-
ZABRANJENA RELIGIJA
ZATAJENE HEREZE ZAPADA
Uredio: J. Douglas Kenyon
First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International;
Copyright 2006 by J. Douglas Kenyon
Naslov izvornika : FORBIDDEN RELIGION
Suppresed Heresies of the West EDITED BY J. DOUGLAS KENYON
-
Drei se istog modela kao i kod svoje uspjenice Zabranjena
povijest, J. Douglas Kenyon je iz svoga dvomjesenika Atlantis
Rising prikupio lanke koji istrauju skrivene putove religije,
progonjene od strane ortodoksne Crkve - od vremena prije Krista,
dok su se polagali temelji kranstva, pa do estokih i krvavih
vremena katara, templara i slobodnih zidara Novoga Svijeta. U ovom
su istraivanju korijena zapadnjake vjere otkrivene bliske veze
izmeu drevne egipatske religije i kranstva, pravi identitet trojice
mudraca te veza koje su templari iskovali izmeu kranstva i
slobodnih zidara. Takoer, knjiga identificira pravu tajnu
organizaciju koja stoji iza tajni razotkrivenih u knjizi Da
Vincijev kod te objanjava, kolika skrivena vjerska strujanja i
danas utjeu na suvremeni svijet.
Ova knjiga je uvod u pravu povijest heretikih vjerskih tradicija
koje su u drutvu igrale jednako vanu ulogu kao i slubena vjera, to
ih je neprestano nastojala potisnuti i posve unititi. Roeni unutar
istih vjerskih okvira koji su na kraju iznjedrili kranstvo, ovi su
duhovni putovi ipak uspjeli preivjeti kroz "hereze" Srednjega
vijeka kao i kroz teorije velikih renesansnih mislilaca kakvi su
bili Isaac Newton, Giordano Bruno i njihovi nasljednici. Prenijet i
u Novi Svijet zahvaljujui slobodnim zidarima, koji su ondje
potaknuli Ameriku revoluciju, utjecaj ovih zabranjenih religija moe
se i danas pronai u "Zvijezdama ureenom stijegu" ili takvim
slobodnozi-darskim simbolima kakav je piramida na stranjoj strani
novanice od jednog dolara.
J. DOUGLAS KENYON je urednik i izdava dvomjesenika Atlantis
Rising iz Montane te urednik uspjenice Zabranjena povijest.
-
Sadraj
ZAHVALE... UVOD
PRVI DIO KRANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE
1. Misterij Krista: Ima li u toj pripovijesti ak i vie od onoga
to zamilja Hollywood? J. Douglas Kenyon
2. Povezanost s Ozirisom: Navjetaji kranskog slikarstva u
drevnim egipatskim umjetnikim predmetima Richard Russell
Cassaro
3. Istono od Kumrana: Traganje za korijenima zapadnjake vjere
David Lewis
4. Novo svjetlo oko podrijetla krana: Poblie o ulozi Jakova,
brata Isusovog Cynthia Logan
5. Sirenje evanelja boginje: Zahvaljujui Da Vincijevom kodu,
Margaret Starbird se priklonila stavu mnogih diljem svijeta Cynthia
Logan
6. U potrazi za pravom zvijezdom Betlehema: Tko su bili
"mudraci" i to su naumili? Peter Novak
8 10
19
26
35
47
54
62
-
DRUGI DIO SLIJEDIMO ZLATNU NIT: TEMPLARI I SLOBODNI ZIDARI
7. Skrivena povijest: to nam filmovi poput "Hrabroga srca" ne
govore? David Lewis
8. Templari i Vatikan: Zabranjena hereza johanita Mark Amaru
Pinkham
9. Izgubljena templarska flota i crna gusarska zastava Jesu li
pirati s Kariba bili tajni osvetnici? David. H. Childress
10. Tajna bitke kod Bannockburna: Je li otkrivena zahvaljujui
drevnoj izreci: "Kako gore, tako i dolje"? Jeff Nisbet
11. Piramide u kotskoj: Tlocrt Oriona otkriven u lijepoj
Kaledoniji Jeff Nisbet
12. Zagonetka izgubljenog velikog pomorskog zemljovida: Kako su
njegovi izraivai mogli znati ono to su znali? David H.
Childress
TREI DIO KLJUNA ULOGA OBITELJI SINCLAIR IZ KOTSKE 13. Iezla
kolonija iz Arkadije: Jesu li Vitezovi
templari osnivali naselja po Sjevernoj Americi? Steven Sora
14. Izgubljeno blago vitezova templara: Hoe li ubrzo biti
pronaeno u Sjevernoj Americi? Steven Sora
15. Tajne Rosslynske crkve: Je li Marija de Guise znala za njih?
Jeff Nisbet
71
83
92
99
108
117
127
135
146
-
16. Otkrie ostalih neobinosti Rosslynske crkve: Pomno prouavanje
smjeta drevnu zagonetku u dramatino novo svjetlo Jeff Nisbet
17. Pukotina u Da Vincijevom kodu: Je li rosslynska crkva Dana
Browna ondje, gdje on kae da jest? Jeff Nisbet
18. Pravo tajno drutvo iza Da Vincijevog koda: Ti iznenaujui
Rosenkreuzeri Mark Amaru Pinkham
155
164
173
ETVRTI DIO MO I UTJECAJ UGLEDNIH SLOBODNIH ZIDARA 19. Zvijezdama
ureeni stijeg i podrijetlo Amerike:
Jesu li se osnivai Sjedinjenih Amerikih Drava rukovodili jednim
drevnim nalogom? Jeff Nisbet
20. Drevni arhitekt Amerike: Jesu li osnivai Amerike ostvarivali
neku tajnu nakanu? Steven Sora
21. Nacionalne tajne: Istina bi mogla biti neobinija od bilo
kakve mate Steven Sora
22. Bacon, Shakespeare i Atenino koplje: Okultno podrijetlo
uloge Engleske u Novom Svijetu Steven Sora
23. Rjeavanje zagonetke zvane Shakespeare: Novo svjetlo na
dugogodinjoj tajni - je li bard doista bio pijani glumac iz gradia
Stratford on Avon ili netko drugi? Virginia Fellows
24. Francis Bacon i znak dvostrukog A: Je li veliki uenjak i
dravnik buduim naratajima ostavio kljueve za ifre koje trebaju
rijeiti? William Henry
179
190
198
206
214
223
-
PETI DIO VIZIONARI I ALKEMIARI
25. Nostradamusova vienja: Je li francuski mistik iz petnaestog
stoljea imao to za rei ljudima dananjice? J. Douglas Kenyon
26. Giordano Bruno: Zato su ga spalili na lomai? John
Chambers
27. Otkrivena Ivana Orleanska: to je povijest izostavila iz
njezine neobine sage? Jeff Nisbet
28. Uskrsnue alkemiara: Jesu li drevna umijea transmutacije
umrla sa Srednjim vijekom, ili jo uvijek ive pod razliitim maskama?
Mark Stavish
29. Fulcanelli i Tajne katedrala: Kakva veza postoji izmeu Kria
iz Hendayea i jednog od najzagonetnijih likova dvadesetog stoljea?
Vincent Bridges
30. Isaac Newton i okultno: Koliko je bila vana skrivena strana
velikog znanstvenika? John Chambers
31. Newton, alkemija i uspon britanskog imperija: Tajanstveni
osnutak empirijskih znanosti Peter Bros
32. Newton i Biblija: to je veliki znanstvenik prorekao za 2060.
godinu? John Chambers
33. Neobian ivot G. I. Gurdjieffa: Premda saga o njemu ostaje
obavijena tajnom, njegov se utjecaj ne moe zanemariti John
Chambers
233
243
250
258
267
276
285
294
300
-
ESTI DIO DUH I DUA 34. Istjerivanje zlih duhova:
Psihoterapeutkinja
ukazuje na korijene svojega pionirskog rada Cynthia Logan
35. Paranormalni ivotopis Benvenuta Cellinija: Jesu li svemirske
sile spasile velikog renesansnog zlatara? John Chambers
36. Dostojevski i spiritualizam: Je li pisac Zloina i kazne imao
osobni uvid u onostrani svijet? John Chambers
37. Victor Hugo i duhovi: Je li pisac Jadnika i Zvonara crkve
Notre Dame svoja nadahnua crpio iz drugih dimenzija? John
Chambers
38. Zvuk i slike s one strane: Pioniri nove znanosti -
instrumentalne transkomunikacijf Bili Eigles
39. Razumijevanje iskustva tik do smrti: Zbog ega znanost ovo
nije shvatila kako treba? P. M. H. Atwater
40. Glas za reinkarnaciju: Je li vjera jedini povod za
vjerovanje u nju, ili za to postoje i razlozi znanstvenije naravi?
Ian Lawton
309
316
325
333
341
351
362
O PISCIMA 372 376 SLIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
-
ZAHVALE
Svima kojima sam ve uputio izraze svoje iskrene zahvalnosti za
knjigu Zabranjena povijest, koja je izala prije ove, jo jednom bih
rado zahvalio, i to posebno zbog toga to su time uinili moguim i
izdavanje ovoga djela, Zabranjena religija. Svakako, ovdje su
ukljueni i moja supruga, moji roditelji, svi koji su mi financijski
pomogli u radu, a i jo mnogi drugi, oni to su omoguili izlaenje
asopisa Atlantis Rising, te ovoga posljednjeg projekta.
No, ovaj put bih spomenutom popisu pridodao jo neke koji su me
duboko zaduili.
Govorim o osnivaima Sjedinjenih Amerikih Drava, te o zatiti koju
su ugradili u sam Ustav zemlje - za sve nas. U nae vrijeme, kada se
mnogi od nas osjeaju posve slobodnima upustiti se u sukobe s
nametnutim autoritetima gdje god im se ukae prigoda, vano je
prisjeati se i onih vremena u kojima ovakvi izazovi nisu bili
nimalo laki, kao i toga, da u mnogim dijelovima svijeta ostaju teki
i danas. Kako se moe vidjeti i na ovim stranicama, mnogi od naih
pretea plaali su i svojim ivotima pokuaje izraavanja ovdje
zabiljeenih osjeaja i pitanja.
Meutim, injenica to se naa sloboda religijskih uvjerenja - o
kojoj govori i ova knjiga - kao i sloboda tiska, koja je svima nama
koji se bavimo izdavatvom beskrajno dragocjena, danas zapravo
doivljava kao neto to se podrazumijeva samo po sebi, moe nas
istodobno radovati, ali i zabrinuti. Ako sami zaboravljamo kakvi
smo sretnici, moemo li oekivati da e se tako i nastaviti i ubudue?
U vremenima, u kojima se toliki osjeaju ugroeni slobodama
drugih
-
- posebno njihovom slobodom savjesti - i grozniavo tragaju za
nainima kojima bi zanijekali prava onima od kojih se razlikuju,
nikako ne bismo smjeli zaboraviti na vanost budnosti i opreza.
To, to ove slobode - barem one utvrene Ustavom - danas
predstavljaju nau svakodnevicu, nikako ne znai da su postale manje
vane. Mislimo da bi neki ljudi - kada ne bi bilo ovih sloboda -
svim silama nastojali sprijeiti da knjige kakva je ova uope i
ugledaju svjetlo dana. Zato ostajemo vjeito zahvalni to smo
osloboeni njihovih pritisaka, i to imamo mogunosti otvoreno
raspravljati o pitanjima koja nas zanimaju, bez straha od
posljedica.
-
UVOD J. Douglas Kenyon
Neki kau da je povijest svijeta zapravo povijest rata izmeu
tajnih drutava. Pa ni religija nije nita drugo, tvrde oni, doli tek
vidljivi vrak tajnoga ledenog brijega, kojim se ljudske djelatnosti
usmjeravaju prema dobru ili zlu. Ba kao to neki voe mogu prikrivati
svoje prave ciljeve, tako su i pravi ciljevi mnogih religija ostali
skriveni od pogleda javnosti.
Samo, kao i kod vjetra, ova nevidljivost ne znai i odsutnost,
nepostojanje sile, usmjerenja ili intenziteta koji pozornom
promatrau ipak moe razotkriti krajnji cilj. Upravo kao to priznate
religije mogu promicati prikrivene svrhe sila kojima streme, tako
postoje i doslovce zabranjene religije, koje to ne mogu, iji se
sljedbenici i danas moraju okupljati u tajnosti.
Ako za religiju ustvrdimo da je to skup vjerovanja i obreda,
koji vjernici njeguju kako bi dokazali prirodu boanstva u koje
vjeruju i njegov (njezin) odnos prema ovjeanstvu, tada su
religiozni i mnogi od onih koji to inae ni sami za sebe ne bi
rekli. Jer, ak i oni koji nije-u postojanje bilo kakvoga boanstva
(to jest, tvrde da ono ne postoji), time ustvari izraavaju svoje
vjerovanje o prirodi boanstva; oni ne mogu dokazati njegovo
nepostojanje i zato njeguju neto, to je veoma blisko vjeri.
U meuvremenu, mnogi su poeli vjerovati da se konci zapravo
povlae negdje iza zavjese, te da propovjednici raznolikih uvjerenja
- ukljuujui i onih sekularnih, znanstvenih i politikih - objavljuju
vizije to su im navodno bile otkrivene, dok je drevna i za nas
nevidljiva partija aha - to se odigrava izmeu skrivenih i odabranih
elita - oblikovala itavu nau povijest, a ini to i danas. Ova je
velika borba usredotoena na istinske dimenzije unutarnjega bia
svakoga ovjeka, a na kocki bi moglo biti i samo preivljavanje
ljudske due.
-
S jedne se strane nalaze oni koji ovjeanstvo doivljavaju kao tek
neto vie od potroaa umjetno proizvedenih stvari - ukljuujui u to i
doktrine, kako religiozne, tako i akademske. Prema ovom nainu
razmiljanja, svi smo mi rezultat darwinovske borbe za
preivljavanje, i nita vie. Jedino pravo na bilo kakvu vrijednost i
dostojanstvo daje nam - jo tamo od vremena naputanja pilja, prije
nekoliko tisua godina - iskljuivo na zajedniki napredak kao
zajednice, koji nas je doveo, kau nam, do junakih dosega nae
dananje evolucijske razine. Zamisli o besmrtnosti i
transcendentalnim sposobnostima pojedinca tek su tlapnja, roena
uslijed drutvene uvjetovanosti - i nita vie.
No, oni koji podravaju drukiji pogled na svijet, u svakome od
nas vide neograniene mogunosti samoostvarenja, pri emu ne iskljuuju
besmrtnost osobe. Nema veze to psiha ovjeka jo i danas posve jasno
pati od nekadanjih, drevnih rana. Ovi optimisti sagledavaju shemu
evolucije kao daleko veu, znatno profinjeniju i dostojanstve-niju
od tek pukog preivljavanja onih najsposobnijih.
A opet, u nae je vrijeme mnogo ljudi zarobljeno skuenim
konceptom vlastitog identiteta. Programirani na prihvaanje
autoriteta prevladavajueg znanstvenog / sekularnog / humanistikog
ustroja, kao da smo odustali od znatno irih sposobnosti koje
skrivene lee u nama. Veinu nas je vladajui akademski ukorijenjen
sustav obrazovanja uvjerio, da su to ve odavno razrijeena pitanja
koja vie ne treba preispitivati. Trebamo samo igrati uloge koje su
nam dodijeljene - i nita vie.
Pisci knjige koja je pred vama osporavaju ovu logiku koja se
podrazumijeva, ili kojom se prua opravdanje vladajuem ustroju - pa
bio to onaj u Crkve, u drave ili znanosti - tvrdei da se radi o
prividnim, sumnjivim, ako ne i korumpiranim autoritetima i da je
tako bilo ve dugo, dugo vremena.
U samoj sri ovih pitanja ostaje stara rasprava o tome kako netko
uope moe poznavati istinu o bilo emu - i, to je bolje: znanost ili
religija? Ne zaboravimo da je razlika izmeu znanosti i religije
bitna za nae poglede na svijet u dvadeset i prvom stoljeu, jer je,
uvjetno reeno - nova, roena uslijed otuenja zapadne civilizacije.
Samo drutvo, koje uoava veliki raskorak izmeu onoga u emu se nalazi
i bez ega je ostalo, moe biti u stanju povui tako otru
razdjelnicu
-
meu njima. Iako je ak i kvantna fizika pokazala nepostojanje
mogunosti odjeljivanja promatraa od onoga to promatra, mi se ipak i
dalje tvrdoglavo drimo naih dragocjenih, iako umjetnih razlika.
Nai preci nisu dijelili svijet na ovaj nain. Za njih su znanost
i religija bili jedno. Ono to je u svemu bilo bitno - to je bila
krajnja, konana istina, a ne kategorija. Da je njihovo
prosvijetljeno razumijevanje i shvaanje due bilo stvarno znanje, a
ne u cijelosti utemeljeno na vjeri, kao to danas mislimo o njima,
tko moe rei koja se jo vrsta znanosti i tehnologije tijekom
prolosti mogla razviti, a koja se od njih nikada ne bi niti
razvila?
Jesu li moda prouavanja pojava kakve su elektricitet,
magnetizam, gravitacija i energija proizala iz iskustava s duom to
je tragala za besmrtnou? Prema vaeem konceptu, za nas je svijet
prirode predmet znanstvenih izuavanja; ali, ako ga ne moemo
uklopiti u taj pogled, odmah ga nazivamo nadnaravnim i drimo - ako
ve ne halucinacijom, tada naprosto neim to je izvan sposobnosti
ljudskoga shvaanja.
Moda nai preci nisu bili toliko sputani. Ako ve propadaju svi
nai nadmeni pokuaji da, u susretu s njihovim naslijeem, sve
smjestimo u odgovarajue pretince, tada je to vjerojatno daleko vie
naa, negoli njihova pogreka.
Kau nam, da je znanje mo. uli smo i da je malo znanja o neemu -
opasna stvar (s naglaskom na malo). Mislimo, stoga, da je vano
pitanje sljedee: to je to uope Znanje? Ili, da se posluimo jednom
suvremenom i poprilino neurotinom milju - postoji li uope
Znanje?
U mnogim velikim i drevnim duhovnim tradicijama, gnosis ili
spoznaja - bilo to samospoznanje, spoznavanje istine, ljubavi - sve
je to cilj, ako ne i jedini cilj ivota. A opet, vidimo da se u
zapadnim civilizacijama postavlja pitanje o samoj mogunosti - moe
li se ita znati s potpunom sigurnou, a posebice svi oni odgovori na
krajnja pitanja to trae samo istinite odgovore: tko smo mi? Otkud
smo doli? Koja je svrha naega postojanja?
Naravno, u svemu tome nije pravo pitanje - postoji li uope tako
neto kao to je istina, ve koliko smo je mi sami sposobni spoznati i
prihvatiti, kakva god ona bila. Od Klaonice 5 do Paklene narane,
od
-
Lovca u itu do Buntovnika bez razloga - bezbrojni suvremeni
mitovi pretvaraju upitnu sposobnost ovjeanstva da spozna istinu - u
neku vrstu junatva. Od psihoanalize do egzistencijalizma, od
utvrivanja etike do politike ispravnosti, dananja je misao
potkopala autoritet koji prati istinske spoznaje. Poput Hamleta,
ostali smo preputeni pitanju o tome, bismo li trebali - biti, ili -
ne biti.
Oko takvih nam pitanja znanost ne moe mnogo pomoi, barem ne ona
vrsta znanosti koja vlada dananjom civilizacijom. Najbolje emu bi
se neka potena empirijska metoda mogla ponadati da e stii, bio bi -
pokazatelj vjerojatnosti. Nigdje jo nije pronaeno isto znanje,
sukus spoznaje, pa ni u prostranim akademskim dvoranama; mislimo na
znanje od vrste, koju je filozof Theodore Roszak nazvao
"rapsodijskom objavom". A ono, ega oko nas ima u izobilju, zove se
- oaj.
Kada smo se prije nekoliko stoljea odluili osloboditi
korumpiranog sveenstva iz mranoga srednjovjekovnog doba, i vratiti
onome za to smo mislili da je prosvjetljeniji nain odreivanja
stvari, vjerovali smo da se pribliavamo istinskoj spoznaji. Ironija
je u tome, da je ono to smo dobili ovom trampom bila sumnja, a da
je na mjesto drevnih praznovjerja uskoila je jedna posve nova vrsta
strepnje. Umjesto ognja paklenoga dobili smo ispraznost. Trebalo
nam je neko vrijeme da to shvatimo i u potpunosti uronimo u nju,
ali moe li itko makar i posumnjati u to, da sada ve posvuda i
nairoko rasprostrte glad i udnja za sigurnou prijete posvemanjim
ovladavanjem u naoj civilizaciji?
Naalost, ta je neutaena udnja odvukla ve mnoge u bezdan, iza
granica ludila. U onaj spoznajni vakuum to nam ga je za sobom
ostavilo korumpirano sveenstvo, navrlo je stoga mnotvo lanih
sveenika i arlatana, obeavajui nam pritom na sva usta izvorno vino
duhovnih spoznaja, dok su nam zapravo nudili obilje kojekakvih
otrova, od genocida do dihada. Bio to Adolf Hitler ili Osama bin
Laden, ti stameni glazbenici pakla nastavljaju zavoditi
nepromiljene mase, iskoritavajui njihovu posve ljudsku elju za
otkrivanjem konanih odgovora. Ironino je, ali u samu zoru dvadeset
i prvog stoljea, jedna misao iz devetnaestog stoljea i danas
tvrdokorno okiva suvremeni nain razmiljanja. Ona i dalje plee svoj
udnovati kabuki ples na
-
javnoj pozornici, te bi se stoga s razlogom mogla nazvati -
kultom redukcionizma.
Ta je arhaina filozofija poznata jo i pod nazivom - kakve li
samo ironije - logiki pozitivizam. Ona promie materijalizam i
doktrine kakve su darvinizam, biheviorizam, marksizam, pa ak i
frenologija (sustav koji tvrdi da se karakter ovjeka moe odrediti
mjerenjem njegove lubanje). Logiki pozitivizam promicao je i jo
mnoge druge danas osporene misli, ustrajui na tome da se svemir moe
objasniti jednostavnim pojmovima koji su posve jasni
konvencionalnoj znanosti.
Za logike pozitiviste svemir je neto poput kakvog divovskog
flipera, u kojemu se svemirski objekti sudaraju, odbijaju i obru na
nain koji je u suglasju s dananjim znanstvenim spoznajama. Njima
nimalo ne koriste metafizika, duhovnost ili openito bilo kakve
nevidljive sile, a posve sigurno ne mare previe ni za kvantnu
fiziku. Redukcio-niste su dugo otpisivali ili u najboljem sluaju
obiljeavali kao naivce, a njihovu su filozofiju pomalo poele
zamjenjivati znatno suptilnije i dublje teorije, to su ih promicali
mislioci poput Junga i Einsteina. Bez obzira na to, ba poput grofa
Drakule, militantno redukcionisti-ko promiljanje i dalje se
tvrdoglavo zadrava u svojoj zoni sumraka.
Ono usto i danas odrava znatan utjecaj na mnoge naine
razmilja-nja u znanstvenim krugovima, u politici i u medijima. ak
se zna proglaavati i virtualnim sveenstvom profesionalnog
"debunkerira-nja", pravei se da razotkrivaju tue takozvane zablude
i arlatanstvo, posebice ono koje prijeti njihovim najdraim tezama.
Time kao da na udnovati nain izazivaju jeku i prisjeanje na
dominikanske inkvizitore iz nekih jo mranijih vremena. Zadaama
redukcionista kao da pomae - i to nipoto u beznaajnoj mjeri - iroka
rasprostranjenost neznanja javnosti, vezanog uz osnovne injenice od
sutinskoga znaaja. Profinjena propovijedanja ovoga primitivnog
sustava vjerovanja mogu se pronai u gotovo svakoj od novotarija
koje nam danas stiu iz znanosti. Upravo ovdje se otkria zajednice
istraivaa nude uvijek tako, da objanjavaju dokaze za koncepte kakvi
za materijalistike redukcioniste predstavljaju anatemu. Tako se,
primjerice, za vjerovanje u paranormalne pojave govori da ono
proizlazi iz genetskih predispozicija pojedinca; iskustva zvana
"tik do smrti" pripisuju se anomalijama mozga; Bog im je tek -
subatomska estica, i tako redom.
-
Skeptik osebujna stila, Michael Shermer, autor djela Zato ljudi
vjeruju u neobine stvari, ustvrdio je u jednom svom lanku
objavljenom u listu Scientific American, da "pametni ljudi vjeruju
u udne stvari zato, jer su se izvjetili u obrani uvjerenja do kojih
su doli iz ne ba pametnih razloga." Pritom Shermer pod "udnima"
podrazumijeva sve one pojmove koje on sam odbacuje ili ne moe
razumjeti, a budui da priznaje kako se za njih zalau i pametni
ljudi, primoran je ili posve odbaciti te pojmove, ili otvoreno
priznati vlastite pogreke. Nimalo ne iznenauje to je odabrao ono
prvo.
Poput slaboumna djeteta, nimalo pokajniki raspoloen
redukcio-nist zakljuuje da koija tjera konja naprijed, a ne da je
upravo obrnuto.
Meutim, naziru se i znaci nade. Uistinu - kao da su sav uas 11.
rujna i njegove posljedice uzdrmali i protresli neto u naoj
kolektivnoj svijesti, te nas primorali na razmiljanje o stvarima
koje smo predugo zapostavljali, moda ak i sasvim zaboravili. Zurei
u lice takvoj prijetnji samome ivotu, traganje za smislom i
stvarnom svrhom naega postojanja kao da je kod mnogih meu nama
zadobilo na znaaju, hitnosti i nunosti; u skladu s tim, sve smo
manje spremni podnositi bilo kakve varke i neistine koje nam se
posve nekanjeno pokuavaju podmetati. Naravno, promjene ove vrste
nisu nimalo drage trgovcima obmanama, koje su bujale u zoni
sumraka.
Filozofije i znanstvene paradigme, koje ograniavaju mogunosti i
irinu ljudske due, jasno odraavaju korupciju na samom vrhu elitne
grupe nositelja ideja. Iz tih je krugova stiglo mnotvo trikova i
prijevara, usmjerenih na to da nam priblie ve prokazane poglede na
svijet ili ono to bi se moglo nazvati - lanim religijama.
"Znanstveno" izvedene doktrine koje tvrde da smo mi tek -
ivotinje, sluajnost prirode kojoj je nekakva sudbina samo
besmislena iluzija - kao da u ljude vie ne ulijevaju straha niti ne
daju ikakve ovlasti ovim samoproglaenim skrbnicima nad onom
krajnjom, konanom istinom. Unato fanatinim nastojanjima da se zadri
na spomenutom vrhu, ovo korumpirano "znanstveno" sveenstvo - odavno
ve bez ikakva dodira s vlastitim boanstvom - ipak otkriva svu
ispraznost svojih slubenih objava, pri emu ona postaje sve jasnijom
i svima ostalima; stoga njegov odlazak s trona autoriteta postaje
neizbjean.
-
U zadnje se vrijeme meu najprodavanijim knjigama svijeta nalo
djelo Dana Browna, Da Vincijev kod. Ono je na sebe privuklo
neizmjernu pozornost - posve neeljenu s ortodoksnog stanovita - na
nekoliko pitanja, o kojima javnost inae rijetko razmilja.
Pozdravljamo ga pljeskom, ukoliko e ono dovesti do dopunjavanja
obrazovanja vezanog uz ove teme. Ve smo odavno iza sebe ostavili
dane u kojima su se neki sutinski aspekti dugo zatajivane povijesti
zapadnjake civilizacije trebali izvikivati sa sljemena krovova.
Bilo kakva tajna Leonarda da Vincija ili njegova bratstva, itekako
je vrijedna razotkrivanja. Meutim, po naem je miljenju Brown u toj
knjizi pogreno protumaio mnogo od onoga to je nastojao otkriti, pa
stoga i nismo previe sretni zbog njegove knjige. Velika je teta to
je mnogostranost otkria ovog ezoterinog carstva po prvi put bila
predstavljena javnosti - na tako jadan nain.
Tako on, naprimjer, tvrdi kako je sveti Gral zapravo posve
odreena osoba ili ak i obiteljska loza, to nam se ini
neodgovarajuim i povrnim tumaenjem jedne istinski duboke tajne. To
je u najmanju ruku redukcionistiko i materijalistiko zakljuivanje,
ako ve ne granii i s idolatrijom, zbog ega mu posve izmie sukus one
velike misli iz saga i pria o svecima Istoka i Zapada, da se
"kraljevstvo nebesko nalazi u vama samima" (tonije: "u svima
nama"). Jasno, Parsifal i njegovi vitezovi su ovu lekciju trebali
dobro nauiti, ili - jednostavno ne uspjeti u svojim traganjima za
Gralom. Budisti imaju ovakvu izreku: "Susretne li Buddhu na cesti -
ubij ga." Time ele rei da se osobno osloboenje nikada ne smije
izjednaavati s vanjskim, fizikim biem, ve se treba zaviriti - u
samoga sebe, u svoju nutrinu.
Nimalo ne dvojimo o tome da su u nezajaljivoj jagmi za moi sve
korumpirane institucije na ovom planetu igrale sve one igre koje
Brown opisuje (a podrobno je naveo uistinu mnoge). Na svu sreu,
njihove igre ne ukljuuju i onu koju neki nazivaju "krajnjom,
zavrnom igrom", to je - za sve one koji imaju oi da vide i ui da
uju -zapisana izmeu redaka naih svetih, premda zaboravljenih
zapisa.
Vano je shvatiti da je tijekom razvitka nae civilizacije ensko
boanstvo bilo odbaeno i zgaeno. Mislimo kako je jednako vano da se
shvati, da su sredstva za spas te boginje pohranjena u svima nama,
i nisu ograniena na nekakvu ogranienu skupinu ili tajnu elitu.
-
ensko boanstvo to obitava u nama mora se dovesti u sklad s naim
mukim aspektima, u toku u kojoj se moe uzdii iznad svojega
rudimentarnog stupnja. im se ovo uzdizanje izvede iskreno i poteno,
drevna i mudra uenja govore da e se naglo podii i ivotne energije
pojedinaca. Ovo objedinjavanje mukog i enskog pola na svakoj od
razina dovodi do otvaranja i procvata akri, a vrhunac je
rastvaranje lotosa u krunu s tisuu latica, novo roenje u novoj
zemlji beskonanosti - u svijetu koji ne poznaje ni granice, ni
prepreke nametnute smrtnicima.
Predmnijevamo da je ovo prava priroda prosvijetljenja i pravi
cilj evolucije. A opet, ba kao u prii o sedam slijepaca i slonu,
gdje svaki od njih pokuava opisati neto nikad vieno na temelju
vlastitih ogranienih iskustava - i sami sve tumaimo samo u skladu s
osobnom prosvijetljenou. Ukoliko smo izgubili vid nae besmrtnosti,
moglo bi nam se uiniti da je ono najbolje to imamo - jednostavna,
obina prokreacija.
Traganje za istinom ne moe se napustiti, niti bi to trebalo
uiniti -naprotiv. No, uvjereni smo da bi za tim ciljem trebalo ii
na jedan zdraviji, mudriji i svakako manje fanatian nain.
Poruka za sve koji su izgubljeni u besmislu suvremenog ivota, a
ipak nastoje i dalje ploviti pored opasnih uvala to vrve gusarima i
nekako dospjeti do sigurne luke istinske spoznaje: upamtite da svi
oni to tvrde da posjeduju neka posebna znanja o ovim pitanjima,
zapravo ele i autoritet koji ide uz takve spoznaje; stoga oni
moraju postati predmetom vaih preispitivanja i od njih trebate
zahtijevati - izmeu ostaloga - i da vam pokau stvarne plodove
svojega rada.
Drugim rijeima, kada se procjenjuje neija iskrenost i
istinitost, dokaz je uvijek u djelima. Jer, nita drugo niti nema
okus prave stvari.
-
PRVI DIO
KRANSTVO: ISTINA IZA ORTODOKSNE KOPRENE
-
1. P O G L A V L J E
Misterij Krista Ima li u toj pripovijesti ak i vie
od onoga to zamilja Hollywood?
J. Douglas Kenyon
im su milijuni pohitali u kina odgledati film Mela Gibsona
Pasija ili Muka Kristova, javilo se i mnotvo kontroverzi. Neki su
postavili pitanje: moe li ovakav prikaz nasilja iz onih vremena
posluiti bilo kakvim duhovnim ciljevima? Drugi su kao sutinska u
njemu vidjeli pitanja antisemitizma, dok su trei u njemu uoili
pokretaki naboj za opa pitanja religije. No, holivudski moguli samo
gledaju kako e klonirati formulu, stvoriti franizu i moda dospjeti
do svete guske koja lijee zlatna jaja.
Jer, svi se slau barem u ovom posljednjem: taj je film postao
pravi fenomen i nadmaio sve dosadanje rekorde u broju prodanih
ulaznica po kinima. ini se da je Pasija svoju snagu crpila iz istog
onog izvorita, koje je u poecima svijetu donijelo i - religiju
kranstva. Naravno, pria o junaku kojega se nepravedno rtvuje zbog
grijeha mnotva, ve je bila obraivana i u bezbrojnim priama mnogih
kultura, a katarza koja proizlazi iz njezinog uestalog ponavljanja
i prepriavanja, osigurala joj je nemalu mjeru kulturolokog
poleta.
U svojoj knjizi Junak s tisuu lica i drugima, mitolog Joseph
Campbell je ustvrdio da je putovanje univerzalnog Junaka - na
Istoku ili na Zapadu - od sutinske vanosti za ljudsku vrstu, pa i
kad ona na kraju stane progoniti, ili ak i ubije svojega pokretaa i
dobroinitelja. I drugi autori, poput Sir Jamesa Frazera u knjizi
Zlatna grana, na slian nain potkrijepljuju svoje stavove. Doista,
odjeci ovakvih razmiljanja mogu se nai i u holivudskim uspjenicama
- od Lorda Jima pa do ovjeka koji e postati Kraljem. Naalost, kao
da sve ovo nije previe
-
zanimalo Mela Gibsona. Ba kao i u svom prethodnom uspjenom
filmu, Hrabro srce, ini se da je on i ovdje ostao usredotoen na
zorne prikaze fizike torture. U Pasiji se najmanje deset minuta
prikazuje kako rimski vojnici biuju Isusa, pri emu se reiser
zadrava na najstranijim pojedinostima najdivljakijih aspekata ove
prie. U Hrabrom srcu je vrlo uvjerljivo i ivopisno prikazao
pogubljenje Gibsono-vog kotskog junaka, Williama Wallacea. Gibson
nas je sve pokuao uvjeriti da je upravo to ono to emocionalno
pokree gledateljstvo. Vjerojatno i jest u pravu, no i dalje ostaje
za raspravu slui li sve to bilo kakvoj vioj svrsi.
Pasija se u svojoj pripovijesti velikim dijelom oslanja na
evanelja, te na tradicije katolikih obitelji. etrnaest postaja
Krinoga puta jasno je prikazano, ukljuujui i trenutak kada Veronika
brie Isusovo lice. Iako ovaj prizor protestantima vjerojatno nije
previe blizak, i oni su oduevljeno doekali i prigrlili ovaj film.
Openito, to se tie stvarnih dogaaja u posljednjim satima Isusova
ivota, Gibson se nije udaljavao od ortodoksnih uenja; time je
nesumnjivo osvojio naklonost konzervativnih krana, koji se inae
estoko protive svim neto manje konvencionalnim holivudskim
proizvodima (primjerice, Posljednjem Kristovom iskuenju).
Miljenja se najvie razlikuju na crti povuenoj izmeu vjernika i
onih koji nisu vjernici. S jedne se strane nalo kranstvo, koje su
predstavljali katolici i protestanti, a s druge poklonici
sekularnog ureenja drutva. Da ironija bude vea, obje strane temelje
svoju reakciju na biblijskim tumaenjima. Krani koji su Bibliju
itali i shvatili doslovno, te gradili svoju vjeru na njoj,
suprotstavljaju se sekularistima, koji im opet zamjeraju ovakvo
doslovno tumaenje Biblije, te u skladu s time zadravaju svoje
nevjerovanje.
Slika 1.1: Glava Kristova, tradicionalni prikaz Isusa, kako ga
je zamiljao Rembrandt van Rijn 1655. godine.
-
Primjerice, optuba kako je Pasija antisemitski nastrojena
temelji se na strahu, da e se krivica za Isusovo razapinjanje na
kri obruiti na idove, jer je u prii upravo njihovo sveenstvo iz
prvoga stoljea glavni nositelj poinjenog divljatva. Malo
prosvjetljeniji stav - da se u suprotstavljenim stranama treba
sagledati mo korumpirane elite, kakva postoji u svim naratajima -
kao da se izgubio negdje u silnim obrazloenjima. Kao da ne
uspijevamo i danas posvuda oko nas prepoznavati "pismoznance i
farizeje", premda se u naoj kulturi pojavljuju u sasvim drukijim
ulogama - moda kao sveuilini profesori ili intelektualci koji
propovijedaju nove, profinjenije doktrine netolerancije.
Pritom oba tabora u sutini pokuavaju primijeniti materijalistike
standarde na neto, to se obino dri duhovnim. Zato gotovo nitko od
njih nije uspio ni uti i postojee, tree stanovite, ono koje traga
za znaenjem u simbolikim kategorijama i kree se manje koritenim
sporednim putovima povijesti. Ono se esto stereotipno naziva "New
Age", iako se njegovi poklonici mogu podiiti "pedigreom" daleko
starijim od onoga kakav imaju najrasprostranjenije religije
svijeta, ukljuujui ovdje kako kranstvo, tako i judaizam. U
vremenima to ih nazivamo razdobljem vjene mudrosti, ili onima s
ezoterinim ili mistinim obiljejima kranstva, one ope teze ovakvoga
stava prihvaali su i toliko meusobno razliiti autoriteti kakvi su
Edgar Cayce, Mary Baker Eddy Paramahansa Yogananda i Helena
Petrovna Blavatsky
Prema ovom miljenju, stvarnu mo Kristove poruke kojom se
udjeljuje vjeni ivot, kranstvu je ukrala korumpirana elita. U
pokuaju da onemogui posve prirodnu tenju ljudi da budu "Djeca Boja"
ve ovdje, na Zemlji - naime, da se vrate svome Stvoritelju /
boanskom Roditelju, ono istinsko vino drevne tradicionalne mudrosti
kakvu je propovijedao Isus, neke su posve zemaljske snage i monici
pretvorile u obinu vodu.
Zagovornici ezoterinog kranstva naglaavaju da je Biblija, kakvom
je trenutno poznajemo, zapravo rezultat crkvenih koncila na kojima
su se razrjeavali razni postojei prijepori ranoga kranstva. Koncil
u Niceji, koji se odravao 325. godine, sazvao je car Konstan-tin I,
tek pokrteni bizantski car. Glavna toka dnevnoga reda bila je
takozvana Arijeva hereza. Sukob izmeu dviju suprotstavljenih strana
vodio se oko pitanja Isusa kao boanstva, i to izmeu gnostika
(ili
-
Slika 1.2: Prikaz gnostikog evanelja. Ova je evanelja zatajila
jo rana kranska Crkva.
arijanaca) i nikejanaca. Gnostici su zahtijevali da se uvede
izravno i osobno spoznavanje Boga (gnosis), te su vrlo ozbiljno
shvaali takve Isusove poruke kakva je bila "Zar vi ne znate da ste
bogovi?" ili "Kraljevstvo Nebesko je u vama". S druge strane,
nikejanci su Isusa vidjeli kao apsolutno nunog posrednika izmeu
Boga i ovjeka. Prigodom glasovanja koje je uslijedilo, gnostici su
bili nadglasani, a budui da su ostali u manjini, njihova su uenja
odmah potom bila izbaena iz doktrina Crkve.
Neki istraivai, ukljuujui ovdje Michaela Baigenta, Richarda
Leigha i Henryja Lincolna u njihovoj knjizi Mesijansko naslijee
ustvrdili su, kako su gnostici iz etvrtog stoljea naslijedili plat
apostola Jakova, Isusova brata i voe Crkve prvoga stoljea. Malo
ljudi shva-
-
a da je Crkva u svojim ranim godinama postojanja proizvela mnoga
evanelja i knjige, kojima su autori bili izravni Isusovi uenici i
sljedbenici (poput Evanelja po Tomi ili Evanelja po Mariji
Magdaleni, kao i nedavno otkrivenog Evanelja po Judi). Veina je
njih bila unitena po nalogu Crkve, jer ona nije eljela nikakvo
uplitanje u vlastite zamisli. Ali, nedavno su neka od njih pronaena
u blizini Nag Hamma-dija u Egiptu. Autorica Elaine Pagels ukljuila
je mnoge izvadke iz tih starih zapisa u svoje djelo "Gnostika
evanelja".
Kao da ovi gnostiki tekstovi uspijevaju ispuniti prazninu koju
je za sobom ostavilo otkrie svitaka s obala Mrtvoga mora, pronaenih
polovinom XX stoljea u blizini Kumrana, u Palestini. Unato grevitom
opiranju ortodoksnih uenjaka, mnogi uvaeni istraivai vjeruju kako
su svitke za sobom ostavili eseni, sljedba kojoj je vjerojatno
pripadao i Isus sa svojim sljedbenicima. Lako se mogu prepoznati
mnoge dodirne toke izmeu svitaka s Mrtvoga mora i Isusovih
uenja.
Norman Golb, autor knjige Tko je napisao Svitke s Mrtvoga mora?,
navodi kako je analiza rukopisa na njima pokazala da se radi o
najmanje 500 raznih pisara. Slijedei logiku razuma, to bi znailo da
su ovi tekstovi nastajali tijekom jednog irokog pokreta koji je
zahvatio Palestinu i Judeju, a ne tek unutar neke nezamjetne,
malene i izolirane sljedbe. Ovakvo je stajalite podrao i utjecajni
uenjak Robert Eisenman.
Baigent i Leigh su svoje djelo Obmana o svicima s Mrtvoga mora
temeljili upravo na Eisenmanovim radovima, ali su otili i dalje od
njega ustvrdivi ne samo da su stanovnici Kumrana i rani krani bili
zapravo jedno te isto, ve i da su oni bili militantni nacionalisti
koji su svojega sveenika - kralja, Isusa, nastojali ustoliiti na
izraelsko prijestolje, a nakon razapinjanja - vjerojatno i njegova
brata Jakova. Oni su izvodili Isusovu kraljevsku lozu od kralja
Davida, upravo kako to ini i Evanelje po Mateju. Stoga je po
njihovu miljenju Isus trebao postati pravi, zemaljski kralj svojemu
narodu - idovima, moda i voa koji e ih povesti u borbu za
osloboenje od rimske okupacije. Elementi kojima se potkrijepljuje
ova pria o kraljevskoj lozi, to dodiruje i povijest cijele Europe,
mogu se pronai u ranije objavljenom djelu Baigenta, Leigha i
Lincolna pod nazivom Sveta
-
krv, sveti Gral ili pak u novije vrijeme u uspjenici Dana
Browna, Da Vincijev kod. [Brown je zapravo sa svojim SF-om donio
vie tete nego koristi, op.scan.]
Tijekom proteklih nekoliko godina ovakva su otkria alternativnih
uenjaka i istraivaa ponudila zanimljiv uvid u podrijetlo kranstva.
Izranjajui iz maglutina davnine, pojavila se slika urota i
prijevara, kojima su tek neka izvorna Isusova uenja proglaena
zakonima i doktrinama, te potom nametnuta svima od strane sveenike
elite, to je sa sekularnim prinevima sklopila tajni dogovor, odluna
da uz njihovu pomo ouva vlastiti autoritet. Pritom je skriveni cilj
bio da se pozornost naroda svrne s nekih upitnih tvrdnji o
besmrtnosti pojedinca, te da se taj spektar zamijeni grijehom i
krivicom, zahtijevajui Isusovo zauzimanje za ovjeka i posrednitvo u
odnosu s Bogom. Ovakva je doktrina dovela do stvarnog oboavanja
Isusa kao jedinstvenog i cjelovitoga Sina Bojega, koji je na sebe
preuzeo teret i optube za sve ljudske grijehe i krivice.
Tako su narodi skrenuli s puta prihvaanja odgovornosti za
plodove svega onoga to bi sami posijali, te su time ostali zakinuti
i oroblje-ni za mo da se sami pozabave osobnim ivotnim izazovima
ili, na kraju krajeva - i da sami preobraze i izmijene okolnosti u
kojima ive; drugim rijeima, na taj ih se nain sprijeilo da na bilo
koji nain ugroze vladavinu onih koji su njima vladali.
Promatrana u ovom svjetlu, trenutna kampanja izazvana filmom
Mela Gibsona, u kojoj se naglaavaju Isusova patnja i muke te
usredotouje na krivnju vezanu uz nju, kao da se ciljano usmjerava
na ponovno obnavljanje i oivljavanje formule za nadzor nad tim
vjerovanjima; ona se stoljeima pokazivala uspjenom, no kao da se
sada nalazi u opasnosti slabljenja vlastitog zahvata.
Jo i danas stvarni Isusov ivot obavijaju mnoge tajne, za koje
ezoterino kranstvo nastoji podastrijeti odgovore. Ve se godinama
apue o tome kako Vatikan prikriva materijale vezane za ivot Isusa
Krista. Zapravo, neki tvrde kako je Isus neko vrijeme ivio u
Indiji; ova je tvrdnja potkrijepljena postojanjem snanih veza izmeu
tekstova otkrivenih u gnostikim evaneljima i nekih dogmi, poznatih
iz istonjake duhovnosti. Druga teorija usporeuje i naglaava
sli-
-
nost izmeu Isusa i drevnog egipatskog boga Ozirisa, pa tvrdi da
su se, ustvari, neki aspekti kranske tradicije, vezani uz Isusa,
oblikovali jo na ovom jedinstvenom egipatskom liku kao glavnom
uzorku.
Ezoterino kranstvo prikazuje Isusov ivot i uenja prije svega kao
put inicijacije, na kojemu Krist - vie u ulozi sveenika no kralja -
vodi i upuuje svoje uenike, one koji "imaju oi da vide i ui da
uju", kroz razne obrede proiavanja, to onda kulminira u njihovom
prosvijetljenju i osloboenju. (Barem jedan od izvora
neprijateljstava to ih iskazuje neupueno visoko sveenstvo mogao bi
biti ljubomora). U tom je smislu uloga Krista kao pomazanika i
otkrivatelja svetih tajni posve u skladu s najiim i najstarijim
mudrostima i obredima drevnih hramova.
Da bi se potaknulo traganje za gnosom ili spoznajom, svaki je
Isusov korak zadobio itavo bogatstvo simbolikih znaenja. Duhovno
govorei, tenja da asimiliraju samo tijelo i krv svojega uitelja
(prema njegovu primjeru i uenjima), dovodila je njegove inicirane
sljedbenike do prosvijetljenja, a ono im je na kraju otvaralo
pristup samome misteriju zajednitva s njihovim uiteljem. Ovu je
svetu priest na Posljednjoj veeri simbolizirao kale - poznat i pod
nazivom sveti Gral, i ona ih je dovela do zajednitva s njihovim
uiteljem, do vjenoga ivota, ili do besmrtnosti.
Ironino je to su autori Pasije, ma kakve bile njihove svjesne
namjere, moda sudjelovali u jednom znatno irem procesu no to su i
sami shvatili, takvom kojemu naprosto nisu imali snage izmaknuti -
onome, u kojemu su se i oni sami, kao i njihovo gledateljstvo posve
nesvjesno - uzdigli.
U jednoj od varijacija slobodnozidarskih obreda, novaka kojega
se inicira pozivaju da se uspne "po 33 stube kimenog oltara, do
mjesta gdje se nalazi lubanja, gdje je Krist bio razapet izmeu
dvojice lopova - prethodnog i sljedeeg kraljeka." Koncept je taj,
da se svijest, dok evoluira - kroz razna sredita tijela povezana s
kraljenicom (poznatija moda kao akre) spiralno uspinje prema
osloboenju, i na tome putu mora proi kroz stupnjeve koji su
simbolizirani razapinjanjem. Oni koji svoju pozornost usmjeravaju
na ovaj proces mogu iz svega izvui korist, shvaali oni pritom to
rade ili ne.
-
2. P O G L A V L J E
Povezanost s Ozirisom Navjetaji kranskog slikarstva u
drevnim
egipatskim umjetnikim predmetima
Richard Russel l C a s s a r o
Zbog ega su Egipani pokapali svoje mrtve s ureenim kosama, s
bradom i pastirskim tapom u ruci?
U egiptologiji nema opeprihvaene teorije o tome, niti je ona
dosad nudila ikakvo logino objanjenje za ovakve pogrebne obiaje.
Jedna je nova studija otkrila, meutim, da su na taj nain oblikovali
kranskog Spasitelja - bradatog pastira duge kose. I kosa, i brada,
i pastirski tap imali su pritom simbolino znaenje. Koristili su se
da bi preobrazili vanjski izgled preminuloga, kako bi to je mogue
vie nalikovao bogu Ozirisu, najvanijem egipatskom boanstvu, i
prvome za kojega je ostalo zabiljeeno da je ustao od mrtvih.
RELIGIJA USKRSNUA "Sredinji lik drevne egipatske religije bio je
Oziris," pisao je pokojni egiptolog Sir E. A. Wallis Budge, "a
sukus njegovoga kulta oslanjao se na vjerovanje u njegovu
boanskost, smrt, uskrsnue te posvemanji nadzor nad sudbinama tijela
i dua ljudi. Sredinja toka svake od religija posveenih Ozirisu bila
je uvjerenost u uskrsnue u drukijem tijelu i u postojanje
besmrtnosti, a do nje se dolazilo jedino kroz Ozirisovu smrt i
uskrsnue."
U povijesti ranog Egipta obiaji su nalagali, da se preminuli
kraljevi pokapaju u obliju nalik Ozirisovom. Kasnije se to
prenijelo i na vie klase drutva, a na kraju i na narodne mase - svi
su oni imali ozirijanski pogreb. Taj je obiaj poeo odraavati
egipatsko traganje za uskrsnuem, kojim e slijediti put svojega
boanstva.
-
Henry Frankfort, nekadanji profesor koji je na sveuilitu u
Londonu predavao drevne predklasine umjetnosti, ovako je saeo
njihovu zamisao: "Trebalo bi naglasiti da je identificiranje mrtvih
s Ozirisom bilo sredstvo da se stigne do kraja, to jest - dospije
do uskrsnua i do drugoga svijeta."
Hijeroglifi za ime Ozirisa (Ausar) ukljuuju obris bradatog
mukarca dugake kose. Takav se lik uklesavao i na antropomorfne
bjesove. Zamiljena frizura je zapoinjala ikama na elu preminuloga i
kosom to je padala do ramena; bila je to simbolika duge kose
skupljene straga u "konjski rep", kako se esto ini s dugom kosom.
Upletena brada predstavljala je - dugaku bradu.
Ovaj nas je pogrebni obiaj doveo do oaravajue zagonetke: da su
stari Egipani jo tisuama godina prije uspona kranstva nastojali
sudjelovati u uskrsnuu bradatoga pastira duge kose, i time zadobiti
svoj ivot poslije ivota!
Lijesovi koji su se oslikavali Ozirisovim likom, takoer su ga
redovito prikazivali s pastirskim tapom u lijevoj ruci - izrazito
kranskim simbolom, budui da je sam Isus sebe opisivao kao Bojega
pastira svojega ljudskog stada; veina Kristovih portreta prikazuje
ga s pastirskim tapom u ruci. I egipatski umjetniki prikazi Ozirisa
u naelu ukljuuju ovu pojedinost. U literaturi mu se pripisuju
epiteti sa i Asar-sa, u znaenju "pastir" i "Oziris pastir".
Sam pojam pastira kao da je prikladan naslov za voljenoga
duhovnog vou, ija je religija uskrsnua njegovim sljedbenicima
osigurala obeanje o ivotu i nakon smrti.
KRI IVOTA - ANKH Moda e zauditi, ali nastavljanje ivota ljudske
due nakon smrti bilo je prikazivano i predstavljano kriem zvanim
ankh, jo jednim simbolom na koji kasnije nailazimo i u kranstvu.
Ankh je bio moda i najoboavaniji znak iz egipatske tradicije,
posveen ivotu; uklesa-vali su ga po grobnicama i hramovima,
nalazimo ga na rukama bogova, kraljeva, sveenika, vidovnjaka,
obinih graana i njihove djece. Podrijetlo mu nije poznato, ali
njegov znaaj neodoljivo podsjea na znaenje Kristova razapinjanja -
gdje kri takoer predstavlja simbolizam ivota poslije smrti. Isusova
doktrina o vjenom ivotu obra-
-
ena je u mnogima od kranskih tekstova; primjerice, u Ivanovom
evanelju (11:25) Isus propovijeda ovako: "Ja sam uskrsnue i ivot:
tko vjeruje u mene, ako i umre, ivjet e. Tko god ivi i vjeruje u
me, sigurno nee nikada umrijeti."
Treba naglasiti da simbolisti u ankhu vide obrise razapeta
ovjeka: dok krug predstavlja njegovu glavu, u vodoravnom se smjeru
ire njegove ruke, a u okomitom noge pribijene avlima za kri, s
kojim onda ini cjelinu.
SUDNJI DAN Nakon uskrsnua, Oziris postaje sudac svim duama
umrlih; zadrava pravo odobravanja ivota na nebu jedino onima, koji
su na Zemlji bili pravednici. Wallis Budge nam objanjava: "U Egiptu
je vjerovanje - kako je Oziris nepristrani sudac ljudskih djela i
rijei, sudac koji nagrauje pravedne, a kanjava zle, koji vlada
nebesima gdje obitavaju samo bezgrena bia, te posjeduje mo da sve
to ini zato jer je jednom i sam ivio na Zemlji te iskusio smrt, a
potom uskrsnuo od mrtvih - jednako staro kao i dinastijska
civilizacija."
Slino tome, jedna od sredinjih dogmi kranstva je Sudnji dan. Due
preminulih trebaju stati pred Kristovo prijestolje, gdje e im onda
biti sueno. Oni koji su tijekom ivota slijedili njegova uenja bit e
ocijenjeni kao pravednici, i dopustit e im se ulazak na nebo. U
Drugoj poslanici Korinanima apostola Pavla (5:10) kae se: "...jer
nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi to
je zasluio: nagradu ili kaznu, ve prema tome to je za ivota
zemaljskoga inio."
Usto, Krist i Oziris u ulozi sudaca na ovim slikama zauujue
nalikuju jedan drugome.
I Michelangelovo djelo Posljednji sud ima mnogo zajednikih toaka
sa slikarijom Dan suda, pronaenom na zidovima egipatske grobnice. U
egipatskom se obredu srce preminulog - kao simbol njegovih vrlina,
morala i karaktera te zemaljskih djela - polae na vagu smjetenu
ispred Ozirisa i odvaguje u odnosu na maat ili boanski zakon.
Ostane li vaga u ravnotei, preminulom se odobrava ulazak na nebesa.
Kao sudac, Oziris je prikazan u sjedeem poloaju, to se moe
usporediti s prijestoljem na kojemu sjedi Krist, opisanom u
kranskim spisima.
-
Slika 2.1: Slika Michelangela Posljednji sud (lijevo) sadri
dosta slinosti sa slikom nazvanom Dan suda (dolje), pronaenom na
zidovima jedne egipatske grobnice. U egipatskom se obredu srce
preminulog - kao simbol njegovih vrlina, morala i karaktera te
zemaljskih djela -polae na vagu smjetenu ispred Ozirisa i odvaguje
u odnosu na maat ili boanski zakon. Ostane li vaga u ravnotei,
preminulom se odobrava ulazak na nebesa.
to bismo trebali zakljuiti iz svih ovih naglaenih slinosti i
podudarnosti? Jesu li kranski uenjaci jednostavno posudili
Ozirisovo oblije i simbole iz egipatske religije? Ili bi ovi dokazi
mogli otkriti duboku i dosad nerazjanjenu zagonetku koja je
utjecala na tijek povijesti civilizacije? Nismo li otkriem ovih
slinosti, zajednikih religija staroga Egipta i kranstva, zapravo
krenuli putovima ponovnog otkrivanja svetih tragova drevne
mesijanske tradicije, koja je ubrzala kulturni i duhovni razvitak
ovjeanstva od samih poetaka povijesti?
-
MIT PROTIV INJENICE Budui da je u Egiptu pripovijest o Ozirisu
bila vrlo dobro poznata i rairena, nikada je nisu zabiljeili u
svojim zapisima. Kao rezultat toga, suvremeni istraivai nisu mogli
tono utvrditi sve okolnosti vezane uz njegov ivot, smrt i uskrsnue.
Zato su prvi pisani zapisi o Ozirisu do nas stigli zahvaljujui
izvorima izvan samog Egipta, i to kroz djela povjesniara poput
Diodora Sicilskog (1. st. pr. Kr.), Hero-dota (5. st. pr. Kr.) i
Plutarha (1. st. po. Kr.).
Ovi pisci iz doba klasike opisivali su Ozirisa kao polu-boanskog
kralja koji je ukinuo kanibalizam, uio mueve i ene da ive u skladu
sa zakonima maata, propovijedao potrebu njihova moralnog ivota i -
ispunjen ljubavlju prema ovjeanstvu - krenuo na putovanje svijetom,
kako bi i drugim narodima i kulturama donio sve dobrobiti
civilizacije. Potom se njihovi opisi bave mitolokim iznoenjem
okolnosti Ozirisove smrti, kada ga je ubio njegov ljubomoran i zao
brat Set, njegovim ponovnim roenjem, koje je trebao zahvaliti
svojoj sestri i supruzi, Izidi, te njegovom ponovnom smru, to ju je
opet izazvao Set, ovaj put raskomadavi Ozirisovo tijelo i razbacavi
njegove dijelove po Nilu. Nakon ovakvoga posvemanjeg Ozirisovog
unitenja, njegovom je sinu Horusu uspjelo poraziti zlog Seta u
epohalnoj borbi na ivot i smrt, ime je mladi osvetio svojega
ubijenog oca.
Tako se mit o Ozirisu napola odvija u naem svijetu, a napola u
svijetu magije i vjerovanja u nadnaravno. Djelomino je upravo ovaj
imbenik - uplitanje mate - odgovoran za pogreno i proireno
uvjerenje da je Oziris bio tek izmiljeni lik. Jer, injenice
pronaene u ruevinama drevnog Egipta govore drukije. Religija kojoj
je sredite bio Oziris, zaiskrila je meu drevnim stanovnicima
nastanjenima uz rijeku Nil toliko, da je dodirnula sve aspekte
njihovog primitivnog drutva. Nametnula im je visoke moralne
kriterije, smisao za Dobro i Zlo te sklonost bratskoj ljubavi i
oboavanju kakvo dotad nije postojalo u ljudskoj povijesti, i kakvo
nije bilo usporedivo ni s kojim od ostalih drevnih naroda.
Ova je religija takoer uspjela razviti i iznimno naprednu
filozofsku misao. tovatelji i vjernici Ozirisovi shvatili su, da
ljudsko tijelo nije ni savreno, ni trajno. S obzirom na to, bili su
uvjereni da smrt nije kraj njihova postojanja. Vjeni, duhovni
element to obitava u
-
njima uzdii e se, uskrsnuti iz tijela te zapoeti svoje
obitavanje u jednom viem, duhovnom carstvu; ovakvo im je uvjerenje
omoguilo da svoje ponaanje usklade s visokim moralnim kodeksom
zvanim maat. Iz tih su razloga izbjegli mogunost pretjeranog
vezivanja uz stvari iz ovoga, materijalnog svijeta. A to je ista
ona filozofija koju izraava i kranstvo, to je proizalo iz ivota,
smrti i uskrsnua kranskog Spasitelja.
FENIKS NA ISTOKU Egipani su prispodobili duh Ozirisa s ovom
nebeskom, mitolokom pticom, ba kao to su i krani rado oslikavali
duu Isusovu u liku iste, bijele golubice. Svoju su pticu Egipani
nazivali imenom benu; Grci su joj nadjenuli ime feniks. Prema
legendi, ovaj se prelijepi ptiji stvor udesno pojavljivao na
istonom nebu, uvijek u odreenim znaajnim povijesnim trenucima, kako
bi svijetu najavio poetak novoga doba. Kada se pojavi, ptica na
neki tajanstveni nain izaziva samoza-paljenje i izgara u plamenu,
ostavljajui za sobom tek pepeo, samo da bi se zatim trijumfalno
podigla iz mrtvih, te opet uzdigla iz pepela u svom punom sjaju -
obnovljena i pomlaena.
Uenjaci se slau u tome da je feniks zapravo bio simbol za
Ozirisa. Njemaki filolog Adolf Erman objanjava: "Dua Ozirisova
obitava u ptici benu, u feniksu...". Izvadak iz tekstova s jednog
lijesa to inae govore o magijskim obredima podrava ovo obrazloenje:
"Ja sam veliki Feniks koji je u Njemu. Tko je on? On je Oziris.
Nadzire sve to postoji. Tko je on? On je Oziris."
Atributi koji se pripisuju Ozirisu kao feniksu, isti su poput
onih koji se povezuju s kranskim Mesijom. I znakovi za feniksa, i
znakovi za Mesiju pojavljuju se upravo na istonom dijelu neba
(Betlehemska zvijezda se uzdignula na istoku, najavljujui
novoroenoga Kralja). Obje se vrste znakova uzdiu iz nepostojanja,
od mrtvih. Obje utjelovljuju temu ivota poslije smrti, i to
uskrsnuem. Obje navijetaju neko novo doba. (Pojavljivanje Krista
obiljeilo je i kalendarski prijelaz iz staroga u novo vrijeme). I
na kraju, a moda i kao najvanije - obje su povezane sa sudbinskim,
unaprijed utvrenim ponovnim pojavljivanjem (jer, krani iekuju
trajni Kristov povratak, pri emu se radi o doktrini Isusova drugog
dolaska).
-
Kakav smisao i znaaj imaju ove usporedbe, zajednike feniksu i
Mesiji? Ukljuuje li mit o ptici feniks mudrost ponovnog
pojavljivanja Spasitelja tijekom ljudske povijesti, Spasitelja iji
su ivot, smrt i uskrsnue vrlo namjerno odabrani da bi ubrzali
razvitak kulture ovjeanstva? Je li kroz mit o prekrasnoj i
tajanstvenoj egipatskoj ptici feniksu, zapravo izraena jedna snana
i pomno uvana tradicija? I nalazi li se sada ova tradicija na samoj
granici ponovnog otkrivanja?
OZIRISOV "PRVI PUT" Egipani su prvo pojavljivanje feniksa
povezivali s razdobljem svojega procvata i Zlatnoga doba, koje je u
njihovoj povijesti nazvano Zep Tepi ili - "Prvi put". Bili su
uvjereni da su upravo tijekom ovoga davnog i slavnog razdoblja
stvoreni sami temelji njihove civilizacije. R. T. Rundle Clark,
bivi profesor egiptologije na sveuilitu u Manche-steru, Engleska,
ovako je tumaio koncept toga "Prvi put":
Sve ono emu je potrebno opravdati ili objasniti postojanje ili
autoritet, mora se povezivati i odnositi na "Prvi put". Ovo je
vailo za sve prirodne pojave, obrede, kraljevska obiljeja, planove
za izgradnju hramova, udotvorne ili vidarske formule, sustav
pisanja hijeroglifima, kalendar - sve to je pripadalo njihovoj
civilizaciji. Sve to je bilo dobro i uinkovito izraeno, i to
oslanjanjem na naela koncepta "Prvi put" - ve je samim time
predstavljalo Zlatno doba apsolutnoga savrenstva.
ini se da je "Prvi put" ono razdoblje, tijekom kojega je Oziris
vladao itavim Egiptom kao njegov prvi kralj. Tijekom tog razdoblja
on je donio glavni zakon (maat), te potaknuo tovanje boga Ra,
egipatskog monoteistikog boga. Rundle Clark objanjava dalje:
"Ozirisova vladavina bila je za njih Zlatno doba, obrazac
ustanovljen za sve narataje koji tek dolaze. Maat i monoteizam, taj
"obrazac za budue narataje" kojega je uveo Oziris, postao je i
ostao pokretaka snaga egipatske kulture jo tisuama godina."
Dakle, to bi tono mogao znaiti ovaj pojam - "Prvi put"? Odnosi
li se on moda na prvo pojavljivanje - prvi dolazak - kranskoga
Spasitelja na Zemlju? Je li iza uspona egipatske kulture stajala
neka
-
tajanstvena sila vodilja? I je li ta ista sila kasnije ustoliila
i golemo carstvo kranstva? Moe li "Prvi put" biti ono razdoblje, u
kojemu je po prvi put ustanovljena drevna mesijanska tradicija? Je
li to bila tradicija usmjerena na razotkrivanje kulturoloke
mudrosti, zakona i duhovne istine ovjeanstvu tijekom razliitih
povijesnih epoha?
U proteklom su desetljeu poduzeta opsena istraivanja o ovim
pitanjima. Autori Graham Hancock, Robert Bauval i Adrian Gilbert
nastojali su povezati dogaaje iz razdoblja "Prvi put", s bogom
Oziri-som i zvijeem zvanim Orion. Doli su do uvjerenja da su tri
Velike Piramide u Gizi izgraene zato, da bi zrcalno odraavale tri
zvijezde u pojasu Oriona (jer se Orion doivljavao kao Ozirisov
nebeski odraz).
Koristei se uvelike mogunostima raunala, ovi su autori pokazali
da je odnos izmeu Oriona i piramida bio najbolje usklaen u
10.500.-toj godini prije Krista. Jedan od takozvanih otvora za
zraenje unutar Velike Piramide usmjeren je izravno prema zvijezdama
iz Orionovog pojasa, i to ba tijekom 10.500-te godine prije Krista.
Ovo je za autore predstavljalo daljnji dokaz o postojanju
povezanosti izmeu Ozirisovog naela "Prvi put", piramida u Gizi i
tri zvijezde iz Orionovog pojasa.
Kakav bi znaaj trebala imati spomenuta 10.500-ta godina prije
Krista? Jesu li se tijekom te davne godine dogaali Ozirisov ivot,
ili smrt, ili moda njegovo uskrsnue? Nastojei utvrditi tono vrijeme
trajanja Ozirisovog "Prvog puta", nisu li autori Hancock, Bauval i
Gilbert zapravo doli do otkria prvoga pojavljivanja ptice feniks
(kranskog Mesije) na Zemlji?
Zanimljivo, ova je 10.500-ta godina prije Krista iznimno vana za
Amonce, tajnu zajednicu to ima otprilike 27.000 lanova, koji i
danas vre obrede u skladu s drevnom egipatskom religijom. Iako se
za Amonce tvrdilo da su ih Izraelci posve unitili prije vie tisua
godina, oni su preivjeli skrivajui se stoljeima diljem Bliskog
Istoka. Neko su se vrijeme naseljavali po Iranu, Iraku, Pakistanu i
Afganistanu. Njihova se povijest moe pratiti sve do vremena
nastajanja prvih kra-ljevstava Amonaca, i to na podruju Jordana,
dakle - izvan Egipta. O zakladi "Ammonite Foundation" govori se da
ju je osnovao sam Tutan-khamon, i to nakon to je preuzeo vlast od
heretiki nastrojenog Akhenatena, s glavnim ciljem - ouvanjem i
zatitom svetih egipatskih zapisa od unitenja.
-
Prema tradiciji Amonaca, Oziris se prvi put pojavio negdje oko
10.500-te godine prije Krista, kada su ga jo nazivali njegovim
drevnim egipatskim imenom, Ausar. Jonathan Cott, autor djela Izida
i Oziris: istraivanje mita, objavio je u svojoj knjizi razgovor to
ga je obavio s gospoom Her Grace Sekhmet Montu, duhovnom
voditeljicom Amonaca. Ona mu je ovako opisala roenje tradicije
Amonaca: "Mi kao sljedbenici uope nismo vodili brigu o naemu broju
sve do smrti Ausara (Ozirisa), a datum njegova uzaaa na drugi
svijet obiljeili smo kao prvi dan u naem amonskom kalendaru. Bilo
je to prije 12.453 godine ako raunamo od danas, to jest - od 21.
lipnja 1991."
Tako se i ovdje iznova pojavila tajanstvena 10.500-ta godina
prije Krista, i to u vezi Ozirisovog "Prvog puta".
I, jedna zanimljivost: poznati ameriki medij dvadesetoga
stoljea, Edgar Cayce, takoer je spominjao 10.500-tu godinu prije
Krista. Prema njegovim zabiljekama, upravo je tijekom toga vremena
primitivno stanovnitvo to se naselilo oko Nila, dospjelo u dodir s
biima jedne znatno razvijenije civilizacije, starije od njih samih,
koja su bitno unaprijedila i ubrzala njihovu kulturu i osjeaj za
duhovnost, te time zapravo poloila temelje egipatske
civilizacije.
-
3. P O G L A V L J E
Istono od Kumrana Traganje za korijenima zapadnjake vjere
David Lewis
Godine 1947., plemena beduina su na obalama Mrtvoga mora pronala
sedam savijenih svitaka, pohranjenih i skrivenih u oblinjim piljama
jo od Kristovih vremena. Otada pa sve do 1956. godine, arheolozi su
na tom podruju pronalazili i otkrili ukupno oko osam stotina takvih
svitaka; bilo je to u odavno naputenoj i nenaseljenoj judejskoj
divljini, u blizini ruevina Kumrana. U biblijskim je vremenima
ovdje, kojih tridesetak kilometara istono od Jeruzalema, ivjela
tajanstvena vjerska sljedba. Iako njezina prava priroda ni danas
nije posve sigurno utvrena, povjesniari su ustvrdili da se radilo o
eseni-ma, te da su ovi svici zasigurno djelo njihovih ruku. No,
tada je uslijedila estoka rasprava o autorima svitaka. Odmetnuti
uenjaci su ustvrdili da to nije bila nikakva vjerska sljedba,ve
utvrda militantnog nacionali-stikog idovskog pokreta. A prema
njihovu tumaenju, ovi militanti koji su nam ostavili svitke bili
su, ni manje ni vie, ve sami - rani rani krani.
Ako je tako, onda se brod religije, pa ak i itave zapadnjake
civilizacije zapoeo nasukavati, i to nasred duboka mora. Judeo -
kranski svijet bi trebao iznova zagledati u sebe i svoje
podrijetlo. Ali, koprena kojom su obavili svitke s Mrtvoga mora,
njihovo znaenje i vanost jo i danas ih dre pomno skrivenima. Neki
ih kljuevi tajne povezuju i s nekim drugim tekstovima, pronaenima
ak na Tibetu. A za dominikanske sveenike se pripovijeda kako su
isuvie ustraeni da bi uvezli svitke, pa ih stoga ve desetljeima dre
skrivenima, usput ogoreno poriui da oni imaju ikakve veze sa ranim
kranstvom. Kako su bili pronaeni kod ruevina Kirbet Kumrana, koje
povjesni-
-
ari nazivaju bilo vojnom utvrdom, bilo samostanom, svici i
nadalje ostaju jednim od najkontroverznijih i najzagonetnijih
otkria naega vremena.
Od samoga poetka obavio ih je i na njih pao pravi veo urota.
Onomad je jedan od ovih rukopisa imao prigode u Damasku vidjeti i
agent tada tek osnovane CIA-e (Central Intelligence Agency);
meutim, ostaje nejasno je li CIA mogla odigrati bilo kakvu ulogu u
drami to je uslijedila zbog svitaka. U politikim burama koje su
pratile osnivanje drave Izrael bilo je nejasno ak i to, kojem od
naroda svici uope pripadaju, tako da se tada nije vodilo previe
rauna o tome tko ih je napisao.
Svici su na crnom tritu prelazili iz ruke u ruku - od beduina do
sumnjivih trgovaca starinama. Godine su prolazile. inilo se da
svijet nije uspio prepoznati vanost ovoga otkria; kao da je neka
mrana sila nad njima izrekla kakvu stranu kletvu. No, 1954. godine
pojavio se u Wall Street Journalu zagonetan oglas. Na prodaju su se
nudili -biblijski rukopisi. Nije za vjerovati, ali - tim je oglasom
netko doista traio kupce za svitke s obala Mrtvoga mora. I dotad ve
obavijeni tajanstvenou, u tom su trenutku svici pali pod jo jedan
veo tajne - ovaj put onaj vatikanski.
Dominikansko tijelo, nazvano "Ecole Biblique et Archeologique",
koje je jedan od papa osnovao jo tijekom devetnaestog stoljea, ili
tonije - njegov Odsjek za izraelske starine, postao je vlasnikom
svitaka. On je briljivo pratio i otkupljivao svitke s crnog trita i
iz drugih izvora. I dok se polagano radilo na prijevodu onih
svitaka koji su se uklapali u druge biblijske i apokrifne tekstove
te ih potom objavljivalo, Ecole je jednu drugu kategoriju svitaka
obavila posvemanjom tajnou. Sve do 1990.-tih godina ostala je
neobjavljena etvrtina njihova cjelokupnog obima, koja je govorila o
politikoj, kulturolokoj i mistinoj prirodi zagonetnih stanovnika
Kumrana. Neki znanstvenici tvrde da su dominikanci, obavijajui
svitke tajanstvenou toliko dugo vremena, zapravo radili po nalogu
Vatikana, budui da su prevedeni tekstovi zaprijetili vjerovanju
vezanom uz samo podrijetlo kranstva. Pokazalo se da su njihove
tvrdnje doista i povijesno utemeljene.
U devetnaestom je stoljeu Vatikan osnovao ovu Biblijsku kolu
(Ecole Biblique) da bi se bavila tada uestalim arheolokim
otkrii-
-
ma i znanstvenim teorijama to su se odnosile na biblijsku
povijest. Bilo je to u trenutku kada se u znanost uvela empirijska
metoda izuavanja svijeta. Novosteeni autoritet arheologa otkrivao
je svijetu istinitost ili neistinitost mitova vezanih uz razne
religije; najbolji primjer za ovo predstavljalo je otkrie drevne
Troje i rad Heinricha Schlie-manna na njemu. Kad su arheolozi
zapoeli s iskopavanjima ispod ruevina jeruzalemskog Hrama, Vatikan
se uzdrmao i prepoznao opasnost, koju suvremena znanost predstavlja
za njegovu religijsku doktrinu. Nekada, u ranijim vremenima, takve
bi se heretike jednostavno spaljivalo na lomai.
Samo, ovo sada su bile 1800.-te godine; Inkvizicija tu vie nije
imala smisla. Zato je Vatikan stvorio "intelektualnog uvara vjere"
ili punim imenom "Ecole Biblique et Archeologique Francaise de
Jerusalem". I danas u Ecole najveim dijelom rade dominikanski
sveenici, premda je djelomino financira francuska vlada.
Da bi se pozabavila svicima s Mrtvoga mora, Ecole je prvo
okupila uene (uglavnom) dominikance iz svih dijelova svijeta i
proglasila ih radnom skupinom. Na taj je nain Ecole jednostavno
monopolizirala rukopise, pomno ih spajala po dijelovima i
prihvatila se njihova prijevoda s aramejskog i starohebrejskog
jezika. Sudionik ovih poetnih radova i jedan od voditelja bio je i
pater de Vaux, koji je javnosti obeao kako e ovaj veliki posao biti
gotov najkasnije do 1970. godine, to je ve bilo poprilino dugako
razdoblje. Tijekom 1989. godine objavili su da e svitke do kraja
prevesti do 1997. godine, ime se doguralo do nevjerojatnih i punih
pedeset godina od dana njihova otkria.
Ostali znanstvenici, koji su cijelo vrijeme nastojali nekako
doprijeti do svitaka, mogli su se jedino buniti i prosvjedovati,
jer im je pristup svicima ostao zabranjen desetljeima. Svako toliko
je ovakva taktika odugovlaenja od strane Ecole izazivala prave
novinske skandale. Her-schel Shanks, urednik poznatog asopisa
Biblical Archeological Review iz Washingtona D.C., optuio je na
kraju radnu skupinu da je slaganje pojedinih lomnih svitaka,
deifriranje tisua izvadaka iz rukopisa pisanih starohebrejskim i
aramejskim - zapravo posao nalik izradi slagalice, kojemu skupina
jednostavno nije dorasla. Rekao je kako nikada ne bi dopustio
objavljivanje tekstova iz svitaka, jer je ta radna skupina naprosto
- premalena. I bio je u pravu, kao to emo vidjeti.
-
Na kraju su svici ipak osvanuli u javnosti zahvaljujui neovisnim
izvorima, uz mogue uplitanje CIA-e.
Sve se promijenilo u jesen 1991. godine. Nekim je udom knjinica
Huntington Library iz Kalifornije objavila, da raspolae nizom
fotografija svitaka pronaenih na obalama Mrtvoga mora. Jo se 1961.
godine Elisabeth Bechtel, supruga Kennetha Bechtela, vlasnika
goleme korporacije (koja se katkad znala baviti i mranim
poslovima), nekako doepala ovih fotografija i povjerila ih knjinici
Huntington. Ni danas nije jasno kako je gospoa Bechtel dola do ovih
fotografija - moda zahvaljujui dobroj povezanosti svojega supruga s
vladama Bliskog Istoka ili pak putem CIA-e (jer, upravo je
korporacija Bechtel gradila ogromni vojni kompleks u Riyadu,
sreditu Saudijske Arabije, dakle - stoer iz kojega je potom krenula
vojna operacija "Pustinjska oluja"; usto, Bechtel se esto povezivao
s CIA-om). Radna skupina Ecole, kao i izraelska vlada, na ovo su
odmah reagirali i zahtijevali izruenje spomenutih fotografija od
Huntington Library. Pritom je drava Izrael, tonije - njihov Odsjek
za izraelske starine - knjinicu bez ikakve zakonske osnove ak
optuila i za krau. Kasnije se pokazalo da je Izrael svitke smatrao
nekom vrstom svoje ratne odtete.
Ne uznemirujui se suvie zbog ovih zahtjeva, knjinica Huntington
je odgovorila time to je znanstvenicima svijeta omoguila pristup
fotografijama, i to za naknadu od svega - deset dolara. Koprena se
rastrgla, barem jednim dijelom.
I? to nam onda kazuju svici? Tumaenja se razlikuju. No, jezik na
kojemu su pisani upuuje na
to, da su stanovnici Kumrana bili u vezi s ranim kranima. Upravo
to im je i dalo na teini - jer, i Biblija, i Isus govorili su
izraavajui se u frazama i slikama vrlo nalik onima iz kumranskih
rukopisa; tu se koriste pojmovi poput gorljivost, laljivac ili
zakon, koje su odmetnuti znanstvenici Robert Eisenman i Michael
Wise u svojoj knjizi Razotkriveni svici s Mrtvog mora povezali s
ratobornim zelotima, odnosno borcima protiv rimske vladavine u
Palestini. Pronali su i tonove to podsjeaju na ustro prijavljivanje
Isusa Rimljanima od strane farizeja, i to naroito u rukopisu koji
je Eisenman preveo kao Vijee zajednice proklinje sinove Belialove;
to je bio izvadak iz opirnijega teksta pod nazivom Aneo Pakla i
sinovi Belialovi.
-
I Ivan Krstitelj im zvui i djeluje jednako revno poput
stanovnika Kumrana. Put kojim je morao krenuti prigodom svog
odlaska na rijeku Jordan, gdje je krstio Isusa, svakako bi ga vodio
pored dananjih ruevina Kirbet Kumrana; stoga su autori sigurni da
su Isus i njegovi sljedbenici, ako nita drugo, barem znali za ovo
naselje. I vie od toga - kljune rijei iz evanelja, Blaenstava i
Propovijedi na gori ponavljaju se i u svicima, kod kojih kao da su
terminologija i sadraj bili druga priroda Isusa i ranih krana.
Ukratko - budui da su svici starijega datuma od biblijskih zapisa o
tim vremenima, koji su se poeli pisati nakon 60. godine, rano
kranstvo bi moglo potjecati iz sljedbe koja je nekad obitavala u
Kirbet Kumranu.
Iz ovih bi razloga svici s obala Mrtvoga mora mogli za kranstvo
biti jednako mjerodavni kao i sama Biblija, premda mnogi crkveni
znanstvenici s gnuanjem odbacuju i samu pomisao o tome. No,
neprestano zavirujui u kranske tekstove, odmetnuti su znanstvenici
pronali odreene dijelove koji ne samo to upuuju na poveznice s
Kumranom, ve i na podrijetlo - otamo. Neki od zapisa u svicima
govore o stanovnicima Kumrana kao o sljedbenicima Puta, pri emu
koriste iste fraze kakve se nalaze i u kranskim zapisima. Ustvari,
Biblija doslovce vrvi "kumranizmima", koji - kada se smjeste u
odgovarajui kontekst - daju poznatim biblijskim frazama posve
drukije, ak revolucionarno znaenje. To se posebno odnosi na uporabu
hebrejske rijei "Ebionim" u smislu "Siromani", naenoj ne samo u
"Himnama Siromanih", ve i u drugim - kako kumranskim, tako i
kranskim tekstovima. Pojavljuju se i sinonimi poput "krotki",
"ponizni", "pregaeni" - svi odreda dobro poznati kranima. No, u
svicima s Mrtvoga mora stanovnici Kumrana sve ove pojmove koriste
samo kada opisuju same sebe.
Euzebije, crkveni povjesniar iz etvrtog stoljea, govori o tim
Ebionitima kao o sektaima palestinskog podrijetla. On je bio biskup
u Cezareji, pa ovu skupinu opisuje izrazima punim podrugljivosti i
prezira, budui da Ebioniti Isusa nisu drali boanskim biem.
Zanimljivo je da nam kranska tradicija govori o tome kako su i
potomci rane Crkve, jeruzalemska zajednica Jakova Pravednog,
Isusova brata, sami sebe takoer nazivali "Siromanima". Ovo ukazuje
na to, da su Ebioniti i rani krani bili jedni te isti ljudi, kao i
da Jakov, kao voa
-
ranih krana, nije na Isusa gledao kao na boansku osobu. A to
predstavlja problem za Vatikan, ustvari - za sve krane svijeta.
Steven Feldman, takoer zaposlen u urednitvu asopisa Biblical
Archeological Review iz Washingtona D.C., ustvrdio je kako je,
openito gledano, zajednika terminologija u svicima i kranskim
zapisima bila upravo to - jednostavno, nain govora u onim
vremenima, te da ova povezanost stanovnika Kumrana s ranim kranima
zapravo proizlazi iz kasnijih uljepavanja uenjaka koji su se bavili
Biblijom. Iako su, kao to smo vidjeli, takvi tradicionalno
nastrojeni umnici esto radije kretali linijom manjeg otpora,
posebno kada se radilo o novijim otkriima koja bi zaprijetila
stanju status quo, itav niz dokaza podrava ovakav stav o
"uljepavanju" tekstova.
Drevne kopije svitaka pojavile su se i u Masadi, idovskoj utvrdi
koju su Rimljani pregazili u prvom stoljeu. Borbeni idovski zeloti
ondje su oito iznimno potovali svitke, pa se stoga pretpostavlja da
su bili pripadnici kumranskog oblika judaizma. Ve izgladnjeli,
estoko se odupirui znatno veem broju rimskih vojnika, pobunjenici
su u Masadi radije poinili masovno samoubojstvo, negoli dopustili
Rimljanima da nadvladaju njihov duhovni i nacionalni identitet. To,
to neki povjesniari u Kirbet Kumranu gledaju vojnu utvrdu, a ne
samostan pa stoga izvlae poveznice izmeu nje i pobune Makabejaca u
prvom stoljeu, u izravnoj je suprotnosti s opeprihvaenim uvjerenjem
kako je na obalama Mrtvoga mora ivjela miroljubiva esenska
zajednica. Kada se kranski tekstovi poveu sa svicima, a ovi su se
pojavili i u Masadi, tada nam rani krani prije mogu nalikovati na
pobunjenike iz Ratova zvijezda to se bore protiv invazije, negoli
na miroljubivo nastrojene ovice to pokorno slijede tradiciju.
Michael Baigent i Richard Leigh, autori Obmane o svicima s
Mrtvoga mora i suautori Henryja Lincolna u radu na knjizi Sveta
krv, sveti gral, to je potom postala nadahnuem za roman Da Vincijev
kod, opisuju miroljubivog Isusa kao - posve drukiju osobu. Kao to
autori naglaavaju, s njegovih su usana stizale kumranske poruke i
prispodobe, ponekad ak i posve iste, od rijei do rijei. Bile su to
poruke istih onih Kumranaca, koji su se klonili vanjskoga svijeta
izvan Judeje i Palestine, i vjerojatno bili u vezi sa zelotima, ili
ak i sami bili njihovi pristae; a oni su se estoko borili i umirali
za svoje nacionalne ciljeve.
-
Tradicionalni znanstvenici ve doputaju da su se barem neki
zelo-ti nalazili i unutar najblieg Isusovog kruga. Pa i sama
Biblija otkriva Isusa dok djeluje upravo kao zelot, primjerice -
kada istjeruje trgovce i novare iz Hrama, divljaki izvrui i ruei
njihove stolove. Prema evaneljima, on sam izjavljuje: "Nisam doao
da donesem mir, nego ma." (Mt, 10:34). A u trenutku kada u
Getsemanski vrt stie kohorta rimskih vojnika da bi ga uhitila,
Petar podie na njih svoj ma, to svakako nije in krotkoga kranina.
Baigent i Leigh utvruju jo neto: napominjui da su rimske kohorte
obino imale est stotina vojnika, pitaju se - zbog ega je na ovo
uhienje trebalo slati toliku vojsku, osim ukoliko se pritom nije
oekivao i oruani otpor? Usto, prisjetili su se jo neega:
razapinjanje na kri bila je smrtna kazna namijenjena pobunjenicima
protiv Rima, a nikako rabinima i propovjednicima. Svi ovi dogaaji
opisani u Bibliji kose se s kranskom tradicijom, ali ne i sa
sadrajem svitaka iz Kumrana i stavom odmetnika. Naprotiv, u njih se
posve uklapaju.
Knjiga Normana Golba Tko je napisao svitke s Mrtvoga mora?
ustvrdila je, na temelju izvrene analize rukopisa, kako je na
svicima radilo najmanje 500 pisaca. Svakome razumnom bi ovaj
podatak stavio pod upitnik teoriju da je u Kumranu ivjela tek
omanja sljedba. Naprotiv, tekstovi su morali nastati u iroko
razvijenom pokretu koji je zahvatio itavu Palestinu i Judeju.
I Eisenman podrava takvo stajalite. Baigent i Leigh su temeljili
svoje radove upravo na njegovim djelima, ali su zatim krenuli i
dalje. Oni ne samo to doputaju mogunost da su Kumranci i rani krani
bili jedno te isto, ve i da su bili nacionalistiki nastrojeni
militanti koji su svojega sveenika / kralja - Isusa nastojali
ustoliiti na prijesto-lju Izraela, a nakon njegove smrti vjerojatno
i njegova brata, Jakova. Oni prouavaju Isusovo rodoslovlje kreui
pritom od loze kralja Davida, kako su ga ve iznijeli tradicionalni
tekstovi. Prema njihovu stajalitu, Isus je bio osoba posve drukija
od one kakvom je opisuje tradicija. Bio je budui kralj svih idova u
doslovnom smislu, moda i borac za njihovo osloboenje od rimske
okupacije. Ve gotovo i sami ujete grmljavinu iz Vatikana.
Meutim, daljnjim iitavanjem evanelja, a i iz nekih drugih,
opskurnijih izvora koje emo istraiti, Isus postaje revolucionarno
ra-
-
spoloen, ali i duboko mistian lik, ratnik duha koji se oslanja
na tradicije daleko ireg zemljopisnog i duhovnog sadraja no to su
ga se usuivali razotkriti ak i otpadnici od suvremenih uenja. Je li
doista bio daleko od Palestine tijekom onih godina njegova ivota
koje su preskoene u Bibliji? Je li tada mogao boraviti u Indiji,
ili na Tibetu, da bi se potom vratio u politiki kaos rodne
Palestine? Sama Biblija nam prua nekoliko poetnih odgovora na ova
pitanja.
No, dok Biblija zapravo osigurava malo povijesnih podataka o
svemu, djela apostola Pavla pomau nam pri objanjenju kako je uope
dolo do toga, da se rano kranstvo iz estokog nacionalistikog
judaizma moglo razviti i prerasti u jedan ist i posve duhovni
pokret, to je ubrzo pokorio svijet Zapada. Usto, Pavlovo nam je
iskustvo, doivljeno na putu za Damask, osiguralo nedostajui djeli
slagalice, stare pune dvije tisue godina - one o misticizmu
zajednitva.
Nakon Isusove smrti, Pavao je poeo putovati, propovijedajui
doktrinu izvan granica Judeje i Palestine, a to je neto to se
nikako ne uklapa u vjerski nacionalizam Kumranaca (kao ni
judaizma). Je li on bio rimski uhoda ubaen meu idovske pobunjenike,
koji je zatim i sam prihvatio misao pokreta, kako to misle Baigent
i Leigh? Ili je bio mistini uitelj nadahnut osobnim
otkrivenjima?
Nakon to je pred sobom na putu za Damask ugledao Isusovu
prikazu, Pavao je krenuo za Rim, Grku i Malu Aziju, propovijedajui
novu religiju koja se temeljila na vjeri u Krista, dok su svici -
pisani rukom sljedbenika Jeruzalemske Crkve Jakova Pravednog - i
nadalje uzdizali idovski zakon i djela, a manje vjeru. Imajui na
umu da u to vrijeme kranski zapisi jo uope nisu postojali, te da se
slubena kranska doktrina nije pojavila sve do koncila u Niceji 325.
godine, moemo pratiti kako je Pavao poeo stvarati i oblikovati novu
vjeru.
Pavao je pretvorio Isusa u lik istonjakog stila, avatara nalik
Kri-shni, lik koji je svoje sljedbenike sposoban povesti u boansko
kraljevstvo, u tajanstvenu obeanu zemlju. On propovijeda zajedniko
pravo naslijea zajedno s Kristom, zajednitvo s Isusom kroz
unutarnji susret i dodir, to je bljesak istonjakog misticizma i
idovskog dualizma, koji se sve do danas opiru ortodoksiji (kod koje
je duhovno izjednaavanje s Isusom ravno bogohuljenju).
-
Pavao govori o "unutarnjem ovjeku srca" na nain vrlo slian onome
u drevnim indijskim Vedama, gdje se spominje unutarnja duhovna
istovjetnost ujedinjena s Brahmom, vrhovnim boanstvom. I rukopisi s
obala Mrtvoga mora takoer govore o takvoj istovjetnosti, kao i
Kabala, to ukazuje na veze ili barem na podjelu spoznaja izmeu
istonjakih mistika i idova spominjanih u hebrejskim i kranskim
zapisima.
Eisenman je ponudio sljedei prijevod jednog od svitaka, nazvan
Blaenstvima, i to zbog njihove slinosti s biblijskim zapisom, koji
e nam otkriti kojeta. Njegov prijevod toga svitka glasi: "Doite do
spoznaje o svom unutarnjem ja." Ovaj poziv kao da je proizaao iz
indijskih Veda, posebno kada Isus o samome sebi govori kao o
"Svjetlosti svijeta", to nalikuje jeziku Krishne iz Bhagavad Gite.
Neizravno se iz Eisenmanovog prijevoda moe zakljuiti da je ono "o
samima sebi" (na sanskrtu Atman) boanska osobnost, to na neki
udesni nain obitava unutar svakoga pojedinca. Ovo heretiko uenje
nije kransko u ortodoksnom smislu. No, postavlja se pitanje - imaju
li tradicije Istoka i Zapada zajedniko podrijetlo u istonjakom
mistikom iskustvu?
Postoje dokazi koji nam govore da je Isus poduavao inicijacijske
tajne te znanost o besmrtnosti, upravo kao i veliki istonjaki
mistici. Morton Smith je 1958. godine u pustinjskim dijelovima
Judeje posjetio pravoslavni grki manastir i ondje otkrio pismo, to
ga je 200-te godine napisao Klement iz Aleksandrije. Bio je to isti
onaj Morton Smith koji je kasnije ustvrdio da su zatajeni i zapisi
samoga Isusa. Pismo to ga je pronaao govorilo je o tajnom Markovom
evanelju, "vie duhovnom evanelju," kako ga je opisao Klement, "...
to se ita samo onima ve iniciranima u velike tajne."
Ovo zagonetno pismo, napisano davno prije vremena povjesniara
Euzebija, govori o tajnoj mistikoj tradiciji, koja nije imala
nacionalnih granica. Vie je nego vjerojatno da ju je i Isus
poduavao, kao i sudjelovao u njoj. inei to, on je vrlo vjerojatno
prestao robovati pitanjima svoje zemlje i nadiao je simbole
relativnog Dobra i Zla, idova i goja (odnosno neidova), dok se
istodobno estoko protivio duhovnom zlu, utjelovljenom u
korumpiranom sveenstvu.
I Pavao govori o skrivenim istinama, dostupnima samo onima koji
su "zreli" za njih ili inicirani, koje je sam nauio od Isusa
kroz
-
neku vrstu paranormalne razmjene spoznaja. Takoer, Pavao esto
koristi pojam misterij ili tajna, to se u kontekstu drevnih
vjerskih tradicija povezuje s inicijacijskim kultovima i tajnim
doktrinama. U tom su smislu i Ecole Biblique, a i uenjaci openito
zatajili prilikom traganja za korijenima i podrijetlom kranstva. Ni
jedni ni drugi nisu razmotrili vjerojatnost da je Isus poznavao
tajne misterije proiza-le iz istonjake tradicije misticizma, ili ak
- i da je samo kranstvo propupalo iz nje.
Moe li biti da je Pavao prisvojio jezgru kranske i vedske
mudrosti to je zaostala iza ljuture lokalne politike? Da je tako,
kao mistiki zaetnik, pokuao istonjaku mudrost donijeti svijetu
Zapada? Uenja o "zajednikom pravu naslijea" te o "unutarnjem ovjeku
srca" kao da ine upravo to - ona upuuju na jednakost s boanskim
identitetom u samom ovjeku, to je u svicima iz Mrtvoga mora
zapisano ovako: "Doite do spoznaje o svom unutarnjem ja." Zar
upravo to ne bi mogla biti ona prava prijetnja koju svici
predstavljaju? Ta duhovna sloboda, pojedinano prosvijetljenje
nasuprot podlonosti strogoj ortodoksiji? I, krenemo li korak dalje
- je li zapravo ranome kranstvu na srcu bilo upravo ovo traganje za
mistikom jednakou?
Neke od odgovora moemo pronai u zapisima iz tibetanskih
samostana.
Ve se mnogo godina ire glasine o tome kako Vatikan pomno uva
zapise o ivotu Isusa Krista, zapise koji bi drastino izmijenili
tradicionalna vjerovanja o podrijetlu kranstva. Jo je 1887. godine
ruski putopisac dr. Nicolas Notovich ustvrdio kako je otkrio ove
zapise u jednom tibetanskom samostanu na Himisu. Vrativi se u
Rusiju, napisao je djelo Nepoznati ivot Isusa Krista, koje je
govorilo o Isusovu putovanju na Istok dok je jo bio mladi - dakle,
tijekom njegovih "izgubljenih" godina. Druga je Notovicheva knjiga
dobila naziv ivot svetog Isse, a govori o pievim tibetanskim
pustolovinama te opisuje Isusa dok prouava i poduava Vede - u
Indiji.
Pria kae da se Isus u svojoj mladosti pridruio karavani to se
kretala Putom Svile, te da je tako stigao do mjesta Buddhinog
roenja, imenom Kapilavastu. Dok se nalazio u Indiji, Isus se
sukobio s kastom hinduistikih sveenika, to su je nazivali
brahmanima. Bio je to sukob vrlo slian onome kasnijem, s
farizejima, opisanom u evanelju po
-
Mateju, koje po svome tonu i rjeniku najvie nalikuje zapisima
pronaenim na obalama Mrtvoga mora. Indijski swami Abhedananda
objavio je 1929. godine bengalski prijevod budistikih tekstova.
Iste je godine Nicholas Roerich, istraiva i slikar, u svom
putopisnom dnevniku citirao neke njihove dijelove. Roerichov je
rukopis tako otkrio mistiko uenje o Boanskoj eni, koje je Isus
propovijedao u Indiji - opet, vrlo nalik uenjima u svicima i bitno
razliitim od onih u Vatikanu.
Ako se ovo Isusovo putovanje u Indiju i tamonje prouavanje Veda
nekome ini "nategnutim", kao i to da su vatikanski klerici prikrili
budistike tragove tog putovanja, neka se samo prisjeti Ecole
Biblique i naina na koji se ista ve desetljeima bavi svicima s
Mrtvoga mora. Neka pritom uzme u obzir da je Toma, Kristov
sljedbenik, kasnije otputovao u Indiju i ondje ustanovio misiju, u
kojoj se kranski vjernici pobono mole i danas. Neka usto iznova
razmisli i o uvodnim rijeima Ivanova evanelja: "U poetku bijae
Rije, i Rije bijae kod Boga - i Rije bijae Bog."
Jer, to je stih gotovo istovjetan stihu iz dosta starije
indijske Rig Vede, koji glasi: "U poetku bijae Brahma, i s njime
bijae Rije, i Rije je Brahma." (U ovom je prijevodu sa sanskrta
pojam "vak" preveden kao "Rije").
Izvorni zapisi to ih je pronaao Novovich su nestali, a ostale su
prie o tajnim vatikanskim zavjetovanjima. Ako su ove prie
vjerodostojne, a prema budistikim tekstovima - ini se da jesu, tada
se Vatikan, a moda i Ecole Biblique iznova suoavaju s jo jednim
izazovom vlastitom autoritetu. Taj bi izazov mogao za njih
predstavljati dokaz da je Isus crpio i poduavao mudrost Istoka, da
je tragao i na kraju pronaao svoju boanskost kroz mistike obrede iz
istonjakih saga. A ako je on kroio putem te tradicije, tada je
gotovo posve sigurno pronaao i svojega osobnog uitelja, kroz kojega
je stupio u dodir s Brahmom, Svevinjim.
Pa zar je onda ikakvo udo to Pavao naroito i iznad svega
naglaava duhovno zajednitvo sa svojim uiteljem, ili to i sam -
poput Isusa - kree na razna putovanja svijetom, propovijedajui
pritom poruku o unutarnjem prosvijetljenju?
Ako je Isus vei dio svojega kratkog ivota proveo u Indiji i
Perziji, kako to govore zapisi, daleko od pjeanih dina svoje
Palestine, tada
-
i ona spominjana ratobornost ranih krana postaje lake
shvatljivom. Nakon povratka, Isus se morao zatei u samom srcu
pobuna i meu zelotima, koje je vrlo vjerojatno u naelu potovao.
Moda je ak i sam u svijet Zapada unio budistiki nauk o Metti ili
hinduistiki o Ahimsi, o ljubaznosti i bezazlenosti.
Iz Notovichevih smo djela saznali da se u Indiji sukobio s
korumpiranim sveenstvom ba kao i u Palestini, ispunjavajui tako
svoju ulogu zalaganja za obinog ovjeka gdje god se zatekao. No, ako
je i bio Bog, on je svakako bio i ovjek, to naglaavaju i sva
evanelja; govore nam o tome kako je plakao i znojio se, kako se
znao rasrditi i koliko je bio strastven, upravo kao i svi mi. Pa
zato bismo mu onda danas oduzimali pravo da bude zahvaen dogaajima
svojega vremena, borbom vlastitoga naroda za slobodu? Ipak, tijekom
traganja za Velikim Misterijima u skrivenom dijelu ivota po Indiji,
Egiptu i Palestini, Isus bi se svakako iz palestinskog idova
preobrazio u strunjaka za duhovno - u boanskog ovjeka. Biblija nam
kae da je ve u dvanaestoj godini svojega ivota bio u stanju
propovijedati i tumaiti hebrejske zapise na stubama jeruzalemskog
Hrama. Onda je zasigurno s trideset godina bio u stanju
propovijedati i Vede, samo to su se zapisi o tome izgubili.
Djelii ove slagalice razbacani su kroz vrijeme; pa ipak, kazuju
nam da u ranom kranstvu i u nama samima ima znatno vie od onoga to
nam otkriva zapadnjaka tradicija. Iz krhkih, lomnih zapisa istina
dopire u nae najskrivenije dijelove nutrine, nagonei nas da ovu
tajnu razrijeimo iznutra, iz sebe. Oko nas je u tijeku bitka zbog
prirode podrijetla kranstva, ba kao to je neko bijesnila bitka i
zbog same Svete Zemlje; kao da se i danas odluuje hoe li najsvetije
blago biti osvojeno ili izgubljeno - a to vie no vjerojatno i
odgovara istini: jer, to je blago - to se vie razmie koprena kojom
je prekriveno Mrtvo more - iz nae vlastite povijesti, naega
podrijetla, nae due.
-
4. P O G L A V L J E
Novo svjetlo oko podrijetla krana
Poblie o ulozi Jakova, brata Isusovog
C y n t h i a L o g a n
Prizor koji se u trenu pronio svijetom bio je zapanjujui: ljudi
svih vjera ispunili su rimsku baziliku sv. Petra da bi obiljeili
odlazak Pape Ivana Pavla II. Meu tradicionalnom crninom to su je
odjenuli alobnici, mogle su se vidjeti crvene i bijele halje
sveenika, biskupa i kardinala, ali i visoki bijeli turbani i
naranaste halje Muslimana i Hindusa. Bez obzira na beskrajnu
karizmu i omiljenost Ivana Pavla II, zanimanje za Vatikan i
podrijetlo kranstva jednako je izraeno i danas, bilo da istraujemo
skandale oko zlostavljanja, tragamo za knjigama koje govore o nekim
aspektima povijesti i tajni Crkve, ili pak uivamo u filmu
snimljenom po knjizi Da Vincijev kod.
Moda smo ve spremni i za masovno preobraenje na katolianstvo - u
irem smislu rijei. Ovaj 265. papa Rimokatolike Crkve, vrsto se drei
Petrove stijene, odkrinuo je vrata snoljivosti i toleranciji. No,
hoe li njegov(i) nasljednik(ci) prihvatiti gomilanje dokaza koji
upuuju na to, da su uzdrmani sami temelji kranstva? Prema
luteranskom sveeniku Jeffreyu J. Btzu, prava Stijena Petrova bio je
zapravo Jakov, a prizor opisan gore trebao se dogaati u Jeruzalemu.
Uzgred budi reeno, Jakova o kojemu govorimo nazivali su jo i Jakov
Pravedni, a bio je roeni brat Isusa Krista i drugi po redu sin
Marije i Josipa.
To je senzacionalna teza, koju je Btz pomno istraivao radei na
svome doktoratu iz teologije na Luteranskom teolokom sjemenitu u
Philadelphiji. Sam sebe ubraja u onu "liberalnu" struju na
luteran-
-
skom spektru, a godina 2002. - ba kada je dovravao svoj rad,
podudarila se s kontroverznim otkriem drevne bliskoistone
kosturnice (pogrebne kutije) sa zaprepaujuim natpisom, ispisanim na
aramejskom jeziku, dijalektu hebrejskog kojim su govorili
Palestinci u Isusovo vrijeme. Na njoj je pisalo: "Jakov, sin
Josipov, brat Isusov". Odmah probuena zanimanja za ovo otkrie i
posve uvjeren da bi upravo razumijevanje Jakovljeve prave uloge u
Isusovoj misiji moglo pomoi u nadvladavanju sve vee provalije koja
narasta izmeu krana, idova i Muslimana na tom podruju, Btz je svoje
istraivanje odmah proirio i nedavno ga objavio u knjizi pod nazivom
Isusov brat i izgubljena uenja kranstva.
"Jakov je postao subjektom sukobljavanja ve u doba samog
osnivanja kranstva," rekao je Btz u razgovoru autorici ovoga lanka.
I iz tog se razgovora moe osjetiti koliko je on otvoreno ponosan na
znanstveni nain, kojim je iznosio svoje zakljuke, kako zbog njihove
pristupanosti laicima, tako i zbog ustrajavanja na injenicama.
Ustvrdio je da "istodobno iznoenje tuih otkria omoguava
pojavljivanje vee slike o tom pitanju", a moglo bi olakati i
"pomake to se pojavljuju na podruju prouavanja kranskih zapisa".
Nadodao je i da je toj zadai pristupio "okom forenzikog
znanstvenika, koji na mjestu zloina traga za najsitnijim djeliima
to e ga dovesti do istine." Koristei se kanonskim evaneljima i
Pavlovim poslanicama, tekstovima starih crkvenih otaca, te
apokrifnim i gnostikim zapisima, Btz dokazuje da su glavna Isusova
uenja vrsto ukorijenjena u idovskoj tradiciji, te naglaava kako
rano kranstvo nije bila nikakva drukija, udaljena religija, ve
ustvari - jedna od sljedbi judaizma. "Treba upamtiti," kae, "da je
Isus bio idovski rabin i vjerojatno ga nije zanimalo pokretanje
neke nove religije zvane kranstvo. On je slijedio Mojsijev zakon,
upravo kao i njegov brat Jakov."
Za Btza, kao i za sve vei broj uenjaka, istraivaa i
Protestantsku Crkvu kao tijelo, odavno je razrijeeno pitanje je li
Isus imao ili nije imao brae. "I u samoj Bibliji postoje brojna
spominjanja njegovih etvero brae i (najmanje) dviju sestara,"
napominje. A ako je Isus imao brae, oito je da mu majka nije ostala
djevicom (Btza ne zanima pitanje Isusova zaea - je li ono bilo
"bezgreno" ili vie nalik uobiajenom), to predstavlja golemi problem
Rimokatolikoj Crkvi, gdje se ortodoksija snano oslanja upravo na
Mariju kao djevicu.
-
Kao izvanredni profesor predmeta "Religije svijeta" na Penn
State University's Berks-Lehigh Valley College, Btz predaje svojim
studentima ono, to inae ba i ne govori svojim upljanima u
luteranskoj crkvi Grace u Belfastu, Pennsylvania, naime - da Isus
Krist jest bio obeani Mesija, da jest Gospodin i Spasitelj - ali ne
i Utjelovljeni Bog. Isto ovo vjeruju i Muslimani, kao i idovi, a
prema Biitzu, tako su vjerovali i Jakov te mnoge druge sljedbe
ranoga kranstva.
Kao znanstvenik i istraiva ( jer, Btz je takoer sa sjajnim
ocjenama - magna cum laude - zavrio i Moravian The