tebe će sad odmah stići!Bio bi ga probo a da od užasa skamenjena

Katerina ne bi ni prstom makla, no krupna Gau-thierova šapa uhvati Parižaninovu ruku i zadržaje u zraku.

— N e . . . ostavi ga. I meni je maločas došloda ga zadavim kad sam ga zatekao kako se predzapaljenim vratima gospe Katerine vrzma sa ba-kljom u ruci, no shvatio sam da je to luđak, de-rište, bolesnik... Takve se ne ubija, već se pre-pušta onome tko stoluje u nebu da se za njihpobrine. A sada krenimo!

Katerina upre prstom u svoj pokrivač i upitnoslegne ramenima.

— Zar ovako? Bosonoga i prosto ogrnuta upokrivač? Zar nisi malo lud?

Gauther joj bez riječi preda zavežljaj što gaje držao pod pazuhom, nasmiješi se a onda doda:

— Tu je vaša odjeća i kesa, našao sam ih uvašoj sobi... sve osim lesa, jer ste srećom ostalina životu. Brzo se obucite!

Katerini to nije trebalo reći dvaput. Zavu-kavši se u jedan sjenovit kut dvorišta, ona žurnonabaca na se putnu odjeću i prikopča za pojaskesu, pošto se prethodno uvjerila da su u njojjoš uvijek bodež i kraljičin smaragd. Kad se opetvratila među svoje drugove, opazila je da je Tomasiščezao, a da nema ni Jossea. Ona stade da ispi-

201

tuje Gauthiera koji je mirno promatrao kako spa-sioci nastavljaju s požarom borbu. Budući da je,nesumnjivo, bio na vrijeme otkriven, već su gaskoro i ugasili.

— Gdje je Josse?— Oprema u štali konje. Don Alonso je u

tom smislu sinoć izdao naređenja.I doista, bivša se skitnica pojavi vukući za

sobom tri osedlana konja i mazgu natovarenu vre-ćama, u kojima su sigurno bile namirnice i odjeća.Nadbiskup je na sve mislio . . . Zato se ona pobunikad joj Gauthier htjede pomoći da se popne usedlo.

— Kako to zamišljaš? Da ću se poput lopovaiskrasti a da se prethodno ne raspitam je li našdomaćin nepovrijeđen?

— On vam to neće zamjeriti, a ovdje zaistaviše niste sigurni. Doznao sam kako umalo nistepostali žrtva jednog zločinačkog pokušaja — na-stavi Gauthier — ali ga Katerina grubo prekine.

— Očito ste se vas dvojica već dogovorilikako da mi nametnete ono što treba da radim,a tek se odnedavna poznajete.

— Naravi kao što su naše brzo se upoznaju.Mi smo kao stvoreni da budemo složni.

— U svakom slučaju — doda Gauthier — uvi-jek ćemo se slagati kad vaša sigurnost bude upitanju. Niste baš uvijek oprezni, gospo Kate-rino.. .

Bilo je finog predbacivanja u Gauthier ovimriječima, a još više u njegovu pogledu. Katerinai protiv svoje volje okrene glavu, obuzeta jačimkajanjem nego što je mogla i pretpostaviti. Da,on joj je predbacivao što je i sebi i njemu namet-nula uspomene do kojih nikada i nije smjelo doći,osim možda u mašti. Sad su se stvari izmijenile,usprkos obostranoj želji da ih vrate kakve su ibile. Poljupci i ljubavna milovanja ostavljaju po-nekad u duši dublje brazgotine nego usijano že-ljezo na čovjekovu kožu.

202

— Imaš li zaista prava da mi predbacuješ? —prošapta ona s gorčinom.

A onda će, naglo mijenjajući ton:— U svakom slučaju, neću otići a da se ne

oprostim s don Alonsom.Ne osvrćući se više na dva muškarca, ona se

žurno zaputi prema nadsvođenim vratima koja suvodila k nadbiskupu. Sluge su ga već bile izbavilei požar je bio ugašen. Jedino se kroz neke pro-zore još probijao rijetki dim ispunjajući jutarnjizrak mirisom paljevine.

Razdanilo se brzo, kao i u svim zemljama najugu. Noć je odjednom iščezla, kao da je nekazagonetna nebeska domaćica naglo istrgla sa ze-mlje mračan pokrivač. Nebo se zaodjelo rumeni-lom i zlatom, a dvorac je u bisernoružičastoj zorizablistao poput ogromnog rubina. U odajama suse još čuli povici i strka pa je Katerina oklijeva-jući zastala pred vratima na kojima više nije bilostražara. Kako da se objasni sa svim tim ljudimačiji jezik ne poznaje? Upravo se htjela okrenutida pozove Jossea neka je isprati do don Alonsa,kad se neka visoka prilika u crnini stvori prednjom. Iako se nastojala obuzdati, mlada ženaustukne obuzeta onim pretjeranim iznenađenjemšto ga je svaki put osjetila kad bi se našla licemu lice sa Fray Ignaciom.

Jednooki redovnik pogleda je bez čuđenja ikratko se pokloni.

— Sretan sam što vas opet vidim, plemenitagospo! Upravo sam pošao k vama. Šalje me nje-gova preuzvišenost.

Katerini odjednom zamre srce od straha. Onapogleda redovnika očima u kojima se očajanjemiješalo sa zebnjom.

— Vi... vi dakle govorite naš jezik?— Kad ustreba, kad je to zaista potrebno,

govorim i vašim jezikom... isto kao i engleski,njemački, italijanski!

Katerina osjeti kako se vraćaju sve njenesumnje i strahovanja. I Garin je govorio više stra-

203

nih jezika... A vratila se i ona nesnosna neizvje-snost, pa mlada žena iznenada plane:

— Zašto ste se onda neki dan u riznici pre-tvarali da me ne razumijete?

— Jer nije bilo razloga da se upuštam u raz-govor. A . . . nisam shvaćao ni šta ste mi zapravohtjeli reći.

— Jeste li u to sasvim sigurni?Oh, da joj je odgonetnuti tajnu tog bezizra-

žajnog lica, tog jedinog oka što izbjegava njenpogled i stalno preko njene glave gleda u dvori-šte! Oh, da može toj sjeni od čovjeka iščupati tajnuduboko zapretanu! Slušajući ga kako govori fran-cuski, Katerina se trudila da otkrije prizvuk Ga-rinova glasa... a ipak joj je bilo teško ustvrditije li to onaj isti ili neki drugi. Čula je samo kakojoj govori da je jedan srušeni stupić od cedrovinelako ranio don Alonsa pa mu njegov liječnikMaurin dao snažno sredstvo za spavanje kako bise mirno mogao odmoriti. No prije nego je usnuo,naredio je Fray Ignaciju neka izvidi je li Katerinaprošla bez ozlijeda te da lično poradi na tome kakozbog noćašnjeg požara mlada žena ne bi moralaodgoditi predviđeni odlazak. Sve da se mora od-vijati kao da je on lično prisutan.

— Don Alonso jedino moli da ga ne zabora-vite, plemenita gospo, i da ga se sjetite u svojimmolitvama, kao što će i on za vas učiniti.

U Katerini se iznenada probudi povrijeđeniponos. Ako je taj čovjek zaista Garin, pa se samopretvara, onda to radi zaista izvrsno. Ona mu nesmije ostati dužna.

— Recite njegovoj svjetlosti da to neću pro-pustiti niti ću ikada zaboraviti njegovu dobrotu.Izrazite mu i moju zahvalnost na pruženoj pomoći,a osobito na obećanim molitvama, jer će mi onei te kako trebati. Put na koji polazim bit ćepraćen stalnim opasnostima . . .

Ona načas zastade i pažljivo se zagleda uturobnog redovnika. On ni da se lecne. Stajao je

204

potpuno ravnodušan, bešćutan kao da je od ka-mena, i samo se još jednom šutke naklonio.

— A vi . . . — nastavi Katerina glasom kojije stao podrhtavati od ljutine.

No nije mogla dovršiti misao. Kao što je maloprije razdvojio Tomasa i Jossea, Gauthier se umi-ješa i položi mladoj ženi na rame ruku.

— Nije potrebno da više išta kažete, gospoKaterino. Sjetite se onoga što sam vam rekao.Dođite! Vrijeme je da krenemo!

Ona se sad pokori njegovoj volji. Poslušno seokrene, priđe Josseu koji je stajao pored konja,bez riječi dopusti da je podigne u sedlo i zaputise k izlaznim vratima. Prolazeći ispod podignuterešetke, ona se okrene, no gotovo čitav vidik za-klone joj Gauthierova široka ramena.

— Ne okrečite se! — zapovjedi on strogo. —Pođite svojim putom, pravo naprijed... i više senikad ne osvrćite. Sjetite se mojih riječi: predBogom i pred ljudima vi ste žena Arnauda deMontsalvv. Sve ostalo zaboravite!

Ona opet posluša i preko crvenog gotskog lukazagleda se u obrise puste, a ipak divne zaravni,no iza Gauthierovih leđa svejedno opazi crnu re-dovnikovu priliku kako još uvijek stoji na istommjestu, s rukama zavučenim u rukave mantije.Nepomičan i zagonetan, gledao je kako se onaudaljuje... Katerina osjeti kako joj se njegov likpoput trna zabada u tijelo i dušu, i kako će jojuvijek trovati ljubav prema mužu... ako, da-kako, uspije da ga opet nađe.

Dugo je jahala šuteći i konju sasvim opustilauzdu. Josse je bio na čelu i pokazivao put. Onaga je mehanički slijedila, slijepa i za pejzaž kojiJe neumoljivo kastilsko sunce već nemilice žeglo.Nakon mučne uzbrdice, pred njihovim se očimaukaza nepregledna panorama ravnica i crvenka-stih planina, osutih kukavnim selima i njihovimmukom održavanim mršavim poljima konoplje.Tu i tamo pokazao bi se obris kakve niske ro-maničke crkvice ili izazovni bedemi nekog samo-

205

stana, ponegdje bi iza koje litice izvirila kulazapuštena dvorca, kao čaplja spokojno usnula najednoj nozi, ali Katerina ništa nije zamjećivala.U duhu je vidjela samo prijeteću priliku jedno-okog svećenika koji ju je svojom šutnjom moždahtio kazniti. Pred Bogorodičinim kipom u Puyjupreklinjala je Gospoda neka joj vrati muža. Zarse on tako poigrao njenim srcem i njenom lju-bavi? Zar je Bog mogao biti toliko okrutan pa jojna put poslati onoga koga je davno držala mrtvim,dok se ona očajnički upinje da pronađe onog dru-gog, živog. Što joj je sada dužnost? Gauthier jerekao da pod svaku cijenu mora naprijed i da sene smije okretati... Ali Gauthier ne vjeruje uBoga. A tko može da zna što Bog zahtijeva odnje, Katerine?

U njenu duhu likovi Fray Ignacija i Garinastanu sada jedan pored drugoga i ona uze da upo-ređuje svojstva svoga prvog muža — koliko ih seuopće mogla prisjetiti — s onim što je zapazila nastrogoj redovnikovoj pojavi. Iskrsne Garinovaslika one večeri po vjenčanju, zatim njegovommržnjom izobličeno lice u kuli u Malainu i naj-zad njegov zatvor, okovi na nogama i ranjeno okobez poveza. Iako je onda žeglo sunce, Katerini seučini da još i sada osjeća na ramenima memlupodzemnog zatvora a u nosnicama miris plijesni itruleži. Kao da i sad vidi njegovo izudarano licekad se prema njoj okrenuo čim je ušla u tamnicu.Odjednom, ona se trgne.

— Oh, Bože moj! — prošapta — Pa to jeistina . . . kako se toga nisam ranije sjetila? . . .

Nasred jedva utrlog puteljka ona zaustavisvoga konja, pogleda sad jednog sad drugog pra-tioca koji su i sami bili stali, a onda sasvim neo-čekivano prasne u smijeh. Bio je to prštavi obi-jesni mladenački smijeh iz punih grudi, smijeholakšanja koji je potresao utrobu i tjerao na očisuze, luđački, nezaustavljiv smijeh od kojega seKaterina presavila konju preko vrata.. . Bože,kako je to smiješno!... Kako je mogla biti toliko

206

glupa da to odmah ne opazi, pa da se ne mučina tako glup način? Zaista je to najčudnija i naj-smješnija stvar koja joj se ikada desila u životu . . .Najzad joj od smijeha zastade i dah. . . Naravno,ona začu Jossea kako zabrinuto viče:

— T a . . . ona je poludjela!No mangupčina Gauthier odgovori sasvim

smireno:— To je možda od sunca. Nije se na nj na-

vikla.Ali kad su pokušali da je skinu s konja i od-

vedu u hladovinu, ona prestade da se smije istoonako kako je i počela. Od silna smijeha lice jojje bilo crveno i mokro od suza, no ona ipak veselopogleda Normanđanina u oči.

— Konačno sam se sjetila, Gauthier! FrayIgnacio je slijep na desno oko!... A moj je po-kojni muž, vrhovni rizničar Burgundije izgubiou bici kod Nikopolja lijevo oko. Još sam uvijekslobodna. Sad mogu poći onoj inovjerki i zahti-jevati da mi vrati muža.

— Zar se nećete malo odmoriti? —usudi seupitati Josse koji još uvijek nije ništa shvaćao.

Ona ga opet dočeka smijehom.— Odmoriti se? Vidite da ste ludi vi, a ne ja.

Naprotiv, u galopu naprijed! U Granadu, i to štoprije. A onda ćemo nas dvoje da sredimo račune,Arnaude de Montsalvv!

TREĆI DIO

AL HAMRA

14 Katerina, knjiga V

Glava deveta

KUCA ABOU-AL-KHAYRA

Petnaest dana kasnije, pomiješavši se s gomi-lom koja je išla na pazar, tri prosjaka u dronj-cima i prekrivena prašinom, prolazila su, držeći seza ruke, kroz potkovičasti luk Bab-el-Adrara —što na berberskom znači planinska vatra. Nitkona njih nije obraćao pažnju, jer Granada obilujeprosjacima. Najviši od njih, prava ljudina, išaoje naprijed, ali ni glasa nije davao od sebe. Si-gurno je bio nijem. Za njim je koračala žena, noosim prljavih nogu u iznošenim papučama, sveje na njoj sakrivala otrcana tkanina od crna pa-muka, iz koje su jedino virila dva zamamna oka.Treći — a mora da je bio slijep, sudeći po njegovunesigurnu hodu i načinu kako se vješao za prvodvoje — bio je neki garavi čičica koji je u hodunastojao pobuditi sažaljenje prolaznika, jer je pla-čljivim glasom neprestano pjevuckao nekoliko re-daka iz kurana. Nitko, dakako, ne bi u toj kukavnojdružini prepoznao tri gizdava jahača što su predpetnaest dana krenuli iz Coke... A sve je toudesio Josse.

— Otkriju li da smo kršćani, propali smo —— objasnio je onima dvoma. — Brzo bi nam glaveokitile zidine crvene Granade, a tijela bi nam ba-cili za hranu psima u njenim jarcima. Jedini načinda prođemo nezapaženi jest da se prerušimo u

"• 211

prosjake: U tom preobražavanju bivša se skitnicapokazala pravim majstorom. Dvor čudesa, kojemuje on dugo služio na ponos, bila je za takve stvarinajbolja škola.

Umio je tako vješto udesiti oči da se u njimavidjela bjeloočnica i savršeno je izigravao slijepca.

— U zemlji islama slijepci uživaju izvjesnopoštovanje — objasnio je on — zato će nas pustitina miru.

A Katerina, otkako su bili prešli granice kra-ljevine Granade, nikako da se svega nagleda. Većje i zaboravila koliko je bio tegoban posljednji dionjihova puta. Gauthier, Josse i ona morali su po-bjeći iz Toleda gdje je harala kuga, pa je puk jošjednom iskalio svoj gnjev na Zidovima. Dizali suna njih hajke, palili po trgovima njihove sveteknjige, plijenili im imanja, a iz lične osvete ubijalisu ih za najmanju sitnicu. Stari vizigotski diograda, za koji se veli da mu je prvi kralj bio Adam,toliko je plivao u krvi da su Katerina i njeni prati-oci s užasom pobjegli.

No upali su u drugu opasnost. Poslije uzalud-nih okršaja na granicama Granade, vrhovni zapo-vjednik kastilske vojske, Alvaro de Luna, vraćaose u Valladolid, a kraj kojim je prolazio skupo jeplatio njegovu zlovolju zbog neslavnog i nekorisnogpohoda. Kuda god su prošli, de Lunini su ljudipustošili i pljačkali kao da su u osvojenoj zemlji.Siromašni brđani, koji su ponekad živjeli samo odrijetke trave otete pustim visoravnima, razbježalibi se kao jato vrabaca pred kopcem čim bi se onipribližili. Troje Francuza činili su kao i oni. BlizuJaena nekoliko izvidnika iz prethodnice dali su ihuhapsiti, ali zahvaljujući Gauthierovoj snazi iJosseovoj snalažljivosti, uspjeli su im umaći, sretništo su se izvukli izgubivši samo konje. Uostalom,kako je tada primijetio Josse, maurska granica nijemogla biti daleko, a svakako se trebalo odrećikonja, jer prosjaci se rijetko viđaju na njima.

— Mogli smo ih prodati! — odvratio je na toGauthier kao pravi Normanđanin.

212

— Kome? U ovom pitomom kraju nitko nemani toliko novaca da kupi bar magarčića. Zemljaje bogata, no tu se godinama ratuje pa ni travaviše ne raste. Sad Saraceni prodiru na sjever, sadKastilci na jug, s nadom da će definitivno vratitiotete zemlje... ali, za stanovnike Jaene i okolicerezultat je uvijek isti: popaljena zemlja.

Troje drugova hrabro se zaputiše pješke jedvautrtim stazama Andaluzijskog gorja. Danju su seskrivali a putovali noću, upravljajuji se po zvi-jezdama koje ni pariškoj skitnici ni gorostasu iznormandijskih šuma nisu uopće predstavljaletajnu. Taj posljednji dio puta bio je opasan i dokrajnosti zamoran, ali Katerina se junački držala.To nebo, noću tako plavo, krupne zvijezde, blis-tavije od svih što ih je dotada vidjela, govorili sujoj da se najzad bliži neobično, zanosno ali i opasnomjesto u kojem živi Arnaud.

Na putu kojim su se kretali još su bili vidljivitragovi rata, patnje i smrti. Ponekad bi se noćuspotakli o neki leš koji je mirno trunuo u trnju,ili bi za dnevnog počinka zloslutni krici lešinaraispunili poput indiga plavo nebo. Velike crne pti-čurine tromo su kružile, a onda se kao bačen kamenobarale na određeno mjesto na zemlji. No kad jeu divno sunčano jutro južnjačkog podneblja Kate-rina s vrha pustog brda ugledala raskošnu Gra-nadu, poleglu među planinama kao u srcu školjkečiji sedef blista poput mora, učinila joj se kaobiser na rubu zeleno-zlatne doline, uokvirenesnjegovitim vrhuncima jedne sijere, pa je s udiv-Ijenjem zastala. Bezbrojni planinski izvori žurilisu da se što prije spoje sa brzom i bistrom vodomdvaju zapjenjenih potoka koji osvježavaju tajčudesni kraj, a on kao da nebu zanosno nudi nacrvenoj kamenoj uzvišici, izrasloj usred zelenilajednu od najblistavijih maurskih palača predivneružičaste boje. Lanac visokih bedema, načičkanihčetvrtastim kulama, nježno je ogrlio divnu gomilucvijeća, drveća i kućica boje čovječje puti. Tu itamo razabiralo se kako prskaju vodoskoci i ljeska

213

se voda u bazenima. Pa i na j neugledni je cigle nabedemima zaodjele se nekakvom ljupkošću kao dane žele narušiti sklad te sretne, raskošne i bogatedoline što se pružila poput čarobnog svilenogsaga.

Oko prekrasne palače grad se dizao na sklad-nim brežuljcima, opasanim zidinama. Vitki bijelii crveni minareti parali su plavo nebo natkriljujućizelene ili zlatne kupole džamija. Nad kućama nad-vile se palače, a ponajviše se impozantna Medresa,islamski univerzitet, natjecala sa glomaznim zda-njem velike bolnice Maristan koja je u to vrijeme,bez sumnje, bila najbolje opremljena u Evropi.

Bilo je to o izlazu sunca, u trenutku kada sesa svih minareta razli ježe otegnuti glas mujezinapozivajući vjernike na molitvu.

Na tom se mjestu brdski put širio u neku vrstbalkona pa si pogledom mogao obuhvatiti čitavtaj čudesni kraj. Katerina sjede na kamen međaš,a druga se dvojica, naslućujući njeno uzbuđenje,povuku za obližnju okuku kako bi u miru moglarazmišljati.

Katerina nije mogla skinuti očiju sa bajo-slovnog pejzaša što se pružio pred njenim nogama.Eto je najzad ugledala nedostižan cilj svoga nes-motrenog putovanja, i videći koliko je lijep, ganulase do suza. Zar to nije zemlja snova i ljubavi?I zar je u njoj moguće živjeti drugačije nego uradosti i sreći?

Namučila se, napatila, često drhtala od straha,proljevala suze i krv, ali je stigla. Došao je krajbeskonačno dugim putovima, ostali su za njomdaleki horizonti. A prestale su i besane noći zakojih se u trenucima potištenosti znala pitati hoćeli ikada stići na cilj i nije li on obična tlapnja. Prednjom je stajala Granada kao umilna životinja, paje njena radost što ju je najzad ugledala bila takosilna da je načas zaboravila kakve je opasnosti unjoj očekuju. Od Arnauda je sada dijeli svega ne-

214

koliko koraka, a mora da živi u onoj čudesnoj istrogo čuvanoj palači.

Strogo . . . prestrogo čuvanoj! Na tu joj pomisaoradost odmah zamre. Oni vrtovi snova podignutisu na utvrđenju. Pod njihovim zelenim palmama,bujnim krošnjama i ružama stražare naoružanivojnici, a ona mrska neznanka sigurno raspolažesvim sredstvima da očuva i zadrži svoj plijen. Kakose približiti palači? Kako u nju ući? Kako pronaćiArnauda u onom metežu uličica i komešanjugomile?

Bile bi potrebne čitave armije da se osvoji tajgrad i Katerina je predobro znala da vojnici suro-vog kastilskog vrhovnog zapovjednika godinamaoko njega lome zube. Nitko se nije mogao pohvalitida je povrijedio granice Granade jer zatim niježivio ni toliko dugo da bi se time mogao podičiti.

Kako je osjetila hitnu potrebu da se odupremalodušnosti koja zna potisnuti radost skore po-bjede, Katerina se baci na koljena u prašinu, sklopiruke i zatvori oči. Kao nekad pred onom malom,crnom bogorodicom u Puyju, ona uze da vatrenomoli, da preklinje nebo neka se najzad smiluje ivrati joj čovjeka koji s njenim djetetom predstav-lja sve što ovdje na zemlji posjeduje. „Ne možebiti, Gospode, da si me zato doveo do ove dalekeobale, da s nje skočim u opasno more. Ti koji sipravda nećeš dopustiti da moje patnje budu uza-ludne i da svojim dolaskom ovamo izgubim i ljubavi dušu. Pa ako i jesam često izazvala tvoj oprav-dani gnjev, sad ćeš me od toga čuvati, jer ti si imilosrđe, a i zato što te usrdno molim".

Mlada žena osjeti kako joj neka ruka nježnododirnu rame i ona otvori oči. Ugleda Jossea kojise prignuo i obazrivo nastojao da je pridigne.

— Moliti se tako glasno, gospo Katerino, kakveli nesmotrenosti! Zar zaboravljate da smo u zemljinevjernika? Kako vidite, nema ni najmanje crk-vice, same džamije po kojima se oni bezbožnicimole onom njihovom bogu. Brzo ustanite! Ako vasnetko vidi...

215

Više odlučno nego nježno on joj pomogne daustane, a ona mu se osmjehne iza svoje crnekoprene.

— Oprostite, sasvim sam zaboravila. Sve jeovdje tako lijepo. Zar ovaj predjel nije pravi raj?Kako baš on da bude predmet moga strahovanja,prijatelju Josse? Kad čovjek živi okružen ovakvimkrasotama, za njega sve brige moraju da prestanu.On više ne bi mogao živjeti bez ovih gora, svježinevoda i vrtova. A kako bih i mogla zamjeriti svomemužu koji je, odlazeći iz naše zemlje, ponio samosliku bolnice za gubavce, ako bi odbio da odav-de ode?

— Gospodin Arnaud nije mekoputan ljubiteljrascvjetanih vrtova — kratko odsječe Gauthier —— Teško mogu da ga zamislim kako svira u lut-nju, miriše ruže i valja se u svili i kadifi. Više onvoli mač i pancirnu košulju, a nadasve tegobniživot sela i beskrajna putovanja. A što se tičetobožnjeg raja . . .

— Vražji je to raj! — prekine ga Josse pod-rugljivo — Ona palača, bolje reći grad-palača,— što je nazivaju Al Hamra ...') to jest „crvena",sličan je ruži. Pod njenim mirisnim laticama krijuse opasne bodlje. Radije pogledajte!

Parižanin zaokruži najprije po liniji planinskihvrhova, načičkanoj utvrđenjima prijetećih zi-dina. — Nema ondje cvijeća ni drveća kojemu bise, narančinim mirisom zasićen vjetar mogao po-igravati zelenim krošnjama, nema ni šuštavihpalma, već samo kruništa, zloslutno bljeskanjeoružja i sjajni šiljci maurskih šljemova obrubljenihbijelim platnom. — Josseova ruka spusti se zatimprema dvostrukom krugu granadskih bedema i onprstom upre na prsobrane gdje su stršile nekečudne kugle.

— Odsječene glave! — reče on — Gostoljubivdoček, nema šta!

]) To je čuvena Alhambra (op. pr.).

216

Katerina se naježi, ali ne izgubi hrabrost.Klopka je zavodljiva, sva u cvijeću i nesumnjivoopasna, no ona će i goloruka, samo svojom ljubaviskinuti s nje zle čini.

— Krenimo! — reče ona samo.Dronjke u koje su bili obučeni ona i njena

dva pratioca skinuo je Josse sa leševa na koje sunaišli u planini. Od njihove prljavštine mladoj seženi izvraćala utroba, ali se pod crnom pamučnomhaljinom osjećala sigurnom. U zemlji koja ženamadopušta da pokazuju jedino svoje oči, taj je običajdobro dolazio onome tko je imao razloga da seskriva.

Očiju uprtih u bujno zelenilo od kojeg su to-liko odskakali skladno obojeni zidovi Al Hamre,Katerina se zaputi s nadom u srcu, ali i sa strahom.Mora da su nešto slično osjećali križari kad suugledali Jeruzalem . . . Pomiješana s razmahanom,bučnom gomilom koja je mirisala na jasmin iužeženo ulje, ona prijeđe prvi, dosta trošni pojasbedema. Drugi joj se učini dalek, odijeljen pros-torom bez drveća i kuća, ali je na njemu sve vr-vjelo kao na sajmu u pazarni dan. Tu se prodavaložito, stočna hrana i mirodije. Magarci, mazge, ovce,lijene deve vrzmale su se oko vreća položenih nazemlji, pred kojima su sjedeli muslimani u đela-bama boje zemlje i glasno pozivali kupce^Neštopodalje prodavao se ugljen i gorivo drvo, a jošdalje slama, sijeno i zeleno krmivo. Drugi mnogoviši pojas zidina, s kojih se kroz potkovičasta vrataAlcazabe otvarao pogled na sam grad, predstavljaoje kao neku crvenu pozadinu svjetini koja se oki-tila svim mogućim bojama, od crne do jarko cr-vene, prelazeći kroz sve nijanse smeđeg, sivog,žutog i okera. A kad je već prešla i druga vrata,sve je odjednom postalo zeleno. Čitave hrpe mirte,bosiljka, kozlaca i lovora ispunjale su svojim mi-risom plavičasti zrak, a do njih su stajale košarekrcate maslina, limuna, pistaća i kapara, kao ikozjih mjehova punih masla i meda . . . Taj crvenigrad s bijelim srcem od kuća ravnih krovova i

217

okrečenih zidova izgledao je kao golemi rog obiljaiz kojeg curi blagostanje. On je na samom početkuEvrope predstavljao položenu kandžu goleme, ta-janstvene i plodne Afrike koja se pred njim otva-rala beskrajnim horizontima. Od pohoda strašnihalmoravidskih i almohadskih sultana, ljudi koji sus crnini koprenama bili došli s Atlasa i bajoslovnogMarakeža, vrlo je malo ostalo: kraljevina Gra-nada1), male površine, ali slatka i crvena kao plodčije ime nosi, i koja oličuje cijeli Orijent i čitavuAfriku.

— Zemlja kao iz bajke! — promrmlja Kate-rina s udivljenjem — Kolikog li bogatstva!...

— Bolje bi bilo da ne govorite francuski —— šapne Josse — Među Maurima rijetko se čujetaj jezik. Evo nas na trgu. Znate li bar približnogdje stanuje vaš prijatelj liječnik?

— Bio mi je rekao da mu je kuća uz obalurijeke...

Ona se prekine i razrogači oči. U uskoj uličicišto je krivudala među bijelim kućama sa zidovimabez prozora tekliči su štapovima tjerali u stranuputujuće trgovce koji su svojom vikom i cinkanjemzvonaca parali uši, a za njima su dolazili konja-nici u bijelim burnusima. A onda se pojavi šest,poput ebanovine crnih i do pasa golih robova spozlaćenom nosiljkom na ramenima, a ova se nadnjihovim turbanima ljuljala kao galija na moru.Katerina i njeni pratioci imali su tek toliko vre-mena da se stisnu uz jedan zid i tako izbjegnubatinama teklića koji su se derali kao ludi. Upravokad je nosiljka prolazila pored Katerine, vjetrićje na njoj malo razmaknuo zavjese od plavkastogmuslina i mlada je žena uspjela vidjeti kako napozlaćenim jastucima, zastrta plavim koprenama,sjedi vitka okretna žena, čije su crne kose bileopletene zlatnim cekinama. Ona je hitro prebacilakoprenu preko lica, no mlada je žena svejedno

J) Grenade na francuskom znači mogranj (šipak).

218

zapazila njeno lijepo lice, strogi profil i krupnecrne oči, kao i dragulje o njenu vratu.

— Tko je ta žena? — upita ona glasom ukojemu se iznenada pojavi strah.

Josse ne odgovori, nego vješto hinjenim plač-ljivim glasom upita vodonošu što se pred njimzatekao tko je ona dama u nosiljci. Odgovor jeporazi. Nije joj bilo potrebno da joj Josse prevodi,jer otkako su prešli Pirineje, koristio je svaki od-mor da je u okviru svoga skromnog znanja učiarapski. Savladala ga je toliko da je mogla pratitipovršan razgovor i savršeno je razumjela što jevodonoša rekao.

— To je dični biser Al Hamre, princeza Zobe-ida, sestra kalifova!

Kalifova sestra! Žena koja joj je otela Ar-nauda! Zašto je već na prvom koraku u maurskomgradu morala ugledati upravo svoju suparnicu?I kakvu samo suparnicu... Odjednom se srušičvrsto Katerinino somopouzdanje koje ju nije na-puštalo na njenom beskrajno dugom putu, sveonamo od Puyja pa do ovoga tuđinskog grada.Iako je tek nazrela ljepotu svoje neprijateljice,izazvana ljubomora bila je tako žestoka- i gorkada je zatrovala topli jutarnji zrak. Katerina senasloni na zid užaren od sunca. Spopade je stra-hovit umor, izazvan dugotrajnim naporima i ovimiznenadnim šokom. Oči joj se ispune krupnimsuzama... Arnaud je za nju bio izgubljen. Kakoda u to ne bude sigurna nakon viđenja one zanosneljepotice, okićene zlatom i spokojnošću? Bitka jebila unaprijed izgubljena . . .

— Umrijeti — promrmlja ona za sebe —— Umrijeti... i to odmah!

Bio je to jedva zametljiv šapat, no Gauthierga je svejedno čuo. Dok se Josse, zbunjen tom iz-nenadnom boli, uverljivo pipkajući oko sebe, obra-ćao nekom lutajućem prodavaču koji je uzvikivao„evo badema, krupnih badema . . . sočnih mogranja,tko želi", on je prišao mladoj klonuloj ženi i ener-gično je pridigao.

219

— Kakva je to sad promjena? Zašto bistehtjeli umrijeti? Zato što ste ugledali onu ženu?A upravo nju želite pobijediti, zar ne?

— Pobijediti! — vikne ona bolno se osmjeh-nuvši — Pobijediti! — A čime? Borba nije nimoguća. Luda sam bila kad sam mogla i pomislitida ću ga opet povratiti. Jesi li vidio princezu, ne-vjernicu? Fortunat je imao pravo. Ljepša je oddana, nikakva izgleda nemam protiv nje.

— Nikakva izgleda? A zašto to?— Ta prisjeti se one zanosne ljepotice što je

upravo prošla! I pogledaj mene . . .On je zadrži upravo kad se spremala da učini

koban pokret. Htjela je da strgne prljavu crnutkaninu pod kojom se gušila i da otkrije svojuplavu kosu i lice.

— Znam da ste pri kraju snage, ali morate seobuzdati. Već su nas počeli gledati... Vaša klonu-lost nas sve izlaže opasnosti. Naš neobičan jezik . . .

Nije dospio da nastavi. Krajnjim naporom vo-lje Katerina se pribere. Gauthier je izrekao riječikoje su joj jedino mogle pomoći: podsjetiti je kakoih svojim držanjem dovodi u opasnost. Uostalom,već je prilazio i Josse. Pipkajući zid, lažni slijepacprošapta:

— Znam gdje stanuje liječnik. Nije daleko:između brežuljka Alcazabe i zidina Al Hamre, naobali rijeke. Prodavač badema mi je rekao. . .„između Kadijinog mosta i hamama, u velikoj kućiokruženoj palmama . . ."

Ne izustivši više ni riječi, oni se uzmu zaruke i krenu. Dodir sa žuljavim dlanovima tihmuškaraca ulije Katerini malo snage, a isto takoi misao na Abou-al-Khayra. Taj mali maurski li-ječnik znao je za riječi koje tješe i ohrabruju. To-liko su joj puta njegove neobične filozofske mak-sime pomogle da se odupre tuzi, čak i očajanjuod kojega umalo da nije umrla.

Odjednom poželi da se što prije nađe porednjega, te postade gotovo slijepa za grad kojim semaločas oduševljavala. U međuvremenu, njeni su

220

je pratioci vodili vrlo neobičnom ulicom, punomplotova od trske kroz koje su prodirali sunčevizraci, i obrubljenom malim dućanima bez vratau kojima su radili kazandžije. Veselo je odjeki-valo ulicom udaranje njihovih mnogobrojnih če-kića, a u sjeni šupa svjetlucale su zdjelice, vrčevii kotlići od žuta ili crvena bakra, pretvarajućisvaki dućančić u svojevrsnu spilju sa blagom.

— Pazarište kazandžija! — objasni Josse.Ali Katerina nije ništa vidjela ni čula. Nepre-

stano joj je pred oči iskrsavao oholi, kao od bjelo-kosti isklesan lik, duge sjajne crne oči pod gu-stim trepavicama, raskošno tijelo zavaljeno na po-zlaćene jastuke.

— Odviše je lijepa! — stalno je u sebi govo-rila — odviše lijepa!

Ponavljala je kao opsjednuta tu ubitačnu re-čenicu još i onda kad je pred njom iskrsla kućaliječnika Abou-al-Khayra. Zidovi su joj sakrivalizapjenjenu vodu bistrog potoka koji je mimo njuproticao, a bila je zasjenjena visokim zelenim pal-mama koje kao da su rasle iz nje same.

— Stigli smo! — reče Gauthier — Eto ciljanašeg putovanja.

No Katerina samo odmahne glavom i zagledase preko potoka u stjenovitu uzvišicu na kojoj se,visoko nad njima, ponosno dizala ružičasta palača.Cilj se nalazio onamo gore... a ona više nijeimala ni hrabrosti ni snage da nastavi s uspi-njanjem.

Međutim, kad se pred njom otvoriše lijepadvokrilna vrata, izrezbarena i ukrašena zakovica-ma, vrijeme kao da se poništi. Katerini odjed-nom bi deset godina manje jer ona odmah prepo-zna krupnog, u bijelo odjevenog crnca s turbanom.Bio je to jedan od dvojice nijemih slugu Abou--al-Khayra.

Rob se namršti, prijekorno pogleda troje pro-sjaka i htjede opet zatvoriti vrata, no Gauthier

221

ga u tome spriječi hitro proturivši nogu, a Jossestrogo reče:

— Idi reci svome gospodaru da ga želi vi-djeti jedan od njegovih najstarijih prijatelja.Netko koji dolazi iz zemlje kaura.. .

— Ništa on ne može reći — uplete se Kate-rina — Taj je čovjek nijem.

Govorila je francuski pa ju je crnac gledaosa čuđenjem i znatiželjom. Ona opazi kako su muvelike izvaljene oči zasjale, zato hitro skine svojucrnu koprenu.

— Pogledaj! — obrati mu se sada arapski —Sjećaš li me se?

Umjesto odgovora, rob klikne, baci se ničicena tlo, uhvati rub dronjave haljine i prinese gaustima. A onda, hitro poskočivši, otrči u unutra-šnji vrt koji se vidio kroz nekakav četvrtasti halpopločan širokim opekama, odakle se kroz dvoredvitkih stupica ulazilo u dvorište zasađeno cvije-ćem i trima čuvenim palmama. Kroz jednu velikuškoljku od prozračnog alabastra polako je pro-ticala bistra voda i rashlađivala cijelu kuću. Sva-kovrsno bilje, a osobito mnoštvo ruža i naranči-nog drveća s bijelim cvjetovima opojnog mirisa,predstavljali su najveći ukras ovoga doma. Za-ista lijepa kuća u kojoj se raskoš očitovala jedinou čistoj liniji stupica, prozračnosti alabastra kojije čipkasto ovijao galeriju na prvom katu, u svje-žini vode što je u vrtu žuborila. Abou-al-Khayrje u svagdašnjem životu volio jednostavnost iakose zato nije odricao udobnosti...

U popločanom predvorju začuju se hitri ko-raci i odjednom se pojavi Abou-al-Khayr. Kate-rini se ote uzvik iznenađenja jer nimalo se nijeizmijenio otkako ga je posljednji put tako davnovidjela. Lice malog liječnika s bijelom, poput svilemekom bradicom bilo je još uvijek glatko i bezbora, a nosio je istu odjeću kao i za njihova prvogsusreta: haljinu od debele plave svile, kričavo cr-veni turban nabran na perzijski način, iste pa-puče od grimizne kože i svilene plave čarape. Nije

222

ostario ni za jedan dan, a kamoli za godinu. Crnesu mu oči još uvijek blistale onom blagom ironi-jom i smiješak ostao tako neusiljen da je Katerinidolazilo da zaplače, jer kad ga je ugledala imalaje nevjerojatan utisak da je ušla u svoju vlastitukuću.

Prelazeći preko ukočenih pozdrava Jossea iGauthiera, Abou-al-Khayr stupi pred Katerinu,omjeri je od glave do pete i prostodušno reče:

— Očekivao sam te! No dolaziš prilično kasno.— Ja?— Da, ti! Ne možeš se ti izmijeniti, ženo stvo-

rena za jednu jedinu ljubav. I još uvijek viševoliš da poput noćnog leptira umreš u svjetlu bak-lje, nego da živiš u mraku noći? Pola tvoga srcaje ovdje. A tko može da živi samo s polovinomsrca?

Katerina se odjednom sva zacrveni. Abou nijeizgubio svoju izvanrednu sposobnost da čita njenenajskrivenije misli. Uostalom, zašto da iz konven-cionalnih obzira okoliša. Ona odmah prijeđe nagoruće pitanje.

— Vi ste ga vidjeli? Znate valjda gdje je?Čime se bavi? Kako provodi dane? Je l i . . .

— No . . . no . . . smiri se!Nježne liječnikove ručice prihvate od uzbu-

đenja Katerinine uzdrhtale ruke i čvrsto ihstegnu:

— Nestrpljiva ženo — reče blago — čemutolika žurba?

— Zato što zaista više nemam strpljivosti...Ne mogu više, prijatelju Abou!... Umorna sam,očajna...

Gotovo je vikala od pretjeranog uzbuđenja.— Ne, nisi očajna... jer da je tako, ne bi

bila ovdje. To znam. Pjesnik je napisao: „Kada ćese, svemogući Bože, ispuniti moja želja: da poči-nem mrseći njegovu kosu?" A ti govoriš baš kaoi taj pjesnik, i to je prirodno.

— Sad više ne! Odjednom se osjećam stara . . .

223

J . l . •

Abou-al-Khayr prasne u tako zvonak, djeti-nji, iskreni smijeh da se Katerina odjednom zastidisvoje potištenosti.

— Tko da u to povjeruje? Ti si očito umorna,još je na tebi sva prašina beskonačnih putova-nja.. . a nje je bilo toliko da ti se i u dušu za-vukla. Osjećaš se zamazanom, uprljanom sve dosrca. Ali to će proći... Čak si i u tim prosjačkimdronjcima još uvijek lijepa. Dođi, treba ti odmora,njege i dobre hrane. Razgovarat ćemo kasnije.Nikako prije nego . . .

— Onu ženu... sam vidjela. Jako je lijepa!— O njoj nećemo govoriti prije nego povratiš

snagu. Odsada je ovo tvoj dom i jedino Alah znakoliko sam sretan što mogu da te u njemu pri-mim, sestro moja! Hajde, pođi sa mnom. No, tkosu ti ljudi? Tvoje sluge?

— Više od toga. Moji prijatelji.— Onda će biti i moji. Dođite svi!Katerina poslušno krene prema jednom ste-

peništu koje je bez zavoja vodilo, duž jednogzida, na galeriju u prvom katu. Za njima se uputeGauthier i Josse, još uvijek zatečeni neobičnimizgledom liječnika i njegovim kitnjastim govo-rom. Sada Josse nije više izigravao slijepca i ve-selo je kaskao.

— Brate — prišapne on Gauthieru — držimda je Katerina upola već pobijedila. Čini se dataj čičica zna što je prijateljstvo.

— Mislim da govoriš istinu. No pobjeda nijebaš tako sigurna .. . Ne poznaš ti gospodina Ar-nauda. Ponosan je kao lav, tvrdoglav kao mazga,srčan kao orao . . . ali je i neumoljiv. On pripadameđu one ljude koji će prije dopustiti da im išču-paju srce nego pokleknuti kad prosude da suuvrijeđeni.

— Zar on nije volio svoju suprugu?— Obožavao ju je. Nikad nisam vidio zalju-

bljeniji bračni par. No on je povjerovao da se onapodala drugome i zato je odbjegao. Kako hoćešda znam što sada osjeća?

224

Josse ne odgovori. Otkako je upoznao Kate-rinu, neprestano je želio da se sastane s čovje-kom koji je znao osvojiti srce tako izuzetne žene.Sada kad je taj cilj bio blizu, njegova je znati-želja dosegla vrhunac.

— Trebat će vidjeti! — promrmljao je samza sebe.

Dalje nije uspio, jer je Abou-al-Khayr otvoriopred dvojicom muškaraca mala vrata od crveno--zelene cedrovine i uveo ih u prostranu sobu na-pomenuvši kako će odmah doći sluge da se zanjih pobrinu. A onda je triput pljesnuo rukamaprije nego je pred Katerinom otvorio jedna drugavrata. Bila je to, bez sumnje, najljepša soba ukući: tavanice od crveno-zlatne cedrovine, ople-tene kao čilim, zidovi od pozlaćenih mozaika, podod mramornih pločica prekriven mekim i debelimsagovima, niše sa ogledalima, svijećnjaci i toaletnipribor: umivaonik i bakreni vrč. U svakom uglupo jedna škrinja od pozlaćenog bakra za spre-manje odjeće, no ležaj se nije vidio. Mora da jebio smotan i smješten negdje uza zid, u nekomnezamjetljivom kutu, prema muslimanskom obi-čaju, no zato je, u dnu sobe, u jednoj velikojniši proviđenoj ogledalima, stajao okrugao divani pred njim mnoštvo šarenih jastuka. Prozori su,dakako, gledali na unutrašnje dvorište.

Abou-al-Khayr pusti Katerinu da razgleda tuugodnu sobu u kojoj ništa nije bilo zaboravljenošto bi moglo goditi ženskom oku, zatim polakopriđe jednoj škrinji, otvori je i izvadi podostasvilene i muslinske odjeće raznih boja koju zatimpoloži na divan brižljivošću jedne žene.

— Vidiš — reče on prostodušno — zaista samte očekivao! Sve je ovo kupljeno onog istog danakad sam doznao da ti je muž ovdje.

Jedan trenutak Katerina i njezin prijateljstajali su tako sučelice, a onda, prije nego ju jeon mogao spriječiti, Katerina se prigne, uhvatiAbouovu ruku i poljubi je i ne misleći da zadrži

15 Katerina, knjiga V 225

suze koje su joj navrle na oči. On polako povučeruku.

— Od Boga poslan gost uvijek nam je dobrodošao — reče on milo. — A kad nam je taj gostsrcu prirastao, onda za pravog vjernika nema većeni iskrenije radosti. Ja bih tebi morao zahvaliti.

Sat kasnije, okupani i u odjeći koju im jeposlao njihov domaćin — muškarcima široke vu-nene haljine sa crno-bijelim prugama, stegnuteu struku širokim svilenim pojasom, Katerini ze-lenu svilenu ganduru s dubokim izrezom na gru-dima, a sve troje dobili su srebrom izvezene pa-puče od finog marokena — putnici posjedašes Abou-al-Khayrom na jastuke oko ogromnogsrebrnog poslužavnika s nožicama, koji je služioumjesto stola. Na njemu je bilo svega: uz komadepečene janjetine stajale su vrlo tanke pogačiceod usitnjenog golubinjeg mesa, jaja i vrlo ukusnihbadema, te obilje svakovrsnog voća i povrća zakoje ti sjevernjaci često nisu ni čuli.

— Ja nadasve volim neprerađene plodovemajčice zemlje — nasmiješi se Abou režući ve-liku sočnu mirisavu dinju i dijeleći svima kriške— jer je u njima zatvoreno sunce.

Bilo je tu naranača, limuna, jabuka, bundeva,stucanog i začinjenog mladog boba, patlidžana,slanog graha, banana, grožđa, badema i — da-kako — mogranja, a sve je to uzbuđivalo neobič-nom raznolikošću boja. Naravno, izgladnjeli i iz-nenađeni Josse i Gauthier uzimali su od svegapomalo i krijepili se vinom iz duge uske bocekoju je pažljivi domaćin dao pred njih staviti. Jelisu brzo i pohlepno pa se umjereni Abou samosmješkao.

— Jede li se u vašoj kući svaki dan ovako,gospodaru? — naivno upita sladokusac Josse.

— Ne zovite me gospodarom, nego samoAbouom. Ja sam tek običan vjernik. Da, uvijekje ovako. Vidite, mi ovdje ne znamo za glad.

226

Sunce, voda i zemlja daju nam svega izobila.Možemo samo zahvaliti Alahu. Znam da u vašimprohladnim krajevima ne mogu ni zamisliti ova-kvu zemlju. Zato valjda — doda on s iznenad-nom tugom — Kastilijanci i maštaju kako bi nasodavde istjerali kao što su nas već potisnuli izValencije, svete Kordove i drugih krajeva ovogapoluotoka koje smo mi učinili plodnima i boga-tima. Oni ne shvaćaju da naša bogatstva stižu isa Istoka i iz Afrike, odakle lađe slobodno pristajuna naše obale... i da bi sve to prestalo onogadana kad bi Kraljevina Granada pala.

Dok je to govorio, kriomice je promatrao Ka-terinu. Iako je bila izgladnjela od duga putova-nja, mlada se žena gotovo ničega nije ni dotakla.Preko volje je pojela krišku lubenice, nekolikobadema i pistaća i sada srebrnom žličicom pijuc-kala mirisavi šerbet koji je pred nju stavio ni-jemi sluga. Pogled joj je lutao bujnim zelenilomvrta te nije ni slušala razgovor svojih drugova.Činilo se da je daleko od te svježe i ugodne odajes reljefnim gipsanim tavanicama i da joj duhhrli k onoj utvrdi — palači, tako bliskoj, a strogoodijeljenoj ružičastim bedemima, u kojoj Arnau-dovo srce udara za jednu drugu ženu.

Abou-al-Khayr osjeti da će se ona rasplakati.Pokretom ruke dozove jednog roba i nešto muprošapće u uho. Crnac dade znak da je razumioi tiho izađe. Nekoliko trenutaka zatim, oglasi ses praga bučan kričavi glas:

— Živiooo vojvoda! Živiooo vojvoda!Trgnuvši se iz svoga mučnog razmišljania,

Katerina poskoči kao da ju je ubola osa i zapre-pašteno pogleda u golemog crnca kojemu je širokiosmijeh otkrio bijele zube. Ovaj pred nju položisrebrni stalak s prekrasnom velikom plavom pa-pigom kojoj su se duga pera mjestimice ljeskalagrimizom.

— Gedeon! — klikne ona preneraženo.— A zašto ne? Zar mi ga nisi poklonila kad

sam odlazio iz Dijona? Neprestano me podsjeća

15* 227

na tebe i postao mi je drag prijatelj. Vidiš dasam se brižljivo starao za njega.

S djetinjom radosti Katerina uze da gladipticu koja je grgutala poput grlice i gledala jesvojim krupnim okruglim očima. On opet otvorisvoj veliki crveni kljun i zakrešti:

— Alah je Alah a Muhamed njegov prrrorok!— Uznapredovao je! — reče Katerina pra-

snuvši u smijeh — i ljepši je no ikada.Ona se, kao nekad u dućanu svoga ujaka

Mathieua, licem priljubi uz pticu koja je laganokljucne po usnama.

— Kolike li me uspomene s njim povezuju! —prošapta ona već razgaljeno.

Gedeon je, naime, bio prvi poklon koji joj jeučinio Filip Burgundski kad se u nju zaljubio.Predstavljao je vjernog druga u značajnom raz-doblju njena života, otprilike kad je u svojemreže uhvatila velikog vojvodu Zapada pa svedok nije dopustila da joj srce zauvijek osvoji Ar-naud de Montsalvv. Iz blistavog ptičjeg perja kaoda stadoše izranjati poznata lica i siluete. NoAbou-al-Khayr nije čekao da je ponovo svladatuga.

— Nisam ti ga sada dao donijeti da razbuditvoju sjetu — reče on blago — već zato da shva-tiš kako se ni vrijeme ni ljudi ne mijenjaju to-liko koliko ti misliš. Biva da se i vrijeme vrati.

— Ono vojvode burgundskog odavno jemrtvo.

— Na to vrijeme nisam ni mislio, nego nadivne časove koji su ti poklonili ljubav.

— Nje je bilo tako malo!— Ipak dovoljno da ti sjećanjem ispuni ži-

vot . . . a da je ni tvoj suprug ne zaboravi takolako.

— Kako to možete znati?— A tko mi je o vašim odnosima mogao go-

voriti . . . ako ne on sam?Katerini iznenada planu oči i rumen joj

obli lice.

228

— Zar ste ga . . . vidjeli?— Naravno — reče Abou smiješeći se — Za-

boravljaš da smo nekad bili veliki prijatelji. I onse sjetio da ja živim u ovom gradu, pa se za meraspitao čim je stigao u Ah Hamru.

— I uspjelo vam je da dođete do njega?— Ja sam liječnik... i ponizni prijatelj na-

šega kalifa kod kojega sam u milosti. Međutim,moram ti priznati da me princeza Zobeida, čijije zarobljenik tvoj muž, gleda prijekim okom ot-kako sam od smrti spasio sultaniju Aminu, kojuona mrzi. Rekao bih da me čak proklinje i da jepristala da me pozovu zahvaljujući isključivo nje-noj silnoj želji da ugodi „franačkom velikašu".Zato sam i mogao dugo razgovarati s gospodinomArnaudom.

— Rekli ste da je on zarobljenik one žene —naglo će Katerina kojoj se lice odjednom iskriviod žestoke ljubomore — Čemu ta laž? Zašto nisteupotrijebili tačan izraz, vi koji tako dobro pozna-jete vrijednost riječi? Zašto niste rekli njen lju-bavnik?

— Zato jer i ne znam je li to istina! — rečeAbou prostodušno — Noći su Al Hamri tajno-vite . . . a mnoge sluge nijeme.

Katerina se načas pokoleba, a zatim će od-lučno:

— Je li zaista . . . ozdravio od gube?— Nikad je nije ni imao! Mnoge su joj bo-

lesti slične... ali ih vaši liječnici na Zapadu i nepoznaju. Princezin liječnik, Hadži Rahim, svet jeČovjek i hodočastio je u Meku, ali je, po mommišljenju, ostao samo uznositi magarac. Pa ipakje već na prvi pogled utvrdio da tvoj muž nemagubu. Da se u to uvjeri, bilo mu je dovoljno pri-nijeti ruku gospodina Arnauda vatri. Tvoj je su-prug kriknuo, i to je bio znak da nije izgubioosjetljivost.

— Kakva je onda bila ta neobična bolest?Vlastitim sam očima vidjela po njegovim rukamabjeličaste mrlje.

229

— U čuvenoj Trotuli, sveučilištu u Salernu.zvali su je vitiligo ili bijela mrlja, a zaista se bo-jim da po vašim bolnicama za gubavce ima mnogonesrećnika oboljelih od ove nedužne bolesti kojuvaši liječnici neznalice često brkaju s gubom.

Ponovo nastade tajac. Gauthier i Josse seukipiše te ni riječi da progovore. Pažljivo su slu-šali razgovor i čekali na trenutak kad će i njihupitati za mišljenje. Katerina iskoristi šutnju dapribere snage. Pitanja koja je još imala da postavibila su zaista mučna. Najzad i započe.

— Zašto je Arnaud pošao za tom ženom? —upita ona promuklim glasom — Je li vam torekao?

— A zašto pokoreni idu za pobjednikom?— Ali, što je njega pokorilo? Sila... ili

ljubav?— Sila! U to sam uvjeren, jer mi je pričao

kako su ga kod Toleda zarobili Zobeidini Nubijci.A moguće je da su se i ljubavni okovi nadovezalina one prave . . . no, o tome mi nije govorio. A ne-kako i ne vjerujem.

— Zašto?— Bolje bi bilo da to nisi upitala. Odgovor

ti se neće svidjeti: jer . . . Arnaud de Montsalvvne vjeruje više u pravu ljubav. On kaže da munijedna žena neće moći pružiti iskrenu i čistuljubav kad si ti radi drugoga mogla zaboravitizanos koji vas je spajao.

Katerina hrabro otrpi udarac. Znala je premasebi biti poštena i još uvijek joj očijukanja s Pier-reom de Breze nisu nestala iz sjećanja. Cesto ihje sebi predbacivala . . . osobito onu nesretnu noću voćnjaku u Chinonu, kada ju je Bernard d'Ar-magnac zatekao zanesenu u naručju lijepog viteza.

— To sam i zaslužila! — reče ona iskreno —Ali, privlačna moć ljubavi je velika, a ona gažena i . . . ljubi?

— Strastveno! Mahnitošću koja čudi i uža-sava njenu okolinu. Moć „franačkog velikaša" nadZobeidom potpuna je. On uživa sva prava .. osim

230

onoga da pogleda i neku drugu ženu. Jao nesret-nici kojoj bi uspjelo od njega izmamiti smiješakili ljubaznu riječ, odmah bi je izručili krvniku.Desetak ih je tako već zaglavilo. Zato se i Zobei-dine služavke više ne usuđuju ni pogledati čo-vjeka kojega ona tako divlje ljubi. Poslužuju gaklečeći i tako strogo zastrte kao da su na ulici.Jer, protivno našim običajima koji nalažu da mu-škarci žive odvojeno od žena, kućica gospodinaArnauda nalazi se u samom Zobeidinom vrtu .. .

— A kalif to dopušta?Abou-al-Khayr slegne ramenima.— Zašto ne? Sve dok tvoj muž ne pristane

da prihvati islam, on je za njega zarobljeni kršća-nin kao i svaki drugi. Drži ga naprosto igračkomsvoje okrutne sestre. Uostalom, sultan Muhamedi predobro poznaje divlju Zobeidinu ćud a da bijoj se usudio protusloviti. Nasridi su čudna poro-dica . . . u kojoj se, kako ćeš kasnije vidjeti, lakoumire. Da bi se netko održao na prijestolu, moravoditi iscrpljujuću borbu, a ako ti kažem da ga jeMuhamed VIII dvaput morao osvajati, bit će tisve mnogo jasnije. Ona je ružičasta palača zmij-sko leglo i opasno je u njoj se kretati.

— A ipak ću to uraditi. Poći ću onamo.Abouu od zaprepaštenja načas zastade dah.

a Josse i Gauthier, nakon duge šutnje, i sami iz-raze svoje negodovanje.

— Hoćeš da uđeš u Al Hamru? — progovoriAbou. — Zar si izgubila pamet? Ne smiješ touraditi. Iako me Zobeida mrzi, poći ću ja k njoj— pod ovom ili onom isprikom — i kazati tvomemužu da si ovdje. Uostalom, već sam predskazaoda ćeš doći.

— Što je na to odgovorio?— Nasmijao se i odrično odmahnuo glavom:

„Zašto bi došla?" — rekao mi je. „Ima sve što jeuvijek i tražila: ljubav, časti, bogatstvo... a čo-vjek kojega je odabrala, od onih je što znaju ču-vati ženu. Ne, neće ona doći."

231

— Kako me slabo poznavao! — uzdahne onas gorčinom. — Imali ste pravo vi.

— I sretan sam što je tako. Poći ću daklek njemu i . . .

Nije dovršio misao jer ga je Katerina uhvatilaza ruku i prekinula.

— N e . . . To bi mi moglo naškoditi s dva raz-loga: jer, ili bi Arnaud — saznavši za moju prisut-nost — rekao da za njega više ne postojim...a od toga bih umrla, ili bi pohrlio k meni i timese izložio opasnosti.

— Zaista je to valjan razlog. A koji je drugi?— A drugi je taj što hoću, čujete li, da vla-

stitim očima vidim u kakvim je odnosima s tomženom. Hoću da se uvjerim da li je odista voli,shvaćate li? Ako joj je stvarno uspjelo da meistisne iz njegova srca, brojit ću im poljupce, mi-lovanja. Znajte da nemam iluzija, vidim sebe ta-kvom kakva jesam... sve prije nego mladicom.A vidjela sam i Zobeidu i njezina me ljepota na-tjerala u očajanje... Zašto, dakle, da mu većnije osvojila srce?

— A ako se to dogodilo? — upade smjeloGauthier — Ako je ta žena osvojila gospodinaArnauda te on postao njen rob? Što ćete tadaučiniti?

Katerina polako stade blijediti. Zatvori očinastojeći otjerati sliku Arnauda u princezinom na-ručju, sliku sve određeniju i opasniju otkako jevidjela Zobeidu . . .

— Ne znam! — reče. — Zaista ne znam...ali moram tu stvar raščistiti. A to je moguće samona licu mjesta.

— Pustite da ja tamo odem, gospo Kate-rina — reče Gauthier — Sasvim ću pouzdano utvr-diti je li vas muž zauvijek napustio. I, bar senećete izložiti opasnosti d a . . .

Umjesto nje odgovori Abou-al-Khayr:— Kako ćeš stići do njega, sjevernjače? Zo-

beidine su odaje dio harema; pa ako i stoje malo

232

postrance, kalifovi su stražari na vratima. Osimeunuha nikakav muškarac ne smije ući u harem.

— A zar to nije i gospodin Arnaud?— Njegov je slučaj nešto drugo. On je zarob-

ljenik, a Zobeida budno čuva svoje blago. Avanturabi te stajala glave, a koristi nikakve...

Gauthier htjede prosvjedovati, no liječnik gaprisili da šuti. Zatim se obrati Katerini.

— Na koji se način nadaš ući k Zobeidi?— Ne znam. Možda kao služavka... Zar je

to nemoguće? Zahvaljujući Josseu govorim vašjezik, a dobra sam i glumica.

Kao potvrdu tim svojim riječima, Katerinaispriča prijatelju svoj boravak među Ciganima ikako je danima bez pogreške igrala tešku i opa-snu ulogu.

— To sam radila samo da osvetim sebe iArnauda — završi ona. — A što ne bih učinilakad se radi o tome da ga opet pridobijem i kadje to jedini razlog da i dalje živim. Preklinjemvas, Abou, pomozite m i . . . omogućite mi da uđemu Al Hamru. Moram ga vidjeti, ja moram do-znati . . .

— To je čisto ludilo! — zaključi on s uzda-hom . . . no odavna znam da kad sebi nešto uvrtišu glavu, onda to i izvršiš. Obećajem ti da ću o sve-mu ozbiljno razmisliti, no za to treba vremena . . .Takav se pothvat priprema u tišini i samoći. Pre-pusti to meni, hoćeš li? A dotle, okoristi se malomojom kućom i vrtom. Vidjet ćeš da pružajumnoge udobnosti. Odmaraj se . . . posveti se sebi,spavaj i živi u miru dok vrijeme bude radiloza tebe.

— Da čekam? — usprotivi se Katerina. —O čemu to govorite? Kako možete pomisliti dami je do odmaranja i lagodna života kad me iz-jeda ljubomora — iskreno prizna ona — i kadumirem od želje da ga vidim.

Abou-al-Khayr ustane, zavuče ruke u svoješiroke rukave i strogo se zagleda u Katerinu.

23a

— Onda pusti neka te i ljubomora i željamuče još nekoliko dana! Maloprije si htjela puk-nuti od jada kad si vidjela kako je Zobeida lijepa:zar želiš, dakle, da se pred voljenim muškarcempojaviš s kosom bez sjaja, s crvenim pjegama policu, otvrdnulim rukama i tijelom izgladnjelemačke?

Na taj žestoki prijekor Katerina zbunjenoobori glavu i pocrveni jače od mogranja koji suostali na poslužavniku.

— Zar sam toliko poružnjela? — promuca.— Vrlo dobro znaš da nisi — hladno odsiječe

Abou — ali žena u nas živi i diše samo zato da bise dopala muškarcu. Njeno tijelo mora biti kadio-nica sa skupocjenim mirisima kojima će se on opi-jati, harfa na kojoj će svirati, vrt narandži i ružapo kojemu će šetati njegova žudnja. To Zobeidinooružje moraš i ti nabaviti.. ili tačnije, svoje vla-stito usavršiti. Tek tada ćeš se moći ravnopravnonositi sa svojom suparnicom. Sjeti se gospe s crnimdijamantom koja je vladala nad jednim knezom.Sutra ću te ja lično odvesti u jedan hamam i po-vjerit ću te Fatimi koja se stara za ženski odjel.To je najstrašnija starica koju poznajem i kraljicasvodilja, ali umije bolje od ikoga da od mazgekoja je vukući plug postala kost i koža stvori giz-davu kobilu sjajne dlake. A kako mi mnogo du-guje, sigurno će od tebe stvoriti čudo. Sada temoram ostaviti, idem da pregledam nekoliko bo-lesnika. Vidjet ćemo se ponovo večeras.

On izađe s uobičajenom dostojanstvenošću, aKaterina osta da se pita nema li ona „mazga kojaje vukući plug postala kost i koža" neku vezus njom samom. Ona je to radila tako vidljivo dasu Gauthier i Josse istovremeno prasnuli u smijeh.Josseu su od smijeha navrle čak i suze.

— Nikad nisam naišao na tako zabavnog či-čicu! — štucao je udarajući se po bedrima...O!ho!ho! O!ho!ho!... Ne, zaista je to smiješno!

Katerina je neko vrijeme gledala kako se dvamuškarca na jastucima previjaju od smijeha i nije

234

znala da li da se naljuti. No smijeh je zarazan,pa mu ni ona ne odoli, nego im se i u tome pri-druži.

Videći je kako se od srca smije, Gedeon po-misli da se i on mora uključiti u koncert:

— Ha! ha! h a ! . . . — zakrešti — Nesssnosssnasi, Ka . . . terrrino! Žiiivio . . . vojvoda!...

Ušutka ga jastuk koji je spretno hitnuoGauthier.

Glava deseta

FATIMA MASERKA

Opružena na mramornom stolu prekrivenomcrvenom pamučnom ponjavom i trudeći se da nina šta ne misli, Katerina se prepustila brizi Fa-time i njenih pomoćnica. Čak je i oči zatvorilakako ne bi morala gledati ispitujući pogled Fati-min, koja je bila još ružnija nego što je nagovije-stio Abou-al-Khayr.

Bila je to golema Etiopljanka, crna kao tinta,a čini se i snažna poput medvjeda. Crna gustakovrdžava kosa tek joj je počela sijediti, a bilaje kratko odrezana kao u muškarca. U očnim šu-pljinama valjala su joj se dva krupna oka sažućkastim rožnicama osutim crvenim žilicama.Kao i njene dvije pomoćnice bila je do pojasagola, pa su joj poput lubenice ogromne i od znojasjajne grudi teško poskakivale u ritmu pokreta.S vremena na vrijeme rasklapala je svoje debelecrvene usne otkrivajući tako svoje blistavo bijelezube, a onda nastavljala da mijesi tijelo mladežene ručetinama širokim kao pratljače. Kad jeKaterina, brižljivo ogrnuta velikom zelenom ko-prenom i pod ličnom pratnjom Abou-al-Khayra,na magarcu dojahala u hamam, Fatima se du-boko poklonila, a onda s liječnikom stala razgo-varati takvom brzinom da Katerina ne bi bila niriječi razumjela da joj Abou nije prethodno ob-

236

jasnio na koji će način opravdati prisustvo plavo-kose tuđinke u svojoj kući.

Zamisao je bila prosta, iako prilično čudnakad se uvaži liječnikova poznata nepovjerljivostprema ženama: upravo je na jednoj berberskojlađi koja je pristala u Almeriji kupio tu lijepuplavokosu ropkinju računajući kako će njomesladiti svoje stare dane kad je Fatima svojimnedostižnim umijećem učini dostojnom krevetajednog istančanog pravovjernika. Zamolio je go-jaznu Etiopljanku da Katerinu drži uvijek da-leko od drugih posjetiteljki jer se — kako reče —boji da će ga ljudi ogovarati kad se dočuje za tunjegovu uzbudljivu nabavku. Videći kako joj jeprijatelj oborio pogled, a licu dao izraz skrušenekreposti, Katerina umalo nije prasnula u smijeh,no Fatima je u tome vidjela istinski zanos. Amožda je, zahvaljujući zamamnim zlatnicima štojoj ih je obilato sasuo u ruku, zaključila da jemudri Abou-al-Khayr jako zaljubljen i da ga,očito, ne treba potcjenjivati. Premda se drži pre-zrivo i dostojanstveno, ipak je muškarac, kao isvaki drugi. I njemu je, dakle, jedna ljepoticamogla zavrtjeti glavom.

S poslom se započelo odmah. Pošto su je zatren oka do gola svukle dvije Maurkinje, istotoliko mršave koliko im je gospodarica bila gojna,Katerina se nađe na drvenom stočiću u jednojprostoriji s mozaikom, potpuno zasićenoj parom.Ostavili su je tu da se preznojava preko pola sata,a onda su je napola onesviještenu prenijeli namjesto za masažu gdje je stajala Fatima, podbo-čena kao krvnik koji čeka svoju žrtvu.

Položili su je na stol prosto kao tijesto, aonda Fatima ne gubeći ni časa navuče grubu vu-nenu rukavicu, drugom rukom dohvati veliki ze-mljan lonac pun neke riđe smjese i stade hitroda maže svoju gošću. Mlada se žena začas pretvoriu nekakav kip od blata, slobodne joj ostadošejedino oči i usta. Zatim Fatima uze da je trljasvojim snažnim rukama, a onda je temeljito is-

237

peru, umotaju u finu vunenu plahtu i prenesuna drugi stol s ugrađenim naslonom za vrat kakobi joj kosa mogla slobodno padati.

Katerini nekoliko puta nasapunaju i isperuglavu, zatim je namazu mirisnim uljem, a ondaje temeljito istrljaju, ponovo operu i najzad po-prskaju jasminovom esencijom. Čitavo to vrijemegojazna Fatima nije izustila ni riječi. Progovorilaje tek onda kad se njena posjetitelj ka, obučenau bijelu kućnu haljinu od fine vune i glave umo-tane u suhi ručnik, našla na počivaljci među me-kim jastucima. Fatima tada pljesne rukama i od-mah se stvori jedan eunuh koji na oniski stolićuz počivaljku položi širok bakreni poslužavnik punraznovrsnih jela. Kad on uđe, Fatima i ne pokripred njim svoju golotinju, samo Katerini pokažena pladanj.

— Pojest ćeš sve što je na njemu.— Sve? — zbunjeno vikne mlada žena.Na poslužavniku su se pušile raznovrsne me-

sne pogačice, dvije zdjelice juhe, kiseli krastavčići,prženi patlidžani, nekakav mirisav paprikaš i mno-štvo medenih kolačića načičkanih bademima. IGauthieru bi sve to bilo previše!

— Nikako neću moći sve pojesti! — reče onaglasom u kojemu se osjećao strah od krupne Fa-timine pojave, no ova se na to i ne osvrne.

— Jest ćeš polako, ali dokraja. Dobro mečuj, Zorina Svjetlosti: tvoj mi te je gospodarAbou-al-Khayr povjerio zato da od tebe stvorimnajljepšu ženu islama, a ja držim do svoga ugleda.Odavde nećeš izaći dok ti tijelo ne postane opojnopoput šerbeta od ruža.

— Neću odavde izaći — ponovi Katerina —Kako to misliš?

— Lijepo! Iz ove ćeš kuće ravno u krevetsvome gospodaru, pa neka se s tobom sladi —mirno će crnkinja. — Do toga dana ovo će bititvoj dom. Ovdje će te dvoriti, njegovati, pazitikao. . .

238

— Kao šopanu gusku! — plane Katerina —Neću ja to, umrijet ću od dosade.

— Nećeš zato imati vremena. Lijepa si, aliužasno mršava i koža ti je suha. Mnogo toga trebapoduzeti. Uostalom, moći ćeš šetati u vrtu i nave-čer se hladiti na terasi, a s propisnim žarom ipod dobrom pratnjom prošetati s vremena navrijeme i gradom. Vjeruj mi, nećeš imati kad dase dosađuješ! Inače, od tebe same zavisi koliko ćešovdje ostati. Što prije budemo gotovi, prije ćeš iizaći... premda nikako ne shvaćam zašto ti setoliko žuri da uđeš u krevet starom liječniku, kojiima doduše snažan um, ali nemoćno tijelo, pamora da je kukavan ljubavnik. Jedi!

Nakon te izričite zapovijedi Fatima izađe, aKaterina osta ne znajući da li da se razbjesni,ili udari u smijeh. Kako se Abou usudio da jezatvori s tom ženom? Dobro se čuvao da joj neoda kako će se k njemu vratiti tek pošto opetpovrati sve svoje draži, jer je dobro znao kakobi na to reagirala. Uostalom, nije bilo teško po-goditi kako ju je tom crnom mastodontu povje-rio samo zato da bi je zaštitio od njenih nepro-mišljenih postupaka, a sam dobio vremena zarazmišljanje. U stvari, bilo je to lukavo. Najboljeće, dakle, biti da se pokori.

Ona poslušno smaže sve što je bilo na poslu-žavniku, zatim najprije s nepovjerenjem, a ondasa sve većim užitkom posrče topao, jak i dobrozašećereni čaj od metvice... i najzad spokojnozaspi. Kad se probudila, zatekla je pred svojimdivanom Fatimu kako se smiješi otkrivajući svojebijele zube.

— Spavala si dva puna sata! — saopći jojona pobjedonosno — i sve si pojela. Dobro si ura-dila. Vidim da ćemo se slagati. A sada možemonastaviti.

Dvije služavke podignu je sa divana i opreznokao kristalnu vazu odnesu u posebnu dvoranugdje joj dvije specijalistkinje, s pomoću smjese

239

od kreča i žutog sumpornog arsenika, odstrane svesuvišne malje, a jedna vlasuljarka premaze kosublagim rastvorom kane od čega joj ona poprimizlatasto riđi odsjaj. Nakon toga predadu je ličnoFatimi, a ova joj čitavo tijelo namaze parfemira-nim uljem i stade ga masirati. Katerina se sadaopusti s očitim užitkom. Crne Fatimine ruke znalesu biti neumoljivo tvrde, ali i začuđujuće nježne.Da bi je nekako ohrabrila dok joj je energičnomijesila trbuh, Etiopljanka izjavi:

— Kad obavim sve što je potrebno, moći ćešse uspješno mjeriti s princezom Zobeidom, bise-rom harema.

Katerina se na to ime trgne, a zatim oprezno,kao da tome ne pridaje važnost, upita:

— Zar je ti poznaješ? Čula sam o njoj go-voriti. Kažu da je vrlo lijepa.

— Svakako da je poznajem. Poslije jedne bo-lesti, tražila je moje usluge. To je najljepša pan-tera na čitavom Istoku. Okrutna je, divlja, stra-stvena, ali lijepa. O, da! Čudesno lijepa. Uostalom,toga je i svjesna. Zobeida se ponosi svojim savr-šenim tijelom i grudima po čijem bi se kalupumogle li vati kupe besprijekorna oblika... i ni-kako ih ne skriva. Po svojim odajama i u vlastitomvrtu kreće se u sasvim prozirnom muslinu i kitipredivnim draguljima kako bi je njen ljubavniksa zanosom promatrao.

Katerinu odjednom nešto stegne u grlu.— Njen ljubavnik?— Morala bih reći ljubavnici, jer se po ba-

zarima govorka kako noću, kroz tajna vrata, češćeuđe pokoji lijepi ratnik u princezine odaje dautaži njenu ljubavnu glad. Ponekad se — kažu— Zobeida zna nasladiti i kakvim lijepo građe-nim robom . . . čiji leš kasnije nađu u jarcima AlHamre . . .

Katerini se smrkne, ali joj i laknu. Ako je,naime, Zobeida takva Mesalina, moći će joj otetiplijen lakše no što misli... A opet, tko zna ne

240

čeka li i Arnauda ista sudbina? Srećom, Fatimanastavi:

— Međutim, posljednjih, nekoliko mjeseci,prestale su da o tome naklapaju blebetuše što seokupljaju oko česama i karavan-saraja. Zobeidasada ima samo jednog ljubavnika, nekog franač-kog zarobljenika. Ludi za njim i više nitko neulazi kroz tajna vrata koja vode u njene vrtove...

— Jesi li vidjela toga čovjeka? — upita Ka-terina.

— Samo jednom. Lijep je, muževan, dosto-janstven i šutljiv. U izvjesnom smislu liči na Zo-beidu. Grabežljivac j e . . . zvijer kao i ona. Ah!Kako strastvena i vatrena mora da je njihovaljubav, a tek milovanja . . .

Bilo je to i više nego je Katerina moglaotrpjeti.

— Prestani! — vikne ona — Naređujem ti dašutiš.

Iznenađena neočekivanom srdžbom svoje mir-ne gošće, Fatima zastade i zagleda se u nju zbu-njeno brišući uljem zamazane ruke o svoju pa-mučnu pregaču. Mlada žena je oborila glavu i sa-krila lice rukama da sakrije suze. Okruglo licecrnkinje najednom ozari smiješak. Učini joj seda shvaća razlog iznenadnog očajanja svoje paci-jentkinje. Uvjerivši se da je nitko ne promatra,ona se prigne k njoj:

— Pogađam zašto si se odjednom rastužila,Zorina Svjetlosti. Teško ti je kad pomisliš na lije-pog Zobeidina ljubavnika, dok će tebe milovatitek nemoćni starkelja. A držim da imaš i pravo,jer tvoja ljepota zaslužuje bolju sudbinu nego štoje krevet jednog liječnika . . .

Katerina podigne lice crveno i nateklo odplača.

— Kako to misliš?— Eto tako! Znam ja. Kasno je da se o tome

govori. Pogledaj samo kakvo ti je lice, ludice.Dođi da te uljepšam . . .

18 Katerina, knjiga V 241

U)

Kad padne noć, kućne se terase u Granadipretvaraju u svježe i neobične vrtove. Pod svo-jim svijetlim ili tamnim žarovima na kojima bli-staju šljokice ili drago kamenje, ukoliko im jedinoblago nije svježina mladosti i ljepote, okupljaju sežene na svojim krovovima da se nadišu svježegzraka, grickaju slatkiše i preko terasa malo popri-čaju. I najpriprostija služavka dobiva tada dopu-štenje da se pođe malo osvježiti. Muškarci radijeodlaze na trg gdje razgovaraju, slušaju pripovje-dače i smiju se doskočicama lakrdijaša, ukolikoim njihova posebna muslimanska sekta ne dopuštai da zađu u koju vrtnu kavanicu gdje pijuckajuvino i uživaju promatrajući igračice.

Te večeri dok ju je Fatima pod noćnim nebomudobno smještala na more svilenih jastuka, Ka-terina je imala čudan osjećaj kao da se izmijeniločitavo njeno biće. Najprije zato što je osjećalaneku izvanrednu lakoću i opuštenost, ali i zboglica koje je Fatima učinila nekako neobičnim iprivlačnim. Više od jednog sata ljenčarila je uvelikom bazenu punom tople vode, a jedna jerobinja čučala uz njegov rub i stalno je nudilaoljuštenim voćem. Prije nego što su joj navuklineobičnu odjeću, istrljali su joj zube specijalnompastom, nacrvenili usne i napadno, ali vrlo pri-vlačno osjenčali oči. Nokti su joj blistali poputdragulja, a osjećala se vrlo ugodno u ružičastimmuslinskim dimijama sa zlatom izvezenim pojasomi kratkom satenskom haljetku pod kojim su joj istruk i trbuh ostajali goli. Raskošan ružičasti zarkojim se prije izlaska na krov morala prekriti,pridržavala je na glavi mala okrugla kapica.

Dugo su tako Fatima i njezina jedina gošćasjedile i šutjele. Katerina je saznala da, zahva-ljujući ludoj darežljivosti Abuovoj koja je i samucrnkinju zapanjila, nijedna žena neće ući u hamamdok se ona bude u njemu oporavljala. Noć jebila izuzetno blaga i mirisala na narančin cvijeti na jasmin. Gledan s terase, onako osvijetljenbezbrojnim uljanicama, grad je sa svojim uliči-

242

čama i još otvorenim dućanima izgledao nekakovilinski i doimao se svakoga tko je navikao nazamračene gradove Zapada, po kojima se ulice,već s prvim mrakom, pretvaraju u razbojničkalegla. Katerina ga je dugo promatrala kao zača-rana. Do nje je, vjerojatno iz kafanske bašte, do-pirala tiha otegnuta glazba prigušujući žubor obli-žnjeg potoka.

No Katerinin pogled ubrzo skrene s grada izaustavi se na golemoj palači koja je nadvisivalaFatiminu kuću. Ova posljednja stajala je uz obaluDarroa, na izlazu iz usjekline što ju je on izdubaoizmeđu uzvisine Al Hamre, te brežuljaka Albai-cina i Alcazabe Kadime. Na sto i pedeset metaraiznad nje ocrtavala su se u baršunastom mrakuneba duboka kruništa palače. Na njoj nikakvasvjetla, ničeg što bi odavalo da je nastanjena,izuzev čvrsta koraka nevidljivih stražara. Katerinakao da osjeti prijetnju njenih nijemih zidina. Uči-nilo joj se da je odvraćaju od nauma da im otmenjihova zarobljenika . . .

Kako Katerina dugo nije odvajala svoj za-brinuti pogled od one strmine, Fatima nakon iz-vjesnog vremena primijeti:

— Reklo bi se da te palača privlači, ZorinaSvjetlosti? O čemu razmišljaš dok je gledaš?

Katerina smjelo odgovori:— O princezinim ljubavnicima. O lijepom fra-

načkom zarobljeniku... Znaš da smo iz istogkraja, prirodno je da se za njega zanimam.

Fatima joj hitro začepi usta svojom mesnatomrukom. Katerina u mraku opazi kako je Etiop-ljanka od straha zakolutala očima.

— Zar ti je život već dosadio? — prošaptaona — Ako je zaista tako, bolje je da te odmahotpremim tvome gospodaru, jer terase su ovdjepreblizu, a već vidim šafranasti zar Ajše, ženebogatog trgovca mirodijama, najlajavijeg jezikau gradu. Stara sam i ružna, no još uvijek želimda udišem miris ruža i jedem crni nugat.

— Zašto je o tome opasno govoriti?

18% 243

— Zato što je muškarac kojega si spomenulajedini u cijeloj Granadi na kojega nijedna ženau gradu ne smije ni u snu da pomisli, a kamolida o njemu govori. Zobeidini su krvnici zarobljeniMongoli, a dobila ih je na poklon od turskog sul-tana Murata. Oni umiju danima i danima odlagatismrt produžujući žrtvi agoniju, i bolje je izložitise gnjevu samoga kalifa nego izazvati Zobeidinuljubomoru. Toga bi se čuvala i sama sultanija,čarobna Amina. Ionako je Zobeida već dovoljnomrzi, zato rijetko i boravi u Al Hamri.

— A gdje onda stanuje?Fatima upre svojim debelim kažiprstom prema

jugu gdje su se, izvan gradskih bedema, ocrtavalivitki paviljoni i zeleni krovovi jedne osamljenezgrade. Činilo se da ona izrasta iz ogromnog vrtajer su se krošnje drveća odražavale u blistavojvodi.

— Ono je Alcazar Genil, privatna palača sul-tanija. Lako ju je braniti i Amina se u njoj osjećasigurnije. Sultanije su ondje rijetko živjele, noAmina zna koliko je opasna mržnja njene snahe.Istina, Muhamed je ljubi, ali on je isto tolikopjesnik koliko i ratnik, a sultanija je na oprezuzbog slabosti koju on pokazuje prema Zobeidi.

— Kad bi princeza dobila pristanak da jelikvidira, ne vjerujem da bi je ona palača mogladugo štititi.

— Duže no što misliš. Jer tu je i ono . ..Sada ona upre prstom u nekakvo utvrđenje

nedaleko od medrese, načičkano kruništima i osvi-jetljeno udubinama u kojima je gorjela vatra. Onoje očito čuvalo prilaz južnim vratima grada i doi-malo se zaista ubojito.

Ondje boravi Mansour-ben-Zegris, nesumnjivonajbogatiji čovjek t gradu. Aminin je rođak i ludoje u nju zaljubljen. Zegrisi i Banu Saradži dvijesu najmoćnije porodice u Granadi i, dakako, uzavadi. Amina pripada Zegrisima, a to je razlogviše da je mrzi Zobeida koja štiti Saradže. Nemožeš ni zamisliti koliko su nam nevolja donijele

244

svađe tih dviju obitelji, i ako je kalif Muhameddvaput gubio prijestol, zato mirne duše može kri-viti Zegrise.

— A kad je treći put došao na vlast, nije ihkaznio?

Fatima slegne ramenima.— Kako je mogao? Sultan Merinid, koji iz

Feza vlada ogromnim prostranstvima moćnog Ma-greba, njegov je prijatelj. Pogubiti Zegrisa značilobi opasno izazvati njegov gnjev i vrlo brzo ugledatipred našim bedemima divlje pustinjske konja-nike. Ne, Muhamed je više volio da se sa svojimneprijateljem nagodi. Mirna i dobra Amina vrlo jeodana njegovoj obitelji, ali strastveno voli i svogamuža, pa je upravo to omogućilo sklapanje svo-jevrsnog mira. Eto zašto Muhamed trpi da mupred vratima živi Mansour-ben-Zegris, spremanda svaki čas ugriza kao bijesno pseto.

Fatima ušuti i razgovor se među dvjema žer-nama načas prekine. Katerina stade da razmišljao onome što je upravo čula. Ta, naoko sitna oba-vještenja mogla bi izvrsno poslužiti onome komese žuri da se upusti u opasnu avanturu. Ona nepropusti da upamti neobična imena: Amina, sul-tanija kojoj je Abou-al-Khayr spasio život, Man-sour-ben-Zegris, zaljubljeni rođak Aminin i naj-zad Saradži, suparnička obitelj koju štiti Zobe-ida. Uze ih više puta u sebi ponavljati kako bibila sigurna da ih neće zaboraviti.

Već je bila započela jedno novo pitanje, alijoj riječ prekide glasno hrkanje. Iscrpljena napor-nim radom toga dana, debela se Etiopljanka sva-lila na prostrte jastuke, širom otvorila usta, rukeprekrstila na svoj golemi trbuh i utonula u duboksan. Katerina se nasmiješi a onda se i sama spustina jastuke i nastavi da sanjari.

Osam dana kasnije Katerina je bila kao pre-porođena. Miran, bezbrižan i udoban život što gaje provodila kod Fatime, obilata hrana, dugočasno

245

ljenčarenje sad u toploj, sad mlakoj, pa onda uhladnoj vodi bazena, a nadasve vješti i nevjero-jatno složeni stručni Etiopljankini zahvati, učinilisu čudo. Tijelo joj se opet zaoblilo, put raskošnoprocvala, a koža postala fina i nježna kao laticecvijeta. Već se bila navikla i na neobičnu tamošnjunošnju i u njoj se vrlo ugodno osjećala.

Za to je vrijeme Abou-al-Khayr više putanavraćao da vidi kako napreduje oporavak. NoJosse i Gauthier nisu ga smjeli pratiti. Posjeti subili kratki i nekako službeni jer on je uporno na-stojao da izgleda nezainteresirano, kao da dolazividjeti dokle je uznapredovao popravak rijetkogpredmeta koji mu je negdje uspjelo nabaviti.

Iskoristio je pogodan trenutak da joj prišapnekako još nije smislio dobar izgovor da je uvedeu palaču, no da razmatra nekoliko mogućnosti.Sve to, dakako, nije umirilo Katerinu koja seosjećala potpuno spremnom. Velika ogledala odizglačanog srebra što su se nalazila u dvorani zamasažu vraćala su joj sada zamamnu sliku, pajoj se žurilo da provjeri svoju novu privlačnumoć. Ali Fatima, očito, još nije bila zadovoljna.

— Strpi se! — govorila je ličeći joj lice pa-žljivo poput sitnoslikara. — Još nisi dosegla savr-šenstvo koje ja želim.

Brižljivo je u kući skrivala svoju lijepu gošću.a kad bi joj došle posjete, mogle su joj prići jedinonjene dvorkinje ili eunusi. Pa ipak, izlazeći jednogjutra iz bazena, Katerina opazi kako Fatima živoraspravlja s nekom staricom odjevenom u ras-košan zeleni bokat. Oči su joj bile kao u lasicei drsko su pratile sve obline njena tijela. Morada su se dvije žene oštro prepirale, a Katerina bise bila zaklela da je ona predmet svađe, no sta-rica je najzad potvrdno kimnula glavom i otišla.Kad se Katerina htjela za nju raspitati, Etiop-ljanka je samo slegla ramenima.

— Jedna moja stara prijateljica! No ako opetnavrati, budi krotka i ljubazna, jer . . . poželiš li

246

krepkijeg gospodara nego što je tvoj liječnik, onati u tome i te kako može pomoći.

Fatima ne htjede reći ništa više, pa se ,,Zo-rina svjetlost" morala zadovoljiti tim zagonetnimriječima kojima je, da pravo kažemo, morala na-gađati smisao. Zar je Abou nije upozorio da jeFatima kraljeva svodilja. Zato ona, tobože ravno-dušno, primijeti:

— Krepkijeg gospodara, svakako... no bilabih sasvim sretna ako bih njegovom pomoći moglanajzad upoznati krasote Al Hamre.

— Ni to nije nemoguće — odvrati Fatima na-busito, a Katerina ne htjede da i dalje navaljuje,

Sutradan nakon staričine posjete, Fatima do-pusti mladoj ženi da izađe na čaršiju. Voljela je,naime, da luta živopisnim, beskonačno dugim iprašnim ulicama obrubljenim trskom, i nikako dase nagleda svih onih čuda po dućančićima. Fatimajoj je to dva-triput bila dopustila, dakako podžarom i u nerazdvojivoj pratnji dviju služavki ijednog eunuha koji je pod pazuhom nosio korbačupleten od kože vodenog konja.

Tako je bilo i jutros. Pod žarom od prozračnogsatena boje meda, pod kojim su se vidjele jedinonjene predivne oči, mlada se žena sa svojom uobi-čajenom pratnjom polako zaputila ka prodavao-nicama svilene robe čiji je niz započinjao na samomprilazu Al Hamri. Spremao se neobično sparandan. Grad je ovijala nekakva plavičasta magla igotovo po svim uličicama građani su uvelike pro-lijevali vodu kako bi spriječili dizanje prašine iosvježili zrak. Bilo je još prerano. Razdanilo seprije dva sata, ali to je, uz relativno ugodno pred-večerje — bilo jedino doba kad si se bez nelagod-nosti mogao odreći kućne hladovine. To, dakako,nimalo nije spriječilo gomilu da u pazarne danene pohrli u Granadu.

Izašavši iz jedne džamije, Katerina je upravoprošla ispod svoda kojim je započinjao predio gradas trgovačkim radnjama i već se otvorenim i suncu

247

izloženim prostorom zaputila ka Bab-al-Ajuaru,prvim vratima Al Hamre, pred kojima su stražariligorostasni Nubijci, kadli joj nekakva kričava rat-nička muzika propara uši. Jedna četa konjanikasvirajući u gajde ili udarajući u talambase upravoje prošla kroz vrata, na čelu velikog naoružanogodreda. Tamnoputi vojnici divljih očiju s kopljima0 bedru, jašući na brzim andaluzijskim konjima,okruživali su jednu skupinu raskošno odjevenihjahača, a svakome je na lijevoj ruci, obučenoj ucrnu kožnatu rukavicu, stajao sivi ili bjelozor soko.Grabilicama su glave bile pokrivene sjajnogrimiz-nim svilenim kapicama, a skupocjena brokatnaodjeća jahača i njihovo oružje ukrašeno krupnimdragim kamenjem. Bez sumnje, bili su to visokidostojanstvenici. Svima je lice bilo fino i ponosno,nosili su kratke crne brade i oči su im plamtjelekao vatra. Samo je jedan bio bez brade i bez tur-bana na glavi. Jahao je malo ispred ostlih, šutljiv1 ponosit, i neusiljeno obuzdavao svog razigranogkonja koji je sjajem svoje bijele dlake privukaoKaterinin pogled. Gotovo istog trenutka ona jeopazila i jahača te jedva prigušila krik: u konju jeprepoznala Morgana, a u jahaču Arnauda . . .

Dostojanstveno uspravan u svom izvezenomsedlu, nadvisujući za glavu ostale drugove, nosioje istočnjačku odjeću od zlatom protkane svilekoja je odskakala od živahnih boja njegovih pra-tilaca. Bio je ogrnut širokim burnusom od finebijele vune, nemarno zabačenim unazad. Njegovolijepo lice oštrih crta i zapovjedničkog profilabilo je ponešto upalo, ali prefinjeno i kao u Mauraopaljeno suncem. Crne su mu oči još plamtjele,kosa i dalje bila gusta i crna, ali se oko sljepo-očica već stale hvatati sjedine.

Katerinu kao da je netko prikovao za zemlju.Potresena do dna duše, samo ga je gutala očima.A on se primicao na svojoj razigranoj kobili, ravno-dušan, dalek, i jedino obraćao pažnju na velikogsokola koji mu je stajao na šaci te ga povremenoprinosio k licu kao da mu nešto želi reći. Katerini

248

od uzbuđenja zastade dah. Znala je da živi unjenoj neposrednoj blizini, ali naći se s njim od-jednom licem u lice, ponovo ga vidjeti tako izbliza,a opet tako nedostižnog... Ne, za to nije bilapripremljena, tome se nije nadala.

Nesvjesni drame koja se odigravala na neko-liko koraka od njih, jahači su proslijedili svojimputem. Upravo su zamicali za uglom jedne palačeod crvenih opeka, čiji su rijetki i vitki prozori biliproviđeni gustim rešetkama, kad Katerina nagon-ski htjede jurnuti za visokom pojavom u bjelinikoja je već bila zašla u jednu usku uličicu. Nopograbiše je i zadržale dvije snažne ruke, a putjoj prepriječi eunuh koji se pred njom stvorio iizbezumljeno kolutao očima.

— Pustite me! — promrmlja mlada žena. —— Sto vas je spopalo? Nisam ja zatočenica, mis-lim d a . . .

— Imamo izričito Fatimino naređenje — rečejedna od žena ispričavajući se — da te pod svakucijenu spriječimo u svemu što bi ti moglo ugrozitisigurnost. Htjela si pojuriti za prinčevima . .. nijeli tako?

— Zar je zabranjeno pogledati ih izbliže?— Svakako! Njihovi su vojnici brzi na sablji

tim više što prate i princezina franačkog zaroblje-nika. Mogla ti je pasti glava prije nego bi išta iprimijetila . . . a onda bi nam leđa okusila Fatiminebatine.

Sluge su se više bojale Etiopljanke, nego činje-nice da je ona mogla izgubiti život... ali su ustvari bili u pravu. Kakvu bi nesmotrenost bilapočinila da je nisu spriječili? Bi li se bila suzdržalada ne vikne ime ljubljenog čovjeka i zar nebistrgla s lica zar kako bi je on prepoznao? A kadbi Zobeidu obavijestili o javnom skandalu, ne bi lito značilo njenu smrt. . . a možda i njegovu? Ne . . .bolje da se završilo ovako! Ali, užasnog li trenutka.

Još uvijek dršćući od silnog uzbuđenja, Kate-rina se polako okrene i reče s uzdahom:

249

— Vratimo se kući. Nemam više volje dašećem čaršijom. A već je i tako zagrijalo.

Ipak se zaustavi pokraj zida male džamije sazelenom kupolom . . . Dva prosjaka — jedan visoki mršav, drugi nizak i bez jedne noge — gledalisu kako u daljini iščezava bučna povorka lovaca.Neke njihove riječi privukle su pažnju mlade žene.

— Princezinu franačkom zatočeniku dosadilesu krasote Al Hamre. Jesi li vidio kako je nat-muren?

— A koji bi čovjek, izgubivši dragocjenu slo-bodu, bio drukčiji? Onaj je kaurin ratnik, vidi seto po njegovu držanju . . . A rat opija jače od ikak-va pića. Sada ima samo ljubav. To je malo.. .

Da bi mogla prisluškivati, Katerina se pravilakao da joj se u nogu žabo trn. Dok su ga dviježene tražile klečeći u prašini, ona je pažljivo napelauši. I najmanja riječ u vezi s Arnaudom bila jedragocjena. Nastavak razgovora pokazao se jošznačajnijim jer je onaj prosjak dugonja ravno-dušno produžio:

— Govorka se i to da ga Zobeida namjeravaotpremiti preko plavog mora. Nepregledne zemljestarog Magreba bit će svakako milije njegovu ko-nju, a ondje ima i mnogo pobunjenih plemena.Sultan će, nema sumnje, pristati da uposli i ratnikakrivovjernika kad se radi o tako otmjenom gos-podinu . . . i neće on biti prvi koji će prihvatitipravu vjeru.

— Zar će naš kalif pustiti da mu sestra ot-putuje?

— A tko se ikad smio usprotiviti Zobeidinojvolji? Jesi li vidio tko je postao čuvar njena drago-cjenog zaloga? Vezir Aben-Ahmed Banu Saradžlično . . . Ona će na put krenuti kad joj se prohtije,a njemu će sultan Merinid prirediti sjajan doček.

No kako se približavala jedna grupa bogatoodjevenih žena, dva prosjaka prekinu razgovor isalete ih kuknjavom nadajući se milostinji. Uosta-lom, Katerini je bilo dovoljno i ono što je čula.

250

Prije nego što su se njene ^uvarice uspjele pridićii zadržati je, ona navuče skinutu papuču, te pridr-žavajući objema rukama svoj široki zar, potrči štosu je noge nosile Fatiminoj kući.

Brbljanja dvaju prosjaka izazvala su u njojpaničan strah. Mora da je franački suzanj pobudiozaista veliku znatiželju kad su ljudi već i po uli-cama počeli s tolikim interesom govoriti o Arnaudui na svakom uglu spominjati njegovo ime. Morada je Zobeida stvorila od njega izuzetnu, gotovolegendarnu ličnost, koju je sada trebalo brižljivoi čuvati. Ako ta prokleta princeza odvede Arnaudau Afriku, opet će trebati poći za njim, izlagati senovim opasnostima gotovo bez ikakve zaštite, jeru tajnovitim gradovima zemlje što je Magrebomzovu, neće više biti kuće Abou-al-Khayra ni pomoćidragog liječnika. Valja pod svaku cijenu to spri-ječiti, što prije Arnauda oteti i najzad s njimpobjeći...

Načas dođe u iskušenje da potrči ravno k ma-lom liječniku, no znala je da je on u to vrijemekod svojih bolesnika. Osim toga, čuvarice hamamauhvatile bi je prije nego bi onamo i stigla. Zato,ona uleti u Fatiminu kuću i jurne u unutrašnjedvorište, zasađeno limunima, mogranjima i vino-vom lozom. Međutim, neugodno iznenađena zastadepred samim stupovljem kojim je vrt bio okružen:Fatima nije bila sama. Obučena u neku neobičnuprugastu haljinu duginih boja, s koprenom smo-tanom oko kovrdžave kose u obliku muškog tur-bana, debela se Etiopljanka šetkala uskim stazi-cama što su se ukrštavale oko središnje, ružičastečesme. Pored nje Katerina ugleda onu istu staricu,samo što joj je brokatna odjeća sada bila zagasitosljezove boje, izvezena velikim zelenim cvjetovima.

Videći kako je Katerina, sva zadihana odtrčanja, zastala na ulazu u vrt, Fatima shvati dase nešto dogodilo pa, ispričavši se svojoj posjeti-teljki, žurno priđe mladoj ženi.

— Sto je? Što ti se dogodilo? Gdje su ti ču-varice?

251

— Dolaze za mnom. Došla sam da se od tebeoprostim, Fatimo, i da ti se zahvalim. Moram sevratiti svome . . . gospodaru.

— Koliko ja znam, on nije dolazio da te po-vede. Da ga, možda, nisi srela? — upita crnkinjas nevjericom u glasu.

— Nisam. No moram hitno njegovoj kući.— Gle što ti se žuri! Osim toga, liječnik Abou

nije uopće kod kuće. Pozvan je u Alcazar Genil.Sultanija se za vrijeme kupanja ozlijedila.

— Ne smeta . . . zateći će me kad se vrati. Bitće to za njega ugodno iznenađenje.

— A za tebe? Hoće li te noć koja te tamoočekuje ugodno iznenaditi?

Krupne bijele oči crnkinje ispitujući se zagle-daju u Katerinu. Ova obori pogled i počne secrvenjeti.

— Prije ili poslije! — šapne mlada ženapoprativši te riječi nekom neodređenom kretnjom.

— Mislila sam — polako će Fatima — da s?više od ičega željela ući u Al Hamru?

Od te riječi Katerini se prekine dah, ali seprisili da pokaže ravnodušnost.

— Čemu sanjati? Tko se može pohvaliti da sumu se snovi obistinili?

— Poslušaj me i taj ćeš san ostvariti bez od-laganja. Dođi sa mnom.

Ona uhvati Katerinu za ruku i htjede da jepovede, no ova zastade, iznenada obuzeta nepo-vjerenjem.

— Kamo me vodiš?— K onoj ženi koju vidiš pokraj česme... i u

Al Hamru, ako to još uvijek hoćeš. Ona starica jeMoravma. Svatko je ovdje poznaje i traži jer onaupravlja Gospodarevim haremom. Neki dan tezapazila i zbog tebe je opet došla. Pođi s njom,pa ćeš umjesto starom liječniku pripasti kalifu...

— Kalifu? — reče Katerina bezbojnim gla-som. — Predlažeš mi da uđem u harem?

Instiktivno već htjede s gnušanjem odbiti tajprijedlog, no onda joj na pamet padne jedna

252

Abou-al-Khayrova rečenica: „Zobeidine su odajedio harema", a onda još jedna: „Gospodin Arnaudživi u samom Zobeidinom vrtu, u posebnom pavi-ljonu." Ući u harem, značilo bi približiti se Ar-naudu. Boljoj se prilici ni u snu nije mogla nadati.Ona hrabro zatvori svoj duh strahu koji je govorio:usudi li se samo prići Zobeidinom zarobljeniku,samo riječ s njim progovoriti, princeza će jeizručiti svojim mongolskim krvnicima. Koliko jeveć puta prkosila mučenjima i smrti! Granadskikrvnici ne mogu biti strasniji od onih u Amboisi.A kad je Arnaud već prepozna, borit će seudvoje... i umrijeti udvoje ako to bude potrebnoJer Katerina je iz sve duše prizivala tu zajedničkusmrt, ako je to bila cijena koju je imala platiti dase zauvijek pridruži svome mužu. Stoput je boljeumrijeti s njim, nego ga prepustiti onoj ženi. Usvakom slučaju, tako će zaista biti najbolje...

Odluka je bila donesena. Ona uspravi glavu,sretne zabrinuti Fatimin pogled i nasmješi joj se.

— Poći ću s tobom i zahvaljujem ti. Jedinote molim da po nekome dostaviš liječniku pismošto ću ti ga dati. On je bio tako dobar prema meni.

— Mogu to da shvatim. Abou će dobiti svojepismo, ali dođi, Moravma je već nestrpljiva.

Vidjelo se da se starica zaista već počela uzru-javati. Odmakla se od česme na koju je dotadabila naslonjena i pojurila kao žena koja više nemože do gubi vrijeme. Videći je kako prilazi, Fa-tima hitro poput čarobnjaka skine s Katerinešafranasti zar. Odmah se u sunčanoj svjetlastiprospu njene kose sa zlatnim odbijescima i otkrijuse vitke obline, jedva skrivene širokim dimijama odblijedožuta muslina i kratkim, zlatom izvezenimbolerom, čiji je izrez bio tako dubok da su pri sva-kom pokretu mogle iskočiti bujne grudi... Kate-rina opazi kako su starici pod žarom bljesnule očii kako je nervoznom kretnjom zabacila muslin,otkrivajući svoje navorano, žuto i ispijeno licepohlepne Židovke, prosto načičkane nakitom.

253

Krezuba, upala usta razvukla je više u grimasunego osmijeh. Jedino su joj ruke s upadljivimprstenjem još bile lijepe. Mora da ih je svako-dnevno najbrižljivije mazala uljem i kremama jerim je koža bila nježna, a pri svakom pokretuintezivno bi zamirisale.

Međutim, kad te ruke stadoše da ispitujumekoću njene kože na bokovima, Katerina zadrhtaod gađenja.

— Možeš biti mirna — podrugljivo će Fatima —— savršeno je glatka i fina.

— Vidim! — odsiječe druga i spretno rastvorimladoj ženi bolero, obnaži joj grudi pa ih pipnesa dva prsta da se uvjeri jesu li čvrste.

— Prave ljubavne poslastice! — doda Fatimabestidno kao trgovac koji hvali svoju robu. Kojiih muškarac ne bi poželio? Možeš pretražiti, Mo-rayma, svu zemlju: od ledenih krajeva na sjeveru,do žarke pjeskovite pustinje i Herkulovih stupovana istoku, ali ni u velikoga kana nećeš naći savr-šenijeg cvijeta da ga ponudiš svemoćnom vladarupravovjernika!

Umjesto odgovora, Moravma odobravajućikimne glavom, a zatim naredi Katerini:

— Otvori usta!— Zašto? — usprotivi se mlada žena, već zabo-

ravljajući svoje razborite odluke kad vidje da snjom postupaju kao s običnim konjem.

— Da provjerim ne zaudara li ti dah! — suhoodvrati Moravma. — Nadam se, ženo da si po-pustljive i poslušne ćudi. Ne bih željela da kalifuponudim nepokornu ili prkosnu djevojku.

— Oprostite! — reče Katerina pocrvenjevši.Ona poslušno otvori usta otkrivajući rumeno

nepce i blistavo bijele zube, među koje staricaoprezno turi nos. Mlada se žena jedva svlada dane prasne u smijeh, a starica zadovoljno pogleda udebelu Etiopljanku.

— Šta joj daješ da žvaće, stara vještice? Dahjoj ugodno miriše!

254

— Jasminov cvijet i klinčace! — gunđajući ćeFatima jer nije voljela da odaje svoje recepte, alisa starom čuvaricom harema nije bilo izmotava-nja. — Dakle, što si odlučila?

— Povest ću je. Hajde se spremi, ženo, i požuri!Moram se hitno vratit i . . .

Ne oklijevajući ni časa, Katerina pokupi svojuodjeću i otrča u sobu. Ona ostavi dvije žene daraspravljaju o onome što je Fatimi bilo najvažnije:0 cijeni koja je, svakako, morala biti znatno visoka.

— Moram nekako nadoknaditi liječniku šte-tu! — čula je kako viče krupna Etiopljanka.

— Kalif uvijek ima pravo da zapazi kakvuropkinju. Njegovom podaniku mora biti čast damu je ponudi...

Kad su za njom zalupila vrata njene sobe,Katerina više nije morala da sluša. Bila ja sasvimravnodušna na to cjenkanje. Vrlo dobro je znala daće Fatima najveći dio dobivena zlata turiti sebi udžep, a svojoj će mušteriji sve obrazložiti višomsilom i nezastarivim pravima suverena.

Katerina brzo uzme list papira i pero te na-črčka nekoliko riječi za Aboua obavještavajući gada odlazi u Al Hamru, u harem: „Sretna sam jerću se najzad približiti mužu. Ne brinite zbog mene1 spriječite Gauthiera i Jossea da ne poduzmu neš-to nesmotreno. Nastojat ću da doznate novosti,možda preko Fatime . . . ukoliko sami ne pronađetenačin kako da uđete u harem."

Trgne je dozivanje koje je doprlo odozdo.Stara je Moravma bila kao na iglama. Ona u žurbituri pod pazuho zavežljaj s odjećom, dohvati zaršto ga je maloprije imala na sebi i stigne u dvorištebaš u tenutku kad je Fatima s neprikrivenom poh-lepom brojila priličan kup zlatnika koji su svje-tlucali na suncu. No tek što je tamo stigla, čuvaricajoj istrgne zavežljaj i s prezirom ga baci na zemlju.

— Sto će ti te prnje? Kad stignemo u palaču,obući ću te po gospodarevu ukusu. A sada hajdemo!

— Samo još časak! — zamoli Katerina —— Dopusti da se oprostim sa Fatimom.

255

— Nju ćeš opet vidjeti. Ponekad je poslompozivaju u harem. Kad se radi o ljepoti i ljubavi,ona svojim tajnama umije da stvara čudesa.

No Fatima je to čula, turila zlatnike u kesuod kozje kože pa onda prišla dvjema ženama. Go-tovo materinskom brižljivošću, debela crnkinjanamjesti Katerini zar a ova iskoristi taj trenutaki krišom joj turi u ruku pisamce za Aboua. Ondajoj se u znak ohrabrenja nasmiješi.

— Pođi u susret svojoj sudbini, Zorina Svjet-losti. A kad jednom postaneš kalifova miljenica,njegov skupocjeni dragulj, sjeti se Fatime.

— Budi bez brige — obeća Katerina tjerajućisvoju igru dokraja. — Neću te nikada zaboraviti.

Te je riječi izgovorila iskreno. Nemoguće jebilo zaboraviti neobične, a opet ugodne dane pro-vedene uz Etiopljanku. Najzad, Fatima joj je biladobra, iako je sve radila proračunato.

Izvedoše dvije bijele mazge sa sedlima odcrvene kože. Kad su ih Katerina i njen novi mentoruzjahale, sve je na njima zabrujalo od pustih pra-poraca i zvončića. Moravma sada samo pljesnurukama i već iz obližnje uličice iskrsoše četiriNubijca, do očiju odjevena u bjelinu. Isukaše svojesablje krivošije, oni stave dvije žene u sredinu ipovorka krene.

Vrućina je bila nesnosna. Usijani zrak je tre-perio, a sa gotovo bijelog neba sunčevi su zracinemilosrdno žegli po krovovima grada. No Katerinanije to ni zamjećivala. Do krajnosti uzbuđena, samoje mislila na palaču u koju će, eto, najzad ući. Još&e više smanjuje udaljenost između nje i Arnauda.Maloprije ga je vidjela, a sada će pokušati da snjim i razgovara, i nagovori ga neka se vrate usvoju zemlju.

Nije htjela da razmišlja o tome kakav će bitipovratak. A ipak, kakve li sve poteškoće nećeiskrsnuti? Sve da im i uspije pobjeći iz palače,trebat će se dovući do granice kraljevstva. A kadje već i prijeđu, hoće li time umaći Zobeidinojosveti i njenim udarcima? Sigurno ne. Između njih

256

i gonitelja morat će biti milje udaljenosti. BrziMuhamedovi konjanici, koji ionako Često ne poš-tuju granice kraljevine Kastilije, uradili bi sveda ih uhvate.

A onda, trebat će opet prevaliti čitav onajopasan put kroz Kastiliju, nailaziti na možda jošubitačnije klopke od onih u polasku... zatimprijeći Pirineje, pune razbojničkih družina i . . .Ne! Sve to sada nije važno. Jedino što valja mis-liti jest kako da opet zadobije Arnaudovu ljubav.Ono što se može dogoditi kasnije nije zanimaloKaterinu.

Prolazeći, pozadi Moravme, ispod crvenog svo-da Bab-el-Ajuara, Katerina osjeti živu radost.Nubijski stražari nisu ih u prolazu ni pogledali.

Krenuli su zatim puteljkom što je krivudaojednom udolinom punom svježih potočića i zasje-njenom srebrnolistim maslinicama, a onda se dostastrmo penjao prema visokim vratima kroz čiji seduboki svod vidjela glomazna četvrtasta kula bezkruništa. Taj impozantni portal, izduben u unutra-šnjem krugu bedema, predstavljao je stvarni ulazu palaču. Našavši se pred njim, Katerina ugledana jednoj bijeloj mramornoj ploči isklesanu rukuuprtu ravno u nebo.

— To su ruke pravde, a ruka simbolizira petzapovjedi korana — objasni Moravma. — A onekule što ih vidiš malo podalje to su zatvori.

Bilo je to sve što je rekla, no Katerina je shva-tila pravi smisao obavještenja. I suviše je ličio naopomenu, gotovo i prijetnju. Prijeteći su se doimalai golema dvokrilna vrata, okovana željezom i oja-čana ogromnim zakovicama, što su se nazirala udubini mračnog trijema. Pred njima su stražarilikonjanici kojima su pod grimiznim burnusima bli-stale pancirne košulje, a šiljasti šljemovi na glavibili im nabijeni sve do divljih očiju. Kad se naGospodarevu riječ zatvore ta vrata, mora da jenemoguće prijeći preko debelih zidina. Ružiča-sta palača, a i čitav gradić što ga opasuju bedemi— s>ad su se već vidjele kuće, mlinovi i sedam

17 Katerina, knjiga V 257

pozlaćenih kupola, natkriljenih vitkim minaretomjedne impozantne džamije — sve mora da se od-jednom nađe kao u klopci iz koje se tako lako nemožeš izvući, ukoliko možda ne otkriješ tajanstve-na vrata kroz koja Zobeidi dolaze ljubavnici najednu noć. Ali, ne krije li se iza te priče i neštodrugo? Leševi što ih nalaze po jarcima mogli subiti bacani i sa visokih kula. Za to nisu bile po-trebne čuvene stepenice kojima su dolazili ljubav-nici.

Oštre Katerinine oči već su tražile — a to jedokaz da se osjećala nespokojnijom nego je i mi-slila — neki skriveniji izlaz iz te veličanstvene iprijeteće palače, privlačne i opasne kao otrovnicvijet. Ipak je sklopila vjeđe kako ne bi vidjelakrvave glave — neke su još bile svježe — stra-vično nasađene na kuke pobodene u zid. Ali, utrenutku kad je prelazila prag tog nepoznatog svi-jeta, mladoj se ženi srce stislo od ledene jeze.Udahnula je duboko, stisla zube i zagledala se upogrbljena leđa Moravme i apsurdne zelene cvje-tove na njenoj odjeći. Uzmaknuti ne smije . . . i tobaš sada, a pogotovo ne iz tako niske pobude kaošto je običan životinjski strah. Dugo je priželjki-vala upravo ovaj trenutak . . .

Baš tada, kao nekim čudom, u mirisavoj kro-šnji još nevidljivih vrtova zapjeva slavuj. Pjevmu se dizao prema usijanom nebu čist kao pla-ninski izvor. Slavuj u to doba dana i za najvećevrućine? Katarini odmah laknu na srcu. Ona utome vidje sretan predznak. Zato samo podbodesvoju mazgu i požuri da dostigne Moravmu kojaje bila nešto poodmakla.

Naiđe jedan vrlo hladan tunel, pa okuka, za-tim strmi put izložen pripeci, a onda se na zavojuukazu dvoja trokutasta izvijena i skladna visokavrata. Moravma, koja je Katerinu sačekala navrhu uzbrdice, upre prstom u ona pred njima.

— Kraljevska vrata. Vode u šaraj, palaču ka-lifovu. No mi ćemo radije ući kroz ona što ih

258

zovu Vinska vrata, pa ćemo preko gornjega grada,upravnog središta Al Hamre, stići pravo u harem.

No budući da Katerina nije odvajala pogledod bedema koji je, na lijevoj strani, povezivaotri kule grimizne boje, starica se značajnoosmjehne.

— Ti nikada nećeš ondje kročiti. To je Alca-zaba, tvrđava koja Al Hamru čini neosvojivom.Pogledaj onu golemu kulu nad provalijom! Di-veći se njoj, diviš se i moći svoga budućeg gospo-dara. A ono je Ghafar, glavno uporište naše obra-ne. Često ćeš noću čuti s njega zvono. No ti senemoj preplašiti, Zorina Svjetlosti. Ono neće po-zivati na uzbunu, već samo davati znak da jedošlo vrijeme za ponovo natapanje polja . . . A sadapožurimo. Sparina je nesnosna, a ja hoću da bu-deš svježa kada te gospodar ugleda.

Katerina zadršće. Očito, neće joj dati ni dačestito odahne prije nego je predstave kalifu. Noi u tome je, kao i u svemu ostalom, bila odlučilada sve prepusti prirodnom toku događaja i da ihjednostavno što bolje koristi.

Glava jedanaesta

KRALJ PJESNIK

Dugi haremski bazen u plavom i zlatnom mo-zaiku bio je utonuo u mirisavu maglicu kad jeKaterina u nj ušla. Oči su joj bile još teške odsna i Moravma ju je morala malo gurnuti. Po za-povijedi stare Židovke spavala je poslije ručka dvasata i još joj je u ušima zujalo. U dvorani, gdjeje istovremeno brbljalo pedesetak žena, brujaloje kao u zavađenu golubarniku. Čitav niz robi-nja, ponajviše crnkinja, okruživao je bazen punmlake vode u kojoj se praćakala skupina lijepihdjevojaka. Sve su se smijale, kričale, vikale i po-najviše prskale jedna drugu. Bazen je bio uzbur-kan kao da ga je zahvatila oluja, ali je voda bilatako prozirna da na tijelima kupačica gotovo ništanije ostajalo skriveno. U tom raskošnom i dra-žesnom okviru vidjele su se sve moguće boje puti:zagasito bronzana u afričkih djevojaka uskih bo-kova i šiljatih grudi, nježno bjelokosna u Azijatki-nja, ružičasto alabastarna u onih nekoliko Evrop-ljanki, te zlaćanožuta poput ambre u Maurkinja.Katerina se nagleda crnih, riđih, tamnocrvenih, alii gotovo bijelih kosa, te očiju svih mogućih ni-jansa, a nasluša se i glasova najrazličitijih boja.No njen ulazak pod okriljem upravnice haremaušutka sav taj svijet i naglo prekine komešanje ubazenu. Sve žene nepomično zastanu, svi se po-

260

gledi uprave prema došljakinji koju lično Mo-rayma uze svlačiti, a Katerina se neugodno lecnekad u svih tih žena vidje potpuno isti izraz otvo-renog neprijateljstva.

Toga odmah postade svjesna i bi joj teško.Sve te neprijateljske oči koje su je pažljivo ispi-tivale — a ropkinje se u tome nisu razlikovaleod svojih gospodarica — pekle su je poput žera-vica. Međutim, i Moravma odmah osjeti napetostte reče strogim glasom:

— Ovoj je ime Zorina Svjetlost, a kupljenaje u Almeriji kao zarobljenica. Pazite da joj sene dogodi ništa neprijatno, inače će fijukati bičod žila vodenog konja. Neću da znam ni za odvišeklizav rub bazena, ni za to kako joj je za vri-jeme kupanja iznenada pozlilo, ni za pokvaren že-ludac od previše pojedenih kolača, ni za krovnuogradu koja se iznenada srušila, ni za otrovnicušto je zalutala u vrtove, ni za bilo kakav nesretanslučaj. Nemojte to zaboraviti. A ti hajde da seokupaš!

Šapat nezadovoljstva dočeka taj kratak govorkoji Katerina sasluša s izvjesnom jezom, ali nitkose ne usudi da prigovori. Dodirujući mirisavu kup-ku vrškom svoga stopala, Katerina je imala utisakda silazi u jamu punu otrovnica. Sva ta gipka isjajna tijela podsjećala su na opasne gmizavce ičinilo se da će iz njihovih svježih usta svaki časštrcnuti otrov.

Nekoliko trenutaka plivala je bez oduševlje-nja. Podozrivo su joj se uklanjali, te ju je prošlavolja da produži kupanje u kojemu nije uživala.Već se spremala da izađe i prepusti se brizi dvijuropkinja koje su s debelim pamučnim ručnicimaspremno čekale, kadli opazi kako joj se iskrenoosmjehuje jedna plavuša. Ležala je na jastucimauz sam rub bazena. Tijelo joj je bilo punačko isvježe, puno dražesnih jamica, a put blistavo ru-žičasta. Ona joj nesvjesno priđe. Djevojka se opetnasmiješi, zatim se malo pridigne i pruži Kate-rini ruku, nešto preširoku za jednu ženu.

261

— Lezi ovdje pored mene i ne obraćaj pažnjuna ostale. To se ponavlja kada god stigne nekanova. Shvatit ćeš, u svakoj novoj drugarici videopasnu suparnicu.

— Zašto opasnu? Zar su sve te žene zalju-bljene u kalifa?

— O Bože! Ne radi se o tome.. . iako je onprivlačan.

Djevojka ušuti. Instinktivno je prestala dagovori arapski i nastavila francuski. Katerina selecne.

— Ti si Francuskinja? — upita je također nafrancuskom.

— P a . . . da! iz Sadne. Rodila sam se uAuxonni. Ondje su me — reče ona s tugom —zvali Marija Vermeil. Ovdje me zovu Ajša. A iti si iz naših krajeva?

— Više nego i misliš! — nasmiješi se Ka-terina. — Rodila sam se u Parizu, ali sam odgo-jena u Dijonu, gdje je moj ujak, Mathieu Gau-therin držao trgovinu suknom u ulici Griffon, kodGrand Saint Bonaventure . . .

— Mathieu Gautherin? — ponovi Marija za-mišljeno. — To mi je ime nekako poznato...Uostalom, smiješno je zaista, no sve mi se čini dasam te već negdje vidjela. Gdje li je, samo, tomoglo biti?

Odjednom umukne. Jedna lijepa Maurkinja,tijela poput zlaćane bronze, prilazila im je skladnoplivajući plavom vodom bazena. Na površini sepojave dva zelena, zlatom prošarana oka i s mr-žnjom osinu dvije žene. Marija odmah prošapta:

— Čuvaj se one! To je Zorah, sadašnja fa-voritkinja. I sami lešinari što kruže oko kule ukojoj se obavljaju pogubljenja nisu tako bešćutnikao ta guja. Gora je i od princeze Zobeide kojase gnuša podmuklosti u kojoj je Zorah pravaumjetnica. Dopadneš li se Gospodaru, svakom sezlu možeš nadati od te Egipćanke.

Katerina nije imala vremena za raspitivanje.Ocijenivši, sigurno, da je dovoljno čavrljala s

262

Ajšom, Moravma je već prilazila s dvjema robi-njama.

— Produžit ćemo s razgovorom kasnije —šapne joj Marija a onda, s mnogo dražesti, skočiu mirisavu vodu tako blizu Zorahe da se ovamorala baciti u stranu.

Iako je bila već gotovo suha. Katerina pustida je dvije žene temeljito istrljaju, a zatim namazufinim uljem, od čega joj tijelo poprimi blagi od-sjaj svjetloga zlata. A kad je htjela da navuče svi-lenu prugastu ganduru u kojoj je bila i došla,Moravma se tome usprotivi.

— Ne! Još se nećeš obući. Pođi sa mnom.U pratnji Židovke, Katerina prođe kroz više

prostorija sa toplim i hladnim kupkama, a ondauđe u jednu odaju s finim arkadama, bogatoukrašenu plavim, ružičastim i zlatnim arabeska-ma. U visini prvoga kata vidjela se galerija za-tvorena pozlaćenim kapcima, a pružala se dužsva četiri zida. U ložnicama između kolona stajalisu kreveti i sva sila raznobojnih jastuka. Pet-šestkrasnih djevojaka opružilo se na ležajevima bez-brižno i dražesno, a bile su gole kao od majkerođene. Moravma pokaže Katerini krevet koji jejedini još bio prazan.

— Lezi ondje!— Zašto?— Vidjet ćeš. Neće dugo potrajati.Čuli su se glasovi žena koje su, negdje skri-

vene, pjevale neku jednoličnu, ali nježnu pjesmu.U dvorani nije nitko razgovarao. Pošto je Kate-rinu namjestila u zamamnoj pozi, Moravma jestala nasred odaje, gdje je u mramornom bazenužuborio vodoskok. Pogled je upravljala prema za-tvorenoj galeriji kao da na nešto čeka. Katerinaradosno pogleda u tom pravcu.

Učini joj se da iza tankih letvica zlatne bojenazire nečiji lik, ali tako nepomičan da se zapitanije li žrtva kakve obmane. Sva ta kupanja, tajspori otegnuti život, samo su pojačavali njenonestrpljenje da se što prije sastane s mužem.

263

Sto radi na tom divanu, okružena golim ženamakao što je i sama? Na odgovor nije morala čekatidugo. Jedna je ruka izazvala ljubomoru bacivšinešto što se dokotrljalo baš na Katerinin krevet.Katerina se hitro uspravi i zbunjeno pogleda. Kadopazi običnu jabuku i htjede da je podigne, Mo-rayma je preduhitri i brzo je sama ščepa. Kate-rina primijeti kako je sva pocrvenjela od uzbu-đenja i kako joj sitne oči plamte od radosti.

— Gospodar je izabrao baš tebe! — dobaci jojnadstojnica harema — A tek si stigla! Još noćasimat ćeš čast da se nađeš u kraljevskoj ložnici.Dođi, brzo! Jedva imamo vremena da te zato pri-premim. Gospodaru se žuri.

Ne dopuštajući Katerini ni da se odjene, po-vuče je i stade s njom trčati odajama i hodnicima,sve dok ne stigoše do vrlo skromnog haremskogpaviljona što ga je dodijelila svojoj novoj štećenici.

Katerina nije imala vremena ni da traži obja-šnjenja. Kalifova nestrpljiva žudnja izazvala jepravu pometnju i sada nije bio čas za razmišlja-nje. Okružena čitavom vojskom maserki, parfi-merki, pedikerki, frizerki i odjevateljica, mudroim se prepustila. U svakom slučaju, moglo je bitikoristi od tog približavanja kalifu... makar onobilo i škakljivo. Tko zna neće li nad njim dobitineku moć? A što se tiče.. . neizvjesnosti koje sasobom donosi intimniji dodir s kraljem Granade,Katerina ih se više nije mogla bojati. Ponajprije,tu zaista nema izbora. Svako odupiranje moglobi potpuno uništiti njene planove i ugroziti životArnaudu, njoj samoj i njihovim prijateljima. Osimtoga, kad si u ratu, moraš ga voditi potpuno i nerazmišljati baš mnogo o sredstvima.

Kalif Muhamed VIII i Katerina su se gledali:on, sjedeći podvijenih nogu na divanu prekrivenusvilenim ćilimom, ona, stojeći nekoliko korakapodalje, ogrnuta prozirnim ružičastim žarom. Unjegovim očima neprikriveno divljenje, u njenim

264

nepovjerenje protkano iznenađenjem. Bog zna za-što — možda zbog uznemirujuće slike koju su jojdočarali o Zobeidi — mlada je žena bila uvjerenada će u njenu starijem bratu otkriti osorna, bru-talna, cinična čovjeka, neku mješavinu Gillesade Raisa i La Tremoillea . . .

A vladar koji ju je gledao nije ni po čemubio onakav kakvim ga je ona zamišljala. Moglomu je biti trideset i pet ili četrdeset godina, i, štoje neobično za jednog Maura, nije nosio turban,a gusta mu je kosa — isto kao i kratka brada nasuncem opaljenu licu — bila tamnoplava. I svi-jetle, sive ili plave oči odskakale su od njegovetamne puti a kad se smiješio, otkrivao je neobičnobijele zube. Muhamed hitrom kretnjom skloni svi-tak papira po kojem je perom od trstike pisaokad je mlada žena ušla s Moravmom.

Šutke ih je pratio pogledom dok su puteljkom,uz koji su rasli čempresi i proticala voda, prilaziletrijemu pod kojim je on sjedio. Dotle su moraledugo hodati, proći podno samih bedema, pa pri-jeći jednu natkrivenu stazu prije nego su krozvrtove stigle do ove palače utonule u ruže, a ko-jima su bili načičkani i brežuljci oko Al Hamre.Bio je to Djenan-el-Arif, Vrt arhitekta, gdje seljeti kalif rado povlačio. Još više nego sam šaraj,bio je to dom ruža i jasmina. Ruže tamne poputgrimiznog baršuna, ili bijele sa srcem rumenimkao snijeg u zoru, preplavile su brežuljak, ogle-dale se u bistroj vodi, osvojile stupove po trije-movima i mirisom ispunjavale plave noći osutezvijezdama. Oko te palače stvorene za ljubav biloje nečeg opojnog i Katerina osjeti kako joj sevjeđe sklapaju, sljepoočice udaraju, a krv u ži-lama protiče sve sporije.

Muhamed nije odgovorio kad se Moravma ni-čice bacila pred njega i izrazila radost nove oda-liske što je izabrana već prve noći, a šutio je ikad mu je stala hvaliti ljepotu i umiljatost ZorineSvjetlosti, bisera iz zemlje Franaka, sjaj njenih

265

» 1 ?

očiju nedokučivih poput ametista, gipkost njenatijela...

A kad stara Židovka ustade i htjede poskidatimuslinske koprene uslijed kojih je mlada ženaizgledala kao ružičasti lepršavi omot, on je odluč-nom kretnjom zaustavi i naredi:

— Izađi, Moravma. Pozvat ću te kasnije...I oni ostadoše sami. Tada kalif ustade. Bio

je manji nego je Katerina mislila. Noge su muizgledale prekratke za snažan trup koji se vidiopod svilenom gandurom, na grudima otvorenomsve do struka. Nju je stegnuo širokim, zlatom iz-vezenim kožnatim pojasom koji je bio optočenkrupnim četvrtastim smaragdima. Prilazeći mladojženi, on se nasmiješi.

— Ne dršci. Ništa ti neću!Govorio je francuski i Katerina nije mogla

prikriti iznenađenje.— Ne dršćem. A i zašto bih? No, kako to da

znate naš jezik?On se nasmije. Sada joj je prišao tako blizu

da je osjetila laki miris kože i verbene koji jeizbijao iz njegove odjeće.

— Uvijek mi je bilo drago kad sam mogaoda obogatim svoje znanje, a putnici iz tvoje ze-mlje stalno su ovdje bili dobro primljeni. Kadgod je to moguće, vladar mora da razumije poda-nike koji su mu upućeni. Tumači su vrlo čestonepouzdani... ili plaćeni. Jedan zarobljenik, tvojzemljak i gotovo svet čovjek, poučio me je tomjeziku dok sam još bio dijete... a ti i nisi prvažena koja je prešla visoke planine i dospjela u ovupalaču.

Sjetivši se Marije, Katerina pomisli da jeobjašnjenje više nego prihvatljivo i zato ne od-govori. Međutim, dugi i tanki Muhamedovi prstistali su da skidaju koprenu koja joj je pokrivalaglavu i donji dio lica. Radio je to polako i pa-žljivo, opreznošću ljubitelja umjetnina koji otkrivaneko skupocjeno, dugo željeno djelo. Pod malom

266

okruglom kapicom, protkanom sitnim biserj em,pojavi se nježno lice uokvireno zlatoriđom kosom,a onda i dražesan dugi vrat. Pade zatim i drugakoprena, pa još jedna. Moravma, kao prava umjet-nica, upućena u tajne muškarčeve strasti, na-mjerno je povećala njihov broj znajući koliko ćenjezin gospodar uživati u tome da skida jednu pojednu. Pod njima je Katerina imala samo nabranedimije od isto takve koprene. Oko gležnjeva bilesu skupljene, a oko bokova pričvršćene bisernimpletenicama. No mlada se žena nije micala. Pre-pustila se spretnim rukama koje su je sve nje-žnije milovale što se tijelo više otkrivalo. Željelaje da se dopadne tom, uostalom, privlačnom čo-vjeku koji je, izgleda, već bio ponesen njenimdražima. Bio je prema njoj tako pažljiv i, najzad,tražio samo jedan sat užitka... onog istog štoga je Gilles de Rais uzeo silom, Fero Ciganin do-šao do njega ljubavnim napitkom, ona ga samaumalo nije dala Peirreu de Brezeu, a tako spon-tano ga poklonila Gauthieru. Toliko je već mu-škaraca prošlo kroz njen život, a ovaj, sigurno,nije gori od drugih.

Uskoro, muslinske su se koprene našle nalazurnim pločicama trijema, rasute kao ogromnelatice ruže. Sultanove su ruke sada milovale goluput, dugo se zadržavale na pojedinim mjestima,ali on još nije prilazio. Gledao ju j e . . . čak se iodmicao nekoliko koraka kako bi je bolje mogaopromatrati u blagom svjetlu zlatnih svjetiljkiobješenih o arkade. Dugo su ostali u tom položaju:ona stojećki i bez stida pokazujući svoju raskošnuljepotu, on upola klečeći nekoliko koraka podalje.Odjednom, iz mračnih krošnji visokih čempresau vrtu slavuj prospe čitav vodopad skladnih či-stih tonova i podsjeti je na isto takav pjev kojije čula dok je kroz visoka crvena vrata ulazilau Al Hamru.

Tada, kao odgovor slavuju, razlijegne se unoći skladan Muhamedov glas:

267

,,U zoru, u vrtu sam brao ružuSlavuj me potrese svojim tužnim glasom.I on poput mene čeznući za ružomOd jecaja ne da svanut danu krasnom.Ja bez kraja lutam plačnim alejamaRob predivne ruže i toga slavuja."

Stihovi su bili lijepi, a topli glas kalifov ulioim je posebnu draž, no pjesma ipak osta beznastavka. Izgovarajući ih, Muhamed priđe i po-sljednju riječ stiha poljupcem utisne Katerini nausne, a onda je podigne i u naručju odnese u vrt.

— Ruži je mjesto među njenim sestrama —šapne joj — zato ću te u vrtu i ubrati.

Uz mramorni bazen u kojemu su se ljeskalezvijezde bili su pod grmovima jasmina prostrtibaršunasti dušeci i jastuci. Muhamed polegne Ka-terinu i onda prosto strgne sa sebe i baci ganduru.Težak pojas optočen smaragdima padne u vodui iščezne a da ga on i ne pokuša uhvatiti. Kalifse samo svali na jastuke i privije k sebi uzdrh-talu mladu ženu, nesposobnu da odoli neobičnimdražima toga čovjeka, čarobnoj sreći i tihoj mu-zici što su je izvodili slavuj i slapići vodoskokaodgovarajući jedno drugome. Muhamed je pozna-vao tajne ljubavnog umijeća i Katerina se po-slušno stade unositi u nježnu igru potiskujući unaletu užitka osjećaj krivice kojemu ljubomoradade čak i prizvuk radosti.

Voda se u bazenu načas umiri i kao u ogle-dalu obasjanu mjesečinom odrazi sliku dvaju spo-jenih tijela.

„Podari vjetru stručak ruža ubranih na tvomlicu . . . i uđisat ću miris staza kojima budeš ga-zila" — šaptao je sultan Katerini u uho. — Tikao da si satkana od svih cvjetova ovoga vrta,Zorina Svjetlosti, i pogled ti je bistar kao ovaprozirna voda. Tko li te je samo podučio ljubavi,o najmirsnija od svih ruža?"...

268

Katerina u sebi blagoslovi jasmine koji susvojom sjenom zaklonili u tom trenutku njenozbunjeno pocrvenjelo lice. Primjedba je bila umje-sna. Ona je u ljubavi uživala, pa iako je srcempripadala jednom jedinom muškarcu, tijelo joj seodzivalo na rafinirana milovanja kao savršenoglazbalo pod prstima velikog umjetnika. Zato od-govori s izvjesnim licemjerjem:

— Koji učenik ne bi pokazao uspjeh s takvimprofesorom? Tvoja sam robinja, gospodaru, i samosam ti se pokorila.

— Zbilja? Očekivao sam više . . . ali, sa ženomkakva si ti, znam biti vrlo strpljiv. Naučit ću teda me isto toliko voliš srcem koliko i tijelom.Ovdje će ti jedina dužnost biti da mi svake noćipružiš veću sreću nego one prethodne.

— Svake noći? A tvoje druge žene, gospo-daru?

— Tko bi se mogao zadovoljiti neukusnimpaprikašem ako je jednom okusio pečene ja-rebice?

Katerina se nasmiješi, ali i odmah uozbilji.Sjetila se divljih očiju Egipćanke Zorah, njenihopasnih zelenih zjenica. Podsjetile su je na oči onestrašne i nesretne Marije Comborn koja ju jehtjela ubiti, pa ju je Arnaud proburazio mačemkao divlju zvijer, što je u stvari i bila. Muhamedjoj nudi položaj favoritkinje, a Katerina je osje-ćala da Moraymine prijetnje neće Egipćanku od-vrtiti od zločina ako zbog Katerine kalif zaboravisvoje druge žene, posebno Zorah.

— Ukazuješ mi veliku čast, gospodaru . . . —započne ona, ali se na kraju trijema pojave tadacrvenkasta svjetla bakljonoša. Muhamed se oslonina lakat, namršti se i s vidljivom zlovoljom sačekada mu se približe.

— Tko se to usuđuje da mi smeta u ovo dobanoći?

Bakljonoše su pratili nekog visokog mršavogmladića kratke crne brade, s turbanom od gri-miznog brokata. Po njegovu oholu držanju i ras-

269

košnoj odjeći vidjelo se da je veledostojnik, aKaterina smjesta u njemu prepozna jednog odlovaca koji su tog istog jutra bili u Arnaudovojpratnji.

— Tko je to? — instinktivno upita ona.— Aben-Ahmud Banu Saradž . . . naš veliki

vezir — odvrati Muhamed. — Mora da se neštoozbiljno dogodilo kad se usudio doći ovamo...

čovjek koga je Katerina upoznala u sasvimintimnim trenucima odjednom se pretvori u sve-moćna kalifa, pred kojim se svatko, bez obzirana društveni položaj, mora baciti ničice. Dok semlada žena sklanjala za jastuke i nastojala mra-kom sakriti svoj lik, koji muškarci nisu smjelividjeti, Muhamed je navukao svoju ganduru iustao sa ležaja. Kad su ga ugledali, bakljonošesu klekli, a veliki se vezir spusti na koljena ičelom dodirne zemlju. U svjetlu baklji cijela nje-gova figura zablista kao golemi rubin, ali izraznjegovih očiju nije se dopao Katerini. Bio je pri-jetvoran, surov, opasan.

— Što želiš, Aben-Ahmede? Zašto dolazišnoću i ovako kasno?

— Samo me velika opasnost mogla dovestik tebi, o gospodaru pravovjernika, i prisiliti meda oduzimam ionako rijetke trenutke tvoga od-mora. Tvoj otac, hrabri Jusuf, prešao je Djebel--al-Tarik1) na čelu svojih berberskih konjanika isada kreće na Granadu. Pomislio sam da te o tomemoram hitno izvjestiti...

— Dobro si učinio! A zna li se zašto je mojotac napustio boravište?

— Ne, svemoćni gospodaru! Ali, ako dopustišda ti tvoj sluga dade savjet, oprez nalaže da muu susret pošalješ izvidnike koji će istražiti nje-gove namjere.

— Nitko osim mene nema prava da ispitujenamjere velikog Jusufa. On mi je otac, a i prije-stol je bio njegov. Ako mu itko krene u susret,

') Gibraltar.

270

bit ću to samo ja, to zahtijevaju krvne veze .. .pogotovo ako Jusuf ovamo dolazi s ratničkim na-mjerama . . .

Ne bi li onda bilo bolje da se čuvaš?Zar me držiš ženom? Naredi neka se osed-

laju konji i spreme Mauri. Pratit će me samo pe-deset ljudi.

— Samo toliko? Gospodaru, to je ludost!— Ni jedan više! Idi, kažem ti. Bit ću u Al

Hamri za nekoliko trenutaka.Priginjući leđa i tobože pun poštovanja, Aben-

-Ahmed se natraške povuče, no Katerina u pro-lazu opazi kako su mu oči bljesnule opakom ra-dosti kad je Muhamed najavio svoj odlazak. Ovajje čekao da se vezir udalji, a onda prišao svojojnovoj milosnici. Klekao je i stao gladiti njenuzamršenu kosu.

— Moram te ostaviti, čudesna moja ružo, izbog toga sam tužan. Ipak ću požuriti kako bi štomanje noći proteklo dok ti se ne vratim.

— Ne ideš li u susret opasnosti, gospodaru?— Što znači opasnost? Vladavina svakim da-

nom rađa poneku. Ona je prisutna posvuda: uvrtu među cvijećem, u kupi meda koju ti pružanevina dječja ruka, u opojnom parfemu . . . A mož-da si i ti samo opojna... i smrtonosna opasnost.

— A da li i vjeruješ to što kažeš?— Kad se radi o tebi, ne! Nježnost ti je u

očima, pogled odviše čist. Bolno je od tebe seodvajati...

On uze da je strastveno i dugo grli, a zatimustane i pljesne rukama. Kao nekom čarolijom,iz mračne sjene čempresa iskrsne gojazna prilikaMoravme. Kalif pokaže na mladu ženu, još uvijekšćućurenu među jastucima.

— Povedi je u harem... i brižljivo se o njojstaraj! Za moga kratkog odsustva ništa joj nesmije nedostajati. Gdje si je smjestila?

— U malom dvorištu, pored kupaonica. Tadajoš nisam znala . . .

271

— Neka preseli u bivše odaje Amine... Uputijoj sve potrebne služavke a, nadasve, pažljivo ječuvaj. Glavom ćeš mi jamčiti za njenu sigurnost.

U Moravminim očima Katerina pročita strah.Rezultat je očito nadmašio njena očekivanja i Ži-dovka se nije nadala tako silnoj i otvoreno iska-zanoj milosti. To se odmah osjetilo i po načinuna koji se obratila mladoj ženi dok se Muhamedudaljavao trijemom. Katerina je u njemu otkrilaneko novo poštovanje i to ju je zabavljalo.

— Moraš mi pronaći koprene — reče joj. -—Neću valjda obući ove jastuke . . .

— Idem da ih tražim, Zorina Svjetlosti, adotle se ne miči! Skupocjeni biser kalifov ne smijese više zamarati. Za sve ću se pobrinuti, a ondaću pozvati nosače da te u nosiljci odvedu u tvojenove odaje .. .

Ona htjede da se udalji, ali je Katerina za-drža.

— To ne! Hoću da se vratim pješice kakosam i došla. Volim ove vrtove, a i noć je takougodna. No . .. reci mi, jesu li te moje odaje da-leko od onih princeze Zobeide.

Moravma se lecne i stade vidljivo drhtati.— Na žalost, nisu! Sasvim su blizu i upravo

me to zabrinjava. Sultanija Amina pobjegla jeiz njih čak u Alcazar Genil kako bi udaljenostizmeđu nje i njene neprijateljice bila što veća.Ali naš gospodar neće da shvati kako mu njegovadraga sestra ni u čemu nije slična. Pažljivo semoraš čuvati da je ne rasrdiš, Zorina Svjetlosti,inače će ti život visiti o koncu . . . a meni glavaodmah otkotrljati pod krvnikovom sabljom. Na-ročito izbjegavaj lične vrtove Zobeidine. Opazišli slučajno franačkog odličnika u kojega je onazaljubljena, okreni se, dobro se ogrni žarom i bježikoliko te noge nose, ako ti je život drag.

Ona sama stade trčati kao da su joj već zapetama Zobeidini Mongoli. Katerina nije moglaobuzdati smijeh videći kako Moravma grabi u svo-jim velikim šiljastim papučama kao preplašena

272

patka. Nova se favoritkinja nije bojala. Iznenadaje dobila istaknuti položaj i za svega nekolikotrenutaka nastanit će se u neposrednoj blizinisvoje neprijateljice... i sasvim blizu Arnaudu.Moći će ga vidjeti, u to je bila sigurna, i na tupomisao krv joj brže prostruji žilama. U među-vremenu, već je zaboravila sate, iako prijatne,što ih je provela u tim vrtovima snova. Ljubavnanoć s Muhamedom bila je cijena koju je valjaloplatiti kako bi najzad stigla do željenog cilja.A konačno, cijena i nije tako visoka . . .

Nekoliko trenutaka zatim, ponovo ogrnuta usvoje tanke koprene, Katerina napusti Djenan-el--Arif, u pratnji Moravme koja je za njom veselokaskala.

Već su noćobdije bili oglasili ponoć, kad Ka-terina i Moravma uđoše u harem pred kojim sustražarili naoružani eunusi. Čitav labirint cvije-ćem obraslih trijemova, rasvijetljenih galerija inadsvođenih prolaza vodio je u prostrano poplo-čano dvorište u kojemu su uzane aleje presijecalepravu gomilu biljaka i cvijeća. Cijela jedna stranatoga vrta, sa svim zgradama, bila je osvijetljenabezbrojnim uljanicama, dok je u dnu, nad jednimsvodom gorjela samo jedna. Upravo se tamo za-puti Moravma. Dvije žene jedva dotle stigoše,kadli se iz harema začu užasna dernjava, stotinaglasova, psovke pa čak i plač. Bučna, otvorenapobuna! Moravma diže glavu kao stari vojničkikonj na zov trube, namršti se i progunđa:

— Pjesma se ponavlja! Opet je Zorah dobilanapad.

— O čemu se radi?— Egipćankino mahnitanje! Kad gospodar

odabere za noć drugu umjesto nje, ona pobjesni.Tada mora da se na nekome ili nečemu iskali.Uvijek je to neka žena koju tada izgrebe, izujeda,izvrijeđa. Umiri se tek onda kad poteče krv.

W Katerina, knjiga V 273

— A vi to dopuštate? — ozlojeđeno će Ka-terina.

— Dopuštam? Ne poznaš ti mene. Pođi samou svoje odaje, vrata su ti onamo, a čekaju te islužavke. Začas ću se vratiti da vidim kako si sesmjestila. A vi dođite sa mnom!

Posljednje riječi bile su upućene dvama, po-put ebanovine crnim eunusima, koji su u kriča-vocrvenoj odjeći stražarili na ulazu u dvorište.Navikli na takve upade, oni iz pojasa izvuku bi-čeve od kožnog remenja i krenu bez riječi. Kate-rina je gledala kako žure mirisnim alejama, ne-umitno kao sudbina k svojoj žrtvi. Mlada ženanađe se sama među narančinim stablima s mesna-tim sjajnim listovima. Radovala se tim trenucimasamoće i nije žurila da se vrati. Noć je bila tihai zasićena ugodnim mirisima, a iz osvijetljenogdijela zgrade dopirala je prigušena sjetna muzika.

Upravo to mjesto privlačilo je Katerinu kaomagnet. Stajala je nepomično u sjeni drveća i nijes njega skidala očiju. Ondje su, nesumnjivo, Zo-beidine odaje. Za to je bilo dovoljno pogledati onihdesetak eunuha crnaca koji su bezbrižno, ali pa-žljivo stražarili pod svodovljem. Za pojasom nisunosili upleteni bič, nego široke svijetle sablje kojeništa dobra nisu obećavale onome tko bi se usudiopribližiti.

Pa ipak, Katerina je gorjela od želje da vidišto se zbiva u onim odajama iz kojih je prigušenosvjetlo prodiralo kroz zvjezdaste listiće jasmina,sve do crvenog pijeska u vrtu. Gotovo životinjskiinstinkt kazivao joj je da se iza one prepreke odmramora i cvijeća nalazi Arnaud, i to tako blizuda bi mu čula glas samo kad bi progovorio. Osje-ćala je to po ludom udaranju srca, navali gorkeljubomore od koje se gušila. Pod dojmom izne-nadnog i silovitog bijesa, već je i zaboravila sul-tanova milovanja i svela ih na puku formalnost.Sve je to bila sićušna kukavna osveta, odvratnaproračunatost u čiju su se mrežu uhvatila i njenanezadovoljena čula. Katerina sa zaprepaštenjem

274

osjeti kako je izjeda divlja iskonska ljubomora,stara koliko i ljubav.

Nadjačavajući tihu pratnju glazbala, jedanženski glas razlijegao se u noći — topao i čeznut-ljiv i tako strastven da Katerina zastade kao uko-pana pažljivo osluškujući. Nije razumijevala zna-čenje tugaljivih riječi što ih je izgovarao onajpređivni baršunasti glas, ali njena ženstvenost iinstinkt govorili su joj da je ono vatreni lju-bavni zov.

Slušala je neko vrijeme očarana tajnovitimglasom te nije ni primijetila kako su se u Zobe-idinu paviljonu pogasila gotovo sva svjetla. U vrtupostade još mračnije, a onih nekoliko osvijetljenihprozora ocrtavalo se sada u nježnoj ružičastoj boji.Pjevačica je bila spustila glas, pjevala gotovo šap-ćući... Ne mogavši više odoljeti neobuzdanoj zna-tiželji, Katerina se nesvjesno stade približavatiprincezinu paviljonu.

Više nije kontrolirala svoje postupke, nestaloje i svijesti o smrtnoj opasnosti kojoj se izlagala.Jedino ju je instinkt samoodržanja naveo da izujepapuče i da se zaklanja za džbunje kako je ne biopazili stražari. Malo-pomalo prikrade se jednomprozoru i popne u krošnju nekog egzotičnog drvetakoje je pred njim raslo. Trnje ju je nemilice bolo,ali ni glasa nije puštala od sebe niti se osvrtalana povrede.

Kad se našla u visini prozora i oprezno zavi-rila unutra, morala se ugristi za ruku kako ne biviknula. Pravo pred sobom ugledala je Arnauda.Sjedio je podvijenih nogu na divanu presvuče-nom ružičastim brokatom, sav utonuo u jastuke.Ležaj je ispunjao gotovo polovinu male prekrasneodaje koja je svojim, zelenim kristalom oblože-nim zidovima, podsjećala na unutrašnjost gole-mog dragulja. Njegova suncem opaljena koža,crna kosa i široke, zlatom izvezene crne dimije,jedina odjeća što ju je na sebi imao, neobičnosu odudarali od izrazito ženstvenog ugođaja cijelesobe. Svojim širokim leđima i snažnim mišicama

18«275

doimao se kao bojna sjekira među čipkama. Prednjim je stajala robinja, do očiju prekrivena ko-prenom, i ponovo mu punila zlatan pehar čimbi ga prazna odložio. Bio je ljepši no ikada. Me-đutim, Katerina opazi kako mu oči plamte i sazaprepaštenjem ustanovi da je napola pijan. Ne-kako joj se od toga smuči jer nikada nije vidjelada joj je muža svladalo vino. Naime, onako zaja-purena lica i zažarenih očiju podsjetio ju je nadivljački izgled Gillesa de Rais i zato joj se učinida pred sobom vidi stranca. No odmah prepoznai ženu koja je do njega, gotovo zavaljena na ja-stuke, nehajno prebirala svojim dugim gipkimprstima po žicama male okrugle gitare. Bila je tosama Zobeida... toliko lijepa da ti stane dah.Krupni biseri prekrivali joj vrat, ramena, ovijalijoj vitke mišice, gležnjeve nogu, bilo ih je čaku njenoj raspletenoj crnoj kosi, a pod prozirnomodjećom od zelenkaste gaze isticao se svaki obliknjena savršenog tijela. Katerinu spopadne bijeskad vidje da joj je suparnica još zavodljivija negoonda kad se u prolazu samo načas slučajno bilaotkrila. Opazi kako Zobeida ne skida očiju sasvoga zarobljenika, dok on za nju nije ni mario.Pogled mu je bio odsutno prazan te Katerina in-stinktivno pogodi da se opija namjerno i bez ika-kva užitka.

Odjednom uporna Arnaudova ravnodušnostnaljuti Maurkinju. Ona srdito odbaci glazbalo,rukom dade robinji znak da izađe, a zatim ustane,primakne se svome ljubavniku i položi glavu nanjegova koljena.

Katerina se lecne, no Arnaud ni da se po-makne. Nastavio je da uporno i polako prazni pe-har, a Zobeida je silom htjela da se njome poza-bavi. Opazi kako polako i mazno ovija svoje,draguljima ukrašene ruke oko njegovih golih prsa,zatim ramena, pa oko vrata, i kako mu lice pri-miče svojemu. Pehar je bio prazan, pa ga Arnaudprezrivo odbaci. Katerina zatvori oči jer se Zobe-

276

ida pridigla i utisnula mu na usne strastven po-ljubac.

Gotovo istog trena tijela im se razdvoje. Ar-naud skoči na noge i stade rukom brisati krvs usana za koje ga je Zobeida ugrizla. On odgurneprincezu i ona se otkotrlja na čilim.

Kujo! — promrmlja. — Naučit ću te ja . . .On pograbi bič koji se nalazio na istom sto-

liću te osine Zobeidu po ramenima i po leđima.Katerina se jedva suzdraža da ne krikne od strahazaboravivši potpuno na ljubomoru. Po njenu mi-šljenju, Arnaudov postupak značio je i njegovusmrt. Ponosna princeza neće otrpjeti toga poni-ženja. Pojurit će da udari u bronzani gong pokrajdivana, a onda će dotrčati eunusi i krvnici...

Ali ne! Plačljivo stenjući, neukrotiva Zobeidadopuza preko čilima do bosih nogu svoga ljubav-nika, uze ih ljubiti, rukama mu obgrli bedra izagleda se u njega kao pokorna životinja. Mr-mljala je Katerini nerazumljive riječi, ali malo--pomalo njihova zavodnička moć mora da je slo-mila muškarca. Katerina primijeti kako je njenmuž ispustio bič, pograbio Zobeidu za kosu, po-digao je i strastveno poljubio, a drugom, slobod-nom rukom prosto strgao ono malo muslinskeodjeće što ju je princeza imala na sebi. Tako za-grljeni, svališe se na pod, dok se oko Katerinestadoše vrtoglavo okretati nebo, drveće i zidovipaviljona.

Slomljena srca i gotovo bez daha, naslonilase na zid da se ne bi onesvijestila. Osjećala jekako iz nje prosto otiče život i pomislila da će sesrušiti mrtva na svega nekoliko koraka od tihbestidnika koji u grču strasti pomamno stenju . . .Zaslijepljena iskonskom mržnjom, ona nesvjesnopotegne za svojim bodežom što ga je obično no-sila o pojasu, a kad ga tamo ne nađe, nervoznostade pipkati po svojoj mekoj muslinskoj odjeći.Oh, da s nekakvim oružjem može, kao boginjaosvete, skočiti pred svoga nevjernoga muža i ka-zniti tu bijednicu koja se usuđuje obasipati ga

277

gnusnom ljubavi!... Umjesto željena oružja, rukajoj napipa oštro trnje kupine i Katerina od boliprigušeno krikne, a tako se odjednom i pribere.Istoga časa začuje buku glasova i užurbane ko-rake, a razabere i unjkavi Moravmin glas, te seneopazice izvuče iz skrovišta, stade puzati izmeđudrveća i stigne do središnje aleje upravo kad iMorayma.

Stara Židovka sumnjičavo pogleda Katerinu.— Odakle dolaziš? Tražila sam t e . . .— Iz vrta. Noć je tako ugodna, pa mi se nije

dalo u kuću — jedva izgovori mlada žena.Umjesto odgovora Moravma je uhvati za ruku

i povede je k vodovodnoj kuli. Kad stigoše dorasvijetljene kolonade, ona pogleda svoju štiće-nicu, namršti se i primijeti:

— Jako si blijeda! Da ti nije zlo?— Ne, samo sam umorna.— Zašto onda nisi već u krevetu? Hajde!Katerina se bez otpora dade voditi brojnim

odajama koje gotovo i ne zapazi. Onako smućenoj,stalno joj je pred očima iskrsavao ljubavni prizoršto ga je maločas ugledala. A Moravma, koja jeočekivala da će Katerina klicati od radosti predraskoši što ju je zaljubljeni kalif namijenio otku-pljenoj robinji, nije mogla da shvati zašto se ova,čim je ušla u sobu gdje ju je dočekala cijela četaslužavki, odmah bacila na svilene dušeke i bri-znula u gorak plač.

Nadglednica harema bila je, međutim, do-voljno mudra da ne navaljuje s pitanjima. Od-lučnom kretnjom ruke jednostavno je otpremilaslužavke, a onda sjela u podnožje kreveta i strp-ljivo čekala da oluja prođe.

Sve je to filozofski pripisivala snažnim uzbu-đenjima napornog dana. No Katerina je plakaladugo, tako dugo da je jedino umor dokrajčionjenu bol. Čim je prestala plakati, odmah je uto-nula u dubok san. . . A i Moravma je, nešto ra-

278

nije, zaspala šćućurena pokraj nje. Nad Grana-dom je zamirala noć, povremeno prekidana cin-kanjem zvona koje je davalo znak da se kanaliza navodnjavanje ponovo otvore.

U sobi je bilo mnogo žena kad je Katerinaotvorila oči još natečene od plača, ali ih je odmahi zatvorila, uvjerena da je sve to samo nastavakonog grozničavog ružnog sna. No dodir nakvašenesvježe gaze s njenim vjeđama uvjeri je da se varai da je zaista budna. Dočeka je umiljati glas:

— Hajde probudi se, Zorina Svjetlosti, biserumoj mili! Probudi se da vidiš u kakvu si sjaju.

Katerina s nepovjerenjem otvori oči. Sjaj okojemu je bila riječ predstavljala je čitava gomilarobinja koje su klečale po sobi, s rukama punimnajraznovrsnijih stvari. Stavljale su preda njusvilenu i muslinsku odjeću svih mogućih boja, te-žak zlatan nakit optočen krupnim draguljima,posudice parfema i rijetkih mirisavih ulja, dugo-repe ptice kojima se perje blistalo poput dragogkamenja. No najprije je novoj favoritkinji upalau oči krupna Fatima koja je u vatreno crvenojodjeći sjedila na podu i s veselim smiješkomdočekala njeno buđenje. Jedna je robinja svijetlo-smeđe puti bila nagnuta nad Katerinom i kvasilajoj vjeđe.

Primjetivši da je mlada žena gleda, Etiopljan-ka ustade i pokloni se tako servilno da je neukus-nim paunovim perima kojima je bila zakitila kosuprosto pomela pod.

— Što ti je sad? — jedva čujno izgovoriKaterina.

— Došla sam da pozdravim izlazeće sunce,o krasotice! Po gradu se ni o čemu ne govori dolio kalif ovoj ljubimici, rijetkom dragulju koji samja imala čast otkriti...

— Pa sada, tek što je svanulo, dolaziš ponagradu, zar ne?

279

Prezriv Katerinin ton ne ugasi Fatimin smi-ješak. Crnkinja je očito blistala od radosti kojuništa nije moglo pomutiti.

— Nije tako, vjere mi! Donosim ti jedanpoklon.

— Poklon? Tvoj vlastiti?— Ne, nije moj, nego liječnika Aboua. Znaš,

Zorina Svjetlosti, mi uopće nismo poznavali tuplemenitu dušu!

Na ime svoga prijatelja, Katerina se kaonekom čarolijom trgne iz ravnodušnosti. U onojmješavini srdžbe, boli i odvratnosti što su jojispunjali dušu, sjećanje na Aboua djelovalo jeutješno. Ona se osloni na lakat, odgurnuvši robi-nju koja se malo odmakne.

— Sto time hoćeš da kažeš?Crna Fatimina ruka pokaže na veliku pletenu

košaru od slame, krcatu najljepšeg voća što gaje Katerina ikad vidjela, a mnoga od njih bila sujoj, dakako, nepoznata.

— Došao je već u zoru i zamolio me da tiovo predam.

— Zamolio te? Tebi baš ne bi morao biti zah-valan. Zar ga nisi prevarila?

— Upravo zato i tvrdim da je Abou-al-Khayrplemenita duša. Ne samo da se na mene ne ljutinego mi je i prezahvalan za ono što sam učinila:„Omogućila si mi", rekao je gotovo plačljivimglasom, da i nehotice usrećim svoga kalifa, i odsadaće se vladar pravovjernih sjećati u svojim molit-vama liječnika Aboua koji se u njegovu koristodrekao dragulja neprocjenjive vrijednosti. A tebemoli — blagoglagoljivo nastavi Etiopljanka — daprimiš ovo voće i od svakog okusiš, jer će onoojačati tvoje srce zastrašeno iznenadnom srećom,obnoviti tvoju snagu i učiniti te tako lijepom daćeš trajno ostati sretna. Ovo voće, kako on uvje-rava, ima magičnu moć, ali samo u odnosu na tebe.

Fatima je samodopadno i dalje nizala kićenefraze, no Katerina je odmah shvatila da taj jutarnjipoklon krije i nešto više od predivnog voća. Ona

280

se s naporom stade smiješiti, no jako joj se žuriloda se što prije otarasi sve te čeljadi, a najvišesame Fatime.

— Zahvali mome bivšem gospodaru na darež-ljivosti. Reci mu da nikad nisam ni načas posum-njala u njegovu dobrotu i da ću uraditi sve kakobih zauvijek osvojila srce onoga koga ljubim. Akou tome ne uspijem, znat ću da hrabro umrem —

reče ona govoreći bez straha dvolično.Videći da njena posjetiteljica nema namjeru

da ode, a da su se i služavke ukrutile s darovima,Katerina pozove Moravmu da priđe i šapne joj:

— Još sam umorna, Moravmo. Htjela bihspavanjem povratiti snagu i biti što ljepša kadse gospodar bude vratio. Možeš li mi to omogućiti?

— Ništa više nije nemoguće, o ružo nadružama! Samo ti zapovjedi. Moći ćeš da spavaškoliko god želiš. Drago mi je kad vidim da postu-paš razborito, da se trudiš kako bi se dopala. Dalekoćeš stići!

Ona prstom upre u još natečene oči mladežene.

— Sreća da je gospodar još odsutan. Tako ćešimati dovoljno vremena da opet zablistaš od lje-pote. Hej, izlazite sve!

— Navrati opet do mene, Fatimo! — rečeKaterina krupnoj crnkinji, koja prilično razočaranastade da se povlači s ostalima. — Ti ćeš mi, nemasumnje, trebati i uvijek će mi biti drago da tevidim.

Bilo je to dovoljno da se paunova pera, tužnoobješena trenutak ranije, opet drsko usprave.Napuhujući se od ponosa i videći se već pouzdani-com favoritkinje, a možda i buduće sultani je uko-liko ova rodi kalifu sina, Fatima se dostojanstvenozaputi k vratima, a za njom i robinje koje sudonijele kraljeve poklone.

— A sada spavaj — reče Moravma navlačećioko Katerinina kreveta ružičaste muslinske za-vjese. — I ne jedi previše voća — doda kad vidje

281

V w

da mlada žena posiže za košarom — Od njega sedeblja ako se pretjera, osobito od smokava...

Misao osta nedovršena jer se Moravma bacilaničice i čelom dodirnula tlo. Na pragu vrata saskladnim maurskim lukom stajala je princezaZobeida. Raščešljana kosa padala joj je niz rame-na, a na sebi je imala samo ganduru od plavka-stozelenog brokata, stegnutu oko struka širokimzlatnim pojasom, no usprkos negližeu, njena vit-ka pojava doimala se dostojanstveno. Katerini uda-ri krv u lice kad joj Moravma prigušeno šapne:

— Ustani i klekni! Došla je princeza...Nikakva sila ne bi bila navela mladu ženu

da učini to što se od nje tražilo. Da se baci ničicepred divljakinjom koja se usudila da joj otmemuža? Ni najosnovniji instikt samoodržanja nebi je na to prisilio. Tu je ženu mrzila iz dna duše.Naprotiv, drsko je podigla glavu i nepomičnogledala kako joj ova prilazi sa srdžbom u očima.

— Smiluj se . . . sebi i meni. Klekni! — prošaptaMoravma sa strahom, a Katerina samo slegneramenima.

Međutim, Zobeida je već prišla krevetu. Iznjenih crnih očiju nestalo je začas srdžbe i onesu znatiželjno ispitivale mladu ženu.

— Zar ne čuješ što ti se kaže? Preda mnomse moraš baciti ničice!

— Zašto? Ja te i ne poznam!— Sestra sam tvoga gospodara, ženo, i prema

tome tvoja vladarica. U mome prisustvu samo siprašina. Ustani i pokloni se do zemlje!

— Neću! — odsiječe Katerina. — U krevetumi je ugodno i ne namjeravam ustati. A tebi nebranim da sjedneš.

Ona opazi kako se lijepo lice smrklo i načasse poboja za svoj život, no Zobeida se svlada.Prezriv osmijeh nabra njene usne i ona samo slegneramenima.

— Sreća ti je udarila u glavu, ženo, zato tiovaj put opraštam, ali znaj da u odsustvu mogabrata ovdje vladam ja. Uostalom, ležala ti u

282

krevetu, ili klečala na koljenima, uvijek si prahpred mojim nogama. Ipak, pripazi da mi ubudućeukazuješ dužno poštovanje jer bih drugi put moglai ne biti strpljiva. Danas sam dobre volje .

I Katerina je s mukom obuzdavala bijes kojiju je podilazio. Dobre je volje? Znala je i predobroodakle joj takva popustljivost. Bilo je dovoljnopogledati princezin negliže, njenu razbarušenukosu, a odavali su je i plavi podočnjaci i odjećakoju je nemarno navukla pošto je tek ustala izkreveta... Koliko je vremena prošlo otkako seArnaudu istrgla iz naručja?

Princeza prekine već mučnu šutnju nagloprasnuvši u smijeh.

— Da se samo možeš vidjeti! Ličiš na mačkuspremnu da ogrebe. Kad za mene ne bi bilaneznanka, rekla bih da me, u stvari, mrziš. Odaklesi svjetlokosa ženo?

— Bila sam zarobljenica berberskih gusarakoji su me nedavno prodali u Almeriji — rečeKaterina kao da odgovara naučenu lekciju.

— To ne kazuje ništa o tvojoj domovini. Danisi iz zemlje Franaka?

— Jesam! Rodila sam se u Parizu.— Pariz! Putnici, koje moj brat s veseljem

dočekuje u svom domu, pričaju kako je taj gradbio nekad jedinstven po bogatstvu i razvijenojnauci, ali da iz dana u dan propada uslijed ratovai bijede. Nije li to razlog zbog kojega njegovi sta-novnici odlaze u ropstvo?

— Bojim se da ne znaš baš mnogo o mojojzemlji — reče Katerina suho. — Uostalom, teškobih ti mogla to objasniti.

— Ne smeta! Uopće me ne zanima. Osim rijet-kih pojedinaca, i niste za drugo nego da budeterobovi, a nikad neću shvatiti zašto muškarci volevašu bijelu put i plavu kosu. Sve je to tako ne-ukusno!

Onda se Zobeida ravnodušno protegne pa okre-ćući Katerini leđa, pođe prema vratima. Međutim,na pragu zastane i okrene se:

283

— Ah! Umalo ne zaboravih! Slušaj što ću tireći, ženo, i nastoj da to upamtiš ako želiš živjeti.Zahvaljujući hirovitoj ljubavi moga brata, a budisigurna da ona neće potrajati dugo, dospjela si uodaje jedne sultanije i u moju neposrednu blizinu.No ako ti i može biti od toga da još koju noć ras-paljuješ kalifu čula, mojim se odajama ne pribli-žavaj. To je dopušteno samo posluzi i mojim uzva-nicama. Zateknu li te da švrljaš ovuda, umrijetćeš!

Katerina ne odgovori. Ona shvati da se tapretjerana strogost odnosi na ženu koja je došlaiz Arnaudove domaje. Načas pade u iskušenje dasvojoj suparnici otvoreno kaže što o tome misli,no ipak se savlada. Zašto da raspiruje opasangnjev te djevojke? Arnauda joj neće povratiti pre-pirka sa Zobeidom. Ipak na kraju promrmlja:

— Zar u svojoj kući kriješ neku dragocjenost?— Brbljiva si i odviše znatiželjna, plavokosa

ženo! Moje je strpljenje pri kraju. Zahvali Alahušto ne želim ražalostiti brata uništivši mu preranoigračku koja mu još nije dosadila. No, pokrij očii drži jezik za zubima ako nećeš da ti ga iščupam.Slijepa i nijema, bila bi zaista dostojna onog ološau Maristanu. I prisjeti se: ne prilazi mojoj kući!Uostalom . .. nećeš zadugo ostati u mom susjedstvu.

— A zašto ne?— Jer si me razočarala. O tebi su u palači

pričali čuda, pa sam htjela da vidim tu izuzetnuljepotu, al i . . .

Govoreći tako, Zobeida se opet primakla Kate-rini. Njen opušten mačji hod neodoljivo je pod-sjećao na crnu panteru. Sada se prignula, i mladojse ženi prekinuo dah. Princeza je, naime, uzelaiz košare jednu krupnu sočnu breskvu i pohlepnoje zagrizla svojim oštrim zubima. Ne znajući štoje u košari sakriveno, Katerina se poboja da ovato ne otkrije prije nje. Samo, je li pod voćem, iliu nekome od njih? Nikad nisi mogao znati što ćeAbou-al-Khayr smisliti. Raskolačenih očiju gle-dala je kako Zobeida jede breskvu i kako joj njen

284

sok curi niz prste. Kad je bila gotova, bacila jekošticu na Katerinu, kao u kantu za otpatke, iudostojala se da završi započetu misao:

— . . . Ali, nisi tako lijepa kako sam mislila.Ne zaista. Poznajem mnoge koje su daleko ljepšeod tebe.

Ponovo se sagnula, ovaj put odabrala jednucrnoljubičastu smokvu te s njom u ruci najzadizašla. Bilo je krajnje vrijeme. Gotovo luda odsrdžbe, Katerina je već bila dohvatila oveću slatkudinju, spremna da je baci na princezu. No ona jeveć bila iščezla, pa voće Katerini ispade iz ruku.Konačno se i Moravma stenjući pridigla. Za čitavarazgovora ničice je ostala na podu. Naime, Zobeidajoj je zaboravila narediti da ustane. ZastrašenaKaterininom drskosti, više je voljela ostati neza-pažena na debelom svilenom tepihu, no od togase sva bila ukočila.

— Alah! — zastenja ona. — Kosti mi pucke-taju kao vinova loza u vatri. Kako si se usudila,Zorina Svjetlosti, prkositi strašnoj Zobeidi? Prostose čudim što si još na životu. Mora da je našaprinceza ugodno provela noć kad je tako veliko-dušna.

Posljednje riječi bile su za Katerinu i odvišebolne a da bi ih mogla otrpjeti.

— Odlazi! — promrsi kroz zube — Idi! Gubimi se s očiju ako nećeš da se potužim kalifu čimse vrati!

— Sto ti je? — začuđeno će stara Židovka. —— Ničim te nisam uvrijedila.

— Želim mira, čuješ li. Mira! Nestani i nevraćaj se dok te ne pozovem! Već sam ti rekla daželim spavati. Zar to nije jasno?

— Dobro . . . dobro . . . odlazim.Čudeći se ljutitom tonu nove favoritkinje,

Moravma prosudi da je ipak pametnije povući se.Cim ostade sama, Katerina obuzda svoj gnjev istade žurno prazniti košaru odlažući voće na krevet.A bilo ga je zaista mnogo i morala je ići do dna

285

ako je željela naći ni sama nije znala što. Abou--al-Khayr bio je oprezan čovjek.

Uza same stijenke košare, Katerina pronađetri stvari od kojih joj jedna izmami uzvik radosti.Bio je to njen bodež, vjerni drug iz najtežih danau životu. Uza nj otkri staklenu bočicu u srebrnojkutijici i pisamce koje odmah pročita.

„Kada putnik zađe u šumu u kojoj reži zvje-rad, treba mu oružje kojim će se braniti. Počinilasi veliku ludost što si otišla a da se prethodno nisisa mnom posavj eto vala; jer, ako ti život i ne bipostao tako blistav, bila bi svakako manje izlo-žena. Bezuman je onaj tko hoće da prkosi Alahovojvolji, a ti si samo pošla u susret svojoj sudbini.Tvoje sluge bde nad tobom u neposrednoj blizini.Josseu je uspjelo da se uvuče u vezirovu gardui sada živi u Alcazabi, blizu palače. No Gauthieruteško pada uloga nijemog sluge koju sam mu na-mijenio u svojoj kući. Posvuda me prati, a ja senadam da ću više puta posjetiti vladara pravo-vjernih kad se vrati s putovanja. Dotada ništane požuruj. I strpljivost je oružje.

U bočici je otrov koji brzo djeluje. Mudarčovjek uvijek mora pretpostaviti da mu se naummože izjaloviti... a princezini mongolski krvnicipredobro znaju kako da iz jednog ljudskog tijeladugo izvlače patnju" . . .

Naravno potpisa nije bilo. Katerina smjestaspali pismo na ugljevlju velikog bronzanog kadio-nika što je stajao nasred sobe. Istina, bilo je nafrancuskom jeziku, ali je oprez nalagao da gauništi, s obzirom na iznenađenja kojih je palačaprepuna. Gledala je kako se papir savija, crni ipretvara u fini pepeo. Odmah joj je postalo lakšepri duši. Sada, kad je naoružana, pomislila je kakosu njeni i Zobeidini izgledi podjednaki, jer će moćii da ubije tu drznicu i zauvijek je istrgne iz Arna-udova naručja, pa morala i sama odmah umrijeti.

Stišćući na grudi hladnu oštricu bodeža,Katerina se opet spusti na krevet. Morala je trez-veno razmisliti o onome što nadolazi...

286

Glava dvanaesta

PANTERA I ZMIJA

Sćućurena na ogromnom jastuku od izvezenekože, Marije, mlada francuska odaliska, pijuckalaje šerbet od ruža, ljupko poput mačkice. Nijemoje promatrala Katerinu koja je, opružena na trbuhi s licem među dlanovima, razmišljala o svojojsudbini. Bilo je vrijeme podnevnog počinka i svaje palača utonula u tišinu. Micale su se jedino ro-binje čija je dužnost bila da ogromnim lepezamahlade usnule ljepotice. Napolju, kao da se drvećeskamenilo od usijane jare.

Posjeta Zobeidina, do koje je došlo prije tridana, poremetila je sve Katerinine planove. Prin-ceza je svojoj susjetki ne samo zabranila da se pri-bliži njenim odajama nego je protiv nje poduzelai posebne mjere.

Tako, kad mlada žena htjede izaći iz odajai s pratilicama poći u vrt, pred njom se ukrstišedva koplja, a jedan grleni glas zapovjedi joj da sevrati u svoju sobu. A kad se ona usprotivi toj pri-silnoj izolaciji, eunuh, specijalno zadužen da ječuva, objasni joj kako u kalifovu odsustvu favo-ritkinja mora biti danju i noću nadzirana, iz strahada je ne zadesi kakva nesreća.

— Nesreća? U vlastitom vrtu?— Sunce pali, voda utapa, kukci bodu, otrov-

nica donosi smrt! — odgovori crnac bez uzruja-

287

vanja. — Dobili smo izričita naređenja. Morašostati u kući.

— Do kada?— Do gospodareva povratka.Katerina nije navaljivala. Osim toga, neu-

običajena skrb Zobeidina s pravom ju je zabri-njavala, tim prije što se u pogledu princezinihosjećaja nije mogla obmanjivati: i ne poznajući je,Zobeida ju je instiktivno divlje mrzila. Čemu ondato brižno čuvanje, stroge zabrane izlaska? Zobeidanije mogla otkriti kakve je veze spajaju s Arnau-dom. Za oholu princezu ona je bila samo jednarobinja više, žena kao i sve druge, iako se vlada-revim hirom trenutačno uzdigla nad sebi ravne.Zar se toliko bojala da će se njen zarobljenik, čimugleda došljakinju, za nju odveć zagrijati? Trebali njeno ponašanje pripisati isključivo činjenicišto Katerina pripada istom narodu kao i Arnaud?Normalno bi bilo da već sam strah od krvnikadrži favoritkinju daleko od princezine kuće.. .Već tri dana uzalud se Katerinin duh upinje danađe odgovor na sva ta pitanja. Otkako je pokušalaispitivati Moravmu, ova je postala neobično šutlji-va, stalno se izvlači, pokušala se praviti bezna-čajnom, a kad bi pogledala u Katerinu, u očimajoj se mogla pročitati nada pomiješana s nesa-vladivim strahom. Posjeti su joj bili upadljivokratki. Došla bi samo da pita ne želi li što mladažena a zatim, s vidljivom žurbom, odlazila. Katerinazaista nije znala što da o svemu tome misli, noživeći u stalnom strahu da se ne dozna kako suZobeida i Arnaud najzad krenuli u daleke zemljeMagreba, malo-pomalo došla je do granica živčanogsloma. Osobito su nesnosne bile noći, za kojih jojje grozničava mašta raspirivala ljubomoru, i Kate-rina je dolazila u iskušenje da počini bilo kakvunepopravljivu ludost, no onda joj četvrtog danadođe Marija-Ajša, iz opreza pokrivena žarom, alinasmijana.

288

— Pomislila sam da se dosađuješ — reče jojdjevojka skinuvši koprenu — a Moravma se nijebaš mnogo protivila da dođem ovamo.

— I eunusi su te pustili da prođeš?— Zašto ne? Imaju naređenje da ti zabrane

izlaz, ali posjete možeš primati.Marijina prisusnost razgali Katerinu. Djevojka

joj je bila sklona, uz to rodom iz Burgundije kaoi ona. Slušajući je kako priča o svom životu, Kate-rina s iznenađenjem otkri kako u mnogo čemu ličina njezin vlastiti. Naime, na svoju nesreću, talijepa kćerka vinogradara iz Beaune zapela je zaoko jednom naredniku vojvode Filipa, a kako muje gospodar bio sklon, udovoljio je njegovoj molbida mu Marija Vermeil postane suprugom. I tako,njeni roditelji dobiše naređenje da pripreme svad-bu. Marija bi se time bila i pomirila, jer jenarednik Colas Laigneau bio ljepuškast mladić,da već odavna nije bila zaljubljena u svoga rođakaJehana Gorio ta kojemu se zaklela na ljubav ivjernost.

Jehan je bio priličan nevaljalac, uvijek beznovaca, ali nikad bez djevojaka, i stalno je maštaoo pustolovinama. Umio je da svojim izmišljenimpričama tako zaokupi Mariju da je i sama počelasanjariti. Usprkos njegovim brojnim nevjerstvima,prosto ga je obožavala, pa kad je došlo vojvodinonaređenje da se uda za Colasa, Marija je prekli-njala Jehana neka je otme i pobjegne s njom uone sunčane krajeve juga kojima joj je nepre-stano punio uši otkako mu je o njima pričao nekiputujući pjevač. Jehan je, na svoj način, volioMariju. Bila je lijepa i dobra. Strastveno ju ježelio, a zagolicala ga je i pomisao da će je otetidrugomu. No trebalo je novaca. Tada su počinilinečasno djelo: Marija je, dakako bez očeva znanja,uzela polovinu njegovih ušteđevina, a Jehan jeorobio kuću sucu koji je toga dana skoknuo uMersault da obiđe svoj posjed. Još iste, mrklenoći dvoje ljubavnika krenu prema Saoni, no

19 Katertna, knjiga V 289

Marija, koja se nadala sreći, ubrzo doživi razo-čarenje.

Dakako, Jehan ju je odmah poučio ljubavi iona se na nju brzo privikla, no podavši se svomeljubavniku, izgubila je u njegovim očima svu vri-jednost. Osim toga, salijetala ga je pretjeranomzaljubljenosti i najzad mu dosadila. Lijepe crno-oke južnjakinje ubrzo su privukle mladića te jeneprestano mislio kako da je se otarasi. A pronašaoje za to zaista najogavniji način: svjestan mlade-načke ljepote i svježine svoje zaručnice, prodaoju je u Marselju nekom grčkom trgovcu koji jedjevojku noću ugrabio, ukrcao je na svoj brod paje na tržištu robova u Aleksandriji preprodaodobavljaču granadskog kalifa.

— Eto, kako sam dospjela ovamo — zaključiMarija prostodušno. — Cesto sam požalila za onomnesuđenom svadbom u Burgundiji... i za roditelj-skim domom. Možda onaj Colas i nije bio lošmladić, mogla sam naći sreću.

— A Jehan? — zagrije se Katerina i protivsvoje volje. ^

Djevojčine oči planu gnjevom.— Sretnem li ga jednog dana, ubit ću ga —

izjavi tako mirno da Katerina ni začas ne posum-nja u tu tvrdnju.

Ohrabrena Marijinom povjerljivošću, mladažena stade i sama pričati svoj život. To potraj aprilično dugo, no Marija je sasluša bez upadica.Tek kad njena nova prijateljica završi svoju priču,ona uzdahne:

— Gotovo nevjerojatnol Znači, onaj zago-netni Franak je vaS muž? A ja sam t e . . . a jasam vas držala sirotom kao što sam i sama. Sadaznam gdje sam vas vidjela. Bilo je to na sajmuu Dijonu kamo me poveo moj otac. Bila sam jošjako mlada, no upamtila sam lik čudesno lijepei kao sunce blistave gospođe.

— Ne nalaziš da sam se izmijenila? — rečeKaterina s gorčinom. — I nema razloga da me

290

oslovljavaš sa vi. Ne dijele nas više nikakveograde.. -

— Izmijenila? — uozbiljeno će djevojka. —Svakako da ste se izmijenili, no u ono vrijemevaša ljepota i nije mogla doći do izražaja uslijedprebogata nakita... Sada je ona daleko očitija.U tome je jedina promjena.

— Molim te — skromno će Katerina — raz-govaraj sa mnom kao sa sebi ravnom, ne kao sagospođom iz visoka društva. Budi mi prosto pri-jateljica, toliko mi je to potrebno.

Marija najzad s radošću prekide sa službe-nim i pošto led bi konačno probijen, dvije mladežene postadoše prisne, kao da ih povezuje krvnosrodstvo. Iako je u posjete došla upola iz doko-lice, upola iz znatiželje, Marija sada posta Kateriniodana dušom i tijelom, spremna da s njom dijelidobro i zlo.

— Obećaj da ćeš me povesti sa sobom, akouspiješ pobjeći, a ja ću uraditi sve da ti po-mognem. Mora da strašno patiš zbog Zobeide.

— Ako ikad izađem iz ove palače i grada,kunem se da ćeš i ti sa mnom.

Djevojka sada pruži svojoj novoj prijateljicinekoliko dragocjenih obavještenja.

— Nalaziš se u opasnosti — reče joj. — Akose kalif ne vrati, dani su ti odbrojani.

— Zašto se ne bi vratio?— Jer ga veliki vezir Aben-Ahmed Banu Sa-

radž silno mrzi i čezne za Zobeidom, kojoj je prijedolaska francuskog viteza bio ljubavnik. Uz to,želi se dokopati prijestola i oženiti se s princezom,a tobožnji ratni pohod bivšeg kalifa Jusufa pro-tiv vlastitog sina Muhameda, više je nego sum-njiv. Ta dva muškarca se ne trpe, a Jusufu jevlast dosadila. Čovjek mora biti naivan kao štoje njegov sin, pa povjerovati kako on želi da muotme prijestol kojega se dobrovoljno odrekao.Sve je to naivno, obična podvala Banu Saradža!Sve se bojim da će kalif upasti u dobro pripre-mljenu klopku.

291

\ . I • •

— Onda sam propala? — reče Katerina pro-blijedivši.

— Još ne! Muhamed je naivan, ali hrabar.Iskusan je to ratnik i znat će se izvući. Zato seZobeida zadovoljava da te samo nadzire. Ako jojse brat vrati, izgledat će kao da je, makar i neštopretjerano, bdjela nad miljenicom svoga ljublje-nog brata. A ako stigne vijest da je kalif pogi-nuo, nećeš živjeti ni jedan sat.

— Zašto? Sto sam joj skrivila?— Ti, ništa. No pobrinula se Egipćanka Zo-

rah. Pred princezom je ogavno puzava i zato unjenoj milosti. A kako Zorah pod svaku cijenu želitvoju smrt, pokazala se neobično domišljatom...mogla bih reći gotovo genijalnom, jer je — i neznajući — otkrila istinu!

— Kako to misliš?— Kalifu se usuđuje protusloviti samo jedna

osoba: Zobeida. Trebalo je, dakle, da upravo onapostane tvoja smrtna neprijateljica, a za to jepostojalo samo jedno sredstvo — izazvati ljubo-moru na svakoga tko se približi franačkom kape-tanu. Koristeći se činjenicom da si zarobljenikovazemljakinja, Zorah je nataknula princezi kako siu njega zaljubljena te pokušavaš da mu se pri-bližiš.

Katerina krikne od straha pa drhtavom ru-kom odmah zakloni usta.

— Rekla je d a . . . oh, Bože! Pa ja sam pro-pala! Kako je moguće da me već nisu izručili?

— Mongolskim krvnicima? Poznajući Zobe-idinu ćud, Zorah se upravo tome i nadala. Aliprinceza nije glupa. Ubiti u kalif ovu odsustvu onuu koju se on već na prvi pogled tako strastvenozaljubio, značilo bi priznati svoje sudjelovanje uzavjeri Banu Saradža, odati kako se nadala da gaviše neće vidjeti živa. Ako se on vrati, naći će tenedirnutu, no budi sigurna da će brzo prestatinjegova milovanja. Nećeš morati strahovati odkrvnika, ali će ti se dogoditi kakva nesreća, takovješto upriličena da u Zobeidu nitko neće moći

292

posumnjati. Poznaje ona svoga brata i zna da podizvanjskom pjesničkom prefinjenosti krije div-ljačku okrutnost, dostojnu svoje sestre. Njegovesu srdžbe rijetke, ali opasne... a i pomama zatobom, ako je vjerovati svemu ovome.

Marija rukom pokaže na jedan svitak papirau velurnom tuljku optočenom safirima, u kojemuje Muhamed svojoj miljenici slao pjesme. Posljed-njih dana Katerina je isto tako primila bijeli ukrasza kosu s krupnom kopčom od ružičastih biserate zlatnu krletku punu plavih papigica i jednopredivno umjetničko djelo: pauna od teška zlata,s raširenim repom izrađenim od dragog kamenja.

— Sve je to prilično utješno — zaključi Ma-rija. — Ako ništa drugo, svjedoči da je vladarpravovjernih još na životu... Neka ga Alah čuva!

Povjerljivi razgovor dviju žena prekinuše ro-binje donijevši im ručak. No dok se Marija istin-ski obradovala biranim jelima koja su im služili,Katerina je zapala u duboko razmišljanje pa jenjena prijateljica nije htjela smetati. Položaj jojje bio teži nego što je pretpostavljala. Svakog jetrenutka mogla stići vijest o Muhamedovoj po-gibiji . . . a tada? Sam Bog zna koliko joj jošpreostaje da živi. Neće čak imati mogućnost daobavijesti Arnauda i umrijet će u njegovoj bli-zini a da on za to i ne zna. A kako da i prijateljedozove u pomoć? Istina, Josse je među kalifovimvojnicima u Alcazabi, ali kako da ga obavijesti?Hoće li moći poslati po Fatimu i predati joj pismoza Abou-al-Khayra? A da li će mu to pismo uopćestići? I, najzad, uvijek ubitačno pitanje: hoće liimati vremena?

Marija je bila ispila šerbet i već prebiralakrupne, od šećera sjajne datulje, čvrsto riješenada Katerinu ne prekida u razmišljanju, kadli seova naglo okrene i zagleda u djevojku.

— Kad je već tako — izjavi sabrano — nesmijem gubiti ni časa. Još danas treba prijećina djelo.

— Sto ćeš poduzeti?

293

Katerina odmah ne odgovori. Prije nego ćeizreći odsudne riječi, zastade jedan trenutak okli-jevajući, jer, najzad, stavlja na kocku vlastiti ži-vot, a ta djevojka ipak je gotovo neznanka. NoMarija ju je gledala tako otvoreno i iskreno daKaterinino nepovjerenje odmah iščezne. Ako sene može pouzdati u tu djevojku, onda zaista nemože više ni u koga. Osim toga, krajnji je čas.Ona se odluči.

— Moram odavde izaći, potražiti svoga muža.— Razumijem. Ali kako? Jedino tako d a . . .— Sto?— Da zamijenimo odjeću, pa ti izađeš umjesto

mene. Ova odjeća ima i jednu prednost: zaistamoraš biti prepreden da otkriješ tko se pod njomkrije. Uz to, put nam je iste boje, a oči se ispodspuštenih vjeđa i ne vide.

Katerini srce stade kucati jače, ali pravilnije.Marija je pogodila i otvoreno ponudila ono što sesama nije usuđivala zamoliti. Ona primi djevojkuza ruku.

— Jesi li svjesna, Marijo, da time riskirašživot? Dođe li netko dok ja budem odsutna...

— Reći ću da si me napala i svezala. To seovdje često događa, a imamo i dovoljno fine, čvr-ste tkanine. Ako netko naiđe, imat ću sigurnoopravdanje... ili bar uvjerljivo. Ne dođe li nitko,odriješit ćeš me kad se vratiš, i nikome ništa!

— A kako ćeš objasniti moju odsutnost akoupadne Moravma?

— Kazat ću da si htjela udahnuti malo svježazraka jer je ovdje zagušljivo.

— I zato je trebalo da te svežem i uzmemtvoju odjeću?

— Zašto ne? Kad bi samo znala što sve, izdosade, ne smisle žene u ovom haremu, bilo bi tijasno da se Moravma više ničemu ne čudi. Ipakse čuvaj. To što poduzimaš krajnje je opasno.Htjeti razgovarati s franačkim vitezom isto je štoi potražiti smrt. Ako te zateče Zobeida, ništa teneće spasiti od njena gnjeva, čak ni pomisao da

294

će time izazvati brata. U takvim trenucima onapostaje gluha i slijepa za sve drugo.

— Ne maril Tko ne riskira ne može ništa nidobiti. Jedino me zabrinjava kako ću se provućikroz straže. Zobeidin je vrt s druge strane njenekuće, zar ne? A čula sam da moj muž živi u jed-nom odvojenom paviljonu.

— Tako je. Nazivaju ga kneževom palačomjer ga je sultan Muhamed V dao sagraditi za svogabrata. Zidovi su mu uza sam rub jednog bazena.Franački velikaš izlazi odande jedino u lov...i uvijek pod dobrom stražom. Zobeida se jako bojida čežnja za rodnim krajem ne prevlada u njemumoć njenih draži, pa mu je za čuvara odredilavelikog vezira.

— Mislila sam da je on u nju zaljubljen.— I to je okrutnost dostojna Zobeide. Banu

Saradž mrzi svoga suparnika i svakako namjeravada ga se riješi, čim postane sultan, no zasadamisli samo na to kako da ugodi princezi. Boljegčuvara nije mogla odabrati i ona to zna. Poredmoje sobe nalaze se jedna vratašca. Uvijek suzaključana, ali ih je s malo okretnosti lako otvo-riti i običnim nožićem. Ona vode u vrtove, a Zo-beidin je od ostalih odvojen posebnim zidom. Me-đutim, on nije visok, pa netko tko je okretan moželako da se preko njega popne hvatajući se zagrane čempresa koji tu rastu. Nakon svih nezgodakoje si dosad proživjela, to ti neće biti teško.

— Neće. No ako je lako prebaciti se prekozida, zašto moj muž ne pobjegne?

— Jer kneževu palaču strogo čuvaju naj-vjerniji Zobeidini eunusi. Ima ih veoma mnogo,slijepo su odani, a sablje im strahovito sijeku.

Nimalo utješno, dakako, no Katerina ipak pri-jeđe preko te zabrinjavajuće pojedinosti. Zatražida joj Marija pomno objasni kako da najprijestigne do njene sobe a da na sebe ne svrati po-zornost, pa odande do famoznih vratašca koja jojje mlada odaliska opisala do u tančine.

295

— Reklo bi se da ih dobro poznaješ! — primi-jeti Katerina.

— U kalifovim vrtovima raste posebna vrstkrupnih sočnih šljiva, namijenjenih isključivo nje-govu stolu... a ja sam veliki sladokusac.

Katerina se nasmije i dvije prijateljice na-stave da ćaskaju čekajući da padne mrak.

Plan koji su smislile nije se mogao izvesti zavidjela, ali od toga trenutka Katerini su sati sporoprolazili, tim više što joj se žurilo da pojurik svome mužu, a svaka nova noć bila je za njupravo mučenje. Predobro je znala kako Zobeidaprovodi vrijeme noću.

Smiraj dana donije joj istinsko olakšanje. Kadse pojaviše ropkinje noseći na pladnjima večeru,ona im naredi da sve odlože i smjesta se izgube.

— Doći ćemo ti pomoći da se spremiš zaspavanje, gospodarice — reče glavna služavka.

— Ne! Leći ću sama. Prijateljica će još nekovrijeme ostati sa mnom i ne želimo da nam itkosmeta. Obavijesti Moravmu da mi večeras ne do-lazi. Osim mira ništa mi drugo ne treba. Možešugasiti jedan dio svijeća, prejako me svjetlo za-mara.

— Kako zapovijedaš, gospodarice! Želim tilaku noć.

Cim se robinje izgubiše ostavivši dvije ženeu ugodnu polumraku, Katerina i Marija pojedunekoliko pogačica od sjeckane janjetine i malomedenjaka a onda počnu da izvode plan. Najprijese svuku i zamijene odjeću. Katerina je uglavnombila istoga stasa, ali nešto mršavija pa je moralaoko struka pritegnuti Marijine plave muslinskedimije. Zatim od poderanih koprena naprave uzice,a Katerina onda položi prijateljicu u svoj kreveti zaveže joj ruke i noge.

— Ne zaboravi da mi začepiš usta! — pri-pomene Marija — inače sve ovo neće biti uvjer-ljivo.

Prije nego joj drugarica začepi usta svilenimzavojem, Marija preporuči:

296

— Nikako ne skidaj žara, makar ti i smetaodok se budeš prebacivala preko zida. Ne pokažešli lice, prijestup će ti biti blaži ako te uhvate.Dakako, neznatna olakšavajuća okolnost, ali mo-raš uraditi sve što ti može ići u prilog. A sada,neka te Bog čuva!

— I tebe, Marijo. Budi spokojna, neću zabo-raviti svoga obećanja, osim ako ne poginem.

— Razumije se. A sada mi prebaci zavoj istegni!

Pošto se uvjerila da zatvorenici ipak nije ne-udobno, jer je u takvu položaju morala ostatimožda i više sati, Katerina se prigne i poljubi jeu čelo a pri tom opazi kako su joj u mraku blje-snule oči. Zatim pažljivo navuče oko kreveta ru-žičaste zavjese i odmakne se nekoliko koraka daprovjeri dojam. Laki svileni pokrivač dopirao jeMariji do nosa, i u onako zamračenoj sobi iluzijaje bila savršena.

Katerina se pokrije plavim žarom svoje pri-jateljice. Na sebi je imala jedino dimije i košuljukratkih rukava koja joj je jedva skrivala grudia, usprkos kopreni, mogla se slobodno služiti ru-kama. Ona šapne zbogom pa se sigurna korakauputi na vrata.

Stražari instinktivno ukrste koplja, no onapromrmlja oponašajući što je bolje mogla glasmlade djevojke:

— Vraćam se kući. Pustite me da prođem.Ja sam Ajša.

Jedan od eunuha okrene prema njoj svojecrno lice s plosnatim nosom i podrugljivo se za-cereka:

— Dosta se kasno vraćaš, Ajšo! Što radi favo-ritkinja?

— Spava! — reče Katerina zabrinuta timneočekivanim pitanjem. Pusti me da prođem.

— Moram se uvjeriti da ništa ne iznosiš —on oslonivši koplje o zid. — Favoritkinja je

dobila bajoslovne dragocjenosti...

297

Crnčeve ruke uzeše da je pipkaju tako dugoi indiskretno da se u mladoj ženi porodi sumnja0 navodno totalnoj impotenciji toga eunuha. Većje znala da među tim odvratnim bićima ima i ne-potpuno kastriranih, sa neobičnim apetitima. Je-dan od takvih mora da je bio i ovaj. A kad po-kuša da joj otkopča pojas i nastavi dublje sasvojim pretragama, ona planu:

— Ostavi me na miru, inače ću vikati!— Tko će te čuti? Moj je drug gluhonijem

1 mrzi žene.— Čut će me favoritkinja! — smjelo će Ka-

terina. — Ona mi je prijateljica. Doći će ako vik-nem, a onda ti se zlo piše. Sigurno će od kalifatražiti tvoju glavu a on joj neće uskratiti takoneznatan poklon.

— Više se čovjek ne može malo ni našaliti...Hajde prolazi i nestani što prije. Još ćemo se mividjeti...

Ona ne sačeka da joj to ponovi, već pritegnesvoj zar i zađe u mračno dvorište. Bez zastajki-vanja prođe kroz vrt, zatim jednom rešetkasto--ograđenom sjenicom i nađe se usred harema, uDvorani „dviju sestara", nazvanoj tako po dvjemaogromnim simetričnim pločama koje su u njojsačinjavale glavni ukras. Tek tu je počinjala opa-snost jer je u blistavoj, zlatno-crveno-plavo iša-ranoj dvorani s visokim kupolama bilo okupljenomnogo žena. Zavaljene na jastuke, ćilime ili di-vane, ćaskale su, grickale slatkiše ili dremuckale.Neke su tamo i spavale jer nisu imale svoje po-sebne sobe. Sve se to doimalo raskošno, toplo iživopisno.

Katerini laknu kad vidje da nijedna ne obraćana nju pažnju. U haremu su se žene zanimalejedna za drugu tek onda kad bi neka od njih bilapozvana kalifu. Inače im je život svima prolaziojednolično: u dokolici i dosadi.

Katerina prođe kroz dvoranu ponavljajući usebi upute što joj ih je dala Marija. Morala je

298

paziti da ne zaluta, a isto tako da se kreće sigurnokako ne bi izazvala podozrivost. Bilo je dovoljnoda se drži niza stupica na čijem je kraju započi-njao pravi biser čitave Al Hamre, a posebno ha-rema. Tu je stajala cizelirana česma od bijelamramora, a iz ždrijela dvanaest, uokrug poreda-nih mramornih lavova štrcali su uvis blistavi vo-doskoci i padali u kanaliće koji su u obliku perzij-skog križa bili izdubeni u crvenom tlu i obloženizelenim i zlatnim emajliranim pločicama. Tišinuvrta, zasićenog mirisom velikih stabala naranača,jedino je narušavalo jecanje fontana i tih žuborvode što se neprestano prelijevala preko njihovaruba. Mjesto je bilo tako krasno da je Katerinausprkos žurbi načas zastala s udivljenjem. Zami-slila je kako ona i Arnaud uživaju sami u timkrasotama... Kako lijepo mora da je voditi tuljubav, slušati pjev vodoskoka pa onda usnuti podnebom mekim poput baršuna, dok se u blagojsvjetlosti krupnih zvijezda ljeskaju na trijemovimacrepovi.

No Katerina nije došla da tamo sanjari. Onase trgne i nečujno poput sjene obiđe skladne ar-kade. Ni žive duše nije bilo u dvorištu u kojemusu mramorni lavovi na svojim ukočenim šapamastajali kao na straži. Na toj je strani bila i soba ukojoj je stanovala Marija. Lako ju je pronašla, aliumjesto da u nju uđe, ona se zaputi mračnim,neupućenom gotovo nevidljivim hodnikom i naj-zad ugleda mala vrtna vrata.

Mjesto je bilo mračno. Podalje obješena ulja-nica bacala je nesigurno svjetlo pa je mlada ženastala da traži bravu nervozno pipkajući. Kako daotvori ta vrata kad se ništa ne vidi? No malo--pomalo oči joj se priviknu na polumrak i onarazabere obrise brave. Najprije izvuče željezni za-sun, a onda i bravu, sasvim jednostavne izrade,turi oštricu bodeža i s radošću osjeti kako ješkljocnula. Vrata od cedrovine nečujno se otvorei pred njom se ukazu golemi vrtovi utonuli u po-mrčinu.

299

Katerina hitro uđe. Nikoga nije bilo u blizinipa ona s užitkom stade da gazi po mekom pijeskualeja. Ubrzo ugleda i krošnje čempresa i zid ko-jim je bio odvojen privatni posjed Zobeidin, a su-deći po tek dovršenim radovima, podignut sigurnozbog prisutnosti franačkog velikaša. Mlada se ženapopne bez poteškoća. Sačuvala je gipkost i okret-nost kakvu je imala dok je sa svojim prijateljemLandrvjem Pigasseom trčala pariškim žalima i pe-njala se po crkvenim tornjevima koje su zidaritada gradili.

Stigavši navrh zida, Katerina se ogleda. Nakraju jednog bazena u kojemu se ljeskala vodaopazi vitak trijem a uza nj jednu četvrtastu kuluu kojoj su također bile privatne odaje Zobeide.Pozadi su se nejasno ocrtavali brežuljci Granadejer je ta kula bila sagrađena na samom bedemu.Pod trijemom kojim su švrljale robinje gorjela susvjetla. Katerina skrene pogled udesno. Srce jojzaigra kad na priličnoj udaljenosti primijeti pavi-ljon, nazvan kneževom palačom. Prepoznala ga jepo Marijinu opisu. Uokviren čempresima i sta-blima limuna, ogledao se sa svojim stupovima iotmjenom vidjelicom u bazenu mirne vode oku-pane mjesečinom. I ondje su gorjela svjetla, pamlada žena ugleda prijeteće siluete eunuha i nji-hove svjetlucave sablje. Ulazili su i izlazili iz kućesporim, odmjerenim, gotovo mehaničkim korakom,a u vodi bazena punog lopoča odražavali su se nji-hovi žuti turbani i široka izvezena odjeća.

Katerina se načas zagleda u paviljon ne bi liopazila dobro poznati lik. Kako da zna je li Ar-naud zaista ondje i potpuno sam? Kako da uđe uonu malu palaču ako on noćas neće iz nje izlaziti?Sve sama pitanja bez odgovora!

No odavna navikla da izbjegava goruća pita-nja i da sudbini prepušta ishod svojih pothvata,Katerina se prebaci preko zida i nečujno dodirnezemlju. Jedan trenutak zastade ne znajući kudada krene. Prijeteći izgled eunuha koji su stražarilipred paviljonom upozoravao ju je da se odviše

300

ne približuje. S kule je dopirala tiha muzika, dokje u maloj palači sve bilo tiho. Kako da pogodigdje se nalazi Arnaud?

Stigavši do međe jednog niza čempresa, nad-vitih gotovo preko samog ruba velikog bazena,jedva se svlada da ne klikne od radosti: pod tri-jemom kule pojavio se Arnaud, potpuno sam.Odjeven u široku bijelu ganduru, stegnutu u stru-ku zlatnim pojasom, polako se zaputio k vodi isjeo na mramorni rub bazena. Sada nije bio pijan,no Katerini se stisne srce kad opazi da ga mučisamoća i dosada. Nikada ga nije vidjela takonatmurena, a u svjetlu uljanice obješene u nepo-srednoj blizini vidjela se svaka crta na njegovulicu... Dakle, sam je, zaista sam! Zar je moglapoželjeti bolje prilike? Ona skine papuče koje sujoj u hodu još uvijek smetale i potrči...

Dvije je ruke brutalno pograbe upravo u tre-nutku kad stiže do osvijetljenog prostora predbazenom. Od naglog uzbuđenja i straha ona krik-ne i Arnaud se okrene. Instinktivno pokuša da seistrgne iz crnih ruku koje su je ukliještile, noizdade je snaga. Eunusi koji su je ščepali bili sudva gorostasna Sudanca, a svladati ju je mogaoi samo jedan, i to jednom rukom. Od silna strahaipak nije ništa vidjela osim svoga muža. Bio jetu, sasvim blizu. Ustao je i stao prilaziti. Katerinahtjede viknuti njegovo ime, no gušio ju je zarkoji su joj Sudanci pritegli oko vrata. Uz Arnaudaodjednom se stvori blistava prilika Zobeide.

Ugledavši princezu, Sudanci se ukoče kao injihova uhićenica, a Zobeida im se obrati:

— Sto se dogodilo? Čemu ta vika?— Uhvatili smo neku ženu što se krila u

vrtu, o Svjetlosti! Popela se preko zida i slijedilismo je sve dovde.

— Privedite j e . . .Htjela-ne htjela, Katerinu dovuku pred noge

Zobeidi, prisile je da klekne i ostane u tom polo-žaju. Odmaknuvši se nekoliko koraka, Arnaud jeprezrivo razvukao usne i namršteno gledao pri-

301

zor. Dok ga je gledala, Katerini je srce ludo uda-ralo u grudima. Oh, da može viknuti njegovo ime,skloniti se u njegovo naručje! No time bi dovelau smrtnu opasnost i sebe i njega. Ona začu kakošapće:

— Pusti je! Sigurno je kakva znatiželjnica iliprosjakinja iz gornjega grada.

— Nitko nema prava da ulazi ovamo — suhoodsiječe Zobeida. — Ta će žena platiti za svojupogrešku.

— Nije to samo znatiželjnica — uplete sejedan od Sudanaca. — Takve ne nose oružje, akod ove smo našli ovo.

Katerini se ote uzvik gnjeva. Dok se branilaod napadača, nije ni primijetila da su joj oduzelibodež. Sada ga je eunuh na svom crnom dlanupružao princezi. Ova se prignula da vidi što jojto nudi, no Arnaud je bio brži. Skočio je, ščepaooružje i stao ga promatrati s velikim uzbuđenjem.Pogled mu pade na Katerinu koja je još uvijekklečala.

— Odakle ti ovaj bodež? — upita on pro-muklo.

Od silna uzbuđenja nije bila u stanju da od-govori, samo ga je svojim raskolačenim plavimočima prosto gutala i preklinjala. Već je bila izaboravila Zobeidu čiji plamteći pogled nije obe-ćavao ništa dobro. Maurkinja se direktno obratisvome zarobljeniku:

— Zar poznaješ to oružje? Odakle?Arnaud ne odgovori. On se ponovo zagleda u

tamnu priliku što je klečala na pijesku i tako gavatreno gledala. Katerina opazi kako je odjed-nom problijedio. Prije nego ga je u tome moglaspriječiti, on je pojurio i strgnuo joj plavu ko-prenu.

— Katerino! — prošapta — To si ti! Ti naovom mjestu?

— Da, Arnaude... — reče tiho. Zaistasam ja!

302

Uslijedi kratak, ali predivan trenutak za ko-jega oboje zaboraviše sve osim goleme radosti štose nakon toliko prolivenih suza i tolikih patnjaopet nalaze zajedno. Za njih su prestali da postojeMauri koji su ih okruživali, i ta žena što ih je svebješnje gledala, i opasnost što se nad njih nad-vila. Svega je nestalo. Našli su se sami usred svi-jeta bez života, živi su bili jedino njihovi neraz-dvojni pogledi i srca što su ponovo zakucala istimritmom. Nesvjesno djenuvši nož za pojas, Arnaudpruži ruke i pomogne svojoj ženi da ustane.

— Katerino! — šapne on s neizrecivom nje-žnošću. — Katerino . . . ljubavi moja!

Bile su to riječi od svih najdraže, riječi kojenikad nije zaboravila, a samo ih je on znao izgo-voriti . . . Katerini srce gotovo zamre. No trenutakmilosti već je prošao. Zobeida skoči hitro poputpantere i razdvoji ih.

— Kakve su to riječi — vikne ona na fran-cuskom, od čega se Katerina lecne. — Zove seZorina Svjetlost i robinja je, otkupljena od gu-sara. Priležnica je moga brata, njegova nova fa-voritkinja.

Sva nježnost koja je maločas bila ozarilagrube crte Arnaudova lica odjednom iščezne.S munjom u svojim crnim očima on vikne:

— Zove se Katerina de Montsalvv! To mij e . . . sestra!

Oklijevanje kojim je izrekao riječ sestra biloje neprimjetno i kratko kao otkucaj srca, no do-voljno dugo da vitez osjeti opasnost. Priznati damu je Katerina žena značilo bi smjesta i bez mi-losti osuditi je na smrt. Predobro je poznavaodivlju Zobeidinu ljubomoru. Istovremeno, on jepogledom naređivao Katerini, a ujedno i molio,da ne opovrgne njegovu tvrdnju. No Arnaud jenepotrebno strahovao. Premda bi Katerina s naj-većim užitkom bila istakla svoje supružništvo is njim se kao kamenom nabacila na svoju supar-nicu, nije joj bilo ni na kraj pameti da zbog jedneriječi glupo izgubi život. Uostalom, je li Zobeida

303

povjerovala u tu nedužnu laž? Stišćući oči mjer-kala je naizmjence oboje supružnika ne skrivajućini svoje čuđenje ni nepovjerenje.

— Tvoja sestra? Ne liči na tebe!Arnaud slegne ramenima.— Kalif Muhamed ima plavu kosu i svijetle

oči, a zar ti ipak nije brat?— Nismo od iste majke . . .— Ni nas dvoje! Otac nam se dvaput oženio.

Zanima li te još nešto?Ton je bio ponosit i odsječan. Čini se da je

Arnaud nastojao iskoristiti prednosti koje su pro-izlazile iz senzualne i gotovo ropske ljubavi nje-gove milosnice. No Zobeida je nagonski mrzilatu ženu i bila je bijesna što se približila muškarcunad kojim je ona zadobila vlast prolivši tolikokrvi. Zato hladno odgovori:

— Doista bih htjela da znam još nešto. Naprimjer, da li se plemkinje u Francuskoj potu-caju morima i pune tržišta robova? Kako je tvojasestra dospjela ovamo?

Na ovo pitanje odgovori Katerina nadajući seda Arnaud nije bio nesmotren u svojim povjer-ljivostima.

— Da bi ozdravio od jedne opake bolesti, mojse . . . brat još davno bio zaputio na grob jednogvelikog sveca, kojega ljudi poštuju od pamtivjeka.No ti možda i ne znaš što je to svetac?

— Mjeri riječi ako hoćeš da te strpljivo sa-slušam! — odvrati Zobeida. — Svi Mauri znajuza Boanergesa1), Gromova sina, koji ih je munjomnačas bio zaprepastio.

— Dakle — sabrano nastavi Katerina — mojje brat otputovao, a mi u Montsalvvju mjesecimanismo za njega čuli. Uvijek smo se nadali da ćese vratiti, ali on nije dolazio. Tada sam odlučilada i ja pođem da se pomolim na grobu onogakoga ti nazivaš Gromovim sinom. Nadala sam se

*) Sveti Jakov dobio je taj nadimak poslije bitkekod Clavijoa gdje je, prema legendi, razbio Saracene.

304

da ću uz put doznati nešto o bratu, i zaista, na-išla sam na njegova slugu koji je uspio pobjećikad si ti zarobila Arnauda. On mi je ispričao ka-kav ga je udes snašao. Ovamo sam došla da po-tražim onoga koga smo već bili oplakali...

— Mislila sam da su te uhvatili gusari i pro-dali u Almeriji.

— Zaista sam bila prodana — spremno šlagaKaterina ne želeći da u stvar upliće Abou-al--Khayra — samo, bila sam uhvaćena na graniciovoga kraljevstva, a ne od gusara. Dopustila samda se to vjeruje kako ne bih sve morala nadugoobjašnjavati čovjeku koji me je otkupio.

— Potresne li priče! — primijeti sarkastičnoZobeida. — Nježna sestra daje se u potragu zaljubljenim bratom, a da bi što sigurnije uspjela,žrtvuje se u tolikoj mjeri da dospijeva u krevetsamom kalifu Granade. Napominjem kako se utome pokazala toliko spretnom da je postala glav-na favoritkinja, miljenica gospodareva, najljepšidragulj harema . . .

— Ušuti! — surovo je prekinu Arnaud, kojije postajao sve bljeđi što je Zobeida dalje go-vorila.

Kad je malo prije Maurkinja prvi put spo-menula kalifov izbor, Arnaud, još uvijek pod doj-mom radosnog iznenađenja, nije ni pazio na smisaonjenih riječi. No sada je u potpunosti shvatiošto one zapravo znače i Katerina se prestrašilasrdžbe koju je pročitala na licu svoga muža. Onse okrene.

— Je li to istina? — upita tako strogo damlada žena zadrhta.

I predobro je poznavala Arnaudovu nepomir-ljivu ljubomoru a da ne bi zastrepila videći kakose odjednom smrknuo i stao stiskati zube. Nozlobni Zobeidin osmijeh potpuno joj vrati samopo-uzdanje. Ispitivati je zapovjedničkim tonom ik tome u prisustvu djevojke koja mu je većmjesecima ljubavnica, ipak je malo previše! Onapodigne glavu i izazovno pogleda mužu u oči:

20 Katerina, knjiga V 305

— Živa istina! — smireno će ona. — Na nekisam način morala stići do tebe. U ovakvu slučajusvako je sredstvo dobro . . .

— Misliš? Čini se da zaboravljaš . . .— Izgleda da zaboravljaš ti I Smijem li te

upitati što radiš ovdje?— Bio sam zarobljen. Za to si morala čuti

ako si srela Fortunata . . .— Zarobljenik se nastoji dokopati slobode . . .

Što si ti poduzeo da je stekneš?— Ovo nije mjesto, a ni vrijeme da o tome

raspravljamo!— Prilično neuvjerljiv izgovor! J a . . .— Dosta! — nestrpljivo ih prekine Zobeida. —

Vaši me se obiteljski poslovi ne tiču! Gdje misliteda se nalazite?

Upadica je bila vrlo nezgodna i Arnaud serazbjesni.

— A tko si ti da se u ovo uplićeš? I u vasi u nas običaji daju muškarcu punu vlast nadženom njegova plemena. Ova je moje krvi, zatoimam pravo da je pozovem na odgovornost zbognjena ponašanja. Njena čast je i moja, pa akoju je uprljala . . .

Kretnja kojom je popratio svoje riječi bilaje tako prijeteća da Katerina instinktivno ustukne.Arnaudovo se lice izobličilo, nosnice mu probli-jedjele i stale podrhtavati, u očima mu se moglapročitati spremnost da ubija. Mlada žena odjed-nom klone pred sebičnim bijesom prevarena mu-žjaka. Kako ne može shvatiti da se toliko nastra-hovala, naplakala, napatila dok je do njega stigla.Ali ne! Njemu je sve to mrtvo slovo, jedino jevažno da joj je tijelo bilo poklonjeno vladaru--pjesniku...

Skrivena prijetnja u Arnaudovu držanju za-panjila je i samu Zobeidu. Takav bijes nije mo-gao biti hinjen, pa ako je maločas još i moglaposumnjati u tu prelijepu sestru, koja kao daje s neba pala, Maurkinja stade računati kakoće se gnjevom svoga ljubavnika nje otarasiti. Neka

306

je u nastupu bijesa ufoije i sve će biti u redulKalifu neće ostati drugo nego da se pokloni predpovrijeđenom časti jednoga brata. Ona se opetobrati Arnaudu s jedva vidljivim smiješkom nalijepim rumenim usnama.

— Pravo imaš, plemeniti gospodine! Časttvoje obitelji tiče se samo tebe. Prepuštam ti dasam odlučiš što će biti s ovom ovdje. Ako jekazniš, ne boj se kalifova bijesa. On će pokazatirazumijevanje za takvu osvetu... a i ja ću se zatebe zauzeti.

Ona rukom dade znak Sudancima da se uda-lje, a htjede i sama uraditi isto, kadli Moravmadotrča bez daha. Kad ugleda princezu, stara seŽidovka baci ničice, a prethodno srdito pogledaKaterinu. Zatim počeka da joj se postavi pitanje,što Zobeida odmah i učini.

— Sto želiš, Moravma? Zašto si tako uzbu-đena? Ustani!

Nadzornica harema posluša i odmah upreprstom u Katerinu.

— Ova je žena pobjegla iz svojih odaja po-što je svladala i vezala jednu svoju drugaricu,a onda obukla njenu odjeću. Vidim da se drznulauvući se u tvoju kuću, o Svjetlosti! Dopusti daje odvedem i kaznim kako zaslužuje: bičem!

Princeza se pakosno nasmiješi.— Bičem? Jesi li poludjela, Moravma? Pa da

kalif, kad se uskoro vrati, otkrije tragove na tijelukojim jedva čeka da se opet sladi? Ne, prepustije meni.. . Odsada će iz ovih paviljona izlazitijedino onda kad je se moj brat zaželi. Vidiš, onaje plemkinja, dolazi iz zemlje Franaka i vlastitaje sestra moga ljubljenog gospodara. Zato mi jedraga i unaprijed ću se lično za nju brinuti. Ubu-duće, dvorit će je moje vlastite služavke, kupatije i mazati mirisima, neka joj tijelo bude kaopjesma kad se njen gospodar bude njime opijaou ružičnjacima Djenan-el-Arifa . . .

Nesumnjivo, Zobeida je majstorski znala do-lijevati u vatru ulje. Svaka njena riječ bila je20*

307

sračunata tako da u Arnaudu podjari smrtonosnibijes. I zaista, Katerinin suprug stade podrhta-vati, stiskati šake, napet kao tetiva luka. Zobeidamu se zavodnički osmjehne.

— Sada vas ostavljam. Postupi kako mislišda ti dužnost nalaže, ali nemoj da dugo čekam.Bez tebe mi je svaki trenutak beskonačno dugi dosadan... — A onda će mijenjajući ton —Ostavi ih i ti, Moravma, ali se ne udaljuj. Kadplemeniti gospodin bude s njom gotov, postaratćeš se da smjestiš tu ženu . . . kako dolikuje njenupoložaju i potrebama!

Katerina se od srdžbe ugrize za usne. Čemuse nada ta krvoločna mačka? Da će je Arnaudubiti? Preporučujući Moravmi da joj nađe pri-kladan smještaj, sigurno je mislila na kakvu tajnupodzemnu grobnicu do koje ni lešinari ne mogudoprijeti? Otkako je povjerovala da je Arnaudovasestra, Zobeida ju je zamrzila možda još i više,nesumnjivo zbog uspomena koje ih povezuju, anjoj su nedostupne. Mora da je ta žena ljubo-morna čak i na prošlost. Zato, kad se Maurkinjabezbrižno zaputi u svoju sobu i prođe pored Ka-terine, ova joj ljutito dobaci:

— Nemoj da se prerano veseliš, Zobeido! Jošnisam mrtva. Rijetko se u našoj zemlji događa dabrat ubije sestru ili muž ženu.

— Svi konci sudbine u Alahovim su rukama!Svejedno je da li ćeš živjeti ili umrijeti. Ali, dasam na tvom mjestu, ja bih izabrala smrt, jerostaneš li na životu, nikakva izgleda nemaš daumakneš udesu. Bit ćeš robinja među robinjama,doduše, okružena raskoši i ljubavlju dok se budešdopadala, ali jadna i odbačena čim kucne tvoj čas!

— Dosta je riječi, Zobeido! — prekinu je Ar-naud osorno. — Ovdje samo ja znam što mi ječiniti. Odlazi!

Jedva prigušen podrugljiv smijeh, zatim su-šanj svilenih papuča po mramornom podu i prin-ceza iščezne. Arnaud i Katerina nađoše se sami,licem u lice.

308

Neko su vrijeme šutjeli osluškujući glasoveu toj neprijateljskoj palači i Katerina s gorčinompomisli kako je drukčije zamišljala njihov po-novni susret. Onako, da, kad je maločas strgaos nje zar i jedva se savladao da je ne zagrli! Nosada, otrovne Zobeidine strelice bolno su pogodileArnauda do u samo srce. Sad će početi jedno drugoujedati, neumoljivo i uporno kao neprijatelji...Zar su se zato tražili, ljubili, prkosili ljudima, ra-tovima, kraljevima, olujama koje bi i jače od njihbile pomele? Kakve li bijede!

Katerina se nije usuđivala pogledati u očisvome mužu koji ju je promatrao s rukama ukršte-nim na prsima. Previše se bojala da u njenimočima ne opazi suze. Predosjećala je da se spremabitka i uzimala kratak predah, očekujući da moždaon prvi progovori. No on je šutio računajući kako-će možda šutnja iznervirati mladu ženu. I zaista,.ona prva napadne.

Izazovno podižući glavu, ona pokaže na bodežo Arnaudovu pojasu.

— Zašto ne izvršiš naređenje? Zar ti nije ja-sno rečeno što treba da uradiš? Izvuci taj bodež,Arnaude, i ubij me! Priznajem da sam kriva.Zaista sam se podala Muhamedu, ali to je biojedini način da stignem ovamo... a drugog putanisam znala.

— A Breze? Zar je i s njim sve bilo neiz-bježno?

Katerina duboko uzdahne. Nastavi li tako ni-zati optužbe, borba će biti teška. No ona se prisilida ostane mirna i nastavi odmjerenim tonom:

— Ma što ti mislio, Breze mi nikada nije bioljubavnik. Htio me uzeti za ženu. U jednom tre-nutku gotovo sam i pristala. Bilo je to odmahpo padu La Tremoillea i više nisam mogla izdr-žati. Osjećala sam neodoljivu potrebu za mirom,nježnosti, zaštitom. Ti i ne znaš kakvo mi je bilolanjsko proljeće ni kako sam skupo platila našupobjedu. Da nije bilo Brezea, krvnici gospođe LaTremoille bili bi me prosto raznijeli...

309

Ona načas ušuti kako bi savladala uzbuđenješto ga je u njoj izazvalo sjećanje na one jezivetrenutke, a onda uzdahne i promuklim glasom:

— Breze me spasio, štitio, pomagao mi da seosvetim, borio se za tebe, a kako je vjerovao dasi mrtav, nikakva zla nije vidio u tome da miponudi brak. On je dobar i odan čovjek...

— Kako ga braniš! — prekine je Arnauds gorčinom. — Pitam se zašto se nisi povela za tomsvojom slabosti...

— Ponajprije zato što su me u tome sprije-čili! — odgovori Katerina osjećajući kako je po-novo spopada bijes. A zatim doda, otvoreno pri-znajući svoju krivicu:

— Da nije bilo Cadeta Bernarda, možda bihbila i pristala da se za njega udam, no kunemse Bogom da kad je on otišao u Montsalvv dapotraži onu pergamenu i odnese je kralju, Pierrede Breze nije imao nikakva razloga da povjerujekako ću se za njega udati. Uostalom, čim samdoznala za taj neshvatljivi postupak, zauvijek sams njim prekinula.

— Zanimljiva i potresna priča! — suho pri-mijeti vitez. — A što si radila nakon toga ras-kida?

Katerina se jedva obuzda da ne plane. Ar-naudov agresivan i inkvizitorski ton ljutio ju jeviše od samih riječi. Nekako je predobro igraoulogu brata kojemu je povrijeđena čast pa ne-umoljivo traži da mu se o svemu položi račun,a zaboravljao je ljubav koja ih već godinamaspaja. Pa ni u pismu što joj ga je ostavio na odla-sku iz Montsalvvja nije bilo toliko gorčine i zlo-volje. Naprotiv, bilo je puno dobrote i ljubavi,možda zato što je vjerovao da su mu zbog strašnegube dani odbrojani pa je, zahvaljujući čvrstoćii plemenitosti svoga karaktera, našao snage dajoj uputi riječi razumijevanja i praštanja. No sazdravljem i životom, Arnaudu se vratila i nepo-mirljivost i ona užasna ćud zbog koje se Katerinaveć toliko napatila . . .

310

Ona se savlada, čak mu se i nasmiješi —premda umorno i s tugom — a onda nježno pružiruku.

— Dođi! Zašto da stojimo pod ovim trijemomgdje nas svatko može čuti. Gle, na kraju bazena,kraj onog kamenog lava koji kao da utjelovljujesvu razboritost ovoga svijeta . . .

U mraku nije mogla da vidi kako je smiješakozario Arnaudovo lice.

— Zar osjećaš toliku potrebu za razbori-tošću? — upita on.

Po boji njegova glasa ona shvati da mu srdžbajenjava,i to joj uli novu nadu. Uostalom, dao seodvesti bez otpora. Koračali su neko vrijeme bezriječi, a kad stigoše na kraj bazena, Katerina sjedena njegov blistavi rub i leđima se osloni o mra-mornog lava. Arnaud ostade stojeći. Sučelice njima,na plavoj pozadini neba blistali su ružičastimsjajem trijem i kula, nestvarni kao priviđenje ilepršavi kao san. U palači su utihnuli gotovo sviglasovi, jedino su, izgleda, živjele noćne ptice ivodoskoci u vrtu. Tada lahor namreška u bazenuvodu i zamuti skladnu sliku palače koja se u njojodražavala. Čarobna ljepota Al Hamre ponovoraznježi Katerinu.

— Ovo je mjesto stvoreno za sreću i ljubav...zašto da ovdje zadajemo bol jedno drugome?Nisam zato prevalila tolike milje...

No Arnaud se joS nije dao smeškati. On po-digne nogu na mramorni rub bazena i reče negledajući u Katerinu:

— Ne pokušavaj da mi duh povedeš cvjetnimstazama poezije. Očekujem da mi u tančine ispričaššto se dogodilo otkako si napustila Carlat.

— Duga je to priča — uzdahne mlada žena. —— Mislila sam da ćeš se zadovoljiti da ti kasnijeu miru ispričam. Zar zaboravljaš da sam ovdjeu opasnosti? Možda ti i nisi, ali ja sigurno jesam.

— Zašto ti? Zar nisi kalifova ljubimica? —odvrati on zajedljivo. Ako mene štiti Zobeida, nevidim tko bi se usudio da tebe dirne.

311

Katerina okrene glavu da sakrije izraz patnje.— Ti uvijek znaš što treba reći kad nekome

hoćeš zadati bol, zar ne? — prošapta ona s tu-gom. — No budući da si sada sasvim drugi čovjek,i povjerenje je u tebi umrlo, onda čuj kad bašželiš...

Arnaud pograbi Katerinu za rame i snažnoga stisne.

— Dosta je smicalaca, Katerino! Pokušaj shva-titi kako je neophodno da sve doznam. Kakoobjasniti činjenicu da mi je žena biće — koje samnajviše volio na svijetu — najprije potražila utjehuu naručju moga brata po oružju, a onda došla dasvoje tijelo proda jednom inovjercu?

— A zar si ti postupio drukčije? — razbjesnise Katerina. — Kako nazivaš to što već mjesecimaradiš u Zobeidinu krevetu? — A sinoć sam, čuješli, vidjela kroz prozor svojim rođenim očima.

— A što si to vidjela? — upita on bahato.— Vidjela sam kako se zagrljeni valjate po

podu. Najprije si je ošinuo bičem, a zatim na njojutažio svoju pohotu... Čula sam kako stenje,brojila tvoje poljupce. Ličili ste na životinje zao-kupljene lovinom. Ogavno! Uostalom, bio si pi-jan . . . a ja sam poželjela da umrem.

— Šuti! Nisam znao da si tamo! — izlane ončudesnom muškom logikom — a ti, zar si radilanešto drugo u Djenan-el-Arifu? A znala si da samtu, sasvim blizu tebe . . .

— Blizu mene? — bijesno će Katerina —— Svakako, ali u Zobeidinu krevetu, zar ne? Isamo si na mene mislio, na svoju jedinu?

— Ni sama ne vjeruješ u to što kažeš! Trebaloje da nekako prevladam bijes koji bi me spopaokad god bih se sjetio tebe, zamišljajući kako teBreze drži u naručju, a ti mu se smiješiš, nudišsvoje usne... i ostalo. Tijelo žene slično je bocivina: ono može da pokloni trenutak zaborava. ..

— Predugo traju ti tvoji trenuci! Možda jebilo i drugih, dostojnijih načina da tražiš zaborav —— izlane Katerina odbacujući svaki oprez. — Zar

312

nisi mogao pokušati da pobjegneš, da se vratiš uMontsalvy, k svojima?

— Pa da budeš optužena za bigamiju i spa-ljena na lomači? Da sam te manje volio, ne bi metoliko izjedala ljubomora... U svakom slučaju,nisam mogao dopustiti da umreš.

I upravo si zato — odsječno će Katerinai namjerno ignorirajući očitovanje ljubavi — viševolio da i dalje tražiš zaborav u krasotama onepalače i zagrljaju svoje ljubavnice, zaboravljajućida si vitez kršćanin, a ona inovjerka, te si vrijemeprovodio u lovu, vinu i ljubavi... O tome nijebila riječi u tvom oproštajnom pismu. U stvari,da nisam srela Fortunata, lako se moglo dogoditida te pođem tražiti u Svetu Zemlju, jer, bezobzira na činjenicu da si u međuvremenu mogaoozdraviti, vjerovala sam da želiš umrijeti za Bogakad već nisi mogao za svoga kralja.

— Da mi ne želiš predbaciti i to što sam jošživ? To bi zaista bio vrhunac.

— Zašto nisi nastojao pobjeći?— Pokušao sam to hiljadu puta. . . ali se iz

Al Hamre ne može pobjeći. Ova palača, zaklonjenaružnjacima i stablima naranača, bolje je čuvananego najsigurnija kraljevska tvrđava... u svakomse cvijetu krije nečije oko ili uho, u svakom grmuponeki doušnik. Uostalom, kad si susrela Fortu-nata, on ti je morao kazati kako sam mu pomogaopobjeći iz Toleda i kakav sam mu zadatak dao . . .

— Jest! rekao mi je kako si ga uputio k svojojmajci da joj javi tvoje sretno ozdravljenje.

— . . . i kako sam u Granadi dopao ropstva.Trebalo je da joj diskretno kaže istinu o tvojojpreudaji — jer ja sam u nju vjerovao — i zamolije da o svemu obavijesti glavnog zapovjednikaRichemonta koji bi, nema sumnje, viteški čuvaotajnu, a onda sultanu u Granadu uputio izaslanikeda uz otkupninu ishode moje oslobođenje. Zatimbih, pod tuđim imenom, bio otišao u Svetu Zemljuili Papinsku državu i više nitko ne bi čuo za

313

mene... ali bih barem završio život na načindostojan sebe i svoga imena.

— Fortunat mi o svemu tome nije rekao niriječi. Jedino se potrudio da mi u lice saspe svusvoju mržnju, ali i radost što zna da si najzadsretan pored princeze inovjerke u koju si stra-stveno zaljubljen.

— Glupan! I usprkos tome, nastavila si da metražiš?

— Ma što ti mislio, mi pripadamo jedno dru-gome. Radi tebe sam se svega odrekla, ali ne zatoda bi te dobila neka druga . . .

— Zato si grleći kalifa sigurno osjećala os-vetničku radost, zar ne? — tvrdoglavo će Arnaud.

— Možda! — prizna Katerina. — Zaista mesavjest manje grizla, jer molim te da uvažiš kakoje dalek put od hospicija u Roncevauxu, gdje samsrela Fortunata, do ovoga prokletog grada. I ja samimala dovoljno vremena da najprije samo zamiš-ljam ono što sam kasnije, zahvaljujući svojoj zlojsreći, morala gledati vlastitim očima.

— Ne vraćaj se opet na to! Ponovo napomi-njem da očekujem tvoje objašnjenje.

— Čemu? Ti ionako ni za što nećeš da znaš,nikakvi te se razlozi ne tiču. Potrebno je, zar ne,da u tvojim očima svakako ispadnem kriva kakoti sam ne bi morao osjećati grižnju savjesti. I tojednostavno zato što me više ne voliš, Arnaude,i što si se toliko vezao za onu djevojku da zaborav-ljaš kako sam ti ja žena... i kako imam sina.

— Ništa ja ne zaboravljam! — poviče Arnaudnamjerno podjarujući u sebi srdžbu koju je izne-nadno podsjećanje na dječaka znatno ublažilo. —— Kako bih zaboravio svoje dijete? Ono je diomene samog kao što sam i ja dio svoje majke.

Katerina je bila ustala pa se dvoje supružnikaustremilo jedno na drugo poput ratobornih pjet-lića. Svaki je od njih tražio na protivniku ranjivijemjesto kako bi ga što sigurnije pogodio, ali kaošto je sjećanje na Michela upola razoružalo Arna-uda, tako je i spominjanje Izabele de Montasalvv

314

razoružalo Katerinu. Bila je kivna na muža koji juje tako duboko razočarao, no odviše ga je voljelaa da i sama ne bi osjetila bol zbog udarca što muga je sada morala zadati. Oborivši glavu, onaprošapta:

— Nema je više, Arnaude! — Već sutradanpo Mihajlovu tiho se ugasila. A još uoči toga danadoživjela je veliku radost da vidi na okupu svenaše vazale, koji su tom prilikom proglasili Mi-chela vlastelinom Montsalvvja... Ona te voljelai molila se za tebe do posljednjega daha.

Bože, kako je bila mučna tišina slijedećihtrenutaka! Jedino ju je narušavalo brzo i ispre-kidano Arnaudovo disanje. On ništa nije govorio,pa Katerina podigne glavu. Njegovo lijepo licebilo je kao od kamena. Nepomičan, odsutan poglednije odavao ni iznenađenje ni boli, samo su mukrupne suze tekle niz zagasite obraze. Katerinuto potrese pa ga nježno uhvati za ruku.

— Arnaude! — prošapta ona. — Da samoznaš...

On je odlučno, ali bez srdžbe prekine:— A tko čuva Michela? — dok si ti potucaš

svijetom — upita bezbojnim glasom kao da tražisasvim beznačajno obavještenje.

— Sara i Bernard de Calmont d'Olt, mont-salvvjski župnik . . . A isto tako Saturnin i Dona-tienne... te svi žitelji Montsalvvja kojima se malo--pomalo vraća životna radost i sretni su što sutvoji vazali. Zemlje se opet obrađuju, a blizu južnihvrata opatijski redovnici grade nov dvorac kakobi i on i selo mogli odoljeti u slučaju novihopasnosti...

Dok je Katerina govorila, pred supružnicimakao da je odjednom iščezao čarobni, a ipak tuđin-ski svijet. Umjesto ružičaste palače, bujnog ras-linstva i usnulih voda, pred njima se sada pružilastara Auvregne s vjetrom šibanim zaravnima,plavim daljinama, divljim brzacima, dubokimcrnim šumama, oporom zemljom na kojoj čudesnosve uspijeva i blista srebrom, zlatom i dragim

315

kamenjem. Učini im se kao da vide stada riđihgoveda, tvrdoglave ali ponosne seljake, uživajuu svježim zorama, grimiznim zalazima sunca, bla-gim predvečerjima promatrajući duge pramenovemagle što se penju uz padine starih, ugaslihvulkana...

Pod dodirom Katerinine ruke, Arnaud zadršće.Prsti im se, pipkajući poput slijepca, potraže izapletu. Osjetivši topli i tvrdi Arnaudov dlan,Katerina plane iznenadnom radosti.

— Zar te više ne privlači rodni kraj? Nematamnice iz koje se ne bi dalo pobjeći, osim izgroba — prošapta Katerina. — Vratimo se kući,Arnaude, preklinjem t e . . .

On i ne dospe da joj odgovori. Čudesnogpriviđenja odjenom nestade, njihov se zanos ugasi.Predvođena mnoštvom eunuha i bakljonoša, Zo-beida se u pratnji Moravme pojavi pred trijemomi zaputi ka bazenu. Voda se okupa crvenim svjet-lom, noć odjenom iščezne, ruke maločas spojenenaglo se rastave.

Crne Zobeidine oči zaustave se najprije naKaterini a zatim se upitno zagleda u Arnauda.Po namrštenim obrvama kojima je popratila tajpogled, Katerina shvati kako se Maurkinja čudišto je još vidi živu. Uostalom, odmah je i kazalašto misli:

— Znači, oprostio si svojoj sestri, plemenitigospodine! Bez sumnje, imao si za to razlog. Uosta-lom — doda ona sa sračunatom zlobom — to mei veseli, jer si tako zadužio moga brata. Upravosu javili da se vraća. Sutra, a možda još i noćas,vladar pravovjernih pojavit će se u Al Hamri.Dakako, prva će mu misao biti da vidi svojumiljenicu...

Katerina s tugom opazi kako svaka Zobeidinariječ ruši sve čemu se upravo bila ponadala. Ar-naud je više nije držao za ruku i pogled mu jeponovo planuo srdžbom. Neumitna zbilja opet jezagospodarila, kalif i njegova sestra nisu se daliizbrisati. Ipak, Katerina nastavi da se bori.

316

— Arnaude! — uze ga ona preklinjati. —Imam još toliko toga da ti kažem...

— To ćeš mu ispričati kasnije! A sada, odvedije, Morayma, i postaraj se da spremna dočekapovratak moga plemenitog brata.

— Kamo je vodiš? — osorno upita Arnaud. —— Hoću da znam!

— Sasvim blizu. Dodijelila sam joj sobu kojagleda u ovaj vrt. Vidiš kako sam dobra! Primamtvoju sestru u svoj dom kako bi je mogao vidjetikada god zaželiš. To ne bi bilo moguće u haremukamo ti je pristup zabranjen... A sada, pusti jeneka ide. Kasno je noć, ne možemo do zorerazgovarati.

Oh, kako joj je samo glas umiljat i uspav-Ijujuće uvjerljiv! Tko bi i načas mogao posumnjatida u sebi krije suštu podmuklost i mržnju. NoArnaud je ipak poznavao Zobeidu.

— Odjednom si tako pomirljiva. Nekako ti nepriliči.

Princeza samo slegne ramenima pa će blago:— Sestra ti je, a ti si moj obožavani. Time

je sve kazano.Rijetko se događa da normalan muškarac ne

nas jedne laskanju, zato Katerina sa zebnjompožali u tom trenutku što je i Arnaud takav, jerse vidjelo da je u priličnoj mjeri ostao naivan.Bilo je očito da mu godi umjeren Zobeidin ton.

No Katerina se nije dala zavarati. Cim seMaurkinja pravi tako slatka, znači da treba udvo-stručiti budnost, jer ta iznenadna blagost ne slutina dobro. Istna, smiješak joj i glas odaju ljupkost,ali oči sijevaju hladnom proračunanosti. Brojnaiskušenja naučila su Katerinu da čita iz pogleda,da razotkriva neprijateljske namjere. Usprkossvom stravičnom boravku i patnjama u bolnici zagubavce, usprkos fizičkoj i duhovnoj klonulosti,Arnaud nikada nije protiv sebe imao toliku gomilujakih protivnika s kakvim mu se žena moralaboriti. U njegovoj poštenoj i plemenitoj duši teško

317

su mogli da izazovu sumnju blag osmijeh i milariječ, pogotovo ne jedne žene . . .

Katerina ipak poslušno krene za Moravmom.Noćas je rečeno sve što je trebalo kazati. U daljinise okrene da još jednom vidi Arnauda i lakne jojkad opazi da je on prati pogledom.

— Muškarac mora da sam upravlja svojomsudbinom . . . i ako je dostojan sebe, ne smije niko-me dopustiti — čuješ li — da se postavi izmeđunjega i njegove savjesti...

Soba je zaista gledala neposredno u vrt. Suska, ali udobna kreveta na koji ju je položilaMoravma, Katerina je između dva vitka stupicamogla vidjeti kako se na mjesečini ljeska u bazenuvoda. Uvodeći je u tu malu odaju, Moravma nijepropustila da joj svrati pozornost na otmjenuraskoš, kristalom i cedrovinom obloženih stijenkisljezove i zlaćane boje.

— Možda i nije tako upadna kao tvoj dosadaš-nji stan, ali je namješten s više istančanosti. Zo-beida ne voli velike odaje. Ovdje ti ništa nećenedostajati, a imat ćeš utisak da boraviš u vrtu.

Stara se Židovka mnogo trudila da Katerinidočara prednost ovoga novog smještaja. Umirujućinju, nije li pokušavala umiriti sebe? Možda! Tojoj je, nema sumnje, i te kako bilo potrebno, jerse vidjelo da pod svojom izvezenom koprenomšafranove boje drhti kao prut. Katerina je pokušanavesti da to prizna.

— Zašto se toliko bojiš, Moravma? Od čegastrahuješ?

— A što ja da se bojim? — primijeti onasasvim neuvjerljivo — Jednostavno,... hladnomi je.

— Po ovakvoj vrućini? Zamro je i lahor štose do maloprije još osjećao. I lišće je na drvećusada nepomično.

— Ipak mi je hladno . . . zimogrozna sam!

318

Govoreći to, ona do Katerinina uzglavlja položizdjelicu mlijeka koje mlada žena pogleda s izne-nađenjem . . .

— Šta će mi mlijeko?— U slučaju da ožedniš. Osim toga, moraš ga

mnogo piti kako bi ti koža postala glatka i sjajna.Katerina uzdahne. Baš je to bio trenutak da

misli na svoju put. Činilo se da u toj palači mislejedino na tajne ljepote, i dođe joj preko glave tanjena uloga luksusne životinje koju maze, klju-kaju, kinđure — a sve radi gospodareva užitka.

Cim se kratkonoga Moravma udaljila, Kate-rina stade da razmišlja o svome novom položaju.Nije strahovala zbog neposredne blizine Zobei-dine. Princeza će, o tom nema sumnje, dobro raz-misliti prije nego bilo što poduzme protiv onekoju drži sestrom svoga ljubavnika. Nju je zabri-njavao Arnaud. Kako li je, samo, čudan i zbu-njen! Kad ju je maločas prepoznao, ni trenutkanije posumnjala kako se istinski obradovao i kakoje još uvijek ljubi. Ima spontanih oduševljenjakoja ne varaju. No Zobeida je svojim otrovnimpodvalama utrnula tu radost kao plamen na svi-jeći, pa je Arnaud odmah zaboravio kratki tre-nutak sreće, a dušu mu je zapljusnula ljubomorai bijes prevarena muža. Sva sreća — pomisli s tu-gom Katerina — da ne zna i za neke druge zgode:Onu s Ferom u ciganskom taboru, te onu s Gau-thierom u dvorcu Coka... A morat će mu i ubu-duće ostati nepoznate, inače Katerini nikad spo-koja ni sreće. Zauvijek bi je napustio . . .

Umor i uzbuđenje što ih je toga dana proži-vjela sklope joj najzad oči, ali ona ne utone udubok san koji već za nekoliko sati vraća izgu-bljenu snagu. Spavala je nemirno i svaki se častrzala, a podsvijest joj je radila življe no ikada.Intuitivno je slutila opasnost kojoj, naravno, nijemogla dokučiti izvor, ali se ona neumoljivo pri-bližavala.

Odjednom se probudi sa čudnim osjećajemgušenja i uspravi se u krevetu. Sva se kupala

319

u znoju, a srce joj je ludo udaralo. Mjesečina jeupravo bila prosula svoje zrake po opločenompodu sobe. Mladoj ženi ote se krik užasa: dolje,u snopu blijeda svjetla, gmizala je tanka svjetlu-cava crna zmija i polako se primicala njenu kre-vetu.

Katerina u trenu shvati kako to ne može bitislučaj. Zdjelicu joj je postavila Moravma uza samouzglavlje... a mlijeko neodoljivo privlači zmije.Pa i žurba s kojom se Moravma udaljila i njenočiti strah govorili su Katerini da je sve to bilosmišljeno i unaprijed pripremljeno . . . Ogavna ži-votinja što joj se približavala vlastita je Zobeidinaruka, smrt u svom najružnijem obliku.

S očima koje tek što joj nisu iskočile odstraha, Katerina je gledala kako se zmija primičei grčevito na gole grudi pritiskala svileni pokri-vač. Osjećala je kako joj niz leđa curi leden znoj.Nikad dotad nije znala za takav strah, tako pot-punu ukočenost čitava svoga bića. Opčinilo ju jedugo crno tijelo koje se polako kretalo na podui prilazilo sve bliže. Ličilo je to na jeziv san, aona se nije usuđivala viknuti. Zmija nije bilavelika, ali joj se vidjela široka plosnata glava,trokutasta i ogavna, i povik bi samo mogao po-spi ješiti ujed. A koga i da zove? Katerina se nijevarala u pogledu namjera one koja joj je uputilatoga stravičnog glasnika smrti. Nitko ne bi do-trčao na njenu viku . . . Stajala je, tako, sama kaona stratištu, zaštićena jedino komadom svilenetkanine, nemoćna čak i da zatvori oči kako nebi vidjela groznu životinju.

Njen smućeni duh sjeti se Arnauda. Umrijetće na svega nekoliko koraka od njega, a sutra,kad otkriju njeno već hladno tijelo, Zobeida će sesigurno dugo ispričavati i licemjerno je žaliti. Svesu odaje okrenute prema vrtu. Kako je moglaznati da će zmija ući baš u tu sobu? I Arnaudće, možda, povjerovati... A kako je zmija sadveć stigla do podnožja kreveta, a ona u smrtnom

320

strahu očajnički za njim osjetila potrebu, Kate-rina zajeca:

— Arnaude! Arnaude, ljubavi moja . . .I čudo se dogodi. Katerina pomisli da je od

straha zaista poludjela kad vidje kako je on is-krsao iz mraka, kao dobri duh u nekoj istočnjač-koj priči. Jednim jedinim pogledom on obuhvatii Katerinu koja se od straha bila šćućurila nasamom uzglavlju kreveta, i zmiju što je već bilapodigla svoju ogavnu plosnatu glavu. Hitro trgneiz pojasa bodež, pograbi haljinu prebačenu prekojednog stoca, zgužva je u klupko i baci se svomtežinom na kobru. Zmija je smjesta uginula. Tačnoodmjeren udarac bodežom pogodio ju je podnosame glave i gotovo je odvojio od tijela koje seodmah smirilo. Arnaud se pridigne na jedno ko-ljeno i pogleda svoju ženu. U svjetlu mjesečineon opazi njeno nasmrt blijedo lice. Ruke su joji dalje grčevito stiskale pokrivač i drhtala je kaolist na vjetru. Da je umiri, on nježno stade šaptati:

— Ne boj se više! Gotovo j e . . . Već samje ubio.

No ona kao da ga i nije čula. Potresena uža-snim strahom do dna svoga bića, stajala je ras-kolačenih očiju i cvokotala zubima, nesposobna daišta kaže. Arnaud se zabrinuto spusti do nje nakrevet.

— Katerino, odgovori mi, molim te . . . Ništati se nije dogodilo?!

Ona otvori usta, ali nijedna riječ ne prijeđepreko usana koje su grčevito podrhtavale. Dolazilojoj je da zaplače, no ni to nije mogla, samo se s ta-kvim strahom i bolom zagledala u muža da je oninstinktivno uze u naručje.

U njemu se probudi duboko sažaljenje kadosjeti kako se uza nj privija poput zaplašena, ne-moćna djeteta. Stisne je još jače ne bi li osjetilanjegovu zaštitničku snagu te prestala da drhti. Onnježno stade milovati plavu glavu, priljubljenu uznjegovo rame.

21 Katerina, knjiga V 321

— Sirotice! Tako si se prepala! Ona bijednica!Znao sam da je kadra svašta učiniti, zato sam i biona oprezu... ali, da će smisliti takvu podlost!Umiri se! Sada sam t u . . . Branit ću te! Zajednoćemo pobjeći i vratiti se kući. Ljubim t e . . .

Posljednje riječi došle su same od sebe, sa-svim prirodno, i Arnaud im se nije začudio. Nje-gove srdžbe i ljubomore nestalo je odjednom kadje maločas, gonjen nekim podsvjesnim strahom,obilazio ovaj dio vrta te začuo kako Katerinašapatom izgovara njegovo ime. Već je s pragaopazio kako prema krevetu njegove žene gmižeduga crna zmija. Strah što ga je tada osjetio naj-bolje mu je posvjedočio koliko je još uvijek ljubi.A sada, dok je u njegovu naručju drhtala kaobolesna ptica, shvatio je da se među njima zaistaviše nitko neće moći ispriječiti, da je njihova lju-bav mogla izazivati boli, prolaziti kroz mnogaiskušenja, ali nikada završiti potpunim raskidom.Bili su jedna duša u dva tijela, i Arnaud je dobroznao da nikad ne bi imao snage da Katerinu od-baci. Hir koji je rodila dosada, ali i duboka radostkad je doznao da ne boluje od gube, hir koji gaje odveo u naručje Zobeidi, postajao je postepenonavikom, svojevrsnom potrebom za održavanjemtjelesne ravnoteže, no to je osjećanje zaista siro-mašno u poređenju sa srećom koja ga prožima dokovako grli Katerinu.

A ona se svojim drhtavim rukama grčevitoprivi jala uza nj, mrmljala mu u uho riječi bezlogične veze, te je načas pomislio da je zaista po-ludjela.

— Slušaj! — preklinjao je — Pogledaj me!Reci da li me prepoznaješ!

Ona potvrdno kimne glavom, pa se on malosabere i nastavi da joj miluje kosu.

— Umiri se, draga! — šapne joj — prestanida se bojiš... Što ne bih uradio samo da dođešk sebi!

Osjećao se strašno nespretan, nemoćan predtim bićem što se u tako jadnom položaju hvata

322

za njega... A onda, Katerina odjednom brižne uplač. On shvati da je spašena, da se avet ludilapovlači, pa uze da je ziba kao djetešce.

— Plači! — reče joj nježno — dokraja seisplači, to će ti donijeti olakšanje...

Crni oblaci straha prometnuše se u pravi po-top. Nikada Katerina nije plakala kao u tom tre-nutku. Sa suzama otjecale su i patnje, strepnje,očajanja koja su se mjesecima u njoj skupljali.Plakala je od sreće, olakšanja, nade, ljubavi, pa izahvalnosti što je najzad došla pod drago okrilje.Iščezlo je sve — prošlost i sadašnjost — a ostalasamo ugodna toplina obožavanog muškarca, onajčudesni osjećaj sigurnosti koju joj je on znaopružiti. Malo-pomalo, plač je prelazio u divnuugodnost. Katerina se polako umirila.

Glava trinaesta

OSUDA

Plač se polako prekidao, sve više slabio i Ka-terina se najzad umirila. Disanje joj je postaloravnomjerno, suza više nije bilo na njenu licuNeko vrijeme ostala je priljubljena uz muža, sret-na što čuje kako mu udara srce, i gledala vrtokupan mjesečinom. Ničega u tom trenutku nijebila svjesna doli ruke koja je nježno milovalanjenu kosu, kako je i sama toliko puta znala činitidržeći njega u krilu. Bilo je tako ugodno osjećatiuza se Arnauda, udisati njegov zdravi dah, pogo-tovo zato što ga je tako dugo držala zauvijekizgubljenim.

Malo-pomalo, neka čudna opojnost stade ko-lati žilama mlade žene. Toliko se sreće u njojnakupilo da se nekako morala preliti. Ona uspraviglavu i još vlažnim usnama poljubi Arnauda uvrat. Od toga poljupca on zadršće i osjeti kakose odjednom u njemu budi žudnja. Katerina toprimijeti pa instinktivno stade usnama prelazitis njegova vrata na lice i usne. On počne uz-vraćati.

Pohlepom gladnika začepi joj usta tako dugimpoljupcem da im se od njega oboma raspali krv.Arnaudove ruke kliznu Katerininim leđima i onshvati da je potpuno gola. Polako stade odmicatisvileni pokrivač, a ona mu u tome i pomogne,

324

željna da se što prije poda. Odgurnuta nestrplji-vim pokretima njenih nogu, padne najzad i po-sljednja plahta i pokrije na podu tijelo zmijekoju je Katerina već zaboravila. Život je ponovou njoj ključao, ljubavni oganj palio joj utrobu.Ona se odvoji od Arnauda i zavali na leđa izla-žući se svjesno mjesečini da je on bolje vidi.

— Reci mi jesam li još uvijek lijepa — pro-šapta, unaprijed sigurna da će on to potvrditi. —Kaži da li me još uvijek ljubiš.

— Ljepša si no ikada, đavoliće! I toga si svje-sna. A da li te ljubim?

— Hajde reci! Znam, vidim da me ljubiš...Zar se ja ustručavam da to kažem? Obožavam te,lijepi moj gospodaru... Volim te više od ičegana svijetu!

— Katerino!Ona mu se primakne ne bi li savladala i tu

posljednju prepreku, nježno ga zagrli i prosto gaizludi dodirima svoga tijela. Bila je odviše za-mamna, a on samo muškarac. I ne pokušavajućida shvati kojim se čudom maločas ubogi stvorpremetnuo u zaluđujuću sirenu, on prizna da jepobijeđen i opet je privine k sebi.

— Ljubavi moja... — stade joj šaptati uuho — . . . mila moja Katerino . . . ženo moja!

I uslijedi ono što je bilo neizbježno. Predugoje oboje čekalo da obnove divnu ljubavnu igru.Da se u tome trenutku stala nad njima rušitii sama ružičasta palača, to svejedno ne bi spri-ječilo Katerinu da se poda svome mužu. Po-mamna ljubav potraj a dugo i oni sasvim zabora-više na opasnosti skrivene među tim blistavimzidovima, svjesni jedino neuporedivih užitaka štosu ih zajedno otkrivali.

Bili bi se tako ljubili satima da se odaja iz-nenada nije ispunila svjetlošću, a kreštav glas lju-ti to povikao:

— Je li rodoskvrnuće franački običaj? Činimi se da je to neobično ponašanje za jednog bratai sestru.

325

Dvoje ljubavnika naglo se razdvojiše. Arnaudskoči na noge, a Katerina se sledi od straha kadugleda izobličeno lice Zobeide koja je stajala na-sred sobe, dok su dva eunuha pozadi nje držalibaklje. Princezu je bilo teško prepoznati. Odmržnje joj se iskrivilo lice, a inače zlaćana putposivjela joj kao pepeo. Oči su joj plamtjele, astisnute šake jasno govorile kako je spremna daubija. Stiskala je zube tako jako da su joj se ri-ječi s mukom probijale. Okrenuvši Katerini leđa,ona se s bijesom obrati Arnaudu:

— Zavarao si m e . . . ali ne sasvim, kako simislio. Osjećala sam da između tebe i te ženepostoji i nešto više od krvne veze. Znala sam topo svojoj mržnji. Da ti je sestra, bilo bi prirodnoda za nju osjetim simpatiju, no ovu sam zamrzilana prvi pogled. Zato sam je i nadzirala...

Arnaud nogom odmakne pokrivač i otkrijecrno tijelo zmije.

— Samo nadzirala? Objasni mi onda ovo! Danisam stigao na vrijeme, sada bi bila mrtva.

— I htjela sam da umre jer sam slutila danečeg ima među vama. Bila sam u to sigurna.. .Došla sam po njezin leš .. a zatekla vas . . . ra-zumiješ li?

— Prestani da vičeš! — prezrivo će Arnaud.— Zar sam ja tvoje vlasništvo? Dereš se tu kaokakva pučanka kada zahtijeva da joj se vrati mužšto ganja djevojke. Što si ti meni? Ništa, ino-vjerka čiji sam zarobljenik!

— Arnaude! — šapne zabrinuto Katerina vi-deći kako joj je neprijateljica problijedjela. —Čuvaj se!

No Zobeiđa se i ne osvrne na njenu upadicu.— A ova bijela žena predstavlja ti mnogo,

zar ne?— Ona mi je supruga! — mirno odvrati ple-

mić — Moja žena pred Bogom i ljudima. A kadveć hoćeš da znaš, imamo i sina u svojoj zemlji.Sada shvati ako možeš.

326

Usprkos njihovu mučnom položaju, Katerinaosjeti silnu radost. Bila je sretna što je riječ „su-pruga" dobacio kao uvredu njenoj suparnici.

— Da shvatim?Gorak osmijeh iskrivi ionako izobličeno prin-

cezino lice, a glas joj postade prijeteći sladunjav.— Shvatit ćeš ti, milostivi gospodine. I sam

si rekao da si moj zarobljenik, a to ćeš i ostati...bar dotle dok mi ne dosadiš. Sto si očekivao kadsi mi pobjednički saopćio da ti je ta žena su-pruga? Da ću ja zaplakati od tronutosti, stavitinjenu ruku u tvoju, otvoriti pred vama vrata AlHamre i dati vam do granice pratnju zaželivšivam svaku sreću?

— Da si dostojna svoje krvi, kćeri atlaskihratnika, zaista bi tako postupila.

— Majka mi je bila robinja, turkmenska prin-ceza. Otkupio ju je veliki kan i poklonio momeocu. Bila je plahovita kao stepska životinja i mo-rao ju je vezati da bi je obljubio. Upoznala jesamo nasilje i ubila se odmah po mome rođenjuvideći da sam djevojčica. A ja ličim na nju, znamsamo za krv. Ova ti je žena supruga, tim gorepo nju.

— Sto joj namjeravaš učiniti?Hladni Zobeidin pogled odjednom živne i ona

stade da se smije nervozno, gotovo luđački.— Odmah ću ti reći. Dat ću je golu privezati

u dvorište robova neka se njome naslađuju čitavdan i čitavu noć. Zatim će je na bedemu pribiti nakriž, da joj se na suncu malo isprži i popuca kožakoju toliko voliš, a onda će je prihvatiti Yan iKong. Samo, umiri se, sve ćeš to i gledati. To ćebiti tvoja kazna. Držim kako poslije toga nećešviše poželjeti da je uspoređuješ sa mnom, jer mojise krvnici dobro razumiju u posao. Hej, vas dvojica,odvedite tu ženu!

Katerini zamre srce. Ona instiktivno pružiruke prema mužu kao da traži njegovu zaštitu.

Eunusi nisu stigli ni da se maknu. Arnaud jes kreveta pograbio bodež i postavio se između

327

Katerine i robova. Lice mu je od bijesa bilo crveno,no u glasu mu se osjećala ledena mirnoća.

— Da je niste ni dotakli! Prvi koji priđe bitće odmah mrtav.

Eunusi zastadoše kao ukopani, ali Zobeidaprasne u smijeh.

— Kako si glup! Viknut ću . . . i dotrčat ćestraže. Bit će ih stotina, dvjesta, trista... kolikogod budem htjela. Moraš priznati da si pobijeđen.Prepusti je njenoj sudbini, a ja ću se pobrinuti daje zaboraviš. Učinit ću te kraljem . . .

— Zar me zbilja misliš primamiti takvim raz-lozima? — podrugljivo će Arnaud. — I još kažešda sam glup? Glupa si sama . . .

Prije no što ikome uspije i da se makne, onpograbi Zobeidu i privuče je k sebi držeći je jed-nom rukom za oba zglavka. Drugom rukom prineseoštricu bodeža princezi pravo pod grlo.

— Pozovi sada i svoje armije, Zobeido! Vikniako smiješ, no to će biti tvoj posljednji krik...Ustani, Katerino, i obuci se . . . Sada ćemo pobjeći.

— Ali... kako?— Vidjet ćeš. Uradi kako sam rekao. A ti ćeš

nas, princezo, mirno povesti do onih tajnih vratakoja tako dobro poznaješ. Napraviš li samo jedanpokret ili pokušaš viknuti, bit ćeš odmah mrtva .. .

— Nećeš stići daleko — promrsi Zobeida. —— Još u gradu će te uhvatiti.

— To je moja stvar. Naprijed!On je oprezno izgura iz sobe, a za njima krene

i prestravljena Katerina. Uplašeni tim jezivim pri-zorom, eunusi skoče u stranu i pobjegnu. Takosve troje stignu u vrt.

Katerini se pothvat učini ludim, unaprijedosuđenim na neuspjeh. U stvari, ona se nije po-bojala za sebe kad je maloprije Zobeida sa sadis-tičkim uživanjem opisivala muke koje joj je pri-premila. Zar Moravma nije najavila skori kalifovpovratak? Mora da je u svom bijesu Zobeida nato zaboravila . . . Začudo, Arnaud pogodi misaosvoje žene:

328

— Varaš se, Katerino, ako misliš da bi strahod brata spriječio ovu furiju da te ne ubije. Kadje opsjednu njeni demoni, niti se boji niti je ustanju da rasuđuje.

I zasita, usprkos nožu što ga je osjećala podgrlom, Zobeida zasikće:

— Nećete stići daleko . . . Umrijet ćete . . .A onda, sasvim izgubivši prisebnost, iznenada

stade da se otima iz Arnaudovih ruku i da viče:— U pomoć.!.. U pomoć!Bila bi tako i nastavila, no viku joj odjednom

prekide užasno hroptanje. Bodež se zabio duboko.Zobeida bez glasa klizne iz Arnaudovih ruku i padena zemlju. U njenim širom otvorenim očima vidjelose silno iznenađenje. Katerina se zaprepasti.

— Ubio si je! — promuca izgubljeno.— Sama se ubila . . . Nisam ni namjeravao da

je probodem.Ostadoše tako jedan trenutak pokraj lesa, a

onda Arnaud pruži ženi ruku.— Dođi!.. . Valja misliti na bijeg. Mora da

su eunusi već dali znak za uzbunu.Ona bez oklijevaj na prihvati pruženu ruku

te se stanu provlačiti između grmova i cvjetnihlijeha. No bilo je prekasno. Arnaud je imao pravo:jedina mogućnost bila je u tome da im Zobsidapod prisilom pokaže tajni prolaz, a sada je i taprilika propala. Svitalo je, i u vrtu je već nastalokomešanje. Sa svih strana čuli su se koraci, do-zivanje. Opkoljeni supružnici zastanu ne znajućikuda da krenu.

— Prekasno je! — promrsi Arnaud. — Nema-mo toliko vremena da u trku stignemo do bedemagornjeg dijela grada. Pogledaj!

Sa svih strana pristizali su eunusi sa svojimsabljama krivošijama koje su svjetlucale u izla-zećem suncu. Pozadi gustog džbunja gdje su Mont-salvvjevi ostavili Zobeidin leš već su se čuli pro-dorni krici „Jooj! Aooj" kojima su robinje iposluga obavezno izražavali svoju tugu.

329

— Propali smo! — trezveno zaključi Ar-nauđ. — Preostaje nam jedino da hrabro doče-kamo smrt.

— Ne odvoje li me od tebe, držim da ću znatiumrijeti — reče Katerina stišćući jače svoga su-pruga. — Neće to biti prvi put da zajedno gledamosmrti u oči. Sjeti se Rouena . . .

— Nisam zaboravio! — odvrati Arnaud s jedvavidljivim osmijehom. — No ovdje nema JeanaSona da nam pritekne u pomoć . . .

— Ali je tu Abou-al-Khayr, te Gauthier iJosse, moj konjušar koji se u Al Hamru uvukaokao kalifov vojnik! Nismo sasvim sami.

Arnaud pogleda svoju ženu s udivljenjem.— Josse? Tko je sad to?— Neka pariška skitnica koji je pošao na hodo-

čašće da dobije oprost za počinjene grijehe . . . Jakomi je odan.

Usprkos neposrednoj opasnosti i prijetećimsjenama čiji se krug oko njih neminovno zatvarao,Arnaud se nasmije.

— Uvijek me nečim iznenadiš, Katerino! Dasretneš i samog Sotonu, draga, ti bi mu oko vrataprebacila uzicu i pošao bi za tobom poslušno kaopas. A vidim da si ovamo dovukla i onu mišićavui tvrdoglavu normandijsku grdosiju Gauthiera.Iskušaj sada svoju moć i na onima! — doda onozbiljnim glasom pokazujući na gonitelje koji suse već približavali.

Dvije odvojene grupe prilazile su sada supruž-nicima koji su neodlučno zastali između bazena ijednog grma ruža. Na čelu jedne od njih Katerinai Arnaud opaze eunuhe, maloprijašnje bakljonoše,a za njima desetak žena koje su nosile princezinotijelo. Drugu je predvodio veliki vezir Aben-AhmedBanu Saradž. Katerina ga prepozna po njegovuturbanu od grimizna brokata.

— Pravo kažeš! — prošapta ona. — Zaista smopropali. Onaj te mrzi, a nikakva razloga nema nida voli mene . . .

330

Dvije se grupe spojiše prije nego stigoše dosupružnika. Banu Saradž se zagleda u tijelo uvijenou plave koprene što su ga žene položile preda nj.a onda se mirno zaputi k njima. Katerina se ins-tiktivno priljubi uz Arnauda koji je obujmi okoramena. Smrt koju im je donosio taj mladi i dosto-janstveni muškarac učini joj se strasnijom od onešto bi je bio izazvao ujed kobre, možda zato jerje mučno umrijeti baš sada kad su, nakon tolikihpatnja, najzad opet našli ljubav i sreću. Lijep jebio vrt u svjetlu jutarnjeg sunca. Cvijeće što gaje noć osvježila činilo se još sjajnije, a plavičastase voda čarobno ljeskala u bazenima.

Odsutan i težak pogled Banu Saradža zaustavise na Arnaudu.

— Princezu si ubio ti, zar ne?— Jest, ja! Htjela je smaknuti moju ženu, zato

sam je ubio.— Tvoju ženu?— Ovo je moja supruga, Katerina de Mont-

salvy- Došla je za mnom izlažući se najvećimopasnostima.

Veliki vezir ironično pogleda Katerinu svojimcrnim očima i ona se zacrveni. Taj ju je muškaracbio zatekao u kalifovu naručju pa mu je spomi-njanje opasnosti moralo neizbježno izgledati smi-ješnim. Zastidjela se jer je podsmijeh bio upućenArnaudu.

— Nesumnjivo, imao si za to razlog — primi-jeti Banu Saradž — no tim si ubojstvom proliokrv samog vladara pravovjernih, i zato češ umrijeti.

— Neka bude! Oduzmi mi život, ali pusti mojuženu na slobodu. Ona je nedužna.

— Ne! — živo se usprotivi Katerina vješajućise za muža. Ne odvajaj nas, vezire! Ako on umre,i ja ću.

— O vašoj sudbini neću odlučiti ja — upletese Banu Saradž. — Kalif se približava gradu i zanepun sat već će biti u Al Hamri. Prebrzo si zabo-ravila, ženo, da pripadaš njemu.

331

On prekide razgovor odlučnom kretnjom našto iz njegove pratnje priđe nekoliko vojnika.Usprkos vici i očajničkom otimanju, oni odvojeKaterinu i predadu je haremskim ženama, a Ar-naudu vežu ruke za leđima.

— Odvedite je u njene odaje — preporučiveliki vezir sa dosadom u glasu — i pazite nanju. I pobrinite se da ušuti!

— Ušutjet ću — zaviče Katerina sva izvansebe kad vidje da je Arnaud vezan i opkoljenstražarima — ako dopustiš da ostanem pored njegai ako mene vežeš!

— Budi hrabra, Katerino — preklinjao jeMontsalvv — Tvoja mi je hrabrost potrebna.

— Zavežite joj usta! — naredi Banu Saradž. —Ta je vika nepodnošljiva.

Žene se na nju obore kao roj osa i gotovo jezaguše. Smjesta joj oko usta privežu jedan povoj,drugim joj sputaju ruke, pa još jednim noge, aonda je kao zavežljaj podignu na ramena i krenus njom prema sultanijinim odajama iz kojih jpsinoć izašla s tako velikom nadom. Bila je tolikobijesna da nije mogla ni plakati. Hoće li Bog do-pustiti tu nepravdu? Zar Arnaud mora umrijetizato što je ubio onu krvoločnu luđakinju koja jenjoj spremala najstrašnije muke? N e . . . to nijemoguće niti može biti moguće.

Ona bolno iskrivi vrat i okrene se da još jed-nom vidi svoga muža. Njegova otmjena pojavajasno se ocrtavala u jutarnjem svjetlu i on je, okru-žen sabljama, koračao prema zatvorima uspravnoi ponosito, usprkos svezanim rukama. Srvana tu-gom, Katerina brižne u gorak plač.

— Spasit ću t e . . . — obeća ona šapćući. — Pamorala se kalifu baciti pred noge, puzati pred njimu prašini, izmolit ću za tebe pomilovanje . . .

Bila je spremna da opet počini bilo kakovuludost. Ipak, dobro je znala da odsada postoji ijedna cijena na koju Arnaud nikada ne bi pristaozato da se njemu spasi život... Ponovo ju je osvo-

332

jio i pripada samo njemu. Dok su je nosili, onazaču u plavom jutru reski zvuk svirala i udaranjebubnjeva kojima je gomila popraćala svoje kli-canje. To se Muhamed vraćao u Granadu.

Kad su predvečer došli po Katerinu da je od-vedu kalifu, u njoj se opet probudi nada. Međutim,dan nije ničim ohrabrivao. Pred njenim odajamastraža je bila pojačana, a uobičajena povorka ro-binja i slugu svedena na jednog jedinog eunuhakoji joj je oko podneva donio na poslužavnikuručak. Nijedna žena nije navraćala, čak ni Mora-yma. Katerinu je osamijenost zabrinjavala višezbog Arnauda nego nje same. Po toj se strogostimoglo naslutiti da se ništa dobro ne sprema njenumužu. Možda će joj biti i teže iznuditi za njegapomilovanje nego što je u početku mislila.

Neposredno pred kalifov povratak čula se upalači buka, a zatim je sve utihnulo. S vremenana vrijeme doprla bi do Katerine prodorna kuk-njava Zobeidinih narikuša i uzrujala je svojomizvještačenošću. Tko bi iskreno mogao oplakivationu okrutnicu i krvoločnu ženu? Što li će samopretrpjeti Arnaud zato što je od nje oslobodiosvijet?

Katerinu je ljutilo što ne dolazi Moravma.Čega se mogla bojati ta stara luda? A bila joj jetoliko potrebna. Trebalo je pod svaku cijenu oba-vijestiti Abou-al-Khayra da je Arnaud u smrtnojopasnosti. Neće li kalif, u nastupu gnjeva, nareditida ga odmah smaknu? Možda je, dok ona sadabrine, Arnaud već i prestao da živi? Tu misaomlada žena divlje potisne. Ne, nemoguće je da jemrtav. Ona bi to osjetila cijelim svojim bićem.

Od pusta strahovanja Katerina je već bila narubu živčanog sloma kad se na pragu sobe najzadpojavi Moravma.

— Dođi! — reče samo. — Gospodar hoće date vidi.

333

— Konačno si došla! — vikne mlada žena ihitro ustane, spremna da pođe sa svojom pazite-ljicom. — Čekala sam te čitav dan i . . .

— Šuti! — osorno je prekine stara Židovka.— Zabranjeno mi je da s tobom razgovaram. I danisi pokušala bježati jer bi ti to bio kraj.

Zaista, pred vratima je čekalo desetak eunuhas isukanim sabljama. Došli su da sprovedu Kate-rinu. Moravma je pažljivo pokrije žarom i na-pomene:

— Drži se što možeš poniznije, Zorina Svjet-losti. Ne vodim te u Djenan-el-Arif, nego u Me-chouar, palaču u kojoj gospodar obavlja svojevladarske dužnosti. Silno je ljut i žalim te jer ćešiskusiti njegov gnjev.

— Ne bojim se! — ponosno odvrati Kate-rina. — Pođi naprijed, ja ću za tobom!

Eunusi se postave s jedne i s druge strane ipovedu je kroz harem do vrata kroz koja je upalaču ulazio samo kalif. Dok je prolazila, svudasu se znatiželjno, a često i sa zlobom na licu, okup-ljale žene. Zorah je sijevnula svojim zelenim oči-ma i pljunula. Na izlazu iz Dvorišta lavova biloih je toliko da su eunusi jedva prokrčili put. Ženenisu htjele da se sklone. Dođe i do gužve, a Kate-rina baš tada začuje kako joj na francuskom netkošapuće u uho:

— Odveli su ga u Ghafar. Neposredne opas-nosti nema!

Ona se u znak zahvalnosti osmjehne, uvjerenada vidi Mariju koja se odmah pomiješala s osta-lima. Nitko drugi i nije mogao biti. Katerini lakne.Znači, Arnauda su zatvorili u kulu Alcazabe...do smaknuća neće doći tako brzo.

Udarajući balčacima svojih sabalja i bičevima,eunusi prokrče put do vrata kroz koja se ulazilou oba krila palače. Pred njima su stajali maurskistražari pod šljemovima i s kopljima u ruci. Do-imali su se prijeteći i dostojanstveno, kao pravaprethodnica Pravde . . . S onu stranu vrata nalaziose veličanstven ograđen trijem, sav od bijelih

334

mramornih čipaka, a unutar njega bazen s bistromzelenkastom vodom, opasan dvostrukim redommirisave mirte. Tu nije bilo ljupkih grmića njugodne hladovine kao u Djenan-el-Arifu: jedinonaoružani stražari postrojeni sve do otvorenogimpozantnog salona što se vidio sasvim u dnu, podmasivnom četvrtastom kulom, i sva sila dosto-janstvenika i službenika u raskošnoj odjeći. Preddvoranom za prijem ambasadora, Katerinu napustei stražari i Moravma. S uskih prozora proviđenihraznobojnim staklima, prigušeno svjetlo padalo jepravo na širok i zlatan prijestol optočen dragu-ljima. Na njemu je sjedio kalif i gledao kako muprilazi mlada žena.

Vladar je na glavi imao turban od zelene svile,s pričvršćenim ogromnim smargadom. U ruci jedržao zlatom ukrašeno žezlo od svinute bambu-sovine. Katerinu zazebe u srcu kad srete njegovhladan pogled.

Stiže do prijestola, dvojica slugu u dugim svi-lenim haljinama uhvate je za ramena i prisile dase baci na koljena. Tada je napusti i posljednjanada. Ničemu se nije mogla nadati od čovjeka kojije unaprijed drži krivom. Počeka da on prvi pro-govori gledajući mu pravo u oči.

On rukom dade znak da ih ostave nasamo, pakad i posljednji sluga izađe, zapovjedi:

— Skini zar! Hoću da ti vidim lice. Uosta-lom . . . i nemaš pravo da ga nosiš. Nisi od naših.

Ona s veseljem posluša pa odmah i ustane,riješena da ne pogazi svoj ponos. Ne uspije li jojspasiti Arnauda, čvrsto je odlučila prisiliti Muha-meda da i nju baci u istu tamnicu. Bijela koprenaklizne niz njena ramena i ona sretne ljutit vla-darov pogled.

— Tko ti je dopustio da ustaneš?— Ti! Rekao si da nisam od vaših. Slobodna

sam žena i plemićkog roda. U mojoj zemlji i kraljmi se obraća s poštovanjem.

Muhamed se malo nagne, a njegova senzualnausta razvuku se u podrugljiv i prezriv osmijeh.

335

— A je li te tvoj kralj posjedovao? Ja jesam.Kakvo poštovanje mogu osjećati prema tebi?

— Zar si me, o moćni kalife, pozvao samo zatoda mi to kažeš? Ne vidim od toga koristi, osim akone želiš uživati vrijeđajući jednu ženu.

— Mogao sam te, zaista, dati smaknuti bezriječi, no htio sam da te opet vidim . . . ako ni zbogčega, a ono da utvrdim koliko si vješta u laganju.

— A zašto da lažem? Pitaj, gospodaru a jaću odgovarati. Žena moga društvenog položajane laže.

Nastade tajac. Naviknut da pred sobom vidisamo ponizne robinje, dokona i mekoputna bićakojima je poziv k njemu predstavljao vrhunacsreće, Muhamed je ljutito i sa čuđenjem gledao tuženu koja je, ne pokazujući straha, ali ni drskosti,stajala pred njim ponosno i dostojanstveno usprkossvom teškom položaju.

Uostalom, ton koji je poprimao njihov raz-govor ulijevao je mladoj ženi hrabrost. Uspije lijoj da tako i nastavi, gotovo na ravnoj nozi, mogaobi se naći neki izlaz . . . Muhamed iznenada prijeđeu napad:

— Kažu da je franački vitez . .. ubojica mojeljubljene sestre, tvoj muž? — upita s hinjenomravnodušnošću.

— Istina je.— Onda si mi slagala! Nisi robinja koju su

Berberi prodali u Almeriji.— Rekli su ti laž, gospodaru! Toga od mene

nisu čuo . . . jer za to nisi ni pitao. Sada ti ličnomogu reći: zovem se Katerina de Montsalvv, vlas-telinka sam od Chataigneraiea a došla sam ovamopo muža kojega mi je tvoja sestra otela.

— Otela? Cesto sam viđao toga čovjeka. Imaosam utisak da se on pomirio sa sudbinom i . . . pri-hvatio bezumnu ljubav koju je Zobeida za njegaosjećala.

— Zar ima zarobljenika koji se ne nastoji po-miriti sa svojom sudbinom? A što se ljubavi tiče,gospodaru, ti koji mijenjaš žene, a da za njih ništa

336

ne osjećaš, bar bi ti morao znati da muškarac točini ne razbijajući mnogo glavu.

Kalif iznenada baci bambusovo žezlo, simbolmoći koji mu je sada smetao, i uzvrpolji se naprijestolu. Katerina u njegovim svijetlim očimapročita tugu.

— Zar tako gledaš na stvari? — reče s gor-činom. — U svega nekoliko dana poklonio sam titoliko ljubavi da sam od tebe smio očekivati višenježnosti. Na trenutak sam povjerovao kako samu tebi otkrio ono što sam odavno prestao tražiti.Znači da si u mome zagrljaju osjećala što i svakarobinja?

— Ne! zaista si me usrećio — pošteno priznaKaterina. — Nisam te poznavala i ugodno sam seiznenadila što si upravo takav. Očekivala sam neštostrašno, a pokazao si se nježan i pažljiv. A kad seveć prisjećaš, zašto ne bih priznala da je ona noćs tobom provedena zaista bila divna? Zar ti nisamobećala da neću lagati?

Muhamed hitro ustade i priđe Katerini. Nje-govo zagasito lice obli se rumenilom, a oči muzaplamsaju.

— Kad je tako — šapne on uzbuđeno — zaštone nastavimo ondje gde smo stali? Sve može bitikao i prije. Još uvijek pripadaš meni te lako moguzaboraviti obaveze koje te vežu uz toga čovjeka.

Od žara koji je izbijao iz kalif ovih riječi Kate-rina zadrhta. Ljubav posljednja mogućnost, a onaje više nije mogla prihvatiti. Zato umorno odmahneglavom i umiljato odgovori:

— Ja ne mogu. Rekla sam da mi je muž. Braknam je blagoslovio svećenik u našoj zemlji, i zatosam njegova žena sve dok nas smrt ne rastavi.

— A to će se brzo dogoditi. Uskoro ćeš bitislobodna, ružo predivna, i započet ćeš nov život.Sve što si dosad upoznala, izgledat će ti ružan san.Učinit ću te sultanijom, to znači kraljicom svegašto živi i diše. Imat ćeš sve što zaželiš, a vlast ćeti biti i veća od moje, jer ćeš vladati nada mnom.

22 Katerina, knjiga V 337

Muhamedovo se lice odjednom ozari, kao ono-mad u vrtu pored raspjevanih vodoskoka. Katerinas tugom shvati kako je zaista ljubi te je spremani na mnoge žrtve, osim — dakako — one koju odnjega traži. Naravno, bilo bi lako lagati mu, pus-titi ga da vjeruje u tobožnju ljubav, no osjećala jeda to ne bi spasilo Arnauda i on joj ne bi oprostiotu novu nevjeru. Obećala je da će biti iskrena, iostat će takva dokraja. Najzad, možda taj čovjek,koji joj se uvijek činio dobrim i pravednim, nađeu sebi dovoljno plemenitosti da se pokaže veliko-dušnim . . .

— Nisi me razumio, plemeniti gospodine —reče ona s tugom — ili pak nisi htio da merazumiješ. Kad sam radi svoga muža došla čakdovde, izlažući se tolikim opasnostima, znači dasam ga ljubila . . . više od ičega na svijetu.

— Rekao sam ti da neće zadugo biti tvoj muž.— Zar si se zakleo da ćeš ga pogubiti? Ali,

plemeniti gospodine, ako me doista toliko ljubiš,ne možeš me natjerati u očajanje. Zar vjeruješ dabih te nakon njegova smaknuća mogla voljeti,dopustiti da me miluju tvoje još krvave ruke?

Odjednom joj padne na um plemenita i ludamisao, ali neposredna opasnost koja je prijetilaArnaudu nije ostavljala izbora. Imala je pravo dase za njega žrtvuje, a ovaj je čovjek dovoljno ljubite može prihvatiti njenu ponudu.

— Slušaj! — reče ona vatreno. — Ako mezaista ljubiš, ne možeš dopustiti da se između nasuvuče jedno grozno sjećanje. Pokloni mome mužuslobodu, naredi da ga otprate da granice kraljev-stva, a ja ću ostati uza te dokle god budeš želio.

Sada je svjesno govorila neistinu, jer je dobroznala da će, ako prihvati, ona sve uraditi da po-bjegne, a i Arnaud će poduzeti sve kako bi jeoslobodio. No trebalo je dobiti na vremenu, a na-dasve, spriječiti da Arnaud ne bude odmah po-gubljen. Ona polako priđe Muhamedu i instink-tivnom koketnošću zapahne ga parfemom, usu-

338

divši se čak da ga uhvati za mišicu. Do vraga iskrupule! Arnaudov život je iznad svega.

Poslušaj me, milostivi gospodine, udovoljimojoj molbi — uze ga preklinjati — Pomiluj mogamuža!

Kalif se zagleda u krošnje drveća što je raslou vrtu i odvrati hladno:

— Ja nemam prava da ga pomilujem. Zabo-ravljaš da je ubijena bila moja sestra i da cijelokraljevstvo traži glavu ubojice.

Da čitava Granada hoće osvetiti svima mrskuZobeidu, u to je Katerina više nego sumnjala. Ipak,ona izbjegne takav razgovor jer nije bio trenutakda se raspravlja o omiljenosti pokojnice. Bilo jojje dovoljno što je Muhamed zadrhtao na dodirnjene ruke.

— Onda mu omogući da pobjegne! Nitko tito neće moći predbaciti.

— Da pobjegne?Katerina opazi kako ju je ošinuo pogledom

hladnim poput čelika.— Zar ne znaš da veliki vezir lično nadzire

uznika? Pored dvadeset maurskih vojnika koji gane puštaju s očiju, pred ćelijom stražare i ljudivrhovnog kadije, jer sam Alah zahtijeva krv ubo-jice granadske princeze. Da bih mu omogućiobijeg, morao bih ukloniti sve one ljude... a timebio doveo u pitanje svoj prijestol.

Sto je on dalje govorio, Katerina je sve višegubila nadu. Odjednom je shvatila da je borbauzaludna, da će on neprestano pronalaziti noveizgovore, jer ne želi izreći pomilovanje. Očito, Ar-nauda je više mrzio zato što je njen muž, negozbog Zobeide. Ipak, još jednom pokuša da gaumekša.

— Tvoja sestra — reče mu otvoreno — htjelame predati robovima, zatim, pošto bi me svi silo-vali, golu izložiti na gradske bedeme i tek ondaizručiti me svojim mongolskim krvnicima. A tikažeš da me ljubiš.

— Rekao sam ti da ga ne mogu pomilovati!

** 339

— To nije moguće! Jesi li ti ovdje gospodar,ili nisi? A zar i Zobeida nije bila samo žena.. .i to jedna od onih što su tako omrznute da niljudima tvoga plemena ništa ne znače. I još bi htioda povjerujem kako veliki kadija, vjerski pogla-var Granade, traži krv moga muža.

— Zobeida je bila krvi Prorokove! — planeMuhamed. — A tko prolije Prorokovu krv, moraumrijeti. Zločin je i teži kad je ubojica inovjerac.Ne traži od mene nemoguće, Zorina Svjetlosti'Žene se ne razumiju u poslove muškaraca.

Katerina se lecne od prezira koji osjeti u nje-govu glasu.

— Ipak, ti koji si toliko moćan . . . da hoćeš .— Ali neću!On se naglo okrene i unese joj se u lice, sav

crven od srdžbe. Zatim nesvjesno uze njene rukei stade ih ljutito stiskati.

— Zar ne shvaćaš da svojim molbama jošviše podjaruješ moj bijes? Zašto svoju misao neizrekneš do kraja i ne kažeš otvoreno: oslobodiga jer ga ljubim i nikad ga se neću odreći! Oslo-bodi ga jer želim da ostane živ... makar i podcijenu tvojih poljubaca! Ludo! Upravo ga zato imrzim jer ga ti ljubiš, a manje mi je do toga daosvetim sestru. Sada ga mrzim, čuješ li, cijelimsvojim bićem jer mu je uspjelo da zadobije onoza što bih dao sve na svijetu...

— Zar vjeruješ da ćeš u tome lakše uspjetiako ga dadeš pogubiti? — upita Katerina hladno.— Mrtvaci imaju moć veću no što možeš i pretpo-staviti. Suprugu Arnauda de Montsalvy još bi imogao zadržati kao zarobljenicu, ali ne i njegovuudovicu. U prvom redu zato što ga ja ne bihnadživjela, ali, kad bih i bila prisiljena da i dalježivim, užasavala bih se pred tobom jer bi biouprskan krvlju . . .

Ona se naglo istrgne iz njegovih ruku, ustuk-ne nekoliko koraka i stade da ga izazovno gleda.Bilo je neobično vidjeti koliko ih je srdžba činilasličnima. Njegova ogorčenost podsjeti je na slijepu

340

strast svih onih muškaraca koji su u nju bilizaljubljeni ili protiv kojih se borila. A uvijekje iz te borbe konačno izlazila kao pobjednik. Odtrenutka kad bi zaljubljeni mužjak prestao da sepoziva na njeno srce, ona se pred njim osjećalasnažna. No varala se kad je pretpostavila da će iMuhamed ispoljiti istu takvu slabost. Dosada jeimala posla s pripadnicima svoje rase, a ovaj jedrukčiji. Dijelio ih je čitav jedan svijet i priječioda se razumiju.

Kalif se teškom mukom obuzda i primiri. Onokrene Katerini leđa, sjedne na prijestol i opetuzme odbačeno žezlo, kao da u tom simbolu svojemoći traži zaštitu od pretjerane privlačnosti žene.Katerina protrnu od njegova oštra pogleda i smi-ješka od kojega mu zablistaše zubi. Muhamedovosmijeh više ju je plašio nego njegov bijes.

— Nećeš ti umrijeti, Zorina Svjetlosti! — pro-govori on blago.

— Ne zovi me više tako! — plane mladažena. — To me užasava. Ime mi je Katerina.

— Nisam navikao na takva gruba imena, nouradit ću kako želiš. Dakle, ti nećeš umrijeti...Katerino, jer ću se postarati da ti se za to neukaže prilika. I posjedovat ću te kada god mi seprohtije. Čekaj... ne istrčavaj se! Neću uprljatiruke krvlju toga muža... jer, ubit ćeš ga ti sama.

Katerini zamre srce. Učini joj se kao da nijedobro čula, pa upita:

— Što si rekao? Nisam sasvim razumjela.— Ubit ćeš ga svojom krasnom, nježnom ru-

kom. A sada slušaj! U ovom času tvoj se mužnalazi u tamnici. U njoj će ostati sedam dana,dok o zalasku sunca njegova žrtva ne bude sve-čano sahranjena. Toga istog dana i on će umrijeti,kako bi i rob mogao pratiti svoju gospodaricu, aZobeida u grobu mogla gledati krvave ostatkesvoga ubojice. Dotada će mu biti uskraćeno i jelo,i piće, i san, neka narod vidi što će nakon mogabijesa ostati od jednog franačkog viteza. No svete muke nisu ništa u poređenju s onima što će

341

ih morati pretrpjeti prije nego umre. Naočiglednebu, čitavu narodu i krvnicima, stotinu će putapožaliti što se rodio . . . ukoliko . . .

— Ukoliko što? — šapne Katerina gubeći dah.— Ukoliko mu ti ne prikratiš muke. Jer i ti

ćeš biti prisutna, ružo predivna, i odjevena kakodolikuje sultaniji. A imat ćeš pravo da dokrajčišnjegove muke udarcem istog onog bodeža kojimse sam poslužio.

Dakle, to je smislio kako bi joj nanio bol?Ogavan izbor da sama ubije obožavanog čovjeka,ili da satima sluša kako jauče podnoseći muke.Oh, Bože! Kako bi mogla prekinuti život od kojega2avisi i njen vlastiti? Ona prošapta tužno i jadno,više kao za sebe:

— Blagoslovit će smrt koju mu zada mojaruka.

— Ne vjerujem. Jer će znati da ćeš nakontoga biti moja. Saopćit će mu da ćemo se još istevečeri vjenčati.

Na kalif ovu lijepu licu čitala se takva okrut-nost da Katerina sa gađenjem okrenu glavu.

— I još kažu da si dobar, plemenit, veliko-dušan! Kako te slabo poznaju! Ipak, ne veseli seprije vremena. Ni ti mene ne poznaješ! I bol imagranice.

— Znam! Rekla si da ćeš sebi dokrajčiti život.Ali ne prije nego kucne čas mukama, jer tko biih onda prikratio tvome mužu kad tebe više nebi bilo? Zbog njega ćeš, mila gospo, morati živjeti.

Ona ga izgubljeno pogleda. Kakvu ljubavosjeća za nju taj muškarac? Zaklinje se kako jeljubi, a trenutak zatim okrutno je i hladnokrvnomuči... No više nije bila u stanju ni da rasu-đuje ni da se bori. Nada ju je ostavljala. A opet,nemoguće je da negdje u dnu srca toga čovjeka,uz to i pjesnika, nije zapretana i neka iskra sa-milosti.

Ona se Polako spusti na koljena, obori glavui stade šaptati:

342

— Preklinjem te, plemeniti gospodine. Gle-daj! Pred tvojim sam nogama. Nemam više niponosa ni samoljublja. Ako me imalo ljubiš, nedopusti da ovoliko trpim. Ne možeš me osuditi naživot koji bi ubuduće predstavljao za mene samopatnju, ne želiš valjda da pod tvojim krovompolako umirem. Ako ne možeš ili nećeš da momemužu pokloniš život, onda dopusti da mu se pri-družim, da s njim podijelim i muke i smrt, a jati se kunem Bogom da ću te u trenutku smrtiblagoslivljati...

Instinktivno stade prema njemu molećivo pru-žati ruke, podigne i lice koje je od suza bilo i dir-ljivo i lijepo, no, protivno očekivanju, Muhamedse još više razljuti.

— Ustani! — reče on suho. — Uzalud se po-nizuješ. Rekao sam što sam ti imao reći.

— Ne! Toliko okrutan ne možeš biti. Što ćeti moje tijelo, ako ti i dušu ne mogu pokloniti?Smiluj mi se . . . Ne muči me!

Ona rukama zakloni lice, dok je napolju za-lazio krvavi kolut sunca. S obližnjeg minareta,mujezinov glas stade pozivati vjernike na večer-nju molitvu i nadjača Katerinin očajnički plač.Već se činilo da će se Muhamed ganuti, no ondaopet sasvim zagospodari sobom. Ljutitom kret-njom pokaže na vrata i dobaci osorno:

— Odlazi! Uzalud ovdje tratiš vrijeme. Odmene ništa nećeš dobiti. Vrati se u svoje odaje,a ja moram na molitvu.

Katerinine suze zamijeni iznenadni bijes. Onahitro ustane i osine kalifa pogledom punim mržnje.

— Ideš da se pomoliš? — reče s krajnjim pre-zirom. — Umiješ dakle i moliti? Ne zaboravi onda,milostivi gospodine, objasniti svome bogu kakonamjeravaš uništiti vezu dvaju bića prisiljavajućiženu da ubije svoga muža. Ako se on s time složi,znači da se zaista razlikuje od jedinog i pravogBoga... i da svatko ima bogove kakve i zaslužuje.

Nemarno prebacivši preko sebe zar, ona izađei ne okrenuvši se. Napolju je već čekala Moravma

343

i njena pratnja. Dugi zeleni vrt naglo se prazniojer su muškarci odlazili u džamiju. Ostala su jedinočetiri vrtlara da sporim kretnjama dovrše potkre-sivanje grmova mirte. Jedan od njih, gorostasMaur, nakašlja se kad Katerina prođe pokrajnjega. Nesvjesno okrene glavu, pogleda ga i umalone poskoči. Pod bijelim turbanom i crnom bradi-com prepoznala je Gauthiera.

Pogledi im se sretoše, no niti se ona začudilaniti se smjela zaustaviti. Morala je proslijediti,a tobožnji se vrtlar i sam polako zaputio za svojimdrugovima u džamiju.

Katerina je u svoju pozlaćenu tamnicu stiglaipak s velikim olakšanjem u duši. Nije mogla shva-titi na koji se način Gauthier uvukao među po-slugu Al Hamre, no kad je već tu, onda je tosvakako zasluga Abou-al-Khayra. Sigurno se mo-rao praviti gluhonijemim, no tako se kao nemu-sliman neće izlagati opasnostima. Saznanje da jeon u njenoj blizini toliko je utješilo Katerinu dabi najradije bila zaplakala od radosti. Tješilo juje što će je u toj prokletoj palači štititi koliko godbude mogao. A onamo u Alcazabi je Josse, pomi-ješan s vojnicima... Možda je i u Ghafaru, blizuArnauda. Međutim, Katerinu opet podiđe strah.Prije svega, on ne pozna Arnauda, a zatim, na kojinačin da Parižanin ublaži zatvoreniku muke? Ka-terini su u ušima još odzvanjale Muhamedoveriječi: „Sedam dana bit će mu uskraćeno i jelo,i piće, i san." Kakva li će podrtina od čovjeka bitiArnaud nakon tih dugih dana mučenja! I zar ćezbilja biti potrebno da svom suprugu sjuri u srcebodež koji ga je toliko puta zaštitio i obranio?Od same te pomisli, mladoj se ženi učini da ćejoj srce prepući. Znala je da će iz sata u sat, izdana u dan, u duhu proživljavati sve patnje lju-bljenog čovjeka...

A onda joj padne na pamet utješna misao iona se sama sebi zakune:

— Skratit ću mu muke, a zatim ću i sebeprobosti.

344

Kad se Katerina našla u svojoj sobi, Morayma,koja joj dotada nije uputila ni riječi, Pogleda jes nekakvom nedoumicom i reče:

— Odmori se. Za jedan sat doći ću po tebe.— Zašto?— Da te odvedem kupačicama. Odsada ćeš

svake noći gospodaru u krevet.— Nećeš valjda reći da to on hoće.Riječ joj zastade od negodovanja, ali Mo-

rayma samo slegnu ramenima, s fatalizmom svoj-stvenim njenoj rasi.

— Njegovo si vlasništvo, i on te želi. .. Zarima išta prirodnije? Kad već ne možemo izbjećisudbini, mudrost nam nalaže da joj se bez rop-tanja pokorimo . . .

— I ti vjeruješ da ću ja to i prihvatiti?— A što ti drugo preostaje? Lijepa si, i gospo-

dar te na svoj način ljubi. Možda će ti uspjeti daodagnaš njegovu srdžbu . . .

Katerinin divlji pogled pokaza joj koliko jetakvo ohrabrenje bilo neumjesno, zato prosudikako je bolje da izađe. Čim ostade sama, zatoče-nica se baci na krevet i s bijesom stade da mislina ono što je još očekuje. Kad se samo sjeti ko-liko je povjerenja imala u kalifa koji tako okrutnos njom postupa! Zaista je dostojan svoje sestreZobeide. Ona u njemu otkri istu njenu osornost,jednako divlju ljubomoru, pa čak i krajnju se-bičnost. Zobeida je mislila da će Arnaud pustitineka Katerina umre, da će je pored nje brzo za-boraviti, a Muhamed se ponadao da će je osvojitionog istog časa kad joj muža osudi na besko-načne muke. Naravno, Katerina je čvrsto odlu-čila da se uporno brani, ali njen je krvnik raspo-lagao svim sredstvima da je u tome onemogući.Nema sumnje, smijat će se njenim pokušajima damu se odupre... a ona nema ni snage da se ubije.S tugom izvuče bočicu otrova što joj ga je poslaoAbou-al-Khayr a skrivala ga je za jednom plo-čicom u zidu. Kad bi samo mogla dostaviti polo-

345

vicu svome mužu, ostatak bi bez oklijevanja sa-ma ispila... No to je nemoguće. Zato će moratiživjeti kako bi spriječila da krvnici ne muče Ar-nauda...

Kad je onaj isti eunuh od jutros nečujnoušao noseći na pladnju novi obrok, ona se trgnei sakrije bočicu u šaku. Iznenadi se kad on, umje-sto na oniski stolić na podu, položi poslužavnikna krevet, sasvim blizu nje. Već htjede da ljutitoodbije jelo za kojim nije osjećala potrebu, nocrnac je nekako značajno pogleda te iz rukava iz-vuče tanki svitak papira i spusti ga na pladanj.Zatim se nakloni i izađe hodajući propisno na-traške.

Katerina žurno odvije papir i s velikom ra-došću pročita onih nekoliko redaka što joj ih jeuputio njen prijatelj liječnik:

„Onaj tko spava, ne zna ni za patnju ni zaono što se oko njega događa. Ušećereno voće kojim6e te svaku večer posluživati, donosit će ti neko-liko sati tako čvrstog sna da te nitko i ništa nećemoći probuditi."

U poruci više ničeg nije bilo, no Katerinaje u duši žarko zahvaljivala svome vjernom pri-jatelju koji joj je, samo njemu poznatim sred-stvima, tako pažljivo čuvao. Odmah je shvatila:kad Moravma bude navečer dolazila da je povedekalifu, zateći će je kako spava tako čvrsto da ćese on i na silu morati odricati svojih želja. A tkobi mogao da posumnja u odlično slatko od ružabez kojega se u Granadi ne može ni zamisliti malobolja večera.

Katerina opet spremi bočicu u tajno skro-vište i priđe poslužavniku. Morala se prihvatitii drugih jela kako ne bi izazvala sumnju. Iako nijebila gladna, ona silom pojede od svega pomalo.Na kraju proguta i nekoliko žličica pomenutogmirisavog želea a onda se opruzi na krevetu s osje-ćajem potpunog uspjeha. I previše se pouzdavalau svoga prijatelja Aboua a da se ne bi u cijelosti

346

pridržavala njegovih uputa, gotovo sigurna da onne misli samo na nju. Kad je već tako dobro usve upućen, sigurno zna u kakvu se strašnom po-ložaju nalazi i Arnaud. Svojevrsni dokaz bila jei Gauthierova prisutnost među vrtlarima Al Ha-mre. Malo-pomalo Katerinina živčana napetoststade popuštati i njenim tijelom ovlada zagonetnadroga sakrivena u ušećerenom voću.

Glava četrnaesta

ALAHOVI BUBNJEVI

Kad je danja sparina stala popuštati, svjetinase počela okupljati podno dviju crvenih kula štouokviruju ulaz u palaču, pred vratima nazvanim„Sedam katova". Nalazio se tu veliki otvoren pro-stor, određen za vježbanje kalif ovih vojnika iodržavanje javnih svečanosti. Pod bedemima AlHamre bile su podignute drvene tribine za pu-bliku, a posebno za kalifa i njegove dostojanstve-nike, što se vidjelo po raznobojnim svilenim dra-perijama. Međutim, naroda je bilo toliko da jena juriš zauzeo sva mjesta pa su mnogi moralistajati.

Nekoliko dana ranije, dušobrižnici i prosjacikrstarili su gradom objavljujući posvuda da vla-dar pravovjernih upriličuje toga dana svečanu sa-hranu svoje ljubljene sestre, i da će tom prilikombiti smaknut i inovjerac koji ju je ubio. U odre-đeno vrijeme sjatio se čitav grad: muškarci, žene.djeca, starci — sve se to ispremiješalo u jednušarenu gomilu koja se stalno kretala i vikala. Saobližnjih planina spustili su se seljaci, a njihoveđelabe zemljane boje zapažale su se kao smeđemrlje među crvenom, bijelom, plavom ili naran-častom odjećom građana. Svi su prstom pokazi-vali na nekoliko četa plaćenika, dovedenih iz Ma-greba. U perčin skupljena kosa poigravala im je

348

po crnim ogrtačima koji su na leđnoj strani imaliutkan svijetli skrletni četverokut, a neki su nosilitamnomodru odjeću i lice im je bilo zastrto ko-prenom kao u žena. Onako zagonetni, sa štitovimaobloženim oslikanom kožom, doimali su se moždastrasnije i od samih maurskih konjanika pod bli-stavim šljemovima.

Čitav gornji grad bio je sišao u svečanoj od-jeći protkanoj srebrom ili zlatom, čime su se oso-bito isticali imami koji su već bili zauzeli mjestana tribini vrhovnog kadije. Gotovo posvuda vrz-mali su se dvorski robovi s prstenom u uhu, upad-ni zbog njihove odjeće kričavih boja, i nasmijanikao djeca čekali da priredba počne.

Vladalo je opće sajamsko raspoloženje. Sigurnida će tamo naći zahvalnu publiku, na vježbalištusu se pred početak priredbe bili okupili svi grad-ski zabavljači. Pelivani, pripovjedači koji svojedosjetke popraćuju isprekidanim udaranjem uuski bubanj, crni kosmati krotitelji zmija što sepomamno vrte mašući svojim opasnim štićenicama,pa akrobati savitljiviji i od samih zmija, kazivačibudućnosti s vrbovim košarama punim crnih ibijelih školjaka, pjevači koji nosnim glasom poputmujezina sriču odlomke iz korana ili pjevaju lju-bavne pjesme, stari sjedobradi pa jaci s kojih visicrno remenje a kreveljenje im izaziva buran smi-jeh, te nasrtljivi hitroprsti prosjaci — svi su onipodizali crvenu prašinu koja je mirisala na konj-sku balegu i slamu.

Između kruništa, nad samim ulaznim vratimaAl Hamre, pojavi se nekoliko ljudi. Na čelu im senalazio neki dugajlija u prugastoj narančastoj ha-ljini, a ostali su s poštovanjem skrstili ruke i, činise, čekali njegova naređenja. Oko golemog trgaodredi konjanika pod šiljatim šljemovima, ovije-nim bijelim trakama, zauzeli su svoja mjesta. Nakulama rode su spokojno drijemale na jednojnozi.

Za to vrijeme, u palači sultanija žene su podMoravminim grozničavim nadzorom dotjerivale

349

Katerinu koja je očito bila ravnodušna. Stajala jenasred odaje, okružena mnoštvom svilene odjeće,koprena, otvorenih škrinjica, bočica sa skupocje-nim mirisima i bez riječi puštala da je oblače, ne-pomična poput kipa. Jedino se čula vika uvijeknezadovoljne Moravme i srditi uzdasi služavki.

Dok se obraćala ženama koje su Katerinu odglave do pete odijevale zlatom, Moravma se doi-mala kao svećenica za vrijeme obreda. Papuče subile od fine kože ukrašene zlatom i smaragdima,dimije od zlatna muslina, a i košuljica koja joj jesputavala grudi, također od zlatna brokata. Ostaloje bio nakit: narukvice gotovo do mišica, teškikolutovi oko gležnjeva, ogrlica čiji su krupni sma-ragdi padali sve do grudi upola obnaženih dubo-kim dekolteom, i najzad, prekrasan, širok i težakpojas, pravo remek-djelo perzijskog zanatstva, op-točen dijamantima, rubinima i smaragdima, a ko-jim je Moravma sa strahopoštovanjem opasalamladu ženu oko bokova.

— Time što ti šalje ovaj pojas, gospodar otvo-reno pokazuje namjeru da se tobom oženi. Ovadragocjenost koju je za svoju suprugu bio naru-čio bagdadski kalif Harun-al-Rašid, pravi je bisernjegove riznice. Kad je palača u Bagdadu bilaopljačkana, pojas je za svoju miljenicu kupio kor-dovski emir Abd-er-Rahman II. Velikaš Rodriguede Bivar, nazvan le Cid, poklonio ga je svojojsupruzi đoni Ximeni, ali je nakon njene smrti opetbio otet. Sve su ga sultanije nosile na dan vjen-čanja . . .

Moravma ubrzo umukne, jer Katerina nijeuopće slušala. Već čitav tjedan živjela je poputmjesečara u nekakvu polubudnom stanju od čeganajprije Moravmu, a potom i cijeli harem spopadepraznovjeran strah. Neobičan i dubok san u kojije od hapšenja svoga muža zapadala svaku večer,najprije je Muhameda ljutio, a zatim ga dovodiou nedoumicu i neko nespokojstvo. Ništa nije mogloda je razbudi iz toga sna koji je trajao više sati,te se činilo da sama Alahova ruka sklapa zatvo-

350

renici vjeđe. Dakako, u početku su zaista sumnjaliu neku drogu, ali ničeg neobičnog nije se moglozapaziti u ponašanju mlade žene koju su inačestrogo nadzirali. Odatle je Muhamed zaključio daje to poruka s neba. U suprugu ubojice ne smijedirati sve dotle dok je njen zakoniti vlasnik uživotu, zato je već nakon treće večeri prestao daje traži. No prekomjerno praznovjerna Moravma,uz to kao prava Judejka sklona egzoteriji, nijebila daleko od toga da novu favoritkinju drži zaneobično biće. Njene dugočasne nijeme šutnje či-nile su joj se znakom da je opsjednuta nevidlji-vim bićima.

Istinu govoreći, Abou-al-Khayrova droga sveje čudnije djelovala na Katerinin mozak. Čitavedane živjela je u nekakvoj duhovnoj omaglici kojaje imala barem tu prednost što je potiskivala strahi ublažavala tugu. Da nije bilo toga, možda bi ipoludjela, toliko je naime bila nepodnošljiva po-misao da Arnauda muči glad, žeđ i nesanica uzloslutnoj kuli Al Hamre. Pa ipak, zabrinutaumrtvljenošću svojih ćutila, posljednjih dviju ve-čeri nije ni okusila ušećereno voće i samo se pret-varala da spava. Htjela je da na dan smaknućasve njene snage budu potpuno netaknute.

Moravma na kraju zacrni Katerini vjeđe iprekri je žarom, tako da je najzad ličila na ne-obična, tuđinskog kumira.

— Vrijeme je da krenemo.. — prošapta ipruži joj ruku da je izvede iz sobe.

No Katerina odbi pruženu ruku. Bila je uvje-rena da put kojim je krenula vodi u smrt, da jojje kucnuo posljednji čas i da je sav taj nakit nanjoj samo žrtveni ukras. Domalo će udarcem bo-deža prištedjeti Arnaudu duga i ogavna muče-nja, a onda će oružje okrenuti protiv sebe i svemuće biti kraj. Duše će im se zajedno vinuti u toploplavo nebo, prema suncu što će uskoro zaci za onesjenovite planine, i zauvijek će se sjediniti oslo-bođene bola, sumnje, ljubomore, dok će u rukamanjihovih krvnika ostati tek kukavna nepomična

351

tijela. Kad se sve uzme u obzir, da, to je sretandan, jer ni ona, a bez sumnje ni Arnaud, ne teževiše ni za čim doli za vječnim počinkom.

Kad se buduća sultani ja, okružena ženama iu pratnji mnogobrojnih eunuha pojavila pred tri-binom, kalif i njegova svita već su bili zauzelisvoja mjesta. Bezbrojni zabavljači svjetine prestalisu da izvode šale, no još nije zavladala tišina.Do krajnosti uzbuđen narod brbljao je poput jatarazdraženih svraka. Njegovu pažnju zaokupi načaspojava favoritkinje. Među tim ljupkim ženamapod plavim, ružičastim, šafranastim ili zelenka-stim žarovima ona se doimala nekako uzvišeno inedokučivo, a pod naborima njene zlaćane ko-prene vidjelo se kako blistaju dragulji. Katerinase šutke zaputi prema tribini i sjedne na mjestonešto niže od kalifova. Sjedište je bilo podstav-ljeno svilom a nekoliko ga je stepenica dijelilo odimproviziranog mjesta zbivanja.

I Muhamed je šutke gledao kako mlada ženaprilazi te nervozno gladio bradu. Pogledi im sesretoše, no on prvi ponikne kad u Katerininimočima opazi divlji bljesak. Od toga se namršti paonda zagleda u skupinu mladih berberskih pje-vača koji su se upravo pojavili uz zvukove neketugaljive pjesme. Obučeni u duge bijele haljine,krcati nakita i naličeni poput djevojaka, a okostruka i čela opasani crvenim svilenim uzicama,ti lijepi efebi imali su prefinjena lica, čeznutljiveoči i tajanstven osmijeh. Hitro poskakujući, raz-bludno su se njihali u bokovima te neobičnim ivrlo složenim pokretima oponašali sam ljubavniakt. Jedni su otegnuto pjevali iz glave prateći seoporom svirkom svojih instrumenata, dok su drugiudarali sebi takt pucketajući bronzanim kastanje-tama.

Ti dvosmisleni plesovi smučiše se Katerini iona okrenu glavu, zbog čega je mladi plesači po-gledaju s mržnjom. Nije mogla da podnese njihoveizvještačene pokrete ni njihovu mekoputnu žen-stvenost na toj posmrtnoj svečanosti. Jer to je za-

352

ista bilo svetkovanje smrti. Gomila se i okupilazato da vidi krv. Odjednom, s kraljevske džamijeoglasi se zlokobno udaranje bubnjeva. Njihovatutnjava zagluši i plesače te se zadihani bace nazemlju i ostanu nepomični, a zamre i njihova ras-pojasana svirka. Polako se na palači otvore vratai svečana povorka krene. Naprijed su išli sviračii bubnjari, a za njima dvadeset robova s nosilj-kom na kojoj je bilo položeno Zobeidino tijelo,balzamirano i prekriveno dugom grimiznom kopre-nom. Pratila ga je cijela četa svećenika u bijelimhaljinama, a za njima su išli crnci eunusi, predvo-đeni gorostasnim Sudancem bronzane puti, kojije u znak žalosti nosio sablju s oštricom nadolje.

Pojava njene neprijateljice razbudi Katerinuiz prezrive ravnodušnosti u koju je bila zapala.Zobeida je bila mrtva, no njena je mržnja još ži-vjela i Katerina ju je osjećala na sebi. Hladanbijes obuzme je kad ugleda ukočeno tijelo kojemuće do nekoliko trenutaka morati žrtvovati Arna-uda, a zatim i samu sebe. U međuvremenu, robovisu položili nosiljku na nekakav oniski stol predtribinom. Kalif, a za njim se povede Banu Saradži mnogi dostojanstvenici, ustane i zaputi se daoda posljednju počast posmrtnim ostacima svojesestre. I opet Katerina htjede da skrene pogled,no nešto je od toga odvrati. Ona osjeti kako jenetko uporno promatra i instinktivno se okreneu tom pravcu. I zaista, među kalifovom pratnjomugleda Abou-al-Khayra. Visoki i plećati kapetanmaurske garde sve je dotad zaklanjao nježnu pri-liku njena prijatelja. Pod svojim omiljenim ve-likim turbanom narančaste boje liječnik ju jenetremice promatrao, a kad im se pogledi najzadsretoše, Katerina primijeti kako joj se krišomnasmiješio i glavom dao znak da slijedi njegovpogled. Među svjetinom stajao je u prvim redo-vima dugonja Gauthier i skrštenih ruku uspješnoizigravao znatiželjnika. Još uvijek s vrtlarskompregačom i nekakvim čunjastim pustenim šeši-rom nabijenim na oči, doimao se mirno i sabrano,

23 Katerina, knjiga V 353

kao da je došao na veselicu, a ne na pogubljenje.A onda Abou-al-Khayrov pogled skrene na

jednu grupu maurskih konjanika, među kojimaKaterina, ne baš lako, prepozna Jossea pod šlje-mom s dugim pozlaćenim šiljkom. Suncem opa-ljen kao i drugi, lica obrasla u crnu bradicu, držaose u sedlu sigurno i uspravno, te je s kopljem uruci izgledao isto tako divlje i ratnički kao i nje-govi drugovi. Ničim se nije od njih razlikovao iKaterina se začudi lakoći kojom je bivša skitnicaigrala svoju ulogu. Prividno, uopće se nije zani-mao za ono što se oko njega događa i pazio samoda mu konj bude poravnat s ostalima. Životinjaje zaista bila krajnje nemirna, propinjala se i dajahač nije bio spretan, sigurno bi došlo do meteža.

Kad vidje svoja tri prijatelja, Katerina seopet ponada. Znala je da su hrabri, odani, spremnina sve samo da spase nju i Arnauda, i ta njihovaodlučnost uli joj novu snagu. Zar smije očajavatipored takvih ljudi?

Čim stigoše posmrtni ostaci princezini, započedugotrajna ceremonija. Najprije uslijedi pjevanje,zatim obredne igre pa bekonačno dug govor jed-nog impozantnog starca snježno bijele brade, kojije bio visok i suh kao topola zimi, a pod gustimbijelim obrvama blistao mu fanatičan pogled. Ka-terina se odmah dosjeti da je to vrhovni kadija,a kad on uze zazivati srdžbu Alahovu i kalifovuna inovjerca koji se usudio dići svoju bezbožnuruku na Prorokova potomka, ona zarine sebi nokteu dlan. Kad je nakon posljednjeg prokletstva naj-zad ušutio, Katerina shvati da je Arnaudu i njojkucnuo posljednji čas. Iskra nade koju su svojimprisustvom bili upalili njeni prijatelji opet seugasi... Što mogu njih trojica protiv tolikog mno-štva? Tu su svjetina, dvorjanici, vojnici... i to-lika mržnja na krivo vjernika, tako zvjerska ra-dost što mu se bliži kraj. Preostao je jedino Bog.Katerina se u duhu obrati Gospodu, Bogorodici uPuyju, svetom Jakovu u Compostelleu i uputi imkratku, ali žarku molitvu.

354

— Daj mi još malo snage, Bože — preklinjalaje. — Samo toliko snage i odvažnosti da moguzamahnuti bodežom!

Gore, na bedemu, bubnjevi su opet počeliudarati. Katerina pretrnu. Njihovo sporo udara-nje učini joj se zlokobnim, kao da u njemu čujekucanje srca koje tek što nije stalo. Baš toga časakalifovi su krvnici dva po dva stali izlaziti izpalače. Bili su impozantni, mišićavi, crni kaougljen. Na njima su bile košulje zavrnutih rukavai široke žute dimije s crvenim vezom. Nosili susvu silu neobičnih naprava, od kojih Katerinaproblijedi, i lančano se porazmjestili oko zborištapotiskujući nagrnulu svjetinu s kojom su stražariteško izlazili na kraj. Istovremeno, jedna skupinado pojasa golih robova žurno je pred Muhame-dovom tribinom podizala prostrano onisko strati-šte zabivši po sredini drveni križ sličan onom je-ruzalemskom, samo nešto niži, kako bi krvnicimogli na njemu mučiti osuđenika. Nisu zaboravilidonijeti i posude sa žeravicom u koje su mučiteljiodmah zavukli raznolike željezne šipke, štipaljkei kliješta. Očarana je gomila bez daha pratila tekobne pripreme, a onda bučno pozdravila dolazakjednog gorostasnog pogrbljenog crnca, suhog po-put ebanovog drveta. On je prilazio polako, nosećio ramenu vreću u koju će nakon smaknuća turitipogubijenikovu glavu i pokazati je kalifu prijenego bude zabodena na kuli Palače pravde. Bioje to Bekir, zapovjednik krvnika i uvažena osoba,što se vidjelo i po njegovoj odjeći od grimizne,srebrom izvezene svile. On se dostojanstveno pognena stratište, ukruti se pa skrstivši ruke uze dačeka osuđenika.

Bubnjevi se opet oglase. Katerini se učini daće se pod žarom ugušiti. Ugrize se za ruku samoda ne bi kriknula, toliko su joj živci bili napeti.Pogledom je izbezumljeno tražila Abou-al-Khayra,no liječnik je oborio glavu i činilo se kao da spava.Izgledao je tako nemoćan i usamljen među onimprenadraženim ljudima da je Katerinu spopao

M* 355

strah. Hoće li on i druga dvojica nešto poduzeti?Bila bi to ludost jer bi svi zaglavili. Zaista nemasmisla . . . Ne! Pametnije je umrijeti. Ali smjesta!Ona se zagleda u gomilu.

A dolje, Gauthier je stajao nepomično kaokip. Katerina ga u takvom položaju vidje i ondakada vrata na Al Hamri škripnuše i po treći put.Podno ružičastih zidina, između vratnica okova-nih željezom, upravo se pojavio osuđenik.

Nesposobna da se obuzda, Katerina skoči nanoge i krikne od užasa. Blijed i gotovo gol, izuzevneke prnje oko bokova, Arnaud je pod teškimokovima teturao na suncu kao pijan. Iako su muruke bile vezane na leđima, lice obraslo u bradua pogled zbunjen, ipak se očajnički upinjao da uovom posljednjem trenutku izgleda dostojanstve-no. No onda se spotakne o jedan kamen i padnena koljena. Čuvari ga opet podignu na noge. Ne-sanica i glad učinili su svoje, pa su stražari moraliosuđenika podržavati dok je silazio kosinom.

Moravma se uhvatila za Katerinu i očajničkipokušavala natjerati je da sjedne, no mlada žena,ukočena od užasna bola, ništa nije čula ni vidjeladoli ono visoko, suncem opaljeno tijelo koje suMauri vodili na mučenje. U međuvremenu, Muha-med je smrknuto gledao Katerinu i nije s njeskidao očiju. Moravma joj šapne:

— Preklinjem te, Zorina Svjetlosti, saberi se.Gleda te gospodar.

— Neka gleda! — promrsi mlada žena. — Zarje to važno?

— Njegov gnjev može da se još jače sruči naosuđenika . . . — sa strahom izgovori stara Židov-ka. — Vjeruj mi! Ti ga otvoreno izazivaš. Moguć-nici se znadu okrutno osvetiti za nanesena poni-ženja. Znaju to dobro ljudi moje rase.

Katerina ne odgovori, ali uze to na znanje.Šta onda ako joj u svom bijesu kalif uskrati obe-ćanu milost i spriječi je da svom ljubljenom skratiužasne muke što ih daju naslutiti ogavne spravekrvnika? Ona se polako spusti na sjedište, no či-

356

tavo joj je tijelo nervozno podrhtavalo. Imala jeutisak da umire i svjesno se stala boriti protivnesvjestice. Sva se pretvorila u oči i uprla ih učovjeka koji je odlazio u smrt.

Već su ga krvnici podigli na stratište i na-tjerali da se raširenih ruku nasloni na križ. Istogatrena nešto zvizne zrakom. Svjetinom se prolomipljesak, a Arnaud muklo zastenje. Pred kalifovomtribinom stajala su dva strijelca i odande đa-volski vješto odapeli svoje strelice koje su se Ar-naudu zabile pravo u dlanove i tako ga prikovaleza križ. On problijedi i leden znoj poteče mu licem.Žene dočekaju prizor histeričnim „iju"!... „ju"!dok je sunce na zapadu oblačilo nebo grimizom.Katerina skoči na noge i krikne. Jedan od krvnikaupravo je iz žerave izvukao usijanu željeznu šipkute, ohrabren oduševljenim povicima gomile, staoprilaziti osuđeniku.

Katerina se bijesno ote iz ruku Moravme,koja uzalud pokuša da je zadrži, i otrča pravoMuhamedu. Svjetina naglo ušuti, a krvnik izne-nađeno zastade. Što hoće ta raskošno odjevenažena s kojom će se, kako je čitav grad govorio,kalif još iste večeri vjenčati? Katerina vikne pro-dorno i s optužbom u glasu:

— Zar je to, kalife, ono što si mi obećao?Zašto ne ispuniš zadanu riječ ukoliko uopće znaššto to znači?

Govorila je francuski trudeći se još jednomda poštedi čovjeka od kojega zavisi i njena i Ar-naudova sudbina. Ako ga pred njegovim narodomponizi, posljedice će, svakako, biti strašne... Nokalif se dobroćudno nasmiješi i zubi mu zablistaju:

— Htio sam samo vidjeti kako ćeš reagirati,Zorina Svjetlosti. Smiješ izvršiti ono što sam tidopustio, dakako, ako to želiš . . .

On ustade i zapovjednički pogleda svjetinukoja je čekala:

— Čujte svi, o vjerni podanici Granade! Ženakoju vidite preda mnom postat će još večeras mo-jom suprugom. Njoj sam poklonio svoje srce, a za

357

svadbeni dar i povlasticu da vlastitom rukom zadasmrt ubojici moje ljubljene sestre. Pravo je daubojice jedne žene i umre od ženine ruke!

Negodovanje pučanstva potraja samo časak,jer su pred tribinom strijelci već bili napeli svojelukove. Kad govori kalif, protivljenja ne smijebiti.

Molećivi Katerinin pogled potraži Abou-al-Khavra, no liječnik se nije ni micao. Jasno sevidjelo da spava, i srce mlade žene ispuni se gor-činom: napušta je u presudnom trenutku. I on jepoput drugih, život mu je miliji od prijateljstva .. .

Međutim, priđe jedan rob, klekne i podigneprema njoj zlatan poslužavnik na kojemu je zlo-kobno blistao bodež Montsalvvjevih. Katerina ganekako s užitkom pograbi, navikla da joj se u po-trebi nađe pri ruci. Najzad, on će osloboditi i njui Arnauda.

Ona se ponosno uspravi, osine Muhameda bi-jesnim pogledom, a onda izazovno strgne sa sebezlaćani zar i otkrije lice:

— Ne zaboravi, sultane, da ja nisam ni tvojenarodnosti ni tvoje vjere!

Zatim se dostojanstveno okrene i ponosno za-puti ka stratištu. Naprijed! Kucnuo je najznačaj-niji trenutak u životu. Začas će se njena duša pri-družiti Arnaudovoj pa će se, tako sjedinjene, za-jedno vinuti u zlaćanogrimizno nebo, laganije iod onih crnih ptica što su se gore iznenada poja-vile .. . Svjetina je šutjela, i nehotice opčaranalijepom ženom koja, eto, prilazi raspetom čovjekuda mu zada smrt. .. Rijedak je to i veličanstvenprizor za tako uljuđen i prefinjen narod i, sva-kako, vredniji od divljačkog uživanja u tuđimmukama.

Ali, raspeti Arnaud podigne glavu. Sasvimpri svijesti i potpuno sabran, on najprije pogledaKaterinu a zatim kalifa.

— Ja odbijam takvu vrst milosti, o moćnisultane! Brza smrt koju mi tvojim dopuštenjemmože zadati ta žena, samo bi me obeščastila. Koji

358

bi vitez dostojan svoga imena pristao da umre odruke jedne žne? A još manje ako je ona njegovavlastita supruga. Jer, pored sramote nanesenemeni, ti bi i njenu savjest opteretio zločinom na-vodeći je da ubije vlastitog muža. Čujte me svi! —razlijegnu se gomilom snažan osuđenikov glas.— Ta svečano odjevena i zlatom okićena žena,koju vaš sultan večeras namjerava odvesti u svojuložnicu, moja je supruga i majka moga sina. Mo-jom smrću on je oslobađa svih obaveza. Znajtei to da sam Zobeidu ubio samo zato da nju za-štitim od mučenja i spriječim da je gnusni robovine uprljaju silovanjem. Ubio sam Zobeidu i timese ponosim, jer nije ni zaslužila da živi. No, ja od-bijam da umrem od ruke jedne žene. Odstupi,Katerino . . . !

— Arnaude! — molila je mlada žena izbe-zumljeno — Preklinjem t e . . . u ime naše ljubavi.

— Ne! Zapovijedam ti da se povučeš... i daživiš radi našeg sina!

— Da živim? Zar ne znaš da to ne mogu?Pusti da bodež sve dokrajči, inače . . .

Međutim, dva su stražara pratila mladu ženui već je pograbili za ruke. Muhamed je osjetio daće, pošto ubije Arnauda, i sebe usmrtiti. Njegovljutiti uzvik bio je nadjačan Arnaudovim glasomkoji je od bolova nešto oslabio, ali još uvijek od-zvanjao krajnje odlučno:

— Naredi krvnicima da priđu, o kalife! Po-kazat ću ti kako jedan Montsalvv dočekuje smrt!Neka Bog štiti moga kralja i bude milostiv mo-joj duši!

Već na izmaku snaga, Katerina se ničice bacina zemlju.

— Hoću da umrem s tobom! Hoću . . .Na jedan kalifov mig, krvnici se opet prihva-

tiše sprava za mučenje. Muževne riječi osuđeni-kove izazvaše komentare, čuđenje, gotovo saža-ljenje . . . A onda, iznenada, opet se sa bedemaAl Hamre začu udaranje bubnjeva.

359

Sve se glave podignu, svi se ukoče, jer bub-njanje koje se sada čulo, ni po čemu nije ličilona pređašnje. Bilo je silovito, brzo, u nekakvuludom ritmu. Istovremeno, s utvrda palače raz-legne se dernjava, plač, povici bijesa, zapomaga-nje, ali i pobjedonosno klicanje. Kalifov dvor inepregledna gomila preneraženo zastanu očeku-jući ni sami nisu znali što, jedino se Abou-al-Khayrstao najzad micati na tribini i zijevati ne osvrćućise na protokol...

Gotovo istog trenutka, Josse popusti uzdesvom usplahirenom konju, kojega je dotad s mu-kom obuzdavao, i natjera ga na stražare koji uneredu stanu uzmicati izazivajući opći metež.Gauthier kao da je samo na to i čekao. Obarajućisve oko sebe, on pobije stražare koji su održavalikordon a zatim pojuri ka stratištu. Gorostas jebio pobjesnio. Obuzet onim svojim poznatim gnje-vom koji ga je spopadao čim bi borba počela,začas je oborio Katerinine čuvare, zatim krvnike,pa čak i ljudeskaru Bekira koji se, ispljunuvši vla-stite zube, odjednom našao pod kopitima Josseo-vog konja. A ovaj se tako propinjao da su lubanjesamo prskale. Katerina sa zaprepaštenjem osjetikako ju je netko pograbio za ruku i stao vući.

— Dođi! — mirno će Abou-al-Khayrov glas.— Onamo te čeka konj.

Istovremeno, strgavši s nje zlaćanu koprenu,on joj preko leđa prebaci ogrtač koji je kao ne-kim čudom izvukao iz njedara.

— Ali.. . Arnaud?— Za njega će se pobrinuti Gauthier.I zaista, gorostas je upravo izvukao strelice

kojima je Arnaud bio pribit na križ, zatim opu-šteno tijelo kao zavežljaj prebacio preko ramenai već pojurio sa stratišta. Josse, koji je gotovo većobuzdao svoga konja, stvorio se odjednom prednjim vodeći za uzdu i jednog kulaša snažnih sapi,kao stvorena za borbu. Usprkos teretu koji je no-sio, gorostas spretno skoči u sedlo a onda ostru-gama podbode životinju. Kao vihor konj pojuri

360

kroz obezglavljenu gomilu ne štedeći u prolazunikoga.

— Vidiš da mu nismo potrebni — reče liječ-nik sabrano.

— A što se zapravo događa?— Ništa naročito! Svojevrsna mala revolu-

cija. Objasnit ću ti kasnije. U svakom slučaju, tre-nutačno smo zaposlili kalifa. A sada iskoristimoovaj čas dok nitko na nas ne obraća pažnju i kre-nimo.

I zaista, na poprištu je vladala opšta pometnja.Borba se vodila gotovo posvuda. Žene, starci, djeca,profesionalni zabavljači, ulični prodavači — sveje to bezglavno bježalo pred kopitima usplahirenihkonja. Dvorska straža borila se sa četom u crnoodjevenih i zakrinkanih konjanika koji su, ne znase otkud, iznenada banuli. Nisu bile pošteđene nitribine i Katerina opazi kako Muhamed uspješnoodolijeva napadačima. Povici bijesa miješali suse s jaucima ranjenika i samrtnim hroptanjem.Pod grimiznim nebom već su se pojavili lešinarikružeći sve niže.

Duša cijele pobune, vođa crnih konjanika,kojima se približilo i nekoliko zakrabuljenih ljudikoji su dotad njuškali među svjetinom, bio jevisok, koščat, tamnoput muškarac s turbanom uk-rašenim napadno velikim i lijepim turbinom. Uda-rao je mačem kao arhanđel osvetnik i skidao gla-ve kao klasove žita. Prije no što je uz pomoćAbou-al-Khayra uzjahala na konja i odjurila, Ka-terina je opazila kako je poginuo i veliki vezir.I njemu je zagonetni konjanik odrubio glavu azatim je hitro objesio o svoje sedlo.

Sa kraljeve džamije u Al-Hamri i dalje sečulo udaranje bubnjeva . . .

Gradom je zavladala panika. Dok se s Abou--al-Khayrom na konju probijala uličicama, Kate-rina je nailazila na prizore koji su podsjetili nanjeno djetinjstvo u Parizu. Posvuda se vodila borba

361

i prolijevala krv. Bilo je opasno prolaziti ispod te-rasa jer su s njih dolijetali najrazličitiji predmeti,a ponekad bi se u prestravljenoj gomili razabralastrašna prilika pokojeg od onih zakrabuljenih ko-njanika. Tada bi u svjetlu uljanice, jer se većstala spuštati noć, bljesnula sablja, a zatim bi us-lijedio samrtnički krik. Međutim, Abou-al-Khayrnije se zaustavljao.

— Požurimo! — stalno je ponavljao. — Možese dogoditi da prije vremena zatvore gradskavrata.

— Kamo me vodiš? — upita Katerina.—• U Alcazar Genil, kamo je Gauthier odveo

i tvoga muža.— Ali. .. zašto?— Strpi se još malo, rekao sam da ću ti sve

objasniti... Požuri!Sav taj metež, vika, opasnost — nisu mogli

da umanje Katerininu duboku radost. Ona je slo-bodna, a isto tako i Arnaud. Nestalo je groznogmučilišta, a njenu razigranom srcu kao da je topotkonja veselo udarao takt.

Najzad su potjerali u galop, ne osvrćući sena one koje su pri tom obarali. Začas su pojurilikroz južna vrata koja su, srećom, još bila otvo-rena, a onda pod njihovim kojima zatutnji most,prebačen preko bistre zapjenjene vode Genila. Us-koro pod jednom džamijicom s bijelom kupolomiskrsnu široka ograda i zelene krošnje drveća, apozadi njih dvije oniske zgrade s nekakvom ku-lom u sredini. Do njih je vodio trijem s lijepimvelikim stupićima. Neke sablasne prilike, vjero-jatno stražari, muvali su se pred ulaznim vrati-ma koja su se hitro otvorila kad je Abou-al-Khayr,zaklanjajući usta rukama, viknuo na jedan posebannačin. Konji s jahačima prosto ulete kroz vratai zaustave se pred stupovima trijema obraslograscvalim jasminom. Za njima se hitro zatvorei zamandale teška vrata.

Silazeći s konja, Katerina jednostavno padneu naručje Gauthiera koji je već bio dotrčao. Obu-

362

zet silnom radošću, on ze prihvati, gotovo ponese,zaboravljajući na uobičajenu suzdržljivost.

— Živi ste! — poviče. — I slobodni! Nekaje hvala Odinu i Thoru Pobjedniku koji su vasvratili k nama. Već danima premiremo od straha.

Ona će s nestrpljenjem i zabrinutošću:— Gdje je Arnaud?— Tu je. Pružaju mu pomoć.. .— Nije valjda . . .Ne usudi se da nastavi s pitanjima. Ta vidjela

je kako je Gauthier izvadio strelice iz prebitihruku, i krv koja je tada iz njih šiknula, i nepo-kretno tijelo Arnaudovo kad se Normanđanin nji-me uprtio.

— Ni govora! Samo je malaksao uslijed gu-bitka krvi. Umijeće gospodina Abou-al-Khayra do-bro će mu doći.

— Hajdemo k njemu! — reče liječnik sila-zeći s golemog konja tako nespretno da mu seturban čudno nakrivio.

Uzevši Katerinu za ruku, on krene za Gaut-hierom kroz jednu ogromnu dvoranu veličan-stveno ukrašenu intarzijama raznobojnih cvjetovai galerijom s malim nadsvođenim prozorima. Plo-čice od crna mermera sjale su na podu kao jezerou noći, a svuda uokolo bili su debeli sagovi svihmogućih boja. Nešto podalje, vidjela su se otvo-rena vrata odajice u kojoj je, na svilenom du-šeku, ležao Arnaud. Uza nj je stajala neka nepoz-nata žena i Josse, još uvijek u svojoj bojnoj op-remi. Videći Katerinu, Parižanin razvuče usta uširok osmijeh, no ona se ne osvrne ni na njegani na ženu, nego odmah klekne do svoga muža.

Bio je u nesvestici. Na njegovu nategnutu ivrlo blijedom licu oči su bile zatvorene i upale.Svileni madrac i sag na podu bili su uprljanikrvlju s njegovih ranjenih ruku, no ona je većprestala teći. Disao je isprekidano i jedva čujno.

— Mislim da će ostati na životu! — javi seneki ozbiljni, Katerini nepoznat glas.

363

Mlada žena okrene glavu i sretne pogled ne-obično crnih očiju. Pogledavši sada prvi put onukoja joj se obraćala, ona primijeti da je to mladai vrlo lijepa žena. Na njenom ponosnom licu bilisu išarani nekakvi neobični tamnomodri znakovi.Videći da je došljakinju to iznenadilo, žena se os-mjehne:

— Ovako su obilježene sve žene s VelikogAtlasa. Ja sam Amina. Pođi sa mnom, liječnik sesada mora pozabaviti bolesnikom. Abou-al-Khayrne voli da se žene upliću u njegov posao.

Katerina se i protiv volje nasmiješi. Najprijezato što je Aminina ljubaznost bila zarazna, a on-da i zbog toga jer su je njene riječi podsjetile naprvi susret s maurskim liječnikom. Bilo je to ukrčmi tik uza cestu što vodi u Peronne. Katerinai njen ujak Mathieu našli su ondje ranjenog Ar-nauda a Abou-al-Khayr ga je tada liječio. Poz-najući čudesnu vještinu svoga prijatelja, ona bezopiranja pođe za domaćicom, tim spremnije kadjoj Gauthier u prolazu napomene:

— Ja ću ostati pored njega . . .Dvije žene se udalje i sjednu uz kanal

kojim je posred vrta protjecala voda. S jedne idruge strane rasle su ruže, a vodoskoci su prpošnožuborili te začas nisi više osjećao ni umora nidanje sparine. Svileni jastuci boje okolnog cvi-jeća bili su poredani u kamenoj ogradi, a do njihveliki svijećnjaci od pozlaćene bronze i zlatni po-služavnici krcati slatkiša i svakodnevnog voća.Amina pozove Katerinu da sjedne pored nje poštoprethodno dade služavkama znak da ih ostave na-samo. Malo-pomalo ove se pod svojim prozirnimkoprenama izgubiše, neke u kući, neke u gustojsjeni vrta.

Neko vrijeme dvije su žene šut jele. Iscrpljenaonim što je upravo proživjela, Katerina je nesvjes-no uživala u tišini mirisavog vrta i vedrom mirukoji je izbijao iz njene susjede. Poslije užasnetjeskobe i smrtnoga straha od kojega joj se sto-

364

tinu puta činilo da će svisnuti, Arnaudovoj je su-pruzi izgledalo da se nalazi u raju. Nestalo jesmrti, straha, čak i zabrinutosti. Muž će joj bitispašen i izliječen... U to je bila sigurna.

Videći da joj je gošća utonula u razmišljanje,sultani] a malo počeka, a zatim reče obazrivo po-kazujući na poslužavnik:

— Mora da si umorna i iscrpljena. Odmarajse i jedi!

— Nisam gladna — odvrati Katerina smi-ješeći se. — No zanima me kako sam dospjelaovamo. Što se zapravo dogodilo? Kad si me takovelikodušno primila, valjda mi hoćeš to reći?

— A zašto da se prema tebi odnosim ne-prijateljski? Možda zato što te moj muž htio uzetiza svoju drugu ženu? Po našem zakonu može daih ima koliko god želi a . . . ako te zanimaju mojilični osjećaji, onda znaj da mi je već odavno rav-nodušan.

— Ipak se govori da se vrlo dobro slažete.— Prividno. Možda mu je zaista do mene sta-

lo, ali njegova nevjerojatna slabost prema Zobeidi,lakoća kojom se mirio s njenim raskalašnostimapa i zločinima, a išli su tako daleko da je poku-šavala i mene likvidirati, ubili su malo-pomaloljubav u mome srcu. Ovdje si dobro došla, ZorinaSvjetlosti, pogotovo otkako znam što si sve pre-patila. Plemenito je i lijepo kad se žena izlaže toli-kim nedaćama radi voljenog muškarca. Tvoja m?sudbina potresla, zato sam i pristala da Abou-al--Khavru pomognem u njegovu naumu.

— Oprosti što navaljujem, ali što se zapravodogodilo?

Veseo osmijeh otkri bijele Aminine zubiće.Ona svojim nježnim prstima dohvati lepezu odfina, zlatom oslikana palminog lišća i stade selagano hladiti.

— Ovog trenutka, plemeniti Mansour ben Ze-gris upravo pokušava oteti Muhamedu granadskiprijestol.

— Ali... zašto?

365

— Da bi osvetio mene. On, naime, vjerujeda sam na umoru. Ne, ne gledaj me tako — na-stavi Amina smiješeći se. — Ništa mi nije, ali,liječnik Abou je proširio vijest da je veliki vezir,koji je zbog Zobeidine smrti gotovo poludio odtuge, naredio da me otruju, kako bih moju ne-prijatelj icu mogla pratiti u carstvu mrtvih umje-sto da se veselim njenoj smrti.

— A Monsour ben Zegris je u to povjero-vao?

— Jutros je ovamo dojurio sav izvan sebe.Zatekao je moje služavke kako od tuge trgajusvoje žarove, sluge koji bolno nariču, a mene, op-ruženu na krevetu i blijedu kao smrt.

Ona načas ušuti da bi se nasmiješila Kate-rini, a onda će predviđajući njeno novo pitanje:

— Abou-al-Khayr je veliki liječnik. Iako meMansour pogledao tek izdaleka, nije ni načas po-sumnjao. Tada je i napad na Al Hamru bio od-lučen. Abou, koji dobro poznaje Mansoura, sa-vjetovao mu je da to izvede za vrijeme pogub-ljenja, jer će kalif, dvor i jedan dio trupa bititada izvan tvrđave. Tako je bilo i dogovoreno, pakad su bubnjevi s kraljevske džamije stali pozi-vati na uzbunu, Abour-al-Khayr je zijevanjem daoznak tvojim slugama. Ostalo ti je poznato .. .

Katerina je najzad shvatila. Abou je skovaozavjeru i upleo Mansoura kako bi se u općoj gužviomogućilo da osuđenik pobjegne.

— Neka je hvala Bogu — uzdahne ona —koji je mome mužu dao snage da izdrži sve onemuke i ostane na životu!

Katerina za svojim leđima začuje tanki li-ječnikov glas okrene se. Abou-al-Khayr je upra-vo bio oprao ruke te spuštajući zavrnute rukaveprišao i sjeo pokraj njih na jastuke.

— Nije ni bio toliko slab koliko si pretpostav-ljala, ili se moglo zaključiti iz njegova držanja,draga prijateljice. Moralo se nekako zavaravatitamničare. — reče on nježno hvatajući vršcima

366

prstiju jedan kolačić s kojega se cijedio med ipojede ga ne prosuvši ni kapi.

— Kako to mislite? — upita Katerina instink-tivno prelazeći na francuski.

— Da, nije mnogo jeo, ali je dobijao neštovode zahvaljujući Josseu koji se u Ghafaru smje-njivao na straži. I što je najvažnije, mogao je daspava. Kako ti je u posljednje vrijeme prijaloslatko od ruža?

— Izvrsno! No mislila sam da je stražarimabilo izričito naređeno da pod svaku cijenu one-moguće zatvoreniku spaljivanje i da je vrhovnikadija poslao vlastite ljude neka to provjere.

Abou-al-Khayr se nasmije.— Kad čovjek spava tako čvrsto da ga nitko

i ništa ne može probuditi, a vi dobijete zadatakda ga u tome spriječite, najbolje je da stvar za-bašurite, ako ne želite da vas kazne ili vam senarugaju. Kadijinim ljudima draga je vlastita kožakao i svakom smrtniku. Tvoj je suprug spavaopune tri noći.

— Ta nije valjda i on dobijao slatko odruža?

— To ne, ali mu je sredstvo za spavanje do-nosio Josse u sitnom mješčiću vode, skrivenompod turbanom. Naravno, time mu nije mogao sa-svim utažiti žeđ, no bilo je dovoljno da mu sene pomuti pamet.

—- A kako mu je sada?— Spava, a uza nj je Gauthier. Dao sam mu

kozjeg mlijeka s medom, a zatim ponovo sredstvoza spavanje.

— Ali. . . njegove ruke?— Ne umire se od prebijenih ruku ako se

krv na vrijeme zaustavi i rane odmah počnu li-ječiti. A i ti bi se morala odmoriti. Ovdjeste sigurni ma kakav bio ishod borbe.

— A tko će pobijediti?— Tko to može predvidjeti? Mansourov udar

bio je izveden na brzinu. Istina, prednost mu jebila u iznenađenju a i njegovi pustinjski ratnici

367

najhrabriji su na svijetu. No njih je malo, a kali-fovih stražara ima bezbroj. Dakako, više od polagrada je uz Mansoura.

— Ali, ako jedan od njih pogine? — upitaKaterina s instinktivnim strahom. — Zar ste mrž-nju među tim ljudima raspirili samo zato da nasspasite? Zaslužujemo li da se zbog nas žrtvujutoliki ljudski životi?

Amina blago i nekako utješno položi rukuna Katerinino rame.

— Između moga rođaka Mansoura ben Zeg-risa i vladara pravovjernih rat nikad i ne pre-staje. Plane zbog s i tnice. . . a onda se na nekovrijeme prekine. Ponekad se kalif mora udaljitikako bi gradu ostavio vremena da se umiri. Doklegod bude živ, Mansour neće moći osvojiti prijestol.To ne bi dopustila u lema 1 . . .

— No bude li Mansour pobijeđen, što će ses njim dogoditi? — opet upita Katerina i neho-tice zainteresirana tim čovjekom, okrutnim i krvo-ločnim, doduše — ta nije li pred njenim očimaodsjekao Banu Saradžu glavu? — ali kojemu iona i muž duguju život. Imala je utisak da jesaučesnik u prevari kojoj je on bio žrtva.

Abou-al-Khayr slegne ramenima i opet se po-služi kolačima.

— Ne brini! Nije on tako glup da bi se daouhvatiti. Nismo prekomjerno izložili njegov život.Bude li pobijeđen, pobjeći će preko mora, u Fez,gdje ima palaču i posjede, a onda će se do ne-koliko mjeseci vratiti s novim snagama, drskijinego prije. I sve će početi iznova. No, ovaj putmorat će se čuvati Banu Saradža. Zbog Zobeidinesmrti upola je poludio.

— Veliki vezir je poginuo — reče Katerina.— Vidjela sam kako mu je neki crni konjanik skrupnim rubinom na turbanu odsjekao glavu, azatim je objesio o svoje sedlo.

') Ulema je naziv za muslimansko učeno svećen-stvo.

368

Ona sa zaprepaštenjem opazi kako se Abou--al-Khayrovo lice ozarilo radošću.

— Mudrac je rekao da je ružno veseliti sesmrti svoga neprijatelja... ali moram priznati daza Aben-Ahmed Banu Saradžom nikako neću pla-kati.

— Da je kojom srećom — uplete se sultanija siznenadnom žestinom — Mansour istovremeno mo-gao pobiti i cijelu njegovu obitelj! No čini se dase ta čeljad množi kao kunići...

— Zadovoljimo se onim što jest i nadajmo sed a . . .

Riječ mu iznenada prekine jaka lupa na ulaz-nim vratima. S druge strane visokoga zida čulisu se povici i dozivanja. Opet uslijedi ono neo-bično glašenje kao u ćuka, kojim je maloprije iliječnik bio najavio svoj dolazak. Robovi smjestapotrče. Golema, bronzanim zakovicama učvršćenavrata okrenuše se bez škripe na svojim šarkama,no ljudi koji su ih otvorili jedva su uspjeli odsko-čiti u stranu kako ih ne bi pregazila jedna grupazakrabuljenih konjanika što su poput vihora ule-tjeli u dvorište. Predvodio ih je onaj čovjek srubinom, i Katerina odmah skrene pogled u stra-nu. Naime, o unkašu njegova sedla još je visilavezirova glava sa zatvorenim očima. Ne pokazu-jući ni najmanjeg iznenađenja, Amina ustane, po-krije se svojim blijedoljubičastim, zlatom izveze-nim žarom, te nepomično zastane pored jednoggrma ruža. Kad je ugleda, crni konjanik osta kaoukopan. Pod njegovim tankim brčićima Katerinazapazi lijepa, ali okrutna usta, a na licu, mršavukao u nevesele ptice, dva divlja oka.

Mansour ben Zegris prosto se svali s konjai zaputi k Amini poput automata. Na tri korakaod nje, on se zaustavi i najzad progovori:

— Živa si? Kakvim čudom?— Spasio me Abou-al-Khayr — mirno od-

vrati sultanija. — Velik je to liječnik. Jedna odnjegovih droga nadjačala je otrov.

24 Katerina, knjiga V ggg

— Alah je velik! — uzdahne Mansour s tak-vim zanosom da Katerina jedva suspregne smi-ješak. U tom ratniku fanatična lica kao da jebila dobra mjera naivnosti. Očito, moglo mu sese velikom lakoćom štošta nabajati. To, dakako,ne znači da Abou-al-Khayr nije zaista uživao ve-lik ugled.

No već su se crne oči Mansourove zagledaleu Katerinu iako je mlada žena, po vodeći se zaAminom, zakrila svoje lice. Neobičan izgled ne-znanke nesumnjivo je iznenadio tamnoputog vi-teza jer on upita:

— Tko je ta žena? Nikad je nisam vidio.— Jedna bjegunica! Bijela Muhamedova fa-

voritkinja. Dok si se ti borio, liječnik Abou omo-gućio je bijeg njoj i njenu mužu, onom osuđenikukoji je ubio Zobeidu.

Na Mansourovu licu moglo se pročitati ne-skriveno iznenađenje. Očito, on ništa nije znao oKatarini i Arnaudu.

— Kakva je to sad priča? Što sve to ima daznači?

Katerina osjeti kako se pod svojim upola pro-zirnim velom sultanija smiješi. Sasvim sigurno,ona je poznavala i najskrivenije reakcije svogazakučastog obožavatelja i poigravala se njime s ne-vjerojatnom lakoćom.

— To znači — odvrati ona nekako dosto-janstveno — da se kalif spremao da prekrši svetizakon i otme tuđe dobro. Ova je žena, izlažući sevelikim opasnostima i patnjama, došla iz svojedaleke franačke domaje da oslobodi svoga mužakojega je Zobeida držala kao zarobljenika. No nje-na je ljepota izazvala Muhamedovu pohotu. Fra-nački je vitez ubio Panteru zato da svoju supruguspasi od smrti koja joj je prijetila.

Neosporno, njegovi zaključci bili su vrlo jed-nostavni: tko god je kalifu neprijatelj, njemu jeobavezno prijatelj. Pogled mu se razvedri i bljes-ne simpatijom.

— Gdje je franački vitezh'— upita.

370

— Ovdje. Liječnik Abou pružio mu je Pomoć.Sada spava.

— Mora bježati. I to još noćas.— Zašto? — upita sultanija. — Tko će ga

ovdje tražiti?— Kalifovi vojnici. Muhamed je pobjesnio kad

je saznao za smrt onoga psa čija glava visi omom sedlu, a pogotovo kad je vidio da su umaklifavoritkinja i ubojica njegove sestre. Noćas ćepretražiti svaku kuću u Granadi, a i ljetnjikovceu okolini... Neće poštedjeti ni tvoj dom, prin-cezo!

2ivnihni sultanijin pogled malo se smrači.— Dakle, tvoj je pokušaj propao?— A što si drugo mogla pomisliti kad si me

ovdje ugledala? Da ti možda donosim kalifovukrunu? Ne, mojim je ljudima potrebna okrepa, ai ja prije bijega moram nekako prikupiti snagu.Moja je palača već u rukama neprijatelja. Sretansam što te nalazim živu, no moram bježati. Akotvoji štićenici žele Muhamedu umaći, treba da jošnoćas napuste Granadu jer ih kalif traži upornijenego mene sama.

Katerina je s opravdanim strahom pratila kra-tak razgovor između Amine i Mansoura. Svakomnjihovom riječi rastao je u njoj umor. Opet ćemorati bježati, ponovo se kriti . . . a pod kakvimokolnostima! Kako da njen ranjeni muž napustiGranadu, kad mu je Abou dao sredstvo za spa-vanje? Upravo htjede upitati sultaniju, no onapxogovori prva, s prizvukom srdžbe u glasu:

— Zar me opet ostavljaš, Mansoure? Kadaću te ponovo vidjeti?

— Tko ti priječi da ne kreneš sa mnom? Zaštoda ostaneš uz čovjeka koji ti je donio samo razo-čaranja i boli? Znaš da te ljubim i da te moguusrećiti. Veliki sultan obradovao bi se tvome do-lasku . . .

— On ne bi prihvatio brakolomnicu. Dok godbude Muhamed živ, morat ću ostati. A sada, po-

371

brini se da vas što prije razdvoji more. Kojimputem namjeravaš krenuti? Preko Motrila?

— To bi bilo najjednostavnije! No tamo ćeme najprije i tražiti. Ne, poći ću u Almeriju. Putje mnogo duži, ali princ Abdalah mi je prijatelj,a u luci me čeka i vlastita lađa.

— Povedi onda Franka i njegovu suprugu.Krenu li sami, Muhamedovi konjanici brzo će ihuhvatiti. Ovako, s tobom, imaju izgleda...

— Kakva? Ovoga trenutka sigurno već jureglasnici s njihovim opisom u sva pogranična mje-sta i luke.. . Ja ću se nekako izvući jer posvudaimam saveznike, prijatelje, sluge, ali, za njihovukožu ne bih dao mnogo.

Želeći Katerini uštedjeti neizbježna strahova-nja, Abou-al-Khayr se uplete:

— Čekaj malo, plemeniti Mansoure! Ti samopristani da ih povedeš, a ja ću se pobrinuti daih sakrijem. Pala mi je na pamet jedna misao.Uostalom, i ja ću s vama ako dopuštaš. Dokle godmoji prijatelji ne budu konačno izvan dometakalif ovih krvnika, ja se neću vratiti kući.

Liječnik je govorio s tako iskrenom veliko-dušnosti i istinskom plemenitošću da Mansour nijemogao odbiti.

Pa dok je Katerina iz zahvalnosti blago sti-skala ruku svome prijatelju, on promrsi:

— U redu! postupi kako si naumio, liječniceAbou, ali znaj ovo: ja odlazim iz palače već zapola sata. UPravo toliko je potrebno da se ok-rijepe moji ljudi i konji. Ne budu li tvoji šti-ćenici do tad spremni za put, ostat će ovdje. Toje sve!

Abou-al-Khayr se šutke nakloni. Mansour seokrene i zaputi k svojim konjanicima koji su,s uzdama u ruci, čekali pred vratima, nepomičnii smrknuti. On im uputi nekoliko riječi i oni setiho raziđu prostorijama za poslugu. Tada se li-ječnik obrati Katerini i Amini i reče:

— Dođite, ne preostaje nam baš mnogo vre-mena.

372

No, prelazeći preko praga Palače, Katerina senečega sjeti. Ona hitro otpaše čuveni Harun-al--Rašidov pojas i pruži ga sultaniji.

— Uzmi ga — reče — on pripada tebi. Niza živu glavu ne bih ga ponijela sa sobom.

Svojim nježnim prstima Amina najprije pri-jeđe preko golemih dragulja, a onda prošapta stugom u glasu:

— Kad sam se prvi put njime opasala, po-vjerovala sam da je to okov sreće . . . Kasnije samshvatila da je samo okov, i to vrlo težak. Večerassam se ponadala da će moji okovi najzad puknu-t i . . . Na žalost, još su tu, a ti mi donosiš i do-kaz. Ne mari! Svejedno ti hvala . . .

Dvije žene bile su već krenule za liječnikomu Aminine odaje, kadli se pojave dvije crne, vi-soke i snažne robinje upola vukući neku ženu ucrnini, koja se otimala kao furija.

— Zatekle smo je pred vratima! — izjavijedna robinja. — Vikala je kako želi vidjeti li-ječnika Aboua, za kojega su joj u njegovoj kućirekli da je ovdje . . .

— Pustite je — naredi Abou, a zatim ćeobraćajući se došljakinji: „Što hoćeš?"

No ova i ne odgovori. Upravo je prepoznalaKaterinu, a onda s radosnim povikom pojuri knjoj skinuvši svoj crni zar.

— Najzad sam te pronašla! Zar nisi bila obe-ćala da nećeš otići bez mene?

— Marijo! — poviče mlada žena s radošćui sa stidom, jer je, zaokupljena vlastitim jadima,bila zaboravila i nju i zadano obećanje. — Kakosi uspjela pobjeći i tko ti je pomogao da stignešovamo? — grleći je.

— Vrlo lako! Kao i drugi, trebalo je d a . . .da prisustvujem smaknuću. Ni začas nisam s tebeskidala očiju i vidjela sam kako si pobjegla s li-ječnikom. Na trgu je vladao takav metež da minije bilo teško pomiješati se s gomilom koja jebježala na sve strane. Stražari i eunusi imali suvažnijeg posla nego da paze na nas. Pošla sam

373

Abouovoj kući, u nadi da ću te tamo zateći, norekli su mi da je on otišao k bolesnoj sultanijiAmini, te mora da je u Alcazar Genilu. I tako,evo me tu! Valjda se ne ljutiš što sam došla? —doda mala s iznenadnom zabrinutošću. — Znaš,toliko sam željela da se vratim u Francusku! Netreba mi svila ni kadifa. Radije ću djeci brisatinos, kuhati i prati suđe, nego u onoj zlatnoj krlet-ki zijevati od dosade, okružena histeričnim žen-kama.

Katerina ne odgovori, nego opet zagrli dje-vojku i veselo se nasmije.

— Pametno si postupila i molim te da mioprostiš što nisam održala riječ. A nisam ni jasasvim kriva . . .

— Znam. No glavno je da smo opet zajed-n o ! . . .

— Kad budete gotove s uzajamnim ispriča-vanjem — u šali će Abou-al-Khayr — prisjetitese, molim vas, da vrijeme leti, a da Mansour nećečekati.

Glava petnaesta

MAGDALENA

Pola sata kasnije, četa koja se tiho iskrala izAlcazar Gćnila ničim nije ličila na onu što je,nešto ranije, pod zapovjedništvom strašnoga Man-soura bila onamo ušla. Tamnoputi konjanici zakra-buljena lica premetnuli su se u obične kalifovestražare, zamijenivši crne selhame bijelim bur-nusima. I sam Mansour predao je svoje zlatomizvezene haljine i bajoslovni rubin Amini, te obu-kao jednostavnu oficirsku odjeću. S vojnicima suse pomiješali Gauthier i Josse sa šljemovima na-bijenim sve do očiju i nisu se odvajali od no-siljke koja je sa spuštenim svilenim zavjesamaišla u sredini.

U nosiljci je ležao Arnaud još uvijek u ne-svijesti, a brižljivo su ga njegovali Abou-al--Khayr, Katerina i Marija. Dvije žene bile suodjevene kao služavke iz boljih kuća, pa dok jeranjenika Marija hladila lepezom, Katerina je nje-gove povojima zavite ruke držala u svojima. Jednamu je osobito gorjela od groznice, i Katerina jesa strahom zagledala u njegove zatvorene oči i,zasada, nepokriveno lice. Jer Abou-al-Khayrovamajstorija sastojala se u tome što je Arnauda obu-kao u raskošne ženske haljine, najdulje koje suse uopće mogle naći. Umotan u široke koprene odlakeg plavog satena sa zlatnim prugama, onako

375

u dimijama i sa izvezenim papučama na nogama,vitez je zaista ličio na staru bolesnu damu. Tasmiješna odjeća malo je razgalila Katerinu kojojsu živci bili prenapeti, a njihov nagli bijeg pret-varala u svojevrsno veseo izlet na kojemu i ljubavtreba da kaže svoje. No nadasve je bio važanodlazak, činjenica da napuštaju taj neobičan iopasan grad iz kojega su, još načas, imali takomalo izgleda da izađu. Zato, smještajući se naležaj u nosiljci, ona smireno upita Mansoura:

— Sto ćemo reći ako naiđu kalifovi ljudi?— Da pratimo staru princezu Zeinabu, baku

emira Abdalaha, vladara Almerije. Ona se vraćana svoj dvor, nakon posjete našoj sultaniji, svojojstaroj prijateljici.

— I oni će vam povjerovati?— A tko bi se usudio poricati? — prekide

ih Abou-al-Khayr. — Princ Abdalah je tako uv-redljiv da je i sam kalif, njegov rođak, neobičnooprezan kada s njim ima posla. Almerija je našanajvažnija luka. A prirodno je da, kao liječnik,i ja pratim ovu plemenitu gospu — zaključi onsmještajući se i sam u vozilo.

Sada je četa tiho jahala u noći, i samo sečuo prigušeni topot konja. U nedalekom gradu idalje je vladao metež. Sva su svjetla bila upa-ljena, na bedemima je u loncima gorjela vatra,pa je Granada u mraku svjetlucala kao golemiroj krijesnica. Slika koju je kroz razmaknute za-vjese Katerina promatrala s užitkom i nekakoslavodobitno, bila je prekrasna, no činila ju jestrašnom vika i buka što se razlijegala preko vi-sokih zidina. Ondje su se prolamali jauci, bičevisu udarali po leđima savijenim od straha, ljudisu umirali...

Do mlade žene dopre gunđavi Mansourovglas:

— Ono kalif sređuje račune. Ubrzajmo malokretanje! Ako me prepoznaju, morat ćemo se bo-riti, a samo nas je dvadesetak.

376

— Zaboravljate, gospodine, da smo i mi tu!— hladno će Gauthier koji je jahao sasvim uznosiljku, tako blizu da ga je Katerina mogladodirnuti samo da je pružila ruku. — Moj drugJosse umije da se bori, a ja slobodno mogu rećiza sebe da vrijedim za desetoricu.

Mansour odmjeri gorostasa svojim crnim oči-ma, a Katerina osjeti da se najzad razvedrio jerje smireno odgovorio:

— Onda recimo da nas ima trideset i jedan,i neka nas Alah čuva!

On ponovo ode na čelo male kolone kojaubrzo utone u mrak prostranog ladanja. SvjetlaGranade postepeno stadoše zamirati. Neupućenomegotovo nevidljiv, put se odjednom pretvori u str-minu, a kad zamakoše za jednu njenu liticu, gradza njima sasvim iščeze.

— Putovanje će biti mučno — primijeti Josses druge strane nosiljke. — Morat ćemo prelazitipreko visokih planina. No zauzvrat, tamo ćemose lakše moći braniti.

Odjednom, odsječna zapovijed prekine tišinunoći i četa se zaustavi. Katerina se odmah zabrinei razmakne zavjese, pošto prethodno sa zebnjompogleda u Arnauda. Na svu sreću, on je i daljespavao, neosjetljiv za ono što se oko njega zbiva.Kamenite strmine nestade i oni opet ugledašeGranadu. Jasno se vidjela i Aminina palača, gdjesu na kruništima bijelih zidina gorjele svjetiljke.Do Katerine dopre Mansourov glas u kojemu sei protiv njegove volje osjećala zabrinutost.

— Bilo je krajnje vrijeme. Pogledajte!Jedna četa konjanika u bijelim ogrtačima i

s bakljama u ruci koje su u noćnom povjetarcutreperile kao iskrice, u galopu je prelazila prekorimskog mosta i zaustavljala se pred vratima Al-cazar Genila, sva ovijena prašinom. U ruci stjego-noše ponosno se vi jala zelena kalifova zastava.Vojnici prosto ulete kroz teška rastvorena vra-t a . . . Katerinu podiđu srsi. Zaista je bilo krajnje

377

vrijeme. Da su se u palači zadržali samo još ne-koliko minuta, sve bi počelo iznova: strah, morai najzad smrt.

Opet se začu Mansourov glas:— Predaleko smo a da bi nas mogli opaziti.

Neka je blagoslovljen Muhamed, jer bi ih na sva-koga od nas sada bilo pet!

Katerina pomoli glavu kroz zavjese i obratise zapovjedniku:

— A što će biti s Aminom? Zar ona nije uopasnosti?

— Čega se ima bojati? Kod nje ništa nećenaći. Odjeća mojih ljudi već je zakopana u vrtu,a svaka bi njena žena i sluge radije sebi odsjeklijezik, nego da je izdadu. Pa ako Muhamed čaki posumnja da mi je pomogla, odbit će i samupretpostavku da je mogla i vama pomoći, i ništaneće protiv nje poduzeti. Narod je obožava, amislim da je i on još uvijek ljubi. Međutim —zaključi Mansour s iznenadnim bijesom — jednogće mi je dana morati prepustiti. Jer ja ću sevratiti, i to moćniji nego ikada. A tako mi Alaha,moj povratak označit će i njegov kraj. Toga danaću ga ubiti!

Tvrdokoran princ šutke podbode konja i stadese uspinjati prvim gorskim ogrankom. Četa bezriječi krene za njim, ali sada mnogo sporije iopreznije. U nosiljki je bilo mračno kao u rogu,a sparina tako mučna da Abou-al-Khayr razmak-ne i pričvrsti zavjesu.

—• Nema straha da će nas netko prepoznati,a moći ćemo disati — šapne on.

U polumraku, Katerina opazi kako mu za-blistaše zubi te shvati da se on smiješi, i to joj ulinovu snagu. Ona bojažljivo opipa Arnaudu čelo.Još uvijek je gorjelo, ali ne tako suho kao prije.Sada se orosilo kapljicama znoja, a počeo je i di-Sati dublje i pravilnije. Čvrsto je spavao. Osjetivšiu dnu duše tračak sreće, Katerina se šćućuri uzmuža i zatvori oči.

378

Do napada je došlo dva dana kasnije, usredplanine. Sunce je upravo izlazilo. Bjegunci su seopet bili uspjeli visoko nad dolinom Genila i kre-tali puteljkom uza sam rub dubokog klanca ukojemu se pjenušao potok. Zrak koji je u visiniGranade gotovo usijan, ovdje je bio znatno svje-žiji. Osjećala se blizina snijega, a puteljak kao dase htio probiti kroz jednu vrtaču okomitih stijenkinad kojima su se dizala tri visoka vrhunca. Man-sour upre prstom u najljepši od njih.

— Zovu ga Mulhacen jer se u njemu krijegrob kalifa Mulaja Hacena. Ondje mogu da živejedino orlovi, lešinari i ljudi čuvenog razbojnikaFaradža Jednookog.

— Dovoljno smo jaki da bismo se bojali jed-nog bandita — prezrivo će Gauthier.

— To ćemo još vidjeti! Kad Faradžu ustrebanovaca, on se ponekad stavi u službu kalifa, a tadaudružen s graničarima postaje vrlo opasan.

Posljednji kosi zraci sunca obasjavali su bi-jele burnuse i pozlaćene šljemove tobožnjih ka-lifovih vojnika, pa ih je lako bilo uočiti međucrnim hridinama. I zaista, odjednom se razležetako divlja i prodorna vika da konji stadoše po-srtati. Jedan od njih se prope i zbaci jahača kojise s jezivim krikom strmoglavi u duboki klanac.Odzad svake hridine iskoči pokoji čovjek, pa kaoda cijela gora oživi i sruči se na malobrojnu četu.Bili su to loše odjeveni brđani, gotovo u dronj-cima, no sablje su im sjale više i od njihovihoštrih zubi. U napad ih je, s užasnom dernjavom,poveo neki nagrđeni mršavko kojemu je za prlja-vim turbanom bio zataknut struk orlovih pera,a preko jednog oka nosio je zamazan povez.

— Jednooki Faradž! — viknu Mansour. —Okupite se oko nosiljke!

U rukama ratnika odmah bijesnu sablje. Ga-uthier potjera konja hoteći da se bori uz za-povjednika, a Josseu dovikne:

— Štiti nosiljku!

379

No zavjesa se na njoj razmakne i pojavi seArnaud, odgurnuvši prije toga Katerinu koja po-kuša da ga molbama zadrži.

— Konja mi dajte, i oružje! — povika.— Ne! — krikne Katerina — još nisi za bor-

b u . . . Odviše si slab.— Tko kaže? Zar misliš da ću skrštenih ruku

gledati kako ih oni pogani ubijaju? Vrati se unu-tra i ne miči se! — naredi joj osorno. — A ti,prijatelju Abou, pripazi da ne počini kakvu ludost.

S bijesnom nestrpljivošću on potrga plavekoprene u koje je bio umotan i ostane samo umuslinskim dimijama i prsluku, preuskom za nje-gova široka ramena.

— Konja i oružje, brzo! — vikne on opet.— Evo oružja — mirno će Josse pružajući mu

vlastitu sablju. — Vi ćete se bolje od mene poslu-žiti tom mesarskom sjekirom. A uzmite i mogakonja.

— A kako ćeš ti?— Ne brinite! Idem ja po onoga što je zba-

cio jahača.— Arnaude! — prestrašeno vikne Katerina.

— Preklinjem t e . . .No on je nije slušao. Već je bio u sedlu te

se podbovši životinju svojim golim petama, začasnašao uz Mansoura i Gauthiera koji su se bijesnoborili, jedan protiv desetorice. Njegov dolazak dje-lovao je kao grom iz vedra neba. Ta ljudina uženskoj odjeći koja je nasrtala jezivo kričeći, za-prepastila je neprijatelja, a Mansour se time oko-risti, jedva susprežući smijeh. Takav prizor za-nese i Katerinu pa se, zaboravljajući trenutačnostrah, i sama stade veselo smijati. U onim hlača-ma poput suknje Arnaud je zaista bio neoborljiv.No to potraje samo časak. Katerina se odmahsvali na jastuke i izgubljeno pogleda u Abou.

— Poludio je! — bzdahne Katerina. — Ka-ko će izdržati u toj borbi, a prije dva dana.. .

— Kroz ta dva dana, on je samo jeo, pio iodmarao se — odvrati liječnik prebirući zrna svo-

380

je krunice od jantara. Tvoj muž je izvanrednosnažan. Nisi valjda mislila da će, i ne trenuvši,slušati zveket sabalja. Divlji ratnički poklici unjegovim su ušima isto što i blagi zvukovi lutnjeili harfe.

— Ali... njegove ruke?— Rane se, kako si vidjela zatvaraju. Ako

mu iz njih opet počne teći krv, on zna da ću jeja zaustaviti.

Sa smijehom ohrabrenja, Abou-al-Khayr na-stavi da tiho zaziva Alaha i njegova proroka Mu-hameda za sretan ishod borbe koju je, nakon ča-sovite radosti, Katerina sada pratila sa zebnjom.Izgledalo je da banditima nema broja. Naviralisu kao mravi i sa svih strana nasrtali na Man-sourove konjanike, no ta čeda pustinje i VelikogAtlasa umjela su da se bore, bar isto tako dobrokao i planinski razbojnici. Okupili su se oko no-siljke kao neprobojan zid i Katerina se našla usredini kovitlaca u kojemu su sablje sijevale kaomunje. Malo podalje, Mansour, Arnaud i Gauthierborili su se poput lavova. Obarali su protivnikekao muhe. Katerina začuje kako se Arnaud smijei to je malo razljuti. Tek tamo je bio u svompravom elementu. „Nikada — pomisli ona s ogor-čenjem — nije bio tako sretan kao usred boja.Čak ni u mome naručju ne osjeća toliko zado-voljstvo."

Do nje dopre snažan, prodoran glas:— Nećeš mi umaknuti, Mansour ben Zegrise!

Čim sam saznao za tvoj bijeg, odmah sam shva-tio da ćeš nastojati stići u Almeriju ovim teškoprohodnim putem, i pao si mi ravno u klopku...

To je Faradž izrugivao svome neprijatelju.I taj je oniski čovjek bio opasan ratnik, pa se iz-među njega i Mansoura zapodjela okrutna borba.

— U klopku? — odvrati princ prezrivo. —Jako si umišljen. Znao sam da se zadržavaš uovim krajevima i ne bojim te se. No varaš se akose nadaš zlatu i dragom kamenju. Imamo jedinosvoje sablje . . .

381

— Zaboravljaš na svoju glavu! Kalif će mi zanju dati deset puta toliko zlata koliko ona teži inajzad ću se pobjednički vratiti u Granadu.

— Granadu ćeš pobjednički moći promatratitek onda kad ti glava bude trunula na njenimbedemima.

Nastavak prepirke izgubio se u zveketu oru-žja. Katerina se bila šćućurila uz Mariju pa suobje sa strahom pratile tok bitke.

— Ako nas opet uhvate — prošapta djevojka—• tebi se ništa neće dogoditi jer te Muhamedljubi... no mene će predati krvnicima i nabitina kolac.

— Neće nas više uhvatiti — odvrati Kateri-na s pouzdanjem koje ni sama nije osjećala.

Dan se brzo gasio i padine su počele tamnjeti.U suncu su se crvenjela još jedino snjegovita bila.U jednom i drugom taboru smrt je sijala prazni-nu. Ponekad se u općoj graji čuo očajnički krik,znak da se neki konj zajedno s jahačem strovaliou bujicu. Mansour, Arnaud i Gauther još uvijeksu se borili nanoseći zarobljenicima teške gubitke,dok je na strani bjegunaca palo samo pet ljudi.No borba nije prestajala. Već se stala hvatati inoć, a Katerina je od živčane napetosti zabijalasebi nokte u dlanove samo da ne počne vikati.Pokraj nje Marija je jedva disala uprijevši pogledu ratnike čiji bi poraz imao za nju kobne poslje-dice. Abou-al-Khayr se i dalje molio . . .

A onda, razlegnu se itsovremeno dva krika,jeziva i jednako bolna. Katerina prosto iskoči iznosiljke, zaboravljajući na svaku opasnost. Jednimsnažnim udarcem sablje, Arnaud je upravo rasje-kao glavu Faradžu Jednookom koji se srušio poputklade. No mlada žena jedva ga i pogleda, zao-kupljena stravičnim prizorom: Gauthier još uvi-jek u sedlu, ali s kopljem zabodenim usred grudi,strahovito je urlao. Kad im se pogledi sretoše,Katerina u očima svoga prijatelja pročita golemoiznenađenje, a onda se Normanđanin svali na zem-lju kao gromom oboren hrast.

382

— Gauther! — poviče mlada žena — Oh, Božemoj!.

Ona pritrči i klekne Pokraj njega, no Arnaud,koji je već bio sjahao i dojurio, makne je u stranu.

— čekaj! Ne dotiči ga!Kad na njegov poziv dotrča Abou-al-Khayr,

on samo nabere obrve, prignu se i rukom opipasrce gorostasu kojemu je iz usta tekao tanak mlazkrvi.

— Još je živ — reče liječnik. — Trebat ćevrlo oprezno izvući prokleto oružje. Hoćeš li tomoći dok ga ja budem pridržavao? — upita onMontsalvvja.

Umjesto odgovora, ovaj bez oklijevanja strgnepovoje sa svojih ranjenih ruku a zatim čvrstoprihvati koplje, pa dok je Abou oprezno razmicaorubove rane, Katerina je okrajkom svoje koprenebrisala krv koja se oko njih kupila.

— Sad! — reče liječnik — Ali polako, veo-ma polako! Naša neopreznost mogla bi ga usmr-titi.

Arnaud stade izvlačiti. Palac po palac ubojitooružje izlazilo je iz grudi... Katerina suspregnedah bojeći se da svaki slijedeći Gauthierov udi-saj ne bude i posljednji. Suze su je zasljepljivale,no ona ih je hrabro zadržavala. Najzad, kopljesasvim izađe i Arnaud ga ljuti to odbaci. S pomoćutampona što ih je Marija na brzinu napravila odplatna koje joj se u tom času našlo pri ruci, li-ječnik hitro zaustavi novu navalu krvi, prouz-rokovanu izvlačenjem oružja.

Oko njih je vladala tišina. Ostavši bez svogavođe, razbojnici su se razbježali, a Mansoru i nijebilo do toga da ih progoni. Preživjeli braniteljišutke su se vraćali i u krugu okupljali oko ranje-nika. Mansour mirno obriše svoju sablju prije nošto je zakači za pojas, a zatim se nagne nad ra-njenika. Kad srete Arnaudov pogled, on reče:

— Hrabar si ratnik, plemeniti inovjerče, noi tvoj je sluga junak. Ostane li živ, tako mi Alaha,

383

uzet ću ga za poručnika. Hoće li ti uspjeti daga spasiš, liječnice?

Abou, koji je svojom poznatom spretnošću iuz Katerininu pomoć razgolio ranjeniku grudi,s nevjericom odmahne glavom, a mlada žena pre-mre od tuge kad opazi da se on i dalje zabrinutomršti.

— Spasite ga! — molila je gorljivo. — Nesmije umrijeti... Ne takvi kakav je o n . . .

— Čini mi se da je rana preduboka! — tihoće Abou. — Uradit ću što budem mogao. No valjaga maknuti odavde. Ništa se ne vidi...

— Prenesimo ga u nosiljku — reče Arnaud.Neka me đavo odnese ako više u nju uđem!— Bos s i . . . i gotovo gol — prekine ga Ka-

terina — . . . . a još nisi ni ozdravio.— Ne mari! Uzet ću opremu nekog poginulog

borca. Odbijam da i dalje nosim ove smiješne žen-ske prnje. Zar se ne bi moglo upaliti kakvosvjetlo?

Još dašćući od borbe, dva ratnika stanu palitibaklje. Drugi, krajnje oprezno podignu Gauthierate ga, pod pažljivim nadzorom Aboua, prenesu unosiljku. Tamo su se pod madracima nalazili lije-kovi i hrana što ih je uvijek dalekovidni liječnikspremio prije polaska na put.

Snježni vrhunci sablasno su se isticali u noći.Podigao se i vjetar i stao zavijati klancem kaoranjeni vuk, a počela se osjećati i hladnoća.

— Moramo se negdje skloniti — začu se Man-sourov glas. — Kretati se po ovakvoj pomrčini uzrub provalija, isto je što i samoubistvo, a ni Fa-radževih se razbojnika više ne treba bojati. Hajte,momci, maknite te leševe s puta!

Dugo je Katerina slušala pljuskanje vode uzapjenjenoj bujici kojom su, sada združeni u smrti,i prijatelji i neprijatelji odlazili na svoje posljed-nje putovanje. Arnaud, koji se na trenutak bioizgubio, vratio se obučen od glave do pete. Nosioje bijeli burnus i na glavi šljem.

384

Na ledenom planinskom vjetru baklje su brzodogorijevale. Predvođena svjetlonošama, kolonas najvećim oprezom krene opasnim putom, a Man-sour, vodeći svoga konja za uzdu, pođe naprijedda potraži bilo kakav zaklon. Na začelju je sasvimsporo išla nosiljka kako bi ranjenik mogao mirnoležati. Potpomognut Katerinom i Marijom, Aboumu je neprestano pružao potrebnu njegu.

Na svu sreću, uskoro se pred njima ukazacrno ždrijelo jedne pećine, dovoljno široko da pro-pusti nosiljku s koje su prethodno bili ispregnutikonji. U nju se sklone i ljudi i životinje. Odmahupale vatru oko koje se svi okupe, a Arnaudu sepridruži i Katerina čim više nije bila potrebnaAbouu. Pošto Gauthieru previ ranu, liječnik mudade i sredstvo za spavanje, no groznica je raslai Abou nije skrivao svoje strahovanje.

— Možda će njegovo snažno tjelesno ustroj-stvo učiniti čudo — reče on videći da je mladažena istinski tužna — ali se u to ne usuđujemvjerovati...

Duboko potresena, ona sjedne uz muža i po-loži glavu na njegovo rame. On je nježno zagrlii ogrne svojim burnusom, a zatim joj se zagledau oči pune suzdržanih suza.

— Plači, mila — šapne joj. — Ne obuzdavajse. To će ti donijeti olakšanje. Znaš, ja shvaćamtvoju bol . . . Na trenutak, kao da je oklijevao,no onda je još jače privije k sebi i odlučno reče:„Nekada sam, sad ti mogu priznati, bio na njegaljubomoran . . . Njegova pseća odanost i upornonastojanje da te na svakom koraku štiti, išli sumi na živce... A onda, došlo je vrijeme kad sammogao hladno da rasuđujem . . . Bez njegove po-moći možda se više nikada ne bismo našli zajedno.Shvatio sam da griješim. Njegova ljubav prematebi bila je drukčija nego sam ja zamišljao. On teobožavao kao sveticu . . .

Katerina zadršće i osjeti kako joj srce za-mire. Pomamna noć u Coki iskrsne joj pred očitako vjerno i živo da je zapljusne val stida i gri-

25 Katerina, knjiga V 3gg

žnje savjesti. Dođe joj da se svega toga oslobodi,da odmah prizna kako joj je Gauthier bio ljubav-nik, kako je uživala u njegovu naručju.

— Arnaude — šapne ona — moram ti reći...On joj zatvori usta nježnim poljupcem.— Ne! Ništa ne kazuj . . . Nije sada vrijeme

za ispovijesti ili kajanja... Gauthier je još živ,a Abou će možda učiniti čudo u koje ni sam nevjeruje.

Pod širokim burnusom, njihova priljubljenatijela uzajamno su se grijala i Katerina u tomsigurnom i dragom okrilju nađe utjehu svojojojađenoj duši. Da mu sada sve prizna, što bi rekaoArnaud? Kako bi postupio? Naravno, odmah bije odgurnuo od sebe i srce bi joj se sledilo. A takose ugodno osjeća pokraj njega! — Oh, kako jesretna što mu se opet vratila snaga te je štitii ljubi kako samo on umije. Ona zanosno uzeizranjenu ruku svoga muža i poljubi je. Rane suse na njoj ponovo bile otvorile, no krv se sasvimosušila. OL

— Ljubavi moja... — prošapta ona — Takote ljubim!

On ne odgovori nego je stisne još jače, daju je skoro zaboljelo, i Katerina osjeti kako se boriprotiv napasne požude... Smrknuto je prelaziopogledom preko tajanstvenih i šutljivih lica Man-sourovih ratnika. Okupljeni oko vatre, sjedili sunepomično i zagonetno, a u svjetlu plamena, nji-hova mrka put poprimala je plavičast odsjaj. Nitkonije gledao supružnike. Oni koji su iz boja izašlinetaknuti, viđali su rane svojim drugovima, alinitko nije razgovarao. Svi ti ratnici još su podrh-tavali od tek završenog okršaja, ali, od djetinjstvanaviknuti na životne opasnosti, nisu gubili ni tre-nutka, nego su spokojno obnavljali izgubljenusnagu. Zar je itko mogao biti siguran da ga sli-jedeći boj ne čeka već u toku noći?

Neobična, gotovo nestvarna slika koju su onipružali mora da je već dugo progonila Katerinu.Ta noć usred planine bila je kao odmor u nekoj

386

pećini nastanjenoj divovima, onim duhovima izistočnjačkih priča što ih je slušala kod Fatime iu haremu.. . Uskoro se pored vatre stvori visokaMansourova pojava. Katerini nepoznatim jezikomon nešto prišapne svojim ljudima, zatim polakoobiđe vatru, priđe Arnaudu i sjedne. Jedan odslugu koji su ga pratili iznese pred njega datulei banane. Maur ih sa smiješkom uzme i ponudiviteza. Bio je to njegov prvi znak pažnje, no njimeje Arnauda priznao sebi ravnim. Arnaud se za-hvali naklonom.

— Ratnici plemići poznaju se već pri prvomudaru sabljom — jednostavno objasni Mansour. —Ti si nam ravan!

I opet zavlada tišina. Ljudi su se krijepilijelom, no Katerina se ničega i ne dotakne. Ne-prestano se okretala prema nosiljci koju su po-ložili na ulazu u pećinu. U svjetlu jedne uljaniceAbou-al-Khayr bdio je nad bolesnikom. S vre-mena na vrijeme doprlo bi do mlade žene tiho ste-njanje od kojeg joj se svaki put bolno stiskalo srce.Za koji čas Arnaud će smijeniti Aboua kako bise on malo odmorio, a s njim će poći i ona. Nounaprijed je znala da će biti prava muka gledatigorostasa čija je rana možda smrtonosna, a onanema moći da mu pomogne . . .

Planinom se razlegne urlik vukova i Katerinazadršće. Još jedan loš predznak!

Naslućujući tugu mlade žene, Arnaud se sag-ne šapne joj tiho, ali vatreno:

— Nikada više nećeš biti izložena patnjama,ljubavi moja.. . Nikada više nećeš osjetiti hlad-noću, glad ni strah. Kunem se Bogom da ćuostatak života utrošiti samo na to da zauvijekzaboraviš ono što si pretrpjela.

Kad je pet dana kasnije četa pobunjenika sti-gla u Almeriju, Gauthier je još bio živ, no biloje očito da se postepeno gasi. Usprkos grčevitimnastojanjima Abou-al-Khayra, Katerine i Ar-

K * 387

AXnauda, život je malo-pomalo otjecao iz njegovadžinovskog tijela.

— Ništa se više ne da učiniti — prizna najzadliječnik. — Možemo jedino da odlažemo posljed-nji trenutak. Zapravo, bio bi umro još one noćikad je dopao rane, da mu tjelesno ustrojstvo nijetako snažno. Osim toga... — doda nakon kraćegrazmišljanja — on i ne pokušava da živi. Pružami otpor.

— Kako to mislite? — upita Katerina.— Zapravo, on neće da živi! Reklo bi se da

je sretan što će umrijeti. Nikad nisam vidio čo-vjeka koji tako spokojno očekuje smrt.

— Ali ja hoću da on živi! — pobuni se mladažena. — Morate ga prisiliti!

— Ništa ne možeš izmijeniti. To je činjenica.Držim da on svoju ulogu na ovom svijetu smatrazavršenom otkako si opet našla svoga muža.

— Želite li reći. . . da ga više ne zanimam?— Po mome mišljenju, zanimaš ga i odviše.

I upravo zato, pretpostavljam, sretan je što ćeumrijeti...

Katerina ne odgovori. Shvatila je liječnikovumisao. Sada, kad se opet pridružila svome mužu,Gauthier je držao kako u njenu životu više zanjega nema mjesta, a možda nije imao hrabrostida im bude drug i u sreći kao što je u danimateških iskušenja dijelio s njima nesreću... Moglaje to da shvati, premda je sada sebi predbacivalakao zločin onu noć u Coki. Spašavajući ga odludila, podigla je između sebe i njega nepremo-stivu zapreku. Bilo je neizbježno da Gauthier za-uvijek napusti suprugu Arnauda de Montsalvv.

— Kako dugo će još živjeti? — upita ona.Abou slegne ramenima.— Tko to može znati? Možda nekoliko dana,

no prije bih rekao samo nekoliko sati. Nagloslabi... a toliko sam se uzdao u djelotvornu moćkoju nad ranjenicima ima more!

More! Katerina ga začuđeno i gotovo s nevje-ricom stade promatrati s jednog brežuljka. Pru-

388

žalo se unedogled — blistavo, svileno, raskošnomodro — a sunce kao da je po njemu prosulo di-jamante. Utisnulo se u svijetlu obalu meko po-put kosa žene i u golemi grad1) izvanredne bje-line, nad kojim se krilio isto tako bijel utvrđenidvorac. U luci su veselo poskakivale lađe razno-bojnih jedara a tamnozeleni listovi palmi njihalisu se na morskom povjetarcu suprotstavljajućisvoju umirujuću boju zasljepljujućem plavetniluneba.

Grad je predstavljao produžetak jedne širokedoline, krcate gajeva limuna i naranača, i Katerinise učini da ni u snu nikada nije vidjela takavpejzaž. More što ga je nekad u Flandriji, uz voj-vodu Filipa promatrala s praznovjernim strahom,bilo je sivozeleno i po njemu su se propinjalizapjenjeni valovi, a katkada je poprimalo bojuuvele trave i nepomično pokrivalo dune s kojihje vjetar raznosio pijesak. Zaboravljajući načassvoju tugu, ona uhvati Arnauda za ruku.

— Gledaj! To je zacijelo najljepše mjesto nasvijetu. Zar ne bismo bili presretni kad bismoovdje mogli zajedno živjeti!

No on samo odmahne glavom, a oko usanamu se pojavi, Katerini tako poznat izraz strogosti.U pogledu kojim je obuhvatio čudesno lijepi pej-zaž moglo se pročitati izvjesno negodovanje.

— Ne! Tu ne bismo bili sretni. Toliko se raz-likuje od onoga na što smo navikli. Nismo mistvoreni za tu privlačnu, ali mekoputnu zemljuu kojoj se iza ljupkosti kriju okrutnost, porok, div-ljački instinkti i vjera u boga koji nije naš. Da bimogao živjeti u zemlji islama, najprije morašosvajati, ubijati, rušiti, a zatim vladati. Tek tadaje život moguć ljudima kao što smo m i . . . Vje-ruj mi, naša opora stara Auvergna, ako se jednogadana u nju vratimo, pružit će nam daleko višeistinske sreće.

*) U ono vrijeme Almerija je bila vrlo velik grad,važniji i od same Granade.

389

On se kiselo nasmiješi, poljubi je u oči i odeda se pridruži Mansouru. Četa se bila zaustavilana tom sjenovitom brežuljku radi vijećanja. Ka-terina načas ostavi Gauthiera, izađe iz nosiljke ipribliži se muškarcima. Mansour je prstom poka-zivao na bijelu tvrđavu što se dizala nad gradom.

— Ono je Alcazaba. U njoj vrlo često boraviprinc Abdalah, radije nego u svojoj palači pokrajmora. Tek mu je petnaest godina, no živi samo zaoružje i za rat. Ovdje se više ne moraš bojatikalifa — reče on Arnaudu. — A što namjeravašpoduzeti?

— Potražiti neku lađu koja će nas prevestiu našu zemlju. Vjeruješ li da je to moguće?

— Dolje u luci imam ih dvije. Jednom ćukrenuti u Afriku da tamo skujem plan za osvetu,a druga će tebe i tvoje drugove prebaciti do Va-lencije. Otkako nas je Cid odanle istjerao — dodaon sa gorčinom — islamski brodovi ne pristajuviše u tu luku, čak ni radi trgovanja, dok mičesto primamo strane trgovce. Kapetan će vas is-krcati na obalu. U Valenciji ćeš lako naći lađukoja će te odvesti u Marselj.

Arnaud potvrdno kimne glavom. U Marselju,posjedu kraljice Jolande, koja je i grofica od Pro-vanse, zaista će biti kao da je već kod kuće iKaterina po njegovu smiješku osjeti koliko ga tamisao veseli. Najzad će se vratiti starom životukoji je zauvijek držao svršenim, svojim ratnimdrugovima, bojevima — jer, u dnu svoga bića,mlada je žena sumnjala da će se on zadovoljitimirnim životom u dvorcu Montsalvv koji su re-dovnici upravo sada obnavljali. . . Međutim, s Ar-naudovog lica nesta smiješka i na njemu se po-javi zabrinutost.

— Hoćemo li moći krenuti još noćas?— Čemu tolika žurba? Abdalah će te bratski

primiti, kao što bih i sam uradio da te sa sobommogu povesti u Magreb. Prihvati njegovo gosto-primstvo, tako će ti islamski svijet ostati u manjeneugodnoj uspomeni.

390

— Ja sam ti zahvalan. Budi uvjeren. Man-sour, da ću se tebe uvijek rado sjećati, ako i nebaš čitava Islama. Samo te je nebo k meni poslaloi zato sam mu zahvalan. Ali, tu je ranjenik

— Nema mu spasa. Čuli ste šta je kazaoliječnik.

— Znam. No možda izdrži dok ne stignemou Francusku.

Katerina se sva raznježi. Ta fina pažnja premapriprostom Gauthieru duboko je potrese. Nemasumnje, Normanđanin će umrijeti, no Montsalvvne želi da njegovo tijelo ostavi u zemlji nevjer-nika. Ona pogleda muža očima punim zahvalnosti.Nakon kraće stanke Mansour polako odgovori:

— Ziv u nju neće stići. Ipak, shvaćam tvojerazloge, brate. Još noćas moja će lađa isploviti...A sada krenimo!

On ponovo uzjaše, a Katerina se vrati u no-siljku gdje se Gauthier trenutačno bio osvijestio.Svakim satom disao je teže i hripavije. Tijelo muse postepeno smanjivalo, a olovna boja njegovalica svjedočila da se nad njim već nadvila sjenkasmrti. On prepozna Katerinu i ona mu se na-smiješi.

— Gledaj! — reče nježno i razmakne zavjesukako bi mogao pogledati napolje. — Eno tvogadragog mora o kojem si mi toliko pričao. U nje-govoj blizini sigurno ćeš ozdraviti...

On odrično odmahne glavom, a već bijele usnerazvuku mu se u smiješak.

— Ne! Ovako je mnogo bolje. Umrijet ću.— Ne govori tako! — nježno se usprotivi Ka-

terina. — Mi ćemo te njegovati i . . .— Ne! Nema smisla lagati! Znam što me čeka

i . . . sretan sam. Ali.. . morate mi nešto obećati.— Sve što zaželiš.On joj dade znak da priđe. Katerina se sagne

toliko da uhom gotovo dodirne usta umirućeg.Tada on prošapta:

— Obećajte... da nikad neće doznati što sedogodilo... u Coki! To bi ga povrijedilo... a

391

ionako je bilo samo djelo milosrđa. Ne bi imalosmisla...

Katerina se uspravi i zanosno stisne gorućuruku, opuštenu na madracu.

— Ne — reče vatreno — nije bilo milosrđe!Uradila sam to iz ljubavi. Kunem ti se, Gauthiere,svime na svijetu. Podala sam ti se one noći svimsvojim srcem i bila bih nastavila da si to želio.Vidiš — nastavi ona još tišim glasom — tolikosi me tada usrećio da sam načas bila došla uiskušenje da i ne krenem u Granadu . . .

Ona ušuti. Izmučeno lice Gauthierovo ozarise neizmjernom srećom i postade tako lijepo inježno kao nikada prije. On se nasmiješi zado-voljno poput djeteta i prvi put nakon one sretnenoći Katerina u njegovim svijetlim očima pročitaistu onakvu zanosnu strast.

— Možda si se zbog onoga i pokajala, lju-bavi moja, no zahvaljujem ti za ovo što si sadarekla. Umrijet ću sretan . . . tako sretan.

A kako se mlada žena spremala da moždajoš jednom prosvjeduje, on šapne već zamirućimglasom:

— Ne reci ništa više... Ostavi me. Htih bihrazgovarati s liječnikom... a ne preostaje mi bašmnogo vremena. Zbogom... Katerino! Ti si miu životu bila jedina ljubav.

Mladoj ženi dođe da svisne od bola, no ipakmu ispuni želju. Načas se zagleda u njegovo licei sklopljene oči koje se više možda i neće otvoriti.Opet se sagne i s bezgraničnom nježnosti položisvoje usne na njegova hladna usta, a onda seobrati Mariji koja je iz prikrajka nepomično pra-tila njihov razgovor:

— Pozovi Aboua! On ide pješice uz nosiljku.Ja ću sići.

Povorka se zaista kretala korakom jer je naprilazu bijelom gradu cesta bila potpuno zakrčena.Mora da je bio pazarni dan, zato je i u luci bilodvostruko življe. Marija dade znak da je razumjelai pozove liječnika, a Katerina hitro skoči iz no-

392

šiljke kako bi sakrila suze koje su joj navirale.Arnaud je jahao uz Mansoura nekoliko korakapodalje. Ona ga pozove s takvim bolom u glasuda se on naglo zaustavi, pogleda njeno lijepo, su-zama okupano lice te joj, nagnuvši se preko sedla,pruži ruku.

— Dođi! — reče samo.On je podigne sa zemlje, smjesti preda se i

obujmi je oko pasa. Mlada žena priljubi lice uznjegove grudi i brižne u nezadrživ plač. Arnaudjedino upita:

— Zar se bliži kraj?Nesposobna da bilo šta kaže, ona kimne gla-

vom a on će:— Plači, ljubavi moja! Plači koliko god mo-

žeš. Za onakvim čovjekom to nikada neće bitipreviše.

U zaglušnoj lučkoj vrevi, među bezbrojnimprodavačima riba, školjki, naranača, povrća, voća,mirodija, koji su sjedeći na zemlji uz krcate ko-šare pozivali kupce, Mansourova je četa, nastojećida stigne do lađa u pristaništu, mučno krčila pro-laz nosiljki u kojoj se Gauthier pomalo gasio.Među mnoštvom ribarskih čamaca svih mogućihveličina bilo je i nekoliko' teških trgovačkih bro-dova, a među njih su se utisnule dvije berberskegalije, vitke poput leoparda. Mansour ih rukompokaže Arnaudu.

— Eno mojih lađa!Montsalvv se šutke nasmiješi. Shvatio je da

Ben Zagris, uz svoje misteriozne posjede u Ma-grebu najveći dio prihoda izvlači iz gusarenja.Bile su to lađe podešene za napad i prihvaćanjeplijena, zato ga obuze nemir na pomisao da će seKaterina i Marija ukrcati na te ploveće grabe-žljivce. Tko može biti siguran da kapetan, kadveć bude na pučini, neće promijeniti pravac i ot-ploviti u Aleksandriju, Candiju ili Tripoli, gdje bina tržištu robova nesumnjivo najljepša gospa Za-

393

pada postigla vrlo visoku cijenu? Skora Gauthie-rova smrt štošta će izmijeniti. Ostat će samoArnaud i Josse da brane dvije žene od cijelejedne posade, jer Abou će se vratiti u Granadučim lađa digne sidro. Kad kule pred almerijskomlukom ostanu za njima, nijedan se muslimanskiglas neće dići da brani kaure od pohlepe Berbera.Naravno, Arnaud nije sumnjao u poštenu namjeruMansourovu, no gusar umije da laže, vara, ubje-đuje . . . Reis koji zapovijeda lađom jednostavnoće izvijestiti da je on svoj zadatak izvršio i nitkoviše neće razbijati glavu time što se moglo dogo-diti s Montsalvvjevima . . .

Obuzet tim mračnim predosjećajima, Arnaudinstinktivno privine Katerinu na grudi, no onaostade hladna. Toga časa promatrala je širomotvorenih očiju jednu lađu koja je upravo ulazilau kanal i pitala se vidi li dobro ili sanja.

Ta se lađa razlikovala od onih što su se na-tisle u luci. Umjesto vitkih trobridnih jedara imalaje jedno, golemo i četvrtasto, s plavim i crvenimprugama, a mornari su ga upravo spuštali jer jepristajanje u luku zadatak veslača. Bila je to go-lema trbušasta galija sa visoko uzdignutom i kaoškrinjica cizeliranom krmnicom, no Katerinu suviše od izgleda lađe zaokupili stjegovi koji su sevijorili iznad polukoša. Na jednom od njih, a bioje zlatobojan i sa srebrnim prugama, vidjele su seoslikane tri crne i tri crvene školjke. Ona je do-bro poznavala te grbove.

— Jacques Coeur! — uzvikne. — To je sigurnonjegov brod.

Sad se i Arnaud zagleda u lijepu lađu, nonjegovu pažnju privuče jedan drugi, veći stijeg,onaj što se vijorio iznad ostalih.

— Anžuvinski ljiljani, sicilski visuljci, ara-gonski prutići i jeruzalemski križevi! — šapneon. — Amblemi kraljice Jolande... Tom lađomsigurno stiže neki poslanik.

Zagrljenim supružnicima srce zagira od ra-dosti. Ta lađa sama za sebe donosila im je čitavu

394

njihovu domovinu, a također i prijateljstvo, vjer-nost, dostojanstvo . . . Boje su blistale na ljetnomsuncu. Na toj lađi već će biti kod kuće...

— Držim — reče Arnaud Mansouru — da zanas nećeš morati opremati brod. Onaj koji upravostiže vlasništvo je jednog našeg prijatelja i sigurnovozi nekog izaslanika moje zemlje . . .

— Trgovački brod — primijeti Ben Zegriss izvjesnim prezirom, ali se odmah ispravi: „Nodobro naoružan!" — I zaista, na bokovima su muzjapila ždrijela šest lumbarda.

Magdalena, tako mu je bilo ime, nije ni po-kušala da pristane uz obalu. Stigavši usred luke,ona baci sidro i spusti u more čamac, dok se nagatu već okupljala gomila znatiželjnika i brojnislužbenici s turbanima. Mansourova četa i no-siljka odjednom se nađu u toj ljudskoj bujici kojase stiskala i gurala kako bi što bolje vidjela neo-čekivane došljake.

U međuvremenu, čamac je hitro prevozio nakopno tri muškarca. Jedan je na glavi imao tur-ban, a druga dvojica izvezene kape. Među tomdvojicom Katerina odmah prepozna onoga kojije bio viši rastom. Prije nego ju je Arnaud uspiospriječiti, ona se otme iz njegova naručja i skočina zemlju. Gurajući se i rukama i nogama takosilovito da se svjetina morala razmicati, ona stignena obalu upravo u trenutku kad je čamac pri-stajao. A kad Jacques Coeur skoči na gat, onamu se baci oko vrata smijući se i plačući isto-vremeno.

On je odmah ne prepozna i već htjede daodgurne tu nametljivu i prašinom prekrivenu mu-slimanku. No to potraja samo tren. Čim ugledanjeno lice, on problijedi.

— Katerino! — poviče sa zaprepaštenjem. —Nije moguće! Jeste li to vi?

— Ta jesam, prijatelju, jesam . . . i sretna samšto vas vidim! Moj Bože! Samo nebo vas šalje!To je tako lijepo, tako divno, tako . . .

395

Više nije ni znala što govori, obuzeta silnomradosti od koje bi i staloženiji čovjek izgubioglavu. No Arnaud potjera konja te se i sam stvoripred njima. Skačući iz sedla i on gotovo padneu naručje čiči Jacquesu koji se malo lecne odzagrljaja toga maurskoga konjanika, no odmah gaprepozna.

— Eto i vas, gospodine Arnaude! — poviče. —Nevjerojatne li sreće! Tko bi i mislio da ću vasnaći čim se iskrcam na kopno. A znate li da jeovime moja misija zapravo i završena?

— Kako to?— A što mislite zašto sam ovdje? Došao sam

po vas. Zar na mojoj lađi niste opazili kraljevskegrbove? Izaslanik sam vojvotkinje — kraljice, adolazim granadskom kalifu sa zahtjevom da pustina slobodu vlastelina od Montsalvvja i njegovusuprugu . . . Dakako, u zamjenu vraćam mu jednogod njegovih najboljih vojskovođa koji je, na svojunesreću, bio zarobljen na obalama Provanse.U neku ruku, radi se o zamjeni...

— Riskirali ste život! — uzvikne Katerina.— Pa i nisam! — nasmiješi se Jacques Coeur.

— Brod mi je naoružan, a uz to, ovdje ljudi po-štuju izaslanike i stalo im je do trgovine. Otkakoputujem Sredozemljem, navikao sam na sinoveAlaha i izvrsno se s njima sporazumijevam.

Veselju triju prijatelja kao da nije bilo kraja.Smijali su se, govorili svi odjednom, zaboraviličak na one koji su bili s njima. Pitanja su seizmjenjivale tako brzo da i nije bilo moguće nanjih odgovarati, a opet, svatko je htio da svedozna i to odmah. Prva se pribrala Katerina, jerje preko leđa Jacquesa i Arnauda, dok su se oniuzbuđeno grlili, opazila Abou-al-Khayra koji jeiz nosiljke bio pomolio glavu i zabrinuto ih gledao.Ona odmah sebi predbaci što je samo i na tre-nutak zaboravila prijatelja koji je bio na umoru.Vješajući se Jacquesu Coeuru o ruku, ona ga go-tovo silom odvoji od svoga muža.

396

— Jacques! — uze ga Preklinjati. — morašnas odmah odavde odvesti... i to smjesta . . .jako je hitno!

— Ali. . . zašto?Ona mu ukratko sve ispriča, a trgovčevo sun-

cem opaljeno lice odjednom se rastuži.— Jadni Gauthier! — prošapta. — I on je,

dakle, samo čovjek. A mislio sam da mu ni smrtne može nauditi. . . Odmah ćemo ga prenijeti nabrod, neka ispusti dušu na tlu vlastite domo-vine . . . Pa neka je to tlo i drveno, bolje je odove tuđe zemlje.

Obraćajući se svojim pratiocima, jednom ži-vahnom debeljku s pisaćim priborom i pergame-nom o pojasu — dakle vjerojatno nekakvu se-kretaru — te gospodinu s turbanom koji je dosto-janstveno i ravnodušno stajao pozadi njega, onreče ovom posljednjem:

— Gospodine Ibrahime, evo vas najzad kodkuće. Nije ni potrebno da vodim pregovore okovašeg oslobođenja jer sam otprve naišao na svojeprijatelje. Vi ste, dakle, slobodni.

— Zahvaljujem ti na pažnji, prijatelju...Znao sam da se pored tebe nemam čega bojati,no bio si tamničar kakvim se rijetko koji uznikmože pohvaliti. Zato sam i pošao s tobom bezstraha.

— Dali ste mi riječ da nećete pobjeći i jasam vjerovao. — odvrati trgovac dostojanstveno.— Zbogom, gospodine Ibrahime!

Zarobljenik se duboko nakloni i žurno se iz-gubi u gomili koju su Mansour i njegovi ljudimorali sada potiskivati kako bi nosiljki prokrčiliput. Mornari Jacquesa Coeura vrlo pažljivo po-dignu Gauthiera koji više i nije dolazio k sebi.Blještavo sunce osvijetli njegovo upalo, gotovomrtvačko lice u koje se ljudi zagledaju s pra-znovjernim strahom. Odnesu ga u čamac u kojise ukrca i Abou-al-Khayr.

397

— Ostat ću uza nj dok god ne izdahne —objasni on. — Uostalom, ne namjeravate valjdaodmah otploviti?

— Ne — odvrati Jacques Coeur. — Tek pre-kosutra. Kad sam već tu, htio bih iskoristiti prilikui povesti tovar svile, rezbarenog pokućstva, mi-rodija, pozlaćenog posuđa i onih divnih pergamenaod kože saharske gazele koje su pravi specijalitetove zemlje.

Katerina se umalo ne nasmije. Jacques je,dakako, došao da traži njih i izvjesio je na jar-bolu poslanički stijeg, no osjećaji nikad u njemunisu mogli ubiti trgovca. Ako je na putovanjei krenuo iz prijateljskih pobuda, zašto da iz njegane izvuče i neku dobit...

Dok je čamac s ranjenikom odmicao premabrodu, da bi se zatim vratio i po njih, a Arnaudse svečano opraštao od Mansoura, ona upita:

— Kako ste, prijatelju, zapravo saznali dasmo ovdje?

— Duga je to priča. Ali, ukratko, za moj do-lazak imate zahvaliti gospođi Chateauvillain. Iz-gleda da ste je napustili usred planine, no ostaviliste joj štitonošu gospodina Arnauda i od njega jeuspjela sve doznati. Zatim je odmah krenula na-trag, pravo u Angers vojvotkinji-kraljici i sve jojispričala. Mene je izvijestila upravo kraljica Jo-landa i zajedno smo upriličili ovo putovanje.

— Nevjerojatno! — poviče Katerina prene-raženo. — Ermengarda?... A htjela me vezanuuputiti vojvodi.

— Možda! Sve dok je iskreno vjerovala daje to za vas najbolje rješenje. No od trenutkakad ste tvrdoglavo bili odlučili da se dadete upotragu za gospodinom Arnaudom, zarekla se daće vam u tome pomoći. Ona nadasve želi da budetesretni i ne možete zamisliti koliku je gužvu iza-zivala sve dok nisam otplovio. Uostalom, dostame muke stajalo dok sam je uspio odvratiti dane krene sa mnom.

398

— Draga Ermengarda! — uzdahne Katerinas iskrenom nježnošću. — Izvanredna je to žena.U svakom slučaju, pothvat je bio riskantan. Kakoje mogla znati da ću pronaći Arnauda, pa čak ito da ću živa i zdrava stići u Granadu?

Jacques Coeur slegne ramenima i Podrugljivose nasmiješi.

— Znači da vas dobro pozna. Da vam je muždopao zarobljeništva i u srcu Afrike, vi biste većpronašli način kako da ga odande izvučete. Da-kako — zaključi on — u tom bih slučaju ja moraoprevaliti daleko veći p u t . . .

Nešto prije zore, Gauthier umre u salonuna krmnici kamo ga je Jacques Coeur dao smje-stiti, licem okrenut prema pučini kojom više nećezaploviti. Agonija je bila teška. Oštećena plućateško su hvatala zrak i samo su gorostasovo ustroj-stvo i neobična tjelesna snaga produžavali iscrplju-juću i unaprijed izgubljenu borbu sa smrću, či-neći je još okrutnijom.

Okupljeni oko njega, Katerina, Arnaud, Abou--al-Khayr, Josse, Marija i Jacques Coeur proma-trali su, nemoćni i duboko potreseni, tu posljednjubitku što ju je Gauthier vodio u dubokoj nesvje-stici. Lica upalih od zamorna bdijenja, obavitidimom uljenica koje su se pušile, molili su Bogada prekine taj patnički glas koji je na nepozna-tom jeziku tužio i zazivao tajanstvena nordijskabožanstva što ih je Normanđanin obožavao čitavaživota. Na palubi okupljeni mornari napeto suiščekivali, svjesni da se u zatvorenoj kabini odi-grava njima nepoznata drama.

Najzad, posljednji trzaj, uzdah koji je za-pravo bio hropac, i gorostasovo se tijelo umiri.Tišina, sve dotad narušavana teškim hripanjemumirućeg, postade još mučnije. Usidrena lađa kojaje svojim lakim ljuljanjem zauvijek uspavalaGauthiera tužno zacvili, a odgovori joj promuklokričanje galebova.

399

J

Katerina shvati da je sve gotovo. Prigušujućijecaj, ona nježno zaklopi oči svome prijatelju azatim se primakne Arnaudu koji je privine nagrudi kako bi sakrila svoje zaplakano lice. Da seodupre uzbuđenju koje ga je gušilo, Jacques Coeurse nakašlje i reče:

— Čim grane sunce, tijelo ćemo mu po mor-narskom običaju sahraniti u morskim dubinama.Molitvu ću očitati ja.

— Ne! — usprotivi se Abou-al-Khayr. — Daosam mu obećanje da ću lično nadzirati njegovusahranu. Molitve neće biti, a reći ću ti kako morašpostupiti.

— Kad je tako, pođite sa mnom. Izdat ćemopotrebna naređenja.

Njih dvojica izađu, a odmah zatim začuje sekako s komandnog mosta Jacques daje posadiznak da se okupi. Palubom su već odzvanjali užur-bani koraci mornara. Katerina pogleda svogamuža, a on je uze za ruku i odvede do krevetana kojemu je ležao Gauthier. Oboje kleknu iusrdno se stanu moliti Bogu da se smiluje čovjekukoji nikada nije u njega vjerovao. Za njima sepovedu Josse i Marija a Katerina, usprkos svojojboli, primijeti kako zaplakani Parižanin drži zaruku Mariju, koju je očito uzeo pod svoju zaštitu.Ona pomisli kako je to možda početak iznenadanađene sreće i kako se njih dvoje našlo, nakonzlosretnog potucanja svijetom. Iz razmišljanja jetrgne Arnaud koji je svečanim glasom izgovaraoza pokojnika molitvu pa se i Katerina u tome pri-druži svome mužu.

Tri sata kasnije, čitava se posada Magdaleneokupi na palubi. Uz tužno brecanje brodskogzvona, Arnaud de Montsalvv — po uputama Abou--al-Khayra — pristupi najzad neobičnom obredu:Lađa je polako napuštala luku vukući za sobommalu jedrilicu punu slame na kojoj je, umotanou platno, ležalo Gauthierovo tijelo. Pod kulom nasamom izlazu iz luke, Montsalvv skoči u čamac ipodigne jedro koje se na vjetru odmah nadme,

400

ca zatim, prihvaćajući se za uže kojim se krhkabarčica držala lađe, vrati se na Magdalenu i pre-siječe uže. Kao da je gurnuta nevidljivom rukom,barka poskoči i jurne naprijed ostavljajući zasobom crvenu trupinu lađe na kojoj su mornarinačas prestali veslati. Posada je nijemo gledalakako pored njih promiče pokriveno tijelo pokoj-nika. A onda, uzimajući iz Abouovih ruku velikjasenov luk, Arnaud zatakne goruću strelicu inapne mišice. Strelica poleti i zabije se usredčamca u kojemu slama odmah plane. Za tren oka,brodicu ovi plamen i ona, nošena vjetrom koji jošjače raspiri vatru, lagano zaplovi prema pučini. ..

Arnaud spusti luk i pogleda Katerinu koja jestisnuta srca i ne shvaćajući pratila taj neobičanceremonijal. U očima svoga muža ugleda dvijekrupne suze, a onda, on promuklo šapne:

— Tako su, nekad tajanstvenim putom labu-dova, zapovjednici brodova sablasti odlazili nadrugi svijet. Posljednji Viking dobio je pogrebkakav je želio . . .

A onda, gušeći se od uzbuđenja, Arnaud trkomsiđe u svoju kabinu.

Sutradan u zoru Magdalena razapne svojeplavo-crveno jedro u svježem jutarnjem vjetrui Jacques Coeur isplovi sa svojom galijom. Pri-ljubljena uz muža koji je i nju ogrnuo svojomkabanicom, Katerina je gledala kako se udaljujeu zelenilo utonuli bijeli grad i još uvijek pogle-dom pratila narančasti turban Abou-al-Khayra upristanišnoj vrevi. Teško joj je bilo da se odmahnakon Gauthierove smrti rastane još i s tim sta-rim prijateljem čijom je zaslugom opet našlasreću, no liječnik je bio prekinuo njeno uzbu-đenje.

— Mudrac je rekao: „Odsutnost postoji samou dušama onih koji ne umiju da vole. Ona je ru-žan san iz kojega se ujutro probudimo i odmahga zaboravimo." U vašoj neobičnoj zemlji ima joštoliko običaja koje moram proučiti.

Zatim se okrenuo i bez riječi otišao.

26 Katarina, knjiga V 40 j

Kad se više ništa nije vidjelo osim nejasneslike bijeloga grada, u kojemu bi na trenutakbljesnuli pozlaćeni krovovi džamija, Katerina seokrene prema pramcu broda. Sušteći poput raz-drte svile, njegova teška trupina sjekla je bes-krajno plavetnilo mora koje se u daljini spajalos nebom. Nad njima su kričeći kružili galebovi.A onamo, s druge strane vodenog beskraja, na-lazi se voljeno tlo Francuske, nasmijani Michel,dobroćudno Sarino lice, žuljave ruke i odani po-gledi žitelja Montsalvvja. Katerina digne glavui opazi kako se i Arnaud zagledao u pučinu.

— Eto se vraćamo — šapne ona. — Vjeruješli da je to zauvijek?

On joj se osmjehne na svoj poznat način, isto-vremeno nježno i podrugljivo.

— Vjerujem, ljubavi moja, da je došao krajdugim i opasnim putovanjima gospođe Montsalvv.Dobro otvori oči! Ovo je posljednje.

Magdalena se već dohvatila pučine. Snažanvjetar nadme njeno jedro i ona poput oslobođeneptice poleti plavim valovima.

f

iii,-

EPILOG

26*

Glava šesnaesta

VRIJEME LJUBAVI

Već od rane zore dva brata laika izmjenjivalasu se na teškom zvonu opatije Montsalvy, kojenije prestajalo da veselo pozdravlja svanuće rado-snog dana. Ruke su im bile tako umorne da imje poslije velike mise opat Bernard de Calmontmorao poslati pojačanje. Jedva su se držali na no-gama, no valja reći i to da nikada nisu bili sret-niji. Istovremeno, sa bedema su neprestano odje-kivale trube.

U veliki obnovljeni dvorac koji se sa bijelimkulama ponosno dizao iznad dubokih dolina većsu tri dana stizale nosiljke i konjanici, kočije ivitezovi, paževi i služavke, a čitavo je selo padalos nogu od umora. Govorilo se da je gospođa Sara,koja je u dvorcu zapovijedala služavkama, soba-ricama i kuharicama, usprkos svom iskustvu, pro-sto izgubila glavu, da se morala rekvirirati go-stinjska zgrada u opatiji, pa čak i pojedine kućeu selu, jer nije bilo lako smjestiti sav taj svijet.No sada je sve bilo u redu pa je raskošnu povorkukoja se iz crkve vraćala u dvorac svuda dočeki-vala nepomućena sreća. Čitavo je selo bilo oki-ćeno, od temelja do krovova kuća. Iz škrinja s mi-razom bila su izvučena najljepša sukna i tapetete ukrašeni kasnim jesenskim cvijećem i zeleni-lom. Svatko se kočoperio u nedjeljnoj, često izve-

405

zenoj odjeći od fine vune ili platna, a na glavamasu se drsko herile vunene kape i bijele lanenepovezače. Djevojke su kosu povezale novim vrp-cama, a momci svoje kape kicoški natukli na oči,te su se tako gutali pogledima da se lako moglozaključiti kako će, poslije plesa, čim padne noć,okolne šume oživjeti od parova.

Ukratko, bila je to najveća svečanost što juje Montsalvv doživio u nekoliko posljednjih de-setaka godina. Slavilo se istovremeno opće blago-stanje, svečano otvorenje novoga dvorca i konačanpovratak Arnauda i Katerine na njihov posjed,a najzad, i krštenje male Izabele, kćerkice koju jemlada žena upravo bila rodila.

S okolnih posjeda udaljenih i dvadeset miljasjatilo se sve plemstvo. Prstom su pokazivali navelikaše koji su došli sa dvora da pozdrave go-spodare maloga grada. A našli su se tu i kra-ljevi kapetani i bučno se veselili što opet videsvoga ratnog druga kojega su odavno držalimrtvim. No najviše su se svi ponosili kumovima.Oni su išli na čelu povorke, odmah iza novoro-đenčeta koje je gospa Sara, sva u grimiznom bar-šunu i flandrijskim čipkama, ponosno nosila unaručju. Čestiti žitelji Montsalvvja, zatečeni i po-malo zbunjeni, bacali su se pred njima na ko-ljena, no bili su neobično ponosni na čast koja seukazuje njihovu kraju. Ne pruža se čovjeku svakidan prilika da u srcu Auvergne pozdravi jednukraljicu i vrhovnog zapovjednika vojske. Jer,kuma je bila kraljica Jolanda Anžuvinska, veli-čanstvena i lijepa pod blistavom krunom i zlatomizvezenom crnom koprenom, a kum, Richemont,sav u zlatu i plavom baršunu, s kapom ukraše-nom krupnim biserima pod kojima se isticalonjegovo lice puno brazgotina. On je pod rukuvodio kraljicu preko sagova kojima je bila pre-krivena čitava ulica, a po njima je padala kišacvjetnih latica kojima su ih u prolazu zasipaledjevojke. Oboje su smiješkom i mahanjem rukeuzvraćali pozdrave puku koji im je bučno klicao,

406

sretni što svojim prisustvom mogu uveličati tuseosku svečanost.

Za njima su išle počasne dame i među njimagospođa Richemont, sva zastrta raznobojnim bli-stavim velovima, prebačenim preko visoko za-češljane kose. A onda su slijedili velikaši strogalica i s njima čuveni i strašni La Hire koji seupinjao da izgleda ljubazno, pa upadljivi Potonde Xaintrailles u raskošnoj odjeći od zelena, zla-tom izvezenog baršuna. Ali najljepša je, svakako,bila gospa Katerina i svi su se u Montsalvyjus pravom time ponosili.

Otkako je prije više mjeseci pobjedonosnovratila Arnauda zemlji njegovih otaca, sva je ne-kako procvala i postala ljepša no ikada. Pokretisu joj postali ljupkiji, a svaki osmijeh pjesma.0 da, sreća joj je prijala! U zlatnoj-plavoj haljini idugoj muslinskoj kopreni koja joj je padala nizramena izgledala je kao prava vila. Zaista je odsvih bila najljepša a u to je, izgleda, bio uvjeren1 Arnaud dok ju je ponosno vodio pod ruku. Onje obukao odijelo od crnog velura, ukrašen jedinoteškim lancem od rubina, kao da i jednostavnošćusvoje odjeće još više želi istaći njen sjaj. Dobro-dušni seljaci sasvim su se raznježili videći kakose neprestano pogledaju i osmjehuju jedno dru-gome kao mladi zaljubljenici.

Pravo uzevši, Katerina nikada nije bila takosretna. Taj oktobarski dan 1435. godine bio jezaista najljepši u njenu životu jer je oko njeokupio sve one koje je voljela. Vraćajući se oki-ćenom ulicom u Montsalvv, ona je s veseljem mi-slila na to kako je u dvorcu očekuje majka, s ko-jom se sastala nakon tolikih godina, i ujak Ma-thieu, doduše star, ali još uvijek čio i živahan,jer je od svog dolaska danima samo bazao oko-licom, u društvu starog suca Saturnana od ko-jega se nije odvajao. Jedino sestra Loysa nijedošla, ali redovnice su zatvorene u samostanui više ne pripadaju svijetu. Ona je već šest mjesecibila opatica benediktinki u Tartu, pa je preko

407

glasnika samo uputila blagoslov novorođenomKaterininom djetetu . . .

— Na što misliš? — iznenada upita Arnaudkoji je već nekoliko trenutaka sa smiješkom pro-matrao svoju ženu.

— Na sve ovo... na nas dvoje! Jesi li zbiljamogao vjerovati da ćemo jednoga dana doživjetitakvu sreću? Imamo sve: lijepu djecu, odlične pri-jatelje, dom, počasti, čak i veliki imetak . . .

A za sve su imali zahvaliti Jacquesu Coeuru.Novac dobiven od čuvenog crnog dijamanta onje tako izvrsno ulagao da je najzad donio basno-slovan imetak. Stvarajući vlastitu budućnost, upo-redo s naumom da ekonomski podigne i čitavuzemlju, krznar iz Burgesa, koji je imao dobrihizgleda da postane francuski ministar finansija,stostruko je svojim prijateljima uzvraćao dobro-činstva što ih je za teških vremena od njih primao.

— Ne! — pošteno prizna Arnaud. — Nikadne bih ni Pomislio da je tako nešto moguće. No,draga, zar ipak nismo i zaslužili? Toliko smo senapatili, osobito t i . . .

— Više na to i ne mislim. Jedino žalim štoi tvoja majka, gospa Izabela nije t u . . .

— Nije ni odsutna. Uvjeren sam da nas vidii čuje s onog nedokučivog mjesta na kojemu sesigurno opet sastala s plemenitim Gauthierom . . .Uostalom, zar je nismo ponovo utjelovili?

To je bila istina. Novorođena Izabela nimalonije ličila na svoju majku. Imala je kao i bakavelike plave oči i zapovjednički profil Montsal-vvjevih, a kosa joj je bila crna kao u oca. Saraje tvrdila da će sigurno ispoljiti i njegovu napra-situ i neukrotivu ćud.

— Ako joj i za trenutak zakasniš dati mlijeko— uzdisala je bivša ciganka, sada unaprijeđenau odgojiteljicu — prodere se da ti puknu bub-

jToga časa mala Izabela čvrsto je spavala u

naručju te izvanredne žene, sva utonula u svilu ičipke. Njoj kao da nije smetala zaglušna buka svi-

408

rala i gajdi. Spokojno je svojom šačicom stislaSarin palac i ni topovi je ne bi bili probudili.

Ali nije mogla odoljeti pred nasrtajem dvijuosoba koje su je saletjele čim se s povorkom po-javila u dvorcu, gdje je pred ulazom čekala oku-pljena posluga. Bili su to trogodišnji dječačićsjajne zlaćane kose i jedna visoka i krupna dama,sva u grimizu i zlatu: Izabelin brat Michel i go-spođa de CMteauvillain, počasna kuma.

Usprkos obazrivom, ali energičnom Sarinomprotivljenju te glasnoj vici Michela koji je i samhtio uzeti u ruke Izabelu, Ermengarda iznese po-bjedu, pa sa svojim trofejom, koji se sada staoderati, pojuri u bijelu, tapetama obloženu dvo-ranu u kojoj je već čekao svečani ručak. Za njomkrenu kum i kuma, a s njima i čitava povorka,te se dvorcem uskoro razlegnu povici, smijeh iakordi lutnje kojima su muzičari pratili gozbu.

Pod vodstvom Jossea, dvorskog upravitelja,i njegove žene Marije, čitavo se selo okupilo zadugim stolovima u velikom dvorištu. Na mnogo-brojnim vatrama pekli su se ovnovi i čitava brdaperadi, a pod drvećem u voćnjaku, već na prvezvukove glazbe, mladost se hvatala u kolo, doksu podrumari stalno otvarali nove bačvice vinai jabukovače.

Istovremeno, u svečanoj sali dvorca započnegozba kakvu Overnjani ne pamte. Najprije zare-daše bezbrojna jela od pašteta, divljači, riba, pau-nova serviranih sa čitavim perjem, mladih ve-prova koji su s netaknutim kljovama ležali napladnjima preko jabuka i pistaća, a nadjevenoim meso širilo golicav miris rijetkih mirodija. Za-tim sluge stadoše iznositi torte, ušećereno voće,nugate, kreme i razne poslastice, a sve se toobilno zalijevalo španjolskim vinima i malvazijom.A onda, iznenada ustade Xaintrailles i zamoli zatišinu. Držeći u ruci punu čašu, on pozdravi kra-ljicu i vrhovnog zapovjednika vojske, a zatim seobrati domaćinima:

409

— Prijatelji! — reče on snažnim glasom. —S dopuštenjem njena veličanstva kraljice i monsi-njora vrhovnog zapovjednika želim izraziti našusreću što danas prisustvujemo uskrsnuću Mont-salvvja, a ujedno i obnovi naše zemlje. Posvudau Francuskoj rat jenjava. Englezi se još drže nanekim mjestima, ali neće zadugo. Mir koji je uArrasu naš kralj sklopio s vojvodom burgundskimmožda i nije uzoran, no on će dokrajčiti nemilo-srdno razračunavanje među građanima iste ze-mlje. Nema više pristaša Armagnaca ni Burgun-đana! Sada smo svi samo vjerni podanici kraljaKarla Pobjedonosnog, neka mu Bog dade zdravljei snagu!

— Arnaude, brate! — nastavi on. — Držalismo te izgubljenim, no ti si nam se vratio i zatosmo sretni. Nije potrebno da ponavljam što zatebe osjećam. To ti je odavna poznato, pa čemu daduljim... Ali vi ste, Katerino, nošena ljubavljui izlažući se najvećim opasnostima tragali za svo-jim mužem do samog praga smrti. Hrabro stenastavili Montsalvvjevu borbu do konačnog uni-štenja našeg zloduha La Tremoillea i pomogli namda dovršimo djelo Djevice Orleanske. Zato vammoram reći koliko vas svi mi volimo i kako smosretni što smo danas vaši gosti i, dakako, vašivjerni prijatelji. Rijetki bi muškarci pokazali ta-kvu hrabrost, a još su rjeđi oni čije bi srce ostalovjerno toliki niz beznadnih godina! Došao je krajonim nebrojenim crnim danima što ste ih moraliproživjeti. Pred vama je dug život koji će ispu-niti sreća i ljubav . . . a i ugodna dužnost da jednucijelu generaciju uzornih Montsalvvja podignetena noge. Gospodo, i vi krasne gospe, molim vasda sada ustanete i zajedno sa mnom nazdravitesreći Katerine i Arnauda de Montsalvv! Nekanam dugo i sretno žive najhrabriji od svih kršćan-skih vitezova i najljepša gospa Zapada!

Bučno klicanje koje je pozdravilo posljednjeXaintraillesove riječi odjeknu obnovljenim svo-dovima velikog zamka i pomiješa se s radosnim

410

povicima seljaka, te se čitav utvrđeni gradić stadeoriti od veselja. Blijeda od uzbuđenja, Katerinahtjede ustati i zahvaliti se na dirljivom priznanju,no to je za nju bilo i previše. Snaga je izdade iona se uhvati mužu za rame kako ne bi pala.

— Oh, Bože, to je i previše. — prošapta. —Kako da čovjek izdrži toliku radost?

— Mislim — reče on — da ćeš se na njuvrlo brzo naviknuti.

Bila je već kasna noć kada su, nakon plesa.Katerina i Arnaud stigli u svoju sobu, u južnojkuli. Posvuda u dvorcu umorne sluge spavale suondje gdje ih je zatekao san. Kraljica i vrhovnizapovjednik vojske povukli su se u svoje odajemnogo ranije, no po mračnim zakucima još suse mogli vidjeti okorjele ispičuture koji su na svojnačin završavali tako rijetku gozbu. U dvorištuse još plesalo oko umirućih vatara, uz pjesmu naj-izdržljivijeg grla.

Kao i drugi, i Katerina je bila umorna, ali jojse nije spavalo. Njje_. htjela da njenu duboku ra-dost odmah prekine san. Sjedeći u podnožju kre-veta sa zavjesama od plavog damasta, gledala jekako Arnaud požuruje sobarice da izađu.

— Zašto ih otpuštaš? — upita ona. — Beznjihove pomoći nikad se neću osloboditi ove od-jeće.

— Zar nisam ja tu? — reče on s podrugljivimsmiješkom. — Vidjet ćeš kakva sam tek ja so-barica.

Skinuvši žurno kaput koji odmah baci u kut,on stade hitro vaditi ukosnice iz njene visokepunđe. Radio je to s takvom lakoćom i spretnošćuda se Katerina nasmiješila.

— Istina, spretan si isto toliko koliko i Sara.— Počekaj, još nisi vidjela. Ustani!Ona posluša i već htjede da mu pokaže gdje

će haljinu najprije raskopčati i koje vrpce odri-ješiti, no on uhvati za rub izreza i naglo ga po-

411

vuče. Plavi saten podere se od vrha do dna as njim i košulja od batista. Katerina zlovoljnovikne i nađe se gola kao od majke rođena. Jedinosu joj na nogama ostale plave svilene čarape.

— Jesi li poludio, Arnaude? Tako divnuhaljinu!

— Upravo zato! Ne smiješ dvaput obući ha-ljinu u kojoj si doživjela takav trijumf. Zadržatćeš je kao uspomenu... a uz to — doda on uzi-majući je u naručje i strastveno je ljubeći — dugobi trajalo to raskapčanje.

„Uspomena" odleti na pod, i Katerina se suzdahom sreće odmah opusti. Arnaudu su ustabila topla i malo je mirisao na vino, no Katerinise svejedno prekine dah. Ljubio ju je sporo i zna-lački, nastojeći da u njoj razbudi pohotu koja ćeje premetnuti u bahantkinju bez stida i suzdržlji-vosti. Jednom ju je rukom pri vi jao uza se, a dru-gom polako milovao njena leđa, bokove, zatimgrudi, pa onda sve niže prema blagim oblinamatrbuha. I Katerina je već brujila kao harfa navjetru.

— Arnaude... — šaptala mu je u uho —ali . . . molim te . . .

On joj rukama obujmi glavu zaranjajući prsteu njenu svilenu kosu i malo je odmakne kako bijoj vidio lice u punoj svjetlosti.

— Moliš me za što, draga? Da te ljubim?Upravo se na to i spremam. Ljubit ću te, mila,sve dok ne izgubiš dah i ne počneš moliti zamilost... Želim te, kao da mi i nisi već pokloniladvoje djece.

Istovremeno, on je polako stade pregibati una-zad, sve dok joj koljena ne klecnuše te se zajednos njim ne svali na medvjeđe krzno pred kaminom,a onda je čvrsto obujmi.

— Eto! sad si moja zarobljenica i više minećeš umaći!

No ona je već ovijala ruke suprugu oko vratai tražila njegova usta.

412

— I ne želim da umaknem, ljubavi moja.Grli me i ljubi dok ne zaboravim da postojim,dok se ne spojimo u jedno biće.

Ona primijeti kako mu se grči od sunca opa-ljeno lice. Poznavala je taj gotovo bolan izraz kojije poprimao kad god bi ga obuzela požuda, zatose pripije uz njega da osjeti svaki djelić njenatijela. Sad Arnaud izgubi glavu, pa se u toplojsobi dugo nije ništa čulo doli tiho stenjanje stra-šću ponesene žene.

Dok je, malo kasnije, Arnaud blaženo dre-muckao, Katerina iznenada upita:

— O čemu ti je La Hire govorio za vrijemeplesa? Je li istina da ćeš na proljeće opet moratiu boj?

On napola otvori jedno oko, slegne ramenimapa uhvativši za jedan kraj medvjeđe krzno nakojemu su još uvijek oboje ležali, ogrne sebe ipomalo uzdrhtalo tijelo mlade žene.

— Englezi još drže neke utvrđene gradove.Dokle god su u našoj zemlji, morat ćemo seboriti...

Ona odmah plane, obuzeta starim i suvišebolnim strahovanjima.

— Neću te pustiti, ne želim ponovo ostatisama. Pronašla sam te nakon tolikih muka, i za-držat ću t e . . .

Ona ga ogrli poput djeteta, kao da se bojida tog istog časa ne iščezne. On pogladi njeno licei nježno je poljubi. Katerina u mraku opazi kakomu zasjaše bijeli zubi i shvati da se on smiješi.

— Zar misliš da bih te ja htio napustiti, noćii noći provoditi bez tebe, tvojih očiju i tijela?Vojnik sam i moram slijediti svoj poziv. Ali, kadveć krenem, i ti ćeš sa mnom... Borbe s neprija-teljem traju samo šest mjeseci, a u pozadini frontauvijek se nađe kakav dvorac. Tamo ćeš me čekatii više se nećemo odvajati... nikad više. Gotovoje sa suzama, prošlo je doba strahovanja i patnje.Došlo je vrijeme i za ljubav. Ni trenutka nećemopropustiti!

KAZALO

PRVI DIO: S HODOČASNICIMA U COMPO-STELLE _ _ — — — — — —

Glava prva: Samostan Aubrac — — — — — 7Glava druga: Rubini Svete Foy — — — — 31Glava treća: Burgundski poslanik — — — — 58Glava četvrta: Roncevaux — — — — — 73

DRUGI DIO: SJENE PROŠLOSTI — — — — 97

Glava peta: Kavez — — — — — — — 99Glava šesta: Smrt jednog grešnika — — — 126Glava sedma: Alkemičar iz Coke — — — — 148Glava osma: Proljetna noć — — — — — 169

TREĆI DIO: AL HAMRA — — — — — 209

Glava deveta: Kuća Abou-al-KhayraGlava deseta: Fatima maserka — —Glava jedanaesta: Kralj pjesnik — -Glava dvanaesta: Pantera i zmija —Glava trinaesta: Osuda — — — -Glava četrnaesta: Alahovi bubnjevi —Glava petnaesta: Magdalena — — -

211236260287324348375

EPILOG — — _ — _ — — _ — _ 403

Glava šesnaesta: Vrijeme ljubavi — — — — 405

Za izdavačaDarivo) Zilić

KorektorJovica Bojić

ŠtampaKultura", Beograd, Makedonska 4.