IZVJEŠĆE - European ParliamentA. budući da se u Uniji pravila o zastari potraživanja za naknadu štete uvelike razlikuju među državama članicama u Uniji tako da ne postoje dvije

RR\1127161HR.docx PE599.836v02-00

HR Ujedinjena u raznolikosti HR

Europski parlament 2014-2019

Dokument s plenarne sjednice

A8-0206/2017

1.6.2017

IZVJEŠĆE

s preporukama Komisiji o rokovima zastare za prometne nesreće

(2015/2087(INL))

Odbor za pravna pitanja

Izvjestitelj: Pavel Svoboda

(Inicijativa – članak 46. Poslovnika)

PE599.836v02-00 2/19 RR\1127161HR.docx

HR

PR_INL

SADRŽAJ

Stranica

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA ................................................ 3

PRILOG PRIJEDLOGU REZOLUCIJE: PREPORUKE ZA DIREKTIVU EUROPSKOG

PARLAMENTA I VIJEĆA O ZAJEDNIČKIM MINIMALNIM STANDARDIMA ZA

GRAĐANSKI POSTUPAK U EU-u ......................................................................................... 7

OBRAZLOŽENJE ................................................................................................................... 15

INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU ............................................ 18

KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM

ODBORU ................................................................................................................................. 19

RR\1127161HR.docx 3/19 PE599.836v02-00

HR

PRIJEDLOG REZOLUCIJE EUROPSKOG PARLAMENTA

s preporukama Komisiji o rokovima zastare za prometne nesreće

(2015/2087(INL))

Europski parlament,

– uzimajući u obzir članak 225. Ugovora o funkcioniranju Europske unije,

– uzimajući u obzir članak 67. stavak 4. i članak 81. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju

Europske unije,

– uzimajući u obzir članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”),

– uzimajući u obzir članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

(EKLJP) i sudsku praksu u pogledu njegove primjene,

– uzimajući u obzir sudsku praksu Suda Europske unije u pogledu načela nacionalne

postupovne autonomije i učinkovite pravne zaštite1,

– uzimajući u obzir Uredbu (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od

11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II)2

(„Uredba Rim II”),

– uzimajući u obzir Hašku konvenciju od 4. svibnja 1971. o mjerodavnom pravu za

prometne nezgode na cestama („Haška konvencija o prometnim nezgodama” iz 1971.),

– uzimajući u obzir Direktivu 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od

16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu

upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti3

(„Direktiva o osiguranju cestovnih vozila”),

– uzimajući u obzir Europsku konvenciju o izračunu rokova4,

– uzimajući u obzir studiju o procjeni europske dodane vrijednosti Odjela za europsku

dodanu vrijednost Službe Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) naslovljenu

„Rokovi zastare za prometne nesrećeˮ, koja je priložena zakonodavnom izvješću

Europskog parlamenta o vlastitoj inicijativi5,

– uzimajući u obzir studiju Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu

„Prekogranične prometne nesreće u EU-u – mogući učinak samovozećih automobila”6,

1 Vidjeti, među ostalim: presudu od 18. rujna 2003., Peter Pflücke / Bundesanstalt für Arbeit, C-125/01,

ECLI:EU:C:2003:477, presudu od 25. srpnja 1991., Theresa Emmott / Minister for Social Welfare i Attorney

General, C-208/90, ECLI:EU:C:1991:333 i presudu od 13. srpnja 2006., Vincenzo Manfredi i dr. / Lloyd

Adriatico Assicurazioni SpA i dr., spojene predmete C-295/04 – C-298/04, ECLI:EU:C:2006:461. 2 SL L 199, 31.7.2007., str. 40. 3 SL L 263, 7.10.2009., str. 11. 4 CETS 076. 5 PE 581.386, srpanj 2016. 6 PE 571.362, lipanj 2016.

PE599.836v02-00 4/19 RR\1127161HR.docx

HR

– uzimajući u obzir studiju Komisije naslovljenu „Naknada žrtvama prekograničnih

prometnih nesreća u EU-u: usporedba nacionalnih praksi, analiza problema i evaluacija

mogućnosti za poboljšanje položaja prekograničnih žrtava”1,

– uzimajući u obzir izvješće Komisije iz 2010. o Akcijskom planu za provedbu

Stockholmskog programa2,

– uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 1. veljače 2007. s preporukama Komisiji o

rokovima zastare u prekograničnim sporovima koji uključuju tjelesne ozljede i nesreće

sa smrtnim ishodom3,

– uzimajući u obzir svoju rezoluciju od 22. listopada 2003. o Prijedlogu direktive

Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni direktiva Vijeća 72/166/EEZ, 84/5/EEZ,

88/357/EEZ, 90/232/EEZ i Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o

osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila4,

– uzimajući u obzir članke 46. i 52. Poslovnika,

– uzimajući u obzir izvješće Odbora za pravna pitanja (A8-0206/2017),

A. budući da se u Uniji pravila o zastari potraživanja za naknadu štete uvelike razlikuju

među državama članicama u Uniji tako da ne postoje dvije države članice koje

primjenjuju potpuno jednaka osnovna pravila o zastari; budući da se odgovarajuća

zastara također određuje na temelju različitih čimbenika, uključujući pitanje postoje li

povezani kazneni postupci i smatra li se zahtjev izvanugovornim ili ugovornim;

B. budući da su nacionalni sustavi zastare stoga vrlo složeni te često može biti teško

shvatiti koja se opća zastara primjenjuje, kad i kako počinju teći zastare te kako se one

suspendiraju, prekidaju ili produljuju;

C. budući da nepoznavanje stranih pravila o zastari može dovesti do gubitka prava na

podnošenje inače valjanog zahtjeva ili do prepreka za žrtve u pogledu pristupa

pravosuđu u obliku dodatnih troškova i kašnjenja;

D. budući da su trenutačno dostupni samo ograničeni statistički podaci o odbijanju zahtjeva

za naknadu štete u prekograničnim prometnim nesrećama zbog isteka roka zastare;

E. budući da je u području prekograničnih prometnih nesreća jedini temelj za pokretanje

postupka koji je već usklađen na razini Unije onaj uspostavljen člankom 18. Direktive o

osiguranju motornih vozila, kojim se žrtvama omogućuje traženje naknade u svojoj

zemlji boravišta podnošenjem zahtjeva za naknadu štete izravno protiv relevantnog

društva za osiguranje ili relevantnog tijela za naknadu štete na temelju građanskopravne

odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila5;

1 Dostupno na internetu na sljedećoj adresi:

http://ec.europa.eu/civiljustice/news/docs/study_compensation_road_victims_en.pdf (30. studeni 2008.). 2 COM(2010)171. 3 SL C 250 E, 25.10.2007., str. 99. 4 Usvojeni tekstovi, P5_TA(2003)0446. 5 Vidjeti i: presudu od 13. prosinca 2007., FBTO Schadeverzekeringen NV / Jack Odenbreit, C-463/06,

RR\1127161HR.docx 5/19 PE599.836v02-00

HR

F. budući da su rokovi zastare važan i sastavni dio sustava građanskopravne odgovornosti

u državama članicama koji u slučajevima prometnih nesreća funkcioniraju tako da

kratak rok zastare može biti protuteža strogom pravilu o odgovornosti ili velikodušnim

odštetama;

G. budući da su rokovi zastare zahtjeva ključni za jamčenje pravne sigurnosti i konačnosti

sporova; budući da bi, međutim, trebala postojati ravnoteža između tuženikova prava na

pravnu sigurnost i konačnost sporova i tužiteljevih temeljnih prava na pristup pravosuđu

i na djelotvoran pravni lijek te bi nepotrebno kratki rokovi zastare mogli ometati

učinkovit pristup pravosuđu diljem Unije;

H. budući da je, uzimajući u obzir trenutačne razlike u pravilima o zastari i vrste problema

koji su izravno povezani s različitim nacionalnim odredbama kojima se uređuju

transnacionalni slučajevi tjelesnih ozljeda i materijalne štete, određena razina

usklađenosti jedini način za osiguranje prikladnog stupnja sigurnosti, predvidivosti i

jednostavnosti pri primjeni pravila o zastari država članica u slučajevima

prekograničnih prometnih nesreća;

I. budući da bi se takvom zakonskom inicijativom trebala uspostaviti ravnoteža

pravednosti među stranama u postupku u pogledu pitanja povezanih s pravilima o

zastari te olakšati izračun i suspenzija tečenja roka zastare; budući da se ovime stoga

predviđa usmjereni pristup kojim se uzima u obzir sve veća količina prekograničnog

prometa unutar Unije, a da se pritom ne reformira cijeli zakonski okvir država članica;

* * *

1. priznaje da se situacija žrtava prometnih nesreća znatno poboljšala u posljednjih

nekoliko desetljeća, među ostalim na razini nadležnosti u okviru međunarodnog

privatnog prava, prema kojemu žrtve u posjetu mogu imati koristi od postupaka u državi

članici u kojoj imaju boravište u pogledu bilo kakvog izravnog zahtjeva podnesenog

protiv osiguravatelja automobila ili tijela za naknadu štete;

2. međutim, napominje da se daljnjim postojanjem dvaju paralelnih sustava u Uniji kojima

se uređuje važeće pravo u slučajevima prometnih nesreća ovisno o državi u kojoj se

podnosi zahtjev, naime Haške konvencije o prometnim nezgodama iz 1971. ili Uredbe

Rim II., zajedno s mogućnostima odabira sudišta u okviru Uredbe (EU) br. 1215/2012

Europskog parlamenta i Vijeća1 stvara pravna nesigurnost i složenost, kao i moguće

prilike za traženje najpovoljnijeg sudskog sustava („forum shopping”);

3. ponovno ističe da istrage i pregovori u prekograničnim sporovima često traju mnogo

dulje nego kad je riječ o zahtjevima na nacionalnoj razini; u tom kontekstu ističe da bi

se ta složenost mogla pogoršati zbog upotrebe novih tehnologija, kao u slučaju

samovozećih automobila;

4. u tom kontekstu podsjeća da bi pitanje pravila o zastari trebalo shvaćati kao dio mjera u

ECLI:EU:C:2007:792. 1 Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i

izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

PE599.836v02-00 6/19 RR\1127161HR.docx

HR

području pravosudne suradnje u građanskim stvarima u smislu članka 67. stavka 4. i

članka 81. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU);

5. primjećuje da je postojanje zajedničkih minimalnih pravila o rokovima zastare u

prekograničnim sporovima od ključne važnosti kako bi se osigurala dostupnost

učinkovitih pravnih sredstava za zaštitu žrtava u prekograničnim cestovnim prometnim

nesrećama te zajamčila pravna sigurnost;

6. ističe da su nerazmjerno kratki rokovi zastare u nacionalnim pravnim sustavima

prepreka za pristup pravosuđu u državama članicama, čime se može povrijediti pravo na

pošteno suđenje zajamčeno člankom 47. Povelje i člankom 6. Europske konvencije o

ljudskim pravima;

7. ističe da znatna razlika između pravila država članica u pogledu rokova zastare u

prekograničnim cestovnim prometnim nesrećama stvara daljnje prepreke za žrtve pri

podnošenju zahtjeva za naknadu štete za tjelesne ozljede i oštećenje stvari u državama

članicama koje nisu njihove vlastite;

8. poziva Komisiju da osigura dostupnost općih informacija o pravilima država članica o

zastari u pogledu zahtjeva za naknadu štete u prekograničnim prometnim nesrećama na

portalu e-pravosuđe i njihovo stalno ažuriranje;

9. također poziva Komisiju da provede studiju o zaštiti koja se u državama članicama

pruža maloljetnicima i osobama s invaliditetom u pogledu tečenja roka zastare i o

potrebi za uspostavom minimalnih pravila na razini Unije kako bi se osiguralo da takve

osobe ne izgube svoje pravo na traženje odštete kad su uključene u prekograničnu

prometnu nesreću te da im se zajamči učinkovit pristup pravosuđu u Uniji;

10. traži od Komisije da na temelju članka 81. stavka 2. UFEU-a podnese prijedlog akta o

rokovima zastare u pogledu tjelesne ozljede i oštećenja stvari u prekograničnim

prometnim nesrećama, slijedom preporuka utvrđenih u Prilogu;

11. smatra da zatraženi prijedlog nema financijskih implikacija;

12. nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju i priložene Preporuke proslijedi Komisiji

i Vijeću te parlamentima i vladama država članica.

RR\1127161HR.docx 7/19 PE599.836v02-00

HR

PRILOG PRIJEDLOGU REZOLUCIJE: PREPORUKE ZA DIREKTIVU EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA O

ZAJEDNIČKIM MINIMALNIM STANDARDIMA ZA GRAĐANSKI POSTUPAK U EU-u

A. NAČELA I CILJEVI TRAŽENOG PRIJEDLOGA

1. Provedba prava pred sudovima u Europskoj uniji i dalje je uglavnom pitanje

nacionalnih postupovnih pravila i praksa. Nacionalni sudovi također su sudovi Unije.

Stoga ti sudovi tijekom postupaka koji se pred njima vode trebaju osigurati

pravednost, pravdu i učinkovitost, kao i učinkovitu primjenu prava Unije te pritom

zajamčiti zaštitu prava europskih građana diljem Europske unije.

2. Unija je za cilj postavila održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde. U

skladu sa zaključcima predsjedništva Europskog vijeća iz Tamperea od 15. i

16. listopada 1999., a posebno njihovom točkom 38., trebalo bi pripremiti novo

postupovno zakonodavstvo u prekograničnim slučajevima, osobito u pogledu onih

elemenata koji su ključni za neometanu pravosudnu suradnju i poboljšanje pravne

zaštite, npr. privremenih mjera, izvođenja dokaza, platnih naloga i rokova.

3. Zajednička minimalna pravila za rok zastare primjenjiva u transnacionalnim

sporovima u slučaju tjelesne ozljede i oštećenja stvari koji proizlaze iz prometnih

nesreća smatraju se potrebnima za smanjenje prepreka s kojima se suočavaju tužitelji

pri ostvarivanju svojih prava u drugim državama članicama.

4. Zajednička minimalna pravila za rok zastare dovela bi do bolje sigurnosti i

predvidivosti, a pritom bi se ograničili rizici od nedostatne naknade žrtvama

prekograničnih prometnih nesreća.

5. Predložena je Direktiva kao takva usmjerena na uspostavu posebnog sustava zastare za

prekogranične slučajeve, kojim bi se zaštitio učinkovit pristup pravosuđu i olakšalo

pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, pri čemu bi se uklonile prepreke za

slobodno kretanje građana diljem državnog područja država članica.

6. Predloženom Direktivom ne žele se u potpunosti zamijeniti nacionalni sustavi

građanskopravne odgovornosti nego, uz poštovanje nacionalnih specifičnosti,

uspostaviti zajednička minimalna pravila u pogledu rokova zastare za zahtjeve

prekogranične prirode obuhvaćene područjem primjene Direktive 2009/103/EZ u

odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih

vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti.

7. Ovaj je Prijedlog u skladu s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti jer države

članice ne mogu samostalno djelovati kako bi utvrdile skup minimalnih pravila za

rokove zastare i ne izlazi iz okvira onoga što je apsolutno nužno za osiguravanje

učinkovitog pristupa pravosuđu i pravne sigurnosti u Uniji.

B. TEKST TRAŽENOG PRIJEDLOGA

Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkim rokovima zastare za

PE599.836v02-00 8/19 RR\1127161HR.docx

HR

prekogranične prometne nesreće

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 67. stavak

4. i članak 81. stavak 2.,

uzimajući u obzir zahtjev Europskog parlamenta upućen Europskoj komisiji,

uzimajući u obzir Prijedlog Europske komisije,

nakon prosljeđivanja nacrta zakonodavnog akta nacionalnim parlamentima,

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora,

u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom,

budući da:

(1) Unija je sebi postavila za cilj održavanje i razvijanje područja slobode, sigurnosti i

pravde u okviru kojega se jamči slobodno kretanje osoba. Radi postupne uspostave tog

područja Unija treba donijeti mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u

građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, posebno kad su potrebne za

pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2) U skladu s člankom 81. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU)

te mjere trebaju obuhvaćati mjere čiji je cilj, među ostalim, osigurati učinkovit pristup

pravosuđu i uklanjanje prepreka za dobro odvijanje građanskih postupaka, ako je

potrebno promicanjem usklađenosti propisa o građanskom postupku koji se primjenjuju

u državama članicama.

(3) Prema izvješću Komisije iz 2010. o Akcijskom planu za provedbu Stockholmskog

programa građani koji nažalost dožive prometnu nesreću tijekom vožnje u drugu državu

članicu moraju imati pravnu sigurnost u vezi s rokovima zastare odštetnih zahtjeva. U

tu je svrhu objavljeno da će se 2011. donijeti nova uredba o rokovima zastare u

prekograničnim prometnim nesrećama.1

(4) Pravila o zastari nemaju samo znatan učinak na pravo oštećenih strana na pristup

pravosuđu nego i na njihova materijalna prava jer pravo bez prikladne i odgovarajuće

zaštite ne može biti učinkovito. Ovom se Direktivom nastoji promicati primjena

zajedničkih rokova zastare za prekogranične prometne nesreće kako bi se osigurao

učinkovit pristup pravosuđu u Uniji. Opće priznato pravo na pristup pravosuđu

potvrđuje se i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”).

(5) Zahtjev za postojanje pravne sigurnosti i potreba za donošenjem presuda u

pojedinačnim slučajevima bitni su elementi svakog pravosudnog područja. Stoga su

radi jamčenja primjene tog načela potrebni zajednički rokovi zastare kojima se

1 COM(2010)171.

RR\1127161HR.docx 9/19 PE599.836v02-00

HR

povećava pravna sigurnost, osigurava završetak sporova i pridonosi učinkovitom

režimu provedbe.

(6) Odredbe ove Direktive trebale bi se primjenjivati na zahtjeve prekogranične prirode

obuhvaćene područjem primjene Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i

Vijeća1.

(7) Ništa ne bi smjelo spriječiti države članice da, kad je to prikladno, bilo koje odredbe

ove Direktive primjenjuju i na prometne nesreće na isključivo nacionalnoj razini.

(8) Sve države članice ugovorne su strane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda („EKLJP”) od 4. studenoga 1950. Predmeti iz ove Direktive trebali bi se

rješavati u skladu s tom Konvencijom, a posebno poštujući pravo na pravično suđenje i

pravo na djelotvoran pravni lijek.

(9) Načelo lex loci damni glavno je pravilo uspostavljeno Uredbom (EZ) br. 864/2007

Europskog parlamenta i Vijeća2 o pravu koje se primjenjuje na slučajeve tjelesne

ozljede ili oštećenja stvari, koji bi se stoga trebali utvrđivati na temelju mjesta na

kojemu je došlo do štete, neovisno o državi ili državama u kojima bi se mogle pojaviti

neizravne posljedice. U skladu s točkom (h) članka 15. te Uredbe pravom koje se

primjenjuje na izvanugovorne obveze osobito će se uređivati način prestanka obveze

te pravila zastare i preskripcije prava, uključujući pravila koja se odnose na početak,

prekid i suspenziju zastarnog ili preskripcijskog roka.

(10) Kad je riječ o prometnim nesrećama, žrtvi u posjetu može biti vrlo teško u relativno

kratkom roku od inozemne jurisdikcije dobiti osnovne informacije o nesreći, kao što

su identitet tuženika i potencijalno uključena odgovornost. Utvrđivanje predstavnika

za likvidaciju štete ili osiguravatelja koji bi se trebao baviti predmetom, kao i

prikupljanje dokaza o nesreći i prevođenje svih potrebnih dokumenata također može

potrajati.

(11) U slučajevima prekograničnih prometnih nesreća nije neuobičajeno da se tužitelj nađe

vrlo blizu isteku propisanog roka prije nego što mogu započeti pregovori s tuženikom.

To se najčešće događa kad je ukupni propisani rok vrlo kratak ili kad postoji

dvosmislenost u pogledu načina na koji se rok zastare može suspendirati ili prekinuti.

Prikupljanje informacija o nesreći koja se tužitelju dogodila u stranoj zemlji može

potrajati. Stoga bi se tečenje općeg propisanog roka utvrđenog u Direktivi trebalo

suspendirati čim se zahtjev podnese osiguravatelju ili tijelu za naknadu štete kako bi se

tužitelju omogućilo pregovaranje o likvidaciji štete.

(12) Ovom bi Direktivom trebalo propisati minimalna pravila. Države članice mogu pružiti

veći stupanj zaštite. Takav veći stupanj zaštite ne bi trebao biti prepreka učinkovitom

pristupu pravosuđu koji bi se tim minimalnim pravilima trebao olakšati. Time ne bi

trebalo ugroziti razinu zaštite predviđenu Poveljom, kako je tumači Sud, niti

1 Direktiva 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od

građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve

odgovornosti (SL L 263, 7.10.2009., str. 11.). 2 Uredba (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na

izvanugovorne obveze (Rim II) (SL L 199, 31.7.2007., str. 40.).

PE599.836v02-00 10/19 RR\1127161HR.docx

HR

nadređenost, jedinstvo i učinkovitost prava EU-a.

(13) Ovom se Direktivom ne bi smjela dovoditi u pitanje Direktiva br. 864/2007 i Uredba

(EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća1.

(14) Ovom Direktivom nastoje se promicati temeljna prava te se uzimaju u obzir načela i

vrijednosti posebno priznati u Povelji, a istodobno se nastoji ostvariti cilj Unije

povezan s održavanjem i razvojem područja slobode, sigurnosti i pravde.

(15) S obzirom na to da države članice ne mogu dostatno ostvariti ciljeve ove Direktive, to

jest uspostavu zajedničkih minimalnih standarda za rokove zastare u prekograničnim

prometnim nesrećama, nego se zbog opsega ili učinaka pokrenutih postupaka oni na

bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom

supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj Uniji. U skladu s načelom

proporcionalnosti utvrđenim u tom članku ovom Direktivom ne premašuje se ono što je

potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(16) U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s

obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde priloženog Ugovoru o Europskoj uniji

i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, [Ujedinjena Kraljevina i Irska izrazile su

želju za sudjelovanje u donošenju i primjeni ove Direktive]/[ne dovodeći u pitanje

članak 4. Protokola, Ujedinjena Kraljevina i Irska ne sudjeluju u donošenju ove

Direktive, ona ih ne obvezuje niti se na njih primjenjuje].

(17) U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o

Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u

donošenju ove Direktive, Direktiva je ne obvezuje niti se na nju primjenjuje,

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I.:

PREDMET, PODRUČJE PRIMJENE I DEFINICIJE

Članak 1.

Predmet

Cilj je ove Direktive utvrditi minimalne standarde u pogledu ukupne duljine, početka,

suspenzije i izračuna rokova zastare za odštetne zahtjeve u slučaju tjelesne ozljede ili oštećenja

stvari naplativih u skladu s Direktivom 2009/103/EZ u slučaju prekograničnih prometnih

nesreća.

1 Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i

izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.).

RR\1127161HR.docx 11/19 PE599.836v02-00

HR

Članak 2.

Područje primjene

Ova se Direktiva primjenjuje na odštetne zahtjeve u pogledu bilo kakvog gubitka ili ozljede

koju je prouzročilo vozilo obuhvaćeno osiguranjem:

a. društva za osiguranje koje pokriva građanskopravnu odgovornost osobe odgovorne

za nesreću u skladu s člankom 18. Direktive 2009/103/EZ; ili

b. tijela za naknadu štete predviđenog člancima 24. i 25. Direktive 2009/103/EZ.

Članak 3.

Prekogranična prometna nesreća

1. Za potrebe ove Direktive prekogranična prometna nesreća znači svaka prometna nesreća

prouzročena upotrebom vozila koja su osigurana u državi članici i uobičajeno se u njoj

nalaze, a koja se dogodila u državi članici koja nije država članica uobičajenog boravišta

žrtve ili u trećoj zemlji čiji se nacionalni ured za osiguranje, definiran u članku 6.

Direktive 2009/103/EZ, pridružio sustavu zelene karte.

2. U ovoj Direktivi izraz „država članica” označava države članice, osim [Ujedinjene

Kraljevine, Irske i] Danske.

POGLAVLJE II.:

MINIMALNI STANDARDI ZA ROKOVE ZASTARE

Članak 4.

Rok zastare

1. Države članice osiguravaju primjenu barem četverogodišnjeg roka zastare na zahtjeve u

vezi s odštetom za tjelesnu ozljedu ili oštećenje stvari prouzročene u prekograničnoj

prometnoj nesreći i obuhvaćene člankom 2. Rok zastare počinje teći od dana na koji je

tužitelj postao svjestan ili je imao opravdane razloge postati svjestan razmjera ozljede,

gubitka ili štete, njihova uzroka i identiteta odgovorne osobe i društva za osiguranje koje

pokriva građanskopravnu odgovornost te osobe ili predstavnika za likvidaciju štete ili tijela

za naknadu štete odgovornog za pružanje odštete protiv kojeg se podnosi zahtjev.

2. Ako je mjerodavnim pravom koje se primjenjuje na odštetni zahtjev predviđen rok zastare

dulji od četiri godine, države članice osiguravaju primjenu tog duljeg roka zastare.

3. Države članice dostavljaju Komisiji ažurirane informacije o nacionalnim propisima o

zastari za štetu prouzročenu u prometnim nesrećama.

Članak 5.

PE599.836v02-00 12/19 RR\1127161HR.docx

HR

Suspenzija rokova zastare

1. Države članice osiguravaju suspenziju roka zastare predviđenu člankom 4. ove Direktive

u razdoblju od tužiteljeva podnošenja zahtjeva:

a) društvu za osiguranje osobe koja je prouzročila nesreću ili njezinu predstavniku za

likvidaciju štete, predviđenom člancima 21. i 22. Direktive 2009/103/EZ, ili

b) tijelu za naknadu štete predviđenom člancima 24. i 25. Direktive 2009/103/EZ,

do tuženikova odbacivanja zahtjeva.

2. Ako je preostali dio roka zastare nakon isteka suspenzije kraći od šest mjeseci, države

članice osiguravaju da se tužitelju odobri minimalni rok od dodatnih šest mjeseci za

pokretanje sudskog postupka.

Članak 6.

Automatsko produljenje rokova

Države članice osiguravaju produljenje roka do kraja prvog sljedećeg radnog dana ako on

istječe u subotu, nedjelju ili na jedan od službenih praznika.

Članak 7.

Izračun rokova

Države članice osiguravaju da se bilo koje vremensko razdoblje propisano ovom Direktivom

utvrđuje kako slijedi:

a) izračunavanje počinje na dan nakon dana na koji je došlo do relevantnog događaja;

b) ako je rok izražen godinom ili određenim brojem godina, on istječe sljedeće

relevantne godine u mjesecu istog naziva i na dan istog broja kao što su bili mjesec i

datum kad se dogodio dotični događaj. Ako sljedeći relevantni mjesec nema dan s

istim brojem, rok istječe zadnjeg dana tog mjeseca;

c) rokovi se ne suspendiraju tijekom sudskih praznika.

Članak 8.

Likvidacija štete

Države članice osiguravaju da, ako žrtve mogu iskoristiti postupak naveden u članku 22.

Direktive 2009/103/EZ za likvidaciju štete koja proizlazi iz nesreće koju je prouzročilo vozilo

obuhvaćeno osiguranjem, to ih ne sprečava da pokrenu sudski postupak ili arbitražu u pogledu

tih zahtjeva prije isteka bilo kojeg roka zastare u skladu s ovom Direktivom tijekom postupka

za likvidaciju njihove štete.

POGLAVLJE III.:

OSTALE ODREDBE

RR\1127161HR.docx 13/19 PE599.836v02-00

HR

Članak 9.

Opće informacije o pravilima o zastari

Koristeći se svim odgovarajućim sredstvima Komisija javno objavljuje i čini lako dostupnima

na svim jezicima Unije informacije o nacionalnim pravilima o zastari za odštetne zahtjeve

koji se odnose na štetu prouzročenu u prometnim nesrećama, koje su dostavile države članice

u skladu s člankom 4. stavkom 3. ove Direktive.

Članak 10.

Odnos prema nacionalnom pravu

Ovom se Direktivom države članice ne sprečavaju u tome da prošire prava iz Direktive kako

bi osigurale viši stupanj zaštite.

Članak 11.

Odnos prema drugim propisima prava Unije

Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje primjena Uredbe (EZ) br. 864/2007 i Uredbe (EZ)

br. 1215/2012.

POGLAVLJE IV.:

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 12.

Prenošenje

1. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom

Direktivom [jednu godinu od datuma stupanja na snagu ove Direktive]. One o tome odmah

obavješćuju Komisiju.

2. Kad države članice donesu te odredbe, one sadržavaju upućivanje na ovu Direktivu ili

se na nju upućuje pri njihovu službenom objavljivanju. Načine tog upućivanja određuju

države članice.

3. Države članice Komisiji dostavljaju tekst mjera nacionalnog prava koje donesu u

području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 13.

Preispitivanje

PE599.836v02-00 14/19 RR\1127161HR.docx

HR

Najkasnije 31. prosinca 2025. i svakih pet godina nakon tog datuma Komisija Europskom

parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru podnosi izvješće o

primjeni ove Direktive na temelju kvalitativnih i kvantitativnih informacija. Komisija bi u tom

kontekstu trebala osobito ocjenjivati njezin učinak na pristup pravosuđu, pravnu sigurnost i

slobodno kretanje osoba. Izvješće je po potrebi popraćeno zakonskim prijedlozima kako bi se

ova Direktiva prilagodila i učvrstila.

Članak 14.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objavljivanja u Službenom listu

Europske unije.

Članak 15.

Adresati

Ova je Direktiva upućena državama članicama u skladu s Ugovorima.

Sastavljeno u Bruxellesu, [datum]

Za Europski parlament Za Vijeće

Predsjednik Predsjednik

RR\1127161HR.docx 15/19 PE599.836v02-00

HR

OBRAZLOŽENJE

Prošlo je gotovo deset godina otkad je Parlament donio rezoluciju o „Rokovima zastare u

prekograničnim sporovima koji uključuju tjelesne ozljede i nesreće sa smrtnim posljedicama”

(2006/2014 (INL)), a Komisija unatoč odgovarajućim javnim savjetovanjima i studijama još

nije pripremila konkretan zakonodavni prijedlog.

Pravilima o zastari određuje se rok u kojem je moguće podnijeti odštetni zahtjev pred sudom

ili drugim nadležnim tijelom. Nepoštovanje tih pravila može dovesti do neuspjeha zahtjeva

čak i prije pojave materijalnopravnih pitanja.

Pravila o zastari zahtjeva za naknadu građanske štete veoma se razlikuju u državama

članicama. Konkretno, dok se u okviru pravnih sustava u kontinentalnoj Europi govori o

„preskripcijskim rokovima”, odnosno vremenskim razdobljima nakon čijeg se isteka smatra

da je odštetni zahtjev prestao postojati, u državama u kojima se primjenjuje common law

(običajno pravo) postoje samo „rokovi zastare” koji upućuju na razdoblje nakon kojeg

zastarijeva pravo na podnošenje odštetnog zahtjeva, iako sam zahtjev nije prestao postojati.

Nadalje, postoje razlike među nacionalnim zakonima o zastari u pogledu početka tečenja roka

zastare, kao i u pogledu mogućnosti zaustavljanja ili prekidanja tečenja zastare.

Pravila o zastari zahtjeva ključna su za jamčenje pravne sigurnosti i konačnosti sporova.

Trebalo bi uspostaviti ravnotežu između tih interesa i temeljnog prava na učinkovit pravni

lijek jer bi se pravilima o nepotrebno kratkoj zastari mogao omesti učinkovit pristup

pravosuđu diljem EU-a. Zakonodavstvom EU-a nisu usklađena ni opća pravila o zastari ni

pravila koja se posebice odnose na prometne nesreće.

Zaštita žrtava prometnih nesreća koje se događaju u državama članicama osim države članice

u kojoj žrtva ima boravište na snazi je u EU-u već više od deset godina. Direktivom o

osiguranju motornih vozila osigurava se mogućnost žrtvama u posjetu da podnesu zahtjev

izravno protiv osiguravatelja ili tijela za naknadu štete pred sudom države članice boravišta.

Temeljni je cilj Direktive o osiguranju motornih vozila stoga osiguranje usporedivog

postupanja sa žrtvama neovisno o mjestu u Uniji na kojem se dogodila nesreća, čime se

podržava slobodno kretanje osoba i vozila te istodobno promiče unutarnje tržište.

Propisani rokovi za podnošenje zahtjeva u prekograničnim nesrećama određeni su na temelju

prava države članice u kojoj se nesreća dogodila, u skladu s Uredbom Rim II. (članak 4.

stavak 1. i članak 15. točka (h)). Nadalje, člankom 28. Uredbe Rim II. osigurava se daljnja

primjena Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nesreće na cestama država

članica koje su njezine potpisnice, čime se isključuje primjena bilo koje mjere iz Uredbe

Rim II. koja se odnosi na isto pitanje. Uredba Rim II. i Haška konvencija razlikuju se u

pristupu pitanju zakona koji se primjenjuje.

Nacionalna pravila o zastari mogu biti vrlo složena, a žrtve i njihovi pravni savjetnici često

nisu upoznati s pravilima države članice unutar koje putuju. Usto, većina žrtava

prekograničnih nesreća iskoristit će mogućnost pokretanja postupka u domovini, što znači da

će sud pred kojim je pokrenut postupak morati primijeniti zakon koji mu je stran. To

podrazumijeva i nepoznata pravila o zastari. Zajedno s nepodudarnostima među različitim

PE599.836v02-00 16/19 RR\1127161HR.docx

HR

zakonima o zastari to može dovesti do nepoželjnih posljedica za žrtve, čime se stvaraju

nepotrebne prepreke pri osiguranju njihova prava na odštetu i pravovremeno suđenje uz

razumne troškove.

Usto, na temelju odluke Suda Europske unije u predmetu C-463/06, FBTO / Odenbreit, i

predmetu C-133/11, Folien Fischer, i oštećene strane i osoba za koju se tvrdi da je odgovorna,

kao i njezin osiguravatelj, u skladu sa sustavom Uredbe Bruxelles I. imaju određen broj

mogućnosti za pokretanje postupka u pogledu odgovornosti ili isključenja odgovornosti za

ozljedu pretrpljenu u prometnoj nesreći. Time se, zajedno s isključujućim učinkom pravila

litispendencije iz Uredbe Bruxelles I., stvaraju prilike za „arbitražu u pogledu primjenjivog

prava”, pri čemu strana koja prva pokrene postupak svojim odabirom sudišta može odabrati

između Uredbe Rim II. i Haške konvencije o prometnim nesrećama te, u slučajevima u

kojima ta dva sustava upućuju na različite zakone, osigurati povoljniji ishod u pogledu pitanja

o zastari.

Općenito govoreći, teže je organizirati podnošenje zahtjeva iz inozemstva. Utvrđivanje

predstavnika za likvidaciju štete ili osiguravatelja koji bi se trebao baviti predmetom, kao i

prikupljanje dokaza o nesreći i prevođenje svih potrebnih dokumenata može potrajati.

Posljedično, nepoznavanje načina na koji funkcioniraju pravila o zastari može prouzročiti

gubitak prava tužitelja na podnošenje zahtjeva. To se posebno događa ako je ukupni propisani

rok vrlo kratak ili ako postoji dvosmislenost u pogledu načina na koji se suspendira ili prekida

tečenje roka.

Međutim, primjena stranih pravila o zastari češće stvara dodatne prepreke tužitelju koji

pokušava ostvariti pristup pravosuđu. Pravni savjetnici u takvoj situaciji često moraju uložiti

dodatno vrijeme za rješavanje pitanja zastare, što ne bi bio slučaj za predmete na isključivo

nacionalnoj razini. Moguć je nastanak dodatnih troškova ako se zatraži savjetovanje u

pogledu pitanja zastare od stručnjaka iz države u kojoj se nesreća dogodila.

Izvjestitelj je stoga uvjeren da je usklađivanje pravila o zastari opravdano zbog složenosti

situacije i poteškoća s kojima se suočavaju tužitelji. Zaštita pristupa pravosuđu, čime se

podupire slobodno kretanje osoba unutar Unije, dovoljan je razlog za usklađivanje pravila u

pogledu prekograničnih prometnih nesreća. Stoga je potrebno uvesti minimalne standarde u

pogledu glavnih aspekata zakonodavstva o zastari u skladu s načelima supsidijarnosti i

proporcionalnosti.

Izvjestitelj stoga smatra da bi se minimalnim standardima u pogledu ukupnog propisanog roka

za podnošenje odštetnog zahtjeva, početka trajanja vremenskog roka i njegove suspenzije, kao

i u pogledu obveza informiranja riješila većina problema s kojima se trenutačno suočavaju

žrtve u posjetu te bi se ostvarile uštede u pogledu pravnih troškova i kašnjenja. Takva bi se

usklađena pravila trebala primjenjivati na postupke obuhvaćene područjem primjene

Direktive o osiguranju motornih vozila, odnosno na postupke protiv osiguravatelja i tijela za

naknadu štete, ako su oni prekogranične prirode. Zakonodavna mjera u tom smislu mogla bi

se ispravno temeljiti na članku 81. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije

(UFEU).

Ovo Izvješće sadrži Prijedlog direktive koji treba smatrati prvim korakom prema omogućavanju

prirodnije i spontanije konvergencije pravila država članica koja će nastupiti s vremenom, kao

RR\1127161HR.docx 17/19 PE599.836v02-00

HR

dio trajnog i postupnog procesa, uz podržavanje učinkovitog ostvarivanja prava zajamčenih

zakonodavstvom Unije, posebno u pogledu pristupa pravosuđu.

Za detaljniji kontekst ovog zakonodavnog prijedloga čitatelji se upućuju na Prilog navedenoj

Rezoluciji.

PE599.836v02-00 18/19 RR\1127161HR.docx

HR

INFORMACIJE O USVAJANJU U NADLEŽNOM ODBORU

Datum usvajanja 30.5.2017

Rezultat konačnog glasovanja +:

–:

0:

18

0

4

Zastupnici nazočni na konačnom

glasovanju

Max Andersson, Joëlle Bergeron, Marie-Christine Boutonnet, Jean-

Marie Cavada, Kostas Chrysogonos, Mady Delvaux, Rosa Estaràs

Ferragut, Lidia Joanna Geringer de Oedenberg, Sylvia-Yvonne

Kaufmann, Gilles Lebreton, António Marinho e Pinto, Pavel Svoboda,

József Szájer, Axel Voss, Tadeusz Zwiefka

Zamjenici nazočni na konačnom

glasovanju

Pascal Durand, Angel Dzhambazki, Evelyne Gebhardt, Virginie

Rozière, Kosma Złotowski

Zamjenici nazočni na konačnom

glasovanju prema čl. 200. st. 2.

Jarosław Wałęsa, Josef Weidenholzer

RR\1127161HR.docx 19/19 PE599.836v02-00

HR

KONAČNO GLASOVANJE POIMENIČNIM GLASOVANJEM U NADLEŽNOM ODBORU

18 +

EPP

S&D

ALDE

GUE/NGL

Verts/ALE

EFDD

Rosa Estaràs Ferragut, Pavel Svoboda, József Szájer, Axel Voss, Jarosław Wałęsa, Tadeusz Zwiefka

Mady Delvaux, Evelyne Gebhardt, Lidia Joanna Geringer de Oedenberg, Sylvia-Yvonne Kaufmann, Virginie

Rozière, Josef Weidenholzer

Jean-Marie Cavada, António Marinho e Pinto

Kostas Chrysogonos

Max Andersson, Pascal Durand

Joëlle Bergeron

0 -

4 0

ECR

ENF

Angel Dzhambazki, Kosma Złotowski

Marie-Christine Boutonnet, Gilles Lebreton

Korišteni znakovi:

+ : za

- : protiv

0 : suzdržani