Jodi Ellen Malpas - Jedna Noć - Razotkrivanje

Daša

1 Anna

Daša

Jodi Ellen Malpas

Jedna noć Razotkrivanje

S engleskog prevela Iva Ušćumlić

FOKUS

2

Anna

Daša

Mojoj frendici. Neki ti ljudi jednostavno moraju biti u životu. Ona će uvijek biti u mojem. Katie Fanny

Cooke, hvala ti što si svakog dana ovdje. Hvala ti što si mi dopustila da budem ja i što me voliš takvu kakva sam. Hvala ti što si znala kad me treba pustiti samu, a kada me pogurati da izbacim sve iz sebe. Hvala ti

što me čitaš kao knjigu. Hvala ti... Na svemu.

3

Anna

Daša

Zahvale

Prije nekog vremena na papiru sam ogoljela dušu. Moja bojazan da nitko neće čitati moj

debitantski roman Moj muškarac, sad mi se čini smiješnom. A sad sam ovdje, nakon dvije godine najnevjerojatnijeg putovanja, spremna zaroniti u svoj šesti roman. Ne propitkujem postojanje bogova sudbine. Ako je moja sudbina povesti vas u svijet mašte i pomoći vam da se njome krećete uz pomoć mojih riječi, onda ću to sa zadovoljstvom činiti do kraja života.

Svim mojim vjernim čitateljima, hvala što ste mi dopustili da napravim nered u vašim osjećajima. Kao i uvijek, iznimno sam zahvalna svima koji vrijedno rade i pomažu mi donijeti ove priče, posebno Lei, mojoj urednici u Grand Centralu. Ova me knjiga emocionalno posve iscrpila. Bila sam izmorena, ali ona me vodila kroz svaki korak priče o Livy i Milleru. Sad se možete još jednom izgubiti u svijetu Millera Harta. Vidimo se s druge strane.

JEM xxx

4

Anna

Daša

Prolog

William Anderson je više od sat vremena sjedio u svojem Lexusu na uglu ulice koju je

dobro znao. Ni nakon toliko vremena nije smogao snage izaći iz automobila. Svaku bolnu sekundu proveo je zureći u staru viktorijansku terasu. Izbjegavao je ovaj dio grada više od dvadeset godina - osim jednom.

Tada ju je htio dovesti kući. Međutim, sad se morao suočiti s prošlošću, licem u lice. Morao je izaći iz auta. Morao je

pokucati na ta vrata. A užasavao se toga. Nije imao drugih mogućnosti; Bog zna da se potrudio pronaći ih. Ali ništa ne pomaže.

„Vrijeme je za suočavanje sa životom, Will”, uzdahnuo je i izašao iz automobila. Lagano je zalupio vratima i krenuo prema kući, ljutit što nije u stanju obuzdati srce; tuklo mu je u prsima i odzvanjalo u ušima. Uz svaki korak koji je napravio, u glavi je sve jasnije mogao vidjeti crte njezinog lica, da bi naposljetku od boli zatvorio oči.

„Prokleta bila, ženo”, procijedio je i zadrhtao. Našao se pred kućom prije negoli je to htio i zagledao se u ulazna vrata. Previše loših uspomena bombardiralo mu je mozak. Osjećao je koliko je slab, a to se Williamu Andersonu nije često događalo. Pobrinuo se da mu se ne događa. Nakon nje, jebeno se pobrinuo da mu se to ne događa.

Pustio je da mu glava klone, nakratko zatvorio oči pa duboko, duboko, najdublje dosad, uzdahnuo. Onda je podigao drhtavu ruku i pokucao na vrata. Puls mu je ubrzao kad je začuo korake, a kad su se vrata otvorila, gotovo je prestao disati. Nije se ni najmanje promijenila, osim što sad ima... koliko? Osamdeset? Zar je toliko prošlo? Nije djelovala ni najmanje šokirano, a on nije znao je li to dobro ili loše. Odlučio je da će razmišljati o tome kad ode odavde; ionako imaju dovoljno tema za razgovor.

Ona je podigla svoje već dobrano sijede obrve, a kad je blago, u nevjerici, odmahnula glavom, William se jedva nasmiješio. Bio je to nervozan osmijeh. Počeo je drhtati.

„Vidi tko nam je došao”, rekla je i uzdahnula.

5

Anna

Daša

Prvo poglavlje

Ovdje je savršeno. Bilo bi još savršenije da nisam toliko prestrašena i zabrinuta. Bacim

se na svoj glomazni krevet, pogledam svjetlo na stropu našeg hotelskog apartmana pa usmjerim pogled na mekane, pahuljaste oblake na sjajnom, plavome nebu. U vidokrugu su mi i neboderi koji se uzdižu u nebo. Zadržavam dah i osluškujem sad već poznate zvukove njujorškog jutra - trubljenje automobila, zviždukanje i uobičajenu buku ovoga grada, buku koja dopire do mene i apartmana na dvanaestom katu u kom se nalazim. Okružuju nas stakleni neboderi koji ostavljaju dojam da je zgrada izgubljena u džungli betona i stakla. Naše je okruženje nevjerojatno, ali to nije jedini razlog zašto mi cijela ova priča trenutačno izgleda savršeno. „Krivac” za to je muškarac koji leži kraj mene na golemom bračnom krevetu. Sigurna sam da su kreveti u Americi veći. Sve se u Americi čini većim - zgrade, automobili, osobnosti... Ljubav koju osjećam za Millera Harta.

Ovdje smo već dva tjedna. Silno mi nedostaje Baka, iako se često čujemo. Nas smo dvoje dopustili ovom gradu da nas proguta i jedino što činimo je to da svakodnevno uranjamo jedno u drugo. Moj savršeno nesavršeni muškarac ovdje djeluje opušteno. I dalje se ponaša ekstremno, ali s tim sada mogu živjeti. Možda zvuči čudni), ali njegove brojne opsesivno-kompulzivne navike sad su mi slatke. Sada to stvarno mogu reći. Mogu reći i njemu, iako i dalje ignorira činjenicu da ga njegova opsesija uvelike obogaljuje u brojnim segmentima života. Uključujući mene. No, ovdje u New Yorku barem nema smetnji - nitko ne pokušava oteti njegovu najvrjedniju imovinu. Ja sam njegova najvrjednija imovina. I ponosno nosim tu titulu. Međutim, ona mi je i teret kojeg bih se rado riješila jer znam da je utočište koje smo ovdje stvorili samo privremeno. Suočavanje s mračnim svijetom i dalje predstavlja bitku od koje ne možemo pobjeći i koja se nazire na horizontu našeg gotovo savršenog postojanja.

Mrzim sebe zato što sam sumnjala u svoju snagu da nas izvučem - snagu u koju Miller toliko vjeruje. Iz razmišljanja me prene njegovo lijeno meškoljenje i u hipu me vrati u luksuzni apartman koji od dolaska u New York zovemo svojim domom. Osmjehnem se kad vidim kako se mrmljajući stisnuo uz jastuk. Njegovi su tamni uvojci neuredni, a lice mu je prekriveno oštrom bradom. Uzdahne i u polusnu počne pipkati rukom oko sebe, sve dok ne osjeti pod prstima moju glavu i nemirne uvojke. Promatram ga i čitavo mu se vrijeme smješkam. Dopuštam mu da prstima prolazi kroz moju kosu.

To je još jedna navika mojeg povremenog džentlmena. U stanju je satima se igrati s mojom kosom, čak i dok spava. Nekoliko sam se puta probudila sva raščupana, a ponekad i s Millerovim prstima zakopanim u moje pramenove, ali ne žalim se. I ja trebam njegov dodir. Bilo kakav. Lagano žmirnem, umirena njegovom blizinom. Ali sve se zbiva prebrzo i moj mir iznenada napadnu neželjeni prizori koji mi se vrte po glavi - uključujući i neželjenu sliku Gracie Taylor.

Naglo otvorim oči, uspravim se i trznem kad mi kosa zapne u njegovoj ruci. „Sranje!” procijedim i počnem polako otpetljavati Millerove prste iz moje kose. On

nešto progunđa, ali se ne budi, pa lagano spustim njegovu ruku na jastuk i polako se pomaknem do ruba kreveta. Osvrnem se preko golog ramena i ugledam Millera u dubokom snu. U sebi se ponadam da su mu snovi mirni i blaženi. Za razliku od mojih.

6

Anna

Daša

Spustim stopala na mekani tepih pa ustanem, protegnem se i uzdahnem. Ostanem stajati kraj kreveta i tupo zuriti kroz golemi prozor. Jesam li doista, prvi put u osamnaest godina, vidjela lice svoje majke? Ili je to samo halucinacija izazvana stresom?

„Reci mi što muči taj tvoj prekrasni um.” Njegov pospani i promukli šapat trgne me iz razmišljanja. Okrenem se i shvatim da sad leži na boku, dlanom podbočivši obraz. Prisilim se na osmijeh. Znam da ga moj osmijeh neće razuvjeriti, ali dopuštam da me on i njegovo savršenstvo ometu u unutarnjim previranjima.

„Samo sanjarim”, šapnem, svjesno ignorirajući njegov sumnjičavi pogled. Otkako smo se ukrcali u avion neprestano se mučim u sebi i vrtim u glavi taj trenutak.

Miller je primijetio da sam zamišljena. Nije me gnjavio razgovorom pa sam sigurna kako misli da razmišljam o traumi koja nas je natjerala da dođemo u New York. Djelomično je u pravu. Mnogi događaji, otkrića i vizije preplavili su moj um otkako smo stigli ovamo, pa sam nezadovoljna Što ne mogu samo uživati u Milleru i njegovoj namjeri da me obožava.

„Dođi ovamo”, prošapće on. Leži mirno, bez pokreta i ohrabrenja. Samo mi tiho naređuje.

„Htjela sam pripremiti kavu.” Glupa sam ako mislim da ću moći dugo izbjegavati njegova pitanja. „Zamolit ću samo jednom.” Uspravi se na lakat i nakrivi glavu. Stisnuo je usne, a one kristalnoplave oči netremice me promatraju. „Nemoj da ponavljam.”

Uzdahnem, blago odmahnem glavom i kliznem pod plahte. Stisnem se uz njegova prsa dok on ostaje miran, puštajući me da se smjestim. Kad se namjestim, zagrli me i zavuče nos u moju kosu. „Bolje?”

Kimnem mu u prsa i zagledam se u njegove mišiće. On me grli duboko dišući. Znam da me očajnički želi utješiti i umiriti. Ali ne uspijeva. Dao mi je vremena da šutim i znam da mu je to teško palo. Previše razmišljam. Znam to i Miller to zna. Odmiče se od topline moje kose i nekoliko je trenutaka namješta. A onda svoje plave oči fokusira na mene. „Nikad me nemoj prestati voljeti, Olivia Taylor.”

„Nikad”, potvrdim i osjetim dubok ubod krivnje. Želim ga uvjeriti kako zaista ne treba brinuti o mojoj ljubavi prema njemu - ne treba ni najmanje brinuti.

„Nemoj previše razmišljati.” Podignem ruku i palcem prođem po njegovoj punoj donjoj usni. Promatram kako lijeno

trepće i hvata moje prste na svojim usnama. Izravna mi ruku i poljubi središte dlana. „Ovo je dvosmjerna ulica, ljepotice. Ne mogu te gledati tužnu.”

„Imam tebe. Kako bih mogla biti tužna?” On se blago nasmiješi pa nagne naprijed i nježno mi poljubi vrh nosa. „Ne bih se složio.” „Možeš misliti što god ti drago, Milleru Hart.” On me hitro uhvati i privije na prsa. Raširi bedra kako bih se zavukla među njih.

Dlanovima mi obuhvati obraze i spusti usne tek nekoliko milimetara dalje od mojih. Osjećam na koži njegov vreli dah. Ne mogu spriječiti reakciju svojeg tijela. Niti želim.

„Daj da te osjetim”, Miller promrmlja i uhvati moj pogled. Odmaknem se i sudarim s njegovim usnama pa se popnem na njega tako da mu sada sjedim na bokovima. Pod stražnjicom osjećam njegovu čvrstu i vrelu erekciju. Mrmljam mu u usne, zahvalna na

7

Anna

Daša

taktici skretanja pozornosti. „Mislim da sam ovisna o tebi.” Uhvatim mu dlanovima zatiljak i nestrpljivo ga povlačim da sjedne. Noge su mi oko njegova struka. On steže dlanove ispod moje stražnjice i privlači me sebi dok nastavljamo taj seksi sentiš jezicima.

„Dobro je.” Miller prekine poljubac i lagano me nagne kako bi se okrenuo prema ormariću i dohvatio kondom. „Uskoro bi trebala dobiti menstruaciju”, dobaci, a ja kimnem i ispružim ruku kako bih mu pomogla. Uzmem kondom iz njegove ruke i otvorim paketić. Željna sam početi s obožavanjem, baš kao i on. „Dobro. Onda ćemo se moći riješiti ovoga”, kaže misleći na kondom. Navuče ga, podigne me i zatvorenih očiju namjesti svoju muškost na samo srediste mojeg užitka. Lagano se spustim na njega, uzimajući ga cijelog. Promuklo i duboko zastenjem od užitka. Kad se ovako stopim s njim, čini mi se da sve nevolje odjednom nestanu. Ostaju samo posvemašnje zadovoljstvo i vječna ljubav. Duboko je u meni i miran je. Spustim glavu pa noktima uhvatim njegova čvrsta ramena kako bih se zadržala.

„Daj, počni”, preklinjem ga spuštajući mu se na krilo. Dah mi je isprekidan od žudnje, a on samo meko spusti usne na moje rame. Nježno me gricne i polako pomakne u svom krilu. „Dobro?”

„Bolje od ičeg.” „Slažem se.” A onda mu bokovi polete i počne me nabijati na sebe, cijedeći zadovoljstvo

iz naših spojenih tijela. „Olivia Taylor, jebeno me fasciniraš.” Njegov odmjereni ritam više je od savršenstva. Polako nas i lijeno uzbuđuje, a svaka

rotacija dovodi me bliže eksploziji. Svojim slabinama trlja mi vršak klitorisa, a nakon svakog pokreta ja stenjem i cvilim dok mi on gura tijelo unazad. Nakratko uživam u ovom božanstvenom dodiru, a onda me Miller vrati na onu predivnu ljuljačku zadovoljstva. Iz pogleda mu čitam da sve to radi smišljeno, a njegovo neprekidno sporo treptanje i poluotvorene meke usne samo pojačaju moj očaj.

„Milleru”, uzdahnem i priljubim lice uz njegov vrat. Ne mogu više uspravno sjediti na njegovu krilu.

„Pokaži mi to lice, Olivia”, zareži on. „Pokaži mi ga.” Stenjem, ližući i grickajući Millerov vrat, a njegova brada grebe mi znojno lice. „Ne

mogu.” Njegovo vješto obožavanje uvijek mi oduzme dah. „Za mene možeš. Pokaži mi lice.” Njegova je naredba stroga, a prati je silovito nabijanje bokova. Vrisnem zbog iznenadne

penetracije i ponovo poletim u zrak. „Kako?” viknem, istovremeno frustrirana i oduševljena. A on me drži na tom mjestu, na pola puta između mučenja i zadovoljstva koje kao da ne potječe s ovog svijeta.

„Onda ću ja.” Okrene me na leđa i ponovo uđe u mene uz vrisak zadovoljstva. Ubrzava pokrete i ulazi sve silovitije. Naše je vođenje ljubavi posljednjih tjedana postalo grublje. Kao da je netko upalio svjetlo i kao da je Miller shvatio kako naša intimnost neće izgubiti na ljepoti ako me uzme s malo više grubosti i snage. I dalje vodi ljubav sa mnom. I dalje ga mogu dotaknuti i poljubiti, a on uzvraća i reagira, stalno ponavljajući nježne riječi, kao da nas oboje uvjerava da i dalje ima potpunu kontrolu. Ali to nije potrebno. Vjerujem mu da će znati s mojim tijelom, baš kao što mu vjerujem i u ljubavi.

8

Anna

Daša

Uhvati me za zglobove i čvrsto ih stegne iznad moje glave, pa se osloni na čvrste podlaktice. Zaslijepi me ljepota isklesanih mišića njegova torza. Steže zube, ali ja i dalje vidim taj blagi pobjednički sjaj. Sretan je. Oduševljen je što sam očito luda za njim. A i on je jednako lud za mnom. Podignem bokove i prepustim se njegovom silovitom zabijanju. Tijela nam se sudaraju; Miller se ne prestaje povlačiti i silovito vraćati nazad.

„Stežeš se oko mene, slatkice”, prodahće on, a onaj odbjegli pramen kose zapleše mu na čelu sa svakim novim sudarom naših tijela. Svaki živčani završetak u mom tijelu počinje se trzati kad osjetim pritisak u samom središtu svoje požude. Očajnički se trudim izboriti i učiniti sve kako bih zadržala pogled na njegovo mokro tijelo iznad mene, i na njegovo lice, bolno iskrivljeno od intenzivnog užitka.

„Milleru!” vrisnem kao u groznici. Počnem odmahivati glavom, ali ne skidam pogled s njega. „Molim te!”

„Što me moliš? Želiš svršiti?” „Da!” vrisnem pa oštro udahnem dok se on zabija u mene i steže mi ruke. „Ne!” Ne znam što želim. Trebam otpuštanje, ali želim i ostati na ovom mjestu sirove strasti.

Miller stenje i spušta bradu na prsa, a njegov siloviti stisak na mojim zglobovima popusti i ruke mi polete na njegova ramena. Zarijem prste u njegovo meso. Žestoko.

„Jebote!” zareži on i još više ubrza. Nikad me nije uzimao ovako grubo, ali u svojem luđačkom zadovoljstvu zaista ne marim za to. Ne nanosi mi bol, prije ja njemu nanosim bol. Bole me prsti. S usana mi slijeće rafal psovki dok hvatam svaki njegov udarac, sve dok se konačno ne umiri. Osjećam kako se trza u meni, a onda se polako izvuče i stenjući još jednom, ponovo zabije u mene. Oboje padnemo u bezdan neopisivih, predivnih osjećaja. Preplavljena sam silovitim, nevjerojatnim orgazmom, a činjenica da se Miller srušio na moja prsa, ne mareći za svoju težinu, govori mi da i on osjeća isto. Oboje dahćemo, oboje i dalje pulsiramo i oboje smo posve iscrpljeni. Ovo je bilo silovito, grozničavo vođenje ljubavi koje se, čini mi se, preobrazilo u brutalnu jebačinu, a kad osjetim ruke koje me miluju i usne koje mi dodiruju obraze i traže moje usne, znam da je i on to shvatio.

„Reci mi da te nisam povrijedio.” Nekoliko mi trenutaka nježno ljubi usne. Polako ih uzima, oprezno gricka pa se odmiče. Ruke su mu posvuda, miluju me, diraju, prate. Zadovoljno uzdahnem i zatvorim oči, upijajući njegovu nježnu pažnju. Nasmiješim se i skupim snagu koja mi treba da bih ga milovala i zagrljajem mu vratila sigurnost. „Nisi me povrijedio.” Težak je, onako ispružen na meni, ali nemam želje pomaknuti ga. Povezani smo... potpuno. Duboko udahnem. „Volim te, Hart.”

On se polako uspravi i pogleda me. Oči mu sjaje, a one mi se lijepe usne osmjehnu. „Prihvaćam tvoju ljubav.”

Uzalud ga pokušavam prostrijeliti pogledom, ali samo pokazujem isto veselje kao i on. Nemoguće je suzdržati se kad mi on tako dragovoljno dobacuje one svoje rijetke osmijehe. „Baš si pametnjaković.”

„A ti si, Olivia Taylor, nebeski blagoslov.” „Ili demonska opsjednutost.”

9

Anna

Daša

„Ista stvar”, šapne on. „Barem je tako u mojem svijetu.” Nježno mi ljubi svaku vjeđu pa se podigne i izvuče iz mene te sjedne na pete. Zadovoljstvo mi grije vene, a mir preplavljuje moj um dok me on privlači u krilo i namješta mi noge oko svojih leda. Plahte su postale samo neuredna gomila fine tkanine, no njega to nimalo ne smeta. „Krevet je u užasnom neredu”, kažem i osmjehnem mu se. On mi popravi kosu i miluje ruke, sve do dlanova. „Moja potreba da te imam u krevetu nadmašuje potrebu za urednim plahtama.”

Moj lagani osmijeh rastegne se u golemi cerek. „Ma dajte, gospodine Hart, zar ste vi to priznali svoju potrebu?”

Miller nakrivi glavu, a ja raširim dlan. On mi pusti ruku i ja polako namjestim onaj odbjegli uvojak. „Možda imaš pravo”, odgovara mi posve sabrano i bez veselja u glasu. Ruka mi zastane dok ga netremice promatram tražeći onu slatku jamicu. Nema je nigdje na vidiku. Upitno ga pogledam, pokušavajući shvatiti da li on to upravo priznaje kako pati od užasnog opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

„Možda”, ponavlja on, i dalje pokeraški mirnog lica. Uzdahnem i lupnem ga po ramenu, a s njegovih usana pobjegne onaj najslađi cerek.

Miller koji otvoreno izražava veselje, prizor je koji me nikad neće prestati očaravati. To je, bez svake sumnje, najljepša stvar na svijetu - ne samo u mojem svijetu, nego u svijetu općenito.

„Sklona sam reći da sam svakako u pravu”, prekinem njegov smijeh. On začuđeno odmahne glavom. „Znaš li koliko mi je teško prihvatiti da si tu?” Osmijeh mi nestane. „U New Yorku?” Otišla bih u Mongoliju da je to tražio. Otišla bih

bilo kamo. On se tiho nasmije i skrene pogled, a ja mu dohvatim čeljust i natjeram to savršeno lice da me pogleda. „Objasni”, odlučno podignem obrve i čvrsto stisnem usne, iako se zapravo silno želim pridružiti njegovu veselju.

„Jednostavno ovdje”, kaže on i blago slegne čvrstim ramenima. „Mislim, sa mnom.” „U krevetu?” ,,U životu, Olivia. Preobrazila si moju tamu u predivnu svjetlost.” On približi lice,

usnama gotovo dotičući moje. „A moje noćne more zamijenila si predivnim snovima.” Ne skida pogled s mojeg pa utihne i sačeka da upijem njegove nježne riječi. Kao i mnogo toga što govori, i ovo sada u potpunosti shvaćam i razumijem.

„Mogao bi jednostavno reći koliko me voliš. To bi upalilo.” Napućim usne, očajnički želeći ostati ozbiljna, ali to je teško jer ga samo želim odgurnuti i iskazati mu sve svoje osjećaje jednim jedinim strastvenim poljupcem. Ali dio mene volio bi da Miller shvati moj nimalo suptilan mig. Nikad nije rekao ni riječ o ljubavi. On bira izraz fasciniran i znam što time misli. Ali ne mogu zanijekati želju da čujem te dvije jednostavne riječi. Sad me gurne na leđa i protrlja bradom, ljubeći svaki centimetar mog lica. „Silno me fasciniraš, Olivia Taylor.” Dlanovima mi obuhvati obraze. „Nikad nećeš saznati koliko točno.” Prepuštam se Millerovu načinu i puštam da me čitavu preplavi. „Volio bih se cijeli dan valjati s tobom među ovim plahtama, ali imamo dogovor.” Gricne mi nos i povuče me iz kreveta, podigne na noge i popravi mi kosu. „Istuširaj se.”

„Na zapovijed!” salutiram, ignorirajući njegovo kolutanje očima.

10

Anna

Daša

Drugo poglavlje

Stojim na pločniku ispred našeg hotela i gledam u nebo. To je dio moje svakodnevne

rutine. Svakog jutra silazim i ostavljam Millera gore da rješava stvari. Odaberem si neku poziciju pored ceste, zabacim glavu i zagledam se u nebo. Ljudi me obilaze, pored mene jure taksiji i sjajni, crni terenci, a kaos New Yorka preplavljuje mi uši. Očarana sam tim tornjevima od stakla i metala. Jednostavno su... nevjerojatni. Malo me toga može trgnuti iz tog opijenog stanja, ali Millerov dodir može. Baš kao i njegov dah na mom uhu.

,,Bu”, vikne on i okrene me prema sebi. „Znaš, nisu narasli preko noći.” Ponovo podignem pogled. „Jednostavno ne shvaćam kako mogu stajati tako uspravno.” On mi uhvati lice dlanovima i svrati moj pogled na sebe. Oči su mu blage i vesele.

„Možda bi trebala zadovoljiti tu fascinaciju.” Povučem glavu iz njegova stiska. „Kako to misliš?” On dlanom klizne na moj zatiljak i povede me prema Šestoj aveniji. „Možda bi trebala

studirati arhitekturu.” Izvučem se iz njegova zagrljaja i uhvatim ga za ruku. On me pušta i, kao uvijek, samo

prstima stegne moj dlan. „Više me zanima povijest zgrade nego način gradnje.” Pogledam ga i pustim da mi

pogled klizne niz njegovo tijelo. Nasmiješim se. Na sebi ima traperice. Divne, udobne traperice i običnu, bijelu majicu. Bilo bi posve neprikladno da i ovdje nosi odijela, što sam mu odlučno dala do znanja. Nije se protivio i dopustio mi je da ga čitavog prvog dana u New Yorku navlačim po Saksu. Nema potrebe za odijelom u ovom gradu jer nikoga ne mora zavaravati vanjštinom uglađenog džentlmena. Ali usprkos tome, Milleru Hartu baš i ne ide besciljno lutanje ulicama. Ili upoznavanje s ljudima.

„Onda, sjećaš li se današnjeg izazova?” upita me kad zastanemo na semaforu. Podigao je obrve i ja mu se nasmiješim.

„Da, i spremna sam.” Jučer sam potrošila sate i sate u njujorškoj javnoj knjižnici dok je Miller rješavao neke poslovne pozive. Nisam željela otići. Mučila sam se guglajući „Gracie Taylor”. Ali čini se da ona ne postoji. Pokušala sam nekoliko puta, ali nisam pronašla ništa. Izgubila sam se u desecima knjiga, pa i onima koje nisu bile o povijesti arhitekture. Kratko sam zavirila i u jednu o opsesivno-kompulzivnom poremećaju i saznala neke nove pojedinosti, primjerice, o povezanosti s ljutnjom. A Miller stvarno jest temperamentan.

,,I, koju si zgradu odabrala?” „Brill Building.” On se namršti. „Brill Building?” „Da.” „Ne Empire State ili Rockefeller?” Nasmiješim se. „Svi znaju povijest tih zgrada.” Doduše, mislila sam i da je svima poznata

povijest većine građevina u Londonu, ali sam se prevarila. Miller nije znao ništa o Café

11

Anna

Daša

Royalu, a kamoli njegovu povijest. Možda sam previše zaronila u čari Londona. Iako znam sve, nisam sigurna čini li me to tužnom, opsesivnom ili samo prokleto dobrim vodičem.

„Znaju li?” Njegova me sumnja oduševljava. „Brill Building je manje poznata zgrada, ali čula sam

za nju i mislim da će ti se svidjeti ono što sam saznala.” Na semaforu se upali zeleno i mi krenemo. „Ima jako zanimljivu glazbenu prošlost.” „Stvarno?” „Aha.” Pogledam ga, a on se nježno nasmiješi. Možda ga je moje besmisleno poznavanje

povijesti arhitekture isprva uznemiravalo, ali sad uživa u mojem entuzijazmu. „Sjećaš li se svojeg izazova?” Uspijem ga zaustaviti prije nego prijeđemo još jednu ulicu.

Moj lijepi, opsesivni muškarac napući usne i zagleda se u mene. A ja se nacerim. Sjeća se. „Ima neke veze s fast foodom.” „S hot dogovima?” „Tako je”, potvrdi on pomalo nelagodno. „Želiš da pojedem hot dog?” „Želim”, potvrdim, a u sebi se valjam od smijeha. Svakog smo dana boravka u New

Yorku jedno drugome postavljali izazove koje trebamo ispuniti. Millerovi izazovi za mene bili su donekle zanimljivi: od pripreme predavanja o lokalnoj zgradi, do kupanja da ga ne dotaknem, iako on dotiče mene. To je stvarno bilo mučenje i nisam ga uspjela ispuniti. Moji izazovi za njega bili su pomalo djetinjasti, ali savršeno prikladni. Na primjer, sjedenje na travi Central Parka, posjet restoranu u kojem neće namještati čašu u savršen položaj, a sad mora pojesti hot dog. Svi su moji izazovi bili jako jednostavni... navodno. S nekima se borio, a neke nije uspio provesti - kao ono sa čašom. Rezultat? Olivia osam, Miller sedam.

„Kako želiš”, otpuhne on i pokuša me povući preko ceste, ali ja se ukopam čekajući da me ponovo pogleda. On me netremice promatra, a mozak mu očito radi sto na sat. „Natjerat ćeš me da pojedem hot dog s jednog od onih užasnih uličnih štandova?”

Kimnem, dobro znajući da je ugledao jedan takav štand na metar-dva od nas. „Evo jednoga.”

„Kako zgodno”, promrmlja on i nevoljko me povuče prema štandu. „Molim dva hot doga”, kažem prodavaču dok se Miller u nelagodi vrpolji kraj mene. „Svakako, dušo. Luk? Kečap? Senf?” Miller zakorači prema meni. „Ništa...” „Sve!” prekinem ga i odgurnem ustranu, ignorirajući njegovo nezadovoljno uzdisanje,

„Puno svega.” Prodavač se nasmije i napuni pecivo, a onda krene trpati luk, kečap i senf. „Kako dama

želi”, kaže i pruži mi gotov proizvod. S osmijehom ga proslijedim Milleru. „Uživaj.” „Sumnjam”, promrmlja on, sumnjičavo promatrajući svoj doručak. Nasmiješim se

prodavaču, uzmem svoj hot dog i pružim mu novčanicu od deset dolara. „Zadržite ostatak”, kažem pa brzo uhvatim Millera pod ruku i odvučem ga dalje.

„Ovo je bilo grubo.”

12

Anna

Daša

„Što to?” On me pogleda iskreno iznenađen, a ja zakolutam očima. Zagrizem u pecivo i pokažem mu da učini isto. Ali on samo promatra hot dog kao da je to najčudnija stvar koju je ikad vidio. Čak ga je nekoliko puta okrenuo u rukama, kao da će mu ukusnije izgledati ako ga pogleda iz drugog kuta. Ja šutim i uživam u svojoj hrani. Već sam pojela skoro polovicu kad se on odvažio na mali griz. A onda s užasom, gotovo jednakim Millerovu, pogledom pratim kako velika smjesa luka, kečapa i senfa ispada iz peciva i pada na njegovu sjajnu bijelu majicu.

,,Oh...” napućim usne i progutam knedlu, spremna na njegov ispad. On pilji u svoja prsa, stegne čeljust i brzo baci hot dog u smeće. Ukočim se, grizući donju

usnu kako ne bih ništa rekla. Ljutnja iz njega izbija u valovima. Istrgne mi salvetu iz ruke i počne bijesno čistiti mrlju, no samo je dodatno razmaže pa izgleda još gore. Zadrhtim. Miller duboko udahne kako bi se smirio, a onda zatvori oči i polako ih otvori pa me pogleda. „Jednostavno... jebeno... savršeno.”

Ispustim zrak i usna mi bolno klizne iz zagriza. Silno se trudim suspregnuti smijeh, ali uzalud. Bacim hot dog u najbliži koš za smeće, gubeći kontrolu. „Oprosti!” kažem. „Samo... izgledaš kao da dolazi smak svijeta.”

Pogled mu plamti. Uhvati me za vrat i povede niz ulicu, a ja se silno trudim kontrolirati. Moj mu ispad nije drag, bez obzira na to jesmo li u Londonu, New Yorku ili Timbuktuu.

„Ovo će poslužiti”, objavi. Podignem pogled i s druge strane ceste vidim Dieselovu trgovinu. Brzo me vodi preko ulice, jer pješački semafor pokazuje još tri sekunde do crvenog. On bi, bez svake sumnje, pristao i da ga nešto pregazi, samo da bi se što prije riješio užasne mrlje na majici. S apsolutnom sigurnošću znam da Miller sâm nikad ne bi odabrao ovu trgovinu, ali aktualno stanje natjeralo ga je da potraži sportskiju.

Već s ulaza nas napadne glasna glazba prepuna basova. Miller skida umrljanu majicu i svima u prostoriji pokazuje prostranstva isklesanog torza. Izdefinirani mišići uzdižu se ispod remena traperica, sve do ludo napetih trbušnih mišića... i prsa. Ne znam hoću li vrisnuti od zadovoljstva ili zaurlati na njega što se pokazuje u javnosti. Prema nama juri stampedo prodavačica.

„Mogu li vam pomoći?” Pobijedila je sitna Azijatkinja koja se samodopadno smiješi kolegicama, a onda počne sliniti po Milleru. Na njegovo lice klizne ona Millerova maska - što me oduševi. „Majicu, molim vas. Bilo kakvu.” Ravnodušno mahne rukom po trgovini.

„Naravno!” Ona nestane, usput grabeći raznu odjeću. Preko ramena nam dovikne da je pratimo, pa to i učinimo, nakon što mi Miller stavi dlan na zatiljak. Hodamo do stražnjeg dijela trgovine, slijedeći prodavačicu koja nosi u rukama pregršt odjeće.

„Sve ću staviti u kabinu, a vi me zovite ako vam zatreba pomoć.” Ja se nasmijem. Miller i Gđica Koketa znatiželjno me pogledaju. „Sigurna sam da tvoji

bicepsi traže pomoć”, šapnem mu pa ispružim ruku i dlanom prođem po njegovu bedru. On podigne obrve. „Ili možda tvoje slabine.”

„Ovo je drsko”, kaže on i jednostavno okrene gola prsa prodavačici, kopajući po odjeći koju mu je donijela. „Ovo će biti dobro.” Izvuče iz hrpe lijepu plavo-bijelu košulju na kockice, podignutih rukava i s džepovima na prsima. Nemarno otkine etikete, navuče je i krene prema izlazu. Gđica Koketa i ja ostanemo gledati za njim razrogačenih očiju, slijedeći ga na

13

Anna

Daša

putu do blagajne. On s treskom spusti etikete i novčanicu od stotinu dolara pa izađe i počne zakopčavati gumbe. Gđica Koketa stoji kraj mene, posve zbunjena, ali i dalje očarana.

„Ovaj, hvala”, nasmiješim se i krenem za svojim ukočenim, nepristojnim, povremenim džentlmenom. „Ovo je bilo jako ružno!” viknem kad ga nađem vani kako zakopčava posljednji gumb.

„Pa, samo sam kupio košulju.” Ruke mu padnu niz tijelo. Očito ga je moj prijekor pogodio. Brine me što je tako nesvjestan svojeg neobičnog ponašanja.

„Stvar je u načinu na koji si je kupio”, objasnim mu, zabacivši glavu kao da tražim pomoć s nebesa.

„Rekao sam prodavačici što želim, ona je to pronašla, a ja sam isprobao i platio. Što ne valja?”

Spustim glavu i osjetim onaj poznati umor. „Pametnjaković.” „Jednostavno navodim činjenice.” Čak kad bih imala snage svađati se s njim, a nemam, ne bih mogla pobijediti. Stare

navike teško umiru. „Osjećaš li se bolje?” upitam. „Može poslužiti.” On popravi košulju na kockice i povuče rubove. „Da, poslužit će.”

Uzdahnem. „Kamo dalje?” Njegov dlan pronađe svoje omiljeno mjesto na mome vratu i okrene me jednim blagim

pokretom ruke. „Brilliant Building. Vrijeme je za tvoj izazov.” „Zgrada se zove Brill Building”, nasmijem se. „Zapravo, moramo ovamo”, brzo kažem i

Miller popusti stisak, a ja ga uhvatim za ruku. „Znaš li da su mnogi glazbenici u Brill Buildingu napisali brojne hitove? Neke od najpoznatijih u američkoj povijesti.”

„Fascinantno”, zamišljeno će Miller, s ljubavlju me gledajući. Nasmiješim se i rukom dotaknem njegovu neobrijanu bradu.

„Ti si fascinantniji.”

* * *

Nakon nekoliko sati lutanja Manhattanom i upoznavanja Millera s poviješću Brill Buildinga i crkve svetog Thomasa, krenemo prema Central Parku. Ne žurimo: oboje šutimo dok opušteno hodamo po sredini drvećem okružene šetnice. S obje strane nalaze se klupe. Svuda oko nas je mir - betonski kaos ostavili smo iza sebe. Kad prijeđemo cestu koja presijeca park napola, izbjegnemo sve trkače i golemim betonskim stubama spustimo se do fontane, on mi rukama obujmi struk i podigne me na rub golemog vodoskoka. „Evo”, kaže i popravi mi suknju. „Daj mi ruku.”

Učinim što mi je rekao. Nasmiješim se njegovoj formalnosti i pustim da me vodi oko fontane. Miller je i dalje na tlu. Podigao je ruku kako bi me mogao držati dok hodam visoko iznad njega. Koračam sitnim koracima i vidim kako slobodnu ruku gura u džep hlača.

„Koliko ćemo ostati ovdje?” tiho upitam i pogledam gore. Bojim se da ne padnem, ali ne želim da Miller vidi moje zabrinuto lice.

14

Anna

Daša

„Nisam siguran, Olivia.” „Nedostaje mi Baka.” „Znam.” On mi stegne dlan u pokušaju da me umiri. Neće uspjeti. Znam da je William

preuzeo odgovornost i da je, dok mene nema, prati gdje god treba. Ali, brine me to što i dalje ne znam što je ispričao Baki o prošlosti moje majke, a i mojoj. Podignem pogled i vidim djevojčicu koja skakuće prema meni po rubu fontane. Održava ravnotežu puno bolje od mene. Nema dovoljno mjesta za obje pa kliznem s fontane, no uzdahnem kad me on zgrabi i okrene, puštajući djevojčicu da prođe, a onda me opet vrati na rub. Držim dlanove na njegovim ramenima dok mi on nekoliko trenutaka popravlja suknju. „Savršeno”, promumlja ispod glasa, uhvati me za ruku i opet povede. „Vjeruješ li mi, Olivia?”

Njegovo me pitanje iznenadi, ne zato što sumnjam u svoj odgovor, nego zato što mi ga nije postavio otkako smo stigli. Nije spominjao ono što smo ostavili za sobom u Londonu, a i meni je to odgovaralo. Nemoralni gadovi, osoba koja me slijedi, Cassie koja luđački napada Millera, Sophijina upozorenja, lanci, seks za novac... Zapravo sam iznenađena kako sam brzo sve to potisnula duboko u sebe i uronila u kaos New Yorka - kaos koji me na neki način smiruje, pogotovo u odnosu na misli koje me muče. Znam da Millera pomalo zbunjuje činjenica što ga ne pritišćem pitanjima, no postoji nešto što ne mogu tako lako odbaciti. Nešto što ne mogu reći ni Milleru ni samoj sebi. Samo moram biti sigurna da je Baka zbrinuta. Osjećam da je stigao trenutak u kojem Miller očito više neće samo tako prihvaćati moju šutnju.

„Da”, odlučno ga uvjerim, ali on me ne gleda i ne reagira na moj odgovor. Fokusirano gleda ispred sebe i pažljivo me drži za ruku dok ja pratim zavoj fontane.

„Vjerujem da ćeš svoje probleme podijeliti sa mnom”, kaže pa zastane i okrene me prema sebi. Uhvati me za obje ruke i pogleda. Stisnem usne. Sad ga još vise volim jer me tako dobro poznaje, iako to vjerojatno znači da mu više ništa noću moći sakriti. A mrzim i činjenicu što se očito osjeća krivim jer me uvukao u svoj svijet.

„Pričaj mi, Olivia.” Glas mu je blag, kao da me hrabri. Očajan je. Spustim pogled i vidim kako mu se stopala približavaju.

„Ma, glupa sam”, kažem i blago odmahnem glavom. „Mislim da su mi šok i adrenalin pomutili mozak.”

On me uhvati za struk i posjedne na rub fontane. Potom se spusti na koljena i dlanovima mi primi obraze. „Pričaj mi”, šapne. Njegova potreba da me utješi, ispuni me hrabrošću da ispljunem sve što me mori otkako smo stigli ovamo.

„Na Heathrowu... vidjela sam nešto, ali nisam sigurna... Znam da je to glupo i nemoguće i posve apsurdno i da sam krivo vidjela, ali bila sam pod stresom i umorna i emotivna.” Udahnem ignorirajući njegov razrogačeni pogled. „Nisam je mogla vidjeti, znam. Mislim, ona je mrtva već...”

„Olivia!” Miller prekine moj verbalni proljev. Plave su mu oči raširene, a lijepo lice posve uznemireno. „O Čemu, zaboga, govoriš?”

„O mojoj majci”, ispalim. „Mislim da sam je vidjela.” „Misliš, njezin duh?”

15

Anna

Daša

Nisam sigurna vjerujem li u duhove. Zapravo, sad možda i vjerujem. Nemam pravog odgovora pa samo slegnem ramenima.

„Na Heathrowu?” upita on. Kimnem. „Dok si bila iscrpljena i emotivna? I dok te otimala bivša muška prostitutka s užasnom

naravi?” Prostrijelim ga pogledom. „Shvaćam”, promrmlja Miller. Pogledava ustranu pa se opet zagleda ravno u mene.

„Zato si tako tiha i zatvorena?” Tek sada shvaćam kako suludo sve to zvuči. „Znam da zvuči glupo.”

„Nije glupo”, tiho se usprotivi. „Žalosna si.” Namrštim se, ali on nastavi prije nego uspijem dovesti u pitanje njegov zaključak.

„Olivia, oboje smo prošli puno toga. I tvoja i moja prošlost proteklih su tjedana bile jako prisutne. Razumljivo je da se osjećaš izgubljeno i zbunjeno.” Pruži ruku i spusti usne na moje. „Molim te, povjeri mi se. Nemoj dopustiti da te brige opterećuju kad ti ih ja mogu olakšati.” Odmakne se, prođe palcem po mojim obrazima i rastopi me iskrenim pogledom onih čudesnih očiju. ,,Ne mogu te gledati ružnu.”

Iznenada se osjetim stvarno glupo. Nemam što reći pa ga samo zagrlim i privučem k sebi. U pravu je. Nikakvo čudo da sam, nakon svega što smo proživjeti, zbunjena. „Ne znam što bih bez tebe.”

On prihvati moj čvrsti zagrljaj i udahne mi kosu. Osjećam kako je pronašao onaj uvojak i sad ga vrti prstima. „Da me nema, sad bi bila u Londonu i bezbrižno živjela”, tiho reče.

Njegova me ozbiljna izjava natjera da se brzo odmaknem. Ne sviđaju mi se njegove riječi i ne sviđa mi se njegov ton. „Živjela bih ispraznim životom”, usprotivim se. „Obećaj da me nikad nećeš napustiti.”

„Obećavam”, kaže on bez sekunde oklijevanja, a ipak ne zvuči dovoljno uvjerljivo. Doduše, nisam sigurna što bi mogao reći da bi mi zvučalo uvjerljivo. To je pomalo nalik na njegovo neprihvaćanje moje ljubavi. Taj strah još nije posve nestao i uopće mi se ne sviđa. I ja živim u strahu od njegova odlaska, čak ako i ne želi otići.

„Želim ugovor”, ispalim. „Nešto pravno, što će mi jamčiti da me nikad nećeš ostaviti.” Odmah shvatim svoju glupost i zastenjem. Najradije bih si opalila šamar nasred Central Parka.

„Ovo je zazvučalo krivo.” „Nadam se!” nakašlje se on i od šoka gotovo padne na dupe. Možda nisam mislila onako

kako je zvučalo, ali njegovo mi je gađenje gore od šamara. Nisam ni trenutka razmišljala o braku ili bilo kakvoj obvezi. Previše sranja stoji na putu našoj budućnosti i sreći. Ali sad stvarno razmišljam o tome. Njegova očita nelagoda zbog same ideje jasno me tjera na to. Želim se jednog dana udati. Želim imati djecu, psa, udoban obiteljski dom. Želim da djeca stvaraju nered, a u ovom trenutku znam da sve to želim s Millerom.

A tad mi se stvarnost stušti na glavu. Njemu je brak očito nezamisliv. On mrzi nered pa ne bih mogla imati svoj kaotični dom. A djeca? Pa, neću ga ni pitati, a mislim da i ne trebam jer se i dalje sjećam fotografije onog izgubljenog, musavog dječaka.

16

Anna

Daša

„Moramo ići”, kažem i ustanem prije negoli opet izvalim neku glupost. „Umorna sam.” „Složio bih se.” Olakšanje se u valovima slijeva s njega, ali to nimalo ne pomaže mojem

očaju. Ili nadama za budućnost... kad se konačno budemo mogli usredotočiti na kraj iz bajke.

17

Anna

Daša

Treće poglavlje

Otkako smo napustili Central Park, sve je među nama nekako čudno i napeto. Kad smo

se vratili u apartman, Miller me ostavio da se sama zabavljam i odlučio nestati u uredskom prostoru koji vodi na balkon. Morao je riješiti poslove. Nije neobično za njega da nestane na sat vremena kako bi obavio telefonske razgovore, ali sad ga nema već puna četiri sata. Bez ijedne riječi, pojave ili naznake da je živ.

Ja sam na balkonu, sunce mi grije lice i ležim na ležaljci. U mislima potičem Millera da izađe iz radne sobe. Otkako smo stigli u New York nismo proveli ovoliko vremena bez fizičkog kontakta i žudim za njegovim dodirom. Kad smo se vratili iz šetnje silno sam htjela pobjeći od nelagodne energije, pa sam osjetila određeno olakšanje kad je promrmljao da mora obaviti neki posao. Međutim, sad se osjećam izgubljenije nego ikad. Nazvala sam Baku, i Gregoryja, neobvezno pročavrljala s njima, a onda čitala povijesnu knjigu koju mi je Miller jučer kupio, no ne sjećam se o čemu govori. A sad ležim ovdje - nakon puna četiri sata - vrtim prsten i uzrujavam se zbog razgovora u Central Parku. Uzdahnem, skinem prsten, vratim ga na prst i nekoliko puta okrenem, a onda se sledim kad čujem šuškanje iza vrata njegova ureda. Vidim da se kvaka pomiče pa dohvatim knjigu i gurnem nos u nju, nadajući se da ću djelovati udubljeno. Vrata zaškripe i natjeraju me da dignem pogled sa stranice koju sam nasumce otvorila. Ugledam Millera na pragu kako me promatra. Bos je, otkopčao je gornji gumb hlača i negdje odbacio majicu. Njegovi tamni uvojci su neuredan kaos i on rukom prođe kroz kosu. Čim ga pogledam u oči, znam što je radio. Pogled mu plamti od očaja. Ali tad se pokuša nasmiješiti i ja osjetim milijun uboda krivnje u svom zaljubljenom srcu.

Spustim knjigu na stolić, uspravim se i privučem koljena do brade pa ih obujmim rukama. Napetost se i dalje može rezati, ali njegova blizina polako mi vraća izgubljeni mir. Ispod kože mi tutnji vatromet i probija se do mojih dubina. To je poznati, umirujući osjećaj. On nekoliko trenutaka samo stoji, s rukama u džepovima, naslonjen na dovratak i zamišljen. A tada uzdahne i bez riječi priđe ležaljci pa je opkorači iza mene, gurne me naprijed i sjedne, prebacivši mi ruke preko ramena i privukavši me k sebi. Zatvorim oči i upijam ga cijelog - njegovu kožu, otkucaje njegova srca uz moje tijelo i njegov dah u mojoj kosi. „Ispričavam se”, prošapće on pritišćući usne na moj vrat. „Nisam te htio rastužiti.”

Ruka mi polako počne kružiti njegovim trapericama. ,,U redu je.” „Nije u redu. Kad bih mogao ispuniti jednu želju”, počne on i polako primakne usne

mom uhu, „poželio bih ti biti savršen. Nikome drugom, samo tebi.” Otvorim oči i okrenem se prema njemu. „Onda ti se želja ostvarila.” On se tiho nasmije i približi ruku mom licu. „Ti si najljepša osoba koju je Bog ikad

stvorio. Ovdje.” Pogledom mi putuje po licu. ,,I ovdje.” A onda spusti dlan na moja prsa. Nježno mi poljubi usne pa nos pa obraze i naposljetku čelo. „Imam na stolu nešto za tebe.”

Nagonski se odmaknem, „Što?”

18

Anna

Daša

„Pogledaj.” Potakne me da ustanem, potom se ispruži i rukom pokaže prema uredu. „Hop-hop.”

Pogled mi putuje od vrata do Millera, pa se vrati nazad, a on podigne obrvu i moje oprezne noge polako krenu. Pažljivo hodam preko balkona. Znatiželjna sam i osjećam plave oči kako mi pale leđa. Kad stignem do vrata, pogledam preko ramena. Na njegovom savršenom licu nazire se tračak osmijeha.

„Hajde”, prošapće on, uzme knjigu sa stolića i počne je listati. Čvrsto stisnutih usana prilazim kraljevskom stolu. Sjednem na stolac od zelene kože pa

ispustim dah. Ali srce mi počne tući u prsima kad nasred stola ugledam omotnicu. Savršeno je smještena. Donji je rub u ravnini s rubom stola. Pronađem prsten i počnem ga vrtjeti na prstu. Zabrinuta sam, znatiželjna, oprezna... Ali ono što vidim, gledajući ovu omotnicu, je jedna druga omotnica - ona s Millerova stola u klubu Ice, ona s pismom koje mi je napisao kad me napustio. Nisam sigurna želim li pročitati, ali Miller ga je tu stavio. Miller je napisao ono što se nalazi unutra i zbog te sam dvije činjenice jako nervozna. Podignem omotnicu, otvorim je i primijetim da je rub još vlažan. Izvučem papir i rastvorim ga. A onda duboko udahnem i spremim se na njegove pisane riječi.

Slatka moja djevojko, Nikad neću učiniti ništa drugo, osim obožavati te. Kad god te osjetim ili ti dotaknem dušu,

to će biti zauvijek uklesano u tom tvom predivnom umu - i više od toga. Već sam ti sve to rekao. Ne postoje riječi koje bi opisale ono što osjećam prema tebi. Prekopao sam čitav engleski rječnik u potrazi za njima, ali nema ih. Kad se pokušam izraziti, ništa nije dovoljno dobro. A ipak, znam koliko su duboki osjećaji koje gajiš prema meni. Zbog toga je gotovo nemoguće shvatiti moju stvarnost. Ne moram stajati pred svećenikom u Božjoj kući kako bih potvrdio ono što osjećam prema tebi. Uostalom, kad je Bog stvarao ljubav, nije predvidio nas dvoje. Ne postoji ljubav s kojom se možemo usporediti. Ako želiš, shvati ovo pismo kao moje službeno obećanje da te nikada neću ostaviti, urami ga i objesi iznad kreveta. Ako želiš da izgovorim te riječi, izgovorit ću ih na koljenima za tebe. Ti si moja duša, Olivia Taylor. Ti si moja svjetlost. Ti si moj razlog što dišem. Nikad nemoj sumnjati u to. Budi moja zauvijek, preklinjem te. Jer ja obećavam da ću biti tvoj. Nemoj me nikad prestati voljeti. Zauvijek tvoj, Miller Hart x

Ponovo pročitam, ali ovoga puta niz obraze mi se slijevaju suze. Njegove riječi, tako

elegantno napisane, pogađaju me još jače i, zahvaljujući njima, bolje shvaćam ljubav koju Miller Hart osjeća prema meni. Zato ga čitam i čitam i čitam, i svaki mi se put srce još malo ugrije, a ljubav prema njemu dodatno jača, sve dok ne postanem emocionalni krš koji jeca na tom elegantnom stolu. Lice me pecka i natečeno je od neprekidnih suza. Miller Hart savršeno se izražava. Znam što osjeća prema meni. Ali sad se osjećam smiješno i glupo jer sam posumnjala... jer sam od svega napravila problem, iako sam to činila u sebi. Ali on je primijetio moja unutarnja previranja. I priznao ih je.

„Olivia?”

19

Anna

Daša

Podignem pogled i vidim ga na dovratku kako me zabrinuto promatra. „Rastužio sam te?”

Svaki moj bolni mišić naglo se rastopi i ja, emocionalno posve iscrpljena, utonem u stolac. „Ne... ja... samo sam...” Podignem papir i mahnem njime po zraku dok brišem suze. „Ne mogu...” Sakupim snagu i promrmljam nešto nerazumljivo. „Žao mi je.” Ustanem i prisilim noge da me slušaju. Priđem mu. Blago odmahnem glavom, ljutita na sebe što sam ga natjerala da objašnjava, iako znam što osjeća. Udaljena sam samo nekoliko metara kad on raširi ruke i pozove me u zagrljaj, a ja se bacim na njega. Osjećam da me podiže uvis i gura nos na svoje omiljeno mjesto.

„Ne plači”, umiruje me i pojača stisak. „Molim te, ne plači.” Od navale emocija ne mogu govoriti pa mu uzvraćam zagrljajem, upijajući svaki poznati

djelić njegova tijela. Ostanemo tako spojeni čitavu vječnost. Ja se silno trudim sabrati, a Miller mi strpljivo daje vremena. Naposljetku me ipak pokuša odlijepiti sa sebe i ja mu dopustim. A onda padne na koljena i povuče me za sobom. Dočeka me onaj prelijepi, nježni osmijeh. Odmakne mi kosu s lica te palčevima počne brisati suze koje mi i dalje kapaju iz očiju. Zausti da nešto kaže, ali umjesto toga napući usne i vidim da se u sebi bori s onim što želi reći. Zato prva progovorim. „Nikad nisam sumnjala u tvoju ljubav prema meni, ma kako je odlučio izraziti.”

„Drago mi je.” „Nisam htjela da se osjećaš usrano.” On se jače nasmiješi, a oči mu se zacakle. „Bio sam

zabrinut.” „Zašto?” „Zato...” On spusti pogled i uzdahne. „Svaka žena s mojeg popisa klijentica je udana,

Olivia. Vjenčani prsten i certifikat koji je potpisao Božji čovjek ništa mi ne znače.” Njegovo me priznanje ne iznenađuje. Sjećam se kako je William jasno i glasno rekao da

se Miller Hart bori s osjećajem morala. Seks za novac s udanom ženom vjerojatno mu nikad nije izazivao sram - dok nije upoznao mene. Spustim prste na njegovu tamnu bradu i privučem mu lice. „Volim te”, kažem i on se nasmiješi, ali osmijeh mu je gorko-sladak. Veseo je i tužan. ,,I znam koliko te fasciniram.”

„Nemaš ti pojma koliko.” „Ne bih se složila”, prošapćem i podignem njegovo pismo između nas. On ga pogleda i

među nama zavlada tišina, makar nakratko, a tad mi se lijeno okrene. „Uvijek ću te obožavati.” „Znam.” „Kad god te osjetim ili ti dotaknem dušu, to će biti zauvijek uklesano u tom tvom

predivnom umu.” Nasmiješim se. „Znam i to.” On uzme pismo i odloži ga sa strane, a onda me uhvati za ruke i pogleda u oči, „Činiš

moju stvarnost teško shvatljivom.” Iznenada sam svjesna da naglas izgovara riječi koje je napisao. Uhvatim dah da bih ga zaustavila i rekla mu kako to ne mora činiti, ali on me ušutka vrhom prsta prislonjenim na moje usne. „Ti si moja duša, Olivia Taylor. Ti si moja svjetlost. Ti si moj razlog za disanje. Nikad nemoj sumnjati u to.”

20

Anna

Daša

Miller steže vilicu i, premda je ovo skraćena verzija pisma, njegove naglas izgovorene rečenice još jače me uzdrmaju. „Budi moja zauvijek, preklinjem te.” Zatim gurne ruku u džep i izvuče kutijicu. „Ja obećavam da ću biti tvoj.”

Ne skidam pogled s kutijice, iako silno želim uživati gledajući njega. Previše sam znatiželjna. Kad me uhvatio za ruku i stavio mi kutijicu na dlan, konačno podignem pogled s tajanstvenog predmeta od kože i pogledam Millera. „Za mene?”

On potvrdno kimne i odmakne se. Ja učinim isto. „Što je to?” On se nasmiješi i pokaže onu rijetko viđenu jamicu. „Volim tvoju znatiželju.” „Da otvorim?” Prsti mi polete do usana i počnem grickati vrh palca. Prepuna sam raznih osjećaja,

misli, emocija. „Ja sam vjerojatno jedini muškarac koji može zadovoljiti tu tvoju živu znatiželju.” Tiho

se nasmijem i pogledam kutijicu, a onda i zamišljenog Millera. „Ti budiš moju znatiželju, Milleru, a moj zdrav razum ovisi o tvojoj sposobnosti da je utažiš.” I on jednako veselo pokaže prema kutijici. „Otvori je.” Prsti mi drhte a emocije jure kroz mene dok podižem poklopac. Krajičkom oka

pogledam Millera i vidim da me netremice promatra onim svojim plavim očima. Napet je. Nervozan. Zbog njega se i ja osjećam nervozno. Polako podignem poklopac. I ostanem bez daha. Prsten.

„Dijamanti”, prošapće on. „Tvoj kamen.” Progutam slinu i pogledom odmjerim prsten koji se na sredini podiže u brežuljak s

predivnim ovalnim dijamantom, a sa svake ga strane ukrašavaju kamenčići u obliku suze. Po čitavom su prstenu manji kamenčići koji predivno sjaje. Bijelo je zlato izrezbareno, zbog čega prsten djeluje kao da je isklesan iz dijamanata. Nikad nisam vidjela ništa slično.

„Je li ovo antikvitet?” upitam i jednu ljepotu zamijenim drugom - pogledam Millera. I dalje djeluje nervozno.

„Art nouveau - iz 1898., da budem precizan.” Nasmiješim se i zbunjeno odmahnem glavom. Naravno da će biti precizan. „Ali to je prsten”, naposljetku smognem snage istaknuti ono očito. Nakon današnjeg

dana, Central Parka, napetosti i Millerova pisma, ovaj me prsten dotukao i posve izbacio iz takta. Kutija mi iznenada nestane s dlana. On sjedne, uhvati me za ruke i povuče naprijed i ja na koljenima dopužem do njegovih bedara. Sjednem na pete pa zadržim dah dok čekam njegove riječi. Ni najmanje ne sumnjam da će me pogoditi poput čekića, bas kao što upravo čine njegove kristalnoplave oči. On podigne kutijicu i stavi je između nas. Gotovo me zaslijepi sjaj predivnog komada nakita.

„Ovaj ovdje”, pokaže dijamant na sredini prstena, „predstavlja nas.” Dlanom pokrijem lice. Ne želim da ponovo vidi suze u mojim očima, ali on mi ne

ostavlja vremena za privatnost. Uhvati me za ruke i spusti ih u moje krilo, pa polako zakima svojom lijepom glavom.

21

Anna

Daša

„Ovaj ovdje”, pokaže jedan od brilijanata rezanih u obliku suze, pored središnjeg dijamanta, „sam ja.” A potom mu prst poleti prema istom brilijantu s druge strane. ,,A ovaj ovdje predstavlja tebe.”

„Milleru, ja...” „Pssst.” Položi mi prst na usne pa podigne tamne obrve, nježno me upozoravajući. Kad

je bio siguran da ću mu dopustiti da završi, on se ponovo usmjeri na prsten i jedino mogu čekati da objasni što taj prsten zapravo znači. Njegov kažiprst zastane na dragulju koji predstavlja mene.

„Ovaj dragulj je predivan.” Jagodicom prsta klizi po dijamantu u obliku suze. „Zbog njega ovaj jače sjaji. Nadopunjava ga. Ali ovaj, ovaj koji predstavlja nas”, Miller dotakne glavni dragulj i pogleda moje uplakano lice, „ovaj je najsjajniji, najblještaviji od sviju.” Lijeno trepne, onako kako samo on zna, pa skine antikni prsten s njegova mornarski plavog baršunastog jastučića. U sebi se i dalje pokušavam sabrati. Ovaj savršeno nesavršeni muškarac ljepši je nego što - znam to - može prihvatiti, a znam i to da ga stvarno činim boljim čovjekom, ne zato što ga pokušavam promijeniti, nego zato što želi biti bolji. Bolji za mene. On podigne prsten i prođe prstom po desecima kamenčića koji se spuštaju s nježnog vrha.

,,A svi ovi kamenčići su predivan vatromet koji zajedno stvaramo.” Očekivala sam da će me njegove riječi pogoditi. Nisam očekivala da će me ostaviti bez

teksta. „Savršen je.” Dlanom mu pomilujem grubi obraz i osjetim kako se budi taj vatromet. „Nije”, promrmlja on i makne moj dlan s obraza. Promatram ga kako mi stavlja prsten

na lijevi kažiprst. „Sad je savršen.” Dugo mi ljubi vrh prsta pa protrlja lice o moj dlan. Zatvorio je oči. Ja ne mogu govoriti.

Upravo mi je stavio prsten na ruku. Na lijevu ruku. Ne želim pokvariti savršenstvo ovog trenutka, ali u glavi mi bubnja samo jedno pitanje. „Prosiš me?”

Njegov me osmijeh gotovo natjera da se onesvijestim. Pojavi se ona jamica, a onaj neposlušni pramen padne mu na čelo. Podigne me s koljena i spusti na stražnjicu. Uhvati moje noge i ovije ih oko sebe privlačeći me k sebi. „Ne, Olivia Taylor, ne prosim te. Pitam hoćeš li biti moja, zauvijek.”

Ne mogu suspregnuti emocije koje me razdiru. Njegovo lice, njegova iskrenost... njegova nevjerojatna ljubav prema meni. U još jednom uzaludnom pokušaju da sakrijem suze, naslonim lice na njegova prsa i tiho jecam dok mi on uzdiše u kosu i trlja leđa. Nisam sigurna zašto plačem kad sam toliko sretna.

„To je prsten za vječnost”, kaže on i dlanovima mi obujmi lice, tiho tražeći moj pogled. „Nije važno na kojem ga prstu nosiš. Znam da na tvojem drugom prstenjaku ionako već postoji sjajan prsten. Nikad ne bih pokušao zamijeniti prsten tvoje bake.”

Kroz jecaje se nekako uspijem nasmiješiti. Dobro znam da to nije samo Millerov način da mi stavi prsten na prst. To je njegov način da mi pruži komadić onoga što je shvatio da ću jednom poželjeti.

„Beskrajno te volim, Milleru Hart.”

22

Anna

Daša

,,A ja sam beskrajno fasciniran tobom, Olivia Taylor”, kaže on i spusti usne na moje, dovršivši savršenstvo trenutka predivnim poljupcem punim obožavanja. „Imam molbu”, prošapće mi u usne između nježnih grickanja mojeg jezika.

„Znam. Nikad neću prestati”, potvrdim i dopustim mu da me podigne dok su nam usne spojene, a tijela pripijena.

„Hvala ti.” Miller me podigne uza svoje tijelo, privije na prsa i krene prema vratima koja vode u predsoblje apartmana. Tepih ispred kamina je krem boje, mekan i debeo, i on me vodi prema njemu. Prekida poljubac i spušta me na leđa.

„Čekaj”, nježno naredi pa izađe iz predsoblja i ostavi me prepunu žudnje, s tijelom koje gori. Pogled mi padne na prsten i prisjetim se njegove veličanstvenosti, ali i onoga što znači. Usne mi se iskrive u zadovoljan osmijeh, ali brzo se uspravim kad podignem pogled i ugledam Millera. Gol je. šutke korača prema meni, a pogled mu je prepun obećanja. Obožavat će me, a neki glas u meni govori mi da će ovaj put nadmašiti sva prethodna obožavanja. Vidim žudnju kako sipi iz svake njegove gole pore.

Želi i fizički naglasiti svoje riječi, svoj poklon, svoje obećanje i svoj poljubac. Svaki živac, svaka kap krvi, svaki mišić u meni plamti. Stavlja kondom pokraj mene i pada na koljena, a njegova je muškost već kruta i pulsira mi pred očima.

„Želim da moja navika bude gola”, promrmlja promuklo i duboko, pojačavajući moju želju i potrebu. Nalakti se pored mene, a njegovo vitko tijelo posve je ispruženo kraj mojeg. Koža mi se rastapa kad mi njegov dlan klizne ispod suknje i počne putovati duž mojih bedara. Pokušam umiriti disanje, ali na kraju samo zadržim dah. Njegovi glatki dlanovi bolno polako kruže oko moje mačkice. To je najgore mučenje, a još nije došao do najosjetljivijeg dijela.

„Jesi li spremna da budeš obožavana, Olivia Taylor?” Prst mu blago klizne preko mojih gaćica. Taj me pokret natjera da izvijem leđa i ispustim dah. „Molim te, nemoj”, preklinjem ga i molećivo promatram. „Molim te, nemoj me mučiti.”

„Reci mi da želiš da te obožavam.” Polako mi povuče suknju niz noge, a skupa s njom i gaćice. „Molim te, Milleru.”

„Reci to.” „Obožavaj me”, dahnem i lagano podignem leđa kad on gurne ruku kako bi mi otkopčao

grudnjak. „Kako želiš”, tiho se složi, što je suludo jer sam sigurna da i on to želi. „Podigni se.” Podignem se kako mi je naredio. Tiha sam i poslušna, a on se osloni na koljena i povuče

mi topić preko glave, a onda mi spusti grudnjak niz ruke. Dlan mu klizne na moja leđa, a potom mi se posve primakne i natjera me da se ispružim. Iznad mene je, tijela napola naslonjenog na moje. Njegov me pogled pali.

„Postoji nešto nevjerojatno što se zbiva kad god te pogledam u oči.” „Pričaj mi o tom.” „Ne mogu. Nisam to sposoban opisati.” „Nešto kao tvoja fascinacija?”

23

Anna

Daša

On mi se nasmiješi. To je stidljiv osmijeh zbog kojeg izgleda dječački i slatko - što je rijetkost za Millera Harta. Ipak, bez obzira na to što to rijetko čini, osmijeh mu je iskren. Nije lažan, nije maska. To je osmijeh samo za mene i stvaran je.

„Nešto slično”, potvrdi on pa se sagne i poljubi me. Ruke mi polete na njegova ramena i stegnem mu mišiće. Oboje zadovoljno mrmljamo jedno drugome u usne, dirajući se jezicima tako sporo da su gotovo nepomični. Nakrivim glavu kako bih ga bolje osjetila i sve mi je teže kontrolirati želju.

„Uživaj”, šapne mi on u usne. „Imamo čitavu vječnost.” Njegove me riječi donekle umire i natjeram se poslušati ga. Znam da je Miller jednako

željan, ali njegovo nastojanje da zadrži kontrolu, da mi dokaže kako to može, vješto prikriva njegovu požudu. Gricka mi usnu, a zatim je mekanim i opuštenim jezikom lizne i uspravi se na koljena. Meškoljim se ispod njegova usredotočenog pogleda koji pršti od želje. Ne mogu skinuti oči s njegove krute muškosti, a on se igra s mojim koljenima, podižući ih i šireći. Posve mi je raširio noge i sad gleda u pulsirajuću vrelinu mojeg međunožja. Onda se smjesti među njih i posegne za kondomom. Usporene kretnje kojima uzima, otvara i navlači kondom, pravo su mučenje. Moljakanje da požuri sigurno bi bilo uzaludno pa odlučim strpljivo čekati.

„Milleru.” Izgovaram njegovo ime kao molitvu i podižem ruke kako bih mu tiho pokazala da mi priđe. Ali on odmahuje glavom i provlači ruke ispod mojih koljena. Pomiče ih naprijed i uskoro osjetim vršak njegove ukrućenosti na samom središtu svoje požude. Vrisnem, čvrsto zatvorim oči i zabacim ruke pa prstima uhvatim rub tepiha.

„Želim te vidjeti cijelu”, objavi on pa se gurne naprijed i natjera me da se protegnem. „Otvori oči, Olivia.” Počnem vrtjeti glavom jer osjećam kako ulazi u mene, sve dublje i dublje. Svaki mi se mišić napinje.

„Olivia, molim te, otvori oči.” U tami vidim milijun slika Millera koji me obožava. To je nalik na galeriju erotskih slika

koje pojačavaju moje zadovoljstvo. „Dovraga, Livy!” Šokirano otvorim oči i vidim kako me fascinirano promatra dok se posve zabija u mene.

Ruke je savio ispod mojih koljena pa podigao donji dio mog tijela i čvrsto ga namjestio na sebe. Stišće zube, oči mu divlje plamte, a kosa mu je raščupana. Onaj odbjegli pramen slobodno pada, usne su pune, a onaj... Jebote! Osjećam kako pulsira u meni, dok se oko njega stežu moji mišići.

„Zemlja zove Oliviju.” Glas mu je prepun senzualnosti i natopljen strašću, naglašavajući to odlučnim zabijanjem. Misli mi divljaju, a one vizije polako nestaju. Pokušavam se fokusirati na njegovo lice.

„Gledaj me u oči”, naredi on i pomakne se pa polako izvuče poput čelika čvrsti ud iz mene. Taj lijeni pokret nimalo mi ne pomaže da mu ispunim želju. Ali uspijevam, čak i kad se on bolno polako opet zabije u mene. Svaki od mojih mišića napinje se i naporno radi kako bi uhvatio dobar ritam. Dok se Miller zabija u mene, svaki njegov pokret izbija mi zrak iz pluća i izaziva uzdahe. Oštri rubovi njegovih prsa napinju se i pulsiraju, a na glatkoj površini kože vidim lagano svjetlucanje znoja. Počinjem hvatati njegov ritam disanja, a on me muči

24

Anna

Daša

svojim stručnim obožavanjem i polaganim, ravnomjernim pomicanjem bokova koje me lansira na sedmo nebo blaženstva. Potom svako zabijanje počne pratiti vrtnjom bokova, dok mu se prsa nadimaju i sve me čvršće steže. Moji prsti pronađu kosu i povuku je, tražeći nešto što bi uhvatili kad je Miller izvan dohvata.

„Jebote, Olivia. Gledam te kako se boriš sama sa sobom i to mi pričinjava neko bolesno zadovoljstvo.” On čvrsto zatvori oči, a tijelo mu vibrira. Moje bradavice počnu pulsirati i osjetim bol u trbušnim mišićima. Kao i obično, zarobljena sam u tom međuprostoru. Želim vrisnuti da me gurne preko ruba, ali želim i odgoditi neumitno te učiniti da ovo traje zauvijek, kako bih zadržala slatko mučenje i ludo zadovoljstvo. „Milleru”, zastenjem izvijajući leđa.

„Glasnije”, naredi on i počne se manje kontrolirano zabijati. „Jebote, reci to glasnije, Olivia!”

„Milleru!” vrištim njegovo ime, a posljednje zabijanje gurne me prema orgazmu. Međutim, on duboko i prigušeno zastenje, obuzda se i spusti nas na kontrolirano, odmjereno vođenje ljubavi. „Kad god te uzimam, mislim da ću tako utažiti svoju želju. Ali to se nikad ne dogodi. Čim svršimo, samo te još više želim.” Potom mi spusti noge i sruši se na podlaktice. Zarobljena sam pod njegovim vitkim tijelom. Jače raširim bedra i ostavim njegovu tijelu prostor koji traži. On spusti lice do mojeg i dah nam se ispreplete. Gledamo se u oči. Miller zavrti bokovima, primičući me bliže vrhuncu euforije. Zavučem mu ruke u kosu i potegnem nemirne pramenove, dok istodobno stežem mišiće oko njegove muškosti.

„Jebote, da! Učini to opet.” Oči mu lete, a njegov promukli glas još me više ohrabri. Stisnem ga opet kad vrh njegove goleme krutosti dotakne najdublji dio mene. „O jeboooote.”

Najveće mi zadovoljstvo predstavlja gledati ga kako spušta bradu i osjećati kako njegovo tijelo zadovoljno podrhtava. Osjećam moć jer znam da ga tijekom takvih trenutaka mogu učiniti posve ranjivim. Posve mi je otvoren. Izložen je, a istodobno i slab i moćan. Podignem bokove jer ga uživam gledati kako se raspada na meni. Silovito se stežem svaki put kad uđe u mene. Njegovo se lijepo lice počne grčiti i vidim očaj u onim divnim plavim očima. „Uništit ćeš me, Olivia Taylor. Jebeno ćeš me uništiti.” Potom se prevrne i povuče me u krilo. „Završi to.” Glas mu je grub, prepun želje i očaja. „Jebeno to završi.” Malo se trznem zbog neočekivane promjene položaja radi koje ulazi u najdublje dijelove mene. Snažne ruke pronalaze moja bedra, a prsti hvataju kožu. Posve je duboko u meni i zadržavam dah dok pokušavam prigrliti njegovu punu veličinu u ovom položaju. „Pomiči se, slatkice.”

Nabije se bokovima prema meni i ja vrisnem, a dlanovi mi kliznu niz njegova prsa. „Sad!” Njegov me nagli vrisak pokrene i ja počnem vrtjeti bokovima na njemu, ignorirajući bol

i koncentrirajući se na bljeskove zadovoljstva. On stenje i pomaže mi podizanjem bokova. Hvatam ritam, promatrajući ga kako me gleda i dovodim nas na rub eksplozije.

„Svršit ću, Olivia.” „Da!” vrisnem, podignem se na koljena i silovito spustim. On glasno opsuje i brzo se izmakne pa me prebaci na sve četiri. Uhvati me za bokove i

zabije se u mene uz luđački vrisak. „O Bože! Milleru!”

25

Anna

Daša

„Da, da, osjećaš me, Livy, zar ne? Osjeti sve što ti dajem.” S još nekoliko silovitih trzaja gurne me preko ruba i ja osjetim kako padam u tamu.

Tijelo mi se sruši na tepih i zgrčim se od orgazma koji me razdire. Plutam. Osjećam kako se Miller izvlači iz mene. Ne prestaje psovati dok posve ne klone na moja leđa. A onda se pomakne i smjesti još uvijek kruti ud uz moju guzu. Mrmlja grickajući mi vrat, a potom se vrati natrag i ponovo nabije. Nemam snage misliti o činjenici da sam svršila prije njega. Osjećam tupo pulsiranje njegove mišićave muškosti koja me razvaljuje iznutra dok opušteno ulazi i izlazi. A onda začujem salvu tihih vapaja. Otvorim oči i zagledam se, posve zadihana, u tepih krem boje. Pokušam se sabrati.

„Nisi me ozlijedio”, prošapćem. Grlo mi je bolno i hrapavo. Znam da će me to prvo pitati, čim dođe do daha. Postajem ovisna o njegovoj životinjskoj prirodi, onoj koju skriva od mene. I dalje me obožava.

Zadovoljno uzdahnem kad se Miller odmakne od mene pa ispružim ruke iznad glave. On mi gricka i ljubi jedno rame, pa onda drugo, a potom mi se spušta niz leđa, i dalje me ližući i grickajući. Zatvorim oči dok on lijeno putuje usnama niz moja leđa, sve do stražnjice. Zabija zube u nju prilično snažno, ali ja sam previše iscrpljena i ne mogu vrisnuti, niti se pomaknuti i zaustaviti ga. Kad mu to dosadi, uspne se uz moje tijelo i namjesti na meni. Spušta dlanove na moje ruke, do mojih dlanova. Prsti su nam isprepleteni dok gura lice u moj vrat, a onda uzdahne kako bi izrazio zadovoljstvo. „Zatvori oči”, promrmlja. A tada, niotkud, tišinu ispuni glazba. Tiha glazba s dubokim, važnim riječima.

„Znam što je ovo”, prošapćem i u mislima čujem Millera kako pjevuši tu umirujuću melodiju. Ali ne umišljam to. Otvorim oči i promeškoljim se, tako da je prisiljen podići se, pa se okrenem kako bih ga pogledala. Prestane pjevušiti i nasmiješi mi se. Oči mu blješte od zadovoljstva, a glazba nas preuzima.

„Ta pjesma...”, počnem, „Možda ću ti je povremeno pjevušiti”, šapne on gotovo posramljeno. „Gabrielle Aplin.” „Snaga ljubavi”, završim umjesto njega. On se približi i gurne me na leđa pa se spusti na

mene. „Hmmm...”, pjevuši Miller. I dalje treperim, i dalje drhtim, i dalje pulsiram. Čitava vječnost ovoga ne bi mi mogla biti dovoljna.

26

Anna

Daša

Četvrto poglavlje

Sanjam predivne snove. U njima se ponavlja drugi dio jučerašnjeg dana. Otvaram teške

kapke i u polusnu shvaćam da je kraj mene. Jako blizu. Stisnuta sam uz njega, a on me posve obujmio. Pažljivo i tiho podižem lijevu ruku i tražim prsten. Uzdahnem i prepustim se mislima koje uporno žele ponoviti svaku izgovorenu riječ i sve što se odigralo.

Predivni snovi ne zbivaju se samo dok spavaš. Iskoristim priliku dok Miller čvrsto spava pa mu neko vrijeme milujem prsa. Za ostatak svijeta, on kao da ne postoji. Dobro, to vrijedi barem za veći dio njega. Zadivljeno gledam kako mu se diže čim dlanom kliznem prema donjem dijelu njegova trbuha. Na kraju je čvrst i pulsira, kao da preklinje da mu posvetim pažnju. Želim da se probudi stenjući od zadovoljstva, pa polako kliznem niz njegovo tijelo i smjestim mu se među bedra. Ona se rašire sama od sebe i ja se nađem tik do njegove jutarnje erekcije. Obližem usne i spremim se na to da ću ga izludjeti. Ispružim ruku i pogledam mu lice. Istodobno nježno hvatam sam korijen njegove muškosti i gledam ne bih li vidjela tragove života, ali nema ničeg - samo poluotvorene usne i zatvorene vjeđe.

Posvetim se njegovoj krutoj muževnosti slijedeći instinkt i polako ga liznem jezikom po vrhu. Pokupim kapljicu sperme koja se već pojavila. Vrelina njegova mesa, glatka napetost kože i krutost ispod nje... sve me to opija i ja sam na koljenima, klizeći usnama po njegovoj dužini. Zadovoljno stenjem podižući usne. Koncentrirana sam samo na temeljito lizanje i ljubljenje. Čitavu vječnost uživam u predivnom osjećaju njegova penisa u mojim ustima. Nisam sigurna u kojem je trenutku počeo stenjati, no shvatim da se razbudio kad osjetim njegove prste u svojoj kosi. Osmjehnem se i nastavim ga polako obrađivati. On lagano podigne bokove prateći svaki moj pokret. Hvata me za glavu i savršeno točno određuje nam tempo. Ne razumijem riječi koje mrmlja pospano, promuklo i tiho. Pokretima mojih usana pridruže se i kretnje ruke koju lagano pomičem gore-dolje. Očito sam ih savršeno uskladila jer se njegovo zadovoljstvo čini udvostručenim; noge mu drhte i odmahuje glavom. Ukočio mu se svaki mišić kojim me dodiruje, a kako u ustima osjećam da još raste i pulsira, čini mi se da je blizu. Ubrzam pokrete glavom. Osjećam ga duboko u grlu.

„Čekaj”, dahne on, ne prestajući gurati moju glavu na sebe. „Molim te, prestani.” Očito će svršiti, a to me samo ohrabri. „Ne!” Međutim, njegovo koljeno nesvjesno poleti i udari me u vilicu. Vrisnem od bola.

Njegova mi muškost ispadne iz usta, a ja se naglo uspravim i uhvatim za obraz kako bih ublažila bol.

„Makni se s mene!” Uspravio se i odmiče se, sve dok leđima ne udari o kauč. Podignuo je jedno koljeno, dok mu je druga noga ostala ispružena. Vidim kako su mu plave oči razrogačene; u njima je jasno vidljiv strah. Posve je znojan, a prsa mu se nadimaju. Instinktivno se odmaknem, a šok i strah spriječe me da ga utješim. Uopće ne mogu govoriti. Samo promatram kako mu oči divlje lete na sve strane. Stavi dlan na prsa kako bi umirio srce.

Osjećam snažan bol u čeljusti, ali ne mogu plakati. Emocionalno sam isključena. Miller izgleda poput uplašene životinje, stjerane u kut i posve bespomoćne. Pogleda svoje slabine,

27

Anna

Daša

a ja pratim njegov pogled. I dalje je tvrd kao stijena, no počinje se trzati i zastenje, a glava mu padne na ramena. A onda svrši. I očajnički zacvili.

Bijela tekućina štrca mu po trbuhu i bedrima i na trenutak se čini kao da će iz njega vječno izlaziti. „Ne”, promrmlja sebi u bradu dok čupa kosu i čvrsto zatvara oči. „Ne!” Miller zavija i silovito udara po podu, a ja se šokirano trzam.

Ne znam što da učinim. I dalje sam odmaknuta od njega, i dalje stežem vilicu, a misli mi divljaju. Ne mogu suzbiti sjećanja. Jednom mi je prigodom dopustio da ga uzmem u usta. Bilo je to kratko i nije svršio. Stenjao je od zadovoljstva, pomagao mi, vodio me, ali brzo se povukao. Sprečavao me svaki sljedeći put kad bih spustila usne na taj dio njega. Jednom mi je dopustio da ga ručno obradim u uredu i sjećam se kako je naglasio da smijem koristiti samo ruku. Sjećam se i da mi je rekao kako samoga sebe nikad ne dodiruje. Zašto?

Ispruži ruku, zgrabi ubrus sa stolića i počne se užurbano brisati. „Milleru?” tiho upitam i prekinem zvukove teškog disanja. Ne mogu premostiti našu

udaljenost, ne dok ne prizna da sam ovdje. „Milleru, pogledaj me.” On spusti ruke, ali pogled mu luta mojim tijelom, izbjegavajući lice. „Milleru, molim te,

pogledaj me.” Oprezno mu se približim. Očajnički ga želim zaštititi jer vidim da mu je to očito potrebno. „Molim te.” Nestrpljivo čekam, ali znam da ovome moram pristupiti oprezno. „Preklinjem te.”

Izmučene plave oči polako trepnu i konačno se otvore, a njegov me pogled dotiče do najdubljih dijelova. Potom počne odmahivati glavom. „Tako mi je žao.” Gotovo se guši, dlanom stežući vrat, kao da se bori s disanjem. „Ozlijedio sam te.”

„Dobro sam”, usprotivim se, iako imam osjećaj da bi mi možda trebalo namjestiti čeljust. No pustim to i priđem mu bliže pa se polako uspentram u njegovo krilo. „Jesi li dobro?”

On brzo otpuhne i škrto se nasmije. „Ne znam baš što se dogodilo.” Podignem obrvu i u tom trenutku shvatim da će izbjegavati sva moja pitanja. „Možeš mi

reći”, uporna sam. Brzo odmicanje njegovih prsa i odlučan pogled učine da se osjećam malenom i beskorisnom. Ne pomaže ni njegovo ravnodušno lice.

„Što da ti kažem?” Lagano slegnem ramenima. „Odakle tako nasilna reakcija?” Intenzitet kojim me promatra nije mi ugodan. Nisam sigurna zašto me, otkako smo se

upoznali, tako netremice promatra. „Žao mi je.” Pogled mu omekša i u njemu ubrzo vidim brigu kad pogleda moju vilicu. „Uplašila si me, Olivia. Samo to.” Glatkim dlanom prijeđe mi po obrazu i nježno zaokruži. Laže. Ali ne mogu ga natjerati da govori o nečemu što mu je previše bolno. To sam dosad već naučila. Mračna prošlost Millera Harta mora ostati u tami, daleko od naše svjetlosti.

„Dobro sam”, kažem, iako tako ne mislim. Nisam dobro, a nije ni Miller. Želim ga zamoliti da mi objasni o čemu se radi, ali instinkt me spriječi u tome. A taj me instinkt vodio otkako sam upoznala ovog zbunjujućeg muškarca. To stalno ponavljam, pitajući se gdje bih bila da nisam slijedila svoje prirodne reakcije na njega i na situacije u koje me doveo. Znam gdje. I dalje bih bila mrtva. Beživotna. Pravila bih se da sam sretna sa svojim pustinjačkim životom. Moj je život možda krenuo čudnim smjerom i dobio više drame nego u posljednjih

28

Anna

Daša

nekoliko godina, ali ne želim posustati. Ovdje sam za njega. Otkrila sam mnoge mračne stvari o Milleru Hartu, a duboko u sebi znam da to nije sve. Pojavljuju se i nova pitanja. A odgovori, kakvi god bili, neće nimalo promijeniti moje osjećaje prema njemu. Njemu je to bolno, što znači da će biti i meni. Ne želim izazivati dodatnu patnju, a kad bih natjerala da priča, učinila bih upravo to. Dovraga sa znatiželjom. Ignoriram dosadni glas u glavi koji tvrdi da možda i ne želim znati.

„Volim te do ludila”, šapćem u pokušaju da ublažim nelagodu trenutka. „Volim te i sjebanog i opsesivnog.”

„A ja sam, tako sjeban i opsesivan, duboko fasciniran tobom.” Pruži ruku i dotakne mi čeljust. „Boli li?”

„Ne previše. U posljednje vrijeme navikla sam dobivati udarce u glavu.” On se lecne i odmah shvatim da mu nisam popravila raspoloženje. „Nemoj tako

govoriti.” Spremam se ispričati, kad se u daljini začuje glasan zvuk Millerova mobitela. On me

podigne iz krila i spusti kraj sebe, pa mi poljubi čelo, ustane, ode do stola i uzme mobitel. „Miller Hart”, javi se, uobičajeno ravnodušnim i hladnim glasom. Gledam njegovo golo

tijelo dok odlazi prema radnoj sobi. Otkako smo ovdje, svaki je put zatvarao za sobom vrata, ali sad ih ostavlja otvorenima. Shvatim tu gestu kao znak, pa skočim i krenem za njim. Nađem se na pragu i ugledam golog Millera u uredskom stolcu kako prstima kruži po sljepoočnicama. Izgleda ljutito i uznemireno, ali podigne glavu i pogleda me u oči. Sve negativne emocije brzo nestanu, a ostanu samo blistave plave oči. Podignem ruku i okrenem se s namjerom da odem.

„Samo trenutak”, brzo kaže u mobitel pa ga odmakne i spusti na gola prsa. „Sve u redu?” „Naravno. Ostavit ću te da radiš.” On lagano i zamišljeno dotakne mobitel na prsima, a pogled mu polako klizne duž

mojega golog tijela. „Ne želim da me ostaviš.” Millerov pogled pronađe moj i ja osjetim dvostruko značenje tih riječi. On nakrivi glavu i ja mu oprezno priđem. Njegov me zahtjev iznenadi, ali ne iznenađuje me želja koja se javi u meni. Miller me promatra s tračkom osmijeha, a onda me uhvati za ruku i poljubi vrh mojeg novog prstena.

„Sjedi”, povuče me k sebi i ja sjednem u njegovo golo krilo. Svaki mi se mišić napne kad osjetim njegovu polu-nabreklu muškost ispod svoje stražnjice. Privlači me da se naslonim pa namjestim leđa uz njegova prsa, a glava mi padne na njegov vrat.

„Nastavi”, naredi on u slušalicu. U sebi se smiješim Millerovoj sposobnosti da bude tako nježan i drag prema meni, a

onda tako grub i odrješit prema osobi s druge strane. Mišićava se ruka ovije oko mojeg struka i čvrsto me stegne.

„To je Livy”, procijedi on. „Mogu razgovarati s jebenom kraljicom, ali ako me Olivia treba, onda će kraljica morati jebeno pričekati.”

Zbunjeno iskrivim lice, ali osjetim i tračak zadovoljstva pa se okrenem i pogledam ga. Želim ga pitati s kim razgovara, ali nešto me spriječi. Čijem prigušen zvuk ugodnog, poznatog i smirujućeg glasa. William.

29

Anna

Daša

„Drago mi je da smo to raščistili”, otpuhne Miller i nježno mi poljubi usne, a potom gurne moju glavu nazad na svoj vrat. Pomakne se u stolcu i privuče me još bliže. Utihne i počne se zamišljeno igrati s uvojkom moje kose. Vrti ga i čupka, pa mu nježnim, gurkanjem u rebra dam do znanja da me to boli. Čujem meki zvuk Williamova glasa, ali ne znam što govori. Miller raspetlja uvojak pa ga opet počne vrtjeti.

„Jesi li ustanovio išta vezano uz to?” pita Miller. Pretpostavljam o čemu razgovaraju, ali dok sjedim ovdje u njegovu krilu i slušam miran, ravnodušan glas, moja je znatiželja još jača.

Trebala sam se držati podalje od radne sobe, ali misli mi luduju i pitam se što je to William otkrio.

„Minutu”, tiho će Miller i ja krajičkom oka vidim kako se ruka koja drži mobitel spušta uz naslon stolca. Pušta mi kosu. Vjerojatno ju je posve spetljao. Dlanom mi obuhvati obraz i okrene lice prema sebi. Netremice me gleda u oči pa stisne gumb na mobitelu i naslijepo ga spusti na stol. Gleda me u oči i ne provjerivši gdje ga je odložio. „Williame, pozdravi Oliviju.”

Nervozno se promeškoljim u Millerovu krilu. Milijun emocija nadjača mir koji sam osjećala u njegovu zagrljaju.

„Bok, Olivia.” Williamov je glas ugodan, ali ne želim čuti što će mi reći. Čim je saznao za našu vezu, jasno me upozorio da se držim dalje od Millera.

„Bok, Williame.” Brzo se okrenem prema Milleru i napnem mišiće, spremna ustati. „Ostavit ću te da radiš u miru.”

Ali ne uspijem otići. Miller polako odmahne glavom i čvršće me stisne. „Kako si?” Na Williamovo bih pitanje lako odgovorila... prije pola sata. „Dobro”, zacvilim. Nisam sretna što osjećam nelagodu, ali još sam manje sretna što

glumatam. „Idem pripremiti doručak.” Ponovo pokušam ustati... i opet uzalud. „Olivia ostaje”, objavi Miller. „Nastavi.” „Tamo gdje smo stali?” William zvuči šokirano, što kod mene izazove blagu paniku. „Da, tamo gdje smo stali”, uzdahne Miller, pronađe moj zatiljak i čvrstim, odlučnim

pokretima počne opuštati moje napete mišiće. Uzalud se trudi. S druge strane vlada tišina, a onda se začuje čudno kretanje. Vjerojatno se William u nelagodi meškolji u stolcu, a potom kaže: „Nisam siguran...”

„Ona ostaje”, Miller ga prekine, a ja se spremim na Williamov protunapad... koji nikako da dođe.

„Svakodnevno dvojim kad je u pitanju tvoj moral, Hart,”, nasmije se William. To je mračan, sarkastičan smijeh. „Ali oduvijek sam bio siguran da imaš zdravog razuma, ma koliko god jebeno suludi bili neki tvoj potezi. Oduvijek sam znao da si savršeno lucidan.”

Želim se umiješati i ispraviti Williamove netočne navode. Nema ničega lucidnog u Milleru koji gubi živce. Divlji je, nerazuman... potpuno i savršeno lud. Ili? Polako se okrenem i ugledam njegovo lice. One prodorne plave oči pale mi kožu. Lice mu je ravnodušno, ali anđeoski lijepo. Mozak mi se muči dok pokušava shvatiti govori li William istinu. Ne mogu se složiti s njim. Možda William nije vidio Millera u napadima bijesa, kakve zna imati otkako smo se upoznali.

30

Anna

Daša

„Uvijek dobro znam što radim i zašto to radim.” Miller, govori polako i sažeto. Zna o čemu razmišljam. „Možda na trenutak izgubim racionalnost, ali to je samo trenutak”, šapuće on tako da ga William ne može čuti. I odmah odgovori na drugo pitanje o kojem sam razmišljala. „A moji su postupci uvijek valjani i opravdani.” Taj dio William čuje. Znam to jer se nasmijao.

„U čijem to svijetu, Hart?” „U mojem.” Potom se fokusira na mobitel i čvršće me stegne. „A sad i u tvojem, Andersone.” Njegove riječi zvuče kao šifrirane. Ne razumijem ih, ali strah mi gmiže uz kičmu, a duga,

jezovita tišina koja je naglo zavladala, govori mi da trebam biti oprezna. Zašto sam došla ovamo? Zašto nisam otišla ravno u kuhinju i nešto pojela? Bila sam gladna kad sam se probudila. Sad više nisam. Sad imam osjećaj da se moj prazni želudac ubrzano puni nervozom.

„Tvoj svijet nikada neće biti moj.” Williamov je glas prepun bijesa. „Nikada.” Moram otići. Ovo bi mogao biti jedan od sudara njihovih svjetova i ne želim biti u blizini

kad se to dogodi. Atlantik između njih možda znači da fizički sudar nije moguć, ali ton Williamova glasa i Millerovo nemirno tijelo ispod mene, jasno mi daju do znanja da ovo neće biti ugodno.

„Želim otići”, kažem, uzalud pokušavajući odmaknuti Millera sa svog trbuha. „Olivia, ne miči se.”

Moji pokušaji da se oslobodim uzaludni su, a Millerovo nerazumno inzistiranje da svjedočim neugodnoj predstavi samo pojača moju drskost.

„Ostavi. Me. Na. Miru.” Vilica mi pulsira od bola i bijesno ga strijeljam pogledom. Šokirana sam kad me odmah pusti. Brzo ustanem, ne znajući trebam li odjuriti ili mirno otići. Dok razmišljam o mogućnostima, popravljam nevidljivu odjeću.

„Oprosti”, progovori Miller i dohvati moju ruku pa je nježno stisne. „Molim te, želim da ostaneš.”

Zavlada kratka, nelagodna tišina prije no što Williamov iskreni, veseli smijeh prekine naš privatni trenutak i podsjeti me da je i on zapravo s nama.

„Da, završili smo”, potvrdi on. ,,I ja se ispričavam.” „Ne shvaćam zašto me trebaš ovdje”, kažem. Ovo mi je sve teže. ,,William je pokušao doći do nekih odgovora, to je sve. Molim te, pričekaj i poslušaj što

nam želi reći.” Osjetim olakšanje što želi da podijelim njegov teret, ali sam i uplašena. Lagano kimnem,

smjestim se u njegovo krilo i dopustim da me namjesti kako mu odgovara. Ovaj put želi da sjedim bočno i prebacim noge preko ruba stolca, a obraz naslonim na njegova prsa.

„Dobro. Onda, Sophia?” Krv mi se sledi na sam spomen tog imena. „Nije rekla Charlieju ni riječ.” Charlie? Tko je Charlie?

31

Anna

Daša

„Vjerujem joj”, kaže Miller. Iznenadi me to nevoljko priznanje, a još se više iznenadim kad se William složi. „Imaš li ikakav osjećaj ili naznaku da je ona mogla biti osoba koja je pratila Oliviju?” „Nisam siguran, ali svi znamo što ta žena osjeća prema tebi, Hart.” Ja svakako znam što Sophia osjeća prema Milleru, prvenstveno zato što je bila toliko

ljubazna i sama mi rekla. Ona je bivša klijentica koja se zaljubila u Millera. Ili je, da budem preciznija, postala opsjednuta njime. Miller je zabrinut da bi me mogla pokušati oteti. Zar ga toliko voli? Toliko da bi me se mogla riješiti?

„Pitaš me za osjećaje kad je u pitanju Sophia Reinhoff?” začudi se William. „Jedina stvar koju mogu osjetiti kad je u pitanju ona, jest hladnoća. Bio si nepažljiv. Bilo je glupo dovesti Livy u Ice. A više nego glupo bilo je odvesti je u svoj stan. Kladim se da uživa u spoznaji da te može razotkriti, Hart.”

Zastenjem osjetivši da me Miller promatra. Znam što slijedi. „Olivia i ja smo se tad morali pritajiti, prikrivali smo svoju vezu. Odveo sam Livy u klub

kad je bio zatvoren.” ,,A kad se pojavila bez tvog znanja, jesi li je ispratio van? Jeste li se i tada pritajili, kako

biste smanjili svaki rizik?” Iako je Williamov glas bio ozbiljan, osjetila sam da ga ovo zabavlja. Mogla bih u zemlju propasti... „Onda?” potakne on Millera, dobro znajući odgovor.

„Nismo”, ispljune Miller kroz stisnute zube. „Znam da sam bio glup.” „Dakle, imamo klub prepun ljudi koji su svjedočili različitim incidentima, povezanim sa

zatvorenim i poznatim samotnjakom Millerom Hartom koji je poludio za prelijepom mladom ženom. Shvaćaš li na što ciljam?”

Zakolutam očima - William stvarno ima nerazumnu potrebu omalovažavati Millera. A osjećam i ogromnu krivnju na svojim plećima. Bila sam nesvjesna posljedica pa sam pogoršala situaciju i gurnula Millera u kut.

„Shvatio sam, Andersone”, uzdahne Miller pa ponovo potraži moju kosu i počne mi stezati uvojak. Zavlada tišina.

To jo neugodna tišina, tišina koja me tjera da pobjegnem iz radne sobe i ostavim dvojicu muškaraca da sami nastave raščišćavati našu situaciju. William neko vrijeme šuti, ali kad progovori, ne sviđa mi se ono što čujem.

„Sigurno si očekivao posljedice svojeg povlačenja, Hart. Znaš da ti ne donosiš tu odluku.”

Stisnem se uz Millera kao da ću, ako se smanjim i skutrim uza nj, učiniti da naši problemi nestanu. Nisam previše razmišljala o Millerovim nevidljivim lancima i nemoralnim gadovima koji drže ključeve. Misli mi je okupirao duh Gracie Taylor, a na neki čudan način on je mnogo privlačniji od ovog. Ali stvarnost je stvarnost: dok slušam Williamov glas, osjećam Millerovu muku i iznenada me proždire osjećaj poraza, gurajući me na rub anksioznosti. Nisam posve sigurna što će nas dočekati u Londonu, kad stignemo onamo, ali znam da će to nešto predstavljati test i za mene, i za nas, veći nego ikad prije. Tople usne na mojoj sljepoočnici vrate me natrag u sobu. „Tada nisam previše brinuo o tome”, prizna Miller.

32

Anna

Daša

„Brineš li sada?” Williamovo pitanje i oštar ton sugeriraju da odgovor može biti samo jedan.

„Sad mi je jedino važno zaštititi Oliviju.” „Dobar odgovor”, oštro uzvrati William i ja pogledam Millera. On zamišljeno gleda u

drugi kraj radne sobe. Mrzim što djeluje tako poraženo. Mnogo sam puta vidjela ovaj pogled i on me brine više od ičega. Osjećam se slijepo i beskorisno, i nemam riječi kojima bih ga utješila. Podignem ruku i spustim dlan na njegov zatiljak, pa ga privučem k sebi i priljubim lice uz njegov vrat. „Volim te.” Ta moja izjava dolazi sasvim prirodno, kao da mi instinkt govori da je neprekidno naglašavanje ljubavi jedino oružje koje mi je preostalo. Nevoljko priznam da jest.

William nastavi. „Ne mogu vjerovati da si dovoljno glup da daš otkaz.” Oni čvrsti mišići ispod mene napnu se u tren oka. „Glup?” procijedi Miller i pomakne me u krilu. Gotovo osjećam kako mu emocije

divljaju. „Želiš reći da bih trebao nastaviti jebati druge žene dok sam u vezi s Olivijom?” Njegove grube riječi natjeraju me da se namrštim, isto kao i mentalne slike remenja i...

Dosta! „Ne.” Ali William ne odustaje. „Govorim ti da nikad nisi trebao taknuti nešto što ne

možeš imati. Sve će ovo nestati ako napraviš pravu stvar.” Koja je to prava stvar? Ako me ostavi? Ako se vrati u London i opet bude onaj koji je na

glasu kao „poseban”? Ne mogu suspregnuti bijes koji ključa duboko u meni kao rezultat Williamovih riječi, posebice zato što je tako uporni gad.

„Može me imati.” U meni se probudi drskost i dok se borim s Millerovim stiskom, uspravim se i približim mobitelu kako bi me William dobro čuo. „Da se nisi usudio opet početi s tim, Williame! Ne tjeraj me da ti uzvratim istom mjerom!”

„Olivia!” Miller me povuče na prsa, ali bijes mi daje snagu pa ga odgurnem i vratim se mobitelu. Jasno čujem umorni uzdah s druge strane, ali to me ne zaustavi.

„Znam da mi ne prijetiš nasiljem, Olivia”, odgovori William i osjetim da se bori sa smijehom.

„Gracie Taylor”, izgovaram to ime kroz stisnute zube. Nimalo ne uživam u bolnom uzdahu s druge strane. „Jesi li je vidio?” uporna sam.

Miller me brzo privuče na prsa, a ja počnem skidati njegove prste sa svojih ruku. „Je li to bila ona?” viknem i u bijesu odgurnem Millera laktom.

„Jebote!” zareži Miller i pusti me. Bacim se na mobitel i pokušam udahnuti, u želji da dobijem odgovor, ali Miller se baci preko mene i prekine vezu.

„Što to radiš?” viknem boreći se s njegovim nemirnim rukama dok me pokušava obuzdati. Ali on pobijedi. Privuče me k sebi i moje su podivljale ruke čvrsto stisnute. „Smiri se!”

Pokreće me čisti bijes. Odlučnost me čini slijepom. „Neću!” Osjećam navalu snage pa poletim naprijed i silovito izvijem leđa kako bih pobjegla stisku sve zabrinutijeg Millera.

„Olivia. Smiri. Se”, upozori me on na uho i stisne uz prsa. Osjećam na koži i svoju i njegovu ljutnju. „Nemoj da ti dvaput govorim.”

33

Anna

Daša

Teško dišem, a divlji uvojci padaju mi po zarumenjenom licu. „Pusti me.” Borim se i trudim govoriti jasno i glasno. Posve sam iscrpljena. Duboko dišući, on mi

poljubi kosu i pusti me. Ja ne gubim vrijeme. Iskočim iz njegova krila i bježim od hladne stvarnosti. Lupam vratima za sobom, usporivši tek u glavnoj spavaonici. Zalupim i tim vratima. A onda uletim u ovalnu kadu i otvorim slavinu. Moram se smiriti, ali to mi ne dopuštaju mržnja prema Williamu i razmišljanje o majci. Ruke mi polete u kosu i potegnem je, a bijes se pretvori u snažnu frustraciju. U pokušaju da skrenem misli na nešto drugo, istisnem malo paste na četkicu i počnem prati zube. To je smiješan pokušaj da skinem s jezika gorak okus njezinog imena. Potrošim na pranje više vremena no što je stvarno potrebno, pa isperem zube i pogledam se u zrcalo. Moji su blijedi obrazi rumeni, od mješavine ljutnje koja se polako povlači i navale žudnje koja je stalno prisutna posljednjih dana. Ali u mojim plavim očima vidi se uznemirenost. Nakon užasnih događaja zbog kojih smo pobjegli iz Londona, bilo mi je lako gurnuti glavu u pijesak. A sad me stvarnost nemilosrdno kažnjava.

„Zaključaj svijet vani i ostani zauvijek ovdje sa mnom”, prošapćem i zagledam se u odraz svojih očiju. Svijet oko mene kao da usporava i ja se uhvatim za umivaonik i spustim bradu na prsa. Beznađe mi preplavljuje misli. Ne želim ga, ali moj iscrpljeni um i tijelo ne uspijevaju pronaći ni trunak odlučnosti u tom očaju. Opet sve djeluje nemoguće. Teško uzdahnem, podignem pogled i vidim da se voda približava rubu kade, ali ne žurim. Nemam energije pa se polako dovučem do kade i zatvorim slavinu. A onda zakoračim i utonem u vodu, opirući se želji da zatvorim oči i uronim dokraja. Mirna sam i nezainteresirano promatram drugi kraj goleme prostorije. Trudim se srediti misli i to mi donekle uspijeva. Koncentriram se na ugodan ton Millerova glasa, na svaku nježnu riječ koju mi je ikad izgovorio i sva ona silna milovanja. Na sve to. Od početka do danas. A nadam se da je pred nama još mnogo dana. Lagano kucanje na vrata kupaonice natjera me da pogledam na drugi kraj prostorije.

„Olivia?” Millerov je glas tih i zabrinut. Osjećam se usrano. On ne čeka odgovor već polako otvara vrata. Drži se za kvaku i

naslanja na dovratak tražeći me pogledom. Navukao je crne bokserice, a na rebrima mu vidim crvenu mrlju od mojeg udarca. Kad me njegove kristalnoplave oči pronađu, osjećaj krivnje poveća se milijun puta. Miller se pokuša nasmiješiti, ali gleda u pod. „Žao mi je.”

Njegova me isprika zbuni. „Zašto se ispričavaš?” „Zbog svega.” Ne oklijeva. „Zato što sam dopustio da se zaljubiš u mene. Zato što...”

Pogleda me i polako udahne. „Što si me previše fascinirala da bih te ostavio na miru.” Na usnama mu se pojavi tužan osmijeh pa dohvatim Šampon i pružim mu ga. „Hoćeš li

biti tako dobar i oprati mi kosu?” Mora se zabaviti obožavanjem. Treba mu bilo što čime ćemo umiriti naš drhtavi svijet. „Ništa mi ne bi bilo draže”, kaže on i brzo mi priđe. Sjednem i okrenem mu leđa pa zatvorim oči kad osjetim njegove čvrste prste kako mi

masiraju tjeme. Njegovi polagani i nježni pokreti ulijevaju u mene barem malo mira. Neko je vrijeme tiho. Miller mi masira glavu, a zatim nježno naredi da isperem kosu i

baci se na nanošenje regeneratora po mojim uvojcima.

34

Anna

Daša

„Volim tvoju kosu”, šapne. Polako je dodiruje i pjevuši dok prolazi prstima kroz nju. „Treba je malo skratiti”, odgovaram pa se nasmiješim kad naglo stane. „Samo podrezati.” Zgrabi moje mokre i skliske pramenove, pa ih smota u konjski repić,

zavrne ga i stegne oko šake. „Želim ići s tobom.” Lagano se odmakne pa nakrivi glavu i privuče mi lice do svojeg.

„Želiš nadzirati frizera?” zabavljeno upitam i promeškoljim se u vodi, zahvalna zbog njegove namjere da mi skrene pozornost.

„Da. Da, želim.” On se uopće ne šali. Znam to. Nježno mi ljubi usne, a onda se njegov vreli jezik smjesti u

moja usta i počne kružiti s puno ljubavi. Opustim se, zatvorim oči i pustim da mi se svijet umiri.

„Tako si ukusna”, šapne i prekine poljubac, ali lice mu je i dalje blizu mojeg. Spusti mi kosu niz ramena i leđa, tako da napola utone u vodu. Previše je narasla i sad mi dotiče donji dio leđa, ali po svemu sudeći, takva će i ostati.

„Moramo isprati regenerator.” Palcem mi nekoliko trenutaka miluje obraz, a onda pomakne ruke na moj vrat i potakne me da utonem u vodu. Kliznem niz kadu i zatvorim oči dok nestajem u dubini. Ne čujem dobro. Lako je zadržati dah. Učinila sam to mnogo puta otkako sam upoznala Millera, dok mi ga je oduzimao nekim od svojih divljih poljubaca ili me dovodio do vrhunca. Ne vidim dobro i ne čujem dobro, pa ga mogu samo osjećati. Njegove čvrste ruke probijaju se kroz moju kosu, skidaju regenerator i polako uklanjaju moj osjećaj bespomoćnosti. Ali tada njegova ruka napusti moje tjeme i klizne mi niz lice pa se spusti na vrat. A s vrata na moje grudi. S grudi na bradavicu. Vrh mojeg pupoljka treperi od iščekivanja. On nježno kruži oko njega, potom spusti ruku na moj trbuh i bedro. Ukočim se pod vodom, boreći se da ostanem mirna i zadržim dah. Tama i tišina pojačavaju druga osjetila, a najviše njegov dodir na koži. Prstom klizne pored mojeg osjetljivog brežuljka i uđe duboko u mene. Ruke mi polete iz vode i uhvate rubove kade pa se brzo podignem - želim osjetiti svaki divni trenutak u kojem me Miller obožava, a prvo i najvažnije, želim gledati to savršeno lice prepuno zadovoljstva. Uzdahnem i očajnički napunim pluća zrakom, dok Miller lijeno uvlači prst i izvlači ga iz mene.

„Hmmm.” Zabacim glavu unatrag i pustim je da mlohavo padne ustranu, kako bih ga mogla gledati dok me zadovoljava svojim vještim prstima.

„Dobro?” Glas mu je promukao, a pogled mračan. Kimnem i zagrizem usnu. Stežem svaki unutarnji mišić, u pokušaju da uhvatim leptiriće

s dna trbuha. Ali izgubim koncentraciju kad on palcem klizne po mom klitorisu i počne s preciznim, bolno divnim kruženjem po osjetljivom vrhu.

„Jako dobro”, uzdahnem i počnem dahtati. Zadovoljstvo je jače kad on napola otvori usta i pomakne se uz rub kade kako bi imao bolji položaj. Polako se povuče, pogleda me duboko u oči i zabije se naprijed, uz pobjednički osmijeh i zadovoljstvo koje izvire iz svakog njegovog dijela. Tijelo mi počne drhtati.

„Milleru, molim te”, preklinjem ga, no uzalud odmahujem glavom. „Molim te, pusti da se dogodi.”

35

Anna

Daša

On ne ignorira moj zahtjev jer, baš kao i ja, očajnički želi ukloniti onaj jad iz radne sobe. Nagne se preko kade i nastavi čvrstim pokretima ruke, snažno me ljubeći i vodeći do vrhunca. Zagrizem mu donju usnu kad mi se prišulja orgazam. Vjerojatno mu time nanosim bol, ali on ne prestaje - odlučan je izbrisati raniju nelagodu. Napadaju me neumoljivi trnci užitka koji nikako da prestanu. Tijelo mi se divlje trese, voda pršti svud oko nas i ja naposljetku gubim snagu i padam u vodu. Sad sam iscrpljena iz posve drugog razloga, koji je mnogo ljepši od one iscrpljenosti od prije nekoliko trenutaka,

„Hvala ti”, procijedim teško dišući i natjeram se otvoriti oči. „Nikad mi nemoj zahvaljivati, Olivia Taylor.” Dišem teško i iscrpljeno, a tijelo mi upija

posljedice zadovoljavajuće eksplozije. „Žao mi je što sam te povrijedila.” On se nasmiješi. To je blag osmijeh, ali prihvaćam svaki tračak ljepote. Sa svakim

danom što prolazi sve je više trebamo. Miller udahne, izvuče prste iz mene i krene po mojoj koži, sve do obraza. Znam što će reći.

„Fizički me ne možeš povrijediti, Olivia.” Kimnem i dopustim mu da mi pomogne izaći iz kade i umota me u ručnik. Uzme drugi

ručnik s police i počne mi brisati kosu. „Daj da osušimo ove divlje uvojke.” Potom me uhvati za zatiljak i povede do kreveta. Pokaže mi da sjednem. Bez prigovora

ga poslušam i znam da će njegove ruke uskoro biti u mojoj kosi. Podigne sušilo, uključi ga u struju i u tren oka smjesti se iza mene. Koljena je stisnuo uz mene i posve sam pripijena uz njegovo tijelo. Buka nam ne dopušta razgovor, ali ja sam prilično zadovoljna zbog toga. Posve sam se opustila i zatvorila oči, uživajući u tome da mi masira tjeme i suši kosu. Nasmiješim se dok zamišljam izraz zadovoljstva na njegovu licu. Ali buka prerano utihne i Miller mi se približi, zabije lice u moju kosu i uhvati me oko struka.

„Bila si gruba, Olivia”, kaže gotovo oprezno. Mrzim što mora pričati o tome, iako ima pravo, ali volim što nježno otvara temu.

„Ispričala sam se.” „Nisi se ispričala Williamu.” Ukočim se u njegovu zagrljaju. „Otkad si ti fan Williama Andersona?” On mi nogom gurka bedro. To je tiho upozorenje da se smirim. „Pokušava nam pomoći. Trebam informacije, a ne mogu ih dobiti dok sam u New

Yorku.” „Kakve informacije?” „To nije tvoja briga.” Stisnem zube i zažmirim kako bih se smirila. „Ti si moja briga”, kažem i oslobodim se

Millerova stiska, ignorirajući njegov glasan uzdah. I on pokušava povratiti samopouzdanje. Nije me briga. Dohvatim četku s noćnog ormarića i ostavim Millera koji se, uz tihu psovku, baci na leđa. Ljutito odjurim u predsoblje. Ondje se bacim na kauč, uzmem četku i počnem se boriti sa zamršenom kosom. Namjerno sam gruba, kao da se djetinjasto želim osvetiti Millerovoj najdražoj stvari. Opet sam ljutita i namjerno mrsim kosu. Nelagoda mi izaziva bolesno zadovoljstvo. Oštri ubodi bola privuku moju pozornost i spriječe me da počnem

36

Anna

Daša

razmišljati. Čak uspijem ignorirati blago peckanje kože koje se, sa svakom sekundom, sve više pojačava. On je tu, blizu, ali ne gledam ga. Umjesto toga, nastavljam potezati kosu.

„Hej!” Miller me uhvati za ruku i otme mi četku iz stisnutih prstiju. „Znaš da pazim na svoje stvari”, progunđa sjedajući iza mene i privuče me k sebi. „To je dio moje imovine. Pazi na nju.”

Četka mi nježno dodiruje tjeme i polako raspetljava vrhove kose uz melodiju „God Only Knows” Beach Boysa. Millerova divlja narav ovaj se put ne pojavljuje. To mi jasno govori odabir ovako vesele i zabavne pjesme, pa izgleda da sam ja jedina nesretna ovdje. Nerazuman dio mene nadao se da ću ga naljutiti, kako bih imala vreću za udaranje.

„Zašto si spustio slušalicu Williamu?” „Jer si se otela kontroli, Olivia. Luđa si od mene. Stvarno te dovodim do ludila.” U glasu

mu čujem očaj. I krivnju. Nevoljko kimnem i priznam da je u pravu. Stvarno sam se otela kontroli. A on me

stvarno dovodi do ludila. „Spomenuo si Charlieja. Tko je to?” On duboko udahne. Ja zadržim dah. „Nemoralni gad.” To je to. To je jedino što kaže. Iako znam odgovor, s usana mi poleti sljedeće pitanje.

„Njemu si odgovoran?” Zavlada nelagodna šutnja pa se pripremim na odgovor koji sigurno slijedi. „Da, jesam.” U glavi mi bubnja od svih pitanja koja sam prelako odgurnula. Miller odgovara čovjeku

po imenu Charlie. Mogu samo zamisliti kakav je to tip kad ga se Miller boji. „Hoće li te ozlijediti?” „Donosim mu mnogo novca, Olivia. Nemoj misliti da ga se bojim. Ne bojim ga se.” „Zašto smo onda pobjegli?” „Jer sam trebao vremena da prodišem i smislim najbolji način da ovo riješim. Već sam ti

rekao, nije tako lako njima dati otkaz. Zamolio sam te da mi vjeruješ dok to ne riješim.” „I jesi li?” ,,William mi je kupio malo vremena.” „Kako?” „Rekao je Charlieju da smo se on i ja posvađali. Da me on traži.” Obrve mi polete uzrak. ,,William je rekao Charlieju da si ga raspizdio?” „Morao je objasniti zašto je bio u mom stanu. William i Charlie nisu baš prijatelji, a

nismo ni William i ja. Kao što si pretpostavila.” Ironičan je pa samo otpuhnem. „Charlie ne smije znati za moju povezanost s Williamom. To bi Williamu stvorilo

probleme. Nije mi drag, ali mu ne želim natrpati na vrat bijesnog Charlieja, ma koliko bio sposoban brinuti se za sebe.”

Moj siroti um ponovo doživi šok. „A gdje smo tu mi?” Glas mi je jedva čujan - toliko se bojim mogućeg odgovora.

37

Anna

Daša

„Anderson misli kako je najbolje da se vratim u London. Ali ja se ne slažem.” Uzdahnem s olakšanjem. Ne vraćam se u London bude li me morao skrivati i ako

nastavi zabavljati sve te žene dok ne pronađe izlaz. On me jače stisne, kao da zna o čemu razmišljam.

„Ne idem nikamo dok ne budem siguran da nema opasnosti za tebe.” Opasnosti? „Jesi li saznao tko me pratio?” Kratka tišina koja zavlada nakon tog pitanja nimalo ne ublaži moje strahove. Gleda me

kao da me sva ozbiljnost naše situacije drži u šapama. „Je li to bio Charlie?” On polako kimne, a tlo ispod mene lagano se zavrti. „Zna da si ti razlog mojeg otkaza.” Sigurno osjeća valove moje panike jer pusti četku i okrene me, namještajući me u krilu.

Zaključana sam u njegovom zagrljaju, ali danas se od toga ne osjećam bolje. „Psssst”, on me bezuspješno umiruje. „Vjeruj mi da ću to riješiti.” ,,A što drugo mogu?” pitam. Ovo nije pitanje s više mogućih odgovora. Samo je jedan odgovor. Nemam izbora.

38

Anna

Daša

Peto poglavlje

Ostatak dana Miller mi želi ugađati pa se vozimo New Yorkom u otvorenom turističkom

autobusu. Nježno se nasmiješio kad sam ignorirala turističkog vodiča i radije mu sama objašnjavala prizore na koje smo nailazili. Slušao je sa zanimanjem i čak mi postavljao pitanja na koja sam brzo odgovarala. Bio je opušten kad smo skočili s autobusa i dopustio je da ga odvučem u tipičnu zalogajnicu. Brzina kojom se ovdje sve obavlja na početku nam je djelovala zastrašujuće, ali sad mi već odgovara. Brzo sam naručila i još brže platila.

Potom smo hodali i jeli, što je još jedna novost za Millera. Osjećao se čudno, ali nije se žalio. Bila sam oduševljena, ali sam se suzdržala i pravila kao da ovo radimo svakodnevno. Ranojutarnja drama i nekoliko sati istraživanja fizički su me toliko umorili da pri povratku u penthouse jedva držim oči otvorenima. Nepodnošljiva mi je i sama pomisao da se stepenicama popnem na dvanaesti kat. Umjesto da se suoči sa svojim strahom i pozove dizalo, Miller me podigne u naručje i ponese. Kao i obično, uživam u bliskosti, ali jedva imam snage da se stisnem uz njega. I dalje ga osjećam i mirišem, ali oči ne mogu držati otvorenima. Njegova poznata čvrstina i prepoznatljiv miris odnose me u zemlju najljepših snova.”

„Rado bih so sada zakopao u tebe”, mrmlja on, a njegov duboki, promukli glas prepun želje natjera me da otvorim oči dok me spušta na krevet.

„Dobro”, odgovaram brzo i pospano. Izuje mi zelene Converse teniske i uredno ih složi sa strane. Raspoložen je čistiti, ali i

obožavati. Otkopča mi traper hlačice i skida ih. „Preumorna si, slatkice.” Složi i moje hlačice i pospremi ih pored tenisica. Nemam ni grama snage protestirati jer znam da je posve u pravu. Beskorisna sam. Kratko me podigne kako bi odmaknuo pokrivače, a onda me uredno spusti na madrac.

„Ruke u zrak,” Pokaže mi bljesak onog drskog osmijeha, a onda mu lice nestane i zamijeni ga tkanina

moje majice. Podignem ruke samo zato jer mi on diže majicu, a onda mi skine i grudnjak i gaćice. Padnem na leđa uz uzdah i okrenem se na trbuh. On mi dugo ljubi rame vrućim poljupcima. „Povedi me u svoje savršene snove, Olivia Taylor.”

Ne mogu pokazati da se slažem, ne mogu ga čak ni uvjeriti da i ja to želim. San me obuzima i posljednje što Čujem je Millerovo pjevušenje.

* * *

Snovi su mi stvarno bili lijepi. Miller je bio u njima u svoj svojoj savršenoj, opuštenoj

ljepoti. Otvorim oči uz treptaj i odmah me zbuni tama. Čini mi se da sam spavala godinama. Osjećam se odmoreno i spremno pohitati u novi dan... kao da je već jutro. Madrac utone pored mene i osjetim kako mi se Miller približava. Želim mu poželjeti dobro jutro, ali prerano je. Stoga mu se primaknem, stisnem uz njega, prsa uz prsa i zabijem lice u njegov

39

Anna

Daša

vrat. Potom udahnem i uguram koljena među njegova bedra. On prihvati moje traženje intimnosti i pusti me da se meškoljim i namještam uz njega, sve dok se ne umirim. Vlada ugodna tišina, a onda Miller počne pjevušiti „The Power of Love” i ja se nasmiješim.

„Pjevušio si mi tu pjesmu i na našem početku.” Priljubim usne uz udubinu ispod njegove Adamove jabučice pa ga kratko gricnem i jezikom pređem po njegovoj bradi.

„Stvarno jesam”, složi se on puštajući da mu grickam donju usnu. „Izazvala si kaos u mojem savršenom svijetu.”

Ne dopusta mi da izrazim svoje stavove o toj temi već se odmakne i okrene me na bok pa se stisne uz mene. Mračno je, ali vidim mu lice jer su mi se oči navikle na mrak. I ne sviđa mi se ono što vidim. Oprez. Zabrinutost.

„Što je?” odmaknem se, a srce mi ubrza. „Nešto ti moram reći.” „Što?” nestrpljivo upitam. Okrenem se i pronađem prekidač noćne lampe. Sobu ispuni

meko svjetlo. Trepnem kad mi svjetlost napadne oči, a onda opet potražim Millera. Vidim da sjedi, s uplašenim izrazom na licu.

„Reci mi”, potaknem ga. „Obećaj da ćeš me saslušati.” Uhvati mi dlanove i stisne ih. „Obećaj da ćeš me pustiti da

dovršim prije nego...” „Milleru! Jednostavno mi reci!” Obuzme me hladnoća koja samo pojača paniku i strah.

Njegovo je lice iskrivljeno od boli. „Riječ je o Baki.” Ostanem bez daha. „O moj Bože. Što se dogodilo? Je li ona dobro?” Pokušavam otresti Millera i pronaći mobitel, ali on me čvrsto drži na mjestu. „Obećala si

me saslušati.” „To je bilo prije nego sam znala da se radi o Baki!” viknem osjećajući da gubim razum.

Mislila sam da me čeka još jedna prepreka, još jedan djelić Millerove povijesti... Nisam sigurna što sam točno očekivala, ali ovo nisam. „Reci mi što se dogodilo!”

„Imala je infarkt.” Moj svijet eksplodira u milijun bolnih komadića. „Ne! Kada? Gdje? Kako da...” „Olivia, dovraga, pusti me da završim!” Odsječan je, ali nježan. Podigne obrve kako bi

naglasio svoje mirno upozorenje. Kako da budem mirna? Daje mi informacije na kapaljku. Otvorim usta u namjeri da

ispalim još biranih riječi jer sam sve nestrpljivija, no on podigne ruku da me ušutka i konačno prihvatim da ću više saznati ako jebeno zasutim i poslušam ga.

„Sad je dobro”, kaže i počne mi masirati nadlanice, ali to ne pomaže mojoj uznemirenosti. Baka je loše, a ja nisam ondje da brinem o njoj. Uvijek sam bila s njom i brinula o njoj. Oči me zapeku zbog suza krivnje koje se prijete izliti.

„U bolnici je i brinu o njoj.” „Kad se to dogodilo?” kroz jecaj procijedim pitanje. „Jučer ujutro.”

40

Anna

Daša

„Jučer?” šokirano viknem. „George ju je zatekao. Nije te htio zvati i zabrinuti, a nije imao moj broj. Čekao je da

William svrati do kuće. On je obećao da će mi javiti.” Boli me suosjećanje prema starom Georgeu. Kladim se da se osjeća izgubljeno i

bespomoćno. „Kad je nazvao?” „Kasno sinoć. Bila si u krevetu.” „Zašto me nisi probudio?” Od gurnem mu ruke i odmaknem se, daleko od njegova

dohvata. „Morala si odspavati, Olivia.” On me pokuša uhvatiti za ruke, no ja ga bijesno odgurnem i izjurim i kreveta. „Dosad

sam mogla biti na pola puta do Londona.” Odjurim do garderobe, bijesna i zaprepaštena što nije mislio da je Bakin infarkt dovoljno dobar razlog da me probudi. Zgrabim iz ormara sportsku torbu i počnem trpati stvari u nju. Morat ću ostaviti većinu onoga što sam kupila otkako smo stigli. Planirali smo kupiti kofere, ali nismo stigli. Ali sad nemam vremena brinuti o tom što ostavljam za sobom odjeću vrijednu nekoliko stotina dolara. On prekine moje grozničavo pakiranje, uzme mi torbu iz ruku i baci je na pod. Ne mogu više susprezati emocije.

„Gade!” zaurlam mu u lice i šakom ga udarim u rame. On se ne miče i ne prekorava me. Miran je i sabran. „Gade, gade, gade!” ponovo ga udarim jer me njegova smirenost još jače razbjesni. „Trebao si me probuditi!”

Sada rade obje moje šake i udaraju ga u prsa. Izgubila sam kontrolu nad emocijama i tijelom. Želim divljati, a Miller mi je jedini u blizini. „Zašto?” Padnem mu na prsa, iscrpljena i prepuna tuge. „Zašto mi nisi rekao?”

On podigne moje slabašno tijelo, jednom me rukom uhvati za zatiljak i privuče k sebi, dok mi drugom trlja leđa. Umiruje me, ljubi mi lice i kosu, a onda moji jecaji utihnu i samo stojim ondje povremeno šmrcajući u njegovo rame. Obuhvati rukama moje obraze i privuče moje od boli iskrivljeno lice.

„Žao mi je što misliš da sam te izdao...” Miller zastane oprezno me promatrajući. Sigurna sam da je to zato što zna da mi se njegove sljedeće riječi neće svidjeti. „Ali, ne možemo se vratiti u London, Olivia. Nije sigurno.”

„Milleru, da ti nije palo na pamet!” Pokušavam pronaći snagu, nešto čime ću mu pokazati da o ovome ne mislim raspravljati. „Nazovi Williama i reci mu da dolazimo kući.”

Vidim koliko mu je teško. To mu je ispisano na licu. I nemam potrebnu snagu. „Samo me vrati kući”, preklinjem ga brišući suze. „Molim te, odvedi me Baki.” Na licu mu vidim poraz dok blago kima glavom. Ne želi to. Nije spreman otići kući. Stjeran je u kut.

41

Anna

Daša

Šesto poglavlje

Miller drži dlan na mojem zatiljku i to mi je stalni izvor smirenja otkako smo napustili

New York. Držao me tako u svakoj prilici, na aerodromu JFK, na Heathrowu, posvuda. A taj mi je dodir dobrodošao i potreban. Prilično sam nesvjesna svojeg okruženja. Nisam se uzrujala ni prilikom pregleda naših putovnica. Između nježnih dodira na mojem zatiljku, mogla sam misliti samo o Baki. Imali smo vremena kupiti kofere. Imali smo previše vremena. Rekla sam Milleru da ih sam ode kupiti, ali on je ignorirao moju naredbu. I bio je u pravu. Da sam ostala sama, povlačila bih se po apartmanu i dovela samu sebe do ludila.

Zato smo u kupovinu otišli zajedno. Zahvalna sam Milleru na pokušajima da mi skrene pozornost. Pitao me za boju, veličinu i model, iako mu moj odgovor nije previše značio. Rekla sam mu da mi se sviđaju klasični crveni putni koferi, a onda s pola uha slušala zašto bismo trebali kupiti grafitni, kožni Samsonite.

Kad smo pokupili prtljagu na aerodromu, napola sam čula Millerovo nezadovoljstvo zbog nekoliko ogrebotina na koži. Izašli smo u prohladnu večer na Heathrowu. Prije Millera ugledala sam Williamova vozača i brzo mu prišla pa ga pristojno pozdravila i uskočila na stražnje sjedalo. On je izašao i pomogao Milleru strpati kofere u prtljažnik. A onda je Miller sjeo kraj mene i spustio mi ruku na koljeno. ,,K meni, Tede”, uputio ga je.

Nagnula sam se naprijed. „Hvala ti, Tede, ali možeš li me odvesti ravno u bolnicu?” Izgovorila sam to kao pitanje, ali zapravo mu nisam ostavila mogućnost izbora, što je

Tedu bilo posve jasno iz mojeg tona. Millerov me pogled prži, ali ne dopuštam si sukob s njime.

„Olivia, upravo si izašla iz aviona nakon šest sati dugog leta. Vremenska razlik...” „Idem posjetiti Baku”, procijedim kroz stisnute zube. Znam da moj umor nema nikakve

veze s Millerovim protestima. „Sama ću se snaći ako bi ti radije išao kući.” Vidim Tedov pogled u retrovizoru. Pogledava mene pa cestu. Oči mu se smiješe. Ima

blage oči. Miller svoju frustraciju izrazi dugačkim, pretjeranim uzdahom. „Tede, molim te, vozi nas u bolnicu.”

„Gospodine”, složi se Ted uz kimanje glavom. Odmah je znao da to uopće ne dolazi u pitanje. Kad iziđemo iz aerodromske gužve, moje nestrpljenje počne rasti. Williamov se vozač probija kroz prometnu gužvu i nekoliko puta zapnemo u koloni, a ja se svaki put borim sa željom da iskočim i trčim ostatak puta. Kada Ted stane ispred bolnice, vani je već mrak, a ja sam izvan sebe. Izjurim iz automobila prije nego se pošteno zaustavi, ignorirajući Millerove povike. Bez daha stignem do glavne recepcije.

„Josephine Taylor”, procijedim glavnoj sestri. Ona me pomalo uznemireno pogleda. „Prijateljica ili rođakinja?” „Unuka.” Nestrpljivo se meškoljim dok ona tipka po tipkovnici i povremeno se mršti u

ekran. ,,U čemu je problem?” „Čini se da nije u našem sustavu. Ne brinite, pokušat ćemo na drugi način. Datum

rođenja?”

42 Anna

Daša

„Da, rođena je...” Zastanem usred rečenice kad me Miller uhvati za zatiljak i odvede od recepcije. „Mnogo ćeš brže stići Baki budeš li me slušala, Olivia. Imam sve informacije. Znam na kojem je odjelu, u kojoj sobi, a znam i kako ćemo doći onamo.” Počeo je gubiti strpljenje. Šutim dok me vodi niz bijeli tunel, ali sa svakim sam korakom sve uznemirenija. Praznim prostorom odjekuje zvuk naših koraka. Miller šuti, a ja mrzim što ne mogu i ne želim ublažiti njegovu zabrinutost. Neću se osjećati bolje dok ne vidim da je Baka živa i zdrava i spremna gnjaviti me.

„Ovuda.” On lagano stegne moj vrat i natjera me da skrenem ulijevo. Vrata se automatski otvore i dočeka nas znak koji kaže „Dobro došli na odjel Cedar”.

„Soba 3.” Miller me pusti, a ja ostanem na nestabilnim i slabašnim nogama. Rukom pokaže druga

vrata s lijeve strane. Moji koraci uspore, ali srce odbija usporiti. Vrućina koja se osjeća na odjelu udari me poput čekića, a nos mi ispuni miris antiseptika. On me nježno gurne u leđa i potakne da uhvatim kvaku.

Duboko udahnem pa stisnem kvaku i otvorim vrata. Ali soba je prazna. Krevet je u savršenom redu, kao i svi uređaji u kutu. U sobi nema znaka života. Osjetim vrtoglavicu. „Gdje je ona?”

Miller ne odgovara, već projuri pored mene pa naglo stane. Promatra praznu sobu. Ja blijedo gledam prazan krevet. Sve je oko mene mutno. Zvukovi su prigušeni i jedva čujem Millera kako me uvjerava da smo u pravoj sobi.

„Mogu li vam pomoći?” upita mlada sestra. Miller zakorači prema njoj. „Gdje je gospođa koja je bila ovdje?” „Josephine Taylor?” pita ona. Gleda u pod i mislim da ne mogu podnijeti ono što slijedi.

U grlu mi je knedla. Hvatam Millerovu ruku i zabijam nokte u nju. On samo opusti moj stisak i nježno mi stegne dlan pa ga prinese usnama.

„Vi ste unuka? Olivia?” Kimnem glavom. Ne mogu govoriti. Ali prije nego uspijem išta reći, začujem poznati smijeh kako dopire s hodnika. „To je ona!” ispalim, istrgnem ruku iz Millerove i gotovo srušim sestru. Slijedim poznati zvuk čije vibracije osjećam u svakom djeliću tijela. Stignem do ugla, ali se naglo zaustavim kada smijeh utihne. Pogledam ulijevo i vidim četiri kreveta na kojima spava četvero staraca.

Ali evo ga opet. Smijeh. Bakin smijeh. Glava mi poleti udesno i vidim druga četiri zauzeta kreveta. I eno je, sjedi ondje, u fotelji pokraj bolničkog kreveta i gleda televiziju. Kosa joj je savršeno sređena i nosi onu svoju elegantnu spavaćicu.

Krenem prema njoj. Uživam u tom divnom prizoru sve dok se ne približim podnožju kreveta. Njezine safirnoplave oči odlijepe se s televizora i pogledaju me. Osjećam kao da me spržila struja.

„Dušo moja!” Ruka joj poleti prema meni, a moje se oči ispune suzama. „O bože, Bako!” Uhvatim se za paravan koji je odmaknut od kreveta i gotovo

propadnem kroz prokletinju. „Olivia!” Miller me uhvati dok teturam i brzo postavi na noge. Posve sam izvan sebe: previše emocija juri kroz mene i ne mogu se nositi s njima. On me brzo odmjeri, a onda pogleda preko mog ramena.

„Uh. Jebemti sve”, Miller uzdahne i vidljivo potone.

43 Anna

Daša

Ipak je i on to pomislio. Mislio je da je umrla. „Sad je dosta!” vikne Baka. „Došli ste ovamo, izazvali kaos, a sad psujete! Izbacit će me

zbog vas!” Iskolačim oči, a krv mi opet počne kolati venama. „Zato što sama nisi izazvala dovoljno

kaosa?” ispalim. Ona se stidljivo nasmiješi. „Znaš, bila sam prava dama.” Začujemo prezrivo puhanje iza nas. Miller i ja se okrenemo i ugledamo medicinsku

sestru. „Prava dama”, ponovi ona visoko podignuvši obrve. „Razveselila sam ovo mjesto”, uzvrati Baka i povuče Millera i mene k sebi. Pokaže

prema drugim krevetima na kojima leže krhki i usnuli starci. ,,U meni je više života nego u ovih troje zajedno. Uvjeravam vas da nisam došla ovamo umrijeti.”

Nasmiješim se i pogledam Millera koji me veselo gleda, a oči mu sjaje. „Ona je dvadesetčetiri karatno zlato.” Zaslijepi me onim širokim, predivnim osmijehom zbog kojega opet posegnem za paravanom.

„Znam”, nacerim se i doslovno poletim preko kreveta u Bakin zagrljaj. „Mislila sam da si umrla”, kažem joj dok uživam u poznatom mirisu deterdženta za odjeću koji koristi, utkanom u materijal spavaćice.

„Smrt je privlačnija od ove rupe”, progunđa ona, a ja je nježno gurnem laktom. „Hej, pazi na moje cjevčice.”

Uzdahnem i odskočim. Žao mi je što sam tako nepažljiva. Možda je pomalo divlja, ali ovdje je s razlogom. Gledam je kako namješta iglu na ruci i tiho gunđa.

„Posjeti su završili u osam”, ubaci se sestra prilazeći krevetu kako bi pomogla Baki. „Možete doći sutra.”

Srce mi potone. „Ali mi smo...” Miller me uhvati za ruku i pogleda sestru. „Imate li sekundu?” Pokaže prema središtu

prostorije i veselo gledam kako se sestra ljupko smiješi dok nas napušta i kreće za njim. Pogledam Millera podignutih obrva, ali on jednostavno slegne onim savršenim ramenima prateći sestru. Možda djeluje iscrpljeno, ali svejedno je prizor za pamćenje. I upravo mi je kupio malo vremena pa mi nije važno hoće li ga sestra zaljubljeno gledati dok mu prenosi posljednje informacije o Bakinom stanju. Osjećam pogled koji me proučava pa ostavim Millera i okrenem se svojoj živahnoj Baki. Ona opet ima pogled nevaljalke. „Guza mu izgleda bolje u trapericama.”

Zakolutam očima i sjednem na krevet kraj nje. „Mislila sam da voliš ušminkane mladiće.”

„Miller bi sjajno izgledao i u vreći za smeće “ Ona se nasmiješi i uhvati me za ruku pa je stisne. To je stisak smirivanja, što je ludo jer je ona ta koja je bolesna. Ali ipak se upitam koliko Baka zapravo zna. „Kako si mi ti, dušo?”

„Dobro sam.” Ne znam što bih drugo rekla niti što mogu reći. Znam da mora saznati, ali što bi sada morala znati? Trebam hitno razgovarati s Williamom.

44

Anna

Daša

„Hmmm...” Ona me sumnjičavo promatra, a ja se promeškoljim na krevetu. Odbijam je pogledati u oči. Moram promijeniti temu razgovora.

„Zar ti nije draži privatni apartman?” „Da nisi započinjala!” kaže Baka i pusti mi ruku pa se zavali u naslonjaču, uhvati

daljinski i uperi ga u televizor. Ekran se isključi. „Poludjela sam u toj sobi!” Pogledam ostale krevete i blago se nasmiješim. Razmišljam kako je Baka vjerojatno

izludjela druge starce. A i sestra je izgledala kao da joj je dosta. „Kako se osjećaš?” upitam. Opet je sjela i petlja po cjevčicama koje joj vire iz ruku.

„Ostavi ih na miru!” Dlanovima pljesne po naslonjaču i otpuhne. „Dosadno mi je!” zacvili. „Hrana je usrana i

tjeraju me da piškim u kahlicu.” Nasmijem se. Znam koliko joj je važno njezino dostojanstvo, a očito nije sretna ni zbog

razvoja događaja. „Moraš raditi što ti kažu”, upozorim je. „Očito si ovdje s razlogom.” „Ma, samo mi se malo uzlupalo srce.” „Zvuči kao da si bila na romantičnoj večeri!” nasmijem se. „Pričaj mi o New Yorku.” Smijeh mi trenutačno zamre i opet počnem grozničavo razmišljati što da joj kažem. Ali

ništa mi ne pada na pamet. „Zamolila sam te da mi pričaš o New Yorku, Olivia”, kaže ona nježno. Pogledam je i

vidim da joj je izraz lica jednako blag. „Nisam pitala kako si ondje završila.” Mora da su mi usne posve pobijeljele dok ih čvrsto stilšćem u pokušaju da spriječim

jecaj. Ne mogu voljeti ovu ženu više no što je volim. „Jako si mi nedostajala.” Glas mi je promukao. Dopuštam da me privuče u zagrljaj. „Dušo, i ti si meni”, uzdahne ona i stisne me uz svoje meko tijelo. „Iako sam imala posla.

Morala sam hraniti trojicu zgodnih muškaraca.” Namrštim se u njenom zagrljaju. „Trojicu?” Baka se oslobodi iz mog zagrljaja i makne moju plavu kosu s lica. „Georgea, Gregoryja i

Williama.” „Ooooh”, uzdahnem i zamislim njih trojicu oko Bakina stola, s obilnim porcijama na

tanjurima. Lijepo. „Hranila si i Williama?” „Jesam.” Mahne naboranom rukom pokazujući posvemašnju nezainteresiranost.

„Brinula sam za njih.” Iako me vijest da su se Baka i William blisko družili brine, uspijem se nasmiješiti. Baka

si utvara da je ona brinula o njima, ali znam da to nije prava istina. William je rekao da je brinuo o njoj, ali da i nije, znam da su Gregory i George to dobro obavljali. No moj osmijeh brzo ispari kad se prisjetim gdje se nalazimo. U bolnici smo. Baka je imala infarkt.

„Vrijeme je isteklo.” Pažnju mi privuče Millerov tihi glas. Vidim kako mu se pogled iz nježnog sjaja mijenja u zabrinutost. Upitno me pogleda, ali ja ga ignoriram, lagano odmahnem glavom i ustanem. „Izbacuju nas”, kažem saginjući se do Bake. Ona me snažno zagrli i ukloni mrvu mojeg osjećaja krivnje. Zna kako se osjećam.

45

Anna

Daša

„Prokrijumčari me s vama.” „Ne luduj”, ostanem u njezinom zagrljaju sve dok se ona ne odmakne. „Molim te, budi

dobra cura doktorima.” „Da”, ubaci se Miller pa priđe i klekne do Bake. „Žudim za govedinom Wellington i znam

da je nitko ne zna pripremiti kao vi, Josephine.” Baka se rastopi u stolcu, a mene preplavi sreća. Ona pomiluje Millerov neobrijani obraz

i gotovo priljubi nos o njega. On se ne odmiče. Zapravo prihvati njezinu nježnu gestu i poklopi njezin dlan svojim. Zbunjeno ih gledam dok dijele privatni trenutak na otvorenom odjelu. Čini se da sve oko njih postaje nevažno dok pogledima razmjenjuju milijun riječi.

„Hvala ti što si brinuo za moju malenu”, šapne Baka, tako tiho da je jedva čujem. „Činit ću to sve dok dišem, gospođo Taylor.”

46

Anna

Daša

Sedmo poglavlje

Smještam se na stražnje sjedalo Williamova automobila. Osjećam kao da mi je netko

skinuo s ramena sav teret ovoga svijeta. Postoji milijun drugih tereta pod kojima bih pokleknula, ali ne mogu misliti dalje od činjenice kako sam se na svoje oči uvjerila da je Baka dobro.

,,A sada k meni, Tede”, kaže Miller i pruži mi ruku. „Dođi ovamo.” Ignoriram njegovu ispruženu ruku. „Želim kući.” Ted se uključi u promet i opet vidim u retrovizoru njegov upitni pogled dok mu lagani

osmijeh ublažava grubo lice. Sumnjičavo ga pogledam iako više ne gleda u mene, a potom se fokusiram na Millera. On me zamišljeno promatra, a njegova je ruka i dalje između nas.

„Vjerovat ću intuiciji i zaključiti da, kad kažeš ‘kući’, ne misliš na moj stan.” Ruka mu padne na sjedalo.

„Tvoj stan nije moj dom, Milleru.” Moj je dom Bakina skromna kuća s okućnicom, prepuna stvari i onoga poznatog,

ugodnog mirisa. Sada želim biti okružena Bakinim stvarima. Miller prstima bubnja po kožnom naslonu i netremice me promatra. Oprezno se povučem u sjedalu.

„Imam zahtjev”, promrmlja on i uhvati moju desnu ruku koja trenutačno vrti moj novi dijamantni prsten.

„Koji?” pitanje mi se polako skotrlja s usana. Nešto mi govori da neće tražiti da ga ne prestanem voljeti. Zna što ću odgovoriti na taj

zahtjev, a njegova drhtava brada govori mi da ga odgovor koji bih ovog puta mogla dati, čini nervoznim. Sad on počinje vrtjeti moj dijamant, zamišljeno gledajući svoje nemirne prste. Uznemirena sam i spremam se čuti njegovu želju. Prođe čitava duga, neugodna vječnost prije no što on duboko udahne i svojim plavim očima odmjeri moje tijelo. Plavi bezdani emocija utonu u mene i ostave me bez daha... Ubrzo shvatim da mu pitanje koje mi se sprema postaviti znači silno mnogo.

„Želim da moj dom bude tvoj dom, Olivia.” Razjapim vilicu i ostanem bez teksta. Nemam riječi. Odnosno, imam samo jednu riječ. „Ne”, brzo ispalim prije nego uspijem obzirnije sročiti svoje odbijanje. Lecnem se kad

vidim razočaranje na tom savršenom licu. „Hoću reći...” Moj prokleti mozak odbija dati naredbu jeziku da izgovori bilo što čime bi se mogao

iskupiti, jer osjećam silnu krivnju znajući da sam uzrok njegove povrijeđenosti. „Ne možeš ostati sama.” „Moram biti kod kuće.” Spustim glavu. Više ne mogu gledati njegovo molećivo lice i

intenzivan pogled. Ne uzvraća mi protuargumentom. Umjesto toga, uzdiše i nježno mi steže dlan.

„Tede, molim te, vozi nas k Livy”, uputi on vozača pa zašuti. Podignem pogled i vidim da gleda kroz prozor. Zamišljen je.

47

Anna

Daša

„Hvala ti”, prošapćem i promeškoljim se u sjedalu stiskajući se uz njega. On me ne privlači niti ohrabruje. Ne reagira na mene, samo gleda kroz prozor.

„Nemoj mi zahvaljivati”, tiho kaže. „Zaključaj vrata”, kaže Miller. Dlanovima mi primi obraze i zabrinutim pogledom

skenira moje lice dok stojimo na dovratku. „Nikome ne otvaraj. Vraćam se čim uzmem čistu odjeću.”

Namrštim se. „Trebam li očekivati posjetitelje?” Briga u trenutku nestane a zamijeni je umor. Nakon razgovora u automobilu znam da

sam izvojevala pobjedu, ali iskreno, nikad nisam očekivala da će Miller tako spremno ostati ovdje. Naravno da želim da ostane, ali nisam željela testirati njegovo krhko strpljenje. Već sam to učinila inzistiranjem da budem ovdje. Nisam bila spremna otići na drugi kraj grada kako bi Miller provjerio stan i uzeo čistu odjeću. Tako bi dobio priliku zaključati me i nimalo ne sumnjam da bi to učinio. Ali nisam toliko blesava da mislim kako Millerov ostanak ovdje ima ikakve veze s mojom brigom oko Bake.

„Manje drskosti, Olivia.” „Voliš me drsku.” Uhvatim njegove ruke i skinem ih s lica. „Idem se istuširati.” Popnem

se na prste i poljubim mu bradu. „Brzo se vrati.” „Hoću”, uzdahne on. Odmaknem se od njega i vidim da je na izmaku snaga. Izgleda iscrpljeno. „Volim te.” Pođem u hodnik i uhvatim kvaku. Na usnama mu treperi napet osmijeh dok gura ruke u

džepove traperica i kreće prema izlazu. „Zaključaj vrata”, ponovi. Kimnem i polako zatvorim vrata, zaključam brave i navučem zasun. Znam da neće otići

dok ne čuje da sam sve zaključala. A onda provedem čitavu vječnost gledajući niz hodnik u pravcu kuhinje, očekujući onaj poznati, umirujući zvuk Bakinog lupkanja loncima. Ali zvuk, naravno, ne dolazi, pa zatvaram oči zamišljajući da ga čujem. Čitavu vječnost stojim nepomično i naposljetku se odlučim popeti uza stepenice. Ali naglo stanem kad začujem kucanje na ulaznim vratima. Krenem otključati, ali nešto me zaustavi. To je Millerov glas koji mi govori da nikome ne otvaram.

Zaustim upitati tko je, ali zastanem. Instinkt? Tiho se odmaknem od vrata, ušuljam u dnevnu sobu i priđem velikom prozoru. Sva su mi osjetila uzbunjena. Uplašena sam i nervozna pa poskočim uzrak kad se ponovo začuje kucanje.

„Jebote!” ispalim, vjerojatno preglasno. Moje prokleto srce neumorno tuče u grudima dok na prstima prilazim prozoru da virnem iza zastora. Pojavi se lice.

„Jebemu!” vrisnem i odmaknem se od prozora. Uhvatim se za prsa i šokirano dišem, puštajući tijelu i umu da registriraju lice koje prepoznajem.

„Tede?” uzdahnem i zbunjeno se namrštim. On se blago nasmiješi i pokaže prema ulaznim vratima pa nestane iz mog vidnog polja.

Zakolutam očima i progutam knedlu u pokušaju da umirim srce. „Hoćeš da mi srce pukne”, promrmljam i priđem vratima. Sa sigurnošću znam da je

ovdje otkako je Miller otišao i da drži stražu.

48

Anna

Daša

Otključam vrata i otvorim ih. Snažno tijelo protutnji kraj mene i ja se jedva dospijem izmaknuti.

„Sranje!” vrisnem i stanem uza zid. Srce mi se još nije oporavilo od šoka nakon što je na prozoru vidjelo Tedovo lice, a sada Miller projuri pokraj mene s koferom i spusti ga uz podnožje stepeništa.

„Ted je čuvao stražu?” upitam jer trebam potvrdu. Zar će ovako biti stalno? Imat ću osobnog tjelohranitelja?

„Stvarno si mislila da ću te ostaviti samu?” Miller pruži ključeve Tedu i rukuje se s Williamovim vozačem.

„Nema na čemu”, nasmiješi se Ted prihvaćajući Millerovu ruku, a onda pogleda u mene. „Laku noć, gospođice Taylor.”

„Laku noć”, promrmljam gledajući Millera kako se okreće i vraća puteljkom kroz vrt. Ted sjedne u auto i odjuri u tren oka. Vanjski svijet nestane čim Miller zatvori ulazna vrata i zaključa brave.

„Moramo poraditi na sigurnosti”, progunđa on i okrene se, a onda ugleda moje šokirano lice. „Jesi li dobro?”

Trepćem naizmjence gledajući u njega pa u vrata. „Imam dvije brave, zasun i lanac.” „Ali ja sam se ipak probio”, kaže on i podsjeti me na sve one situacije kad je provaljivao

u moj dom, samo kako bi istjerao svoje. „Zato jer sam pogledala kroz prozor, vidjela Teda i otvorila vrata”, uzvratim. On se nasmiješi, ali ne odgovara. „Moram se istuširati.” „Htio bih ti se pridružiti”, prošapće dubokim i promuklim glasom prepunim želje. Spustim ruke, a krv mi se uzburka. On korakne prema meni. „Volio bih spustiti ruke na

tvoja mokra ramena i obraditi svaki predivni centimetar tvojeg tijela, tako da u tvom divnom umu ima mjesta samo za mene.”

Uspio je u tome iako me još nije ni dotaknuo, ali ipak kimnem i tiho ustanem. On je ispred mene i steže me uza se. Ovijem se oko njega, a lice mi utone u njegov vrat dok me on podiže i nosi do kupaonice. Nasmiješim se i prignem da otvorim slavinu. Potom se počnem skidati.

„Nema previše mjesta”, kažem bacajući odjeću u košaru. Skidam jednu po jednu stvar, sve dok ne stanem ispred njega, posve gola. On lagano kimne, zgrabi rub svoje majice i prevuče je preko glave. Mišići trbuha i prsa napnu se dok se svlači, a ja ne mogu skinuti pogled s njegova torza. Nekoliko puta umorno kimnem pa pogledam njegove noge dok skida traperice. Sanjivo uzdahnem.

„Zemlja zove Oliviju.” Nježnost njegova glasa natjera me da ga pogledam u oči i nasmiješim se. Zakoračim prema njemu i spustim dlan na njegova prsa. Nakon fizički i mentalno iscrpljujućeg dana, želim ga samo osjetiti i uživati u tome da ga dodirujem. Mogu mu dotaknuti prsa. Pogledom pratim putanju svog dlana. Miller sagne glavu i promatra me. Osjećam kako mi nježno spušta dlanove na struk, kao da ne želi poremetiti moje zamišljene pokrete. Dodirujem mu ramena i vrat, a onda i neobrijanu vilicu pa završim na punim, divnim usnama. On ih polako otvori i ja gurnem prst između njih. Blago nakrivim glavu i

49

Anna

Daša

nasmiješim se, a on mi nježno zagrize prst. A onda nam se pogledi sretnu i između nas se sudari milijun neizgovorenih rijeci.

Ljubav. Obožavanje. Strast. Žudnja. Želja. Potreba... Oslobodim prst i oboje se polako pokrenemo. A sve se to pojača kad nam se usne spoje. Zatvorim oči, dlanovima klizeći niz Millerov struk, dok mi njegov dlan steže vrat i drži me na mjestu, ljubeći me čitavu vječnost. Doslovno me guta i odnosi na mjesto na kojem postojimo samo on i ja, na mjesto koje je stvorio za mene. Na sigurno mjesto. Na mirno mjesto. Na savršeno mjesto.

Drži me snažno, kao i uvijek. Njegova je snaga nevjerojatna, ali tu je i ona stalna nježnost. Ipak je očito da je Miller taj koji pokreće stvari. Nema sumnje da je on gospodar mojeg tijela i mojeg srca. Zna što trebam i kad trebam i pokazuje to u svakom elementu naše veze, ne samo u obožavanju.

Kao onda kad sam morala odmah u bolnicu. Kao onda kad sam morala otići kući kako bih osjetila Bakinu prisutnost. Kao onda kad sam imala potrebu da se makne iz svojeg savršenog svijeta i bude sa mnom upravo ovdje. Millerov se poljubac uspori, ali on ne popušta stisak. Gricka mi donju usnu, zatim nos, pa obraz, a onda se odmakne. Izgubljena sam i suočena s vječnom dilemom: ne znam u što bih gledala pa pogledam njegove divne plave oči, a onda i one prelijepe usne.

„Idemo te istuširati, ljepotice moja.” Provedemo divnih pola sata pod tušem. Zbog ograničenog prostora to je tuširanje jako

intimno, iako bi bilo takvo i da imamo na raspolaganju puno veći prostor. Dlanovi su mi na pločicama. Spuštam glavu i gledam kako sapunica nestaje u odvodu.

Uživam u predivnom osjećaju Millerovih glatkih, nasapunanih dlanova koji masiraju svaki umorni misic mojeg tijela. Šamponira mi glavu i nanosi regenerator na vrhove kose. Sve sam vrijeme tiha i mirna. Pomičem se samo kad me on namjesti u drugi položaj. Mokro mi lice obasipa mekim poljupcima. Pomogne mi izaći iz kade i vodi me u sobu.

„Jesi li gladna?” pita dok mi četka mokre uvojke. Odmahnem glavom ignorirajući kratku stanku u njegovim pokretima. No, ne raspravlja sa mnom. Smjesti me u krevet i uvuče se pored mene tako da su nam gola tijela čvrsto stisnuta jedno uz drugo, dok njegove usne lijeno plešu po mojim ramenima. San me brzo pronalazi, a pomaže mu i Millerovo tiho pjevušenje i toplina njegova tijela uz moja leđa.

50

Anna

Daša

Osmo poglavlje

Iz sna me prene buka i ja se suludo brzo sjurim niza stepenice. I dalje napola spavajući

sletim u kuhinju. Gola sam i muti mi se pred očima. Trepćem kako bih razbistrila vid, a onda ugledam Millera koji stoji gol do pasa, s kutijom pahuljica u ruci.

„Što se dogodilo?” pita on, zabrinuto promatrajući moje golo tijelo. Moj tek probuđeni mozak polako prihvaća stvarnost, stvarnost u kojoj nema Bake da veselo lupka loncima po kuhinji; stvarnost u kojoj Miller djeluje zbunjeno. Obuzme me krivnja zbog osjećaja razočaranja.

„Preplašio si me”, jedino je što mogu reći. Iznenada sam veoma budna. Primjećujem da sam gola pa krenem van iz kuhinje. Pokažem preko ramena. „Moram se obući.”

„U redu”, složi se on netremice me promatrajući dok nestajem niz hodnik. Duboko uzdahnem pa krenem uza stepenice. Polako navučem gaćice i majicu. Kad se opet spustim, Miller je postavio stol za doručak i još je upadljivije da ne pripada ovom prostoru - sjedi za stolom s mobitelom na uhu. Pokaže i meni da sjednem. Polako ga poslušam, a on nastavi s razgovorom.

„Doći ću oko podne”, govori odrješito pa prekine vezu i spusti mobitel. Pogleda me preko stola, a ja tek nakon nekoliko sekundi proučavanja shvatim da je opet navukao masku bezosjećajnog muškarca koji je svima odbojan. Vratili smo se u London. Nedostaje mu samo odijelo.

„Tko je to bio?” upitam pa podignem čajnik pun vrelog čaja koji se puši i natočim si šalicu.

,,Tony.” Odgovara kratko i odsječno, kao da je upravo sad s Tonyjem. Pomalo grubo stavim čajnik sebi zdesna pa brzo dodam mlijeko u šalicu i počnem

miješati. Iznenađeno gledam kako se Miller saginje preko stola i uzima čajnik te ga vraća na sredinu stola. A onda ga još preciznije namjesti. Uzdahnem, otpijem gutljaj čaja i trznem se kad osjetim okus. Progutam ga i spustim šalicu.

„Koliko si vrećica čaja stavio unutra?” On se namršti i pogleda posudu. „Dvije.” „Ne djeluje tako.” Čaj ima okus ugrijanog mlijeka. Posegnem za čajnikom, skinem poklopac i zavirim

unutra. „Ovdje nema ni jedne.” „Izvadio sam ih.” „Zašto?” „Da ne začepe lijevak.” Nasmiješim se. „Milleru, u Engleskoj postoje milijuni čajnika u kojima se namaču

vrećice čaja, a lijevci se nikad ne začepe.” On zakoluta očima pa se nasloni u stolcu i prekriži ruke na golim prsima. „Vjerovat ću

intuiciji...”

51

Anna

Daša

„Miller Hart i intuicija?” ubacim se jedva susprežući smijeh. „Nikad.” On me umorno pogleda, što me dodatno razveseli. „Ali mislim da ćeš ustvrditi da bih trebao poraditi na vještini pripreme čaja.” „Tvoja je intuicija u pravu.” ,,I mislio sam”, promrmlja on pa podigne mobitel sa stola i pritisne nekoliko gumba.

„Htio sam da se osjećaš kao kod kuće.” „Ja i jesam kod kuće.” Lecnem se kad me on prostrijeli pogledom. To je zazvučalo grublje no sam željela. „Ja...” Miller prinese mobitel uhu. „Pripremite mi auto”, naredi. „Milleru, nisam...” „I pazite da bude besprijekorno čist”, nastavlja on, ignorirajući moj pokušaj objašnjenja.

„Shvatio si to...” ,,A to znači i prtljažnik.” Podignem šalicu samo da bih je mogla s treskom spustiti. A to i učinim. Snažno.

„Prestani se ponašati kao dijete!” On se lecne na svom stolcu i prekine poziv. „Kako, molim?” Kratko se nasmijem. „Nemoj moljakati, Milleru. Nisam te htjela uzrujati.” On spusti podlaktice na stol i nagne se gledajući me. „Zašto ne želiš biti kod mene?” Pogledam njegov molećivi pogled i uzdahnem. „Zato što moram biti ovdje”, odgovorim.

Vidim da me i dalje ne razumije pa nastavim u pokušaju da shvati. „Moram sve pripremiti za Bakin povratak kući. Moram biti ovdje kako bih brinula o njoj.”

„Može živjeti s nama”, on se odmah usprotivi. Ozbiljan je, a ja sam šokirana. Spreman je izložiti se mogućnosti da još jedna osoba - osim mene - naruši savršeni red njegova doma? Baka bi Millera dovela do ludila. Možda jest bolesna, ali ne sumnjam da bi preuzela kontrolu nad Millerovim kućanstvom. Nastat će anarhija, a Miller to neće podnijeti.

„Vjeruj mi”, nasmijem se, „ne misliš to zapravo.” „Mislim”, uzvrati on, a meni nestane osmijeh s lica. „Znam što misliš.” „Što mislim?” Voljela bih kada bi potvrdio moje misli jer smo, ako to učini, na pola puta

do prihvaćanja. „Znaš ti dobro što.” Upozorava me pogledom. „Osjećao bih se mirnije da si kod mene.

Tamo je sigurnije.” Potreban mi je svaki gram strpljenja da ne izgubim živce. Trebala sam to očekivati.

Odbijam prihvatiti zaštitu. Miller Hart je u moj život donio slobodu, probudio me, vratio mi želju da živim i osjećam, ali svjesna sam da uz novopronađenu slobodu dolaze i neka ograničenja. Ne želim dopustiti da se dogode.

„Ostajem ovdje”, odlučno naglasim, a Miller potone u stolcu. „Kako želiš”, on uzdahne, zatvori oči i odmahne glavom. „Jebena drskost.” Nasmiješim se. Volim kada je Miller na rubu snaga, ali još više volim njegovo

prihvaćanje. „Što ćeš danas raditi?” On spusti glavu i sumnjičavo me pogleda. „Nećeš mi praviti društvo?”

52

Anna

Daša

Šire se nasmiješim. „Neću. Idem u posjet Baki.” „Možeš prvo otići sa mnom u Ice.” „Ne mogu”, polako odmahnem glavom. Vjerujem da će Cassie biti ondje, a nisam spremna na njezine prezrive poglede i riječi

koje će me izluditi. Imam važnijeg posla od prepucavanja s njom i ništa neće odgoditi moj odlazak Baki.

On se nagne k meni, a vilica mu zatitra. „Testiraš moje strpljenje, Olivia. Ideš sa mnom i prihvati to.”

Hoću li? Znam zašto pokušava nametnuti svoja pravila, ali arogancija s kojom to čini tjera me da budem drska prije negoli se uspijem smiriti i urazumiti. Udarim dlanom po stolu i poletim prema njemu. Miller se povuče u stolcu.

„Ako me želiš zadržati, onda odjebi sa svojom posesivnošću. Ja nisam stvar, Milleru. Možeš li cijeniti svoju imovinu, a da mi usput ne naređuješ?” Ustanem, a stolac zaškripi po podu. „Idem se istuširati.”

Noge mi automatski pojure. Miller isijava bijes zbog mojeg neposluha. Jednostavno ne zna stati, a ja mu ne mislim uvijek udovoljavati.

* * *

Polako se istuširam i odjenem. Iznenađena sam kad se opet spustim i vidim da Millera

nema. Ali nisam iznenađena što kuhinja miriše kao da ju je napao antibakterijski sprej i izgleda kao da se može jesti s poda. Ne žalim se jer to znači da mogu odmah otići u bolnicu. Zgrabim torbicu, otvorim ulazna vrata i izjurim tražeći ključeve.

,,Oh!” uzviknem, sudarivši se s nečijim prsima pa oteturam unazad. Sudarim se i s vratima. „Sranje!” Ruka mi instinktivno poleti prema lopatici i protrlja je kako bih umanjila bol.

„Žuriš nekamo?” Snažni prsti zgrabe moju nadlakticu i ukopaju me na mjestu. Ljutito pogledam tijelo u odijelu. Dobro znam koga ću vidjeti. I u pravu sam. To je William. Majčin bivši svodnik i moj samoprozvani anđeo zaštitnik.

„Da, i zato me pusti.” Pokušam ga zaobići, ali on se pomiče zajedno sa mnom i blokira mi put. Odlučim šutjeti pa duboko udahnem, napnem ramena i podignem bradu. On je posve miran, a to mi se ne sviđa. Teško mi je zadržati drskost. To me iscrpljuje.

„Ulazi u auto, Olivia.” Njegov me ton luđački iritira, ali znam da moram poslušati. „Natjerao te da dođeš ovamo, zar ne?” Ne mogu vjerovati! Lukavi gad! „Nema smisla zanijekati”, William potvrdi i pokaže prema automobilu s otvorenim

vratima, pokraj kojeg stoji Ted. Kao i obično, na njegovom grubom licu titra osmijeh. Uzvratim mu osmijehom, ali opet se razbjesnim kad pogledam Willi ama.

„Ako me zapiliš, palim.” „Pališ? Misliš, odlaziš?” William se nasmije. „Piljenje, paljenje - što je sljedeće?”

53

Anna

Daša

„Noga u tvoju dosadnu guzicu”, promrmljam i proguram se kraj njega. „Nisam sigurna jeste li ti i Miller upoznati s time, ali ja sam odrasla osoba!”

„Gospođice Taylor”, Ted mi kimne i moja ljutnja ispari čim se uvučem na stražnje sjedalo.

„Bok, Tede”, zapjevušim, ignorirajući pogled nevjerice koji William upućuje svojem vozaču, kao i Tedovo slijeganje ramenima. Ni u ludilu ne mogu biti gruba prema tom pristojnom tipu. On jednostavno zrači smirujućom energijom koja nekako prelazi i na mene. Čudno je samo što isti taj tip vozi kao kompletni luđak. Smjestim se na sjedalo i pričekam da William sjedne na drugu stranu. Privučem torbicu i zagledam se kroz prozor.

„Ionako sam jutros planirao posjetiti Josephine”, kaže on. Ignoriram ga i uzmem mobitel kako bih poslala poruku Milleru. Bijesna sam. Ne moram ništa objašnjavati. On zna da je William posljednja osoba u čijem bih društvu

željela biti. Kliknem pošalji i ubacim mobitel u torbicu, ali William me uhvati za ruku. Vidim da se mršti.

„Što je ovo?” upita on i prijeđe prstom po mojem dijamantnom prstenu. Svi moji obrambeni mehanizmi naglo se aktiviraju. „Prsten.” Oh, ovo će biti zabavno. Povučem ruku, ljutita sama na sebe što ga drugom rukom i

nehotice skrivam od njegova znatiželjnog pogleda. Ne želim ga skrivati. Ni od koga. „Na tvojoj lijevoj ruci?” „Da”, prasnem, blago svjesna da i ja njega dovodim do ludila. Namjerno mu to činim,

iako bih ga mogla lako smiriti. Ali ne objašnjavam. Neka misli što hoće. „Udaješ se za njega?” William je uporan. Moj manjak poštovanja izaziva njegovu

nestrpljivost. Hrabra sam, ali i jako bijesna. Sa svakom sekundom sve mi je privlačnija ideja

ponovnog bijega iz Londona, ali ovoga puta otet ću Baku iz bolnice i povesti je sa sobom. I dalje šutim i gledam mobitel, a on se oglasi zvukom poruke.

Čime sam te naljutio, slatkice? Namrštim se i ubacim mobitel u torbicu. Nisam spremna ulaziti u novu raspravu i

odgovarati mu na poruku. Samo želim vidjeti Baku. „Olivia Taylor”, William uzdahne, ublažavajući nezadovoljstvo humorom. „Nikad me ne

razočaraš.” „Što bi to trebalo značiti?” Okrenem se prema njemu i ugledam blagi osmijeh na lijepom

licu. Dobro znam što to znači - rekao je to da izvuče reakciju i trgne me iz ćudljive šutnje. Uspio je. I dalje sam ćudljiva, ali više ni izbliza tiha.

„Tede, možeš li, molim te, stati?”

54 Anna

Daša

William odmahne glavom. Uopće se ne trudi dati vozaču drugačiju naredbu. Ali i ne mora. Ted očito nije hrabar kao ja... Ili definitivno ima više poštovanja prema Williamu Andersonu. Pogledam u retrovizor i opet vidim onaj osmijeh. Valjda mu se zauvijek nastanio na licu.

„Zašto je on uvijek tako sretan?” upitam i s iskrenim zanimanjem pogledam Williama. On me zamišljeno promatra bubnjajući prstima po vratima. „Mislim da ga podsjećaš na

nekoga”, kaže tiho, gotovo oprezno, a ja se trznem kad shvatim o čemu govori. Je li Ted poznavao moju majku? Napućim usne i zamislim se. Da ga pitam? Zaustim da progovorim, ali brzo se predomislim. Zašto bih je htjela vidjeti ako se i pokaže da je živa? Odgovor stigne gotovo bez ikakvog promišljanja. Ne propitkujem ga. Ne, ne bih.

* * *

U bolnici je vruće i gužva je, ali ipak jurim niz hodnik, odlučna čim prije stići do Bake.

William drži korak sa mnom. Duge noge omogućuju mu da me prati bez ikakva napora. „Tvoj prijatelj”, odjednom progovori, a ja usporim. I zbunim se. Ne znam zašto. Znam o

kome govori. „Gregory”, pojasni on, kao da je postojala sumnja na koga misli. Opet ubrzam korak gledajući ispred sebe. „Što s njim?” „Drag momak.” Namrštim se. Gregory je stvarno drag momak, ali sumnjam da je William jednostavno

odlučio uputiti mu kompliment. „On je jako drag momak. Ambiciozan, pametan...” „Čekaj!” Naglo se zaustavim i u nevjerici pogledam Williama. Onda prasnem u smijeh. U

nekontrolirani smijeh. Valjam se od smijeha. Ugledan muškarac u odijelu stoji doslovno bez teksta, dok se ja valjam od smijeha na bolničkom hodniku.

„O Bože!” urlam od smijeha i brišem suze pogledavajući Williama. On se osvrće oko nas u očitoj nelagodi. „Dobar pokušaj, Williame”, nastavim svojim putem i ostavim ga za sobom. Stvarno je očajan. „Oprosti što sam te razočarala”, doviknem mu preko ramena, „ali Gregory je gay.”

„Ma daj?” Njegov zaprepašteni odgovor natjera me da se okrenem. Želim vidjeti kako uvaženi William Anderson izgleda kad je iznenađen. Inače mu malo što promiče, ali nekim čudom ovo mu je promaknulo. Oduševljena sam zbog toga.

„Da, on je gay i nemoj se truditi.” Trebala bih bjesnjeti što me stalno pokušava odvojiti od Millera, ali previše uživam u

ovom. A ni Milleru neće biti drago Williamovo neprekidno miješanje. Ostavljam ga da se sabere pa odjurim na Bakin odjel i uletim ravno u njezinu sobu.

„Dobro jutro!” zapjevušim. Ona je u svojem stolcu, u cvjetnoj haljini, sa savršenom frizurom. U krilu joj je pladanj i vilicom nabada po nečemu što sliči sendviču s jajima. Oneraspoložim se i sjednem na rub kreveta. „Na najboljem si mogućem mjestu, Bako.”

„Pffft!” naduri se ona odmičući savršene uvojke s lica. „Da, bila bih da sam mrtva, ali savršeno sam zdrava.”

55

Anna

Daša

Ne želim ispasti gnjavatorica pa spriječim kolutanje očiju. „Ne bi te držali ovdje da si savršeno zdrava.”

„Izgledam li onako?” Baka ispruži ruku i uperi naborani prst u siroticu koja otvorenih usta drijema u krevetu, na suprotnom kraju sobe. Stvarno izgleda mrtvo.

„Enid!” zaurla Baka, a ja poskočim. „Enid, dušo, ovo je moja unuka. Sjećaš se, pričala sam ti o njoj.”

„Bako, ona spava!” procijedim, upravo u trenutku kad se William pojavi iza ugla. Lagano se nasmiješi; vjerojatno je čuo kako divljakuša Josephine stvara kaos.

„Ma ne spava ona”, usprotivi se Baka. „Enid!” Odmahnem glavom i molećivo pogledam Williama, ali na njegovom je licu isti onaj

veseli osmijeh dok sliježe ramenima. Oboje pogledamo ustranu kad se iz Enidina smjera začuje kašljanje i pljuvanje. Vidim kako umornim očima zbunjeno pogledava oko sebe.

„Ahoj! Tu sam!” mahne joj Baka. „Stavi naočale, dušo. U krilu su ti.” Enid potapše pokrivač pa namjesti naočale. Na naboranom joj se licu pojavi voštani

osmijeh. „Slatkica”, zakrešti pa zabaci glavu, zatvori oči i opet otvori usta. Uplašim se i skočim na noge. „Je li ona dobro?” nasmije se William i stane kraj mene ispred Bake. „To je zbog lijekova. Dobro je.” „Nije”, ubaci se Baka. „Ja sam dobro, a ona je na putu do rajskih vrata. Kad će me

pustiti?” „Sutra ili u petak, ako se specijalist složi”, kaže joj William, a na njezinom se licu pojavi

osmijeh nade. „Ako se specijalist složi”, naglasi on sa znalačkim pogledom. „Ma složit će se”, odgovori Baka odviše sigurno i spusti ruke u krilo. Zavlada tišina dok

njezine plave oči putuju između mene i Williama. Na licu joj je i odviše jasno vidljiva znatiželja. „Kako ste vas dvoje?”

„Jako dobro.” „Sjajno.” Moj se odgovor sudari s Williamovim i mi se pogledamo krajičkom oka. „Gdje je Miller?” pita ona dalje i mi je opet pogledamo. Ja šutim jer mislim da će joj

William ovaj put odgovoriti, ali i on je zašutio i pušta meni da govorim. Među nama vlada napetost i Baka je očito osjeća. Uopće joj ne pomažemo. Želim da brine samo o svom zdravlju.

„Na poslu je.” Petljam s vrčem vode na ormariću kraj kreveta. Učinit ću bilo što da promijenim temu. „Da ti donesem vode?”

„Donijela mi je sestra, prije nego ste došli”, brzo odgovori Baka, a ja se fokusiram na plastičnu čašu pokraj vrča. ,,A čistu čašu?” ponadam se. „Obavljeno.”

Otpuhnem i pogledam njeno znatiželjno lice. „Trebaš li možda čistu odjeću ili donje rublje? Ili higijenski pribor?”

„William se jučer ujutro pobrinuo za to.”

56 Anna

Daša

„Stvarno?” iznenađeno pogledam Williama, ali on me ignorira. „To je lijepo od njega.” Zgodni muškarac ustane s kreveta, poljubi Baku u obraz, a ona to prihvati s osmijehom,

podigne ruku i potapše Williama po ramenu. „Imate li još dovoljno kredita?” „O da!” Baka podigne daljinski i uperi ga u televizor. Ovaj se odmah uključi, a Baka se

namjesti u stolcu. „Čudesna naprava! Znaš li da s jednim pritiskom gumba mogu gledati svaku prošlomjesečnu epizodu East Endersa?”

„Nevjerojatno”, složi se William i nasmiješi mi se. Zašutim gledajući kako Baka i bivši svodnik njezine kćeri razgovaraju poput obitelji.

William Anderson, gospodar podzemlja, u ovom trenutku ne izgleda previše opasno. A Baka ne djeluje kao da će pobjesniti na muškarca koji joj je odveo kćer. Koliko ona zna? I što joj je William rekao? Ne čini se da među njima postoji neprijateljstvo ili negativni osjećaji. Djeluju opušteno. A ja sam zbunjena.

„Trebao bih ići”, tiho kaže William. Prekine me u mislima i vrati u bolničku sobu. „Budite dobri, Josephine.”

„Da, da”, otpuhne Baka i mahne rukom na pozdrav. „Ako me sutra puste, bit ću najbolja na svijetu.”

William se nasmije, a njegove vodenosive oči zasjaju od topline prema mojoj voljenoj Baki. „Sasvim sigurno. Svratit ću kasnije.”

Njegovo visoko tijelo okrene se prema meni. i on se široko nasmiješi kad shvati da sam zbunjena. „Nakon što me Ted odveze do Societyja, vratit će se po tebe. Odvest će te kući.”

Spomen Williamova kluba spriječi me da odbijem. Misli mi preplave sjećanja na luksuzni klub i ja čvrsto zatvorim oči da ih otjeram.

„Dobro”, promrmljam i ustanem. Uzmem jastuk viška i namjestim ga na krevet kako se ne bih morala predugo suočavati s njegovim ispitivačkim pogledom. Zvižduk mojeg iPhonea stigne u pravom trenutku i omogući mi da se fokusiram na traženje mobitela.

Pristojno je odgovoriti kad ti netko postavi pitanje. Trebala bih jednostavno otići kući i sakriti se u utočište svog kreveta. Ondje me nitko

neće pronaći niti gnjaviti. „Olivia, dušo, jesi li dobro?” Bakin zabrinuti ton ne ostavlja mi druge mogućnosti i ja se

silom nasmiješim. „Dobro sam, Bako.” Nemarno bacim mobitel, ne odgovorivši na poruku. Odlučim ignorirati prigovore koji

će sigurno uslijediti, pa opet sjednem na krevet. „Znači, doma ćeš sutra ili u petak, ha?” Osjetim silno olakšanje kad se Baka baci na objašnjavanje zašto ne može dočekati da

pobjegne iz ove „jazbine”. Slušam je čitav sat, sve dok ne stigne George. Tad je ostavim da na njemu istresa svoje nezadovoljstvo.

U ovom trenutku svog života nisam sigurna u puno toga, ali sam sigurna da nipošto ne bih voljela raditi na odjelu Cedar.

57

Anna

Daša

Prije nego ostavim Baku i Georgea, stigne mi poruka s nepoznatog broja i javi mi da me automobil čeka. Spremna sam otići kući. S druge strane, nisam spremna ići kući, iako znam da je Ted dobio najstrože naredbe od Williama da me odveze ravno onamo.

„Malena!” Okrenem se na peti i doslovno za cvilim kad ugledam Gregoryja kako trči prema meni.

Poznati prizor mojeg najboljeg prijatelja u otrcanim vojničkim hlačama i uskoj majici, odagna misli koje mi truju um. On me zgrabi i zavrti oko sebe, a ja zacvilim.

„Bože, kako mi je drago što te vidim.” ,,I meni.” Čvrsto se stisnem uz njega i pustim da me snažno grli. „Ideš Baki?” „Idem. Jesi ti bila?” „Ostavila sam je s Georgeom. Možda je sutra puste.” Gregory me odmakne od sebe držeći me za ramena. A onda me prostrijeli pogledom. Ne

znam zašto. Nisam rekla niti učinila išta sumnjivo. „Što se zbiva?” upita me. „Ništa.” Odmah se prekorim zbog izbjegavanja pogleda. „Naravno”, sarkastično će on.

„Izgleda da sam samo umislio kako sam te vidio da bježiš, a onda sam imao zadovoljstvo gledati kako gorile razbijaju Millerov stan. Nemaš se zašto brinuti.”

„Gorile?” Uhvatim se Gregoryjeva naziva za ljude koje Miller zove nemoralnim gadovima.

„Aha. Stvarno dojmljiv prizor.” Gregory me uhvati pod ruku i povede prema izlazu. „Ništa nisi spominjao kad bismo se čuli.” ,,Livy, kad god smo razgovarali, otkako si pobjegla u New York, samo smo besmisleno

čavrljali. Nemoj se praviti da si željela drugačije.” Ne mogu mu se suprotstavljati pa ušutim. Nisam imala nikakvu želju saznati što se

dogodilo otkako smo Miller i ja otišli, a duboko u sebi i dalje ne želim. Ali spominjanje gorila probudilo mi je znatiželju.

„Opasni gadovi”, Gregory naglasi moju znatiželju, a uz nju se javi i popriličan strah. „Tvoj frend William - gospodar jebenog podzemlja - postupao je prema njima kao da su male mace. Nije ni trepnuo kad je jedan pokazao pištolj. Jebeni pištolj!”

„Pištolj?” ispalim, a srce mi poleti u grlo. Gregory se oprezno ogleda oko sebe i povede me u drugi hodnik, daleko od ostalih

posjetitelja bolnice. „Čula si me. Tko su ti ljudi, Livy?” Napravim par koraka unazad. „Ne znam.” Ne mogu osjećati krivnju što lažem. Previše sam zabrinuta. „Pa, ja znam.” „Znaš?” Razrogačim oči osjetivši strah. William sigurno nije rekao Gregoryju. Bože,

molim te, daj da nije rekao Gregoryju.

58

Anna

Daša

„Znam, da.” On mi se približi i ogleda oko sebe, kako bi bio siguran da smo sami. „To su dileri. Miller radi za gorile i kladim se da je sada u teškom sranju.”

Užasnuta sam. I oduševljena. Zapravo, prestravljena sam. Nisam sigurna je li bolje pustiti Gregoryju da vjeruje kako je Miller povezan s dilerima, ili mu reći istinu. Gregory je ipak nešto pogodio: Miller doista radi za gorile.

„Aha”, uzdahnem, očajnički smišljajući što bih rekla. Ali ne nalazim ništa. To je u redu jer Gregory nastavlja pričati, ne primjećujući moju šutnju. „Olivia, tvoj tip nije samo psihotični, opsesivno-kompulzivni bivši beskućnik i bivši kurviš, on je i diler!”

Leđima udarim u zid i pogledam u jarko svjetlo. Ne trepnem kad mi snažna svjetlost gotovo spali zjenice. Nadam se da će spaliti i sve moje probleme.

„Miller nije diler”, mirno odgovorim. Sad bi stvarno bilo lako izgubiti razum. ,,A ona ćurka, Sophia... još nisam skužio tko je ona, ali sigurno je prava nevolja.

Mislim...”, nasmije se, „otmica, ha?” „Zaljubljena je u Millera.” ,,A onda i sirota Baka”, nastavi Gregory. „Primila je Williama za svoj stol kao da su stari

prijatelji.” „I jesu.” Nevoljko shvatim da bih možda trebala saznati koliko su točno dobri prijatelji, ali imam

na umu da je Baka sad osjetljiva i glupo je buditi stare duhove. Uzdahnem i pognem glavu, ali Gregory to ne primjećuje. Ne prestaje govoriti - silno se trudi razjasniti ovu zavrzlamu.

„Bio je tamo svaki dan dok si ti...” Konačno shvati i podigne ona široka ramena. „Jesu?!” „Da, poznavao je moju majku.” Znam da će te riječi pokrenuti lavinu pitanja pa

podignem ruku dok on hvata dah. „Miller stvarno radi za te ljude i ne daju mu da ode. Pokušava naći izlaz.”

On se namršti. „Kakve to veze ima s Kumom?” I protiv volje nasmijem se njegovoj doskočici. „Bio je majčin svodnik. Ne slaže se s

Millerovim šefom. Pokušava nam pomoći.” Gregory ne može sakriti iznenađenje. Zjenice su mu poput tanjurića. „Jeeeebote...” „Umorna sam, Gregory. Umorna sam od osjećaja frustriranosti i bespomoćnosti. Ti si mi

prijatelj i molim te, nemoj poticati te osjećaje.” Uzdahnem. Već osjećam kako rastu samo zato što sam ih priznala. „Trebam te da mi budeš prijatelj. Molim te, samo mi budi prijatelj.”

„Ma dovraga”, Gregory posramljeno pogne glavu. „Sada se osjećam kao prvoklasno govno.”

Želim umanjiti njegov osjećaj krivnje i reći mu da se ne bi trebao tako osjećati ako odmah prestane s time, ali nikako ne nalazim riječi. Odmaknem se od zida i krenem prema izlazu. Možda sam superbijesna na Millera, ali znam da je u ovom trenutku jedini koji me može utješiti. Gregory mi nježno spusti dlan na rame i šutke krene za mnom; vjerojatno se boji da će me dodatno povrijediti. Pogledam svog najboljeg prijatelja. On me privuče u zagrljaj, ali i dalje fokusirano gleda ispred sebe.

„Ne ideš u posjet Baki?”

59

Anna

Daša

Gregory odmahne glavom i vragolasto se nasmiješi. „Pozvat ću je Skypeom preko onog skupog televizora. Uvijek se ludo uzbudi.”

„Ima internet?” „I mobitel, ali više me voli gledati.” „Baka je počela koristiti internet?” „Aha. I to puno. William joj stalno nadoplaćuje kredit. Sigurno mu je u zadnjih par dana

potrošila pravo bogatstvo. Navukla se.” Nasmijem se. ,,A kako je Ben?” „Pomalo.” Nasmiješim se, oduševljena vijestima. To znači samo jedno. „Drago mi je. Došao si

kombijem?” „Aha. Želiš da te povezem?” „Da, molim te.” Nasmiješim se i stisnem uz njega. Ne želim ići s Tedom. „Možemo li otići

do bistroa, molim te?”

60

Anna

Daša

Deveto poglavlje

Gregoryjev mobitel zazvoni čim se zaustavimo ispred bistroa. On se promeškolji

kopajući po stražnjem džepu, dok ja otvaram vrata. „Nazvat ću te kasnije”, kažem mu, nagnem se i poljubim ga u obraz. On namršteno gleda zaslon. „Što je?” „Sačekaj.” Podigne prst uzrak i pokaže mi da čekam dok se ne javi. „Halo?” Opustim se u

sjedalu s rukom na vratima. Promatram ga kako nekoliko sekundi pozorno sluša, a onda kao da je utonuo u sjedalu. „Sa mnom je.”

Zadrhtim, lecnem se i zaškrgućem zubima, sve odjednom, pa instinktivno izjurim iz kombija i zalupim vratima. Noge mi lete preko ceste. Trebala sam predvidjeti da će za mnom krenuti potraga jer sam ostavila Teda da me čeka pred bolnicom i ignorirala čitav niz Millerovih i Williamovih poziva.

„Olivia!” viče Gregory. Ne okrećem se dok se sigurno ne dokopam druge strane ceste, ali tada vidim kako

odmahuje glavom. Posramljeno slegnem ramenima, ali samo zato što nisam rekla Gregoryju da me Ted čeka po Williamovoj naredbi. Nisam ga namjerno uvukla u ovaj cirkus. Podignem ruku i mahnula svom najboljem prijatelju, a onda se okrenem i pođem prema bistrou. Opet zadrhtim kad moj skupi iPhone u torbici počne svirati „Sexy and I Know It.”

„Dovraga”, promrmljam i izvučem ga, a u sebi opsujem zbog odabira zvona za najboljeg prijatelja. „Gregory”, govorim dok odlučno hodam dalje.

„Ti prijetvornice!” Nasmijem se, provjerim promet i prijeđem cestu. „Nisam prijetvornica, samo ti nisam

rekla da sam dobila vozača.” „Dovraga, Olivia! William nije sretan, a upravo me nazvao i Gospodin Mahniti.” „Miller?” Ne znam zašto uopće pitam. Tko bi drugi bio Gospodin Mahniti? „Da. Isuse, curo! Kad je prijateljstvo s tobom postalo opasno po život? Strahujem za

kičmu, kosti... za moje jebeno, lijepo lice!” „Smiri se, Gregory.” Poskočim kad mi automobil potrubi i mahnem umjesto isprike.

„Sad ću se obojici javiti.” „Svakako to učini”, progunđa on. Ovo je smiješno, ali sada biram manje od dva zla. Moj samonametnuti samotnjački život

možda je bio pomalo ograničavajući, ali bilo je jednostavnije nositi se s njime dok sam sama kontrolirala događaje. Samo ja. Znam da me Miller probudio i oslobodio, baš kao što je rekao, ali sad mi pokušava oteti osjećaj slobode. A to me počinje ljutiti. Gregory bi trebao biti na mojoj strani. Ne dolazi u obzir da pustim svog prijatelja na tamnu stranu.

„Čiji si ti prijatelj?” „Ha?”

61

Anna

Daša

„Čuo si me. Čiji si ti prijatelj? Ili ste ti i William postali najbolji frendovi dok me nije bilo?”

„Smiješno, curo. Jako smiješno.” „Ne pokušavam biti smiješna. Odgovori mi na pitanje.” Nastane kratka stanka, a onda začujem dug uzdah. „Tvoj”, kaže i ispusti dah. „Drago mi je što smo to raščistili”, mrštim se dok prekidam vezu, a onda provjeravam

promet i krenem prema bistrou. Korak mi je lak; gotovo letim dok hodam prema svom poslu. I smiješim se.

„Olivia!” Začujem uzvik prepun jeze i ukopam se nasred ceste pa naglo okrenem. Čujem

trubljenje i uplašene povike. „Olivia! Miči se!” Zbunjena sam i grozničavo se ogledavam oko sebe. Pokušavam otkriti odakle dolazi

buka. A onda ugledam crni terenac kako juri prema meni. Svom brzinom. Mozak mi daje sve prave upute. Miči se! Bježi! Skloni se! Ali moje tijelo ignorira svaku od njih. U šoku je. Sleđena sam. Glineni golub.

Glasne naredbe iz glave prigušuju zvukove oko mene i ja primjećujem jedino automobil koji se sve više približava. Na koncu me iz transa trgne škripa guma, a onda i tutanj stopala po asfaltu. Netko me udari u bok i sruši na asfalt. Udarac me prizove k svijesti, ali meko padnem. Dezorijentirana sam. Zbunjena. Iznenada se pomičem, ne svojom voljom. Sjedim, a Ted čuči ispred mene. Odakle se on stvorio? Ostavila sam ga pred bolnicom.

„Curo, zbog tebe ću dobiti otkaz”, kaže dok mi pregledava lice, a onda potraži i ozljede na tijelu. „Jebemu sve”, gunđa on pomažući mi da ustanem.

„Žao mi je”, promucam, posve potresena, dok Ted petlja po meni, neprekidno ljutito otpuhujući i stenjući. „Uopće nisam vidjela auto.”

„Nisi ni trebala”, tiho promrmlja, ali čujem ga jasno i glasno. „Netko me namjerno pokušao pregaziti?” upitam, zbunjena i nepomična ispred njega. „Možda je ovo bilo samo upozorenje, ali nemojmo zaključivati naprečac. Kamo ćeš?” Naslijepo pokažem preko ramena, prema bistrou s druge strane ceste. Ne mogu

govoriti. „Čekat ću te ovdje”, Ted odmahne glavom izvlačeći mobitel iz džepa. Ozbiljno me

pogleda, kao da mi želi reći da ni slučajno ne pomislim opet pobjeći. Noge mi drhte. Okrenem se i pokušam se sabrati prije no što se pojavim pred prijateljima s posla. Ne želim da pomisle kako nešto nije u redu. Ali nešto ozbiljno nije u redu. Netko me vjerojatno pokušao pregaziti, a kad se sjetim Millerove zabrinutosti posljednjih dana, mogu samo zaključiti da su za to krivi gorile, ili nemoralni gadovi, kako ih Miller zove. Šalju poruku.

Bistro miriše i zvuči na poznat način. Gotovo se lako nasmiješiti. „O moj Bože! Livy!” Sylvie poleti preko bistroa, a čitav niz gostiju gleda kako juri k meni.

Ostanem na mjestu, iz straha da ću se sudariti s vratima ako se pomaknem. „Tako je dobro vidjeti te!” njeno se tijelo sudari s mojim i izbije mi zrak iz pluća.

„Bok”, zakašljem, ali opet se namrštim kad ugledam nepoznato lice za šankom.

62

Anna

Daša

„Kako si?” Sylvie se malo odmakne, ali ne skida ruke s mojih ramena i pući one ružičasto našminkane usne dok me promatra.

„Dobro”, kažem, iako nisam dobro. Dekoncentrira me pogled na novu curu u bistrou, koja rukuje aparatom za kavu kao da godinama radi ovdje.

„Drago mi je”, smiješi se Sylvie. „A Miller?” „I on je dobro”, potvrdim i iznenada se osjećam čudno pa se nervozno promeškoljim. Ona misli da sam otišla na neplanirani odmor. Nakon naših uspona i padova, moju

iznenadnu odsutnost savršeno objašnjava Millerova želja da me otme i osigura nam kvalitetno zajedničko vrijeme. Del je djelovao iznenađeno kad sam ga nazvala i rekla da me neće biti tjedan dana, ali ipak mi je dao svoj blagoslov i rekao da se lijepo provedem. Problem je u tome što me nije bilo više od tjedan dana.

Mobitel mi zazvoni u ruci i po ne znam koji put pomislim kako bi mi bilo bolje bez njega. Sakrijem zaslon od Sylviena znatiželjnog pogleda i utišam mobitel. Zovu me ili Miller ili William, ali ne želim razgovarati ni s jednim od njih.

„Onda, kako je ovdje?” upitam jer je to jedina taktika koju imam. I upali mi. Njezina sjajna, crna kosa leprša zrakom dok umorno uzdiše i odmahuje glavom. „Užasna je gužva, a Del radi catering za više primanja nego ikad prije.”

,,Livy!” Na pomičnim kuhinjskim vratima pojavi se Delova glava, a za njim izviri i Paul. „Kad si se vratila?”

„Jučer”, nelagodno se nasmiješim. Neugodno mi je što mu se nisam javila. Ali sve se dogodilo prebrzo. Otkako mi je Miller rekao za Bakin infarkt, mogla sam misliti samo o njoj. Sve je ostalo djelovalo nevažno, uključujući i moj posao. Ali sad sam ovdje i jedva čekam da opet počnem raditi, čim budem sigurna da se Baka posve oporavila.

„Lijepo te vidjeti, dušo”, namigne mi Paul pa se vrati u kuhinju. Del ostane. Dok briše ruke ubrusom, krajičkom oka promatra curu koja upravo pruža kavu gostu, a onda pogleda mene i stidljivo se nasmiješi. Iznenada se osjećam nelagodno, kao višak.

„Nisam znao kad se vraćaš”, objašnjava on. „Padali smo s nogu. Rose je pitala primamo li zaposlenike i sjajno se uklopila.”

Srce mi potone do podruma. Zamijenjena sam, a krivnja na Delovu licu govori mi da me ne planira vratiti.

„Naravno”, nasmiješim se, hineći nezainteresiranost. Ne mogu ga kriviti. U tjednima prije no što sam nestala, ionako nisam bila pouzdana. Dok gledam kako Rose puni filtar aparata, osjetim posve nerazumnu posesivnost. Ne pomaže ni činjenica da ona taj zadatak obavlja s lakoćom i jednom rukom. Zamijenjena sam, a najgore je to što me zamijenio netko sposobniji. Povrijeđena sam i potrebna mi je nevjerojatna snaga volje da to ne pokažem.

,,U redu je, Del. Iskreno, nisam ni očekivala da će me posao čekati. Nisam mislila da me tako dugo neće biti.”

Pogledam mobitel u ruci i vidim na zaslonu Millerovo ime, ali ignoriram ga. Trudim se zadržati osmijeh na licu. „Uostalom, Baku sutra puštaju iz bolnice pa moram biti kod kuće i brinuti za nju.”

63

Anna

Daša

Ironično je. Sve sam vrijeme koristila Baku kao izliku da se sakrijem od svijeta i brinem za nju, ali sad ona stvarno treba moju pomoć. A ja stvarno želim biti vani, u svijetu. Osjećam nejasnu krivnju što joj to duboko u sebi zamjeram. Počinjem zamjerati svima i svačemu. Ljudi koji mi daju slobodu isti su oni koji mi je otimaju.

„Baka je bolesna?” upita Sylvie, a lice joj je puno suosjećanja. „Ništa nisi rekla.” „Oh, Livy, dušo, jako mi je žao”, Del krene prema meni, ali ja se odmaknem jer osjećam

da emocije počinju preuzimati kontrolu. „Ništa strašno, samo se uplašila. Puštaju je sutra ili u petak.” ,,Oh, to je dobro. Brini za nju.” Smiješim se dok mi Sylvie trlja rame. Ne mogu podnijeti

sve to suosjećanje. Moram pobjeći odavde. „Vidimo se”, kažem, mahnem Delu i izađem iz bistroa. „Svakako se javi”, dovikne moj bivši šef i vrati se poslu u kojem više nema mjesta za

mene. „Čuvaj se, Livy.” Sylvie izgleda kao da osjeća krivnju. Nije ona kriva za ovo i želim joj olakšati i pokazati da je sve u redu, pa se široko nasmiješim i naklonim. Ona prasne u smijeh, okrene se na peti i vrati za šank, a ja zatvorim vrata starom poslu i ljudima koji su mi postali jako dragi. Noge su mi teške, a kad konačno dignem pogled, vidim automobil i Teda koji mi pridržava vrata. Sjednem u auto bez riječi. Vrata se zatvore i Ted se u tren oka smjesti za upravljač i uključi u poslijepodnevni londonski promet. Očito sam loše volje, kao što se moglo i očekivati. Ali imam sklonost dodatno se rastužiti.

„Poznavao si moju majku”, tiho promrmljam, a on samo kimne. „Mislim da se vratila u London”, govorim mirno, kao da nije nimalo važno gdje je ona.

„Imam nalog odvesti vas kući, gospođice Taylor.” On ignorira moju primjedbu. Jasno mi je da će Ted šutjeti, ako uopće ima što reći. Nadam se da nema, što me dovodi do gorućeg pitanja. Baka se neće moći nositi s time. Prihvatim Tedovu opuštenost. „Hvala ti što si me spasio”, uzdahnem i mahnem bijelom zastavom, pokazujući zahvalnost.

„Uvijek, gospođice Taylor.” Ted se usredotoči na cestu, izbjegavajući moj pogled u retrovizoru. Tupo zurim kroz prozor i gledam kako veliki svijet prolazi kraj mene, dok se još veći crni oblak spušta nad moj najdraži grad, kupajući ga u sjajnoj tami koja odgovara mojem raspoloženju.

64

Anna

Daša

Deseto poglavlje

17. srpnja 1996. Peter Smith, investicijski bankar, 46 godina. Dosadno ime, dosadan tip. Ponovo stariji. Oženjen, ali

očito ne dobiva ono što želi. Mislim da sada želi mene. Prvi izlazak: za početak večera u Savoyu; najbolji jastog i salata koje sam ikad probala, ali konačno ću odlučiti nakon objeda u Dorchesteru. Za glavno jelo odrezak i odmjereni pogledi. Za desert tiramisu i dijamantna narukvica. Naravno, zahvalnost sam pokazala u penthouseu prije nego što sam otišla. Mislim da ću ovoga opet vidjeti. Radi nevjerojatnih pokreta jezikom.

* * *

Zatvorim majčin dnevnik i bijesno ga bacim na kauč kraj sebe. Zašto si ovo opet radim?

Ništa neće pomoći da se osjećam bolje. Sjećam se da je William jednom rekao da je taj dnevnik pisala kako bi ga mučila. A usred te muke osjećam tračak suosjećanja za muškarca koji trenutačno muči mene.

Stvarno je bila zla žena. Namjestim se na Bakine jastučiće, zabacim glavu i zatvorim oči, silno se trudeći otjerati teške misli i opustiti se. Ali silno nije dovoljno. Tada začujem kako netko otvara ulazna vrata, a onda i brze korake niz hodnik. I prije nego otvorim oči mogu zamisliti skupe kožne cipele i besprijekorno krojeno odijelo. Netko je opet navukao svoj oklop.

I stvarno, Miller je tu, u svojem savršenom izdanju. Stoji na pragu dnevne sobe. Tamna mu je kosa razbarušena, a lice mirno, ali vidim strah u njegovim plavim očima.

„Kupio si nova odijela”, tiho procijedim i ostanem na kauču, usprkos činjenici da očajnički žudim za njegovom pažnjom i dodirom. On prođe rukom kroz kosu, odmakne onaj pramen s čela i s olakšanjem uzdahne. „Samo par.”

Samo par? Kladim se da je zamijenio sve ono što sam mu izrezala u komadiće. „Del je moj posao dao nekom drugom”, kažem. Vidim da mu je to pokvarilo raspoloženje. Iako nije za to da uopće radim u kafiću,

sigurna sam da me nikada ne bi natjerao da sama dam otkaz. „Žao mi je.” „Nisi ti kriv.” On mi priđe i stane iznad mene. Ruke je spustio u džepove hlača. „Brinuo sam.” „Velika sam cura, Milleru.” ,,I moja imovina.” ,,A osim toga, svoj sam čovjek.”

65

Anna

Daša

On ne uspijeva spriječiti izraz nezadovoljstva. „Da, samo previše razmišljaš, a sad očito ne razmišljaš razborito.” Čučne kraj mene. „Ispričaj mi što te muči, slatkice.”

„Misliš, osim činjenice da me netko danas pokušao pregaziti?” Millerove oči bijesnu i on stegne vilicu. Na trenutak mi se učini da će me optužiti da sam

nepažljiva. Ali on šuti, a to mi govori sve što trebam znati. „.Želim čuti sve.” Počnem pričati, bez susprezanja. „Ništa nije u redu. Baka, Gregory, moj posao.” „Ni ja”, uzdahne i dotakne mi obraz. Njegova topla koža na mojoj natjera me da

zatvorim oči i stisnem se uz njega. „Ne odustaj od mene, Olivia. Preklinjem te.” Brada mi zadrhti pa ga uhvatim za ruku i povučem u zagrljaj. On se ne opire, iako je od

glave do pete odjeven u najfiniju odjeću koju može kupiti - i to odjeću koju je tek kupio. Njegovo se toplo tijelo spusti na moje, a meke usne pronađu moj vrat. Ne trebaju mi riječi pa pustim tijelo da govori i samo se priljubim uz njega. Nalazim potreban mir. Nalazim smirenost. Nalazim i onu poznatu sigurnost koju ne mogu pronaći nigdje drugdje. Miller izluđuje moj um, moje tijelo i srce, ali ih jednako uspješno i smiruje.

Sat vremena kasnije u istom smo položaju. Ništa ne govorimo, jednostavno smo sretni što smo zajedno. Sumrak je. Millerovo trodijelno odijelo sad je izgužvano, moja kosa zamršena u čvorove, a u rukama očito nemam krvi jer osjećam trnce.

„Jesi li gladna?” pita me u kosu, a ja odmahnem glavom. „Jesi li jela danas?” „Jesam”, slažem. Ne mogu jesti, moj želudac ne može primiti hranu, a ako me pokuša

nahraniti na silu, mogla bih ga oplesti svojom dobro poznatom drskošću. On se osloni na podlaktice i pogleda me. „Presvući ću se u nešto opuštenije.”

„Mislim da ćeš navući kratke hlače.” Oči mu zabljesnu, a usne se trznu. „Učinit ću sve da se osjećaš ugodnije.” „I ovako mi je ugodno.” Misli su mi prepune slika savršenih golih prsa iz one jedne noći. Iz noći koja se

pretvorila u čitav život. Iz one noći kad sam pomislila da ću ga imati samo dvadeset i četiri sata, ali sam se nadala da će trajati više. Čak ni sada, usred ove noćne more, ne žalim što sam prihvatila Millerovu ponudu.

„Tebi možda jest, ali mojem novom odijelu nije.” Nelagodno pogledava svoj torzo i odmiče se od mene. „Brzo ću. Želim da si ovdje kad se vratim.”

Čedno se nasmiješim gledajući ga dok izlazi. Odmjerava me pogledom i potiče da se skinem. Njegov pogled doslovno spaljuje tkaninu na mojem tijelu, a unutarnje žarenje pretvara se u punokrvne vatrene udare. A onda nestane i ostavi me napaljenu. Mogu ga samo poslušati pa se polako skinem. Svučem se, pokrijem pokrivačem i upalim televizor, a onda se Miller vrati. Ali na sebi nema kratke hlače. Nema ništa. Gutam ga pogledom, a cijelo mi tijelo bridi od želje za njim. Stane ispred mene, lagano raširi svoje snažne noge i spusti pogled. Njegova je ljepota neopisiva; doista je vrhunsko remek-djelo. Jedinstven je. I moj.

„Zemlja zove Oliviju”, šapne on. Uhvatim njegov prodoran pogled i posve opijena samo ga promatram. Otvorila sam usta kako bih udahnula silno potreban zrak, a on me gleda i lijeno trepće. „Imao sam težak dan,” kaže.

66

Anna

Daša

Ma hajde, pomislim i pružim mu ruku. Očekujem da će se baciti na mene, ali on me povuče s kauča i baci pokrivač na pod. Provuče ruku do mojih leđa i lagano me stisne privlačeći me na prsa. Dodirujemo se. Posvuda.

„Jesi li spremna riješiti me stresa?” Njegov vreli dah širi se mojim obrazima i grije ih. „Jesi li spremna dopustiti mi da te odvedem na mjesto na kojem ne postoji ništa osim nas?”

Kimnem i zatvorim oči, a on slobodnu ruku smjesti na moj zatiljak i prstima mi prođe kroz kosu. „Prati me.” Uhvati me za zatiljak, okrene i povede iz sobe. Kada dođemo do polovice stepeništa, on spusti ruke na moje bokove, nježno me privuče k sebi i zaustavi. „Spusti ruke na stepenicu.”

„Na stepenicu?” pogledam preko ramena, ali vidim samo požudu kako isijava iz svakog isklesanog milimetra njegova tijela.

„Na stepenicu”, potvrdi on, posegne za mojim rukama i namjesti ih na željeno mjesto. „Kada budemo stari i sijedi, sjećat ćeš se da sam te obožavao baš na svakom mjestu, Olivia Taylor. Ugodno?”

Kimnem i začujem zvukove kidanja paketića. Milleru treba vremena da se zaštiti, a ja to vrijeme odlučim iskoristiti za pripremu. Dodiruje mi kožu, a njegovi pažljivi prsti dotiču svaki milimetar mojih golih leđa. Teško dišem. Posve sam vlažna i drhtim od iščekivanja. Njegov mi dodir tjera iz glave svaku brigu i nemir. On je moj bijeg. A ja sam njegov. Ovo je sve što imam. Njegova pažnja i ljubav. To je jedino što mi pomaže da preživim ono što se dešava. Opustim ruke na stepenici i pomaknem noge. Spustim glavu i vidim kako mi kosa pada na tepih, a onda osjetim tvrdoću njegova vrha na svom otvoru. Zadržim dah. On me nekoliko trenutaka muči, kružeći dlanom po mojoj stražnjici, a onda mi prstima prođe po kralježnici i raširi guzove. Čvršće zatvorim oči dok njegov prst lijeno prolazi po mojem anusu. Nepoznati osjećaj izaziva drhtaje. Tresem se. Cijelo mi tijelo vibrira. Njegova je muškost i dalje na samom središtu mog međunožja, a njegovi prsti miluju moj drugi ulaz; u sebi se molim za penetraciju. Bilo gdje.

„Milleru”, uzdahnem i pomaknem se prema rubu stepenice. Njegov se meki dodir pomakne na sredinu moje guze, zastajući na čvrstom prstenu mišića. Automatski se ukočim, ali on me umiri i spusti prste do moje, sad već posve mokre mačkice. Pomaknem se unazad kako bih ga jače osjetila, ali ne uspijevam jer on odmakne ruku i zgrabi me za bokove.

Uđe u mene posve polako. Zadržim dah dok njegova kruta, napeta muškost klizi u mene. Potom zastenje i čvršće me, gotovo bolno, uhvati. Zastenjem i ja. Osjećam mješavinu nezamislivog zadovoljstva i laganog bola. Miller drhti u meni. Svi moji unutarnji mišići plamte. Robinja sam tih osjećaja. Robinja sam Millera Harta.

„Nabij se”, naredim mu pa podignem tešku glavu i zagledam se u strop. „Nabij se!” Iza mene odjekne težak udah, a njegovi se prsti opuste. „Postaješ prilično zahtjevna

ljubavnica, ha?” I dalje je miran. Pokušavam se sama nabiti, ali bez uspjeha - njegov me stisak drži na mjestu. „Uživaj, Olivia. Ovo ćemo raditi na moj način.”

„Jebemti”, promuklo prošapćem, tražeći u sebi malo mira i kontrole. Miller me drži na ničijoj zemlji, bespomoćnu i nesposobnu za pokret koji očajnički treba mojem tijelu.

„Stalno ponavljaš da me nećeš tjerati da radim ono što ne želim.” „Ha?”

67

Anna

Daša

Da nisam toliko opsjednuta svojim trenutačnim očajem, nasmijala bih se njegovoj iskrenoj zbunjenosti.

„Ne želiš da te obožavam?” „Ne, ne želim da me držiš u limbu!” Nema mira za koji bih se uhvatila pa sam odustala od potrage. „Milleru molim te, učini da mi bude dobro.” „O sranje, Olivia!” On se bolno polako izvuče i ostane tako, tek milimetar u meni. Miran je, ali njegovo

teško disanje prati moje i znam da se bori da zadrži kontrolu. „Moli me.” Stegnem zube i poletim unazad. Zadovoljno vrisnem kad se on snažno i duboko zabije u

mene. „Jebemti, Olivia!” On se izvuče i ostavi me da drhtim. „Ne čujem te.” Poražena sam. Moj divlji um očajnički traži jednostavne riječi kojima bih ispunila

njegov zahtjev. „Moli!” Njegov me vrisak iznenadi pa se pokušam opet nabiti o njega. Ali zarobljena sam i

posve bespomoćna u njegovu stisku. Njegovo se visoko, moćno tijelo namjesti iza mene, čekajući da ispunim ono što je tražio.

„Dvaput sam ti rekao”, teško prodahće. „Poslušaj me, Olivia.” „Molim te.” „Glasnije!” „Molim te!” viknem i zavrištim kad njegovi bokovi polete naprijed, žešće nego što sam

očekivala. Trudim se prilagoditi unutarnje mišiće i stvoriti trenje kad se on izvuče iz mene. Ispružim ruke i pokušam se uspraviti, ali on se opet zabije i glava mi bespomoćno padne na prsa.

„Slatkice, gledam kako mi kurac nestaje u tebi.” Sve dođe na svoje i pošalje me na mjesto potpunog blaženstva. Nakon još nekoliko

zabijanja uspijemo zadržati ravnomjeran tempo; tijela su nam opet usklađena i pomiču se istovremeno. On neprekidno stenje i mrmlja nerazumljive riječi zadovoljstva, ali ne prekida ritam. Divim se njegovoj kontroli, ali znam da je teško zadržava. Podignem glavu i pogledam preko ramena. Vidim sve ono što volim: poluotvorene, vlažne usne, čvrstu, neobrijanu bradu. Tada on podigne pogled sa svoje muškosti koja ulazi i izlazi iz mene i slika je potpuna - gledam u njegove sjajne, kristalnoplave oči.

„Uvijek se boriš?” upitam dok on polako klizi u mene. Miller lijeno odmahne glavom. Zna o čemu govorim i duboko se zabije. „Ne s tobom.” Da bih gledala preko ramena, potrebna mi je snaga, ali više je nemam. Okrenem se naprijed i spustim koljeno na stepenicu kad mi se noge počnu tresti. On ne usporava ritam. Moje zadovoljstvo je beskrajno. Oslonim se na ruke, a čelo mi klone na stepenicu. Onda osjetim toplinu njegovih prsa na leđima, toplinu koja me natjera da spustim tijelo. Ostajemo spojeni. Miller leži na meni punom dužinom i izluđuje mi sva osjetila. Usne su mu sada savršeno smještene i lako plešu po vrhu mojih leđa.

68

Anna

Daša

„Hoćemo li?” upita on kad mi ruka poleti i uhvati jedan od stupića na stepenicama. „Da.” On ubrza, ali zadrži kontrolu, a ja čvrsto zatvorim oči i osjetim kako jurim prema

orgazmu. Nema zadržavanja, osobito kad mi Miller zagrize rame i neočekivano se trzne. „Milleru!” Moja tjelesna temperatura raste iz sekunde u sekundu, a koža mi plamti. „To je to, Livy.” On ponovo poleti i baci me u carstvo neopisiva užitka, „Vrisni moje ime,

ljepotice.” „Milleru!” „Jebote, ovo dobro zvuči.” Pogodi me još jednim žestokim, ali kontroliranim udarom

bokova. „Opet!” Sve se oko mene zamuti - i vid i sluh. „Milleru!” Stažem do vrhunca i mutno vidim zvijezde. Posve sam usredotočena na predivne

valove užitka. „O Bože!” dahćem. „O Bože, o Bože, o Bože!” „Složio bih se”, prodahće on i lijeno zaokruži bokovima. „Jebeno bih se složio.”

Pretvorena sam u beskorisnu masu drhtavih udova, zarobljena ispod njega. Uživam u neprekidnom pulsiranju njegove goleme muškosti duboko u meni dok on stiže do vrhunca. Šake su mi beskorisne i beskrvne od stezanja ograde. Dahćem i stenjem, mokra od znoja. Osjećam se savršeno.

„Olivia Taylor, mislim da sam ovisan o tebi”, procijedi on i zubima mi okrzne rame. Nježno me poljubi, pa nastavi grickati, stezati i potezati za kosu, tjerajući me da podignem glavu. „Daj da te kušam.”

Dopuštam mu da uzme što želi. I dalje smo ispruženi na stepenicama, ali u svom blaženom stanju jedva osjećam grubost tepiha. On mi siše donju usnu pa je lagano pritišće zubima, a onda počne ljubiti obraze. Moji iscrpljeni mišići protestiraju i prkosno se stežu uz njega dok se on pažljivo izvlači. Pomogne mi da se okrenem i namjestim na stepenicu pa sad kleči ispred mene. Njegovo prelijepo lice koncentrirano me promatra dok mi nekoliko trenutaka namješta kosu na ramena. Ne propušta priliku namjestiti i par odbjeglih pramenova. Uhvati moj pogled. „Jesi li ti stvarna, slatkice?”

Pružim ruku i uštipnem mu bradavicu, ali on se ne trza i ne cvili. Smiješi se i nježno mi ljubi čelo.

„Dođi. Idemo biti biljke.” Tad me podigne na noge, uhvati za zatiljak i povede niza stepenice.

„Gledaš li ikad televiziju?” pitam ga dok se smješta na kauč. Ne mogu zamisliti Millera kako gleda televiziju, jednako kao što ga ne mogu zamisliti da radi slične, normalne stvari. On se nasloni i pokaže mi da mu se pridružim. Smjestim se na njegova prsa, zavučem lice ispod njegove brade i pustim tijelo da utone između njegovih bedara.

„Želiš li gledati televiziju?” pita on, hvatajući me za ruku i prinoseći je usnama. Ignoriram činjenicu da mi nije odgovorio na pitanje pa posegnem za daljinskim

upravljačem. Ekran oživi, a ja se nasmiješim kad ugledam Dela i Rodneya Trottera. „Sigurno si gledao Mućke.” To je nacionalno blago! „Ne mogu reći da jesam.” „Stvarno?” ispalim i zaprepašteno ga pogledam. „Samo ih pogledaj. Nećeš požaliti.”

69

Anna

Daša

„Kako ti kažeš”, on tiho pristane i počne nježno ali uporno kružiti po mojem zatiljku. „Što god želiš.”

Ja samo gledam u televizor - ne slušam što govore. Misli mi lutaju - pitam se što bi bilo da su Millerove riječi istinite. Što god želim? Smišljam u sebi popis stvari koje bih poželjela i nasmiješim se kad ispod sebe osjetim vibracije potisnutog smijeha. Mog povremenog, uglađenog džentlmena nasmijavaju ludorije na ekranu. Ta normalnost ispuni me zadovoljstvom. Nije važno koliko je ovo trivijalno. No, naš trenutak pokvari zvuk Millerova mobitela koji se začuje iz daljine. U nekoliko brzih pokreta on se izvuče ispod mene i odmah se razbjesnim na mobitel.

„Ispričavam se”, promrmlja on i gol izađe iz sobe. Gledam kako nestaje i nasmiješim se prizoru njegove čvrste stražnjice. Potom se sklupčam i podignem pokrivač s poda.

„Sa mnom je, tu je”, Miller doslovno reži vraćajući se u sobu. Zakolutam očima. Samo jedan muškarac može pitati gdje sam, a nemam volje objašnjavati se s njim na temu današnjeg bijega. Voljela bih da me moj lažljivi džentlmen ne prisiljava da se većinu vremena osjećam kao njegova imovina, ili kao danas - kriminalka. Pogledam drugi kraj kauča, na kojem se on smjestio, sjedeći na samom rubu. Nestalo je zadovoljstvo proteklih trenutaka.

„Bio sam zauzet”, procijedi Miller i brzo me pogleda. „To je sve?” Moja se ljutnja udvostruči, ali sad je osjećam samo prema Williamu Andersonu. Izgleda

da je njegov životni cilj upropastiti mi život i učiniti ga jadnim. Najradije bih otela Milleru mobitel i počastila drugu stranu s par biranih riječi.

„Pa, sa mnom je, na sigurnom je i dosta mi je objašnjavanja, Andersone. Razgovarat ćemo sutra. Znaš gdje sam.” Potom ljutito i uzrujano baci mobitel.

„Tko je to bio?” upitam i nasmiješim se kad me Miller prostrijeli pogledom. „Ma stvarno, Olivia?” „Joj, daj se razvedri”, uzdahnem i spustim noge s kauča. „Spremna sam za spavanje. Ideš

sa mnom?” „Mogao bih te vezati.” Lecnem se i pokušam otjerati slike koje mi preplave um i prisjete me na prošlost.

Remenje. Miller se vidljivo strese kad ugleda strah na mom licu. „Da me ne opališ koljenom u jaja”, brzo objasni što je htio reći. „Užasno nemirno

spavaš.” U nelagodi rukom prođe kroz kosu i uspravi se. Humorom tjera sjećanja. Znam da se grozno vrtim dok spavam. Dokaz tome je posteljina ujutro.

„Zar sam te opalila u njih?” „U što?” ,,U njih”, nasmijem se. „U jaja.” On mi pruži ruku, ali ja ne skidam pogled s njegovog umornog lica. Uživam u činjenici

da se silno trudi ne poticati moj divlji temperament. „Mnogo puta. Laktom u rebra, koljenom u jaja. Ali, to je mala cijena ako te želim u

zagrljaju.”

70

Anna

Daša

Uhvatim ga za ruku i pustim da me podigne. „Žao mi je.” Ali uopće nije. Dala bih sve da mogu biti muha na zidu, da mogu gledati svoja noćna divljanja i Millera kako se s njima bori.

„Već sam ti oprostio i oprostit ću ti ponovo sutra ujutro.” Tiho se nasmijem, ali brzo prestanem jer naše zadirkivanje prekine grubo kucanje na

vratima. „Tko je to?” upitam, a pogled mi poleti prema prozoru. Moj je temperament upravo primio odgovarajući ekvivalent kanistru benzina. Ako je

William odučio osobno doći kako bi izrazio svoje nezadovoljstvo, onda ću stvarno puknuti po šavovima. Miller u tren oka nestane odnoseći sa sobom pokrivač. Ostajem posve gola i sama. Ne sviđa mi se nervoza koju sam osjetila na njemu prije nego je otišao. Uopće mi se ne sviđa. Na prstima se došuljam do vrata i provirim u hodnik. Omotao se pokrivačem oko struka i učvrstio ga uguravši jedan kraj unutra, no osim toga nema ništa na sebi. Kad otvori vrata i izađe bez riječi, s nimalo nelagode zbog golotinje, mozak mi počne raditi u sedmoj brzini. A tada, trenutak prije no što se vrata zatvore, ugledam djelić sjajnih, crnih uvojaka. I to je sve što je potrebno da eksplodiram.

„Ta drska kuja!” procijedim sebi u bradu pa krenem za Millerom, no zastanem kad shvatim da sam posve gola. „Sranje!”

Okrenem se i odjurim u dnevnu sobu, pronađem svoju odjeću i brzo je navučem. Onda odletim prema izvoru svog bijesa i silovito otvorim vrata. Sudarim se s Millerovim golim leđima, no previše sam bijesna da bih ga doživjela. Odgurnem ga ustranu i pogledom prostrijelim savršenu Cassie, spremna zasuti je uvredama. Ali danas nije nimalo savršena i ja se ukopam vidjevši je u takvom stanju. Blijeda je, gotovo siva u licu, a nema ni one dizajnerske odjeće kakvu inače nosi. Na sebi ima samo crnu trenirku i sivu dolčevitu. Tupi pogled skrene s Millera na mene. Usprkos krizi koju očito prolazi, jasno je da me i dalje neopisivo prezire,

„Drago mi je što te vidim, Olivia.” U njenom glasu nema ni trunke iskrenosti. Kao na znak, Millerovi prsti pronađu moj

vrat, u uzaludnom pokušaju da mi otjeraju bijes. Skinem ga sa sebe i uspravim se. „Što radiš ovdje?”

„Livy, uđi unutra.” Miller mi čvršće stegne vrat i pokuša me okrenuti. Uzalud se trudi. „Pitala sam je nešto.”

,,A na pitanja je obično pristojno odgovoriti, jel’da?” samodopadno uzvrati Cassie. Kao da mi je crvenom krpom mahnula pred očima. Znači, taj izraz nije upotrebljavao

samo sa mnom? Nikad nisam razmišljala o tome, ali sada, kad mi je ta luda kuja bacila to u lice, ne mogu misliti ni na što drugo. Dok to izgovara, on stvarno zvuči kao arogantni seronja, ali ja se osjećam izdanom. I neželjenom i glupom. Vidim samo Cassie kako se vješa po Milleru, a onda se brzo prisjetim prizora iz ureda kad se bacila na njega i napala ga noktima, divlje urlajući.

„Cassie”, upozori je Miller. I dalje pokušava spriječiti moju potencijalnu erupciju bijesa. „Da, da, dobro”, otpuhne ona i dramatično zakoluta očima. „Hoćeš li prestati?” prasnem na Millera i odgurnem ga. „Nakon onoga što ti je zadnji put

napravila kad te napala, stvarno misliš da ću otići?”

71 Anna

Daša

„A što je on meni napravio?” ispali Cassie. „Još su mi se donedavno vidjele masnice!” „Onda se nisi trebala ponašati poput životinje”, procijedim joj u lice i zakoračim prema

njoj. Posve sam svjesna da nije samo ona bila životinja. Druga životinja pored mene počinje kiptjeti od bijesa.

„Za ime Božje”, promrmlja Miller i privuče me k sebi. „Cassie, već sam ti rekao da ćemo to riješiti sutra.”

„Želim to riješiti sad.” „Riješiti što?” upitam sve bješnja. ,,I kako, dovraga, znaš gdje živim?” Pogledam u Millera. „Jesi li joj ti rekao?” „Nisam”, on zaškrguće zubima, a plave su mu oči prepune bijesa. „Nitko ne zna da sam

ovdje.” Pokažem na Cassie. „Ona zna.” „Olivia!” vikne Miller i privuče me k sebi. Uopće nisam bila svjesna da se krećem. Isuse,

kao da mi je sam vrag preuzeo um i tijelo. Osjećam se opasno. „Što ona radi ovdje?” zaurlam. I to je to. Izgubila sam kontrolu. Sva sranja današnjeg

dana - zapravo, proteklih mjeseci - konačno su me sustigla. Sad će izletjeti iz mene i Cassie će dobiti ono što je ide. „Došla sam se ispričati”, kaže ona ravnodušno.

„Molim?” „Rekli smo sutra”, ubaci se Miller i uperi joj prst u lice, dok mene čvrsto drži na mjestu.

„Već sam ti rekao da čekaš do sutra. Zašto, jebote, jednom ne poslušaš?” „Stvarno se ispričavaš?” upitam je. Njezin prezirni pogled spusti se na mene, a onda okrene Milleru. „Da.” „Za što?” uporna sam. „Za to kako sam se ponašala prema tebi”, Cassie se polako okrene i pogleda me. Nema

ni ztačka iskrenosti u njezinoj pojavi. Ovdje je jer ne želi izgubiti Millera. Mrzi činjenicu da je ostavlja, napušta njihov mračni svijet i izlazi na svjetlo.

„On je sada moj.” Izvučem ruku iz Millerova stiska i zakoračim prema njoj. „Tijelom i dušom moj.” Ignoriram ubod nesigurnosti zbog sumnje koju se Cassie silno trudi sakriti. Ja sam Millerovo svjetlo, no u istom trenutku shvatim da je on za mene neka vrsta tame. Ali to sada nije važno. Ovdje nema mene ili njega, postojimo samo mi. „Shvaćaš li?”

Ona pilji u mene. Miller stoji iza nas, posve tih. Pušta me da kažem sve što imam. „Shvaćam.”

Gledam je u oči čitavu vječnost. Ne želim biti ona koja skreće pogled. I ne trepćem. Na koncu Cassie spusti pogled i s tim priznavanjem poraza ja se okrenem i ostavim ih na dovratku. Već sam gotovo stigla do vrha stepenica kad začujem zatvaranje ulaznih vrata.

„Olivia.” Njegovo nježno zazivanje mojeg imena steže mi srce pa se okrenem i čvrsto uhvatim za

ogradu. ,,I Cassie mora van. Neću je ostaviti. Zajedno smo zaglavili u tom svijetu, pa moramo

zajedno izići iz njega.”

72

Anna

Daša

„Želi li ona van?” „Želi”, potvrdi Miller i krene prema meni. „Ne volim kad si tužna.” Odmahnem glavom. „Nemoguće.” „Zatvorio sam vrata. To je to. Sami smo ovdje.” „Ali svijet je i dalje vani, Milleru”, tiho kažem. „Morat ćemo otvoriti ta vrata i suočiti se s

njim.” Zatim pobjegnem i ostavim ga pored stepeništa. Treba ono svoje baš koliko i ja. Mrzim samu sebe što sam nam to uskratila.

73

Anna

Daša

Jedanaesto poglavlje

Ali Miller se pobrinuo da ne ostanemo bez onog njegovog. Nekoliko minuta kasnije

legao je pored mene. Htjela sam ga odbiti i povrijediti jer je i on povrijedio mene - iako to nije učinio izravno. Ali nisam se mogla odmaknuti od predivne topline njegova tijela. Moja potreba za utjehom nadjačala je želju da ga kaznim. Cijele me noći grlio i tako smanjio mogućnost da se meškoljim i vrpoljim pa smo jutro dočekali u istom položaju. Nismo progovorili ni riječi. Samo smo ležali ondje dok je svitalo. Znala sam da je budan jer se igrao s mojom kosom i povremeno doticao usnama moj vrat. A onda su mu prsti kliznuli na moje bedro - bila sam spremna i željna obožavanja.

Uzeo me sleđa. Tijela su nam bila spojena. I dalje nismo govorili - čulo se samo ujednačeno teško disanje. Bilo je tako mirno. Tako spokojno. Oboje smo svršili istovremeno uz težak uzdah. Miller me silovito stezao i grizao mi rame. Drhtao je u meni, a onda me pustio i gurnuo na leđa pa legao na mene. I dalje je šutio, baš kao i ja. Odmaknuo mi je kosu s lica. Čitavu smo se vječnost gledali. Mislim da je više rekao jednim takvim pogledom, nego što bi ikad uspio riječima. Čak mi ni ono neuhvatljivo volim te ne bi reklo više od pogleda u njegovim očima. Bila sam opijena. Bila sam posve očarana. Govorio mi je na svoj način.

Polako je primaknuo usne mojima i ostao tako nekoliko trenutaka, a onda se odlijepio od mene i krenuo pod tuš, a ja sam se zamišljeno umotala u plahte. Pozdravio me nježnim poljupcem u kosu pa prešao palcem po mojoj donjoj usni. Potom je zgrabio moj mobitel s noćnog ormarića, poigrao se s njim, spustio mi ga u ruke, poljubio mi kapke i otišao. Ništa nisam pitala. Pustila sam ga da ode, a onda spustila pogled i vidjela da je otvorio internet i YouTube. S ekrana me gledala Jasmine Thompson. Pritisnula sam play i pažljivo slušala dok mi je pjevala „Ain’t Nobody”.

Ležala sam ondje dugo nakon što je pjesma završila a soba utonula u tišinu. Uvjerila sam samu sebe da ustanem, istuširala se i provela jutro čisteći kuću i bez prestanka slušajući pjesmu. A onda sam otišla u posjet Baki. Nisam protestirala kad sam vani zatekla Teda. Nisam se bunila ni zato što me pratio čitav dan. Nisam Williamu skinula glavu kad sam ga susrela kako izlazi iz bolnice. Nisam poludjela ni kad me Gregory još jednom pozvao na red jer sam ga uplela u svoje zločine. I nisam ignorirala Millerove poruke.

Ali preplavio me val razočaranja kad je liječnik obišao Baku i rekao joj da je sutra ipak ne puštaju - govorio je nešto o tome da joj moraju odrediti odgovarajuću terapiju. Ona je, naravno, digla viku, a ja sam - u želji da izbjegnem njezinu ljutnju - šutjela.

Sada sam kod kuće, prošlo je devet, sjedim za kuhinjskim stolom i žudim za poznatim mirisom nekog pravog, domaćeg jela. Čujem tiho brundanje televizora iz dnevne sobe u kojoj kampira Ted, a čujem i česte zvukove njegova mobitela na koji se on uvijek tiho javi. Bez sumnje podnosi Williamu ili Milleru izvješće da sam ovdje i da sam dobro. Pripremila sam mu milijun šalica čaja i usput smo čavrljali. Čak sam opet oprezno otvorila temu moje majke. Ni ovaj put nisam ništa doznala - dobila sam samo pogled ispod obrva i Ted ovu opasku da joj jako sličim. Nije mi rekao ništa što već ne znam.

74

Anna

Daša

Zazvoni mi mobitel. Pogledam stol na kojem leži pa iznenađeno podignem obrve kad ugledam Sylvieno ime na ekranu.

„Hej”, javim se i pomislim kako sam dobro prikrila očaj. „Hej!” Ona zvuči zadihano. „Trčim u podzemnu, ali htjela sam te nazvati što je prije moguće.”

„Zašto?” „Danas te u kafiću tražila neka žena.” „Koja?” „Ne znam. Kad je Del htio saznati tko je, odmah je otišla.” Uspravim se u stolcu, a misli mi podivljaju. „Kako je izgledala?” „Plavuša, prelijepa, jako dobro odjevena.” Srce mi krene za mislima i počne sprintati. ,,U četrdesetima?” „Kasne tridesete, početak četrdesetih. Poznaješ je?” „Aha, mislim da je znam.” Pljesnem se dlanom po čelu i naslonim laktove na stol. Sophia. „Bezobrazna krava”, ljutito ispljune Sylvie, a ja uzdahnem. Slažem se, ali za kog me

vraga prati? „Što si joj rekla?” „Ništa posebno, samo to da više ne radiš. Tko je ona?” Duboko uzdahnem i utonem u stolac. Malo me povrijedio Sylvien podsjetnik da više

nemam posao. „Nitko važan.” Sylvie se usiljeno nasmije - to je smijeh nevjerice i povrijeđenosti. „Ma naravno”, kaže.

„Uglavnom, mislila sam da trebaš znati. Sad sam na stanici pa ću izgubiti signal. Svrati sljedeći tjedan. Rado bih te vidjela.”

„Hoću”, pristanem, iako je manjak entuzijazma u mom glasu više nego očit. Glupo je, ali ne želim gledati kako moja zamjena savršeno barata aparatom za kavu i poslužuje slavne sendviče od tunjevine. „Čuvaj se, Livy”, blago će Sylvie, a onda prekine poziv prije nego je uspijem uvjeriti da hoću.

Taj bi odgovor bio jednako uvjerljiv kao i prethodno obećanje da ću doći do bistroa. Odlučim nazvati Millera, ali mi na ekranu zasvijetli nepoznat broj. Dugo, stvarno dugo gledam u mobitel dok pokušavam shvatiti duboku nelagodu koja me prožima i govori mi da se ne javim. Naravno, ignoriram je i javim se na poziv.

„Halo.” Zvučim uplašeno i nervozno. I osjećam se tako, ali ne želim da to zna osoba s druge strane pa, kad ne dobijem odgovor, ponovim isti pozdrav, no ovog puta pročistim grlo i ubacim samopouzdanje u glas. „Halo?”

Nema ničega, nikakvog odgovora, nikakvog zvuka u pozadini. Udahnem kako bih opet progovorila, ali s druge strane začujem poznati zvuk pa zadržim dah. Čujem riječi koje izgovara poznati glas sa stranim naglaskom, promukao i tih.

„Milleru, dušo, znaš što osjećam prema tebi.” Progutam knedlu i skoro se ugušim. „Znam, Sophia.” Miller odgovara tiho i mirno. Obuzme me mučnina. „Zašto me onda izbjegavaš?” pita ona jednako tiho.

75

Anna

Daša

U mislima brzo krojim scenu s druge strane linije. I stvarno mi se ne sviđa ono što zamišljam.

„Trebam malo prostora.” „Od mene?” Podignem se sa stolca. Stojim, čekajući Millerov odgovor. Čujem ga kako uzdiše i jasno

čujem kuckanje stakla o staklo. Natače piće. „Od svega.” „Od drugih žena... to prihvaćam. Ali nemoj bježati od mene, Milleru. Znaš da sam

posebna, zar ne?” „Jesi”, složi se on bez oklijevanja. Bez imalo oklijevanja. Počnem se tresti, srce mi tuče u

prsima, a u glavi mi se vrti. „Nedostajao si mi.” ,,I ti si meni nedostajala, Sophia.” Žuč mi poleti u grlo, a na vratu osjetim nevidljivi stisak kako me guši. Prekinem poziv,

ne moram više ništa čuti. Iznenada ne mogu disati i obuzme me bijes. Ipak sam savršeno mirna kad provirim u dnevnu sobu. Ted je pored prozora. U odijelu je i opušteno stoji ondje. U takvoj je pozi otkako smo stigli kući.

„Idem se okupati”, govorim u njegova leda. On pogleda preko ramena i toplo mi se nasmiješi.

„Koristit će ti”, kaže pa se opet okrene prema prozoru. Ostavim ga na straži pa odem na kat presvući se. Pokušavam mirno razmisliti i prisjetiti

se Millerovih riječi upućenih Sophiji, zatim Sophijinih riječi meni, kao i onog što je Miller rekao o Sophiji. Sve je to nestalo, a ostala je samo golema praznina u mom umu, praznina u kojoj se rađaju brojne misli od kojih mi se niti jedna ne sviđa. Znala sam da je Sophia drugačija, da je netko na koga trebam posebno paziti.

Navučem svoje uske traperice i satensku košulju. Ovaj put izbjegavam Conversice - radije odaberem crne štikle. Protresem kosu i blago narumenim obraze. A onda zgrabim torbicu, spustim se niz stepenice i sačekam pravo vrijeme kako bih neopaženo kliznula kroz vrata. Iskoristim trenutak kad se Ted javi na mobitel. Okrenut je prema prozoru, a onda počne hodati po sobi i tiho govoriti.

Pažljivo izađem i polako krenem. Bijesna sam. Ali zašto sam, zaboga, tako mirna?

* * *

Na ulazu u Ice stoje redari. Oni su prva opasnost. Čim me koji od njih spazi, odmah će prijaviti u sjedište kluba i Tony će krenuti u potjeru. To mi stvarno ne treba. Naslonim se na zid i razmislim koje su mi mogućnosti... baš ih i nema. Nisam toliko glupa da pomislim kako me neće prepoznati.

Ako se uvjerljivo ne maskiram, nema šanse da uđem u klub a da ne aktiviram sve moguće alarme.

76

Anna

Daša

Otkako sam prekinula onaj poziv, potpuno sam koncentrirana. Ova je prepreka malo ublažila moju odlučnost i ostavila prostora razumu. Dopustim si razmisliti o posljedicama onoga što namjeravam učiniti. Prvi put shvaćam opasnost kojoj se izlažem, ali buka s druge strane ceste trgne me iz misli pa pogledam prema ulazu. Grupa od četvero ljudi s djevojkama viče i urla, a redari očito pokušavaju smiriti gužvu. Ali ne uspijeva im i ja se odmaknem od zida čim kaos prijeđe na višu razinu. Jedna od žena priđe redaru i zavrišti mu u lice. On podigne ruke pokazujući joj da bi se trebala smiriti. No njegovi pokreti djeluju posve suprotno i u djeliću sekunde četvorica muškaraca skoče na njega. Zaprepašteno promatram kaos. Čista anarhija. Ali brzo shvatim da mi je to jedina prilika da se neopaženo uvučem u klub. Požurim preko ceste, pazeći da se držim blizu zida. Uspijem ući.

Sada dobro znam kamo trebam ići pa hodam mirnim, odmjerenim koracima. Osjećam odlučnost i smirenost dok se približavam Millerovu uredu. Ali sad sam suočena s novom preprekom. Zaboravila sam na šifru koja mi treba da bih ušla. Uopće nisam razmišljala o tome. Što sad? Element iznenađenja neće funkcionirati budem li pokucala, a on će me vidjeti na kameri prije nego priđem vratima.

„Idiotkinja”, promrmljam. „Jebena idiotkinja.” Duboko udahnem, popravim košuljicu i na sekundu zatvorim oči kako bih se pribrala.

Osjećam se relativno mirno, ali ljutnja me i dalje prži. Divlja ljutnja. Sad je pod kontrolom, ali to će se svakako promijenili kad se suočim s Millerom. Stojim pred vratima. Kamera me promatra. U tren oka sam ondje i brzo pokucam. Kao što sam i očekivala, Miller me uplašeno promatra dok otvara vrata, ali ona ravnodušna maska brzo je opet na svom mjestu. Nevoljko priznam samoj sebi da izgleda sjajno. Ali stisnuo je zube i prijekorno me gleda, a prsa mu se nadimaju. Izađe i pritvori vrata pa rukom prođe kroz kosu.

„Gdje je Ted?” „Kod kuće.” On raširi nosnice pa uzme mobitel i žurno utipka broj. „Dovuci svog

jebenog vozača ovamo”, zareži u slušalicu pa utipka druge brojeve i vrati mobitel na uho. ,,Tony, neću ni pitati kako je, jebote, Olivia prošla kraj tebe.” Šapće, ali glas mu je

autoritativan. „Dođi ovamo, pokupi je i čuvaj dok Ted ne dođe. Ne ispuštaj je iz vida.” A onda gurne mobitel u unutarnji džep i bijesno me pogleda. „Nisi trebala dolaziti ovamo, ne dok je sve ovako osjetljivo.”

„Što je osjetljivo?” upitam. „Ja? Jesam li ja ta osjetljiva stvar koju ne želiš slomiti ili uzrujati?”

Miller se nagne iznad mene i još malo prigne kako bi nam lica bila u istoj ravnini. „O čemu pričaš?”

„Misliš da sam krhka i slaba.” „Mislim da si prisiljena rješavati stvari koje su iznad tvojih mogućnost, Olivia”, šapne

on. Jasno mi daje do znanja što misli. ,,A ja nemam jebenog pojma kako da ti ih učinim manje bolnima.”

Dugo se gledamo u oči. Podignem glavu kako bih ga i dalje gledala kad se uspravi do pune visine. Boli me patnja koju vidim u njegovim očima.

„Pokušavaš me gurnuti preko ruba?” upita on, ali to me ni izbliza ne smiruje.

77

Anna

Daša

Trebam ono njegovo pa mu priđem, ali on se odmakne i odmahne glavom. Brzo shvatim i pogledam sigurnosnu kameru iznad vrata. Ona nas gleda.

„Zašto je ona ovdje?” Glas mi je miran i snažan. „Tko?” Millerovo je lice oprezno i puno krivnje. „Nema nikoga.” „Ne laži mi.” Prsa mi se nadimaju od težine disanja kroz bijes. „Koliko ti je nedostajala?” „Molim?” On ponovo pogleda preko ramena, a ja iskoristim priliku i proguram se kraj

njega. „Olivia!” Uletim u ured na manje damski način no što bili željela, ali se brzo saberem, prebacim

kosu preko ramena i gurnem torbicu pod ruku. A onda se nasmiješim i pogledam prema mjestu na kojem se, sigurna sam, nalazi ona. I u pravu sam.

Sophia sjedi, zavaljena u Millerovom uredskom stolcu, prekriženih nogu, u krem baloneru, s dugom, tankom cigaretom u ruci. Nevjerojatan je dojam superiornosti koji ostavlja. Lukavo se smješka promatrajući me sa zanimanjem. Tek se sada zapitam kako je uopće nabavila moj broj. Ali nije važno. Htjela me izvući iz skrovišta i uspjela je. Upala sam joj u klopku.

„Sophia.” Namjerno prva prekidam groznu tišinu. „Čini se da si večeras uspjela prva doći do njega.” Čim dovršim rečenicu, shvatim dvije stvari: Sophia je blago iznenađena i vidim to po njezinim lagano otvorenim crvenim usnama, a Millerova nelagoda postane milijun puta veća, jer ga vidim kako se trza iza mene.

„Poslužit ću se pićem pa odlazim.” Na štiklama priđem baru i natočim si čašu čiste votke. „Slatkice, pa nisam glupa.” Zbog Sophijina neugodnog tona moje samopouzdanje posve nestane. Zatvorim oči i pokušam umiriti drhtave ruke, a kad sam sigurna da sam obuzdala drhtanje, uzmem čašu i okrenem se svojim gledateljima. Oboje me pažljivo promatraju - Sophia zamišljeno, a Miller nervozno - i ja polako prinesem čašu usnama. „Nisam sigurna na što misliš.” Ispijem punu čašu pa uzdahnem i opet je napunim. Napetost u prostoriji može se opipati. Pogledam Millera i usput primijetim prezir na njegovu licu. Ispijem i drugu čašu pa je s treskom spustim, a on doslovno zadrhti. Želim da osjeti ono što ja osjećam. Želim dohvatiti onaj jači dio njega i povrijediti ga. To je sve što znam.

„Vidim”, Sophia počne samouvjereno i pogleda me blago iskrivljenih usana, „da si zaljubljena u njega i misliš da ga možeš imati. Ali ne možeš.”

Ne ispravljam njezin zaključak. „Misliš, zato jer ga ti želiš.” „Ne. Ja ga već imam.” Miller se ne raspravlja, ali je i ne ispravlja. Pogledam ga i shvatim da nema nikakve

namjere to učiniti. Ne mogu pronaći dovoljno razuma da zaključim kako za to sigurno ima dobar razlog. Stoga si natočim još jednu čašu votke i krenem prema njemu. On stoji pored vrata ukočen kao kip. Ruke je gurnuo u džepove i očito je bijesan. Pogleda me onim bezizražajnim, emotivnim pogledom kojim me i osvojio. Uzalud mi trud. Obrambeni mehanizmi su pokrenuti. Stanem pred njegov visoki, nepomični lik i podignem pogled. Primijetim blago podrhtavanje neobrijane brade.

„Nadam se da si sretan u svojoj tami.” „Nemoj me jebeno izazivati, Olivia.” Usta mu se jedva pomiču, a riječi su gotovo nečujne,

ali prepune prijetnje... koju posve ignoriram.

78 Anna

Daša

„Vidimo se.” Zalupim vratima i žurno krenem kroz labirint hodnika. Brzo pronađem stepenice.

Grabim po dvije odjednom i ispijem treću čašu votke. Želim doći do bara i održati tupilo koje je izazvao alkohol.

,,Livy?” Podignem pogled i vidim Tonyja i Cassie kako stoje na vrhu stepenica. Oboje se mršte

pogledavajući me. Nemam im što reći pa ih obiđem i skrenem prema glavnom klubu. ,,Livy”, dovikne Tony. „Gdje je Miller?” Okrenem se i vidim da su im lica zabrinuta. A znam i zašto. „U svom uredu”, kažem hodajući unazad kako ne bih odgodila bijeg. „Sa Sophijom.” Tony opsuje, a Cassie izgleda istinski zabrinuto, ali nemam vremena procjenjivati

razloge njihove brige. Silno želim zaštititi ono što je moje, ali želim i povrijediti Millera nakon onog poziva i Sophijine tvrdnje da on pripada njoj. Znam da nije tako, on zna da joj ne pripada, ali izostanak njegove reakcije i njegove riječi da mu je nedostajala, dovode me do ludila.

Probijem se kroz gomilu. U ušima mi tutnje moćni ritmovi NiT GriTove „Prituri Se Planinata”. Stignem do šanka i spustim svoju čašu, s dvadeseticom u ruci.

„Votku i tonik”, naručim. ,,I tekilu.” Moja narudžba brzo stigne, kao i ostatak novca. Odmah ispijem tekilu, a nakon toga i

votku. Tekućina mi sprži želudac, tjerajući me da zatvorim oči i rukom dotaknem grlo. Ali to me ne spriječi. „Još jednom”, viknem barmenu kad ovaj posluži tipa do mene.

Tupilo - uma, tijela, srca - pojačava se sa svakim gutljajem alkohola. Osjećaj jada počne nestajati. Sviđa mi se to. Pojavi se osjećaj usamljenosti. Naslonim se na šank i pogledam po klubu. Pogled mi kruži po gomili ljudi. Ne žurim, prinesem piće usnama i upitam se je li manjak želje da se utopim u gomili i posve izludim svojeg povremenog džentlmena, ustvari podsvijest koja mi govori da moram prestati piti, otrijezniti se i dobro razmisliti o onom što se zbiva i zašto je tako.

Možda. Vjerojatno. Bez sumnje. Možda sam se krenula ubiti alkoholom, ali i dalje poštujem onaj potisnuti nemarni gen

zbog kojeg sam svojevoljno tražila majčine klijente i spuštala se na razinu koju nisam mogla podnijeti. Osjetim onaj poznati unutarnji vatromet pa manje opušteno osmotrim klub. Uhvati me panika, a onda ugledam Millera kako juri prema meni.

Sranje. Nestala je svaka nada da me neće obuzdati u ovakvim okolnostima. Djeluje kao da je

spreman ubiti, a ja sam očiti fokus njegova bijesa. Priđe mi. Usne je čvrsto stisnuo, a pogled mu je mračan. Uzme mi piće iz ruke.

„Nikad više ne smijete poslužiti ovu curu”, drekne preko mog ramena dok me netremice gleda.

79

Anna

Daša

„Da, gospodine”, stigne uplašen odgovor. „Izlazi”, Miller dahne u mene. Jedva se suzdržava. Brz pogled preko njegova ramena

potvrdi mi da Sophia stoji s druge strane kluba. Čavrlja s nekim muškarcem, ali ne skida pogled s nas. Zainteresirani pogled. Ramena mi se usprave sama od sebe i ja zgrabim piće sa šanka.

„Neću”, prošapćem i otpijem gutljaj. „Jednom sam ti rekao.” Ponovo mi pokuša uzeti čašu, ali ja se odmaknem i pokušam

proći kraj njega. Ali ne dospijem daleko jer me on uhvati za rame i zaustavi. „Pusti me.” „Nemoj raditi scenu, Olivia”, procijedi i otme mi piće iz ruke. „Ne možeš ostati u mom

klubu.” „Zašto?” upitam. Ne mogu ga spriječiti da me izgura. „Zato što smetam tvom poslu?” Miller me primi za ruku i okrene. Spusti glavu do mog lica, tako blizu da sam sigurna

kako izdaleka izgleda kao da me ljubi. „Ne, već zato što imaš jebeno nezgodnu naviku nuditi se drugim muškarcima kad si bijesna na mene.” Pogleda moje usne i vidim da se bori sa željom da me poljubi - da me uzme. Njegov vreli dah na mom licu ukloni dio bijesa i sad osjetim drugačiju vatru. Ali on se brzo odmakne i uspravi pa krene korak unazad.

„Ali ja ću bez razmišljanja razbiti svakoga od njih”, prošapće. „Stvarno sam bijesna na tebe.” ,,I ja na tebe.” „Rekao si da ti je nedostajala. Čula sam te, Milleru.” „Kako?” Uopće se ne trudi zanijekati. „Jer me nazvala na mobitel.” On počne duboko disati. Vidim to i čujem. Uhvati me i okrene pa počne grubo gurati

ispred sebe. „Vjeruj mi”, bijesno kaže. „Trebam da mi vjeruješ.” Grubo me gura kroz gomilu ljudi dok ja očajnički pokušavam povratiti vjeru u njega.

Noge su mi nestabilne, um još nestabilniji. Ljudi nas gledaju i odmiču se, i dalje nas promatrajući. Nemam vremena proučavati njihova lica... sve dok mi pogled ne padne na jedno poznato.

Fokusiram se na tog muškarca i polako okrenem glavu dok prolazimo. Poznajem ga, a prema izrazu prepoznavanja na njegovom licu, vidim da i on mene prepoznaje. Nasmiješi se i pokuša nas presresti pa Miller mora stati.

„Hej, nema potrebe da izbacujete mladu damu”, dobaci i mahne čašom s pićem prema Milleru. „Ako je previše popila, rado ću preuzeti odgovornost za nju.”

„Miči se.” Millerov je glas smrtno ozbiljan. „Odmah.” Tip blago slegne ramenima. Posve je miran, ili mu ne smeta Millerova prijetnja.

„Uštedjet ću vam probleme s izbacivanjem.” Spustim pogled i pokušam se koncentrirati. Odakle ga znam? A onda se trznem i zakoračim unazad kad osjetim prste koji se poigravaju s mojom s kosom. Hladni trnci na mom vratu govore mi da Miller nije taj koji to čini. To je ovaj stranac.

80

Anna

Daša

„Osjećaj je isti kao prije puno godina”, kaže nježno. „Platio bih za zadovoljstvo da je samo ponovo pomirišem. Nikad nisam zaboravio ovu kosu. I dalje se kurvaš?”

Te me riječi udare u trbuh i izbiju mi sav zrak iz pluća. „Ne”, uzdahnem i sudarim se s Millerovim prsima. Iz njih isijavaju vrućina i drhtaji.

Upijam scenu koja mi govori da je psihotični Miller ovdje, ali ne mogu se fokusirati na opasnost jer me obuzima previše sjećanja - sjećanja koja sam posve potisnula. Ali više ne mogu. Ovaj ih je muškarac razbudio, izvukavši ih na površinu. Objema rukama uhvatim se za glavu, trznem se i frustrirano viknem. Ali sjećanja ne nestaju. Napadaju me, tjerajući pred moje oči slike susreta iz prošlosti koje sam toliko dugo držala na mračnom, skrivenom mjestu. Sada su oslobođene i ništa ih više ne može zaustaviti. Sjećanja kruže i pale mi oči.

„Ne!” tiho ponovim, gurnem ruke u kosu, pa povučem i odmaknem strančeve ruke iz nje. Osjećam kako mi tijelo popušta pod šokom i stresom. Svaki mi se mišić opusti, ali ne padnem na pod jer osjetim nečiji čvrst stisak. Zanijemila sam. Zatvorila sam oči; sve je u tami i vlada potpuna tišina. Ali ipak sam svjesna tempirane bombe koja otkucava pored mene. U tren oka je nestao i ostavio me ondje sklupčanu. Dlanovima udaram po podu i osjetim bol u rukama. Kosa leti svuda oko mene. Zlo mi je od pogleda na uvojke u mome krilu: to je sve što vidim pa podignem glavu daveći se zrakom kad ugledam Millera u psiho-izdanju.

Sve je usporeno i ja jasno vidim svaki sudar njegove šake s muškarčevim licem. Neumoran je i opetovano udara svoju žrtvu, urlajući od bijesa. Glazba je prestala. Ljudi vrište, ali nitko se ne pokušava umiješati. Jecam i trzam se dok Miller mlati po muškarčevu licu i tijelu. Krvi ima posvuda. Siroti se tip uopće ne brani. Nije imao priliku ni uzvratiti. Posve je bespomoćan.

„Zaustavi ga!” vrištim kad ugledam Tonyja s užasnutim izrazom lica. „Molim te, zaustavi ga.” Jedva ustanem uz silan napor. Nikome ne pada na pamet umiješati se. Bolno sam svjesna toga, a kad se fokus Millerova bijesa beživotno sruši na pod, a Miller ne posustaje već ga i dalje udara u trbuh, odlučim pobjeći. Ne mogu to više gledati.

Bježim i jecam probijajući se kroz gomilu. Lice me peče i natečeno je od plača, ali to nitko ne primjećuje. Svi i dalje gledaju onaj užas iza mene. Bolesni gadovi. Ne mogu prestati gledati onaj jezivi prizor. Teturam i padam, raščupana i dezorijentirana, ali nekako stignem do izlaza. Probijem se van. Ridam i nekontrolirano se tresem. Tražim taksi koji će me odvesti odavde, ali izgubim priliku za bijeg kad me netko uhvati sleđa. To nije Miller, toliko znam. Ne osjećam vatromet niti goruću želju.

„Uđi unutra, Livy”, Tonyjev izmučeni glas dopre mi do ušiju i ja krenem, bez nade da ću mu pobjeći.

,,Tony, molim te”, preklinjem ga. „Molim te, pusti me.” „Nema jebene šanse.” Odvode me do stepenica koje vode prema labirintu ispod Icea. Ništa ne shvaćam. Tony

me mrzi. Zašto bi htio da ostanem kad se Miller mora usredotočiti na svoj svijet? Na svijet koji mi je sada i previše jasan. „Želim otići.”

„Curo, nikamo ti ne ideš.” Tony me vuče i gura niz hodnike. „Zašto?”

81

Anna

Daša

Otvore se vrata Millerova ureda i on me ugura unutra. Okrenem se prema Tonyju. Njegovo se nabusito tijelo nadima, a zubi čvrsto stežu. Podigne prst i uperi mi ga u lice. Zadrhtim.

„Ne ideš zato što će taj manijak, kad završi s premlaćivanjem onog tipa, tražiti tebe. Htjet će te vidjeti! A ja neću riskirati drugu rundu kad te ne uspije pronaći, Livy! Zato jebeno ostani ovdje!” Potom izađe, bijesno zalupivši vratima i ostavi me nasred Millerova ureda. Uplašena sam i srce mi divljački nabija. Iz kluba se ni dalje ne čuje glazba. Sama sam i beskorisna u utrobi Icea. Društvo mi prave samo gola tišina i Millerov strogi ured.

„Arrhhhh!” zaurlam. To je odgođena reakcija na Tonyjevu odluku. Ruke mi polete u izdajničku plavu kosu i luđački je potegnu, kao da ću tako izbaciti iz glave događaje iz posljednjih pola sata. „Mrzim te!” Zatvorim oči zbog fizičkog bola koji sama izazivam i suze mi ponovo poteku. Ne znam koliko sam vremena provela beznadno se hrvajući sama sa sobom; imam osjećaj da su prošla stoljeća, ali fizička iscrpljenost i bolno tjeme ipak me natjeraju da prestanem. Plačem hodajući ukrug po uredu. Razum mi se pretvorio u kašu. Ne mogu misliti ni na što što bi me smirilo. Zaustavi me pogled na Millerov mini-bar.

Alkohol. Jurnem onamo i nespretno izvučem nasumično odabranu bocu. Pomirišem. Emocije me

guše dok vadim čep i prinosim je usnama. Trenutačno paljenje tekućine po grlu čini čuda jer uništava ono o čemu razmišljam. Uzdišem trzajući se od nelagode i snažnog okusa pa popijem još malo. Gutam piće sve dok ne ispraznim čitavu bocu, a onda je - nezadovoljna i bijesna - zavitlam na drugi kraj Millerova ureda. Pogled mi padne na gomilu drugih boca pa nasumično uzmem još jednu i potegnem iz nje, a onda se okrenem i teturajući pođem do kupaonice. Udarim o zid, vrata i dovratak, a potom se uspijem nasloniti na umivaonik i zagledam se u poludjelu ženu u zrcalu.

Suze, crne od razmazane maskare, slijevaju se niz moje rumene obraze, oči mi se cakle, pogled izgleda luđački, a teška plava kosa postala je masa zapetljanih uvojaka. Vidim svoju majku. Gledam svoj odraz s posvemašnjim prezirom, kao da gledam u najgoreg neprijatelja, kao da je to ono što mrzim najviše na svijetu.

Ali sada... sada i jest. Prineseni bocu usnama i potegnem još malo alkohola, gledajući samu sebe u oči. A onda

duboko udahnem i odvučem se do Millerova stola. Otvorim ladice, prođem prstima po uredno složenim stvarima unutra, napravim nered u savršeno urednom rasporedu, ali pronađem ono što tražim.

Pogledam sjajni metal pa stegnem ruku oko drške. Razmišljam otpijajući nove gutljaje pića. Čitavu vječnost zurim u predmet u ruci, zatim ustanem i ponovo oteturam do kupaonice. S treskom spustim bocu na ormarić. Pogledam se u zrcalu i vidim bezizražajno lice, a onda krenem rukom ka glavi.

Zgrabim golemi pramen kose, otvorim škare i pritisnem. Veliki plavi uvojak padne, a na njegovu mjestu pojavi se praznina. Čudno, ali stres kao da je odjednom nestao. Pa zgrabim još jedan pramen.

„Olivia!”

82

Anna

Daša

Pijano okrenem glavu i ugledam Millera na vratima kupaonice. Izgleda kaotično. Tamni su mu uvojci raščupani, lice i ovratnik poprskani krvlju, odijelo uništeno i posve je mokar. Prsa mu se nadimaju, ali nisam sigurna je li to zbog napora, ili je šokiran prizorom koji je zatekao. Lice mi je i dalje posve mirno, i tek se sada, kad vidim užas na njegovu inače mirnom licu, prisjetim kako mi je ponavljao da nikad ne šišam kosu. Pa povučem još jedan pramen i počnem manijakalno rezati.

„Olivia, jebote, nemoj!” Njegovo tijelo poleti prema meni poput metka i počne me hvatati.

„Ne!” zaurlam i okrenem se, ne puštajući škare iz ruku. „Pusti me! Želim je maknuti!” Zabijem mu lakat u rebra.

„Jebote!” zaurla Miller. Škrguće zubima. Jasno mu čujem bol u glasu, ali me ne pušta. „Daj mi te jebene škare!”

„Neću!” Otimam se i iznenada sam slobodna. Divlje se okrenem, ali u tom trenu Miller skoči na mene. Instinktivno podignem ruku, pokušavajući se zaštititi, ali kad se njegovo visoko, vitko tijelo sudari sa mnom, ja odletim par koraka.

„Jebote!” zaurla on, a ja otvorim oči i ugledam ga na koljenima pred sobom. Pođem par koraka unazad. Vidim kako dlanom dodiruje rame. Zaprepašteno pogledam

škare koje stežem u rukama, a onda vidim gustu, crvenu tekućinu kako kaplje s oštrica. Uzdahnem. Odmah pustim škare koje padnu na pod, a i ja se srušim na koljena gledajući ga kako skida sako i trza se od bola. Sjedi preda mnom u bijeloj košulji natopljenoj krvlju.

Gutam strah, kajanje, krivnju. On rastrga prsluk i potrga košulju. Gumbi polete na sve strane. „Sranje”, procijedi on gledajući ranu - ranu za koju sam ja odgovorna.

Želim ga utješiti, ali ni tijelo ni um ne reagiraju. Ne mogu se čak ni ispričati. S usana mi bježe histerični krici dok mi ramena drhte, a oči se pune suzama i jedva ga vidim. Ne pomaže ni činjenica da sam pijana. To je možda dobro. Dovoljno je loše to što vidim Millera ozlijeđenog, kako krvari. Spoznaja da sam ja odgovorna za to gotovo je nepodnošljiva. S tom misli odjurim do zahoda i povratim.

Žuč izlazi iz mene, all zadah alkohola i dalje je jak i spaljuje mi usta. Držim ruke na zahodskoj dasci dok mi se trbušni mišići stežu i grče. Izvan sebe sam - ja sam krhka, ranjena duša. Bespomoćna sam i živim u bespomoćnosti. U okrutnom svijetu. I ne znam se nositi s time.

„Isuse Kriste”, mrmlja Miller iza mene, ali previše sam jadna da bih se okrenula i suočila s pogreškama. Čelom udarim u dasku kad se želudac napokon prestane grčiti. U glavi mi tutnji, srce me boli, a duša mi je slomljena.

„Imam zahtjev.” Millerove neočekivano mirne riječi pokrenu nove drhtaje nakon mog sloma i suze mi opet poteku iz očiju. Držim glavu na mjestu jer nemam snage podići je, ali i zato što sam prevelika kukavica da bih ga pogledala.

„Olivia, pristojno me pogledaj dok ti se obraćam.” Odmahnem glavom i ostanem u svom skrovištu, posramljena. „Dovraga”, on tiho opsuje, a onda osjetim njegov dlan na zatiljku. Nije nježan - grubo me

podigne. Ali nije važno. Ne osjećam ništa. Hvata me za obraze i podigne mi glavu, a onda ugledam komad golog, krvavog tijela koje proviruje kroz potrganu košulju i prsluk.

83

Anna

Daša

„Nemoj mi uskraćivati to lice, Olivia.” Bori se s mojom glavom sve dok ne podignem pogled. Njegovo je lijepo lice dovoljno

blizu da se mogu fokusirati. Usne su mu stisnute. Plave su oči divlje i blistave, a one jamice u obrazima pulsiraju. „Imam jebeni zahtjev”, reži on. ,,I jebeno ćeš ga ispuniti.”

Pobjegne mi jecaj i cijelo mi tijelo potone u klečeći položaj, no njegov me stisak zadrži. Nekoliko sekundi prije nego progovori djeluju kao prava vječnost.

„Nikad me jebeno nećeš prestati voljeti, Olivia Taylor. Čuješ li me, jebote?” Kimnem dok me on čvrsto drži. Proučava mi lice pa se približi i nasloni čelo na moje. „Reci to”, šapće. „Odmah.” „Noću prestati”, gušim so u jecajima. On kimne i osjetim kako me njegove ruko privlače. „Daj mi ono moje.” Njegova naredba nije nježna, ali trenutačni mir koji osjetim dok se toplina njegova tijela

miješa s mojom, sve je što trebam. Tijela nam se spoje i čvrsto se držimo jedno za drugo, kao da će svijet nestati ako se pustimo. I mogao bi. Sada jasno vidimo sve pukotine u našim životima. Ne možemo se sakriti od okrutne stvarnosti. Od lanaca. Od želje da im pobjegnemo. Od ruba očaja s kojeg gledamo svoje demone. Samo se nadam da će te pukotine nestati kad skočimo i da nećemo pasti u tamu. Miller me smiruje, a ja mu drhtim u zagrljaju. Čvrsto me steže, ali to nimalo ne ublaži moje drhtaje.

„Ne budi tužna”, moli me on, a glas mu je sve blaži. „Molim te, ne budi tužna.” Skine moje prste sa svojih leđa i stavi moje ruke između nas. Proučava moje uplakano lice dok ja šmrcam i tresem se. „Tako mi je žao”, promrmljam i spustim pogled kako bih izbjegla onaj u njegovim očima. ,,U pravu si. Ne mogu se nositi s ovim.”

„Više ne postojiš samo ti, Olivia.” Njegovi me prsti uhvate za bradu i podignu je. Ugledam odlučan pogled. „Sada postojimo samo mi. Ovo ćemo riješiti zajedno.”

„Osjećam se kao da znam puno, a opet tako malo”, priznam mu, a glas mi je napukao i hrapav. Mnogo je toga podijelio sa mnom. Nešto svojevoljno, a nešto zato jer je bio prisiljen, ali ostalo je previše praznina. Moj savršeni povremeni džentlmen umorno uzdahne i polako trepne. Prinese moje ruke usnama i poljubi ih.

„Posjeduješ svaki dio mene, Olivia Taylor. Tražim tvoj oprost za sva zla koja sam učinio i za ona koja ću tek počiniti.” Molećivo me pogleda. Oprostila sam mu sve što znam i oprostit ću mu sve što ne znam. Ali zla koja će tek počiniti?

„Samo tvoja ljubav može me izvesti iz ovog pakla.” Donja mi usna zadrhti, a knedla u grlu sve je veća. „Pomoći ću ti”, obećam pa izvijem ruku tako da me pusti. Pružim ruke prema njemu.

Pokreti su mi pomalo dezorijentirani dok opipavam njegov grubi obraz. „Vjerujem ti.” On vidljivo proguta knedlu i lagano kimne. Na licu prepunom emocija polako se ukaže

odlučnost i probije se do očiju. Moj distancirani, varljivi džentlmen vrati se u prostoriju. „Daj da te odvedem odavde.” Uspravi se do pune visine i pomogne mi da ustanem. Promjena položaja potjera mi krv u glavu i ja zateturam.

„Jesi li dobro?”

84 Anna

Daša

„Dobro sam”, odgovorim i zanjišem se. „U pravu si”, kaže Miller mirno, kao da bih trebala točno znati o čemu govori. Ne mogu

se namrštiti i pokazati zbujenost jer koristim preostalu snagu da bih se zadržala na nogama. „Alkohol ti ne pristaje.” Uhvati me za zatiljak i ruku pa drhtavim nogama priđem kauču u njegovu uredu.

„Sjedni”, naredi mi i pomogne da se spustim. Zatim klekne ispred mene i odmahne glavom gledajući moju uništenu kosu. Prstima prolazi kroz ono što je ostalo od nje, a na njegovom lijepom licu jasno je vidljiva bol.

„I dalje si lijepa”, mrmlja. Pokušam se nasmiješiti, ali ne uspijevam. Znam da je povrijeđen. Pogledam preko

njegova ramena kad se uredska vrata naglo otvore. Tony stoji ondje nekoliko trenutaka i procjenjuje situaciju. Čini se da će eksplodirati od napetosti.

Miller polako ustane i okrene se pa gurne ruke u džepove hlača. Samo gledaju jedan drugoga. Tony tiho proučava svog šefa, a onda i mene.

Osjećam se malenom i glupom dok me pozorno promatra pa pokušam sakriti rezultat sloma živaca i odmaknem kosu s lica. Upotrijebim narukvicu da bih je vezala u neuredan čvor.

„Kakva je situacija?” upita Miller pa pruži ruku prema ramenu i lagano se trzne. „Situacija?” blebne Tony i sarkastično se nasmije. „Sine, imamo jebeno sranje!” Zalupi

vratima i priđe mini-baru, natoči si viski i brzo ga ispije. „Imamo polumrtvog tipa u klubu i gomilu ljudi koja se pita koji se vrag dogodio!”

„Kontrola štete?” upita Miller, pa i sam uzme čašu viskija. Tony se opet nasmije. „Imaš li vremenski stroj? Sranje, Milleru, što ti je bilo na umu?” „Nisam razmišljao”, ispljune Miller, a ja se stisnem na kauču kao da neće primijetiti

uzrok cijele nevolje budem li se smanjila. Tonyjev uznemireni pogled govori mi da nisam uspjela u tom pothvatu. Moja nerazumna potreba da povrijedim Millera rezultirala je krvoprolićem u klubu i potvrdila Sophijine sumnje o prirodi naše veze.

„Ne, nisi. Priča tvog života, sine”, uzdahne Tony. „Ne možeš pomahnitati na tipa zbog žene koja je samo zabava!” ispali on, jedva obuzdavajući nezadovoljstvo. A onda se namršti, ispruži ruku i odmakne Millerovu košulju. „Je li ovo ubodna rana?”

Miller slegne ramenima i spusti čašu. Zaprepašteno gledam kako je namješta, a potom popravlja košulju. „Nije ništa.”

„Imao je nož?” „Nije ništa”, polako ponovi Miller, a Tony upitno nagne svoju ćelavu glavu. „Je li Sophia

otišla?” ,,Oh, dobro te sjebala, dečko. Ne propitkuj njenu odanost Charlieju. Ona mu je jebena

žena!” Razrogačim uplakane oči. Sophia je Charliejeva žena!? A zaljubljena je u Millera? Charlie ima ključeve Millerovih lanaca. Zna li on da je Sophia zaljubljena u njegova Gospodina Posebnog? A mislila sam da ova mreža ne može biti zapetljanija. Tony se pokuša sabrati, otpije još jedan gutljaj pa se osloni na rub mini-bara i pogne glavu.

„Naši su životi vrlo stvarni, dečko, i s nama su dok god živimo.”

85

Anna

Daša

„Ne mora biti tako”, Miller odgovara tiho, gotovo nesigurno. Želudac mi se okrene. „Sine, probudi se!” Tony gurne praznu čašu ustranu i zgrabi Millera za ramena. Ovaj se

lecne, ali Tony to ne primjećuje. „Već smo to prošli. Nema bijega iz ovog svijeta. Ne možeš otići kad tebi odgovara. U

ovome si do kraja života ili uopće nećeš imati život!” Skoro se ugušim dok slušam Tonyjeve riječi. I Sophia je to rekla. Miller je potvrdio, a

Tony samo naglasio. „Samo zato što se više ne želi ševiti za novac?” ubacim se jer ne mogu šutjeti. Miller me pogleda. Očekujem da će mi narediti da ušutim, ali iznenađeno vidim kako

pogledava Tonyja, kao da i sam želi odgovor na moje pitanje. Veza s Millerom Hartom bit će njegov kraj. Jednostavno nije lako otići. Posljedice će biti teške.

Lanci. Ključevi. Doživotni dugovi. Trudim se natjerati tijelo da ustane, u pokušaju da ostavim dojam stabilnosti i snage, a

onda se vrata opet otvore i u ured ušeće Sophia. Teška atmosfera postane milijun puta teža. Sjednem dok ona znatiželjno pogledava uokolo. Pogledom obiđe svakoga u prostoriji, povlačeći dim cigarete. Još sam opreznija kad se pojavi i Cassie. Opet je savršena, ali izgleda zabrinuto i oprezno.

Sophia priđe mini-baru i progura se između Millera i Tonyja. Ni jedan od njih dvojice se ne buni. Odmaknu se i ostave joj dovoljno mjesta kako bi si natočila piće. Ona to čini polako, a njezino držanje i geste urlaju nadmoć. Onda se polako okrene prema Milleru.

„Prilično nasilna reakcija za nekoga tko je navodno samo jebe.” Sophijin europski naglasak učini da prijetnja u njezinom glasu zvuči gotovo seksi. Nakratko zatvorim oči, a krivnja ponovo zarije svoje zle kandže u mene. Tako sam jebeno glupa. Jednim okom zaškiljim prema njoj i vidim da je Miller gleda. Izraz lica mu je prazan, a tijelo mrtvački mirno. Isteklo je vrijeme u kojem me skrivao. Isteklo je vrijeme smišljanja najboljeg načina da to riješi. A sve zbog mojih naglih reakcija.

,,S ovom ženom samo vodim ljubav.” On me pogleda i gotovo rani ljubavlju u svom pogledu. Želim mu potrčati u naručje, stati kraj njega i zajednički se suočiti s njom, ali moji beskorisni mišići ponovo me izdaju. Kad pogleda Sophiju, Millerov je pogled bezizražajan i pun hladnoće. „Obožavam samo nju.”

Šok na Sophijinom licu više je negoli očit. Pokuša ga sakriti i pomoći si gutljajem pića i uvlačenjem dima cigarete, ali kristalno ga jasno vidim s mjesta na kojem sjedim. „Dopuštaš li joj da te dotakne?” upita ona.

„Dopuštam.” Disanje joj se ubrza, a kroz šok se probije ljutnja. „Dopuštaš li joj da te ljubi?” „Da.” Millerova vilica zatitra, a usne se izviju u preziran izraz. „Ona može raditi sa

mnom što god joj padne na pamet, a ja to spremno prihvaćam.” Nagne se prema njoj. „Jebeno je molim da to radi.”

86

Anna

Daša

Srce mi eksplodira u milijun komadića od loše tempiranog zadovoljstva, zbog čega mi se još jače zavrti u nestabilnoj glavi. Sophia je ostala bez teksta. Brzo i grozničavo otpija piće, a između gutljaja povlači dimove cigarete. Njeno je moćno držanje poljuljano nakon Millerova priznanja. Sumnjala je u to i ne bi je trebalo šokirati. Ili je podcijenila situaciju? Je li mislila da je to samo trenutačna zaluđenost? Kako je samo bila u krivu.

Ostajem tihi promatrač, a onda pogledam Tonyja i vidim užas na njegovu licu. Pogledam i Cassie i vidim da je njezin šok jednak njegovom.

„Ne mogu te zaštititi od njega, Milleru”, Sophijin je glas smiren, iako je i dalje jasno vidljiva njezina ljutnja. Upozorava ga.

„Nisam to ni očekivao od tebe, ali moraš znati jedno. Nisam ti više dostupan kad god poželiš. Mi odlazimo”, objavi Miller i odmakne se od Sophije.

Prilazi mi brzo i odlučno, ali se ne nadam da ću stati na noge. Drhtim i nemam snage. On pruži ruku prema meni, a ja ga pogledam, tražeći mir u plavim očima. One s ljubavlju sjaje, a iz njih se slijevaju snaga i nada. Prihvatim njegovu ruku. Gledamo se dok me on podiže. Potom pruži ruku i nježno mi namjesti par pramenova iza uha, a potom mi proučava lice. Nimalo ne žuri. Ne žuri se izvući nas iz ove užasne situacije. Jednostavno je zadovoljan time što se topim pod njegovim prodornim pogledom. Ljubi me. Nježno. Polako. Znakovito. To je znak, objava. Meni samo preostaje da prihvatim.

„Idemo kući, slatkice.” Uhvati moj zatiljak i vodi me prema vratima ureda. Nervoza počinje nestajati sa

spoznajom da ćemo uskoro biti daleko odavde - daleko od ovog okrutnog svijeta. Za večeras možemo zatvoriti vrata. I možemo se nadati da sutra nikad neće doći i da ih nećemo morati otvoriti.

„Zažalit ćeš zbog ovoga, Milleru.” Sophijin mirni glas natjera Millera da zastane, pa stanem i ja.

„Moj je život sve do danas bio jedno veliko žaljenje”, izjavi Miller glasno, ali posve mirno. „Livy je jedino dobro što mi se dogodilo u životu i nemam je jebenu namjeru pustiti.” Polako se okrene i povede me sa sobom.

Sophia je povratila nadmoćno držanje. Tony i dalje djeluje oprezno, ali kad pogledam Cassie, vidim kako suznim očima gleda Millera. Nekoliko je trenutaka proučavam.

Sigurno je to osjetila jer me pogledala. I nasmiješila se. To nije zadovoljan osmijeh, zapravo jedva je prisutan. Čini se kao tužan osmijeh prihvaćanja, ali nakon nekoliko sekundi shvatim da je to osmijeh utjehe. Jedva mi primjetno kimne i potvrdi moje misli. Sve je shvatila.

Sophia se zlobno nasmije. Cassie i ja istovremeno pogledamo u njezin elegantni lik. „Mogla bih te zaustaviti u tren oka, Milleru, i odmah to riješiti. Znaš i sam. Mogu mu reći

da je otišla. Ona je ionako nevažna.” Uvrijeđena sam, ali Miller ostaje smiren. „Ne, hvala ti.” „To je samo faza.” „Ovo nije faza”, hladno joj se usprotivi Miller.

87

Anna

Daša

„Da, samo faza”, samopouzdano uzvrati Sophia i nehajno mahne rukom prema meni. Pogleda me grubo, prezirno. Zadrhtim, „Ti znaš samo jedno, Milleru Hart. Znaš kako natjerati žene da vrište od zadovoljstva, ali ne znaš što znači stvarno voljeti.” Opet se prezirno nasmije. „Ti si Poseban. Ti. Znaš. Samo. Jebati.”

Lecnem se i oduprem iskušenju da je ispravim, ali napravila sam već dovoljno štete. Sophia i dalje stoji ovdje i isijava samouvjerenost upravo zbog mene. Miller krvari ovdje upravo zbog mene.

Osjećam kako Miller prelazi u svoje manijakalno izdanje. „Nemaš pojma za što sam ja sposoban. Obožavam Oliviju.” Glas mu zadrhti zbog ljutnje

koja plamti ispod njegove hladne vanjštine. Ona iskrivi lice od gađenja i krene k njemu. „Budala si, Milleru Hart. Nikad ti neće dopustiti da odeš.”

On eksplodira. „Volim je!” zaurla i iznenadi sve u prostoriji. „Jebeno je volim!” Suze mi poteku niz lice i posrnem na bok. On me brzo zgrabi i privuče k sebi. „Volim je. Volim sve što ona jest i volim to koliko me voli. A to je više no što me ti voliš.

To je više od onoga što vi tvrdite da me volite. To je čisto i lijepo. Zbog toga sam počeo osjećati. I zbog toga želim više. Ako mi je itko od vas gadova pokuša uzeti, jebeno ću vas pobiti.”

Zastane na sekundu i duboko udahne. „Polako”, obrati mi se. Drhti kraj mene i čvrsto me steže, kao da se boji da će me netko baš sada pokušati uzeti. „Nije me briga što on kaže. Nije me briga što misli da mi može napraviti. On će spavati s jednim okom otvorenim, Sophia, a ne ja. To mu reci. Otrči k njemu i potvrdi mu ono što već zna. Ne želim se više ševiti za novac. Reci mu da mu više ne želim puniti džepove. Ne može me više ucjenjivati. Miller Hart izlazi iz igre. Posebni je dao otkaz!” Povuče se i nekoliko trenutaka hvata dah kako bi se umirio. Svi ga šokirano gledaju. Uključujući i mene.

„Volim je. Idi k njemu. Reci mu da je volim. Reci mu da sam sad Olivijin. I ako mu samo padne na pamet skinuti joj dlaku s glave, to će mu biti zadnje što će napraviti.”

Izlazimo prije nego uspijem procijeniti reakciju koju smo izazvali, iako je mogu prilično dobro zamisliti. Ne mogu još shvatiti njegovu divlju objavu. Ruku je prebacio preko mog ramena. Grije me i tješi, ali nemam onaj osjećaj pripadanja koji se pojavi kad god me drži onako kako samo on zna. Oslobodim se i natjeram ga da me pogleda. Posve je zbunjen dok pomiče ruku na moj zatiljak. Ja ovijem svoju ruku oko njegova uskog struka. On uzdahne, pogleda ispred nas i nastavi hodati. Glazba se vratila. Posvuda bubnja iz zvučnika, ali elitna klijentela nije ni blizu uobičajenoj opuštenosti. Posvuda stoje grupice ljudi. Zbijeni su jedni uz druge i očito raspravljaju o ranijoj sceni s vlasnikom kluba.

Sjetim se nečega. „Znaju li svi ti ljudi tko si ti?” upitam. Osjećam poglede iz svih zakutaka kluba kad se pojavimo na stepenicama.

On me ne gleda. „Neki znaju.” Njegov jasan i jodnostavan odgovor govori mi da zna na što mislim, a ne mislim na to da je on vlasnik ovog mjesta.

Večernji se zrak sudari s mojim tijelom i ja zadrhtim. Stisnem se uz Millera i uhvatim pogled jednog od redara. Njegovo se opako lice umiri kad ugleda Millera koji me izvodi iz kluba i vodi preko ceste, gdje je parkiran njegov Mercedes. Dok me prati do suvozačkih

88

Anna

Daša

vrata, pogledam prema klubu i vidim kako jedan od izbacivača ubacuje u taksi tipa kojeg je Miller luđački pretukao. Iznenada sam jako zabrinuta.

„Treba pomoć”, kažem. ,,A doktori će postavljati pitanja.” Vrata se otvore i on me nježno smjesti na sjedalo. „Takvi tipovi ne petljaju policiju u

svoje poslove, Olivia.” Potegne pojas i zaveže ga. „Ne moraš brinuti.” Nježno mi poljubi čelo i zatvori vrata, a onda izvadi iz džepa mobitel i obavi kratak poziv dok obilazi automobil.

Takvi tipovi. Ovaj svijet. Sve je ovo i previše stvarno. A ja sam u samom središtu.

89

Anna

Daša

Dvanaesto poglavlje

Alkohol i iscrpljenost došli su na naplatu. U glavi mi se vrti, a noge su mi mlohave poput

pudinga. Dok prolazimo kroz predvorje njegove zgrade, Miller me podigne u naručje i nastavi hodati.

„Trebaš biti ovdje”, šapne, ljubeći mi sljepoočnicu. Ovijem ruke oko njegova vrata i spustim glavu na njegovo rame. Zatvorim oči i konačno se prepustim umoru.

Odbio je moj slabašan zahtjev da me odveze Bakinoj kući. Nisam protestirala. Treba mu mir i znam da će mu njegov stan, sa mnom unutra, pomoći da ga nađe. Sve dok ne dođe jutro i otvorimo ona sjajna, crna vrata. On ih sada otvara i polako zatvara, zaključavajući unutra naš svijet. Zatvorim oči dok me nosi dalje, a smiruje me poznati miris čistoće. To nije onaj topli miris Bakine kuće, ali sretna sam što sam ovdje s Millerom.

„Možeš li ustati?” upita on i pogleda me. Kimnem i popustim stisak, a on me nježno spusti. Opija me koncentracija na njegovu licu dok me polako i pažljivo svlači. Sve su njegove navike ovdje, s nama - slaže odjeću prije negoli je baci u košaru. Usne su mu poluotvorene, a oči prepune emocija. Kad dovrši zadatak, pogleda me s tihim zahtjevom u očima i ja krenem prema njemu i počnem ga polako skidati. Čak složim njegovo zakrvavljeno odijelo prije no što ga spustim u košaru, iako bi ga trebalo baciti u smeće.

Ne mogu zanemariti ubodnu ranu dok se divim njegovu savršenstvu. Njegove ruke, prsa i brada prekriveni su crvenim mrljama. Nisam sigurna koliko je tragova krvi od Millera, a koliko od tipa što je tako neočekivano iskočio iz moje jezive prošlosti. Teško je mogao odabrati gori trenutak, iako sumnjam da bi Millerova reakcija bila manje nasilna da se pojavio u nekoj drugoj prigodi. Vrhom prsta prođem po rani. Želim procijeniti treba li joj profesionalna pomoć.

„Ne boli”, kaže on tiho pa mi uzme ruku i spusti je na svoje srce. „Brinem jedino o ovome.”

Nježno se nasmiješim, stisnem uz njegova prsa i pripijem uz njega. Obuhvatim ga rukama i nogama, upijajući ga.

„Znam”, mrmljam mu u vrat, uživajući u osjećaju njegove dugačke kose koja mi škaklja nos, i grube brade na obrazu. Snažne ruke uhvate mi stražnjicu, a vitke noge krenu prema tušu. Čim uđemo u kupaonicu, on mi prisloni leđa na pločice i odmakne se, a moje lice ostane bez topline njegova vrata.

„Samo nas želim oprati”, namršteno kaže. „Objasni.” Oduševljeno gledam kako mu se usne izvijaju u kutovima, a oči zaigrano blistaju. „Ako

želiš.” Zatim ispruži ruku i otvori tuš. Na nas se sruči topla voda. Kosa mu se izravna i krv

počne nestajati s njegovih prsa. „Želim.” On kimne i makne moja bedra sa sebe, a onda isto učini s mojim rukama. Na nogama

sam, leđima oslonjena o zid i netremice ga promatram. Miller stavi dlan na zid kraj moje

90

Anna

Daša

glave i nagne se, s nosom milimetar udaljenim od mojeg. „Proći ću rukama po svakoj oblini tvog savršenog tijela, Olivia. I gledat ću te kako se meškoljiš u pokušaju da sa kriješ želju za mnom.”

Prstom iscrta plamteću putanju do mojeg mokrog boka i produži na bedro. Već se borim da zadržim kontrolu i on to zna. Zabacim glavu i otvorim usne kako bih udahnula.

„Ovome ću posvetiti dodatnu pažnju.” Vrelina struji kroz mene dok me on nježno miluje preko pulsirajućeg međunožja. ,,I ovome.” Spusti glavu na moje grudi i uzme u usta bradavicu koja već bridi. Zadržim dah i glavom

udarim u zid iza sebe. Borim se s prirodnom potrebom da ga uhvatim, osjetim, poljubim. „Reci mi kakav je osjećaj”, naredi on i gricne mi bradavicu. Bol me prostrijeli do samog

središta, a njegovi prsti istovremeno klize gore-dolje, neprekidno i mirno. Stražnjica mi poskoci u uzaludnom pokušaju da pobjegnem intenzivnim trncima zadovoljstva, ali na kraju podignem bokove uvis, željna uhvatiti sve te osjete i učiniti da traju vječno.

„Dobar...” Glas mi je promukao šapat prepun užitka. „Objasni.” Počnem odmahivati glavom jer ne mogu ispuniti njegov zahtjev. „Želiš me dotaknuti?” „Da!” „Želiš me poljubiti?” „Da!” vrisnem i pokušam pokriti rukom njegovu, da pojačam pritisak na klitoris, ali

nekako - ni sama ne znam kako - nađem snagu volje potrebnu da se zaustavim. „Onda uzmi sve.” To je naredba i, sekundu kasnije, ja mu napadnem usta, a moje

grozničave ruke su posvuda po njemu. On mi gricne usnu, ja mu uzvratim, a on zareži. „Radi mi što god jebeno želiš, slatkice.” Zgrabim ga za nabreklu muškost. Tvrd je. I vruć. Miller zabaci glavi i zaurla. Prsti mu

lete po mojim pulsirajućim živcima i dovode me do vrhunca, sve bliže i bliže, pa i moja ruka brže poleti.

„Sranje!” Miller proguta knedlu i spusti glavu. Lice mu je zgrčeno, čeljust napeta, a svaki mišić na licu napregnut. Moj orgazam ubrzano stiže pod pogledom od kojeg ne mogu pobjeći, pa počnem gurati bokove kako bih pratila njegove pokrete. On slijedi moj ritam. Gledamo se dok jurimo prema cilju. Ja neprekidno vrištim, a Miller mi dahće u lice. Na tamnim mu se trepavicama skupljaju kapljice znoja, od čega mu oči još jače plamte.

„Svršavam”, vrisnem i pokušam se koncentrirati na hvatanje zadovoljstva od kojeg mi se vrti. Pokušavam zadržati pokrete kako bi i Miller stigao do vrhunca. „Svršavam!”

Sve se brzo odvija. Pomaknem noge kako bih uhvatila ravnotežu Miller gura svoje tijelo u mene i usta nam se sudaraju dok grozničavo rade. „Jebeno svrši, Olivia!”

To i učinim. Poludim zbog njegove naredbe. Zagrizem mu jezik, zarijem nokte u meso i čvrsto mu stisnem erekciju. Osjećam kako silovito drhti u mojoj ruci.

91

Anna

Daša

„Oooh, sraaaanje”, zastenje on pa se opusti i sruši na mene, gurajući me jače o zid. Osjećam kako mi njegova vruća tekućina curi po trbuhu kroz toplinu vode.

„Samo ga drži”, dahće on. „Ne puštaj ga.” Učinim što mi je rekao i polako ga obrađujem. Nježno pomičem bokove po njegovoj

ruci. Srce mi luđački tuče i mogu misliti samo na svoje zadovoljstvo. On me pribija uza zid svojim visokim tijelom i gura lice u moj vrat. Teško i isprekidano dišemo. Srca nam ruku i sudaraju se u prsima. Naši su svjetovi savršeni. Ali samo u ovom trenutku.

„Nisam nas nasapunao”, dahće on vrteći prste po meni i polako se gurajući u mene. Zatvorim oči i stisnem mišiće oko njega. ,,A ipak se već osjećam čišće.”

„Vodi me u krevet.” „Reci da želiš ono naše?” Sad mi gricka vrat i nježno ga siše. Smiješim se iako sam

iscrpljena, pa ispustim iz ruku njegov još uvijek nabrekli ud i stavim ruke na njegova ramena. Stisnem lice uz njegovo. Natjeram ga da mi pusti vrat i nađem njegove usne.

„Želim da me dira svaki tvoj dio”, mrmljam mu u usne. ,,Ne želim da me pustiš cijelu noć.”

Miller zastenje i strastvenije me poljubi pa još snažnije gurne uza zid. Jezici nam rade bez napora i nježno se isprepleću. Mogla bih zauvijek ljubiti Millera Harta, a znam da i on osjeća isto.

„Daj da nas istuširam.” Jasno osjećam gubitak kad mi on poljubi usne i odmakne se da pronađe gel za tuširanje. „Da vidimo koliko si brz”, zadirkujem ga. On zastane i znalački me pogleda. ,,S tobom ne volim žuriti.” Vrati bočicu na mjesto i nasapuna dlanove. Stane preda me, dahne mi vreli zrak u lice, a

onda lijeno zatrepće predivnim plavim očima. „Znaš to, Olivia.” Zadržim dah, zatvorim oči i pripremim se za njegove ruke. One počnu od mojih

zglobova - polaganim, nježnim pokretima skida današnju prljavštinu. Sve misli nestanu dok upijam njegov vreli dodir na mojim nogama. Nema žurbe i sretna sam zbog toga.

„Što sada?” Konačno postavim pitanje koje sam izbjegavala otkako smo napustili Ice. Zajedno smo, zaključani na sigurnom mjestu, u Millerovu stanu, ali ne možemo tako ostati zauvijek.

„Pretpostavljam da će Sophia prenijeti Charlieju ono što sam rekao.” „Zna li Charlie da je Sophia zaljubljena u tebe?” On se tiho nasmije. „Sophia voli život.” „A ti?” On duboko udahne i pogleda me u oči. „I ja, slatkice. Sad imam silnu želju živjeti.

Zaslužna si za tu strast, i ni sam vrag neće me spriječiti da provedem vječnost s nekim mojim.”

Pružim ruku i uhvatim ga za obraz. „Charlie je vrag?” „Jako je blizu toga”, prošapće on. „A ti si sve smislio?” „Jesam”, kaže samouvjereno. „Hoćeš li mi ispričati?” „Neću, dušo. Samo znaj da sam tvoj i da će sve ovo ubrzo nestati.”

92

Anna

Daša

„Žao mi je što sam ti otežala.” „Ne govori više.” Zna o čemu pričam. „Spoznaja da te imam čini sve ovo puno lakšim,

Olivia.” Polako ispruži ruku do moje kose i raspusti je. Gotovo zadrhti kad vidi kako moji, nekoć divlji, dugački pramenovi sada padaju samo do ramena,

„Zašto?” zavrti glavom dok pažljivo prolazi prstima kroz nju. Ne skida pogled s odrezanih vrhova.

„Nemoj.” Pognem glavu i osjetim silno kajanje. Ne kajem se zato što će meni nedostajati moja divlja kosa, već zato što znam da će nedostajati njemu.

„Kako bi se ti osjećala da se ja izbrijem?” Užasnuto ga pogledam. Volim njegovu kosu. Sada djeluje malo predugačko, ali kad se

osuši, nemirni pramenovi padaju mu po zatiljku, a onaj moj omiljeni, nestašni pramen prirodno mu pada na čelo... Ne, ne, ne može to učiniti.

„Poslušat ću svoju intuiciju”, dahće on, ,,i reći da bi te to, prema izrazu tvog lica, silno povrijedilo.”

„Da, bi.” Ne mogu zanijekati pa se i ne trudim. Njegova predivna kosa dio je ovog predivno savršenog muškarca. Boljelo bi me uništavanje bilo kojeg njegova djela. „Ali ne bih te ništa manje voljela”, dodam, pitajući se na što cilja.

„Ni ja tebe ne volim manje”, mrmlja on, „ali moraš znati da ti zabranjujem ponovo je rezati.” On zgrabi šampon i istisne ga na moju glavu.

„Neću više”, uvjerim ga. Sumnjam da ću opet uzeti škare u ruke nakon onoga što sam učinila, a time mislim na

ono što sam napravila Milleru, a ne na ono što sam napravila svojoj kosi. On zavuče ruke u ostatak mojih uvojaka, a ja pogledam ranu na njegovom ramenu.

„Ne mislim samo na tebe.” Iznenada se namrštim, ali on me okrene prema zidu i ne uspijem pokazati zbunjenost. „Kako to misliš?” upitam dok mi skuplja kosu. „Ikad”, kaže odsječno i kratko - bez

objašnjenja. Okrene me i smjesti pod tuš kako bi mi isprao kosu. „Ikad što?” Ne gleda me, već nastavlja s poslom, ignorirajući moju zbunjenost. „Zabranjujem ti da je ikad više odrežeš. Da ti je itko šiša.” „Ikad?” šokirano ispalim. On me mirno pogleda. Znam taj izraz lica. Odlučan je. Moju je kosu dodao svojem

popisu opsesija. Možda je odustao od nekih, ali nadoknadit će ih novima... na primjer, mojom kosom.

„To sam već rekao, zar ne?” Smrtno je ozbiljan. „Znam da može djelovati nerazumno, ali želim to i hoću da to prihvatiš.”

Zaprepaštena sam njegovom arogancijom, iako znam da ne trebam biti. Već sam se mnogo puta susrela s njom. „Ne možeš odlučivati što ću raditi sa svojom kosom, Milleru.”

,,U redu.” On opušteno slegne ramenima pa nanese šampon na svoju kosu i počne je prati. „Onda ću i ja obrijati svu kosu.”

93

Anna

Daša

Razrogačim oči od straha, ali uskoro se primirim. Ipak ga poznajem. „Voliš svoju kosu, kao što je i ja volim”, samouvjereno izjavim, sigurna u to.

Miller nanese regenerator na moje uvojke koje toliko voli. Čini to opušteno i tiho, a ja stojim uza zid ispod tuša i pokušavam djelovati jednako arogantno. On se sagne pa sve polako ispere, duboko udahne i pogleda me. Spusti ruku na zid pored moje glave i približi lice mojem.

„Jesi li spremna riskirati?” Spusti usne do mojih, a ja drsko okrenem lice. „Možda.” Osjećam kako njegova vrela koža dotiče moje grudi jer se tiho nasmijao. ,,U redu”, dahne mi u uho. „Obećavam da ću izbrijati svu kosu ako samo i pomisliš otići

frizeru.” Šokirano uzdahnem i okrenem se prema njemu. Visoko je podigao obrve. „Ne bi to učinio.” „Iskušaj me.” Poljubi me, a njegova divna usta na trenutak me zaslijepe. „Mnogo se toga promijenilo otkako sam se zaljubio u tebe, Olivia Taylor.” Gricka mi

usnu, a moje srce sretno udara. „Nemoj misliti da neću ispuniti to obećanje.” Voli me. Nisam obraćala previše pozornosti dok je to urlajući govorio u Sophijinu facu u

Iceu. Ili mu nisam vjerovala, ili to tada nisam shvaćala. A sada te riječi odzvanjaju u meni ispunjavajući me toplinom.

„Baš me briga”, prkosno kažem. „Upravo si mi rekao da me voliš. Čini što god želiš.” On se nasmije. Stvarno se nasmije i zabaci glavu. Oči mu divlje blješte, a tijelo

nekontrolirano podrhtava. Ne mogu ništa učiniti. Ne mogu čak ni disati. Tiho gledam kako se moj predivni muškarac raspada preda mnom i odmahujem glavom na rubu suza.

„Olivia.” On se nakašlje, podigne me i stisne u zagrljaj. „Stalno ti govorim da te volim.” „Ne, ne činiš to”, usprotivim se. „Kažeš samo da si fasciniran mnome.” Dospijemo do Millerova golemog kreveta i on me nježno spusti. Počnem se uvlačiti pod

plahte dok on uklanja jastučiće i stavlja ih na ormarić u podnožju. „Možda ne koristim prave riječi, ali govorim ti to svaki put kad te pogledam.” Uvuče se u

krevet pa spusti svoje vitko tijelo na moje, raširi mi bedra i smjesti se između njih. Gleda me, lagano se smješkajući. „To pišem posvuda po tebi”, šapće on ljubeći mi

zbunjeno čelo. „Pišem to po različitim dijelovima tvog tijela, svaki put kad te pogledam.” A onda me poljubi i gurne jezik duboko u moja usta. Ironija mojeg zadovoljstva nakon tako traumatičnog dana izaziva mi vrtoglavicu. Stalno lebdim između potpunog očaja i posvemašnje sreće. ,,A jednom sam to i napisao.”

Namrštim se, a potom osmjehnem dok me on zaneseno ljubi. A onda shvatim. ,,U tvom ateljeu”, mrmljam mu u usne. „Napisao si mi to crvenom bojom na trbuhu.”

Dobro se sjećam toga, a sjećam se i kako je razmazao slova prije no što sam ih uspjela vidjeti.

94

Anna

Daša

„Točno.” On se odmakne i pogleda moje nasmiješeno lice. Iako ga osjećam posvuda, s tim nevjerojatno hipnotizirajućim, blistavim plavim očima, sad mi dodiruje dušu. „Voljet ću te do posljednjeg daha, Olivia Taylor.” A onda pronađe moju ruku i poljubi dijamant, „Do vječnosti.”

Blago odmahnem glavom. „To nije dovoljno vremena.” „Onda i nakon toga”, prošapće on.

95

Anna

Daša

Trinaesto poglavlje

Kad se ujutro probudim, on se stvarno drži za mene. I dalje je među mojim bedrima, a

glavu je gurnuo u moj vrat. Ruke su mu na mojem tijelu i čvrsto me stežu. Zabijem mu nos u kosu i udahnem njezin miris, a onda čitavu vječnost prolazim prstima po njegovim oštro definiranim, savršenim mišićima. Pred nama je još jedan dan. Novi dan. Dan s kojim se uopće ne želim suočiti. Ali zarobljena sam ispod Millera, sigurna i sretna, pa ne moram brinuti. Stoga opet zatvorim oči i utonem u polusvijest.

* * *

Ovo izgleda kao nekakav beskrajan dan. S mukom otvorim oči i pogledam oko sebe. Sve

je baš onakvo kao što je bilo kad sam prije zatvorila oči. Oba puta. Gotovo nagonski počnem misliti o svim onim užasnim stvarima, ali onda se brzo sjetim da je petak. Baka! Žurno ali oprezno odgurnem Millera sa sebe, ignorirajući njegovo pospano gunđanje dok se okreće na leđa.

„Hoću ono moje”, zastenje on i dohvati me. ,,Livy.” „Šššš”, ušutkam ga i navučem pokrivače preko njegova golog tijela i poljubim mu gustu

bradu. „Samo ću nazvati bolnicu.” Na te riječi Miller popusti i baci se na trbuh pa gurne ruke pod jastuk. Ostavim ga da

drijema i izjurim iz sobe u potrazi za mobitelom. Uskoro me spoje s odjelom Cedar. „Ovdje unuka Josephine Taylor”, kažem hodajući prema kuhinji. „Rečeno mi je da danas

ide kući.” „O da!” gotovo vrisne sestra, kao da osjeća olakšanje što mi to može potvrditi. „Njezin će

liječnik rano poslijepodne obaviti vizitu, pa očekujem da će papiri biti spremni oko tri. Recimo četiri, da budemo posve sigurni.”

„Sjajno!” Obuzme me uzbuđenje. „Ima li sve potrebne lijekove?” „Da, dušo. Poslala sam recept u ljekarnu ovdje u bolnici. Trebao bi se vratiti prije no što

je otpuste. Neko vrijeme mora mirovati, a morat ćemo zakazati i kontrolni pregled.” „Hvala vam.” Sjednem na stolac za Millerovim stolom i s olakšanjem uzdahnem.

Razmišljam kako je lako reći Baki da miruje. Puno lakše no što će to učiniti. Čeka me pravi izazov i nimalo ne sumnjam u to da je preda mnom tjedan dana pakla po kojem su Taylorice dobro poznate.

„Nema na čemu. Stvarno je proteklih dana uveseljavala ovo dosadno mjesto.” Nasmiješim se. „Ali neće vam nedostajati, ha?” Sestra se kratko nasmije. „Zapravo hoće.” „Dobro, ali ne možete je dobiti”, brzo dodam. „Dolazimo u četiri.” „Reći ću joj.” „Hvala vam na pomoći.”

96

Anna

Daša

„Bilo mi je zadovoljstvo.” Žena prekine vezu i ja ostanem sjediti sama u tihoj kuhinji. Ne mogu obuzdati radost. Možda danas i neće biti tako loš dan.

Pođem pripremati Milleru doručak, ali sjetim se da moram nešto obaviti prije negoli se bacim na posao. Želim da bude savršen, a to mogu postići samo na jedan način. Utrčim u spavaću sobu i bacim se na krevet. Usnuli Miller se trzne i uplašeno skoči. Kosa mu je predivno raščupana, a oči pospane.

„Što se zbiva?” „Trebam te malo”, kažem povlačeći ga za ruku. „Dođi.” Onaj pospani pogled više nije pospan. Sad je prepun žudnje. Proračunatim i superbrzim

pokretom uspije se osloboditi mog stiska. Ja vrisnem kad me baci na leda i sjedne mi na trbuh, prikliještivši mi ruke iznad glave.

„Trebam i ja tebe malo.” Glas mu je grub, onako tih i vraški seksi. „Hoćemo li?” „Ne”, ispalim prije nego uspijem obuzdati svoje uvredljivo i prilično glupo odbijanje. „Kako molim?” S pravom je uvrijeđen. „Uskoro ćemo. Želim ti prije toga napraviti doručak.” Njegove se plave oči suze i primakne lice uz moje. ,,U mojoj kuhinji?” Zakolutam očima. Doista sam očekivala nesigurnost s kojom sam suočena. „Da, u tvojoj

kuhinji.” „Ako mi ti pripremaš doručak, što će ti onda moja pomoć?” „Trebam te pet minuta.” Nekoliko me trenutaka promatra, razmišljajući o mom zahtjevu. Ne želi me odbiti.

Previše je znatiželjan. „Kako hoćeš.” Podigne me i izvuče iz kreveta. ,,A što će mi to moja slatkica pripremiti za doručak?” „To nije tvoja briga.” Pustim ga da odvede moje golo tijelo u kuhinju, ignorirajući jedva čujno uzdisanje kao

odgovor na moje drske riječi. „Što bi željela da napravim?” upita me dok ulazimo u kuhinju. Ne promiče mi njegovo

skeniranje čistog prostora, kao da pokušava upamtiti gdje se što nalazi, za slučaj da to pomaknem tijekom divljanja po njegovoj savršenoj kuhinji. Ponaša se smiješno. Dobro zna gdje se što nalazi.

„Postavi stol”, naredim i odmaknem se. Uživam u mrštenju koje mu se pojavilo na čelu. „Molim te.”

„Želiš da ja postavim stol?” Možda uspijem pripremiti savršen doručak, ali nema nikakve šanse da ću dobro

postaviti stol. „U redu.” Sumnjičavo me pogleda pa priđe ladici u kojoj stoje noževi i vilice. Pomicanje

mišića na njegovim leđima osigurava mi savršen pogled. Ostajem mirna, ali najbolji prizor stigne kad se vrati stolu - to lice, te oči, bedra, prsa, uski struk... ta erekcija! Odmahnem glavom. Čvrsto sam odlučila držati se plana. Promatram ga kako hoda oko stola i

97

Anna

Daša

povremeno me šutke pogledava. Tiho stanem kraj njega i pustim mu da dovrši svoju čaroliju.

„Savršeno”, on pokaže prema stolu. „Što sad?” „Vrati se u krevet”, kažem dok prilazim hladnjaku. „Dok si ti gola u mojoj kuhinji?” on se nasmije. „Nema šanse.” „Milleru, molim te”, okrenem se na bosim nogama držeći kvaku hladnjaka. Vidim da se

počinje mrštiti. „Želim napraviti nešto za tebe.” „Padaju mi na pamet brojne stvari koje možeš napraviti za mene, Olivia, ali među njima

nije tvoj boravak u mojoj kuhinji.” On se uspravi i zamišljeno me pogleda. „Ili možda...” „Vrati se u krevet!” Ne mislim posustati. Miller pogne glavu i glasno uzdahne. „Kako želiš”, promrmlja i izađe iz kuhinje. „Ali ne

mogu spavati bez tebe, pa ću samo ležati tamo i razmišljati što ću ti raditi nakon što me nahraniš.”

„Kako hoćeš”, odgovorim i slatko se nasmijem saginjući glavu. Miller jedva suspreže smijeh dok nestaje, a ja se bacim na posao. Prvo izvadim iz

hladnjaka čokoladu i jagode - nigdje ne vidim prirodni, nemasni jogurt. Potom razlomim čokoladu i otopim je, pa očistim jagode i operem ih. Okrenem se spremnom stolu. Sve je na svom mjestu... ili na mjestu koje je Miller odredio. Grickam obraz promatrajući prizor. Možda bih to mogla ponoviti kad bih raspremila i ponovo složila stol. Možda da ga snimim? Nakrivim glavu i u mislima si čestitam. Ali tada mi padne na um još bolja ideja. Odjurim do ladica i počnem ih otvarati i zatvarati, pazeći da ne napravim nered. Sledim se kad ugledam Millerov rokovnik. Opet vrišti na mene.

„Sranje”, opsujem i zatvorim ladicu. Na koncu ipak pronađem ono što sam tražila. Zapravo, ne pronađem, jer ugledam nešto bolje. Skinem poklopac i osmotrim vrh tankog flomastera, pa brzo zaključim da će poslužiti bolje od obične kemijske. „Dobro.”

Duboko udahnem i priđem stolu. Promotrim raspored. Nakrivim glavu i flomasterom se lupnem po donjoj usni.

Tanjuri. To je dobro mjesto za početak. Spustim prste u središte porculana. Držim ga dok crtam oko tanjura, smiješeći se.

„Savršeno”, izjavim samoj sebi, odmaknem se i osmotrim ostatak stola. Silno sam ponosna na sebe, a to je posve vidljivo. Napravim to i sa svim ostalim - s baš svakim predmetom na stolu. Sve zaokružim flomasterom i sad su posvuda savršene linije koje označavaju savršen položaj posuđa.

„Jebemti sve!” Okrenem se na zvuk uznemirenog glasa. Naoružana sam flomasterom koji, u blesavom

pokušaju da sakrijem dokazni materijal, gurnem iza leđa, jer u Millerovom stanu ima milijun drugih ljudi koji bi mogli biti krivci za uništeni stol. Uznemireni izraz njegova lica vrati me u stvarnost. Što sam to, dovraga, učinila?

Razrogačio je oči dok gol prilazi stolu i otvorenih ga usta proučava. A onda podigne tanjur i zagleda se u krug. Pa u čašu. Potom vilicu. Divlje grizem obraz, spremajući se

98

Anna

Daša

za sigurni slom. On spusti golu stražnjicu na stolac i zavuče ruku u kosu. „Olivia.” Uznemireno me pogleda, kao da je vidio duha. „Pa, pošarala si mi cijeli stol.”

Pogledam stol pa gurnem palac u usta i počnem ga gristi. Ovo je smiješno. To je samo stol. A on se ponaša kao da je netko umro.

Umorno uzdahnem, bacim flomaster i priđem stolu. Miller se upravo pridiže kako bi provjerio jesam li doista označila baš sve. Nisam sigurna trebam li mu to potvrditi ili ga pustiti da sam otkrije.

„Pojednostavnila sam nam život.” Gleda me kao da sam sišla s uma. „Stvarno?” Spusti tanjur i ja se nasmiješim kad ga on

počne gurkati unutar iscrtanih granica. „Možeš li mi to, molim te, objasniti?” „Pa...” Sjednem kraj njega razmišljajući kako da to sročim. Sad sam ja smiješna. Ovo je

Miller Hart. Moj opsesivni luđak. „Sad tvoja slatkica može postaviti stol, sigurna da neće sjebati tvoje...” napućim usne, „...neobične navike.”

„Slatkica?” Gleda me u nevjerici. „Uopće nisi slatka, Olivia. Sada si sam vrag! Zašto bi... koji je... o Isuse, daj to pogledaj!” Maše rukama pa spusti laktove na stol i zabije lice u dlanove. „Ne mogu to ni gledati.”

„Sada mogu postaviti stol onako kako voliš.” Izbjegavam reći da znam kako mu to treba. Treba mu da stol izgleda ovako. „Ovo je manje od dva zla.” Ispružim ruku i dohvatim njegovu. Glava mu izgubi oslonac i mora me pogledati. „Ili ću ja stalno nešto sjebati, ili ćeš se ti naviknuti na ovo.” S osmijehom pokažem stol. Možda reagira pretjerano, ali to je samo prvi put. S vremenom će prihvatiti crteže. Alternativa je mali moždani udar svaki put kad ja postavim stol. Rješenje se nameće samo od sebe.

„Ti si jedino zlo ovdje, Olivia. Samo ti.” „Smatraj to umjetnošću.” Namršti se i pomakne tako da sada on drži mene. „Ovo je jebeni nered, eto što je.” Utonem u stolac i uhvatim njegov nadureni pogled. Zbog stola? „Možeš li ga zamijeniti?” „Mogu”, progunđa. „Što je dobro. Slažeš se?” „Pa, mene ne možeš zamijeniti, a ja ne želim provesti život s tobom stalno se pitajući

jesam li stavila glupi tanjur na pravo mjesto.” Miller se trzne kad začuje moje grube riječi, ali čovječe! I više sam nego poštovala njegove opsesivne navike. Istina, malo se opustio, ali i dalje ima dovoljno posla, a kako ne želi otvoreno priznati da pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja i odlučno odbija posjetiti terapeuta, onda se mora naviknuti na moj način pomaganja. Kojim ću istovremeno pomagati sebi.

„Nije neki problem.” Svim snagama glumi ravnodušnost. „Nije neki problem?” upitam kroz smijeh. „Milleru, trenutačno si na korak od sloma

živaca!” On prezirno otpuhne, a ja se nasmijem. „Onda”, ustanem i oslobodim ruku, „želiš li

doručak, ili ćeš ga odbiti jer nisi svojim očima vidio da ga pripremam onako kako ti voliš?” „Nema potrebe za drskošću.” „Da, ima.”

99

Anna

Daša

Ostavim gunđalo od mog muškarca za stolom i odem po zdjelu otopljene čokolade. Čujem iza sebe kako mrmlja i premješta pribor za jelo.

„Oh”, uzdahnem i pogledam zdjelu koja nimalo ne sliči predivnoj hrpici čokolade kakvu nam je Miller poslužio. Uzmem kuhaču i gurnem je u smjesu, no kuhača se zaglavi u stvrdnutoj masi. Nadurim se, a onda mi cijelo tijelo plane - znam da je to zato što on dolazi u kontrolu. Njegova topla prsa sudare se s mojim leđima i on spusti bradu na moje rame.

„Imam zahtjev”, kaže mi u uho. Podignem ramena i gurnem mu glavu u vrat, u uzaludnom pokušaju da obuzdam trnce koji mi napadaju tijelo.

„Što je?” Uhvatim kuhaču i počnem miješati. „Nemoj me, molim te, tjerati da to jedem.” Cijela potonem, a razočaranje zamijeni trnce. ,,U čemu sam pogriješila?” On mi uzme kuhaču iz ruke i stavi je u zdjelu pa me okrene k sebi. Nestalo je ljutnje -

sada ga zabavljam. „Predugo si vandalizirala moj stol pa se čokolada spustila,” Kaže pun sebe. „Bojim se da

neće biti lizanja tijela.” Stvarno sam nesposobna. Znam da je glupo, s obzirom na to da sam mu upravo uništila

stol, ali željela sam napraviti tu jednu jednostavnu stvar koja, međutim, u Millerovu svijetu uopće nije trivijalna.

„Žao mi je”, uzdahnem i pustim da mi čelo padne na njegova prsa. „Oprošteno ti je.” Miller me zagrli i poljubi u čelo. „Što kažeš da danas preskočimo

doručak?” „Može.” „Vegetirat ćemo. Cijeli dan. A onda ćemo nešto pojesti.” Zadrhtim. Znala sam da će mu to biti plan. Želi nas zaključati i zaštititi me od svog

svijeta. Ali nema šanse da se to dogodi jer Baka danas dolazi kući. ,,U četiri moram u bolnicu po Baku.” „Ja ću otići po nju”, ponudi on, ali dobro znam što radi. Nema šanse da će me spriječiti

da vidim Baku. ,,I dovest ću je ovamo.” „Već smo to prošli. Ona mora biti u svom domu, u svom krevetu, okružena onim što

poznaje. Neće joj se svidjeti ovdje.” Odmaknem se i krenem u kuhinju. Nisam spremna slušati njegova uvjeravanja. Uzalud će se truditi, a rezultat će biti svađa. Nakon sinoćnje večeri, vjerujem da će biti nepodnošljivo zaštitnički raspoložen.

„Što ne valja s mojim stanom?” uvrijeđeno upita. Okrenem se, pomalo ljutita što je tako tvrdoglav kad je riječ o Baki. „To nije dom!”

ispalim. Dio mene upita se želi li doista da mu svojom neurednošću unosim kaos u stan, ili me tako očajnički želi zaštititi da će podnijeti i muku dovođenja Bake i mene ovamo. Odmah vidim povrijeđenost na njegovu licu pa zašutim prije nego napravim još goru štetu.

„Shvaćam”, odgovori hladno. „Milleru, ja...” „Ne, u redu je.” Prođe kraj mene, pazeći da me ne dotakne.

100

Anna

Daša

Osjećam se kao pravo govno. Naslonim se na zid i pogledam u strop. Povrijedila sam ga. Pokušava mi pomoći. Zabrinut je za mene, a ja se ponašam kao prava kuja. Podignem ruku, uštipnem hrbat nosa i frustrirano zarežim pa krenem za njim.

„Milleru”, zovem ga, gledajući njegova leđa kako nestaju u spavaćoj sobi. „Milleru, nisam te htjela povrijediti.” Kad uđem u sobu, zateknem ga kako slaže pokrivače. Grub je i osoran.

„Rekao sam da je u redu.” „Da, baš. Vidim”, uzdahnem, a ruke mi beživotno padnu niz tijelo. Htjela bih mu pomoći

i ponuditi maslinovu grančicu čišćenjem u Millerovu stilu, ali znam da će ga to samo dodatno razbjesnjeti jer ću pogriješiti.

„Ne želiš živjeti ovdje”, on poravna jastuke i dlanovima prođe po površini. „Prihvaćam to. Možda mi se ne sviđa, ali prihvaćam.” Ljutito baci svileni pokrivač na krevet pa ga počne natezati i namještati. Tiho promatram, pomalo iznenađena njegovim djetinjim, nadurenim ponašanjem. Raspizdio se. Nije ljutit, ne djeluje onako psihotično, jednostavno je povrijeđen.

„Jebemti!” zaurla, povuče namještene plahte i baci ih ponovo na krevet. Zatim sjedne na njegov rub, mašući rukama i teško dišući. „Želim te u naručju svake večeri.” Molećivo me promatra. „Moram te zaštititi.”

Prilazim mu, a on me prati pogledom. Raširi bedra i napravi mi mjesto. Stavim ruke na njegova ramena, a on spusti svoje na moju stražnjicu. Pogleda me, uzdahne i proguta knedlu, a onda priljubi čelo uz moj trbuh. Moje se ruke popnu uz njegov vrat i krenu u njegovu kosu.

„Znam da zvučim posesivno i zahtjevno”, šapuće on, „To nije samo zato što sam zabrinut. Navikao sam se buditi uz tebe i usnuti kraj tebe. Ti si zadnje što vidim prije nego zatvorim oči i prvo što ugledam kad ih otvorim. Pomisao da to više neću imati ne sjeda mi najbolje, Olivia.”

Odmah shvatim u čemu je problem. Već smo tjednima zajedno. New York je bio neprekidan vrtuljak obožavanja, novih stvari i uživanja. Sad smo se vratili u stvarni život. Tužno se nasmiješim jer ne znam što bih rekla niti kako bih mu pomogla. Ništa na ovome svijetu neće me odvojiti od Bake.

„Ona me treba”, promrmljam. „Znam.” Miller me pogleda, silno se trudeći uputiti mi jedan od svojih osmijeha. Stvarno

se trudi. Ali jasno vidljiva briga na njegovom licu prekrije osmijeh. „Volio bih da sam u stanju kontrolirati svoju potrebu za tobom.”

I želim i ne želim da je kontrolira. „Potrebu za mnom ili potrebu za mojom sigurnosti?” upitam jer je ovdje riječ o tome.

Duboko sam svjesna onoga što nas čeka pred Millerovim ulaznim vratima. „Oboje.” Kimnem u znak prihvaćanja odgovora i duboko udahnem. „Već si mi obećao da me

nećeš tjerati da činim ono što ne želim.” On čvrsto zatvori oči i napući usne. „Pomalo žalim zbog tog obećanja.”

101

Anna

Daša

Nasmiješim se. Znam da govori istinu. „Ovu raspravu ne možeš dobiti. Jedino rješenje je da ostaneš s nama.”

On razrogači oči i ja obuzdam smijeh. Znam u čemu je problem. „Kako ću te obožavati u Bakinoj kući?”

„Neki dan ti je išlo od ruke.” Podignem obrve. Njegove lijepe plave oči naočigled se smrače dok se prisjeća našeg nedavnog susreta na stepenicama. Blago se namršti, stisne mi stražnjicu i privuče me k sebi.

„Nije bila na toj lokaciji.” „Govoriš kao da je plemkinja!” „Pa, nije li?” Složim se. Potom se sagnem kako bi nam lica bila u istoj ravnini. „Gospodine Hart,

prezentirane su vam sve mogućnosti. Idem kući s Bakom. Hoćete li biti ljubazni i pridružiti nam se?” Oduševljeno gledam kako mu oči sjaje, a usne se zadovoljno trzaju.

„Hoću”, promrmlja. Pokušava gunđati, ali ona njegova rijetko prisutna zaigranost želi se osloboditi. „To će biti pravi pakao, ali za tebe, Olivia Taylor, napravit ću baš sve. A to znači i da ću se zakleti da te neću ni dotaknuti.”

„Ne moraš to činiti!” „Ne bih se složio”, mirno kaže pa ustane i podigne me. Stavim noge oko njegova struka i

nezadovoljno iskrivim lice. „Nemam namjeru pokazati nepoštovanje prema tvojoj Baki.” „Zaprijetila ti je odsijecanjem muškosti, sjećaš se?” podsjetim ga, nadajući se da ću mu

olakšati savjest. On se predivno namršti. Ipak dopirem do njega. „Slažem se, ali sad je bolesna.” „To znači da te kazna neće sustići.” On konačno izgubi bitku sa samim sobom i zaslijepi me jednim od onih predivnih

osmijeha. „Volim slušati kako vrištiš moje ime dok svršavaš, Olivia. A to neće biti moguće. Ne želim da tvoja Baka misli kako nemam poštovanja prema njoj u njezinom domu.”

„Onda ću ti ga šaputati na uho.” „Jesam li ja to probudio divljakušu u mojoj slatkici?” Ravnodušno slegnem ramenima. „Zar se muškarac kojeg volim opet pravi da je

džentlmen?” On oštro udahne, kao da su ga moje riječi šokirale. Ali ne padam ja na te štosove.

„Uvrijeđen sam.” Nagnem se i gricnem mu vrh nosa. A onda jezikom prođem do njegova uha. Osjećam

pod prstima kako mu srce ubrzava. „Onda me moraš kazniti”, tiho i zavodljivo prošapćem u njegovo uho i gricnem mu

resicu. „Obvezan sam rako postupiti.” Uslijedi brzi niz vještih pokreta kojima promijeni

ravnotežu i baci me na krevet. „Milleru!” zacvilim dok letim po zraku i šokirano mašem rukama. Sletim u središte

njegovog golemog kreveta, uzdišući kroz smijeh dok pokušavam zadržati prisebnost. On

102

Anna

Daša

stoji uz rub kreveta, miran i sabran, promatrajući me kao da sam sljedeća stvar na jelovniku. Teško i ubrzano dišem, a onda se promeškoljim. Pokušam se uspraviti dok me on promatra. Oči su mu mračne od žudnje koja isijava iz njih.

„Dođi k meni, slatkice”, obrati mi se grubim glasom. Zbog njega mi srce dodatno ubrza. „Neću.” Samu sebe šokiram odbijanjem. Želim mu prići. Ne znam zašto sam to rekla, ali

sudeći prema blagom iznenađenju na njegovu licu, i Miller je šokiran. „Dođi. K. Meni.” On naglasi svaku riječ, a njegov tihi glas prepun je upozorenja. „Neću”, odgovorim i malo se odmaknem od njega. Ovo je igra. Lov. Ludo ga želim, ali spoznaja o tom koliko on želi mene, povećava ulog i

pojačava našu želju, toliko da je to teško podnositi... zbog čega je lov još slađi. Miller nakrivi glavu, a oči mu se zacakle. „Glumiš neuhvatljivu?” Slegnem ramenima i pogledam ustranu kako bih smislila bijeg. „Sad mi nije do obožavanja.” „To je pretenciozna tvrdnja, Olivia Taylor, i oboje to znamo.” On napravi korak bliže i

spusti pogled do vrha mojih bedara. „Mogu namirisati koliko si spremna za mene.” Stisnem bedra i promeškoljim se, u uzaludnom pokušaju da kontroliram želju. „Vidim

koliko si spreman.” Usredotočim se na njegovu muškost koja vidljivo pulsira. On pruži ruku prema noćnom

ormariću, polako uzme kondom, polako ga prinese usnama i polako razdere omot. A onda me promatra dok ga navlači na svoju krutu erekciju.

I sam pogled dovoljno jo opasan. Pretvara mi krv u tekuću lavu, a mozak u kašu. „Dođi. K. Meni.”

Odmahnem glavom, pitajući se zašto se, dovraga, opirem. Na rubu sam eksplozije. Gledam ga u oči, čekam njegov sljedeći pokret i vidim da je lagano raširio noge. A ja se još malo povučem unazad. Blago odmahivanje glavom, onaj pramen koji pada na svoje mjesto i minijaturno iskrivljavanje usana, sve je što trebam da podivljam od želje. Cijelo moje prokleto tijelo vidljivo podrhtava. Ne mogu ga kontrolirati, a i ne želim. Iščekivanje me dovodi do toga da ludim od želje, a za sve sam sama kriva. On se odlučno i prijeteći trzne prema naprijed i veselo gleda kako se uz uzdah povlačim. „Igraj se koliko ti drago, Olivia. Za deset sekundi bit ću u tebi.”

„To ćemo vidjeti”, drsko se usprotivim, ali prije nego predvidim njegov sljedeći pokret, on juri prema meni. Brzo.

„Sranje!” kriknem i okrenem se pa brzo otpuzim do ruba kreveta, ali on me zgrabi za zglobove i povuče te okrene na leđa. Dahćem mu u lice dok se spušta na moje tijelo pa mirno i kontrolirano diše u mene.

„To je najbolje što možeš?” upita proučavajući mi lice i spusti pogled na moje usne. Spušta se k meni, ali čim osjetim mekoću njegovih usana, ja se bacim na posao i iznenadim ga. U tren oka nađe se na leđima, a ja mu sjedim na trbuhu, držeći njegove ruke iznad glave.

„Uvijek budi oprezan”, dahnem mu u lice i zaigrano gricnem donju usnu. On zastenje, podigne bokove prema meni i pokuša me poljubiti. Ja mu ne dopuštam i on zareži od frustracije.

103

Anna

Daša

„Istina”, dobaci mi, pa požuri i vrati me ispod sebe. Uzalud mu pokušavam zgrabiti ramena. On me uhvati za ruke i pribije ih o krevet. Na njegovom božanski lijepom licu jasno je vidljiv samouvjeren, sretan cerek. To samo pojača moje divljaštvo i moju želju.

„Odustani, slatkice.” Frustrirano zaurlam i svom se snagom pokušam osloboditi. Tijelo mi poleti, ali osjećaj

slobodnog pada iznenada zamijeni moju odlučnost. „Sranje!” vrisnem kad se Miller brzo okrene na leda, trenutak prije no što s treskom

sletimo na pod. Ne pokazuje ni šok ni uznemirenost. Izgubljen je samo djelić sekunde, a onda se opet nađem na leđima. Zaurlam na samu sebe, osjećajući kako me obuzima frustracija. Ignoriram sumnju da mi namjerno daje prednost, dopuštajući mi da se osjećam kao da nešto postižem, prije nego povrati snagu. Gleda u moje usijano lice, a pogled mu je prepun strasti. Jednom rukom drži obje moje ruke iznad glave.

„Nikad ne djeluj iz frustracije”, prošapće, sagne se i zubima mi dohvati bradavicu. Vrisnem, potpuno ignorirajući njegov savjet. Tako sam frustrirana!

„Milleru!” zaurlam, uzalud se meškoljeći ispod njega. Glava mi poleti s jedne strane na drugu dok se borim kako bih suzbila užitak koji me napada iz svakog ugla. „Milleru, molim te!”

On zubima razvuče moju osjetljivu bradavicu i dovede me do ruba ludila. „Htjela si se igrati, Olivia.” Poljubi njezin vrh i koljenom mi raširi bedra. „Jesi li požalila?”

„Jesam.” „Znači, sad me moliš da stanem.” „Molim te!” „Slatkice, zašto si pokušavaš uskratiti moju pažnju?” Stegnem zube. „Ne znam.” „Ne znam ni ja.” On pomakne bokove i poleti naprijed. Zarije se u mene dokraja. „Isuse!” Njegov neočekivani napad me iznenadi, ali i donese potpuno zadovoljstvo. Moji ga

unutarnji mišići dočekaju svom snagom. Meškoljim se kako bih oslobodila zglobove iz njegova čeličnog stiska.

„Daj da te dotaknem.” „Šššš”, ušutkava me on dok namješta torzo na podlaktice. I dalje sam zarobljena ispod

njega. „Ovo ćemo učiniti na moj način, Olivia.” U očaju zastenjem, zabacim glavu i silovito napnem leđa. „Mrzim te!” „Ne, ne mrziš me”, samouvjereno uzvrati, izvuče se i zastane na samom središtu mog

otvora, zadirkujući me. „Voliš me.” Malo uđe u mene. „Voliš ono što ti radim.” Još malo unutra. ,,I voliš kako se pritom osjećaš.”

Bam! „Jebote!” vrisnem. Uzaludno se borim s njegovim stiskom. Ne mogu se obraniti od

njegova silovitog napada. Ali ne želim ga zaustaviti. Ni za milijun godina. Žudim za njegovom snagom.

„Jače”, dahnem, uživajući u predivnoj boli koju izaziva.

104

Anna

Daša

„Pristojno je gledati osobu s kojom razgovaraš”, uzdahne on i polako se izvuče. „Osobito kad tebi odgovara!” „Pogledaj me!” Zabacim glavu, otvorim oči i ljutito vrisnem. „Još!” „Grubo i brzo? Ili polako i nježno?” Previše sam očajna za polako i nježno. Davno je prošlo vrijeme za polako i nježno.

Sumnjam da će pomoći Millerov zahtjev da uživam. „Grubo”, dahnem i silovito podignem bokove. „Jako grubo.” Nemam zadrške, straha ni brige. Posve mi je posvećen. Imam svu njegovu ljubav i brigu

i nije mi važno jebe li me ili obožava. „O jebote, Livy!” On se izvuče. Ostanem blago zbunjena. Želim se usprotiviti, ali on me okrene na koljena

i silovito uhvati za bokove. Progutam knedlu uživajući u osjećaju koji Miller postiže u tom položaju. O Bože, je li ovo grubo?

„Reci mi kad budeš spremna.” Kimnem i gurnem guzu prema njemu. Žudim za tom dubinom. Miller se ne suzdržava.

Nema nježnog ulaska. Zabije se uz gromoglasan urlik i pošalje me u luđačko grotlo užitka. Vrisnem, šakama hvatajući sve što stignem i u očaju zabacim glavu. Nemilosrdno reži uz svako zabijanje, hvatajući prstima meko tkivo mojih bokova. Neuobičajeno je grub prema meni, ali ta blaga nelagoda i silovita snaga njegova tijela na mom, dovode me do ludila. Umjesto da stanem, ja tražim još.

„Jače”, slabašno mrmljam i puštam Millera da u potpunosti preuzme kontrolu. Nemam snage uzvraćati na njegove silovite udarce. Mogu se samo fokusirati na čisto zadovoljstvo koje me obuzima, kradući svaki dio mene.

„Kriste, Olivia!” On savije prste i uhvati moju kožu. „Boli li?” „Ne!” požurim, iznenada uplašena da će usporiti. „Jače!” „Ma jebeno sanjaš.” On raširi koljena i jače mi razmakne noge. Ubrza ritam i tijela nam se silovito sudare.

„Svršit ću, Olivia.” Zatvorim oči i ispustim dah. Sve misli nestanu. Nađem se u tami, u svijetu tišine u kojem

je jedina moja svrha kupanje u Millerovoj pažnji. Ništa mi drugo ne odvlači pozornost, ništa me ne ometa i ne kvari naše dragocjene zajedničke trenutke. Postojimo samo mi - moje tijelo i njegovo tijelo - a zajedno čine nevjerojatne stvari. Zadovoljstvo raste. Svaki sudar njegova tijela s mojim gurne me bliže osjećaju potpunog blaženstva. Želim govoriti, reći mu kako se osjećam, ali nijema sam. Ne mogu reći ni riječ, samo stenjem od očaja i zadovoljstva.

Osjećam kako se i Miller približava vrhuncu. Eksplodira u meni uz silovit urlik koji me vrati u sobu. Moj me orgazam zatekne nespremnu, pa vrištim dok tutnji kroz mene poput tornada. Uključuje se svaki mišić koji posjedujem, osim vrata koji odbija držati moju glavu i ona klone. Millerovi siloviti pokreti još se jednom ubrzaju i gurnu ga preko ruba. Povuče na sebe i moje ukočeno tijelo.

105

Anna

Daša

„Arrrhh!” zaurla on zabijajući se sa silinom koju ne može shvatiti nitko tko je nije doživio. A ja je upravo doživljavam. Presiječe me oštar bljesak bola koji se pomiješa sa snažnim naletima zadovoljstva što ključa duboko u mojim slabinama i izvlači sve iz mene.

„Jebote”, dahće on grleći me. Osjećam da ću se srušiti. Miller je jedino što me pridržava, a kad odlijepi prste s mojih

bokova, nestane i ta potpora i ja padnem na prsa, umorna i zadihana. Ugodna mi je hladnoća tepiha na jeziku, dok gledam Millera koji pada na leđa kraj mene. Ruke je zabacio iznad glave, a prsa mu se divlje nadimaju. Posve je mokar, a njegovo čvrsto tijelo svjetluca od znoja. Da imam snage, pomilovala bih ga, ali nemam. Posve sam iscrpljena.

Ali nisam toliko iscrpljena da bih zatvorila oči i uskratila si predivan prizor Millera poslije orgazma. Oboje čitavu vječnost ležimo tako, rašireni na tepihu. Slušam njegovo isprekidano, teško disanje. Na koncu skupim snage, podignem ruku i prstom mu prođem po boku. Prst mi klizi, potpomognut njegovom vlažnom kožom. Glava mu padne ustranu. Pogledom traži moje oči i iscrpljenost u trenu nestane - imam snage govoriti. Ali on me preduhitri.

„Volim te, Olivia Taylor.” Nasmiješim se i nekako popnem na njega. Ispružim se po njegovom tijelu i gurnem lice

u njegov vrat. „I ti mene prilično fasciniraš, Milleru Hart.”

106

Anna

Daša

Četrnaesto poglavlje

„Daj da vidimo.” Miller čeka na pločniku ispred salona i očito je iznimno nervozan. Trza se i djeluje

nerazumno, uznemiren zbog moje nove frizure. Poslao me u salon sa strogim uputama da skratim tek malo, a onda je iste upute ponovio i frizerki i otišao tek kad sam ga otjerala. Izludio je frizerku svojim naredbama. Millerov bi mi nadzor vjerojatno osigurao goru frizuru od ove koju sam imala. Moji nekoć dugi, divlji uvojci sad su glatki i sjajni, dužine malo iznad ramena.

Dovraga, i ja sam nervozna. Prstima prođem kroz kosu dok razmišljam o tome kako je svilenkasta, a Miller me pozorno promatra. Ja čekam. I čekam. A onda nestrpljivo planem.

„Reci nešto!” kažem i prekinem njegovu pomnu analizu. Nije neuobičajeno da me tako pozorno proučava, ali sada mi taj intenzitet nije previše drag.

„Ne sviđa ti se?” On napući usne pa gurne ruke u džepove odijela i zamisli se. A onda se približi i zarije

lice u moj vrat. Ukočim se. Ne mogu si pomoći, ali nije stvar u njegovoj blizini, nego u šutnji. Najzad duboko udahne i kaže. „Ne moram ti ni reći da me mogućnost dodatnog gubitka

pomalo brinula.” Prasnem u ciničan smijeh jer je to eufemizam stoljeća. „Pomalo?” On se odmakne i zamišljeno kimne. „Osjećam sarkazam.” „Osjetila ti dobro rade.” On se zločesto nasmiješi pa mi priđe, prebaci ruku preko mojih ramena i privuče me.

„Sviđa mi se.” „Stvarno?” Zaprepaštena sam. Je li moguće da laže? „Stvarno.” Poljubi mi čelo pa opet duboko udahne. „Još će bolje izgledati raščupana i

mokra.” Prstima prođe kroz moju kosu i čvrsto je primi pa povuče. „Savršeno.” Smiješno je olakšanje koje osjećam. Stvarno smiješno. „Drago mi je da ti se sviđa, ali čuo bi me da ti se ne sviđa. Slijedila je tvoje upute.” „Tako i treba.” „Zbog tebe je bila nervozna.” „Povjerio sam joj u ruke svoju najvrjedniju imovinu. I treba biti nervozna.” „Moja kosa je moja imovina.” „Pogrešno”, usprotivi se on brzo i odlučno. Zakolutam očima. Tvrdoglav je, ali neću mu proturječiti.

107

Anna

Daša

„Kamo ćemo sada?” upitam i uhvatim ga za zglob kako bih provjerila koliko je sati. „Prerano je da idemo Baki.”

„Sada moramo nekoga posjetiti.” Stavi mi ruku na zatiljak i povede me prema Mercedesu. U njegovim riječima osjećam brigu. Ne sviđa mi se kako zvuče.

„Koga?” Miller se okrene i pogleda me s izrazom lica prepunim krivnje. „Možeš triput pogađati.” Potpuno se oneraspoložim. Ne trebam tri pokušaja. ,,Williama”, uzdahnem. „Točno.” Ne daje mi priliku da proturječim već me vodi do automobila i odlučno zatvori vrata pa

ga zaobiđe i sjedne. „Stvarno mi se sviđa tvoja nova frizura”, kaže nježno dok se smješta za upravljač, kao da

me pokušava umiriti... ili opustiti. Gledam ravno preda se razmišljajući mogu li ovo ikako izbjeći. Ne želim vidjeti

Williama. Ne želim se suočiti s njegovim neodobravanjem, s onom njegovom samodopadnom arogancijom. Miller to zna. Inače me ne tjera da činim ono što zna da ne želim. Ali bojim se da će ovaj put prekršiti obećanje pa ipak odlučim pokušati.

„Ne želim ići,” Okrenem se i pogledam ga. Djeluje jako zamišljeno. „Nemaš sreće”, prošapće, pokrene automobil i krenemo. Pokušavam skupiti hrabrost.

Miller ovisi o Williamovim informacijama i znam da mu to nije drago, a znam da nije ni Williamu. Definitivno nije ni meni. Ali nažalost, čini se da nitko od nas nema izbora. Zatvorim oči i ostanem tako za vrijeme čitave vožnje. Oboje šutimo, a tišina se može rezati u zraku oko nas. Neugodno je. Bolno. Čini se da vožnja traje vječno.

Kad stignemo na odredište, osjećam da je Miller napet. Zrak oko nas kao da se sledio i svaki mi je mišić zgrčen. Još se nisu vidjeli nakon našeg povratka, a neprijateljstvo među njima već je opipljivo. Zbog toga mi se ježi koža a srce brže udara. Osjećam se kao da ulazim u lavlju jazbinu pa polako otvorim oči, iako uopće ne želim vidjeti ono što me čeka izvan automobila. Pogledam u svoje krilo i primijetim da mi se prsten divlje vrti oko prsta - uopće nisam svjesna da sam se igrala njime.

„Olivia, pogledaj me”, kaže Miller. Prije nego ga uspijem poslušati, on primi moj vrat i okrene me prema sebi. Pogledam

ga, znajući što ću vidjeti ako se osvrnem iza njega. Society. Williamov klub. „Sad je bolje”, kaže i slobodnom mi rukom popravi kosu. „Znaš da mi William Anderson

nije najdraža osoba na svijetu”, Miller me pokušava utješiti, „ali jako mu je stalo do tebe, Olivia.”

Zagrcnem se u pokušaju da progovorim i objasnim Milleru kako William sve to odrađuje zato jer se osjeća krivim. Nije mogao spasiti moju majku, pa pokušava oprati savjest i spasiti mene. Ali prije nego počnem, njegov dlan prekrije moje usne.

„Ako ja mogu prihvatiti njegovu pomoć, onda sasvim sigurno možeš i ti.” Iskrivim lice ispod njegova dlana i prostrijelim ga pogledom. Njegove blago izvijene

usne jasno mi daju do znanja što slijedi. I posve sam u pravu.

108 Anna

Daša

„Divljakuša”, dahne on, brzo makne dlan i poljubi me. Dodir naših usana izaziva sve one osjećaje na koje sam navikla, pa nesvjesno otkopčam

pojas i uzvratim mu poljubac. Brzo mu se popnem u krilo. „Hmmmm”, mrmlja Miller pomažući mi da se namjestim dok naši jezici traže savršen

ritam, dajući mi snagu potrebnu da se suočim s Williamom i uđem u Society. „Hajde. Obavimo to.” Zastenjem umjesto odgovora i najbolje što mogu pokušavam spriječiti Millera da se

odmakne od mene i otvori mi vrata. On nakrivi glavu pokazujući mi da izađem. Poslušam ga uz glasno gunđanje, izvučem se iz njegova krila i stanem na pločnik prije no što bih željela. Činim sve što mogu kako ga ne bih pogledala - petljam po haljini, popravljam novu frizuru, a onda uzmem u ruku torbicu koju mi je pružio. Pluća mi polako hvataju zrak i konačno nađem snagu, potrebnu da se suočim s licem koje stoji preda mnom.

Čini se kao da se godine boli izvlače iz betona pod mojim nogama i uvlače u mene kako bi me zadavile. Zrak postaje sve gušći, a disanje sve teže. Oči me peku zbog jasnog podsjetnika na moju užasnu prošlost.

Zgrada je baš onakva kakve se sjećam - goleme vapnenačke opeke, originalni vitraži, glatke i nakrivljene betonske stube koje vode do gigantskih dvostrukih vrata koja me uvode u Williamov svijet. Sjajne metalne šipke sa zlatnim šiljcima na vrhu čuvaju ulaz. Sve djeluje grandiozno i luksuzno, ali u zraku se osjeća miris opasnosti. Na zlatnoj pločici na jednom od veličanstvenih stupova uz ulaz, velikim tiskanim slovima piše The Society. Tupo gledam u vrata i osjećam se ranjivije nego ikad prije. Ovo je središte Williamova svijeta. Ovdje je sve počelo - kad je mlada žena hrabro zakoračila u nepoznato. „Olivia?”

Prenem se iz razmišljanja i krajičkom oka pogledam Millera. Vidim da me promatra. Bezuspješno pokušava prikriti strah koji je jasno vidljiv u njegovim očima, ali nisam sigurna izaziva li njegovu nelagodu mjesto na koje smo se uputili ili moja nemogućnost da se saberem.

„Kad sam posljednji put bila ovdje, William me otjerao i rekao da se ne vraćam.” Miller stisne usne, a lice mu preplavi jad sličan mome. „Više nisam htjela vidjeti ovo mjesto, Milleru.” Njegov se jad udvostruči i on me privuče u zagrljaj. To je savršeno skrovište. „Trebam te da budeš uz mene, Livy. Osjećam kao da stalno balansiram na rubu crne

rupe koja će me progutati i odvući u potpunu tamu, ako napravim samo jedan pogrešan korak.” Njegovi mi dlanovi kliznu uz leđa i spuste se na moje lice. Izvuče me iz zagrljaja i pogleda u oči. Ne sviđa mi se poraz koji vidim u njegovim očima. „Molim te, nemoj odustati od nas.”

Nakon tih Millerovih riječi kao da je zasjalo svjetlo i ja se nekako priberem. Miller Hart nije slabić. Neću njegovo priznanje pobrkati sa slabošću. On nije slab. Ja sam tek pukotina na čvrstome oklopu ovog zbunjujućeg muškarca. Ali ujedno sam i njegova snaga jer da nije mene Miller ne bi ni pomišljao na to da pobjegne iz svog ograničenog života. Ja sam mu dala i razlog i snagu da to učini. Ne smijem mu dodatno otežavati. Moja je prošlost upravo to - prošlost.

Završila je. Ali Millerova nas prošlost priječi da krenemo naprijed i moramo to ispraviti.

109 Anna

Daša

„Idemo”, izgovorim to mirno, kao da prkosim nelagodi koja je i dalje prisutna, pa krenem, spremno i odlučno. Ovaj put ja vodim Millera, sve dok nam se na putu ne nađu zlokobna dvostruka vrata. Zaprepašteno gledam kako Miller ukucava šifru po sjećanju. Što se događa?

„Znaš šifru?” On se nelagodno promeškolji. „Da”, kaže mirno i odsječno. „Kako?” zamucam. Ne prihvaćam uobičajene signale koji mi govore da je tema završena. Nije. William i

Miller preziru jedan drugoga. Nema nikakvog razloga zašto bi Miller znao šifru koja omogućava pristup Williamovu klubu. On me pusti i počne petljati po rukavima sakoa i popravljati ih. „Možda sam jednom ili dvaput svratio.”

„Svratio?” nasmijem se. „Na što? Na cigare i čašicu razgovora?” „Nema potrebe za drskošću, Olivia.” Odmahnem glavom. Ne želim ga ispravljati niti pitati o čemu su razgovarali tijekom tih

posjeta. Kladim se da su izmijenili neke stvarno osebujne uvrede. Ali prokleta znatiželja ne da mi da zašutim.

„Zašto?” Gledam kako lijeno trepće, kao da se pokušava sabrati i naći strpljenje. I čeljust mu je

napeta. „Možda se ne volimo, ali kad je riječ o tebi, Anderson i ja se posve dobro slažemo.”

Nestrpljivo nagne glavu. ,,A sada idemo.” Osjećam kako mi donja usna prezirno drhti, ali poslušam ga, i dalje ljutita. Veliko predvorje Societyja pršti od elegancije. Originalni drveni pod svakog se tjedna

lašti. Sada je uređen u tonovima krem i zlatne boje, umjesto tamnocrvene i zlatne, kao nekad. Sve je jaku luksuzno. Sve je skupo. Čudesno. Ali sva ta ljepota djeluje kao krinka, kao nešto što će ljude spriječiti da vide što ova zgrada doista predstavlja i što se ovdje događa. I tko posjećuje ovo luksuzno mjesto.

Suzdržim se od promatranja okoline i krenem dalje. Nevoljko priznajem da znam put do Williamova ureda, ali Miller me uhvati za nadlakticu i okrene prema sebi.

„Bar”, tiho me usmjeri. Ljutnja se vrati. Nepotrebna i neželjena, ali ne mogu si pomoći. Mrzim se zato što

poznajem ovo mjesto, vjerojatno bolje od Millera. „Koji?” upitam, oštrijim tonom no što sam željela. „Lounge Bar, Music Bar ili Mingle

Bar?” On mi pusti ruku i gurne svoje u džepove, netremice me promatrajući. Očito se pita kad

ću se smiriti. Ne mogu mu dati odgovor na to. Što dublje ulazim u Society, moj je temperament sve teže kontrolirati. Ali Millerove riječi od maloprije iznenada su zaboravljene. Ne sjećam ih se. Moram ih se sjetiti.

„Lounge Bar”, odgovara on mirno i pokaže ulijevo. „Ti prva.”

110

Anna

Daša

Miller prihvaća sav bijes koji mu upućujem i ne uzvraća. Ne hvata se za njega. Miran je, hladan i svjestan ljutnje koja isijava iz njegove slatkice. Udahnem najdublje što mogu, izvlačeći smirenost iz pete i krenem u smjeru koji Miller pokazuje.

U baru je gužva, ali i nekako tiho. Lounge Bar, baš kao što se sjećam, djeluje gotovo spokojno. Prostorija je puna udobnih, baršunastih naslonjača. U mnogima od njih sjede muškarci u odijelima, s čašama tamne tekućine u rukama. Svjetlo je prigušeno, a razgovor tih. Sve izgleda civilizirano. Ugledno. Suprotno svemu što Williamov podzemni svijet predstavlja.

Nervozno dođem do praga dvostrukih vrata. Osjećam Millera iza sebe, a moje tijelo kao i uvijek reagira na njegovu blizinu. Gorim od žudnje, ali ne mogu uživati u uobičajenom osjećaju unutarnjeg vatrometa jer me ova luksuzna okolina duboko uznemiruje.

Nekoliko se glava okrene i pogleda nas dok prilazimo šanku. Prepoznaju Millera. Vidim to po iznenađenim izrazima lica koji zamjenjuju početnu znatiželju. Ili su prepoznali mene? Ubrzo uspijem obuzdati uznemirenost i krenem dalje te brzo priđem šanku. Ne mogu razmišljati. Ako ne zaustavim svoje misli, već u sljedećem trenutku pojurit ću prema izlazu. Miller me treba kraj sebe.

„Čime vas mogu poslužiti?” Pogledam u savršeno odjevenog barmena i odmah ispalim narudžbu. „Vino. Bilo koje.” Sjednem na jedan od kožnih barskih stolaca i pokušam izvući snagu iz svakog

razumnog živca mog bića kako bih se umirila. Trebam alkohol. Alkohol će pomoći. Barmen kimne i krene me poslužiti, ali istodobno upitno pogleda Millera. „Scotch. Čisti”, promrmlja Miller. „Najbolji koji imate. Dupli.” „Chivas Regal Royal Salute, pedeset godina star. To je najbolje što imamo, gospodine.”

Pokaže bocu na staklenoj polici iza šanka. Miller pristane kroza zube, ali ne sjeda kraj mene. Radije stoji, pogledom skenirajući bar i kimanjem pozdravi nekoliko znatiželjnih lica.

Najbolji koji imate. U Societyju nitko ne plaća piće. To pokriva bestidno skupa članarina, a Miller to bez

sumnje dobro zna. On šalje privatnu poruku. Sjetio se kako je William petljao po njegovom urednom mini-baru i bez pitanja si natočio piće. Blesavo se sveti. Zar tako izgleda ono dobro slaganje koje je spomenuo?

Preda mnom se stvori čaša bijelog vina i ja je odmah uzmem i otpijem stvarno velik gutljaj. A onda se, odnekud iza šanka, pojavi visoki lik. Pogledam udesno sa čašom u zraku i ugledam zlokobnu pojavu golemog muškarca. Plave oči tako su svijetle da nalikuju prozirnom staklu dok poput mačete režu opuštenu atmosferu. Do ramena duga crna kosa čvrsto je vezana u konjski repić. Svi su svjesni njegove prisutnosti, uključujući Millera koji se vidljivo narogušio.

To je Williamova desna ruka. Dobro je odjeven, ali po mjeri krojeno odijelo ne ublažava zlokobnu auru koja isijava iz svake pore njegova tijela. Naslonim se na barskom stolcu i nervozno otpijem vino, pokušavajući ga ignorirati. Ali to je nemoguće. Osjećam te staklaste oči kako mi prolaze kroz meso.

111

Anna

Daša

„Olivia”, on gotovo zareži a ja duboko udahnem. Miller je na rubu pucanja. Sada se stisnuo uz moja leđa i doslovno se trese. Ne mogu govoriti. Mogu samo progutati vino koje mi klizne niz grlo.

„Carl”, tiho će Miller i odmah se sjetim njegova imena. Carl Keating. Jedan od najstrašnijih muškaraca koje sam ikad upoznala. Uopće se nije

promijenio - nije ostario... i dalje izgleda zastrašujuće. „Nismo vas očekivali”, kaže Carl i uzme od barmena praznu čašu. Pokretom glave izda

naredbu i čovjek odmah nestane, očito dobro znajući što mu je činiti. „Iznenadni posjet”, uzvraća Miller arogantno. Carl spusti čašu na mramorni šank pa se okrene i uzme s police tamnu bocu ukrašenu

elegantnom zlatnom pločicom. „Dobar izbor.” Carl podigne crne obrve gledajući bocu pa izvuče čep. Ja se meškoljim na stolcu i preko

ramena pogledavam Millera, strahujući što ću vidjeti. Njegov stoički izraz lica i sjajne plave oči netremice promatraju Carla. Moja je nelagoda i dalje prisutna.

„Samo najbolje”, glasno odgovori Miller i dalje ne skidajući pogled s Carla. Ja polako trepnem i zadržim dah pa drhtavim prstima prinesem čašu usnama. U

posljednje sam se vrijeme našla u nekim stvarno teškim situacijama, a ova je medu najgorima.

„Samo najbolje za Gospodina Posebnog, ha?” lukavo se nasmiješi Carl i natoči pola čaše. Zakašljem se kroz vino i s treskom spustim čašu prije nego mi ispadne iz ruku. Čovjek

igra opasnu igru i toga je očito svjestan. Millerova se prsa nadimaju. Drhtanje i žarenje koje osjećam po leđima govore mi da bi

u svakom trenutku mogao eksplodirati. Carl pruži ruku, držeći čašu u zraku, umjesto da je spusti na šank kako bi je Miller mogao uzeti, a potom lagano zatrese njome... kao da ga zadirkuje. Lecnem se kad Millerova ruka poleti i grubo primi čašu, a zvijer se zlobno naceri. Bolesno uživa izazivajući Millera, a to me počinje smetati. Miller ispije alkohol u jednom brzom gutljaju i tresne čašom o šank te polako obliže usne na kojima se pojavi iskrivljen osmijeh. Cijelo to vrijeme ne skida pogled s Carla. Vrti mi se u glavi od neprijateljstva koje isijava između dvojice muškaraca.

„Gospodin Anderson želi da ga sačekate u njegovu uredu. Uskoro će vam se pridružiti.” Miller mi uhvati vrat prije nego dokraja shvatim što Carl govori. Na nogama sam i Miller

me izvodi iz bara iako nisam ispila toliko potrebno vino. Iz Millera se izlijeva silna ljutnja, a ja sam nervozna samo zbog boravka ovdje. Ali svi ti neugodni osjećaji nimalo ne pomažu. Mojom glavom odzvanja zvuk Millerovih skupih cipela po ulaštenom podu. Imam osjećaj kao da se zidovi zatvaraju oko mene.

A onda ugledam vrata - ista ona prema kojima sam teturala kad sam ih posljednji put vidjela. Čini mi se kao da izrezbarena kvaka raste pred mojim očima i doziva me, pokazujući mi put. Čini mi se i kao da oko nas, sa svakim korakom koji napravim, postaje sve mračnije. Blagi žamor glasova koji dopire iz skupog kluba pretvara se u prigušeno zujanje iza mene, a moje sirote misli napadnu neumoljive, bolne uspomeno. Pogled mi jo

112

Anna

Daša

prikovan za kvaku i, kao u usporenom filmu, ugledam Millerovu ruku kako je hvata, pritišće i potom otvara vrata.

Odlučno me gurne unutra. Nisam mislila da ću ikad više vidjeti ovu prostoriju, ali prije nego se osvijestim, čujem kako se vrata zatvaraju. On me okrene i odlučno privuče k sebi. Uzdahem. Zatekao me nespremnu pa šokirano zateturam. Millerov je poljubac gladan i žuran, ali prihvaćam ga, zahvalna što sam dobila priliku pobjeći iz svijeta koji me okružuje. Usne nam se sudaraju dok se ljubimo. Njegove potom krenu ka mom vratu, obrazima, ramenu, pa opet prema mojim usnama.

„Želim te ovdje”, zareži i krene naprijed, gurajući me sve dok ne osjetim iza sebe čvrsto drvo. „Želim te poševiti ovdje i natjerati da vrištiš u ekstazi.” Potom me podigne i spusti na stol iza nas. Povuče mi haljinu do struka i napadne usne. Znam što radi, ali nije me briga. Ovo mi vraća snagu koja mi je potrebna.

„Napravi to”, uzdahnem pa pružim ruku i potegnem ga za kosu. Miller mi zareži u usta dok otkopčava remen i skida hlače, a onda su mu ruke opet na

meni i brzo odmiču moje gaćice. Načas prekine poljubac i ja spustim pogled. Njegova nabrekla muškost željno podrhtava, moleći me da mu se posvetim.

„Pomakni se naprijed”, promuklo mi naredi, gurajući slobodnu ruku ispod moje stražnjice i nestrpljivo me privuče. Istovremeno gleda u svoju muškost i steže je drugom rukom.

„Dođi ovamo, slatkice.” Malo se pomaknem i spustim dlanove na stol iza sebe, ne skidajući pogled s njegova

savršenog lica - ne želim razmišljati o tome gdje se nalazimo. Među nogama osjetim vlažan vrh njegove muškosti pa zastenjem i napnem se.

Potrebna mi je nevjerojatna snaga da držim oči otvorenima. On vrhom muškosti bolno zaokruži oko mojeg središta. I dalje koristi onu poznatu taktiku zavođenja - ranija je hitnost zaboravljena.

„Milleru!” Stegnem šake i zaškrgućem zubima. „Želiš me u sebi, Olivia?” On podigne pogled do mojeg zažarenog lica i nastavi kružiti po

samom središtu moje požude. „Želiš li?” „Da.” Obuhvatim ga nogama oko struka, iskoristivši ih kao polugu pa ga privučem k

sebi. „Da!” zagrcnem se, a trenutačna duboka penetracija ostavi me bez daha. „O jebote! Livy!” On se polako izvuče i pogleda u mene. Vilica mu titra, a onda se umiri.

Plave mu se oči primjetno smrače, a stisak na mojim bedrima popusti... kao da me priprema. Čekam i gledam ga ravno u oči. Njegov se torzo naginje nada mnom a nosovi nam se dodiruju, ali ostaje na mom ulazu. Samo je vrhom ušao u mene. Ne mičem se; ostajem mirna i strpljiva dok me on netremice proučava i dahće mi u lice. Očajnički želim da se pokrene, ah jednako tako želim mu dopustiti da to učini na svoj način jer znam koliko mu je to potrebno.

Sada. Ovdje. Treba me. Pogledi su nam slijepljeni. Ništa ih neće razdvojiti.

113

Anna

Daša

Ne odmičem pogled ni kad se on sagne i nježno me poljubi. Ljubi me kratko, ali s puno ljubavi. Puno obožavanja.

„Volim te”, šapne i uspravi se, ne skidajući pogled s mene. Nasmiješim se. Ostanem oslonjena na jednu ruku, a drugu ispružim i dotaknem mu

obraz. On me i dalje proučava. „Vrati ruku na stol.” Njegove su upute nježne, ali odlučne i ja ih odmah poslušam. Dobro znam što namjerava. Vidim to usprkos blagosti u njegovu pogledu.

Vidim očajničku glad. On duboko udahne a prsa mu se nadmu ispod odijela. I ja udahnem, zadržim dah i pripremim se, potičući ga u sebi. Njegove prelijepe, pune usne se izviju i on lagano odmahne glavom, začuđen.

„Jako te, jako volim, Olivia.” A onda se zabije u mene uz grleni krik. Vrisnem i ja. Pluća mi eksplodiraju dok iz njih bježi svaki atom zraka.

„Milleru!” On se ukipi u meni. Steže me i ispunjava dokraja. Samo taj jedan siloviti pokret oboje

nas je ostavio bez daha. Ali čeka nas toliko toga, pa duboko udahnem i iskoristim tih par sekundi koje mi je dao da se pripremim za napad. Osjećam kako se trza i steže u meni. A onda me napadne brže no što sam očekivala. Dobijem još nekoliko sekundi bolnog mučenja dok se on polako izvlači iz mene, a nakon toga posve podivlja. Neumoran je. Tijela nam se sudaraju i stvaraju najdivnije zvukove i osjete - naši vriskovi nezemaljskog zadovoljstva ispunjavaju veliki ured. Osjećaj koji donosi naše spajanje, odnosi me na mjesto veće od zadovoljstva. Um mi se posve isprazni - fokusirana sam samo na prihvaćanje njegove grubosti. Sigurna sam da me, kad završimo, čekaju modrice, ah nije me briga. Želim da bude još grublji. I brži. Želim još. Još Millera.

Šakama zgrabim njegov sako i grčevito ga stegnem. A onda pritisnem usne uz njegove i dohvatim mu jezik. Mora znati da sam dobro. Želi me jebati, ali i obožavati. Želi stvari koje nas čine onim što jesmo. Želi dodire. Okuse. Ljubav.

„Jače”, zaurlam mu u usta kako bi znao da mi ovo odgovara. Obožavam to, ali i sve vezano uz to - njegovu snagu, silovitost kojom me uzima, njegovo osvajanje, mjesto na kojem se nalazimo...

„O mileni Isuse, Livy.” Miller spusti usne na moj vrat. Grize me i siše, a ja zabacim glavu i uhvatim ga za ramena. Ali on ne posustaje... ne... ni najmanje. Štoviše, prebacio je u višu brzinu. Ili dvije. Možda i tri.

„Jebote!” „O Bože!” vrisnem, osjećajući kako krv juri prema mome središtu. „O Bože, o Bože, o

Bože! Milleru!” Ne čujem dobro, a misli su mi kaotične. Konačno popustim i zatvorim oči pa ostanem i

slijepa. Ostao mi je samo osjećaj dodira. Puno osjećaja. „Svršavam!” „O da! Svrši mi, slatkice.” Izvuče lice iz mog vrata i napadne mi usne, nestrpljivo

gurajući jezik u moja usta, kako bi ih otvorio. Previše sam fokusirana na orgazam koji dolazi. Raznijet će me na komade. Počnem paničariti kad zaglavim u limbu, kao da ne mogu dostići vrhunac. Svaka mi je stanica napeta. Kruta sam u njegovom naručju - pomičem se samo zato

114

Anna

Daša

jer Miller upravlja našim tijelima. Neprekidno se zabija i privlači moje tijelo svojem, a usne nam se nasilno sudaraju. Ali ništa se ne događa. Ne mogu stići do vrhunca i moja frustracija eksplodira.

„Jebeno jače!” očajno zaurlam. „Daj da svršim!” Uhvatim ga za kosu i divlje je povučem. On zaurla, ali ne prestaje se nabijati. A onda stane. Naglo. Bijes mi poraste milijun puta kad se on nasmiješi. Gleda me kako se borim za dah i čvrsto steže u naručju. I on je spreman eksplodirati. Vidim to usprkos samodopadnom izrazu njegova lica. Ali nisam sigurna je li zadovoljan zato što me doveo do ludila ili zato jer me uzima na Williamovu stolu.

Moju pozornost na trenutak privuče svjetlucanje znoja na Millerovu čelu... a onda on progovori i natjera me da ga pogledam.

„Reci da sam tvoj”, tiho naredi. Srce mi još brže zakuca. „Moj si”, izgovorim to s potpunim uvjerenjem. „Objasni.” Drži me na rubu orgazma, stežući nas, a njegova muškost duboko u meni jedino je što

osjećam. „Ti. Pripadaš. Meni.” Naglasim svaku riječ i uživam u zadovoljstvu koje se pojavi na

njegovu licu. „Meni”, naglasim. „Nitko te drugi ne može okusiti, ni osjetiti...”, dlanovima mu obujmim

obraze i pritisnem usne na njegove pa ih nježno zagrizem i poližem to mjesto, .....niti voljeti.” Moj povremeni džentlmen zastenje. Zastenje od sreće. „Točno”, promrmlja. „Lezi, slatkice.” Spremno poslušam, pustim njegove obraze i ispružim se na leđa, i dalje ne skidajući

pogled s njega. On se smiješi onim predivnim, očaravajućim osmijehom, a onda polako i duboko zaokruži bokovima i odmah me gurne preko ruba.

„Ooooh”, uzdahnem i zatvorim oči. Ruke mi polete u kosu, pridržavajući glavu koja leti s jedne strane na drugu.

„Složio bih se”, stenje Miller podrhtavajući u meni, a onda se brzo izvuče i spusti svoju muškost na moj trbuh. Tek tada shvatim da nije stavio kondom. Svršava mi po trbuhu dok mu erekcija pulsira i oboje u tišini promatramo kako se smiruje. Ne moram reći da oboje znamo. U njegovu opsjednutom umu nije bilo prostora za razmišljanje o zaštiti kad me napao nasred Williamova ureda. Htio je samo obilježiti ured svojeg neprijatelja. Perverzno? Da. Je li mi važno? Nije. On polako spusti tijelo na moje i pribije me uza stol, tražeći ono mjesto na mom vratu koje toliko voli.

„Žao mi je.” Osmijeh koji zatitra na mojim usnama vjerojatno je perverzan kao i Millerovi

nerazumni postupci. „To je...” Prostorijom odjekne zvuk zatvaranja vrata i prekine me usred rečenice. Miller polako

izvuče lice iz mog vrata i pogleda me. Proračunati osmijeh koji se pojavi na njegovim usnama natjera me da zagrizem usnu kako se ne bih nasmijala. Pomozi nam Bože!

„Gade jedan.” Williamov duboki glas prepun je otrova. „Jebeni, nemoralni gade.” Razrogačim oči. Ozbiljnost naše situacije u suprotnosti je sa zadovoljstvom koje

osjećam. Ali Millerov je osmijeh i dalje na svom mjestu. On se sagne i nježno me poljubi.

115

Anna

Daša

„Bilo mi je zadovoljstvo, slatkice.” Tad se podigne s mog tijela. Ne okreće se prema Williamu dok zakopčava hlače. Smiješi mi se i znam da je to njegov način da mi kaže da ne brinem. Namjesti mi gaćice i popravi haljinu. I dobro je da to čini jer osjećam nervozu što se ne mogu sama srediti. Onda me povuče sa stola i odmakne se ustranu, izloživši me silovitom bijesu koji isijava iz Williamove moćne pojave. Oh sranje, izgleda kao da bi nekoga mogao ubiti.

William s gađenjem iskrivi usne. Doslovno se trese. I ja se počnem tresti. Ali ne i Miller. Ne on. Ignorirajući Williamov bijes, mirno privuče stolac i spusti me na njega.

„Moja damo”, pogleda me, a ja se zakašljem zbog njegove arogancije. Stvarno želi umrijeti. Sigurno. Tupo gledam ispred sebe i nervozno vrtim dijamant na prstu. Krajičkom oka vidim kako Miller prenaglašeno popravlja odijelo dok sjeda kraj mene. Nervozno ga pogledam. On se smiješi. I namigne mi! Stvarno mi je namignuo, pa sam rukom pokrila usta da ne bih prasnula u smijeh. Pokušavam se suzdržati i prikriti smijeh kašljem. Ali uzalud se trudim. U ovoj situaciji nema ničega smiješnog. Nije ga bilo ni prije no što me Miller uzeo na Williamovu stolu, a definitivno ga nema ni sada. Oboje smo u stvarno velikoj nevolji. Dvostruko većoj od one u kojoj smo bili prije no što smo stigli.

Ostanem mirna i zagledam se u pod, a onda začujem zvuk koraka koji se približavaju. Miller se namjesti i opusti, pa prebaci nogu preko noge i spusti ruke na naslone. William obiđe stol, a ja ga oprezno pratim pogledom. Atmosfera je jednostavno... užasna.

William polako sjedne, ne skidajući pogled s blaziranog Millera, a onda konačno progovori. Ali njegove me riječi zaprepaste. „Promijenila si frizuru.” Okrenuo se prema meni i promatra moju kosu koja je sada vjerojatno u potpunom neredu. Lice mi je oznojeno, a tijelo još vibrira.

„Ošišala sam se”, odgovorim. Sad kad sam ja postala meta njegova prezira, osjećam kako se ona divljina vraća. „Kod frizera?” Promeškoljim se. Ovo nije dobro. Ljudi se obično šišaju kod frizera - to se

podrazumijeva - i nije mi ugodno što me to pita. „Da.” Ne lažem. Stvarno sam se ošišala kod frizera... jutro nakon što sam je sama

izmasakrirala. William spoji prste pred usnama promatrajući me dok ja izbjegavam njegov pogled. Ali uskoro se ledeni pogled prebaci na Millera.

„Kog si vraga mislio?” Sada čujem vatru u njegovu glasu pa ga pogledam. Ne znam ispituje li ga o situaciji koju

je upravo zatekao ili o sinoćnjim zbivanjima u Iceu u koja je, bez sumnje, upućen. Miller se nakašlje i opušteno popravi sako. To je znak ravnodušnosti. Namjerno izaziva Williama, kao što sam i ja nebrojeno puta činila, samo nisam sigurna je li sada pravi trenutak za to. Jedva sam obuzdala svoju divlju narav. I Miller mora svoju tvrdoglavost.

„Ona je moja”, progovori on gledajući Williama. „I radit ću s njom što mi se prohtije.” Utonem u stolcu, zaprepaštena takvim egoizmom u ovom trenutku. Neprekidno

ponavlja da trebamo Williamovu pomoć. Zašto se onda ponaša kao kreten? Sasvim se dobro slažu? Ma baš! Znam da bira riječi na neobičan način. Već sam navikla na to, ali ova će izjava

116

Anna

Daša

očito dodatno uzrujati Williama. Kad se drznem pogledati bivšeg majčina svodnika, vidim kako mu se doslovno dimi iz ušiju. Miller je očito uspio u svom naumu. William skoči i udari dlanovima o stol, lica iskrivljena od bijesa.

„Igraš se sa životom, Hart! A ja sam se upleo u ovu sjebanu situaciju kako se to ne bi dogodilo!”

Pokušam se odmaknuti od Williama, u uzaludnom nastojanju da se zaštitim od bijesa koji isijava iz svake pore njegova tijela. Situacija postaje neizdrživa. Miller polako ustane sa stolca i zauzme istu pozu kao William. Sve ionako ide k vragu. Millerov miran, lak pokret nikako nije znak kontrole. Čeljust mu se trza, a oči plamte. Sleđena sam i beskorisna dok se dvojica moćnih muškaraca strijeljaju pogledima.

„Znaš isto kao i ja da mogu slomiti svaku kost u njihovim parazitskim tijelima, a to ću i učiniti.” Miller prošapće te riječi dok mu se ramena ravnomjerno pomiču. Djeluje... pa, gotovo mirno. „Znaš da ne bih dvaput razmislio i cijelo bih se vrijeme smijao.”

„Jebote!” opsuje William. Ruka mu poleti i zgrabi Millera za ovratnik te ga privuče bliže, šokirano skočim, ali ne vičem im da prestanu. Ne mogu izgovoriti ni riječ.

„Pusti... me... odmah”, Miller govori polako i razgovijetno, a glas mu je prepun bijesa. „Odmah.”

Obojica nepomično stoje čitavu vječnost, a onda William ponovo opsuje i gurne Millera, pa sjedne i zabaci glavu kako bi pogledao u strop. „Ovaj si put stvarno sjebao, Hart. Sjedni, Olivia.”

Sjednem jer ne želim stvarati dodatne probleme. Pogledam Millera koji popravi košulju i čvor na kravati pa tek onda sjedne. Osjetim glupavo olakšanje kad posegne za mojom rukom i čvrsto je stisne, kao da mi želi reći da je dobro. Da ima kontrolu.

„Pretpostavljam da govoriš o onom sinoć.” William prasne u sarkastičan smijeh pa spusti glavu i pogleda mene, a zatim Millera.

„Mislio si da govorim o tvojem obilježavanju terena u mom uredu?” „Ne znam ja ništa.” O dobri Bože! „Dobro, prestani!” viknem i okrenem se Milleru. „Jednostavno prestani!” Obojica se lecnu u stolcima, a iznenađenje se vidi na njihovim lijepim licima. „Molim vas, dosta tog mačo sranja!” Istrgnem ruku, ali Miller je brzo zgrabi, prinese svojim usnama i počne ljubiti. „Žao mi

je”, iskreno kaže. Odmahnem glavom i duboke udahnem, pa se okrenem Williamu koji pozorno i zamišljeno promatra Millera.

„Mislila sam da si se pomirio s time da nas ne možeš razdvojiti.” Dok govorim, primjećujem da mi je Miller prestao ljubiti ruku.

Nakon što nam je William pomogao da pobjegnemo iz Londona, bila sam sigurna da se više neće miješati. On uzdahne, a ja osjetim kako mi Miller nježno spušta ruku u svoje krilo.

„Ni sam nisam načistu s time, Olivia. Mogu prepoznali ljubav kad je vidim, ali mogu prepoznati i katastrofu. Nemam jebenog pojma što bi trebalo napraviti.” On se nakašlje i pogleda me. „Ispričavam se zbog vulgarnosti.”

117

Anna

Daša

Sarkastično otpuhnem. On se ispričava zbog vulgarnosti? „Što ćemo sada?” upita William ignorirajući moj sarkazam pa pogleda Millera. Da,

riješimo to. I ja pogledam Millera, a on se promeškolji u stolcu. ,,I dalje želim van”, kaže Miller kojem je očito nelagodno dok ga promatramo, ali ta je

izjava izrečena odlučnim glasom. Odlučnost je dobra, ali u sebi zaključim da nije dovoljna. „Da, to smo već ustanovili. Ali opet te pitam, misliš li da će ti dopustiti da odeš?” To je retoričko pitanje. Odgovor nije potreban pa Miller i ne odgovara. Ali William

nastavi. „Zašto si je odveo onamo, Hart? Zašto, kad dobro znaš koliko je sve osjetljivo?” Ukočim se. Tijelo mi je preplavljeno krivnjom i skamenim se zbog tog pitanja. Ne mogu

mu dopustiti da preuzme krivnju. „Nije me odveo”, posramljeno prošapćem kad osjetim da mi Miller čvršće steže ruku.

„Miller je bio u Iceu. Ja sam bila kod kuće. Primila sam poziv s nepoznatog broja.” William se namršti. „Nastavi.” Progutam knedlu i krajičkom oka pogledam Millera koji me nježno i s ljubavlju

promatra. „Mogla sam čuti razgovor i nije mi se svidjelo ono što čujem.” Čekam očito pitanje, ali uzdahnem kad William progovori. „Sophia.” On zatvori oči i

umorno uzdahne „Sophia jebena Reinhoff.” Otvori oči i prostrijeli Millera pogledom, „Toliko o skrivanju vaše veze, Olivia.” „Miller nije kriv”, ubacim se i nagnem prema njemu. „Ja sam sve to izazvala. Otišla sam

u klub. Ja sam kriva što sam gurnula Millera preko ruba.” „Kako?” Naglo ušutim i naslonim se u stolcu. Neće htjeti čuti, baš kao što Miller nije htio vidjeti.

„Ja...” Lice mi se užari pod Williamovim pogledom. „Ja...” „Prepoznali su je”, ubaci se Miller, dajući na znanje Williamu da je on odgovoran za to. „Milleru...” „Ne, Olivia”, on me prekine i nagne se naprijed. „Prepoznao ju je jedan od tvojih

klijenata.” Krivnja me preplavi kad ugledam žaljenje na Williamovu licu. „Gledao sam kako mi je neki ljigavac pokušava oteti i nudi se da će brinuti o njoj.” Počne

drhtati. Sjećanje mi opet rasplamsa bijes. „Recite mi, gospodine Anderson, što biste vi napravili?”

„Ubio bih ga.” Lecnem se kad čujem Willamov odsječan, prijeteći odgovor i znam da tako doista misli. „Pa, ja sam ga poštedio”, Miller se opusti u stolcu, „ali za dlaku. Jesam li zbog toga bolji

čovjek od tebe?” „Vjerujem da jesi”, odgovori William bez oklijevanja, posve iskreno. Ne znam zašto, ali

nisam iznenađena.

118

Anna

Daša

„Drago mi je što smo to raščistili. A sada ostalo”, Miller se promeškolji na stolcu. „Izlazim iz igre i vodim Cassie sa sobom. Objasnit ću ti točno kako.”

William ga neko vrijeme netremice promatra, a onda se obojica okrenu prema meni. „Želite da odem?” upitam.

„Čekaj me u baru”, mirno odgovori Miller, pokazujući izraz lica koji sam dosad dobro upoznala. To je ono njegovo ‘ne popuštam’ lice.

„Znači doveo si me ovamo samo kako bi me poševio na njegovom stolu?” „Olivia!” prekori me William i ja ga na trenutak prezirno pogledam. On mi uzvrati

pogled. Da nisam tako povrijeđena, vjerojatno bih počela urlati na njega. Ali prihvaćam da sada ne mogu nikako pomoći. I doista, sve što nas je dovelo u ovu situaciju samo pokazuje da sam smetnja, ali ipak sam bijesna... zbog svega. Zato što se osjećam bespomoćno, zato što sam teška...

Ustanem i okrenem se bez riječi, pa pobjegnem iz napete atmosfere i tiho zatvorim vrata za sobom. Posve tupa hodam niz hodnik i uđem u ženski toalet, ignorirajući činjenicu da dobro znam put. Ignoriram i zainteresirane poglede koje mi usput upućuju muškarci, žene i osoblje. To je težak zadatak, ali uspijem ga obaviti jer dobro znam da bi me njihovi pogledi bacili u još dublji očaj.

Odem u toalet, operem ruke i ostanem ondje čitavu vječnost, tupo zureći u zrcalo. Vratim se u Lounge Bar i smjestim za šank. Brzo naručim čašu vina - moram se fokusirati na bilo što, kako ne bih razmišljala o onome što se zbiva u Williamovu uredu.

„Gospođo”, nasmiješi se barmen pružajući mi piće. „Hvala vam.” Otpijem dug gutljaj pa se osvrnem po baru, zahvalna što Carl više nije ovdje. Brz pogled

na mobitel govori mi da je tek podne. Imam osjećaj kao da ovo jutro traje stoljećima, ali oraspoloži me pomisao da ću za par sati vidjeti Baku i odvesti je kući. Polako se opuštam u mirnom okruženju bara, uz vino... a onda me napadne čudan osjećaj, onakav kakav sam osjetila prije no što smo napustili New York.

Trnci. Trnci mi klize niz ramena, a onda im se pridruže i dlačice koje mi se podignu na vratu. Prijeđem rukom po zatiljku i pogledam ustranu. Nema ničeg neobičnog: samo muškarci koji pijuckaju svoja pića i tiho razgovaraju i žena koja upravo sjeda na stolac kraj mene. Odlučim zanemariti osjećaje i nastavim pijuckati vino. Barmen priđe i nasmiješi se ženi.

„Hendrick’s, molim vas”, naruči ona, a njezin meki, promukli glas zvuči nevjerojatno seksi. Sjećam se da su baš tako zvučale Williamove žene. Kao da su sve prošle tečaj usavršavanja verbalnog zavođenja, pa čak i obično naručivanje pića zvuči erotično.

Usprkos tom podsjetniku ja se nasmiješim, iako nemam pojma zašto. Možda zato što sam posve sigurna da nikad nisam zvučala tako. Prinesem vino usnama, promatrajući barmena kako toči i pruža ženi njezino piće, a onda se okrenem prema ulazu u bar čekajući da se pojave Miller i William. Koliko će to trajati? Jesu li živi? Pokušavam ne brinuti i to mi uspije, jer se odjednom vrate svi oni neželjeni osjećaji i natjeraju me da se polako, instinktivno osvrem.

119

Anna

Daša

Žena je sada okrenuta prema meni i drži čašu vršcima prstiju. Prstiju nalik na moje. Srce mi odjuri u glavu i tamo eksplodira, a milijun uspomena rasprši se u izmaglicu koja me naglo okruži. Slike su jasne. I prejasne..

„Moja djevojčica”, prošapće ona.

120

Anna

Daša

Petnaesto poglavlje

Gledamo se i nakon što mi čaša ispadne iz beživotne ruke i sleti na pod. Safir protiv

safira. Tuga protiv šoka. Majka protiv kćeri. „Ne”, zacvilim, s mukom ustanem i zateturam. „Ne!” Okrenem se kako bih pobjegla. Vrti mi se u glavi, tresem se i zadihana sam, ali sudarim

se s golemim prsima. Osjetim snažne dlanove na nadlakticama pa podignem pogled i vidim kako me Carl zabrinuto promatra. Time samo potvrđuje da je ono što sam vidjela stvarno. Zli tip izgleda zabrinuto - a taj mu imidž ni najmanje ne pristaje. Suze mi poteku niz obraze dok me on pridržava, a iz njegova tijela isijava nervoza.

„Jebemti sve”, zareži on. „Gracie, koji kurac izvodiš?” Spomen majčina imena vrati mi snagu. „Pusti me!” vrisnem i istrgnem se iz Carlovih ruku, uznemirena i uplašena. „Molim te,

pusti me!” „Olivia?” Njezin se glas probije do svakog zakutka mog uma i potakne na napad sve one

izgubljene uspomene. „Olivia, molim te.” Čujem njezin glas iz djetinjstva. Čujem je kako pjevuši uspavanke dok mi nježno miluje

obraze. Vidim njezina leda koja posljednji put izlaze iz Bakine kuhinje. Zbunjena sam. Njeno je lice pokrenulo sve te slike.

„Molim te”, preklinjem Carla, gledajući ga uplakanim očima. Glas mi drhti, a srce udara kao da me želi ugušiti. „Molim te.”

On stisne usne, a na njegovom opakom licu vrte se brojne emocije - tuga, žalost, krivnja, ljutnja...

„Jebemti”, opsuje on ponovo i brzo me povede iz bara. Šakom udari po gumbu skrivenom iza police s pićima i odjednom cijela zgrada zaurla.

Alarmi zavrište svud oko nas pa ljudi počnu skakati sa svojih mjesta. Odjednom sve bruji od aktivnosti, a nepodnošljivi zvuk djeluje neobično smirujuće. Iako privlači pozornost sviju, znam da želi dozvati samo jednu osobu.

„Olivia, dušo.” Osjećam kao da mi strujni udar trese tijelo kad se njen meki dodir spusti na moju ruku,

a moje sitno tijelo ponovo se počne trzati u Carlovim rukama, ali ovaj se put uspijem osloboditi.

„Gracie, ostavi je!” urla Carl dok bježim iz bara. Noge mi bride od brzine koju sam tako brzo postigla. Mogu misliti samo na bijeg. Na to kako pobjeći odavde. Pobjeći... Brzo stignem do vrata bara pa skrenem u hodnik. Vidim da juri za mnom, ali odnekud se pojavi William i zaustavi je.

„Gracie!” Williamov glas je prijeteći dok se bori s njom. „Glupačo!” „Nemoj je pustiti da ode!” viče ona. „Molim te, nemoj je pustiti!”

121

Anna

Daša

Čujem bol u njenom glasu i vidim užas na njezinom lijepom licu prije no što mi nestane iz vidokruga, nakon što skrenem u hodnik. Vidim ga. Ali ga ne osjećam. Osjećam samo svoju povrijeđenost, ljutnju, zbunjenost, i ne mogu se nositi s njima. Gledam ispred sebe dok jurim prema vratima koja će me odvesti iz ovog pakla, ali iznenada se više ne mičem. Imam osjećaj da mi se noge kreću, ali vrata nisu nimalo bliže. Treba mi neko vrijeme da shvatim što se događa.

„Olivia, to sam ja”, Miller mi tiho šapuće na uho. Iako je tih, jasno ga čujem, unatoč buci alarma i grozničavoj jurnjavi oko nas. „Psssst.”

Zacvilim i okrenem se, pa ga čvrsto zagrlim i stisnem uza se. „Pomozi mi”, plačem mu u rame. „Vodi me odavde, molim te.” Osjećam da mi noge napuštaju tlo dok me on steže u zagrljaj.

„Pssst.” On mi uhvati glavu i gurne lice u moj vrat pa krene prema izlazu. Odlučno korača. Osjećam da panika u meni polako jenjava zbog utočišta koje mi pruža njegov dodir. „Odlazimo, Olivia. Vodim te odavde.”

Moji mrtvi mišići ožive pod njegovim čvrstim stiskom i smirujućim riječima. Stežem ga jer ne nalazim riječi kojima bih mu zahvalila. Mutno sam svjesna da su one sirene naglo utihnule, ali sam svjesna i koraka koji tutnje za nama. Dva para glasnih koraka. A nisu Millerovi.

„Nemoj mi je odvesti!” Progutam knedlu i gurnem lice u Millerov vrat. On ignorira majčine zahtjeve i nastavlja

marširah. „Gracie!” Williamov urlik nadjača korake. Miller malo uspori, ali kad brzo odmahnem

glavom, opet ubrza. „Gracie, dovraga! Ostavi je!” „Neću!” Iznenada stanemo. Miller reži i okreće se mojoj majci. „Pusti mi ruku”, procijedi on

prijetećim glasom, onim kojim često razgovara s drugima. Milleru nije nimalo važno što je ta žena moja majka. „Neću ti ponavljati.”

Mirno stoji i očito čeka da ga ona pusti. Ne želi se osloboditi njenog stiska. „Ne dam ti da je odvedeš.” Gracien odlučan glas ispunjava me strahom. Ne mogu je

pogledati. Ne želim je pogledati. „Moram razgovarati s njom. Moram joj mnogo toga objasniti.”

Miller se počne tresti od bijesa i u tom trenutku jasno shvaćam situaciju u kojoj se nalazimo. On gleda moju majku. Gleda ženu koja me napustila.

„Razgovarat će s tobom kad bude spremna”, kaže joj tiho, ali u glasu mu jasno čujem upozorenje. „Ako bude spremna.”

Osjećam kako okreće glavu i ljubi mi kosu duboko dišući. Umiruje me. Govori mi da neću morati raditi ništa što ne želim.

„Ali moram sada razgovarati s njom.” Glas moje majke nevjerojatno je odlučan. „Ona mora znati...”

Miller u tren oka izgubi kontrolu. „Izgleda li ti ona spremno?” zareži na nju, a ja poskočim u njegovom naručju. „Ostavila si je!”

122

Anna

Daša

„Nisam imala izbora!” Majčin je glas drhtav, prepun emocija. U meni nema nimalo suosjećanja. Pitam se jesam li zbog toga nečovjek. Jesam li bezdušna? Ne, imam srce, a ono mi tuče u grudima, podsjećajući me na njezina okrutna djela prije mnogo godina. U mom srcu nema mjesta za Gracie Taylor. Previše je mjesta zauzeo Miller Hart.

„Svi imamo mogućnost izbora”, kaže Miller Hart. „Ja sam donio svoj. Prošao bih kroz pakao za ovu curu, a to sam i učinio. Ti nisi. Zato sam vrijedan njezine ljubavi. Zato je zaslužujem.”

Čuvši njegovo priznanje, ja ponovo počnem jecati. Spoznaja da me voli ispunjava prazninu u meni čistom, moćnom zahvalnošću. A kad je potvrdio da se smatra vrijednim moje ljubavi, srce mi je gotovo prepuklo.

„Samouvjereni gade”, vikne Gracie, potpomognuta onom poznatom žestinom Taylorica. „Gracie, dušo”, ubaci se William. „Ne, Will! Otišla sam kako ona ne bi patila zbog užasa koji su me čekali. Osamnaest sam

godina bježala iz države u državu i svakodnevno umirala što ne mogu biti s njom. Što ne mogu biti majka! Prokleta bila ako dopustim da on samo lako ušeta u njezin život i pretvori u zaborav sve bolne trenutke tih godina!”

Čujem je jasno i glasno, iako mi je cijelo biće rastrgano. Njezina bol? Njezina jebena bol? Želim iskočiti iz Millerova naručja i išamarati je. Na trenutak mi se zavrti od bijesa, ali Miller duboko udahne, popusti stisak oko mog struka i umiri me. On zna. Zna što su mi te riječi učinile. Pomakne dlan na moje bedro i počne me gurkati i poticati, pa reagiram i ovijem noge oko njega. Možda to radim i radi majke. Ovo je sve što trebam. On me neće odbaciti, a ja ga neću napustiti. Čak ni radi svoje majke.

„Ona je moja”, hladno, mirno i zadovoljno izjavi Miller. „Ne možeš mi je oduzeti.” Njegovo pomalo pretjerano obećanje ispuni me nadom. „Samo probaj, Gracie. Samo probaj, da te vidim.”

Potom se okrene i izađe iz Societyja. Ja sam ovijena oko njega poput šala, poput gusto pletenog šala koji je nemoguće razmotati.

* * *

„Sad me moraš pustiti”, promrmlja mi Miller u kosu kad stignemo do njegova

automobila, ali moj odgovor je još čvršći stisak i jecaj. „Hajde, Olivia.” Šmrcnem i prestanem plakati pa izvučem lice iz njegova vrata. Ne skidam pogled s

mokrog ovratnika njegove čiste, bijele košulje. Umrljala sam je i šminkom. Na skupom materijalu pomiješali su se maskara i ružičasto rumenilo.

„Uništena je”, uzdahnem. Ne moram ga pogledati da bih znala kako mu se na lijepom licu pojavila bora.

,,U redu je”, odgovara on. Glas mu je posve zbunjen, što samo potvrđuje moje misli. „Hajde, skoči.”

Popustim i odmaknem se od njegova visokog tijela. Stanem pred njega i spustim pogled. Ne želim se suočiti s njegovom zbunjenošču. Zatražit će objašnjenje mojeg ponašanja. Ne

123

Anna

Daša

želim objašnjavati i nikako me na to ne može natjerati. Zato mi je jednostavnije izbjegavati njegov podozrivi pogled.

„Idemo po Baku”, gotovo zapjevušim, okrenem se i krenem prema suvozačkom mjestu. Miller ostane iza mene, nedvojbeno zbunjen. Nije me briga. Što se mene tiče, sve se ovo uopće nije dogodilo. Sjednem i zatvorim vrata, a onda se bacim na zakopčavanje pojasa. Umirem od želje da dođem do Bake. Očajnički je želim odvesti kući i pomoći joj da se oporavi. Izbjegavam njegov gorući pogled dok sjeda kraj mene. Umjesto toga uključim radio. Nasmiješim se kad iz zvučnika zatutnji „Midnight City” grupe M83. Savršeno.

Prođe nekoliko sekundi tijekom kojih Miller i dalje ne pokreće auto. Konačno sakupim hrabrost i okrenem se prema njemu. Veselo mu se nasmiješim. „No, hajdemo.”

On jedva prikriva iznenađenje. ,,Livy, što...” Pružim ruku i ušutkam ga prstom na usni. „Nema drugih, Milleru”, kažem i kliznem

prstom niz njegov vrat. Želim biti sigurna da će me saslušah. On guta knedle, a Adamova jabučica trza mu se pod mojim dodirom. „Samo mi”, nasmiješim se dok promatram kako nesigurno sužava oči i polako pomiče glavu s jedne strane na drugu. A onda mi uzvrati osmijehom, uhvati me za ruku i nježno je poljubi.

„Samo mi”, potvrdi, a ja se šire nasmiješim. Kimnem glavom u znak zahvalnosti i povučem ruku, pa se namjestim u kožnom sjedalu,

zabacim glavu i zagledam se u krov. Želim se usredotočiti samo na jedno. Na Baku. Na njezino lijepo lice i vatrene riječi, na njeno meko tijelo u mom snažnom zagrljaju, na vrijeme koje ćemo provesti zajedno dok se oporavlja. To je moj i samo moj posao. Nitko drugi neće uživati u tome. Samo ja. Ona je moja.

„Zasad ću poštovati tvoj zahtjev”, progunđa Miller paleći auto. Pogledam ga krajičkom oka i vidim da i on na isti način promatra mene. Brzo usmjerim pogled ispred sebe.

Ignoriram njegove riječi i pogled, a to mi govori da neću dugo uživati u neznanju. Znam to, ali sad me čeka savršena razbibriga kojoj ću se u potpunosti posvetiti.

* * *

U bolnici je jeziva vrućina i gužva, ali ja se osjećam dobro. Odlučno marširam, kao da je

moje tijelo spremno podržati me u toj uroti i pomoći mi da čim prije stignem do osobe koja me zanima.

Otkako smo otišli iz Societyja, Miller nije rekao ni riječ. Ostavio me samu s mojim mislima, koje uspješno blokiraju sve što bi moglo ukaljati oduševljenje trenutka u kojem ću ugledati Baku. Dok hoda kraj mene, čvrsto mi steže zatiljak i prstima masira bolne mišiće. Volim kad točno zna što mi je potrebno, a ovo mi je uistinu potrebno. On. I Baka. Nitko više.

Skrenemo na odjel Cedar i ja začujem u daljini Bakino hihotanje, a zadovoljstvo koje mi je trenutačno nasušno potrebno poleti u nebeske visine. Ubrzam korak, odlučna doći do nje. Kad zakoračim u njezinu sobu, svaki izgubljeni djelić mene dođe na svoje mjesto. Ona sjedi u stolcu, u svojoj najboljoj odjeći i s golemom torbom u krilu. Glasno se smije nečemu s televizije. Miller me i dalje drži, a ja se opustim i čitavu vječnost stojim tako, promatrajući je.

124

Anna

Daša

Ona napokon odlijepi svoje plave oči s TV ekrana i pogleda me. U njima su suze od smijeha koje prstima briše s obraza.

A onda joj osmijeh nestane s lica i ona se namršti. Moja se sreća sakrije ispod prvog kamena i srce mi zalupa, ali ovog puta zbog brige. Zna li nešto? Piše li mi to na licu?

„Pa, bilo je i vrijeme!” zacvili ona, uperi daljinski u televizor i isključi ga. Njena nestrpljivost učini da se odmah osjećam bolje, a moji strahovi da nešto zna, brzo nestanu. Ne smije nikad saznati. Neću joj dodatno ugrožavati zdravlje.

„Došla sam pola sata ranije”, kažem joj, uhvatim Millerovu ruku i pogledam na njegov sat. „Rekli su u četiri.”

„Pa, ja ovdje sjedim i dosađujem se već pola sata.” Ona se namršti. „Ošišala si se?” „Samo sam je skratila”, rukom popravim kosu. Ona se pridigne sa stolca i pokuša stati na noge, ali Miller brzo skoči, uzme joj torbu i

ponudi ruku. „Kakav džentlmen”, zaguguće Baka i spusti naboranu ruku u Millerovu. „Hvala ti.” „Nema na čemu”, kaže Miller i sagne se da joj pomogne ustati. „Kako se osjećate,

gospođo Taylor?” „Savršeno”, odgovori ona sigurnim glasom i uhvati ravnotežu. Uopće nije savršeno -

pomalo je nesigurna na nogama, a Millerov brzi pogled govori mi da je i on primijetio. „Odvedi me kući, Milleru. Pripremit ću ti govedinu Wellington.”

Odlučim ignorirati svoj stav o tome pa pogledam udesno kad se pojavi medicinska sestra sa smeđom vrećicom. „Lijekovi za vašu baku.” Smiješi se dok mi je pruža. „Ona zna u koje vrijeme treba uzimati tablete ali sam, za svaki slučaj, prošla to i s njezinim sinom.”

Medicinska sestra pocrveni. ,,S njezinim sinom?” upitam i razrogačim oči. „Da, s divnim muškarcem koji joj je dolazio dvaput dnevno.” Okrenem se i vidim da je Miller jednako zbunjen, a Baka se smijulji od uha do uha. A

onda prasne u glasan smijeh i lagano se pogne dok je Miller pridržava. „Ma dušo, baš si slatka, ali to mi nije sin.”

,,Oh...”, medicinska sestra je sada zbunjena, baš poput Millera i mene. „Pretpostavljala sam da... ma, samo sam pretpostavila...”

Baka se sabere i uspravi zakolutavši očima, pa provuče ruku ispod Millerove. „Dušo, William je stari obiteljski prijatelj.”

Opet se namrštim, ali i uozbiljim kad me Baka upitno pogleda. Stari obiteljski prijatelj? Stvarno? Misli mi luduju, ali ipak uspijem zauzdati jezičinu i suspregnuti rafal pitanja. Ne želim znati. Tog starog obiteljskog prijatelja upravo sam ostavila u Societyju da zaustavi moju maj...

„Jesi li spremna?” upitam, odlučna ignorirati ovaj nesporazum. „Jesam, Livy. Spremna sam već sat vremena”, kaže ona, napući usne i pogleda

medicinsku sestru. „Ovo je dečko moje unuke”, objavi Baka glasnije nego je potrebno, kao da

125

Anna

Daša

želi obavijestiti čitav odjel kako hoda ruku pod ruku s pravim trofejem. „Zgodni gad, je l’ tako?”

„Bako!” uzdahnem i pocrvenim umjesto Millera. „Prestani!” Sestra se smiješeći polako povlači. „Tjedan dana strogog mirovanja, gospođo Taylor.” „Da, da.” Ona mahne rukom medicinskoj sestri i pokaže prema Milleru. „Ima sjajnu

guzu.” Ja se zagrcnem, Miller se zahihoće, a sestra pocrveni do korijena kose jer joj pogled i

nehotice padne na Millerovu stražnjicu. Od Bakinog šašavog ponašanja spasi me zvonjava mobitela. Umorno odmahnem glavom, prokopam po torbici i odmah se sledim kad na zaslonu vidim Williamovo ime.

Neću se javiti. Gurnem mobitel nazad u torbu i oprezno pogledam Millerovo veselo lice. A onda se iz

džepa sakoa oglasi i njegov mobitel. Osmijeh mu nestane kad shvati značenje mog pogleda i registrira zvonjavu mobitela. Jedva primjerno odmahnem glavom, nadajući se da Baka neće primijetiti te suptilne znakove između nas. Obuzme me ljutnja kad on pusti Bakinu ruku i polako posegne u unutarnji džep sakoa. U sebi vrištim da ostavi mobitel. Strijeljam ga pogledima, ali on me ignorira i javi se.

„Možeš li?” upita on i pokaže mi da primim Baku. Silno se trudim sakriti gađenju jer znam da nas baka promatra, pa joj polako priđem i

pružim ruku. „Važan poziv?” sumnjičavo pita Baka. Trebala sam znati da joj ništa neće promaknuti. „Moglo bi se reći.” Miller mi nježno poljubi čelo; to je jadan pokušaj da me smiri. Baka sanjivo uzdahne

dok promatra Millerovu čvrstu guzu kako odlazi niz hodnik. Durim se. Ne mogu si pomoći i zamjeram Milleru što nije u stanju učiniti ono što meni tako prirodno ide od ruke. Gurnuti glavu u pijesak. Ignorirati. Nastaviti kao da se ništa usrano nije dogodilo.

„Jeste li ti i Miller dobro?” „Savršeno”, slažem, usiljeno se smiješeći i podignem s poda njenu torbu. „Jesi li

spremna?” „Da!” progunđa ona nestrpljivo, a onda na njezinom staračkom licu zaiskri osmijeh.

Okrene se prema krevetu nasuprot njezinom i natjera me da se i ja okrenem. „Bok, Enid!” vikne Baka, prenuvši staricu iz dubokog sna. „Enid!”

„Bako, ona drijema.” „Ona uvijek prokleto drijema. Enid!” Starica polako otvori oči i stane se osvrtati oko sebe, pomalo zbunjena. „Ovdje sam!” vikne Baka pa podigne ruku i mahne joj iznad glave. „Juuuhuuu!” „Za ime Božje”, progunđam i pokrenem nas. „Ne spominji ime Božje uzalud, Olivia”, upozori me Baka i povuče k sebi. „Enid, dušo, ja

sada idem kući.”

126

Anna

Daša

Enid se pospano nasmiješi, a ja se suosjećajno osmjehnem. Tako je krhka, a očito je da nije baš dobro. „Kamo ćeš?” zakrešti Enid i pokuša sjesti, no odmah odustane i umorno uzdahne.

„Kući, dušo.” Baka nas odvuče do Enidina kreveta, izvuče ruku iz mog stiska i pruži je starici. „Ovo je

moja unuka, Olivia. Sjećaš se? Već si je upoznala.” „Jesam li?” Ona se upitno osvrne, a onda se nasmiješi kad me ugleda. „O da. Sjećam se.” Smiješim se dok me dvije stare dame promatraju svojim mudrim očima. Pomalo mi je

nelagodno. „Drago mi je što smo se upoznale, Enid.” „Čuvaj se, nevoljo.” Baka s naporom izvuče ruku pa zagrabi šakom zrak ispred sebe.

Pomognem joj i pružim ruku. „Bit će on savršen”, kaže Enid, a ja upitno nakrivim glavu. „Bit će savršen za tebe.” „Ma tko to?” upitam i nervozno se nasmijem pri pogledu na ozbiljnu Baku. Ona slegne

ramenima i okrene se prema Enid koja s naporom hvata zrak, kao da će nas prosvijetliti novim uvidom, ali onda zašuti, pusti moju ruku i utone u san.

Zagrizem usnu i oduprem se porivu da usnuloj Enid kažem da on već jest savršen za mene, ma kako čudna bila njezina iznenadna tvrdnja.

„Hmmm”, Baka zamišljeno otpuhne i privuče moju pozornost, dok nježno promatra usnulu Enid. „Bez obitelji je”, kaže, a ja se odmah rastužim. „Ovdje je više od mjesec dana i nitko je nije posjetio. Možeš li zamisliti da budeš tako sama?”

„Ne mogu”, priznam, pokušavajući zamisliti takvu samoću. Možda sam se isključila iz svijeta, ali nikad nisam bila sama. Nikad. Ali Miller jest.

„Okruži se ljudima koji te vole”, mumlja Baka sebi u bradu, ali očito želi da je čujem. No ne shvaćam razlog zbog kojeg je to rekla. „Vodi me kući, dušo.”

Brzo joj pružim ruku i polako krenemo prema izlazu. „Kako se osjećaš?” upitam, upravo u trenutku kad se Miller pojavi iza ugla, a na onim

punim usnama zatitra osmijeh. Ali ne može me prevariti. Vidim uznemireni pogled i nestrpljivi izraz lica.

„Ah, evo ga!” zapjevuši Baka. „Tako zgodan i elegantan.” Miller uzme Bakinu torbu i stane uz nju, ponudivši joj ruku. Ona je sretno prihvati. „Ruža između dva trna”, dobaci ona i privuče nas bliže. „Doviđenjski!” dovikne u

prolazu u sestrinsku sobu. „Doviđenja!” „Zbogom, gospođo Taylor!” Svi se smiju dok pratimo Baku s odjela, a ja se nasmiješim u znak isprike sestrama koje

su trpjele višednevne ispade Bakina temperamenta. Zapravo mi i nije toliko žao - obično sam ja ona na kojoj se ti ispadi slamaju. Izlazak iz bolnice traje neko vrijeme, ali i Miller i ja zadovoljno je pratimo. Zapravo, moramo spriječiti Baku da istrči iz bolnice u kojoj je, kako kaže, bila zatvorenica.

127

Anna

Daša

Nisam pogledala Millera niti jednom u dvadeset minuta, koliko nam je bilo potrebno da dođemo do auta, ali sam više puta osjetila njegov pogled iznad Bakine glave. Vjerojatno je pokušavao dokučiti o čemu razmišljam. Da Baka nije između nas, rekla bih mu točno o čemu mislim i poštedjela ga muka. Jedostavno je. Nije me briga i ne želim znati. O čemu god su on i William razgovarali, kakve god planove kovali, ne želim znati. Sigurna sam da Miller zna ama baš sve, ali nisam ni najmanje znatiželjna. U sebi sam zaključila da je William vjerojatno znao da je Gracie Taylor ovdje i odabrao je to prešutjeti. Ne znam trebam li biti ljutita ili zahvalna.

„Pa, vidi ti frajera!” nasmije se Baka kad Miller otvori stražnja vrata svog Mercedesa i pomogne joj da uđe. Savršen džentlmen. Sviđa mu se Bakino uvjerenje da je uvijek takav gospodin. Ali ja je puštam - učinit ću sve što treba da zadržim njezin divni osmijeh. Prostrijelim Millera pogledom i jedva suspregnem smijeh dok on pomaže Baki da se smjesti.

„Ma vidi ti to!” uzdahne ona namještajući se na sjedalu. „Osjećam se poput grofice.” „Vi to i jeste, gospođo Taylor”, odgovori Miller zatvarajući vrata. Ona se zarumeni. A

onda, kad više nije pored nas, kad ostanemo samo Miller i ja, ozbiljno se zabrinem zbog njegova zamišljenog izraza lica.

„William želi razgovarati s tobom”, prošapće on. Mudro, jer Baka sjedi tek metar dalje od nas, iako iza zatvorenih vrata.

Odmah postanem oprezna. „Ne sada”, protisnem kroza zube, iako dobro znam da to vjerojatno znači nikad. „Sada imam samo jedan prioritet.”

„Slažem se”, brzo ispali Miller i iznenadi me. Sagne se i spusti lice do mojeg. Smirujuće plave oči odmah me katapultiraju u sigurnost i udobnost, a ruke mi zadrhte. „Zato sam mu i rekao da nisi spremna.”

Odustanem od pokušaja da se kontroliram i zahvalno ga zagrlim. „Volim te.” „To smo već davno ustanovili, slatkice”, šapne on i odmakne se kako bi me pogledao.

„Daj da te kušam,” Usne nam se susretnu i moje se noge nađu u zraku. Jezici nam započnu predivan ples.

Grickamo si usne, odmaknuvši se od auta, i ne prestajemo. Izgubljena sam, oduzeta, nesvjesna okoline... sve dok me glasno kucanje ne vrati u stvarnost. Razdvojimo se.

Miller se u nevjerici nasmije dok se okrećemo prema prozoru automobila. Ne vidim Bakino lice - ne mogu ga vidjeti zbog zatamnjenih stakala - ali kad bih ga

mogla vidjeti, sigurna sam da bih je ugledala uz staklo, kako se cereka. „Polako”, promrmlja Miller, pusti me i pomogne mi da se uspravim, a onda popravi

odjeću. Već neko vrijeme nije popravljao odijelo i sad to nadoknađuje. Dok punu minutu popravlja i poravnava odjeću, ja ga s osmijehom promatram.

Njegova me opsesivnost smiruje - čak uklonim končić koji mu strši. On se nasmiješi, uhvati mi zatiljak i privuče me, kako bi mi poljubio čelo.

Bam, bam, bam! „Daj mi snage”, mrmlja on kroz poljubac, pa se okrene i namršteno pogleda prozor

automobila. ,,U lijepim stvarima treba uživati, gospođo Taylor.”

128

Anna

Daša

Bakin je odgovor novi niz udaraca po prozoru, što Millera natjera da se sagne i približi staklu. I dalje je odlučno namršten. Na moje veselje, on uzvrati lupkanjem po staklu. Kroz zatvorena vrata čujem kako Baka šokirano uzdiše, ali to nimalo ne smeta mog povremenog džentlmena. On ponovo pokuca.

„Milleru, ponašaj se pristojno”, nasmijem se jer volim ljutnju koju Bakina nevaljalstva bude u njemu. „Ona je stvarno prava plemkinja”, on se uspravi i gurne ruke u džepove.

„Ma ona je plemenita... gnjavatorica?” dovršim umjesto njega, a kad se uspravi, vidim da mu je lice prepuno krivnje.

„Ponekad”, složi se on a ja prasnem u smijeh. „Odvezimo njezino visočanstvo kući, može?” Miller pokaže prema drugoj strani automobila. Slijedim njegove upute pa priđem

suvozačkim vratima i smjestim se kraj Bake. Namjestim pojas i pogledam je, videći kako petlja sa svojim. Pružim ruku i pomognem joj. „Eto ga”, kažem i naslonim se u sjedalu, dok ona uživa u luksuznoj unutrašnjosti Millerova skupog automobila.

Pruži ruku pa uključi svjetlo, a onda ga odmah isključi. Petlja po prekidačima za klimu i zadovoljno mrmlja. Potom pritisne gumb koji spušta njezin prozor, a zatim ga odmah podigne. Onda pronađe naslonjač između naših sjedala i spusti ga, a zatim otkrije držače čaša. Njezine staračke, poput mora plave oči zagledaju se u mene i mekim usnama oblikuju zadivljeno O.

„Kladim se da ni kraljica nema ovakav auto.” Njeno bi me zadovoljstvo u drugim okolnostima natjeralo u smijeh, ali sad nervozno

pogledavam Millera u retrovizoru, pokušavajući procijeniti reakciju na Bakino petljanje po njegovu savršenom svijetu. On gleda ravno u mene stegnute vilice i ja mu se u nelagodi nasmiješim. Usnama oblikujem „oprosti”. On odmahne svojom lijepom glavom, a oni divlji uvojci zaplešu dok uz škripu guma izlazi s parkirališta. Brzo shvatim da želi što prije završiti ovu vožnju i prekinuti Bakin boravak u svom savršenom svijetu. Sva sreća da ne može dosegnuti gumbe za klimu kod vozača.

U sebi se nasmijem. A Miller ju je htio useliti u svoj stan? Dovraga i bestraga, pa svakih bi pet minuta doživljavao napadaj! Baka svako toliko oduševljeno hukne dok Miller u cik-cak vožnji brza londonskim ulicama, ali njezino uzbuđenje brzo prijeđe na moju lijevu ruku, naslonjenu na sjedalo ispred. Odmah shvatim što ju je privuklo. Uhvati moju ruku, povuče je k sebi i u tišini krene proučavati prsten. Mogu joj se samo prepustiti i spremiti na reakciju. Molećivo pogledam u retrovizor i vidim kako Miller pogledava malo u nas, pa malo na cestu.

„Hmmmm”, mrmlja Baka trljajući palcem kamen na mom prstenu. „Onda, Milleru, kad misliš oženiti ovu moju prelijepu unuku?”

Načas podigne sijede obrve i pogleda ravno u mene, iako je pitanje postavila Milleru. Utonem u sjedalo. Bolje mu je da brzo nešto smisli jer ja nemam ni najblaže ideje što bih joj rekla. Samo želim da me prestane tako gledati. Obrazi mi plamte, a grlo se steže od napetosti. Ne mogu govoriti.

„Onda?” potakne ona Millera. „Ne mislim je ženiti”, Miller odgovori kratko i odsječno, a u automobilu zavlada

potpuna tišina.

129 Anna

Daša

On nema problema reći to mojoj temperamentnoj Baki. Razumijem njegove razloge, ali nisam sigurna hoće li ih ona shvatiti. Previše je staromodna.

„Zašto, zaboga, ne?” Baka zvuči uvrijeđeno, gotovo ljutito, i ja na trenutak pomislim da će pružiti ruku i tresnuti Millera po glavi. Svakako bi mogla. „Što joj nedostaje?”

Kad bih mogla disati, prasnula bih u smijeh. Što mi nedostaje? Sve! „Taj prsten je znak ljubavi, gospođo Taylor. Moje vječne ljubavi.” „Sve je to lijepo i krasno, ali zašto si joj ga stavio na prstenjak?” „Zato što je vaš lijepi prsten već zauzeo njezinu desnu ruku, a ja imam poštovanja

prema svemu što je u njezinom životu duže od mene.” Prsa mi se nadmu od ponosa, a Baka zaprepašteno zamuca. „Zar ih ne možemo

zamijeniti?” „Pokušavaš me udati?” konačno pronađem riječi. „Pa što onda?” ona otpuhne i namršti se. Čak ni Millerovo lijepo objašnjenje nije

ublažilo njezino nezadovoljstvo. „Planiraš zauvijek živjeti u grijehu?” Neoprezno je odabrala riječi i uhvatim Millera kako me gleda u retrovizoru. Moje su oči

širom otvorene a njegove oprezne. Postoji toliko grijeha i drugih stvari o kojima Baka ništa ne zna, stvari s kojima se moj siroti um stalno bori. Ne bih joj ih ni prije priznala, ma koliko divlja bila, pa svakako neću ni sada. Pogotovo dok je ovako osjetljiva nakon infarkta, iako se to na njoj uopće ne vidi. Čini se da ju je nekoliko dana boravka u bolnici učinilo još živahnijom. Miller vrati pogled na cestu, a ja ostanem ukočena na sjedalu. Baka i dalje ne skida pogled s moje opsesivne bivše prostitutke, zloglasne muške pratnje - Millera Harta.

Uzdahnem. Nemam mentalne snage za razmišljanje o čitavom nizu grešnih stvari koje je Miller počinio.

„Planiram obožavati vašu unuku do kraja života, gospođo Taylor”, kaže on tiho, ali iz Bakinog mi je uzdaha jasno da ga je savršeno dobro čula i da je možda zadovoljna odgovorom. Ja jesam i, premda si stalno govorim da ništa drugo nije važno, bakino mi odobravanje mnogo znači. Mislim da ga sad imam. Samo si moram ponavljati da to nije nimalo važno i da se njezino mišljenje ne bi promijenilo ni kad bi saznala sve one užasne detalje.

„Dome, slatki dome! Evo nas, moje dame”, Miller me prekine u razmišljanju kad se zaustavimo pred Bakinom kućom.

Na pločniku pred kućom ugledam Georgea i Gregoryja. Obojica sjede na zidiću ispred našeg vrta i obojica izgledaju zbunjeno. Nisam imala vremena brinuti o bliskom susretu Millera i Gregoryja. Bolje im je da se ponašaju pristojno.

„Što oni rade ovdje?” progunđa Baka i ne pokušavajući izaći iz auta. Čeka da joj Miller otvori vrata.

Ali mene nije prevarila. Uživa u njegovoj pažnji, bez obzira na to što je dobiva i u normalnim okolnostima.

„Nisam invalid!” „Ne bih se složio”, odlučno uzvrati Miller i pruži joj ruku koju ona namršteno prihvati.

„Smirite se gospođo Taylor.”

130

Anna

Daša

Nasmijem se dok izlazim iz automobila i prilazim im. Iza sebe čujem kako Baka puše i stenje. „Stvarno si drzak!”

„Olivia je doista učila od najboljih”, gunđa on, predajući baku Georgeu kad im ovaj priđe, sa zabrinutim izrazom lica.

„Kako se osjećaš, Josephine?” pita George hvatajući Baku za ruku. „Dobro sam!” Ona prihvati Georgeovu ruku i vidi se da joj je pomoć potrebna. Dopušta

mu da je povede niz prilaz. „Kako si ti, Gregory?” pita Baka u prolazu. „A Ben?” Zar joj je rekao? I Miller i George i ja pogledamo Gregoryja. Dok ga gledaju četiri para

očiju, on se počne nelagodno meškoljiti. Čizmama struže po betonu i pogledava nas, a mi zurimo u sirotana i čekamo njegov odgovor. On se nakašlje. „Hmm, da, dobro je. Dobro smo. Kako ste vi, bako?”

„Savršeno”, brzo odgovori ona, gurkajući Georgea da nastave hodati. „Idemo popiti čaj.” Svi poskoče i krenu za Bakom i Georgeom u kuću. Brzo preuzmem vodstvo, pa otvorim i

pridržim ulazna vrata. Duboki udah koji Baka ispusti dok s naporom prelazi preko kućnog praga, sretna što će

uživati u toplini svog doma, ispuni me oduševljenjem koje je ravno onome kad osjećam da sam jedini fokus Millerove pažnje. A to je doista divan osjećaj.

Baka je došla kući. Vidim i čujem njezin poznati temperament i to je dovoljno da mi izbaci iz misli sve one teške stvari koje moram rješavati. Gregory uđe i drsko mi namigne, a onda uđe i Miller koji prihvati vrata i pokaže mi da uđem.

„Pravi džentlmen”, zadirkujem ga, a onda se okrenem i vidim da Baka vodi Georgea prema kuhinji, iako bi trebala leći na kauč ili možda u krevet. Ovo će biti teško. Nemoguća je! Zakolutam očima i pojurim za njima, odlučna postaviti nekoliko pravila, ali zaustavi me snažan pljesak po stražnjici. Odmah me zapeče pa rukom protrljam bolno mjesto i okrenem se. Vidim Millera kako zatvara vrata.

„Jao!” Jao? Nemam druge riječi. Miller Hart - moj muškarac, muškarac čije bi manire

posramile plemstvo - upravo me pljesnuo po stražnjici? Nije me potapšao. Pljesnuo me. I to žestoko. On se okrene, savršeno ozbiljna lica, i d,uboko udahne dok popravlja odijelo. Kao i obično, uzima si vremena, a ja ostanem posve zbunjena čekajući da nešto učini... bilo što.

„Daj mi bar nešto!” ispalim, trljajući stražnjicu. On završi s popravljanjem savršenog odijela, a onda odmakne savršenu kosu s prokleto

savršenog lica. Pogled mu se smrači, a ja prekrižim noge iako stojim. „Još jednom?” upita on opušteno, a oči mu zaigrano sjaje. Duboko udahnem i zadržim

pogled. Žestoko si grizem usnicu. Što ga je spopalo? Je li ga Baka razljutila? „Zapravo bih htio zagristi tu predivnu, slatku guzu.”

Ostanem bez daha i preplavi me želja. Gad. Nema nikakve namjere dovršiti ono što je počeo. Time ne utišava moju žudnju i potrebu. Prokletnik! Polako mi se približi, poput pravog lovca. Pratim ga pogledom sve dok mi ne priđe posve blizu.

„Slatka bakica sad nije u stanju vitlati nožem.”

131

Anna

Daša

Sugestivno podigne obrvu. Taj je pokret vjerojatno najmanje nalik na Millera, od svega što sam doživjela tijekom naše veze, kao i onoga što uopće nije nalik na Millera. Ne mogu si pomoći i prasnem u smijeh, ali on nije uvrijeđen kao što sam očekivala, već se i sam počne smijati. Moja žudnja polako nestaje, a silna sreća koju osjećam dobra je zamjena.

„Ne budi tako siguran”, smijem se dok me Miller hvata oko struka i okreće u naručju, a zatim vodi niz hodnik, oslonivši bradu o moje rame. „Mislim da su je lijekovi učinili još žešćom.”

Prisloni usne uz moje uho. Zatvorim oči uživajući u svakom njegovom predivnom dijelu. „Složio bih se”, šapne on grickajući mi ušnu resicu.

Ne moram susprezati vatru žudnje koja mi pali vene jer se ona pretvori u vatru bijesa čim uđemo u kuhinju i ja ugledam Baku kako puni čajnik.

„Bako!” „Pokušao sam”, uzdahne George i očajnički zamahne rukama. „Ali ne želi slušati.” „I ja sam pokušao”, ubaci se Gregory, sjedajući na kuhinjski stolac. Pogleda me i

odmahne glavom. „Nisam spreman na svađu. Dosta mi je nasilja u zadnje vrijeme.” Prijateljeva primjedba izazove mi krivnju, ali prije nego se sjetim svojih grijeha, čajnik

zazvecka uz sudoper. „Za ime Božje!” viknem i poletim preko kuhinje. Baka lagano zatetura, a Miller pojuri

prema njoj i čujem škripu dva stolca koji govore da su i Gregory i George također požurili. „Zašto jednostavno ne poslušaš?” vičem, a ljutnja i briga se miješaju. Hvatam je drhteći. „Prestani brinuti!” ona ljutito vikne i pokuša mi maknuti ruke. „Nisam invalid!” Potrebna mi je silna snaga da ne vrisnem od frustriranosti pa bespomoćno pogledam

Millera. Iznenađeno primijetim da mu je lice preplavilo nezadovoljstvo. On stisne usne, što je obično razlog za brigu, ali sada sam sretna jer će obuzdati moju tvrdoglavu Baku.

„Slušajte”, promrmlja on nestrpljivo, uzme joj čajnik iz ruku i spusti ga pored sudopera, a onda uhvati Bakine ruke. „Sada ćete sjesti, gospođo Taylor.” Povede Baku pored šokiranog Georgea i Gregoryja i spusti je na stolac. Ona oprezno promatra Millera dok se on naginje nad nju. Čeka da se usprotivi. Ona je nijema, a usta su joj razjapljena od čuda. Miller duboko udahne, povuče hlače pa čučne ispred nje. Baka ga prati pogledom. Šuti, a šutimo i mi.

„Učinit ćete što vam je rečeno”, započne Miller pa podigne ruku i stavi joj prst na usne kad ona udahne, spremna uzvratiti. ,,A ne, ne”, presiječe je.

Ne vidim mu lice, ali vidim kako odlučno naginje glavu i sigurna sam da je strijelja pogledom. Miller polako makne prst, a ona odmah prkosno napući usne.

„Baš voliš šefovati, ha?” „Nemate pojma koliko, gospođo Taylor.” Baka me pogleda tražeći... ne znam što, ali znam da sam joj dala povod, iako se silno

trudim da to ne učinim. Obrazi mi plamte. U sebi ili proklinjem zbog izdajničkog crvenila. „Gospođo Taylor”, kaže Miller tiho i oslobodi me njezina prodornog pogleda. „Prilično

sam dobro upoznat s temperamentom Taylorica.” Pokaže palcem preko ramena i ja poželim naglasiti da taj temperament dolazi do izražaja samo u posebnim okolnostima. Ali suzdržim se. Mudro.

132

Anna

Daša

„Zapravo sam prilično navikao na njega.” „Običan divljak”, mrmlja Baka i prkosno podigne nos. „Što ćeš napraviti? Isprašiti mi

tur?” Zakašljem se kako bih spriječila smijeh, a isto učine George i Gregory. Baš je mustra! „To nije moj stil”, brzo odgovori Miller, ne dajući se uhvatiti na njezinu udicu. Taj

odgovor potakne Baku na dodatno otpuhivanje, a nas ostale na cerekanje do suza. Ovo je divno i ja se silno trudim izbjeći Georgeov i Gregoryjev pogled - znam da ću prasnuti u smijeh.

„Znate li koliko volim vašu unuku, Josephine?” Ta rečenica naglo prekine naše smijuljenje, a Bakino lice malo omekša. „Imam prilično

dobru predodžbu”, tiho odgovori. „Pa, mogu vam je potvrditi”, Miller govori formalno. ,,I reći da luđački boli.” Sledim se, a onda ugledam Bakino sretno lice preko Millerova ramena. „Ovdje”, on uhvati njezinu ruku i stavi je na svoj sako. „Moja mi je slatkica pokazala

kako treba voljeti, zbog čega je još više volim. Ona mi je sve na svijetu. Lud sam od bola kad je tužna ili kad pati, Josephine.”

Ja i dalje šutim, baš kao i Gregory i George. Miller razgovara s Bakom kao da su sami. Ne znam kako shvatiti njezinu poslušnost, ali čini se da on želi reći nešto važno.

„Poznat mi je taj osjećaj”, promrmlja Baka i tužno se nasmiješi. Mogla bih zaplakati. „Već sam ga proživjela.”

Miller kimne i odmakne sijedi pramen s njezina čela. „Olivia vas obožava, draga gospođo. A i meni ste prilično dragi.”

Baka se stidljivo nasmiješi Milleru i uhvati ga za ruku. Sigurna sam da je čvrsto steže. „Ma, ni ti nisi tako loš.”

„Drago mi je što smo to razjasnili.” ,,A imaš i dobru guzu.” „Tako kažu”, nasmije se on i poljubi je u obraz. Moja se prsa nadimaju od sreće i ponosa,

iako bih se zapravo trebala valjati po podu od smijeha. Miller nikad nikoga nije imao. Sad ima ne samo mene, nego i Baku. Iznenada shvatim razmjere njegove zahvalnosti. I on je voli. Na drukčiji način, naravno, ali osjećaji su mu jednako snažni. Jako snažni, što je i dokazao svakom svojom riječju i postupkom otkako smo se vratili iz New Yorka.

„Sad će vas Olivia spremiti u krevet”, Miller ustane, a Baka ostane sjediti, zadovoljna i sretna. „Ja ću pomoći Gregoryju da pripremi čaj, a George će vam ga donijeti u sobu.”

„Ako inzistiraš.” „Inzistiram.” Miller me sa zanimanjem odmjeri kad ugleda moje suzne oči. „Idemo sad.” Priberem se i pomogem Baki da ustane. Silno želim pobjeći od svog predivnog

muškarca prije nego se rastopim nasred kuhinje. „Jesi dobro?” upitam je dok polako koračamo prema hodniku i stepenicama. „Nikad bolje”, ona odgovara posve iskreno, a moje srce bolno zatreperi.

133

Anna

Daša

Strava uskoro zamijeni zadovoljstvo jer mogu bježati koliko me volja, ali postoji nešto od čega se ne mogu sakriti. Gracie Taylor. I sama još pokušavam shvatiti. Baka to neće moći podnijeti.

„Oženit će on tebe jednog dana”, mrmlja ona sebi u bradu i prene me iz teških misli. „Pazi što ti kažem, Olivia. Nikad u osam desetljeća svog života nisam vidjela tako čistu i silnu ljubav.” Dok se oprezno penje uza stepenice, za njom hodamo ja i moja sjena tuge. „Miller Hart te voli do ludila.”

134

Anna

Daša

Šesnaesto poglavlje

Treba mi više od sata da se pobrinem za Baku. Uživam u svakom trenutku, od kupanja

do ušuškavanja u krevet. Osušim joj i raščešljam kosu, pomognem da obuče spavaćicu, a onda namjestim jastuke prije nego se spremi za spavanje.

„Kladim se da uživaš u ovom”, tiho kaže ona, prelazeći rukom po posteljini. Sjedi u krevetu, a njezini sijedi uvojci padaju joj po ramenima dok se smješta.

„Volim brinuti o tebi”, kažem, ali prešutim da sam se više voljela brinuti dok to nije bilo stvarno potrebno. Želim da ozdravi i opet bude ona stara. Možda je njena čuvena žestina tu, ali znam da se nije dokraja oporavila.

„Samo da znaš, neću ti dopustiti da se vratiš u onu rupu u kojoj si se skrivala prije nego se Miller pojavio”, kaže Baka, ne skidajući pogled s plahti. Zastanem i promotrim je, a ona me pogleda krajičkom oka. „Samo da znaš.”

„Znam”, umirim je, ignorirajući sumnju koja kucka u zakutku mojeg uma. Bilo bi se lakše sakriti, negoli rješavati izazove koji me očekuju.

„Već sam ti rekla Olivia”, nastavi Baka. Ne sviđa mi se smjer u kojem ide ovaj razgovor. „Lako se zaljubiti. Ali puno je teže zadržati ljubav. Nemoj misliti da sam toliko blesava da vjerujem kako je sve savršeno. Vidim zaljubljenog muškarca. Vidim zaljubljenu curu.” Na trenutak zastane. „Ali ono što vidim još jasnije, to su demoni koji čuče u Milleru Hartu.” Zadržim dah. „Vidim i njegov očaj. Ne može ga sakriti od mene.” Netremice me promatra. I dalje zadržavam dah. „On ovisi o tebi, dušo moja. Pomozi mu.”

Prene me lagano kucanje na vratima Bakine sobe pa pojurim otvoriti ih. Misli mi luduju, a potreba da pobjegnem pretvara se u prvu paniku. Na vratima je George koji pomalo nevoljko steže pladanj u rukama.

„Sve u redu, Olivia?” „Jest”, zacvilim i odmaknem se kako bi prošao. „Može li primati posjete? Imam čaj.” „Odvedi me na ples, George!” vikne Baka iza mojih leđa, a George se naceri. „Shvatit ću to kao da.” George ude i široko se nasmiješi kad je ugleda u krevetu. „Izgledaš fantastično,

Josephine.” Iznenađena sam kad ona ne uzvrati prezrivim otpuhivanjem ili sarkastičnom opaskom.

„Hvala ti, George.” Baka potapše noćni ormarić, što je signal Georgeu da spusti pladanj. On to učini brzo i

pažljivo. „Da vidimo je li čemu taj čaj.” „Nitko ne kuha čaj kao ti, Josephine”, veselo će George. Stavi kocku šećera u svaku

šalicu. Nekoliko ih trenutaka promatram i smiješim se. Baka ga pljesne po ruci i on se

oduševljeno nasmije. Sretan je što je Baka opet kod kuće, a i ona je, iako to nikad neće

135

Anna

Daša

priznati, sretna Što je George opet pod njezinim krovom. Zamjena uloga može ih potaknuti na nove rasprave.

„Bit ću dolje”, kažem i krenem prema vratima, ali ni jedno od njih ne posveti mi ni najmanje pažnje. Baka nastavi davati Georgeu precizne upute, a on pokusa servirati čaj prema njezinim pravilima. Uzalud se trudi. Nitko ne priprema čaj kao Baka.

Ostavim ih da se zabavljaju i krenem niz stepenice, sretna što sam izvan Bakina radara. Brzo dođem do kuhinje u kojoj zateknem Millera oslonjenog o pult i Gregoryja zavaljenog u stolcu. Obojica me pogledaju. Proučavaju me i to je neugodno, ali drago mi je što se ne svađaju. No moje olakšanje brzo ispari - nervozna energija između njih dvojice brzo mi da do znanja zašto Miller i Gregory djeluju tako uzrujano.

Miller mu je rekao za moju majku. Svi moji obrambeni mehanizmi se pokrenu i spremni su zapucati na onoga tko mi se

prvi obrati, ali šutnja traje čitavu vječnost. Preuzmem situaciju u svoje ruke i zabijem glavu dublje u pijesak.

,,U krevetu je i George je s njom.” Krenem prema sudoperu i gurnem ruke u vodu. „Dobre je volje, ali mora mirovati barem tjedan dana.”

Operem nekoliko prljavih šalica i stavim ih na sušilo pa pogledam po sudoperu u potrazi za prljavim posuđem. „Bit će teško s njom.”

„Olivia?” Začujem iza sebe Millerove korake i zatvorim oči, slijepo pomičući ruke po vodi. „Mislim da si gotova.” Uhvati mi ruke i počne ih brisah papirnatim ubrusom, ali ja ga odgurnem i zgrabim krpu. „Morala bih obrisati stol.”

Pljesnem mokrom krpom po stolu, a Gregory se trgne. Primijetim oprezne poglede koje izmjenjuje s Millerom preko mog ramena. „Moram dovesti kuću u red.” Ruka mi žustro briše čisto drvo i uklanja nepostojeću prašinu. „Inače će se žaliti i pokušati sama čistiti.”

Snažne ruke uhvate me za zglobove i zadrže ih na mjestu. „Dosta.” Pogled mi putuje uz njegovo odijelo pa prijeđe na vrat i završi na bradi. Plave oči

netremice me promatraju. Suosjeća sa mnom. Ali ne trebam suosjećanje. Trebam se baciti na posao.

„Nisam spremna”, prošapćem i progutam knedlu koja mi stoji u grlu. Pogledom ga preklinjem da me pusti.

„Ne želim ti nanositi dodatnu bol.” Uzme mi krpu iz ruke i uredno je složi. U sebi mu zahvalim trudeći se disati.

„Ostat ću noćas ovdje pa moram skočiti kući i donijeti par stvari.” „U redu”, složim se i zaposlim popravljanjem haljine. „Da, i ja moram krenuti”, ubaci se Gregory. Ustane i pruži ruku Milleru koji je odmah

prihvati i brzo kimne. To je tiha poruka - nešto što treba umiriti mojeg najboljeg prijatelja. U normalno bih vrijeme bila oduševljena njihovom ljubaznošću. Ali ne sada. Sad imam

osjećaj da je njihovo udruživanje potez očajnika... način pomaganja krhkoj ženici. Ne mogu suzbiti val ljutnje koji osjećam. Ovo je samo predstava. Nisu ljubazni zato jer znaju da bih stvarno voljela da budu pristojni i dragi jedan prema drugome. Ponašaju se ovako zbog straha da će me gurnuti preko ruba.

136

Anna

Daša

Gregory mi priđe i privuče me u zagrljaj koji mu s mukom uzvratim. Iznenada se stvarno osjećam krhko.

„Zovem te sutra, curo.” Kimnem i izvučem se iz njegova zagrljaja. „Ispratit ću te.” ,,U redu”, odgovori on polako pa krene prema kuhinjskim vratima i mahne Milleru na

pozdrav. Ne vidim Millerov odgovor i ne znam jesu li izmijenili još koji pogled - već sam na pola hodnika.

„Ona je prava petarda!” smije se George. Dignem pogled i vidim ga kako se spušta niz stepenice. „Ali iscrpljena je. Dobio sam upute.”

U jednom se dahu spusti do dna stepeništa, dok mu se velika prsa nadimaju od napora. „Pazi na nju”, kaže i stegne mi rame. „Odvest ću te kući, George”, javi se Gregory i mahne ključevima, „ako ti ne smeta dijeliti

sjedalo s nešto alata.” „Ha! Za vrijeme rata dijelio sam mjesto s mnogo gorim stvarima, dečko.” Gregory prođe kraj mene usiljeno se osmjehnuvši i otvori Georgeu vrata. „Pričat ćeš mi

o tome usput.” „Past ćeš u nesvijest!” Nestanu niz prilaz. Dok George brblja o ratnim danima, Gregory se svako toliko

nasmije. Zatvorim vrata i isključim vanjski svijet, ali brzo shvatim da ne mogu isključiti svoje misli.

Samo se zavaravam. Ovdje sam; osjećam mirise naše kuće, znam da je Baka gore na sigurnom i da se ovuda

muva savršeni Miller, ali sve mi to ne djeluje onako kao što sam se nadala. Situaciju je dodatno pogoršao Bakin iznenađujuće precizan zaključak. Zastenjem kad u daljim čujem zvonjavu svog mobitela, ali ne žurim. Ovdje su svi s kojima želim razgovarah ili su maloprije otišli.

Vratim se u kuhinju. Miller nije ondje. Pronađem torbicu i počnem kopati po njoj u potrazi za upornim zvukom. Odbijem poziv i vidim šest propuštenih poziva - svih šest od Williama. Isključim mobitel i bacim ga ustranu pa bijesno pogledam okolo, a onda krenem u potragu za Millerom.

Zateknem ga u dnevnoj sobi. Sjedi na rubu kauča. U ruci mu je knjiga. Crna knjiga. Zadubio se u čitanje.

„Milleru!” On se trzne i naglo zatvori knjigu dok ja jurim kako bih mu je otela iz ruku. „Odakle ti to?” ljutito pitam, zgrabim knjigu i sakrijem je iza leđa. Skrivam je i... sramim se.

„Bila je uz rub kauča”, on pokaže prema tom mjestu i ja se prisjetim kako sam je bacila na kauč kad sam se posljednji put mučila s njom. Kako sam mogla biti tako nepažljiva!?

„Nisi je trebao čitati”, procijedim i osjetim kako mi ta užasna stvar pali ruke kao da je, na neki čudan način, oživjela. Otresem grozne misli prije nego im posvetim još pažnje - nezaslužene pažnje.

„Lijepe uspomene, ha?” upitam. „Prisjećaš se onoga čega više neće biti?”

137

Anna

Daša

Kad se Millerovo lice bolno iskrivi, ja požalim što sam ga napala, a kad se njegova povrijeđenost pretvori u ljutnju, osjetim se još gore. Ovo je bilo nepotrebno i grubo. Nisam mislila tako. Istresam se na njega; nerazumna sam i okrutna prema pogrešnoj osobi. On polako ustane, s onim prepoznatljivim, bezizražajnim izrazom lica, pa se zaposli popravljanjem kravate i rukava na odijelu. Počnem se meškoljiti, smišljajući što bih rekla da se iskupim. Ali nemam riječi - ne mogu povući ono što sam rekla.

„Žao mi je”, posramljeno spustim glavu, opirući se porivu da bacim knjigu u vatru. „Oprošteno ti je”, uzvrati on usiljeno i prođe kraj mene. „Milleru, molim te.” Posegnem za njegovom rukom, ali on je povuče i odmakne se od

mene. „Milleru.” On se okrene, a njegov bijesni pogled fizički me ozlijedi. Čeljust mu pulsira, a prsa mu se

brzo podižu i spuštaju. Lecnem se pri pogledu na njegovo lice, kao od kamena isklesano, koje mi jasno pokazuje stanje njegova uma. On uperi prst u mene. „Da to nikad više nisi spomenula”, upozori me i počne se tresti. „Nikad više! Jesi li me čula?”

Potom izjuri i zalupi za sobom vrata, a ja ostanem skamenjena od njegova sirovog bijesa. Nikad prije nije bio tako bijesan na mene. Djelovao je kao da bi me mogao razbiti u milijun komadića, iako bih se životom okladila da me ne bi ni taknuo. No strahujem za onoga tko bi mu sada mogao stati na put.

„Jebote!” Čujem ga kako psuje, a onda se njegovi bijesni koraci opet približe. Ostanem na mjestu, tiha i mirna, kad on proleti kroz vrata. Onaj je prst uperen u mene, a on se trese više nego prije.

„Ostat ćeš ovdje. Jesi shvatila?” Ne znam što se dogodilo. Nešto se probudilo u meni čuvši tu naredbu i ja poludim prije

no što uspijem odvagnuti prednosti i mane osvete. Odgurnem njegovu ruku. „Da mi nisi govorio što da radim!” „Ne izazivaj me, Olivia.” Nije bitno što ne planiram nikud izlaziti i ostaviti Baku samu. Ovo je stvar principa.

„Odjebi!” On zaškrguće zubima. „Prestani biti tako jebeno teška! Ostat ćeš ovdje!” Mrak mi padne na oči pa ispalim nešto, što i mene i Millera podjednako iznenadi. „Jesi li

znao?” Miller se povuče i namršti. „Što?” „Jesi li znao da se vratila?” upitam, usput razmišljajući kako je staloženo postupao.

Uopće nije bio šokiran. Postupao je promišljeno, kao da je spreman na to. „Kad sam mislila da gubim razum, a ti si me smirivao, jesi li znao?” „Nisam.” Odlučan je, ali mu ne vjerujem. Znam da bi napravio bilo što da mi smanji bol. Nitko ništa nije rekao. Ted je poslovično šutio, William me izbjegavao na sve načine, sve

dosad, a sada, kad sa sigurnošću znam da je živa, Miller je doslovno bacio telefon sa stola kako bi prekinuo poziv kad je spomenuto Gracieno ime.

138

Anna

Daša

A onda mi padne na pamet Sylvien poziv, i to kako mi je rekla da me tražila neka žena. I način na koji ju je opisala. Opisom koji savršeno odgovara Sophiji, ali i mojoj majci.

Jasnoća je predivna stvar. Krv mi uzavre. „Ti si rekao Williamu da šuti, zar ne?” „Jebeno jesam!” zaurla on, a ja se trznem. ,,I jebeno mi nije žao.” Čvrsti dlanovi obuhvate moje lice, gotovo agresivno. Snažno me stisne i približi nos

mome. Njegov pogled prodire duboko u mene. „Nisam. Znao. Što. Da. Napravim.” Ne mogu govoriti ~ ne dopušta mi njegov stisak. Zato samo kimnem osjećajući kako me

emocije obuzimaju - sav stres, briga i strah divljaju u mom ranjivom biću. Pokušao me zaštititi.

„Nemoj nikamo ići.” Proučava mi lice. Pogled mu putuje posvuda i, premda je to bila naredba, znam da želi moj pristanak. Kimnem.

„Dobro”, kratko će on, a onda me snažno poljubi. Kad me pusti, zakoračim unazad i počnem treptati. Krajičkom oka vidim da odlazi iz sobe, a onda čujem i vrata koja se s treskom zatvore.

Počnem plakati kao malo dijete, prigušujući jecaje da ne probudim Baku. Smiješna sam - da se trebala probuditi već bi se probudila od sveg tog vikanja i lupanja vratima. Moji jadni, prigušeni jecaji neće je uzdrmati.

„Sve u redu, gospođo Taylor?” Podignem glavu i ugledam Teda kako stoji na dovratku. ,,U redu je”, protrljam oči. „Samo sam umorna, to je sve.” „Razumljivo”, kaže on blago i izmami mi osmijeh. ,,I ti si znao da se vratila?” On kimne glavom i spusti pogled. „Nije bilo moje da ti kažem, dušo.” „Znači, poznavao si je.” „Svi su poznavali Gracie Taylor.” On se osmjehne. Pogled mu je prikovan uz pod, kao da

se boji da ću pokušati izvući iz njega još informacija. Neću. Ne želim znati. „Bolje zauzmi svoj položaj”, pokažem preko ramena kad on podigne pogled. Njegovo je

grubo lice iznenađeno. „Žao mi je što sam ti opet pobjegla.” Ted se nasmije. „Sad si sigurna, a to je najvažnije”, zaključi i prijeđe preko sobe pa se

smjesti pored prozora. Neko ga vrijeme promatram, prisjećajući se njegove vješte vožnje, a to me natjera da mu postavim još koje pitanje. „Jesi li oduvijek radio za Williama?”

„Dvadeset i pet godina.” „A gdje si radio prije?” ,,U vojsci.” „Bio si vojnik?” Ted ne odgovara; samo kimne glavom što znači da mu je dosta razgovora. Ostavim ga i

odvučem se do kupaonice, u nadi da će topli tuš umiriti moje nemirne misli i srce, jednako kao i bolne mišiće. Različiti elementi pritiska na svako od nas dvoje jednostavno su previše. A oboje ih pokušavamo riješiti odjednom. Uskoro ćemo puknuti pod pritiskom.

139

Anna

Daša

Uključim tuš i stanem pred umivaonik, pa se zagledam u svoje izmučeno lice. Vidim tamne kolobare ispod praznih očiju. Može mi pomoći samo stogodišnji san, nakon kojeg bi svi moji problemi nestali. Uzdahnem i otvorim ormarić pa opsujem kad se gomila kozmetike surva u umivaonik.

„Sranje”, progunđam podižući posudice i tubice i vraćajući ih nazad, jednu po jednu. Kad završim, vidim da još moram pokupiti tampone. Tamponi... Zagledam se u kutijicu, a usta mi se osuše. Tamponi. Kasni mi. Inače mi nikad ne kasni. Baš nikad.

Pokušavam izračunati kad sam imala posljednju menstruaciju. Prije tri tjedna? Četiri? Nisam je imala u New Yorku. Sranje.

Pojurim u sobu i potražim praznu kutiju pilula za dan poslije. Izvučem letak i drhtavim prstima pogledam upute. Kineski. Njemački. Španjolski. Talijanski.

„Gdje je jebeni engleski?” zaurlam i okrenem papir, a onda ga bacim na krevet. Sljedećih dvadesetak minuta provedem proučavajući sitna slova. Ali ništa mi ne dopire

do mozga. Ništa osim postotka uspješnosti. Nema garancije. Neke žene zatrudne. Točno, maleni postotak, ali ipak je moguće. Sva mi krv nestane iz glave. U glavi mi je mutno i soba se počne vrtjeti oko mene. Brzo.

Srušim se na krevet i zagledam u strop. Osjetim vrućinu, a zatim hladnoću. Oblijeva me znoj i osjećam kao da se gušim.

„O jebote...” Ne znam što napraviti. Tupa sam. Posve poražena. Moj mobitel! Skočim i pojurim niz stepenice pa uđem u kuhinju. Moje drhtave ruke odbijaju

suradnju, a prsti me ne slušaju. „Dovraga!” Topćem nogama po podu kako bih se smirila, pa duboko, jako duboko udahnem. Mirno

ispustim zrak i počnem ispočetka. Uspijem podići kalendar. Pregledavam dane. Brojim i brojim i brojim, nadajući se da sam silno pogriješila, usred ludila kojim u posljednje vrijeme obiluje moj život. Ali nisam. Pri svakom ponovnom brojenju dolazim do istog rezultata. Kasni mi tjedan dana.

„Jebote.” Naslonim se na radnu plohu i zavrtim iPhone u ruci. Moram u ljekarnu. Moram biti

sigurna. Čitav ovaj slom možda je posve nepotreban. Pogledam na drugi kraj kuhinje i vidim da je prošlo osam. Ali postoje ljekarne koje rade 24 sata. Noge mi se pokrenu prije glave i već sam na pola puta do hodnika kad mi mozak proradi. Stanem usred navlačenja traper jakne.

Baka. Uzdahnem. Ne mogu otići, ma kako hitno bilo. Ne bih mogla živjeti da joj se nešto

dogodi, a ja nisam ovdje. Osim toga, Ted stražari. Ne mogu ga još jednom dovesti u nepriliku zato jer se ponašam poput Houdinija. Shvatit će da ne vrijedim tolikog truda i dati otkaz.

Ostavim jaknu i sjednem na donju stepenicu pa zagnjurim lice u dlanove. Iako sam mislila da situacija ne može biti beznadnija, pojavio se još jedan problem na popisu usranih stvari koje ne znam riješih. Ne želim rješavah nijednu od njih. Želim se sklupčati u

140

Anna

Daša

Millerovom naručju i dopustiti mu da me štiti od ovog prokletog svijeta. U misli prizovem njegovo lijepo lice, a to je najbliže sigurnosti što sada osjećam.

A onda me obuzme ljutnja koju sam tako jasno osjećala prije negoli je odjurio. Ne razgovara sa mnom, a kad bi i htio, sigurno mu se ne bi svidjelo ono što bih mu rekla. Zastenjem i dlanovima protrljam obraze pokušavajući otjerati... pa, sve.

Ja sam idiotkinja. Prvoklasna, vrhunska, jebena idiotkinja. Obična budala koja bi se trebala suočiti sa svime što se zbiva oko nje i pronaći u sebi snagu Taylorica. Gdje je nestao onaj jednostavni, mirni život? Miller je u pravu.

Nemam snage nositi se s time.

141

Anna

Daša

Sedamnaesto poglavlje

Moji snovi su ipak samo snovi. Znam to jer je u njima sve savršeno - Miller, Baka, ja...

naš život. Želim ostati u svome svijetu iluzija pa zatvorim oči, zastenjem i zagrlim jastuk. Sve je tako lijepo. Sve je svijetlo i u bojama, a premda sam svjesna da je to lažan osjećaj sigurnosti, odbijam se probuditi. Držim se na granici sna i jave. Pokušavam ući dublje u svijet snova - u bilo što, što će odgoditi suočavanje sa stvarnošću. Smiješim se. Sve mi izgleda savršeno.

Gracie Taylor. Ona mi se pridružuje u snovima i ostavlja trag koji ne mogu zanemariti ni kad se probudim. Iznenada je sve u tami. Sve je sivo.

„Ne!” viknem, bijesna što mi je zauzela jedino mirno mjestu u ovom teškome svijetu. „Odlazi!”

„Olivia!” Zadihano se uspravim u krevetu pa okrenem glavu uspaničeno ga tražeći. Miller sjedi

kraj mene u boksericama. Raščupan je i zabrinuto me gleda. Spustim ramena. Osjećam mješavinu olakšanja i ljutnje - olakšanja što je ovdje i ljutnje što sam budna. Vratila sam se u stvarni svijet. Uzdahnem i maknem kosu s lica.

„Noćna mora?” on se približi i zagrli me. Privuče me k sebi i smjesti u krilo. „Ne znam više razliku”, šapnem mu u prsa, a on lagano zadrhti. Iskrena sam. Više ne

znam razliku između noćnih mora i stvarnosti, a on to mora znati jer je posve svjestan mojih trenutačnih nevolja. Sve ih dijeli sa mnom, ili barem većinu. Razbudim se čim se prisjetim događaja od sinoć, nakon što je otišao. Stresem se kad me ponovo pogodi bolna spoznaja. O Bože, možda sam trudna. Ali trenutačno imam na umu nešto važnije.

„Baka.” U panici se počnem izvlačiti iz Millerova zagrljaja. „Dobro je”, on me umiri i još čvršće zagrli. „Pomogao sam joj da se spusti dolje i legne

na kauč. Donio sam joj doručak i lijekove.” „Stvarno? U gaćama?” Iznenada vidim prizor Millera u boksericama kako pomaže Baki. Sve bih dala da sam

mogla biti muha na zidu. Kladim se da mu je rastezala živce i neprekidno piljila u guzu. „Da.” Nježno mi poljubi zatiljak pa duboko udahne s nosom u mojoj kosi. „I ti se moraš

odmoriti, slatkice. Kad sam se vratio, spavala si na stepenicama.” Počnem se izvlačiti iz njegova zagrljaja, ali odustanem kad me on jače stisne. „Milleru, moram vidjeti Baku.” „Rekao sam ti da je dobro.” Hrvajući se sa mnom, namjesti me u svoje krilo. Uživam dok

mi petlja po kosi, a dodatno me razveseli njegov neposlušni pramen koji jednostavno traži pažnju. Uzdahnem i odmaknem mu ga s čela, pa začuđeno nakrivim glavu prisjećajući se divnih osobina Millera Harta. Razmišljam o njima - o onima koje vidim, ali i onima koje ne vidim.

„Ja te sada više trebam”, prošapće on. Zaustavim prste na njegovim golim prsima. „Želim ono moje”, tiho kaže. „Molim te.”

142

Anna

Daša

Zagrlim ga i stegnem uza se. Zavučem lice u njegov vrat, a on mi privuče zatiljak. „Oprosti”, tiho promrmljam. „Oprosti što sam bila tako gruba.”

„Već sam ti oprostio.” Nekoliko suza klizne mi niz obraz i padne na njegov vrat. Obuzme me silno kajanje. Sve

ovo vrijeme on je prepun ljubavi, zaštite i podrške - i prema meni i prema Baki. Moje je ponašanje neoprostivo.

„Volim te.” On me odmakne od sebe pa mi dugo i nježno briše suze. „A ja volim tebe.” Sad ne koristi šifru, neke drukčije riječi ili postupke. Govori jasno i otvoreno. „Ne mogu podnijeti da si tužna, Olivia. Gdje je ona divljakuša koju toliko volim?” Nasmiješim se razmišljajući kako ipak pretjeruje. „Umorila se”, priznam. Za divljaštvo, prgavost ili kako god nazvao tu moju osobinu, potrebno je dosta energije,

a ja se sad osjećam prilično izmoreno. Imam jedva dovoljno snage da brinem o Baki i pobrinem se da Miller zna koliko ga volim. Svi ostali mogu ići kvragu.

„Ne, nije. Samo si se privremeno povukla. Moramo te potaknuti.” On mi uputi jedan od onih prelijepih osmijeha koji me uvijek razvedre. „Trebam tvoju snagu, Olivia.”

Moja tuga nestane, ali uslijedi krivnja. On ima snage za oboje. Bio je uz mene tijekom svih traumatičnih događaja. A sad ću ja morati učiniti isto za njega. I dalje se moramo suočiti s Millerovim problemima koji su sada i moji problemi. Postojimo samo mi. Međutim, pojava Gracie Taylor dodala je našem sjebanom svijetu jednu posve novu dimenziju. A sada je tu i problem s mojom menstruacijom koja kasni.

„Bit ću ovdje za tebe”, umirim ga. „Uvijek.” „Ponekad nisam siguran u to.” Osjećaj krivnje naraste milijun puta, ali nekako se saberem. To je ono što ja činim. Znam

da problemi neće nestati i neću ih ukloniti ignoriranjem. „Ovdje sam.” „Hvala ti.” „Nemoj mi zahvaljivati.” „Vječno ću ti biti zahvalan što postojiš, Olivia Taylor. Znaš to.” Uhvati moju ruku i

poljubi dijamant. „Znam.” „Sjajno.” Nježno mi poljubi nos, usne, jedan pa drugi obraz, a onda i vrat. „Vrijeme je za

tuširanje.” „Bi li mi učinio čast i pridružio mi se?” Povučem ga za kosu i nasmiješim se kad mi on

prestane ljubiti vrat. „Da te obožavam u onoj malenoj kupaonici?” Kimnem, oduševljena kad u njegovim plavim očima ugledam zaigranu iskru. On napući

usne. Prizor je predivan. „Koliko će trebati Baki da iz dnevne sobe dođe u kuhinju, pronađe najoštriji nož i popne

se uza stepenice?”

143 Anna

Daša

Nacerim se. ,,U normalnim okolnostima manje od minute. Ali sada, najmanje deset minuta, ako se uopće pokrene.”

„Onda idemo.” Glasno se nasmijem dok me Miller podiže u naručje i brzo nosi prema vratima. Ovo mi

je silno potrebno. ,,A što je s onim ‘Ne želim pokazati nepoštovanje prema Baki’“, upitam ga. „Ono što ne zna, ne može je povrijediti.” Oduševljeno se nasmijem. „Morat ćemo biti tihi.” „Shvatio.” „Ne smiješ me tjerati da vrištim tvoje ime.” „Shvatio.” „Moramo paziti da Baka ne dođe.” „Shvatio.” Miller doslovno provali vrata kupaonice pa ih zatvori nogom, unatoč svim mojim

naputcima. Spusti me na pod i otvori tuš. Ja sam već gola, a Miller je samo u boksericama, ali u tren oka oboje smo spremni.

„Upadaj”, on nakrivi glavu. Pokreti su mu hitri, ali meni to ni najmanje ne smeta. Očajnički ga želim, a sa svakom sekundom koja prođe bez njegovih dodira, želim ga još očajnije.

Zakoračim pod vreli tuš i čekam. Pa čekam. I čekam. On samo zuri u mene i pogledom prelazi po mojem mokrom tijelu. Ali nije mi neugodno. Koristim to vrijeme da proučim svaki njegov savršeni dio. Razmišljam kako je svakim novim danom sve ljepši. Njegove opsesivne navike pomalo jenjavaju, iako se to dešava polako. Ili sam možda već navikla na stvari koje su mi prije jako upadale u oči, ili smo se našli negdje na sredini, a da uopće nismo primijetili. Vjerojatno je tako zato što smo previše opsjednuti jedno drugim, a kad nismo, nalijećemo na prepreke. Ali jedno sa sigurnošću znam i to je neporecivo. Ludo sam zaljubljena u Millera Harta.

Podignem pogled s njegovih savršenih prstiju i savršeno oblikovanih nogu, pa ga fokusiram na predivno tvrdu muškost. Mogla bih ići i dalje, izgubiti se u ostatku njegova tijela - oštrim trbušnim mišićima, čvrstim prsima, snažnim ramenima, besprijekornom licu, usnama, očima, i onim uvojcima savršene kose. Mogla bih. Ali to ne činim. Odviše me opija središte njegova savršenstva.

„Zemlja zove Oliviju.” Njegov promukli glas u suprotnosti je s mekim tonom kojim mi se obraća. Naposljetku dopustim očima da prijeđu po ostatku njegova tijela. Bez žurbe pronađem put do predivnih plavih očiju koje su me tako očarale kad sam ga vidjela prvi put.

„Ah, evo je.” Nasmiješim se i pružim mu ruku. „Dođi k meni.” To je naredba koju izgovaram

promuklo, glasom punim očaja. On me nježno uhvati za ruku i nekoliko trenutaka prsti nam se dodiruju. Oboje gledamo tu igru, a onda ih Miller ispreplete. Zakorači u kadu i krene prema meni i jedino mi preostaje stisnuti se uz hladne pločice.

144

Anna

Daša

On me promatra s visine, prodirući pogledom do mojih najdubljih dijelova. Zatim podigne naše spojene ruke i gurne ih na zid iznad moje glave, pa zavuče dlan druge ruke ispod mojih bedara i čvrsto ih stegne. Poslušno podignem nogu oko njegova struka i priljubim se uza nj. Miller otvori usne, a moje ga slijede. Potom se sagne i nosom dotakne moj nos.

„Reci mi što želiš, slatkice.” Njegov topli dah širi se mojim licem, pretvarajući vrelu želju koja mi teče venama u divlju potrebu.

„Tebe”, uzdahnem i zatvorim oči kad se on sagne i poljubi me.

145

Anna

Daša

Osamnaesto poglavlje

Baka izgleda dobro. Ali iznenadi me kad vidim da je odjevena i tiho sjedi u kuhinji,

stežući u rukama šalicu čaja. Očekivala sam da ću je vidjeti kako petlja po kuhinji, iako je dobila upute da miruje. Baka nikad nije bila poslušna.

„Jutro”, zapjevušim pa sjednem kraj nje i poslužim se čajem. „Nemoj se truditi”, uzvrati Baka bez pozdrava. „Oko čega da se ne trudim?” „Oko čaja”, ona pokaže prema šalici i napući usne. „Ima okus kravlje pišaline.” Čajnik zvecka po šalici, a Miller se nasmije s druge strane kuhinje. Pogledam ga

krajičkom oka. Izgleda božanstveno u trodijelnom odijelu. Ovaj je put na njemu ono tamnosivo, a košulja i kravata su svijetloplave. Izgleda predivno. Dotjeran je i, po svemu sudeći, spreman za posao. Izgleda savršeno.

Uhvatim njegov pogled i nasmiješim se. „Pa ovo je pravo blago”, zadirkujem ga. On to zna, ali zanemari moj sarkazam i sjedne za stol pored nas.

„Predragi ste, gospođo Taylor.” „Kakav je bio tuš?” upita ona, a onaj prokleti čajnik ponovo zvekne o šalicu, tako snažno

da mi se čini da sam razbila porculan. Zaprepašteno je pogledam i vidim da joj na usnama titra zadovoljan cerek. Lisica!

„Vruć”, Miller razvlači tu riječ. Podignem glavu i pogledam ga. Znala sam - s mukom suspreže osmijeh. Njih su dvoje nemogući zajedno i baš uživaju u međusobnoj zafrkanciji. Ali su i predivno nježni jedno prema drugome.

„Trebao si zamoliti Oliviju da ti pokaže kako se namješta temperatura.” Moj pogled poleti prema Baki. Vidim kako se pravi naivna dok se zamišljeno igra s

ručkom šalice. Lisica na kvadrat! „I jesam”, opušteno odgovori Miller i privuče svoju šalicu, kopirajući Bakine zaigrane

pokrete. „Znala sam!” uzdahne Baka. „Vraže jedan!” Odustanem od promatranja. Ni jedno ni drugo ne primjećuje da sam šokirana, a sad me

i vrat zabolio. Naslonim se u stolcu i pustim ih da se igraju. To me ispunjava toplinom. Bakina živhanost i zaigranost nevjerojatno me oraspolože. Miller joj uputi onaj svoj predivni osmijeh, a ona isti tren ublaži prijekorni pogled. On slegne ramenima. „Žao mi je, gospođo Taylor. Ne mogu se ispričavati Što je toliko volim da osjećam bol ako je ne mogu dodirnuti.”

„Vraže jedan”, ponovi ona tiho, pa odmahne glavom i zatrese sijedim uvojcima. „Prokleti vraže.”

„Jeste li vas dvoje završili?” upitam i posegnem za pahuljicama. „Ili da naručim kokice?” „Ja sam završio”, odgovori Miller, ulijevajući mlijeko preko pahuljica.„A vi, gospođo

Taylor?”

146

Anna

Daša

,,I ja sam završila”, ona otpije gutljaj i lecne se. „Ti si pravo čudo, Milleru Hart, ali radiš stvarno usran čaj.”

„Složila bih se”, dodam, podignem svoju šalicu i namrštim se. „Loš je. Jako, jako loš.” „Shvatio sam”, progunđa on. „Nikad nisam tvrdio da znam skuhati dobar čaj.” Onaj

nevaljali izraz prikrade se na njegovo lice i ja oprezno spustim šalicu. „Pitajte me o obožavanju”, predloži on.

Zakašljem se usta punih pahuljica, a Baka se odmah zainteresira. „Hmmm”, promrmlja ona strijeljajući me plavim očima, „što je obožavanje?” Ne želim je pogledati i piljim u zdjelicu. „Jako sam dobar u tome”, drsko izjavi Miller.

„Misliš na seks?” „O Bože, daj mi snage!” Zgrabim žlicu i gurnem je u zdjelicu pa napunim usta

pahuljicama. „Ja to zovem obožavanjem.” „Znači, stvarno obožavaš tlo po kojem hoda?” pita Baka s osmijehom. „Stvarno.” Umirem i preklinjem da me spasi božanska intervencija. Nemogući su. Oboje. „Molim

vas, prestanite”, zavapim. „U redu”, jednoglasno odgovore i nacere se jedno drugom, poput dvoje idiota. „Dobro. Moram otići do trgovine.” „Ali ja volim kupovati”, zacvili Baka. Imam osjećaj da me čeka epizoda durenja. „Ti ćeš

sve pogrešno kupiti.” „Onda mi napravi popis”, predložim i odmah riješim problem. „A ti ne izlaziš iz kuće.” „Ja ću te odvesti, Olivia”, kaže Miller. Potom pruži ruku i namjesti zdjelicu malo udesno,

a mlijeko milimetar ulijevo. „I, nisam otvoren za raspravu”, doda i uputi mi pogled upozorenja.

„Bit će sve u redu”, odlučno odgovorim. Nije me briga kakav ton koristi ni kakav mi pogled upućuje. „Možeš ostati i čuvati Baku.”

„Moram otići u Ice.” Pogledam ga jer znam da zapravo ne misli raditi. „Za ime Božje, ne treba me čuvati!”

vikne Baka. „Ne bih se složila!” prasnem ja. Dovoljno je loše to što mi Miller pritišće sve gumbe, ali Baka mora odmah odustati. „U pravu je, gospođo Taylor. Ne biste trebali ostati sami.” Oduševljeno gledam Millera koji prijekorno pogledava Baku. I ona ima isti izraz lica, ali

njezin je usmjeren na mene. Zato sam još sretnija kad najzad odluči poslušati. „Dobro”, promrmlja Baka, „ali ne možete me vječno držati zatvorenom.” „Samo dok se ne oporaviš”, umirim je. Lagano stisnem ispod stola Millerovo koljeno, kako bih mu iskazala zahvalnost, ali na

moje iznenađenje, on me ignorira. „Odvest ću te u trgovinu”, ponovi i ustane te počne spremati stvari od doručka. Moja

zahvalnosti nestane u tren oka. „Neeee, ostaješ s Bakom.”

147

Anna

Daša

„Neeee, vodim te u trgovinu”, odlučno odgovara on, ignorirajući upozorenje u mom glasu. „Razgovarao sam s Gregoryjem. Uskoro će doći ovamo, bas kao i Ted.”

Utonem u stolac. Baka ljutito otpuhne, ali šuti, a Miller zadovoljno kimne. Sve je smislio. Ovo nije dobro. Ne mogu kupiti test za trudnoću dok mi je Miller za petama.

Sranje...

* * *

Nakon što sam Gregoryju dala upute vezane uz Baku i posložila mu pilule, kako ne bi morao čitati, Miller me primi za zatiljak i povede prema autu. Dok sam razgovarala s Gregoryjem, on je obavio jedan poziv i sad djeluje pomalo uzrujano. Nestali su tragovi onog opuštenog muškarca kakav je bio za doručkom. Kao i uvijek u takvim situacijama, osjećam se kao da uopće nije sa mnom. Sve su češće vidljivi procijepi u njegovu oklopu; njegove se navike pokušavaju vratiti.

Tmam osjećaj da danas neće podnijeti moje petljanje po kontrolnoj ploči i reguliranje temperature pa radije spustim prozor. Miller uključi glazbu i prekine tešku šutnju, a ja se opustim i pustim da mi Paul Weller pravi društvo. Usput sam dvaput nazvala kući: svaki sam put u pozadini čula Baku kako cvili i žali se. Jednostavno će morati istrpjeti svu tu pažnju.

U glavi počnem slagati plan. Moram smisliti kako ostati nasamo u Tescou, da kupim ono što mi treba. Pa da se konačno smirim, ili da posve poludim. Samo je jedan način.

Nakon što Miller parkira, uzmemo kolica i izgubimo se u gužvi Tescoa. Provlačimo se pored polica. Naoružana sam Bakinim popisom, a Miller izgleda uzrujano. Čini mi se da je uzrok tome kaos koji nas okružuje. Posvuda stoje prazna kolica, a police su u potpunom neredu. U sebi se nasmijem, kladeći se da jedva suspreže poriv da ih presloži.

Ali tada u njegovu džepu zazvoni mobitel. On ga izvuče i namrgodi se kad pogleda ekran. Odbije poziv. Možda ga ne uzrujava samo uobičajeni kaos Tescoa. Ne pitam tko zove jer ne želim znati, a i zato što planiram bijeg.

„Moram uzeti Baki neke stvari na odjelu kozmetike”, kažem, hineći nezainteresiranost. „Uzmi ovo i donesi ostatak.” Pružim mu popis na koji sam lukavo dodala par stvari - onih koje se nalaze na suprotnom kraju supermarketa.

„Idemo zajedno”, odgovori on bez oklijevanja i uništi mi plan. „Bit ćemo brže gotovi ako se razdvojimo”, opušteno odgovorim. „Vidim da ne voliš biti

ovdje.” Iskoristim njegovu nelagodu i požurim prije no što mi uspije odgovoriti. Bacim pogled

preko ramena kako bih provjerila da me ne slijedi. Vidim kako namršteno zuri u popis. Skrenem iza polica i požurim. Čitam oznake kako bih pronašla ono što trebam. Nekoliko trenutaka kasnije dođem do prave police i zabuljim se u kutije s testovima za trudnoću - svi su zaključani u prozirne plastične kutije radi osiguranja.

„Ma divno”, progunđam i posegnem za prvim koji jamči brz i točan rezultat. Okrenem ga i preletim pogledom po otisnutim slovima. Hodam unatrag, ali tad se sudarim s nekim.

148

Anna

Daša

„Oprostite!” viknem, a kutija mi ispadne iz ruke. Plastična kutija glasno zazveči po podu, padajući pored mojih nogu. I pored drugog para nogu. Nogu koje ne prepoznajem. Ne sviđaju mi se ledeni trnci koji mi se uspinju uz kralježnicu, niti osjećaj ranjivosti koji me iznenada svladao.

„Moje isprike.” Muškarčev glas je uglađen, a on je odjeven u skupocjeno odijelo. Saginje se kako bi

podigao kutiju prije nego mu uspijem vidjeti lice. Nekoliko sekundi čuči i gleda test pa ga prevrće po rukama i nešto mrmlja. Još mu nisam vidjela lice - samo zatiljak, jer i dalje čuči pored mojih nogu. Definitivno ne prepoznajem prosijedu kosu, ali nešto u meni vrišti da on poznaje mene. Namjerno je došao ovamo za mnom - do police pretrpane ženskom kozmetikom. Možda sam u prepunom supermarketu, okružena gomilom ljudi, ali osjećam opasnost koja zgušnjava zrak oko nas.

Ustajući, stranac podigne pogled. Oči su mu mračne i kriju neizrečene prijetnje. Ima ožiljak koji se proteže od sredine obraza do kuta usana. Tanke su mu usne razvučene u neiskren osmijeh, pri čemu ožiljak izgleda još dubljim. Taj bi me osmijeh trebao uljuljkati u lažni osjećaj sigurnosti.

„Vjerujem da je ovo vaše.” Pruži mi kutiju, a ja s naporom pokušam smiriti ruke koje drhte. Znam da je primijetio jer je podigao obrvu. I dalje drži kutiju kad posegnem za njom. Spustim glavu jer više ne mogu podnositi oštar pogled njegovih očiju.

„Hvala vam.” Progutam knedlu straha i pokušam ga zaobići, ali on se pomiče zajedno sa mnom, blokirajući mi put. Pročistim grlo u nadi da cu pronaći odlučnost koju očajnički tražim kako bih ga zavarala.

„Ispričavam se.” Pokušam ga zaobići s druge strane, ali on se opet pomakne i zacereka. „Čini se da ćemo još malo biti ovdje.” Pomakne se i napadne moj osobni prostor. Strah podivlja u meni.

„Čini se”, složim se i opet ga pokušam zaobići, ali on mi ponovo blokira prolaz. Duboko udahnem i podignem pogled prema njemu. Djeluje kao oličenje zla. To zlo vrišti

iz svake pore njegova zlokobnog bića i ja zadrhtim. On se nasmiješi i pruži ruku, pa uhvati odbjegli pramen moje kose i zavrti ga među prstima. Sledim se, nepokretna od straha. On zamišljeno... mračno... I lokobno... nešto mrmlja. A onda se sagne i spusti usne do mog uha. „Slatkice”, prošapće. „Konačno se upoznajemo.”

Šokirano poskočim. Ruka mi poleti i odgurne ostatke njegova daha, a on ostane blago pognut. Zlokobni cerek zatitra u kutovima njegovih usana dok me netremice promatra.

„Olivia?” Čujem svoje ime u daljini. Čujem nesigurnost u poznatom glasu, a stranac se uspravi i

pogleda preko mog ramena. Onaj se cerek pojača. Okrenem se i ostanem bez daha kad ugledam Millera kako juri prema meni. Lice mu je mirno, ali čitava lepeza emocija jasno mu je vidljiva u očima - olakšanje, strah, oprez... ljutnja.

„Milleru”, uzdahnem i osjetim navalu energije koja pokrene moje mrtve mišiće u nogama. U nekoliko sam koraka kraj njega i skrivam mu se na prsima, s rukama sklopi lenima između nas. On drhti. Svi znakovi govore mi da je ovo opasna situacija. Miller je spustio bradu na moju glavu i steže me jednom rukom. Iako nas okružuju metež i buka, oko

149

Anna

Daša

nas vlada nelagodna tišina - izgleda da smo samo nas troje svjesni opasnosti i neprijateljstva koji nas okružuju.

Ne moram dići pogled da bih znala kako je i dalje iza mene; osjećam njegovu prisutnost, a osjećam i da me Miller pokušava umiriti, ali mišići su mu previše napeti. Zato ostanem skrivajući se uz njega. Čini se kao da je prošla čitava vječnost prije no što se Miller lagano opusti. Podignem glavu i opet pogledam preko ramena. Muškarac hoda prema izlazu. Ruke je nemarno gurnuo u džepove hlača dok razgledava police, kao da svakodnevno posjećuje supermarket. Ali baš poput Millera - vidi se da ne pripada ovamo.

„Jesi dobro?” upita me Miller- Odmakne me proučavajući mi lice. „Je li te dotakao?” Odmahnem glavom i mislim kako bi bilo jako nerazumno reći mu bilo što što bi ga

uzrujalo. Ali čini se da i ne moram. Shvatim da Miller poznaje tog muškarca i zna što mi se dogodilo i bez mojeg objašnjenja.

„Tko je on?” konačno postavim pitanje na koje ne želim čuti odgovor, a sudeći prema bolnom izrazu na Millerovu licu, mislim da mi neće odgovoriti. Niti potvrditi moj zaključak.

Bio je to nemoralni gad. Nisam sigurna je li Miller primijetio da sam došla do tog zaključka, ili jednostavno ne želi potvrditi moje sumnje, ali pitanje ostaje neodgovoreno dok brzo izvlači mobitel iz džepa. Jedan pritisak gumba i nekoliko sekundi kasnije Miller s nekim razgovara.

„Vrijeme je isteklo”, kaže on jednostavno, pa prekine vezu i uhvati me za ruku. Zastane kad mu nešto privuče pažnju. Nešto u mojoj ruci. Svaki poraženi atom u meni odluči odustati. I ne pokušavam sakriti ono što držim u ruci. Ne trudim se smisliti izgovor. On čitavu vječnost tupo gleda u kutijicu pa naposljetku podigne prazan pogled i zagleda se u moje uplakane oči. „Isuse Kriste! Bože!” Miller uzdahne, prinese palac i kažiprst čelu i zatvori oči.

„Mislim da pilula za jutro poslije nije djelovala”, gotovo se ugušim riječima. Znam da ne moram objašnjavati niti on to traži. Provuče ruku kroz kosu pa je odmakne s lica, a onda napuše obraze. „Jebote!”

Lenem se zbog psovke, a nervoza zamijeni raniji strah. „Nisam ti htjela ništa reći dok ne budem sigurna.”

„Jebote!” Miller me primi za zatiljak i gurne prema polici pored koje nas čekaju kolica. Nemarno

baci kutiju, slobodnom rukom zgrabi ručku kolica i povede nas prema blagajni. Moji su pokreti automatski - mišići rade bez uputa. Možda zato što shvaćam osjetljivost

situacije, a možda i zato što primjećujem da je Miller u opasnom raspoloženju. Trpam namirnice na traku. Tiha sam i oprezna dok ih Miller razmješta prema nekom svom poretku. Pustim ga i krenem puniti vrećice. No začas ostanem i bez tog zadatka jer se Miller u tren oka nađe kraj mene i počne vaditi i raspakiravati sve što sam složila. Besposleno stojim dok to radi. Vilica mu neprekidno podrhtava, a ruka brzo i precizno slaže naše stvari u vrećice i raspoređuje ih u kolica. Pokušava unijeti red u svoj uzdrmani svijet.

Plati račun pa uhvati kolica i mene i odlučno nas povede iz supermarketa. Ali njegova se nelagoda ne smanjuje, iako nisam sigurna što je sada glavni uzrok - je li to moje šokantno

150

Anna

Daša

otkriće, ili onaj jezivi tip i njegov uznemirujući, iznenadni posjet. Na tu pomisao počnem se osvrtati oko nas.

„Otišao je”, kaže Miller kad stignemo do njegova automobila. „Ulazi.” Bez pogovora učinim što mi je rekao i pustim ga da sam napuni prtljažnik auta. Ubrzo

odjurimo s parkirališta i uključimo se na glavnu cestu. Atmosfera je nepodnošljiva, a nemam se gdje skloniti. „Kamo idemo?” upitam, iznenada uplašena da me nema namjeru odvesti kući.

„U Ice.” „A Baka?” tiho se usprotivim. „Moraš me prvo odvesti kući.” Radije bih se bavila onim što mi je u posljednje vrijeme omiljena zabava - guranjem

glave dublje u pijesak. „Pogrešno”, Miller odlučno odreže i isključi mogućnost dogovora. Poznajem taj ton.

Poznajem to ponašanje. „Nemam vremena za zajebavanje, Olivia.” „Briga o Baki nije zajebavanje!” „Gregorv će brinuti o njoj.” „Ja želim brinuti o njoj.” „A ja želim brinuti o tebi.” „Što to znači?” „Znači da sada nemamo vremena za tvoju tvrdoglavost!” Naglo skrene udesno i uz

škripu kotača pojuri niz ulicu. „Ništa od ovoga neće nestati, ako se ne potrudim da nestane.” Srce mi uspori. Ne sviđa mi se odlučnost ispisana na njegovom licu i ne sviđa mi se

njegov ozbiljan glas. Trebala bih osjećati olakšanje što je odlučan riješiti problem. Ali ne razumijem kako to misli učiniti, a glas u mojoj glavi govori mi da mi se njegovo rješenje neće svidjeti. Otkuda ćemo početi?

Za samo pet minuta napisat ću popis sranja koja treba riješiti, a onda se vraćamo na izvorni problem: što je od toga prioritet? Nešto mi govori da moja potencijalna trudnoća nije na vrhu popisa. A neće biti ni iznenadna pojava moje majke. Ne. Sve u meni govori da je na nedodirljivom vrhu našeg popisa sranja, susret s onim užasnim tipom u supermarketu. S nemoralnim gadom. S muškarcem od kojeg me Miller skriva.

S muškarcem koji čuva ključ Millerovih lanaca.

151

Anna

Daša

Devetnaesto poglavlje

Ovo je prvi put da vidim Ice u vrijeme kad je potpuno prazan. Miller me spusti na stolac

i okrene prema šanku, a onda prođe iza njega i uzme čašu s jedne od staklenih polica. Glasno je spusti na šank, zgrabi bocu scotcha i napuni čašu do vrha. Potom u dahu ispije i zabaci glavu. Polako okrene uz šank i zagleda se u svoju praznu čašu. Izgleda poraženo, a to me plaši do ludila.

„Milleru?” On se neko vrijeme koncentrira na čašu, a onda okrene prema meni izmučene plave oči.

„Onaj tip u supermarketu. To je bio Charlie.” „Nemoralni gad”, kažem pokazujući da shvaćam. Bojala sam se da je to on, ali kad mi je

Miller pričao o njemu, nisam ga zamišljala takvim. Izgleda zastrašujuće. „Zašto ti jednostavno ne dopusti da odeš?” upitam. „Kad duguješ Charlieju, duguješ mu do kraja života. Ako ti napravi uslugu, plaćat ćeš

zauvijek.” „Pokupio te s ulice prije milijun godina!” ispalim. „To ne opravdava doživotni dug

prema njemu. Napravio je od tebe prostitutku, Milleru! A onda te promovirao u Posebnog!” Gotovo padnem sa stolca od bijesa. „To nije u redu.”

„Hej, hej, hej.” On brzo spusti praznu čašu pa se dlanom osloni o šank, kako bi se prebacio na moju stranu. Učini to s lakoćom i elegancijom i skoči preda me. „Smiri se”, tješi me, hvatajući moje zažarene obraze i privlačeći moje lice svome. Netremice promatra moje tužne oči. „Ništa u mojem životu nije bilo u redu, Olivia.”

Koljenima mi raširi bedra pa se približi i podigne mi glavu kako bih ga i dalje gledala u oči. „Previše sam sjeban, slatkice. Ništa mi ne može pomoći. Ja i moj klub za Charlieja smo zlatni rudnik. Ali stvari nisu komplicirane samo zbog moje profitabilnosti i praktičnosti Icea za dilanje. To je stvar moći. Stvar principa. Ako pokažeš slabost, neprijatelj će te zgrabiti za jaja.” On duboko udahne dok ja pokušavam shvatiti. „Nikad nisam razmišljao o odlasku jer nikad prije nisam imao razloga”, nastavi Miller. „On to zna. A sad zna i to da imam dobar razlog za odlazak.” Stisne usne pa lijeno trepne. U drukčijim okolnostima njegova bi mi gesta pružila ugodu ili bi me očarala. Ali ne i danas. Danas mi samo poveća nervozu jer je njegovo usporeno treptanje popraćeno dubokim uzdahom, kao pokušaj sakupljanja snage koja mu je potrebna za sljedeće riječi. Kad polako otvori oči, zadržim dah i spremim se za ono što slijedi. Gleda me kao da sam najvrjednija stvar u svemiru. Za njega i jesam.

„Žele ukloniti taj razlog”, tiho kaže, a ja ostanem bez daha. „Na ovaj ili onaj način, on te želi ukloniti iz mog života. Nisam se bez razloga ponašao kao neurotični luđak. Pripadam njemu, Olivia, a ne tebi.”

Moj siroti mozak eksplodira slušajući Millerovo brutalno objašnjenje. „Želim da budeš moj”, izgovorim bez razmišljanja. Nema promišljenosti iza te rečenice,

samo očaj. Miller Hart je nedostupan, ne samo zbog zatvorene vanjštine od koje ne odustaje.

152

Anna

Daša

„Radim na tome, moja predivna, slatka djevojko. Vjeruj mi, jebeno naporno radim na tome.” Poljubi me u vrh glave i udahne moj miris. Uzima od mene malo snage. „Imam zahtjev.”

Ne izgovaram naglas ono da na pitanje koje će uslijediti. Želim ga čuti. „Bilo što.” On me podigne sa stolca i posjedne na šank, kao da me smješta na pijedestal. A onda se

ugura među moja bedra i zagleda se u mene. Obuhvati moj struk svojim velikim šakama. Provučem prste kroz njegove uvojke, sve do zatiljka. „Nikad me nemoj prestati voljeti, Olivia Taylor.”

„I neću.” On se nasmiješi pa nasloni obraz na moje grudi i provuče ruke iza mojih leđa. Privuče

nas bliže jedno drugome. Zagledam se u njega i pomilujem ga kako bih ga smirila. „Koliko si sigurna?” upita iznebuha. Zastanem s milovanjem i prikupim snagu da se suočim s još jednom od njegovih objava. „Sigurna sam”, odgovorim jednostavno, jer jesam. Kao i sa svim ostalim, ne mogu se i ne smijem skrivati od toga. On me polako pusti pa uzme test za trudnoću. Pogledavam njega pa kutiju.

„To mi nije dovoljno.” Pružim ruku i oprezno ga uzmem. „Idi”, kaže on. Šutim dok me spušta sa šanka, a onda ga ostavim da si natoči još jedno piće. Krenem

prema toaletu, spremna saznati istinu. Krećem se mehanički i bez razmišljanja. Od ulaska u odjeljak do izlaska iz njega, pokušavam ignorirati nekoliko minuta čekanja, koliko je potrebno da se test očita. Trošim to vrijeme da operem ruke i pokušavam ignorirati Millerovu reakciju na novosti. Sada barem zna da ta mogućnost postoji. Ali što će mu ublažiti šok? Želi li on uopće to dijete? Pokušam obuzdati misli prije nego me preplave.

Ne očekujem da će skakati od sreće. U našim životima nema mjesta slavlju. Okrenem test i zagledam se u prozorčić. A onda izađem iz toaleta i vratim se u klub. Miller je ondje, kucka čašom po šanku i čeka. Podigne pogled.

Lice mu je prazno. Ni dalje ne mogu shvatiti njegovo razmišljanje. Zato podignem test i vidim kako mu pogled prelazi na njega. Neće moći vidjeti s te udaljenost pa promrmljam samo jednu riječ.

„Pozitivan.” On se naočigled oneraspoloži, a moj se želudac okrene. Onda nakrivi glavu i pokaže mi

da mu priđem. Oprezna sam, ali ga poslušam i priđem mu u par koraka. Podigne me na šank i spusti glavu na moja prsa, uguravši mi ruke pod stražnjicu.

„Je li pogrešno biti sretan?” upita i šokira me. Iskreno, očekivala sam raspad sistema, kao reakciju na kakvu me Miller navikao. Bila sam fokusirana na svoj šok i na moguću Millerovu negativnu reakciju, pa uopće

nisam mislila da bi ga novost mogla razveseliti. Vidjela sam to kao još jednu prepreku na našem putu, još jednu hrpu neriješenih sranja. Ali Miller zvuči kao da ima posve drugačiji pogled na stvari.

„Nisam sigurna”, priznam naglas, iako sam se željela čuditi u sebi.

153

Anna

Daša

Možemo li biti sretni zbog toga usred ove tame? Vidi li on svjetlost? Moj je svijet postao mračan kao i Millerov, a i na horizontu vidim samo mrak.

„Onda ću ti reći.” On podigne glavu i nasmiješi se. „Sve što dolazi od tebe smatram darom, Olivia.” Pomiluje mi obraz. „Tvoju ljepotu koju mogu gledati.” Čitavu vječnost proučava mi lice, a onda polako spusti ruku na moja prsa i dlanom mi stisne dojku. Dah mi zastane i ja ispravim leđa. „Tvoje tijelo koje mogu osjetiti.” Pokuša se odmaknuti, s osmijehom me promatrajući. „Kao i tvoju žestinu, s kojom se moram nositi.”

Zagrizem usnu. Osjećam kako mi se budi želja, ali ne kažem mu da je u najvećoj mjeri uzrok moje žestine on.

„Objasni”, nerazumno zatražim, iako je bio prilično jasan. „Koliko želiš”, odmah se složi. „Ovo”, poljubi mi trbuh i zapjevuši, „je još jedan dar koji

mi daješ. A znaš kako žestoko čuvam sve što je moje.” Podigne glavu i ja se utopim u iskrenosti njegova pogleda. „Ovo što raste u tebi je moje, slatkice. Uništit ću bilo koga tko mi to pokuša uzeti.”

Njegov neobičan način izražavanja i objašnjavanja osjećaja postane posve nevažan. Nevažan je jer sad govorim Millerovim jezikom. Ne bi se mogao jasnije izraziti.

„Želim biti savršen tata”, šapne on. Preplavi me sreća, ali u tom blaženstvu brzo shvatim o čemu Miller govori. Govori o

Charlieju. Misli uništiti Charlieja jer je saznao za mene. I vidio me s testom za trudnoću u ruci. Ja sam dobar razlog da Miller ode, a sada sam to još više. Zna se da Charlie uklanja dobre razloge. Miller će uništiti sve i svakoga tko me pokuša oteti. Zvuči strašno, ali znam da je savršeno sposoban za to. A to znači da je Charlieju izrečena smrtna presuda. Iz misli me prene glasno kucanje i ja okrenem glavu prema ulazu u klub.

„Andersone”, promrmlja Miller. Lice mu se opet pretvori u masku. Naš sretni trenutak prekratko je trajao. On se odmakne od mene i na odlasku mi lagano stisne bedro... a moja se žestina odnekud ponovo pojavi i iznenadi me.

„Zašto je on ovdje?” upitam i skočim sa šanka. „Da bi mi pomogao.” Ne želim ga vidjeti. Sada kad znam da je ona u Londonu i kad nema Millera da ga

spriječi, htjet će razgovarati o njoj. Ne želim to. Iznenada se osjetim klaustrofobično u golemom prostoru Icea.

Hodam oko šanka sve dok se ne nađem pred policom punom žestokih pića. Moram otupiti ljutnju. To moram učiniti. Ispružim ruku i zgrabim bocu votke. Ne razmišljajući odvrnem čep i natočim trostruku

dozu. Ali kad spustim usne na hladnu čašu, naglo zastanem. Misli mi preplave slike. Slike bebe.

„Dovraga”, uzdahnem i polako spustim čašu na šank. Samo je gledam i lagano vrtim u ruci. Ne želim piće. Alkohol je u posljednje vrijeme poslužio svrsi - bio je to smiješan pokušaj da ublažim brige. Ali ne više.

„Olivia?” Millerov me glas natjera da se okrenem i otkrijem lice puno očaja... i čašu. „Što to radiš?”

154

Anna

Daša

Očaju se pridruži krivnja i ja odmahnem glavom. Pokajem se što sam uopće počela točiti prokletinju. „Nisam je mislila popiti.”

„Naravno da nisi.” On se smjesti iza šanka i grubim pokretom uzme čašu iz moje ruke pa izlije tekućinu u sudoper. „Olivia, već sam na rubu ludila. Nemoj me gurnuti preko.” Njegove su riječi odlučne i stroge, ali blagi izraz lica govori mi da je to zapravo molba.

„Nisam razmišljala”, počnem govoriti, u pokušaju da mu objasnim kako sam posve mehanički natočila piće. Jedva sam imala prilike prožvakati novosti, „Nemam namjeru piti, Milleru. Nikada ne bih naudila našoj bebi.”

„Što?” Razrogačim oči kad začujem šokirani uzdah. Miller doslovno zareži. Moj. Bože. Ne želim se okrenuti kako ne bih pogledala neprijatelja. Ako u meni postoji i trunka

života, u stanju su je uništiti prezirni pogledi ili nečije grube riječi. Zato ne skidam pogled s Millera, moleći ga da riješi problem. Samo me on može zaštititi od Williama Andersona.

Uslijedi duga, bolna šutnja. U sebi molim Millera da bude taj koji će je prekinuti, ali čvrsto zatvorim oči kad začujem kako William uzima dah. Izgleda da će ipak prvi progovoriti.

„Recite mi da sam krivo shvatio.” Začujem blagi tresak i zamišljam kako se srušio na barski stolac. „Molim vas, recite mi da to nije istina.”

U grlu mi ključa potvrda, zajedno s primjedbom pa Što i da jesam? Ali riječi ne izlaze - tvrdoglavo odbijaju izaći. Bijesna sam na sebe, bijesna na vlastitu bespomoćnost u trenucima kad želim pokazati hrabrost i planuti na Williama.

„Trudna je”, Miller podigne bradu i uspravi ramena. ,,I presretni smo zbog toga.” Izaziva Williama. William prihvati izazov. „Pa jebemu sve”, ispljune. „Od svih budalaština koje si mogao izvesti, Hart, ti napraviš

baš to.” Lecnem se jer mi se ne sviđaju lagani pokreti Millerovih prsa. Želim mu se pridružiti, ostati povezana s njime, ali moje se tijelo odbija pokrenuti. I dalje sam leđima okrenuta Williamu. Procjenjujem opasnost situacije.

„Složili smo se da će Charlie uskoro imati nešto konkretno o Oliviji, ako već nema. A to uskoro je sada.”

On me dohvati, prebaci ruku preko mog ramena i privuče me u zagrljaj. „Rekao sam mu da će, pokuša li samo disati u njenoj blizini, to biti posljednje što će napraviti. A upravo je disao u njenoj blizini.”

Ne vidim Williama, ali znam da je narogušen isto kao i Miller. Ledeni zrak klizi po mojim izloženim leđima.

„Kasnije ćemo razgovarati o tome”, William olako prijeđe preko teme. ,,Nek’ zasad ostane među nama.”

„On zna.” Millerove riječi izvuku iz Williama šokirani uzdah. Ali on nastavi prije no što ga William išta upita. „Uhvatio je Oliviju kako kupuje test za trudnoću.”

„O Isuse!” procijedi William, a moja se ramena ukoče. Miller primijeti moju reakciju i pomakne dlan na moj vrat. „Ne moraš mi govoriti da je

upravo dobio dodatno oružje.”

155 Anna

Daša

„Ne, ne moram.” „Što je rekao?” „Ne znam. Nisam bio tamo.” „Pa gdje si, jebote, bio?” „Poslala me na drugi kraj trgovine.” Zagrizem usnu i stisnem se ispod Millerove brade. Osjećam se krivom i veoma glupom. „Bio je pristojan”, promrmljam u Millerov sako. „Ili je barem pokušavao biti. Odmah

sam shvatila da je opasan.” William prasne u sarkastičan smijeh. „Taj je čovjek pristojan kao otrovnica. Je li te

dotaknuo?” Odmahnem glavom, pazeći da ne blebnem ništa o tom djeliću susreta s Charliejem. „Je li ti prijetio?” Opet odmahnem glavom. „Ne izravno.” „Aha”, Williamov je glas postao odlučan. „Sad je vrijeme da prestanemo razmišljati i

počnemo djelovati. Ne želiš ući u rat s njime, Hart. Ako već nije prekasno za to. Charlie zna samo pobjeđivati.”

„Znam što trebam napraviti”, izjavi Miller. Ne sviđa mi se to što se William ukočio iza mene, a ne sviđa mi se ni ubrzano lupanje

Millerova srca. „To nije opcija”, tiho će William. „Nemoj ni pomišljati na to.” Pogledam preko ramena i vidim prkos na Williamovu licu pa se usmjerim na Millera.

Iako je svjestan da ga zbunjeno gledam, on i dalje pokazuje Williamu svoje smireno lice. „Nemoj mi sada postati sentimentalan, Andersone. Ne vidim drugog načina.” „Smislit ću način”, William cijedi riječi i otkriva gađenje. „To o čemu razmišljaš nije

moguće.” „Više ništa nije nemoguće”, Miller se odmakne od mene. Ostavi me izloženu i

nezaštićenu i uzme dvije čaše. „Nikad nisam mislio da bi me netko mogao tako osvojiti.” Počne natakati scotch u čaše. „Nisam razmišljao jer nitko ne mašta o nemogućem?” Zatim se okrene i pruži Williamu čašu. „Tko želi sanjati o onome što ne može imati?”

Jasno vidim kako Millerove riječi pokreću nešto u Williamu. Govore mi to njegova šutnja i lagano stezanje prstiju oko čaše. Veza s Gracie Taylor bila je nemoguća.

„Nisam mislio da posloji netko tko bi me doista mogao voljeti”, nastavi Miller. „Nisam mislio da postoji netko tko prkosi svemu što znam.” Otpije dug gutljaj. Ne skida pogled s Williama koji se meškolji u stolcu i igra s čašom. „A onda sam pronašao Oliviju Taylor.”

Srce mi poskoči u grudima i mutno vidim da je William ispio piće i progutao knedlu. „Tako kažeš?” upita on. Podigao je obrambene mehanizme.

„Tako kažem”, Miller podigne čašu prema Williamu i proguta svoje piće. Ovo je najsarkastičnija zdravica u povijesti, jer Miller dobro zna o čemu William

razmišlja. Volio bi vratiti vrijeme. Ali ja ne bih. Sve što se dogodilo, samo me vodilo k Milleru. On je moja sudbina. Williamovo žaljenje, moje žaljenje, pogreške moje majke,

156

Anna

Daša

Millerova mračna prošlost... sve me to dovelo ovamo. A sada nas ova situacija uništava, ali na neki način i ozdravljuje.

„Reći ću ti još nešto što za mene nije nemoguće”, nastavi Miller koji kao da uživa mučiti Williama i tjerati ga da proživljava greške iz prošlosti. Uperi prst prema meni. „Očinstvo. Ne bojim ga se jer, bez obzira na to koliko sam sjeban, bez obzira na to koliko se bojim da će nešto od mojih sjebanih gena prijeći na moje potomstvo, Olivijina predivna duša će sve to popraviti.” Pogleda me i ja ostanem bez daha.

„Naše će dijete biti savršeno, baš kao i ona”, prošapće Miller. „Uskoro će u mom životu postojati dva predivna svjetla i moj je posao zaštititi ih. Dakle, Andersone”, lice mu se zgrči i on pogleda Williama, „hoćeš li mi pomoći, ili ću se morati sam boriti s nemoralnim gadom?”

Prepuna straha čekam Williamov odgovor. I on je šokiran Millerovim govorom. „Daj mi još jedno piće”, duboko uzdahne William i gurne čašu prema Milleru. „Jebeno će

mi trebati.” Konačno dođem do daha. Olakšanje koje osjećam izaziva vrtoglavicu. Miller s

poštovanjem kimne i natoči Williamu scotch, a ovaj ga ispije u dahu, baš kao i prethodnu čašu.

Obojica su opet poslovni. Znam da ne želim čuti planove i znam da ni Miller ne želi da budem prisutna, pa se odlučim ispričati i otići, prije nego mi naredi da odem. „Samo ću skoknuti do toaleta.”

Obojica me zabrinuto pogledaju, a ja iznenadim samu sebe priznanjem da želim otići. „Radije ne bih slušala vas plan rješavanja situacije s Charliejem.” Odbijam razmišljati o tome. Miller mi kimne i priđe, pa mi odmakne kosu s lica. „Pričekaj samo dvije minute dok obavim poziv. A onda ću te odvesti u svoj ured.” Poljubi me u obraz i brzo ode, ne ostavljajući mi priliku da se pobunim. Lukavi gad! Zna da ne želim biti sama s Williamom. Potrebna mi je silna energija da ne pojurim za Millerom. Noge mi se trzaju, a pogled bježi uokolo, dok moje nervozno srce preskače otkucaje.

„Sjedni, Olivia”, nježno mi naredi William i pokaže stolac kraj sebe. Neću sjesti i raskomotiti se jer ne planiram ovdje ostati. Miller je rekao dvije minute.

Nadam se da tako i misli. Već je prošlo trideset sekundi. Još devedeset i gotovo. To je ništa. „Radije bih stajala”, ostanem na mjestu, trudeći se djelovati samouvjereno. William umorno odmahne glavom i zausti nešto reći, ali ja ga presječem pitanjem. „Što

je nemoguće?” upitam odlučno. Iako ne želim znati kakvi su im planovi s Charliejem, radije bih pričala o tome, nego o majci.

„Charlie je opasan čovjek.” „To sam i sama shvatila”, kratko odvratim. ,,I Miller Hart je jako opasan čovjek.” Ta me rečenica ušutka. Otvaram i zatvaram usta dok mi mozak pokušava oblikovati

riječi i izgurati ih na jezik. Ali ništa od toga. Vidjela sam Millerov temperament. To je vjerojatno jedna od najružnijih stvari koje sam ikad vidjela. A Charlie? Pa, ispunjava me užasom. Isijava zlobu. Jasno je pokazuje cijelom svijetu i zastrašuje svakoga na koga naleti.

Miller to ne čini. On skriva nasilje duboko u sebi. Bori se protiv njega.

157

Anna

Daša

„Olivia, moćan čovjek koji je svjestan svoje moći, smrtonosno je oružje. Znam za što je sposoban, a i on zna, ali je to zakopao duboko u sebi. Ako izađe na površinu, posljedice bi mogle biti katastrofalne.”

U glavi mi je milijun pitanja, ali stojim ukipljena ispred Williama i pokušavam prožvakati komadiće informacija.

„Ako izađe na površinu, posljedice bi mogle biti katastrofalne”, ponovi William. „Kako to misliš?” upitam, iako vjerujem da znam. „Postoji samo jedan način da se on oslobodi.” Teško mi je i razmišljati o tome, a kamoli izgovoriti. Grlo mi se stegne u pokušaju da me

spriječi, kako ne bih izgovorila tu suludu riječ. „Misliš da je Miller sposoban ubiti?” Zlo mi je od same pomisli. ,,I više nego sposoban, Olivia.” Progutam knedlu. Ne mogu dodati ubojstvo ionako dugom Millerovu životopisu.

Razmišljam o tom da preusmjerim razgovor na moju majku. Učinila bih bilo što, samo da zaboravim misli koje mi preplavljuju um.

„Olivia, ona te očajnički želi vidjeti.” Iznenadi me promjena teme. „Zašto mi nisi rekao?” ispalim, a moj se strah pretvori u ljutnju. „Zašto si mi lagao? Više

nego jednom bio si sa mnom nasamo i nisi postupio časno. Nisi mi rekao da mi majka nije mrtva, da je tu, u Londonu. Umjesto da tako postupiš, silno si se trudio rastaviti mene i Millera. Zašto? Je li ti sebična kuja rekla da to napraviš?”

„Hart je inzistirao da ne saznaš.” ,,Oh!” nasmijem se. „Znači, uspio si reći Milleru da se vratila, ali nije ti palo na pamet da

bih i ja trebala znati? Otkad ti slušaš ono što Miller kaže?” uvrijeđeno upitam. Moja ljutnja preuzima kontrolu. Prokleto dobro znam zašto ga je Miller obuzdao, ali trebam bilo što, kako bih i dalje prezirala Williama i njegove razloge što je ovdje.

„Mislio je samo na tvoju dobrobit, Olivia. Možda mi se to ne sviđa, ali on je više puta pokazao koliko mu značiš. Rat s Charliejem to jasno dokazuje. Svaku odluku donosi misleći na tebe.”

Nemam odgovor na to pa William mora ispuniti tišinu koja je zavladala. ,,I tvoja je majka imala dobar razlog za svoje postupke.”

„Ali ti si joj rekao da ode”, podsjetim ga, no čim izgovorim te riječi, shvatim da sam u krivu. „O moj Bože! Lagao si mi, zar ne?”

Bolan izraz na Williamovu licu govori mi više od riječi, šuti i time samo potvrđuje moj zaključak.

„Nisi joj rekao da ode!? Sama je otišla! Ostavila je i tebe i mene!” „Olivia, to nije...” „Idem u toalet.” Moj odgovor dovoljno govori o zaključcima do kojih sam došla. Uopće mi ne pomaže

razgovor o njoj. Odjurim i ostavim iza sebe očito povrijeđenog muškarca. Nije me briga.

158

Anna

Daša

„Ne možeš zauvijek bježati od majke!” dovikne on i ja se bijesno zaustavim. Bježati? Naglo se okrenem. „Mogu!” vrisnem. „Da, mogu! Ona je pobjegla od mene! Ona je odabrala svoj život! I neka se nosi dovraga ako misli da može uletjeti u moj život sada, kad sam je konačno preboljela!”

Teturam. Bijes me Čini nestabilnom, a William me pozorno i oprezno promatra. Mogu vidjeti njegovu bol, ah nemam suosjećanja za njega. Pokušava popraviti odnos s Gracie Taylor, iako nemam pojma zašto bi u svom životu htio imati tu sebičnu kuju.

„Imam sve što mi treba”, dovršim nešto mirnijim tonom. „Zašto se sad pojavila? Nakon toliko vremena?”

William stisne usne, a pogled mu otvrdne. „Nije imala izbora.” „Nemoj ni počinjati”, s gađenjem zaurlam. „Ti nisi imao izbora, ona nije imala izbora!

Svi imaju izbor!” Prisjetim se onoga što je Gracie rekla u Societyju - prokleta bila ako joj dam da samo

tako ušeta u moj život i pretvori u prah bolne trenutke zbog kojih sam godinama patila! Iznenada mi sve postane jasnije. Toliko je očito da je gotovo glupo.

„Vratila se zbog Millera, zar ne? Koristi te za to! Vratila sr oduzeti mi jedini istinski komadić sreće koji sam pronašla otkako me napustila. A ti obavljaš njezin prljavi posao’ gorko se nasmijem. „Zar me toliko mrzi?”

„Ne budi glupa, Olivia!” Uopće nisam glupa. Nije mogla imati svoj sretan kraj s Williamom, pa ne trebam ni ja

imati svoj s Millerom? „Ljubomorna je. Zaslijepljena je ljubomorom zato što imam Millera i što će on napraviti

sve da budemo zajedno.” „Olivia, to je...” „Savršeno logično”, prošapćem i polako okrenem leđa bivšem svodniku moje

kurvinjske majke. „Reci joj neka se vrati odakle je došla. Ovdje nije poželjna.” Moja me smirenost šokira, a iz Williamova povrijeđenog uzdisanja vidim da je jednako

prestravljen mojom okrutnošću. Šteta što ni on ni ona nisu uzeli u obzir bol i povrijeđenost koje sam osjećala prije mnogo godina. Odvučem se na drugi kraj kluba, ne osvrćući se da vidim Williamovu bol koju sam ja izazvala. Planiram se sklupčati na Millerov kauč i isključiti svijet.

„Hej.” Podignem pogled dok se vučem hodnicima ispod Icea i vidim Millera kako hoda prema

meni. Na njegovu sreću, nemam snage počastiti ga s par biranih riječi. „Hej.” „Što se događa?” Uspijem ga prostrijeliti pogledom i on odmah zastane. Dobra odluka. „Djeluješ umorno, slatkice.”

159

Anna

Daša

„I jesam.” Osjećam se kao da je netko isisao iz mene sav život. Priđem mu i sa zadnjim atomima snage uspužem se uz njegovo tijelo i stisnem se uz njega. On me prihvati i čvrsto drži pa krenemo putem kojim je došao.

„Osjećam kao da čitavu vječnost nisam čuo tvoj smijeh”, kaže mi tiho dok otvara ured i spušta me na kauč.

„Trenutačno nemam previše razloga za sreću.” „Ne bih se složio”, usprotivi se on i spusti nas na kauč. Ispod njega sam, ali me ne pušta.

„Sređujem stvari, Olivia. Sve će biti dobro.” Tužno se osmjehnem. Divim se njegovoj odlučnosti, ali bojim se da će, rješavanjem

problema, samo stvoriti nove. Razmišljala sam i o činjenici da Miller ne može učiniti da moja majka nestane.

„Dobro”, uzdahnem, osjećajući kako mi vrti i poteže uvojak kose. „Želiš li da ti donesem nešto?” upita. Odmahnem glavom. Ne trebam ništa. Samo njega. „Dobro sam.” „Sjajno.” On se pokrene i počne micati moje noge s leđa. Ne otežavam mu, iako želim da

zauvijek ostanemo ovako povezani. Mišići mi se opuste pod njim i pretvorim se u lokvicu jada. „Odspavaj.” Spusti usne na moje čelo i ustane. Popravi odijelo, nasmiješi se i pođe.

„Milleru?” On zastane na vratima i polako se okrene. Gledam u njegovo ukočeno lice. „Pronađi

drugi način.” Ne moram objašnjavati. On polako, ali neuvjerljivo kinine. A onda ode. Kapci su mi silno teški. S mukom ih držim otvorenima, ali čim ih zatvorim, pred oči mi

dođe Bakino lice i brzo ih opet otvaram. Moram joj se javiti. Okrenem se na bok, pronađem mobitel i bacim se na leđa kad on počne zvoniti. I zvoniti. I zvoniti. „Halo?”

Podignem obrvu kad s druge strane začujem nepoznat glas. Brzo pogledam zaslon kako bih provjerila jesam li slučajno nazvala nekoga drugog. Nisam.

Vratim mobitel na uho. „Tko je to?” „Stari obiteljski prijatelj. Pretpostavljam da je to Olivia?” Prije nego shvatim što činim, uspravim se na kauču, a onda jednako brzo ustanem. Taj glas. Misli mi preplave slike. Slike onog čovjeka. Njegovog lica s ožiljkom, tankih

usana i očiju u kojima se krije zlo. Charlie.

160

Anna

Daša

Dvadeseto poglavlje

„Što radiš tamo?” Sva mi krv nestane iz glave, ali ne sjedam i ne pokušavam disati, iako prokleto dobro

znam da bih upravo to trebala. Osjećam vrtoglavicu. „Naš je prethodni razgovorčić prerano završio, pa sam odlučio navratiti.” Iz glasa mu se

širi čisti led. „Nažalost, nisi ovdje. Ali tvoja me Baka zabavlja. Divna žena.” „Ako je samo krivo pogledaš...” Krenem prema vratima. Navala energije i odlučnost

učine da zaboravim umor. „Ako joj samo vlas padne s glave...” On se nasmije hladnim, zlobnim smijehom. „Zašto bih htio nauditi tako dragoj starici?” Sad već trčim. Noge me odnose iz Millerova ureda. Jurim kroza zavojite korake Iceova

podruma. Ovo je ozbiljno pitanje, ali ja imam odgovor. „Zato jer ćeš tako uništiti mene, a ako uništiš mene, uništit ćeš i Millera. Eto zašto.” „Ti si pametna cura, Olivia”, kaže on, a ja začujem nešto u pozadini. Baka. Njezin veseli glas zaustavi me pa zastanem na vrhu stepeništa. Topot nogu i moje teško

disanje priječe me da čujem što govori. „Ispričavam se”, opušteno će Charlie i zvuk se s druge strane priguši. Mogu samo

pretpostaviti da je stisnuo mobitel uz prsa. „Dva šećera, gospodo Taylor”, veselo kaže. „Ali molim vas, sjednite. Ne smijete se

naprezati. Ja ću se pobrinuti za to.” Opet je na vezi. Teško diše, kao da mi želi dati do znanja da je ondje. Gdje je Gregory?

Zatvorim oči i pomolim se svim svecima da ih zaštite od zla. Želudac mi se okreće od krivnje. Baka uopće nije svjesna opasnosti u koju sam je dovela. U svojoj je kući, priprema čaj, pita Charlieja koliko šećera želi i posve je nesvjesna problema.

„Da je zamolim da izvadi tri šalice?” upita Charlie i ja opet pojurim. Trčim prema izlazu iz Icea. „Vidimo se uskoro, Olivia.” On prekine vezu, a moj se užas poveća milijun puta. Preplavi me adrenalin i upotrijebim svu snagu da otvorim vrata ali... bez uspjeha.

„Otvori se!” vučem i vučem, pogledom tražeći bravu. „Otvori se, jebote!” „Olivia!” trgne me Millerov zabrinuti, uzrujani glas, ali ne odustajem. Vučem i potežem.

Rame me boli od napora u pokušaju da otvorim glupa vrata. „Zašto se ne otvaraju?” vičem i drmam ih, osvrćući se oko sebe. Najradije bih bacila nešto u njih, ako bih tako prije došla Baki.

„Dovraga, Olivia!” On me uhvati sleđa i stegne u naručju, ali adrenalin i dalje radi, i to dobro.

„Što se, dovraga, zbiva?” „Otvori vrata!” prasnem i odgurnem ga. „Jebemti!” uzvikne Miller. Očekujem da će me pustiti, ali on me još jače uhvati i pokuša

umiriti. „Smiri se!”

161 Anna

Daša

Ali ne mogu se smiriti. Ne mogu. „Baka!” vrisnem, istrgnem mu se iz stiska i sudarim sa staklom na vratima. Osjetim bol u glavi i čujem glasne Millerove i Williamove psovke.

„Sad je dosta!” Miller me okrene, uhvati za ramena i pribije uza staklo. Williamove plavo oči proučavaju moje lice, a potom se fokusiraju na suze koje mi se slijevaju niz obraze. „Objasni mi.”

„Charlie je kod nas”, ispljunem, nadajući se da će Miller shvatiti i odmah me odvesti kući. „Nazvala sam Baku da provjerim kako je, a on mi se javio na telefon.”

„O jebote”, procijedi William. Miller je zaprepašten, ali moje isprekidane riječi pogodile su i Williama. „Otvori ta jebena vrata, Hart.”

Miller se strese i dođe k sebi. Pusti me i izvadi ključeve iz džepa. Vrata se brzo otvore. Miller me žurno izvede i preda Williamu dok zaključava.

„Ulazi u auto.” Ne odlučujem o onome što se dalje zbiva, niti to želim. Obojica postupaju brzo, a to mi

odgovara. Smjeste me na stražnje sjedalo Millerova automobila i kažu da se vežem. William je u tren oka na suvozačkom sjedalu. Pogledava preko ramena. Upućuje mi ozbiljan, smrtno ozbiljan pogled. „Ništa joj se neće dogoditi. Neću to dopustiti.”

Vjerujem mu. Lako mi je vjerovati jer u cijelom ovom kaosu jedna je stvar neupitna, a to su Williamovi i Millerovi osjećaji prema mojoj Baki. Obojica je vole, gotovo koliko i ja. Progutam knedlu gledajući kako se vozačka vrata otvaraju i Miller sjeda za upravljač.

„Možeš li voziti?” upita William i oprezno pogleda Millera. „Naravno.” On pokrene automobil, silovito ubaci u prvu i pojurimo s parkirališta brže

no što bismo trebali. Miller vozi kao manijak. U normalnim bih se okolnostima bojala i vjerojatno mu rekla

da uspori, ali ovo nisu normalne okolnosti. Vrijeme je ključno. Znam to, a znaju i William i Miller. Nakon što sam ih čula kako razgovaraju o Charlieju i nakon što sam imala ‘čast’ i sama ga vidjeti i čuti, uopće ne sumnjam u to da je u stanju ispuniti sve prijetnje koje izgovori - izravno ili neizravno. Taj muškarac nema ni trunke morala, emocija ni savjesti. A upravo sada pijucka čaj s mojom voljenom Bakom. Usna mi počne drhtati, a Millerova sumanuta vožnja jednostavno mi se ne čini dovoljno brzom. Pogledam u retrovizor kad osjetim kako me plave oči zabrinuto promatraju. U njima vidim isti strah koji i sama osjećam. Čelo mu je mokro od znoja. Vidim da me očajnički pokušava smiriti, ali bojim se da se uzalud trudi. Ne može sakriti svoj užas pa je besmisleno smirivati moj.

Probijanje londonskim ulicama traje čitavu vječnost. Miller izvodi niz zabranjenih manevara - kad naletimo na gužvu, on se izvlači vožnjom u rikverc, ulazi u jednosmjerne ulice i vozi u suprotnom smjeru te neprekidno psuje dok mu William pokazuje prečace. Kad se konačno zaustavimo pred Bakinom kućom, otkopčam pojas i jurnem niz prilaz, ostavljajući za sobom otvorena vrata. Mutno sam svjesna kako dva para elegantnih cipela jure za mnom, a onda sam više nego svjesna snažnih ruku koje me hvataju i podižu uvis.

„Olivia, stani”, procijedi Miller, a znam i zašto. „Ne smije vidjeti da si uznemirena. On se hrani strahom.”

Izvučem se iz Millerova naručja. Prstima stisnem čelo i svim se snagama pokušam pribrati.

162

Anna

Daša

„Moji ključevi”, ispalim. „Nemam ključeve.” William se od muke nasmije i privuče moju pozornost. „Hart, ti si na potezu.” Namrštim se i pogledam Millera koji gurne ruku u džep i zakoluta očima. „Rekao sam ti da moramo popraviti osiguranje”, gunđa i izvuče kreditnu karticu. „Baka ga je vjerojatno pozvala da uđe!” prasnem, ali on ne obraća pažnju na mene, već

gurne karticu uz drveni dio i lagano okrene. Vrata se otvore za samo dvije sekunde i ja jurnem kraj Millera.

„Opa!” on me opet uhvati i gurne uz vrata. „Dovraga, Olivia! Ne možeš uletjeti kao tenk!” tiho kaže pridržavajući me jednom rukom, dok drugom sprema karticu u džep.

„Dobro, onda ćemo čekati ovdje dok ona ne počne vrištati, može?” „Ista majka”, promrmlja William, a ja ga bijesno pogledam. On podigne obrve kao da mi

želi dati do znanja da sam ga dobro čula, a onda nakrivi glavu i pogleda me kao da mi želi reći ‘Ne možeš to poreći.’ Mrzim ga.

„Odvedite me Baki”, zarežim i prostrijelim Williama bijesnim pogledom. „Smiri žestinu, Livy”, upozori me Miller. „Nije vrijeme za to.” Zatim me pusti i počne mi popravljati odjeću, ali ne dopuštam mu da pronađe željeni

mir na taj način. Odgurnem ga i ljutito se počnem sama sređivati. Odmaknem kosu s lica i poravnam haljinu. Miller me uhvati za ruku i uvuče u kuću.

„Kuhinja”, kažem i gurnem ga niz hodnik. „Pripremao je čaj.” Dok to izgovaram, kućom odjekne glasan prasak. Ja poskočim, Miller opsuje, a William se progura pored nas prije negoli se uspijem pomaknuti. Miller jurne za Williamom, baš kao i ja, a moj se strah pojača. Uletim u kuhinju, sudarim se s Millerovim leđima i proguram ispred njega. Gledam u prazan prostor. Ne vidim ništa - samo Williama koji tupo pilji u pod. Netremice ga promatram, tražeći reakciju u izrazu njegova lica. Nisam se spremna suočiti s fokusom njegove pozornosti.

„Drekec!” Bakina ‘pristojna’ psovka probije se kroz zid straha koji me okružuje i ja polako spustim pogled. Vidim je na podu, na sve četiri, s metlicom u ruci, kako uklanja rasuti šećer i razbijenu posudicu.

„Ja ću to!” Nenadano se pojavi par ruku koje se počnu hrvati s njezinima. „Šašava ženo, već sam ti rekao: ja sam ovdje šef!” Gregory otme Baki metlicu iz ruku i umorno pogleda Williama. ,Je li tako, frajeru?”

„Tako je”, složi se William, gledajući Baku i Gregoryja. „Što se zbiva?” „Ona...” Gregory uperi metlicu u Baku, a ona napući usne i odmakne njegovu ruku, „...ne

želi slušati. Ustanite sad, može?” „Za ime Božje!” vikne Baka i pljesne dlanovima. „Vratite me u onaj zatvor od bolnice jer

ćete me ovdje posve izludjeti!” Olakšanje koje me preplavi pretvara mi tijelo u kašu. Pogledam Gregoryja. On

pogledava Williama. Ozbiljno ga gleda. „Trebali biste je smjestiti u krevet”, William se pokrene i sagne kako bi podigao baku.

„Hajde, Josephine.”

163

Anna

Daša

Osjećam se beskorisno dok gledam kako pomaže Baki ustati. Osjećam olakšanje, zbunjenost, brigu. Kao da Charlie uopće nije bio ovdje. Nisam umislila onaj telefonski razgovor, a definitivno nisam umislila ni Bakin veseli glas u pozadini. Da nije bilo ozbiljnog pogleda koji je Gregory uputio Williamu, pomislila bih da sam poludjela. Ali vidjela sam taj pogled. On je bio ovdje. Je li upravo otišao? Gregory djeluje potreseno, ali zašto Baka ne izgleda uplašeno? Lecnem se kad osjetim toplinu na ruci, pa okrenem glavu i vidim Miller ovu ruku na svom golom laktu. Tek se sad upitam kamo su nestali oni znakovi unutarnjeg vatrometa. Prošla je čitava vječnost prije nego što sam ih osjetila. Ugasio ih je silni strah.

„Trebali biste poći u krevet”, kaže joj Miller i vrati me u kuhinju. Baka je sad na nogama, a William je grli. Nakašljem se kako bih otjerala knedlu iz grla, pa preuzmem Baku iz Williamovih ruku. Sigurna sam da će Gregory, čim nas dvije odemo, obavijestiti Williama i Millera o onome što se ovdje dogodilo.

Dok ulazimo u sobu i smještamo se na kauč, primjećujem da je zvuk na televizoru utišan. Zamišljam kako je sjedila na kauču s daljinskim u ruci i slušala kako Gregory otvara Charlieju vrata.

„Bako, je li maloprije netko bio ovdje?” Namještam pokrivače oko nje, ali je odbijam pogledati u oči.

„Sigurno mislite da sam tupa k’o stup.” „Zašto to kažeš?” U sebi opsujem što sam joj uopće dala priliku da mi objasni. Ja sam

jedina tupa ovdje, samo ja. „Možda jesam stara, dušo, ali nisam glupa. Iako svi mislite da jesam.” Smjestim se na rub kauča i počnem igrati s dijamantom. Ne dižem pogled. „Ne mislimo

da si glupa, Bako.” „Znam da mislite.” Pogledam je krajičkom oka i vidim da je stisnula šake u krilu. Ne želim je dodatno

uvrijediti raspravom. Ne znam što ona misli da zna, ali mogu jamčiti da je istina mnogo gora. „Ona trojica sada razgovaraju o mojem gostu. Vjerojatno pokušavaju smisliti kako ga se

riješiti.” Ona zastane i znam da čeka da je pogledam. Ali ja to ne činim. Ne mogu. Zaprepastio me njezin zaključak, a znam da još nije gotova. Baka ne mora vidjeti moje zaprepaštenje, jer ću tako samo potvrditi ono što misli. „Zato što ti je prijetio.”

Progutam knedlu i zatvorim oči, vrteći prsten oko prsta. „Zove se Charlie i prilično je opaki gad”, kaže ona. Prestravljeno se okrenem prema njoj. „Što ti je napravio?” „Ništa”, Baka ispruži ruku, uhvati moju i stisne je kako bi me umirila. Čudno, ali djeluje.

„Znaš mene, Olivia. Nitko ne može nadmudriti slatku, blesavu staricu kao što sam ja.” Ona se nasmiješi, a ja uzvratim osmijehom. Smiješno je što se smijemo, s obzirom na užasnu situaciju u kojoj smo se našle. „Tupa sam k’o stup.”

Zaprepaštena sam njezinom sabranošću. Sve je dobro povezala i ne znam trebam li biti zahvalna ili užasnuta. Da, ima par praznina - praznina koje ne želim ispuniti - ali shvatila je ono bitno. Ne mora znati ništa više. Ne želim

164

Anna

Daša

„Ona...” Gregory uperi metlicu u Baku, a ona napući usne i odmakne njegovu ruku, „...ne želi slušati. Ustanite sad, može?”

„Za ime Božje!” vikne Baka i pljesne dlanovima. „Vratite me u onaj zatvor od bolnice jer ćete me ovdje posve izludjeti!”

Olakšanje koje me preplavi pretvara mi tijelo u kašu. Pogledam Gregoryja. On pogledava Williama. Ozbiljno ga gleda.

„Trebali biste je smjestiti u krevet”, William se pokrene i sagne kako bi podigao baku. „Hajde, Josephine.”

Osjećam se beskorisno dok gledam kako pomaže Baki ustati. Osjećam olakšanje, zbunjenost, brigu. Kao da Charlie uopće nije bio ovdje. Nisam umislila onaj telefonski razgovor, a definitivno nisam umislila ni Bakin veseli glas u pozadini. Da nije bilo ozbiljnog pogleda koji je Gregory uputio Williamu, pomislila bih da sam poludjela. Ali vidjela sam taj pogled. On je bio ovdje. Je li upravo otišao? Gregory djeluje potreseno, ali zašto Baka ne izgleda uplašeno? Lecnem se kad osjetim toplinu na ruci, pa okrenem glavu i vidim Millerovu ruku na svom golom laktu. Tek se sad upitam kamo su nestali oni znakovi unutarnjeg vatrometa. Prošla je čitava vječnost prije nego što sam ih osjetila. Ugasio ih je silni strah.

„Trebali biste poći u krevet”, kaže joj Miller i vrati me u kuhinju. Baka je sad na nogama, a William je grli. Nakašljem se kako bih otjerala knedlu iz grla, pa preuzmem Baku iz Williamovih ruku. Sigurna sam da će Gregory, čim nas dvije odemo, obavijestiti Williama i Millera o onome što se ovdje dogodilo.

Dok ulazimo u sobu i smještamo se na kauč, primjećujem da je zvuk na televizoru utišan. Zamišljam kako je sjedila na kauču s daljinskim u ruci i slušala kako Gregory otvara Charlieju vrata.

„Bako, je li maloprije netko bio ovdje?” Namještam pokrivače oko nje, ali je odbijam pogledati u oči.

„Sigurno mislite da sam tupa k’o stup.” „Zašto to kažeš?” U sebi opsujem što sam joj uopće dala priliku da mi objasni. Ja sam

jedina rupa ovdje, samo ja. „Možda jesam stara, dušo, ali nisam glupa. Iako svi mislite da jesam.” Smjestim se na rub kauča i počnem igrati s dijamantom. Ne dižem pogled. „Ne mislimo

da si glupa, Bako.” „Znam da mislite.” Pogledam je krajičkom oka i vidim da je stisnula šake u krilu. Ne želim je dodatno

uvrijediti raspravom. Ne znam što ona misli da zna, ali mogu jamčiti da je istina mnogo gora. „Ona trojica sada razgovaraju o mojem gostu. Vjerojatno pokušavaju smisliti kako ga se

riješiti.” Ona zastane i znam da čeka da je pogledam. Ali ja to ne činim. Ne mogu. Zaprepastio me njezin zaključak, a znam da još nije gotova. Baka ne mora vidjeti moje zaprepaštenje, jer ću tako samo potvrditi ono što misli. „Zato što ti je prijetio.”

Progutam knedlu i zatvorim oči, vrteći prsten oko prsta. „Zove se Charlie i prilično je opaki gad”, kaže ona.

165

Anna

Daša

Prestravljeno se okrenem prema njoj. „Što ti je napravio?” „Ništa”, Baka ispruži ruku, uhvati moju i stisne je kako bi me umirila. Čudno, ali djeluje.

„Znaš mene, Olivia. Nitko ne može nadmudriti slatku, blesavu staricu kao što sam ja.” Ona se nasmiješi, a ja uzvratim osmijehom. Smiješno je što se smijemo, s obzirom na užasnu situaciju u kojoj smo se našle. „Tupa sam k’o stup.”

Zaprepaštena sam njezinom sabranošću. Sve je dobro povezala i ne znam trebam li biti zahvalna ili užasnuta. Da, ima par praznina - praznina koje ne želim ispuniti - ali shvatila je ono bitno. Ne mora znati ništa više. Ne želim napraviti glupost i pojašnjavati joj, pa zašutim razmišljajući što dalje.

„Znam mnogo više nego što misliš, dušo. Silno sam se trudila zaštititi te od prljavštine Londona i žao mi je što nisam uspjela.”

Namrštim se dok mi ona miluje ruku. „Poznaješ taj svijet?” Ona kim ne glavom i duboko udahne. „Čim sam prvi put vidjela Millera Harta,

posumnjala sam da ima veze s tim svijetom. Potvrda je stigla kad je William pao s vedra neba i kad ste pobjegli u Ameriku.”

Baka me mjerka, a ja se lecnem čuvši njezino priznanje. Ona je gurnula Millera i mene jedno drugome. Večera i ostalo... ohrabrivala nas je, ali prije nego postavim pitanje o njenim motivima, ona nastavi. „Ali prvi put u tvom životu, vidjela sam da su ti oči oživjele, Olivia. Vratio te u život. Nisam ti to mogla oduzeti. Već sam jednom vidjela taj pogled na djevojci i proživjela užas koji je uslijedio kad joj je oduzet. Ne želim to ponovo proživjeti.”

Srce mi poleti u pete. Znam što će sljedeće reći i nisam sigurna mogu li to podnijeti. Oči mi se napune suzama i u sebi je zamolim da prestane.

„Ta je djevojka bila tvoja majka, Olivia.” „Molim te, prestani”, zajecam. Pokušam ustati i pobjeći, ali Baka me zgrabi za ruku i

hitro povuče. „Bako, molim te.” „Ti su mi ljudi uništili obitelj, Olivia. Neće mi uzeti tebe.” Glas joj je snažan i odlučan.

Nepopustljiva je. „Dopusti Milleru da učini ono Što mora.” „Bako!” „Ne!” ona me privuče bliže i primi za obraze te čvrsto stisne. „Izvuci glavu iz pijeska,

curo. Imaš se za što boriti! Trebala sam to reći i tvojoj majci, ali nisam. Trebala sam to reći i Williamu, a nisam.”

„Ti znaš?” zagrcnem se i zapitam što ću još doznati. Bombardira me s previše informacija za moj siroti um.

„Naravno da znam!” Baka djeluje frustrirano. „A znam i da se moja curica vratila, iako nije imao muda reći mi to!”

Šokirano se naslonim na kauč, a srce mi je u grlu. „Ti...” Ne mogu govoriti. Potpuno sam van sebe. Silno sam je podcijenila. „Kako...” Ona se mirno nasloni na jastuk. Ja sam i dalje oslonjena na kauč i razmišljam što bih

rekla. Bilo što. Ništa.

166

Anna

Daša

,,A sad ću odspavati”, kaže ona i počne se namještati, kao da se prošlih pet minuta nije ni dogodilo. ,,A kad se probudim, želim da se prestanete ponašati kao da sam glupa. Morate me ostaviti na miru.”

Baka zatvori oči i ja shvatim poruku - bojim se posljedica ako to ne učinim. Polako podignem svoje beživotno tijelo s kauča pa izađem iz dnevne sobe. Zastanem jednom, dvaput, triput, razmišljajući jesam li trebala više reći. Ali da bih govorila, moram oblikovati riječi, a sada ih uopće nemam. Tiho zatvorim vrata i zastanem u hodniku. Obrišem suze i popravim izgužvanu haljinu. Ne znam kako shvatiti sve ovo. Ali jedno je sigurno. Glava mi više nije u pijesku. Nisam sigurna trebam li biti zahvalna ili uplašena zbog Bakinog shvaćanja.

Iz misli me prene prigušeni šapat iz kuhinje pa požurim niz hodnik, iako sam sigurna da će me nove informacije dodatno uzrujati. Uđem u kuhinju i odmah vidim da nije dobro. Miller sjedi za stolom i drži glavu u rukama, a William i Gregory stoje, naslonjeni na pult.

„Što se zbiva?” odlučno upitam. Nisam sigurna koga pokušavam zavarati. Tri se glave okrenu prema meni, ali Miller privuče moju pozornost. „Olivia”, on ustane i priđe mi. Ne sviđa mi se maska koju ima na licu i kojom pokušava prikriti očaj. „Kako je ona?”

Zbog njegova se pitanja opet zamislim, smišljajući objašnjenje. Sada mogu govoriti samo istinu i ništa osim istine.

„Ona zna”, procijedim, strahujući da ću morati pojasniti ovu izjavu. Millerov upitni pogled govori mi da su moji strahovi opravdani.

„Objasni”, naredi on. Uzdahnem i dopustim mu da me povede za stol i posjedne. „Znala je da je Charlie

problematičan. Zna da je nekako povezan s vama dvojicom”, uperim prst u Millera i Williama. „Zna sve.”

Williamov izraz lica govori da je to već znao. „Sada će odspavati, a kad se probudi, želi da se prestanemo ponašati kao da je glupa.” William nervozno prasne u smijeh, baš kao i Gregory. Znam što im je na umu, ili barem

što se krije ispod početnog šoka. Misle da je ovo previše za nju, s obzirom na to da je tek puštena iz bolnice. Nemam pojma jesu li u pravu. Jesam li je podcijenila? Ne znam, ali znam da ću ih sada dodatno šokirati.

„Zna da se mama vratila.” Svi u prostoriji uzdahnu. „O Isuse”, procijedi Gregory pa pojuri prema meni i čučne kako bi me zagrlio. „Oh,

curice moja. Jesi li dobro?” Kimnem mu u rame. „Dobro sam”, umirim ga, iako nisam. Puštam da me grli i ljubi. A

kad se odmakne od mene, nježno me pogleda. „Znaš da sam uvijek tu ako me zatrebaš.” „Znam”, uhvatim ga za dlanove i stisnem ih te iskoristim priliku da procijenim kako su

druga dvojica reagirala na moje novosti, Williamovo lice otkriva neobičnu kombinaciju čuđenja i brige. A kad pogledam Millera

vidim... ne vidim ništa. Ima onaj pokeraški izraz. Ona hladna maska je na svome mjestu, ali vidim mu nešto u očima, pa ih proučavam kako bih shvatila što je to. Ali ne shvaćam.

167

Anna

Daša

Ustanem i odmaknem Gregoryja koji sjedne na pete, pa priđem Milleru, On me prati pogledom sve dok se ne nađem pred njim. Ali ne grli me niti miče onu masku s lica.

„Moram otići kući”, prošapće. „Ja ne idem odavde”, jasno mu dam do znanja prije nego počne sa zahtjevima. Ne

ostavljam Baku samu dok sve ne završi. „Znam.” Iznenadi me lakoća s kojom je to prihvatio, ali ostanem sabrana jer ne želim

pokazati dodatnu slabost. „Trebam...” Miller zastane i na trenutak se zamisli. „Trebam biti kod kuće i razmisliti.” Najradije bih zaplakala. Potreban mu je mir i njegovo normalno okruženje kako bi se sabrao. Njegov je svijet eksplodirao u kaos, a čini se da će i on popustiti pod pritiskom. Shvaćam ga, stvarno shvaćam, ali jedan komadić mene ostaje povrijeđen. Želim biti ta koja ga smiruje - ja u njegovom zagrljaju, ja koja mu dajem ono njegovo. Ali sada nije trenutak za sebičnost. Miller nije jedini koji nalazi smirenje dok smo zajedno.

On se nakašlje i pogleda na drugi kraj kuhinje. „Daj mi paket koji mi je ostavio.” Pored mene se stvori smeđa omotnica i Miller je uzme bez riječi zahvale. „Čuvajte je.” A onda se okrene i ode. Gledam u njegova leđa koja nestaju niz hodnik i čujem tiho

zatvaranje vrata. Već mi nedostaje, a nema ga samo dvije sekunde. Čini mi se da mi srce usporava, iako znam da je to glupo. Osjećam se napušteno.

Osjećam se izgubljeno.

168

Anna

Daša

Dvadeset i prvo poglavlje

Topli tuš mi samo donekle smiri živce. Kad izađem, kuća je tiha. Provirim kroz vrata i

vidim da Baka i dalje spava pa odem u kuhinju. Gregory stoji pored štednjaka i miješa nešto u posudi.

„Gdje je William?” upitam i stanem kraj njega. „Izašao je van telefonirati.” Drvena kuhača udari o rub posude i dio sadržaja odleti na

zid. „Sranje!” „Što je to?” Namršteno promatram smećkastu kašu koju on nervozno miješa. Izgleda

odvratno. „Trebala bi biti juha od krumpira i poriluka.” Spusti kuhaču pa uzme papirnati ručnik i

obriše čelo. „Baka će biti van sebe”, s naporom se nasmiješim i primijetim tragove hrane na njegovu licu. „Čekaj.” Uzmem ubrus i obrišem ga. „Kako ti je to završilo na licu?”

Gregory ne odgovara. Pušta da ga brišem i tiho me promatra. Činim to dulje no što je potrebno, trljajući mu lice gotovo do krvi. Učinit ću sve da izbjegnem neizbježno.

„Mislim da si me obrisala”, promrmlja on pa me uhvati za ruku i zaustavi. Oprezno pogledam njegove smeđe oči, a onda i bijelu majicu koju ima na sebi.

„Ima ga i ovdje”, počnem ga brisati, ali on me zaustavi. „Curice, prestani.” „Ne tjeraj me da razgovaramo o tome”, ispalim, ne skidajući pogled s ruke kojom me

drži. „Popričat ćemo, ali ne sada.” Gregory isključi plin i povede me do stolca. „Trebam tvoj savjet.” „Stvarno?” „Da. Spremna?” „Jesam”, oduševljeno kimnem. Drago mi je što me ne pritišće. Što shvaća. „Pričaj.” „Ben će ovog vikenda reći svojoj obitelji za nas.” Zagrizem usnu - oduševljena što nisam prasnula u smijeh. Pravi smijeh. Nikakav

usiljeni ili lažni smijeh, već onaj pravi, iskreni smijeh. „Stvarno stvarno?” „Da, stvarno stvarno.” „I?” „Što i?” „Očito si sretan.” On se konačno nasmije od uha do uha. „Očito.” Ali osmijeh mu nestane brzo kao što se i

pojavio, pa se i ja uozbiljim. „Po svemu sudeći, roditelji to ne očekuju. Neće biti lako.” Uhvatim mu ruku i stisnem je. „Bit će sve u redu”, uvjerim ga i kimnem kad me on

sumnjičavo pogleda. „Obožavat će te. Kako i ne bi?”

169

Anna

Daša

„Pa možda i neće, jer nisam cura”, on se nasmije i poljubi mi ruku. „Ali Ben i ja imamo jedan drugoga, a to je najvažnije, zar ne?”

„Tako je”, odmah se složim jer znam da je u pravu. „On je moj Netko, curice.” Ona prijašnja sreća ishlapi. Možda bih trebala biti oprezna umjesto njega. Nije li Ben

više puta postupio kao kreten, ali oduševljena sam što je konačno prestao brinuti Što drugi misle o njegovoj seksualnoj opredijeljenosti. Uostalom, tko sam ja da sudim? Svi imaju svoje demone, doduše neki više od drugih - Miller ih doista ima više od drugih - ali sve je moguće riješiti. Svatko ima pravo na oprost.

„Što je?” upita Gregory i trgne me iz misli. „Ništa”, otjeram neželjene slike. Osjećam se življom i budnijom negoli nekoliko

posljednjih... sati. Zar je samo toliko prošlo? „Ona omotnica...” Gregoryjevo iznenadno meškoljenje jasan je znak da zna o čemu govorim. Bio je ovdje i,

naravno, zna, ali imam osjećaj da to nije cijela priča. Vidim kako izbjegava moj pogled. „Koja omotnica?” Zakolutam očima. „Ma stvarno, Gregory?” On se poraženo namršti. „Dao mi ju je onaj zli seronja i rekao da je predam Miller u.

Znaš da to nije prvi put da ga vidim? On je onaj odurni gad koji se pojavio kad si pobjegla u New York. Rado sam pobjegao iz Millerova stana i ostavio Williama i njega da se prepucavaju. Jebeš mi sve, izgledali su kao kauboji koji potežu pištolje. Skoro sam se onesvijestio kad sam otvorio vrata i ugledao ga.”

„Ti si ga pustio?” uzdahnem. „Ne! Baka ga je pustila. Rekao je da je stari Williamov prijatelj. Nisam znao što bih!” Nisam iznenađena. Baka je upućenija nego što mi se učinilo. „Što je u omotnici?” On slegne ramenima. „Ne znam.” „Greg!” „Dobro, dobro!” On se opet počne meškoljiti. „Vidio sam samo papir.” „Kakav papir?” „Ne znam. Miller ga je pročitao i vratio unutra.” „Kako je reagirao?” Ne znam zašto postavljam tako glupo pitanje. Iz prve sam ruke vidjela njegovu reakciju

kad sam ušla u kuhinju. Držao je glavu u rukama. „Djelovao je mirno i sabrano...” nastavi on zamišljeno. „Ali nije izgledao tako nakon što

te zagrlio.” Pogledam Gregoryja. „Kako to misliš?” On se nelagodno promeškolji. Ili zabrinuto? „Usput je pitao, znaš, jesmo li ti i ja ikad...”

170

Anna

Daša

„Nisi valjda!?” lecnem se, strahujući od sranja koja bi mogla nastati ako Miller sazna za naše valjuškanje po krevetu.

„Nisam! Ali sranje, curo, bilo mi je ozbiljno neugodno.” „Nikad mu neću reći”, obećam jer dobro znam na što cilja. To znamo samo Gregory i ja.

Ako nitko od nas ne bude toliko glup da mu kaže, Miller ne može saznati. „Dobijem to napismeno?” upita on i glasno se nasmije. Doslovno zadrhti, kao da

zamišlja što bi se moglo dogoditi ako Miller sazna za naše petljanje. „Paranoičan si”, uvjerim ga. Miller nikako ne može znati. A to me podsjeti. ,Je li pokazao

papir Williamu?” „Nije.” Stisnem usne i zapitam se je li Gregory u dosluhu s Williamom i Millerom. Ono pismo -

što god bilo u njemu - podiglo je sve obrambene mehanizme mojeg povremenog džentlmena. Morao je dobro razmisliti. Vratio se u poznato i precizno okruženje svog stana, kako bi razmislio. Nije me poveo sa sobom - iako sam navodno njegova terapija i način uklanjanja stresa.

„Mislim da ću preskočiti juhu”, začujemo Williamov glas. Gregory i ja istodobno podignemo pogled i vidimo da namršteno miješa kuhačom.

„Dobra odluka”, složi se Gregory i uputi mi širok osmijeh. Sumnjičavo ga pogledam, vjerujući da zna više nego što govori. A kad se nakašlje da bi suspregnuo smijeh, pa ustane od stola kako bi umakao mom pogledu, sigurna sam u to. „Pripremit ću nam nešto drugo.”

Zazvoni Williamov mobitel. Podignem glavu i vidim da kopa po unutarnjem džepu. Definitivno ne umišljam val ljutnje koja mu preplavi lijepo lice kad na zaslonu ugleda broj pozivatelja.

„Moram se javiti”, mahne mobitelom pa izađe na stražnja vrata u vrt. Ustanem čim se vrata zatvore za njim. „Idem Milleru”, kažem, zgrabim mobitel sa stola i

krenem prema izlazu. Sigurna sam da William neće ostaviti Baku samu, niti s Gregoryjem. Bit će sigurna. Nešto mi ne sjeda kako treba, a to mi govori Gregoryjevo ponašanje, Williamova hinjena smirenost... i moj unutarnji osjećaj.

„Ne, Olivia!” Nisam ni očekivala da ću samo tako otići, pa zato jurnem niz hodnik prije no što me

Gregory uspije uhvatiti ili obavijestiti Williama o mojem bijegu. „Da nisi Baku ostavio samu!” viknem, izletim iz kuće i počnem trčati prema glavnoj

cesti. „Za ime Božje!” frustrirano drekne Gregory, gledajući niz ulicu. „Ponekad te stvarno

mrzim!” U tren oka sam na stanici podzemne. Ignoriram upornu zvonjavu mobitela. I Gregory i

William me pokušavaju dobiti, ali čim se spustim u londonske tunele, izgubim signal pa više ne moram odbijati pozive.

* * *

171

Anna

Daša

Nalazim se na stepeništu Millerove zgrade pa brzo odjurim na deseti kat, i ne

pomišljajući da krenem dizalom. Osjećam kao da čitavu vječnost nisam bila ovdje. Tiho uđem u stan. Dočeka me lagana glazba. Glazba određuje raspoloženje prije nego dospijem zatvoriti vrata. Duboki, moćni tonovi u sekundi me dovedu u stanje između brige i smirenosti. Nečujno zatvorim vrata pa obiđem stol i uđem u kuhinju. iPhone je ondje, smješten u držaču. Zaslon mi kaže što slušam. To je Nationalova „About Today”.

Spuštam pogled dok riječi izviru iz zvučnika i napadaju mi misli. Uđem u dnevnu sobu. Ondje je sve kako očekujem da bude. Sve je savršeno pa prepoznam smirujući osjećaj koji me polako preplavljuje. Ali moj savršeni Miller nije ovdje. Dok promatram slike na zidovima Millerova stana - njegova djela - razmišljam trebam li krenuti prema spavaćoj sobi ili ateljeu. Predivne zgrade na slikama djeluju iskrivljeno, gotovo ružno. Namjerno su iskrivljene. Predivne stvari obično se na prvi pogled ocjenjuju kao lijepe. Ali ponekad treba pogledati dublje i shvatit ćeš da nisu tako lijepe kako ti se učinilo. Malo je toga lijepo i iznutra i izvana. Ali postoje iznimke, a Miller je jedna od njih.

Osjećam se kao da sam upala u stanje transa, pod utjecajem smirujuće glazbe. Nemam namjeru odustati, iako znam da moram pronaći Millera i uvjeriti ga da me nije izgubio. Njegov stan i sve u njemu djeluju poput toplog pokrivača koji se steže oko mene i donosi osjećaj mira i sigurnosti. Zatvaram oči i duboko dišem, hvatajući se za osjećaje, slike i misli koji me tako usrećuju. Poput kauča koji jasno vidim u mislima, kauča na kojem mi je prvi put dao do znanja kakve su mu namjere. Sjećam se zdjele krupnih, zrelih jagoda koje je pripremao u kuhinji. Otopljene čokolade na štednjaku, i sebe pribijene o hladnjak, Millerova jezik koji čisti svaki moj dio... Te me misli vrate na sam početak.

U mislima sam u ateljeu i vidim onaj kaotični nered koji me toliko iznenadio. Njegov je hobi bio predivno iznenađenje. Jedina neuredna stvar u Millerovu životu. Ili jedina prije no što je upoznao mene. Vidim sebe, raširenu na njegovu stolu, i njega kako crvenom bojom crta linije po mojem trbuhu - odnosno, a to sada znam, objavljuje mi ljubav. Pjesma „Demons” čuje se u pozadini. Njezine riječi nikad nisu bile istinitije. Tijela su nam isprepletena na njegovom starom kauču, priljubljeni smo jedno uz drugo i posve spojeni. A tek onaj pogled. Lijep gotovo kao Miller. Gotovo? Nasmiješim se. Ni blizu.

Moje intimno prisjećanje nije moglo biti savršenije, ali onda mi pod kožom buknu one predivne varnice i moja tama eksplodira u svjetlo. U sjajno, moćno, predivno svjetlo.

„Bum.” Njegov šapat, njegov glas u mojim ušima, vrelina njegovih usana na mom obrazu... učine

da mi tijelo propadne u to predivno svjetlo. Ne mogu odvojiti sanjarenje od stvarnosti, niti želim. Ako otvorim oči, bit ću sama u njegovom stanu. Ako otvorim oči, svaka savršena misao o našem zajedničkom vremenu izgubit će se u ružnoj stvarnosti. Sada osjećam toplinu njegovih ruku na koži, neobičan osjećaj pomicanja, a istovremeno... mirovanja.

„Slatkice, otvori oči.” Odlučno odmahnem glavom i čvršće stisnem kapke. Nisam spremna izgubiti svoje

snove - onaj osjećaj njega, njegov glas. „Otvori ih.”

172

Anna

Daša

Meke me usne zadirkuju i natjeraju da zastenjem. „Pokaži mi ih.” Ljubi mi usne i gricka ih, dovodeći me do ludila. „Drži me na svojem svjetlu, Olivia Taylor.” Dah mi zastane i ja otvorim oči. Dočeka me najnevjerojatniji prizor koji sam ikad

vidjela. Miller Hart. Pogledom prelazim po konturama njegova lica i upijam svaku pojedinost. Sve je ovdje - njegove prodorne plave oči prepune emocija, poluotvorene usne, tamna brada, valovita kosa, onaj nevaljali uvojak na svom mjestu... sve je tu. Predobro je da bi bilo istinito i ja podignem ruku kako bih ga dotakla. Želim ga dotaknuti vrhom prsta, ali ne žurim. Želim biti sigurna da ne umišljam.

„Stvaran sam”, šapne on pa mi uhvati prste i prekine moje tiho istraživanje. Ljubi mi zapešće i privuče ruku do svog zatiljka. Moji prsti upadnu u gomilu uvojaka. „Tvoj sam.”

Spusti usne na moje, privlačeći me k sebi i čvrsto stegne dok se spajamo - ljubimo se, opipavamo i podsjećamo jedno drugo na našu moćnu vezu. Bedra mi drhte i stežu se oko njegova struka. Sada sam sigurna da ne umišljam.

Nutrina mi plamti, gori, nestaje u eksploziji. Ta me vatra obuzima, preuzima, obnavlja... Potrebna nam je. Oboma.

Više ne postoji ništa osim Millera i mene. Osim nas. Svijet je sigurno zatvoren vani. „Obožavaj me”, preklinjem ga između poljubaca i skinem mu sako, u očajničkom

pokušaju da mu osjetim kožu. „Molim te.” On zastenje dok izvlači jednu pa drugu ruku iz skupocjene tkanine. Moje ruke hvataju

kravatu i grozničavo potežu čvor, ali on se ne žali. I on očajnički želi ukloniti sve između nas. Dok me jednom rukom drži ispod stražnjice, drugom mi pomaže, potežući preko glave svilenu kravatu i prsluk. Hrabro mu zgrabim košulju i rastrgam je. Pripremim se na šokirani uzdah koji sam unaprijed odlučila ignorirati, ali on ne dođe. Gumbi lete i padaju na pod oko nas, a ja se počnem boriti s ostacima odjeće i skidati je s njegova tijela. Preko haljine osjećam njegova vrela prsa, a to je korak bliže dodiru kože na koži. Košulja se pridruži sakou, prsluku i kravati, sletjevši na pod, a ja zgrabim njegova ramena dok nam poljupci postaju sve strastveniji.

Nema onih uobičajenih zahtjeva. Ne pokušava me usporiti niti zaustaviti. Pušta da ga divlje ljubim i guram ruke gdje god mogu, očajnički stenjući i dahćući. Uspijem skinuti teniske i podići se, tako da mora zabaciti glavu kako bi me nastavio ljubiti.

„Želim biti u tebi”, dahće Miller i počne koračati sobom. „Odmah.” Zastane i uhvati moje noge, neprekidno mi napadajući usta, poput izgladnjelog lava. Dohvatim mu remen na hlačama i brzo ga skinem i bacim ustranu. Na redu su hlače. Otkopčam ih i skinem najbrže Što mogu, ne prekidajući poljubac.

Miller obavi ostalo - napokon skine bokserice. A onda odmakne od nas hlače, bokserice, cipele i čarape. Želim se prisjetiti kako izgleda gol, ali ne toliko da bih prekinula poljubac. On uhvati rub moje haljine i skine je s mene, pa nemam izbora osim odmaknuti se od njega. Iskoristim taj trenutak da ga pogledam, ali u tome me omete povlačenje haljine preko mog lica. Ipak dobijem još malo vremena da ga osmotrim dok mi lijeno otkopčava i skida grudnjak. Bradavice mi se ukrute u čvrste i osjetljive pupoljke, a među nogama osjetim žestoko pulsiranje. Žudim za njegovim dodirom. Pogledam ga u oči. Teško diše, bas kao i ja.

173

Anna

Daša

Baci grudnjak ustranu i gurne palčeve pod rub mojih gaćica. No još ih ne skida - čini se da ga raduje žudnja koja raste iz sekunde u sekundu.

Ne može me mučiti. Ne sada. Blago odmahnem glavom gledajući kako mu se kutovi usana jedva primjetno podižu. A onda se približi. Palci su i dalje na istom mjestu i on me potakne da hodam unazad, sve dok mi leđa ne udare o hladni zid. Šokirano uzdahnem i zabacim glavu.

„Molim te”, preklinjem ga, osjećajući kako mi povlači gaćice niz bedra. Pulsiranje među mojim nogama ubrza i pretvori se u neprekidno bubnjanje. Gaćice mi slete pod noge.

„Izađi iz njih”, naredi on nježno. Učinim to i fokusiram se na ono što slijedi. Ne moram dugo čekati. Osjećam vrelinu među bedrima. Jesu li uzrok tomu Millerovi prsti?

„O Bože!” Čvrsto zatvorim oči dok mi on miluje međunožje. Tjera me da se pribijem uza zid, u uzaludnom pokušaju da izbjegnem njegovo mučenje.

„Tako si jebeno mokra”, zareži pa spusti prst i uđe u mene, pritišćući me iznutra. Stavim ruke na njegova ramena i odgurnem ga tako da su mi ruke posve ispružene.

„Okreni se.” Progutam knedlu i poslušam njegove upute, dok su mu prsti i dalje u meni, ali

nepomični. Ako se pomaknem, izazvat ću trenje, a onda ću se srušiti na pod kao jadna gomila žudnje i požude. Zato ostanem na mjestu, uplašena da ću samo pojačati želju.

„Okreni. Se.” Tvrdoglavo odmahnem glavom i snažno zagrizem usnu, zarivši mu nokte u kožu pored

ključne kosti. Iznenada njegova ruka odmakne moju i njegovo se tijelo spoji s mojim, pojačavajući pritisak u prstima zakopanim u mene. „Ne!”

Nemam kamo pobjeći. Pribijena sam uza zid i posve bespomoćna. „Ovako”, mrmlja Miller dok mi gricka lice od brade do obraza. Drži nas najbliže što

može i ne vadi prste iz mene. Kao što sam se i bojala, njihovi pokreti samo pojačaju žudnju i ja počnem duboko, kontrolirano disati kako bih se spriječila da zavrištim od očaja.

„Ruke na zid.” Odmah poslušam. „Pomakni se unazad.” Jednom me rukom uhvati za struk i pomakne unazad, a onda stopalom navede da

raširim noge. Posve sam otvorena i ostavljena mu na milost i nemilost. „Ugodno?” Okrene prste u meni, a ja izbacim stražnjicu i sudarim se s njegovim

međunožjem. „Milleru!” vrisnem i pustim da mi glava padne na zid. „Je li ti ugodno?” „Jest!” „Dobro.” Makne ruku s mog struka i trenutak kasnije osjetim njegov tvrdi, široki glavić

točno na mom otvoru. Zadržim dah.

174

Anna

Daša

„Diši, slatkice.” To je upozorenje. Sav mi zrak izađe iz pluća dok se njegovi prsti izvlače iz mene i ostavljaju mjesto njegovoj krutoj muškosti. Ne moram dugo čekati da me ispuni. Uđe u mene uz prigušeni krik i ja opet ostanem bez daha. Osjećam se potpunom.

„Pomiči se”, preklinjem ga i guram se u njega, a on me ispuni dokraja. „Milleru, pomiči se.” Odgurujem se rukama i odmičem glavu od zida. Puštam je da padne. On odgovori na moje molitve. Meki se dlan spusti na moje bokove. Miller opusti prste. „Ne želim da svršiš, Olivia.”

„Što?” uzdahnem i počnem drhtati na pomisao da moram suspregnuti vrhunac. Moji su vrhunci uglavnom neočekivani. On je Gospodin Posebni - talentiran je više no što oboje možemo shvatiti. „Milleru, tražiš od mene nemoguće!”

„Možeš ti to”, uzalud me uvjerava, pomičući se u meni. „Koncentriraj se.” Uvijek se koncentriram, ali to mi sad ne pomaže pa se moram osloniti na njegovu

stručnu taktiku suzdržavanja, kojom me zadržava u limbu. Ovo mučenje silovito opterećuje moj um preplavljen požudom. Vrištat ću od očaja, a možda ću ga i grepsti i gristi. Voli me držati na ničijoj zemlji pa me brine činjenica da me upozorio. Zatvorim oči i prigušeno vrisnem kad se on polako izvuče i ostavi u meni samo glavić.

„Milleru.” Sad ga preklinjem. „Reci mi koliko me želiš.” „Želim da bude grubo”, priznam. Trudim se da se ne pomaknem i ne pokvarim tu

predivnu ispunjenost. „Koliko grubo?” Pitanje me iznenadi. A iznenadi me i moj odgovor. „Hoću sve što imaš.” I dalje je iza mene. Razmišlja o mom odgovoru. „Sve?” „Sve”, potvrdim. Njegova snaga i energija uklonit će veći dio moje agonije. Znam da hoće. „Kako želiš.” On se sagne, priljubi prsa uz moja leđa i zagrize mi rame. „Volim te”, mrmlja ljubeći

ugrizeno mjesto. „Shvaćaš li to?” Savršeno dobro shvaćam. „Da.” Namjestim obraz uz njegovo lice i osjetim grubo trljanje brade, a potom se on uspravi i

glasno udahne. Pripremim se. Ali nikakva priprema ne može zaustaviti šokirani uzdah kad se on zabije u mene. Napola očekujem da će se slediti i uspaničariti kad vrisnem, ali on to ne učini. Brzo se izvlači i opet zabija, uz glasno rezanje. S prvih par pokreta uspostavlja ritam. Neumoran je, ne usporava. Zabija prste u moje tijelo i ne prestaje me povlačiti, a ja vrištim i vrištim. Čvrsto vjerujem da može procijeniti u kakvom sam stanju, pa i ne pokušavam suspregnuti krikove. Vrištim svaki put kad se njegovo tijelo sudari s mojim i ubrzo osjetim kako mi je grlo bolno i suho. Ali ne prestajem. Moje tijelo nije moje. Miller ima punu kontrolu nada mnom i koristi je dokraja. Gotovo je brutalan, ali strast i želja među nama drže me u potpunoj ekstazi. Zadržao je neumorni tempo i naposljetku je on jedino što me drži na nogama. Nema prekida u sudaru njegovih slabina s mojom stražnjicom, a zvuk postaje sve glasniji dok se mi sve više znojimo.

Duboka penetracija nije jedino što me doslovno ispunjava: ispunjena sam i mentalno, a svaki sudar podsjeća me na predivno mjesto na koje me on redovito odvodi, neovisno o tome radi li to kontrolirano i nježno, ili brutalno i neumorno. Ovdje nema kontrole. Barem se čini da je nema, a opet, čini mi se da ipak postoji. Ne, znam da postoji. Naučila sam da je

175

Anna

Daša

sve to posljedica obožavanja, kako god me odabrao uzeti. Uzima me uz neizmjernu ljubav koja je u pozadini svega što čini. Osjećam trnce na vrhu klitorisa. To je početak kraja. O Bože, neću ovo uspjeti zaustaviti. Pokušavam sve - fokusiram se, dišem... - ali sudaranje njegova snažnog tijela s mojim, sprečava me da učinim bilo što, osim da ga prihvaćam. Da apsorbiram udarce. Da uzmem ama baš sve što mi želi dati. Uvijek će biti ovako.

„Napinješ se iznutra, Livy”, vikne on, zadržavši grub ritam. Pomalo je u panici, kao da zna kakvu bitku vodim sa sobom. Nemam prilike potvrditi mu da je u pravu. Izvuče se i okrene me, pa namjesti na sebe i zabije se u mene. Vrisnem, ovijem mu noge oko struka i zavučem ruke u kosu. Iznenadna promjena ritma nimalo mi ne pomaže. Prebrz je.

„Moje ime, dušo”, dahne mi u lice. „Vrisni moje ime.” Nakon te naredbe on me podigne i spusti na sebe.

„Milleru!” „O da! Opet!” Ponovi prethodni pokret, ali ovog je puta grublji. „Jebote!” vrisnem. Vrti mi se od dubina do kojih dopire. „Moje ime!” Hvata me bijes - orgazam na pomolu i Millerova upornost da ga kontrolira, još jače

pokrenu moj temperament. „Milleru!” vrisnem i povučem ga za kosu pa zabacim glavu dok se on mahnito zabija. Sa svakim pokretom postaje sve napetiji. Tako je već neko vrijeme, ali gad odbija pokleknuti.

„Nema grebanja?” zadirkuje me, a moji se nokti odmah bace na njega. Šokirana sam, ali to me ne zaustavlja. Zabijam mu nokte u kožu i potežem.

„Arrrhhh!” zaurla od bola i zabaci glavu. „Jebote!” Ne zaustavljaju me ni njegovi bolni krici. Grebem ga kao luđakinja, a čudno je što mi se

čini da upravo to želi. „Jadno je to, slatkice”, puše on, a ja nerazumno bjesnim. Spusti pogled i usmjeri ga na

moje oči. Pogled mu je mračan i ozbiljan. Želi li da ga povrijedim? Njegovi se neumorni bokovi naglo zaustave i moj se vrhunac povuče. Nestane.

„Pomiči se!” povučem ga za kosu i potegnem mu glavu ustranu. Ali on se samo ceri. „Pomiči se, gade!”

Tamne se obrve zainteresirano podignu, ali on ostane nepomičan, tjerajući me da se meškoljim kako bih si pomogla. Ali uzalud.

„Proklet bio, Milleru!” Bez razmišljanja usta mi dohvate njegovo rame i ja zarijem zube u čvrsti mišić. „Jebote!” Bokovi mu se pokrenu luđačkom brzinom i ožive moj ugasli orgazam. „Ti...

jebote!” Sada je stvarno krenuo dokraja i zabija se u mene kao luđak. Grizem ga, a on urla, stenje

i viče. Ne vadim ruke iz njegove kose. Brutalna sam kao i on. A osjećaj je sjajan. Užitak je neopisiv, a bol zamijeni agoniju, izbijajući iz mene, možda samo privremeno, ali sad je tako. Miller me kažnjava. Ja kažnjavam njega. Nabija mi leđa na zid dok oboje zadovoljno režimo.

„Vrijeme je da završimo s ovim, Olivia”, dahće, odmičući moje lice sa svog ramena i napadne mi usta. Ljubimo se kao nikad prije. Ljubimo se gladno, brzo i očajnički, i u tren oka nađem se na podu ispod njega. Drži nas spojene i nabija se tako brzo da mi se nožni prsti

176

Anna

Daša

izvijaju. Snažno vrištim kad se vrhunac prelije po meni. Stežem se iznutra i uvlačim ga dublje u sebe. On stenje i usporava, mrmljajući nešto nerazumljivo u moj vrat. Cijedim i posljednju kap iz njega i uživam u dodiru njegove sperme koja me preplavljuje.

„Blagi Bože”, uzdišem, odmičući prste s njegovih leđa i puštam da padnu iznad moje glave.

„Složio bih se”, stenje on izvlačeći se iz mene i iscrpljeno se baci na leđa. Puštam da mi teška glava padne ustranu. Gledam kako je raširio ruke kraj sebe dok s

naporom udiše. „Jebeno bih se složio.” Glava mu padne, a pogled susretne moj. Mokar je od znoja, kosa mu je raščupana, a one

savršene usne otvorene dok hvata tako potreban zrak. „Daj mi ono moje.” „Ne mogu se pomaknuti!” izvalim, šokirana njegovim nerazumnim zahtjevom. „Upravo

si me izjebao do posljednjeg daha.” „Možeš se pomaknuti za mene”, usprotivi se on i uhvati mi struk. „Dođi k meni.” Nemam

izbora. Osim toga, želim ga prekriti tijelom i usnama pa se s mukom podignem i prebacim na njega, sve dok se mlitavo ne raširim po njegovu tijelu. Sada mi funkcioniraju jedino usne koje su zalijepljene za njegov vrat, sišu ga i grickaju.

„Predivnog si okusa”, objavim i osjetim čisti znoj. ,,I divno mirišeš.” „Siši jače.” Zastanem i polako podignem glavu. Znam da se mrštim. Miller Hart je posljednja osoba

koja bi željela modricu na vratu. „Molim?” „Siši... jače.” On blago podigne obrve. „Moram li još jednom ponoviti?” Pomalo zabavljena spustim se do njegova vrata i počnem grickati, pitajući se hoće li

povući naredbu, ali nakon nekoliko minuta nježnog grickanja, on se oglasi i treći put. „Siši!” Usnama brzo uhvatim kožu i počnem sisati. Snažno. „Jače, Livy.” Njegov se dlan spusti na moju glavu i gurne me bliže. Teško mi je disati, ali

učinim što je tražio. Snažno mu sišem vrat i izvlačim krv na površinu. To će se jasno vidjeti preko ovratnika njegove skupe košulje. Koji mu je vrag? Ali ne mogu stati. Za početak, Millerov je dlan na mom zatiljku i ne mogu se pomaknuti, ali osjećam suludo uzbuđenje pri pomisli da će svi vidjeti taj trag na mojem uglađenom džentlmenu.

Ne znam koliko je vremena prošlo. Jedini znak su moje bolne usne i jezik. Kad me konačno pusti, ja se zadihano odmaknem i zagledam u užas koji sam upravo stvorila na njegovu savršenom vratu. Lecnem se. Više nije savršen. Izgleda strašno, a sigurno će i Miller to pomisliti kad vidi moje djelo. Ne mogu prestati gledati tu grozotu.

„Odlično”, uzdahne on. Zijevne i uhvati me za vrat pa nas okrene, tako da sam sad ispod njega, a on mi sjedi na bokovima. I dalje sam izvan sebe, a Miller vrhom prsta prelazi po mojim grudima.

„Izgleda užasno”, priznam i upitam se u kojem će trenutku poželjeti provjeriti kakvu sam štetu počinila.

177

Anna

Daša

„Možda”, promrmlja on i odbaci moju brigu. Zadovoljno prelazi prstom po mojem torzu. U sebi slegnem ramenima. Ne mislim se

uzrujavati, ako se kralj stresa ne uzrujava. Umjesto toga postavim pitanje koje sam namjeravala postaviti otkako sam ga pronašla... prije nego me dohvatio i smeo obožavanjem za kakvo je samo on sposoban. Iako donekle grubljim nego što sam navikla. Možda. Nasmiješim se. Ovo je bila dobra, prava jebačina i uživala sam u svakom trenutku.

„Što je bilo u omotnici?” počnem pažljivo jer znam da je to osjetljiva tema. On me ne gleda, ali ne prestaje crtati po meni nevidljive linije. „Što se dogodilo između

tebe i Gregoryja?” Sad me gleda, a u njegovom pogledu vidim da zna. Ne mogu disati. Gregory je s pravom

bio zabrinut. ,,I Gregoryju je bilo neugodno kad sam ga pitao.” Zatvorim oči i utihnem, ali ne uspijem suzbiti znakove krivnje. „Reci mi da to nije ništa značilo.” Progutam knedlu razmišljajući o najboljem pristupu. Priznati ili zanijekati? Moja

savjest odluči umjesto mene. „Pokušao me utješiti”, tiho ispalim. „Otišlo je predaleko.” „Kada?” „Nakon što si me odveo u hotel.” On se lecne i ispusti dah. „Nismo spavali”, nastavim

nervozno jer želim brzo ukloniti sumnju. Ne sviđaju mi se drhtaji njegova tijela. „Bilo je to samo smiješno petljanje, to je sve. Oboje smo brzo zažalili. Molim te, nemoj ga povrijediti.”

On raširi nosnice, kao da sakuplja snagu da ne eksplodira. Očito mu je potrebna silna snaga.

„Kad bih povrijedio njega, povrijedio bih tebe. A već sam te dovoljno povrijedio.” Zaškrguće zubima. „Ali to se više ne smije ponoviti.”

To je izjava, a ne pitanje ili zahtjev za potvrdom. To se doista više neće ponoviti. Zato i dalje šutim i čekam da mu se prsa prestanu podizati. Polako se smiruje, ali ja sam postavila pitanje na koje još nisam dobila odgovor.

„Omotnica.” „Što s njom?” Grizem unutrašnjost usta razmišljajući trebam li nastaviti. On je navukao masku

nedodirljivosti. „Što je unutra?” „Charliejeva poruka.” To sam ionako znala, ali ipak me iznenadio njegov spreman odgovor. „Što piše?” Sljedeće pitanje postavim bez oklijevanja. „Predložio mi je način na koji mogu izaći iz njegovog svijeta.” Razjapim usta. Postoji izlaz? Charlie će ga osloboditi nevidljivih lanaca? Moj Bože!

Iznenada ne mogu pojmiti mogućnost da bi sve ovo moglo završiti, da bismo mogli nastaviti sa svojim životima. Nikakvo čudo da Miller djeluje tako mirno, ali onda mi nešto padne na um i zamuti osjećaj olakšanja i sreće. Zapravo, nešto mi važno padne na um. To je pismo

178

Anna

Daša

pročitao u kuhinji i bio toliko pogođen da nije mogao zadržati masku nedodirljivosti. Bio je uzrujan. Što se promijenilo da se tako opustio? Saberem se i postavim pitanje koje sam trebala postaviti prije no što sam dopustila da me zavara uzbuđenje.

„Kako možeš izaći iz tog svijeta?” Zabrine me njegovo instinktivno zadržavanje daha. To mi govori da mi se odgovor neće

svidjeti. Ali Miller ne zaustavlja prst kojim Šeće po mojoj koži i još me nije pogledao. „Nije važno jer to ne mislim napraviti.” „Je li tako loše?” „Najgore”, odgovori on bez razmišljanja i lagano se namršti, a onda mu lice poprimi

izraz gađenja. „Imam i drugu mogućnost.” „Koju?” „Ubit ću ga.” „Što?” uspaničeno se promeškoljim, ali ostanem na mjestu i upitam se je li namjerno

odabrao ovaj položaj jer je znao da ću tražiti odgovore i htjeti pobjeći kad mi ih pruži. Ne znam zašto me njegova izjava tako šokirala. Nakon onoga što je William rekao i

nakon Millerova pogleda, imala sam osjećaj da će reći baš to. Kako je Charliejev prijedog gori? Po čemu?

„Ostani na mjestu.” Miran je. Previše je miran i zato još više ludujem. Uhvati mi ruke i stavi ih iznad moje

glave, dok mu ja nervozno pušem u lice. „To je jedini način.” „Ne, nije”, usprotivim se. „Charlie ti je dao drugi izlaz. Prihvati ga!” On odlučno zavrti glavom. „Ne. I to je kraj rasprave!” Vilica mu je stegnuta, a oči se

smrače kao da me upozoravaju. Nije me briga. Ništa nije gore od ubojstva. Neću mu to dopustiti.

„Jebeno nije!” urlam. „Miči se s mene!” hvatam dah i pokušavam se okrenuti, ali bez uspjeha.

„Olivia, prestani!” Kad se uspijem malo izboriti, on mi pribije zglobove uz pod iznad glave. „Dovraga! Prestani se boriti sa mnom!”

Konačno popustim, ali samo zbog posvemašnje iscrpljenosti. Dahćem mu u lice, kao da želim otjerati iscrpljenost. „Ništa nije gore od ubojstva.”

On duboko udahne. To je udah kojim traži samopouzdanje i svaki se moj mišić napne. „Ako pristanem na ono što traži, uništit ću tebe, Olivia. A nema jamstva da neće, nakon što to učinim, doći i tražiti nešto drugo. Sve dok je živ, on je prijetnja našoj sreći.”

Odlučno odmahnem glavom. „Preopasno je. Nećeš uspjeti - sigurno ima desetak gorila koje ga čuvaju.” Osjećam sve jaču navalu panike. Gregory je spomenuo puške. „Ne možeš ostatak svog života nositi to na savjesti.”

„Opasnije je ako to ne učinim. A Charlie mi je dao savršenu priliku.” Zbog njegovih tajanstvenih riječi, jednu sekundu ostanem tiha, a onda shvatim.

„O Bože. Želi da prihvatiš izlazak s nekom ženom?”

179

Anna

Daša

On blago kimno i dalje šuteći, dajući mi priliku da shvatim. Ovo postaje sve gore i gore. Mora postojati drugi način. Nešto se duboko i posesivno pokrene u meni na pomisao da bi ga neka druga mogla dodirivati i ljubiti. Neki glas u mojoj glavi zavrišti, Neka ubije Charlieja. Svijet je bolje mjesto bez njega! Vražićak na mom ramenu složi se s tim.

Ali odjednom, tu je i andelak. On me tužno gleda i Šuti, kao da znam što će reći ako progovori.

Samo jedna noć. To mu ništa neće značiti. „Ona je sestra ruskog narko-bosa”, tiho kaže. „Želi me godinama, ali meni se gadi. Pali se

na ponižavanje partnera. Samo želi moć. Ako me Charlie isporuči, skompat će se s Rusima. To će biti jako unosno partnerstvo koje on već dugo priželjkuje.”

„Zašto se jednostavno ne spoje?” „Rusova sestra ne pristaje na udruživanje ako me ne dobije.” „Pusti me”, prošapćem tiho i on to učini. Odmakne se od mene i padne na koljena. Strah

se slijeva iz njega. I ja se spustim na koljena i primaknem mu se. Miller se mršti, ali pušta me da činim svoje. Povučem mu ramena i pokažem da mi okrene leđa. Kad ih ugledam, gotovo se raspadnem.

Uništena su. Crvene linije protežu se preko cijelih leđa. Na nekima se vide kapljice krvi, a druge su otečene. Leđa mu izgledaju kao autokarta. Stvarno je htio da ga ozlijedim, ali iz razloga dubljih od stapanja zadovoljstva i bola. Htio je da ga označim. Da se zna da nekome pripada. Meni. Prijeđem dlanom po licu i gurnem prste u oči. Ne mogu suspregnuti jecaje.

„Ne plači”, šapne on pa se okrene i privuče me u zagrljaj. Ljubi mi glavu, miluje kosu i grli me. „Molim te, ne plači.”

Napadne me krivnja i zaurlam na sebe da učinim pravu stvar. Millerova spremnost da za mene napravi nešto tako užasno, dodatno pojača moju krivnju. Ma koliko ponavljala da je Charlie pravi vrag, da zaslužuje sve što će dobiti, i dalje nisam spremna na to. Ali Miller je spreman nositi taj teret ostatak života, no sada, kada znam za to, bit će to i moj teret. Ne mogu mu dopustiti da nam to učini. Ostatak života nosit ćemo omču oko vrata.

„Pssst”, Miller me smiruje i privuče u krilo. „Pobjegnimo”, zajecam. To je jedini način. „Povest ćemo i Baku i otići jako, jako daleko.”

U glavi slažem popis mjesta, a on me nježno promatra, uvjeren da ne shvaćam. „Ne možemo.” Njegov jednostavan i konačan odgovor još više rasplamsa moju ljutnju. „Da, možemo.” „Ne, Olivia. Ne možemo.” „Možemo!” viknem, a on se lecne i zatvori oči. Pokušava se sabrati. „Prestani govoriti da

ne možemo, kad možemo!” Mogli bismo odmah otići. Spakirati Baku i pobjeći. Nije me briga kamo, samo da bude

daleko od Londona, daleko od ovoga užasnog, okrutnog svijeta. Nisam sigurna zašto je Miller tvrdio da je na putu u pakao, kad imam osjećaj da je već ondje. I ja sam s njim. Plave se oči polako otvore. Progonjene plave oči. One me ostave bez daha i zaustave mi srce, ali ne na uobičajen način.

180

Anna

Daša

„Ne mogu napustiti London”, mirno kaže, a ton i pogled kao da me izazivaju da ga prekinem. Nije završio. Stvarno ne može napustiti London jer postoji prokleto dobar razlog za to. „Charlie zna nešto jako opasno po mene.”

Mrzim prirodni instinkt svog tijela da se izvuče iz njegova zagrljaja. Sjednem i pokušam skupiti hrabrost da postavim pitanje.

„Što zna?” samu sebe jedva čujem. Millerova Adamova jabučica izviri i počne se polako pomicati gore-dolje, kao da teško

guta. Lijepo mu se lice preoblikovalo u... jedno veliko ništa. „Ubio sam nekoga.” Omča koju sam htjela izbjeći već mi je oko vrata i brzo se steže. Ne prestajem gutati

knedle. Oči su mi razrogačene i prikovane uz njegovo mirno lice. Usta su mi suha i teško mi je disati.

„Ja...” polako se i tupo odmaknem, opipavajući pod oko sebe, kako bih provjerila je li još ovdje. Propadam u pakao. „Ne može to dokazati”, ustvrdim. Moj izmučeni um govori stvari o kojima nemam nikakvog pojma. Možda moja podsvijest odbija povjerovati da je to istina. Ne znam. „Nitko mu neće vjerovati.”

Charlie ucjenjuje Millera. „On ima dokaze, Livy. Video dokaze.” Tako je miran. Nema panike ni straha. „Ako ne

učinim ono što traži, prokazat će me.” „O Bože.” Rukama hvatam kosu i osvrćem se oko sebe. Miller će završiti u zatvoru. A

moj i njegov život time će se okončati. „Koga?” upitam i natjeram se da ga pogledam. Neprekidno u glavi čujem Gregoryjev

blagi sarkazam kad je dugom popisu Millerovih mana htio dodati i ubojstvo. „To nije važno.” Miller stisne usne. Mislim da bih trebala biti ljutita, ali nemam snage za

to. Moj je dečko upravo priznao da je nekog ubio, a ja sjedim ovdje kao idiotkinja i postavljam pitanja. Ne želim vjerovati da postoji razlog mojim reakcijama, ali sigurna sam da postoji. Trebala bih pobjeći glavom bez obzira, ali i dalje sjedim na podu njegova stana, posve gola, i promatram ga.

„Ispričaj mi”, procijedim i napnem ramena kako bih pokazala snagu. „Ne želim”, šapne on i spusti pogled. „Ne želim time trovati tvoj predivni, čisti um, Livy.

Mnogo sam si puta obećao da te neću otrovati svojom prljavštinom.” „Prekasno je za to”, kažem, a on naglo podigne pogled. Sigurno shvaća. Moj navodno

lijepi i čisti um odavno je uprljan, ne samo Millerovom prljavštinom. I sama sam si prouzročila mnogo sranja. „Pričaj.”

„Ne mogu ti ispričati”, uzdahne on, a na mirnom mu se licu jasno ocrtava sram. „Ali mogu ti pokazati.”

Miller polako ustane i pruži mi ruku. Instinkt ponovo djeluje jer mi se ruka sama podigne i spusti u njegovu. Uspravi me na noge, a naša gola tijela se sudare. Preplavi me toplina njegove gole kože. Ne odmičem se. On me ne drži, niti sprečava da odem. Odlučim ostati. Miller položi prst na moju bradu i podigne mi lice. „Obećaj mi da nećeš pobjeći kad ti pokažem. Ali znam da to nije pošteno.”

181

Anna

Daša

„Obećavam”, promrmljam bez razmišljanja, zbog razloga koje možda nikad neću razumjeti, ali Millerov blagi osmijeh, nakon kojeg uslijedi poljubac, kaže mi da mi uopće ne vjeruje. „Nikad me ne prestaješ iznenađivati, Olivia.” Uhvati me za ruku i povede do kauča. Ne smeta mi moja golotinja.

„Sjedi”, kaže. Ode do ormarića i otvori ladicu. Izvuče nešto i polako priđe televizoru. Mogu samo u tišini gledati kako vadi DVD iz poznate omotnice i gura ga u player. Pratim ga pogledom dok sjeda kraj mene. Uzima daljinski.

„Kad budeš spremna, pritisni play”, uputi me i nježno mi ga gurne u ruke. „Bit ću u ateljeu. Ne mogu gledati...” Opet. Htio je reći da ne može gledati opet. Odmahne glavom i sagne se, obuhvati moje lice dlanovima i poljubi me u tjeme. Duboko diše, kao da pokušava udahnuti dovoljno mog mirisa da mu potraje zauvijek.

„Volim te, Olivia Taylor. I uvijek ću te voljeti.” S tim riječima udaljenost između nas se poveća i on me ostavi samu. Želim vrisnuti da se vrati, da me drži za ruku, da me samo drži. Peče me daljinski u ruci

i silno ga želim zavitlati na drugi kraj sobe. Ekran televizora je prazan. Baš kao moj um. Počnem vrtjeti daljinski u ruci. Naslonim se kao da želim povećati udaljenost između mene i nečega što će iz temelja uništiti moj svijet. Znam to. Miller je to potvrdio.

Prestanem vrtjeti daljinski i prst mi pritisne play. Na djelić sekunde uspijem se upitati što radim, a onda mi misli zaokupi slika prazne sobe. Namrštim se i pomaknem bliže na kauču. Proučavam luksuzni prostor. Svaki je dio prepun antiknog namještaja. Tu je i golemi bračni krevet, bez sumnje originalan komad. Zidovi su prekriveni drvom, a detaljne slike seoskih krajolika nasumično su poredane po zidovima. Svaka je u elegantnom, zlatnom okviru. Sve je luksuzno i vidim gotovo cijelu sobu, što mi govori da je kamera u kutu. Prazno je i tiho, ali kad se vrata iznenada otvore, poskočim na kauču i bacim daljinski na pod.

„Isuse!” Uplašeno srce jurca mi u prsima dok pokušavam smiriti nepravilno disanje. Ne moram

se dugo truditi jer mi srce gotovo stane kad se na dovratku pojavi mladić. Puls mi uspori, a krv se pretvori u led. Mladić je gol - ima samo povez preko očiju. Ruke su mu iza leđa i brzo shvatim zašto. Vezan je. Imam osjećaj da će mi oči prokrvariti.

Dečko je mlad, možda u ranim dvadesetima. Na prsima nema mišića, noge mu ne djeluju moćno i snažno, a trbuh mu je ravan - nema trbušnih mišića niti njihove naznake.

Ali ipak je posve jasno tko je on.

182

Anna

Daša

Dvadeset i drugo poglavlje

„Ne!” Oči mi se ispune suzama i rukom pokrijem usta. „Ne, Milleru. Ne, ne, ne.” Guraju ga u sobu i zatvaraju za njim vrata, a on samo stoji, nepomičan i tih. Nema

nikakvog zvuka. Ne čuje se ni zatvaranje vrata. Pokušavam zatvoriti oči jer ne želim dalje gledati, ali kao da su mi silom otvorene i ne mogu se sakriti. Misli su mi kaotične.

Pronađi daljinski. Isključi to! Ne gledaj! Ali gledam. Sjedim kao kip, nepokretna od Šoka. Samo mi oči i misli funkcioniraju. Moj

mozak neprekidno traži način da prekine ovo - ne samo sada, da to prekine onda kad se događalo.

On padne na koljena. Možda imam izvantjelesno iskustvo. Vidim se kako stojim kraj njega i vrištim od boli.

Miller spusti glavu i ja uzdahnem kad se u dnu slike pojavi muškarac, leđima okrenut kameri. Zajecam kad on uhvati Millera za vrat. Čini se lijepo odjeven, u crnom odijelu na visokom tijelu. Ne vidim mu lice, ali sigurna sam kakav mu je izraz. Nadmoć. Snaga. Arogancija na najgori mogući način. Nastavljam se mučiti govoreći sebi da je ovo ništa u odnosu na ono što proživljava moja ljubav. Nepoznati muškarac i dalje drži Millera za vrat i skida remen s hlača. Znam što slijedi.

„Gade”, prošapćem i ustanem. On zgrabi svoju muškost, drugom rukom uhvati Millera za lice i počne mu stiskati

obraze kako bi mu silom otvorio usta. A onda gurne svoju muškost u njih i počne se zabijati kao poremećeni luđak. Zagrizem usnu dok gledam kako Miller, moj snažni, moćni muškarac, trpi nezamislivu bol. A to traje i traje.

Mogu ja i plakati i ridati, ali to ne prekida užas pred mojim očima. Želudac mi se okrene kad neznančeva glava klone, a on uspori pokrete i počne kružiti po Millerovim ustima kao da je to nešto posve normalno. Dodatno mi se smuči kad vidim kako Miller guta. A onda se tip, kao da se ništa nije dogodilo, zakopča, grubo odgurne Millera i izađe iz sobe.

Sav mi zrak nestane iz pluća dok gledam Millera kako nepomično leži na podu. Ne mogu dokučiti njegovo mentalno stanje. Sada mi je jasan njegov oprez kad god bih ga uzela u usta, kao i ona nasilna reakcija kad se probudio dok sam ga zadovoljavala u New Yorku. Zadrhtim od bijesa, tuge i svih sličnih emocija, a sve zbog njega. Šmrcam i jecam, potičući ga u sebi da ustane i ode.

„Bježi”, molim ga. „Odlazi.” Ali on to ne čini. Ne čini to dosta dugo. Pomakne se tek kad se drugi muškarac pojavi s

istog mjesta kao i prvi. Opet je na koljenima. „Ne!” viknem gledajući drugog muškarca kako polako prilazi, također u odijelu. „Ne,

Milleru, molim te!” Muškarac ponavlja iste mučne pokrete kao i njegov prethodnik, ali ovaj miluje Millera

po licu. Ruka mi je na ustima i zadržava nalet mučnine. On počne otkopčavati hlače. „Ne!”

183

Anna

Daša

okrenem se i potražim daljinski. Ne mogu više gledati. Ruke mi rade kao mahnite, bacajući jastuke po sobi.

Polako ustanem i u sebi ga potaknem da krene. Muškarac podigne ruku kako bi se obranio, a svaki se mišić u Millerovu tijelu pokrene, spreman napasti... a tada slika nestane. Udahnem i grozničavo pritišćem tipku play na daljinskom. Nije moguće da je to sve! Moram vidjeti kako ga Miller ozljeđuje. Moram vidjeti kako se osvećuje.

„Pokreni se, do vraga!” vičem, ali ništa se ne dešava ni nakon čitave vječnosti pritiskanja tipke. „Jebi se!” vrisnem i silovito zavitlam daljinski na drugi kraj sobe.

Ne reagiram niti kad udari o jednu od Millerovih slika i razbije staklo koje štiti platno. Okrenem se, zadihana i drhtava. Osjećam se prevareno.

„Milleru”, uzdahnem pa jurnem po stanu. Trčim kao luđakinja hodnikom do njegova ateljea. Nespretno provalim vrata, zaustavim se i potražim ga pogledom. Vidim da sjedi na rubu starog kauča, laktova oslonjenih o koljena i s licem u dlanovima. Ali brzo otkrije šokirane plave oči i ja u njima ugledam život. Vidim svjetlost i energiju kojih nije bilo prije snimke. Ničeg od toga nije bilo kad smo se prvi put susreli. Sve se to počelo pojavljivati otkako smo se pronašli i radije bih prošla kroz pakao negoli vidjela da nestaje. Kroz moju ljutnju probije se bolan jecaj i ja pojurim k njemu. Mutno mi je pred očima i jedva registriram da je ustao.

„Olivia?” Oprezno mi prilazi, namršten. Šokiran je što sam još uvijek u stanu. Bacim mu se u zagrljaj. Naša gola tijela žestoko se sudare i vjerojatno bi me zaboljelo da

me već nije preplavila druga vrsta agonije. „Tako sam fascinirana tobom”, jecam dok ga grlim i stišćem se uz njega. Miller prihvati

moj žestoki stisak i drži me jednako snažno, čak i čvršće. Toliko mi steže prsni koš da jedva dišem, ali nije me briga. Ne puštam ga.

,,I ja tebe volim”, šapne on gurajući lice u moj vrat. „Silno te volim, Olivia.” Dok zatvaram oči sav užas onog prizora nestane u njegovu zagrljaju. „Htjela sam vidjeti kako si to napravio”, priznam, ne razmišljajući je li baš pametno.

Osjećam kao da trebam taj djelić slagalice. Možda samo želim biti sigurna da je stvarno ubio tog opakog gada.

„Ta je snimka kod Charlieja.” Ne želim da me pusti. Mogao bi me stisnuti još jače, ne bih se žalila. Smirim se i počnem jasnije razmišljati.

„Predat će je policiji?” Miller kimne u moj vrat. „Ne budem li surađivao, hoće.” „Ali nećeš surađivati, zar ne?” „Ne mogu to napraviti, Olivia. Ne tebi. Ne bih mogao živjeti sa sobom.” „Ali možeš živjeti s ubojstvom na savjesti?” „Mogu.” On odgovara brzo i odlučno, a onda se izvuče iz mog zagrljaja i zagleda se u

mene. „Alternativa je tvoja smrt na mojoj savjesti.” Ostanem bez daha, ali Miller nastavi pa ne moram tražiti riječi. A to je dobro jer ih

nemam. Sada sa stopostotnom sigurnošću znam da nikako ne mogu spriječiti Millera da ubije Charlieja.

184

Anna

Daša

„Nimalo se ne kajem zbog onoga što sam učinio tom čovjeku. Još manje ću se brinuti zbog Charlieja. Ali nikad si ne bih oprostio da ti stradaš, Olivia.”

Od boli zatvorim oči slušajući njegove iskrene riječi i konačno si dam vremena da shvatim što su mu napravili. Na toj je snimci bio posve mlad. Uza sva sranja koja je ovaj siroti čovjek pretrpio, kad se ovo dogodilo? I koliko se puta dogodilo prije negoli je puknuo? Je li to Charlie organizirao? Bez svake sumnje. A sad ga želi predati nekoj Ruskinji koja bi ga ponovo ponizila. Ne dolazi u obzir.

„Moram se javiti”, kaže Miller kad mu zazvoni mobitel. Podigne me i ponese iz ateljea u kuhinju. Ne pušta me kako bi se javio, već me jednom

rukom čvrsto steže uza se, a drugom odgovori na poziv. „Hart”, kratko kaže pa sjedne na stol i namjesti me između svojih bedara. I dalje sam

stisnuta uz njegova prsa, ali on se ne žali i ne traži privatnost. „Je li ona tamo?” Jasno čujem Williamov ljutiti glas, što nije nimalo čudno jer mi je obraz

i dalje stisnut uz Millerovo lice. „Ovdje je.” „Upravo sam primio poziv”, William obavijesti Millera. Zvuči kao da oklijeva. „Od koga?” „Od Charlieja.” Na spomen tog imena opet osjetim paniku. Zašto zove Williama? Oni su zakleti

neprijatelji. „Dovoljno je reći da sa sigurnošću zna kako sam u krevetu s neprijateljem?” U Millerovu

glasu osjeti se tračak ironije. „Hart, on ima kopije snimke.” Srce mi uspori. Osjećam to, a znam da i Miller osjeća jer me jače stegnuo. „Da pogodim - ako se Charlieju nešto dogodi”, tihim glasom zaključi Miller, „postoje

najmanje dva čovjeka koji će dobiti upute gdje se nalaze kopije i što da učine s njima.” Nastane duga stanka i u mašti vidim Williama kako trlja sljepoočnice. „Kako si saznao?” „Sophia mi je rekla. A rekla mi je i da je uništila sve snimke.” S druge strane začuje se šokirani uzdah koji mi sledi kožu. „Ne”, William zvuči gotovo defenzivno. „A ti joj vjeruješ?” „Da.” „Milleru”, William počne oprezno i za promjenu mu se obrati imenom, „ne možeš

nauditi Charlieju.” „Zvučiš kao da ne želiš da ga ubijem.” „Jebote”, uzdahne William. „Do viđenja.” Miller nemamo baci mobitel na stol i zagrli me. „William zna?” mrmljam mu u vrat, tek sad svjesna razgovora. „On zna što je na

snimci?”

185

Anna

Daša

„Pretpostavljam da je sumnjao. Charlie mu je samo potvrdio. Oduvijek su kružile glasine o noći u Templeu koja je završila time da sam ubio čovjeka, ali to su bile samo glasine. Nitko nije znao okolnosti koje su dovele do toga i nitko nije znao jesu li glasine istinite. To je najbolje čuvana tajna londonskog podzemlja.”

Miller me lagano odmakne. Toliko smo dugo bili priljubljeni jedno uz drugo da sam se osjećala kao da mi netko trga kožu s tijela. Zastenjem i nešto progunđam, ali on se samo smiješi. Nemam pojma zašto. Oprezno podigne ruku i nježno mi pomiluje čelo pa se baci na moju kosu, odmičući mi je s lica.

,,I dalje sam iznenađen što se nisi pretvorila u prah, slatkice.” Nasmiješim se i pogledam ga. ,,A ja sam iznenađena što si ti spustio na stol svoje golo

dupe.” Miller se nasmiješi pa se pokuša namrštiti. „Ovaj je stol ionako posve uništen,

zahvaljujući mojoj prelijepoj djevojci.” Zastane, kao da na trenutak razmišlja o nečem. „Jesi li i dalje moja djevojka?”

Iako je to sada neprikladno, ne mogu si pomoći pa mu se široko nasmiješim. „Jesi li ti i dalje moj momak?”

„Nisam”, on odmahne glavom i uhvati me za ruke. Prinese ih usnama i poljubi svaki moj prsten i članke. „Ja sam tvoj rob, slatkice. Živim i dišem samo za tebe.”

Napućim usne i pogledam u njegove uvojke. Pune mu usne prelaze po mojim nadlanicama. Ne sviđa mi se riječ rob. Osobito nakon onog što sam upravo vidjela.

„Draži mi je momak. Ili ljubavnik.” Bilo što, samo ne rob. „Ako tako želiš.” „Želim.” On priljubi lice uz moje, zatim pritisne nos o moj i potraži moj pogled. Osjećam kao da se hrani svjetlošću koju, kako tvrdi, vidi u mojim očima. „Učinio bih bilo Što za tebe”, prošapće. „Bilo što.” Kimnem. Oči mi bride od njegova pogleda. „Znam.” To je već dokazao. „Ali ne možeš otići u zatvor.” Ne može se boriti za svoju slobodu tako da završi iza rešetaka. Bilo bi suludo misliti da

je to jedini mogući izlaz. Da ga viđam jednom tjedno na... nema veze na koliko dugo jer mi to ne bi bilo dovoljno.

„Ne bih mogao preživjeti dan bez mogućnosti da se izgubim u tebi, Olivia Taylor. To nije opcija.”

„Što sad?” On me silovito zagrli, a onda pusti i obriše obraze. Lice mu dobije odlučan izraz.

Očekivala bih da će me to smiriti, ali me samo uznemiri. „Moraš me dobro poslušati, Olivia.” Pritisne dlanovima moja ramena i zadrži me na

mjestu. Srce mi počne ubrzano tući. „Charlie misli da me stjerao u kut. Misli da ću otići na taj spoj i da vjerujem kako će on ispoštovati svoj dio dogovora. Ako misliš da bi to mogla biti istina, moram ti odmah reći da uopće nije namjeravao poštovati dogovor.”

186

Anna

Daša

Nježno mi dotakne sljepoočnicu i ja podignem obrve. Ne sviđa mi se smjer u kojem ide ovaj razgovor. Miller djeluje previše odlučno i jasno vidim da pokušava usaditi u mene isti osjećaj. Nisam sigurna hoće li uspjeti.

„Što to govoriš?” „Kažem ti da idem u Temple. Prihvatio sam Charliejevu ponudu i...” „Ne! Mrzim i samu pomisao da si s njom!” Znam da je to sada najmanji od naših problema, ali posesivnost mi raste iz sekunde u

sekundu. Ne mogu je kontrolirati. „Pssst”, Milller me ušutka i stavi mi prst na usne. „Mislio sam da sam ti rekao da me

pažljivo poslušaš.” ,,I slušam te!” Poludjet ću. „Ali ne sviđa mi se to što čujem! „Olivia, molim te!” Uhvati me za ramena i protrese ih. „Moram otići na taj spoj. Samo

tako mogu ući u Temple i približiti se Charlieju. Ne mislim ni prići toj ženi.” Da bude blizu Charlieja. Odmaknem se i razrogačim oči. „Stvarno ćeš ga ubiti, zar ne?” Ne znam zašto uopće pitam. Rekao je to Williamu. Čula sam na svoje uši, ali mislila sam

da ružno sanjam. Ovo je najduža noćna mora u mom životu. „Moraš biti jaka za mene, Olivia.” On pojača stisak na mojim ramenima, gotovo do bola.

Spusti mi usne na čelo i duboko udahne. „Vjeruj mi.” Millerov molećivi pogled pokrene nešto u meni i u mislima mi se odvrte odvratni

prizori iz one sobe. Potrebna je samo sekunda kako bih se prisjetila da sam silno željela vidjeti kako Miller ozljeđuje onog muškarca. Tada bih znala da je pravda zadovoljena. Želim da ovo završi. Želim da Miller bude samo moj. Njegove riječi sada imaju smisla.

Posjeduješ svaki moj dio, Olivia. Za sva zla koja sam počinio i koja ću tek počiniti, molim za tvoju milost. Samo me tvoja ljubav može provesti kroz ovaj pakao.

„Dobro.” Uopće nisam šokirana brzim prihvaćanjem. Ovo je laka odluka. Iznenada sam potpuno

odlučna. Mirna i odlučna. Želim se osloboditi nevidljivih lanaca kojima sam i sama sputana. Ali više od svega, želim da Miller bude slobodan. Potpuno slobodan. Ima pravo odlučiti kome pripada. Odabrao je mene, ali nećemo biti slobodni dok ne završi ovo sranje. Neće biti moj dok sve ne završi. Bez stalnih smetnji. Bez života na rubu. Naša će prošlost uvijek biti ono što jest - samo prošlost.

„Učini to”, prošapćem. „Bit ću ovdje za tebe. Zauvijek.” Oči mu se napune suzama i brada mu zadrhti. Osjetim kako i meni naviru suze. „Ne plači”, zamolim ga, stisnem se uz njegova prsa i zagrlim ga. „Molim le, ne plači.” „Hvala ti.” Riječi su mu isprekidane i promukle dok me snažno grli. „Nisam mislio da

mogu ovoliko voljeti.” „I ti mene prilično fasciniraš, Milleru”, tužno se nasmiješim i počnem razmišljati čime

ću se okupirati dok on bude radio na planu kako da ubije Charlieja. Možeš li jedne noći umrijeti i onda oživjeti?

187

Anna

Daša

* * *

Kad smo se konačno razdvojili i prestali grliti, Miller izvuče mobitel iz džepa i ode iz kuhinje kako bi obavio par poziva. U međuvremenu ja nemirno šetkam kuhinjom tražeći nešto čime bih se zabavila, nešto što bih mogla očistiti ili pospremiti.

Ništa od toga. Umorno uzdahnem i pronađem krpu ispod sudopera pa se bacim na brisanje nepostojećih mrlja od vode. Trljam ista mjesta na metalnoj površini sve dok ne ugledam svoje lice u njezinu odrazu. Prizor je užasan pa nastavim s besmislenim čišćenjem. Ali onda zastanem.

Bum... polako se okrenem naoružana vlažnom krpom. Naslonim se na sudoper i pogledam prema kuhinjskim vratima. On stoji ondje, naslonjen na dovratak i polako vrti mobitel u rukama.

„Sve u redu?” upitam, složim krpu i okrenem se od njega da bih je vratila na mjesto, razmišljajući kako bih se trebala barem pokušati ponašati normalno. Nasmijem se toj glupoj ideji. Nemam pojma što je normalno. Kad ne dobijem odgovor, polako se okrenem i počnem nervozno grickati usnu.

„Sve je dogovoreno.” Očito misli na spoj. Blago kimnem glavom, a prsti mi se počnu nervozno igrati s

prstenom. „Kada?” „Večeras.” „Večeras!?” šokirano ispalim. Tako brzo? „U Templeu je nekakva proslava. Trebao bih

joj biti pratnja.” „Aha”, progutam slinu i odlučno kimnem. „Koliko je sati?” „Šest.” „A kada...” Saberem se i duboko udahnem. „Kad se nalaziš s njom?” Te me riječi tjeraju na povraćanje. „U osam”, Miller odgovara suho i ne skida pogled s mojeg lažno smirenog lica. „Znači, imamo dva sata da se pripremimo.” On se namršti. „Mi?” „Da. Pomoći ću ti.” Okupat ću ga, obrijati, odjenuti i poljubiti na rastanku, kao žena koja partnera ispraća

na posao. Samo posao. Ništa drugo. „Olivia, ja...” „Nemoj me ni pokušati spriječiti, Milleru”, upozorim ga pa mu priđem i uhvatim ga za

ruku. Želi da budem hrabra. „Učinit ćemo to na moj način.” Povučem ga do nosača mobitela pa prolistam pjesme, tražeći nešto veselije. „Savršeno”, kažem i pritisnem play. Pridruži nam se Rihannina „Diamonds” i ja se

okrenem uz lukav smiješak, oduševljena kad vidim onaj lijepi osmijeh na Millerovu licu. „Stvarno savršeno.” Povedem ga prema njegovoj spavaćoj sobi, ali on me zaustavi. „Čekaj,”

188

Anna

Daša

Nevoljko zastanem; želim se zabaviti sređujući ga za izlazak. „Prije nego to napravimo na tvoj način”, počne Miller i primi me u zagrljaj, „napravit

ćemo nešto na moj.” Prije no što se uspijem usprotiviti, on me podigne u naručje i ponese u spavaću sobu.

Nježno me spusti na krevet, kao da sam najkrhkija stvar u svemiru. Potom sjedne na njegov rub, dlanom se osloni na madrac i nagne se iznad mene. „Moram te još jednom imati.”

Stisnem usne, silno se trudeći da obuzdam emocije. Misli još jednom, prije nego ode nekoga ubiti. Jagodica njegova prsta brzo se spusti na moje usne. Gleda u mene, a onda polako prstima prelazi po mojoj bradi, niz vrat i na grudi. Svaki moj živac plamti od njegova mekog dodira, a bradavice trepere žudeći za pažnjom koju mi pruža.

Ne skida pogled s mene dok polako spušta usne na jednu dojku. Nježno je uhvati jezikom, a onda zubima prelazi po njezinu ispupčenom vrhu. Izvijem leđa silno se trudeći zadržati ruke uz bokove. Drugom rukom uhvati moju drugu dojku. Grabi je posesivno, steže i gnječi, dok istodobno kruži jezikom po drugoj bradavici. Promeškoljim se na krevetu a noge mi zadrhte. Poslušam ih i pomaknem tako da mi se stopala nađu na madracu. Miller je nevjerojatno nježan - prava suprotnost grozničavom seksu koji smo imali kad sam došla. Osjećam da treba više od još jednom. Želi povratiti snagu.

„Dobro?” upita, pa mi uhvati dojku i počne je nježno sisati. „Da”, promumljam kad osjetim pritisak u donjem dijelu trbuha. Ruke se same pokrenu i potraže njegove meke uvojke. On polako liže i siše, dok moje

ruke traže njegov zatiljak, prateći njegov ritam, umjesto da ga privuku na prsa. „Nevjerojatnog si okusa, Livy”, mrmlja on ljubeći mi kožu oko bradavice i spusti usne na

moja rebra. Puštam da mi kapci trepere od uživanja dok upijam svaku divnu sekundu njegovih

dodira i poljubaca, njegova obožavanja. Usne su mu posvuda na meni pa zastenjem i promeškoljim se. Nježno grickanje moje kože i kiša njegovih poljubaca po mom tijelu pomognu mi da na trenutak zaboravim blisku budućnost. Glasno uzdahnem kad se Millerova ruka približi vrhu mojih bedara, a moje nježno, osjetljivo i mokro tkivo preklinje ga da je ondje spusti. „Hmmm,”

Glava mi padne ustranu, a ruke čvršće uhvate Millerovu glavu, kao da mu šalju poruku. Želim njegove usne ondje. On lagano zaokruži palcem po vrhu mog klitorisa i počne mi ljubiti trbuh. Od trljanja se ukočim i zadržim dah.

„Uvijek si spremna za mene, Olivia.” Uzdahnem dok čekam da me pripremi svojim nježnim dodirima. Nelagoda u mojim

preponama polako raste. Ostanem bez daha i silno se trudim ne stenjati, kako bih čula Millerove uzdahe užitka.

„Želim da prvo ovako svršiš.” Njegovi prsti kliznu u mene, a svaki ih moj mišić spremno dočeka. ,,A onda ću ozbiljno voditi ljubav s tobom.”

„Uvijek ozbiljno vodiš ljubav sa mnom”, procijedim, a ruke mi polete u njegovu kosu i grubo je uhvate. Bokovi mi polete uzrak prateći njegov tempo. ,,I svaki put osjećam silno zadovoljstvo.”

189

Anna

Daša

On opusti prste u meni. Ja progutam knedlu. „Oči ti plamte kako zadovoljstvo raste. A tek tvoji uzdasi dok se pokušavaš kontrolirati.” Kruži u meni i pojačava snagu pokreta, a ja se promeškoljim na krevetu. „Trenutak kad se raspadaš ispod mene, Olivia... Ništa nije ni nalik na to.” Mislim da ću se uskoro raspasti. „Jesi li blizu?” nježno upita i spusti glavu pa ispuhne hladan zrak po mojem drhtavom

središtu. To me gurne prema rubu i ja mu čvršće stegnem kosu, prateći pokrete njegovih prstiju

dok se zabijaju u me i polako kruže. „Ooooh”, uzdahnem, a glava mi poleti s ramena na rame. „Milleru, moram svršiti,” Sva mi krv pojuri u glavu dok se borim s disanjem. Vrisnem kad mi on usnama dotakne

klitoris, ne prekidajući pokrete prstima. Počnem nekontrolirano drhtati. „Milleru!” On povuče prste i naglo se pokrene. Spusti se između mojih nogu i počne mi širiti

bedra. Ukočim se i još ga jače stegnem, ali vrhunac se neumoljivo približava. Vrelina njegovih usana koje me sišu, gurne me preko ruba i ja duboko uzdahnem. Rastopim se na krevetu. Pulsiram pod njegovim jezikom, dugo i ujednačeno, duboko dišući dok kružim bokovima ispod njegovih usana.

„Volim kad vičeš moje ime”, Miller zaokruži jezikom po mojem mokrom središtu, nježno me spustivši s vrhunca.

„A ja volim kad me činiš tako očajnom.” Zgrčim se kad njegove usne počnu spuštati nježne poljupce na moje nabreklo središte i

uspinjati se uz moje tijelo. Odjednom je iznad mene i gleda me ravno u oči. Tada podigne bokove i duboko se zabije. To me donekle zatekne. Čelo mu je mokro od znoja, a onaj predivni uvojak pao je na mokru kožu.

„Tako si topla.” On se još malo zabije, a oči mu bijesnu. „Osjećaj je jebeno dobar, Olivia.” Pritisnem usne na njegove, a on mi odgovori dugim, dubokim uzdahom i polako

zaokruži jezikom. „Ne tako dobar kao ti”, mrmljam mu u usne, dok mi njegova neobrijana brada grebe

obraze. On prekine poljubac i nosom protrlja moj. „Složit ćemo se da se ne slažemo.” Bokovi mu

se pokrenu i on se polako izvuče. „Olivia”, šapne moje ime, a moje srce počne brže tući, pretvarajući onu vrelinu u venama u pravi požar strasti. „Olivia Taylor, ti si moja najvrjednija imovina.”

Miller se zabija polako i nježno, s potpunom kontrolom. Izvijem leđa, zgrabim njegova ramena i osjetim kako mu se mišići opuštaju dok se ponovo izvlači.

„S tobom volim polako.” Zatvorim oči i tiho zastenjem, dopuštajući mu da čini upravo to. „Nemoj mi uskraćivati svoje oči, slatkice. Moram ih vidjeti. Pokaži mi ih.”

Ne mogu ga odbiti. Znam da preživljava zahvaljujući djelomično utjehi i snazi koju nalazi u njima. A ta utjeha i snaga sad su mu najpotrebnije, pa otvorim svoje safire, a on me

190

Anna

Daša

zabljesne prodornim pogledom plavih očiju. Oslonjen je o podlaktice dok me netremice promatra i zabija se u mene. Moji se bokovi pokrenu zajedno s njim, pa i on zavrti bokovima. Osjećaj je božanstven. Naše su slabine čvrsto spojene i međusobno kruže. Počnem dahtati.

„Molim te.” „Što želiš?” pita on mirno. Ne znam kako mu to uspijeva. Dovodi me do ludila. Osjećam

kako mi tijelo gubi kontrolu dok užitak raste. „Moram ponovo svršiti”, zavapim. Sviđa mi se kad mu muškost nabrekne od mojih

riječi. „Želim da me natjeraš da vrištim tvoje ime.” Oči mu divlje sjaje, a erekcija odgovori još jednim nadimanjem. Bokovi su mu sada na

automatskom pilotu, što je dobro jer se mogu koncentrirah na predivnu vatru među bedrima.

„Danas nema vrištanja”, kaže i poljubi me. „Danas ćeš mi stenjati u usta, a ja ću progutati svaki tvoj uzdah.”

Zatim malo ubrza kružne pokrete bokova i dovede me do samog ruba. Očito ga pregrubo ljubim, ali koristim svaku minutu jer znam što slijedi.

„Uživaj u meni, Livy”, nježno naredi i odmah me obuzda. Moje ruke polete duž njegovih snažnih ramena i spuste se na njegovu stražnjicu. Sretno

stenjem i neko vrijeme milujem tu divnu čvrstoću, a onda ga zgrabim. I Miller stenje, a naši se zvukovi sudaraju među našim usnama.

„Stiže...” Jezik mu ubrza i potakne me da i ja požurim. Mišići mi se ukrute pod njim. Osjećam sve

znakove u njemu. Bez daha je dok napeto vibrira uz mene. „Oh, sranje, Olivia.” Zagrize mi usnu pa nastavi sa strastvenim, gladnim poljupcem.

„Spremna?” „Jesam!” vrisnem i silno se trudim uhvatiti vrhunac. Skoro je ovdje. Skoro je... „Svršavam!” vikne mi on u usta. „Svrši sa mnom, Olivia!” „Milleru!” „Jebote, da!” On duboko zaokruži posljednji put, a onda se povuče i polako opet zabije u mene uz

promuklo stenjanje. Ja odletim u nebo. Silovito izvijem leđa i razbijem se u bespomoćnu hrpicu pod njegovim tijelom. Zatvorim oči, a glava mi padne ustranu od iscrpljenosti. Topla vlažnost ispuni mi nutrinu, a Miller se sruši na mene, zadihano mi dahćući u vrat. U postorgazmičkom oduševljenju mutno sam svjesna da je omekšao u meni. Tako spojeni, zajedno utonemo u san.

* * *

Noge su mi svijene, a bedra raširena. Ruke su mi iznad glave. Osjećam kako se Miller

pomiče iznad mene. Nakon kratkog drijemeža pospano otvorim oči i vidim kako me

191

Anna

Daša

promatra poluotvorenih usana, a njegove plave oči sjaje poput dijamanata. Pomakne ruku iznad moje glave i uhvati drugu pa mi uokviri lice s dva mišićava bicepsa. No ne drži me, samo naslanja ruke na moje. Zastenjem kad se podigne i namjesti svoju muškost, a onda polako ude u mene i zadrži dah. Pomaknem se kako bih mu pomogla i uzdahnem kad se on počne kretati, ulazeći u mene i izvlačeći se van.

„Volim te”, Šapne i spusti usne na moje. Sve naše brige nestanu, zahvaljujući obožavanju i mojoj potrebi za njim. Upijam užitak

koji izazivaju njegovi pokreti i pratim pomicanje njegova jezika. On se izvuče pa nasloni čelo na moje i nastavi s polaganim, mirnim pokretima.

„Cijelo ću vrijeme vidjeti samo tebe.” Opet zaokruži bokovima, predivno duboko. Zastenjem. „Reci mi da to znaš.”

„Znam”, uzdahnem. On malo ubrza, zabijajući se i izvlačeći, lako i predivno, a mokro mu se čelo nasloni na

moje dok hvata kratke, glasne udahe. Počne drhtati nada mnom. I ja sam blizu. „Daj da te okusim, Olivia.” Prepuštam mu se i ljubim ga, a zatim mu se pridružim dok se napinje i smiruje te

prigušeno stenje i sve jače drhti. Silovit drhtaj potrese moje tijelo i natjera me da mu vrisnem u usta. Zavučem ruke ispod njegovih i privučeni ga još bliže. Nastavimo se ljubiti, polako i nježno, s puno ljubavi, dugo nakon što smo se spustili s vrhunca. Ovo je bio oproštaj.

„A sada ćemo to obaviti na tvoj način”, Miller tiho Šapne u moj vrat i još jednom udahne moju kosu.

Šutke se pokušavam sabrati, ponavljajući svom poremećenom umu da ja to mogu. Promeškoljim se pod njim i natjeram ga da se podigne. Polako se odlijepimo, a gubitak njegove meke muškosti zada još jedan udarac mom ranjenom srcu. Ali moram biti jaka. Ne mogu pokazati znakove oklijevanja i boli, što je nevjerojatno teško, pogotovo kad toliko oklijevam i kad me boli i sama pomisao na ono što će morati učiniti. Miller me pogleda i vidim tračak sumnje u njegovim očima, pa se natjeram na smiješak i nježno ga poljubim.

„Idemo se istuširati.” „Kako želiš.” On se nevoljko odvoji od mene, duboko uzdahne i pomogne mi da

ustanem, ali me zaustavi na putu do kupaonice. „Samo trenutak.” Šutke stojim ondje dok on dugo, predugo petlja po mojoj kosi i namješta mi je po

ramenima. Namršti se kad se novi, kraći uvojci odbiju zadržati tamo gdje ih je stavio. Njegovo lijepo lice iskrivljeno je od nezadovoljstva, što me natjera u smijeh.

„Narast će opet”, kažem da bih ga umirila. On me pogleda i pusti onaj neposlušni uvojak. „Volio bih da je nikad nisi odrezala,

Olivia.” Srce mi potone. „Ne sviđa ti se više?” On frustirano odmahne glavom, uhvati me za zatiljak i povede prema kupaonici. „Sviđa

mi se. Ali mrzim se podsjećati što te natjeralo na to. Mrzim što si to učinila.”

192

Anna

Daša

Uđemo u kupaonicu. Miller otvori tuš, a potom pokupi ručnike i pokaže mi da uđem u kabinu.

Želim mu reći koliko mrzim sve što je on učinio sebi, ali time bih riskirala dodatno nas oneraspoložiti, pa pregrizem jezik i prešutim njegov komentar. Ovo zajedničko vrijeme previše je dragocjeno, a uspomene koje sada stvorimo pomoći će mi da preživim noć. Ne želim da to poremete naši nesporazumi. Zato poslušam njegovu tihu naredbu i zakoračim pod tuš te dohvatim s police gel za tuširanje i nanesem ga na dlanove.

„Ja te želim oprati”, kaže on uzimajući mi bočicu iz ruke. Ali ne pristanem. Treba mi ovo. „Nemoj”, blago uzvratim i uzmem je nazad. „Učinit ćemo ovo na moj način.” Odložim bočicu pa protrljam dlanove i napravim pjenu. Onda ga čitavu vječnost

proučavam, u pokušaju da shvatim odakle je najbolje početi. Svaki djelić njegova tijela me doziva, a svaki savršeni dio njega traži da tamo položim dlanove.

„Zemlja zove Oliviju”, prošapće Miller pa mi priđe i uhvati me za zglobove. ,,A da počneš ovdje?” Nježno mi spusti dlanove na ramena, „Ne izlazimo ispod tuša dok ne dotakneš svaki moj dio.”

Spustim pogled i duboko u duši potražim izgubljenu snagu koja mi je potrebna kako bih mu dopustila da ode nakon što ga spremim. Ali ta snaga postaje sve slabija sa svakom izgovorenom riječi i svakim dodirom koji izmijenimo.

„Ostani sa mnom”, mrmlja on spuštajući dlanove na moje. Povede moje ruke po svojoj koži i vidim kako mu se prsa nadimaju dok prelazim pogledom po njegovim mišićima, sve do onih plavih jezeraca boli.

„Osjeti me, Olivia. Posvuda.” Zagrizem usnu i suspregnem jecaj. Borim se sa suzama koje samo što nisu potekle iz

mojih očiju. Ali nađem snagu koja mi je potrebna da preživim ovo - da oboje preživimo - pa priđem bliže i počnem mu nježno masirati ramena.

„Dobro je”, uzdahne on puštajući da mu se teški kapci zatvore. Zabaci glavu. Iscrpljen je, znam da jest. Emotivno. I fizički. Sve mu je oteto. Priđem mu još bliže, a on spusti ruke na moj struk i lagano me privuče. ,,A ovo je još bolje,”

Koncentriram se na Millera i samo na Millera. Ne dopuštam da mi išta drugo dođe u fokus - nema misli, briga... ničega. Ruke mi lijeno klize posvuda, od njegovih ramena do prsa i oštrih mišića trbuha, pa sve do bedara, potkoljenica, stopala. A onda se polako podignem i okrenem ga kako bih mu dotakla leđa. Lice mi se iskrivi pri pogledu na njegovu izranjavanu kožu. Radim brzo i nijemo, a onda okrenem taj grozni prizor dalje od sebe. Čuje se jedino šum vode. Miller je moj jedini fokus, ali kad se nađem na njegovu vratu, trljajući ga kako bih isprala sapunicu, vidim da su mu oči i dalje zatvorene, pa se upitam jesam li i ja njegov jedini fokus. Ne želim razmišljati o tome da možda upravo sada misli na noć koja ga očekuje, na to kako će ispuniti svoj plan, koliko daleko mora ići s tom Ruskinjom te kako misli ukloniti Charlieja s ovog svijeta. Da razmišlja o meni, sada bi me gledao. Kao da je čuo moje misli, Millerove plave oči polako se otvore on trepne na onaj predivan, lijen način. Ne uspijem dovoljno brzo sakriti tugu.

193

Anna

Daša

„Volim te”, izjavi nježno i iznenada. Shvatio je. Ne mogu ga zavarati. „Volim te, volim te, volim te.” Priđe mi i gurne me unazad, sve do pločica, pa se priljubi uza me svojim mokrim, vrelim tijelom. „Reci mi da shvaćaš.”

„Shvaćam.” Glas mi je tih i premda sam sigurna u ono što govorim, ne zvučim tako. „Shvaćam”, ponovim i pokušam unijeti u glas malo sigurnosti. Ali ne uspijem.

„Neće me imati priliku probati.” Zadrhtim u sebi. Silno se želim otresti razmišljanja o tome, pa samo kimnem glavom i

posegnem za šamponom. Ignoriram zabrinuti pogled koji me upravo proučava i počnem mu prati kosu. I dalje brinem o njemu polako i nježno, ali u pozadini moje nježnosti sad je odlučnost, u obliku neprekidnog niza misli koje me trebaju ohrabriti. U glavi mi je košmar tihih, ohrabrujućih riječi i pobrinut ću se da ih čujem dok ga ne bude. Miller stoji poput kipa: pomiče se tek kad ga nježno gurnem ili pogledam. Čita mi pogled. Odgovara na svaku moju misao. Posjeduje moje tijelo, um i dušu. To ništa ne može promijeniti.

* * *

Zatvorim tuš pa izađem ispod njega i krenem po ručnik. Obrišem Millera i omotam

ručnik oko njegova struka pa obrišem i sebe. Jasno vidim kako s mukom suspreže potrebu da preuzme kontrolu i brine o meni. Otvorim ormarić iznad umivaonika, odaberem dezodorans i pružim mu ga. On se nasmiješi i podigne ruku puštajući da ga posprejam. Priđem i drugom pazuhu, pa pospremim dezodorans.

Sljedeća postaja je ispred garderobe. Uhvatim Millera za ruku i povedem ga kroz sobu. U sebi ponavljam mantru pozitivnih misli. Ali prizor pri ulasku u garderobu smete me i na mjestu stanem. Ispustim Millerovu ruku i razjapljenih usta pogledam tri reda vješalica.

„Stvarno si zamijenio sva odijela?” upitam u nevjerici pa se okrenem i pogledam ga. On se ne povlači i ne djeluje kao da mu je neugodno.

„Naravno”, kaže, kao da sam glupa što sam uopće posumnjala. Sigurno je potrošio pravo bogatstvo! „Koje želiš da obučem?”

Gledam ga dok polako pokazuje rukom po garderobi i moj ga pogled prati sve do redova skupih tkanina.

„Ne znam”, kažem. Osjećam se nedoraslo ovom dijelu zadatka. Moji nemirni prsti pronađu prsten i počnu ga vrtjeti dok promatram redove prepune odijela, pitajući se u što da ga odjenem. Ali odlučim se kad ugledam tamnoplavo prugasto odijelo. Pružim ruku i opipam materijal. Nevjerojatno je fin. Luksuzan. Vjerojatno će se iznenaditi.

„Ovo.” Skinem vješalicu i okrenem se prema njemu. „Volim ovo odijelo.” Mora izgledati savršeno dok ga puštam da ode nekoga ubiti. Odmahnem glavom i

pokušam obuzdati crne misli. ,,I trebaš ga voljeti.” Priđe mi i uzme odijelo iz mojih ruku. „Vrijedi tri tisuće funti.” „Koliko?” užasnuto upitam. „Tri tisuće funti?” „Točno.” Miller je savršeno miran. „Dobiješ onoliko koliko platiš.”

194

Anna

Daša

Priđem mu i uzmem odijelo pa ga objesim na nosač ormara. Potom uzmem bokserice. Kleknem i namjestim ih tako da uvuče jednu pa drugu nogu. Povlačim tkaninu uz njegova bedra i pritom mu prolazim rukama po koži. Nisam umislila njegovo trzanje kad god mu dodirnem kožu i jasno čujem kako tiho zadržava dah. Samo želim osjetiti svaki njegov djelić.

„Eto”, kažem i namjestim rub bokserica. Odmaknem se i zagledam u njega. To je predivan prizor. Nemoguće ga je ne dirati. Nemoguće je i drugima jer ga svi žele dodirnuti.

Ona ga neće probati. U glavi mi je kaos: tu se neprekidno izmjenjuju dva užasa. Ni o jednome ne mogu sada

misliti. Gledam Millerov mišićavi torzo i vidim predivne, zanosne mišiće, ali vidim i moć. Vidim njegovu snagu. Na onoj je snimci izgledao strašno. Nije bilo isklesanih mišića ni vidljivih znakova opasnosti, samo siloviti bijes u njegovu praznom pogledu. Ali sada posjeduje snagu kojom će potkrijepiti svoj razarajući temperament. Prestani!

Pokrenem se i dohvatim hlače, iako bih najradije gurnula ruku u svoju glavu i iščupala tu misao iz nje.

„Evo”, naglo kažem, povučem gumb i opet kleknem pred Millerove noge. On ignorira moje nervozne pokrete. Zna o čemu razmišljam. Zatvorim oči i ponovo ih otvorim tek kad ga čujem kako se kreće i osjetim kako mi se hlače pomiču u rukama. Ništa ne govori, a ja sam mu na tome vječno zahvalna.

Fokus. Fokus. Fokus. Čini se da je potrebna čitava vječnost da mu podignem hlače uz noge, a kad dođem do

struka, ostavim ih otvorene pa gurnem palčeve uz remen i naslonim ih na njegovu kožu. Srce mi ne prestaje snažno tući u grudima i osjećam kako emocije stežu taj bolni mišić. Kao da će uskoro posustati. Srce mi se doslovno slama.

„Sranje”, kažem ispod glasa, pripremajući se na ono što slijedi. „Trebamo i košulju.” Nevoljko maknem ruke s njegova tijela i suočim se s nizom skupih košulja. Ne trudim se

pregledati ih, već uzmem samo jednu između desetak onih blještavo bijelih. Pažljivo je otkopčam, pazeći da ne stvorim nikakve nabore. Njegov mi dah klizi po obrazima dok je držim, pomažući mu da uvuče ruke. Tih je i poslušan - dopušta da činim po svome, mojim tempom. Polako mu zakopčam gumbe i sakrijem ona savršena prsa, a onda stignem do njegova vrata. On lagano podigne bradu kako bi mi olakšao. Masnica na njegovu vratu vrišti glasno i ponosno i ja mu zakopčam ovratnik. Ignoriram dosadno pitanje u glavi - kako će podnijeti krv na toj lijepo odjeći? Hoće li biti krvi? Nakratko zatvorim oči kako bih se pribrala.

A sad kravata. Toliko ih je mnogo. Nekoliko trenutaka gledam paletu boja pa izaberem srebrnosivu svilu koja odgovara boji odijela. Ali kad se opet okrenem prema njemu, pogodi me zahtjevnost sljedećeg zadatka. Nema šanse da je vežem prema Millerovim standardima. Počnem se igrati skupom tkaninom dok ga promatram. One lijene plave oči netremice me gledaju. Čini mi se da me tako promatrao cijelo vrijeme koje sam provela u svom malom svijetu.

„Ovo ćeš morati sam obaviti”, priznam poraz i pružim mu kravatu, ali on mi odgurne ruku i brzo priđe. Uhvati me za bokove, podigne me i posjedne na pult.

Nježno mi poljubi usne pa podigne ovratnik. „Ti ćeš to napraviti.”

195

Anna

Daša

„Ja?” Oprezna sam i to je očito. „Sjebat ću sve.” „Nije me briga.” Podigne moje ruke do svoga vrata. „Želim da mi je ti svežeš.” Nervozna i iznenađena Millerovim zahtjevom, poravnam srebrnkastu svilu oko njegova

vrata i dva se dijela spuste na prsa. Oklijevam. Ruke mi se tresu, ali nekoliko dubokih udaha i tiho Millerovo smirivanje dovedu me u red, pa počnem oprezno vezati kravatu oko vrata Millera Harta. Sigurna sam da u povijesti Millera Harta nitko nije imao tu Čast! Prtljam i petljam čitavu vječnost, ali baš me briga. Osjećam nevjerojatan pritisak i premda je to doista smiješno, ne mogu biti ravnodušna. Stvarno mi je važno. Stotinu puta prođem po čvoru, naginjući glavu na jednu pa na drugu stranu, dok ne provjerim svaki dio. Mom nevještom oku izgleda savršeno. Millerovom će sigurno izgledati kao pravi užas.

„Gotovo”, objavim i konačno spustim ruke u krilo, ali ne skidam pogled s navodno savršene kravate. Ne želim vidjeti zabrinutost na njegovu licu.

„Savršeno”, prošapće on, dohvati moje ruke i prinese ih usnama. Inače ne koristi taj pridjev, pogotovo kad je riječ o tuđem poslu, i to me iznenadi.

Drznem se pogledati ga i osjetim vrući dah na prstima. „Nisi ni pogledao.” ,,I ne moram.” Namrštim se i opet pogledam kravatu. „Ali nije savršena... onako na Millerov način.” Zbunjena sam. Gdje su njegove nervozne ruke koje samo čekaju priliku da je poprave? „Nije.” Miller mi poljubi ruke pa ih spusti nazad u moje krilo. A onda dohvati ovratnik

košulje i spusti ga. „Savršena je na Olivijin način.” Brzo podignem pogled i vidim kako mu oči sjaje. „Ali Olivijin način daleko je od

savršenstva.” Predivan osmijeh pridruži se sjaju u očima i obori me s nogu. „U krivu si.” Njegov me odgovor natjera da se iznenađeno povučem, ali ne raspravljam. „Prsluk?” „Svakako”, izgovorim to s uzdahom pa siđem s ormarića i promatram ga putem do

polica. I dalje se smiješi. „Hop, hop.” Namrštim se i naslijepo dohvatim prsluk, nakon što mi kratak pogled kaže gdje je. Ne

mogu skinuti oči s njega. „Izvoli”, pružim mu prsluk. „Ovo radimo na tvoj način”, podsjeti me Miller, priđe mi i pruži ruku. „Volim kada

brineš o meni.” Glasno se nasmijem pa skinem prsluk s vješalice i pomognem mu da ga navuče. Njegova

su prsa opet kraj mene. Podigne mi ruke do gumba na prsluku. Mogu samo poslušati i zakopčati jedan po jedan. Zatim nađem čarape i dohvatim bež cipele. Kleknem ispred njega pa sjednem na pete. Pomognem mu da navuče čarape i cipele, zavežem vezice i popravim nogavice hlača. Posljednji je na redu sako. On upotpunjuje čitavu sliku. Miller izgleda sjajno - kosa mu je vlažna, a oni tamni uvojci padaju u valovima. Izgleda božanstveno. Predivno. Izgleda čudesno.

196

Anna

Daša

„Spreman si”, uzdahnem, odmaknem se i povučem ručnik. „Oh!” brzo se okrenem pa uzmem njegov Tom Ford parfem i pomirišem bočicu. Potom je usmjerim na Millerov vrat. On podigne glavu, netremice me promatrajući dok nanosim miris.

„Sada si savršen.” „Hvala ti.” „Ne moraš mi zahvaljivati.” ,,U pravu si”, odgovori on blago. „Moram zahvaliti anđelu koji mi te poslao.” „Nitko me nije poslao, Milleru.” Gledam tu nezamislivu ljepotu i žmirkam kao da će mi

taj predivni prizor ozlijediti oči. „Sam si me pronašao.” „Daj mi ono moje.” „Izgužvat ću te.” Ne znam zašto tražim izgovore kad očajnički trebam njegov zagrljaj.

Zapravo, znam zašto - ako ga zagrlim, neću ga moći pustiti. „Pitao sam te jednom”, prilazi mi nježno, ali odlučno. „Nemoj da te opet moram pitati,

Olivia.” Stisnem usne i odmahnem glavom. „Ne mogu podnijeti misao da te pustim. Neću moći.” On se lecne, a plave me oči pogledaju. „Molim te, preklinjem te.” „A ja tebe preklinjem da me ne tjeraš.” Odlučna sam jer znam da postupam ispravno.

„Volim te. A sad idi.” Nikad u životu nisam bila tako napeta. Moram ostati snažna, ma koliko me to koštalo.

Millerova nesigurnost nimalo mi ne olakšava. Njegove su skupe cipele prikovane za tepih, dok mu oči plamte, kao da pokušava pročitati što se krije iza moje čvrste vanjštine. Ovaj muškarac vidi u moju dušu. Zna što radim i u mislima vrištim da mi to dopusti. Radimo ovo na moj način. Ovo moramo napraviti na moj način. Miller se polako okrene, a mene preplavi olakšanje. Ruka mi sama poleti i uhvati se za ormarić. On polako krene prema izlazu iz stana, a bol raste sa svakim prijeđenim korakom. Već mi nedostaje, iako još nije izašao iz sobe. Želim vrisnuti njegovo ime i zaustaviti ga, a noge mi se same pomiču od želje da pojurim za njim. Olivia, budi jaka!

Suze mi peku oči, a srce mi se polako popne u grlo. U agoniji sam. On zastane na vratima. Zadržim dah. Čujem kako ga i on zadržava.

„Nikad me nemoj prestati voljeti, Olivia Taylor.” Onda nestane. Snaga mi ispari iz tijela i srušim se na pod, ali ne mogu plakati. Ne plačem sve dok ne

začujem zatvaranje ulaznih vrata. A onda se iz mene izlije bujica, poput vodopada. Leđa mi udare o ormarić, pa privučem koljena na prsa i spustim glavu. Obgrlim noge, pokušavajući se stisnuti u klupko. Plačem. Plačem čitavu vječnost.

Ova će noć biti najduža u mojem životu.

197

Anna

Daša

Dvadeset i treće poglavlje

Sat kasnije, ležim na Millerovom starom kauču. Pokušala sam se smjestiti na krevetu,

pa u dnevnoj sobi, a potom u kuhinji. Napamet znam kako izgleda svaki detalj stropa, a u mislima sam proživjela i svaki trenutak otkako sam upoznala Millera. Baš svaki. Smiješim se dok se prisjećam njegovih očaravajućih osobina, ali glasno opsujem kad mi u misli upadne slika Gracie Taylor. Nema mjesta za nju u mojim mislima i životu, pa me do ludila dovede činjenica da ona u njima ipak zauzima prostor. Nemam ni vremena ni energije razmišljati o nevoljama koje bi mogla izazvati. Ne zaslužuje bol koju bih mogla osjetiti. Sebična je. Mrzim je, ali sada imam jasnu sliku - sada je u mojim mislima lice koje mrzim.

Bacam se po kauču i gledam obrise Londona. Pitam se tjera li me moj um da razmišljam o njoj. Možda podsvjesno želim skrenuti misli s onoga što se upravo događa? Je li ova ljutnja bolja od boli koju bih osjetila kad bih si dopustila razmišljati o tome što Miller upravo čini? Zato čvrsto zatvorim oči, bjesneći u sebi, ali Gracie iznenada nestane i zamijeni je Miller u svom savršenstvu, onakav kakav je bio malo prije no što je otišao. Ne mogu ja ovo. Ne mogu sjediti ovdje cijelo noći i Čekati da se vrati. Do zore ću biti luda žena. Skočim s kauča kao da me svi vrazi gone i odjurim iz Millerova ateljea. Trudim se ne gledati radni stol jer znam da mi prisjećanje na vođenje ljubavi na njemu neće pomoći. Neće mi pomoći ni pogled na kauč u dnevnoj sobi, na tuš ili hladnjak, niti na kuhinjski pod... „O Bože!”

Frustrirano uhvatim kosu i povučem jedan pramen pa počnem kružiti dnevnom sobom. Razmišljam o tome gdje bih se mogla sakriti. Blagi bol podsjeti me na Millerove prste zapletene u mojoj kosi. Ne mogu pobjeći. Osjetim napad panike. Zatvorim oči i počnem duboko disati kako bih umirila srce. Brojim do deset.

Jedan. Mogu ti ponuditi samo jednu noć. Dva. I molim se da mi je daš. Tri. Rekao sam ti, Livy. Fasciniraš me. Četiri, jesi li mi spremna dopustiti da te obožavam, Olivia Taylor? Pet. Uvijek ću te samo obožavati. Neću biti netko s kime odlaziš pijana u krevet, Livy.

Sjećat ćeš se svakog trenutka kad te budem uzimao. Svaki takav trenutak zauvijek će biti urezan u tvoj predivni um. Svaki poljubac. I svaki dodir. Svaka riječ. Jer i ja osjećam isto.

Šest. Ova prelijepa, čista djevojka zaljubila se u velikog, zločestog vuka. Sedam. Nikad me nemoj prestati voljeti, Olivia. Osam. Prihvati me takvog kakav sam, slatkice. Kad sam s tobom, bolji sam nego ikad. Devet. Ti si moje savršenstvo, Olivia Taylor. Deset. Jebeno je volim! Volim je. Volim sve što predstavlja i volim koliko me ona voli... Ako

mi je koji gad pokuša oteti, jebeno ću ga ubiti. Polako. „Dosta!” Odjurim u sobu i potražim odjeću. Nabacim je na sebe pa zgrabim torbicu i

pojurim prema vratima. Putem krenem zvati Sylvie, ali mobitel mi zazvoni u ruci prije nego okrenem prijateljičin broj. Instinkt mi govori da odbijem poziv. Nema imena, samo broj. Ali

198

Anna

Daša

prepoznam ga. Zastanem s jednom rukom na kvaki ulaznih vrata Millerova stana i prihvatim poziv.

„Sophia”, dahnem, bez ikakva opreza u glasu. „Na putu sam za aerodrom”, ona govori mirno, gotovo poslovno. „A zbog čega bi me to trebalo zanimati?” Zapravo me zanima. Sophia odlazi iz zemlje?

Super! „Zanimat će te, slatkice, jer je Charlie promijenio plan. Moram otići prije negoli otkrije

da sam uništila snimke i nasmrt me pretuče.” Ruka mi okrene kvaku. Sve sam zainteresiranija, ali zanimanje se miješa sa strahom.

Možda joj glas zvuči ogorčeno i neugodno, ali jasno čujem i tračak straha. „Kako je promijenio plan?” Srce mi iznenada tuče u ušima. „Čula sam ga prije odlaska. Ne želi riskirati s Millerom. Ne može riskirati taj posao.” „Kako to misliš?” „Olivia...” ona zastane kao da mi nevoljko daje informacije. Želudac mi se okrene i

osjetim navalu mučnine. „Planira drogirati Millera i predati ga onoj Ruskinji.” Zastanem na vratima i zateturam. „O Bože.” Počnem drhtati. Neće moći ubiti Charlieja. Ta mi pomisao izazove paniku, ali

razmišljanje o onom što bi mu mogla učiniti ta žena, pretvori paniku u jezu. Uništit će sve ono što se Miller silno trudio popraviti. Ona snimka jednostavno će se ponoviti. Grlo mi se stegne i ne mogu disati.

„Olivia!” vikne Sophia i prekine moj živčani slom. „Dva, nula, jedan, pet. Zapamti taj broj. Moraš znati i da sam uništila pištolj. Čeka me let za... nekamo. Nazovi Williama. Moraš zaustaviti Millera prije nego ga zauvijek izgubiš.”

Sophia prekine vezu. Spustim mobitel i zagledam se u zaslon. Prije nego dospijem smisliti plan, u panici jurim kroz vrata. Trebam Williama. Moram saznati gdje je Temple. Ali prvo pokušam dobiti Millera i očajnički zavapim kad se javi glasovna pošta. Prekinem poziv pa pokušam ponovo. I opet. I opet.

„Javi se!” urlam, udarajući po gumbu dizala. Ali on se ne javlja. Poziv opet ode u glasovnu poštu. Uhvatim zrak moleći se da primi poruku prije nego uzme piće u Templeu.

„Milleru”, dahćem u slušalicu dok se vrata otvaraju. „Molim te, nazovi me. ]a sam...” Jezik mi postane težak poput olova, a tijelo mi se ukipi kad pogledam u unutrašnjost

dizala. „Ne”, prošapćem i koraknem unazad. Trebala bih se okrenuti i pobjeći, ali mišići su mi

se zgrčili i ignoriraju naredbu. „Ne”, odmahnem glavom. Kao da gledam u zrcalo. „Olivia”, plave oči moje majke se rašire. „Olivia, dušo, što se događa?” Nisam sigurna kako je shvatila da nije stvar samo u tome što sam je zatekla u dizalu.

Opet zakoračim unazad. „Olivia, molim te. Nemoj bježati od mene.” „Odlazi”, prošapćem. „Molim te, samo idi.”

199

Anna

Daša

Ne trebam ovo. Ne trebam nju. Imam daleko važnije probleme - stvari kojima se moram posvetiti. Na pomisao da će me usporiti, moja se ljutnja razmaše. Da vrijeme nije od najveće važnosti, napala bih je svom žestinom koju sam naslijedila od nje. Ali nemam vremena za to. Miller me treba. Okrenem se i poletim prema stepeništu.

„Olivia!” Ignoriram njezine očajničke povike i proletim kroz vrata pa zagrabim niza stepenice.

Oko mene odzvanja glasno lupkanje njenih potpetica po betonu. Slijedi me, ali ja imam tenisice i u njima sam brža od nje, pogotovo kad mi se ovako žuri. Spuštam se kat po kat i istodobno petljam po mobitelu, pokušavajući nazvati Williama.

„Olivia!” Ona viče i očito je zadihana. To me samo motivira da još brže potrčim. „Znam da si trudna!”

„Nije ti trebao reći”, procijedim jureći niza stepenice, a strah i briga spoje se u neumoljiv bijes koji me izjeda iznutra. Plaši me brzina kojom me obuzima. Svjesna sam da će mi biti od pomoći kad se oslobodim sebične kujetine i stignem do Millera. Potrebna mi je ljutnja, a ona je savršeno potiče.

„Sve mi je rekao. Znam gdje je Miller, što radi i zašto to radi.” Naglo se zaustavim i okrenem. Vidim je naslonjenu na zid, iscrpljenu. Njena bijela bluza

izgleda savršeno, baš kao i nemirna, sjajna kosa. Moji obrambeni mehanizmi trenutačno se podignu pa prokunem izdajničkog Williama do pakla i nazad.

„Gdje je Temple?” zarežim. „Reci mi!” „Pa da uletiš usred pokolja?” ona odlučno odbije. Zagrizem jezik i pomolim se za

strpljenje. „Reci mi!” vrisnem, a zdrav razum nestane. „Duguješ mi to. Reci mi!” Ona se povrijeđeno lecne, ali u meni nema suosjećanja. „Nemoj me mrziti. Nisam imala

izbora, Olivia.” „Svi imaju izbor!” „Je li ga Miller imao?” Trznem se od gađenja. Ona oprezno krene prema meni. „Ima li ga

sada?” „Prestani.” Ali ona ne prestaje. „Je li spreman učiniti sve da te zaštiti?” „Nemoj!” „Bi li ubio za tebe?” Zgrabim ogradu i stegnem je tako da mi šake odrvene. „Molim te.” „Ja bih.” Ona se opet približi. ,,I jesam.” Sledim se na mjestu. „Moj je život završio onoga dana kad sam te napustila, Olivia. Nestala sam s lica zemlje

da bih te zaštitila, dušo.” Ona dođe do mene i šokirano gledam kako podiže ruku i polako mi prilazi. „Žrtvovala sam svoj život kako bi ti živjela. Nisi bila sigurna dok sam bila u tvojoj blizini.”

Oprezno mi dodirne ruku. Ne skidam pogled s nje, a ona me nježno pomiluje i stisne mi dlan. „I kunem ti se, učinila bih to ponovo.”

200

Anna

Daša

Nepokretna sam. Očajnički tražim neiskrenost u njenom glasu ili riječima. Ali ne nalazim je. Čujem samo iskrene riječi i glas prepukao od boli. Ona nježno ispreplete prste s mojima. Šutimo. Golo je stubište hladno, ali mojim se tijelom širi toplina koja dopire od nje - žene koju sam većinu života mrzila. Ona nekoliko trenutaka petlja po safirnom prstenu na mojoj ruci, a onda okrene moj dlan. Dragulj sjaji između nas.

„Nosiš moj prsten”, prošapće s određenim ponosom u glasu. Namrštim se, ali ne izvlačim ruku. Zbunjuje me osjećaj mira koji se odjednom pojavio.

„Bakin prsten”, ispravim je. Grade me pogleda i tužno se nasmiješi. „Taj mi je prsten darovao William.” Progutam knedlu i odmahnem glavom, prisjećajući se trenutaka kad se William igrao

draguljem na mojem prstu. „Ne, deda ga je dao baki, a baka meni za dvadeset i prvi rođendan.”

,,William mi je dao taj prsten, dušo. Ostavila sam ga za tebe.” Sada se povučem i učinim to naglo, „što?” Brada joj drhti dok se premješta s noge na nogu. Reagira isto kao i William, kad govori o

njoj. „Rekao mi je da ga podsjeća na moje oči.” Pogled mi leti po stubištu, a misli luduju. „Ostavila si me”, promrmljam. Gracie polako zatvori oči, kao da se bori s užasnim uspomenama. Sada mi je jasno da je

to vjerojatno istina. „Stvarno nisam imala izbora, Olivia. Svi koje sam voljela bili su u opasnodti: ti, William,

baka i deda. William nije kriv.” Ona mi nježno stisne ruku. „Da sam ostala, nastalo bi mnogo vise štete. Svima je bilo bolje bez mene.”

„To nije istina”, slabašno se usprotivim, a emocije mi stegnu grlo. Silno se pokušavam prisjetiti prezira koji sam osjećala prema Gracie, pokušavam ga ugurati u svoj glas, ali nema ga. Izgubljen je. Nemam vremena za analizu.

„Reci mi gdje je on”, zatražim. Njeno se tijelo vidljivo opusti kad pogleda preko mog ramena. Nešto joj je privuklo

pozornost pa se okrenem kako bih vidjela što. William stoji u dnu stepenica i tiho nas promatra,

„Moramo doći do Millera”, kažem i spremim se na otpor koji će sasvim sigurno uslijediti. „Reci mi gdje je Temple.”

William odmahne glavom. „Sve će biti brzo gotovo.” Lice mu je odlučno, ali neće mu uspjeti.

,,Will”, blago zazove Gracie. On pogleda iznad mene i odmahne glavom. Upozorava je. Govori joj da mi ne kaže.

Okrenem se i vidim kako ga Gracie netremice promatra. Ne moram opet pitati. „Park Piazza broj osam”, prošapće ona. William glasno opsuje, ali ignoriram ga i pojurim. Odgurnem ga kad mi se ne makne s

puta. „Olivia!” On me uhvati za ruku i zaustavi.

201

Anna

Daša

„Nazvala me Sophia”, procijedim kroza zube. „Charlie će drogirati Millera. Ako ga se ona žena dočepa, zauvijek ću ga izgubiti.”

„Što?” „Charlie će drogirati Millera! A on neće ubiti Charlieja jer će biti van sebe! Ponovo će ga

silovati! Ona će ga žena uništiti!” On se uspravi i pogleda Gracie preko mog ramena. Nešto se dogodi među njima.

Pogledavam jedno pa drugo, u pokušaju da dokučim što se desilo. Možda nisam najprisebnija, ali znam što sam Čula i nemam vremena uvjeravati Williama. Pojurim iz hladnog stubišta prema izlazu. Zamnom jure dva para nogu, ali neće me zaustaviti. Pogledom potražim taksi i bijesno kunem kad vidim da nema ni jednoga.

„Olivia!” vikne William dok ja jurim niz ulicu. Skrenem iza ugla i s olakšanjem uzdahnem kad se taksi zaustavi uz rub pločnika. Jedva

dočekam da putnik plati i izađe pa uskočim i zatvorim vrata. „Park Piazza, molim vas.” Utonem u sjedalo i cijelim se putem molim da ne zakasnim. Ponovo nazovem Millera,

psujući jer se on i dalje ne javlja.

* * *

Golema bijela zgrada djeluje zlokobno iza stabala na ulici. Želudac mi je stisnut u čvor i teško dišem. Pogledam niz ulicu, očekujući da ću vidjeti Williamov Lexus. I ne pokušavam se uvjeriti da William nije znao gdje je Miller. On se uvijek trudi sve doznati. Uspnem se uza stepenice do dvostrukih vrata, a buka iznutra postaje sve glasnija što sam bliže ulazu. Čujem smijeh, razgovor i klasičnu glazbu u pozadini, ali naizgled vesela atmosfera unutar ovih zidova nimalo ne ublaži tjeskobu koju osjećam. Doslovno osjećam nevidljive prepreke koje me pokušavaju zadržati. Kao da mi sama kuća govori: ne pripadaš ovdje! Odlazi!

Ignoriram to. Vidim zvonce i zvekir, ali pažnju mi privuče digitalni brojčanik. Prisjetim se četiri brojke. Dva. Nula. Jedan. Pet. Utipkam ih i začujem mehaničko pokretanje brave pa polako gurnem vrata. Buka se pojača, ispuni mi uši i sledi kožu.

„Ti si baš ne možeš pomoći, ha?” Uzdahnem, okrenem se i ugledam Tonyja. Sada će me i on pokušati zaustaviti. Instinkti

mi prorade pa gurnem teška vrata i nađem se u golemom predvorju. S obje strane uzdižu se zavojite stepenice koje vode do goleme galerije.

Cijeli je prostor smiješno grandiozan i u sekundi me zabljesne luksuz oko mene. A tad mi padne na pamet da nemam pojma što ću dalje.

Preplavila me silna potreba da dođem do Millera i spriječim ga da se nepopravljivo uništi.

„Ovuda”, Tony me čvrsto zgrabi za nadlakticu i povuče udesno. „Ti si najgora jebena noćna mora Livy.”

Odvuče me do ekstravagantne radne sobe i s treskom zatvori vrata. Pusti me i gurne uza zid.

202

Anna

Daša

„Ubit će ga zbog tebe!” Nemam vremena objašnjavati Tonyju što se događa jer se vrata s treskom otvore i

ostanem bez daha kad na dovratku ugledam Charlieja. „Lijepo te opet vidjeti, slatkice.” „Jebemti sve”, opsuje Tony i drhtavom rukom prođe po znojnoj, ćelavoj glavi. „Charlie.” Pogledavam jednog pa drugog, a srce mi tako glasno tuce da ga i oni mogu čuti.

Podsmješljivi cerek na Charliejevu licu govori mi da može nanjušiti moj strah. Opušteno prilazi ne skidajući pogled s mene pa potapše Tonyja po ramenu. Savršeno mi je jasno da ta gesta nije znak prijateljstva, a brzi pogled na Tonyja potvrdi moju sumnju. Nervozan je.

„Dao sam ti zadatak”, promrmlja Charlie dok se Tony nervozno povlači. „Trebao si curu držati podalje.”

Tony me ljutito prostrijeli pogledom i ja zadrhtim. „Mogu se samo ispričati”, mrmlja on i u očaju zavrti glavom. „Cura ne zna što je dobro

za nju ili za momka.” Kad bih barem mogla iščupati malo drskosti usred sveg tog straha, rekla bih mu točno

što mislim o tome. „Ah”, nasmije se Charlie. To je zlokoban smijeh, smijeh koji bi me trebao prestraviti. A

to mu i uspijeva. Ovaj je tip uistinu zao. „On je poseban.” Napravi korak prema meni. „On je moj Posebni.” Još jedan korak. „A ti želiš da bude tvoj posebni.”

Sada mi se unosi u lice. Drhtim. „Ljudi plaćaju kad pokušaju uzeti ono što je moje.” Zatvorim oči kako bih blokirala Charliejevu blizinu, ali uzalud. Mogu ga namirisati i

osjetiti. Njegov Posebni. Osjetim mučninu, a zgrčeni želudac i nemirne misli jasno mi daju do znanja da sam pogriješila misleći da ovo mogu spriječiti. Nekoliko sekundi koje sam provela u društvu Charlieja i Tonyja, dovoljne su da shvatim kako iz ove sobe ne mogu pobjeći.

„Postoji samo jedna osoba na svijetu koja je pokušala uzeti nešto moje i preživjela.” Trepnem i otvorim oči. Njegovo je lice tik do mojeg. Intuicija mi govori kako želi da ga

pitam tko je to, ali mozak odbija poslati riječi. „Tvoja je majka bila moja.” „O Bože”, uzdahnem. Noge mi popuste i ja zateturam. Zid je jedino što me pridržava.

„Ne”, odmahnem glavom. „Da”, jednostavno će on. „Pripadala je meni. Williama Andersona nisam smaknuo iz

samo jednog razloga: znao sam da će mu život biti pakao nakon što ga ostavi.” Njegov prijeteći lik oduzima mi zrak iz pluća. Ne mogu govoriti. Ne mogu misliti. Prazna

sam. „Smrt bi ga riješila muka.” On podigne ruku i pomiluje mi obraz, ali ja se ne trznem. Ja

sam kip. Tupi kip. „Kakav je osjećaj znati da te napustila kako bi ga spasila?” Riječi me pogode poput malja. Saznanje me pogodi. William je nije otjerao. A ona me

nije napustila zato jer me nije željela. Charlie ju je natjerao da ode. „Makni se, Charlie.”

203

Anna

Daša

Ostanem na mjestu, prikovana uza zid njegovim tijelom. Borim se za zrak, ali taj je glas najdivniji zvuk koji sam ikad čula.

,,Tony, možeš otići.” Williamova naredba ne ostavlja mjesta raspravi. Čujem zatvaranje vrata, pa zvuk koraka.

Premda ne vidim Williama, njegova se prisutnost jasno osjeća u napetosti oko nas. „Rekao sam ti, makni se”, odlučno ponovi William. Vidim ga krajičkom oka, ali ne mogu skinuti pogled s Charliejeva praznog lica. Te sive

oči. Gubim dah. On se prijeteći naceri, kao da vidi nešto što je tek sada shvatio. „Zdravo, brate”, razvuče on i polako se okrene prema Williamu. Razjapim usta, a milijun riječi klizne mi s usana. Brat? Oči? Kako to nisam prije shvatila?

Charliejeve su oči iste kao Williamove. Ali Williamove su blage i sjajne, a Charliejeve tvrde i hladne. Oni su braća. Ali i neprijatelji. Misli su mi prepune sjećanja, dijelova informacija koje se polako spajaju u cjelinu. Gracie, William i Charlie. Pokolj. Williamove su oči tvrde kao i bratove, imaju u sebi nešto prijeteće. Te osobine postoje i u Williamu, ali sada su pojačane. Izgleda opasno, kao i Charlie.

„Ti si za mene ništa, samo mrlja na mom životu.” ,,I ja tebe volim, brate”, Charlie mirno priđe Williamu i podigne ruke. To je čin prezira.

„Zar me nećeš zagrliti?” „Neću”, William iskrivi usta i odmakne se od Charlieja. „Uzimam Oliviju i odlazimo.” ,,I ti i ja znamo da se to neće dogoditi.” Charlie me pogleda preko ramena. „Nisi mogao

kontrolirati Gracie, Will. Zašto misliš da ćeš moći kontrolirati njezinu kćer?” Skrenem pogled jer mi Charliejevo intenzivno piljenje izaziva nelagodu. On zna tko

sam. William se počne tresti. „Bolesni gade.” Charlie podigne obrve. Djeluje zainteresirano. „Bolesni gad?” Ne sviđa mi se tračak zabrinutosti u Williamovu pogledu prije no što ga vrati na

Charlieja. Ali ništa ne kaže. „Bolesni gad”, zamišljeno ponovi Charlie. „Zar bi bolesnoga gada uzbuđivalo prodavati svoju zgodnu curu?”

Namrštim se. Ne skidam pogled s Williama. Primijetim da jedva kontrolira drhtaje tijela. Nelagodno mu je. Već sam ga vidjela u takvom izdanju, ali kad me opet pogleda, srce mi potone.

„Bi li?” upita Charlie gotovo nevino, ali znam na što cilja. „Nemoj”, upozori ga William. „Bez komentara”, naceri se Charlie. „Dobro. Reci mi ovo. Bi li bolesnoga gada

uzbuđivalo prodavati svoju nećakinju?” „Charlie!” krikne William, ali ne može me uzrujati njegov pakleni krik. Upravo sam

umrla. „Ne”, prošapćem i bijesno odmahnem glavom. Ne može biti. Pogled mi vrluda po

prostoriji, a tijelo mi se grči. „Žao mi je Olivia”, William zvuči poraženo. „Jako mi je, jako žao. Rekao sam ti, otjerao

sam te čim sam shvatio tko si. Nisam znao.”

204

Anna

Daša

Zlo mi je. Pogledam Williama i vidim samo patnju. „Znači, nisi bolesno uživao puštajući moju kćer da prodaje svoje tijelo?” „Ti i ja nismo isti, Charlie”, Williamovo se lice prezirno iskrivi. „Mi smo ista krv, Will.” „Ti si za mene ništa.” „Pokušao si mi uzeti Gracie”, zareži Charlie, ali jasno mi je da taj bijes nije posljedica

gubitka voljene žene. To je stvar principa. Ne želi gubiti. „Nisam htio da bude dio ovog bolesnog svijeta! A ti si je, zlobni gade, natjerao da

ostane!” „Donosila je dobru zaradu”, neutješno šmrcne Charlie. „Brate, vodili smo posao.” „Nisi mogao podnijeti da je moja. Nisi mogao podnijeti da te prezire!” William krene

prema njemu. Bijes isijava iz njega a odijelo drhti na njegovu tijelu. „Mogla je biti moja!” „Nisi se dovoljno borio da je zadržiš!” zaurla Charlie. Te riječi. Zadrhtim kad se silina majčine priče odvrti pred mojim očima u obliku dvojice

ogorčene braće. Dinastija se podijelila. William je ostavio nemoralnoga gada da bi sam postao nemoralan.

William gotovo reži. „Silno sam se borio protiv osjećaja prema njoj. Nisam htio da bude dio perverzija u koje smo mi uronili. A ti si je stavio u središte svega. Bio si je spreman dijeliti sa svojim jebenim klijentima!”

„Nije se bunila. Voljela je pažnju - uživala je u njoj!” Lecnem se, baš kao i William, a onda ljutnja preplavi njegovo mirno lice. Izvan sebe je i

to je očito. „Voljela me povrjeđivati. A ti si to iskorištavao. Navikao si je na piće i isprao joj mozak. Uživao si me gledati kako umirem iz dana u dan.”

Počnem se moliti, moliti da ovo nije stvarnost, da mojim venama ne teče zla krv ovog muškarca. Charlie se naceri, a ja osjetim one poznate ledene trnce niz kičmu. „Nosila je moje dijete, Will. Zato je bila moja.”

„Ne.” Sobom odjekne Građen melodični glas. Svi se okrenu prema dovratku. Ona stoji ondje,

uspravna i visoko podignute brade. Uđe u prostoriju i vidim kako sakuplja hrabrost da može biti u Charliejevoj blizini. On joj i dalje izaziva strah.

„Olivia nije tvoja i ti to dobro znaš.” Razrogačim oči i pogledam Williama. Vidim kako proučava moju majku i traži

objašnjenje. „Gracie?” Ona ga pogleda, ali se brzo povuče kad Charlie prijeteći krene prema njoj. „Da ti nije palo na pamet!” zareži. „Otjerao me kad sam mu rekla da Olivia nije njegova.” Charlie se doslovno počne tresti. „Gracie!” Ona poskoči, a William i ja samo nepomično stojimo. „Prijetio je da će joj nauditi ako

ikome kažem.”

205

Anna

Daša

„Prokleta kujo!” Charlie poleti prema Gracie, ali William se umiješa i pogodi ga šakom u lice. Prsa mu se nadimaju od bijesa dok Charlie tetura, a moja mama vrišti.

„Da joj nisi ni prišao!” krikne William i bijesno zamahne šakom. Pokušavam se sabrati usred sveg tog ludila. Charlie nije moj otac!? Previše sam

šokirana da bih bila sretna Što Charlie ipak nije moj otac. Ne mogu se nositi s time. Informacije stižu prebrzo da ih uopće mogu shvatiti.

Gracie povuče Williama, ali brzo se odmakne, kao da se i njega boji. „Obećao je ostaviti moje dijete na miru ako nestanem”, oprezno ga pogleda. Djeluje

posramljeno. A William izgleda kao da je vidio duha. „Obećao je ostaviti te...” Ona duboko udahne. Sakuplja hrabrost. „Ne”, vikne William, a čeljust mu se napne. „Gracie, molim te, ne.” „Obećao je ostaviti njenog oca na životu ako nestanem.” „Ne!” William zabaci glavu i glasno zaurla pa zagrabi rukom u svoju sijedu kosu. Moj svijet nestane. Zid me dočeka kad dezorijentirano zateturam. Hvatam se za njega,

kao da će me progutati i spasiti od užasa koji me okružuje. William spusti glavu. Na licu mu se istovremeno odražava milijun emocija - šok, povrijeđenost, ljutnja... i krivnja, kad me konačno uspije pogledati. Ne mogu mu pomoći. Ja sam kip. On vidi samo moj zaprepašteni pogled i sleđeno tijelo, ali to je sve što mu je potrebno. Oboje smo potpuno šokirani.

Charlie prostrijeli moju majku ubojitim pogledom. „Ti si drolja. Desetorica muškaraca tjedno nisu ti bila dovoljna. Morala si imati i mog brata.”

„Ti si me natjerao da budem s njima”, vrisne ona. „Natjerao si me i da pišem sve jebene detalje!”

„Lagala si mi!” pjeni se Charlie. Prvi put otkako je upao u prostoriju, vidim mu na licu zastrašujući bijes. „Izigrala si me, Gracie, dušo.”

Pođe prema mojoj majci, a ona se oprezno povuče. William brzo skoči ispred nje. „Ne izazivaj me jer ću te ubiti, Charlie.” „Jednostavno je nisi mogao ostaviti na miru”, bjesni Charlie podižući rukave sakoa. Taj me pokret podsjeti na Millera, pa iznenada oživim i skočim od zida uz koji sam

cijelo vrijeme ukočeno stajala. Moram ga naći. Pojurim prema vratima. ,,A kamo si ti krenula, lijepa nećakinjo?” Zastanem kad mi

njegov ledeni dah udari o leđa. Ali ne stajem. „Idem pronaći Millera.” „Ne bih rekao”, izjavi on samouvjereno i natjera me da zastanem na vratima. „To bi bilo

jako glupo.” Polako se okrenem. Charlie mi je neugodno blizu. Ali ne zadugo. William me uhvati za

ruku i odmakne od njega. „Da je nisi ni pogledao”, kaže William pa drugom rukom uhvati Gracie i stisne je uza se.

„Ovo su moje cure. Obje.” Charlie se nasmije. „Mislim da si zbog ovoga dirljivog obiteljskog susreta nešto

zaboravio, dragi brate”, nagne se prema Williamu. „Mogu i tebe i onog ljepotana baciti u

206

Anna

Daša

zatvor do kraja života. Potreban je samo jedan poziv dostavljaču.” On se naceri. „Onaj je pištolj ubio našeg ujaka, Will. Imam ga, a pogodi čiji su otisci na njemu?”

„Gade!” „Nema on pištolj”, ispalim u iznenadnom napadu lucidnosti. Odmaknem se od Williama,

ignorirajući Gracien zabrinuti glas koji me doziva. Odgurnem ga kad me pokuša uhvatiti za ruku.

„Pusti me.” „Olivia”, upozori me William i opet posegne za mnom. „Ne”, izmaknem se i zakoračim naprijed. Charliejev prezir samo pojača hrabrost koju

osjećam. Ovaj opaki gad je moj stric. To je donekle bolje nego da mi je otac, ali svejedno mi je zlo.

„Žena te ostavila.” On se namršti, iskreno zabavljen novostima. „Ne bi se usudila.” „Već je u avionu.” „Glupost.” „Bježi od tebe.” „Nikad.” „Ali prije nego se ukrcala, podijelila je nešto s Millerom”, nastavim, uživajući u činjenici

da Charliejev zlobni cerek pomalo blijedi. „Ne postoji snimka Millera kako ubija jednog od tvojih ljudi”, mirno kažem. Jasno i glasno čujem Sophijine riječi prije no što je prekinula poziv. „Sophia ju je uništila.”

Charliejevo zaprepaštenje raste. Nemoralni se gad probijao kroz život manipulacijom. Ogorčenje ga je izjedalo godinama. Taj opaki gad je na putu za pakao i nadam se da će mu jedan od muškaraca koje volim pomoći da brzo stigne onamo.

„Gracie te nije voljela. A ne voli te ni Sophia.” „Rekao sam ti da začepiš!” Charlie počne drhtati, ali moj strah je odjednom nestao. „A

riješila se i pištolja. Nemaš ti ništa!” Iznenada poletim kroza zrak. Pribijena sam o zid, a Charlie mi steže vrat. Čujem

vrištanje, ali ne vrištim ja. To je Gracie. „Ne diraj je!” Charliejevo je lice tik do mojeg, a njegovo me tijelo pribija uza zid. Gutam slinu

pokušavajući disati. „Jadna mala droljo”, zareži on. „Ista si kao majka.” Njegov mi dah puzi uz lice. Ali samo na trenutak, jer mu tijelo iznenada poleti unazad

kad ga William jednim udarcem sruši na tlo. S užasom gledam kako se pakao otvara. Ne moram vidjeti što će se potom zbiti. Prilično mi je jasno, ali sada moram pronaći Millera. Sav ovaj užas, ova mreža laži i prijevara, sve je to igralo preveliku ulogu u našim životima. A sad će sve završiti. Pojurim između njih. Čujem udarce - brzo zaključim da je to Williamova šaka koja udara u Charliejevo lice - pa pljusak psovki. Neka se sami snalaze. Neću više trošiti vrijeme na užase njihovih sjebanih života. Ionako sam morala podnijeti previše toga. Sada

207

Anna

Daša

samo želim izbaviti Millera iz Charliejevih pokvarenih šaka. Pobjegnem iz radne sobe. Za mnom ostane kaos epskih razmjera, no ja požurim prema žamoru i smijehu. Mislila sam da znam sve činjenice. Mislila sam da znam cijelu priču. Ali uzalud sam razmišljala o tome. Sada imam novu, ažuriranu verziju, a ona mi je mrskija od originala.

Noge me nose prema golemom predvorju. U tren oka nađem se u moru elegantnih haljina i smokinga. Žene drže čaše s pjenušcem, a muškarci ispijaju žestoka pića. Količina novca u ovoj prostoriji bila bi dovoljna da me ostavi bez daha, ali sada sam usredotočena samo na Millera. Pogled mi leti uokolo, promatrajući lica, i očajnički ga traži. Ne vidim ga. Nigdje.

Noge mi se pokrenu i povedu me kroz gomilu ljudi. Uhvatim par pogleda zbog kojih se namrštim, ali većina je zaokupljena svojim pićem. Konobar prođe kraj mene s pladnjem prepunim čaša s pjenušcem. Upitno podigne obrvu, ali mi ipak ponudi Čašu.

„Ne”, nepristojno mu odgovorim i nastavim promatrati golemu prostoriju. Frustrirano viknem jer ga i dalje ne vidim.

„Olivia, dušo?” Na ruku mi se spusti topli dlan i ja se naglo okrenem. Majka me zabrinuto pogleda. „Gdje je on?” viknem i privučem milijun pogleda. „Moram ga naći!” Hvata me panika i obuzimaju teške misli. Tijelo mi drhti a oči mi se pune suzama.

Previše sam odugovlačila. Možda sam zakasnila. „Pssst”, umiri me ona kao da sam dijete, pa me privuče k sebi i počne mi milovati kosu.

Neki djelić mene prihvati nevjerojatno smirenje koje osjećam zahvaljujući njenoj toplini. To je zbunjujuće i bizarno, ali silno mi je potrebno. Stiglo je neočekivano, ali osjećaj je ispravan. Iz skrovišta u njenom zagrljaju osjećam kako okreće glavu jer i ona traži Millera.

„Pomozi mi”, prošapćem kroza suze. Traumatični događaji jednostavno su previše za mene. „Molim te, mama.”

Ona zastane, a ja osjetim pod dlanom kako joj srce brže udara. Odmakne me i nekoliko trenutaka netremice promatra pa mi se zagleda u oči. Gledam u modre safire koji su isti kao moji i puštam je da mi obriše suze.

„Naći ćemo ga, dušo”, obeća ona pa zatvori suzne oči i poljubi mi čelo. „Naći ćemo tvoju ljubav.”

Pomaže mi da se provučem kroz gomilu. Ne trudi se biti pristojna ni uviđavna. „Miči se”, naređuje i deseci ljudi sklanjaju nam se s puta. Dok se trudim pratiti ritam njezinih koraka, čujem prigušeni šapat oko nas. Jasno Čujem i spominjanje majčina imena kod više ljudi. Nemam samo ja osjećaj da je uskrsnula iz mrtvih.

Stignemo do golemog predvorja, a Gracie zastane i osvrne se oko sebe. Ne zna kamo bi krenula.

„On je u apartmanu Dolby”, odnekud se začuje Tonyjev glas. Okrenem se i vidim ga kako mi pruža ključ. Ali srce mi potone, a pluća ostanu bez kisika. Miller je u spavaćoj sobi.

Zgrabim ključ i poput metka poletim uza stepenice. Jurim kao u groznici i uzvikujem njegovo ime.

„Milleru!” vrisnem kad stignem na galeriju. „Milleru!”

208

Anna

Daša

Ugledam zlatnu pločicu na vratima. Na njoj piše Apartman Dolby. Petljam i nekako uguram ključ u bravu, a onda uletim kroz vrata. Zvuk drva koje udara o zid odjekne cijelom zgradom koja se doslovno strese. Pogled mi divlje leti golemim apartmanom, a moj histerični um obuzima panika. Ne mogu misliti ni o Čemu drugom dok stojim na pragu sobe. A onda ga ugledam. Srce mi se razbije u milijun komadića. Gol je, s povezom na očima, a ruke su mu vezane zlatnim lancima koji vise sa zida prekrivenog modernim tapetama. Potpuno sam šokirana. Brada mu je na prsima i tako visi. ja se tresem i pokušavam natjerati da priđem. Nije se ni pomaknuo. Progutam jecaj kad shvatim da sam zakasnila. Bijesno kriknem i tek tada primijetim visoku plavušu s bičem u ruci kako hoda prema meni.

„Kako se usuđuješ prekidati nas?” vikne ona i pucne bičem. Vrh biča udari me u lice i lecnem se kad osjetim kako mi se krv slijeva niz obraz. Ruka

mi poleti do lica i zateturam od šoka. Podignem pogled. Želim vidjeti je li Miller dobro, ali njezina prijeteća pojava privuče moju pozornost. Opasnost se slijeva iz nje poput plimnog vala.

„Smetaš”, zareži ona s blagim naglaskom. Ruskim naglaskom. „Odlazi!” Nema šanse da ga ostavim. Smrači mi se pred očima. „Ne možeš ga dobiti!” vrištim van

sebe od bijesa, a ona ponovo pucne bičem. Bijes obuzme svaki djelić mog bića i onaj početni strah nestane. Pogledom tražim po

sobi nešto čime bih se naoružala, a onda ugledam metalni predmet na krevetu. Millerov remen. Poletim i izvučem ga iz njegovih hlača pa zamahnem njime. Ukočim se. I dalje sam slijepa od bijesa i spremna napasti.

„Kujo! Što si ti umišljaš?” Ona krene prema meni. Pucketa bičem i ne da se zastrašiti. „On je moj”, procijedim kroza zube, silno se trudeći ostati uspravna. Neću se osjećati

potpunom sve dok ne izađem odavde s Millerom u naručju. Usne joj se ljutito trzaju, ali to nimalo ne ublaži bijes koji osjećam. I moje se usne bijesno trzaju i pogledom je izazivam da mi priđe. Vidim ga krajičkom oka. I dalje beživotno visi uza zid. To dodatno rasplamsa moj bijes. Koža mi se naježi od mržnje koja mi pali vene, ali prije nego razmislim što ću dalje, ruka mi se pokrene i kopča remena poleti kroza zrak. Ne vidim gdje je udarila, ali ženin vrisak govori mi da sam je pogodila. Pojurim do Millera i nježno mu pomilujem obraz. On nešto nerazumljivo promrmlja i pospano se protrlja o moj dlan. Njegove kretnje i vatromet koji osjetim pod kožom natjeraju me da posegnem za lancem kojim je vezan. Počnem mu polako oslobađati ruke.

„Makni se od njega!” Iznenada je kraj mene i hvata Millera za ruku. On se lecne i zastenje. Ne mogu podnijeti taj zvuk. Bijesno se okrenem i ispružim ruku kako bih je zaustavila.

„Ne diraj ga!” vrisnem. Nadlanicom je udarim po licu uz glasan prasak. Ona dezorijentirano zatetura. Iskoristim to da je gurnem dalje od Millera. Mog Millera. Uopće se ne bojim. Ni najmanje. Polako se okrenem Milleru, ali uzdahnem kad mi netko zgrabi ruku. Ali to nije ona. Probode me bol pa spustim pogled i vidim kožu biča omotanu oko zgloba koji me peče.

„Makni se”, ponovi ona, povuče bič i potegne me k sebi. Bolno vrisnem i brzo shvatim da nisam spremna na ovo. Neće ga pustiti.

209

Anna

Daša

„Makni se ti, Ekaterina.” Glava mi poleti kad začujem majčin glas. Stoji na dovratku. Zadihana je i bijesna. Stoji

uspravno i pogledava mene pa Millera, a onda bolesnu kuju koja me napala bičem. Majčino se lice prezirno iskrivi. U ruci drži pištolj. Šokirano gledam u oružje upereno u Ruskinju. Deset sekundi kasnije kožna omča nestane s mog zgloba i ja počnem trljati bolnu ruku.

„Gracie Taylor”, nasmiješeno će žena. „Pravit ću se da mi nisi uperila pištolj u glavu.” Njezin naglasak zvuči hipnotiziraju će.

„Samo daj”, zakorači Gracie. „A onda nazovi brata i reci mu da Charlie nije ispoštovao dogovor.”

Savršene obrve iznenađeno se podignu. „A zašto bih to učinila?” „Dogovor koji su Charlie i tvoj dragi brat sklopili više ne vrijedi. Miller više ne pripada

Charlieju, Ekaterina. Charlie ti ga ne može dati. Pogledaj ga. Zar ti se čini da on ovo želi? Charlie je to napravio. Sigurna sam da nisi očekivala ovo kad si čula za Posebnog.” Mama iskrivi usne i pokaže oštrinu koju dotad nisam vidjela. „Sigurna sam da ne želiš ukaljati svoju besprijekornu reputaciju etiketom silovateljice, Ekaterina.”

Žena spusti bič i pogleda Millera. Napući usne pa pogleda majku. „Volim kad me mole da prestanem.” Na licu joj se pokaže uvrijeđen izraz pa priđe Gracie koja oprezno spusti pištolj. „Veliš da mu je ovo napravio Charlie Anderson? Drogirao ga? Učinio ga posve beskorisnim?”

„Želiš to potpisano krvlju?” „Želim”, zareži ona i odmjeri majku ljutitim pogledom. „Charliejevom krvlju.” Ozbiljna

je. „Mislim da ću nazvati brata. On ne voli kad se uzrujam.” „Nitko te ne želi uzrujati, Ekaterina.” „To je istina.” Prasne u smijeh i prostrijeli me pogledom. „Ona je ista ti, Gracie. Možda bi

je mogla podučiti pristojnom ponašanju.” „Ponaša se sasvim pristojno s obzirom na društvo”, uzvrati majka, a Ekaterina se

hladno nasmije. „Charlie je u radnoj sobi. William ga je ostavio na životu zbog tebe. Shvati to kao

zahvalnost od moje kćeri.” Ruskinja se nasmiješi i kimne. „Imaš hrabru curu, Gracie. Možda i prehrabru.” Vidim

kako zadovoljstvo ispunjava njene nemoralne kosti pri samoj pomisli na osvetu. „Zahvalna sam ti na daru.” Njezin je naglasak predivan, usprkos nasilnoj noti u glasu. „Zbogom, Gracie.”

Žena išeta iz sobe zavodljivo njišući bokovima i odvuče bič za sobom. Gracie glasno uzdahne i baci pištolj na pod. Čim Ruskinja nestane, ja pojurim prema Milleru, dohvativši usput ručnik s kreveta. Srcu mi prepukne dok mu namještam ručnik oko struka i brzo oslobađam ruke. On padne na mene. Mogu se samo srušiti na pod ispod njega i ublažiti mu pad. Iako je izvan sebe, uspije me uhvatiti i ostanemo čitavu vječnost tako isprepleteni na podu. Mrmlja nešto nerazgovijetno, a ja ga tješim šapćući mu u uho.

„Nikad te neću prestati voljeti, Milleru”, šapnem, nježno mu poljubim uho i udahnem njegov miris. „Gotovo je.”

210

Anna

Daša

Znam da u sadašnjem stanju ne može govoriti, ali djeluje posve bistro kad povuče ruku s leđa i spusti je na moj trbuh. Potom počne nježno kružiti teškim dlanom i sigurna sam da naša beba reagira na njegov dodir. Osjećam leptiriće u trbuhu.

„Moja beba”, šapne Miller.

* * *

Uznemiri me zadovoljstvo koje osjetim kad mi majka spusti ruku na rame. Toplina se širi mojom kožom i putuje ravno do srca. Zbunjeno se odmaknem od Millera jer znam da on nije izvor toga. Osjetim dodatno olakšanje i polako otvorim oči. Vidim da Gracie kleči pred nama i smiješi se.

„Dušo, jesi li ga spremna odvesti kući?” upita ona nježno mi milujući rame. Kimnem. Ne želim uznemiravati Millera, ali silno ga želim odvesti odavde. „Milleru?”

prošapćem nježno ga gurkajući, ali on ne reagira, pa pogledom potražim pomoć od Gracie. Moju pozornost privuku vrata na kojima se pojavi William. Ne mogu obuzdati šok. Razrogačim oči kad shvatim u kakvom je stanju - sijeda mu je kosa raščupana, a odijelo zgužvano. Steže i opušta šaku, a ljutnja mu je i dalje jasno vidljiva na licu. Ima tek manju ogrebotinu na obrazu, ali imam osjećaj da Charlie nije u tako dobrom stanju.

„Moramo otići odavde”, procijedi, procjenjujući stanje u sobi. „Miller ne može hodati.” Grlo mi je gotovo zgrčeno od tuge. William nam priđe mirno i

odlučno pa podigne Millera i glavom pokaže Gracie da mi pomogne ustati. Ona brzo posluša jer osjeća njegovu nervozu, usprkos naizgled mirnom držanju.

„Dobro sam”, prene me Millerov promukli glas. Podignem glavu i vidim da se pokušava izvući iz Williamova stiska. „Jebote, pusti me.”

Od olakšanja mi se zavrti. Gledam kako staje na noge i popravlja kosu koja je raščupanija nego inače. Podigne ručnik i pogleda nas. Vidim da je razrogačio oči, a zjenice su mu tako velike da se plave šarenice gotovo ne vide. Pogled mu je i dalje prodoran. Uzvratim mu pogled i puštam da me neko vrijeme proučava i osvježava si pamćenje. Onda lijeno kimne i polako trepne.

„Što se zbiva?” Mrzit će ovo. U središtu je pažnje, polugol i ranjiv. „Drogiran si. Kasnije ćemo ti sve objasniti”, kaže William, ne više tako mirnim glasom.

„Sada moramo otići.” Čini se da u ovom luksuznom apartmanu nema previše zraka, ali nakon Williamovih

riječi kao da ga nema ni mrvice. Millerove su se oči još više raširile, gotovo su mu iskočile iz glave. Ne govori, samo stoji i tiho upija novosti, a vilica mu ljutito podrhtava. Osjećam se kao sadist koji očajnički želi znati o čemu razmišlja.

„Gdje je Charlie?” Njegov ubojiti glas da mi do znanja da razmišlja o ubojstvu. William mu prilazi ne skidajući sive oči s njega. „Gotovo je, Milleru. Odlaziš kao

slobodan čovjek, bez krvi na rukama i čiste savjesti.”

211 Anna

Daša

„Ne bih osjećao krivnju”, reži on. „Ni najmanje.” „Zbog Olivije.” On bijesno pogleda Williama i iskrivi usne. „Ili zato što ti je on brat.” „Zato što smo mi bolji ljudi, Milleru.” William je nakrivio glavu ustranu, a Miller ga nekoliko trenutaka zamišljeno promatra.

Očito proučava njegov pogled. „Gdje mi je odjeća?” napokon procijedi i ogleda se po sobi pa pojuri prema krevetu.

„Molim vas malo privatnosti.” „Hart, nemamo vremena za tvoje sitničarenje.” „Dvije minute!” zaurla on pa navuče košulju. Lecnem se gledajući kako William grize

usnu. „Imaš jednu.” William uzme Gracie za ruku i izvede je iz sobe pa s treskom zatvori vrata. A onda

vidim kako se Miller Hart kakvog poznajem ponovo pojavljuje pred mojim očima, sa svakim komadom odjeće koji stavi na sebe. Potegne rukave, popravi kravatu i trenutak petlja s ovratnikom, ali sve to čini brže nego ikad prije. Iako je opet onaj stari, nije dokraja svoj. I dalje je prisutan prazni pogled u njegovim očima i bojim se da će neko vrijeme tamo ostati. Kad završi, vidim da mu Adamova jabučica poskakuje dok diže pogled prema meni.

„Jesi li dobro?” upita me i pogleda u moj trbuh. „Reci mi da ste oboje dobro.” Stavim dlan na trbuh bez razmišljanja. „Dobro smo”, uvjerim ga, a on ozbiljno kimne. „Izvrsno”, uzdahne. Iako zvuči formalno, u glasu mu se osjeća olakšanje. Znam što radi. Distancira se, a znam i zašto. Izaći će iz kuće, nedodirljiv i moćan, kao i

obično, a oni gadovi dolje neće vidjeti ni traga slabosti. Rado ću mu to omogućiti. Sad mi prilazi, a kad mi gotovo dotakne prsa, uhvati moj zatiljak i snažno promasira napete mišiće. Ne promakne mi njegovo trzanje kad ugleda ranu na mom obrazu.

„Silno sam zaljubljen u tebe, Olivia Taylor”, promuklo šapne i nježno spusti čelo na moje, „Iz ove ću kuće izaći na svoj način, ali čim prođemo kroz vrata bit ću tvoj i radi sa mnom što god želiš.”

Snažno mi poljubi čelo i stegne zatiljak. Znam što mi pokušava reći, ali neću raditi s njim što god želim. Želim samo njega. Nikad ga ne bih ni na što prisilila, nakon svega što je u životu pretrpio. Sada je slobodan i neću mu nametati nikakve uvjete, zahtjeve ni ograničenja. Miller može činiti sa mnom što god želi. Odmaknem se i nasmiješim kad vidim da mu se onaj neposlušni uvojak opet oteo kontroli. Ostavim ga tamo.

„Tvoja sam - bez ikakvih uvjeta.” „Sjajno, gospođice Taylor”, kimne on i opet me poljubi, ovaj put u usta. „Ionako nemaš

previše izbora.” Ja se nasmiješim, a on mi namigne. To je prelijepo, usprkos nenormalnoj tami u

njegovom pogledu. „Idi”, potaknem ga i lagano gurnem. Usne mu se iskrive dok se odmiče i popravlja revere, a onda se okrene i iziđe iz sobe. Ostavi vrata otvorena za Gracie i Williama koji oprezno čekaju ispred. Oboje pogledaju Millera dok prolazi, kao da je uskrsnuo iz mrtvih. I jest. Smiješim se u sebi dok William slijedi Millera preko galerije. Odmahne glavom

212

Anna

Daša

i tiho se nasmiješi pa ga sustigne i krene s njime niz stepenice. Slijedim ih i ne protestiram kad osjetim ruku na ramenima. Dignem pogled i vidim Gracie kako me promatra.

„Bit će on dobro, Olivia.” „Naravno da hoće”, nasmiješim se i pustim je da me povede niz stepenice za Williamom

koji vodi Posebnog iz ovog mračnog mjesta. No kad stignemo u predvorje, moje zadovoljstvo naglo nestane. Vidim Charlieja naslonjenog na zid ispred ureda. Premlaćen je, a kad se jedan od njegovih ljudi bijesno okrene prema nama, moj osjećaj zadovoljstva posve nestane. Još nije gotovo - ni izbliza. Pogledam Williama i Millera, ali obojica djeluju mirno.

„Večer.” Promukli glas nije ni Williamov ni Millerov. Dolazi od gada uz Charlieja. Sve se oči u

prostoriji okrenu prema vratima, a zrak je gust od napetosti. Na ulazu je zvijer od čovjeka. Golem je, sijed, izbrazdana lica.

„Pogazio si naš dogovor, Charlie.” Ruskinja. Gledam Gracie koja spušta drhtavu ruku na moje rame dok promatra

zlokobno stvorenje koje je privuklo pozornost sviju prisutnih. Vidljiva je nelagoda koja preplavljuje Charlieja i njegove ljude. Osjećam je u zraku.

„Sigurno možemo dogovoriti nešto drugo, Vladimire”, Charlie se pokuša nasmijati, ali to zvuči kao stenjanje.

„Dogovor je dogovor”, smiješi se Rus. U tom mu se trenutku približe njegovi ljudi. Svi su u odijelima, svi su veliki poput Vladimira i svi su fokusirani na Charlieja. Zavlada tišina. Charliejevi se ljudi odmaknu od svojeg šefa i ostave ga nezaštićenog. Tada nastane pakao. William vikne i uhvati Millera koji pojuri prema Charlieju s namjerom da ga ubije. Nitko ga ne zaustavlja. Charliejevi se ljudi odmiču i čiste mu put pa Miller ima otvoren pristup nemoralnom gadu. Nisam šokirana i ne brinem. Ne brinem niti kad Miller podigne Charlieja za vrat i pribije ga uza zid, tako snažno da mi se čini kao da je beton napukao. Charlie ne pokazuje ni strah ni šokiranost. Lice mu je mirno, ali onaj zlobni sjaj je nestao. Očekivao je ovo.

„Vidiš ovo?” upita Miller. Glas mu je tih i prepun bijesa. Prstom prolazi po ožiljku na Charliejevu licu koji se proteže sve do usne. „Dopustit ću im da dovrše ovaj lažni osmijeh prije nego te ubiju.”

Miller baci Charlieja na zid, doslovno ga pribivši uz njega. Glasan tresak odjekne predvorjem kad slika poleti sa zida i sleti na pod. Ja se ne pomičem. Charlie mirno prihvaća Millerove udarce. Nema u njemu snage za borbu. Poražen je.

„Polako”, prošapće Miller. „Vidimo se u paklu, Hart”, reži Charlie. „Već sam bio tamo.” Miller ga još jednom snažno udari, a onda ga pusti. Opaki gad

klizne niza zid. Djeluje jadno. Miller popravi odijelo. „Iako bih volio imati to zadovoljstvo da te sam ubijem, naš je ruski prijatelj bolji

stručnjak za to.” On zakorači naprijed i nagne se nad Charliejevo tijelo pa glasno udahne. Kratko ga

pogleda i pljune mu na lice.

213

Anna

Daša

„Vjerujem da će se pobrinuti da ne bude ostataka koje je moguće identificirati. Zbogom, Charlie.”

Miller se okrene i izađe. Pogled mu je fokusiran naprijed. Ignorira sve promatrače, uključujući mene.

„Neka bude bolno”, dobaci Vladimiru u prolazu. Rus se mračno nasmiješi. ,,S najvećim zadovoljstvom.” Iznenada se krećem zahvaljujući

Gracie koja me vodi. Preko ramena ugledam Charlieja koji se kliže po podu i pokušava ustati. Ne osjećam ništa... sve dok ne vidim Williama kako ga proučava. Gledaju se dugo i u tišini. William digne pogled i blago kimne glavom Vladimiru. Djeluje tužno. A onda krene za nama. Moram se uvjeriti da nije ostao.

* * *

Williamov me vozač pozdravi podizanjem šešira i toplim osmijehom. Otvori mi vrata. „Hvala”, kimnem i kliznem na stražnje sjedalo. Nekoliko trenutaka gledam kroz prozor

kako William i Miller razgovaraju. Ili kako William govori. Miller samo sluša i gleda u pod, pa svako toliko kimne. Svaki znatiželjni djelić mene želi spustiti prozor da čuje o čemu govori, ali moja se radoznalost pretvori u paniku kad mi počnu sjedati ranije vijesti. U samo jednom danu dobila sam i mamu i tatu. Miller to ne zna. Ne zna da je William Anderson moj otac, a nešto mi govori da će biti šokiraniji od mene. U tren oka iziđem iz automobila i priđem im. Obojica me pogledaju - Miller namršteno, a William sa znalačkim, gotovo zadovoljnim osmijehom. Uživat će u ovome. Znam da hoće. Mogla bih godinama smišljati pravi način da to kažem, a ipak ne bih smislila ništa. Nema pravog načina. Ništa neće ublažiti šok. Miller me nekoliko trenutaka pozorno promatra, ali ja šutim. A onda udahnem najdublje što mogu i pokažem prema... Williamu.

„Milleru, upoznaj mog oca.” Miller ne pokazuje ništa. Lice mu je posve bezizražajno. Pokeraško. Ozbiljno. Ima

najravnodušniji izraz koji sam ikad vidjela. Potrošila sam mnogo vremena kako bih naučila čitati i dešifrirati njegova raspoloženja, ali sad sam izgubljena.

Počnem vrtjeti prsten na prstu i vrpoljiti se, pa pogledam Williama kako bih procijenila njegovo raspoloženje. Njegovo je zadovoljstvo prešlo u pravo veselje. Očajnički odmahem glavom i oprezno pogledam Millera. On izgleda šokirano.

„Milleru?” potaknem ga. Sa svakom sekundom njegove šutnje osjećam sve veću nelagodu.

„Hart?” I William pokušava trgnuti Millera iz sanjarenja. Nelagoda potraje još nekoliko sekundi, a onda Miller konačno pokaže znakove života.

Staklastim pogledom odmjeri Williama pa mene, a onda duboko udahne. Stvarno udahne. I izdahne uz tri dobro poznate riječi: „Ma... jebeno... savršeno.”

William se nasmije pravim, glasnim smijehom. „Sada me stvarno moraš poštovati”, zahihoće se, uživajući u Millerovoj reakciji.

„Jebeš... mi... sve.”

214

Anna

Daša

„Drago mi je što te to raduje.” „Jebemti sve.” „Manje psovanja pred mojom kćeri.” Miller se zakašlje i zbunjeno me pogleda. „Kako...”

zastane i napući usne... a onda ih razvuče u onaj vragolasti osmijeh. Polako pogleda Williama i mirno popravi rukave sakoa. O čemu razmišlja? Kad konačno završi s petljanjem po odijelu, polako pruži Williamu ruku. „Drago mi je što smo se upoznali.” Jače se naceri. „Tata.”

„Ma odjebi!” ispali William i odgurne Millerovu ruku. „Samo preko mene mrtvog, Hart! Budi sretan što ti dopuštam da budeš dio njezina života.”

William naglo zašuti i posramljeno me pogleda. Znam da je shvatio da nema prava odučivati o tom. „Samo se brini za nju”, završi i počne cupkati dok ga ja veselo promatram.

„Ma molim te.” Miller mi uhvati zatiljak i spusti usne do mojeg uha. „Daš nam pet minuta?” tiho zatraži i usmjeri me prema automobilu. „Upadaj.”

Ne protestiram, uglavnom zato što nije važno koliko ću odgađati taj razgovor - njih dvojica će prije ili kasnije morati popričati. Možda je bolje da i to danas riješimo. Uvučem se i smjestim na sjedalo pa tiho zatvorim vrata. Oduprem se iskušenju da prisluškujem razgovor, ali omete me otvaranje vrata iza kojih se pojavi Gracie. Lagano se sagne kako bi me gledala u oči. Nervozno se promeškoljim na sjedalu. Iznenada sam svjesna svega dok osjećam kako me proučava. Stvarno me proučava. Njene plave oči s nježnošću me promatraju.

„Znam da nemam nikakvo pravo na to”, govori tiho, gotovo nevoljko, „ali silno sam, silno ponosna što si se izborila za svoju ljubav.”

Vidim da joj se ruka trza uz bok jer me želi dotaknuti, ali vidim i nesigurnost, možda zato što je Miller opet onaj stari, a ja se činim stabilnijom. Znam da se tako i osjećam. Ali lagala bih kad bih rekla da je ne trebam. Moja majka. Bila je ovdje kad sam je trebala. Možda je sve to činila zbog osjećaja krivnje, ali bila je ovdje. Uhvatim njezinu drhtavu ruku i stisnem je, bez riječi joj govoreći da je sve u redu.

„Hvala li”, promrmljam. Borim se da zadržim njezin pogled, ali mogla bih zaplakati ako je nastavim gledati.

A više ne želim plakati. Ona prinese moju ruku usnama i poljubi je, pa čvrsto zatvori oči. „Volim te”, promuca. Potreban mi je svaki preostali atom snage da se ne slomim, a znam

da se i ona bori. „Ne budi prestroga prema ocu. Ja sam kriva za sve Što se dogodilo, dušo.” Ljutito odmahnem glavom. „Nisi ti nego Charlie.” Ali moram je pitati o onom što je

ostalo nejasno. „Williama si upoznala prije Charlieja?” Ona se namršti i kimne glavom. „Jesam.” „William je prekinuo vezu?” Ona opet kimne i jasno vidim da je boli razmišljanje o tome. „Nisam imala pojma o

njegovom svijetu. Htio me maknuti iz njega, a ja sam spavala s Charliejem da bih ga kaznila. Nisam znala u što se upuštam, a kad sam saznala, bilo je prekasno. Nisam ponosna na ono što sam učinila, Olivia.”

215

Anna

Daša

Sada ja kimnem. Shvaćam je. Shvaćam sve i, usprkos užasima koje su moji roditelji proživjeli, ne mogu a da ne pomislim kako ne bih pronašla svog posebnog da su nam životi bili drugačiji.

„Zašto nisi jednostavno rekla Williamu?” upitam. „Za mene, za Charlieja?” Majka se nježno nasmiješi. „Bila sam mlada... glupa... uplašena. Sjebao me. Odluka je bila

jednostavna. Ili ću ja biti povrijeđena ili će nastradati svi koje volim.” „I mi smo bili povrijeđeni.” Ona kimne i proguta knedlu. „Ne mogu promijeniti ono što se dogodilo, niti način na

koji sam to riješila. Voljela bih da mogu.” Stisne mi ruku. „Samo se nadam da ćeš mi oprostiti moje glupe odluke.”

To nije pitanje. Ne moram razmišljati o tome. Izađem iz auta i zagrlim majku. Zagnjurim joj lice u vrat, dok ona neumorno jeca. I ne puštam je. Dugo, stvarno dugo. William nas razdvoji kad uhvati Gracie za bokove i pokuša je odvući,

„Idemo, dušo”, nježno joj kaže i pusti je da me još nekoliko puta poljubi prije nego se odmakne. Nasmiješim se Williamu. Slika je potpuna kad vidim kako drži moju majku i uzvraća mi osmijeh.

„Nisam htio da mrziš majku”, odgovara na moje neizgovoreno pitanje - zašto me uvjerio da ju je on otjerao. „Nisam htio da znaš tko ti je otac.” William zastane, a Gracie mu stisne ruku. „Odnosno, za koga sam mislio da ti je otac.”

„Ti si moj tata”, nasmiješim se i on mi uzvrati osmijehom. „Jesi li razočarana?” Odmahnem glavom i vratim se na stražnje sjedalo. U sebi se smijem kao luda. Pogledam

prema drugim vratima kad ih Miller otvori i smjesti se na sjedalo. „Idemo k meni”, mirno kaže. ,,William je razgovarao s Gregoryjem. Baka je dobro.” Istog me trena napadne osjećaj krivnje. Usred ludila današnjeg dana nisam stigla misliti

na Baku. „Moram je vidjeti.” Bit će izvan sebe. Polako se prisjećam svih uznemirujućih stvari koje je rekla. Zna da se

Gracie vratila i sigurna sam da je želi vidjeti. Moram otići kući i pripremiti je na to. „Ne, ne moraš”, Miller me pogleda. Visoko je podigao obrve i, premda sam sretna što je

opet onaj stari koji me dovodi do ludila, nisam sretna što me priječi da posjetim Baku. „Da, moram”, uzvratim i namjestim na lice svoj najodlučniji izraz. Pomolim se svim

svecima da popusti. Tek sam ga dobila nazad. Ne želim nove nesporazume. „Treba nam vremena nasamo”, kaže tiho i srce mi se stegne. Iskrivim lice osjećajući

kako moja odlučnost jenjava. Kako ga mogu odbiti nakon svega što je prošao? „Trebam te u svom naručju, Olivia. Samo mi. Preklinjem te.” Pruži ruku i spusti je na moje koljeno pa ga stegne i počne milovati. „Daj nam naše vrijeme, slatkice.”

Uzdahnem i objesim ramena. Sada me treba dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu, a pojma nemam kome od njih da udovoljim. Zašto ne oboma?

„Možeš poći kući sa mnom”, predložim i riješim nevolju, ali on odmahne glavom.

216

Anna

Daša

„Trebam svoj dom, svoje stvari i... trebam tebe.” Miller govori o svom savršenom svijetu. Njegov savršeni svijet okrenut je naglavce i mora vratiti barem dio. Neće se posve smiriti dok god mu to ne uspije. Toliko shvaćam.

„Milleru, ja...” Prekine me Williamov ulazak u automobil. „Vodim tvoju mamu do Josephine.” Uspaničarim se i krenem iz auta. „Ali...” „Nema ali”, upozori me William. Zatvorim usta i ljutito ga pogledam, ali ne narušavam

njegov prirodni autoritet. „Jednom ćeš napraviti što ti se kaže. Poštovat ćemo tvoju Baku.” „Osjetljiva je”, usprotivim se i ponovo pokušam izaći iz auta. Ne znam zašto navaljujem

kad mi je ionako jasno da neću daleko dospjeti. „Vraćaj se nazad”, gotovo se nasmije William i gurne me na sjedalo. Miller mu se

pridruži i povuče me preko sjedala u svoj zagrljaj. „Hej”, usprotivim se i pokušam izvući. „Stvarno, Olivia?” umorno progunđa Miller. „Nakon svega što smo danas prošli, moram

li se nositi i s tvojim ispadima bijesa?” Čvrsto me stisne. „Nemaš izbora. Ideš kući i nećeš se buniti, slatkice. Andersone, zatvori vrata.”

Zaprepašteno pogledam Williama koji se nasmiješi i slegne ramenima pa počne zatvarati vrata, ali ga lijepo sređena ruka uhvati za podlakticu i zaustavi. On se okrene i vidi Gracien molećivi pogled. Vidljivo potone i jednako molećivo pogleda Millera. Ja se pridružim i učinim isto.

Moj siroti, iscrpljeni muškarac bori se s tri para molećivih očiju. Uopće se ne osjećam krivom kad njegovu odlučnost zamijeni poraženi izraz.

„Baš... jebeno... savršeno”, uzdahne on. „Moram je vidjeti, Milleru.” Gracie mu priđe, a William je ne zaustavlja. „Trebam da

Olivia bude kraj mene. Obećavam ti, ništa više neću tražiti. Samo ovaj put.” Progutam bol gledajući kako Miller polako kima glavom. „Idem i ja”, objavi on kratko i odsječno, jasno nam dajući do znanja da nema mjesta

raspravi. „Nađemo se tamo. Vozi, Tede.” Miller me odbija pogledati. „Svakako, gospodine”, potvrdi Ted i pogleda me u retrovizoru pa se nasmiješi. „S

najvećim zadovoljstvom.” Vrata se zatvore i mi krenemo. Vidim kako William prati potresenu Gracie do Tonyjeva

Audija. I ne pokušavam se pripremiti na ono što će me dočekati kod Bake. Ionako je nemoguće znati.

* * *

Ne želim ući. Znam da William i Gracie još nisu stigli. Ni kaskader ne bi pobijedio Teda u

vožnji Londonom. Stojim na pločniku i gledam ulazna vrata. U sebi se molim da me Miller pogura da uđem. Ali znam da to neće napraviti. Ako mora, ostavit će me ovdje zauvijek, jer

217

Anna

Daša

nije spreman požurivati me da učinim tako golemu stvar za koju sam mislila da se nikad neće dogoditi. Ali dogodila se i ja pojma nemam kako se postaviti. Da odmah uđem? Da je pripremim, da joj kažem da Gracie dolazi? Ili da pričekam i odvedem majku Baki? Stvarno ne znam, ali sve se riješi samo od sebe kad se otvore ulazna vrata i na njima se pojavi Gregory. Prođe nekoliko zbunjenih trenutaka prije nego shvatim da nije sam. Uz njega nisu ni Baka ni George. Uz njega je Ben.

„Curice”, s olakšanjem gukne Gregory, pa mi priđe i privuče me u zagrljaj. Ne traži Millerovo odobrenje ni dozvolu. Više nam nisu potrebni. Čvrsto me grli, a ja gledam preko njegova ramena i vidim Bena kako se smješka. Osmjehuje se i kad pogleda preko nas i vidi Millera.

„Jesi li dobro?” pita Gregory puštajući me iz zagrljaja. Proučava mi lice i tržne se kad vidi ranu na obrazu. Pokušam potvrdno kimnuti jer govor nije nešto što mi polazi za rukom, ali ni tijelo me ne sluša pa se Gregory obrati Milleru. „Je li ona dobro?”

„Savršeno”, odgovara on. Približava nam se zvuk kožnih potplata po pločniku. ,,A ti?” upita Gregory, iskreno zabrinut. „Jesi li ti dobro?” Miller odgovori na isti način. „Savršeno.” „Drago mi je.” On se nježno nasmiješi i poljubi mi čelo. ,,William me nazvao.” Ja se i ne pomaknem. Znam da to znači kako je William rekao Gregu... sve. A sigurna

sam u to kad moj najbolji prijatelj baci pogled na moj trbuh. Nježno se nasmiješi, ali zaustavi se prije nego išta kaže,

„Ona te čeka”, Gregory se odmakne ustranu, a Ben učini isto. Nemam prilike nastaviti jer me smete zvuk automobila koji se zaustavlja. Okrenem se, iako znam što ću vidjeti. Vidim je kako oprezno izlazi i hvata rub automobilskih vrata. Radi isto što sam i sama činila prije nekoliko trenutaka: gleda kuću, osjećajući se izgubljeno. William joj priđe i uhvati je oko struka, a ona ga pogleda s osmijehom. On šuti, jedva primjetno kimajući glavom kao da je ohrabruje. Zaprepašteno gledam kako Gracie u tome nalazi snagu, baš poput Millera i mene. Prsa joj se polako podižu i spuštaju, a obrazi nadimaju dok ispušta dah držeći vrata automobila.

Šutimo. Atmosfera je osjetljiva i napeta. Svi prisutni silno vole moju majku. U to ubrajam čak i Bena, pogotovo nakon što je neko vrijeme proveo s mojom Bakom. Svi znaju razmjere onoga što će se dogoditi, ali nitko ne želi prvi probiti led. Samo stojimo na pločniku i čekamo da se netko pomakne, progovori, učini bilo Što da nas pokrene. Ali nitko ništa ne čini.

„Pustite me da prođem!” Bakin oštri glas natjera nas da se okrenemo prema kući. „Sklanjajte mi se s puta!”

Ona doslovno gurne Bena i Gregoryja kad prođe kroz vrata i zaustavi se na stepeništu. U spavaćici je, ali kosa joj je savršeno sređena. Ona je savršena. Zastane na stepeništu i pruži ruku kako bi se uhvatila za zid. Želim pojuriti k njoj, zagrliti je, reći joj da je sve u redu, ali nešto me spriječi. Ona zakorači. Plave oči zagledaju se preko mene, niz prilaz.

„Gracie?” šapne, pokušavajući bolje vidjeti, kao da ne vjeruje svojim očima. „Gracie, dušo, jesi li to ti?”

218

Anna

Daša

Zatim napravi još jedan drhtavi korak naprijed. Ruka joj poleti prema licu i ona dlanom pokrije usta. Stegnem zube. Ne vidim dobro jer su mi oči pune suza. Ne mogu suspregnuti jecaj i ignoriram Millerovu ruku oko mog struka. Okrenem se prema majci. William je pridržava, a ona se očajnički drži za njega.

„Mama”, jeca ona, a suze joj se slijevaju niz lice. Majčin bolni jecaj natjera me da opet pogledam Baku. Ona zatetura, a na licu joj je jasno vidljivo zaprepaštenje pomiješano sa srećom.

„Moja lijepa djevojčica.” Baka klone - njezino krhko tijelo više se ne može držati na nogama.

„Bako!” Srce mi preskoči i ja pojurim prema njoj, ali zakasnila sam. Gracie me pretekne i zgrabi Baku, pa padne na pod zajedno s njom.

„Hvala ti, dragi Bože, što si mi je vratio”, jeca Baka pa silovito grli i steže moju majku. Zagrljene su i nepomične. Ostavljamo ih tako, ponovo zajedno nakon toliko godina. Nekoliko trenutaka pogledavam prisutne i vidim da su im oči pune suza. Svi su ganuti ovim susretom. Osjećam kao da je posljednji djelić mog razbijenog svijeta napokon sjeo na svoje mjesto.

Pogledam Millera i vidim kako s razumijevanjem kima, a zatim me nježno primi za vrat. Njih dvije trebaju vremena. Trebaju biti nasamo. Iskreno, duboko u sebi znam da će mojoj žilavoj Baki biti sasvim dobro i bez mene. Iskreno, duboko u sebi znam da Milleru neće.

219

Anna

Daša

Dvadeset i četvrto poglavlje

„Dođi ovamo.” Miller se sagne kako bi me podigao čim stignemo do stepeništa, ali ja ga odlučno

odbijem. „Iscrpljen si”, pobunim se, ignorirajući ljutnju koja mu bljesne na licu. „Hodat ću” Uspinjem se polako kako bi me Miller mogao pratiti, ali brzo kriknem kad me on

podigne uzrak. „Milleru!” „Pustit ćeš da te obožavam, Olivia”, gotovo prasne. „Onda ću se osjećati bolje.” Odmah popustim. Učinit ću sve što treba. Ravnomjerni koraci odjekuju betonskim

prolazom, a ja namjestim ruke oko njegova vrata i proučavam mu lice dok me nosi do desetog kata. Ne vidim tragove napora ili umora, samo ravnomjerno disanje i njegovu uobičajenu, smirujuću ljepotu. Ne mogu ga prestati gledati. Prisjećam se trenutka kad me prvi put ponio uz ove stepenice, kad nisam znala ništa o tom mračnom muškarcu, a ipak me osvojio gotovo do opsesije. Ništa se nije promijenilo. Moja fascinacija neće nestati, a sve njegove čudne navike sad su dobrodošle u moj život. Zauvijek. Do vječnosti. I nakon nje.

Miller mi je jednom zgodom rekao da je bio na putu za pakao. I da sam ga samo ja mogla spasiti. Zajedno smo bili ondje. Ali zajedno smo se i izvukli odande. Nasmiješim se u sebi kad me on krajičkom oka znatiželjno pogleda, shvativši da ga netremice promatram.

„O čemu razmišljaš?” upita i usredotoči se na ulazna vrata. Pažljivo me spusti dok otvara vrata, a onda pokaže da uđem. Polako ulazim u njegov stan i upijam poznatu okolinu. Jasno osjećam da pripadam ovdje.

„Razmišljam kako mi je drago što sam kod kuće.” Nasmiješim se kad začujem jedva čujno, iznenađeno zadržavanje daha, ali ostanem na mjestu i sretno se ogledavam po njegovu savršenom, predivnom stanu.

„Nemaš puno izbora”, dobaci on. Očito glumi ravnodušnost, a očito je i da mu to znači čitav svijet.

„Trebat ćemo dječju sobu”, izazivam ga. Silno ću uživati u njegovoj reakciji kad konačno shvati da bebe znače veliki nered. Otkad u njegovom umu ima mjesta i za druge stvari, osim nevjerojatne boli, očekujem da će ta spoznaja brzo uslijediti.

„Složio bih se”, odgovori on jednostavno, a ja se jače nasmiješim. „Posvuda će biti dječjih stvari.” Ovoga puta nije tako brz u odgovoru. „Pojasni.” Na licu mu vidim blagu paniku pa se okrenem kako bih uživala u njoj. Ali posve sam

ozbiljna. „Pelene, robica, bočice, mlijeko u prahu, sve to stalno rasuto po kuhinji.” Zagrizem usnu kad se panika rasplamsa pred mojim očima. Miller smireno gurne ruke

u džepove i opusti se u namjeri da prikrije paniku. Ali ne ide mu. „Popis je zapravo beskrajan”, dodam. On nemarno slegne ramenima i napući usne.

220

Anna

Daša

„To su sitnice. Sumnjam da će on ili ona izazvati prevelik nered.” Mogla bih ga luđački zagrliti. Očito mu je to potrebno. „Stvarno, Milleru?” „Pa, neće biti mlijeka u prahu jer ćeš dojiti. A za ostalo imamo mjesta. Izmišljaš

probleme.” „Savršeni svijet Millera Harta raspast će se u milijun komada.” On mi uputi svoj najljepši osmijeh - s jamicama, sretnim očima i svim ostalim.

Nasmiješim se kad krene prema meni i zgrabi me. Nosi me kroz dnevnu sobu, stežući mi grudi uz svoja prsa.

„Moj savršeni svijet nikad nije bio savršeniji ni svjetliji, Olivia Taylor.” Silovito me ljubi, a ja mu se smijem u usta „A postat će još veseliji, slatkice.”

„Složila bih se”, potvrdim dok nas Miller nosi u spavaću sobu. Cijuknem kad me baci na njegov savršeni krevet, a ukrasni se jastuci razlete u svim smjerovima. Lagano sam zaprepaštena, a zaprepastim se još više kad se on baci kraj mene posve odjeven.

„Što to radiš?” nasmijem se i poslušam ga kad tihu ži da raširim noge. Počne potezati plahte oko nas, razmještajući ih i gužvajući u hrpe. Mogu samo gledati

što radi i vrištati od oduševljenja i šoka kad se počnemo valjati po krevetu i umatati u bijelu pamučnu tkaninu. „Milleru!” nasmijem se. Nestane mi iz vidokruga zajedno s ostatkom sobe, kad me umota u plahtu. Posve sam umotana, a plahte se zatežu kad god se pokušam pomaknuti. Miller se smije i psuje dok nas pokušava raspetljati, ali nas još više poveže. Stalno me okreće - čas sam ispod njega, a čas na njemu. Vezani smo posteljinom, slijepi i nasmijani.

„Zaglavila sam se!” nasmijem se i pokušam izbaciti noge. „Ne mogu se pomaknuti!” „Sranje”, opsuje on pa nas opet zavrti, ali krene na krivu stranu, a moj se želudac skvrči

kad krevet iznenada nestane ispod nas. ,,Oh!” viknem kad s treskom padnemo na pod. Sada se glasno smijem, a Miller poteže i

povlači plahte dok me pokušava pronaći. „Gdje si, dovraga?” gunđa. Vidim samo pamuk. Sjajni, bijeli pamuk je posvuda oko mene, ali mogu namirisati i

opipati Millera. Kad mi uz tihu psovku strgne plahte s lica, napokon ga i vidim. Ostavi me bez daha.

„Postala nam je navika da padamo s kreveta”, šapne on i zaokruži nosom po mojem, a onda me poljubi, poljupcem u koji je utkan čitav život ljubavi i tona nevjerojatne žudnje. „Divnog si okusa, Olivia.”

Jezici nam nježno plešu, a ruke nemirno lutaju, dok su nam oči otvorene. Gledamo se i plamtimo od divlje želje. Opet smo ovdje, samo Miller i ja, u našem mjehuriću sreće, kao i toliko puta prije, ali ovaj put iza zaključanih vrata njegova stana nema okrutnog svijeta s kojim ćemo se morati suočiti. S time je napokon završeno. Ona jedna noć sad je naš čitav život. I mnogo, mnogo više od toga.

„Volim te do ludila, Milleru Hart”, promrmljam mu u usta i nasmiješim se kad mu se usne razvuku. „To me čini veoma sretnim, Olivia Taylor.” On se odmakne i počne pomicati: lijeno zatrepće i napola otvori usne, promatrajući me mračnim, intenzivnim pogledom. Kao

221

Anna

Daša

da zna da je svaki od tih pokreta pridonio mojoj temeljnoj fascinaciji, pa me sada želi podsjetiti. Ali nema potrebe. Zatvaram oči i vidim. Otvaram oči i vidim. Snovi su moja stvarnost, ali sada je sve u redu. Više nema skrivanja. Mogu ga imati i danju i noću, kako u snovima, tako i u stvarnosti. Miller pripada meni.

„Gužvaš mi odijelo, slatkice.” Posve je ozbiljan. Ja se glasno nasmijem. Od svega što bi ga trebalo brinuti, njega brine fina tkanina njegova odijela.

„Što je toliko smiješno?” „Ti!” smijem se i dalje. „Samo ti.” „Izvrsno”, on ozbiljno zaključi i uspravi se. „To me usrećuje.” Uhvati me za ruke i povuče da sjednem. „Želim nešto učiniti.” „Što?” „Psssst”, ušutka me, me povuče da ustanem i pruži mi ruku. „Ideš sa mnom.” Nježno me primi za zatiljak. Zatvorim oči uživajući u poznatom osjećaju njegova dodira

na koži. Vrelina iz njegova dlana slijeva se po meni. Od tjemena do stopala, uronjena sam u ugodnu toplinu koju izaziva njegov dodir.

„Zemlja zove Oliviju”, šapne mi on u uho i ja otvorim oči. Nasmiješim se kroz poluotvorene kapke i pustim da me odvede u atelje. Čim uđemo u

prostoriju, osjetim dobrodošli mir. „Što radimo ovdje?” „Netko mi je jednom rekao da bi bilo mnogo bolje kad bih slikao lijepe i žive stvari.”

Povede me do kauča i smjesti na nj, pa mi podigne noge i namjesti i njih. „Htio bih provjeriti tu teoriju.”

„Slikat ćeš me?” Iznenađena sam. On slika pejzaže i zgrade. „Hoću”, odlučno odgovori i ostavi me iznenađenu na kauču. Priđe štafelaju i gurne ga u

središte prostorije. „Skini se, slatkice.” „Dogola?” „Točno.” Uopće me ne gleda. Slegnem ramenima. „Jesi li ikad slikao živi objekt?” upitam ga i

gurnem traperice niz noge. Želim pitati je li ikad slikao osobu, ali Miller me pogleda i vidim da je dešifrirao značenje i shvatio što me zanima.

„Nikad nisam slikao osobu, Olivia.” Pokušam prikriti olakšanje, ali lice me izda i nasmiješim se prije nego se uspijem

zaustaviti. „Je li pogrešno ako mi to pričinjava neizmjerno zadovoljstvo?” „Nije”, i on se tiho nasmije pa uzme prazno platno koje je bilo naslonjeno na zid i

postavi ga na štafelaj. Pričam s njim i gledam ga preko naslona kauča koji je okrenut prema prozoru. Kako će me slikati ako sam skrivena? Skidam majicu kad mi on priđe. Očekujem da će okrenuti kauč prema sebi, ali on mi pomogne da se svučem, hrvajući se s mojim tijelom sve dok ne sjednem golom stražnjicom na stari komad namještaja i spustim noge na sjedalo. Gola su mi leđa okrenuta prema sobi. Promatram panoramu Londona i njegovu predivnu arhitekturu, obasjanu svjetlima.

222

Anna

Daša

„Ovo bi bilo bolje činiti danju”, kažem, prebacujući kosu preko ramena, a potom naslonim ruke i isturim bokove. „Mnogo bi jasnije vidio zgrade.”

Zadrhtim kad osjetim na koži njegov dah, a onda i njegove usne. Ljubi mi leđa uz kralježnicu, pa dođe do one jamice iza uha.

„Da je dan, ti ne bi bila glavni subjekt.” Primi me za obraz i okrene tako da gledam njegove sjajne plave oči. „Ti si sve što vidim.” Nježno me ljubi i mrmlja, a ja se opustim pod blagim pokretima njegovih pažljivih usana. „Danju ili noću, vidim samo tebe.”

Šutim. Puštam da mi lice obaspe poljupcima. Potom me okrene prema prozoru i ostavi da sjedim na kauču, gola, ali posve opuštena. Pokušavam se diviti sjajnoj panorami Londona. To je prizor koji me lako opčinjava, ali sada me previše ometa Miller koji radi iza mene. Zato virnem preko ramena i vidim kako sakuplja kistove i boje. Njegovo je visoko tijelo pognuto, a onaj neposlušni uvojak Škaklja mu čelo. Kad sve namjesti, skine sako i podigne rukave košulje. Sve ostalo je na svom mjestu - prsluk, košulja...

„Slikat ćeš u novom odijelu?” upitam ga kad zastane sa slaganjem posuda i boja. To je stvarno golem korak za Millera.

„Nemojmo raditi problem od toga.” Ne gledajući me, brzo se baci na pripremu. „Pogledaj u lijevo rame.” Namrštim se „Da pogledam lijevo rame?”

„Da.” Umoči kist u crvenu boju i polako mi prilazi. Pratim ga pogledom sve dok se ne nađe iza

mojih leđa. Uzme kist i prinese ga mom ramenu. Gledam kako mi crvenom bojom ispisuje na koži riječi:

VOLIM TE „Nisam ti još pisao po lijevom ramenu. Ne skidaj pogled s tih riječi.” Poljubi moje nasmiješeno lice i opet me ostavi. Ne gledam kako se smješta za štafelaj.

Gledam riječi. Izgledaju neusporedivo bolje od panorame Londona. Pomičem se samo kad trepćem. Inače mi je lako biti mirnom. Pogled uperen u rame

omogućava mi da vidim njegove pokrete, ali ne i lice, što me donekle smeta. Ovo Što sada čini očito ga opušta, a ja mu rado pomažem. Sekunde se pretvaraju u minute, a minute u sate. Ja sam kip, samo za njega. Uživam u miru i dopuštam si razmisliti o svemu što smo proživjeli. Pokušam planirati budućnost. A budućnost uključuje našu bebu, moju majku i mog oca. Više nema mjesta za ogorčenost. Naš novi život mora početi bez problema, čist i neukaljan. Um mi je pročišćen, a takav će biti i naš život. Sada mogu osjetiti samo potpuni mir. Ozbiljno uzdahnem i nasmiješim se.

„Zemlja zove Oliviju.” Njegov nježni glas prene me iz misli i probudi. A onda osjetim leptiriće bliskosti kako trepere po mojoj goloj koži. Pogledam preko ramena i vidim da mi stoji posve blizu, ali izgleda čisto, kao i posljednji put kad sam ga vidjela. Nigdje na njemu nema ni traga boje.

„Jesi li razmišljala o meni?” Njegove čiste ruke spuštaju se na moje bokove. Gura mi prsa uz leđa i osjetim na sebi skupu tkaninu.

223

Anna

Daša

„Jesam.” Skinem ruke s kauča i spustim ih na njegove. Lagano sam ukočena. „Koliko sam dugo ovdje?”

„Par Sati.” „Guza mi je utrnula.” Posve je ukočena, a mislim da će mi i noge biti takve ako pokušam

ustati. „Dođi.” On me podigne i spusti s kauča, pridržavajući me sve dok nije bio siguran da

mogu stajati. „Boli li te?” Spusti ruku na moju stražnjicu i počne je masirati. „Samo sam malo ukočena.” Uhvatim se za njegova ramena dok me on čvrsto obrađuje i završava na mom trbuhu.

Prestaje kružiti dlanovima i spusti pogled, ali dugo, stvarno dugo ništa ne kaže. Dopustim mu taj trenutak, sretna što me promatra.

„Misliš li da će biti savršen?” upita zabrinutim glasom. Nježno se nasmiješim. „Na svaki način”, odgovorim jer znam da će biti takav... baš kao i Miller. „On?” Miller podigne pogled i vidim kako mu oči zadovoljno blješte. „Osjećam to. Dečko je.” „Zašto si tako siguran?” On blago odmahne glavom i postiđeno spusti pogled. „Jednostavno osjećam.” Laže. Uhvatim njegovu neobrijanu bradu i podignem mu glavu. „Pojasni.” Pokušava stisnuti oči, ali one previše sjaje. „Sanjao sam to”, kaže i zavuče ruke u moju

kosu. Igra se njome, vrti uvojke, namješta je. „Dopustio sam si sanjati nemoguće. Baš kao što sam učinio s tobom. A sada te imam.”

Opustim ramena i zadovoljno uzdahnem, a on približi lice do mojeg. Obožavat će me. Nježno, polako, savršeno, na način Millera Harta.

„Moram voditi ljubav s tobom, Olivia”, promrmlja mi u usne pa me okrene kako bi prešao preko mojeg obraza, do uha, kose... „Sagni se.”

Lagano me primi za struk, a ja namjestim ruke na naslon starog kauča. Čujem kako otkopčava remen. Nije spreman gubiti vrijeme na skidanje, a meni to odgovara. Gola sam kao od majke rođena, a Miller je odjeven, ali osjećam da iz njega isijava dodatna snaga. A snaga mu je sada potrebna.

„Jesi li mokra za mene. Olivia?” pita on i gurne prste među moja bedra, umočivši ih u toplu vlažnost. Pozivam ga da uđe, preklinjem ga da to učini. Stenjem umjesto odgovora koji i nije potreban. Želim ga. „Ona je uvijek spremna za mene”, prošapće on pa se sagne i poljubi me posred leđa, a onda, ližući ih, stigne do mog vrata. ,,A zna i kako se osjećam kad joj ne vidim lice.”

Zadovoljno uzdahnem i učinim što je tražio. Okrenem glavu ustranu kako bi mi vidio profil i kako bih ja vidjela njega. Ne brine me što mu prsa nisu gola. Samo mu moram vidjeti lice.

„Ovako je bolje.” Miller izvuče prste i ostavi me praznu i željnu, ali ne zadugo. Uskoro ih zamijeni klizava

glava njegove debele muškosti koja me počne zadirkivati na ulazu, posvuda razmazujući vlažnost. Zastenjem i odmahnem glavom. Molim ga bez riječi. On odmah shvati.

224

Anna

Daša

„Ne želim te tjerati da čekaš, slatkice.” Potom se zabije uz dubok uzdah i zabaci glavu, ali i dalje me gleda ravno u oči. Zarijem

prste u meku tkaninu kauča i napnem ruke. Nabijem se o njega, ne brinući za bol koji bih mogla izazvati.

„Sranje!” „Pssssssssst”, umiri me on, a bokovi mu počnu podrhtavati. „Osjećaj je jebeno dobar.” Drhtavo se izvuče, ali odmah ponovo zaokruži i uđe, trljajući se o moju stražnjicu.

Disanje mi je napeto i teško. „Volim taj zvuk.” On se opet izvuče pa zarije u mene, potičući neprekidne, ravnomjerne

uzdahe i mrmljanje. „Tako volim taj zvuk.” „Milleru”, uzdahnem, silno se trudeći da ostanem na mjestu. Pomičem noge kako bih

raširila bedra i omogućila mu bolji pristup. „O Bože! Milleru!” „Dobro je, ha?” „Da.” „Najbolje?” „Bože, da!” „Jebeno bih se složio, slatkice.” Sada je uhvatio ritam i polako pumpa. Ne prestaje kružiti u meni. ,,S tobom uzimam vremena”, obeća on. „Cijelu... noć.” To mi odgovara. Želim zauvijek

ostati tako, spojena s njime. „Ovdje počinjemo.” On se napne i pogodi me duboko. Zastenjem od pritiska koji se

probija kroza me. ,,A onda ću te uzeti kraj hladnjaka.” Izvuče se. Vidim da mu se prsa nadimaju pod košuljom i prslukom. ,,I pod tušem.” Ponovo se zabije. Potreban je silan trud da ne zatvorim oči. „Pa na mom slikarskom stolu,” Vrti bokovima uz moju stražnjicu i podiže me na vrhove prstiju. „Onda u krevetu.” „Molim te”, preklinjem ga. „Na kauču.” „Milleru!” „Na kuhinjskom stolu.” „Svršavam!” ,,I na podu.” „O Bože!” „Imat ću te svugdje.” Bam! „Arhhhhhhhhh!” „Moraš svršiti?” „Da!”

225

Anna

Daša

Obuzela me nestrpljivost. Drhtim i znojim se. Gutam zrak i napinjem se - učinit ću sve da uhvatim orgazam koji stiže luđačkom brzinom. Ovaj će biti intezivan. Popustit će mi noge i grlo će me boljeti od vrištanja.

„Stiže!” vrisnem, znajući da ga ništa neće zaustaviti. „Ne uskraćuj mi te oči”, upozori me on, kao da vidi i osjeća moje grozničave pokrete i

misli. „Ne skrivaj se od mene, Olivia.” Miller vrti bokovima, svaki put sve preciznije. Ne možete razumjeti njegovu vještinu,

brzinu i ritam, ako ih ne iskusite. A ja jesam. I posve sam ih prihvatila. Katapultirat će me u predivnu, opuštajuću euforiju. Vrištala bih kad bih mogla. Neprekidno gutam slinu i kad osjetim kako se trza i nadima u meni, shvatim da je i sam blizu.

„Trebam te da svršimo zajedno”, kaže i malo ubrza, a onda me pljesne po stražnjici i prstima zgrabi za struk. „Dobro?”

Kimnem, gledajući kako mu se oči mrače. Dok zatvara oči, sve me silovitije privlači k sebi. Um mi se pomrači, a val zadovoljstva preplavi me poput tornada i gotovo obori s nogu.

„Milleru!” vrisnem i konačno pronađem glas. „Milleru, Milleru, Milleru!” „Jebote!” zaurla on, privuče me k sebi i drži tako, drhteći iznad mene. Zatim se počne

tresti, a ja iscrpljeno spustim glavu, osjećajući kako me preplavljuje njegova topla tekućina. Grije me. Ispunjava.

„Isuse, Olivia, ti si jebena boginja.” Miller se sruši na mene. Tkanina njegova odijela zalijepi se uz moja znojna leđa dok mi

on isprekidano diše u vrat. Izmoreni smo i oboje se borimo za dah. Oči su mi teške, ali znam da neću moći zaspati.

„Obožavat ću te cijelu noć, slatkice.” Odmakne se od mene i okrene me u naručju, a onda mi nekoliko trenutaka briše vlažno

lice i ljubi svaki njegov centimetar. „Idemo do hladnjaka”, prošapće.

226

Anna

Daša

Dvadeset i peto poglavlje

Osjećam predivan bol među bedrima. Raširena sam na Millerovu krevetu, s plahtom

vezanom oko struka. Gola su mi leđa izložena hladnom zraku njegove spavaće sobe. Ljepljiva sam i kosa mi je, bez sumnje, raščupana. Nemam želju otvoriti oči. Umjesto toga u tami proživljavam svaku sekundu prethodne noći.

Stvarno me uzeo na svakom dostupnom mjestu. Dvaput. Mogla bih spavati čitavu godinu, ali uskoro shvatim da Miller nije kraj mene, pa potapšem krevet za slučaj da me moje posebno Miller-osjetilo vara. Naravno, ne vara me. Boreći se s posteljinom, uspravim se i odmaknem znojnu grivu s lica. Nije ovdje.

„Milleru?” Gledam prema kupaonici. Vrata su otvorena, ali iznutra se ne čuje nikakav zvuk pa se

namrštim i krenem prema rubu kreveta. Zastanem kad me nešto povuče za zglob. „Koji vrag...?” Oko zgloba mi je vezan komad bijele pamučne tkanine pa ga dohvatim

slobodnom rukom i poigram se s njime. Vidim da nešto dugačko viri iz čvora. Prateći pogledom tkaninu, shvatim da vodi do otvorenih vrata sobe. Napola se nasmiješim, a napola namrštim. Ustanem.

„Što je sad smislio?” upitam praznu sobu i povučem plahtu. Uhvatim je objema rukama, držeći čvor, pa priđem vratima i otvorim ih. Provirim niz hodnik i osluškujem. Ništa. Namrštim se pa uhvatim plahtu i krenem hodnikom. Smiješeći se, ulazim u Millerovu dnevnu sobu, ali komad tkanine vodi dalje, preko sobe, sve do jedne od Millerovih slika. To nije jedna od znamenitosti Londona. Ova je nova. A na njoj sam ja.

Podignem dlan do usta. Zaprepaštena sam onim što vidim. A vidim svoja gola leđa. Iznenađeno gledam obline mog tankog struka, golu stražnjicu i leđa, a onda i profil okrenut prema ramenu. Djelujem spokojno. Izgledam čisto.

Izgledam savršeno. Nema na meni ničeg apstraktnog. Svaki detalj moje kože, lica, kose, savršeno je jasan.

Sve je jasno. Nije koristio uobičajeni postupak zamućivanja slike, kako bi bila neprivlačna. Mutna je samo pozadina. Svijet iza mojega golog tijela, sve zgrade, panorama Londona, sve je zamućeno, uglavnom crnim i sivim tonovima, s tračkom žute boje, kako bi se naglasila svjetla. Savršeno je uhvatio staklo prozora i, premda je to nemoguće, moj je odraz posve jasan - moje lice, gole grudi, kosa...

Polako odmahnem glavom i shvatim da ne dišem pa odmaknem dlan s usta i oprezno zakoračim. Uljane boje sjaje. Slika nije posve suha pa je ne dodirujem, iako me mami da prođem prstima po njoj.

„Bože, Milleru”, uzdahnem, zaprepaštena ljepotom onog što gledam - ne zato što sam na slici ja, nego zato što ju je naslikao predivno oštećeni muškarac. Nikad me neće prestati iznenađivati. Njegov složeni um, njegova snaga, njegova nježnost... njegov nevjerojatni talent.

227

Anna

Daša

Naslikana sam do savršenstva, gotovo kao da sam živa, ali uokvirena mutnim bojama. Počnem shvaćati, ali moju pozornost privuče komadić papira u donjem lijevom kutu slike. Pomalo nesigurno pružim ruku jer Miller Hart ima dugu povijest slamanja mog srca pisanim riječima. Spustim pogled i otvorim papirić, grickajući donju usnu.

Na papirnu su samo tri riječi. A one me skoro uguše. Vidim samo tebe. Njegova se poruka zamuti zbog suza koje mi se skupljaju u očima. Žustro ih brišem dok

se slijevaju niz obraze. Ponovo pročitam poruku i tiho zajecam, pa pogledam sliku kako bih se prisjetila njezine veličanstvenosti. Ne znam zašto to činim. Tu sam sliku i tu poruku već zapamtila.

Prizivam onaj unutarnji vatromet. Moram ga osjetiti, moram ga vidjeti. Nekoliko trenutaka pozivam ga u sebi da dođe, ali njega nema - ovdje smo samo ja i slika. A onda se sjetim vezice na mom zglobu i povučem je. Vidim drugu kako viri iza slike, pa skinem ovu koja me vezala uz sliku i zgrabim novu. Ona me odvede do kuhinje, a ondje nađem novu koja vodi van. Shvaćam da potraga nije gotova, a shvaćam i to da Miller nije u kuhinji. Ali na kuhinjskom je stolu silan nered. Iznenada osjetim smrad paleži i taj me nered pokrene da pojurim onamo. Vidim škare, komadiće papira i posudu. Znatiželjno zavirim u nju i vidim spaljeni sadržaj.

„Oh...” prošapćem, zatim pogledam stol i promotrim poderane i izrezane stranice. Stranice dnevnika.

Podignem nekoliko listova i okrenem ih u rukama. Tražim nešto što će mi potvrditi što zapravo gledam. I evo ga. Millerov rukopis.

„Spalio je svoj rokovnik”, promrmljam i spustim komadiće papira na stol. I ostavio nered? Nisam sigurna što me toliko šokiralo. Možda bih više razmišljala o neredu da upravo ne

gledam u fotografiju. Sve ono što sam osjetila kad sam je prvi put vidjela pogodi me poput malja i ja ponovo osjetim suze bespomoćnosti, užasa i tuge.

Podignem sliku Millera kao dječaka i nekoliko je trenutaka promatram. Ne znam zašto, ali nešto me natjera da je okrenem, iako znam da je poleđina prazna.

Ali više nije. Na njoj je sada Millerov rukopis i ja opet zajecam kao dijete dok čitam sljedeću poruku.

Tama ili svjetlost, postojiš samo ti. Pronađi me, slatkice. Brzo se priberem. Sada imam novi razlog za paniku. Ostavim nered i zgrabim vezicu.

Pratim je, ne razmišljajući previše kad stignem do ulaznih vrata. Iziđem iz stana, hrvajući se s plahtama oko sebe, no brzo se zaustavim kad vezica nestane.

Nestala je među vratima dizala. „O moj Bože!” Tresnem po gumbu za pozivanje, dok moje bolno srce udara po rebrima. „O moj Bože, o moj Bože, o moj Bože!”

228

Anna

Daša

Svaka sekunda traje stoljeće dok nestrpljivo čekam da se dizalo otvori i posve besmisleno i dalje pritišćem gumb.

„Otvori se!” vičem. Ding! „Ma hvala Bogu!” Kad se vrata počnu otvarati, vezica padne i nađe se pod mojim nogama. Vatromet me

udari topovskom snagom. Osjećam navalu iskri - napadaju me, izazivaju vrtoglavicu, zamućuju mi vid. Ali vidim ga. Ruka mi poleti i uhvatim se za zid, kako se ne bih srušila od šoka. Ili je to olakšanje? Miller sjedi na podu dizala, leđima naslonjen na zid i spuštene glave. Vezica se drži za njegov zglob. Kog vraga radi ovdje?

„Milleru?” oprezno mu prilazim. Ne znam u kakvom je stanju i što da učinim. „Milleru, dušo?”

On podigne glavu. Polako otvori oči. Ostanem bez daha kad me pogledaju prodorne plave oči.

„Nema toga što ne bih napravio za tebe, slatkice”, Miller uzdahne i posegne za mnom. „Nema toga.”

Lagano nagne glavu i pokaže da mu priđem. Poslušam pa. Želim ga utješiti. Ali nije mi jasno što radi u dizalu.

Zašlo bi si to činio? Uhvatim ga za ruku i pokušam podići, ali prije no što ga uspijem izvući iz čudovišne naprave, nađem se na podu. Miller me vuče u krilo.

„Što to radiš?” upitam ga i suspregnem potrebu da mu se suprotstavim. „Dat ćeš mi ono moje.” „Što?” Zbunjena sam. Želi ono svoje u strašnom dizalu? „Jednom sam te pitao”, on nestrpljivo prasne. Zašto to radi? Nemam mu Što reći i ne

znam kako mu pomoći da iziđe iz ovog pakla. Samo ga zagrlim i stisnem uza se. Potrebno je dobrih nekoliko minuta žestokog grljenja prije nego shvatim da se on ne

trese. I sve mi se razjasni. „Ušao si svojevoljno?” upitam. A što sam mislila, da je slučajno zalutao u dizalo?

On ne odgovara. Diše mi u vrat. Srce mu mirno i ravnomjerno tuče uz moja prsa i nema znakova uznemirenosti. Koliko dugo je ovdje? Ne pitam ga. Sumnjam da bih dobila odgovor pa ga pustim da me grli. Čujem kako se za mnom zatvaraju vrata, a sad čujem i kako mu je srce zastalo.

„Udaj se za mene”, tiho kaže. „Što?” viknem i poskočim u njegovom krilu. Nisam ga dobro čula. Sigurno nisam. Pa on

se ne želi ženiti!? Pogled mi leti po njegovu licu. Iako sam šokirana, vidim da je prekriveno znojem.

„Čula si me”, odgovori posve smireno. Plave oči uopće ne trepću, samo svrdlaju po mom zaprepaštenom licu.

„Ja... to... mislila sam...” „Nemoj da ponavljam”, mirno me upozori, a ja šokirano zatvorim usta. Pokušavam

složiti neke suvisle riječi. Ne mogu. Mozak mi ne radi. Samo piljim u njegovo mirno lice i čekam neki znak, koji će mi objasniti ovo što sam upravo čula.

229

Anna

Daša

„Olivia...” „Ponovi to!” ispalim. Lecnem se zbog naglosti, ali se ne ispričavam. Previše sam

zbunjena. Blago trzanje usana obično potakne moje usne na isti pokret. Ali ne danas. Danas sam posve beskorisna. Miller duboko udahne, dohvati me, zgrabi plahte i privuče me k sebi. Stisnuti smo nos uz nos, a njegove blještave plave oči gledaju ravno u moje nesigurne, razrogačene safire.

„Udaj se za mene, slatkice. Budi moja zauvijek.” Pluća me peku od napora da zadržim dah. Ne želim čuti nikakve šumove kad ponovi

ono što je rekao, a to uključuje i disanje. „Ooooh”, udahnem i konačno shvatim. „Ali rekao si da se ne želiš službeno ženiti?” Shvaćam. Ono što je napisao i ono što mi je obećao, meni je dovoljno. Baš poput Millera,

ne trebam ni svjedoke ni vjeru koji bi potvrdili ono što imamo. Usne mu se zategnu. „Predomislio sam se i nećemo više raspravljati o tome.” Šokirano razjapim usta. Samo tako? Pitala bih što se promijenilo, ali mislim da je to

očito pa ga neću gnjaviti. Govorila sam sebi da je Miller u pravu i stvarno sam vjerovala u to. Možda zato što je imalo smisla, a možda zato što je bio tako odlučan.

„Ali zašto si u dizalu?” Bez razmišljanja pitam dok sjedim pred njim i pokušavam shvatiti Što se zbiva. Miller

se zamisli pa pogleda oko sebe, no brzo vrati pogled na mene. „Za tebe ću napraviti bilo što.” Govori tiho, sigurnim glasom. Shvaćam. Ako za mene može napraviti ovo, onda može

napraviti doslovno sve. „Moj se život upravo posložio, Olivia Taylor. Sada sam čovjek kakav sam trebao biti.

Tvoj ljubavnik. Tvoj prijatelj. Tvoj suprug.” On spusti pogled na moj trbuh i začuđeno vidim kako mu oči preplavljuje mir. Njegove se smiješe. ,,I otac našeg djeteta.”

Ostavim ga na miru dok čitavu vječnost gleda u moj trbuh. To mi da vremena da shvatim što je rekao. Miller Hart nije običan čovjek. Njega je nemoguće opisati. Ali mislim da sam pronašla neke riječi. Zato što ga poznajem. Svi su, uključujući mene u nekom trenutku, koristili riječi koje su smatrali točnima da bi opisali Millera. Distanciran. Bez emocija. Bez ljubavi. Netko koga je nemoguće voljeti. Zapravo, nije bio ništa od toga, iako se silno trudio. I prilično mu je dobro išlo. Odbijao je sve pozitivno i izazivao prezir. Poput slika koje je slikao, iskrivljavao je svoju prirodnu ljepotu. Zidovi Millera Harta bili su tako visoki da nije postojao rizik da ih itko sruši. Htio je da tako bude.

Ali nisam sama srušila te zidove. Uklanjao ih je zajedno sa mnom, ciglu po ciglu. Htio mi je pokazati muškarca kakvim je želio biti. Za mene. Ništa mi na svijetu ne može dati veće zadovoljstvo i užitak od Millerova osmijeha. Znam, to je jednostavna stvar, ali ne u našem svijetu. Svaki osmijeh kojim me obraduje, govori o našoj iskrenoj sreći i, usprkos njegovoj hladnoj smirenosti, više neću strahovati jer ga ne mogu pročitati. Oči su mu more emocija koje, sigurna sam, samo ja mogu vidjeti. Završila sam uvodni tečaj upoznavanja Millera Harta. S peticama. Ali nemam iluzija da sam to učinila sama. Naši su se svjetovi sudarili i eksplodirati. Dešifrirala sam ga, a on je dešifrirao mene. Postojala sam ja i postojao je on. A sada postojimo samo mi.

230

Anna

Daša

„Možeš biti tko god želiš”, prošapćem i još mu se malo primaknem. Kad se ponovo pogledamo, preplavi me nevjerojatan mir.

„Želim biti tvoj suprug”, kaže tiho i smireno. „Udaj se za mene, Olivia Taylor, preklinjem te.” Njegov me zahtjev ostavi bez daha.

„Ali...” „Nisam završio”, Miller podigne prst kako bi me ušutkao. „Želim da budeš moja na svaki

mogući način, a to znači i pred Bogom.” „Ali ti nisi religiozan”, podsjetim ga. „Ako On prihvati da si moja, bit ću što god želi da budem. Udaj se za mene.” Preplavi me sreća pa mu se bacim u zagrljaj, ispunjena intenzivnim osjećajima prema

mojem savršenom gospodinu. On me zagrli i čvrsto stisne, pružajući mi nevjerojatan osjećaj sigurnosti.

„Ako želiš”, zacvilim. Osjećam kako mi se smiješi u vrat i jače me steže. „Poslušat ću intuiciju i zaključiti da to

znači da.” „Ispravno”, prošapćem i nasmiješim se. „Dobro. A sad me izvuci iz ovog jebenog dizala.”

Epilog Šest godina kasnije

Pomaknut je najmanje pet milimetara. I vraški me smeta. Ruke mi se trzaju, a sa svakom sekundom koja prolazi moji prsti sve brže bubnjaju.

U redu je. U redu je. „Nije jebeno u redu”, zarežim sebi u bradu pa se bacim i gurnem laptop ulijevo. Znam

da je moj osjećaj zadovoljstva nerazuman, stvarno znam, ali jednostavno ne shvaćam zašto bi trebao biti u takvom kaosu kad je dovoljna sekunda da bude ondje gdje bi trebao biti. Namrštim se i naslonim u stolcu. Osjećam se mnogo bolje. Terapija očito čini čuda.

Lagano kucanje odvuče mi pozornost sa savršeno postavljenog laptopa, pa pogledam uredska vrata. Preplavi me predivan val sreće i tona drugih emocija. Pod kožom mi eksplodira milijun petardi jer je ona blizu. Moja slatkica. Ovdje je. Nacerim se pa zgrabim daljinski i pritisnem gumb koji će uključiti ekrane. Ne bojim se da će ući, iako zna šifru. Čekat će, kao i uvijek. Ekrani se uključe pa uzdahnem kad se ona pojavi na središnjem. Moja sitna ljepotica u crnim capri hlačama i sjajnoj bijeloj košuljici, a kosa joj se slijeva niz ramena. Da sam od te sorte, podigao bih noge na stol i naslonio se pa je cijeli dan samo gledao. Ali ne pada mi na pamet nogama uprljati stol, a tome neće pomoći nikakva terapija. Zato naslonim glavu na stolac i samo sjedim ovdje želeći je promatrati ostatak dana. Nasmiješim se kad mi pogled padne na njena slatka stopala. Današnja je boja koraljno crvena. Iako boja ne odgovara njenoj službenoj radnoj odjeći, nije važno. Nikad nije bilo niti će biti. Moja cura mora imati pedeset pari i znam da će ih biti još. Ja ću ih nabaviti. Jednostavno si ne mogu pomoći. Svaki put kad vidim novu boju, uđem u trgovinu i izađem s još jednim parom, ponekad i dva, a nerijetko i tri. Izraz njenog lica kad god joj donesem novu boju, izaziva neizmjerno zadovoljstvo.

231

Anna

Daša

Zapravo, mislim da sam postao blago opsjednut pronalaženjem svih boja starki. Namrštim se. Blago? Dobro, ponekad koristim Google, a tu i tamo odvojim i čitav dan za lov na nove Converse boje. To me ne čini opsjednutim, Entuzijastičnim, to da. Prihvaćam to i baš me briga što govori moja psihijatrica. Smiješeći se kimnem i fokusiram se na zaslon, pa prođem rukom po čelu kad osjetim pramen kose koji mi draška kožu. Uzdahnem opijen savršenstvom u vidu moje žene. Kažiprstom prelazim po gornjoj usni dok razmišljam o obožavanju koje sam rezervirao za večeras. I sutrašnju noć. Smješkam se ne želeći se sjetiti na kojem sam planetu bio prije svih tih godina. Znao sam da jedna noć ne može biti dovoljna. A siguran sam da je i ona znala.

Čekam. Stiže. U... svakom... trenutku. „Idemo”, nacerim se i pogledam kako podiže pogled prema kameri pa se opušteno naslanja na bok. Dosta joj je. Ali meni nije. Zato ostajem na mjestu.

„Za minutu, slatkice”, mrmljam. „Daj mi ono što želim.” Kurac mi se počne trzati u hlačama kad vidim da koluta očima. Promeškoljim se u

stolcu kako bih si olakšao pritisak. Ona se počne okretati od kamere. Glasno uzdahnem i pokušam umiriti disanje. Ah ne djeluje.

„O Isuse, pomozi mi.” Ona se polako sagne i isturi onu čvrstu stražnjicu, a materijal Ralph Laurenovih hlača

napne se preko guzova. Svašta se zbiva u mojim hlačama kad ona pogleda preko ramena i blago se nasmiješi.

„Dovraga!” U tren oka skočim sa stolca i pojurim prema vratima, ali naglo se zaustavim kad

shvatim da sam u žurbi zaboravio nešto važno. Počnem popravljati odijelo i silno se trudim da ga ne gledam. Popravljam ovratnik, kravatu, rukave - sve u uzaludnom pokušaju da izbjegnem nered.

„Sranje!” Zabacim glavu i puštam da mi polako padne na rame. Pogled mi odluta do daljinskog, a onda i do stolca koji je nasumično postavljen i još se njiše od brzine kojom sam ustao.

Ostavi ih, ostavi ih, ostavi ih. Ne mogu. Moj je ured jedino sveto mjesto koje mi je ostalo. Pojurim da podignem daljinski i

stavim ga na njegovo mjesto u gornjoj ladici. „Savršeno”, kažem, spreman popraviti stolac. Kuc, kuc, kuc. Glava mi poleti, a iz nepoznatog razloga osjetim krivnju. Začujem kroz vrata njezin

svilenkasti glas. „Znam Što radiš!” zapjevuši ona s veseljem u glasu. „Ne zaboravi stolac, dušo.” Zatvorim oči, kao da se mogu sakriti od svojih zločina. „Nema potrebe za drskošću”,

promrmljam. I volim i mrzim što me tako dobro poznaje. „Ima kad je u pitanju Miller Hart. Otvori vrata ili ću sama ući.” „Ne!” viknem i bijesno gurnem stolac pod stol. „Znaš da ti volim otvarati vrata.”

232

Anna

Daša

„Onda požuri. Čeka me učenje i posao.” Priđem vratima namještajući odijelo. Nervozno prođem rukom kroz kosu, ali kad

uhvatim kvaku, ne pritišćem je. Nešto mi je palo na pamet. „Reci da me nećeš cinkati”, kažem i odbijam otvoriti vrata prije nego pristane. Ona je

poput magneta, a kako je između nas samo drvo, osjećam da me privlači k sebi. „Tvojoj psihijatrici?” upita ona i nasmije se, a moj se kurac počne trzati u hlačama. „Da. Obećaj da nećeš raditi problem od toga.” „Obećavam”, brzo pristane. ,,A sad mi daj da te kušam.” Otvorim vrata i pripremim se za napad. Smijem se kad se njezino tijelo sudari s mojim

pa imam priliku osjetiti je. Dobijem kratak zagrljaj, a onda mi ona poljubi obraze i ugura jezik u usta.

„Možda slučajno izađe u razgovoru”, mrmlja mi u usne, grize me i siše. Sviđa mi se kako razmišlja. Nasmiješim se.

,,A koliko će me koštati šutnja?” „Cijelu noć obožavanja”, ispali samopouzdano i bez razmišljanja. „Stvarno nemaš izbora kad je o tome riječ.” Uhvatim je oko struka i ponesem do kauča,

pa je posjednem u svoje krilo. Ne prekidam naš divni poljubac. „Ne želim samo jednu noć pa je ovo, slažem se, besmislen razgovor.” „Pametna cura.” Zvučim arogantno, ali nije me briga. „Hvala ti što si svratila, slatkice.” Ona prekine poljubac i ja glasno zastenjem, ali brzo zaboravim nezadovoljstvo kad

ugledam njeno besprijekorno lice i predivnu kosu. Prsti mi polete u njezine uvojke i počnu ih vrtjeti.

„Svaki mi dan zahvaljuješ kao da je to moj izbor”, šapne. Osjećam da mi se obrve podižu. „Nikad te ne tjeram da radiš ono što ne želiš”,

podsjetim je, uživajući u ljutitom pogledu koji mi upućuje. „Ili?” „Neeee”, odgovara ona, s uzdahom razvlačeći riječ. „Ali tvoja opsesija ometa moj radni

dan. Mogla bih se pobrinuti da se tvoja psihijatrica pozabavi njome.” Namrštim se. „Ako samo pokuša, više neću koristiti njezine usluge.” Ne mogu zanijekati, stekao sam neke nove opsesivne navike, ali mnogih sam se riješio i

ne bi me trebalo kažnjavati. Trebalo bi me nagraditi. Ovaj put ne uzvraća, iako vidim da umire od želje. Čak je i moja savršena žena shvatila da nikakva terapija ne može riješiti ni jednu opsesivnu naviku koja utječe na njezin boravak u mom životu. Uostalom, ona uživa u većini njih. Ne znam zašto se pravi da nije tako, da joj time utjecem na život. Njezina mi šutnja daje vremena da uživam u njoj, što činim s neizmjernim zadovoljstvom. U cijelom životu nisam susreo nešto tako savršeno. Ali s osmijehom se ispravim kad mi pred oči dopluta slika predivnog dječačića.

„O čemu razmišljaš?” upita ona naginjući lijepu glavu. „Mislim kako ste ti i moj mali momak potpuno savršenstvo.” Blještavi safiri prostrijele me pogledom, „Kad smo kod tvog malog momka...” Moje zadovoljstvo brzo nestane. „Što je sada napravio?”

233

Anna

Daša

U glavi odvrtim milijun scenarija i molim se da nije pokazao znakove opsesivnog ponašanja.

„Ukrao je Missyne čarape.” Osjetim silno olakšanje. Opet? Pokušavam sakriti smijeh. Stvarno pokušavam. „Zašto?” Znam zašto. Olivia me pogleda kao da sam sišao s uma. „Zato Što su bile rasparene.” Nije sretna. Nimalo. „Suosjećam s tobom.” Ona me pljesne po ramenu i prijekorno pogleda. Povrijeđeno je gledam trljajući rame.

„Nije smiješno.” Duboko udahnem. Koliko puta moramo voditi isti razgovor? „Rekao sam im. Recite svojoj djeci da nose sparene čarape. Jednostavno je.” Kriste svemogući, koliko teško može biti? „Milleru, on stoji na ulazu i tjera drugu djecu da mu pokažu čarape.” Kimnem i napućim usne. „Jako temeljito.” „Ili jako neugodno, kad ih ukrade zato jer su rasparene. Hoćeš li ti objasniti roditeljima

zašto im djeca dolaze iz škole bosa?” „Hoću. I reći ću im kako da riješe problem.” Gledam je kako umorno uzdiše. Ne znam zašto. Previše razmišlja o svemu, kao i obično.

Ne dopuštam da roditelji školskih prijatelja mojeg sina misle da s našim djetetom nešto nije u redu.

„Riješit ću to”, umirim je pa prođem prstima kroz njene uvojke. Namrštim se i pogledam je. „Nešto je drugačije na tebi, Livy.”

Ne znam kako to nisam ranije primijetio. Briga me preplavi kad se u onim safirima pojavi krivnja. Ona se izvuče iz mog zagrljaja i dugo popravlja odjeću. Ustanem s kauča i suzim oči.

„Dobro poznajem svoju slatkicu i znam da je nešto zabrljala.” Njena žestina pomoli svoju ružnu glavu, a oštrice polete iz ljutitih očiju. Skoro me

pribije uza zid. „Samo centimetar!” Uzdahnem. Znao sam! „Ošišala si se!” „Ispucali su mi vrhovi!” usprotivi se ona. „Počela je izgledati neuredno!” „Ne, nije!” bijesno ispalim i napućim usne. „Zašto si mi to napravila?” „Nisam to napravila tebi, nego sebi!” ,,Oh!” bijesno se nasmijem. „Tako znači?” Odmarširam do kupaonice, znajući da mi je za petama. „Milleru, da se nisi usudio!” „Nešto sam ti obećao. A ja svoja obećanja ispunjavam.” Otvorim ormarić i izvučem

aparat pa gurnem utikač u utičnicu. Ošišala se!

234 Anna

Daša

„Samo centimetar, to je sve! Ionako mi je do guzice!” „To je moje!” zarežim i dohvatim aparat. Stvarno namjeravam ispuniti obećanje. „Dobro”, kaže ona mirno i zaustavi me. „Obrij se. I dalje ću te voljeti.” Zastanem i pogledam je krajičkom oka. Naslonjena je na dovratak. I dalje izgleda drsko. „Napravit ću to”, zaprijetim i približim aparat glavi. „Da, tako si rekao.” Izaziva me. „Dobro.” Približim ruku i pogledam se u zrcalu. Promatram kako se aparat približava

mojim tamnim uvojcima. Uvojcima koje volim. Počinjem osjećati nervozu. „Jebote”, mirno kažem i spustim ruku. Ne mogu to napraviti. Neko vrijeme gledam svoj

odraz u zrcalu, a onda se ohrabrim i pogledam svoje poraženo lice kad se ona pojavi iza mene.

,,I dalje me fasciniraš, Milleru.” Počne se igrati s mojom ušnom resicom. Ne naslađuje se nad pobjedom. „Samo sam malo skratila vrhove.”

Uzdahnem. Znam da pretjerujem, ali ne mogu si pomoći. „I ja tebe volim. Daj da te kušam.”

Ona se poslušno ugura između mene i umivaonika. Pušta me da uživam u njoj. „Moram se vratiti na posao”, prekine me u uživanju pa se odmakne i poljubi mi nos. „Primljeno na znanje”, poraženo uzdahnem. „Ja i moj dečko idemo Baki nakon što ga

pokupim u školi.” „Sjajno.” ,,A onda idemo onoj smiješnoj psihijatrici.” Ona se veselo nasmiješi i snažno me poljubi.

„Hvala ti.” Ne protivim se. Možda bih trebao dići frku, ali dok smo tamo, uživam u vremenu provedenom sa svojim dečkom. „Hoćeš li plesati sa mnom prije negoli odeš?”

„Ovdje?” „Ne.” Uhvatim je za ruku. Uživam u njenom znatiželjnom pogledu pa je povedem u klub. „Milleru, moram se vratiti na posao”, uporna je. Smijući se da mi do znanja da joj se ipak

ne žuri. Ionako nije važno. Nema izbora. To je dosad već trebala shvatiti. Zato je ignoriram i gurnem na sredinu podija. Prebacim joj kosu preko ramena i dođem do DJ-eve kabine. Ali brzo se namrštim kad ugledam milijun poluga i gumba.

„Sranje!” opsujem ispod glasa pa pritišćem sve što vidim prije no što zvučnici ožive. ,,U kakvom si raspoloženju, slatkice?” upitam, prelazeći pogledom po beskrajnoj listi pjesama.

„Daj mi nešto energično. Imala sam dug dan.” „Kako želiš”, kažem, a onda nađem savršenu pjesmu. Nasmiješim se i pokrenem uređaj,

pa se polako uspravim kad MGMT-ova „Electric Feel” preplavi glavni podij mog kluba. Ona se naceri. To je predivan prizor, ali pomiču se samo njezine usne i znam da će biti tako dok god joj ne priđem. I ona zna. Izlazeći iz kabine, usredotočim se na te prelijepe safire, polako hodajući prema njoj. Blagoslovljena bila, njena se lijepa ramena trzaju. Silno se želi pokrenuti, ali neće. Ne žurim, kao i uvijek. Ona lagano spusti bradu i otvori usne. Oči su joj mračne i trepće. Želi mi reći da požurim, ali neće to učiniti.

Treba uživati, a ne žuriti.

235

Anna

Daša

A ja uživam u svakoj nanosekundi koja mi je potrebna da stignem do nje i počnem upijati čistu, sirovu, pre divnu ljepotu.

„Milleru”, dahne ona. Glas joj je natopljen seksom, željom, požudom, nestrpljenjem. „Pusti me da uživam u tebi, slatkice.” Prilazim joj i guram tijelo o njeno. Osjećam kako joj srce udara, mirno i snažno.

Obujmim je oko struka i privučem k sebi. Spojim nas i gotovo eksplodiram od sreće kad me ona lukavo pogleda.

„Jesi li spremna da te obožavam na plesnom podiju?” upitam. „Jako spremna.” Uzvratim joj osmijehom i jednom je rukom držim uza se, a drugu spustim uz bok. Ali

njene ruke polete do mog vrata, uhvate me i privuku moje lice. Počnem polako pomicati slabine u ritmu glazbe. Do kraja pjesme bit će gola na podiju. Kurac mi pulsira i urla da požurim. Raširim noge i malo savijem koljena, kako bi nam lica bila u istoj ravnini, a ona odgovori prateći pokrete mojih bokova i pazeći da nam se bedra neprekidno dodiruju. Još se jace nasmiješim gledajući je u oči i čvrsto stežući dok stojimo na mjestu. Onda zakoračim unazad. Ona me prati. Gornji dio mog tijela uhvati predivan ritam, njišući se s jedne strane na drugu.

„Reci mi da ovo vrijedi kašnjenja”, dahnem u nju i silovito zabijem bokove kad odbije odgovoriti. “Reci mi.”

Ona napući usne i suzi oči. „Hoće li ovo doći na popis tvojih svakodnevnih opsesivnih navika?”

Nacerim se. „Moglo bi.” „Onda je odgovor da.” Nasmijem se i okrenem nas. Prekinem naš spoj i uhvatim je za ruku. Ona uzvikne i

nasmiješi se kad je privučem tako da nam se nosovi dodiruju. Ne pomičemo se, a glazba i dalje tutnji.

„Točno.” Silovito je poljubim i oboje nas ostavim bez daha. Potom je zavrtim, a njezina prekrasna plava kosa zapleše oko nas. Ona se smije i smješka, a safirne oči bez prestanka sjaje. Još se jednom prisjetim koliko sam jebeno sretan. U mojem svijetu više nema ni traga tami. Nema ničeg, osim zasljepljujuće svjetlosti. A sve to zbog ovog predivnog stvorenja.

Zamislio sam se i prestao plesati. Zato je još jednom privučem i zagrlim. Trebam ono naše, Dugo je, stvarno dugo ne puštam, ali ona se ne žali. Stvarnost me poput zida udari u lice i moram provjeriti je li sve ovo oko mene doista moje.

A ono moje najbolji je način za to. Problem je u tome što mi nije dovoljno vrijeme koje provodi u mom zagrljaju. Nije mi ni izbliza dovoljno. Ni vječnost nije dovoljna. Glazba utihne, ali ja je i dalje držim. I dalje nas njišem. Ona se ne žali i znam da neće tražiti da je pustim, pa sakupim snagu i odmaknem se od nje.

„Vrati se na posao, slatkice”, prošapćem joj na uho i pljesnem je po stražnjici. Kao i uvijek, potrebna mi je silna snaga da ostanem na mjestu i ne pojurim za njom dok

odlazi. Svaki je put podjednako teško. Neću se osjećati potpunim dok mi se ne vrati i ne da mi ono moje.

236

Anna

Daša

* * *

Proučavam svaki par stopala koji prođe kraj mene dok čekam kraj ulaza u školu i

tražim gole noge. Odmahujem glavom i razmišljam kako je stvarno neprihvatljivo da toliko djece ide u javnu školu u rasparenim čarapama. Pa što ako moj dečko to ispravlja? Radi im uslugu.

Stojim kraj vrata i držim ruke u džepovima. Ne trudim se uzvraćati osmijeh brojnim ženama koje prolaze s djecom. Osmjehivanje bi značilo interakciju sa strancima. Bio bi to poziv na razgovor, na postavljanje pitanja, na upoznavanje. Hvala, ali, ne hvala. Zato zadržim stoički izraz lica koje se pokrene tek kad ga ugledam. Nasmiješim se gledajući ga kako juri kroz vrata s ruksakom na leđima. Njegova Ralph Lauren košulja neuredno je ugurana u sive hlače, a lijepe tamnoplave prugaste čarape podignute su do koljena. Na nogama nosi visoke sive Converse tenisice. Vezice su mu razvezane i lete za njim. Njegovi su tamni uvojci raščupani i padaju mu preko ušiju. Moj mali muškarac.

„Dobar dan, gospodine”, pozdravim ga i spustim se na koljena kad stigne do mene. Svežem mu vezice. „Jeste li imali ugodan dan?”

Njegove oči kopija su očiju Taylorica - plave su i sjajne, a sada i ljutite. „Pet pari, tata”, obavijesti me. „To je neprihvatljivo.”

„Pet?” Zvučim šokirano, Što i jesam. Sigurno je bio u nevolji. Upitno ga pogledam dok mu namještam vezice. „A što si ti napravio, Harry?”

„Rekao sam im da za Božić zatraže čarape od Djeda Božićnjaka.” U sebi se nasmijem i uhvatim ga za ruku. „Idemo do prabake.” On uzbuđeno zacvili, a ja se nasmiješim. „Idemo”, uhvatim ga za ručicu i krenemo, ali

zastanem kad čujem kako me netko doziva. „Gospodine Hart!” Upitno pogledam svog dečka, ali on samo slegne ramenima. „Nisam se mogao

koncentrirati na crtanje.” „Pa si im rekao da za Božić zatraže čarape i natjerao ih da skinu rasparene?” „Točno.” Ne mogu si pomoći. Smiješim se svom momku, a u meni eksplodira svjetlost kad mi on

uzvrati osmijeh. „Gospodine Hart!” Okrenem se i vidim kako njegova učiteljica žuri prema nama, dok joj cvjetna haljina

leluja oko zglobova. Previše je pogužvana. „Gospođo Phillips”, uzdahnem i jasno pokažem nevoljkost. „Gospodine Hart, znam da ste zaposleni...” „Točno”, prekinem je kako bi skratila priču. Ona se nervozno promeškolji. Zar je

pocrvenjela? Nekoliko je trenutaka proučavam i zamišljeno pućim usne. Stvarno je pocrvenjela, a sad se i luđački meškolji.

„Da, pa...” Ona podigne jednu ruku i pokaže gomilu čarapa. „Ovo sam pronašla u muškom toaletu. U košari za smeće.”

237

Anna

Daša

Krajičkom oka pogledam svog dečka i vidim kako s gađenjem gleda čarape. „Shvaćam.” „Gospodine Hart, ovo stvarno postaje problem.” „Upotrijebit ću svoju intuiciju”, zamišljeno kažem i podignem pogled s Harryjeva

iskrivljenog lica, ,,i zaključiti da vas to nervira.” „Tako je.” Ona odlučno kimne glavom i pogleda mog dečka. Nisam iznenađen kad se

frustracija pretvori u nježan osmijeh. „Harry, dušo, nije lijepo krasti čarape drugoj djeci.” Harry je nadureno pogleda, ali ja se umiješam prije nego bude prisiljen objasniti... opet.

Ima jednu opsesiju. Samo jednu. Sparuje čarape. Osjećam silno olakšanje što toga nema više i odbijam mu oduzeti tu jednu stvar. To je njegova stvar. Nemam se čega bojati. Olivijina predivna duša stvarno je nadmašila moju tamu.

„Gospođo Phillips, Harry voli sparene čarape. To sam vam već rekao, ali ovog ću puta napraviti iznimku i ponoviti. Zamolite roditelje da postupaju ispravno i obuvaju djeci sparene čarape. Nije teško. Ionako ne mogu shvatiti kako ih puštaju da izađu iz kuće u rasparenim čarapama. Problem je riješen.”

„Gospodine Hart, nisam u mogućnosti određivati roditeljima što će njihova djeca nositi,”

„Niste, ali rado ćete određivati mom sinu što mora podnositi čitav dan.” „Ali...” „Nisam završio”, oštro je prekinem i podignem prst. „Svi previše razmišljaju o ovom.

Neka spare čarape i prestanu razmišljati. Jednostavno je.” Zagrlim Harryja i povedem ga. ,,S ovim ćemo završiti razgovor.” „Složio bih se”, doda Harry pa provuče ručicu oko mojih bedara i stisne se uza me.

„Hvala ti, tata.” „Nikad mi nemoj zahvaljivati, dragi moj”, tiho kažem i upitam se je li Harryjeva navika

postala mojom opsesijom. Često se uhvatim kako pregledavam ljudima stopala, umjesto svog sina, čak i kad nije sa

mnom. Svijet bi se trebao riješiti rasparenih čarapa.

* * *

„Gdje je moj dečko?” Josephinein veseli glas odjekuje hodnikom dok nas pušta u kuću. Gledam kako Harry skida tenisice i uredno ih stavlja kraj vješalice za kapute.

„Ovdje sam, prabako!” odgovori i spusti ruksak kraj cipela. Josephine nam priđe. Briše ruke o krpu. Uživam vidjeti njezino drago lice. „Dobra večer, Josephine”, pozdravim je, skinem sako i objesim ga. Malo ga popravim i

pogledam Olivijinu divnu baku. Ona me uhvati za obraze i poljubi, a Harry stoji kraj mene i čeka svoj red.

238

Anna

Daša

„Koliko ih je bilo danas?” upita ona. „Pet” „Pet?!” Baka uzdahne, a ja kimnem umjesto potvrde. Ona promrmlja da je to sramota. U

pravu je. „Volim kad mi dođete.” Završi s poljupcima i ostavi mi mokro lice. Pogleda Harryja. On uvijek ima osmijeh

samo za svoju prabaku. „A kako je moj predivni dečko?” „Sjajno i divno, hvala.” Dopusti joj da ga zagrli i jednako snažno uzvrati. „Danas izgledaš

posebno lijepo, bako.” „Sunce moje”, nasmije se ona pa uhvati Harryja za obraze i stisne ih. „Moj predivni,

predivni dečko.” Harry se smijesi dok ga Josephine hvata za ruku i vodi prema kuhinji, „Napravila sam tvoj najdraži kolač”, kaže. „Prevrnutu tortu od ananasa?!” Harry je izvan sebe od sreće i to mu se čuje u glasu. „Da, dušo, ali to je i najdraži kolač ujaka Georgea, pa ćete morati dijeliti.” Hodam za njima i smijem se kao luđak dok ona smješta Harryja u stolac. „Bok, George”, kaže Harry i gurne prst u tortu. Nisam jedini koji se lecnuo. George

djeluje prestravljeno. Stari momak spusti novine i pogleda Josephine koja samo slegne ramenima. Dopustila bi malenom da napravi bilo što. Zato se umiješam.

„Harry, to je nepristojno”, prekorim ga, ali teško mi je ostati ozbiljan dok ga gledam kako liže one slatke prstiće.

„Oprosti, tata”, on posramljeno spusti glavu. „Dvadeset minuta gledam u tu tortu”, George dohvati nož i počne rezati kolač. „Baka

Josephine se ljuti na mene ako gurnem prst u nju.” „Ali tako je fina! Hoćeš i ti malo, tata?” upita me Harry pa uzme tanjur koji mu je George

dodao. Stavi ubrus u krilo, a njegove predivne plave oči nađu moje. Sjednem kraj njega i prođem mu rukom kroz kosu.

„Volio bih.” „I tata bi malo, George.” „Nema frke, mladiću.” Gledam kako mi George poslužuje komad Josephineine slavne torte od ananasa.

Prihvatim tanjur i spustim ga preda se. Malo ga ispravim, samo malo, iako sam odlučio da to više neću činiti. Ali to je jače od mene. Ne mogu si pomoći. Pogledam svog slatkog dečka i vidim kako se veselo smiješi dok namješta ubrus u krilu. Savršen je. Moj je dečko napredan u svakom pogledu. Pametan je i, osim opsjednutosti čarapama, nema ni traga opsesivnom ponašanju. Svi imaju pravo na jednu ludost. Harryjeva ludost su sparene čarape. Mogu samo biti ponosan na njega. Jebeno sam ponosan na njega. Namignem mu i osjetim neizmjernu sreću kad se on zahihoće i pokuša mi namignuti nazad, ali namigne s oba oka umjesto s jednim. Dobro, možda nije baš u svemu napredan.

„Onda, zgodni moj mladiću”, Josephine sjedne kraj Harryja. Gurne mi vilicu kako bi mi pokazala da počnem jesti, ali se pljesne po ruci kad se on namršti i vrati vilicu na mjesto.

„Bako Josie!” prekori je. „Tata ne voli da tu stoji!”

239

Anna

Daša

„Oprosti!” Josephine me pogleda pogledom punim krivnje, a ja slegnem ramenima razmišljajući da je dosad već mogla naučiti. „A tako mi je dobro išlo.”

„U redu je, kompa”, umirim Harryja i pokušam ga utješiti. „Tati ne smeta ako vilica tu stoji.”

„Jesi siguran?” „Sto posto.” Gurnem vilicu ustranu, a on se nasmije. Taj slatki zvuk spriječi me da je

odmah vratim na mjesto. On ne smije znati koliko sam nekoć bio opsjednut. Ali ide mi sve bolje. A i Harry silno pomaže. Imam vjerojatno najneurednije dijete na svijetu. Bog očito pokušava uspostaviti ravnotežu. George se nasmije i spusti ruke u krilo, a onda se uozbilji i pogleda Josephine.

„Bako Josie”, prekori je on i odmahne glavom. „Gdje ti je bila pamet?” ,,U tvojoj guzici”, promrmlja ona ispod glasa i odmah se ispriča kad se Harry i ja

nakašljemo. „Oprostite, dečki.” Baka ustane, obiđe stol i priđe Georgeu. Josephinein prijatelj djeluje oprezno, a tako i

treba. „Vidi ti to, Harry!” oduševljeno pokaže na drugi kraj prostorije. Vidim kako se Harry

radosno ceri dok gleda prema onome Što Baka pokazuje, a onda se i ja nacerim kad Olivijina živahna baka pljesne Georgea po glavi.

„Jao!” on počne trljati bolno mjesto. „To baš nije bilo potrebno.” Šutim. Nisam glup, za razliku od Georgea. „Jesi li dovela Georgea u red, bako Josie?” pita Harry. Njegovo slatko pitanje natjera na

smijeh sve u prostoriji, uključujući i mene. Čak i Georgea. „Ja sam prilično gladan.” „Jesam, Harry.” Baka nježno protrlja Georgea po ramenu i sjedne. „To je dobra vijest”, uzdahne George i prihvati se vilice. „Možemo li početi?” „Ne!” vikne Harry i opet se okrene prema stolu. „Svi moraju zatvoriti oči da se možemo

pomoliti.” Odmah poslušamo i on počne. „Hvala ti, Bože, na kolačima bake Josephine. Hvala ti što

si mi dao najbolje roditelje na cijelom svijetu i hvala ti na baki Gracie, dedi Williamu, baki Josie, ujaku Gregoryju, ujaku Benu i starom Georgeu. Amen.”

Nasmiješim se i otvorim oči, ali brzo ih zatvorim kad on vikne: „Čekajte!” U sebi se namrštim pitajući se na čemu je još zahvalan, ali ništa mi ne pada na pamet.

Zato čekam da nastavi. „I molim te, Bože, natjeraj mame i tate sve djece na svijetu da im daju sparene čarape.”

Nasmiješim se i opet otvorim oči. „Amen”, jednoglasno zapjevušimo. A onda svi zgrabe vilice i bace se na jelo. Učinimo to i Harry i ja, ali dečko je gladniji.

„Bako, mogu te nešto pitati?” pogleda je punih usta. „Naravno! Što želiš znati?” „Zašto te tata zove pravim blagom?” Josephine se nasmije, baš kao i George i ja, iako je Harryjevo pitanje posve ozbiljno.

240

Anna

Daša

„Zato što sam posebna”, odgovori ona. Uputi mi nježan pogled, a onda pogleda i mog dečka. „A to znači da si ti jedinstveno blago.”

„Mama kaže da sam jako poseban.” „Mama je u pravu”, potvrdi Josephine. „Ti si jako, jako poseban.” „Složio bih se”, ubacim se kad vidim da George brzo završava svoju porciju. Neće se

uključivati u razgovor dok ne pojede. Zavlada tišina dok uživamo u Josephineinoj divnoj torti. Svjestan sam da neprekidno nježno promatra mog savršenog dečka. Njegova majka ima neobičan utjecaj na mene, ali ovaj je mladić učinio svijet još ljepšim. Sve je posve savršeno kad je on u blizini i uopće se ne moram truditi učiniti ga takvim. Donekle. Dobro, naš dom izgleda kao da je u njemu eksplodirala Lego bomba, ali rješavam to. Nema više pelena, bočica i iritantno škripavih igračaka. Ali dobili smo Legiće, plastično suđe i tupe vilice i žlice. Preživjet ću ja to. Možda.

„Jesmo li zakasnili?” Dignem pogled i vidim Gregoryja. Ben ga slijedi, a obojica izgledaju veselije nego inače.

Zamislim se. „Ujače Gregory! Ujače Ben!” Harry poput munje sleti sa stolca i baci se na dvojicu počasnih ujaka. „Harry, dečko!” Gregory ga uhvati i prebaci preko ramena. „Imamo divne vijesti”,

oduševljeno nas pogledava, a onda usmjeri pogled na svog partnera koji namigne i preuzme Harryja. Divne vijesti? Naslonim se u stolcu i prekrižim ruke na prsima. Ne moram ih ispitivah jer moj dečko čini to umjesto mene.

„Što? Kakve divne vijesti?” „Ujak Ben i ja čekamo bebu!” U nevjerici progutam šok i pogledam Georgea koji se počne daviti. „O Bože!” George se guši tortom, a Josephine jurne k njemu i počne ga udarati po

leđima. Uspravim se i pronađem Harryja. Moj se šok pretvori u veselje kad vidim da se trznuo, a

onaj neposlušni uvojak pao mu je na čelo. Počne odmahivati glavom kad ga Ben spusti na pod.

„Ali tko će biti mama, ujače Gregory?” Zagrcnem se, baš kao i Josephine i George. Ali Gregory i Ben se samo nježno smiješe

malcu. „Neće biti mame”, Gregory se spusti u čučanj pa pogleda mog dečka ravno u oči. Harry se namršti. „Onda će beba rasti u tvom trbuhu?” „Harry Hart, ljepotane jedan!” nasmije se Gregory. „Bebe ne mogu rasti u muškom

trbuhu. Pustit ću ujaka Bena da ti objasni kako ćemo dobiti bebu.” „Hoćeš li?” ispali Ben. Obrazi su mu purpurno crveni, a ja prasnem u smijeh. Gregory me prijekorno pogleda pa se saberem i ispričam. „Hajde, Ben”, potaknem ga,

uzmem zalogaj torte i počnem polako jesti. „Kako će dva muškarca dobiti bebu?”

241

Anna

Daša

On zakoluta očima i pogleda Gregoryja. Ovaj mu kimne umjesto ohrabrenja, pa Ben sjedne na pod k njima

„Postoji jedna dama. Ona će nam pomoći.” „Kakva dama?” „Jako draga dama.” „Nosi li sparene Čarape?” Opet se svi gušimo od smijeha, uključujući Bena i Gregoryja. „Da”, smije se Gregory. „Da,

Harry, ona nosi sparene Čarape.” ,,Oh, dobro. Onda će tvoja beba biti savršena kao i ja.” Glasno se nasmijem na tu opasku. Trebao bih mu reći da ne bude tako drzak, ali kako

kad mu stalno ponavljam da je savršen? Savršen je i kad je sav blatnjav nakon dana u parku. Savršen je i kad je do nosa umrljan

umakom. Savršen je i kad je okružen užasnim neredom u svojoj sobi. „Bok!” Trgnem se iz misli kad začujem poznati pozdrav. Harry izjuri iz kuhinje, zaboravivsi

Gregoryjeve i Benove vijesti. „Baka i deda su došli!” viče on i trči niz hodnik. „Čestitam”, kažem dok Gregory i Ben ustaju. „Stvarno sam sretan zbog vas.” „Divne vijesti!” zapjevuši Josephine i obojicu zagrli. „Stvarno divne vijesti!” jedva progunđa siroti George pa se opet baci na tortu koju je

cijeli dan čekao. „Evo me, divni moj dječače!” smije se Gracie i čujem kako se Harry, kao i obično, baca na

baku. ,,Oh, nedostajao si mi!” „I ti si meni nedostajala, bako!” Zakolutam očima. Ona i William su ga sinoć odveli na večeru. Ali shvaćam ih jer znam

koliko obožavaju mog dečka. Školski dani traju predugo. „Ujak Gregory i ujak Ben će dobiti bebu!” „Znam”, odgovara Gracie i nježno se nasmiješi Gregoryju i Benu dok ulazi u prostoriju s

Harryjem u naručju. Nisam iznenađen što zna. Prilično su se povezali posljednjih godina. „Bok, Gracie”, pozdravim je. „Milleru”, ona se nasmiješi i sjedne za stol. „Bok, mama.” „Zdravo, dušo. Želiš li komad torte?” „Bože, ne! Guza mi se ionako proširila od tvojih kolača.” „Tvoja je guza posve u redu”, William pohotno odmjeri Gracie. „Ma što ti znaš?” uzvrati ona. „Sve”, samouvjereno odgovori William. Ja se nasmiješim, a Gracie se namršti. William kimne svima na pozdrav pa priđe Harryju, mašući mu ispred nosa torbom iz

Harrodsa. „Vidi što imam”, zadirkuje ga. „Mama me nazvala i rekla da si prošli tjedan dobio ravnateljevu nagradu jer si pomagao drugoj djeci. Bravo!”

Nasmiješim se. Da, to je bilo prije nego im je ukrao čarape.

242 Anna

Daša

„Jesam!” Harryjevo uzbuđenje prijeđe i na mene. Znam što je u vrećici. „To je za mene?” „Da, za tebe je”, Gracie pogleda Williama koji brzo shvati i odmakne se. „Ali prvo mi reci

kako ti je prošao dan.” „Ne pitaj!” vikne Josephine sakupljajući tanjure. „Posvuda rasparene čarape!” Gracie uzdahne, a Harry počne kimati glavom. „Danas pet, bako.” „Pet?” Gracie zvuči šokirano, što je i razumljivo. Dosad smo imali par ili dva, ali pet je

rekordan broj koji je temeljito uzdrmao svijet mojeg sina. „Da, pet”, Harry se izvuče iz Graciena krila i umorno uzdahne. Ali ne objašnjava. I ne

mora. Sad kad su svi ovdje, želi dokaz da se taj broj neće povećati. George i ja ustanemo, a pridruže nam se William, Gregory i Ben, pa podignemo hlače kako bi Harry mogao pregledati naše čarape. Ne moram to činiti jer moj dečko zna da se na tatu može osloniti, ali ipak im se pridružim. Osim toga, obožavam gledati koncentraciju na njegovom licu dok provjerava. Osjećam kako me William promatra krajičkom oka pa ga pogledam, iako znam da mi se neće svidjeti ono što vidim. Imat će umoran izraz lica.

„On je dijete. Udovolji mu”, prošapćem, ignorirajući Williamov podsmijeh. Znam što misli. Misli da ta ludost nema nikakve veze s time što je Harry dijete, ali ima veze s time što je moje dijete.

„Samo čarape”, uvjerim ga. Moj mladić hoda kraj nas i pući usne, kao da se sprema na najgore. Znam da ga William,

Gregory, Ben i ja nikad nećemo iznevjeriti, ali George je problematičan. „Dobar izbor, George”, zapjevuši Harry pa se sagne kako bi bolje vidio. Doslovno čujem kako se Georgeova prsa nadimaju od ponosa. „Hvala ti, Harry. Baka

Josephine mi ih je poklonila.” Osjećaj olakšanja posve je opipljiv, a osjećam i Williamovo olakšanje. Pogledamo

Georgeova stopala. Na nogama ima tamnoplave, vunene čarape. Užasne su, ali su u paru pa mogu proći. Pogledam Josephine i vidim kako se ponosno smiješi. U sebi joj zahvalim što zna sa starim momkom, jer Georgeova staračka stopala zasigurno nisu lijep prizor kad ga Harry natjera da skine rasparene čarape.

„Dobar izbor?” upita William ispod glasa i gurne me u rebra. „Mi nosimo svilene čarape, a on hvali ovaj Georgeov užas?”

Nasmijem se i spustim hlače jer je pregled gotov. Harry skoči djedu u krilo. „Mogu li sada dobiti poklon, deda?”

William pogledom zatraži dopuštenje od Gracie koja lagano kimne. Onda spusti Harryja kraj sebe. Moj dečko mu pokuša oteti vrećicu.

„Hej”, prekori ga William i odmakne vrećicu. „Gdje je nestalo pristojno ponašanje?” „Oprosti, deda”, povuče se Harry. „Tako je već bolje. Znaš, postoji samo jedan muškarac na svijetu kojeg tvoja baka smije

voljeti više od mene.” ,,A to sam ja”, bez oklijevanja objavi Harry. „Ali stvarno nemaš izbora kad je o tome

riječ.”

243

Anna

Daša

Ne mogu si pomoći. Prasnem u glasan smijeh, držeći se za trbuh i brišući suzne oči. William je nezadovoljan.

„Oprosti”, kažem. Znam da se moram sabrati prije negoli me tresne. „Izluđuje me to, kunem se”, gunđa William. Očajno odmahuje glavom i izbjegava

Gracienu ruku koja poleti kako bi ga potapšala po ramenu. „Hej!” „Daj, molim te!” usprotivi se on i nježno pomiluje Harryja po obrazu. „Kako je to

moguće?” „On je savršen”, ubacim se ja i mokrom krpom obrišem Harryjeve umrljane prste. „Hvala ti, tata.” „Nema na čemu.” Želim ga zgrabiti i zagrliti, ali se suzdržim. „Moramo krenuti.” „Čekaj da otvorim ovo”, Harry nestrpljivo kopa po vrećici i izvlači poklon. „Vidi!” Nerazumno se veseli paru čarapa. Znam da je tako, ali ipak, nikad se neću truditi da to

ispravim. „Ideš!” pridružim se njegovom oduševljenju i uzmem čarape kad mi ih on pruži. „Jako

su zgodne.” „Imaju konjiće!” On ih uzme iz moje ruke i stegne na prsima. „Idu mi uz košulju! Ooooh,

ovo je super!” Sjajim od sreće. Grade sjaji. Svaka osoba u ovoj prostoriji sjaji. Nitko mi ne može reći da

moj dečko nije jebeno savršen.

* * *

Dizala. Postoje tri dizala i sva tri gledaju u mene. Moj nerazumni um vjeruje da se međusobno svađaju oko toga u kojem ću se od njih tresti, kao da je to vrhunac njihova jadnog dana. Pobjeđuje ono srednje. Vrata se otvore i srce mi počne divlje tući. Ali odbijam pokazati strah pred svojim dečkom. Ne želim ga opterećivati tim dijelom sebe. Ne pokazuj strah djetetu. To svi znaju. Zašto jebena psihijatrica mora biti na osmom katu? Ne mogu ga tjerati da se toliko penje, a neće mi dopustiti da ga nosim. Zato sam prisiljen ići dizalom i tako je svakog dana, otkako je Olivija inzistirala da idemo ovamo.

Raspoloženje mi se pokvari. Osjećam kako me malena ruka steže i izvlači iz transa. Sranje, prejako ga stišćem.

„Tata, jesi li dobro?” Njegov pogled putuje uz moje tijelo i pogleda me u oči. Izgleda zabrinuto, a ne volim što ga ja brinem.

„Sjajno sam, dečko moj.” Natjeram se napraviti korak naprijed i u sebi ponavljam mantru koja bi trebala otjerati

strah, Fokusiraj se na Harryja. Fokusiraj se na Harryja. Fokusiraj se na svog divnog dečka. „Želiš da idemo stepenicama?”

244

Anna

Daša

Njegovo me pitanje Šokira. Nikad me prije nije to pitao. „Zašto bih to želio?” On slegne ramenima. „Ne znam. Možda danas ne voliš dizala.” Osjećam se poput budale. Moj mi dečko pokušava pomoći. Jesu li dani skriivanja mog

užasnog straha konačno stigli svome kraju? Je li me pročitao? „Idemo dizalom”, potvrdim i pružim ruku pa pritisnem gumb za osmi kat, vjerojatno

grublje no što je potrebno. Odlučio sam pobijediti svog demona. Vrata se zatvore, a Harry mi počne stiskati ruku. Sputim pogled i vidim kako me netremice promatra.

„O čemu razmišljaš?” upitam, iako ne želim znati. On se nasmiješi. „Razmišljam kako si zgodan danas, tata. Mami će se ovo svidjeti.” „Mami sam draži u opuštenoj odjeći”, podsjetim ga i nasmijem se kad on nezadovoljno

otpuhne. Bojim se i pomisliti koliko sam odijela kupio tijekom proteklih godina. Sva su divna, ali njoj sam najdraži u trapericama. Dizalo se oglasi, vrata se otvore i ugledam recepciju psihijatrijske ordinacije.

„Evo nas!” On izjuri i povuče me za sobom. Srce mi se brzo umiri i ja mu dopustim da me odvuče do recepcije. „Bok!” vikne Harry. Harryjev bi osmijeh, siguran sam, razvedrio i najjadniju osobu na svijetu. A tajnica u ordinaciji najjadnija je osoba na svijetu. Iako smrtno ozbiljna, mom se dečku neprekidno smiješi.

„Harry Hart! Kakvo zadovoljstvo!” „Kako si, Anne?” „Bolje kad tebe vidim. Želiš li sjesti?” „Svakako. Dođi tata.” Odvede me do dva slobodna sjedala. Anne se ne smiješi kad joj kimnem na pozdrav.

Njezino veselje nestane čim skine pogled s Harryja. „Gospodine Hart”, gotovo reži, prekidajući mogućnost daljnjeg razgovora. Potom se

usredotoči na računalo i počne tipkati. Ne sviđa mi se. Povučem nogavice hlača pa sjednem kraj Harryja i promatram okolinu. Relativno je

tiho, kao i uvijek krajem dana. Društvo nam pravi nervozna dama po imenu Wendy koja nikog ne gleda u oči, čak ni

Harryja koji uporno pokušava pričati s njom. Ali već je odustao i zove je Čudakinjom Wendy. „Brzo se vraćam”, kaže mi Harry i krene prema kutu za djecu, u kojem su uredno

složeni Legači. To će se uskoro promijeniti. Opustim se u stolcu, gledajući ga kako okreće kutiju i rasipa kockice. Kratko pogleda Čudakinju Wendy kad joj Anne kaže da uđe u ordinaciju. Wendy brzo odjuri pa moj dečko i ja ostanemo sami s Anne. Zatvorim oči i posvuda vidim plave safire - sjajne, blještave, predivne safire, i prelijepe plave uvojke. Ta je ljepota tako sirova i čista da ne mogu vjerovati da sam blagoslovljen njome. Ali ona je moja. I svaki moj sjebani dio pripada njoj. Sada to prihvaćam punog srca. Smiješim se slušajući zveckanje kockica u kutu.

„Gospodine Hart?” Poskočim u stolcu kad začujem nestrpljivi glas. Otvorim oči i vidim Anne nagnutu iznad

mene. Brzo ustanem. Ne želim biti ranjiv pred njenim oštrim pogledom.

245

Anna

Daša

„Da?” „Čeka vas”, ona šmrcne i ode, pa zgrabi torbicu sa stola i uđe u dizalo. Zadrhtim i potražim Harryja. Već je kraj vrata. Drži ruku na kvaki i čeka da uđem. „Požuri, tata! Zakasnit ćemo!” Brzo se pokrenem i uđem za Harryjem u ordinaciju. Namrštim se kad me problemi

milijuna ljudi udare poput zida od cigle. Ostali su u zraku, a hladnoća koju osjećam je posljedica toga. I dalje me zbunjuje zašto mi se to svaki put događa.

Soba je elegantna, s udobnim namještajem u svakom kutu. Topla je i ugodna, ali ja se i dalje osjećam nelagodno. Mrzim dolaziti ovamo. Ali postoji jedan problem. Harry voli, a ova ga žena stalno poziva. Osobno mislim da uživa gledati me preko stola kako se meškoljim. Zastenjem i sjednem na stolac nasuprot njenom stolu. Harry učini isto. Ali on se ne ljuti i ne duri, već veselo ceri. To mi malo popravi raspoloženje pa mi se usne iskrive u poluosmijeh.

„Bok, Harry”, kaže ona. Glas joj je sladak kao med, nježan i smirujuć. Ne mogu je vidjeti, već samo čuti, ali kad se okrene u stolcu i pokaže, njezina me istinska ljepota na nekoliko trenutaka izbezumi. A i moj prokleti kurac zapleše u hlačama.

„Bok, mama”, zapjevuši Harry. OČi su mu sada blještave i sretne jer ima pažnju svoje majke. „Došli smo te odvesti kući. Kakav ti je bio dan?”

Ona se predivno nasmiješi, a one plave oči bijesnu poput dijamanata. „Imala sam divan dan, a još je bolji sada kad ste vi ovdje.” Nježno me pogleda. Obrazi su joj rumeni. Želim se baciti na nju i obožavati je ovdje i

sada. Onaj osmijeh postane lukav i ona prebaci nogu preko noge. „Dobra večer, gospodine Hart.” Stisnem usne i promeškoljim se u stolcu. Silno se trudim ostati sabran pred mojim

dečkom. „Dobra večer, gospođo Hart.” Svaki blagoslovljeni komadić svjetlosti koji se pojavio u našim životima otkako smo se

pronašli, susretne se iznad stola i eksplodira. Uspravim se, a srce mi se uzlupa. Ova žena, čista, sirova i nevino savršena, daje mi više zadovoljstva no što sam mislio da je moguće. Ne samo kroz našu intimnost, nego i kroz čisto zadovoljstvo jer sam ja u središtu njezine pažnje. Ja sam središte njenog svijeta. A ona je potpuna srž mog svijeta. Gledam kako Harry skače sa stolca i juri do police s knjigama.

„Kakav ti je bio dan?” upitam. „Naporan. A moram još učiti kad stignemo kući.” Potreban mi je silan napor da ne zakolutam očima jer znam da ću čuti svoje ako

pokažem nezadovoljstvo. Radi samo pola radnog vremena, ali ne mora raditi ovdje. Uporno ponavlja da je to dobro za njezin studij - upoznaje se s onim što je čeka nakon što stekne zvanje psihoterapeuta, ali vidim da se iscrpljuje. No ne mogu joj to uskratiti. Želi pomagati ljudima.

„Hoćeš li imati ovakav ured?” osvrnem se po uredu njezinog partnera. Otimamo ga svake srijede u šest.

„Mogla bih.”

246

Anna

Daša

Gledam je i luckasto se smiješim. „Smijem li te i dalje zvati svojom psihijatricom kad stvarno diplomiraš?”

„Ne, to bi bio sukob interesa.” Namrštim se. „Ali možeš mi pomoći da se riješim stresa?” „Ne na profesionalnoj razini.” Ona se nasmije pa spusti glas i nagne se preko stola. „Ili si

htio predložiti da pacijentima dopustim da me obožavaju?” Vidljivo sam šokiran. „Nitko te drugi ne smije ni dotaknuti”, doslovno režim, a pomisao

na to torpedira me na mjesto koje sam dugo izbjegavao. Ali tad se pojavi Harry, stane kraj mene i znatiželjno me pogleda.

„Tata, je li sve u redu?” Promrsim mu kosu ignorirajući Olivijino cerekanje. „Savršeno, kompa.” „Jesi li spremna za polazak mama?” upita je. „Ne još.” Ona posegne za daljinskim i odmah se uplašim najgoreg. „Hoćemo li?” upita uz

osmijeh. Osjećam pogled svog sina dok gledam u svoju ljubav pa se polako okrenem prema

njemu i vidim onaj umorni izraz na predivnom licu. „Mislim da nemamo izbora”, podsjetim ga, iako on to već zna.

„Luda je”, umorno uzdahne. „Složio bih se.” U pravu je, ali ga ipak uhvatim za ruku kad mi je pruži. „Jesi li spreman?” On kimne pa ustanemo, a Olivija pritisne gumb od kojeg prostorija oživi. Ostanemo

nepomični iako čujemo ritam pjesme „Happy” Pharrella Williamsa i gledamo kako žena našeg života oduševljeno skače i skida tenisice.

„Hajdemo, ljepotani moji!” zapjevuši ona pa obiđe stol i uhvati nas za ruke. „Idemo se riješiti stresa!”

Svašta bih mogao reći na to, ali njezin brzi pogled kaže mi da zašutim. Napućim usne. „Mogu smisliti...” Jednostavno si ne mogu pomoći, ali stanem kad mi njezin dlan sleti na lice. Naceri se i priđe mi bliže, zadržavši dlan na mjestu.

„Već sam kupila čokoladu,” Razrogačim oči, a krv mi uzavre. „A jagode?” upitam, trljajući se o njen dlan. Borim se s trncima nestrpljivog iščekivanja

kad ona polako kimne. Nacerim se pod njenim dlanom i u sebi kujem plan za kasnije. Uključivat će obožavanje. Mnogo obožavanja.

„Možemo li sada plesati?” upita Harry koji nestrpljivo stoji kraj nas. „Kontrolirajte se”, promrmlja.

Nasmijemo se i uhvatimo za ruke, formirajući krug. „Hajdemo”, kažem, pripremajući se za ono što slijedi. Nekoliko se trenutaka samo promatramo. Smiješimo se i čekamo, a onda Harry napravi

prvi korak. Moj dečko počne pjevati, a tijelo mu se napne. Pusti nas i baci ruke uzrak, pa zatvori oči i počne skakati ordinacijom kao da je poludio. Ali to je predivan prizor.

„Hajde, tata!” vikne pa skoči na kauč i baci se u zavjese.

247

Anna

Daša

Ne mogu svladati blagu nelagodu, iako mi ide sve bolje, siguran sam u to. Osim toga, uvijek pospremimo za sobom prije odlaska.

„Da”, gurne me Olivija i nasmiješi se, „opustite se, gospodine Hart.” Mirno podignem ramena. „Kako želiš.” Brzo svučem sako, a licem mi se raširi osmijeh. Pustim svog dečka da padne na pod i

jurim k njemu, vukući Livy za sobom. „Mjesta!” viknem i bacim se na kauč, zajedno s njim. Njegov razdragani smijeh i

oduševljeni pogled dodatno me pokreću. Poludio sam. Odmahujem glavom, vrteći Livy na podu ispod sebe i pjevam s mojim dečkom. Bog zna kako mi kosa izgleda.

„Ideeeeeeeeeeeeeeeeeš!” vrisne Harry pa skoči s kauča. „Tata, stol!” Odmah se bacim u akciju i jurnem preko ordinacije. Podignem ga na golemi radni stol i

skočim kraj njega. „Idemo, Harry!” „Daaaaaaaaaaaa!” Noge mu polete i razbacaju gomilu papira. Nije me briga. Papir leti posvuda. Nisam

siguran kakvi su to plesni pokreti, ali smijemo se između stihova koje znamo. Ovo je raj. Moji anđeli su sa mnom u našem mjehuriću sreće, ali taj je mjehurić postao ogroman i ništa ga neće uništiti. Glazba utihne, a naša je energija i dalje prisutna. I dalje skačemo kad krene Goldfrappina „Happiness”. Harry oduševljeno vrisne.

„Toooooooooo!” vikne i odmakne kosu s čela. „Ta mi je najdraža!” Povuče me sa stola i nas smo troje opet u krugu. Znam što će se dogoditi. Zavrtjet će mi

se u glavi. To može spriječiti samo jedna stvar. Stoga prikujem pogled na Oliviju dok Harry počinje vrjeti naš krug. Opet je poludio i ne primjećuje da promatram njegovu majku. Niti da ona promatra mene. Vrtimo se - Harry pjeva, a Olivia i ja gledamo jedno u drugo.

„Volim te”, usnama oblikujem riječi i nasmiješim se. „Do ludila, Milleru Hart”, uzvrati ona i široko se nasmiješi.

Blagi Bože, čime sam je zaslužio? Kad glazba konačno prestane, ja sam posve znojan, ali, u skladu s tradicijom, sve troje se umorno srušimo na pod. Dok hvatamo dah, prsa nam se nadimaju, a Harry se i dalje smije, zajedno s majkom. Nasmiješim se i pogledam u strop.

„Imam zahtjev”, promrmljam bez daha. No želim gledati Harryjevo nasmiješeno lice kad izgovorim te riječi. Postoji samo jedan odgovor na to.

„Nikad te nećemo prestati voljeti, tata”, kaže on brzo i spusti svoju ručicu na moje rame. Okrenem glavu kako bih ga pogledao.

„Hvala ti.” „I mi imamo zahtjev.” Duboko udahnem pa progutam knedlu koju mi je u grlu stvorila čista, nevjerojatna

sreća. „Do posljednjeg daha, dečko moj.” Moj je svijet u svom središtu i sve je opet savršeno. Olivia Taylor je moj uredni svijet

lansirala u jebeni kaos. Ali bilo je stvarno. Ona je stvarna. Ono što sam s njom osjetio bilo je stvarno. Kad god bih je obožavao, osjetio bih da mi je duša malo čišća. Bilo je zaista predivno. Značilo je nešto. S iznimkom onog užasnog hotela, naše vođenje ljubavi nikad nije bilo bezumno hvatanje samo jednog cilja. Bilo je to čisto zadovoljstvo. Opuštanje. Naša

248

Anna

Daša

intimnost nikad nije bila automatska - ne u smislu da mi bude važan samo jedan cilj. Ali bila je automatska u smislu da je bila prirodna. I bez napora.

Ovo mi se moralo dogoditi. Jedna noć pretvorila se u čitav život. Ali ni to neće biti dovoljno. Ništa s Olivijom i Harryjem nikad neće biti dovoljno.

Moje je ime Miller Hart. Ja sam Posebni. Ali poseban sam zato što ni jedan muškarac na ovome svijetu nikad neće biti sretan kao ja.

Ne moram objašnjavati. Slobodan sam.

249

Anna