Josip Schlegel, Biografija Antuna (Tonija) Schlegela (1963.) - jednog od vodećih hrvatskih novinskih magnata i novinara između dva svjetska rata

Josip Schlegel

BIOGRAFIJA TONIJA SCHLEGELA

Zagreb 1963.

2

SADRŽAJ:

I. OBITELJ – DJETINJSTVO – ŠKOLOVANJE

II. U INNSBRUCKU

III. KAO SVEĆENIK U DOMOVINI

IV. „TONI SCHLEGEL – ANATHEMA SIT!”

V. TONI SCHLEGEL KAO NOVINAR – GLAVNI UREDNIK „AGRAMER TAGBLATTA”

VI. ATENTATI – BALKANSKI RAT – „DESCENSUS AVERNI” HABSBURŠKE

MONARHIJE...

VII. SVJETSKI RAT – KAKO JE NIKLA IDEJA „JUGOSLOVENSKE ŠTAMPE”

VIII. SLOM CENTRALNIH SILA 1918. TONI SCHLEGEL – ŠEF NOVINSKOG UREDA

NARODNOG VIJEĆA SHS

IX. „JUGOSLOVENSKA ŠTAMPA D.D.“

X. KONFLIKT I RASKID SA „SAMOSTALNIM DEMOKRATIMA”

XI. ISTUP I POVRATAK U „JUGOSLOVENSKU ŠTAMPU” – STVARANJE RR VLADE

XII. „JUGOŠTAMPA” PREUZIMA „ŠTAMPARSKI ZAVOD D.D.”

XIII. RASPORED VLADE RR – UBOJSTVO U SKUPŠTINI

XIV. 6. JANUAR 1929.

XV. SMRT TONI SCHLEGEL – UMORSTVO IZ ZASJEDE

XVI. INTENZIVNA POTRAGA ZA UBOJICAMA – POTEŠKOĆE I KOMPLIKACIJE

ISTRAGE

3

XVII. NAKON POLA GODINE – U SEPTEMBRU 1929. USTANOVLJENI SU UBOJICE

– PRVI ZLOČIN PAVELIĆEVIH „USTAŠA”

XVIII. POČETAK KRIZE U JUGOŠTAMPI. – NESUGLASICE MEĐU LEGATARIMA.

XIX. „QUEM DEUS PERDERE VULT...!“

XX. STEČAJ – KOJI JE TRAJAO GOTOVO S E D A M G O D I N A

DODATAK: GLASOVI ŠTAMPE POVODOM SMRTI TONI SCHLEGELA

***

JOSIP SCHLEGEL – Biografija Tonija Schlegela (1962)1

Među novinarima naše starije generacije, tj. generacije, koja je neposredno ušla u I.

svjetski rat (1914. – 1918. god.) pa sve tamo, gotovo do početka II. svjetskog rata (1939. –

1945. g.) bio je svakako jedna od najmarkantnijih ličnosti Toni Schlegel.

U razmjerno kratko vrijeme (od 1908. – 1929. g.) uspeo se vlastitom snagom i

inicijativom od malog anonimnog novinara do vrlo zavidnog položaja jakog novinskog

magnata i političara, čija je riječ bila utjecajna i uvažena ne samo u Jugoslaviji, već i u

inozemstvu. Pri tome se ne smije zaboraviti da se njegove konstruktivne sile prvih, deset

godina (1908. – 1918.) tj. za vrijeme Austro-Ugarske monarhije nisu mogle onako razvijati,

kako su to tražile, pošto je bio apsolutno jugoslavenski orijentiran, a ta orijentacija bila je

savršena negacija Austro-Ugarske monarhije.

1 Biografija Antuna (Toni) Schlegela nalazi se u Državnom arhivu Zagreba (DAZ), R-169. Rukopis je napisao njegov mlađi brat Josip Schlegel početkom 60-ih godina 20. stoljeća. O Antunu (Toniju) Schlegelu vidi vrlo detaljan rad: Mira, KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zagrebači novinar Antun Schlegel i njegov utjecaj na politiku u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća, u: Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Njemačka narodnosna zajednica — Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2001., 235-268. Kolar se također intenzivno u svom radu koristila spomenutom biografijom.

4

I.

OBITELJ – DJETINJSTVO – ŠKOLOVANJE

Otac mu Franjo Schlegel došao je kao mlad čovjek 1867. god. iz Češke na preporuku

svoga kasnijeg tasta grofa Vilima Wurmbrand-Stuppach u Našice (Slavonija), gdje se

zaposlio u svojstvu tajnika kod Ladislava grofa Pejačevića, tadašnjeg vlastelina ogromnog

imanja u Našicama, te kasnijeg hrvatskog bana.2 Kao grofov tajnik bio je ujedno i

odgojiteljem njegovog najstarijeg sina Teodora Pejačevića (kasnije isto hrvatskog bana i

ministra) te je iza svršenih studija mladoga grofa preuzeo kao ravnatelj i upravu cjelokupnog

grofovog vlastelinstva u Našicama.

Franjo Schlegel bio je pravnik, a vladao je stranim jezicima njemačkim, francuskim,

češkim i engleskim. Godina 1873. oženio se Franjo Schlegel s Bertom kontesom Wurmbrand-

Stuppach i nastanio se po položaju svoje službe u Našicama. Iz tog braka rodilo se sedmero

djece, i to:

1. Vilim, rođen 1874. g.

2. Marica, rođena 1876. g.

3. Toni (Ante), rođen 1878. g.

4. Franjo, rođen 1879. g.

5. Leo, rođen 1881. g.

6. Hinko, rođen 1883. g.

7. Josip, rođen 1888. g.

Svoje djetinjstvo proveo je Toni Schlegel u roditeljskom domu u Našicama, gdje je

polazio i osnovnu škola. Nakon završene osnovne škole otišao je u Slavonsku Požegu, gdje je

pohađao nadbiskupski „Orfanatrofij”. Nakon VI. razreda gimnazije prešao je u zagrebačko

nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu, a maturirao je 1896. godine.

Nakon svršene mature odlučio se na studij teologije, te je od jeseni 1896. do oktobra

1897. boravio na teološkom fakultetu u Zagrebu, a iza toga prešao je iste godine na teološki

fakultet Univerze u Innsbrucku (Tirol), gdje je završio teološke nauke 1901. godine i bio

zaređen za svećenika po biskupu Simonu Aichneru.

2 Ladislav Pejačević (1824.-1901.), hrvatski ban u razdoblju od 1880. do 1883. godine.

5

II.

U INNSBRUCKU

Na univerzi u Innsbrucku upoznao se Toni Schlegel s mnogim svojim vršnjacima

teolozima, koji su kasnije u rimo-katoličkoj hijerarhiji u Austro-Ugarskoj zauzeli visoke

položaje, kao na primjer braća Ferdo i Alfred baruni Billot, lord Forteskjew i Janoš grof

Mikeš, kasniji biskup u Szombathely-a (Mađarska), koji je neposredno iza Prvog svjetskog

rata, kod pokušaja povratka bivšeg austrijskog cara Karla I. u Mađarsku, igrao vrlo veliku, ali

nesretnu ulogu.3

No, i jedan drugi, za njegov daljnji život vrlo važan aktiv imao je da pribilježi Toni

Schlegel za vrijeme svojeg boravka u Innsbrucku. – Već kao srednjoškolac živo se zanimao

za politiku. Kao sva tadašnja opozicionalna srednjoškolska omladina, bio je i Toni vatreni

„Starčevićanac”. Ali u Innsbrucku pronašao je put do napredne hrvatske odnosno

jugoslavenske omladine, koja je nekoliko godina kasnije imala stvoriti temelj bratstva Hrvata

i Srba: Hrvatsko-srpsku koaliciju.

Na univerzi u Innsbrucku postojao je tada pergamenski (Alldeutsch) studentski klub

(buršenšaft) imenom „Rhenania“. Kako su u ono doba mnogi hrvatski, srpski i slovenski, pa

čak i bugarski studenti medicinari i pravnici studirali na austrijskim univerzama u Innsbrucku,

Beču, Grazu, pa i Pragu (jer tada medicinskog fakulteta nije bilo u Zagrebu), osnovaše

jugoslavenski studenti u Innsbrucku kao protutežu na klub „Rhenania”, koja je bezobzirno i

naprasito i među mladim slavenskim studentima vrbovala za svoj pangermanski program,

svoj vlastiti hrvatski Studentski Savez „Velebit“. U taj klub pristupiše doskora gotovo svi

hrvatski i srpski studenti-medicinari, a bilo je među njima i Slovenaca i Bugara, tako da je taj

klub uskoro poprimio pokraj svog hrvatskog obilježja, donekle i jugoslavenski karakter. Jer

svi omladinci sa Slavenskog juga tražili su, i nehotice, zaštitu i priključak svojim drugovima

iz Hrvatske i drugih južno-slavenskih zemalja.4

Tada se našao Toni Schlegel u svom pravom elementu, te se svim žarom svojeg

mladog srca bacio u krilo napredne hrvatske omladine. Gvozdenu ruku zloglasnog bana

3 Grof János Mikeš pokušao je pomoći pri prvom pokušajo Karla I. Habsburgocvca da preuzme prijestolje u Mađarskoj u ožujku 1920. godine. Njegova palača u Szombathelyu bila je središte lojalista poslijednjeg austro-ugarskog cara. 4 Bilo je to doba izrazita naleta madarizacije, osobito na državnim željeznicama u Hrvatskoj, kojoj se oslabljena i razjedinjena hrvatska oporba nije mogla suprotstaviti. Na takvu situaciju reagirala su studentska udruženja, već

6

Khuen-Héderváry-a još je teško ležala nad Hrvatskom; ali još je kao blistajući „memento”

živio u Đakovu stari Ilirac, veliki vladika Josip Juraj Strossmayer u čiji svijetli primjer

ugledaše se mnogi studenti. Istodobno počeo je univerzitetski profesor u Pragu i poslanik na

austrijskom Carevinskom vijeću u Beču – Tomo G. Masaryk sa svojim predavanjima o

„Slavenskom realizmu”, o slavenskoj solidarnosti i uzajamnosti, tako da se oko ove nove

ideje uskoro okupila cijela slavenska omladina ne samo Austro-Ugarske, već i ostalog

inozemstva. Zaista, u ona vremena stvarala se generacija, koja je do temelja uzdrmala

Habsburšku monarhiju.

U klubu „Velebit” sprijateljio se Toni Schlegel sa Milivojem Jambrišakom,5 Ivanom

Sondićem (kojeg je poznavao još iz orfanatrofija iz Slavonske Požege) i mnogim drugim

naprednim omladincima s kojima ga vezalo iskreno drugarstvo kroz više od 30 godina, sve do

njegove smrti.

III.

KAO SVEĆENIK U DOMOVINI

Kako je već bilo prije rečeno, Toni Schlegel bio je u ljetu 1901. godine zaređen za

katoličkog svećenika. Svoju prvu sv. misu čitao je u Našicama u franjevačkom samostanu

„Sv. Antuna Padovanskog”, kojem je tada bio gvardijan o. Firmin Pletikapić. Celebrirao je

svoju prvu misu na dan 5. augusta 1901. (to je bio vjenčani dan njegovih roditelja 1873.). –

Iza toga poduzeo je na poziv svog dobrog prijatelja Ferde baruna Billot-a (koji je također

prisustvovao svečanostima prve sv. mise u Našicama) višemjesečno putovanje Evropom.

Proputovao je cijelu Austriju, Njemačku i jedan dio evropske Rusije (Petrograd, Moskvu,

Kijev, Caricin i Odesu), a vratio se preko Helsinkia (Finska), Švedske, Norveške, Danske,

Engleske, Francuske, Švicarske te preko Italije natrag u domovinu. Od tada datira njegova

velika simpatija za Rusiju i ruski narod.

Put je trajao više od pola godine, a i to mu je, kako je kasnije izjavio pred roditeljima i

braćom – bilo premalo; „a osobito teško“ – rekao je – “rastao sam se sa Rusijom...“

otprije okupljeni u svojim društvima iz Beča, Graza i Innsbrucka („Zvonimir“, „Hrvatska“ i „Velebit“). Prema Kolar „Velebit“ je bilo društvo studenata sa izrazito jugoslavenskim obilježjem. KOLAR, n. dj., 236. 5 Milivoj Jambrišak (1878.- 1943.) liječnik, sudionik Prvog balkanskog rata, Prvog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe.

7

Nakon toga živio je kod roditelja u Našicama, vršeći sporazumno franjevačkim

gvardijanom svoje svećeničke dužnosti.

Dana 10. septembra 1902. godine dobio je dekret nadbiskupskog ordinarijata u

Zagrebu, kojim se imenuje kapelanom u župi Martijanec kod Ludbrega u Hrvatskoj. Toni

Schlegel odmah je nastupio službu, ne sluteći, od kakvog će uticaja to imati na njegov budući

život.

U Martijancu bijaše rada vlastelin Pavao barun Rauch,6 sin bivšeg bana Levina baruna

Raucha, poznatog za svog banovanja 60-tih godina. Mladi kapelan posjetio je moćnog

vlastelina, predstavivši mu se kao novi duhovni pomoćnik župnika u Martijancu. Barun

Rauch, inače osoran i naprasit čovjek – primio je novog kapelana s mnogo simpatije. Tako da

je nakon pola godine predložio Toni Schlegelu, ne bi li se htio primiti odgoja njegovog sina

Pavla, tadašnjeg dječaka od 12-13 godina.7

Mladi kapelan je u principu pristao uz uvjet ako mu to odobri zagrebački nadbiskup.

Tada se barun Rauch obratio zagrebačkom nadbiskupu dru Jurju Posiloviću.8 Nakon kraćeg

vremena primio je kapelan Toni Schlegel od nadbiskupa slijedeći dopis:

„Br. 5787. – Častni g. Antun Schlegel, duh. pomoćnik – Martijanec.

Častni gospodine! – Na molbu presvietloga gospodina Pavla baruna Raucha i na Vašu,

dispenziram Vas od službe duhovnog pomoćnika i dozvoljujem, da sa vrijeme od

jedne godine preuzmete i vršite obuku sina pomenutoga gospodina baruna u

gimnazijalnih predmetih. – Budući da župnik u Martijancu s nestašice dušobrižnika

svećenstva neće dobiti drugoga pomoćnika, pomozite mu glede sv. mise i u velikoj

potrebi i dijeljenju svetih sakramenata.

U Zagrebu. dne 10. prosinca 1903. – Juraj, v. r. ”

Tako je kapelan Toni Schlegel preuzeo odgoj mladog baruna i preselio se u dvorac

baruna Raucha. No, doskora došlo je do političkih nesuglasica između Toni Schlegela, koji se

bio tokom vremena priključio hrvatskom seljačkom pokretu, kojeg su poveli braća dr. Ante i

Stjepan Radić u Hrvatskoj (Toni Schlegel bio je jedan od suosnivača Hrvatske pučke seljačke

6 Barun Pavao Rauch (Zagreb, 1865. – Martijanec, 1933.), hrvatski političar. Hrvatski ban od 1908. do 1910. godine. 7 Rauchov sin Pavle je umro vrlo mlad. 8 Juraj Posilović (Ivanić Grad, 1834. - Zagreb, 1914.), zagrebački nadbiskup.

8

stranke), i baruna Raucha, koji je kao stari, okorjeli „madžaron” više naginjao hrvatskoj

„čistoj stranci prava” dra Josipa Franka (frankovci).9

(Dr. Ante Radić bio je mnogogodišnji profesor Toni Schlegela u Slav. Požegi).

Međutim u ljetu 1903. godine došlo je do pada bana Khuen-Héderváry -a, a hrvatskim

banom imenovan je dr. Teodor grof Pejačević, veliki župan u Osijeku.

Kako su se uslijed pada bana Khuena političke prilike ne samo u Hrvatskoj, već i na

cijelom Slavenskom jugu Habsburške monarhije sve više zaoštravale, došlo je prirodno i do

sve jačeg političkog sukoba između baruna Raucha i Toni Schlegela, dok konačno početkom

1905. godine nastao je potpuni lom.

Barun Rauch zatražio je kod nadbiskupa dra Posilovića zamjenu kapelana i Toni

Schlegel bude u roku od nekoliko tjedana premješten iz Martijanca u Petrinju, gdje je ostao do

1906. godine kao kapelan. U junu iste godine dobio je dekret c. i k. vojnog superiorata u

Zagrebu, potpisan od generalnog vikara, vojnog nadbiskupa dra Kolomana Belopotoczkog,

kojim se imenuje vojnim kuratom (kapelanom) za „vojni distrikt Zagreba“ (tada XIII. vojni

korpus Austro-Ugarske vojske).

U tom svojstvu ostao je Toni Schlegel neprekidno do konca maja 1908. godine.

Za to vrijeme političke prilike u Hrvatskoj znatno su se promijenile. Kako je poznato

došlo je 1905. godine do stvaranja Zadarske i Riječke rezolucije, u kojima je pok. Frano

Supilo odigrao znamenitu ulogu – i konačno između hrvatske napredne stranke („Pokret”) i

srpske samostalne stranke („Srbobran”) do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije. Prvi

predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije bio je stari, iskusni politički borac dr. Grga Tuškan.

Bio je to zdravi duh, koji se proširio čitavim Slavenskim jugom nakon 20-godišnjeg

despotizma bana Khuen-Héderváry -a; nova politička orijentacija, koja je uskoro prigrlila

cijela hrvatsko-srpska omladina, a i narod diljem cijele Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne

i Hercegovine.

Vojni kapelan Toni Schlegel, baveći se novinarstvom već kao gimnazijalac i klerik

(bio je vanjski suradnik i dopisnik osječke „Narodne Obrane“), te zagrebačkih listova

„Obzora”, „Malih novina” i dr. našao se doskora u društvu mladih naprednih novinara,

članova hrvatsko-srpske koalicije, drom Ivanom Lorkovićem, glavnim urednikom „Pokreta”,

Svetozarom Pribićevićem, glavnim urednikom „Srbobrana”, te novinara Većeslava Vildera,

Jove Banjanina, Bude Budisavljevića, te političara dra Edmunda Lukinića, dra Dušana

Popovića – jednom riječju svih naprednih mladih ljudi Zagreba i Hrvatske. Zahvaljujući

9 Detaljnije o osnivanju Hrvatske pučke seljačke stranke i Schlegelovoj ulozi u tome: Bogdan, KRIZMAN, Osnivanje HPSS (1904.-1905.), Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 2., 1972., 102. i 143.

9

svojoj političkoj pronicavosti, dalekovidnosti i svom odličnom novinarskom peru već nakon

kraćeg vremena postao je jednim od glavnih vanjskih suradnika „Pokreta”, tako da su ga svi

antiklerikalni krugovi počeli smatrati nekom naročitom „bijelom vranom” među katoličkim

svećenicima, a ovi opet, gledali su u njemu „otpadnika”, „apostata” i slično. Ta i takva

„neslužbena djelatnost“ mladog vojnog kapelana nije, naravno, ostala nezapažena od njegovih

pretpostavljenih. Naročito su se počeli buniti i prigovarati crkveni krugovi te je između

„Hrvatstva” (organa klerikalne stranke) i „Pokreta” došlo do sve oštrijih novinarskih

polemika. U tu polemiku konačno umiješala su se i vojne vlasti, koje u Schlegelovim

člancima nisu vidjele samo težnju za promjenom posve unutarnje-političkih prilika u

Hrvatskoj, već i težnju za poboljšanjem stanovitih socijalnih prilika u zemlji (program

hrvatske napredne stranke, a time i koalicije), te je po njihovom nalogu neposredni

pretpostavljeni Toni Schlegela, viši vojni kurat (superior) dr. Rihtarić svojeg kapelana

nekoliko puta, na početku blago, a kasnije sve oštrije pozivao na red, opomenuvši ga, da

obustavi tu svoju novinarsku djelatnost. No, Toni Schlegel, kojeg su već nekoliko godina

mučile i lomile teške duševne borbe, ostao je tvrd, nastavljajući i dalje u „Pokretu” i drugim

naprednim hrvatskim listovima (kojih je u ono vrijeme bilo vrlo malo) svoj dosadašnji

novinarski rad, koji je konačno – kraj nepopustljivosti s jedne i s druge strane – morao da

svrši potpunim lomom.

IV.

„TONI SCHLEGEL – ANATHEMA SIT!”

Jednog dana, koncem maja 1908. godine došlo je do naročito oštrog sukoba između

vojnog superiora dra Rihtarića i njegovog kapelana. Na zahtjev superiora, da obustavi svoj

novinarski rad, jer će inače da snosi sve posljedice predviđene zakonom za vojne i civilne

svećenike odgovorio je Toni Schlegel mirno, ali hladnokrvno i odlučeno „Ne!“ – Tako su se

rastali...

Kapelan, koji je bio sve dobro promislio, ode u svoj stan (bivša Samostanska ul. br.

6/II. u Zagrebu) i najavi pismeno vojnom zapovjedništvu XIII. korpusa, da polaže šaržu (čin)

vojnog kuratora. Nekoliko dana kasnije, skinuo je sasma svećeničku reverendu, najavivši

ujedno crkvenim vlastima svoj istup iz rimo-katoličke crkve.

10

Odjek ovog njegovog koraka u javnosti, bio je ogroman. Ne samo da je zaprepastio

svu njegovu mnogobrojnu rodbinu, sve bliže i daljnje prijatelje i znance, već je i sva tadašnja

štampa u Hrvatskoj zabilježila taj istup, komentirajući ga na razne načine. Do pravog ludila

pobjesniše protivničke (frankovačke i klerikalne) novine. Više od mjesec dana – dan za

danom uslijediše u njihovoj štampi napadi na Toni Schlegela, u kojima su bili izrazi kao:

„izdajica“, „renegat”, ”prokletnik“, „apostat”, čak i „antikrist”, još najblaži, na koje je Toni

Schlegel mimo i hladnokrvno, ali odlučno odgovarao (Dr. Ivan Lorković, glavni urednik

„Pokreta” namjestio ga naime nakon njegovog istupa na sveopći zahtjev Hrvatske napredne

stranke, kao stalnog urednika u „Pokretu”). Na jedan osobito oštar i ironički napad

„Hrvatstva” u julu 1908. odgovorio im je Toni Schlegel slijedeće: „Gospodi oko „Hrvatstva”

– Jučer me „Hrvatstvo” tolikom ljubaznom skrbi i brigom pita za zdravlje, da li sam sada

„sretniji, bolji i čestitiji” nego li dok sam „stajao pod hipnozom i sugestijom katoličke skeze”,

da zbilja ne bi bilo lijepo, da na to ne odgovorim. Pa kad su gospoda tako ljubazna, reći ću im

iskrene i otvoreno, kako me pozivlju, da sam sada i „bolji” i „ čestitiji”, a prije svega, kud i

kamo sretniji već zato, što sam se riješio i staleške veze s gospodom oko „Hrvatstva” –

Schlegel”.

U. augustu iste godine objelodanio je Toni Schlegel u „Pokretu” niz članaka, u kojima

je čisto i bistro obrazložio svoje stanovište i rastumačio sve motive, koji su ga vadili i prisilili

da istupi iz katoličke crkve i da se oslobodi kao čovjek i građanin starih crkvenih predrasuda.

Ove članke objelodanio je pod naslovom: „Toni Schlegel – Anathema sit!“10. Kasnije je sve

ove članke izdao u posebnoj brošuri. Nažalost, ta je brošura nestala i dandanas se nigdje više

ne može pronaći. No, pisac ovih redaka vrlo dobro se sjeća da ju je onda, kao vrlo mladi

čovjek u Našicama imao u rukama i čitao je. Sjeća se također, da se je brošura među

tadašnjom našičkom inteligencijom vrlo živahno komentirala.

Međutim bivši se kapelan odmah nakon svojeg istupa morao upustiti u mnogo

strašniju borbu, u kojoj mu se srce raskrvarilo. Bila je to borba sa roditeljima, rodbinom,

prijateljima i dobrim znancima. Ali – daljnja rodbina i prijatelji i znanci u provinciji, iako

dobronamjerno, vidjeli su u njegovom istupu samo jednu ogromnu pogrešku. Kako je mogao

napustiti svećenički stalež, gdje ga je čekala tako blistava i velika karijera? – Bila je naime

javna tajna i u Zagrebu i Našicama, da će Toni Schlegel doskora postati „dvorskim

kapelanom” i u Beču da je u Dvorskoj kancelariji dekret već potpisan po caru Franji Josipu I.

i poslan u Hrvatsku. Govorili su: „Šta je poludio? Kako je mogao napustiti takav blještavi

11

cilj? Od dvorskog kapelana do biskupa samo je mali skok! I k tome još đakovački biskup!!!

Nasljednik velikog Strossmayera!” Takvi i slični komentari vodili su nekoji dobronamjerni

njegovi prijatelji i znanci, a i jedan dio rodbine!

Sve to nije Toni Schlegela mnogo smetalo; razmislio je o svemu tome, vrlo dobro je

znao da ga čeka teška, strahovito teška borba sa tadašnjim poretkom, s krutim, zastarjelim, ali

još uvijek snažnim nazorima tadašnjeg tzv. „visokog društva”, računao je sa svim mogućim

na oko nesavladivim zaprekama. No sve to nije ga plašilo. Po njegovim vlastitim riječima:

„Oslobodio sam se jedne laži” i bio je potpuno sretan, da je tako!

Plašilo ga i mučilo, već davno prije istupa iz katoličke crkve samo jedno jedino

pitanje: ”Šta će na to roditelji i braća?” – Osobito roditelji, a naročito majka? Majka, koja je

bila duboko i iskreno uvjerena katolkinja, a on Toni bijaše njen ljubimac i ponos!...

Udarac za familiju bijaše doista strašan. Stari mu otac, odgojen po strogim principima

katoličke hijerarhije, sam do srži dobar katolik, odmah je prekinuo svaku vezu sa

„izgubljenim sinom“. A majka i sestra mu – uopće ne smogoše snage, da o tome razmišljaju.

da se u to užive i donekle snađu. Braća mu, osobito dva brata Leon i Josip, koja su obojica u

ono vrijeme boravila u Beču, prije svega nastojaše, da barem donekle pomire oca sa bratom

Tonijem. Po dogovoru sa najstarijim bratom Vilimom, koji je također živio u Našicama,

otputovao je Josip odmah kući, te su tada i najstariji i najmlađi brat, zajednički pokušali na

očevo srce. Kroz više od mjesec dana trajala je ta borba. Na sva nastojanja braće imao je otac

Schlegel samo jedan odgovor: „Nemoguće! A kako se može opravdati?” – ”Ali dragi oče,

saslušaj ga barem! Razgovaraj s njime oko u oko, saslušaj njegove razloge. Ta svaki i najgori

zločinac ima pravo da se brani! Saslušaj ga!” – Nakon više od mjesec dami, kada su braća već

počela očajavati, misleći da će im se živci rastrgati, otac je konačno, i sam skršen i slomljen,

popustio: „Pa, dobro! Neka dođe!...”

Nakon nekoliko dana stigao je Toni Schlegel u Našice. Razgovori između oca i sina

trajali su satima kroz nekoliko dana. Što su otac i sin i kako su raspravljali – nikada nitko nije

doznao – pa čak ni majka! Ona je sirota bila sretna, da je zagrlila sina, pa bio on i „apostat”. A

braći je Toni jednostavno očevidno vrlo uzbuđen i ganut odgovorio: „Dečki, ne pitajte me!

Otac mi je oprostio – pomirili smo se!”

Gotovo tri tjedna zadržao se Toni Schlegel kod roditelja u Našicama; onda se vratio u

Zagreb, napustivši definitivno svoje mjesto kao urednik „Pokreta”.

10 Oznaka [JS] znači da je bilješku dodao Josip Schlegel. [JS] Toni Schlegel – da je proklet. – Fraza, kojom su se

12

V.

TONI SCHLEGEL KAO NOVINAR – GLAVNI UREDNIK

„AGRAMER TAGBLATTA”

Godina 1908. od početka bila je do kraja upravo i suviše bogata događajima u

unutarnjoj i vanjskoj politici ne samo Austro-Ugarske monarhije, već i čitave Evrope – toliko

burna i interesantna, da nije bilo nikakvo čudo, da se mladi, ambiciozni novinar Toni Schlegel

svim svojim talentom i elanom bacio na to široko i plodonosno polje rada. Radi boljeg

upoznavanja i razumijevanja potrebno je, da sasma zbijeno i kratko ovdje rekapituliramo sve

važnije političke događaje one epohe, iako su već davno ušli u historiju, te su uslijed toga

višemanje općenito poznati.

U junu 1907. godine demisionirao je grof Teodor Pejačević kao hrvatski ban, pošto

nije htio da provede u Hrvatskoj tzv. „željezničarsku pragmatiku“ madžarske vlade, koja je

svom silom i protiv nagodbe od godine 1868. htjela da proširi madžarski jezik kao službeni

jezik na čitavo područje Hrvatske i Slavonije. Ban Teodor Pejačević stojeći strogo na

Ugarsko-hrvatskoj nagodbi od 1868. Odbio je taj zahtjev uz odobravanje ne samo hrvatsko-

srpske koalicije, već i čitave poštene javnosti u Hrvatskoj te je demisionirao. Njegovim

nasljednikom imenovan je Aleksandar pl. Rakodczay, tadašnji predsjednik kr. banskog stola u

Zagrebu; no on već padne kao ban koncem prosinca 1907. godine. 6. januara 1908. došao je

ban Pavao barun Rauch, čija je „strahovlada” kroz dvije godine dovoljno poznata. Njega je

naslijedio bivši ministar za Hrvatsku u madžarskoj vladi dr. Nikola pl. Tomašić. On je na

početku lijepo surađivao sa hrvatsko-srpskom koalicijom kao saborskom većinom, no doskora

se „vjeran sluga i dobar učenik svojeg gospodara” grofa Khuena, s njome zavadio. Nakon

neuspjelih izbora početkom 1910. godine demisionirao je i on, da ustupi svoje mjesto novome

banu – Slavku pl. Cuvaju, koji je još iste godine imenovan na zahtjev madžarske vlade,

komesarom tj. diktatorom u Hrvatskoj. Upravo elementarnom silom približavala se neumitna

sudbina Austro-Ugarske monarhije!...

U ovoj i takvoj atmosferi otpočeo je aktivni novinarski rad bivšeg kapelana. Odmah je

preuzeo da bude izvjestiteljem na „veleizdajničkoj” parnici.11 Ali nije samo izvještavao svoj

nevjerni katolički svećenici ekskomunicirali. 11 Veleizdajnički proces, montirani sudski proces protiv srpskih političara u Hrvatskoj za trajanja aneksijske krize (1908.–09.). Potaknuo ga je austrijski ministar vanjskih poslova A. L. von Aehrenthal radi zastrašivanja javnosti i političara sklonih stvaranju južnoslavenske države, a optuženici su bili većinom članovi Srpske

13

list, već i strane listove, kao gradački „Tagespost”, bečki „Die Zeit“ i „Arbeiter-Zeitung”, u

Budimpešti „Népszava” i dr., a isto tako izvještavao je i strane novinare i publiciste, kao što

su bili dr. J. M. Bärnreuther u Beču, Tomu G. Masaryka, te engleske publiciste W. Steeda i

„Scotus Viatora” (Seton-Watson-a) i dopisnika „Novojeg Vremja” u Petrogradu Vsevoloda

Swjatlowskog.12

Jednog dana, kada je predavao telegram na Glavnoj pošti u Zagrebu u Jurišićevoj ulici

za Tomu Masaryka, bio je uhapšen i zatvoren u uzama zagrebačkog sudbenog stola, gdje je

odsjedio 14 dana radi „smetanja javnog mira i poretka”. – Cijeloj javnosti bilo je jasno, da je

to lična osveta bana Raucha.13

Uz taj svoj rad bavio se Toni Schlegel intenzivno političkim, socijalnim i komunalnim

pitanjima, šibao je lijevo i desno, a od vremena do vremena upustio se i u vrlo duhovite, ali

oštre polemike sa svojim starim protivnicima – klerikalcima. Jasnoća i logičnost njegovih

članaka i polemika učiniše da je doskora, iako anoniman, postao vrlo popularan, osobito kada

ga je prijatelj Svetozar Pribićević na jednom sastanku hrvatsko-srpske koalicije proglasio

„najboljim, najduhovitijim, ali i najopasnijim novinarskim perom Hrvatske”.

Došlo je međutim i do aneksije Bosne i Hercegovine po Austro-Ugarskoj. Uzbunila se

čitava Evropa, sveopći rat bio je, eto na vidiku. Svojim vanrednim vanjsko političkim

člancima oduševio je sve publiciste zapadne Evrope, čak i carske Rusije, tako da mu je ruski

novinar Vsevolod Swjatlovski ponudio stalno dopisništvo u „Novojem Vremju”, što je Toni

Schlegel i prihvatio. Ali u ono vrijeme bio je to osobito sklizak teren!

Za vrijeme Friedjungovog procesa u decembru 1909. godine vidimo Toni Schlegela u

Beču, gdje je proširio i produbljivao poznanstva sa stranim publicistima, osobito sa drom

Bärnreutherom, drom Hermanom Wendel-om, s kojima ga od tada vezaše prijateljske veze

sve do smrti.

samostalne stranke (SSS), koja je djelovala unutar Hrvatsko-srpske koalicije, tada najjače stranke u Hrvatskom saboru. Sudskomu procesu prethodilo je podizanje optužnice (u siječnju 1909) protiv 53 srpska političara, na čelu s braćom S. Pribićevića, Adamom i Valerijanom. Njima se pripisivalo da su u Hrvatskoj, Dalmaciji i BiH, uz pomoć vojnih snaga iz Srbije i Crne Gore, planirali provesti priključenje južnoslavenskih zemalja Monarhije Kraljevini Srbiji. Proces je započeo u Zagrebu 3. III. 1909., a jedini dokaz optužbe bila je brošura Finale, agenta bečke vlade Đorđa Nastića, koja je sadržavala niz krivotvorenih dokumenata. Iako je obrana na čelu s H. Hinkovićem dokazivala neistinitost optužbi, odlučnu ulogu u razotkrivanju pozadine procesa imao je češki političar T. G. Masaryk, koji je tekstovima u europskom tisku otkrio njegov stvarni smisao. No završetkom aneksijske krize požuren je i završetak suđenja. Pritom su 33 optuženika bila osuđena, među kojima A. i V. Pribićević (5. X. 1909), na 12 godina zatvora. Osuđenici su 1910. bili abolirani. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64116 (preuzeto 1. XI. 2014.) 12 Preko Swjatlowskog koji je držao rusku novinsku centralu u Beču Schlegel objavljivao je svoje članke u ruskim novinama. 13 O tome vidi: Jozo, LAKATOŠ, Među veleizdajnicima, Tiskara Hrvatske stranke prava: Zagreb, 1910.

14

Koncem ljeta 1910. godine primio je Toni Schlegel pismo dra Stanka Franka14

(kasnijeg univerzitetskog profesora) vlasnika zagrebačkog dnevnika „Agramer Tagblatt”, u

kojem mu nudi i moli ga da preuzme glavno uredništvo, tj. vodstvo toga lista. Dr. Frank

ograničio bi se samo na poslovni i administrativni dio lista, pomagao bi katkada kao zamjenik

glavnog urednika u redakciji. ali glavno vodstvo lista imao bi glavni urednik. Ta ponuda došla

je kao grom iz vedrog neba, koja je ugodno iznenadila Toni Schlegela, jer je bila doista

laskava. „Agramer Tagblatt“ bio je poznat ne samo u Hrvatskoj, već i u čitavoj dunavskoj

monarhiji, kao vrlo seriozan list iako je bio višemanje u stalnoj opoziciji prema hrvatskoj

vladi, bolje rečeno – prema Budimpešti.

Ipak se Toni Schlegel nije u tome prenaglio, da primi tu novu ponudu, jer je smatrao

za svoju dužnost, da o tome izvijesti redakciju „Pokreta“ i odbor hrvatske napredne stranke. –

Dr. Lorković kao glavni urednik „Pokreta“ odmah je sazvao izvanrednu sjednicu stranke – na

kojoj je sudjelovao i Svetozar Pribićević, glavni urednik „Srbobrana” (koji je bio član drugog

dijela koalicije) – izvijestivši ih o vrlo laskavoj ponudi, koju je primio njihov – po godinama

službe – najmlađi drug. Do diskusije u tom predmetu uopće nije došlo, jer je svima bilo jasno,

što to u ondašnjoj atmosferi, kada je počela borba Koalicije protiv bana dra Tomašića, ima da

znači. Jednoglasno donijet je zaključak. Toni Schlegel svakako ima da u interesu stranke,

koalicije i naroda odmah primi to mjesto.

Početkom septembra 1910. godine sastao se Toni Schlegel sa drom Frankom. Kako su

se obojica u svim pitanjima oko lista „Agramer Tagblatt” sporazumijevali i složili, preuzeo je

Toni Schlegel 1. oktobra 1910. godine glavno uredništvo „Agramer Tagblatt”15. Prve godine

njegovog rada prošle su donekle mirno, iako se na čitavoj hrvatskoj štampi odrazio sve veći

pritisak vlasti: – gotovo svakog dana došlo je u ovom ili onom opozicionalnom listu do

zapljene uvodnika ili barem koje notice. Javnost sve je to promatrala i – šutila. Tu i tamo,

14 Frank, Stanko, hrvatski pravnik (Osijek, 30. IV. 1883 – Zagreb, 11. XI. 1953). Doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1907. Radio u pravosuđu (1908.–11. i 1920.–22.), bavio se novinarstvom (1911.–20.). Na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavao je kazneno pravo (1922.–41. i 1945.–53.), kazneno procesno pravo (1922.–40.), pravnu filozofiju (1922.–37.), upravno pravo (suplent 1941.–43.) i kriminologiju (1948.–53.). Redoviti profesor od 1925; prisilno umirovljen za vrijeme NDH, vraćen u službu nakon II. svjetskog rata. Sudjelovao je na međunarodnim kongresima pravnika (1933.–38.), bio je član Međunarodnog instituta za pravnu filozofiju i sociologiju. Dopisni član JAZU od 1948. godine. Glavna djela Kazneno pravo (1950.) i Teorija kaznenog prava po Krivičnom zakoniku od godine 1951. (1955.), u kojima je sustavno obradio pojmove i opći dio kaznenog prava. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20424 (preuzeto 10. XI. 2014.) 15 [JS] „Agramer Tagblatt“ bio je osnovan 1885. godine od jedne grupe nacionalnom ispravnih ljudi (vodili su ju A. grof Sermage, Josip grof Drašković, grof Kulmer) kao informativni list o svim prilikama u Hrvatskoj i okupiranim kraljevima. Iako pisan njemačkim jezikom, bio je do srži hrvatski tj. jugoslavenski list, kao odgovor naprednih hrvatskih slojeva na pitanje njemačkog vladinog organa „Agramer Zeitung-a“.

15

neke male antirežimske demonstracije omladine činile su se većini građanstva kao neka

ugodna razonoda, neki „hec” u prividnoj monotoniji političkih prilika.

Nakon neuspjelih izbora početkom 1911. godine, ban dr. Tomašić demisionirao je

koncem iste godine. Naslijedio ga je Slavko pl. Cuvaj; odmah došlo je do konflikta između

njega i saborske većine, jer pravog radnog programa novi ban zapravo nije ni imao. Konflikt

se sve više zaoštravao, dok konačne u aprilu 1912. godine Cuvaj po naredbi madžarske vlade

postaje komesarom u Hrvatskoj, te kao takav odmah ukine ustavno stanje. Šikanacije što ih je

hrvatska štampa u to vrijeme pretrpjela mogu se zaista nazvati „despotizmom vladajućeg

režima”.

U ovakvim prilikama bilo je vrlo teško, gotovo nemoguće, biti novinarom. To je

naravno iskusio pokraj „Pokreta”, „Srbobrana”, „Hrvata” i drugih listova i „Agramer

Tagblatt”. Dan sa danom plijenili su se listovi i to po cijele stranice. No stranice zaplijenjene,

po odredbi komesara, nisu smjele ostati prazne, tj. bijele, nego su se morale ispunjavati

drugim, nepolitičkim tekstovima. Samo novinar, koji je ta vremena proživio, zna što je to

značilo: uništenje domaće štampe! Pokraj gotovo svega nadljudskog napora, da svoj list drži

na visini i da svojim čitaocima pruži zaista interesantan materijal, pokraj sveg bijesa na

vladajući režim, Toni Schlegel kao glavni urednik „Tagblatta” zadržao je svoj optimizam,

rekli bi, neku vrstu „Galgenhumora”. Tako je jednog dana u smijehu pripovijedao najmlađem

svom bratu Josipu: „Uvijek sam znao unaprijed, kada će mi list biti zaplijenjen. Kadgod sam

prije podne susreo Cuvaja, te ga nisam pozdravio – a pozdravljao ga principijelno nisam

nikada – u podne mi je list bio zaplijenjen”.

Cuvajevo pašovanje u Hrvatskoj – vladao je kao neki staroperzijski satrap –

dozlogrdilo je konačno i samoj madžarskoj vladi u Budimpešti. I tako je komesar Cuvaj

koncem 1912. godine otišao na „dulji dopust”, sa kojeg se više nije vratio. Na njegovo mjesto

imenovan je Unkelhäusser kao „locum tenens”, viši činovnik ministarstva za Hrvatsku, rođeni

Slavonac (Vinkovčanin),16 koji za četiri mjeseca svoje djelatnosti u Hrvatskoj nije naravno

mogao da stvara čudesa, no, ipak ublažio je režim, odstranivši i ukinuvši najnepravednije i

najteže pogreške Cuvaja.

U to vrijeme došlo je do stanovitih promjena u redakciji „Agramer Tagblatta”. Do

konca 1912. godine bila je redakcija lista sastavljena ovako:

1) Glavni urednik – Toni Schlegel

2) Dr. Stanko Frank – zamjenik glavnog urednika i rukovodioc administracije lista

16 Zapravo Vukovarčanin.

16

3) Marko Bauer – urednik rubrike za gospodarstvo i jedan dio unutarnje politike i

izvjestitelj Sabora

4) Zdenko Vernić – za veći dio unutarnje politike, vanjsku politiku, rubriku feljtona i

odgovorni urednik

5) Zofka Kveder – za dnevne vijesti, kazalište i umjetnost i prilog za „Ženski

list”(Frauenzeitung), (inače poznata hrvatska i slovenska spisateljica).

6) Walter Siess – za lokalni dio lista i komunalije.

U ljetu 1912. godine bio je urednik Marko Bauer radi jednog članka o prilikama u

Hrvatskoj, objelodanjenog u nekom austrijskom listu („Tagespost” u Grazu) po Cuvajevom

nalogu izagnan iz Zagreba. U uredništvu lista nastala je uslijed toga mala uzbuna, jer personal

redakcije, i onako preopterećen poslom, morao je sada još više raditi. Bilo je doduše raznih

reflektanata na Bauerovo mjesto, ali nijedan nije vladao potpuno njemačkim jezikom, da bi to

mjesto mogao preuzeti. Nakon mnogih razmatranja i dogovora između dra Franka i Toni

Schlegela odlučiše se obojica, i to na prijedlog samog dra Franka, da namjeste kao suradnika

najmlađeg brata Tonijevog, Josipa, koji je tada bio agronom na slavonskom vlastelinstvu u

Orahovici. Josip Schlegel, koji je perfektno vladao njemačkim jezikom, već odavna se je

interesirao za novinarsko zvanje, pisao feljtone, prevodio još kao đak mnogo iz hrvatske i

srpske literature na njemački jezik (od njegovih prijevoda bili su već tada objelodanjene

mnoge stvari u bečkom „Fremdenblattu”, „Zeitu”, a i u zagrebačkom „Tagblattu” i osječkoj

„Die Drau“). Kako nije imao izgleda u bolju budućnost kao agronom na vlastelinstvima u

Slavoniji, jer su tadašnja vlastela bili uglavnom samo stranci, pa su tim više voljeli namještati

kao agronome strance iz Mađarske, Austrije i Češke, a domaće ljude se izbjegavalo. Izgubio

je sasma volju za svoje zvanje. Josip, tada mladić od 25 godina objeručke je prihvatio ponudu

i nastupio na svoje novo mjesto kao najmlađi suradnik „Tagblatta” sredinom aprila 1913.

godine. Od urednika Vernića preuzeo je odmah za „Tagblatt“ vrlo važnu rubriku „Glasovi

domaće štampe” (Zeitungsstimmen) time i jedan dio unutarnje politike i izvještaje iz Sabora,

jedan dio dnevnih vijesti i tehničko uređivanje lista, dok su gospodarsku rubriku preuzeli dr.

Stanko Frank i urednik Vernić. Kada je koncem 1913. godine Zofka Kveder radi bolesti

istupila iz redakcije, preuzeo je Josip Schlegel i sav njezin posao i obavljao ga sve do 1915.

godine, kada je bio pozvan u vojsku.

17

VI.

ATENTATI – BALKANSKI RAT – „DESCENSUS AVERNI”

HABSBURŠKE MONARHIJE...

Godine 1910. posjetio je stari car Franjo Josip I. prvi i posljednji put novo anektirane

krajeve: Bosnu i Hercegovinu. Nekoliko dana iza carevog posjeta, student Bogdan Žerajić

puca u šefa bosanske vlade, podmaršala baruna Varešanina,17 ali ga ne pogodi i sam se na

mjestu ubije.

4. juna 1912. izvrši madžarski narodni zastupnik Kovacs atentat na predsjednika

madžarskog parlamenta, grofa Stjepana Tiszu; tane mu promaši, i zatim sam si ispali

smrtonosni hitac u glavu. Samo četiri dana kasnije, 8. juna, puca u Zagrebu student Luka

Jukić u Mesničkoj ulici na komesara Cuvaja, kojeg promaši, ali rani smrtonosno nedužnog

čovjeka: banskog savjetnika Hervojića. Na svom bijegu preko Strossmayerovog šetališta ubije

Jukić jednog redara i teško rani kod uspinjače detektiva Fučkara, spustivši se odande u Donji

grad. U Marovskoj ulici (sada Masarykova) uhvatiše Jukića...

Sva se evropska javnost zaprepastila; na zapadu se točno vidjelo što se sprema. Samo

vladajući krugovi u Beču i Budimpešti kao da to nisu vidjeli.

U to udari strahovita munja na Balkanu. Balkanski Savez (Bugarska, Srbija, Crna

Gora i Grčka) objaviše rat Turskoj. U pobjedonosnom naleta poraziše saveznici kod

Lüleburgaza, Kırkkilisa, Kumanova, Bitolja i Janine svu tursku vojsku tako, da su Bugari

prodrli neposredno sve do Carigrada (linija Čataldža), Srbi preko Bitolja do Skadra i

Jadranskog mora, a Grci do Soluna...

Još prije no što je buknuo Prvi balkanski rat, sporazumiše se glavni urednici Pribićević

i Schlegel, da će poslati svojeg posebnog dopisnika u glavni stan srpske vojske. To

dopisništvo preuzeo je na Schlegelovu preporuku, već tada hrvatskoj javnosti dobro poznati

agilni publicista Milan Marjanović, koji je odmah otputovao u Beograd, gdje se akreditirao

kao strani ratni dopisnik u glavnom stanu srpske vojske kod vojvode Putnika, i dok su bečke i

budimpeštanske novine, nadajući se – po nalogu svojih vlada – pobjedi Turaka nad

slavenskim državama Balkana, hranile svoju publiku krivim vijestima, jedino su listovi

17 General Marijan Varešanin bio je jedan od progonitelja hrvatskog revolucionara i pravaškog vođe Eugena Kvaternika za vrijeme ustanka u Rakovici 1871. godine.

18

hrvatsko-srpske koalicije („Pokret”, „Tagblatt” i „Srbobran”) i „Obzor“ pružali svojim

čitaocima ispravne izvještaje o događajima na ratištima...

Nakon neuspjelih prvih mirovnih pregovora u Londonu između zaraćenih stranaka, rat

se nastavljao. U martu 1913. godine padne turska tvrđava Jedreno (Odrin), a u aprilu iste

godine Skadar. Dva mjeseca kasnije došlo je nažalost do bratoubilačkog II. Balkanskog rata

između Bugara i Srba. Bugari u junu 1913. poraženi od Srba na Bregalnici, morali su konačno

u augustu potpisati za njih vrlo bolni mir u Bukureštu.

Politička se situacija i opet preko noći izmijenila. Pošto se pod Unkelhäusserovom

vlašću cenzura listova znatno ublažila, novinari imali su posla na pretek, tim više, što je

nervoza koja je zahvatila čitavu hrvatsku javnost u Zagrebu i u provinciji – Dalmaciji, Bosni i

Hercegovini prešla i na njih. Ta divna hrvatska javnost! Nikada prije toga, Zagreb pod

tuđinskim režimom nije doživio tako spontanih, sjajnih patriotskih manifestacija. Danomice

su predvečer Ilicom i Zrinjevcem prolazile povorke studenata, radnika i zagrebačkih

„purgera”, dapače i vladinih činovnika, slaveći i kli čući sjajnim pobjedama braće Bugara i

Srba. Doista – Slavenski Balkan se probudio!...

Uredništvo „Agramer Tagblatt“ kao da je u ono vrijeme postalo stjecištem sve

napredne hrvatske javnosti. Svakog dana oko pola dva sata popodne, nahrupiše u redakciju

novinari Svetozar Pribićević sa braćom Valerijanom i Adamom, Jovo Banjanin, Većeslav

Vilder, Jurica Gašparac, Jovan Miodragović, narodni zastupnici dr. Dušan Popović, dr. Srđan

Budisavljević, pa građani dr. Milivoj Jambrišak, dr. Božo Špišić, prof. dr. Ferdo Šišić, iz

Ljubljane dođoše dr. Žerjav, i dr. Kramer i mnogi drugi.

U ljetu 1913. godine posjetiše redakciju „Agramer Tagblatta“, a u prvom redu Toni

Schlegela ugledni strani publicisti i već spomenuti Englez, Sir Robert Seton-Watson („Scotus

Viator”), njemački socijalistički publicista dr. Hermann Wendel, publicista i književnik Rene

Fülöp-Miller, madžarski novinari Kéri i Oskar Jászi („Népszava”) i mnogi drugi, koji su se

svi kod Schlegela informirali o položaju u Hrvatskoj, a dakako i na Balkanu.

Koncem aprila 1913. „locum tenens” dr. Unkelhäusser pozvan je natrag u

Budimpeštu, a komesarom za Hrvatsku bude imenovan dr. Ivan barun Skerlecz,18 koji, ali već

gotovo nakon mjesec dana povrati Hrvatskoj zakonito ustavno stanje i tada je imenovan

banom Hrvatske. Naoko političke prilike su se za bana Skerlecza svakako poboljšale, tako da

je Sabor mogao nesmetano raditi. Nastala je prilična tišina. Nitko nije slutio niti u Hrvatskoj,

18 Barun Ivan Skerlecz Lomnički (Raslovo, Mađarska, 1873. - Budimpešta, 1951.), hrvatski političar i pravnik. Bio je hrvatski ban od 1913. do 1917. godine.

19

a niti u cijeloj Evropi, da je to ona opasna tišina pred strahovitu buru, koja će oboriti četiri

starodrevna moćna carstva i nanijeti Evropi i čitavom čovječanstvu neizmjerne jade i štete...

Prije završetka perioda neposredno pred Prvi svjetski rat još je potrebno da se u

kronološkom redu spomenu neke činjenice:

Na sam rođendan cara Franje Josipa I. 18. augusta 1913. pucao je pred ulazom u

katedralu Stjepan Dojčić, koji se bio vratio iz Amerike u domovinu na bana Skerlecza –

držeći ga vladinim komesarom i rani ga u ruku, U jeseni iste godine, proveden je proces

protiv Dojčića i on bude osuđen na višegodišnju robiju, ali je koncem 1918. pušten na

slobodu.19

U januaru 1914. godine posjetio je tadašnji madžarski ministar predsjednik grof

Stjepan Tisza Zagreb. Našoj javnosti izgledalo je sve to kao neko izazivanje, te je prema tome

i doček bio služben, a sa strane građanstva vrlo hladan.

U maju iste godine došao je u Zagreb nadvojvoda Leopold Salvator. Kada je

nadvojvoda, koji je u pratnji bana Skerlecza i bivšeg podbana baruna Nikolić-Podrinskog

posjetio Hrvatsko narodno kazalište, nakon predstave napustio kazališnu zgradu, nastala je

oko automobila nadvojvode mala gungula, koja je sa strane policije vrlo spretno i mirno

riješena, tako da nadvojvoda uopće nije ništa ni primijetio. Međutim je policija uhapsila

jednog mladića, studenta Jakoba Schäffera, koji je imao revolver u ruci. Na preslušavanju

priznao je Schäffer da je u dogovoru sa još nekim svojim drugovima – među kojima je bio i

student Rudolf Hercigonja, htio da ubije bana baruna Skerlecza, kao protest hrvatske i

jugoslavenske omladine na postupak madžarske vlade. To se dogodilo 30. maja 1914. godine.

Samo mjesec dana kasnije 28. juna 1914. planuše hitci kod „Latinske ćuprije” u

Sarajevu, koji usmrtiše austrijskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i ženu

mu Sofiju vojvotkinju Hohenberg. 28. jula 1914. objavi Austro-Ugarska rat Srbiji i otvori

time krvavo kolo, koje je uskoro rasplamtilo cijelu Evropu, a i mnoge vanevropske države.

Nije svrha ovih redaka, opisivati Prvi svjetski rat i njegove posljedice, koje su

uostalom dovoljno poznate. No treba da se držimo i stanovitih političkih fakata, koji su usko

vezani s ovom biografijom.

19 Detaljnije o atentatu vidi u: Ivan, ČIZMIĆ, O atentatu Stjepana Dojčića na komesara Ivana bar. Skerlecza 1913. godine, Historijski zbornik, 19-20 (1966.-1967.), 333.-339.

20

VII.

SVJETSKI RAT – KAKO JE NIKLA IDEJA

„JUGOSLOVENSKE ŠTAMPE”

Odmah nakon sarajevskog atentata prilike su se promijenile. Sve se pitalo: „Šta

sada?”, a ipak su svi znali, da se ide u rat, iako sva javnost još nije pravo vjerovala u

mogućnost „svjetskog rata”. Nakon objave rata Srbiji i nakon što se u taj na oko „lokalni

konflikt” umiješale i Njemačka, Rusija, Francuska, Engleska, pa čak i Japan, znalo se da je

čovječanstvo snašla najstrahovitija katastrofa u povijesti.

Nakon objave rata proglasiše vojne vlasti odmah na cijelom području Hrvatske, Bosne

i Hercegovine „prijeki sud”. Uslijediše internacije, hapšenja i pozivi u vojsku.

U Zagrebu internirani su odmah Svetozar Pribićević u Budimpeštu, publicista Milan

Marjanović u Kastvu (kasnije je pobjegao pod imenom „Niccolo Bassi” u Italiju i priključio

se „Jugoslavenskom Odboru”20, dr. Miljenko Marković, saborski poslanik, ali je kasnije kao

rezervni oficir pozvan bio u vojsku. Uhapšeni su bili i optuženi radi „veleizdaje” dr. Gjuro

Šurmin, dr. Srđan Budisavljević (zbog svojih veza sa Srbijom i zbog poznanstva sa

pukovnikom Apisom) i mnogi drugi.

Ali mnogi su prvaci Koalicije, već neposredno prije rata pobjegli u inozemstvo, tj. u

Italiju, koja tada još bijaše neutralna, kao npr. dr. Hinko Hinković, Frano Supilo, dr. Ante

Trumbić, dr. Franko Potočnjak, dr. Jedlovski, dr. Milivoj Jambrišak,21 Jovo Banjanin i mnogi

drugi.

Gotovo svi listovi Koalicije bijahu zabranjeni kao „Srbobran”, „Pokret” (koji je neko

vrijeme vegetirao kao „Hrvatski Pokret”), „Hrvat”, glasilo stranke prava (Milinovci) i druga

manja glasila Koalicije u provinciji. „Agramer Tagblatt”, iako koalicijski list, ostao je

pošteđen na intervenciju bana dra Skerlecza, koji je objasnio vojnim vlastima, da vlada – a i

one same – baš taj list trebaju kao informativni list, pošto je pisan na njemačkom jeziku, „No

dobro” – rekao je podmaršal barun Themen, komandant XIII. vojnog korpusa – „ali onda

ćemo pozvat u vojsku glavnog urednika Toni Schlegela; ta on je bio vojni kapelan i neka

preuzme ponovno tu dužnost!”

20 [JS] Vidi: Dr. Milada Paulova: Jugoslavenski Odbor – 1925. str. 65. 21 Ovo je krivi podatak jer je on bio unovačen i bio na ruskom bojištu krajem 1915. godine Vidi: Stella, FATOVIĆ, Antun, TUCAK, Kirurg na fronti - ratni dnevnik Vatroslava Florschütza 1914., HAZU, Zagreb, 2014.

21

Nastaje uzbuna! „Nemoguće“ branio se Toni Schlegel ogorčeno pred vojnim vlastima:

– ”kao bivši katolički svećenik ja sam ekskomuniciran i ne mogu se nikako povratiti u to

zvanje! Prešao sam na protestantsku vjeru i oženio sam se.22 Radite samom što hoćete, ali

tako ne mogu!“

Vojne vlasti konačno i same uvidješe, da je takvo „ajnfah” rješenje nemoguće i pustiše

ga na miru, jer su ga civilne vlasti nužno trebale. Ta bio je u ono vrijeme pokraj dra Dežmana,

glavnog urednika „Obzora” jedini ugledni novinar, koji je mogao da stišava i mirno djeluje na

nervozu javnosti, koja se sve više – iako još potajno – počela uzrujavati. Kod prvih izvještaja

sa srpskog i ruskog ratišta umjetno, sa strane „frankovaca”, raspirivano oduševljenje narodnih

masa znatno je počelo jenjavati... Ali nešto su vojne vlasti ipak morale poduzeti. Ali šta?... Na

koncu staviše Schlegela kao mnoge druge koalicionačke novinare, kao Većeslava Vildera,

Juricu Gašparca, Slavka Vodvaršku i saborske zastupnike dra Dušana Popovića, dru Milu

Starčevića, dra A. Paveliće, zubara (nije identičan sa drom Ante Pavelićem, ustaškim

poglavnikom) i mnoge druge pod policijsku pasku! Bio je „politički sumnjiv elemenat” (u

žargonu austrijskih vojnih vlasti „Politisch verdächtig” – p. v.).

Redakcije zagrebačkih listova isprazniše se. Novinari, ukoliko ne bijahu internirani,

konfinirani ili pozvani u vojsku, razbježaše se na sve strane. I redakcija „Tagblatta“ se

ispraznila. Odmah nakon objave rata pozvan je u vojsku urednik Vernić, dva mjeseca kasnije i

sam dr. Frank, pa urednik Bauer, koji se vratio 1913. g., a u siječnju 1915. i Schlegelov brat

Josip, tako da su u uredništvu ostali samo Toni Schlegel i lokalni urednik Siess, koji je radi

bolesti proglašen invalidom...

Kasnije je znao Toni Schlegel pričati, kako u svom životu nije nikada toliko radio kao

one dvije godine (1915. – 1916.). Sav posao oko uređivanja i uprave lista počivao je na

njemu. Ne samo pisanje uvodnika, već i uređivanje svih ostalih rubrika osim lokalne, koju je

vodio, kako je već spomenuto Siess, pa čak i korigiranje i prelamanje lista u štampariji

(najprije u Obzorovoj „Dioničkoj tiskari d.d.” u Gundulićevoj ul. 18., a od 1916. godine u

„Hrvatskoj tiskari“ u Gundulićevoj ul. 26.) – Doista – bila mu je potrebna sva njegova silna

energija, sva njegova duboka i velika novinarska ambicija, da svlada sav taj teški i naporni

rad. A pokraj toga je, u vrlo rijetkim, mirnim časovima odmora, počela opet po njemu kopkati

stara mu ideja, koju je živo želio da ostvari: da se osamostali, da sam postane vlasnikom

velikog uvaženog lista, a time i doprinese poboljšanju životnog standarda svih naših novinara,

22 [JS] Godine 1910. umrla je Schlegelu njegova ljubljena majka, a početkom 1912. umro je brat dr. Leon Schlegel, advokatski koncipijenta u Našicama. Godine 1911. oženio se [Nevenkom Kocuvan], ali mu brak bijaše

22

čije je socijalno stanje u usporedbi sa stranim novinarima tada zaista bilo više nego mizerno.

Kako i kojim sredstvima to postići? – Dugo, vrlo dugo je razmišljao o tome, kombinirao i

promatrao prilike kod nas i u inozemstvu. I nakon svega došao je do jedino mogućeg

zaključka: Da bez vlastite tiskare i najveći i najbolji list osuđen je prije ili kasnije na propast!

– Jer gle! Svi veliki uvaženi listovi inozemstva, kao npr. bečki listovi „Neue Freie Presse”,

„Zeit” „Reichspost”, „Arbeiterzeitung” kao i madžarski listovi „A Nap”, „Az Est”, „Pesti

Hirlap”, „Népszava”, „Pester Lloyd” – ne misleći pri tome na engleske, francuske i druge

novine – bijahu jaki i uvaženi, jer su posjedovali vlastite tiskare, koje im bijahu stalni, sigurni

fundament za njihovu egzistenciju. A u nas?..... Onih par tiskara, kojima je raspolagala

Hrvatska i Slavonija, bilo je premalo za razmjerno prilično razvijeno novinarstvo, a s druge

strane sve naše novine borile su se sa stalnim deficitom, jer im baš te tiskare proždiraše

gotovo svu zaradu, tako da se je jedva mogao isplaćivati honorar personalu u redakcijama i

upravama, ne govoreći o drugim bitnim potrebama pojedinih novina. Dakle – listovi i tiskara.

Tada se može misliti i na izdavanje drugih edicija – razne revije, knjige i drugo.

Ali ujedno Toni Schlegelu sine u glavu: ”Sve ovo, kraj svoje čisto jugoslavenske

orijentacije nikada nećeš moći da ostvariš pod Austro-Ugarskom monarhijom!” Bilo mu je

jasno, da će Habsburška monarhija, sve i za slučaj pobjede centralnih sila, biti tek bijedni

vazal pangermanske Hohenzollernove Njemačke. I baš u to doba Antantin položaj na

bojištima nije bio ružičast. U maju 1915. Rusi bijahu potučeni kod Gorlica i prisiljeni na

uzmak. Istina, koncem maja 1915. stupi Italija u rat protiv Austrije i Cadornine svježe divizije

nasrnuše nakon dugog oklijevanja na cijeloj fronti na malobrojnu austrijsku posadu na

granici. Hrvatske, dalmatinske i bosanske regimente u sklopu austrijske vojske, braniše se

nadčovječnim snagama i mržnjom, znajući dobro, što njihova ognjišta čeka pod krutim svetim

egoizmom „talijanskih imperijalista”. I tako Antanta od tzv. ”talijanske pomoći” baš nije

imala mnogo koristi...

Vrijeme je prolazilo očajno polagano. U jeseni 1915. i zimi 1916. padoše nakon

očajne borbe pod zajedničkom ofenzivom Nijemaca, Austro-Madžara i Bugara, Srbija i Crna

Gora. Nakon kalvarije preko albanskih gudura i vrleti, ostaci srpske vojske teškom mukom

spasiše se na otoku Krfu.

U ljetu 1916. navali Rumunjska na Erdelj (Transilvaniju). No već nakon 4 tjedna

zahvati Rumunje sa zapada i juga nemilosrdna kliješta maršala Mackensena i Rumunjska

bude osvojena sve gotovo do granice na sjeveru, do grada Jassy-a

vrlo nesretan. [Schlegel je ubrzo nakon što je napustio svećeničku službu prešao na evangeličku vjeru.]. KOLAR, n. dj., 241. Podaci o imenu žene i evangeličkoj vjeri preuzeti od Kolar.

23

Usprkos svih ovih loših auspicija Toni Schlegel ostao je miran i dalje promatrao i

kombinirao. Kako je „Tagblatt” u ono ratno vrijeme raspolagao samo sa dvije izvještajne

službe – jedna u Beču, a druga u Budimpešti – jasno je, da je ova služba bila sasma

jednostrana, a vrlo teško se je došlo do vijesti iz „protivničkog” tj. Antantinog logora.

„Jugoslavenski Odbor” u Parizu bio je doduše vrlo agilan i spretan, ali pravih vijesti, zapravo

nije bilo. Sve se je moralo kombinirati i pratiti na specijalnim kartama, da se dobije donekle

ispravna slika o stanju na pojedinom ratištu.

Glavni urednik »Tagblatta” dalje je kombinirao i dobro pamtio važnu stvar:

organizacije besprijekorne izvještajne službe.

Početkom 1917. godine vratio se u redakciju dr. Frank, a uskoro za njim i urednik

Bauer. Ovaj je međutim imao izgleda, da primi mjesto sekretara u „Savezu hrvatskih

industrijalaca“, te je uslijed toga mogao, da samo povremeno radi u redakciji. Zato odlučiše u

uredništvu da namjeste kao urednika vrlo spretnog i agilnog novinara Mirka Tauska, koji je

preuzeo vanjsku politiku.

U ljetu 1917. g. dođe u Zagreb dr. Aleksandar Redlich generalni direktor velikog

novinskog i knjižarskog poduzeća „Ullstein – Verlag” u Berlinu i Beču. Dr. Redlich mnogo se

interesirao za prilike u Hrvatskoj napose, a na slavenskom Balkanu općenito. Sa strane

hrvatske vlade, kojoj se naravno najprije obratio, bio je upućen za sve informacije na glavnog

urednika „Tagblatta” – Toni Schlegela (kao da vlada u ono doba nije imala svoj vlastiti

„Korrespondenzbiro“!) Schlegel se odmah sastao sa drom Redlichom, koji bijaše novinar kao

i Schlegel, te je jasno, da su obojica višekratnim sastancima kroz nekoliko dana temeljito

pretresali politički položaj u Evropi, a napose izglede i zadaće novinarstva i novinskih

poduzeća, te potrebu organizacije jedne solidne, čvrste izvještajne službe. Dr. Redlich, vrlo

obrazovan čovjek, u svakom pogledu više Evropejac nego li Prus, učinio je na glavnog

urednika „Tagblatta” najbolji utisak. I tako „Tagblatt” stupi u kontakt sa „Ullsteinom”.

Godine 1918. bijaše proširen taj rad, te ćemo vidjeti od koje je važnosti bila ova veza za

ondašnje naše prilike.

Međutim rat je trajao i dalje. No ulazom USA u evropski rat prilike su se za Centralne

vlasti brzo i znatno pogoršale. Još jednom u strahovitom naletu u jeseni 1917. g. ove potukoše

kod Caporetta (Kobarid u Koruškoj) talijansku vojsku do nogu – no bijaše to već posljednji

smrtni trzaj. Od toga časa krenuše stvari za Centralne sile sve bržom i strmom nizbrdicom, te

im kod toga ne pomagaše ni mir, sklopljen s ruskom boljševičkom vladom u Brest-Litovsku

(februar 1918.) niti onaj sa Rumunjima u Jassy-u u maju 1918.

24

VIII.

SLOM CENTRALNIH SILA 1918.

TONI SCHLEGEL – ŠEF NOVINSKOG UREDA NARODNOG

VIJEĆA SHS

Nakon neuspjele ofenzive austro-ugarske vojske na rijeci Piave u ljetu 1918. bilo je

cijelom svijetu jasno, da su Centralne sile izgubile rat, tim više, što su nakon zahvata

Amerikanaca i Nijemci na francusko-belgijskom frontu bili u stalnom uzmaku, ne smogavši

više snage za protuudar. U to doba objelodanio je američki predsjednik Wilson svojih

historijskih 14 tačaka.

Dana 15. septembra probije balkanska vojska maršala Franchet d'Esperey-a, i to u

prvom redu srpski pukovi i „jugoslavenska legija”, na Kajmakčalanu i Ovčem Polju bugarski,

a time i njemačko-austrijski fronti u brzom naletu osvoji opet Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i

Hercegovinu. Odmah nakon tog zamole Bugari primirje, a doskora iza njih i Turska. 11.

novembra molila je i poražena Njemačka, nakon bijega svog cara u Holandiju primirje sa

Antantom. Sa Austro-Ugarskom kao takvom primirje se nije moglo sklopiti, je se ona unatoč

očajnih napora svog cara Karla I. da spašava, što se spasiti dade – jednostavno raspala. Svi

narodi nekoć tako moćne dvojne monarhije pođoše svojim putem. U svim zemljama

formiraše se Narodna Vijeća, koja su prekinula sve veze sa Habsburzima.

Po općem zaključku Hrvatskog Sabora i u sporazumu sa dalmatinskim, bosansko-

hercegovačkim i slovenskim (Kranjska, Donja Štajerska do Maribora i stanoviti dio Koruške)

narodnim vođama osnovano je „Narodno Vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba“ u Zagrebu

(Narodno Vijeća SHS). Ono proklamira 29. oktobra 1918. potpunu suverenost nove države

SHS, tj. svih bivših po Jugoslavenima nastanjenih zemalja i pokrajina Habsburške monarhije i

prekinu odmah sve političke, privredne i ine veze sa bivšom Austro-Ugarskom. O tome budu

odmah obaviješteni ne samo Beč i Budimpešta, već i sve Antantine zemlje, naročito

predsjednik američke Unije Woodrow Wilson i naravno „Jugoslavenski Odbor” u Parizu, s

kojim je Narodno Vijeće, unatoč svih teškoća, odmah stupilo u najuži kontakt. Predsjednikom

Narodnog Vijeća izabran je slovenski prvak dr. Antun Korošec, prvim potpredsjednikom dr.

Ante Pavelić, liječnik i prvak Hrvatske stranke prava (Milinovci), drugim potpredsjednikom

Svetozar Pribićević, prvak srpske samostalne stranke i glavni urednik „Srbobrana”. Nije ovdje

mjesto da govorimo o svim unutarnjim, a osobito vanjskim teškoćama, s kojima se imala

25

boriti tek nastala tako rekuć „goloruka” država. O tome su pisali mjerodavniji, te ćemo to

ostaviti po strani. Samo mora se spomenuti jedna stvar. Narodno Vijeće je točno doznalo, da

su se austro-ugarski maršal Kövess na istoku (Vojvodina) i austro-ugarski maršal Borojević

na zapadu (talijanski front), koji su komandirali još znatnim odanim jedinicama – da bi

ugrozili mladu novu državu, sporazumili da zajednički navale na nju. Bila je potrebna brza

pomoć. Zato se Narodno Vijeće odmah obratilo na komandu srpske vojske u novo osvojenom

Beogradu i vojvoda Mišić, koji je naslijedio preminulog vojvodu Putnika, odmah pošalje čete.

Srpska vojska na to zaposjedne sve jugoslavenske krajeve, tako da je u tim burnim danima

nastao ipak razmjerni mir i poredak.

Narodno Vijeće, koje je na brzu ruku organiziralo privremenu vladu, uvidjelo je

međutim, da je skrajnje potrebno da uredi i svoj dopisnički ured (Presbiro) i osnuje zato

„Novinski ured Narodnog Vijeća SHS” u Zagrebu. Šefom novog ureda imenovan je glavni

urednik „Tagblatta“ Toni Schlegel – koji je osim toga u međuvremenu postao i

predsjednikom Hrvatskog Novinarskog Društva – sa zadatkom da čim prije organizira po

mogućnosti povjerljiva ”Izvještajnu službu” za Narodno Vijeće, Iako pretrpan poslovima

Toni Schlegel se odmah latio zadatka, te organizirao prema datim mogućnostima, svoj ured,

tako da je ovaj već za kratko vrijeme uspješno počeo raditi. Posao nije bio lagan. Ne smijemo

zaboraviti na kaos, koji je vladao u svim zemljama Evrope, a naročito u mladim državama

bivše Austro-Ugarske. Rad mu je u toliko bio olakšan, jer se vratio urednik Vernić, a uskoro i

brat mu Josip, koji su odmah preuzeli svoja mjesta u redakciji „Agramer Tagblatt”.

Rad u Novinskom Ureda Narodnog Vijeća odgovarao je savršeno Schlegelovim

planovima. No, nije htio da ostane dulje vrijeme na tom položaju. Tu mu se pružila

mogućnost, da upozna do tada njemu nepoznata praksa razgranjenje „izvještajne službe”.

Njegov san se sve više počeo da ostvaruje.

Prije no što nastavimo, moramo da kažemo i ovo:

U Hrvatskoj su tokom godine 1917. kada je i vojna cenzura dapače znatno popustila

(bilo je domaćim novinama već dopušteno da objelodanjuju i dakako od cenzure znatno

„škartirane” – neprijateljske ratne izvještaje) počela izlaziti i dva nova lista i to „Riječ”, koju

je izdavao dr. Ivan Lorković (uz potajnu suradnju sa drom Gjurom Šurminom i drom

Srđanom Budisavljevićem), koja je dosta otvorena zastupala jugoslavensku liniju i ponovo

„Hrvat” iza kojeg je stajao jedan dio dobronamjerne hrvatske inteligencije (kao npr. dr.

Srkulj, ing. Heinzel, B. G. Anđelinović, Ivo Peršić, dr. Ante Pavelić (ne onaj ustaša-krvolok,

26

samo imade isto ime i prezime), Živko Petričić, dr. Matko Laginja i mnogi drugi,23 koji je

također otvoreno pledirao za suradnju Hrvata i Srba – unutar granica monarhije... Da je

ovakovo stanovište bilo u potpunoj kontradikciji sa zaključcima „Krfskog pakta“, što ga je

baš u to doba sklopio „Jugoslavenski Odbor” sa srpskom vladom na Krfu, to nikoga u

Monarhiji nije dalje smetalo!

A kada je 1. decembra 1918. Izvršeno ujedinjenje nove države SHS sa kraljevinom

Srbijom u „Kraljevinu SHS” – pokazalo se da je većina Hrvatskog sabora, tj. hrvatsko-srpska

koalicija zapravo izgubila svoj „raison d'être”. Postala je suvišna, trebalo je stvoriti i to baš u

tzv. „prečanskim” krajevima jednu veliku, jaku stranku, koja bi zastupala ne samo

„prečanske” krajeve zajedno sa Slovenijom, nego je trebalo da se proširi i na Srbiju, Crnu

Goru i Vojvodinu, tj. trebala je da kao državotvorna stranka obuhvati cijelu državu. Nakon

dugih pregovora vođe bivše Koalicije (u prvom redu Svetozar Pribićević, dr. Lorković,

Vilder, dr. Budisavljević, dr. Krizman, Ivo Grisogono, a od Slovenaca dr. Albert Kramer i dr.

Gregor Žerjav) sa jednim velikim dijelom srbijanskih političara, i to poglavito sa tzv.

„samostalcima” (Ljuba Davidović, dr. Voja Marinković, Milorad Drašković, dr. Ilija

Šumenković i dr.) složiše se pregovarači da se stvori zajednička partija pod imenom

„Jugoslavenska demokratska stranka”, koja bi obuhvatila sve krajeve države SHS.24

Čim je nova stranka bila stvorena, odlučeno je da ima naravno izdavati i svoj vlastiti

list. Brzo se složiše sa drom Lorkovićem, drom Šurminom i ostalim, da stranka preuzme već.

spomenuti list „Riječ” (koji se tada zvao „Riječ SHS”). Ali nažalost dođe odmah u početku do

nesuglasica – političkih i ličnih – između vođa bivše hrvatsko-srpske koalicije: dra Lorkovića

i Svetozara Pribićevića. Kako je grupa Pribićevića bila u većini, dr. Lorković se povukao na

dosta nezgodan način, tako da je raskinuo sve veze ne samo sa Pribićevićem, nego i sa svima

svojim dotadašnjim dugogodišnjim sumišljenicima, suborcima i drugovima i jednostavno

prešao u „Hrvatsku Zajednicu” koja ga je kao starog iskusnog i odličnog novinara objeručke

primila. Dr. Lorković odmah preuzme glavno uredništvo „Hrvata“, na kojem je mjestu ostao

sve do svoje smrti u februaru 1926. godine.

Kako je istodobno dr. Stanko Frank htio da se riješi lista „Agramer Tagblatta” (za koji

je mislio, da se u novostvorenoj državi neće moći održati – ) a htio nastaviti svoje pravne

studije, da postane profesorom univerziteta – to se „Jugoslavenska demokratska stranka”

23 [JS] Kasnije „Hrvatska zajednica“. 24 Više u: Branislav, GLIGORIJEVIĆ, Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini SHS, Institut za savremenu istoriju: Beograd, 1970.

27

upusti – na Schlegelovu inicijativu – s njime u pregovore, koji su konačno uspjeli, tako da je u

oktobru 1919. godine preuzela stranka i „Tagblatt” i stvorila novinski konzorcij „Riječ d. d, ”

sa osnovnim kapitalom od 1, 500.000 (dinar još nije važio u „prečanskim” krajevima). Toni

Schlegel se nakon toga zahvalio na dužnosti šefa Novinskog ureda i primio mjesto direktora u

novom poduzeću. U ravnateljstvo su ušli pored Svetozara Pribićevića (koji je međutim u

novoj vladi kraljevine SHS, pod predsjednikom Stojanom Protićem preuzeo resor ministra

unutrašnjih poslova) pa Većeslav Vilder, dr. Srđan Budisavljević, Jurica Gašparac i neki drugi

političari, a od strane građanstva advokat dr. Branko Arko, industrijalac Ervin Weiss, dr.

Roko Joković, mg. phar. Nikola Koščec, braća Turković i drugi.

Novine nove stranke su lijepo napredovale i razvijale se unatoč raznih teškoća, koje

im je činila stanovita „reakcija” (koje uostalom imade u svim mladim državama, a tako je

postojala i ovdje). I doskora se pokazalo da je Schlegelova kalkulacija i prognoza ispravna:

„Bez tiskare – nema novina!” Osim toga, velike brige zadavao je direktoru Schlegelu i razvoj

čitave političke situacije. Frankovci, koji doduše oficijelno nisu više postojali, jer je

predsjednik stranke dr. Prebeg25 još na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora najavio i proveo

raspust „čiste stranke prava”, još su uvijek rovarili protiv jedinstva države. Njima je možda i

nesvjesno pomagala silna propaganda vođe Seljačke stranke Stjepana Radića, koji je na svim

svojim sastancima grmio protiv zajednice sa Srbima i tražio od Mirovne konferencije u Parizu

„Hrvatsku seljačka republiku“ I tom svojom parolom osvojio je ogromne mase hrvatskog

seljaštva. Došlo je u Hrvatskoj do vrlo kobnih incidenata i sukoba, dapače i prolijevanja krvi,

a sve to spretno su iskoristili unutarnji neprijatelji nove države i narodnog jedinstva, a

naravno i vanjski neprijatelji Jugoslavena.

Sjećamo se jedne vrlo neugodne scene za vrijeme mirovne konferencije u Parizu o

jadranskom pitanju između talijanskog ministra vanjskih poslova Scialoje i dra Trumbića, koji

25 Vladimir Prebeg (Brod na Savi, 1862. – Zagreb, 1944.), hrvatski političar. Već kao sveučilištarac pristupio je Stranci prava te se angažirao protiv vladavine bana Dragutina Khuen-Hedervarya (1883.-1903.) radi čega je bio isključen sa zagrebačkog sveučilišta. Studij prava nastavio je u Beču, pa se posredstvom rektora dr. Đure Pilara vratio u Zagreb, gdje je stekao titulu doktora pravnih znanosti. Godine 1889. oženio se sa Zdenkom Tomić, kćerkom književnika dr. Josipa Eugena Tomića, te je u Đakovu otvorio odvjetnički ured. U Hrvatski sabor je bio izabran 1910., kada se preselio u Zagreb, i 1913. U ime kluba Stranke prava predložio je u listopadu 1918., da Hrvatski sabor ukine Hrvatsko-ugarsku nagodbu te proglasi državnu neovisnost Hrvatske. U prosincu 1918. potpisao je u ime Stranke prava proglas hrvatskom narodu, u kojem oštro prosvjeduje protiv samovolje Narodnog vijeća i novo stvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Radi opetovane kritike na račun Kraljevine SHS u veljači 1919., službeni ga je Beograd zatvorio godinu dana bez sudskog postupka. Godine 1920. Prebeg je ušao kao zastupnik u Skupštinu grada Zagreba. Sredinom 20-ih godina sudjelovao je u formiranju Hrvatskog bloka, kojeg je pored Hrvatske stranke prava činila Hrvatska federalistička seljačka stranka dr. Ante Trumbića. Na čelu stranke ostao je sve do njene zabrane u siječnju 1929., a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH) ponovno je zauzeo svoje zastupničko mjesto u Hrvatskom državnom saboru. http://www.hsp.hr/povijest-hsp-a/vladimir-prebeg/ (preuzeto 10. XI. 2014.)

28

je tada već bio ministar vanjskih poslova države SHS. Scialoja je tvrdio i tražio, da se sa

Hrvatima koji su se borili protiv Antante, a osobito protiv Italije, ima da sklopi poseban mir

kao sa Austrijancima i Madžarima i da Hrvati imaju da plate ratnu štetu isto kao i Austrija i

Mađarska. Dr. Trumbić, a s njime i cijela jugoslavenska delegacija dokazivali su, da je

Hrvatska doduše uživala unutar monarhije stanovitu autonomiju, ali da kao takva nije

nikakvog upliva imala na vođenje vanjske politike Austro-Ugarske, koja je ovisila od

zaključaka dvaju vodećih naroda monarhije, tj. Austrijanaca i Madžara. Jednom riječju,

Hrvatska nije bila suverena, već je po ustavu kao i svi drugi narodi monarhije imala da služi

zajedničku vojsku i da na carev poziv pođe u rat. Ova prepirka je u Parizu trajala nekoliko

dana.

Upravo u to doba održao je Radić jednu od svojih mnogobrojnih skupština negdje u

provinciji, u kojoj je opet navalio na Beograd i Srbijance i među ostalim, očito zaveden

svojim temperamentom izbacio u tom momentu vrlo nezgodne riječi. „Hrvatski narod uvijek

je bio gazda u svojoj kući i uvijek suveren...”

Lukavi talijanski diplomata grof Scialoja odmah se uhvatio za te riječi i kod budućeg

sastanka dobacio dru Trumbiću sa stanovitom ironijom: „Vi ste kazali, da hrvatski narod nije

bio suveren, a sam vođa Hrvata Stjepan Radić priznaje da su Hrvati bili uvijek suvereni!.“ –

Nastaje nova uzbuna. No, sada se umiješaše i zastupnici Francuske i Engleske (Clemenceau i

Lloyd George) u debatu naglašujući, da to nikako ne ide, da Mirovna konferencija pripisuje

više važnosti riječima jednog neodgovornog čovjeka, stranačkog vođe i demagoga kao što je

Radić, negoli izjavi odgovornog ministra države SHS dra Trumbića.

Sve to zadavalo je Schlegelu velike i teške brige. U svojoj – može se reći –

dalekovidnoj politici, opažao je svu klizavost terena u Hrvatskoj i u svim „prečanskim”

krajevima te je nastojao, da što više ublaži – po njegovom mnijenju – borbeni i preoštar stav

organa stranke „Riječi” u polemici sa organima „Hrvatske Zajednice” i sa „Domom” Stjepana

Radića. Htio je da od „Riječi” učini jedan popularni list, koji bi prihvatilo cijelo građanstvo u

Zagrebu, a i pučanstvo provincije, a da list ipak ne gubi od svog integralnog jugoslavenskog

karaktera. – Zato je proširio rubriku „gospodarstvo” u kojoj ukazuje na interes zagrebačke i

hrvatske industrije na razorenu Srbiju. Nadalje je uveo šaljivo-političku rubriku „Pošurice”,

koje su se i te kako rado čitale. Ali nije bio računao sa strahovito „borbenim” duhom stranke,

tj. zagrebačke organizacije stranke, koja je osobito od kada je Svetozar Pribićević postao

ministrom unutarnjih poslova – sasma izgubila kompas i udarila u čisto protuhrvatske

puteve... Došlo je najprije do drugarskog razjašnjenja između Schlegela i stranke. On im je

mirno i hladnokrvno, ali otvoreno rekao: „No dobro gospodo, Vi hoćete oštar borbeni stav

29

protiv hrvatske opozicije. Ali ja vam kažem, da na taj način nećete osvojiti ni Hrvate ni

Hrvatsku, nego ćete polagano, ali sigurno upropastiti i poduzeće i stranku. Zašto? – Jer su

„Riječ“ isto tako i „Tagblatt” – pasivni. Vlastite tiskare nemamo... Pa kako ćete doći na

zelenu ranu?!“

Nastalo je komešanje, ali dalekovidniji i liberalniji u stranci razmisliše o tome, te se

složiše sa direktorovim mišljenjem.

Schlegel im je dao prijedlog, kojim putem se može bezuvjetno doći do štamparije, a

pošto drugovi oko „Riječi“ i dalje ostaše na stanovištu, da „Riječ“ mora i nadalje ostati

borbeni list stranke, treba nabaviti jedan popularni veći list u Zagrebu i Hrvatskoj, tako da taj

list ne bi ulazio u sitničavu političku borbu, a štamparija bi snosila glavni teret oko štampanja

istog.

Bilo je tako lako reći, ali kako provesti? A pogotovo pod režimom ministra unutarnjih

poslova Svetozara Pribićevića, koji je tako rekuć navijestio „borbu na nož” protiv Radića i

svih „separatista” u Hrvatskoj.

Ali Toni Schlegel našao je izlaz pomoću svojih prijatelja i s njima u dogovoru

predložio ravnateljstvu da fuzioniranjem nabavi „Hrvatsku tiskaru“ u Gundulićevoj ulici broj

26., koja je baš u ono vrijeme kupila vrlo popularan pučki list „Novosti”. U novi konzorcij

ušli bi „Prva hrvatska štedionica” i „Slavenska banka”, koja se u ono vrijeme počela vrlo

lijepo razvijati.

Schlegelu bilo je jasno, da je poslovanje sa bankom – dvosjekli mač. Banke na

teritoriju bivše Austro-Ugarske monarhije kao i još razmjerno slabo razvijena hrvatska

industrija počeše se, oslobođene iskorišćivanje i tutorstva Austrije i Madžarske, u novoj

državi snažno razvijati, te je njihovo poslovanje doskora zaista obuhvatilo čitavu državu. No,

porastom poslovanja porasao je i njihov – apetit! ... Toni Schlegel sve je to oprezno i hladno

promatrao i razmišljao, uvjeren da će prije ili kasnije doći do borbe i sa bankom. Ali u

sadašnjem momentu nije bilo nikakvog drugog izlaza. I tako u oktobru 1920. „Riječ” d.d.

preuzima „Hrvatsku tiskaru” i dnevnik „Novosti” i promijeni mu ime u

IX.

„JUGOSLOVENSKA ŠTAMPA D.D.“

U novo poduzeće ušli su pored starog ravnateljstva i zastupnici „Slavenske banke” i

„Prve hrvatske štedionice”. Prvim predsjednikom novog poduzeća postaje veleindustrijalac

30

Janko Zimmermann, predsjednik Slavenske banke, potpredsjednik advokat dr. Branko Arko, a

u ravnateljstvo još i dr. Juraj Tomičić, jedan od direktora „Slavenske banke” i generalni

direktor Prve hrvatske štedionice Franjo Latković26. Toni Schlegel također kao član

ravnateljstva preuzeo je mjesto direktora u sva tri lista; samo kod „Riječi” stranka je stavila

uvjet da se u dubioznim stranačkim pitanjima direktor imade sporazumiti sa članovima

Vilderom i drom Srđanom Budisavljevićem. Toni Schlegel, kojeg su u onim teškim danima

mučile brige oko novog uređenja poduzeće, bez daljnjega je pristao na taj uvjet, zadobivši se

svom dušom u velikim problemima potpune i temeljite reorganizacije „Jugoslovenske

štampe”. Taj problem je bio velik i težak. Osobito obzirom na stanovitu, pretjeranu

osjetljivost pojedinih članova ravnateljstva i akcionera. Zaista – bio je potreban vanredno

visok stepen kulture i naobrazbe (Herzensbildung) da živci ne popucaju kod svih tih

danomice obnavljanih trzavica i tričarija. Sve je to Toni Schlegel prebrodio, ne gubivši iz vida

glavni cilj – poduzeće.

U prvom redu reorganizirao je redakcije: „Novosti” i „Riječ“, dok je „Tagblatt” kraj

malenog broja članova svoje redakcije i uprave ostao gotovo netaknut. Glavno uredništvo

„Novosti” preuzeo je stari i iskusni novinar, dugogodišnji suradnik pok. Frana Supila, Slavo

Jutriša, koji ali već nakon godinu dana preuzme beogradsku filijalu „Jugoštampe”, a na

njegovo mjesto dolazi bivši glavni urednik „Jutarnjeg lista” u Zagrebu Krešimir Kovačić.

Pokazalo se potrebnim, da se osobito proširi lokalni dio lista („Novosti” su u ono vrijeme bile

uglavnom informativni list zagrebačke publike) i u tu svrhu bio je angažiran novinar Niko

Smolčić, također stari učenik i suradnik Frana Supila. Djelatnošću, marljivošću i spretnošću

suradnika zaista u razmjerno kratko vrijeme uspije da svojim člancima (pod pseudonimom

„Enes”) i informacijama dotjera list do zavidne visine. U redakciji „Riječi” preuzme glavno

uredništvo bivši suradnik „Pokreta” Stjepan Parmačević, dok je drugi personal višemanje

ostao nepromijenjen. U redakciji ”Agramer Tagblatta“ preuzeo je glavno uredništvo

dosadašnji odgovorni urednik Zdenko Vernić, ali je on nakon godinu dana istupio. Na

njegovo mjesto dolazi stari iskusni koalicionaški novinar i borac Srećko Zindl, bivši urednik

„Juga” u Osijeku i „Narodnih novina” u Zagrebu27. Međutim, kako je u ono vrijeme bio

26 [JS] Franjo Latković istupio je iz Prve hrvatske štedionice i postao predsjednikom Prve hrvatske obrtne banke, koja je od Prve hrvatske štedionice preuzela sva njena prava i dužnosti prema Jugoslavenskoj štampi. 27 [JS] O Zindlu se priča ova istinita anegdota: Kada je Skadar u Drugom balkanskom ratu god. 1913. pao, Zindl je u svom jugoslavenskom oduševljenju u „Narodnim novinama” (službenom glasilu kr. hrvatske vlade) u kojima je bio glavni urednik, na pisao tako divan uvodnik prožet čistim jugoslavenskim duhom, da je naravno – pod tadašnjim političkim prilikama u Austro-Ugarskoj – bio smjesta otpušten.

31

bolestan, Zindl, nažalost već u februaru 1921. godine nenadano umre. Na to Toni Schlegel

oslanjajući se na dobru staru svoju redakciju, preuzme predbježno sam glavno vodstvo lista.

Direktora je sada mučila glavna briga u poduzeću uređenje solidne i dobre izvještajne

službe. U tu svrhu sastavio je o svome radu u tom pogledu pretstavku ne samo za

ravnateljstvo „Jugoslovenske štampe” nego i za vladu u Beogradu. Donašamo ovaj ekspoze u

cijelosti:

„Godine 1917. uredio je ondašnji zamjenik glavnog urednika berlinske „Vossische

Zeitung” dr. Aleksandar Redlich pod imenom „Ullstein Nachrichten-Abteilung” izvještajnu

službu za Ullsteinove listove i to najprije u Njemačkoj, a onda i u Austro-Ugarskoj uglavnom

u vezi s „neutralnim zemljama”. Početkom 1918. došao je Redlich u Zagreb, gdje se

rukovodstvo „Agramer Tagblatt” s njime sporazumjelo, naročito zbog vijesti iz neutralnih

izvora. Ta je veza „Tagblattova” s drom Redlichom u 1918. dobro poslužila i našem

narodnom pokretu, jer je redakcija „Agramer Tagblatta” preko nje češće plasirala vijesti o

važnim događajima u svim našim krajevima, najprije u neutralne, a onda i antantine novine.

Poslije rata izgradio je dr. Redlich (koji je danas, bez sumnje, jedan od najboljih i

najvještijih organizatora izvještajne službe u Evropi) „Ullstein-Nachrichten-Abteilung” i u

zapadnim evropskim državna, a onda je uredio vezu i sa Amerikom. Veza „Tagblatta” s

„Ullstein-Nachrichten-Abteilungom” prešla je konačno na „Jugoslovensku štampu d.d.”, koja

izdaje „Riječ”, „Novosti” i „Tagblatt”. Ta je veza bila čisto abonentski odnos: mi smo

dobivali vijesti, a plaćali smo za to izvjestan mjesečni honorar i telefonske troškove u

dinarima, markama, te češkim i austrijskim krunama, dok su telefonski troškovi u lirama i

zapadnim valutama išli na teret Ullsteina.

Ali taj nam odnos nije mogao stalno konvenirati. Evo zašto: 1) Mi kao obični abonenti

nismo imali upliva kod uprave poduzeća i nismo mogli da djelujemo na tendenciju kod

izvještavanja. 2) „Ullstein-Nachrichten-Abteilung” bilo je njemačko poduzeće, pa je tako za

nas postojala opasnost da nesvjesno i protiv svoje volje postanemo sredstvo njemačke

propagande u našoj državi i na Balkanu, 3) Novinarsko-poslovno bili smo izloženi pogibelji

da jednog dana drugo koje ovdašnje poduzeće osvane kao abonent „Ullstein-Nachrichten-

Abteilunga“ s većim abonmanom, a mi da ostanemo po strani (takvih je pokušaja bilo sa više

strana). Zbog toga se pokazala za nas potreba da se poslovni odnos Jugoslovenske štampe

prema „Ullstein-Nachrichten-Abteilungu“ stavi na drugu bazu.

Tu je, razumije se, bilo mnogo borbe i mnogo natezanja. Ali pomoću dra Redlicha

pošlo mi je napokon za rukom da umjesto dotadašnjeg aranžmana stavimo čitavu našu

internacionalnu izvještajnu službu na posve drugu bazu, i to:

32

1. Osniva se društvo za izvještavanje novina s tehničkom centralom u Beču za sada

pod imenom „Wezett” („Wiener-Zentral Nachrichtenbureau“). Ime još nije

definitivno određeno.

2. Kapital društva određen je sa 200.000 švicarskih franaka.

3. Ullstein dobiva 10% od toga kapitala, dok se ostalih 90 dijeli ovako:

a) češkoslovačka grupa (Mercy, Venkov „Narodni listy”) 30%

b) jugoslavenska grupa 27%

c) poljska grupa (Ilustrowany Kuryer Codzienny) 9%

d) madžarska grupa („Az Est“, „Budapesti Napló” i „Magyarország“) 24%

O primitku koje nove grupe kao člana dioničara i o povišenju glavnica, odnosno u

srazmjeru u kom ta nova grupa može da sudjeluje u kapitalu, donosi zaključak

upravni odbor, u kom su zastupane ove spomenute grupe. Povišenje kapitala došlo

bi samo u obzir ako bi grupa „Corriere della Sera” zatražila da bude član. Sa sada

je samo abonent. Jednako je samo abonent „Neue Freie Presse”, koja je htjela uči

kao član, što smo otklonili. Kapital je potreban, dijelom kao „Betriebs-kapital“, a

onda još za preuzimanje Ullsteinovih organizacija i za organiziranje službe na

Balkanu.

4. „Wezett“ preuzima kao svoju izvještajnu sferu: Jugoslaviju, Madžarsku,

Češkoslovačku, Poljsku, Austriju, Italiju i cio Balkan, dok Ullstein za sada

zadržaje kao svoju izvještajnu sferu Njemačku, te zapadne i sjeverne države.

Članovi Wezetta imadu svojim zemljama i u svojoj sferi monopol svojih i

Wezettovih vijesti.

5. Wezett i Ullstein plaćaju si međusobno kolektivni abonman i to Ullstein Wezettu

6.200 švicarskih franaka, a Wezett Ullsteinu 4.200 švicarskih franaka (svaka

grupa po 1.050 švic. franaka) mjesečno.

6. Članovi su Wezetta u svojim zemljama posve neovisni i mogu da se organizuju po

volji, pod kojim god imenom bilo kao akcionarsko društvo, bilo kao društvo na

udjele, bilo kao obična izvještajna agencija, ili bilo na osnovici kooperacije

novina, bilo drukčije.

7. Ullstein iznajmljuje Wezettu svoju bečku centralu za izvještavanje sa cijelom

organizacijom.

8. Na čelu Wezetta bio je upravni odbor u kojem su zastupane sve grupe.

Sada je Wezett već potpuno izgrađen na ovim načelima i on funkcionira u svim

spomenutim zemljama (u Zagrebu pod imenom „Union”, Samostanska ul. 9. dvorište).“

33

Ovaj ekspose direktora „Jugoslovenske štampe“ učinio je na sve članove ravnateljstva,

a i na vladu u Beogradu najveći utisak, onda se istom vidjelo s kojom je požrtvovnošću i

savjesnošću Toni Schlegel za samo poduzeće bio tiho i skromno ali energično radio.

Ravnateljstvo „Jugoslovenske štampe” odmah je na istoj sjednici bez ikakve diskusije

„per acclamationem” primilo i odobrilo ekspozej, kao i Schlegelov ogroman rad na stvaranju

ove nužne izvještajne službe. Jer je svima u ravnateljstvu i novinarima, političarima i

industrijalcima bio jasno, što ovako organizira „Jugoslovenska štampa” sa svojim listovima i

takvom izvještajnom organizacijom znači za državu sa političkog i ekonomskog gledišta. Već

se i prije pokazalo da oficijelna, tj. zvanična izvještajna služba vlade, i to

„Korrespondenzbiro” u Beogradu i Novinski ured u Zagrebu, više nisi mogli da udovolje

potrebama naše sveukupne industrije, koja se je počela rapidno razvijati. K tome dolazi da

time izgradnja „Jugoslovenske štampe” još nikako nije bila dovršena – već naprotiv – tek sada

stvarali su se najbolji vidici za daljnje plodonosno proširenje čitavog poduzeća, što je

prirodno dobrim dijelom ovisilo o daljnjem razvitku unutarnjo-političkih prilika, a donekle i o

vanjsko-političkoj situaciji.

Nakon sjednice približi se Schlegelu njegov stari, vjerni prijatelj Jurica Gašparac,

uzme ga pod ruku i ganuto mu reče:

„Ne nalazim riječi, dragi Toni. Ovo što Ti je sada uspjelo najveće je novinarsko djelo

na Slavenskom Jugu!“

Međutim, prilike su se u unutarnjoj politici nove države svakim časom mijenjale.

Vlade su došle i padale kao kiša u aprilu! Ali i u Jugoslavenskoj demokratskoj stranci došlo je

do opasnog previranja. Više nije bilo sumnje, da većina stranke nije odobravala, već dapače

osuđivala politiku ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribićevića ne samo prema samom

Stjepanu Radiću, već i prema Hrvatima uopće. Nažalost bilo je mnogo istine u tome. Došavši

1919. godine na vlast Svetozar Pribićević se – bez sumnje bio je jedna mudra politička glava

– znatno promijenio. U njemu su se tako se svima činilo, počeli buditi neki diktatorski

instinkti (nešto a la Khuen ili Cuvaj) te je zaista u roku od samo dvije godine postao

„najomraženijim čovjekom u Hrvatskoj” (der bestgehasste Mann in Kroatien), kako ga je

zvao jedan poznati njemački publicista28 u svojem djelu o jugoslavenskoj državi. Ovakva

Pribićevićeva politika nikako nije konvenirala većini stranke pod vodstvom starog srbijanskog

političara Ljube Davidovića. Iza ovoga stajali su apsolutno složni stari srbijanski tzv.

„samostalni radikali“ (koji su se još za vrijeme kraljevine Srbije rastali sa Pašićevim

34

radikalima i bili protiv ovih u vječnoj opoziciji) i veliki dio Jugoslavena iz „prečanskih”

krajeva. Ovi su svakako stajali na stanovištu, da se i prema Radiću, a naravno i prema

Hrvatima zauzme pomirljivi stav. Ali o tome Pribićević. koji je već jedno dva do tri puta dao

uhapsiti Stjepana Radića (ali ga uvijek opet morao pustiti na slobodu) nije htio ni da čuje. I

tako dođe koncem 1923. godine do raskola u Jugoslavenskoj demokratskoj stranci. Pribićević

sa svojom grupom, uglavnom zagrebačka organizacija stranke i još neki Srbijanci i manji dio

Slovenaca – organizira, iako je ostao u manjini – „samostalnu demokratsku stranku”, dok je

većina pod starim imenom ostala iza Ljube Davidovića i uslijed toga obično bila nazivana

„Davidovićevi demokrati”.

Taj rascjep u stranci bacio je Toni Schlegela u veliku borbu savjesti. Mada je ostao

vjeran Pribićeviću, ipak je vidio da se sve ostvarilo, što je on svojedobno proricao za „Riječ”.

Pribićević i njegova grupa, rapidno je izgubila teren u Hrvatskoj, a sam list „Riječ” postaje

strahoviti balast za „Jugoslovensku štampu“. U par navrata pokušao je da pomirljivo djeluje

na Pribićevića. Ta vidio je kamo takva politika vodi, a dobro je poznavao starog iskusnog

političara Nikolu Pašića, nazvanog „srpskim Bismarckom” i znao je da će jednog dana Pašić

smijeniti Pribićevića.

Jednog dana rekao je zato Pribićeviću: „Gledaj, Svetozare, Ti vidiš i sam, kuda je

dotjerala Tvoja politika. Gotovo sve se obistinilo, što sam predviđao. Pa kada je već tako,

gledaj. zar ne bi bilo razboritije u Tvom vlastitom interesu, u interesu stranke, a dabome i u

interesu države, da se malo povučeš? Da primiš jedan drugi manji resor: koje privredno

ministarstvo, kulturu i prosvjetu – samo ne unutarnju politiku, barem tako dugo dok Radića

umirimo“.

Pribićević poglede Schlegela i odgovori mu ironički: gotovo prezirnim glasom mu

dobaci: „Ej, moj Tonika! Vidi se da nemaš još ni pojma o tome, što to znači imati vlast u

rukama!”

Schlegel mu na to ne odgovori, a i čemu?... Vidio je da je tu sve uzaludno. Mnogo ga

to ražalostilo, jer je shvatio kamo to vodi: samo do vječnog uzrujavanja, do natezanja, mirenja

i pregovaranja, a na koncu ipak do neminovnog sloma nakon 20-godišnjeg prijateljstva, a isto

toliko intimne i predane političke suradnje sa starim, iskusnim prijateljima i suborcima.

Razmišljajući u svemu tome i duševno se lomeći, plane na koncu, ne vidjevši drugog izlaza za

sebe: „Pa šta hoćeš zapravo od njih? Vidiš, da su to sve male sićušne lične ambicije, koje su

sada pokopale sve ideale. Znaš doduše da se ljudski ideali nikada neda ostvariti. Jer čim bi se

28 [JS] Gilbert in der Maur: „Jugoslawen einst und jetzt” („Jugoslaveni nekoć i sada”), 3 sveska. „Verlag für

35

dao realizirati, ne bi više bio ideal!... No, svejedno, ja ću nastaviti svoj put kojim sam pošao

bez svakog obzira na sve te lične ambicije. Ta sukobio sam se u svom životu sa malo jačom

silom: sa rimskim papom i katoličkom crkvom u doba, kada su ova dva faktora i te kako

moćni bili!...”

I doista, neobičnom stvaralačkom energijom, bez svakog obzira na druge, nastavio je

put, vrlo teški mučni put, koji je vodio k cilju. Političke prilike „za samostalne demokrate”

sve više su se zaoštravale. Očito je bilo da stari Pašić tjera na raskidanje koalicije sa

Pribićevićem, a postalo je sasma jasno, kada je kod sastava – ne znamo već po koji puta –

obnovljena vlade Pašić – Pribićević (27. III. 1924.) ministrom unutarnjih poslova postao

staroradikal i član bivšeg „Jugoslavenskog Odbora” u inozemstvu, dr. Milan Srškić, a

Pribićević morao je da se zadovolji sa ministarstvom prosvjete. – Ali Pribićević ostaje

Pribićević: Prvi korak u ministarstvu prosvjete bio mu je penzioniranje nekih njemu lično

nepoćudnih, no vrlo uvaženih profesora zagrebačko univerziteta. Naravno da je ovaj akt

izazvao buru u cijeloj Hrvatskoj javnosti. Ne samo štampa „Hrvatske zajednice” na čelu joj

listovi „Hrvat” i „Obzor”, već i „Novosti” osudile su oštro ovaj nedoličan postupak prema

uvaženim profesorima, koji su bili poznati cijeloj našoj javnosti, a inače su bili u političkom

pogledu potpuno korektni.

Ali, kako to već biva u životu, a pogotovo u političkom. Razjareni „Hrvat” udario je

svom snagom, mržnjom i prostotom nekoliko puta po „Novostima” (tj. po Schlegelu) misleći,

da su one to sve skrivile. Toni Schlegel, koji je kao novinar volio polemiku – razumije se

stvarnu, logičnu, pa makar i ironičku – na ove neukusne ispade najprije uopće nije reagirao –

imao je drugog važnijeg posla. No kada se redakcija „Hrvata”, tako daleko zaboravila, da je u

napadajima na njega, na vrlo neukusan i ružan način iskrenula djevojačko ime njegove majke

(Wurmbrand) i to nekoliko puta ponavljala, odlučio se na odgovor. Ali prije tog je glavnog

urednika „Hrvata” dra Lorkovića usmeno upozorio na taj nedostojni način polemiziranja,

zamolivši ga ujedno, da svojim autoritetom ovim ružnim ličnim napadajima učini kraj. Nije

koristilo. Sredinom augusta 1924. „Hrvat” ga ponovno napao – neznamo više s kojeg razloga,

– upotrjebivši iste ružne izraze kao i prije. Na to Toni Schlegel u „Novostima” od 21. augusta

1924. odgovorio je „Hrvatu”:

Gospoda oko „Hrvata” u posljednje vrijeme stalno iskrivljuju ime moje pokojne

majke, očito u cilju, da mi poreknu moju nacionalnu pripadnost i da me usput ponize, što li?

Toj gospodi odgovaram jedanput zauvijek ovo:

Wirtschaft und Kultur”, Payer et Co. Berlin-Wien-Zurich.

36

1) Narodnost nije nešto, što čovjek može da odabere po volji, već je stvar odgoja,

osjećaja i uvjerenja. Po svom sam odgoju, osjećaju i uvjerenju Jugoslaven i Hrvat

i toga mi nikada nitko nije porekao do, evo sada, gospoda oko „Hrvata” u

slobodnoj domovini. Ali iskreno priznajem kad čitam „Hrvat“, ja često žalim, što

narodnost nije nešto, što čovjek može da odabere po volji.

2) Istina je, da je moja majka bila grofica Wurmbrand, samo ne razumijem, zašto bi

to bila neka naročita sramota, i ako je sada kao neka demokratija. I ne razumijem,

zašto to ime treba iskrivljavati, kad je ono, bar koliko ja znadem, časno i staro...

tako staro, da je zaista moguće, da su moji pređi bili već gospoda, kad su pređi

gospode oko „Hrvata” bili još – majmuni! Toliko, kako rekoh, jedared zauvijek,

gospodo oko „Hrvata” – Toni Schlegel“.

Na ovu jednostavnu noticu zaori urnebesni smijeh čitavim Zagrebom, – čak i u

protivničkom logoru. No svrha bila je postignuta: „Hrvat” je odmah obustavio „kampanju“

protiv direktora Jugoštampe.

X.

KONFLIKT I RASKID SA „SAMOSTALNIM DEMOKRATIMA”

U međuvremenu se borba između zagrebačke organizacije „samostalnih demokrata”

(bolje rečeno Pribićevića) i Schlegela sve više zaoštravala, tako da je otvoreni sukob bio

neminovan. Pribićeviću, koji je bio ministar prosvjete uspjelo je naime, da progura narodnog

poslanika Većeslava Vildera, oštrog samostalnog demokratu, na mjesto državnog

podsekretara u ministarstvo unutarnjih poslova. Po Pribićevićevom primjeru Vilder se svom

svojom energijom bacio na proganjanje i šikaniranje svih opozicionalnih krugova i novina u

Hrvatskoj, što je naravno još više podjarilo bijes Hrvata protiv „samostalnih demokrata“. No,

kada se podsekretar Vilder tako zaboravio da je jednog dana zaplijenio ne samo starodrevni

list „Obzor“, pa „Jutarnji list” i „Hrvat”, već i zagrebačke „Novosti” i”Tagblatt”, Schlegel se

u povodu toga obratio telegrafskim i telefonskim putem na predsjednika ministarskog savjeta

i na ministra unutarnjih poslova, prosvjedujući vrlo energično protiv ove samovolje državnog

podsekretara i upozoravajući ova dva mjerodavna mjesta na štetne posljedice, koje će

uslijediti, ako se „samostalnim demokratima” dopusti da po miloj volji postupaju protiv njima

lično nepoćudnih ljudi i novina.

37

Svi ovi nerazboriti postupci „samostalnih demokrata” dozlogrdili su konačno i samoj

centralnoj vladi u Beogradu, a ovaj posljednji Vilderov korak prekoračio je svaku mjeru. Zato

je bio Vilder po odluci vlade sa svog mjesta kao državni podsekretar jednostavno maknut.

Time se ali pooštrila lična borba između Pribićevića – Vildera i Schlegela. Ovaj, koji

je odmah nakon zapljene svojih listova vodstvu stranke najavio svoj istup iz liste, bio je

spreman na sve, čak na najgore. Znao je, da su „samostalni demokrati“ još uvijek dovoljno

jaki, da mu naškode i to znatno. I zaista: već nakon nekoliko mjeseci prisili stranka

ravnateljstvo „Slavenske banke” (koja je bila glavni vjerovnik Jugoštampe) da otkaže

Schlegelu kao direktoru listova. Schlegel urgirao je naime već mjesecima ugovor, koji je

„Jugoštampa d.d.” imala već davno da uredi s njime – no koji je „Slavenska banka“ uvijek

vješto mimoišla. Ali sada najedanput, počela se banka miješati i u interne stvari poduzeća, tj.

težila je da upliviše na pisanje listova. Ovoj se nakani banke Schlegel najoštrije suprotstavio.

Ton polemike između banke i direktora postao je sve oštriji i bezobzirniji, dok konačno banka

početkom maja 1925. g. raskine odnos između „Jugoštampe d.d.” i Toni Schlegela, te ovoga

jednostavno – uz priličnu otpravninu – otpusti. Na njegovo mjesto dođe kao direktor novinar i

direktor lista „Jugoslavenskog Lloyda“ Joso Lakatoš sa zadatkom, da „sanira neodržive

prilike” u poduzeću... I Schlegel ode... Ali ne za dugo!

U ono vrijeme među beogradskim novinarima kolportirala se mnogo slijedeća, recimo

anegdota:

„U kuloarima Narodne skupštine ovih su se dana sreli Pribićević i Toni Schlegel. I

među njima se razvio slijedeći krati dijalog:

Pribićević (prijazno): „Zdravo Toni! Kako si?“

Toni Schlegel (učtivo): „Hvala dobro!... A Ti?”

Pribićević (zlobno): „Izvrsno!... A reci mi, Toni, što ćeš Ti sada, kada više nemaš

novina?”

Toni Schlegel (smiješeći se): „Osjetiti ćeš me još, i ako nemam novina”.

– Se non è vero... –

38

XI.

ISTUP I POVRATAK U „JUGOSLOVENSKU ŠTAMPU” – STVARANJE RR

VLADE

I zaista vratio se brže, no što je i sam mislio. Jer u međuvremenu nastale su

dalekosežne promjene u unutarnjoj politici države. Potrebno je zato, da čim kraće dajemo

prikaz najvažnijih političkih događaja onog perioda.

Kako je poznato, poduzeo je Stjepan Radić 1923. i 1924. g. dulja putovanja u

inozemstvo, i to u Beč, Pariz, London i u Moskvu. Beogradska vlada u tom pogledu nije

činila nikakve poteškoće, ali je ipak budno pratila svaki njegov korak. Kada se je u jesen

1924. Radić vratio u domovinu dao je po svom starom običaju na raznim sastancima seljačke

stranke, naravno zaveden svojim neobuzdanim temperamentom i opet neke nepromišljene i

neoprezne izjave tako, da se beogradska vlada našla prinuđenom da protiv njega postupa po

„Obznani”, tj. po zakonu za zaštitu države, koji je, već bio na snazi od 1921. godine. Na

temelju „Obznane” Radić je – i to opet u prvom redu na zahtjev Pribićevića i samostalnih

demokrata – početkom januara 1925. uhapšen i stavljen pod istragu. Istragu ja vodio vijećnik

banskog stola u Zagrebu dr. Slaviša Körbler.

Još prije hapšenja Radićevog Schlegel je mnogo puta dolazio u Beograd da vlastitim

očima vidi političku situaciju i doskora je stupio u kontakt sa radikalima, tada još silne

Pašićeve grupe. Predsjednik vlade Pašić primio je Schlegela u par navrata, a primio ga i kralj

Aleksandar dva puta u audijenciju. To naravno u Beogradu nije ostalo nezapaženo, pa su to

vidjeli i samostalni demokrati, a tako i Svetozar Pribićević. Ovome to nije išlo u račun. O

pitanju unutarnje politike smatrao se Pribićević jedinim „stručnjakom” pogotovo u tzv.

”Hrvatskom pitanju”, te nije nikako trpio, da se pokraj njega pojavljuje još jedan političar

„prečanin” istog, a možda i jačeg kalibra... Od tuda ta hajka protiv Schlegela.

Nakon sabranih vjerodostojnih informacija, kojih je dobio na prvim vrelima, Schlegel

oprezno stupi u kontakt s Pavlom Radićem i drom Basaričekom, dapače sa samim uhapšenim

Stjepanom Radićem... I pronašao je put! Stjepan Radić, kako je poznato, opozvao je sve, što

je dotada govorio, priznao je državu i kralja i htio je da surađuje u Narodnoj skupštini. 23.

marta 1925. došao je Pavle Radić sa posebnom delegacijom u Beograd, održao je u skupštini,

39

od radikala i svih Srbijanca burno burno pozdravljen, sjajni patriotski govor izjavivši na

koncu svog govora: „Mi radićevci ne smatramo se ovdje nikako gostima, jer mi smo ovdje

kod kuće!”

Početkom aprila primljen je Pavle Radić u audijenciju kod kralja Aleksandra, što je

bio očiti dokaz, da Beograd tjera na raskid koalicije PP. I zaista, 16. jula demisionirala je

vlada PP, 18. jula nastupila je nova vlada RR: Predsjednik vlade Nikola Pašić. U vladu su ušli

četiri radićevca, i to: Pavle Radić, dr. Nikola Nikić, dr. Šuperina i Krajač. Jedno mjesto

rezervirano je bilo za Stjepana Radića, koji u onom momentu još nije mogao ući u vladu.

Samostalni demokrati sasma ispadoše iz vlade. A sada je došlo do ponovnih borbi oko

„Jugoštampe”. Beogradska vlada, a s njome naravno i radićevci, bezuvjetno su tražili, da se

Schlegel vrati u poduzeće. „Slavenska banka”, a s njome i tadašnje ravnateljstvo

„Jugoštampe” morali su nakon stanovitog kolebanja pristati. Tako Toni Schlegel koncem

oktobra 1925. nakon polugodišnjeg odsustva vratio opet kao direktor u poduzeće. Lakatoš

preuzeo je samo financijsko poslovanje, dok je upravu tiskare i tehničkog odjeljenja preuzeo

opet bivši upravitelj August Scholz, kojeg je Lakatoš pri svom dolasku bio maknuo. Kako

samostalni demokrati nikako nisu htjeli ostati u „Jugoštampi”, došlo je do posebno aranžmana

s njima, po kojem se list „Riječ” odvojio od „Jugoštampe”, prešavši definitivno u štampariju

„Slobodne Tribune”(Gundulićeva ul. 24.). Bijaše to tzv. ”Trumbićeva grupa”, u kojoj su se

nalazili stari jugoslavenski borci kao sam dr. Ante Trumbić, Milan Marjanović, Jovo

Banjanin, Rudolf Giunio, bivši ban dr. Tomislav Tomljenović i drugi ispravni Jugoslaveni,

koji se nisu slagali sa programom Jugoslavenske demokratske stranke, a još manje sa

apsolutističkim metodama vodstva ove stranke. – „Jugoštampa” sa ovim istupom „Riječi“ nije

mnogo izgubila; ona joj bijaše i onako već godinama priličan balast. Umjesto „Riječi”

nabavila je Jugoštampa u Zagrebu vrlo popularan i šaljivi list »Koprive”, koji se i onako

štampao u njenoj tiskari. „Koprive” dobile su još više na popularitetu, jer je baš u to vrijeme

odličan novinar i pisac „Žmigavec” (Milan Dobrovoljac) počeo u „Koprivama” surađivati

svojim kajkavskim pjesmama u kojima je na vrlo duhovit način karikirao svakidašnji politički

događaj, a i razne naše političare. Naravno bilo je to vrlo plodno tlo za interes Zagrepčana,

koji su onda još uživali u političkim vicevima.

Godine 1923. počela je „Tipografija” d.d. sa izdavanjem na njemačkom jeziku pisanog

dnevnika „Der Morgen” („Jutro”). Imalo je to da bude neka konkurencija Jugoštampinom

„Tagblattu”. Ali doskora se pokazalo da je špekulacija bila loša „Der Morgen” doduše oduzeo

je „Tagblattu” nekoliko abonenata, ali to nije bilo dosta za njegovu egzistenciju. Tako se ta

međusobna konkurencija između ova dva lista vukla kroz gotovo tri godine. – Konačno

40

predloži Toni Schlegel tadašnjem generalnom direktoru bivše Eskomptne banke (kasnije

Jugoslavenske banke) dru Stanku Švrljugi, koji je vodio odlučujuću riječ kod „Tipografije”,

da se ova dva lista fuzioniraju. Dr. Svrljuga koji je bio sretan da se riješi tog totalno pasivnog

pothvata u koji se upustio navodno samo na nagovor i navaljivanje direktora „Tipografije”

Eugen Demetrovića prihvatio je ovaj plan objeručke. I tako dolazi u maju 1926. g. do fuzije

između „Tagblatta“ i „Der Morgena“), i to ovako:

Jugoštampa preuzima „Der Morgen” sa većim dijelom personala redakcije i uprave

pod novim imenom „Morgenblatt”. Troškovi obračunat će se međusobno. Koncem maja

1926. preseli gotovo čitava redakcija i uprava „Der Morgena” u Jugoštampu. – Bilo je to

zapravo dosta teško opterećenje za poduzeće; no ovo se riješilo ako i ne opasnog, to ipak

neugodnog konkurenta, i „Morgenblatt” mogao je da nastavi put bivšeg „Agramer Tagblatta”,

koji je kroz 40 godina svojeg opstanka, na svoj poseban način mnogo doprinio širenju

jugoslavenske misli o kraljevima bivše Austro-Ugarske monarhije i u novoj državi.

XII.

„JUGOŠTAMPA” PREUZIMA „ŠTAMPARSKI ZAVOD D.D.”

Štamparsko poduzeće „Štamparski zavod d.d.” u Marovskoj (u današnjoj

Masarykovoj ulici br. 28. i 30.) bilo je svojedobno lijepo razgranjeno poduzeće, koje je ali već

nakon nekoliko godina poslovanja najednom počelo jako da nazaduje. Čini se da je „fama“

imala pravo, koja je govorila da je tome krivo nestručno zastarjelo poslovanje, a i nehaj

njegovih gospodara, koji su se navodno više bavili neplodonosnom politikom umjesto sa

samim poslovanjem poduzeća. Nije čudo, da je „Prva hrvatska štedionica“. koja je od početka

stajala za Štamparskim zavodom i izdašno ga financirala, bila dosta zabrinuta...

U to vrijeme se „Jugoslovenska štampa“ sve više proširila. Pokazalo se da se

poslovanje poduzeća tako razvilo, da tiskara gotovo više nije mogla savladati posao.

Manjkalo je na strojevima (tzv. Setzmaschine i Flachmaschine) i uglavnom na još jednoj

rotacionoj mašini, jer stara rotacija bivše Hrvatske tiskare jedva je mogla da udovolji

štampanje triju listova („Novosti“, „Morgenblatt” i „Koprive“).

Već odavno bacio je direktor „Jugoštampe” oko na „Štamparski zavod d.d.“; trebalo je

naći put kako bi se „Jugoštampa” sporazumila sa „Štamparskim zavodom”. Toni Schlegel je

razmišljao, kombinirao i konačno se odlučio na vrlo riskantan korak. Jednog dana posjetio je

41

Milivoja Crnadka, predsjednika „Prve hrvatske štedionice”, a zatim Jurja Demetrovića,

kasnog ministra i tada jednog od glavnih odlučujućih faktora „Štamparskog zavoda”. Kroz

nekoliko dana uslijediše i pregovori između Prve hrvatske štedionice i Slavenske banke. Na

ove pregovore bili su pozvani Schlegel i Demetrović, te članovi ravnateljstva Jugoštampe: dr.

Arko, dr. Joković, dr. Polc, Ervin Weiss, Janko Zimmermann i nekoliko članova „Prve

hrvatske štedionice”, kao dr. Branko Pliverić i još nekoliko direktora; Nismo na žalost

upućeni u čitavi tok ovih pregovora. Fakat je, da je u junu 1927. „Jugoštampa” preuzela

„Štamparski zavod” i preselila iz Gundulićeve ul. 26. u Masarykovu ul. br. 28. i 30. Novo

znatno prošireno poduzeće opet je nosilo ime „Jugoslovenska štampa d.d.” No novo poduzeće

ne samo da je preuzelo čitavu zgradu „Štamparskog zavoda” sa svim strojevima i rotacionom

mašinom, nego i knjižarsko poduzeće „Obnovu”, koje je pod vodstvom starog iskusnog

knjižarskog stručnjaka Mirka Breyera bilo povezano sa Štamparskim zavodom. Do promjena

u personalu nije došlo. Na kako je predsjednik „Slavenske banke” Janko Zimmermann

zahvalio na tom položaju, propustivši ga vele industrijalca Vladimiru Arku, bila je potrebna i

promjena u ravnateljstvu „Jugoslovenske štampe „. Ali i Vladimir Arko doskora se zahvalio

kao predsjednik. I sada je za novog predsjednika izabran jednoglasno Toni Schlegel (koji je

osim toga putem opcije dobio u svoje ruke i većinu akcija Jugoštampe), za potpredsjednika dr.

Roko Joković, a u ravnateljstvo uđoše još: dr. Pliverić, generalni direktor Prve hrv. štedionice,

Franjo Latković, predsjednik Prve hrv. obrtne banke, odvjetnik dr. Branko Arko, dr. Polc,

direktor Juraj Tomičić od Slavenske banke, tehnički upravitelj štamparije August Scholz i na

– izričiti zahtjev Prve hrv. štedionice kao financijski direktor dugogodišnji činovnik ovog

poduzeća Milan Divjak. Nadalje Mirko Breyer, direktor „Obnove” i konačno dr. Juraj

Pećarević kao pravni zastupnik proširenog poduzeća „Jugoštampe”.

Bez sumnje – preuzete obaveze bile su velike. No poduzeće je lijepo napredovalo,

osobito kada je novom predsjedniku uspjelo da za poduzeće zainteresira ne samo stanovite

privredne krugove u Beogradu, već i samu centralnu vladu.

XIII.

RASPORED VLADE RR – UBOJSTVO U SKUPŠTINI

Međutim su se protiv svakog razboritog očekivanja unutarnje političke prilike opet

znatno pogoršale. U decembru 1926. g. umre nenadano stari državnik Nikola Pašić. Već za

42

njegovog života došlo je do sukoba između radikalne stranke i Stjepana Radića. Predaleko bi

nas odvelo, ako bi ušli u rasplet svih poteškoća i intriga, koje su se odigravale u unutarnjoj

politici države SHS. Činjenica jest, da je nakon dugih peripetija i vladinih kriza došlo do

raskida radikala sa Stjepanom Radićem, koji je morao istupiti iz vlade, priključujući se opet

opoziciji. I tada se razvila između pojedinih vlada, koje su se gotovo svakog časa mijenjale, i

opozicija upravo nečuvena parlamentarna borba, koja je postala sve intenzivnija i ogorčenija.

Osobito kada su se u oktobru 1927. g. nakon gotovo 10-godišnjeg ljutog neprijateljstva –

pomirili Svetozar Pribićević i Stjepan Radić i stvorili „seljačko-demokratsku koaliciju”. Ova

je borba počela da prelazi sve granice ispravne legalne političke borbe. Katkada se činilo, da

je taj toliko slavljeni jugoslavenski demokratizam, a s njime i parlamentarizam – na umoru.

Politička borba razmahala se tako, da je u skupštini došlo do takvih ispada lične mržnje i do

prijetnja, da se svaki razboriti čovjek morao zabrinuto zapitati: „Zaboga, kamo sve to vodi?”

A čuli su se već i pojedini uzvici ne samo u Beogradu, već i u Zagrebu: „Pa, kada stranke već

ne znadu kako će, pa neka dojde jedan general!...” Bilo je to, doduše, sasma automatski

izraženo, a nitko nije ni mislio na neku vojničku diktaturu. Ipak bilo je karakteristično, a

donekle se i dokazalo, da je običnom državljaninu vječno natezanje političkih stranaka

dozlogrdilo, činilo se naime, da „političari po zvanju” već sami nisu znali što zapravo hoće...

U tako rastrojenim prilikama sastavio je u februaru 1928. godine staroradikal Velja

Vukićević svoju treću vladu nakon Pašićeve smrti. U ovu su ušli: 6 staroradikala, 5 demokrata

(Davidović-Marinković), 1 Slovenac (Dr. Korošec) i 1 Musliman (Dr. Spaho) i 4 stručna

ministra (financije, prosvjeta, saobraćaja i vojske).

Ali ni to nije koristilo. Koalicija Radić – Pribićević digla je sveudilj u skupštini

paklensku buku. Padale su sve teže riječi i uvrede, a vlada je bespomoćna gledala, kušajući da

umiri razbuktale političke strasti. No sve bijaše uzalud. Velja Vukićević ne bijaše – Nikola

Pašić!... I tako dođe onaj nesretni 20. juni 1928. godine najcrniji, najtragičniji dan u povijesti

mladog jugoslavenskog parlamentarizma.

Samo ukratko da ga spomenemo. Toga dana bili su živci narodnih poslanika napeti do

krajnosti.

I kada se je narodni poslanik Puniša Račić29, bivši četnik, javio za riječ i počeo malo

oštrije da kritikuje i osuđuje rad opozicije, radićevac dr. Pernar mu doviknu. „Opljačkao si

begove!” Račić potegne svoj browning i sa pet metaka ubije dra Basaričeka i Pavla Radića, a

teško rani samog dra Pernara, Radićevog poslanika, seljaka Granđu i Stjepana Radića.

43

Odjek ovog strahovitog zločina u samoj skupštini bio je užasan ne samo u državi, već i

u inostranstvu, u kojem su mnogi sa zaprepaštenjem očekivali propast države SHS. No, do

toga nije došlo, iako je 8. augusta iste godine umro vođa hrvatske seljačke stranke Stjepan

Radić. Ne možemo da ovdje u tančine opisujemo sve posljedice ovog strašnog zločina.

Ukratko: vlada Vukićević je odstupila, rad u skupštini bio je prekinut, jer nije bilo oportuno,

da ova vlada još i dalje radi sa ovom opozicijom. Zato je i drugi ustavni faktor, tj. kralj odbio

zahtjev opozicije za novim izborima. Ovi bi – u atmosferi, koja je vladala, tok događaja još

veoma pogoršali. Potrebno je bilo smirenje uzburkanih političkih strasti, mir i hladnokrvno

prosuđivanje položaja.

Položaj poduzeća „Jugoslovenske štampa” u tim mjesecima a osobito nakon ubistva u

skupštini, u samom Zagrebu nije bio zavidan. Iako listovi „Jugoštampe” nikada nisu

raspirivali, a kamoli podupirali tzv. „plemensku” netrpeljivost i mržnju, već su je naprotiv

smirivali, djelujući na javnost umirujuće, ipak se našlo naravno, neodgovornih elemenata, koji

su podigli strašnu hajku na to poduzeće, proglasujući ga „bedemom srpstva u hrvatskoj

zemlji”.

Dana 28. jula 1928. sastavljen je pod predsjedništvom dra Antuna Korošca nova

vlada, u koju su ušli: 2 Slovenca, 8 radikala, 5 demokrata, i Musliman i general Hadžić kao

ministar vojni. Pri tom se pazilo, da su u vladu ušli novi ljudi i od bivših članova vlade oni,

koji nisu bili kompromitovani događajima od 20. juna. „Seljačko-demokratska koalicija”

bojkotirala je skupštinu. Najboljom voljom nova vlada nije mogla da radi, jer je bilo

jednostavno nemoguće da se pojedine stranke međusobno slože. I tako je dr. Korošec bio

prisiljen da koncem decembra 1928. g. dade demisiju cjelokupne svoje vlade.

Parlamentarizam države SHS bio je na umoru...

XIV.

6. JANUAR 1929.

Odmah iza Nove godine 1929. kralj je poduzeo još jedan pokušaj da spasi ustavno

stanje i da održi parlamentarizam. 2., 3., 4. i 5. januara konzultirao je kralj vođe svih

parlamentarnih stranaka i grupa, dapače i vođe „seljačko-demokratske koalicije”, tj. dra

29 [JS] Neki tamni individuum, politička prošlost mu nije bila najčišća. Iako je bio sam član „Crne ruke“ u Solunskom je procesu svjedočio protiv svog dobrotvora pukovnika Apisa.

44

Vladka Mačeka, nasljednika pok. Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića. No, kako se vođe

stranaka i u ovim teškim časovima nikako nisu mogli da slože i da se zajednički sporazume,

kako bi se kriza, a time i parlamentarizam iz ovog ćor-sokaka spasili, kralj Aleksandar sa

svojim manifestom od 6. januara 1929 godine na narod Srba, Hrvata i Slovenaca ukine

ustavno stanje i proglasi „kraljevu diktaturu”. Šefom nove vlade u diktaturi imenovan je

divizijski general Petar Živković, do tada komandant kraljeve garde, a u vladu ušli su ljudi

samo kraljevog povjerenja. Skupština bijaše zatvorena, nekoji zakoni sistirani, no zato

doneseni su neki novi zakoni, među kojima je svakako najvažniji „Zakon o zaštiti države”.

Nije ovdje mjesto da produljimo opisivanjem daljnjeg razvitka političkih prilika za

vrijeme kraljeve diktatore; to nije svrha ovih redaka, a o tome su pisali, a i pisat će još

mjerodavniji faktori, u prvom redu historičari, jer je njihova zadaća da ustanove pravu istinu o

postanku i razvitku Jugoslavije.

Nas interesira ovdje samo činjenica, da su mnogi politički, a i ostali ozbiljni krugovi u

državi povezali ime Toni Schlegela sa proglašenjem diktature, dapače tvrdili, da je on bio

jedan od glavnih inicijatora iste. Da li je to istina? Pisac ovih redaka ne može da odgovori na

ovo pitanje, a obrazložiti će kasnije i zašto. No, fakat je, da je Toni Schlegel u ono

sudbonosno vrijeme bio u par navrata u audijenciji u Beogradu, ali da nikada nije niti svojim

najbližim nešto o tome govorio.

Karakteristično je svakako, da je odmah nakon proglašenja diktature, tj. već 7. januara

1929. godine nestao iz Zagreba jedan čovjek, čija je politička djelatnost dulje vremena

izazivala opću pažnju, a i pažnju policije. To je bio advokat dr. Ante Pavelić, prvak i narodni

poslanik ”čiste hrvatske stranke prava” (frankovci) i kasniji „Poglavnik NDH” (Nezavisne

države Hrvatske) za vrijeme II. svjetskog rata. Policija je doduše odmah drugi dan imala

nalog na uhapsi dra Pavelića. No, došla je prekasno. On se već nalazio – preko granice!

I doskora se pokazalo zašto je zapravo bio pobjegao iz zemlje!...

Predsjednik „Jugoslovenske štampe” Toni Schlegel imao je, po svojoj apsolutno

jugoslavenskoj orijentaciji, u tadašnjem kaosu političkih strasti, mnogo što poznatih, što

nepoznatih neprijatelja. Tim više je u svojim listovima ovo svoje duboko jugoslavensko

uvjerenje isticao, dokazujući da je samo ispravna jugoslavenska linija spas i Hrvata i Srba i

Slovenaca; a tim više je rasla mržnja stanovitih elemenata protiv njega. Već kroz četiri godine

dobivao je anonimna pisma. koja su ga na najružniji način napadala, prijeteći mu smrću. Čak i

telefonski su mu anonimni „junaci” znali da se prijete. No sve opomene njegovih najbližih da

se čuva imao je uvijek isti odgovor: „Ne bojim se! Ostajem kod svojeg političkog „Creda” i

45

vjerujem, da je to ispravno!” – Prošla su dva mjeseca diktature. Javnost se bila već donekle i

smirila. I onda, potpuno nenadano, u prve proljetne dane, dogodilo se...

XV.

SMRT TONIJA SCHLEGELA – UMORSTVO IZ ZASJEDE.

Početkom 1928. godine predao je predsjednik „Jugoslovenske štampe” list

„Morgenblatt” u zakup Josi Lakatošu i Eugenu Demetroviću, bivšem ravnatelju „Tipografije”

d.d. i „Jutarnjeg lista”. Zašto? – Ne zato, da se htio „Morgenblatta” riješiti. Ali u ono nemirno

vrijeme bio je „Morgenblatt“, iako dobro vođen i redigiran list, ipak jedan osjetljivi teret u

kombinacijama Toni Schlegela, tako da je ovaj, kad je zakup proveden, zaista mogao

odahnuti i svu svoju brigu i skrb posvetiti samo poduzeću „Jugoštampe” kao i listu „Novosti”,

koji se polagano bio razvio od interesantnog bulevarskog lista do vrlo značajnog političkog i

privrednog glasila u Hrvatskoj i u cijeloj državi.

Poslovno prijateljstvo između Lakatoša i Demetrovića nije dugo potrajalo. Već nakon

pola godine zajedničkog rada oni se zavadiše tako, da je Lakatoš istupio iz konzorcija i sasma

se posvetio svom listu „Jugoslavenski Lloyd”, dok je Demetrović sam ostao zakupnikom. Ali,

on koji po ugovoru nije smio da dira u personal redakcije i uprave „Morgenblatta”, došao je

naskoro u konflikt i sa redakcijom svoga lista. Eugen Demetrović bio je dobar novinar, ali još

bolji trgovac. Bio je čovjek nagle i brutalne ćudi, te je radi toga već i prije znao doživjeti

dosta neugodnih afera. Stvar se zaoštrila, kada je Demetrović došao u sukob sa urednicima

Preradovićem i Juhnom, pa čak i sa Josipom Schlegelom. U razgovoru sa starijim bratom

Josip je ovome izjavio. da je pod ovakvim prilikama svaka suradnja sa Demetrovićem

nemoguća. Na to će mi Toni Schlegel:

„Pa, ja nisam ni kanio da tebe ostavim u „Morgenblattu”. Ti moraš prije ili kasnije

preuzeti našu beogradsku redakciju, jer je apsolutno potrebno, da dobro upoznaš i ondašnje

prilike. Samo se momentalno još malo strpi...”. Početkom 1929. godine bila je ova stvar

dozrela, a Josip Schlegel je početkom proljeća trebao da ode u Beograd. U martu iste godine

umre braći Schlegel brat Hinko. To je bio težak udarac za njih. Ali ih taj udarac sudbine još

više zbližio.

Dana 22. marta 1929. godine u pola dvadeset sati navečer, kada je Josip Schlegel

pošao u redakciju „Novosti” da ondje preuzme telefonske vijesti za „Morgenblatt” iz

Beograda, sastane se na hodniku sa starijim bratom. Čim ga ovaj prisjeti, reče mu veselo iako

46

malo nervozno (tako se barem Josipu to učinilo). „Dakle, sada 1. aprila preuzimaš našu

beogradsku redakciju. Jesi li sporazuman?!”

– ”Kako ne” – odgovori mu Josip, u prvom momentu posve iznenađen.

– ”Sa Demetrovićem ću ja stvar urediti” – nastavi stariji mu brat – „ali i nas dvojica

moramo se još dogovoriti. A sada nemam vremena...“ I pređe rukom preko čela, automatski

gest, kojim se uvijek služio kada je intenzivno razmišljao o nečem. „Znaš, šta? Dođi sutra u

11 sati k meni u ravnateljstvo, biti ćemo sami, pa ti mogu mirno dati još neke upute. Je li tako

dobro?”

– „Dobro je!”

– „Onda zdravo i laku noć!”

– „Zdravo!”

To bijahu posljednje riječi, što ih braća Schlegel međusobno izmijeniše u svom

životu...

---- · ----

Sat kasnije – oko 21 sat – bane u stan Josipa Schlegela, koji je sa ženom sjeo da

večera, njihov kum i prijatelj novinar Niko Smolčić sav izvan sebe; zasopljen i teško dišući

izusti u najvećoj uzbuđenosti samo riječi.

– „Nešto grozno... nešto strašno... se dogodilo!“

– „Šta zaboga?“ izusti Josip prestrašeno.

– „Atentat na našeg predsjednika!”

Josip se skamenio, izustivši jedva riječi.

– „Pa je li ranjen?”

– „Neznam” – odgovori mu prijatelj. „Ovoga časa čuo sam to i dojurio odmah do

tebe, da ti javim: Moramo odmah u predsjednikov stan!”

– „Idemo!”

Josip Schlegel skoči, dok mu se žena sva ukočila od užasa, izleti praćen od Nikice

Smolčića iz stana i ravno pred Kazališnu kavanu, gdje je bilo tada najbliže stajalište taksija.

Uzeše prvi auto i odjure najvećom brzinom do Prilaza br. 84. (sada Drapšinov trg) gdje je bio

stan Toni Schlegela. Mada je auto jurio munjevitom brzinom, činilo se Josipu da se vozi

satima... A šta je u onih kobnih minuta razmišljao, on se zapravo više ni ne sjeća.

Kada su stigli pred stan, vidjeli su pred kućom više automobila, veliku masu svijeta i

policiju, koja je cernirala čitav onaj mali trg. Prvoga ugleda Josip novinara Boru Prodanovića,

47

dopisnika beogradske „Politike”, koji mu se približi, gledajući ga kao neku sablast i samo

izusti:

– „Grozno! Grozno!”...

– „Pa šta je?“ poviče Josip očajno.

– „Zar Ti neznaš? Mrtav je!”

Josip poleti u stan, preleti stube, koje su vodile u prvi kat, a na kojima je stajalo

mnoštvo ljudi, progura se sa Smolčićem kroz masu ljudi, upadne u sobu u kojoj su se nalazili

mnogi znanci i nakon par koraka nađe se pred – mrtvim bratom...

Srušio se pred divanom na kojemu je ležao mrtav brat i zakopao lice u ruke. Kao da ga

je tresla žestoka groznica. Je li plakao?... Jadikovao?...

Bolje je da se pređe preko ovih strahovitih minuta, koje su do temelja uzdrmale

Josipovu dušu. Nakon nekog vremena uspravi se i opazi pokraj sebe, duboko potresene dra

Roku Jokovića, potpredsjednika Jugoštampe, tehničkog direktora poduzeća Augusta Scholza,

dra Armina Moskovića, privrednog urednika „Novosti” i još neke druge ljude.

Od njih je doznao slijedeći prikaz, kako se je to umorstvo – po iskazu šofera, –

dogodilo:

Oko pola 21 sat ostavio je Toni Schlegel poduzeće i krenuo autom u svoj stan.

Stigavši do istog Schlegel izađe iz auta i plati šoferu: vidjevši da su vrata ulazne veže

zatvorena, mislio je da su i zaključana, pa je otkopčao kaput da posegne u džep gdje je imao

ključeve, da otvori kapiju. No kako ona nije još ni bila zaključana, već samo pritvorena, ali se

teško otvarala, prošlo je nekoliko sekundi, dok se je snašao. I u momentu kada je vrata već

otvorio, trkom doletješe dva individua, od kojih jedan ispali u Schlegela hitac iz revolvera. No

taj promaši cilj i Schlegel se okrene, da vidi što je. U to ga zahvati drugi smrtonosni hitac.

Schlegel zajaukne, otvorio je sasma vrata i sruši se kod stuba. Šofer taksija, imenom Munđar,

gledao je užasnut, ali se nije mogao maknuti. Oni se onda trkom izgubiše u noć, tada još slabo

rasvjetlenu Krajišku ulicu.

Nastalo je pitanje: Tko su ubojice?

Josipu bilo je, ukoliko je mogao u onom momentu sabrati svoje misli – jasno: samo

oni, koji su se tjednima i mjesecima grozili pokojniku, dakle frankovci. U tom je smjeru

trebala uslijediti i istraga. Dok je Josip Schlegel razgovarao o tome sa drom Jokovićem,

Scholzom, Divjakom (koji je nešto kasnije došao) i još nekim znancima, približi mu se

tadašnji šef policije dr. Josip Vragović i uslovi ga:

48

„Oprostite gospodine Schlegel, ali imao bi da Vam nešto saopćim: dobio sam naime

nalog od ministarstva unutarnjih dela iz Beograda, da odmah preuzmem i zapečatim svu

korespondenciju i sve što je od pokojnika napisano, a da to pošaljem u Beograd”...

Josip Schlegel ga pogleda, kao da momentalno ništa ne razumije, a i kako bi u tom

času!... Pogleda onda dra Jokovića, Scholza, dra Moskovića i Divjaka, koji opet u najvećoj

neprilici pogledaše se međusobno, te konačno samo bespomoćno slegnuše ramenima. Josip se

umorno obrati šefu policije:

„Izvolite gospodine. Tu u pisaćem stolu naći ćete sve što Beograd interesira...”

Josip je naime dobro znao, da mu je pokojni brat sve spise, svu korespondenciju, čak i

privatna pisma zatvarao u svoj pisaći stol. Ključeve mu je predala prije toga gospođa Olga

Morović, pokojnikova zaručnica, s kojom se je kanio vjenčati, ali ga je u tome spriječilo

ubojito tane Mije Babića.

I Josip mirno preda ključ šefu policije. Ovaj otvori sve ladice pisaćeg stola; nekoliko

detektiva koji su se tamo nalazili pod nadzorom šefa policije i Josipa Schlegela, dra Jokovića,

Scholza i drugih, složiše sve spise u jedan veliki omot, koji je bio viši od jednog metra, te ga

onda zapečatiše. U to netko poluglasno prošapće.

– „A oporuka? ? Gdje je oporuka?

Josip se trgne. Znao je, da mu je brat držao oporuku, sastavljenu koncem siječnja

1929. g. u lijevoj prvoj ladici pisaće stola, jer mu je brat još prije nekoliko tjedana, tobože u

šali, u kojoj se osjećala sva ozbiljnost, rekao:

– „Zna, sigurno, dragi brate, da ću te preživjeti. No, za svaki slučaj, da znaš, moja se

oporuka nalazi ovdje...” i pokaže na lijevu gornju ladicu pisaćeg stola. Josip zapita detektive:

„Ta nije moguće, da ju niste pronašli?“

„Nismo, gospodine”

Tada pristupi Josip pisaćem stolu, otvori gornju lijevu ladicu i nađe u stražnjem

lijevom kutu, zakliještenu među rubovima ladice, omašnu kuvertu. On je izvadi i na njoj

pročita:

– „Moja oporuka – Ima se predati gospodinu dru Jurju Pećareviću”.

Prepoznao je odmah dobro mu poznati rukopis pokojnog brata i zapita: „Dra

Pećarevića nema ovdje. Tko će mu je predati?” Šef policije dr. Vragović, pristupi Josipu

Schlegel i reče:

„Ako dozvolite, ja ću oporuku službeno odmah, najkasnije ujutro poslati dru

Pećareviću”

49

Bilo je to rečeno pred više svjedoka. Nije bilo razloga posumnjati u riječi šefa policije.

Zato mu Josip preda kuvertu i reče: „Molim Vas, ali odmah ujutro!”

Dr. Vragović pogleda naslov kuverte, digne ju i pokaže prisutnima.

„Evo gospodo, preuzeo sam oporuku pok. Toni Schlegela i sutra ujutro imati će ju

netaknuto dr. Pećarević.

Svi prisutni klimnuše glavom. A što su i mogli? U onoj groznoj uzbuđenosti, u kojoj

su svi izgubili glavu, još i ova hladna službena procedura. Ta, vlada mu je dala nalog, a šef

policije, vršio je samo svoju dužnost. Josip je stajao pred mrtvim bratom. Gledao to visoko

inteligentno čelo, taj smireni izraz lijepog mu mramornog lica, a oko usana, iz kojih se

cijedila nit krvi, kao neki gorki smiješak. I sada istom, shvati, što je izgubio, ali ne samo on! I

tada proplače očajno kao dijete koje je izgubilo majku...

U nedjelju 24. marta 1929. bio je sprovod. Cijeli se Zagreb našao na Mirogoju. Među

mnogobrojnim vijencima upala su u oči dva prekrasna ogromna vijenca. Prvi vijenac nosila su

dva oficira kraljeve garde na širokoj vrpci u jugoslavenskim bojama stajalo je zlatnim

slovima: „Gospodinu Schlegelu – Aleksandar I. – Drugi vijenac također sa trakama

jugoslavenske zastave, imao je natpis: „Prijatelju Schlegelu – general Petar Živković”. Smrtni

ostaci Toni Schlegela pokopani su u počasnom grobu u arkadama na Mirogoju po zaključku

gradskog poglavarstva grada Zagreba. Sa pokojnikom oprostili su se pred otvorenim grobom

tajnik Jugoslavenskog novinarskog udruženja Slavko Vodvarška, dr. Josip Košutić, sudija u

ime suradnika „Novosti” i personala „Jugoslovenske štampe“, a na koncu publicista Milan

Marjanović. Potresne riječi izrečene njegovim jakim glasom ganule su sve prisutne. A kada je

Marjanović na koncu uzbuđeno sa suzama u očima uzviknuo: „Svi Te žale i svi kažu:

„Siromašni Schlegel! Zar je tako morao da svrši?”... Ali ja kažem: „Ne, dragi Toni! Sretan si

– presretan, da si se riješio tako gadne, pokvarene, okužene sredine, u kojoj se tako strahoviti

zločin može dogoditi i u kojoj mi preživjeli, Tvoji prijatelji i suborci moramo i dalje

živjeti!...”

Osjetilo se, kako se masa sakupljenog svijeta uzbibla i zadrhtala.

U ponedjeljak 25. marta 1929. bila je sazvana izvanredna sjednica ravnateljstva

„Jugoslovenske štampe“, na koju je bio pozvan i pokojnikov brat Josip. Sjednicu je otvorio

potpredsjednik „Jugoštampe” dr. Roko Joković, koji je u svom komemorativnom govoru

naglasio sav trud i požrtvovan rad pok. Toni Schlegela oko stvaranja i unapređenja

„Jugoslovenske štampe”.

Nakon govora dra Roke Jokovića uzeo je riječ dr. Juraj Pećarević kao pravni zastupnik

pokojnika i poduzeća pročitao je Schlegelovu oporuku. Po oporuci ostavio je Toni Schlegel

50

svoj dio akcija (posjedovao je više od dvije trećine akcija poduzeća) razdijeljeno u 4 jednaka

dijela:

1. svom bratu Josipu Schlegelu, uredniku „Morgenblatta”.

2. svom malodobnom nećaku Deanu Schlegelu (sinu pok. brata Hinka)

3. Augustu Scholzu, tehničkom upravitelju Jugoštampe

4. Milanu Divjaku, komercijalnom direktoru poduzeća.

Ovu svoju odredbu obrazložio je pokojni sa ovim riječima:

„Svoj trojici, gospodi Scholzu i Divjaku kao i mojem bratu vrlo su dobro poznate

moje intencije, po kojima je stvorena „Jugoslovenska štampa“. Njihova je dužnost. da po

ovim intencijama vode i nadalje čitavo poduzeće. Akcije se ne mogu i ne smiju prodati, već se

imadu, ako glavni legatari uslijed bolesti, starosti ili drugih neprilika više ne mogu da vode

poduzeće, predati iskusnim ljudima njihovog povjerenja, za koje su sigurni, da će poduzeće i

dalje voditi po mojim intencijama. Ako jedan od glavnih legatara umre ili svejedno pod kojim

uvjetom istupi iz poduzeća, ima se njegov dio akcija u jednakim dijelovima razdijeliti na

ostalu trojicu. Umre li ili istupi jedan od ove trojice, njegov se dio akcija ima jednako

podijeliti na ostala dva legatara. No, ako i od ove dvojice legatara jedan umre ili istupi,

posljednjemu pripadaju sve akcije, koje se kasnije imaju predati osobama vrijednim njegovog

povjerenja, da će poduzeće voditi dalje po mojim intencijama”.

Da Slavu Jutrišu, glavnog urednika „Novosti“ i dra Armina Moskovića, urednika

privredne rubrike „Novosti” doživotno zadrže na njihovim sadašnjim poslovima, a ako se

pokaže potreba i unaprijede u položaju i plaći.

Kada je pročitao dr. Pećarević oporuku obratio se legatarima:

„Gospodo legatari! Jeste li spremni pod ovim uvjetima preuzeti legat?“

Na jasni odgovor trojice (za malodobnog Deana, odgovorio mu je stric Josip), Dr.

Pećarević nastavlja:

„Gospodo, slobodan sam da ravnateljstvu Jugoštampe stavim prijedlog:

1. da za novog predsjednika poduzeća izabere dra Roku Jokovića, dosadašnjeg

potpredsjednika poduzeća, a za potpredsjednika Franju Latkovića, člana

ravnateljstva i predsjednika Prve hrvatske obrtne banke,

2. da imenuje Milana Divjaka i Augusta Scholza generalnim direktorima

„Jugoslovenske štampe“,

3. Josipa Schlegela da imenuje direktorom „Jugoslovenske štampe“, time da isti

odmah napusti svoj položaj u redakciji „Morgenblatt“ i da preuzme novu dužnost.

4. Slavu Jutrišu, glavnog urednika, da imenuje direktorom „Novosti“.

51

Prima li se ovaj prijedlog?“

Ravnateljstvo jednoglasno prihvaća prijedlog. Na završetku sjednice još je utanačeno,

da se cjelokupno ravnateljstvo imade da se sastane svaki drugi dan, da pretresa sva važnija

pitanja poduzeća i usmjeravanje istog za daljnji rad po intencijama pok. Toni Schlegela. Time

je sjednica bila završena. Glavnim legatarima oporuke: Josipu Schlegelu, Scholzu i Divjaku

bilo je jasno, da su preuzimanjem legata preuzeli i veliki teret i odgovornost.

Unatoč teškoj situaciji i preuzimanjem mnogih obaveza kao i novih dužnosti, legatari

nisu klonuli, već su odvažno krenuli naprijed.

XVI.

INTENZIVNA POTRAGA ZA UBOJICAMA – POTEŠKOĆE I

KOMPLIKACIJE ISTRAGE

U međuvremenu policija je revnosno, ali nervozno tražila ubojice, od kojih se, kako se

činilo, izgubio svaki trag. Opisom individua, kojeg je na početku dao šofer Munđar, nije se

dalo mnogo učiniti. Po njegovom opisu jedan je od napadača bio visok i mršav, odjeven u

dugi zimski kaput, bez šešira, a drugi, bio je nizak, zdepast, odjeven u kratki zimski kaput,

imao je športsku kapu i kožnate gamaše. Ovaj posljednji da je ispalio smrtonosni hitac. Šofer

Munđar, koji je još uvijek bio pod dojmom umorstva koje se odigralo pred njegovim očima,

davao je kod preslušanja dosta konfuzne izjave, tako da je i sam siromah, postao sumnjiv, pa

ga je policija pritvorila, ali je za par dana bio pušten, jer se pokazalo, da je svaka sumnja

beztemeljna.

Beogradska vlada raspisala je nagradu od 100.000 dinara za svakoga tko pronađe i

prijavi ubojice, Jugoštampa raspisala je nagradu od 50.000 dinara u istu svrhu. Bilo je

uhapšeno oko stotinu osoba, ponajviše kriminalnih tipova – ali sve je bilo uzaludno. O

ubojicama ni traga, ni glasa!...

Čini se, da i sama policija nije postupila po čvrsto utanačenom i promišljenom planu,

već nervozno, a možda i zavedena raznim anonimnim prijavama, koje su većinom bile

dobronamjerne, tako da se istraga vodila u raznim smjerovima. U „Jugoštampi“ su pratili

velikom zabrinutošću prenagljen tok policijske istrage, koji nije doveo do nikakvog rezultat, a

dragocjeno vrijeme je prolazilo. Jer svima u „Jugoštampi” bilo je jasno, po svim onim

prijetnjama telefonskim i pismenim, što ih je pokojnik primao, da se radi o jednoj kliki, koja

52

je iz dna duše mrzila novu državu, narodno jedinstvo, a pogotovo Srbe, a to su bili – bivši

frankovci. Jer je upalo u oči, da je njihov „narodni zastupnik” (bivši koncipijenta kod bivšeg

„leadera” frankovaca, tada već pokojnog dra Aleksandra Horvata) dr. Ante Pavelić odmah

nakon 6. januara pobjegao u inozemstvo. A kuda? – U Italiju, s kojom je mlada država SHS

tek nedavno teškom mukom i još težim žrtvama sklopila Rapalski ugovor i jedva spasila

Dalmaciju. – Zašto je dr. Pavelić tako naglo nestao? To je bio jedini put, na kojem se je

mogao naći trag ubojicama!

Da je to mišljenje bilo ispravno, dokazao je čitav niz atentata, koji su slijedili u roku

od nekoliko tjedana, kao npr. oružani napad na žandarmerijsku stanicu u Zagrebu, eksplozija

bombe pred prostorijama „Mlada Jugoslavija”, nekoliko napadaja na vlakove koji su vozili iz

Zagreba za Beograd i obratno, kod čega su stradali mnogi nedužni ljudi i konačno napadaj na

samu „Jugoštampu”, gdje je bila podmetnuta tempirana bomba, ali je u pravo vrijeme bila

pronađena.

Po svima znacima ovih napadaja vidjela se jasna ruka – tobože nevidljiva – koja je

svim time rukovodila: – Pavelić! No, sve to još nije uslijedilo, kada je 14 dana nakon atentata

na Toni Schlegela u zagrebačkoj policiji došlo do promjena. Dr. Vragović bio je smjenjen, a

na njegovo mjesto došao je dotadašnji šef pogranične policije na Sušaku, dr. Janko

Bedeković.

XVII.

NAKON POLA GODINE – U SEPTEMBRU 1929. USTANOVLJENI SU

UBOJICE – PRVI ZLOČIN PAVELIĆEVIH „USTAŠA”

Čim je dr. Janko Bedeković preuzeo mjesto šefa policije u Zagrebu, odmah se stavio u

kontakt sa predstavnicima „Jugoštampe”. Slijedili su bezbrojni dogovori i konferencije, na

kojima je sve od početka pretreseno i zaključeno je, da se telefonskim putem ništa ne javlja,

već da će svakog drugog ili trećeg dana pokojnikov brat Josip ići na policiju da vidi, kako se

odvija istraga i šta ima u njoj nova, a tako isto će poduzeće „Jugoštampa” ako šta dozna javiti

policiji.

53

Josip Schlegel redovno se obavještavao kod policije, kako stoji tok istrage i jednoga

dana kaže mu dr. Bedeković, da ubojice već takorekuć ima. A tako je i bilo dr. Bedeković

rekao mu: „Imamo ih! Četvorica su: Mijo Babić, šofer kod Siemensa, Zvonko Pospišil, šofer,

Matija Soldin, šofer i Marko Hranilović, student. Ne govorite još nikome ništa. Danas će biti

uhapšeni”.30 I zaista. Još isto prije podne pozove dr. Bedeković detektive Bana i Keču i reče

im:

„Otići ćete odmah u tvornicu Siemens i tamo se raspitati za jednog šofera imenom

Mijo Babić. On je ubojica pok. Toni Schlegela. Hapsite ga. Ali pazite, dečki! To je

revolveraš, opasan tip. Pazite, da Vas ne pretekne!”

Detektivi odoše. Šef policije pozvao je nadalje detektive Tremskog i redara Blaževića

i rekao im: „Tremski, Vama je poznat stan Marka Hranilovića?” Što ovaj i potvrdi. „Otići ćete

tamo do tzv. ”gradskih kuća” i uhapsite ga. Budite oprezni, opasan je on tip”.

Detektivi Ban i Keča uputiše se u tvornicu Siemens i tamo se raspitaše za šofera Miju

Babića. Neki pomoćnik im odgovori, da je Babić vani sa kamionom, ali da se ima za pola sata

vratiti. Detektivi sačekaše u prostranom dvorištu, dogovarajući se, kako će uhapsiti tog

opasnog tipa, kako ih je već unaprijed upozorio njihov šef.

Nakon pola sata začuše drndanje kamiona, koji se brzo približavao. U dvorište ulazi

galamom veliki kamion i stane upravo pred redarstvene činovnike. Iza volana sjedio je malen,

zdepast mladić, sa športskom kapom na glavi i kožnatim gamašama. Spretno skoči sa

kamiona i nađe se pravo oko u oko sa detektivima.

„Vi ste Mijo Babić?“ – upita ga Ban.

„Jesam“. I sada se dogodi ovo najstrašnije i najnevjerojatnije u postupku ovih

detektiva. Umjesto da se drže opomene svoga šefa i odmah upere revolvere na Babića, da ga

prisile, na predaju, detektiv mu Ban naivno kao da ima posla sa običnim delikventom pokaže

detektivsku značku i reče:

„U ime zakona – Vi ste uhapšeni!”

„U redu” – odgovori Babić i odmah skoči pred hladionik kamiona, strjelovitom

brzinom izvuče revolver i – dva hitca planuše. Detektiv Kečo sruši se mrtav na mjestu. Ban

teško ranjen, zatetura i padne pokraj svog mrtvog druga. A Babić pobježe...

30 Tomislav, JONJIĆ, Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta, Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Zbornik radova (ur. Tomislav Jonjić i Zlatko Matijević), Zajednica udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata grada Zagreb, Naklada Trpimir, Zagreb, 2009.167.-196. Zbog atentata na Antona Schlegela, Matija Soldin, zajedno s Markom Hranilovićem, osuđen je na smrt i pogubljen (1931.). Obojica su bila pripadnici pravaške republikanske radničke mladeži

54

Dok su se ovi događaji odigravali u dvorištu tvornice Siemens, detektivi Tremski i

redar Blažević približavali su se „gradskim kućama“ do stana Marka Hranilovića, kojega nije

bilo kod kuće. No dok su se detektivi razgovarali sa njegovom gazdaricom, u mračnom

hodniku, pred kućnim vratima, stiže Hranilović. Tremski sa nabijenim revolverom zagrmi:

”Gore ruke!” Hranilović u prvi mah se trgne, htijući bježati, ali pred odlučnim nastupom

detektiva stane i digne ruke. Tremski izvede mladića iz mračnog hodnika na ulicu – na svoju

nesreću – i reče Blaževiću: „Veži ga!“

Dok je redar Blažević poslušao zapovijed, pojaviše se na uglu kratke uličice dvije

osobe, koje bez daljnjega otvoriše brzometnu paljbu na redarstvene činovnike. Tremski

smrtno pogođen pade mrtav, a Blažević teško ranjen naslonio se na zid, pokušavajući da iz

puške uzvrati paljbu, ali onesviješten klone na tlo.

Kako su sve okolne ulice bila prazne, atentatori umakoše, a s njima i Marko

Hranilović. Prirodno povodom toga bila je strašna uzbuna na policiji. Ali dr. Bedeković nije

izgubio živce. Odmah odredi pojačanu naoružanu potragu sastavljenu od najboljih i

najenergičnijih redarstvenika, po stanovima svih osumnjičenih osoba i tako mu je uspjelo, da

je pronašao Marka Hranilovića, koji se sakrivao u stanu šofera Matija Soldina. Obojica bila su

nakon kratkog otpora svladana i odvedeni na policiju, a s njima i čitav niz sumnjivih

elemenata.

Na preslušavanju Soldin i Hranilović nijekali su naravno sve. No, na koncu priznao je

Marko Hranilović ovo: Predsjednika „Jugoštampe” Toni Schlegela ubio je šofer Mijo Babić,

kojeg je pratio Zvonko Pospišil, za svaki slučaj da mu pomogne, ako bi se Schlegel vraćao u

svoj stan u pratnji više osoba. Sakrili su se na uglu dosta tamne Krajiške ulice, odakle su

mogli kontrolirati svaka kola, koja bi došla sa Prilaza prema stanu Toni Schlegela.

On, Hranilović i Matija Soldina, imali su zadatak da paze pred „Jugoštampom”, da

vide kojim smjerom će Schlegel krenuti. Jer pokojnik je katkada, ako je imao kakav važan

dogovor sa kojim političkim prijateljem znao da ode u „Gradski podrum” na večeru. U tom

slučaju imali su zadatak Hranilović i Soldin da slijede Schlegela i da ga ubiju na ulazu u

Gradski podrum ili u samom podrumu.

Klopka je bila tako savršeno i precizno organizirana, da žrtva im nikako nije mogla

umaći. Atentatori su bili predani sudu. Proces se vodio u maju 1931. godina. Hranilović i

Soldin osuđeni su na smrt vješanjem, koja osuda je i izvršena.

Međutim glavnim krivcima Miji Babiću i Zvonku Pospišilu uspjele je pomoću svojih

sumišljenika pobjeći na Sušak, zatim su prešli na Rijeku, gdje su ih talijanski karabinjeri

razoružali, ali kao „političke bjegunce“ odmah pustili. Jasno je, da su se priključili

55

Pavelićevom „ustaškom“ pokretu. Njihovo preslušavanje pred rimskim sudom, koje je kasnije

uslijedilo na zahtjev jugoslavenske vlade, bila zaista samo sudska „komedija” u kojoj su

doduše obojica priznali i potvrdili, da su ubili Toni Schlegela, ali na nagovor nekog

misterioznog Branka Cara, koji ih je bio posebno upozorio na Schlegela kao na najvećeg

protivnika ustaškog pokreta.31 Ukratko: Babiću i Pospišilu se nije ništa dogodilo, nisu bili

kažnjeni, ali ipak zasluženoj kazni nisu umakli. Zvonko Pospišil koji je bio upleten u atentat

na kralja Aleksandra u Marseillesu, osuđen je od francuskog suda na doživotnu robiju (1935.

g.), a Mijo Babić pao je u borbi sa četnicima u ljetu 1941. g.

XVIII.

POČETAK KRIZE U JUGOŠTAMPI. – NESUGLASICE MEĐU

LEGATARIMA.

Što sada slijedi, zapravo ne spada više, strogo uzevši u biografiju Toni Schlegela.

Jasno je, da njegova biografija svršava sa njegovom smrću. No, pošto se radi o njegovom

djelu, njegovom mezimčetu, njegovoj „Jugoslavenskoj štampi” smatramo za našu dužnost, da

što kraće i zbijenije, ali istini za volju, prikažemo daljnji razvitak i žalostan svršetak tog

lijepog štamparskog poduzeća.

Dok se sve navedeno zbivalo, krenuše stvari u Jugoštampi jednim putem, do kojeg

pokraj samo malo dobre volje i uviđavnosti sa stanovite strane nije trebalo, a niti smjelo da

dođe.

Pokojnikov brat Josip, naviknut mnogogodišnjem zajedničkom radu sa starijim

bratom, nije odmah na početku mogao razabrati konture budućih razmirica, kao ni ambicije

pojedinaca, koje su svakim danom sve više rasle. Nakon stanovitog vremena, kada su se već

duhovi donekle smirili, počeli su pozvani i nepozvani, kako to već obično biva, da kritikuju

pokojnikovu oporuku, a u tom bili su potpomagani od stanovitih neodgovornih elemenata u

Zagrebu i Beogradu. Tako da se s vremenom stvorila gotovo nevidljiva, tako rekuć, paučasta

mreža zavisti, zlobe i neprijateljstva protiv oporuke, a i legatara i sublegatara, sve sa ciljem,

da se baš ti elementi dočepaju poduzeća. No, najinteresantnije je to, da se ova, recimo, bolest

nepovjerenja počela širiti i među samim nasljednicima. Nije to, naravno, najedanput izbilo u

31 Branko Car je bio jugoslavenski agent u Beču. Na osnovu toga svjedoćanstva Mira Kolar je iznijela tezu da se jugoslavenski režim odlučio na likvidaciju Schlegela, koji je, prema Kolar, poslijednjih mjeseci prije diktature i poslije promijenio svoje viđenje na tadašnju političku stvarnost, te se počeo približavati u svojim novinskim

56

formi kakvog sukoba ili skandala. Ali pojaviše se postepena neka sitničava sporna pitanja,

koja bi se kako prije rekosmo, sa malo dobre volje i uviđavnosti dale odstraniti i izgladiti. No,

na te stvari ni ovi, ni oni nisu dovoljno pazili i tako krenuše stvari sasma krivim putem...

Prvu sumnju Josipa u apsolutnu iskrenost svojih kolega-legatara izazvalo je čudno

držanje Scholza i Divjaka, koji su po svim znacima htjeli izigrati ostala dva legatara, tj. brata

pokojnikovog i malodobnog Deana.

Na dan 3. februara 1930. g. prije podne dobije Josip Schlegel pismeni poziv od

policijske direkcije, potpisan po dru Bedekoviću, da se 11. februara 1930. g. u 13 sati ima da

javi kod predsjednika vlade. Dana 10. februara 1930. godine navečer stigao je Josip Schlegel

u Beograd. Drugi dan 11. februara u 13 sati bio je primljen od predsjednika vlade. General

Petar Živković32 vrlo ljubazan tokom razgovora, primijetio je:

„Mnogo, mnogo smo izgubili sa prijateljem Tonijem. Imali smo tako krasne planove,

a eto – sudbina odluči drugačije!”

Na koncu zapita Josipa Schlegela:

„A, molim Vas, gospodin Schlegel, vodi li Vas neka naročita želja do mene?“

„Ne, gospodine predsjedniče, želio sam samo da Vam se predstavim i izjavim da ćemo

poduzeće i dalje voditi po intencijama moga pokojnoga brata“.

„E, lijepo gospodin Schlegel! Ostanite mi zdravo i ustrajte na putu Vašeg velikog

brata. A kadgod me ustrebate – naći ćete put otvoren do mene!”

Predsjednik vlade isprati Josipa Schlegela do vratiju i zamoli ga, da se upiše u dvorsku

knjigu. Istog dana bio je primljen od ministra dvora Bogljuba Jeftića, ministra unutarnjih

poslova dra Milana Srškića i bivšeg ministra predsjednika Nikole Uzunovića. Time je bio

program njegovog prvog posjeta u Beograd svršen.

A prilike u „Jugoslavenskoj štampi“ dalje su se razvijale sve nepovoljnije i gore. Bilo

je jasno, da polako, ali sigurno nestaje baš ono, što je pokojni Toni uporno tražio u oporuci od

svojih nasljednika i legatara i su sublegatara, a to je bilo – sloga! I umjesto da su svi skupa

složno prionuli na posao i radili ne brinući se za razna došaptavanja, u prvom redu, sami

člancima oporbenoj opciji. To nikako nije odgovaralo režimu koji nije mogao dopustiti da predsjednik najvećeg novinskog koncerna u zemlji prijeđe na stranu oporbe. 32 Petar Živković (Negotin, 1879. - Pariz, 1947.), jugoslavenski general i premijer. Sudjelovao u obaranju dinastije Obrenovića (29. svibnja 1903.). Organizirao dvorsku časničku kliku Bela ruka (1911.), na čijem će čelu, kao jedan od inspiratora Solunskog procesa, likvidirati Dragutina Dimitrijevića Apisa (1917.). Predsjednik vlade, ministar unutarnjih poslova, vojske i mornarice za šestosiječanjske diktature (1929.-1934.), od 1931. organizator, a od 1936. predsjednik režimske rakcionarne političke grupacije Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS). Od travnja 1941. u emigraciji, kao član emigrantske vlade. Od komunističkih vlasti osuđen na smrt sa grupom Draže Mihajlovića, kao izdajnik i ratni zločinac (1946.).

57

legatari počeli su da udare stranputicom. A istini za volju, moramo priznati, upravo oba

generalna direktora, koji su u prvom redu bili pozvani da pošto poto održe slogu i jedinstvo u

poduzeću – baš oni su svojim nerazboritim postupcima unijeli taj nesretni duh sumnjičenja i

nesloge u cijelo poduzeće. I nije potrajalo dugo, oni su svojim nesretnim, netaktičnim

postupkom izazvali već za razmjerno kratko vrijeme konflikt sa direktorom „Novosti”

Slavom Jutrišom. Jutriša, vrstan novinar, koji je prošao školu Frana Supila – bio je malo

iznenađen, kada su jedan i drugi generalni direktor počeli da se miješaju u njegov redakcijski

rad, prigovarajući njegovim uvodnim člancima, koji su bili bez svake sumnje na mjestu.

Bilo je doduše kritike, ali koji javni radnik koji novinar, ne mora da podnosi kritiku?

Dr. Joković, dr. Pećarević, Latković i Josip Schlegel uzalud su smirivali i apelirali na

slogu. Gotovo na svakoj sjednici ravnateljstva dolazilo je do nesuglasica koje su se onda opet

prebrodile, samo time da nakon par dana iznova započnu. Naravno, pod takvim uvjetima bilo

je vrlo teško raditi.

XIX.

„QUEM DEUS PERDERE VULT...!“ 33

Bilo je doduše istine na tome, što su Scholz i Divjak tvrdili, da je s Jutrišom dosta

teško raditi. To su bili već primijetila i ostala gospoda u ravnateljstvu. Jutriša, preosjetljiv u

stanovitom pogledu, a i uslijed svog nešto koleričnog temperamenta, znao je katkada

neugodno djelovati na zajednički rad. Moralo se s njime, postupati kao sa filigran-figuricom.

A to, naravno, nije uvijek bilo moguće. Ipak je Josip Schlegel kušao da ga brani u

ravnateljstvu, rekavši: „Pa, moj je brat lijepo radio s njime”. – ”Je – Toni! On je, ali bio i

autoritet za Jutrišu, što mi svi skupa nismo“.

Uostalom, znao je ovaj ili onaj zlobno da primijeti: „I pokojni se predsjednik znao više

puta naljutiti, jer i on s Jutrišom katkada je teško radio”. Bilo je doduše mnogo istine na tome.

Ipak bi se još sve to moglo lijepo urediti sa malo dobre volje i s jedne i druge strane... Ali:

„Quem deus perdere vult, dementat”. I tako se ta latentna kriza vukla, dok jednog dana nije

došlo do loma. Jutriša pobjesni, najavi istup iz poduzeća i položi čast direktora „Novosti”.

Uzalud su bila sva nastojanja članova ravnateljstva; on tvrdoglav ostane kod svoga i ode. Ali,

naravno nije se odrekao svojih prava kao sublegatar...

33 [JS] Ako Bog hoće da upropasti nekoga, onda mu oduzme pamet.

58

Kako momentalno nije bilo drugog izlaza, provizorno preuzeo je odgovorni i tehnički

urednik Aldo Mandl agende glavnog urednika, ali pod kontrolom ravnateljstva. I kola krenuše

nizbrdo... i nije prošlo ni pola godine kada dođe do konflikta između Scholza i dra Pećarevića

s jedne i Divjaka s druge strane. Da ne duljimo:

Divjak istupi iz poduzeća, odrekne se svojih akcija u korist ostalih legatara, primivši

ipak stanovitu otpravninu.

Jasno je, da se ovi nemili događaji nisu mogli zataškati, već su prodrli u javnost.

Dobronamjerni su se zabrinuli, rekavši, pa zar su neki nasljednici poludjeli? Zašto je sve tako

lijepo i glatko išlo, dok je pokojni Toni živio?

A to je baš ono, što šira javnost nije ni mogla znati: čim je Toni Schlegel zaklopio oči,

nije se među njegovim nasljednicima nitko, ama baš nitko našao, koji bi poduzeće mogao

onako voditi kao on, – ne samo po njegovim intencijama, već i po njegovom, slobodno

kažemo – novinarskom i državničkom geniju. Jer Toni Schlegel nije bio samo veliki novinar,

on je bio bez sumnje za jugoslavensku ideologiju i – veliki državnik. Kako je genijalno vodio

to veliko komplicirano poduzeće, tako je i pravom državničkom oštroumnošću gledao

unaprijed i vidio sve poteškoće, kojima se ta mlada država ima da bori i znao im se – ako ih

baš nije mogao pobijediti – u zgodan čas i uzmaknuti i odgoditi rješenje na zgodnije vrijeme.

Zašto bi ga inače Beograd toliko tražio? Zašto ga je drugi ustavni faktor toliko puta zvao u

audijenciju? Je li on zaista bio, kako su osobito u Beogradu govorili – „hono regius”?... Ni

danas, nažalost ne raspolažemo nikakvim dokumentima za to (jer je vlada iz Beograda odmah

u času njegove smrti sve dala zaplijeniti po policiji – kako je odmah na početku bilo rečeno –

one večeri kada je bio ubijen). Ali sama činjenica da je još u noći kada je bio ubijen vlada

dala zaplijeniti sve njegove spise, svu, čak i njegovu privatnu korespondenciju, mnogo nam

kaže. Kazali smo, da je paket, što ga je dr. Vragović one noći zapečatio i poslao u Beograd,

bio visok preko jedan metar. Nakon godine i pol, tj. u ljetu 1931. godine dobio je pokojnikov

brat Josip neke beznačajne skice pregovora, nekoliko privatnih pisama, veliku prepisku

između pokojnika i pojedinih banaka i pojedinih ličnosti natrag. Nastalo je pitanje: A gdje je

ostali materijal? Ako je u Beogradu, zašto su zatajili i zadržali za se i kako je moguće da je

usprkos svih urgencija – nestalo? Da, mnogo se toga nejasnog, neshvatljivog događalo!...

Dok su se u „Jugoštampi“ odigravali svi ti nemili događaji, došlo je do postepenog

ukidanja diktature. U septembru 1931. godine sastavio je general Petar Živković tzv.

„prelaznu vladu“, koja je imala svrhu da izradi novi ustav, da provede novu administrativnu

59

podjelu čitave kraljevine Jugoslavije u pojedine Banovine i da stupi u kontakt sa političkim

strankama. Vidjelo se da se postepeno opet vraćamo parlamentarnom sistemu.34

U to vrijeme – u ljetu 1931. godine – oboli vrlo ozbiljno direktor Scholz; govorilo se,

na parafifusu. Kako se posao na veliko gomilao, primi ravnateljstvo na prijedlog Latkovića

(člana ravnateljstva) za financijskog direktora bivšeg prokuristu Prve hrv. štedionice Franju

Jakšić, vrlo sposobnog bankovnog činovnika. Ali Jakšić nikada nije bio radio u jednom

štamparskom poduzeću, a tu su nastale ponovne poteškoće. Jakšić se doduše trsio i mora se

priznati, doskora se uživio u način poslovanja „Jugoštampe“. Gotovo istodobno prisilo je

ravnateljstvo na prijedlog dra Pećarevića za glavnog urednika „Novosti“ Branka Stražičića,

jednog od svojih beogradskih dopisnika. Doskora se pokazalo, da je ravnateljstvo s ovim

imenovanjem bilo vrlo nesretne ruke. Jer, Stražičić iako inače vrstan novinar, ovom poslu nije

bio dorastao.

Već za kratko vrijeme posvađao se gotovo sa cijelom redakcijom „Novosti“ tako da su

nastali čitavi skandali i Stražičić se morao nakon stanovitog natezanja sa ravnateljstvom

povući i vratiti u svoje dopisničko mjesto u Beograd.

Svi ovi nemili događaji imali su naravno i svoj jak odjek u cijeloj javnosti. I tako je

došlo do onog najfatalnijeg, što se poduzeću moglo dogoditi; do uzbune među vjerovnicima

„Jugoštampe“. Sve više i više se pokazalo, da među njima raste nepovjerenje i ako za to po

poslovanju poduzeća nije bilo razloga. U tom je smislu i ravnateljstvo „Jugoštampe“

odgovaralo i svim vjerovnicima. Ali, tu je bila neka misteriozna sila, koja je, pošto poto

tjerala na stečaj! Tako je u vječnim borbama i pregovaranjima prošla cijela 1931. godina. U

januaru 1932. godine pozove ravnateljstvo „Jugoštampe“, koje je jasno vidjelo, kamo sve to

vodi, ali se ipak još nadalo jednoj razboritoj nagodbi odnosno izjednačenju sa vjerovnicima

van stečaja, opći sastanak sa svima vjerovnicima u prostorijama poduzeća.

Pregovori trajali su kroz nekoliko dana. u to stigne žalosna vijest, da je naglom smrću

preminuo August Scholz, koji se tek prije mjesec dana vratio iz jednog slovenačkog sanatorija

u kojem se kroz cijelo ljeto bio liječio.

Uslijed tog žalosnog događaja bili su pregovori na dva dana prekinuti, ali su onda opet

u najboljoj atmosferi bili nastavljeni. Bilo je najljepših izgleda za izravnanje i da će se sve

dobro svršiti, kad se na jednoj od posljednjih sjednica digne zastupnik tvornice papira

34 Zbog sve većih kritika iz inozemstva na diktaturu, ali i unutrašnjih događanja i nezadovoljstva kralj Aleksandra odlučio je narodu „pokloniti“ Oktroirani Ustav. Raspisani su i izbori 1931. godine, ali oni su bili posve pod kontrolom diktatorskog režima, bez sudjelovanja ostalih stranaka osim režimske liste. Iako je režim ponešto olabavio uzde, sve je ostalo po starom. Vidi u: Todor, STOJKOV, Opozicija u vreme šestojanuarske diktature 1929-1935., Prosveta: Beograd, 1969.

60

„Vevče” iz Slovenije, dr. Joze Poduje35 i uzrujano poviče: „Vi gospodo, možete zaključiti što

hoćete, ali ja tjeram i stečaj!”... Nakon ovih riječi ustane i ode iz dvorane na zaprepaštenje

članova ravnateljstva, a i samih ostalih vjerovnika. Kako je uzbuđenost među svima

prisutnima sve više rasla, sjednica je bila prekinuta, a buduća je bila zakazana za dva dana. No

do ove više nije došlo!...

Drugog dana ujutro odoše direktori Josip Schlegel i Franjo Jakšić do predsjednika

sudbenog stola dra Bubnja, da se ondje informiraju. Jer riječi dra Poduja zvučale su tako

sigurno, kao da on već sve zna – a s druge strane njegovo uzrujano ponašanje izgledalo je,

kao da se on ipak boji, da dođe do nagodbe, a koju on hoće silom da spriječi...

Čim su direktori ušli kod predsjednika sudbenog stola, dr. Bubanj ih je primio

prijazno, ali odmah reče, još prije no što su oni spomenuli radi čega sa došli:

„– Znam gospodo, zašto ste došli. Nažalost, po nalogu vlade iz Beograda zaključeno

je, da se nad „Jugoštampom“ otvorio stečaj“.

Oba direktora ostadoše zaprepašteni.

– „Po nalogu iz Beograda?”

– „Jeste!”

– „Pa, šta ima vlada u Beogradu s nama posla?“

Dr. Bubanj ironično se nasmije i kaže:

– „Pa, sigurno ima svoj važni interes na tako velikom štamparskom poduzeću!

Direktori uvidješe, da bi svaka daljnja riječ bila suvišna; samo Josip Schlegel u svojoj

silnoj uzbuđenosti izusti drhćućim glasom.

– „Dakle, to nam je hvala” – onda nastavi mirnije:

– „Molim Vas gospodine predsjedniče, a kada će stečaj biti otvoren?”

– „Sada, za koji dan. Početkom februara“ – odgovori dr. Bubanj, koji se pravio da nije

čuo Schlegelovu primjedbu nakon toga oba direktora izađoše.

Na ulici pogledaše jedan drugog i Jakšić sav zaprepašten reče:

– „Ja sve to nikako ne razumijem!”

35 [JS] Poznati „mason“ i član „Rotary kluba”.

61

XX.

STEČAJ – KOJI JE TRAJAO GOTOVO SEDAM GODINA

Ovaj monstruozni stečaj (kao takvog nazvaše ga ne samo mi, nego i ostali tadašnji

iskusni pravnici tj. sudije i advokati) trajao je od februara 1932. godine do konca oktobra

1938. godine, dakle skoro punih sedam godina. Vodili su ga t r i stečajna upravitelja, i to:

– advokat dr. Fran Brnčić od februara 1932. g. do jula 1936. godine. Tada je bio

maknut, a naslijedio ga kao stečajni upravitelj

– advokat dr. Jozo Poduje (isti koji je prvi tjerao u stečaj) od jula 1936. do augusta

1937. godine, a njega je naslijedio

– advokat dr. Rudolf Zistler od augusta 1937. do oktobra 1938. godine.

Čim je dr. Fran Brnčić preuzeo stečajnu upravu, odmah se osjećalo, da baš nije sklon

legatarima, tj. bratu i malodobnom sinovcu pok. Toni Schlegela, jer je Milanu Divjaku, koji

je, kako smo prije spomenuli, istupio i odrekao se svojeg dijela dionica, na njegovu molbu

opet priznao njegov dio akcija kao legatara. Za svojeg zamjenika Brnčić izabrao je

sublegatara Slavu Jutrišu, što po zakonu, kako su nas uvjeravali mnogi pravnici, nije smjelo

da bude. Istina je, namjestio je majku malodobnog Deana Schlegela u poduzeću, ali ne za

dugo. Jer već u maju iste godine, dakle jedva tri mjeseca nakon otvaranja stečaja, pozvao je

stečajni upravitelj oba legatara, tj. Josipa Schlegela i tutora malodobnog Deana, dra Dragana

Novosela u svoju kancelariju saopćivši im sasma kratko, da se našla „jedna grupa”, koja bi

preuzela njihove akcije u svrhu, da se poduzeće potpuno reorganizira i dalje vodi po

intencijama pok. Toni Schlegela. O tu svrhu nudi svakome od njih po 500.000 dinara. Kako

su oba Schlegela sa akcijama pok. Scholza, koje su po oporuci pok. Toni Schlegela („kada

umre jedan od legatara, njegov dio pripada ostalim legatarima”) primili, još uvijek imali

većinu, nisu se odmah odlučili na taj prijedlog; grupa koju je zastupao Fran Brnčić išla je, ali

tako daleko, da se počela prijetiti osobito Josipu Schlegela, da će ostati bez zarade i bez

kruha, ako ne preda svoje akcije on i njegov sinovac Dean. Kada su legatari vidjeli, da im iz

takve situacije nema izlaza, prividno su pristali, da će primiti novac za svoje akcije, ali im

stečajni upravitelj nije fiksirao datum kada će im isti biti isplaćen. Uvidjeli su, da ih se hoće

na svaki način izigrati, povukli su zato svoj pristanak i odmah o tome pismeno obavijestili

Frana Brnčića.

62

Posljedice radi odbijenog prijedloga nisu izostale. Čim su legatari saopćili svoj opoziv

stečajnom upravitelju, majka malodobnika, bez svakog obrazloženja, dobila je otkaz na svoje

mjesto u poduzeću, kojeg je nakon toga napustila, a Josipu Schlegelu snižena je odmah bila

plaća za 50% i poslan je na „trajni dopust” i riješen svih funkcija u poduzeću. Dapače stečajni

upravitelj i ostala njegova grupa išla je tako daleko, da mu je zabranila i svaki pristup u

poduzeće.

Legatari, kojima se priključio i Milan Divjak posavjetovavši se sa svojim pravnim

zastupnicima, ušli su u borbu. Ova je bila očajnički teška, gotovo bezizgledna.

Vrijeme je prolazilo. Prošla je diktatura, prošle su vlade Marinkovića, dra Srškića i

Uzunovića, prošao je čak i atentat u Marseillesu, a stečaj je još uvijek trajao. Kao ministar

predsjednik došao je Jeftić, a nakon godinu dana 1935. – dr. Milan Stojadinović. Sigurno je,

da je i on imao svoje posebne ciljeve sa „Jugoštampom”. Ali se ipak pokazao jedan mali

tračak nade: 1936. godine u ljetu maknut je dr. Brnčić. Njegov nasljednik dr. Jozo Poduje

odmah pozove u poduzeće Josipa Schlegela (koji je četiri godine bio van poduzeća) i povjerio

mu sve njegove prijašnje funkcije.

U augustu 1937. godine odstupio je dr. Poduje, a na njegovo mjesto došao je advokat

dr. Zistler. Ovaj gotovo ništa nije mijenjao u personalu. Jedino što je maknuo Jutrišu kao svog

zamjenika, a na njegovo mjesto postavio Josu Lakatoša, direktora „Jugoslavenskog Lloyda”.

No, sada se već jasno vidjelo da dr. Zistler imade „vezanu maršturu”, tj. da mora marširati po

volji vlade u Beogradu. To je čisto i bistro značilo. „Jugoslovenska štampa” je izgubljena za

legatare pok. Toni Schlegela. Oni su se još borili, ali bilo je sve prekasno i uzaludno!

I tako je „Jugoslavenska štampa” u oktobru 1938. godine prodana Državnoj

hipotekarnoj banci u Zagrebu.

Novi vlasnik nije predbježno u poduzeću proveo nikakve reforme ili reorganizacije.

Nisu zato bile zgodne političke prilike, ni u unutarnjoj, a još manje u vanjskoj politici. Kako

je poznato, 1938. godine okupirala je nacistička Njemačka Austriju, a skoro nakon toga

oborila i Češkoslovačku. Rat sa Poljskom bio je na vidiku, a to je značilo II. evropski rat.

U unutarnjoj politici početkom 1939. god. pade vlada dra Stojadinovića. Njega

naslijedi kao predsjednik vlada Dragiša Cvetković, koji je svoj glavni zadatak vidio u

rješavanju tzv. „hrvatskog pitanja”. I u sporazumu sa vođom Hrvata, drom Mačekom, riješio

ga ovako. „Seljačka stranka dobije proširenu Hrvatsku banovinu sa banom drom Ivanom

Šubašićem na čelu”, dok je dr. Maček postao potpredsjednik vlade u Beogradu. Ujedno je

„Jugoslovenska štampa” predana kao Štamparsko poduzeće Hrvatskoj banovini.

Odgovarajući ovom novom (jugoslavenskom) „dualizmu“ provedena su unutar poduzeća

63

temeljite promjene, u prvom redu u redakcijama i upravnom vodstvu poduzeća. Gotovo sve

staro je nestalo i došli su posve novi ljudi, tako da od „intencija pok. Toni Schlegela“ nije

ostalo – ama baš ništa.

No – ne za dugo!

Već godinu i pol kasnije, u aprilu 1941. godine Njemačka i Italija napadnu

Jugoslaviju. S njima provališe i Pavelićevi ustaše u zemlju, formirajući odmah od Hrvatske

Slavonije, Bosne i Hercegovine – „Nezavisnu državu Hrvatsku”, dok su Dalmaciju, tu

kolijevku Hrvata i Hrvatstva – jednostavno izdali, prepuštajući ju Talijanima.

Četiri pune godine bjesnio je II. svjetski rat čitavom Evropom, dok konačno u maju

1945. godine došlo je do potpunog sloma nacizma i fašizma, i Jugoslavija je opet uskrsnula

kao „Federativna Narodna Republika Jugoslavija“.

Iz bivše „Jugoslovenske štampe“ formiraše novi vlastodršci (Komunistička Partija)

svoje ogromno štamparsko poduzeće „Vjesnik”, koje je sasma sigurno danas najveće

štamparsko poduzeće ne samo u Jugoslaviji, već i čitavog slavenskog Balkana.

K r a j

64

Dodatak:

GLASOVI ŠTAMPE POVODOM SMRTI TONI SCHLEGELA

Cjelokupna štampa diljem cijele Jugoslavije, kao i veliki dio inozemnih novina i

časopisa doniješe nakon smrti Toni Schlegel-a uvodnike, u kojima su opisani biografija i

novinarski i politički rad pokojnog predsjednika, ”Jugoslovenske štampe”. Naravno da je

nemoguće, u ovom okviru citirati sve ove publikacije. Ipak smatramo potrebnim da ovdje,

barem u izvadku donesemo najmarkantnije publikacije povodom Schlegelove smrti.

Tako npr. u svom velikom dijelu „Jugoslawen einst und jetzt” (Jugoslaveni nekoć i

sada) opisuje već prije spomenuti njemački, zapravo austrijski novinar i publicista Gilbert in

der Maur na strani 485 u III. svesku ukratko proces protiv ubojica pok. Toni Schlegela i

nastavlja:

„Zašto su (ubojice) prvom žrtvom izabrali baš novinara Schlegela? Na to nam

odgovara zapisnik sastavljen pred rimskim tribunalom s Babićem i Pospišilom: „Ubili su

jednog od najagilnijih propagatora jugoslavenske narodne ideje, jer je u svojim rukama držao

sredstva za proširenje svoje misli i zato izgledao je hrvatskoj „mafiji” opasnijim od onih

političara, koji su svaki čas mijenjali svoje političko gledište. Schlegel imao je odlično pero,

izgradio je koncern „Jugoštampu” do snažnog, dobro fundiranog poduzeća i posjedovao je u

dnevnicima „Novosti” i „Morgenblatt” novine, koje su imale znatan utjecaj na publiku.“

Hrvatski separatistički krugovi znali su više puta uzviknuti: „Schlegel je Nijemac!” –

U stanovitom smislu, ova je tvrdnja donekle bila opravdana. Zaista je Schlegel bio njemačkog

porijekla. Njegova se obitelj doselila u Hrvatsku i pisala se „Schlegel” (I pokojnik i njegova

braća uvijek su se tako pisali op. prev.) Majka mu je bila rođena grofica Wurmbrand. Ako

dakle na jednoj strani medalje istaknemo sposobnost, kojom se Nijemac tako brzo

denacionalizira, moramo na drugoj strani naglasiti. „Schlegel nije bio Hrvat”. Ali, Schlegel se

nikada nije kroatizirao u smislu onih separatista ili onog hrvatstva, što su ga tražili pristaše

hrvatskog državnog prava, ili neke velikohrvatske ideje, već je po svojoj čitavoj ideologiji

postao Jugoslavenom već u predratnim godinama svoje političke djelatnosti.

Schlegel imao je mnogo neprijatelja: za Nijemce u Jugoslaviji bio je – odmetnik, a za

Hrvate (pravaše) – stranac, a za katolike – apostat! Ta, skinuo je svećeničku mantiju i prešao

na protestantsku vjeru. Ali za Jugoslavenstvo bio je prorokom ideje, koja se u eri postanka

65

nacionalnih država više nikako ne može da mimoiđe. Schlegel je doduše ubijen, no njegovo

djelo i njegova ideja još uvijek postoji i živi, a jugoslavenstvo se dalje razvija. Ovaj se razvoj

doduše, može kada tada sprečavati ili zaustavljati, ali konačni rezultat opet će biti – čisto

Jugoslavenstvo!”

---- · ----

U sušačkom listu „Naša Sloga” br. 152 od 5. VII. 1951. napisao je bivši narodni

poslanik i publicista Milan Banić veliki uvodnik pod naslovom: „Ubijmo ga, jer je pametan!”,

u kojem spominje zagrebački proces protiv ubojica Toni Schlegela, te se osobito osvrće na

govor branitelja dra Vlatka Mačka, tadašnjeg vođe Hrvatske seljačke stranke. U ovom svom

govora rekao je dr. Maček po prilici ovo: „Pametan je čovjek bio pok. Toni Schlegel, dapače

vrlo pametan! Ali on nije bio slobodan u svom pisanju – on nije smio, ni mogao da piše po

svom slobodnom uvjerenju (?).“ U daljem svom govoru dr. Maček spominje ubistvo i kaže,

da su hrvatski omladinci htjeli da ubiju jednog od hrvatskih ministara, dra Mažuranića, dr.

Švrljugu ili dra Srkulja, ali da ih je tada kao „deus ex machina” nagovorio neki Car, da ubiju

Schlegela, jer je pametan, „a pametni ljudi su opasni!” – Tako, da je dr. Maček po prilici

govorio na procesu. Prema izvještaju talijanskih novina!

Predaleko bi nas dovelo da objelodanimo čitav Banićev članak. No. od općeg interesa

i istine radi moramo da istaknemo stanovite pasuse toga članka.

Banić dosta oštro kritizira cijelu krivu politiku pravaške „horvacke” bolesti, koja je

uvijek vidila u drugima krivicu, samo ne kod sebe, za vrijeme Austrije bili su krivi Austrijanci

i Madžari za sve nedaće, koje su snašle hrvatski narod, a sada u slobodnoj domovini, opet

samo Srbi. Samo oni „pravaši” – ne! – I Banić onda doslovce nastavlja:

„Da je među Hrvatima samo 500 ljudi, kakav je bio pok. Toni Schlegel, a da je, uz to

neko 200-300.000 manje takvih Hrvata, kakav je npr. dr. I. Pernar ili Rudolf Herceg – neka

mi Bog i zakon o štampi oprosti grijehe! – i prijatelji i neprijatelji bi pred hrvatstvom skidali

kapu!...

Razumije se, Srbi su krivi, što plaćenici plaćenika Gustava Perčeca u ime „slobodne“

Hrvatske, ubacuju bombe u vlakove i iskušavaju smrtnost svojih revolverskih metaka na

živim ljudima! Srbi su krivi, što sami Hrvati od Hrvatske stvaraju pakao! Srbi su – po

prozirnoj aluziji dra Mačeka – krivi, što je nekoliko hrvatskih kriminalnih „heroja“ upucalo

jednog od političkih najpametnijih i najdalekovidnijih Hrvata – pok. Toni Schlegela!...

66

Zato je od ubičine ruke zaglavio Toni Schlegel?

Odgovorit ću na ovo pitanje, makar me, od sutra, zbog toga, iza svakog uličnog ćoška

ili iza svakog grma, čeka po jedan hrvatski „omladinac – heroj – mučenik” s bombom ili

revolverom:

U normalnim prilikama, u zdravim društvenim sredinama, velika pamet i prava

inteligencija cijene se i respektiraju, bio im nosiocem prijatelj ili protivnik. U normalnim

prilikama, pametan čovjek je autoritet i za manje pametne i za notorne bene. Ali kad jedna

sredina izgubi moralno i intelektualno ravnovjesje, kad društveni talog izbije na površinu, kad

poluinteligentni, pa i benetine, dobiju vodeću ulogu – tada, prirodno, velika pamet i prava

inteligencija postaju opasne. Za koga i kome? Pa kome drugom, nego poluinteligentnima i

benetinama, koji u abnormalnim prilikama daju ton društvu! Bedaku, kad je na uplivnom

položaju, može uistinu pametan čovjek reći, da je lupež i bandit i varalica i tat, ne će mu to

bogzna koliko zamjeriti, ali kaže li mu da je bedak – jao si ga njemu! Postao mu je smrtnim

neprijateljem i radit će mu o glavi!...

U kaotičnim poratnim prilikama upravo ta klasa defektnih tipova, sumnjivih i

inferiornih duhovnih snaga, oskudne energije i bijedne kvalitete, dobila je vodeću ulogu u

poretku kronično bolećivog hrvatskog „malkontentizma”... I eto, u tom nezdravom

zagrebačkom ambijentu našao se pok. Toni Schlegel: jedna lucidna pamet, jedna opsežna

kultura, opća i politička, jedno zlatno srce, koje je imalo osjećaja za nevolju hrvatskog

pučanina, pok. Schlegel nije mogao, a da poluinteligentnima i benetinama „prvo-borcima” za

hrvatsku „samostalnost” ne reče, da su – bene! On im je govorio kroz 10 godina. Ali ne tako

plebejski, brutalno, otvoreno, kao što to npr. ja činim, nego uvijeno, otmjeno, gospodski. Jer

Toni Schlegel bio je vrlo fin, otmjen, uglađen gospodin – aristokrat dušom i srcem! Ovako ili

onako, govorio im je da su bene. A to je smrtna uvreda za bedake, pogotovo kad je nanosi

uistinu pametan čovjek, koji je u stanju, da bedaku i dokaže da je bedak! I smrtna osuda

Schlegelu bila je već odavna potpisana...

...Toni Schlegel izgubio je glavu, jer je u njoj bilo odviše pameti, – odviše za hrvatska

prilike! On je volio našu jadnu Kroaciju, on je bio odličan hrvatski patriota, ali eto –

prepametan! I nedostatno oprezan: Govorio je budalama istinu, tj. da su budale. A to je smrtan

grijeh, koji se glavom plaća!

Sušak, 4. VII. 1931.

Milan Banić

---- · ----

67

U mjesečniku. „Novinar“, organu Jugoslavenskog Novinarskog Udruženja, sekcija

Zagreb, br. 5. od septembra 1930. godine napisao je opsežan članak o pok. Toni Schlegelu,

njegov dugogodišnji privredni suradnik dr. Armin Mosković. Zapravo, to nije običan članak.

To je višemanje, jedna minijaturna studija o političkom razvitku i radu pokojnog Toni

Schlegela. Interesantno je stanovište s kojeg pisac promatra i prosuđuje život pok. Schlegela,

tako interesantno, da ga moramo donekle doslovno donijeti. Dr. Armin Mosković (sada se

nalazi u Floridi, gdje je bio univerzitetski profesor, a sada je u penziji) među ostalim kaže:

„Naravno da se i on (Toni Schlegel) evolucionirao u ovih 10 godina nakon 1919.

godine. Poput drugih i on je od pristaše krutog jedinstvenog uređenja države, vrlo rano počeo

zagovarati slobodnije forme, koje bi uzimale više obzira na historijske tradicije i kulturni

razvitak. Ovo njegovo gledanje i shvaćanje, koje je uvijek imalo pred očima ideju i cjelinu

države, nije podnosilo stege, ni partijsku disciplinu, i zato je Toni Schlegel već od 1923.

godine stajao – izvan stranaka! No upravo to, što ja kao potpuno slobodan čovjek, a uz to

jedna idejna i moralna snaga, uvijek izricao i zastupao mišljenje, koje je bilo u skladu s

njegovim temeljnim naziranjem na formu i uređenje države, a da kod toga nije morao da

uzima obzira na nikakve partijske interese ni obaveze partijske discipline, upravo to učinilo je

od njega s vremenom – iako je stajao posve sam! – snažan politički faktor, na koji se kod svih

kombinacija moralo računati i čije se mišljenje moralo uzimati u obzir.

Ovo političko djelovanje Toni Schlegela nije bilo mnogo poznato široj javnosti, jer on

nije nikada imao nikakav službeni položaj i ostajao je gotovo uvijek anoniman. Njegov

politički upliv bio je ipak velik, možda veći nego mnogih drugih naših ličnosti, iza kojih su

stajale čitave partije.

Toni Schlegel sudjelovao je, i to često, vrlo odlučno kod svih krupnijih političkih

događaja posljednjih godina. Osobito je historijski važno njegovo sudjelovanje kod triju

najvažnijih političkih događaja posljednjih vremena: 1) ulazak Hrvatske seljačke stranke sa

Stjepanom Radićem na čelu u skupštinu; 2) Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije i 3)

Preokret od 6. januara 1929. godine.

Toni Schlegel „poravnao je puteve“ Stjepanu Radiću za ulazak u skupštinu. On je još

prije toga događaja proricao, da će Radić i Pribićević u Skupštinu poći zajedno, on je tu ideju,

koliko nam je poznato, i prvi nabacio i sugerirao i ona je, kad je ona ostvarena podupirao

politiku Seljačko-demokratske Koalicije. Svi ti događaji pa i 6. januar 1929. godine, kod

kojega je Toni Schlegel isto tako bio politički „arbiter”, pokazuju, da je njegovo djelovanje

bilo uvijek konstruktivno u smislu njegove temeljne koncepcije i da je on u njenom

provođenju bio upravo krajnje konzekventan. Kad se bude pisala politička povijest ovog

68

burnog razdoblja našeg nacionalnog života36 morat će se razjasniti i ocrtati uloga, koju je u

tim događajima igrao Toni Schlegel i njegovu ličnost postaviti na pravo mjesto.

Nema nikakve sumnje, da je Toni Schlegel poginuo kao žrtva svoje političke

djelatnosti. Njegova konstruktivnost i borbenost bila je trn u oku destruktivnih elemenata,

idejnih i moralnih – idejnih, koji su se protivili njegovoj koncepciji, moralnih, koji su

iskorišćavali državu u lične svrhe. Pao je kao žrtva moralne destrukcije, najstrašnije je, da nije

poginuo u sukobu ideje s idejom, nego da je neki politi čki „bravo“ ubio pobornika jedne

ideje...

Sav svoj politički ugled i upliv stekao je Toni Schlegel jedino svojim novinarskim

radom; on je za sve to vrijeme i kao političar uvijek bio i ostao samo – novinar. Novinarstvo

bila je njegova velika, možda njegova najveća sreća. A bio je odličan novinar. Samo novinar

znade, što to znači, godinama pisati svaki dan uvodne članke i to tako, da svaki takav članak

za sebe nešto znači i daje, a opet da bude cjelina u jednom sistemu. koji se zove. smjer i

politika lista. Članci Toni Schlegela odlikovali su se popularnim stilom, duhovitošću,

lakoćom, finim političkim osjećajem. – ali u časovima borbe i polemike znali su udarati kao

maljem po glavi!... Zato i jest njegova novinarska karijera ujedno i najsenzacionalniji, gotovo

amerikanski uspjeh, koji je ikada novinar kod nas doživio...

Od ličnih kvaliteta Toni Schlegel treba prije svega istaknuti njegovu ljubav k istini.

Život mu je protekao u borbi protiv onoga, što je on smatrao lažnim, bilo u javnom životu i u

tim borbama on nije sustajao, i ako je put do istine vodio preko materijalne propasti. U javno

životu on je bez obzira rušio forme i grupacije, koje je smatrao štetnim po život naroda i za

koje je držao, da im naš narod još nije dorasao i da treba nadomjestiti boljima i takvima, koji

bi organički bile povezane narodom i izlazile iz njega samoga...

I po duši i po vanjštini bio je pok. Toni Schlegel potpuni gentleman. Vrlo obrazovan i

načitan, provodio je veliki dio dana i noći, kadgod mu je to posao dozvolio, u čitanju. Nikad

nije pravio distancu između sebe i svojih podređenih i namještenika; ona je dolazila sama po

sebi iz poštovanja prema njegovoj ličnosti. Bio je dobra srca i darežljiv, pomagao je svakoga,

tko se na nj obratio i mnogome je stvorio egzistenciju, znajući sam iz vlastitog iskustva kako

je teško počinjati na novo. No ako i mekan i popustljiv, bio je zapravo jedna vrlo energična

narav. Odstupajući često prividno iz taktičkih razloga on je upravo željeznom

konzekvencijom išao za postavljenim ciljem.

36 [JS] Tj. razdoblje od 1919. – 1929. godine (op. pisca)

69

I kao čovjek i kao novinar i po svojim kvalitetama i po ličnim uspjesima on

novinarima može da bude samo ponos i primjer.

Dr. Armin Mosković“

---- · ----

Kao dokaz, kako je pok. Toni Schlegel kao publicista i novinar i na zapadu, osobito u

Engleskoj bio cijenjen, donosimo na kraju ove biografije pismo, što ga je poznati engleski

publicista i prijatelj Slavena, a osobito Jugoslavije Sir Robert Seton-Watson („Scotus Viator”)

u oktobru 1928. godine upravio pok. Schlegelu. Pismo je pisano na njemačkom jeziku37.

Donašamo taj list u točnom prijevodu.:

„Tel. Victoria 5035 1. Buckingham Street,

Buckingham Gate, S. W. 1.

Povjerljivo!

18. oktobra 1928.

Mnogo poštovani gospodin Schlegel!

Ne ćete mi zamjeriti, ako Vam otvoreno kažem, zašto se baš sada obraćam direktno na

Vas. Već nekoliko mjeseci čitam sve većim uznemirenjem hrvatsku štampu i žalim

neprestano beskorisno nahuškavanje duhova i potpuno pomanjkanje svake državničke misli.

A prije 10 dana pročitao sam članak u „Morgenu” (misli na zagrebački „Morgenblatt”, op.

prev.) – Carte blanche! – i odahnuo sam; kasnije još i druge članke u istom smislu. Da li je to

samo jedinačni „vapaj u pustinji?” Nalazim se predaleko od Hrvatske, a ono, što dobivam

direktno, usmeno ili pismeno, nije baš utješljivo. Svakako me „Carte blanche” obodrio, da

Vama direktno pišem, pretpostavljajući, da ste Vi to pisali, ili barem inspirirali. Ako ne bih

imao pravo, nadam se, da ćete mi oprostiti, no ipak saopćiti Vaše stanovište.

37 [JS] Scotus Viator – odlično vlada njemačkim jezikom u govoru i pisanju. Svoje veliko djelo „Jugoslavensko pitanje u Habsburškoj carevini” („Die südslawische Frage in Habsburger Reiche”), izašlo 1913. godine, pisao je njemačkim jezikom.

70

Lako ćete razumjeti, da se po nama ovog proljeća osnovana „Yugoslav Society”, koja

je dobrim uspjehom počela raditi, sada, što se tiče daljnjeg rada, nalazi u neprilici – gotovo bi

rekao da joj je daljnji rad onemogućen (bez obzira na izložbe umjetnost, koje pripremamo za

Ljubljanu, Zagreb i Beograd). Zaključili smo (a da nismo znali, što će Beograd poduzeti), da

se odreknemo proslave desetgodišnjice (oslobođenja austrougarskih Slavena, op. prev.) – što

me je vrlo naljutilo i razočaralo.

Međutim ću u decembru donijeti poseban broj „Slavonie Review“,koji će imati razne

članke za desetgodišnjicu sukcesionih država: Masaryk, Beneš, Hodža – nadam se i Zaleski i

Vaida-Voevod kao i još mnogi drugi, pridonijeti će svoje. Vrlo bi s radovao, kada bi mogao

objelodaniti i članke o Jugoslaviji, u kojima se na temelju analize svega, što se ovih 10 godina

događalo, ukazuju programatski putevi do iskrenog sporazuma. Polažem veću važnost na

hrvatski nego li na srpski članak. No, isti bi morao biti jasan, konstruktivan i počivati na

mogućnostima unutarnjeg kao i vanjskog položaja. Ali to, čini se, nažalost, da isključuje sve

sadašnje hrvatske vodeće političare! (Ili sam prestrog?). Možete li mi nekoga imenovati, tko

je u stanju, da takav članak napiše? Ne bi li Vi sami htjeli, da to napišete s Vašim potpisom?

Ako Vam to ne bi konveniralo od Vas primio bih i anonimno. Ali moram doskora znati, da li

je to moguće. Manuskript (hrvatski) moram imati najkasnije u posljednjem tjednu novembra.

Svakako bi me vrlo obradovalo, da mi možete pisati i zahvalan sam Vam za svaki

savjet. Gospodin Armstrong izdavač „Foreign Affairs“ nalazi se sada ovdje. Rekao mi je da

za vrijeme svog boravka u Zagrebu nažalost nije mogao da s Vama razgovara.

Uz vrlo prijatno sjećanje

Vaš odani

E. W. Seton – Watson, vr.“