-
Izvori:
Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du
signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. Gallimard, 1972
Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard,
Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. Gallimard, 1976
Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983,
p. 10- 33. La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle,
1979
Jean Baudriilard, Au - del du vrai et du faux, ou le malin genie
de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987
p 139 - 145. PUF, 1987
Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 -
92; 107 -115; 241 - 243. Galilee, 1979
Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les
phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115.
Galilee, 1990
Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p.
11 - 27; 129 - 142. Galilee, 1992
Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p.
11 - 38 Galilee, 1999
SlMULACIJA I ZBIIJA Jean Baudriilard
Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo
2001.
-
Sadraj
Predgovor: Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade
Kalanj) I
1. Kritika politike ekonomije znaka 3 Magijska misao ideologije
4 Metafizika znaka 9 Privid referenta 12 Denotacija i konotacija 18
S one strane znaka - simbolika 21 Rekvijem za medije 25
Introitus 25 Enzensberger: "socijalistika" strategija , 28 Govor
bez odgovora 32 Subverzivna strategija i "simbolika akcija" 35
Teorijski model komunikacije 40 Kibernetika iluzija 44
2. Simbolika razmjena i smrt 49 Uvod 49 Strukturalna revolucija
vrijednosti 55 Kraj proizvodnje 61 Rad 65 Tri vrste simulakra
69
Aneo od gipsa 69 Automat i robot 73
-
Industrijski simulakr 76 Metafizika koda 79 Taktilno i digitalno
85 Hiperrealizam simulacije 100
3. O zavoenju 109 Posveeni obzor privida 109 Varka za oko ili
zaarana simulacija 115 Tajna i izazov 121 Zavoenje je sudbina
127
4. Fatalne strategije 129 Ekstaza i inercija 129 Za naelo zla
145
5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike 155
6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima 163 Nakon
orgije 163 Transestetsko 172 Transseksualno 176 Transekonomsko 180
A gdje je onda zlo? 188 Nekrospektiva 194 Post scriptum 197
Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! 197 Sudbina energije 202
Teorem ukletog dijela 207
7. Iluzija kraja 211 Patafizika 2000 211 Vraanje povijesti
219
Uspon praznoga prema rubu 222
Besmrtnost 229
8. Nemogua razmjena 241
Kazalo imena 261
-
Predgovor
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila
barem tri posljednja desetljea dvadesetoga stoljea osobito
zanimljivo mjesto pripada poststrukturalistikoj i postmodernistikoj
struji miljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunkturu,
izgradila specifinu mreu pojmova i kvazipojmova i stvorila cijelu
jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznolikost i krajnju
kontradiktornost svojih odjeka, izvrile znaajan utjecaj na
drutveno-humanistike znanosti, filozofiju, knjievno--teorijsku
refleksiju i duhovnu atmosferu openito. Najvei broj njezinih
tvorakih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih
elita nakon ezdesetih godina kada se gasi snaga "klasinih" i
"velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, strukturalizma,
funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kritiku
dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemolokog
relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja
(prosvjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija,
linearni razvoj, industrijska racionalnost itd.).1 10 tome vrlo
iscrpno pie Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post -
Structuralism
and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens,
1993. Usp. takoer Philippe Corcuff, Les novelles sociologies,
Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture:
An Introduction to Theories of the Contemporary,
I
-
Rade Kalanj
No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj
orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova
kojima se bez pretjerivanja moe pripisati osobita zasluga kako za
supstancijalne ideje tako i za pomodne uinke postmoderne kulture.
Oni su otili najdalje ne samo u distinktivnim odreenjima
postmodernistikog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike.
Rije je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da ve
pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veliina
jednog tipa refleksije koji je pokuao tematizirati ljudsku,
drutvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, informatiko,
tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel
Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom
poststrukturalistikog i postmodernistikog zaokreta, uglavnom
zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moi, odnosno oblikovanjem
disciplinamo-normalizirajuih i diskurzivnih (mi-krofiziki
sveprisutnih) mehanizama moi posve razliitih od tradicionalne
"centralnosti" drave, suvereniteta, "vladajue klase", prava itd.
Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitiku kritiku
politike racionalnosti, pokazujui da se politika sfera svodi na
"nesvjesnu ekonomiju elje" i da je svaki subjekt proet nagonskim
sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne
"makroorganizme" te im na taj nain osiguravaju beskrajnu
reprodukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i
zagovornika "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog
zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumaenjem
pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zakljuka da jezini
znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", da
oznaitelj nije u izravnom odnosu s oznaenikom, da se oni stalno
razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje tenja za konanom
podudarnou znanja i znaenja puki "nemogui san". Sociolog znanosti i
epistemolog Bruno Latour istrauje i objanjava odnose meu znanostima
u razdoblju nestanka vrstih epistemolokih granica meu njihovim
pojmovima, metodama i iskazima.
Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie
postclassique ou dclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux
de sociologie, janvier/juin, 2000.
Il
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki
modificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom
priro-doznanstvenom diskursu, ime je, po miljenju kritiara,
relativizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj nain posvjedoio
bitne manjkavosti postmodernistikog epistemolokog kljua.2 r
Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernistikih
stajalita razvio je Jean-Franois Lyotard koji je, na izvjestan
nain, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog
"intelektualnog pokreta". Stoga nije ni udno da se svi oni koji ele
dokuiti "o emu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu
knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest
postmo-dernizma, iako ta etiketa naelno odudara od njegove logike i
intencije. Lyotard ve krajem sedamdesetih energino naglaava da su
vodee znanosti i tehnologije sve vie zaokupljene jezikom:
lingvistikim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom,
kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevoenja,
pohranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehnike su
promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i
komercija-lizacija strojeva promijenile su naine njegova stjecanja,
klasificir-anja i koritenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju
koju Lyotard oznaava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i
status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatikim
kvantitetama" jednostavno e biti naputena a usmjerenje novih
istraivanja ovisit e ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati
prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim naelom prema
kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vjebanja duha ili
pojedinca. Znanje vie nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se
ba zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti to su
ga u osamnaestom stoljeu zamislili filozofi prosvjetiteljstva 2
Vidjeti posebni tematski broj asopisa Theory, Culture and Society,
br. 4/1995, koji je
u cijelosti posveen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji.
Usp. takoer Jean Bruc-mont, Le relativisme alimente le courant
irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine,
Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences
sociales en France, La Dcouverte, Paris, 1986.
3 Jean - Franois Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions
de Minuit, Paris,
1979.
Ill
-
Rade Kalanj
sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost,
univerzalna moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali
su se da e umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu
prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni
napredak, pravednost institucija i sreu ljudskih bia. No ono to se
dogodilo u rjeitoj je opreci s tim nadama i idealima
prosvjetiteljstva. Dolo je do postepene institucionalizacije svih
tih podruja. Znanost, moral i umjetnost postali su autonomnim
sferama odvojenima od ivotnog svijeta. Strukture
spoznajno-instrumentalne, moralno-praktike i estetiko-ekspresivne
racionalnosti dole su pod nadzor posebnih eksperata, a staro
"narativno znanje" ("velike prie") izgubilo je svoju orijentacijsku
snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih
elaboracija, uglavnom kreu svi njegovi zagovornici i epigoni.
Pa ipak, najatraktivniji, to ne znai i najmisaoniji pripadnik
tog poststrukturalistikog i postmodernistikog kruga nedvojbeno je
Jean Baudrillard. On je tu struju miljenja eksponirao najirim
problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je
do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je
djelo specifian i gusti splet posve opih (filozofsko-povijesnih,
kulturnoantropolokih, socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih,
doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angairano misli
i izrie decidirane sudove o svemu to tvori nepregledni kolorit
suvremenog ivota, od dogaajnog ritma takozvane obine svakodnevnice
do najsloenijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske
difuznosti, zbog osebujnog esejistikog stila, raznolikosti ideja i
interpretativne vieznanosti glavnih teza pripisuju mu se
najraznovrsnije autorske karakteristike: postmoderni guru,
nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture,
provokator, semiolog, socijalni teoretiar, intelektualni terorist,
razobliitelj klasinih ideolokih sustava, deurni krivac "ozbiljnog
akademskog miljenja", papa postmodernizma na prijelazu u 21.
stoljee itd. Sve te znaajke najrjeitije dolaze do izraaja u
sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta zbirne ocjene
njegova intelektualnog profila. Ima onih koji dre
IV
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno
tvrdio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih
koji ga svrstavaju meu najznaajnije suvremene socijalne teoretiare
(Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.).
Neki ga skrupulozniji teoretiari ne uzimaju uvijek ozbiljno,
njegove radove smatraju povrnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne
porie originalnost na podruju sociologije kulture i, osobito,
sociologije medija. Britanski ga tumai, primjerice, ocjenjuju kao
nezaobilazno i inspirativno uporite kulturnih i komunikacijskih
studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom
smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ideja, i izvanjski,
kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest
ideja.5
Baudrillard je roen 1929. godine i po akademskom je obrazovanju
germanist. ezdesetih godina, nakon dravnog doktorata, okree se
prema sociologiji i svoju socioloku karijeru otpoinje na Sveuilitu
u Nanterreu. Na toj se crti kasnije ukljuuje u rad Instituta za
istraivanje drutvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za
znanstvena istraivanja, to je svakako bio pogodan institucionalni
okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelektualni senzibilitet
za probleme, oblike i tendencije drutvene dinamike. Taj je
intelektualni put ostavio duboke tragove u njegovu nainu teorijskog
miljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime oigledna stalna
napetost, kontrast ili specifina stilsko--konceptualna podvojenost
izmeu pozitivne analize socijalnog znanstvenika i knjievne analize
sociokulturno relevantnog umjetnikog diskursa. Prevodio je Brechta,
koji je pedesetih i ezdesetih godina snano utjecao na intelektualce
lijeve orijentacije, a na 4 Scott Lash, Dead Symbols: An
Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/
1995, str. 71. 5 U tom interpretativnom duhu pie i arko Pai, u
svom iznimno pounom i dis
kurzivno uvjerljivom ogledu Viak zbilje manjak mogunosti. Jean
Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, sijeanj/oujak, 2001),
koji ima tu prednost da kompleksne i difuzne strukture
Baudrillardovih ideja i jezika objanjava na vrlo jasan nain,
usredotoujui se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i
otvoreno za plodotvornu raspravu.
V
-
Rade Kalanj
teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima
Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije
trans-cendentnog oznaitelja". Usredotouje se na Marxa (kritika
politike ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i
Freuda (psihoanalitka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih
interpre-tativno pomirio (poput Marcuseova pokuaja objedinjavanja
marksizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u
svjetlu narastajue vanosti svijeta znakova i njihove razmjene.
Zahvaljujui toj specifinoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je
mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u
institucionalnoj strukturi akademskog miljenja, koju Pierre
Bour-dieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik
poslovino inventivne i aurne francuske intelektualnosti,
Baudrillard je, izuzmemo li niz asopisnih tekstova, razgovora i
raznovrsnih javnih, katkad i urnalistiki angairanih intervencija,
objavio vie od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore
sljedee knjige: Sustav predmeta (1968), Potroako drutvo (1970),
Kritika politike ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje
(1973), Simbolika razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta
(1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni utljivih veina (1998), KP
ili umjetni rajevi politikog (1978), O zavoenju (1979), Simu-lakri
i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Boanska ljevica
(1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987),
Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim
fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Iluzija kraja
(1992), Nemogua razmjena (1999).
Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejistikih
osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademinosti,
najee tumai kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji
lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rjeavaju na temeljit nain
nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastina uinka. To su,
drugim rijeima, djela mislioca, socijalnog teoretiara, sociologa -
kako ga ve kvalificiramo - koji "osobito 6 Vidjeti odrednicu o
Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire
des
intellectuels franais, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 -
122.
VI
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim
kriterijima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podlone ukusu
pomodnog oponaateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u
biti impresionistika interpretacija Baudrillarda pridonijela
njegovoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak
jednostrana jer ispada da iza te povrinske dojmljivosti tekstova
nema nikakva vrstog polazita i uporita, nikakve logike sustavnosti
i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s
Baudrillardovim djelima uvjerava nas, meutim, da se iza njihova
povrinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazita i vrlo
sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i
kon-ceptualno-teorijskih pomaka. Polazite mu je kritika analiza
proizvodnje, razmjene i potronje, koju postepeno nadilazi,
modificira njezine kategorije, prerauje ih u duhu lingvistike i
semiologije i prenosi na plan informatiko-komunikacijske i medijske
zbilje, gdje one igraju drugaiju ulogu nego u doba
moderno-industrij-ske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju
vanost. To je put od kritike politike ekonomije do
dematerijalizacije politike ekonomije u promijenjenim okolnostima
posvemanje vladavine slike, informatikog znaka i medijskog
zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kae da su
Baudrillardovi radovi i ideje osobito znaajni po tome to nastoje
shvatiti narav i utjecaj masovnih komunikacija, to je potpuno tono
ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje
izvedeno ne iz promiljanja masovnih komunikacija samih nego iz
analize cijelog sklopa socioekonomskih i kulturnih promjena u
razvijenim drutvima. U tom emo smislu, slijedei Baudrillardov "rad
misli", lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpoinje
u znaku prihvaanja ali i kritikog nadilaenja "marksistike kulture".
Sredinje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni
svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od
manjkavosti redukcioni-zma, svoenja cijelog drutvenog ivota na
ekonomske predznake. Jedan od loginih zahvata proizalih iz takva
uvida jest pokuaj da se Marxova kritika kapitalizma proiri na
podruja koja su ostala izvan domaaja teorije o nainu proizvodnje.
Bau-
VII
-
Rade Kalanj
drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistika
"produk-tivistika metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga
svijeta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam
nipoto ne znai kraj proizvodnje nego prenoenje njezina teita i
dominantnog znaenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potronje
informacija. Na toj crti, on e postepeno naputati marksizam i sve
se vie priklanjati zagovornicima postmodernizma.
U Sustavu predmeta, jednom od prvih znaajnijih radova,
Bau-drillard ve misli iz neomarksistike a ne strogomarksistike
perspektive. Tematski favorizira sferu potronje, to je naelno
uvijek odudaralo od determinirajueg ontolokog statusa proizvodnje u
marksistikoj teoriji. Pravei vidan teorijski odmak, on se bavi
pretvaranjem potronje u temeljnu pretpostavku drutvenog poretka.
Tvrdi da potroaki predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno
utjeu na strukturiranje ponaanja. Predmeti imaju svoj uinak samo
ako se troe, ako svoje znaenje prenose na individualne potroake
postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifinim
skupovima potroakih predmeta, hijerarhizirani potroaki proizvodi i
predmeti oblikuju svojevrsni "grupni moralitet". Uz potronju idu i
sve savreniji reklamni kodovi koji se proizvode posredstvom
simbola, i to je ono to ih razlikuje od drugih, uobiajeno
percipiranih proizvoda i omoguuje im da predmete predoavaju,
doaravaju i prezentiraju u serijama. Odatle proizlazi beskonana
igra znakova koja "ureuje" drutvo i pojedincu prua iluzorni smisao
slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potroako
drutvo, iji je engleski prijevod (1998) opsenim predgovorom
popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije
drutva? To je, kae Ritzer, "rano djelo vodeeg postmodernistikog
socijalnog teoretiara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne
od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, jo
uvijek na pozicijama kritikog prihvaanja Marxa, Baudrillard raz-7
George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 1999.
8 George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer
Society, SAGE Publi
cations, London, 1998.
VIM
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav
znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju meu ljudima.
Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe
i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji imaju neiscrpnu
sposobnost poticanja elja. To znai da se dobra vie ne mogu
promatrati samo sa stajalita korisnosti, kao utjelovljenja
upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se moe dovesti u odnos s
nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo govorei, ljudi
doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljudskim biima, kao to
je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova
svakodnevica nije vie toliko zaokupljena bliskim ljudima, ve
ponajprije - u rastuoj statistikoj krivulji -recepcijom i
manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je ve posve vidljiv odmak od
upotrebne "materijalnosti" politike ekonomije prema
"imaterijalnosti" manipulacija i poruka.
Oigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve vie okree prema
problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom,
to e osobito doi do izraaja u knjizi Kritika politike ekonomije
znaka, koja je svojevrsni pokuaj da se naznaena manjkavost
marksizma prevlada izvoenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru
amerikom izdanju izabranih Baudrillar-dovih radova, Mark Poster
izrie ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija
strukturalizma".'0 U Saussureovoj teoriji znaka oznaitelj (rije)
razlikuje se od oznaenika, to jest mentalne slike i referenta.
Stoga on naglaava arbitrarnost odnosa izmeu oznaitelja i oznaenika
i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim
odnosima s drugim znakovima. Polazei od toga, Baudrillard zagovara
posve drukiju "strategiju". On dri problematinim to to je Saussure
razdvojio elemente znaka i oznaitelja i referentom se posluio kao
"alibijem". Tako postupa i politika ekonomija koja robu podvaja na
razmjen-sku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna
vri-9 Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol,
Paris, 1970.
10 Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected
Writings, Stanford University Press, Stanford, 1998.
IX
-
Rade Kalanj
jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to
je kritika politike ekonomije teorijski iskuavala na tumaenju
robnoga svijeta, Baudrillard sada iskuava na teoriji znakova. Time
je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao naina oznaavanja
unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom potronju valja
razumjeti ne kao potronju upotrebnih vrijednosti nego prije svega
kao potronju znakova. Ona nije samo krajnja toka ekonomskog, s
proizvodnjom poinjueg lanca nego i sustav razmjene, jezik unutar
kojega su robe i dobra povezani sa semiotikim sustavom koji, kao
svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca,
postoje samo naini koritenja drutvenih sustava, posebno sustava
jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na razliite naine
povezuju s drutvenim poretkom i tako oblikuju smisao
individualnosti. "Kao funkcionalna, i teroristika, organizacija
kontrole smisla u znaku pozitivnosti i vrijednosti, znaenje
zadobiva neto od postvarenja. Ono je poprite elementarne
objektivacije koja se oituje preko sustava znakova proirenih gotovo
do drutvenog i politikog terorizma uokvirivanja smisla. Sva je
represivna i redukcionistika strategija ve sadrana u unutranjoj
logici znaka, kao to je sadrana u unutranjoj logici razmjene u
politikoj ekonomiji".12
Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i znaenja, izveden
nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju
najviu, doista kritiku toku taj je zahvat dosegnuo u Ogledalu
proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odluno nastojanje
da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti
marksistike teorije da konceptualizira jezik, znakove i
komunikaciju. Sva Marxova najvanija stajalite (pojam rada,
dijalektika, teorija naina proizvodnje, kritika kapitala)
eksplicitno su protumaena kao zrcalna slika kapitalistikog drutva.
Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira
ne kao radikalna kritika kapitalizma ve kao najvii ob-11
M. Poster, Ibid., str. 3. 12
Jean Baudrillard, Pour une critique de l'conomie politique du
signe, Gallimard, Paris, 1972, str. 199.
X
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologija
kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija marksizma ovjek
kao samoproizvoa, to drugim rijeima znai da je ovjek u oba sluaja
poistovjeen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je
kritika politike ekonomije supstanci-jalno zavrena. Materijalistika
je dijalektika iscrpila svoj sadraj reproducirajui svoj oblik.
Situacija na toj razini nije vie kritina nego nerazmrsiva... Drimo
da valja prijei na radikalno drukiji plan koji bi... omoguio konano
razrjeenje politike ekonomije. A to je razina simbolike razmjene i
njezine teorije. Kao to je Marx mislio da za proboj puta do kritike
politike ekonomije valja poeti s kritikom filozofije prava, tako mi
mislimo da za radikalnu promjenu poprita prethodno valja obaviti
kritiku metafizike oznaitelja i koda u cijelom njegovu sadanjem
opsegu, to, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom politike
ekonomije znaka".13 Namee se zakljuak da je kritika politike
ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike politike
ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kritike
teorije drutva.
Vidimo da je problem znaka, oznaiteljstva i znaenja trajna
Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija
na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i
neuhvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu
sudbinu. U predindustrijskim drutvima znakovi su podrazumijevali
rijei povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao
mogunost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poinje
gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstraktnog koda
slinog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u
kasnije, u dvadesetome stoljeu, potpuno odvojili od svojih
referencijalnih izvorita. Upravo ta povijesna sudbina znakova
objanjava Baudrillardov posebni interes za simboliku razmjenu. Ona
se retematizira i objanjava kao opreka proizvodnji, potronji i svim
vrijednostima buroaskog drutva. Cijeli je taj problem
najtemeljitije razraen u knjizi Simbolika razmjena i smrt, koja
13
Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris,
1973, str. 40.
XI
-
Rade Kala nj
se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim
djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se dogaa
zaokret i u njegovim politikim stajalitima. S rasapom politikih
opcija iz ezdesetih godina gasi se i njegov radikalizam. Iako
poneto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocjenjuje kao
prijelaz s tvrdo lijevog stajalita na stajalite tmurnog fatalizma u
okruju "digitalne logike koda". Oslanjajui se na ideje Marcela
Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboliku razmjenu shvaa
kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao proces koji nadilazi
razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalentnost. Povezana sa
svetkovinom, rasipnitvom i potlachom (javnom podjelom dobara i
dokazivanjem darovne moi) simbolika je razmjena oblik interakcije
koji ostaje izvan zapadnog drutva i nadaj e mu se kao vlastita
smrt. Svoju sredinju misao Baudrillard izlae kao pregled prijelaza
iz modernosti u postmodernost. Nastoji zapravo pokazati kako se,
modernopovijesno gledano, oblikuju slike, opisi, projekcije odnosno
simulakri drutvenoga svijeta i kakva je specifina struktura onog
poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporita ni
u kakvoj stvarnosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju
poredaka simulakra moemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu
socioloke historizacije s metodikog stajalita kritike politike
ekonomije znaka.
Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi
modernost a trei postmodernost. Rana je modernost razdoblje od
renesanse do poetka industrijske revolucije. Prije renesanse, u
feudalnom drutvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je
vezan za posebni drutveni prostor a pokretljivost je drutvenih
klasa nemogua. Neupitni poloaj svakog pojedinca u drutvenom
prostoru jami potpunu transparentnost i jasnou. Stroga hijerarhija
sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kanjava svako
mijeanje znakova. S usponom buroazije taj 14
Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp.
takoer David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to
Postmodernism and Beyond, Stanford University Press, Stanford,
1989.
XII
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni poredak i
dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razlikovnih
znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endoga-miju znakova"
svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotoen na
prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. "Problematika prirodnosti,
metafizika realnosti i pojavnosti ostat e od Renesanse
problematikom svake buroazije".15 Primjereno svom prometejskom
htijenju, ona se prvotno morala posvetiti oponaanju prirode kako bi
se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske
revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje
buroazije i primata industrijske proizvodnje. "S industrijskom
revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. To su
znakovi bez kastinske tradicije, koji se nikada nee sueliti sa
statusnim ogranienjima... Problem njihove osobitosti i porijekla
vie se ne postavlja. Izvorite im je tehnika i oni imaju smisao samo
u dimenziji industrijskog simulakra".16 Njihova je pojavnost
serijska, njihovi su meusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet
njihove mogunosti jest proizvodnja. Zahvaljujui tehnici, u
beskonanim se serijama proizvode potencijalno identina "bia"
(predmeti/znakovi), i to je ono to tvori kljunu znaajku
industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnoloke revolucije,
drutvena je reprodukcija zamijenila produkciju i ispostavila se kao
organizacijsko naelo drutva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka
tvorili teatar i gipsani aneli, sada ih zamjenjuju fotografija i
kino. Nastupa doba tehnike reproduktibilnosti, koju Baudrillard
analizira oslanjajui se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.
Trei poredak simulakra, onaj u kojemu danas ivimo, definiran je
kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih
struktura znakova i znaenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu
formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logika
binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje ovjek gradi kreu se od
univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i 15
Jean Baudrillard, L'change symbolique et la mort, Gallimard,
Paris, 1976, str. 79. 16
J. Baudrillard, Ibid., str. 84.
XIII
-
Rade Kalanj
napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih
opozicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike
energije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i
koda".17 Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izraena u
obrascima kao to su, primjerice, kibernetika kontrola,
pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomou modela, diferencijalna
modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugaiji
nain. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj
razini, kae on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene,
njihove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja,
njihova zaobilaenja, iluzije koju oslikavaju, onoga to preuuju ili
njihovih paralelnih znaenja - sve je to poniteno".18 Ono to ostaje
nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili, jo
reduciranije, puka molekula koja emitira zasljep-ljujue znakove,
uvodi digitalnost u meuljudske odnose i zaposjeda sve poruke, sve
znakove drutava u kojima ivimo.
Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su
zastarjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve rtvuju
esencija-lizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove
kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam.
Knjiga O zavoenju najveim je dijelom kritiki obraun s tim i drugim
teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju povrinsku
pojavnost stvari i od manifestnog bjee prema latentnom. Svim takvim
intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" svojstveno je
to da oblicima racionalnosti pridaju povlateni status. Za razliku
od njih, Baudrillard velia Nietzscheovu kritiku "istine" te
zagovara model koji zahvaa "povrinu" i temelji se na onome to se
odreuje kao "zavoenje". Enigma je zavoenja u tome to se ono odvija
na povrini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama.
Ono to su marksisti smatrali nebitnim dijelom kapitala (reklama,
mediji, informacija i komunikacijska mrea) sada postaje bitnom
sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje
zamijenjeni su modelima, kodovima, si-17
J. Baudrillard, Ibid., str. 89. 18
J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.
XIV
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje se
u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela
proizvodnje.
Tim stajalitima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i
simulacijama, Baudrillard takoreku "hiperbolizira" svoju teoriju
robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intoniranog
naslova ali i svog sadraja, najee iitava i prepoznaje kao cijeli
Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izrii-tost i
koncentracija njihove doreenosti. U medijima i potroakom drutvu
ljudi su zahvaeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani
s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo ivimo u svijetu simulakra gdje
slika ili oznaitelj dogaaja nadomjeta neposredno iskustvo i znanje
o njegovu uporitu i oznaeniku. Novi post-moderni univerzum tei sve
pretvoriti u simulakr. To je za Baudrillarda svijet u kojem se sve
oko nas oituje u simulacijama, koje su liene svoje izvanjske
realnosti i kopiranog originala. Simu-lacija apsorbira realnost i
ukida svaki kontrast spram realnosti. Vie nema realnosti ili
"realnog" koje bi stajalo naspram "imitacije" ili "mimikrije". Na
djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard dri
da su masovni mediji obiljeje nove epohe u kojoj stari oblici
proizvodnje i potronje prerastaju u novi univerzum komunikacije.
Taj novi univerzum, za razliku od staroga (koji ukljuuje upornu
ambiciju i borbu Sina protiv patrijarhalnog Oca), poiva na
meupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi
narcistiki i bremeniti su stalnim povrinskim mijenama. Baudrillard
konstatira da danas vie nema ni "scene" ni "ogledala" ve da je sve
pretvoreno u "zaslon" i "mreu". Razdoblje proizvodnje i potronje
preraslo je u epohu meuodnosa i povratnih veza. ivimo u ekstazi
komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost
reklame i nestanak javnog prostora, koji je na suptilan nain
popraen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije vie tajna.
Neko je postojala jasna granica izmeu izvanjskog i unutranjeg a
danas je ta opreka nestala na opscen nain tako da najintimniji
sklopovi naega ivota postaju virtualnim izvoritem kojim se hrane
mediji. Medijs-
XV
-
Rade Kalanj
ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost
nije vie na neposredni dodir sa svijetom ve ono to nam daje
televizijski "zaslon". Pojednostavljeno reeno, televizija je
svijet. Ili, poneto kompliciranije, televizija se rastvara u ivotu,
ivot se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko
postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju.
Nije teko uoiti neizbjene paralele izmeu Baudrillardovih
kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuha-na.
Baudrillard naime potvruje da je McLuhan doista bio u pravu kada je
formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije vaan
sadraj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi
pogledi odiu atmosferom pesimizma. Funkcija se medija po njegovu
miljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince
i smjeste ih u univerzum simulakra u kojemu je nemogue praviti
razliku izmeu spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara
tvrdnju da ivimo u svijetu u kojem je sve vie informacija a sve
manje znaenja. Odbijanje znaenja ispostavlja se kao jedini oblik
otpora u drutvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom
trenutku naega ivota mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i
jedini nain da se s time suelimo, da se odupremo toj moi nad naim
ivotima jest prihvaanje slika samo kao oznaitelja, kao povrinskih
entiteta, te odbacivanje njihovih znaenja, njihovih oznaenika. Za
gledateljsku iskustvo, primjerice, televizijske su vijesti puki
slijed povrinskih slika. ovjek se ne moe pozvati na vijesti od
prole veeri jer se nema na to pozvati, jer nema niega osim slika,
osim oznaitelja iskustva. Vijesti su kola fragmentiranih slika, pri
emu svaka od njih potie i priziva jo vie slika. Svaka je slika
simulakr odnosno savrena kopija bez originala. Vijesti su slike
slika, u konanici hiperrealnost. U vijestima je utjelovljeno
postmodernistiko nijekanje povijesti koja se zahvaa kao puko
spremite slika za usputnu i ponovnu upotrebu, kao uviranje svega u
sadanjost. Lingvistiki reeno, post-moderno je iskustvo sinkrono,
ono prolost liava njegovih sli-
XVI
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i
uklapa ih u neku vrstu vjene sadanjosti.
Baudrillard je tvorac golema mnotva neologizama. Mogue ih je
odgonetnuti i itati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po
analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvedeni. Jedan
od osobito vanih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se
izrazom oznaava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka
napetost izmeu stvarnosti i iluzije, izmeu stvarnosti kakva jest i
kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hip-er" ili
vlastiti suviak. Biti "hiper" znai zapravo rastvoriti stare opreke,
to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada je granina
crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, realnost nije vie
sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona se preobraava u
jedini vid postojanja i stoga postaje jo realnijom. U tom je sklopu
osobito vano razumijevanje odnosa izmeu medija i masa. Kao to nema
masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, meutim, valja
primijetiti da se Baudril-lardovo poimanje masa udaljava od teorija
o "masovnom drutvu", koje masama pristupaju kao razornom imbeniku
autentine buroaske kulture. Ne dijeli on ni miljenje Frankfurtske
kole koja zagovara tezu da je kapitalistika kulturna industrija
puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudrillard dri
da je to poznato umjetniko sredite svojevrsni minija-turizirani
model dananjeg sustava. Prema tradicionalnom kritikom miljenju,
umjetnika radilita, muzeji, kulturni centri (kao to je Pompidouov
Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomou kojih
buroaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li
pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnika radilita uzdiu mase
do najvie kulturne razine i istodobno promiu narastanje kritike
svijesti. Baudrillard zagovara drugaije miljenje. Kada mase dolaze
u Beaubourg one se ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i
rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One
ne zahvaaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne
ogleda u znaenju ve samo u simulaciji.
XVII
-
Rade Kalanj
Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku sposobnosti za
njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opi zakljuak da je
Baudrillardov postmodernistiki diskurs u cjelini pesimistiki. On
dodue ne izraava eksplicitnu nostalgiju za prijanjim porecima
simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza
"simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogunost takvog
zakljuka. Na taj se interpretativni nain mogu itati svi njegovi
radovi napisani od poetka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne
strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se drutveni svijet sve
vie misli sa stajalita objekta. Okonano je doba "reprezentacijskog
subjekta" i svijet vie ne moemo poimati kao da su Kantove
kategorije prostora, vremena, uzro-nosti itd. univerzalni put do
istine. Subjekt nam vie ne daje nadmo nad stvarnou. Povlateni
poloaj sada pripada objektu, zapravo hiperrrealnom objektu,
simuliranom objektu. Umjesto logike subjekta impostira se logika
objekta, i to je ono to Baudrillard naziva "fatalnim strategijama".
One su samo drugo ime za imploziju znanja, znaenja i drutvenosti. U
esto citiranom ogledu Mase: implozija drutvenog u medijima (1985),
koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove
knjige, Baudrillard saima neke od glavnih tema svojih radova
napisanih do sredine osamdesetih godina. Rije je, primjerice, o
medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionali-stiku
kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suvika informacija,
kao instrumenti koji iskljuuju odgovor primatelja. Trea je tema ta
simulirana realnost koja je liena referencije, uporita i izvorita.
Simulirana realnost djeluje izvan logike predoavanja. Mase im se
"subverzivno" odupiru strategijom utnje ili pasivnosti.
Apsorbirajui simulacije medija, izbjegavajui odgovore, mase u neku
ruku potkopavaju vladajui kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju
da mase, ta utljiva mnotva, toliko pasivno troe robne artefakte,
televiziju, sport, politiku, masovne proizvode simulacije da
tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima.
Rije je o eri potroake kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu
postmoderna
XVIII
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale,
priznaju se i veliaju samo ki, popularnost i identitarne, pod svaku
cijenu konstruirane razlike. Izmeu modernosti i postmodernosti
dogodio se radikalni raskid i nae je doba obiljeeno implozijom i
slomom negdanjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobrazba od
vrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari moderni"
poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta,
odnosima fizike snage i izravnoj komunikaciji na-domijeten je
poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su,
dakle, uvijek u sreditu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja
da vladajue naelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija,
proliferacija i meusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj
koji dovodi do kvalitativnog raskida. Imajui na umu barem
najvanije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija,
semiurgija, simulacija, hip-errealnost itd.) mogli bismo izvesti
zakljuak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko
post-industrijsko drutvo doveo do ukidanja subjekta, znaenja,
istine, prirode, drutva, moi i same realnosti.
Vieznana logika tog prijelaza otvara prostor za mnotvo moguih
tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla
i pitanje kraja povijesti. Ono to daje osobitu kontekstualnu
obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja stoljea i poetka
novog tisuljea. Taj milenijski horizont glavno je obiljeje
Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih i tijekom
devedesetih godina.19 U njima se, dakako, konzekvent-no
reproduciraju i variraju sva kljuna stajalita o simulakru i
simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovima
i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih
kulturnih, znanstvenih, politikih i opeintelektualnih dogaanja koja
su oznaila milenijsku zgodu. Dvije su Baudrillardove knjige odgovor
na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kraja. Njegovi su uvidi
originalni, ako ni po emu drugome onda
19 O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali
sadrajnu studiju Christophera Horrocksa, Baudrillard i milenij,
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
XIX
-
Rade Kalanj
barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui
"aktualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo
okarakterizirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje
orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment
osloboenja u svim podrujima. Politiko osloboenje, seksualno
osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje destruktivnih
snaga, osloboenje ene, djeteta, nesvjesnih nagona, osloboenje
umjetnosti. Prihvaanje svih modela predoavanja, svih modela
protupredoavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog,
kritikog i antikritikog, rasta i krize rasta. Proli smo sve putove
proizvodnje i preobilne virtualne proizvodnje predmeta, znakova,
poruka, ideologija, uitaka. Danas je sve osloboeno i kolektivno smo
sueljeni s kljunim pitanjem: to da se radi nakon orgije?"20
Na to je pitanje teko, moda i nemogue odgovoriti iz
post-modernistikog vidokruga. Od samog je odgovora, meutim vaniji
uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastikih osloboenja" uvijek
djeluje "energija ukletog dijela" ili naela zla. Iako je sve
osloboeno i prozirno, zlo ostaje uporno, ilavo, nes-vodivo i mrano.
Ono je posvuda na djelu, izraava se na sve vie naina, u rastrojstvu
poretka stvari, u procesualnoj akcel-eraciji zbilje, u kovitlacu
njezinih uinaka, u preobilju paradoksa, u meusobnom "nadjaavanju
uzroka", u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle,
provlai naelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard eli
ostaviti dojam mor-alizma. Rije je zapravo o naelu neravnotee i
vrtoglavice, naelu kompleksnosti i zaudnosti, naelu zavodnitva,
nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapae, to naelo ne
djeluje u pravcu smrti nego u pravcu ivotne osloboenosti. Na prvi
bi se pogled moglo zakljuiti da Baudrillard zagovara neuvijenu
katastro-fistiku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofistikim
tonovima, on samo eli naglasiti, bolje rei prenaglasiti, da se
postmo-dernistiko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak
u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko,
eko-20
Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris,
1990.
XX
Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta
nadilaenja ne znae premoivanje zla nego samo njegovu "osloboenu
prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet
ponavlja, i to u uveanim omjerima. Seksualno je osloboenje
iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u
dananjem "Monistikom drutvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz
minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u
sredinju temu "estetskih tehnologija", publiciteta, pornografije,
biozahvata i antropolokih refleksija. Politika postaje sveprisutnom
sastavnicom svakodnevnog ivota, jezika i medija, kolektivnog
imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom
postaje politikom. Nema vie ideje politike, ali se politika igra
nastavlja ne brinui se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski
se imaginarij odvija i razvija u posvemanjoj ravnodunosti prema
vlastitim slikama. Dovretak i nestanak istodobne su znaajke do
krajnosti dovedenog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje
stvari, koje je u isti mah potpuni dovretak jedne ideje,
usavravanja modernog procesa, i njegova negacija, njegova
likvidacija izazvana vlastitom prekomjernou, irenjem preko
vlastitih granica, poprima oblije transpolitikog, transseksualnog,
transestetskog".21 Vie nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni
politikih ni umjetnikih, radikalna kritika i revolucionarni pokret
stvar su prolosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u
transcendent-nom idealu, to je bio san estetske utopije, nego u
opoj esteti-zaciji svakodnevnog ivota. Ona je "nestala u korist
pukog opticaja slika, u transestetskoj banalnosti".22
Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamiki faktor
postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni dis-kurs o
povijesti. Vienje povijesti kao slijeda linearnih, dijalektikih,
progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima,
orkestriranim ritualima, dramatinim dogaajima koji su strukturirani
i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu-21
J. Baudrillard, Ibid., str. 17. 22
J. Baudrillard, Ibid., str. 19.
XXI
-
Rade Kalanj
zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui
Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i
neljudskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podovjeku a ne
prema nadovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijednosti s onu
stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla.
Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim
okolnostima ili uvjetima preivljavanja, nego u gubitku simbolikog.
U doba kada se gasi izvorna snaga simbolikog a imagi-narijem poinje
vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija tehniko, dogaajno i
medijsko ubrzanje ivota, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje
svih oblika osloboenja stjee se dojam o nestanku zbiljske
"referencijalne sfere" povijesti.
Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest
shvaena kao pripovijest nije vie mogua jer ona poiva na nekom
moguem slijedu smisla. No ako je svaki dogaaj posredovan bujicom,
difuzijom i opticajem slika ("osloboen od sebe samoga") tada se
dogaajna zbilja atomizira, fragmentira i partikularizma, kulturni
se i dogaajni sklopovi dezartikuliraju i ulaze u binarnu,
elektronsku, "zasljepljujuu" logiku raunalno-informacijskog jezika.
Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite
referencijalnosti. Prema drugoj, obrnutoj hipotezi, povijest se
oituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer
materija kasni za onim to se nama nadaje kao prolaznost vremena.
Drugim rijeima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava nae
poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari oituje i na
planu drutvenih fenomena. Suvremenim drutvima, primjerice, vladaju
masovni procesi, ne samo u sociolokom nego i u demografskom smislu.
Da bi se dogodila neka znaajna promjena ili neki nepovratni
prijelom, potrebna je kritika masa demografskog i sociolokog
"materijala". Posrijedi su, oigledno, dvije mogunosti poimanja
povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili
usporavanje prema naelima fizike inertnosti. Baudrillard i u tom
pogledu iznosi posve osebujnu, "oprenu" tezu. "Povijest, smisao i
napredak, kae on, vie ne uspijevaju pronai svo-
XXII
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od tog
odvie zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko
usporava vrijeme da nam ve sada izmiu percepcije i zamiljaj i
budunosti. Ta masa svojom preutnom imanencijom guta svaku drutvenu,
povijesnu i vremensku transcendenciju. Politiki dogaaji vie nemaju
dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas oarali i odvijaju se kao
nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu zavrava
povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja
(jer ga ionako uvijek ima previe), ni zbog nedostatka dogaaja (jer
ih je, zahvaljujui medijima i informacijama, ionako previe), nego
zbog usporavanja, ravnodunosti i zaprepaenja. Povijest se vie ne
moe prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom uinku,
iscrpljuje se u posebnim uincima, ona implodira u aktualnosti".23
Prema tome, o kraju povijesti ne moe se govoriti, ali ne toliko
zbog kvazihegelijan-skih linearistikih razloga protumaenih u
Fukuyaminom kljuu koliko zbog toga to vie nema vremena da samu sebe
sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa
toliko usporava da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao
iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga
se uvijek iznova zaudimo kad se ona vraa i reciklira. "Valja se
drati injenice da se sve ono to nije bilo unitivo, neiskorjenjivo
danas opet reciklira te da stoga nema konanog rjeenja. Neemo izmai
onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci,
svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, sukobi,
ideologije - beskonano mogu reciklirati. Fantastino je to da sve
ono to smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego
je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhaj-ski,
anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u dubini
tijela. Povijest se otrgnula od ciklikog vremena tek toliko da bi
potpala pod reciklirajui poredak".24
Mislei povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i
epistemolokog naela neodreenosti dolazi se do postmodernisti-23
Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992,
str. 15. 24
J. Baudrillard, Ibid., str. 47.
XXIII
-
Rade Kalanj
kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li
kraj povijesti. Nije vie sigurna ni razmjena kao temeljni odnos
razvitka modernih drutava. Dapae, nastupilo je doba nemogue
razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, nakon to je
istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraa svojoj poetnoj i
permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijal-nog meuljudskog
odnoenja preko kojeg se oituju razni tipovi oblikovanja ili
razgradnje drutvenosti. Razmjena je izgubila svoje naelo
ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu vie razmjenjive ni za kakvo
ekvivalentno uporite. Ni sam svijet vie nema svog ekvivalenta i sve
pliva u moru neodreenosti. Bez ekvivalentnih oslonaca razmjene nema
vie ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju
producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni
determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. Govorimo o
tome da ivimo u "interaktivnoj drutvenosti" ali ba se u njoj gubi
ono to u tradicionalnoj, kritiki usmjerenoj socijalnoj filozofiji
poznajemo kao "rad negativnog", kao dijalektiko poricanje
"objektivnih mogunosti". U dosadanjim analizama povijesnih oblika
uglavnom se polazilo od postojanja jasnih opreka rada i kapitala
kao temeljnog antagonistikog para drutveno konstituirajue razmjene.
Danas ta opreka vie ne fun-gira na tako jasan
razmjensko-antagonistiki nain. "Sfera je rada neodreena i sam je
pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno smo dospjeli s onu
stranu kapitala i rada i njihove antagonistike dinamike. Drutveni
stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i drutveni su akteri u
isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o "socijalnom lomu"
("fracture sociale"), kojom dananji sociolozi oznaavaju
nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog naina
miljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je jo uvijek vezana
za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku
informatike i virtualne zbilje pokuava oivjeti drutvene odnose i
sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika iluzorna a
intencija deplasirano utopijska. Budui da se dogodila "razorna
revizija" naela stvarnosti i naela spoznaje, taj stari nain 25
Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str.
32.
XXIV
Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda
miljenja nema vie nikakvu djelotvornost a socijalne adresate
kojima je upueno navodi na pogreni radikalizam bez
referenci-jalnosti.
Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja, mogu
je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno struk-turira oko
informatike i virtualne mree, oko poretka simulakra koji apsorbira
cijelu socijalnu sferu i oituje se kao njezina simulirana
hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) drutva
utjelovljena u politikoj ekonomiji, anatomi- ju postmoderne
drutveno-povijesne situacije (postindustrijskog drutva) tvori
planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Imperij" a
Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije informatikog
i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove
ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazei od kritike politike
ekonomije kao supstancijalne znaajke modernog drutva i
preusmjeravajui je na kritiku politike ekonomije znaka dospio do
informatikog i virtualnog oblikotvornog naela drutvene
stvarnosti.27 On to naelo relativistiki nemilosrdno raarava, ali
usprkos tom postmodernistikom postupku ono ostaje toliko bitno da
razotkriva kako ni postmodernisti Baudril-26
Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global
Capitalism. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens, Global
Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri/ Michael
Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le
Grand Systme, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se
voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov
prvi svezak, Uspon umreenog drutva (Golden Marketing, Zagreb,
2000), kree u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi,
ali je razlika u tome to su Castellsove analize socioloki
organiziranije, empirijski zasnovanije i neoptereene
esejistiko-retorikim emfazama postmodernistikog kova.
27 Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges
Balandier, temeljito
shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do
prijelaza iz drutvenog oblika potronje stvari u drutveni oblik
potronje imaterijalnih predmeta, koja se namee na sve zavodljiviji
nain". G. Balandier, Images, images, images. U: Cahiers
internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj
renomiranog sociolokog asopisa u cijelosti se bavi temom Nove
slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog
Baudrillarda, piu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond
Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez,
Jean-Michel Berthelot itd.
XXV
-
Rade Kalanj
lardova kova ne uspijevaju izbjei esencijalistika i
supstancijali-stika pribjeita u objanjavanju drutva i drutvenih
promjena.
* * *
Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela voen prije svega idejom
da se stekne to potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu
genezu. No ipak je teite na onim njegovim radovima koji svjedoe o
bitnom zaokretu prema postmodernistikom diskursu, a to znai
knjigama u kojima se postepeno naputa "produktivis-tika" tematika
tradicionalne politike ekonomije i sve vie dolazi do izraaja
zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija,
medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po emu je taj autor
postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" recentne teorijske
intelektualnosti. Voeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili
reprezentativne dijelove iz sljedeih Baudrillardovih knjiga:
Pour une critique de l'conomie politique du signe {Kritika
politike ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172
-228.
L'change symbolique et la mort (Simbolika razmjena i smrt),
Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117.
De la sduction (O zavoenju), Galile, Paris, 1979, str. 75 - 92;
107 - 115; 241 - 243.
Les stratgies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris,
1983, str. 10- 33.
Au - del du vrai et du faux, ou le malin gnie de l'image (Onkraj
istinitog i lanog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de
sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 -145.
La Transparence du Mal. Essai sur les phnomnes extrmes
(Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galile, Paris,
1990, str. 11 - 42; 88 - 115.
L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galile, Paris, 1992, str.
11 -27; 129 - 142.
XXVI
Predgovor
L'change impossible (Nemogua razmjena), Galile, Paris, 1999,
str. 11-38.
Oigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedostaje
knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Galile,
Paris, 1981), koja je, moda, najpogodnija za prepoznavanje njegovih
glavnih ideja. Morali smo je, na alost, izostaviti jer je autorska
prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdava koji e je objaviti
u integralnom obliku.
Rade Kalanj
-
SIMULACIJA I ZBILJA
-
1.
Kritika politike ekonomije znaka
Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu
oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti
ralambu oblika/robe.
Kao to je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost -pri
emu se cjelovita analiza tog oblika namee dvjema stranama sustava -
jednako je tako znak istodobno i oznaeno i oznaitelj, a ralamba
oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Napored-no se namee,
dakako, logika i strateka analiza odnosa izmeu dva pojma, naime: 1.
Izmeu sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo
rabne vrijednosti) ili izmeu oblika/robe i oblika/predmeta. 2.
Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili
izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju
vrijednost/znak i oblika/znaka.
Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija
izmeu prevladavajue forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja
je u isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.
3
-
Simulacija i zbilja
Magijska misao ideologije
To jednakoznano ustrojavanje vrijednosti u onome to se uobiajeno
naziva ekonomskim poljem i poljem znaenja ima za posljedicu
premjetanje i radikalno razliito pojmovno odreenje svekolikog
procesa ideologije. On se vie ne temelji na
infra/su-perstrukturalnom odnosu izmeu materijalne proizvodnje
(sustav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.)
koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturjenosti. Sve je to
nadalje dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, ope politike
ekonomije (njezine kritike), koju s kraja na kraj proima isti oblik
i njome upravlja ista logika.
Valja podsjetiti da tradicionalno shvaanje ideologije, s
njezinim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim to
iziskuje nepodnoljivu terminsku gimnastiku ("superstruktural-na",
"dijalektika", "prevladavajue strukturalna" itd.), uzrokuje i
nemogunost shvaanja "ideoloke" uloge kulture i znakova koji su na
taj nain drukije odvojeni nego samo na razini oznaenih. Ideologija
(neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhvaa velike teme, velike
sadraje, velike vrijednosti (nacija, moral, obitelj, humanizam,
srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne zna se kako, djeluje na
svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadraji misli djeluju na
stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija se odreuje kao uzmak
kulture pred ekonomijom.
Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji proima u
jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proizvodnju
- ili radije logiku podjelu tog oblika u dva pojma:
RV/UV Ozlj / Ozn
- funkcionalnu podjelu, strateku, preko koje se oblik proizvodi.
To znai da je ve cijela ideologija sadrana u odnosu RV i UV, naime,
daje cijela u logici robe, kao stoje sadrana i u odnosu Ozlj i Ozn,
naime, u unutarnjoj logici znaka.
4
Kritika politike ekonomije znaka
Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne poiva
u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se na-hodi
poetak svake kritike teorije. Jednako analitiko svoenje valja
provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne poiva u njezinoj
"idealnosti", tj. u realistinoj metafizici sadraja misli, nego u
njezinoj formi.
"Kritika" (i ona marksistia) ideologije poiva na magijskoj misli
ideologije. Ona je ne iitava kao oblik, nego kao sadraj, kao
transcendirajuu danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi se
nadovezivala na nekoliko velikih predodaba koje magijski obiljeuju
plutajue i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "svijeu". Kao
to se pod "potrebom" podrazumijeva odnos izmeu "korisnosti
predmeta" i "potranje subjekta", tako se i ideologija nadaje kao
odnos izmeu projekcije svijesti i idealnosti neke ... ideje ili
vrijednosti. Isti magina poveznica nahodi se izmeu umjetnih, pa ak
i metafizikih pojmova, preinaenih od materijalnih dobara u
kolektivne predodbe i vrijednosti1
Ideologija je ustvari cijeli proces svoenja i apstrahiranja
simbolike grae u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija
neposredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadraj
(trans-cendirajui), kao predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog
tog istog procesa robu iitavamo kao neovisnu vrijednost,
transcendirajuu stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i
apstrahiranja drutvenoga rada koji ona vri. Na taj nain graanska
(ili marksistika, naalost!) misao odreuje kulturu kao
transcend-nost sadraja, povezanih sa svijeu ljudi preko "predodbe",
te oni kolaju meu njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao to
se fetiizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti,
stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne
vrijednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske
vrijednosti.
Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza oevidnosti
sadraja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predouje iza oe-1 Valja
napomenuti daje "otuenje" takoer jedan od maginih pojmova, koji bi
trebali
onemoguiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono izmeu "svijesti"
subjekta i njegova idealnog sadraja (njegova "ponovno pronaenog"
totaliteta).
5
-
Simulacija i zbilja
vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadraja forma konzumira
svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina
magija, jer u isti mah utjee na proizvodnju sadraja i svijesti da
bi ih se domogla (kao to proizvodnja istodobno proizvodi proizvode
i njima odgovarajue "potrebe") - smjetavajui na taj nain kulturu u
neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadraja) i
svijesti, i u neku metafiziku razmjene izmeu dva pojma. I ako je
graanska vulgata smjetava u tu transcendentnost da bi je tamo
posvetila kao kulturu, marksistika je vulgata pak smjetava u istu
transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali, dvije se
vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2
Gotovo se sveukupna suvremena misao optereuje pogrenim
pitanjima, beskonanim raspravama proizalima iz umjetnih
podjela:
1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magini
pojam "potrebe". Sve bi jo bilo dobro kad se ne bi javio nerjeivi
problem "ponude i potranje" u opem sustavu proizvodnje/potronje. Je
li rije o neovisnosti izbora ili o manipulaciji? O
pseudodijalektici izmeu toga dvoga? Beskonane litanije i lani
problemi.
2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao to smo vidjeli,
potajno obuhvaa neunitivo razlikovanje izmeu materijalnosti sadraja
i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola povezuje magini
pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi
ostao vjeno visjeti u zraku - na veliku sreu narataja
intelektualaca - problem "odreujueg initelja" i sva akrobatika
"interakcije", "dijalektike", "relativne automnosti" i
"nadreenosti" koja odatle proizlazi.
3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj
lani problem na razinu politike ralambe. Beskrajna se rasprava vodi
oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi iz prve
kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to besmisleno i
ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe
2 Na taj se nain "kritiko" prokazivanje "umjetnih potreba" i
"manipulacije potrebama"
pridruuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduevljenosti
potronjom.
6
Kritika politike ekonomije znaka
koji se ne ralanjuju u njihovu obliku i ne shvaaju kao sadraji
(jedan znaenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje izmeu
"eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko znakova". Kao da
roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znai"! Kao da znakovi i
kultura nisu neposredna apstraktna drutvena proizvodnja na razini
koda i modela, sustava razmjene poopenih vrijednosti!
Ideologija na taj nain nije ni na jednoj ni na drugoj strani.
Ona je ta ista i jedina forma koja proima sva polja drutvene
proizvodnje. Ona obuhvaa cijelu proizvodnju (materijalnu ili
simbolinu) u istom procesu apstrakcije, redukcije, ope
istovjetnosti i eksploatacije. 1. Upravo zato to je logika robe i
politike ekonomije u samom
srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti oznaitelja i oznaenog, i
razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati kao
razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao uporabna
vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna drutvena
uporaba).
2. Upravo zato to je struktura znaka u samom srcu oblika/robe
moe ona neposredno zadobiti uinak znaenja - ne u smislu "vie",
poput "poruka" i konotacija - nego zato to se uspostavlja samim
svojim oblikom, kao totalni medij, kao sustav komunikacije koji
upravlja svekolikom drutvenom razmjenom. Kao oblik/znak, roba je kd
koji upravlja razmjenom vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni
sadraj proizvodnje ili nematerijalni sadraj znaenja, kd je odluni
initelj: pravilo igre oznaenih, pravilo igre razmjenske
vrijednosti. Upravo on ponekad, poopen u sustavu politike
ekonomije, ukida svaku simboliku ambivalentnost da bi na
uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo
"racionalno" kolanje i igru razmjena.
Ovdje se pojam otuenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njegova
uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao to mi-
7
-
Simulacija i zbilja
tovi primitivnih drutava nisu "lane" pripovijesti koje svijesti
sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju,
povezujui skupinu samim tim kolanjem, a ne znaenjem mitskih
"sadraja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni
kod naih drutava, koji je onaj politike ekonomije (oblik/roba i
oblik/znak), ne djeluje preko otuenja svijesti na sadraje: on
racionalizira i upravlja razmjenom, on omoguuje komunikaciju, ali
sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla.
Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne
"mistificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu
razmjenu prema apstraktnome opem obrascu. Sam pojam pojedinca
proizvod je tog opeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta",
sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe
misli u svojoj idealnoj referenciji, nije drugo doli uinak,
simptom, sjena koju na nj baca sustav. Otuenje, magini pojam preko
kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadraj (svoj
iznova pronaen "totalitet") jest ideoloki pojam - a ideologija, u
svojoj nadstruk-turalnoj inaici sadraja svijesti, jest otueni
pojam.
Danas potronja - ako ta rije ima neko znaenje izuzev onoga koje
mu podaruje vulgarna ekonomija - odreuje upravo stupanj na kojemu
se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vrijednost/znak, a
znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji", posebice oni
na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na specijaliste, jedni
"proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ideologije
(znakovi, kultura), ili na dijalektiare koji ne smjeraju
totalitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi
da danas nita od onoga to se proizvodi i razmjenjuje (predmeti,
slube, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije vie ni strogo
iitlji-vo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi
opoj politikoj ekonomiji iji presudni predmet vie nije roba (ak ni
ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi oznaitelja, sa
svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da jo postoji
neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (ak ni u
svojoj "kritikoj" inaici: znak, vrijednosti, ideje posvuda
8
Kritika politike ekonomije znaka
komercijalizirane ili "obuvaene" vladajuim sustavom, ali takoer
jo prisutna kao da je jo preostalo neto ija je transcenden-tnost
bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta
uzviene uporabne vrijednosti kulture preinaene u razmjensku
vrijednost). Predmet te politike ekonomije, naime njezin
najjednostavniji dio, njezin nukleus - upravo to to je prema Marxu
bila roba - to to danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak,
nego nerazdvojivo oboje, pri emu se oboje ponitilo kao specifina
odreenja, ali ne kao oblik, taj predmet moda je naprosto predmet,
oblik/predmet na koji se, na sloeni nain koji opisuje najopenitiji
oblik politike ekonomije, nadovezala uporabna vrijednost,
razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.
Metafizika znaka
Znak se nadaje s istom oevidnou vrijednosti znaenja kao i roba u
"prirodnoj" oevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjednostavnije"
i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput politike
ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno
djelovanje.3
Kao to smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava
razmjenske vrijednosti odrava se jedino kao uinak konkretne
stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i
potreba. Takva je strateka logika robe, te ona od drugog pojma ini
satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom
znaka. Ta pretpostavka niti "znanstvene postulate"
semiolingvistike, posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je
definirao Saussure i ispravio Benveniste.
Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloenosti, u injenici
da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" odreenje da znai pojam ili
stvarnost - stol (Tisch, na njemakome itd.), nego u 3 Dvije su se
vrste ralambe poduhvatile toga naporednog fetiizma robe i
znaka.
Kritika politike ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje
koju je ustanovio Marx - kritika semiologija ili teorija tekstualne
proizvodnje, koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko
asopisa Tel Quel.
9
-
Simulacija i zbilja
samoj injenici da uspostavlja istoznanost izmeu odreenog Ozlj i
odreenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako posvemanje u
sluaju "simbola"4, pri emu analogija izmeu Ozlj i Ozn ne mijenja
nita u naelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u temeljnom
uspostavljanju potpune korelacije izmeu nekog "diskretnog" Ozlj i
nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim rijeima, proizvoljno je u
"diskreciji" koja jedina utemeljuje mogunost jednadbenog odnosa
znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znai nita drugo. Ta je
pritajenost stoga samo naelo racionalnosti znaka koje djeluje kao
univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualno-sti znaenja koja
ne proizlaze iz nekog odgovarajueg okvira, iz istovjetnosti i
posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladavajua i svodljiva
racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "konkretnu stvarnost",
izvanjsku, imanentnu, to bi je znakovi apstraktno iznova dohvaali
da bi je izrazili, nego u odnosu na sve to izlazi iz sheme
istovjetnosti i znaenja znaka, u samom zahvatu koji ga ini, u toj
iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn, svedenog,
potisnutog, ponitenog. Racionalnost znaka temelji se na iskljuenju,
na ukidanju svake simbolike dvosmislenosti, u korist vrste i
jednadbene strukture. Znak je diskriminirajui: on se strukturira
iskljuivanjem. Nadalje kristaliziran na toj iskljuivoj strukturi,
oznaujui svoje strogo odreeno polje, odre-kavi se svega ostalog i
odreujui Ozlj i Ozn u sustavu primjerena nadzora, znak se nadaje
punom, pozitivnom, racionalnom i razmjenjivom vrijednou. Tijekom
strukturiranja, nestalo je svake virtualnosti znaenja.
To odreenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, moe se vrlo lako usloiti
u dvosmislen, viesmisleni odnos a da se ne ogrijei o logiku znaka.
Neki Ozlj moe se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: naelo
istovjetnosti, dakle iskljuivanja i svoenja, na kojemu se temelji
proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je naprosto postala
polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja-4 Ovdje uzet u
znaenju klasine semiolingvistike, simbol kao istovjetna inaica
znaku.
Mi se, naprotiv, uvijek sluimo pojmom simbola (simbolika,
simbolika razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu
znaka i znaenja.
10
Kritika politike ekonomije znaka
jui ambivalentnosti. Sama dvosmislenost jo nije drugo doli
kolebanje naela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeenje
znaenja ne dovodi u pitanje naelo racionalnosti znaka, dakle
njegovo naelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezivanja
izmeu Ozlj i Ozn koji zadravaju svoju "pritajenost", kd znaenja i
nadalje djeluje kao sustav nadzora znaenja.
Jedina ambivalentnost (koju drimo nadasve snanim initeljem
kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i
simbolikog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje itljivost, lanu
prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno
ii-tavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije).
Ona ukida politiku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgovarajua
odreenja Ozlj i Ozn, pojmove obiljeene znaenjem, koji dobivaju
smisao tek preko klasinog prihvaanja procesa znaenja, pa stoga ne
bi bili kadri preivjeti, u bilo kojem obliku, ukidanje te logike. U
logici ambivalentnosti i simbolike, suoeni smo s procesom ponitenja
znaka, ponitenja jednadbe pomou koje se on artikulira i koja u
komunikacijskom diskursu nikad nije ponitena. Cjelovita, nepronina,
nikad rasvijetljena, ona tako utemeljuje istu vrstu drutvene tajne
kao i onaj drugi medij, roba, koji takoer poiva na toj apstraktnoj
jednadbi svih vrijednosti.5
Kritika politike ekonomije, koju je Marx primijenio na razini
razmjenske vrijednosti, ali iji sveukupni raspon podrazumijeva i
uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine
implicitne jednadbe, rastvaranje robe kao forme i koda ope
ekvivalentnosti. Upravo to kritiko ponitenje valja proiriti na
polje znaenja u Kritici politike ekonomije znaka.
5 To raspadanje znaka povlai za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao
takvih, ali ne ukidanje
u smislu nekog mistinog nitavila grae smisla i djelovanja
smisla. Simbolika radnja smisla obavlja se takoer na zvunoj,
vizualnoj, gestualnoj (i drutvenoj) grai, ali slijedno posve
drukijoj logici o kojoj e jo biti rijei.
11
-
Simulacija i zbilja
Privid referenta
Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i
funkcionalnog smisla, Ozlj upuuje na Ozn, a zajedno upuuju na neki
referent. Znak kao apstraktna struktura upuuje na fragment
objektivne stvarnosti. Uostalom, izmeu ta dva pojma Benveniste,
ispravljajui Saussurea, smjetava proizvoljnost znaka - koja se
nahodi izmeu znaka i stvari koju oznauje, a ne izmeu Ozlj i Ozn,
koji su oba psihike prirode i nuno su povezani u duhu subjekta
odistinskom konsupstancijalnou. I dalje: (Problemi ope lingvistike,
str. 52.): "Proizvoljno je to to se neki znak, a ne neki drugi,
vezuje uz odreeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U tom smislu,
i jedino u njemu, moe se govoriti o dodirivanju, ali i to ne zato
da bi se problemu iznalo rjeenje, nego prije stoga da bi ga se
naznailo i privremeno od njega udaljilo... Polje proizvoljnog je na
taj nain prebaeno izvan razumijevanja lingvistikoga znaka."
Iskljuiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znai premjestiti
problem, a vjerovati da se moe "od njega udaljiti", znai ponuditi
mu rjeenje koje bi, budui da nipoto nije "privremeno" i metodoloko,
lako moglo i opet voditi vjenome metafizikom rjeenju problema.
Tim zahvatom Benveniste pokuava spasiti unutarnji ustroj znaka,
njegovu loginu nunost (i onu semiolingvistike), dok kod Saussurea
hipoteka proizvoljnog jo tei na uzajamnoj povezanosti Ozlj i Ozn.
Ali takva je podeenost jedino mogua na osnovi odvajanja znaka i
stvarnosti (referenta), a to rjeenje Benveniste preputa filozofiji.
Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo metafiziki nain, poput
svih lingvista i semiologa, preko pojmova "motivacije" i
"proizvoljnoga".
Jer stvari se nipoto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i
onoj drugih) idealistikoj shemi. Rez se ne povlai izmeu znaka i
"stvarnog" referenta. On prolazi izmeu Ozlj (oznaitelj a) kao
forme, i, s druge strane, Ozn (oznaenog) i Rft (referenta) koji se
zajedno upisuju kao sadraj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili
ra-
12
Kritika politike ekonomije znaka
dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je rije
ovdje nije vie izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak,
on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti
doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on
odreuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "govorni
subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadraja. "Za govorni subjekt
postoji izmeu jezika i stvarnosti potpuna podudarnost: znak
prekriva i upravlja stvarnou: tonije - on jest ta stvarnost...",
kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako nita o
proizvoljnosti znaka (on nije semioloki subjekt!), nego je, u
svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Ben-venisteovo
proizvoljno (izmeu znaka i stvarnosti) ne postoji u veoj mjeri
negoli Saussureovo izmeu Ozlj i Ozn.
Ako se, suprotno Saussureu, sloimo da je Ozn konsupstanci-jalno
Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn i
Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikovanja,
apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na
drugi, od Ozlj do Rft (zakljuno). Kako god bilo, moe se rei: 1. Ili
je motivacija openita s jednoga do drugoga kraja lanca -
ali tada to vie nije supstancijalna motivacija psihologistikog
tipa, ona sadraja, koja se na neki nain uspinje od Rft prema Ozlj,
nego je rije o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon koda i Ozlj
obavjetava i odreuje ak i "stvarnost". Kod postaje odistinsko naelo
stvarnosti.
2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem.
Konkretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o
apstrakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj iri se nad svijetom
(u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga).
Bitno je uoiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da
vodi znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije,
diskrecije, oblikovanja znaka obuhvaa jednako Rft kao i Ozn
-"svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije
drugo doli uinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova
"pan-tografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista
stvar, kao
13
-
Simulacija i zbilja
to smo vidjeli - jedan te isti sadraj koji djeluje poput sjene
koju baca Ozlj, uinak stvarnosti preko kojega se zaokruuje igra
oznaitelj i dolazi do promjene.
Ovdje se javlja slinost izmeu logike znaenja i logike politike
ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i
ak-tualizaciji uporabne vrijednosti poput antropolokog obzora, a da
pritom one u osnovi ne utjeu na njegovo djelovanje i vlastitu
strukturu. Jednako tako, referent se odrava izvan razumijevanja
znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj iskljuuje.
Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u
cijelosti obuhvaa oblik politike ekonomije kao njezino dovrenje.
Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je
cijela obuhvaena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije
prevladavajue forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombinacija
oznaitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadraj, alibi i,
znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizikim
znakom potrebe ili motivacije.
Svekolika dobra stara psihologija hrani semioloko zdanje: 1.
Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadraj per
cepcije i ivljenog iskustva subjekta - na pola puta izmeu
fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene
formi.
2. Taj sadraj percepcije na neki nain izranja, on je na razini
znaka zamijenjen oznaenim, sadrajem misli. Izmeu toga dvoga,
prisiljeni smo prijei od ivljene percepcije pojmov-nome, sukladno
dobrom starom filozofskom idealizmu i apstraktnome asocijacionizmu
ve dobrano pranome u 19. stoljeu.
A na koji se nain odvija artikulacija izmeu znaka i referenta
(ili izmeu Ozlj i Ozn) tako istanano odijeljenih, a da istodobno
jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se
zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala
ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao to ini
Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka
(utemelje-
14
Kritika politike ekonomije znaka
ne, ali jedino s unutarnjeg stajalita semiolingvistike) -jedini
zami-slivi odnos, jedini pojam pomou kojega se moe misliti
artikulacija fenomenalnog (psiholokog) i znaka, jest motivacija.
Prazan i magini pojam, ali drukije i nije moglo biti im smo
stvorili metafiziku predodbu o referentu, apstraktno odvajanje
izmeu znaka i svijeta - potrebna je neka magina poveznica da bi ih
se povezalo, a nekim sluajem to je upravo onaj isti mosti kojim
politika ekonomija pokuava povezati subjekt i objekt koji su takoer
shvaeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACIJA, tome nema
kraja. Isti pojam skriva isto metafiziko lukavstvo. U jednom
sluaju, pojam ima mahom logiku rezonanciju, u drugome, mahom
psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika i psihologija
ovdje su nerazdvojivo pomijeane: semioloka motivacija ima iza sebe
svekoliku psihologiju - koliko je pak do ekonomske potrebe, ona je
mnogo vie od potranje subjekta: svekolika logika artikulacija
ekonomske "znanosti" trai je kao svoj funkcionalni postulat.
Ti pojmovi nisu sluajno prazni. Pojam ne kazuje nita ako eli
popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje izmeu znaka i
fenomenalnog referenta postoji jedino za metafiziko vienje koje
idealizira i apstrahira u isti mah i znak i ivljeni svijet, jedan
kao formu, drugi kao sadraj, u njihovoj formalnoj
suprot-stavljenosti. Polazei od pogrenih razlikovanja, metafiziko
ih stajalite moe razrijeiti jedino pomou pogrenih pojmova. Ali ta
su razlikovanja strateka i djelotvorna i razrijeiti ih (ukinuti
magijsku nestvarnost tih pojmova), to bi bio jedini nain da se
rijei lani problem proizvoljnog i motivacije znaka, znailo bi u
isti mah i ukinuti mogunost svake semiologije.
Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mogue
naporedno ralaniti na polju znaenja i ekonomije. Motivacija
(potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju pojmova,
neku vrstu kolanja, zrcalni i tautoloki proces izmeu dva modaliteta
iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sadraja, reprodukcije
sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske
15
-
Simulacija i zbilja
vrijednosti i koda oznaitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli
smo da potrebe (UV) ne ine neku konkretnu realnost, neusporedivu,
izvanjsku politikoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam uronjen u
sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva sustava na
neki nain spojena u istoj formi, tada je oevidno da pojam potrebe
ne ralanjuje nita i jedino opisuje, u vidu iluzorne artikulacije,
ope kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje.
To prevodi tautoloka definicija potrebe (nema druge): ljudi
prihvaaju neku stvar kao uporabnu vrijednost "zbog toga to im ona
treba".
Jednaka krunost, ista psiholoka tautologija vrijedi i za
Ben-venisteovu motivaciju: 1. Znak zadobiva svoju nunost iz
psiholokog konsenzusa koji
nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjeljka
"stvarnog" u misli).
2. Ali: objektivnost tog odjeljka "oznaena" kao stvarno, oevidno
je perceptivni konsenzus subjekata.
3. A on se, jednako oevidno, hrani psiholokim konsenzusom koji
povezije neki Ozlj s nekim Ozn.
Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje
stvarno preko znaka doista je poroan, ali to je kolanje, kao to
znamo, sama tajna svake metafizike (ideoloke) djelotvornosti.
Jednako kao to potrebe nisu pokretaki i izvorni izraz subjekta,
nego uvijek ve njegovo funkcionalno svoenje od strane sustava
uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske
vrijednosti, tako i referent nipoto ne predstavlja neku samostalnu
konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenolokog
svijeta predodbe) ekstrapolira odsjeak uspostavljen logikom znaka.
Takav je svijet vien i protumaen preko znaka - naime, virtualno
oblikovan i podloan razoblienju po volji. "Stvarni" stol ne
postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), to
znai da je on ve oznaen, apstrahiran i racionaliziran obliko-16
Kritika politike ekonomije znaka
vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U
tom smislu i u ovom sluaju ne postoji temeljna razlika izmeu
referenta i oznaenog, a simptomatina je spontana pometnja nastala u
vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vrijednosti doli
one oznaenog, ija eli biti supstancijalna referencija in vivo, iako
je tek njezin produetak in abstracto.6 Na taj nain strategija je
ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari formalnu
cjelovitost, pri emu joj uporabna vrijednost, kojom upravlja sustav
razmjenske vrijednosti, prua, unato svemu, svoje "naturalistiko"
jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje se moe
generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formalnu
cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logika
forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak slue kao referencija/
alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.
6 Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljaa
70., br. 1 ,:"Referent
nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o
stvarnosti. On je odreen, oznaen namjerom prema stvarima (!), a ne
shvaa se vie kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj, kao stoje
sluaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent kao
konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistiki fetiizam,
fetiizam materije posljednji stupanj idealizma koji od materije ini
privid. Pa ipak, semiologija se temelji na tim pomijeanim
materijalistikim i idealistikim ostacima proizalim iz svih kutova
zapadne metafizike. Stajalite J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno
je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza
svake semioloke misli, kako god ona bila kritina, ne