SERGEJ ALEKSANDROVI JESENJIN Roen: 3. listopada 1895. u selu
Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji Umro: u noi od 27. na 28.
prosinca 1925. u Lenjingradu Oito je, u sudbini pie u tridesetoj
vjeala predstoje. Ko sakati mi smo sve to vie za ivote privezani
svoje... Pjevao je tako udesni pjesnik Sergej Aleksandrovi
Jesenjin, pretskazujui stihovima svoj skori kraj Samoubojstvom u
lenjingradskom hotelu u noi od 27. na 28. prosinca 1925. zavren je
buran ivot pjesnika i ovjeka koji e naratajima biti utjelovljenjem
romantiarskog zamiljaja pjesnika i ivotnog stila, nazvanog
jesenjintina. Roen je 3. listopada 1895. u selu Konstatinovu, u
Rjazanskoj guberniji, u seljakoj porodici. Zavrio je uiteljsku
kolu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u uiteljskom
zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao
vie pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko
gradsko narodno sveuilite, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme
u uglednim asopisima. Godine 1915. odlazi u sredite kulturnoga i
knjievnoga ivota - Petrograd. Upoznaje Bloka i kae da mu je pritom
susretu kapao znoj, jer prvi put vidi iva pjesnika. Godine 1916.
Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posveeni
selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, rei e, unijeli su u
rusko pjesnitvo melodioznost, spontanost i metaforinost seoskih
obiaja i vjerovanja. Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute
prirodom ve i napisane u izravnom obraanju njoj: Zelena frizura,
(posveena brezama), Krava, Kaalovljevu psu. Od 1919. do 1924.
Jesenjin je bio lan imainistike skupine, najpopularniji i
najnadareniji meu njima. Razlikovao se utoliko to je njegova
poezija graena na tradiciji narodnoga stvaralatva. No u ivotu
slijedio je imainistiki stil; boemski ivot, stvaranje i razgovor o
stvaralatvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin
je davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih
ljubavnih i branih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom
Duncan slavnom amerikom plesaicom, sedamnaest godina starijom. S
njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajui mesijansku ulogu
seljatva u drutvenom preobraaju te osjeaj bratstva meu ljudima. U
ciklusima postoktobarskih pjesama, oboavatelj stare Rusije s tugom
spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju
pjesme Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krmarska Moskva,
Ispovijest mangupa i potkraj ivota poeme Crni ovjek i Ana Snjegina.
Bez obzira na nesavrenost stihova i ponekad pretjerani
sentimentalizam, itatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom
poezijom, barem onda kada mu godi pjesnika bliskost i pristupanost:
Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono ega ne bi. Odve rano
zamoren ivotom samo emer osjeam u sebi.
Pismo majci Jesi l iva, stariice moja? Sin tvoj ivi i pozdrav ti
alje. Nek uveer nad kolibom tvojom Ona udna svjetlost sja i dalje.
Piu mi da viaju te esto zbog mene veoma zabrinutu i da ide svaki as
na cestu u svom tronom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te
esto uvijek isto privienje mui: kako su u krmi finski no u srce mi
zaboli u tui. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce
zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevi tebe. Kao
nekad, i sada sam njean, i srce mi ivi samo snom, da to prije
pobjegnem od jada i vratim se u na niski dom Vratit u se kad u naem
vrtu raire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budi me
ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono
ega ne bi: odve rano zamoren ivotom, samo emer osjeam u sebi. I ne
ui da se molim. Pusti! Nema vie vraanja ka starom. Ti jedina utjeha
si moja, svjetlo to mi sija istim arom. Umiri se! Nemoj da te esto
viaju onako zabrinutu, i ne idi svaki as na cestu u svom tronom
starinskom kaputu. 1924. (Cesari)
Majino pismo to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora
dati? preda mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla
mati. Ona mi pie: "Ako ima volje, doputuj golube na praznike k
nama. Kupi mi al, a ocu gae boljeu kui vlada oskudica sama. Nikako
ne volim to si poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo
da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Ostarjela sam ve i
nemam daha. Da nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i
zibala bih unuia koga. No ti si djecu sijo na sve strane i enu
svoju drugome si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si
ludo prokockao. to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i
blag i svi su meni isticali te tvoje vrline,
govorei: koliko je sretan otac tvoj Aleksandr Jesenjin! No
ispunio nisi nae nade. i zbog toga je bol u dui vei, jer ocu tvome
zalud na um pade da pjesmama e mnogo novca stei. No ako stee-stran
je tebi dom. gorine zato u mom pismu ima, jer dobro znadem po
sluaju tvom: da novaca ne daju pjesnicima. Nikako ne volim to si
poeta, to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih
ljeta iao si za ralom u poljane. Mori me briga i bijede se bojim.
Ni konja vie nema. No da si ti u domu imali bismo svega, a ti sa
umom tvojim-i mjesto predsjednika u volispolkomu Tad bi se ivjelo
mirno, nitko nas dirao ne bi, i ti ne bi znao za taj umor cio. Uila
bih ti enu da prede samoj sebi, a ti bi kao sin utjeha naa bio."
........................................ Ja guvam pismo, samoa me
pee.
Zar izlaza nema na putu zavjetnom? No to mi duu mori ja u da
izreem-ja u da izreem u odgovoru svom. 1294. (Golob)
Odgovor Starice mila, ivi ko i prije. Njeno me dira tvoja ljubav
iva. No ne zna ti i tebi jasno nije zbog ega ivim i o emu to
snivam! U vas je zima, i kad mjesec sija ja znam da misli esto ko i
prije da netko neznan vinju nau svija i bijelim snijegom o prozore
bije. O majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se uju udni
glasi. Ti eli lei, no postelje nema i vidi grob u kome umrla si. Pa
sablasno cvili, ko hor crkvenjaka narie i pjeva -ta meava-tuga! I
snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga.
Najdrae od svega proljee je meni i poplavu volim u naglome toku,
kad je svaki iver kao brod u pjeni, a beskrajni prostor otimlje se
oku. No proljee ovo -moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom nazivam, i samo zbog nje tugujem i
stradam. I samo nju ja ekam i dozivam. No, ova rugoba -ledena
planeta! Nju ni sunce - Lenjin rastopiti nee! Zato bolne due nemona
poeta traio sam kavge i pio svako vee. No doi e vrijeme, mati
najslaa! i eto nama asa eljenoga! Nismo se zalud latili oruja:
jedan topa, drugi - pera svoga. Ne misli na sve to, i na pare.
Kakva sramota? zar si ti to, je li? Ja nisam krava, ni konj, ni
magare, da bi me lako iz tale izveli. Doi u sam kad pravo vrijeme
svane, kad bude trebalo tui po planeti. Ocu u dati Stvari obeane, a
tebi al, pa da te na me sjeti. Sad - meava vije, ko hor crkvenjaka
nariui pjeva -vijavica tuga! I snijeg se taloi
u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga. 1924.
(Golob)
*** Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u
stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smijeak ti je mio,
ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do
sada? Koje ruke pamti? Koje zube? Proli su ko sjena kraj tvog
tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela,
sada sjedi na nogama mojim. Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o
drugome nekom, ali ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i
dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua-i
ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua. Ti e proi
putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one
neljubljene i ne mami one to ne gore. I kad s drugim bude jedne noi
u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi emo
se sresti. Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako.
"Dobro vee",tiho e mi rei. "Dobro vee, miss", i ja u tako. I nita
nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema -tko izgori, taj ne
moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema. 1925. (Golob)
** Haljina modra i plave oi, Lagao sam dragoj jedne noi. Draga
me pitala: "Meava vije? Spremit u postelju, pe da se grije."
Odgovorih dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva
daljine. Postelju spremi, pe da se grije, bez tebe u srcu meava
vije." 1925. (Golob)
*** to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u
magli i memli, ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi
na toj zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam
mnoge ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i
apem zaljubljene rijei. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit u", a u
dui vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine,
bez sumnje, nikad nee nai. Zato moja dua ne zna to je jeza
odbijenih elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge. Ali, ako trae neku srodnu duu.
vezan protiv elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim,
nikad neu tebe grditi ni kleti. to sam? Tko sam? Ja sam samo
sanjar, iji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da
sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. 1925. (Geri )
*** O, probudi me rano sutra, strpljiva, brina moja mati! Poi u
iza humke puta dragoga gosta doekati. Ja vidjeh danas kraj guaka
irokih kola trag u lugu. Vjetar ispod atre oblaka vije njegovu
zlatnu dugu. Proi e sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod
granom, a kobila e da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi
me rano, mati, osvijetli na sobiak uski. Govore da u ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta u opjevati, nau pe, krov
i pijevca, brava... Na pjesme e se prolijevati mlijeko tvojih riih
krava. 1917. (Vitez )
Lisica A. M. Remizovu Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila
kraj brloga uz brijeg. Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj
od mrka lica snijeg. Odzvanjo pucanj jo kroz dim je pusti, ljuljo u
oku umski joj se put. Iz dbunja vjetar razbaruen, pusti, raznosio
je zvonku samu svud. Nad njom ko una kruila je magla. Vlano se vee
arilo u krug. Uznemirena glava ve se sagla i hladan bje na rani
jezik dug. Ko baklja uti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloe obuze
je svu. Inja i dima vonj se irit stao, a krv je tiho kapala po tlu.
1915. (Krklec )
Pjesma o kuji Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod
gredom, otenila sedmero mladih, riih tenadi redom. I jezikom, sve
do tmine, mati ih eljala njena; od trbuha njene topline voda se
topila snjena A uvee, kao i vazda, kad koke na lijegala kreu,
tmuran je stigao gazda i strpao tenad u vreu. Trati snijegom je
stala slijede mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se
mrekala voda. A kad se od tranja vrua i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kua ko njeno priini tene. U plavet je zurila
jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza
huma. I tiho, kao kad s brijega za baenim kamenom kree, ko zlatne
zvijezde sred snijega kotrljahu oi se psee. 1915. (Krklec )
Ispovijest mangupa Ne moe sav svijet pjevati, ni da jabukom do
tuih nogu pada. Ovo je najvea ispovijest jednog mangupa do sada. Ja
se namjerno i raupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi,
smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaih mranih dua
zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se srui ko estoka kia kamen
poruge. Ja samo vre stisnem u toj tui mjehur kose, poput prsle
voruge. I tada mi se u iv spomen vrati ibljikav prud i sipljiv umor
jova, i da negdje ive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih
stihova; a kojima sam drag ko krv i ra u polju ko proljetni dad pod
kojim livade zelene. I vilama bi poli na vas, da vas kolju za svaku
runu rije i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo
porunjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad
biste mogli shvatiti da je va sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar
niste nad njim zebli kad je bosim noicama gackao kroz kal jesenjih
mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa
stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera
mesara izdaleka klanja da ga lea bole. I kad na trgu koijae spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti
svakoj razi rep ko lep vjenanice.
Ja volim zaviaj. Ja tako volim zaviaj! I mada mu tuga rom vrba
soi, drage su mi blatne svinjske njuke i zvonka kreka aba u gluhoj
noi. Od sjeanja na mladost tiha bol me mui i travanjski sumrak
sanjam, svje i snen. Vidim gdje pred vatrom zore ui, eljan da se
ugrije, na klen. O, kako sam esto krao jaja vranja verui se uza nj,
do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad
svjee snane kore? A ti, moj dragi, vjerni arove? Od starosti i
sipljiv i slijep, ne nalazi njuhom ni vrata ni torove pa dvoritem
lunja, podvinuvi rep. O, i sad me nestaluk na veseli, kad sam znao
majci itav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna
gaenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na
licu cvatu oi ko razliak u rai. Dok zlatnom steljom stiha zemlju
krijem, jo bih neto njeno htio da vam kaem. Laku no! Svima laku no!
Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se vee
stia, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U
tom plavetnilu tko da mrijeti ali. Pa to, ako cinikom se pravim
vjeaju o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, islueni, treba
li to meni tvoj lagaan kas? ja sam doao ko majstor nesmiljeni da
takore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro iknu kao
rujan vinom. elim biti utim jedrom U zemlju koju plovimo.
Sestri uri U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom
mahni meni. U jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih
i sneni. Prvi put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me
titi. Opet u da ivim, da se smijem toj ljubavi koje nee biti. Tom
je kriva ta naa ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna
njenost neijega lica, i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit
neu htjeti, ista ljubav u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo
smjeti zajedniki, a ne svaki za se. 1925. (Prica )
*** Nemoj likovati, nemoj da se smije, ja sad volim drugu, do
tebe mi nije. Ta i ti zna sama, priznaj makar sebi, niti tebe
vidim, niti dooh k tebi. Samo prooh mimo, pa sam usput htio zirnuti
kroz prozor, otvoren je bio.
1925. (Geri)
*** Snjeno polje, bijele mjeseine sjaj, mrtvaki je pokrov
prekrio moj kraj. Po umama breze sada plau, znam. Ko li je tu umro?
Da nisam ja sam?
1925. (Cesari)
*** Do vienja, dragi, do vienja; ti mi, prijatelju, jednom bjee
sve. Ureen rastanak bez naeg htijenja obeava i sastanak, zar ne? Do
vienja, dragi, bez ruke, bez slova, nemoj da ti bol obrve povije
-umrijeti nije nita na ovom svijetu nova, al ni ivjeti ba nije
novije. 1925. (Geri)
Crni ovjek Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan! Sam ne
znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i
mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Glava
moja mae uima ko krilima ptica. Na vratu joj noge, sve vie gube mo.
Crni ovjek, crni, crni. crni ovjek na postelju uza me sjeda, crni
ovjek spavat mi ne da svu no. Crni ovjek prstom po odvratnoj knjizi
vue i, mrmljajui nada mnom kao nad umrlim monah ita mi ivot nekoga
raspikue, u dui budei tjeskobu i strah. Crni ovjek, crni, crni!
---- Sluaj, sluaj ---guna on meni i oi mu sjaju ---u knjizi je
mnogo najljepih misli i planova. Taj je ovjek ivio u kraju
najogavnijih hulja i lopova. U decembru u tom kraju snijeg je
avolski ist i meave poinju vesele pree. Taj ovjek bijae avanturist,
no marke visoke i najrijee.
Bio je divan, usto poeta, ako ne s velikom, to s drskom snagom i
jednu je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom i svojom dragom.
Srea je -- ree on -okretnost uma i ruke. Sve nespretne due ko
nesretne su znane. Nita nije to mnoge muke donose kretnje lane i
strane. U buri, oluji, sjeni svaki dan, kada stalno gubi i kad te
nevolje biju, biti prijazan i nasmijan najvea je umjetnost od
sviju. ---Crni ovjee! Ne ini toga! da spasava druge nije ti posao,
znaj! to mi je do ivota pjesnika propaloga! Molim te, drugima itaj
i pripovijedaj. Crni ovjek uporno u mene gleda, Na oi mu plava
bljuvotina pala --sigurno eli mi rei da sam lopua blijeda koja je
drsko i bestidno nekoga opljakala Dragi moj, dragi moj, jako sam,
jako bolan. Sam ne znam odakle dolazi ova bol. Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak
alkohol.
Hladna je no. raskre tiho spava. Ja, sam na prozoru, ne ekam
gosta draga. Na bijeloj poljani vapno se rasipava i stabla su ko
jahai skupljeni kraj mog praga. negdje plae zloguka nona ptica.
Drvenih jahaa zvuk kopita rida. Evo, opet taj crni na moj naslonja
sjeda, podie cilindar i bezbrino kaput skida. ---- Sluaj, sluaj!
---hriplje on i u lice me gleda, glava mu sve nie i nie pada --ja
ne vidjeh jo nitkova prvog reda da tako suvino, glupo od nesanice
strada. Ah, recimo, varam se! Sano svijetli luna. to jo treba u
svijetu pjanom od snova? Moda e debelih butina tajno doi "ona", a
ti e joj itati gomilu mranih stihova. Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna eda. U njih se uvijek nae historija srcu znana --kako
studentici pritavoj dugokosa bijeda o svjetovima govori, zapravo
spolno zagrijana. U nekom selu, moda u Kalugi, a moda u Rjazanu, ne
znam, zaboravih, ivio je djeak
utokosi, a oiju plavih....... I eto, naraso je, usto poeta, ako
ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je enu od etrdeset ljeta
zvao djevojurom, i svojom dragom. --- Crni ovjee! Ti goste
prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. --Ja sam lud i bijesan i
palica moja leti ravno u njuku i nos da ga zgodi........
............................................. .......Mjesec je
umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noi! to si to noi spetljala?
Ja u cilindru stojim. nikoga samnom nema, ja sam........ kraj
razbitog zrcala........ 1925. ( Golob )
Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji.
Kako je sam govorio, djetinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih
seoskih derana". Zaista, djetinjstvo je proveo na selu, uz stari
ruski sat i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za
njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje
je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek
je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije
citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi
trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao
ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio
sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga
mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i
zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i
progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne
vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic
Jesenjin izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu
"Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju
napisao jednu od svojih najljepsih pjesama: Dovidjenja druze
moj.
DOVIDJENJA DRUZE MOJ Dovidjenja, dragi, dovidjenja; Ti mi
prijatelju jednom bijese sve. Urecen rastanak bez naseg htjenja
Obecava I sastanak, zar ne? Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povijeUmrijeti nije nista na ovom svijetu
nova, Al' ni zivjeti bas nije najnovije
SERGEJU JESENJINU Nas je planet radostima ubog nesto. Treba
otimati radost danima sto bjeze. Na svijetu umrijeti nije tesko.
Stvarati zivot daleko je teze.
RASTANAK
Vece crne obrve natuce Usnule ptice pred kanonom stoje Da nisam
mladost popio juce Da se juce nismo rastali nas dvoje Zaboravi
mracne sile Sto me bez milosti kidale i klale Lik tvoj njezni i oci
tvoje mile U dusi su mi jedino ostale Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati Pricacu o tebi svoju tugu I kao nekad
opet drugom zvati Pricacu joj o nama koje kuda I o zivotu sve sto
bude htjela Glavo moja neizmjerno luda Do cega si ti mene
dovela
OSJEAM
Osjeam, draga, osjeam kosu tvoju to blista, ali nisam srean to
odlazim zaista. Jesenjih se noi sjeam dok sijenke breza krue. to
dan nije bio vjean, a mjesec blistao due. Jo ujem dok pati: "Proi e
godine u letu i zaboravie me sasvim uz neku drugu na svijetu." I
danas lipa cvjeta i osjeanja gore ko plamen. Ja sruih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen. Ne gubi srce, snagu. S drugom e poljupce
tkati. I ja u ko priu dragu tebe njoj spominjati *** I vjernou ne
mui me, vjernost svaka meni smeta. Ko pjesnika rodie me, ljubiu te
ko poeta. *** Neka zvoni pjesma, nek se pjesma lije, ipak nee biti
to je bilo prije. Od gordosti prole i snage, to posta? Ova svirka
tuna
jedino mi osta. *** Izljubiu te, tai tijelom i kao s drugom po u
dom. Ja voljeh djevojku u bijelom, sad plavu volim duom svom
ZALOSTI MOJA...
Zalosti moje kad te gledam! O, kakva bol, o, kakva tuga! Kao da
stobom jesen blijeda pruza nam samo bakar luga. Tudje su usne sve
raznijele toplinu tvoju, trepet tijela. Kao da nam je duse svele
kisnica ledena obuzela. Pa sta! Zar da se i nje plasim! Drugu znam
radost ovog puta. Sve nestade pod nebom nasim sem vlaga ta i trulez
zuta. Pa ni za sebe ja ne sazdah tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo predjoh staza, koliko grijesih ja na njima! Zivote,
smijesno nesuglasje! Tako je bilo i ostace. Kostima golim breze
krase bastu, to groblje, ko krastace. A kao gosti baste, i mi
uvenucemo, pasti nijemo. Kad nema cvijeca vec u zimi zasto da za
njim tugujemo?
SVE TO IVI OILJAK IMA
Sve to ivi oiljak ima, jo iz djetinjstva, poseban, ran. Da nisam
pjesnik, ja me' svima bio bih hulja i lopov znam. Mrav i rasta odve
malena, me' djecom bio sam uvijek heroj, esto, esto nosa razbijena,
vra'o sam se ja i pod krov svoj. Uplaenoj majci, kad pred nju
banem, rije ceahu usne krvavo-tmaste: - Nita, de! Spotakoh se o
kamen, a ve sutra sve e da zaraste Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila, nespokojna neka drska snaga na poeme
moje se izlila. Na ve zlatne literarne hrpe; i u svakom retku to se
vije ogledaju se nekadanje crte kavgadije, nemirka, delije. Kao
nekad imam hrabrost muku, al' nov korak moj se drukije slua Dok mi
nekad razbijae njuku, sada mi je sva u krvi dua. Ne velim vie majci
okrvavljen, ve tom ljamu to cere' se raste: - Nita, de! Spotakoh se
o kamen, A ve sutra sve e da zaraste!
PJEVAJ, PJEVAJ
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari Prsti tvoji igraju i krue.
Zagrcnuh se u dimu i jari, Moj posljednji i jedini drue. Nek ti oi
na grivnu ne slijeu, Nit na svilu to blista beskrajno. Traio sam u
toj eni sreu, A propast sam naao sluajno. Nisam znao da ljubav
duboka Zaraza je, da je kuga strijela. Prila je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela. Pjevaj, drue, nek se vrate dani I
negdanje nae zore plam. Nek poljupcem ona druge hrani, Preivjelo
ubre, divni ljam. Ah, zastani! Neu da je diram. Ah, zastani! Ne
kunem je ja. Daj mi da ti o sebi zasviram Na debeloj ici koja sja
Blista mojih dana kube jasno, U dui je jo zlato starinsko. Mnoge
cure tipao sam strasno, Mnoge ene u uglu sam stisk'o. Na zemlji je
jo istina iva, Opazih je i ja djejim okom: Liu kuku dok joj se sok
sliva Svi psi redom, na juri i skokom. Ljubomoran - zar da sam na
tebe? Zar ovakvog da me snae jad? Na ivot je - postelja i ebe Na je
ivot - poljubac i pad. Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mau: Kobni zamah -
kobi e donijeti
uj nek idu svi u pivsku flau Nikad, drue, ja neu umrijeti.
NE SMIJEI SE TAKO
Ne smijei se tako, srce me ne zebe. jer ja ljubim drugu,a ne vie
tebe. Znade ti i sama, sluajno sam proo i ne gledam tebe, nisam
tebi doo. Proao sam tuda, srcu je svejednovirnuo sam, usput, kroz
okance jedno.
O GLUPO SRCE
O, glupo srce, ne tuci! Sve nas je varala srea, tek prosjak se
kobi sjea... O,glupo srce, ne tuci! Mjeseca ute are kronjama
kestena teku. Lali skrivam u alvare glavu pod koprenu meku. O,
glupo srce, ne tuci! Nekad smo prava djeca, i pla i smijeh
odjednom: dok neki vjeito jeca, radost je suena jednom. O glupo
srce, ne tuci! ivota varka ne uspi. Nove se napijmo snage. Srce bar
sada usni, ovdje, u krilu drage. ivota varka ne uspi. Moda e i nas
otkriti usuda lavinska struja, na nau ljubav odvratiti pjesmom k'o
u slavuja. O, glupo srce, ne tuci.
PISMO MAJCI
Jesi l' ziva, ti, starice draga? Ziv sam i ja. I pozdrav ti
saljem. Nek' vecernja ona svjetlost blaga Dom tvoj kupa nevidjenim
sjajem. Javljaju mi da si zabrinuta, Da te za mnom tuga stegla
ljuto, I da cesto izlazis do puta S iznosenim , starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom, Ista slika puni stravom tamu: U
kafanskoj tuci kao neko Zario mi ispod srca kamu. Nemoj vise biti
brizna lica! Samo tlapnjom strasno mucis sebe. Nisam tako teska
pijanica Da bih umro nevidjevsi tebe. Kao nekad, njezan sam i sada,
Zivim samo jedno sanjajuci, Da se sto prije iz ovoga jada Sto prije
vratim nasoj trosnoj kuci. Vraticu se kad nam basta granje U
proljece bijelo isprepleta. Ali nemoj opet u svitanje Da me budis
ko prije osam ljeta. O, ne budi odsanjani zamor, ne ozivljuj sto je
htjela dusa Odvec rani gubitak i zamor U zivotu moradoh da kusam. I
ne uci da se molim. Necu! Minulo mi prosli dani skrise. Samo ti mi,
majko, nosis srecu, Kao ti mi ne sja niko vise. Zato nemoj biti
zabrinuta I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi precesto do puta S iznosenim starinskim kaputom.
MAJINO PISMO
to mogu rei jo u asu tome, i na to treba odgovora dati? preda
mnom tu, na stolu sumornome, jo lei pismo to ga posla mati. Ona mi
pie: "Ako ima volje, doputuj golube na praznike k nama. Kupi mi al,
a ocu gae boljeu kui vlada oskudica sama. Nikako ne volim to si
poeta to si doekao ove slavne dane. Drae bi mi bilo da od ranih
ljeta iao si za ralom u poljane. Ostarjela sam ve i nemam daha. Da
nisi otio iz doma svoga uz mene bi sada bila snaha i zibala bih
unuia koga. No ti si djecu sijo na sve strane i enu svoju drugome
si dao. Bez drugova i doma, svoje dane u krmama si ludo
prokockao.
to je to s tobom, moj ljubljeni sine, bio si tih i blag i svi su
meni isticali te tvoje vrline, govorei: koliko je sretan otac tvoj
Aleksandr Jesenjin! No ispunio nisi nae nade. i zbog toga je bol u
dui vei, jer ocu tvome zalud na um pade da pjesmama e mnogo novca
stei. No ako stee stran je tebi dom. gorine zato u mom pismu ima,
jer dobro znadem po sluaju tvom: da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim to si poeta, to si doekao ove slavne dane. Drae bi
mi bilo da od ranih ljeta iao si za ralom u poljane. Mori me briga
i bijede se bojim. Ni konja vie nema. No da si ti u domu imali
bismo svega, a ti sa umom tvojim i mjesto predsjednika u
volispolkomu Tad bi se ivjelo mirno, nitko nas dirao ne bi, i ti ne
bi znao
za taj umor cio. Uila bih ti enu da prede samoj sebi, a ti bi
kao sin utjeha naa bio." Ja guvam pismo, samoa me pee. Zar izlaza
nema na putu zavjetnom? No to mi duu mori ja u da izreem-ja u da
izreem u odgovoru svom.
ODGOVOR
Starice mila, ivi ko i prije. Njeno me dira tvoja ljubav iva. No
ne zna ti i tebi jasno nije zbog ega ivim i o emu to snivam! U vas
je zima, i kad mjesec sija ja znam da misli esto ko i prije da
netko neznan vinju nau svija i bijelim snijegom o prozore bije. O
majko! Po toj buri kom se drijema? Iz dimnjaka se uju udni glasi.
Ti eli lei, no postelje nema i vidi grob u kome umrla si. Pa
sablasno cvili, ko hor crkvenjaka narie i pjeva ta meava-tuga! I
snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom nema ni ene, ni druga.
Najdrae od svega proljee je meni i poplavu volim u naglome toku,
kad je svaki iver kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor otimlje se oku. No proljee ovo moju ljubav
sada ja slavnom revolucijom nazivam, i samo zbog nje tugujem i
stradam. I samo nju ja ekam i dozivam. No, ova rugoba ledena
planeta! Nju ni sunce - Lenjin rastopiti nee! Zato bolne due nemona
poeta traio sam kavge i pio svako vee. No doi e vrijeme, mati
najslaa! i eto nama asa eljenoga! Nismo se zalud latili oruja:
jedan topa, drugi - pera svoga. Ne misli na sve to, i na pare.
Kakva sramota? zar si ti to, je li? Ja nisam krava, ni konj, ni
magare, da bi me lako iz tale izveli. Doi u sam kad pravo vrijeme
svane, kad bude trebalo tui po planeti. Ocu u dati Stvari obeane, a
tebi al,
pa da te na me sjeti. Sad - meava vije, ko hor crkvenjaka nariui
pjeva -vijavica tuga! I snijeg se taloi u vidu petaka, a za lijesom
nema ni ene, ni druga.
TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE
Ti ne voli i ne ali mene, nisam vie mio srcu tvom? Gledaju u
stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smijeak ti je mio,
ti si mlada, rijei moje ni njene, ni grube. Kolike si voljela do
sada? Koje ruke pamti? Koje zube? Proli su ko sjena kraj tvog
tijela ne srevi se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela,
sada sjedi na nogama mojim. Oi su ti poluzatvorene i ti sanja o
drugome nekom, ali ljubav prola je i mene, pa tonem u dragom i
dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne eli, plahovita bjee ljubav vrua i
ko to smo sluajno se sreli, rastanak e biti bez ganua. Ti e proi
putem pored mene da prokocka sve te tune zore. Tek ne diraj one
neljubljene i ne mami one to ne gore. I kad s drugim bude jedne noi
u ljubavi, stojei na cesti, moda i ja onuda u proi i ponovo mi emo
se sresti. Okrenuvi drugom blie plei ti e glavom kimnuti mi lako.
"Dobro vee",tiho e mi rei. "Dobro vee, miss", i ja u tako. I nita
nam srca nee ganut, due bit e smirene posvema
tko izgori, taj ne moe planut, tko ljubljae, taj ljubavi nema.
HALJINA MODRA
Haljina modra i plave oi, Lagao sam dragoj jedne noi. Draga me
pitala:" Meava vije? Spremit u postelju, pe da se grije." Odgovorih
dragoj: "Netko sa visine cvjetovima bijelim prekriva daljine.
Postelju spremi, pe da se grije, bez tebe u srcu meava vije."
TKO SAM, STO SAM...
to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji pogled gasne u magli i
memli, ivio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj
zemlji. I tebe sad ljubim po navici, dijete, zato to sam mnoge
ljubio, boleiv, zato usput, ko to palim cigarete, govorim i apem
zaljubljene rijei. "Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit u", a u dui
vazda ista pusto zrai; ako dirne strast u ovjekovu biu, istine, bez
sumnje, nikad nee nai. Zato moja dua ne zna to je jeza odbijenih
elja, neshvaene tuge. Ti si, moja gipka, lakonoga brezo, stvorena i
za me i za mnoge druge. Ali, ako trae neku srodnu duu. vezan protiv
elje, utonem u sjeti, nikad neu da te ljubomorom guim, nikad neu
tebe grditi ni kleti. to sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, iji
pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao
mnoge druge na toj zemlji.
O, PROBUDI ME
O, probudi me rano sutra, strpljiva, brina moja mati! Poi u iza
humke puta dragoga gosta doekati. Ja vidjeh danas kraj guaka irokih
kola trag u lugu. Vjetar ispod atre oblaka vije njegovu zlatnu
dugu. Proi e sutra u ranoj zori, kaput-mjesec prignut pod granom, a
kobila e da vijori crvenim repom nad poljanom. O, probudi me rano,
mati, osvijetli na sobiak uski. Govore da u ja postati uskoro
slavni pjesnik ruski. Tebe i gosta u opjevati, nau pe, krov i
pijevca, brava... Na pjesme e se prolijevati mlijeko tvojih riih
krava.
LISICA
Na razmrskanoj nozi se dovukla i savila kraj brloga uz brijeg.
Krvava nit je granicu povukla, odijeliv joj od mrka lica snijeg.
Odzvanjo pucanj jo kroz dim je pusti, ljuljo u oku umski joj se
put. Iz dbunja vjetar razbaruen, pusti, raznosio je zvonku samu
svud. Nad njom ko una kruila je magla. Vlano se vee arilo u krug.
Uznemirena glava ve se sagla i hladan bje na rani jezik dug. Ko
baklja uti rep u snijeg je pao, i dah gnjiloe obuze je svu. Inja i
dima vonj se irit stao, a krv je tiho kapala po tlu.
PJESMA O KUJI
Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod gredom, otenila
sedmero mladih, riih tenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih
eljala njena; od trbuha njene topline voda se topila snjena A uvee,
kao i vazda, kad koke na lijegala kreu, tmuran je stigao gazda i
strpao tenad u vreu. Trati snijegom je stala slijede mu tragove
hoda i dugo uz val do vala hladna se mrekala voda. A kad se od
tranja vrua i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kua ko
njeno priini tene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega
za baenim kamenom kree, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu
oi se psee.
ISPOVIJEST MANGUPA
Ne moe sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuih nogu pada. Ovo
je najvea ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i
raupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da
kroz ogoljelu jesen vaih mranih dua zasvjetlucam. Ja volim kada na
mene se srui ko estoka kia kamen poruge. Ja samo vre stisnem u toj
tui mjehur kose, poput prsle voruge. I tada mi se u iv spomen vrati
ibljikav prud i sipljiv umor jova, i da negdje ive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i ra u
polju ko proljetni dad pod kojim livade zelene. I vilama bi poli na
vas , da vas kolju za svaku runu rije i povik protiv mene. O jadni,
jadni seljaci! Zacijelo porunjeste, patite u strahu od boga i
pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je va sin najbolji
pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim noicama
gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od
laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se
svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga lea bole. I kad
na trgu koijae spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko lep vjenanice. Ja
volim zaviaj. Ja tako volim zaviaj! I mada mu tuga rom vrba soi,
drage su mi blatne svinjske njuke i zvonka kreka aba u gluhoj noi.
Od sjeanja na mladost tiha bol me mui i travanjski sumrak sanjam,
svje i snen. Vidim gdje pred vatrom zore ui, eljan da se ugrije, na
klen. O, kako sam esto krao jaja vranja verui se uza nj, do
gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad
svjee snane kore? A ti, moj dragi, vjerni arove? Od starosti i
sipljiv i slijep, ne nalazi njuhom ni vrata ni torove pa dvoritem
lunja, podvinuvi rep. O, i sad me nestaluk na veseli, kad sam znao
majci itav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna
gaenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na
licu cvatu oi ko razliak u rai. Dok zlatnom steljom stiha zemlju
krijem, jo bih neto njeno htio da vam kaem. Laku no! Svima laku no!
Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se vee
stia, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U
tom plavetnilu tko da mrijeti ali. Pa to, ako cinikom se pravim
vjeaju o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, islueni, treba
li to meni tvoj lagaan kas? ja sam doao ko majstor nesmiljeni
da takore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro iknu
kao rujan vinom. elim biti utim jedrom U zemlju koju plovimo.
SESTRI URI
U tom svijetu prolaznik sam samo, ti veselom rukom mahni meni. U
jesen i mjesec isto, znamo, od svjetla je njean, tih i sneni. Prvi
put me mjesec sada grije, prvi put od studeni me titi. Opet u da
ivim, da se smijem toj ljubavi koje nee biti. Tom je kriva ta naa
ravnica to se ljeska od pjeanih pruga, davna njenost neijega lica,
i neija od roenja tuga. Zbog toga i sakrit neu htjeti, ista ljubav
u nama je, zna se. Ovu zemlju voljet emo smjeti zajedniki, a ne
svaki za se.
NEMOJ LIKOVATI
Nemoj likovati, nemoj da se smije, ja sad volim drugu, do tebe
mi nije. Ta i ti zna sama, priznaj makar sebi, niti tebe vidim,
niti dooh k tebi. Samo prooh mimo, pa sam usput htio zirnuti kroz
prozor, otvoren je bio.
SNJEZNO POLJE
Snjeno polje, bijele mjeseine sjaj, mrtvaki je pokrov prekrio
moj kraj. Po umama breze sada plau, znam. Ko li je tu umro? Da
nisam ja sam?
JA UMORAN JOS NE BIJAH TAKO
Ja umoran jo ne bijah tako. pod tom vlagom sluzavom i tmurnom o
nebu sam snivao zvjezdanom i zivotu svome zlom i burnom. Nisam
jednu ja volio enu i njih mnogo ludilo je za mnom. da l' se zato
huda sila prenu sto me preda mom pijanstvu tamnom? Beskonacna,
razuzdana noci! terevenka to mi nije prva! da l' se zato rastacu mi
oci? kao listak plav pod zubom crva? Ja ne kukam zbog izdaje neke,
nit' od lake pobjede sam srecan. zlatno sijeno one kose meke
pretvara se u bun mutnog cvijeca, Pretvara se u pepeo, vodu to
jesenju maglu sipko prati. prole dane ne alim, nek' odu,ne, ja necu
da se ista vrati. Umoran sam od muka bez cilja, i sa cudnim smjekom
svijetom bacan, ja u lakom tijelu, prepun milja, nosim tihi svijet
i mit mrtvaca. A moda je to sudbina laka da kroz jame skitamo se
svijetom.ko u neku koulju ludaka odjenusmo prirodu u beton.
CRNI OVJEK
Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan! Sam ne znam odakle
dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Glava moja mae uima
ko krilima ptica. Na vratu joj noge, sve vie gube mo. Crni ovjek,
crni, crni. crni ovjek na postelju uza me sjeda, crni ovjek spavat
mi ne da svu no. Crni ovjek prstom po odvratnoj knjizi vue i,
mrmljajui nada mnom kao nad umrlim monah ita mi ivot nekoga
raspikue, u dui budei tjeskobu i strah. Crni ovjek, crni, crni!
---- Sluaj, sluaj ---guna on meni i oi mu sjaju ---u knjizi je
mnogo najljepih misli i planova. Taj je ovjek ivio u kraju
najogavnijih hulja i lopova. U decembru u tom kraju snijeg je
avolski ist
i meave poinju vesele pree. Taj ovjek bijae avanturist, no marke
visoke i najrijee. Bio je divan, usto poeta, ako ne s velikom, to s
drskom snagom i jednu je enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom i
svojom dragom. Srea je -- ree on -okretnost uma i ruke. Sve
nespretne due ko nesretne su znane. Nita nije to mnoge muke donose
kretnje lane i strane. U buri, oluji, sjeni svaki dan, kada stalno
gubi i kad te nevolje biju, biti prijazan i nasmijan najvea je
umjetnost od sviju. Crni ovjee! Ne ini toga! da spasava druge nije
ti posao, znaj! to mi je do ivota pjesnika propaloga! Molim te,
drugima itaj i pripovijedaj. Crni ovjek uporno u mene gleda, Na oi
mu plava bljuvotina pala --sigurno eli mi rei da sam lopua blijeda
koja je drsko i bestidno nekoga opljakala.
Dragi moj, dragi moj, jako sam, jako bolan. Sam ne znam odakle
dolazi ova bol. Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru, zasipa mozak alkohol. Hladna je no. raskre
tiho spava. Ja, sam na prozoru, ne ekam gosta draga. Na bijeloj
poljani vapno se rasipava i stabla su ko jahai skupljeni kraj mog
praga. negdje plae zloguka nona ptica. Drvenih jahaa zvuk kopita
rida. Evo, opet taj crni na moj naslonja sjeda, podie cilindar i
bezbrino kaput skida. ---- Sluaj, sluaj! ---hriplje on i u lice me
gleda, glava mu sve nie i nie pada --ja ne vidjeh jo nitkova prvog
reda da tako suvino, glupo od nesanice strada. Ah, recimo, varam
se! Sano svijetli luna. to jo treba u svijetu pjanom od snova? Moda
e debelih butina tajno doi "ona", a ti e joj itati gomilu mranih
stihova. Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna eda. U njih se uvijek nae historija srcu znana kako
studentici pritavoj dugokosa bijeda o svjetovima govori, zapravo
spolno zagrijana. U nekom selu, moda u Kalugi, a moda u Rjazanu, ne
znam, zaboravih, ivio je djeak utokosi, a oiju plavih I eto, naraso
je, usto poeta, ako ne s velikom, to sa drskom snagom, i neku je
enu od etrdeset ljeta zvao djevojurom, i svojom dragom. Crni ovjee!
Ti goste prokleti. Taj glas se odavno o tebi rodi. Ja sam lud i
bijesan i palica moja leti ravno u njuku i nos da ga zgodi. Mjesec
je umro, kraj okna zora drijema. Ah, ti noi! to si to noi
spetljala? Ja u cilindru stojim. nikoga sa mnom nema, ja sam....
kraj razbitog zrcala...