-
Još jedno čitanje Šulekove raspraveO hrvatskom /učbenom
naziv/ju
Lada BadurinaSveučilište u Rijeci
SažetakU antologijskoj raspravi O hrvatskom lučbenom nazivlju
obično se iščitava o Šulekovoj me-todologiji rada na uspostavi
znanstvenoga nazivlja, napose kemijskoga. U vezi je s timemoguće
prepoznati, pa i definirati specifičan tip jezičnog purizma, kakav
se također pri-pisuje Bogoslavu Šuleku. Novim čitanjem Šulekova
teksta želimo međutim upozoriti najoš neke njegove slojeve.
Ponajprije zanimat će nas argumentacija kojom autor brani nesamo
potrebu nego i nužnost stvaranja narodnoga (tj. hrvatskog) jezika
znanosti, apotomćemo nastojati upozoriti i na neke značajke
devetnaestostoljetnoga (Šulekova) znanstvenog(rnetaljezika.
Naposljetku Šulekova se nastojanja dovode u vezu sa aktualnom
hrvatskomstandardnojezičnom koncepcijom.
Ključne riječiBogoslav Šulek, znanstveno nazivlje, hrvatski
jezik, znanstveni funkcionaini stil
Another Reading of Šulek's Treatise O hrvatskom lučbenom nazivi
ju
AbstractThe analyses of Šulek's treatise O hrvatskom lučbenom
nazivi ju (On Croatian ChemistryTerminology) usually focus on his
methodology ofwork on creating scientific terminology,and in
particular, chemistry terminology. In relation to this, it is
possible to recognise, andeven define, a specific type of language
purism that has also been attributed to BogoslavŠulek. With this
new reading of Šulek's text we wish to direct attention to some
other as-pects and layers of his work. We are primarily interes ted
in the argumentation used by theauthor to defend not just the need,
but also the necessity of creating the Croatian scientificlanguage.
Next, we will focus on some characteristics of the 19th century
(Šulek's) scientific(meta)language. Finaliy, we will bring Šuleks
efforts into relation with the current conceptof the Croatian
standard language.
KeywordsBogoslav Šulek, scientific terminology, Croatian
language, scientific style
117
-
Lada Badurina
Napočetku malo faktografije. Bogoslav Šulek svoju je podulju
raspravuO hrvatskom lućbenom" nazivlju objavio 1874. godine, i to
na dvade-setak uvodnih stranica prvoga sveska svoga
Hrvatsko-njemačko-talijanskogrječnika znanstvenog nazivlja.
Uklopljenost ovoga teksta u temeljno leksi-kografsko djelo druge
polovice 19. stoljeća - temeljno upravo s obziromna iznimnu ulogu
koju je odigralo u kreiranju i uspostavljanju hrvatskogaznanstvenog
nazivlja" - navodi nas na promišljanje o ulozi koju je
autornamijenio svojoj studiji: imala je ona predstaviti, pa i
opravdati leksikogra-fovu metodologiju u stvaranju hrvatskoga
znanstvenog nazivlja. No s dru-ge strane, čini se, priskrbljena joj
je time i specifična, donekle i ograničenarecepcija, pa tako nije -
barem ne u prvom planu - istaknuta u Šuleko-vim
(biojbibliografijama (usp. npr. Znameniti i zaslužni Hrvati 1925:
259;Pranjković 1999: 160-165; Pranjković 2006: 128-130) ili se pak
spominjetek u funkciji drugog predgovora Rječnika (usp. Vince 2002:
605). Naravno,u struci - dotično: kemiji - dobro su valorizirani
Šulekovi doprinosi, i to nesamo u izgradnji kemijskoga nazivlja
nego i u popularizaciji znanstvenogpodručja te za "prihvaćanje i
promicanje suvremenih kemijskih, osobitoorganokemijskih i
agrokemijskih Leibigovih gledišta u Hrvatskoj" (usp.Paušek-Baždar
1998: 121).
Nama će, naprotiv, Šulekova rasprava O hrvatskom lučbenom
nazivljubiti u središtu pozornosti. Neće nas pritom zanimati samo
njezin sadržaj(odnosno ono za što se autor njome zalagao) nego i
način na koji je u njojobrazlagao i branio svoja gledišta. Drugim
riječima, u novome čitanju po-znatoga teksta prepoznavat ćemo
različite slojeve, a na neke ćemo od njihi posebno upozoriti.
Prvo pitanje koje ovdje otvaramo kao da se i samo nameće: koji
su ra-zlozi nagnali Bogoslava Šuleka da se lati ne samo nesagledivo
zahtjevnaposla na izgradnji hrvatskoga znanstvenog nazivlja nego su
ga i dodatnoponukali na pisanje ozbiljne rasprave (i) o
metodološkim osnovama svogapristupa?
Odgovori na taj upit obilato su potkrijepljeni u Šulekovu tekstu
i moglibi se sažeti ovako: devetnaesto je stoljeće stoljeće u
kojemu su se razvile
81 Lučba je hrvatski naziv za kemiju. Iako Šulek nije autor toga
naziva - rabio ga je. re-cimo. već 1853. Franjo Rački (usp.
Paušek-Baždar 1998) - zasigurno je zaslužan zanjegovu širu
poznatost. Usprkos tome hrvatski naziv nije uspio konkurirati
interna-cionalizmu kemija.
82 Uz Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja
Bogoslav Šulek potpisu-je i Deutsch-kroatisches Wiirterbuch /
Nčmačko-hrvatski rčćnik (1860). koji se općenitosmatraju kapitalnim
djelima zagrebačke filološke škole. dok ih je još Matoš nazvao
••in-telektualnom hrvatskom štedionicorn" (usp. Pranjković 2006:
128).
118
-
· Još jedno ćitanje Šulekove rasprave O hrvatskom
lučbenonlnaz;vlju
mnoge prirodne znanosti, pa tako i kemija!lučba ("Lučba je
znanost novo-vjeka", XJ83). Usporedo s razvojem (prirodnih)
znanosti narastaju problemiuzrokovani nepostojanjem jezika
znanosti, napose odgovarajućega znan-stvenog nazivlja (jer "misli
pre stižu besjedu"; XI). Znanstvenici, u kon-kretnom slučaju
lučbari, snalaze se na različite načine, a najčešće tako
danekritički preuzimaju strane nazive, različito ih kombiniraju i
tako nastajuprave .filologičke nakaze (XII). Retoričko je autorovo
pitanje "hoćemo-li ovelučbene tudjinke u našu narodnu knjigu na
prosto presaditi, oli pako pre-točiti". U jedno je naime on
siguran: "Jedno ili drugo moramo učiniti, akoželimo lučbu kod nas
udomiti; a ovo moramo opet želiti, da nam s te straneknjiga i
narodna obrazovanost nezaostane, što bi bilo po narod grdna
ne-sreća ( ... )" (XII). I dalje: "Što se kaže za korist obćega
evropskog nazivlja,kad bi to bio dovoljan razlog, da ga prigrlimo,
onda bismo se odreći moralisamosvojnoga razvitka svih znanostih u
našem jeziku i ostati do vieka va-salli drugih narodah i na
znanstvenom polju" (XIII). Napokon, nastavit ćeŠulek, dvojake bi
bile posljedice takve nebrige za hrvatski jezik znanosti:s jedne
strane prihvatimo li nekritički strane nazive, narodni ćemo
jeziknemilo nagrditi, s druge strane još i veće bi bile praktične
posljedice - "otu-djili bismo lučbu našem narodu, te bi ona i u
napredak ostala monopolsamo gdjekojega bistrića: a zakrčili bismo
put razvitku našega jezika s testrane ( ... )" jer, upozorava,
"ništa toliko neodbija obćinstvo od znanosti,koliko svakojake
tudje, ustrojstvu narodnoga jezika protivne besjede, fraze,formule"
(XIV).84
Nakon manje-više općenitih misli o znanosti i jeziku (upravo o
razvojuznanosti i jezika znanosti) prionuo je Šulek i konkretnom
zadatku: raduna hrvatskome kemijskom nazivlju. U tom se poslu
iskazao iznimno te-meljit, teorijski potkovan, ali i metodološki
osviješten. Ponajprije isticao jeon nužnost suradnje stručnjaka
dotične struke i jezikoslovaca britko (ali
83 Rimske se brojke odnose na brojeve stranica Šulekove rasprave
s kojih se preuzimajunavodi.
84 Slično, o potrebi pisanja znanstvenih knjiga na hrvatskome
jeziku Šulek piše i u dese-tak godina mlađoj raspravi Naš napredak
u prirodnih znanosti za minulih 50 godinah:
"što čitamo u jeziku nam nepoznatu, toga borne nepamtimo":
"Najveća je muka bilonazivlje. Ima doduše množina čisto narodnih
izrazah za sve struke prirodoznanstva;al se nije bio nitko
potrudio, da ih pokupi. ( ... ) Nego da se je i pokupilo sve što
imau narodnom govoru, to nebi bilo ipak doteklo; jer su prirodne
znanosti kud i kamodalje odmakle od pučkoga jezika" (1885: 110;
113).
119
-
Lada Badurina
i probranim primjerima argumentirano'") procjenjujući kako su
lučbari"i onako slabi filologi" (XI). Sam se Šulek međutim dokazao
ne samo kaovrstan filolog nego i kao u onodobnu lučbu vrlo dobro
upućen stručnjak.Evo čime to dokazujemo!
Prije svega valja upozoriti na činjenicu da je za
devetnaestostoljetnogfilologa, i leksikografa, rad na narodnome
jeziku znanosti značio u prvomeredu rad na hrvatskome znanstvenom
nazivlju, pa o tome on eksplicitnoi progovara u svojoj raspravi.
Stoga ćemo se i mi, uvažavajući devetnae-stostoljetne prioritete."
prvo osvrnuti na (Šulekov) znanstveni leksik.
Smatrajući dakle tuđe riječi pravim maškarama (budući da se na
straneosnove dodaju naši nastavci pa one nisu niti "sasvim naše,
niti sasvim tu-dje", XIV), uzeo si je Šulek u zadatak pronaći za
njih odgovarajuće zamje-ne. Metodološki postupak bio je jasan:
prvo, traže se riječi u narodnomegovoru; drugo, posuđuju se riječi
iz drugih slavenskih jezika (ako odgova-raju hrvatskome jeziku);
treće, stvaraju se nove riječi u skladu s tvorbenimmogućnostima
hrvatskoga jezika; četvrto, zadržava se strana riječ." Što
tokonkretno znači u praksi, pokazao je u svojoj raspravi na
primjeru kemij-skoga nazivlja, s jasnom intencijom da se isti
kriteriji primijene na nazivlja
85 Da bi pojačao snagu svoje argumentacije, dometnut će: "Ne
valja misliti, da je ovo sve,a ostale lučbarske rieči da su milo
glas ne; već je ovo samo za primjer uzgred navedeno,a ima još koja
stotina sličnih izraza, koji se mal ne svakim danom umnožavaju"
(XII).
86 Ipak, ustrajemo na stavu da pitanje znanstvenog nazivlja
(danas) nije ključan problemznanstvenog jezika (stila): znanstvenu
terminologiju usvajamo istovremeno s usva-janjem određenog
znanstvenog područja odnosno znanstvene discipline (usp. i
Halli-day 1993: 70), a znatno veći problem može predstavljati
(supra)sintaksa znanstvenogateksta, a onda i neke tekstne i/ili
komunikacijske strategije. Dakako, znanstveni sunazivi uvjet bez
kojeg se ne može, oni su bitni za razumijevanje i spoznavanje
koncepa-ta na kojima se temelji pojedina znanstvena disciplina
i/ili teorija. Razumljivo je stogašto je u devetnaestom stoljeću,
stoljeću nagla razvitka prirodnih znanosti, najprečizadatak bio
uspostava terminoloških sustava za sva znanstvena područja. To
među-tim nipošto ne znači da istodobno sa stvaranjem znanstvenoga
nazivlja nije stvarani znanstveni jezik u svom totalitetu. Na neke
ćemo druge značajke Šulekova znanstve-nog teksta nastojati
upozoriti u nastavku ovoga teksta.
87 Načela kojih se držao u svome poslu Šulek je izrijekom naveo
u Predgovoru svomeRječniku: .Sastavljajuć ovaj rječnik nastojao sam
što se više može upotrebljavati pra-ve narodne rieči, a gdje sam
mislio, da hrvatski narod neima svoje rieči, ili gdje jenisam mogao
doznati, pozajmio sam ju od srodnih slavenskih plemenah, kad mi
seje učinila, da je prema našemu govoru (. .. ). Ondje, gdje u
slavenskih plemenah nena-djoh pomoći, nastojah stvoriti primjereni
naziv; al opet nisam sve poprieko prevodio,nego samo ono, za što
sam mislio, da bi se moglo čisto hrvatski izraziti. Poradi togaima
u ovom rječniku dosta barbarizamah, ne zato, što se ovi nebi tobož
nikako dalipohrvatiti, nego zato, što ja tomu poslu nisam dorastao.
Vještija glava znat će i tomudoskočiti, te zamieniti one tudjinke
boljimi narodnimi besjedarni" (1874-1875: IX).
120
-
Još jedno čitanje Šulr.kove rasprave O hrvatskom lučbenom
nazivlju
drugih struka." Mi ćemo se ovdje - posežući za odabranim
Šulekovim luč-ben im nazivima - osvrnuti na provedbu proklamiranih
načela.
Narodnim nazivima - gdje postoje - Šulek daje neupitnu
prednost." Tou najvećoj mjeri vrijedi za kovine, među kojima ih ima
"više od starine kodnas poznatih i narodnim imenom okrštenih, kojim
dakle netreba novogaimena nadievati, niti staroga razlagati"
(XVIII), pa tako - zlato, srebro, olo-vo, željezo, mjed, živa (živo
srebro).
S obzirom na svoje slovačko podrijetlo, ne iznenađuje činjenica
da Šulekdobar dio kemijskoga nazivlja preuzima iz češkoga
(slovačkoga) jezika ili,barem, prema njemu." Tako su naprimjer iz
češkoga preuzeti nazivi vodik,dušik, ugijik, kremik (za silicij),
solik (za klor), da navedemo samo naziveza počela (tj. elemente)
svrstane u skupinu f!akovina. Zanimljiv je nada-lje naziv kisik (za
latinski oxygenium). Njega Sulek tvori po uzoru na češkiktseiik," a
prema kis "zato što je glavna sastavnica kiselina" (XVI). Među-tim
dobra se autorova slavistička potkovanost potvrđuje i time što
navodii slovenske i ruske nazive (uz one iz latinskoga,
talijanskoga, francuskoga,engleskoga i njemačkoga jezika) - čime
Rječnik ponajbolje potvrđuje svojuvišejezičnost.
Sljedeću skupinu naziva čine novotvorbe. Zanimljive su iz
najmanjedvaju aspekata. S jedne strane autor u obzir uzima
motiviranost naziva:vodik nosi to ime zato što je glavni sastojak
vode, dušik zato što duši (guši),fosfor svijetli pa bi mogao biti
svjetlik, klor je sastojak soli i odatle solik,brom smrdi i stoga
mu priliči naziv smrdik, fluor izjeda staklo i kovine paga naziva
jedik i sl. S druge pak strane vodit će Šulek računa o
tvorbenimmorfemima: dok je u nazivima počela (elemenata) najčešći
tvorbeni mor-fem ("tvorka") -ik, u nazivima slučaka (spojeva)
javlja se potreba za većimbrojem i tvorbenih morfema i tvorbenih
načina, pa tako, recimo, s obziromna udio kisika u oksidima
(kisima) njihovi se nazivi mogu tvoriti sufiksom
-ak ili -ac, koji se dodaju na sufiksalni morfem -un (npr.
željezunac ili vodu-nac), prefiksom 0- ili su- (npr. okisac ili
sukisac), prefiksoidom (ili prvimdijelom dvočlanog naziva) poldrug-
(poldrug olovun, poldrugsumpur), pre-
88 O Šulekovoj koncepciji na primjeru lingvističkog nazivlja
usp. Badurina 1998.89 Ne izostaje ovdje romantičarski, upravo
ilirski zanos nad ljepotom hrvatskoga jezika:
"U neizcrpljivoj blagajni našega jezika naći će se (samo ako se
bude pomnjivo i razbori-to tražilo) sigurno primjerenijih i
krasnijih izrazah: pa zašto da se neogledamo i natom polju, kad nam
je jezik tako mekan, gibak, okretan i uz to miloglasan kao
nijedando grčkoga? Zašto da nezagrabimo svojom kupom bistre vode iz
vrela znanosti, negoda je svejednako srčemo samo iz tudje romanske
i germanske čaše?" (XV).
90 O bohemizmima u hrvatskome jeziku, a u tom kontekstu i o
ulozi Bogoslava Šulekausp. Jonke 1965: 151-163, a o Šulekovu radu
na znanstvenoj terminologiji 137-150.
91 Danas češki kyslik (usp. Slovnik spisovnć češtiny 2003:
158).
121
-
Lada Badurina
fiksom prie- (prieolovun) itd., itd. Valja svakako reći i to da
Šulek odabirtvorbenih morfema nije prepuštao slučaju; prilično je
precizno intuiraonjihova značenja i uzimao ih je s obzirom na
značajke pojma (kemijskogelementa ili kemijskog spoja) koji je
tvorenicom želio imenovati. Takođernovotvorene je riječi dovodio u
vezu s već postojećima u jeziku te ih jena taj način dodatno
ovjeravao (npr. kisik i vodik su poput bukvik, hrastik,šljivik
"gdje ik svagdje znači njeko množtvo iste tvari", XVI; željezunac
jepoput vrhunac ili bjegunac, XXIV i sl.).
No ipak nije Šulek smatrao da za sve kemijske pojmove (elemente
i spojeve)može ponuditi odgovarajuće hrvatske nazive. Uglavnom,
moglo bi se reći da jeodustajao u slučajevima kad su ga nedostatna
znanja o svojstvima elementa pri-ječila da mu nadjene motivirano
ime," ali i onda kad je smatrao da hrvatski na-zivnema previše
izgledada istisne dotad već dobro prihvaćen
internacionalizam."Razmišljanjima poput potonjega Šulek je,
smatramo, dokazao zavidan osjećaj zajezičnu (i komunikacijsku)
realnost.
U vezi s tuđim riječima koje bi imale biti prihvaćene u
hrvatskome jeziku, da-kle internacionalizmima, leksikograf je
dodatno upozoravao na nužnost njihoveprilagodbe, primjerice: "buduć
da u našem jeziku neima tvorke on, treba da juprilagodimo
hrvaštini, a to će biti, upotriebiv un mjesto on, jer mi tudji on
uviekpretvaramo na un, na pr. baron, citron, limon, million,
bataillon i t. d, prekrojismou barun, citrun, limun, rniliun,
bataljun" (XXIII).
Napokon, iako je Šulekov leksikografski (i terminografski)
postupak ovdjepredstavljen samo u glavnim crtama, vjerujemo da i te
naznake mogu biti poticajza preispitivanje uvriježenih, često
sumnjičavih ili, u najmanju ruku, suzdržanihstavova o
Šulekovupurizmu," Uostalom, ne može se ne zamijetiti da je
komenti-
92 Za imenovanje je, naglašavao je, važno znati narav stvari
koja se imenuje: "Nemis-lim, da će mi tko prigovoriti, ako rečem,
da se ima novoj kakvoj stvari nadjenuti ime,stvoreno prema njezinoj
naravi, ili barem prema onomu njezinomu svojstvu, kojimse najviše
odlikuje, koje najviše u oči udara" (XV). U tom će kontekstu,
recimo, zaselen reći da "buduć da ga malo ima, nit je još sasvim
proučeno, težko mu je nadjenutiime prema njegovoj naravi" te će
produžiti: "Ovakvih počelah, kojim se još narav nijeposve proučila,
imade mnogo, i tu nepreostade drugo nego pridržat barem
donjeklesadašnje ime, makar i nespretno bilo, a da se nezabasa još
više. Počekati treba, dok seonakova počela dobro neizpitaju, pa
onda neće biti mučna stvar, okrstiti jih primjere-nim imenom"
(XXVII).
93 Primjerice za riječ fosfor jasna je etimologija (prema grčkom
.svjetlonoša', što se dovo-di u vezu sa svojstvom elementa ("u
tmini svietli"): "Prema grčkoj rieči imalo bi se topočelo naški
zvati svj e t I i k , nego je rieč f o s for tako po svoj Evropi,
pa i kodSlavenah mah preuzela, da će ju svjetlik težko iztisnuti"
(XVII).
94 Uz Šulekov, pa i uopće hrvatski tip purizma nerijetko se
vezao atribut pretjeranosti.Tom se temom međutim u ovome tekstu ne
bavimo. Usp. o tome i Muhvić- Dimanov-ski 1998.
122
-
~Još jedno čitanje Šulekove rasprave O hrvatskom lučbenorn
nazivlju
rana Šulekova metodologija usklađena i s općim stavom odbora
koji je imenovalaKraljevska zemaljska vlada u nakani da se
(ponajprije za školske potrebe) uvedered u znanstveno nazivlje:
odbor vještakah jasno je preporučio da se valja "čuvatidvijuh
skrajnostih ( ... ), naime pretjerana purizma i nepotrebna
klasicizma" (Šulek1874-1875: VII).
Svojom zauzetošću za izgradnju i uspostavu hrvatskoga
znanstvenog nazivlja Šuleksi je neupitno osigurao istaknuto mjesto
među hrvatskim filolozima devetnaestogastoljeća. Smatramo međutim
da se njegove zasluge za razvoj jezika hrvatske znano-sti ne
iscrpljuju u popisima termina u čijem je usvajanju snažno
posredovao. Naimekao autor većeg broja znanstvenih tekstova - nema
sumnje - pridonio je on, u pu-nom smislu riječi, stvaranju
hrvatskoga znanstvenog stila (jezika).
Nije lako na malo prostora opisati značajke Šulekova (ili,
uopće, devetnaestosto-ljetnoga) hrvatskog znanstvenog jezika.
Svakako, smatramo, u ozbiljan bi opis va-ljalo uključiti sve
jezične razine" te, napose, razinu teksta. Ovdje ćemo se
stogaosvrnuti tek na pojedina obilježja Šulekova znanstvenog
teksta."
Budući da o tekstu promišljamo kao o komunikacijskoj činjenici,"
iznijet ćemotek nekoliko zapažanja o Šulekovu znanstvenom tekstu, u
čemu se, vjerujemo,mogu prepoznavati i obilježja hrvatske
znanstvene komunikacije u 19. stoljeću
Zadatak je svake komunikacije - pa tako i one u znanosti -
sugovornika (ilisugovornike) uvjeriti u ispravnost zauzeta stava.
Pritom je od presudne važnostiargumentacijski postupak, koji bi -
kad je o znanosti riječ - trebao biti zasnovan
naprovjerenimJprovjerljivim činjenicama te bi - načelno - morao
biti lišen autorovesubjektivnosti."
95 Nisu pritom sve one jednako važne (upravo, konstitutivne) za
oblikovanje znanstvenogteksta. Pokazala je to i razmjerno iscrpna
analiza jezika hrvatskih znanstvenih teksto-va u 19. stoljeću (usp.
Horvat-Hudeček-Mihaljević 2015): za većinu bi se morfološkihi
općeleksičkih značajki (kao, uostalom, i slovopisnih i pravopisnih)
po svoj prilicimoglo ustanoviti da su zajedničke svim tipovima
pisanih tekstova; dijelom to, zaci-jelo, vrijedi i za sintaktičke
značajke. Stoga bi pravi zadatak bio opisati
suprasintaksuznanstvenog teksta.
96 Da bi uvid bio potpuniji, osim naslovom najavljene rasprave
gdjekad ćemo u obziruzeti još dva Šulekova naslova, oba iz područja
prirodnih znanosti, odnosno kemije -Lučba za svakoga ili popularna
kemija (1881) te Naš napredak u prirodnih znanosti zaminulih 50
godinah (1885).
97 Na tragu je to stavova zastupanih u funkcionaInim pristupima
jezičnom opisu (usp.npr. Hallidayevu funkcionainu gramatiku), ali i
u novijoj lingvistici/teoriji teksta.
98 Funkcionalnostilistički pristup, najzastupljeniji u
slavističkim filologijama, načelo ob-jektivnosti i načelo
apstraktnosti ističe kao temeljna načela znanosti (usp. npr.
Silić2006: 43-44). Kritička analiza diskursa i kritička stilistika
znatno su suzdržanije spramtakvih određenja.
123
-
Lada Badurina
Kad je pak riječ o Šulekovoj raspravi O hrvatskom lučbenom
nazivlju,prvo što upada u oči jest autorova nezatomljena
angažiranost. Iako se neradi o eksplicitnoj polemici, polemički je
ton dominantan. Gdjegdje, što-više, autor apostrofira neimenovane
neistomišljenike ("Ima jih, koji misle,da bi po nas najbolje bilo,
kad bismo prigrlili ob ću evropsku hemičku ter-rninologiju") te se
odmah nedvosmisleno (epistemičko)modalnim izrazomograđuje od
njihova tumačenja da se prekomjernim stvaranjem novih rije-či
"tobože narodni jezik više nagrdjuje nego obogaćuje" (XII; istakla
L. B.).Slijedi argumentacija koja bi čitatelja trebala uvjeriti u
suprotno: usporedbasa situacijom u drugim ("velikim") jezicima,
navođenje novijih njemačkihiskustava koja su podudarna s autorovim
razmišljanjem o ovoj problemati-ci, pozivanje na autoritet velikog
njemačkogjezikoznanca Jakoba Grimma(citat na njemačkome!) te
naposljetku zloslutna prognoza da bismo se - neustrajemo li na
stvaranju hrvatskoga nazivlja - "odreći morali samosvoj-noga
razvitka svih znanosti u našem jeziku i ostati do vieka vasalli
drugihnarodah i na znanstvenom polju" (XIII).99Zauzetu odlučnu
stavu autorovupriliče i jaki, upravo ekspresivni izrazi, poput onih
kad strane riječi nazivagrdobama i.filologičkim nakazama (XII) ili
pravim maškarama (XIV).
Napokon, odgovor na pitanje jesu li uočene značajke Šulekova
tekstatek značajke individualnog stila ili su - ujedno - uvjetovane
duhom vreme-
99 Iako se čini tonom nešto mirnija, i u drugoj Šulekovoj
studiji - Naš napredak u pri-rodnih znanosti za minulih 50 godinah
- prepoznajemo slične postupke. Osnaživa-nje vlastitog mišljenja
pozivanjem na riječi uglednih mislilaca ostvaruje se
citatnimpostupkom (uvijek na jeziku izvorniku - njemačkom ili
latinskom), što svjedočii o načitanosti i o jezičnim kompetencijama
autorovim (ali i očekivanim jezičnimkompetencijama ciljane
akademske publike). U tom kontekstu zalaganje za hrvatskijezik u
znanosti doista možemo tumačiti kao izraz nacionalnih i
prosvjetiteljskih tež-nji - "što čitamo u jeziku nam nepoznatu,
toga borne nepamtirno" (1885: 110). Argu-mentacija je opet snažna i
efektna: recimo, Šulek iskazuje ushit devetnaestostoljetnogčovjeka
zbog nagla razvoja prirodnih znanosti, a da bi dokazao koliko je
poznavanjeprirodnih zakonitosti važno u svakodnevnom životu, daje
si oduška i na otprilikepola stranice teksta nabraja petnaestak
narodnih praznovjerja - koja su sva poslje-dica neukosti i neznanja
(1885: 107). Druga joj je namjena pa je unekoliko i
drukčijekoncipirana Šulekova knjiga Lučba za svakoga ili popularna
kemija (1881). Nakanuda popularizira znanost, konkretno kemiju,
iskazao je već u Pripomenku: "Videć pako,kako našim ljudem, a
osobito našim ženskinjam, neznanje s te strane puno
neprilikahzadaje i štete nanosi, pomislih, da će jim dobro doći
knjiga, koja sadržava toliko luč-be, koliko zasieca u svakdanji
život." Ipak, budući da je riječ o opsežnom djelu (312stranica),
posebno će do izražaja doći oprema izdanja: tekst je razložito
podijeljenu veći broj poglavlja i potpoglavlja uvijek s
informativnim naslovima i podnaslovi-ma; struktura je knjige na
samom njezinu početku predstavljena u Sadržaju (VII -X),a lakšem će
snalaženju na brojnim stranicama nesumnjivo pripomoći i
predmetnokazalo (305-312).
124
-
Još je_dno čitanje Šulekove r~spr.ve O hrvatskom lučbenom
nazivlju
na ne smije biti paušalan te bi zacijelo zahtijevao podrobnije
istraživanjereprezentativna korpusa devetnaestostoljetnih hrvatskih
znanstvenih teks-tova. Smatramo međutim da Šulekov izričaj, koji je
sve prije negoli distan-ciran i neutralan, neće biti neutemeljeno
dovesti u vezu s općim duhom(ilirskog, preporodnog) vremena.l'"
Ne pretendirajući ovdje ponuditi zaključnu misao, završno
otkrivamo jošjednu perspektivu: dok su Šulekove zasluge za jezik
hrvatske znanosti -smatramo, pokazali smo to - višestruke i
neupitne, drugo je pitanje štonam u prvim desetljećima 21.
stoljeća, u vremenima sveopće globalizacije(i anglizacije) hrvatske
znanosti, znače njegove poruke?! Za početak mož-da bi ponovno
trebalo pročitati njegovu raspravu O hrvatskom
lučbenomnazivlju!
Izvori i izbor iz literature
Badurina 1998: BADURINA, Lada: Šulekova standardnojezična
koncepcija na primjerulingvističkoga nazivlja. U: Zbornik o
Bogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998, str.27-35.
Gostl 1998: GOSTL, Igor: Bogoslav Šulek - otac hrvatskoga
znanstvenog nazivlja. U:Zbornik o Bogoslavu Šuleku, uroMoguš,
Milan. Zagreb 1998, str. 75-84.
100 Ne bavimo se ovdje drugim pokazateljima uklopljenosti
Šulekovih djela u društve-ni kontekst. Tek da ostane zabilježeno (i
najavljeno, možda, kao neka buduća tema),spominjemo rodnu tematiku:
dok s jedne strane autor u kontekstu obrazovanja i zna-nosti vidi
isključivo mladiće (1874: XIV; 1885: 105), s druge strane za svoje
vrijemeneobično napredno brani potrebu obrazovanja i žena: "Do
nedavno se je slabo kodnas marilo za nauk ženske glave, jer se je
mislilo, da joj ga netreba, da je za nju dosta,ako umie svoje ruke
valjano upotrebljavati; a um njezin može slobodno spavati. Uzrokje
takvomu mnenju mišljenje, da se ženska obuka sastoji samo u tom, da
gospodskadjevojka nauči vješto udarati glasovir (klavir),
miloglasno pjevati, lako plesati i tancati,nešto malo njemački
govoriti ili baš francezki štrbencati, a romane čitati.
Mužkarciobično prigovaraju: ,toga svega netreba mojoj budućoj ženi:
ja želim, da ona budedobra kućanica, a ne kakva mudrijašica', Kad
bi ti takvomu mužkarcu primietio, daonda treba djevojkam izučiti
lučbu - tad bi se istom sgrozio ili nasmijao, pitajući:čemu ženskoj
glavi kemija, kad ona neima praviti kojekakve tinkture i eliksire,
negoprigotavljati dobra jela, držati sobu u redu, prati rublje a
čistiti odjeću? Ovako mudru-je samo onaj, koji pravo nezna, šta će
to reći I u č b a, k e m i ja; kad bi se on potru-dio izpitati
malko, što nas ova znanost uči: onda bi i sam nastojao o tom, da mu
ženai kćeri izuče lučbu; jer sve to zasieca u lučbu, što on
zahtieva od kućanice" (1881: 169).
125
-
Lada Badurina ~- .~- - - ~~-.-
Halliday 1993: HALLIDAY, M. A. K.: Some Grammatical Problems in
Scientific English.U: Halliday, M. A. K. - Martin, J. R.: Writing
Science: Literacy and Discursive Power.Pittsburgh 1993, str.
69-85.
Horvat - Hudeček - Mihaljević 2015: HORVAT, Marijana - HUDEČEK,
Lana-MIHALJEVIĆ, Milica: Jezik hrvatskih znanstvenih tekstova u 19.
stoljeću. U: Povijesthrvatskoga jezika - 4. knjiga: 19. stoljeće,
uroLisac, Josip - Pranjković, Ivo - Samardžija,Marko. Zagreb 2015,
str. 301-355.
Jonke 1965: JONKE, Ljudevit: Hrvatski jezik u teoriji i praksi,
Drugo, prošireno izdanje.Zagreb 1965.
Muhvić-Dimanovski 1998: MUHVIĆ-DIMANOVSKI, Vesna: Šulekovi
neologizmi. U:Zbornik oBogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb
1998, str. 103-109.
Oraić Tolić 2011: ORAIĆ TOLIĆ, Dubravka: Akademska pismo:
Strategije i tehnike klasičneretorike za suvremene studentice i
studente. Zagreb 2011.
Paušek-Baždar 1998: PAUŠEK-BAŽDAR, Snježana: Bogoslav Šulek i
kemija. U: ZbornikoBogoslavu Šuleku, uroMoguš, Milan. Zagreb 1998,
str. 121-128.
Pranjković 1999: PRANJKOVIĆ, Ivo (prir.): Fran Kurelac, Bogoslav
Šulek, Vinko Pacel,Adolfo Veber Tkalčević: Jezikoslovne rasprave i
članci. Stoljeća hrvatske književnosti.Zagreb 1999.
Pranjković 2006: PRANJKOVIĆ, Ivo: Filološki vjekopisi. Zagreb
2006.
Silić 2006: SILIĆ, Josip: Funkcionaini stilovi hrvatskoga
jezika, Zagreb 2006.
Slovnik spisovne češtiny 2003: Slovnik spisovne češtiny pro
školu a veiejnost. Praha 2003.
Šulek 1874: ŠULEK, Bogoslav: O hrvatskom lučbenom nazivlju. U:
Šulek, Bogoslav:Hrvatsko-njemačka-talijanski rječnik znanstvenog
nazivlja, I (A-N). Zagreb 1874, str. XI-XXVIII [pretisak Zagreb
1990].
Šulek 1874-1875: ŠULEK, Bogoslav: Hrvatsko-njemačka-talijanski
rječnik znanstvenognazivlja, I (A-N), II (O-Ž). Zagreb 1874-1875
[pretisak Zagreb 1990].
Šulek 1881: ŠULEK, Bogoslav: Lučba za svakoga ili popularna
kemija, Poučna knjižnica"Matice hrvatske". Zagreb 1881.
126
-
Još jedno čitanj,,-_~,:,lf!kove-,asJJ~ve o hrvatskom lučbenorn
naz~~JL':
Šulek 1885: ŠULEK, Bogoslav: Naš napredak u prirodnih znanosti
za minulih 50 godinah.U: Rad JAZU, knjiga 27. Zagreb 1885, str.
100-139.
Vince 2002: VINCE, Zlatko: Putovima hrvatskoga
književnogjezika:Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških
škola i njihovih izvora, Treće, dopunjenoizdanje. Zagreb 2002.
Znameniti i zaslužni Hrvati 1925: Znameniti i zaslužni Hrvati
925-1925. Zagreb 1925.
127