-
IVAN ILI Izbor tekstova i odlomaka
Kao teolog znam da je mrnja smrtonosna, nezavisno od pakla.
Govoriu stoga o paklenoj mrnji koja lei u osnovi industrijskog
sistema... Ivan Ili, Rad u senci, 1980.
RAD U SENCI (1980) Iz NARCTA ZA ISTORIJU POTREBA (1978) PRAVO NA
KORISNU NEZAPOSLENOST (1978) TANTALOVE POTREBE (1975) POTREBE
(1990) PAX OECONOMICA (1980) ALATI DRUELJUBIVOSTI (1973) ENERGETSKA
KRIZA (1973)
Podaci o izvorima i prevodiocima navedeni su uz tekstove. Ovaj
izbor se pojavljuje samo u elektronskom obliku i sastoji od
postojeih prevoda i jednog novog: Energetska kriza (ili Energija i
pravinost, 1973), koji su 2009. priredili Kaja i Eugen iz Zagreba.
O tekstovima iz ovog izbora bilo je rei u dva urnala sa liste blok
45: od 6. februara 2009 (http://goo.gl/OdirJ) i od 9. februara 2009
(http://goo.gl/ch5JM). Scan & OCR za postojee prevode: AG
[email protected] http://anarhija-blok45.net1zen.com/
Poslednja dopuna fajla: mart 2012.
-
2
RAD U SENCI Ivan Ili, 1980. Prevod: Gligorije Ernjakovi
Kao profetsko pitanje u faizmu se oblikuje ono to je
egzistencijalna osnova svakog industrijskog sistema: onaj nuni
drutveni rascep koji se u Junoj Africi zove, apartheid. Arbeit
macht frei (Rad ini oveka slobodnim), stajalo je ve iznad ulaza u
Auvic. Industrijski sistem ne moe bez ljudi nie rase ili nie
vrednosti (Untermenschen): bez njegovih Jevreja, ena ili crnaca.
Ukoliko razmetljivije neka industrijska zemlja proklamuje la da je
dravna politika u slubi njenih sopstvenih ljudi nie vrednosti,
utoliko e ta drava biti samopouzdanija i stabilnija. Pozvali ste me
da igoem aparthejd u Junoj Africi: od mene oekujete da, zatien
imunitetom, zagrmim protiv Soveta, jer tako i treba. Bez pakla kao
to su gulag ili Auvic i bez njihovog ritualnog pominjanja ne bismo
mogli praktikovati onaj zlatom opervaeni aparthejd od kojeg ivimo
kao ljudi industrijskog drutva. Kao teolog znam da je mrnja
smrtonosna, nezavisno od pakla. Govoriu stoga o paklenoj mrnji koja
lei u osnovi industrijskog sistema. Iskoristiu priliku koju mi
pruate ovim pozivom u Junu Afriku a koja e vaa policija svakako
pokuati da osujeti (Ili na kraju nije dobio vizu; prim. prev.) da
prekrim jedan tabu: govoriu ne o paklu u faizmu, ve o paklenoj
osnovi industrijskog sistema. Kad sam poeo da skiciram ovo
predavanje, na pisaem stolu leao je preda mnom roman Nadinc
Gordimer (Nadine Gordimers) Burger's Daughter. S retkom disciplinom
ova spisateljica prikazuje liberalnu aroganciju naega vremena u
besramnom, sjajnom ogledalu njene otadbine, u policijskoj dravi
June Afrike. Njena junakinja pati od jedne bolesti, izgubila je
osnovne preduslove zdravog, obinog ivota, naime, sposobnost da
previa patnje drugih ljudi. Ta sposobnost na koju se ovde misli
kvalitativno je nova uprkos kugi, pljakanjima i zlostavljanju, ona
je ranijim generacijama bila nepoznata. Nagovetaj te novovekovne
sposobnosti koja ide uz takozvano zdravlje industrijskog oveka,
naao sam i kod En Daglas (Ann Douglas). Ona govori o toj istoj
bolesti kao gubitku sentimentalnosti, ije nastajanje ona naziva
feminizacijom Amerike. Ta sentimentalnost je ono to industrijskom
oveku omoguava da sazna da su upravo one vrednosti koje svako
industnijsko drutvo nemilosrdno razara, ujedno one vrednosti zbog
kojih napredak, rast i proizvodnja oruja moraju da idu dalje. Prema
En Daglas, u industrijskom drutvu nema nikakve kompenzacije za ovo
nepotenje. O tom nepoten ju ne moe se u industrijskom drutvu
otvoreno ni govoriti, jer prekriti taj tabu znailo bi razgolititi
zajedniku osnovu svih ideala industrijskog vremena. Meutim, ko je
izgubio svoju sentimentalnost, taj zna za optesvetsku prinudu na
aparthejd: onaj aparthejd koji lei u osnovi svakog privrednog
sparivanja. ta to znai, o tome emo ovde govoriti. Govoriu vam o
tome zato industrijski sistem ne moe egzistirati bez aparthejda;
zato politika ekonomija ne moe bez dijagnostike degradacije veine
bez obzira na to da li se ta degradacija izraava u rodoslovu,
kolskom svedoanstvu, u istoriji bolesti ili u polu imena. A da bih
dopro do ko rena ove tipino novovekovne diskriminacije, govoriu vam
o ljudskom radu. Jer tek otkako se pojavio idologem o
-
3
polno neutralnoj, znai istinski ljudskoj radnoj snazi, postala
je moguna i nuna sociobioloka podela rada, koja dolazi do izraaja u
seksizmu ili rasizmu. Da bih govorio o ovoj tabuisanoj podeli rada,
izabrao sam kao svoju temu senku ekonomije, posebno deo rada pod
senkom. Pod radom u senci ne podrazumevam ni slabo plaeni rad, niti
nezaposlenost; pod radom u senci podrazumevam novovekovnu neplaenu
dopunu najamnog rada. Toga ranije, prosto, nije bilo. Razume se,
veina delatnosti bila je neplaena najamni rad je bio izuzetak.
Meutim, odsustvo odgovarajue naknade jo tu nevolju nije inilo radom
u senci. Mukarci i ene su u domainstvu zajedno stvarali ono na emu
se domainstvo dralo. Iz domainstva je ono to je tamo nastalo
stiskano i ceeno, i tako pretvarano u produkt. Ovo dovijanje i
dirindenje za odranje ivota nije predmet moga istraivanja. Moje
interesovanje je usmereno onome to se danas u domainstvu i drugde
deava, mora da se deava a ne plaa se. Moja tema je onaj rad koji je
nuan esto za ivot neophodan da bi se gotova roba uopte uinila
upotrebljivom u domainstvu. Te vrste rada nije moglo ni biti pre
nego to je domainstvo, mesto gde se ivot odrava, postalo dom kao
mesto potronje; pre nego to je, dakle, ivot uinjen zavisniim od
potronje robe. Ovaj novovekovni, neplaeni i ekonomski nuan doprinos
robnoj privredi, hou jasno da razluim od rada za golo odranje
ivota, kao i od najamnog rada. Jer, ako dobro vidim, ivotni
aparthejd u doba robe zasniva se na ovoj dvojakoj prirodi rada koji
stvara i revalorizuje robu. Ova dopuna rada, koju nazivam rad u
senci, obuhvata veinu kunog rada koji ene obavljaju u svojim
domovima i stanovima, aktivnosti koje su povezane s kupovinom,
ispraanje dece do kolskih vrata, ekanje s njima u ambulanti i na
igralitu, bubanje s decom pred ispit, pa i slubeno trkaranje oca.
Uz to idu stres prinudne potronje, rezignirano samopredavanje
pedagozima i terapeutima, natezanje s birokratima ne manje nego
dredanje pred semaforima ukratko, veina svega to se uopteno i olako
etiketira kao porodini i privatni ivot. U tradicionalnim kulturama
rad u senci je isto tako marginalna pojava kao i najamni rad, i
esto ga je uopte teko identifikovati. U industrijskom drutvu on je
ve toliko rutina da ostaje bez imena. Eufemizmi ga bagatelizuju kao
zanimanje u slobodnom vremenu, delatnost oko potronje, volonterstvo
ili shopping. Strogi tabui zabranjuju da se ovo neplaeno, iznueno
delanje u uskoj vezi s privreivanjem tretira kao celovita
svakodnevna stvarnost. Ono to tu mora da se uini, ideologije
objanjavaju kao nuan deo reprodukcije radne snage i produkcionih
odnosa. A ono to se u industrijskom drutvu bilo to na Istoku ili
Zapadu iznuuje i ne plaa, ne sme se, izgleda, bez dodatnog atributa
nazivati radom. Da bismo razjasnili sutinu ovog rada u senci,
moramo izbei dva zamenjivanja. Rad u senci nije supsistencijalna
delatnost njegov neplaeni uinak je pretpostavka za to da se
najamnine mogu platiti. Rad u senci ne obezbeuje izdravanje
domainstva, ve valorizuje, neplaeno, gotovu robu u upotrebno dobro.
Prinuda da se on obavi jeste uslov pod kojim u drutvu sa
intenzivnom robnom proizvodnjom najamnine, za takozvanu proizvodnju
robe kojoj nedostaje vrednost, mogu uopte da budu plaene. Dok se
ovek za najamni rad mora boriti, na rad u senci ga guraju okolnosti
nezavisne od njega. Za najamni rad on se kvalifikuje, za rad u
senci ga odreuje dijagnoza. Vreme i muka, i s tim povezan gubitak
dostojanstva, prihvataju se u slubi nune valorizacije robe bez
ikakve novane naknade. Danas, kad najamni rad ubrzano postaje
izlian, mikroprocesori mogu stvoriti sve manje vrednu robu za
nezaposlene, koji su pod vidom moderne samopomoi sve vie prinueni
na rad u senci. Neplaeno
-
4
samodisciplino van je radom u senci postaje tako za budui
ekonomski rast vanije od najamnog rada. U razvijenim industrijskim
ekonomijama ovi neplaeni doprinosi privrednom rastu postali su
socijalno mesto najrairenije, naj nesporni je i veoma poniavajue
vrste diskriminacije. Rad u senci, ranije niti tako nazivan niti
traen, predstavlja onu sferu u kojoj danas veina stanovnitva u
svakom industrijskom drutvu, a najvie ene, trpi najmuniju
diskriminaciju. Ovaj strukturni aparthejd u radu, na kojem se
temelji svaka industrijska egzistencija, ne srne se vie ignorisati.
Relativni teret rada u senci koji se danas tovari na lea odreenoj
grupi stanovnitva, mnogo je tanija mera njene diskriminisanosti
nego slabija plaenost, relativna nezaposlenost ili prepreke za
napredovanje kojima je izloena. Prema tome, za rad u senci je
karakteristina nevolja sa suvie niskim prihodom, nevolja da se
preivi u porodici, kao i da se omogui ivot koji odgovara njenim
predstavama. Da bih prikazao prirodu rada u senci, izloiu njegovu
istoriju, jer ga samo tako mogu opisati istovremeno kao nalije i
kao izvor najamnog rada. Rad i zaposlenje (Arbeit und Job) danas su
kljune reci. Jo pre sto godina ni jedna niti druga nisu imale svoje
sadanje znaenje. I jedna i druga su jo i danas gotovo neprevodive
na veinu evropskih jezika. Istina, ovi imaju rei za delatnosti koje
iziskuju plaanje; imaju izraze za uinke i usluge kojima odgovaraju
podmiivanje, baki, milostinja, porez ili plaanje kamate. Ali jedva
da ijedna od ovih rei pokriva ono to danas nazivamo ,,radom. Ve
trideset godina indoneansko ministarstvo rada nastoji da u
malajskom jeziku pribavi rei bekerdja monopol u oznaavanju
proizvodnog rada. Sukarnu je izgledalo da je ovaj monopol jednog
pojma neizostavan korak pri stvaranju domae radnike klase. Meu
mnogim novinarima i sindikalnim voama o pripadnicima partijskog
aparata da i ne govorimo planeri jezika su nali revnosne saveznike.
Meutim, narod se nije dao navesti na odricanje od svog
diferenciranog renika. U njemu i dalje postoji prava re za prijatnu
ili poniavajuu, tegobnu ili slubenu delatnost bila ona plaena ili
ne. I u Latinskoj Americi postoji dubok semantiki jaz izmeu onoga
to inovnici, biskupi i partijski efovi hoe da poastvuju reju
trabajo i onog to neki Hoze misli kad upotrebi tu re. U Meksiku se
pod desempleado jo uvek podrazumeva badavadija i besposliar na
dobro plaenom radnom mestu, a ne nezaposleni, kako ga oznaava
ekonomista. Da proizvodni rad treba da ima dostojanstvo i da
priinjava radost, bilo je nekad isto tako nerazumljivo kao i pravo
na rad i na sticanje obrazovanja koje kvalifikuje za rad. Za Grke i
Rimljane rad je bio ono to se inilo rukama po nareenju ili to je
bilo povezano s trgovinom i bilo preputeno robovima ili
pripadnicima najnajniih drutvenih sjojeva. U Sredozemlju su samo
Jevreji razvili besklasni radni etos koji je iveo sve do ranog
hrianstva: Ko ne radi, ne treba ni da jede. Ova bodrilaka poruka
egalitarnog pozivanja na rad nije nadivela pokrtavanje elite pod
Konstantinom: sveteniko i aristokratsko preziranje rada postalo je
pravilo u hrianstvu. Samo su zapadni kalueri, naroito iz reda
benediktinaca, pokuali da labor shvate kao slobodni poziv hriana na
savrenstvo. Ali i u samostanima Zapada kalueri su s izuzetkom
kratkotrajnih talasa reforme zapovest svoga osnivaa, ord et labora,
tumaili kao poziv da se laika braa i seljaci nadziru pri radu, a
boje delo obavlja u molitvi. U svakom sluaju, ni Grci ni Rimljani,
kao ni srednji vek, nisu imali re koja makar priblino odgovara naim
reima rad ili zaposlenje. Ono to se danas naziva radom, naime
najamni rad, bilo je tokom celog srednjeg veka obeleje bede.
Stajalo je u direktnoj suprotnosti s najmanje tri druga oblika
svakodnevnog dirindenja: s radom u kui, zanatskim radom i
prosjaenjem. U principu, drutvo XII veka je svakome odreivalo
njegovo mesto: njegov strukturni
-
5
model iskljuivao je nezaposlenost, kao i totalnu zavisnost od
najamnog rada. Ako je neko morao da ivi od najamnog rada ne
povremeno ili delimino, kao mnogi kalfa koji ivi s drugim lanovima
domainstva, ve od najamnog rada kao iskljuivog izvora izdravanja
tada on nije bio samo siromaan, ve je iveo u krajnjoj bedi. Slino
kao naputena udovica ili siroe, bio je izvan zajednice i zavisan od
javne potpore. U septembru 1330. umro je u Firenci jedan bogat
trgovac suknom koji je svoje imanje ostavio nevoljnima. O tom
zavetanju trebalo je da se stara esnaf tkaa. Firenca je u to vreme
bila mnogo ispred ostale Evrope: bila je ne samo trgovinski centar
ve i jedno od prvih mesta rane industrijske proizvodnje tkanina.
Naeno je sedamnaest hiljada ljudi dovoljno bednih da su mogli
polagati pravo na novanu pomo. Oko ponoi oni su bili zatvoreni u
crkve, pa onda jedan po jedan putani da bi primili svoj deo. Kako
su ovi bednici izabrani? To znamo jer su nam bili dostupni akti o
dobrotvornoj delatnosti esnafa. Poznate su nam kategorije prema
kojima je beda merena: siroad, udovice i glave porodice koji su
morali iveti iskljuivo od najamnog rada i koji su plaali kiriju za
krov nad glavom. Primoranost da se sve ivotne potrebe pokrivaju
sredstvima dobijenim za najamni rad, bila je znak krajnje bede do
kraja jednog razdoblja, u kojem je siromatvo u prvom redu znailo
vrednosno dranje, a ne ekonomski status. U razvijenom srednjem veku
stajao je pauper, bednik, nasuprot potensu, moniku, a ne divesu,
bogatau. Do poznog XII veka re siromatvo je oznaavala neposredno
unutranji stav prema prolaznim stvarima, a ne oskudevanje u onome
to je nuno za opstanak. Prinuenost da se sopstveni ivot odrava
najamnim radom bila je beleg poraenih i izgubljenih, kao ionih koji
nisu bili toliko bedni da bi bili uraunati u ogromnu masu bogalja,
hodoasnika, maoumnika, prosjaka, beskunika, prognanika i skitnica,
koji su nasuprot monicima i njihovim malobrojnim slugama sainjavali
svet siromanih. Zavisnost od najamnog rada bila je priznanje a
radnik nije imao ni dom za ije bi izdravanje svojim ivotom
doprinosio, niti neko drugo mesto u tkivu drutva koje bi mu davalo
pravo da prie tuoj trpezi, da rauna na neije gostoprimstvo ili na
milostinju. Da bih objasnio pravo na prosjaenje, neka mi bude
doputeno da navedem jedan govor Ratgera iz Verone1, odran skoro
pola milenijuma pre firentinskog primera. Govor je odran 834.
godine i predstavlja opomenu na prava i dunosti prosjaka. alite se
na svoju slabost. Radije zahvalite bogu, ne alite se i molite se za
one koji vas dre u ivotu. A vi koji ste povrh toga jo i zdravi,
alite se na teret vae velike svojte. Pa uzdrite se od svoje ene,
ali ne bez njenog pristanka, i mahnite malo rukama da biste mogli
sebe i druge izdravati. Kaete da ne moete to. A vi onda cmizdrite
nad svojom sopstvenom slabou koja vam je teret. Prosite bez
navaljivanja za ono to je nuno, uzdrite se od svega onog to je
suvino Poseujte bolesne, naite se kraj umiruih i kupajte umrle.
Ratger ovde govori o pravu na pronju, koje hiljadu godina nikad
nije napadano. Zaziranja od najamnog rada ima jo i danas, samo to
robnom jeziku novog veka nedostaju rei da tom raspoloenju daju
pravi izraz. U jednom pismu koje sam primio od Migela, dvadeset
trogodinjeg Meksikanca, dolazi do izraaja uenje ljudima koji su
potpuno predati najamnom radu. Migel je sin udovice koja je podigla
ve etvoro
1 Radherius iz Verone (887974), teolog nemirna duha, propovedao
hrianstvo, veoma esto blisko
jeresi. Prim. prev.
-
6
dece. Stalno je ivela od prodaje sopstvenog povra na trnici.
Pored svoje dece uvek je hranila jo ponekog ko bi kod nje naao
utoite. Migel mi je pisao iz Nemake, gde je godinu dana bio gost
jednog uitelja, koji je svoju staru kuu proirio jednom gostinskom
sobom. Migela je pozvao da bi mu omoguio obrazovanje za tehnikog
fotografa: Migel bi eleo da jednom dokumentira tradicionalnu
tehniku tkanja. Neometan kolskom nastavom jezika, Migel je brzo
nauio nemaki. Ali teko mu je bilo, kako je pisao, da ljude i
razume. Istina, njegov domain, koga je mogao da razume, ponaao se
kao todo un serior (kao pravi gospodin). Meutim, veina Nemaca s
veoma mnogo novca, kako je rekao, ponaaju se kao ljudi koji trpe
oskudicu. Niko ne pomae. Niko nema mesta za druge u svom
domainstvu. U najboljem sluaju, pomo ovde znai osnivanje neke slube
koja treba da se brine o nevoljnima. Migelov komentar je nesumnjivo
tipian odjek iz prolih milenijuma. Ljudi koji ive od nadnice nemoni
su u odnosu prema drugima; za odranje svog sopstvenog ivota oni
mogu da uine isto tako malo kao i za ivot drugih. Za veinu ljudi u
Evropi socijalni rang najamnog rada se preokrenuo u svoju
suprotnost ve izmeu XVII i XVIII veka. Tek postepeno najamnina se
menjala iz znaka oskudice u pravo. Jo sporije se kretala od nune
dopune za obezbeenje opstanka ka sredstvu za podmirenje svih
ivotnih potreba. Ideja da bi totalna zavdsnost od najamnog rada
mogla ukinuti bedu, ak i obogatiti radnika, bila je pre francuske
revolucije gotovo nezamiljiva. Godine 1777. Akademija u alonu na
Marni raspisala je nagradni konkurs u vezi s pitanjem kako bi se
prosjaenjem, koje je sve vie uzimalo maha, moglo ovladati tako da
bude na korist kruni, a ipak i u interesu siromanih. Nagrada je
dodeljena jednom eseju ije su uvodne reenice sadrale ovu tezu:
Vekovima se tragalo za kamenom mudrosti. Mi smo ga pronali. To je
rad. Najamni rad je izvor bogaenja za siromane. Ljudi koji su to
tada pisali nisu, naravno, sami nikada iveli od rada svojih ruku
bili su to svetenici ili humanisti, dakle, pripadnici vrlo visokog
prosjakog sloja. Svom sopstvenom duhovnom radu oni nikada ne bi
pripisali tako udesnu preobraajnu mo: oni su bili duhovnici ili
naunici, imali su, dakle, pravo da dou do visokih prihoda ili da ih
iznude. Oni jo nisu bili moderni akademici koji bi se smatrali
duhovnim radnicima nagraenim zato to su duhovno produktivni. Ali i
za gospodu iz alonske Akademije, kao i za one koji danas piu o
najamnom radu vae rei: ko pie o radu, o njegovoj vrednosti,
njegovom dostojanstvu, o radu kao izvoru radosti pie uvek o radu
koji obavlja neko drugi. U stavu da rad poseduje snagu da bezvredno
pretvori u vrednost, svakako se ogleda uticaj hermetikih i
alhemistikih ideja na predrevolucjonarne socijalne teorije. Rad nam
se preporuuje kao kamen mudrosti, kao lek za sve, magini eliksir;
ega se on dotakne, to se pretvara u zlato. Radom se priroda
pretvara u plativu robu. Ova tajanstvena mo rada da prirodu
pretvara u vrednosti preuzima se, u principu neizmenjena, u
politiku ekonomiju, jedino se prenauna veza s alhemijom zamenjuje
marksistikim koketiranjem sa naunim renikom hemije. Nagraeni sastav
iz 1777. godine znaajan je i po tome to dokazuje da se politika
prinuivanja siromanih na rad, jo i tako pozno, u Francuskoj
shvatala kao neto novo. Do sredine XVIII veka osnovni princip
organizacije francuskih domova za
-
7
sirotinju bio je srednjovekovno-hriansko shvatanje da je
obavezni rad kazna za greh ili zloin. U protestantskoj Evropi i u
nekim gradovima severne Italije, koji su rano bili
industrijalizovani, ovo shvatanje je ve sto godina ranije bilo
naputeno. To jasno pokazuju pionirske metode holandskih
sirotinjskih domova. Oni su bili leilita za isterivanje lenjosti,
kao i za formiranje disciplinovane volje za rad. Njihova namena je
bila da od prosjaka, siroadi i bludnica naine upotrebljive i
produktivne radnike. Radni domovi ove vrste bili su direktna
suprotnost srednjovekovnih manastirskih konaita: to nisu vie azili
ve mesta za prevaspitavanje onih koje je policija tamo uputila.
Decenija ma je glavni zadatak one novouspostavljene naoruane
birokratije, koja je kasnije nazvana policijom, bilo hvatanje
prosjaka i njihovo smetanje u ovakve ustanove. Nekoliko dana
gladovanja i briljivo odmerena dnevna porcija batina bili su
prethodna priprema za obradu novopridolih. Zatim je sledilo
navikavanje na okretanje dolapa ili na turpijanje, na vezenje,
kukianje ili predenje za ene, u principu sve dotle dok od prosjaka
ne postane radnik. U amsterdamskom sirotinjskom domu bio je
predvien ak i intenzivni tretman. Da bi se izleili i najokoreliji
neradnici, oni su bacani u jamu u kojoj je nivo vode stalno rastao,
pa su se davljenja mogli spasiti samo ispumpavanjem vode od jutra
do mraka. Po postavljenom cilju i kunom redu, mada ne i po sadraju
rada, ovi radni domovi su zaeci obaveznih kola. Alhemistiki projekt
da se mukarci i ene pretvore u produktivne radnike nije nalazio
odjeka odozdo sve do duboko u XIX vek. Rat protiv narodne kulture i
supsistencije razorio je, u ime nove nacionalne drave, fino
ispletenu mreu privreivanja za odranje ivota, zajedniki panjaci i
drugi oblici zajednikog korienja dobara brutalno su uniteni ali do
obrazovanja proletarijata nije dolo sve do XIX veka. Istoriari sve
vie govore o jednoj plebejskoj javnosti koja je karakteristina za
prelaz od narodne kulture na anonimno masovno drutvo. I ovi
plebejci su pravili rusvaj. Dizali su bune da bi odbranili svoje
pravo uestvovanja u utvrivanju cena ita i kvaliteta hleba, pravi
ustanak su digli protiv dunikog ropstva. Nemiri u XVII i naroito u
XVIII veku od Engleske do Pruske, bili su uglavnom vid otpora
protiv prinudnog rada. Po tome su se ti metei razlikovali od
seljakih ustanaka, kao i od kasnijih trajkova. Protoindustrijska
plebejska rulja brani ono to je E. P. Tompson (E. P. Thompson)
nazvao njenom moralnom ekonomijom. Ona ustaje protiv napada na
drutvene osnove te ekonomije: protiv gubitka zemljinih zajednica
saterivanjem ovaca u torove, kao i protiv prinude na rad
saterivanjem prosjaka u posebne domove. Kako je iz ovog buntovnog
puka nastao proletarijat koji trajkuje? Kako je najzad ostvareno
ono na emu su se slomili zakoni o sirotinji i radni domovi? ta je,
etnoloki i antropoloki, bio onaj dogaaj preko kojeg je najamni rad,
iz nerazumljivog zahteva nove drave, postao pravo graanina? U
sutini, bila je to nova podela rada prema polu do koje je dolo u
XIX veku, podela na produktivnu i neproduktivnu delatnost i s tim
povezano iseljavanje rada iz doma i zatvaranje ene u kuu, u domen
rada u senci. Jedno besprimerno ekonomsko odvajanje polova,
besprimerno ekonomiziranje porodice, kao sprege najamnog rada i
rada u senci, kao i besprimerna protivrenost izmeu domae i javne
sfere, uinili su da aparthejd najamnog rada i rada u senci postane
osnov opstanka. Zatvaranjem domaice u neprivreivaki domen rada u
senci, postiglo se ono to se nije moglo postii zatvaranjem ovaca
ili prosjaka. Politika ekonomija je otkrila bespolnu radnu snagu
svojstvenu uglavnom mukarcima, a ginekologija otkriva enskost ene
koja je po njenom glavnom pozivu opredeljuje da bude materica
drutva. Mukarac je izvuen iz
-
8
domainstva, jer rad tamo nije bio dovoljno produktivan, a enu je
zatvorio tamo kao u kavez, jer je raniji nain odravanja ivota
razbijen. Radna teorija vrednosti prikazuje radnu snagu mukarca kao
katalizatora novca i degradira dom u ekonomski zavisnu i, kao nikad
ranije, neproduktivnu domaicu. Ona je sad postala lepa svojina i
verna potpora mukarcu, koja je za svoj rad iz ljubavi bila upuivana
na zatitu doma. Rat protiv supsistencije, mogao je raunati na
masovnu podrku samo onda ako se plebejski olo pretvori u radniku
klasu koja je sklona urednom ivotu i koja se sastoji od ekonomski
odvojenih mukaraca i ena. Kao lan ove klase mukarac se ponovo naao
u zaveri sa svojim poslodavcem obojica su bili jednako
zainteresovani za ekonomsku ekspanziju i za potiskivanje
supsistencije. Ipak je ova principijelna saglasnost izmeu kapitala
i rada, nasuprot supsistenoiji, mistifikovana ritualom klasne
borbe. Istovremeno je mukarac kao glava porodice postajao sve
zavisniji od najamnine; on je bio prinuen da sebe vidi kao
optereena nosioca svega legitimnog rada u drutvu, pod stalnim
pritiskom neproduktivne ene. Sad su u porodici i posredstvom nje
sastavljena dva komplementarna oblika industrijskog rada: najamni
rad i rad u senci. Mukarac i ena, oboje efektivno otueni od
neposrednog rada za izdravanje, postali su jedno drugom motiv za
profitersko iskoriavanje od preduzimaa i za investiranje u
kapitalna dobra. Zatim se u XX veku viak vrednosti sve vie ulagao
ne samo u takozvana sredstva za proizvodnju. Sam rad u senci
okretao se sve vie krupnijem ulaganju. U investiranju u kuu, garau
i kuhinju ogleda se iezavanje onog oblika domainstva koji je
usmeren na neposredno izdravanje; to je i znak sve veeg monopola
rada u senci. Meutim, taj rad u senci stalno se mistifikovao. etiri
takve mistifikacije su jo i danas na delu. Prva se maskira
pozivanjem na biologiju. Ona predstavlja ogranienost ene na ulogu
majke-domaice, kao univerzalnih i nuan uslov koji mukarcu
dozvoljava da na radnom mestu bere plodove. etiri moderne nauke kao
da potvruju ovu pretpostavku. Etnolozi opisuju enke majmuna kao
domaice koje uvaju gnezdo, dok mujaci na drveu idu u lov. Iz
projekcije ovekove porodine uloge na majmune oni izvlae zakljuak da
je uvanje gnezda polno specifina uloga enke, dok je pravi rad, to
jest osvajanje oskudnih resursa, zadatak mujaka. Mit o snanom lovcu
definie se zatim kao transkulturna konstanta, kao fundament
ponaanja humanoida, izveden iz bilo kojeg biolokog supstrata viih
sisara. Antropoloki istraivai porodice ne mogu da odole iskuenju da
kod divljaka ponovo otkrivaju svojstva sopstvenih roditelja i da
obeleja stanova, u kojima su sami odrasli, nalaze u atorima,
kolibama i peinama. Iz desetina i desetina kultura prikupljaju
dokaze za to da su ene oduvek bile hendikepirane u drutvu, da su
podesnije za okopavanje vrta nego za lov, da su stalno bile uvarice
kue. Sociolozi, kao Talkot Parsons (Talcott Parsons), polaze od
funkcija porodice, kako je oni prouavaju i u svetlosti polnih uloga
u porodici posmatraju sve ostale strukture drutva. Najzad,
sociolozi, na desnici kao i na levici, dodaju starom mitu
prosveenosti nov premaz i ponaanje ene kao prilagoavanje mukarcu.
Zajedniko svim ovim teorijama je principijelno nerazlikovanje polno
specifine podele zadataka, koja je karakteristina za svaku kulturu,
od jednokratnog, modernog ekonomskog razdora u ideologiji rada XIX
veka koja postulira ranije nepoznat aparthejd meu teorijski
ravnopravnim ljudima: on, uglavnom proizvoa; ona, uglavnom
ograniena na privatnu i domau sferu. Ovo ekonomsko razlikovanje
polnih uloga bilo je nemoguno pod uslovima supsistencije. Ono
iskoriava jednu mistifi-kovanu tradiciju da bi, definiui ono to ene
ine kao ne-rad, opravdalo sve veu razliku izmeu potronje i
proizvodnje.
-
9
Druga maska rada u senci zamenjuje ovaj rad socijalnom
reprodukcijom. Ova sintagma predstavlja jedan nesrean pojam kojim
se, poevi od Marksa, oznaava meavina aktivnosti koje ne spadaju u
radnu ideologiju, ali koje, ipak, neko mora da obavlja na primer
voenje kue za najamnog radnika. Ona se bez razmiljanja primenjivala
na sve ono to radi veina ljudi, u veini drutava najvei deo vremena
to jest na supsistenci jalne delatnosti. Zatim je oznaavala i
aktivnosti koje su u poznom XIX veku, na primer kod Marksa, jo
vaile kao neproduktivan najamni rad, kao to je rad uitelja ili
socijalnog radnika. Socijalna reprodukcija obuhvata dalje veinu
onoga to danas svi ljudi rade u svom stanu i oko njega. Etiketa
reprodukcija osujeuje svaki pokuaj da se shvati razlika izmeu
fundamentalnog, ivotno vanog doprinosa ene supsistencijalnoj
ekonomiji i njenog neplaenog angaovanja za reprodukciju
industrijskog rada neproduktivne ene se, bez daljega, upisuju u
rubriku ,,reprodukcija. Trei trik, kojim se rad u senci maskira,
jeste pramena ekonomskih kriterij uma za odreivanje naina ponaanja
po strani od monetarnog trita. Sve neplaene delatnosti se stapaju u
takozvani neformalni sektor. Dok su stari ekonomisti svoju teoriju
zasnivali na banalnoj istini da svaka potronja robe implicira
zadovoljenje neke potrebe, novi ekonomisti idu korak dalje: za njih
je svaka ljudska odluka dokaz jednog zadovoljavajueg izbora. Tako
ovi ikaki momci izrauju ekonomske modele za zloin, dokolicu, uenje,
plodnost, diskriminaciju i izborno ponaanje. Ni brak ne ostaje
poteen od toga. Geri S. Beker (Gary S. Becker), na primer, polazi
od pretpostavke jednog trita polova koje se nalazi u ravnotei i iz
toga izvodi obrasce koji opisuju podelu outputa izmeu partnera.
Drugi izraunavaju vrednost koju domaica dodaje jednoj veeri uz
televizijski program svojim nebrojenim delatnostima izbora,
podgrevanja i serviranja. Ova trea maska doputa da se rad u senci
prikae kao onaj oblik ekonomske produkcije koji nije dovoljno
racionalno i produktivno uoblien da bi mogao polagati pravo na
novanu naknadu. Ono to veina ena radi nije vredno naknade ak ni
kada to ini mukarac. etvrtu masku radu u senci navlae
feministkinje. Znaju one da je to teak rad. One negoduju i praskaju
to je on neplaen. Drukije od veine ekonomista one procenjuju da je
ukupan iznos izgubljenih najamnina veoma visok, a ne beznaajan. Uz
to, neke od njih veruju da je rad ena neproduktivan, a ipak glavni
izvor tajne prvobitne akumulacije protivrenost koja je zapanjivala
i Marksa. Na svoje marksistike naoare one dodaju feministike
naonjake. One su udale kunog cvrka za patrijarha koji zarauje
najamninu i koji, po njihovom miljenju, iskoriava svoju enu isto
onako kao njegov poslodavac njega. Tako se zavera klasnih
neprijatelja nastala u. XIX veku u slubi rasta, pojaava ratom
polova u svakoj porodici. ini se, meutim, da one nisu primetile da
nova definicija enske prirode, posle francuske revolucije, ide ruku
pod ruku sa odgovarajuom novom definicijom muke prirode. U ovoj
borbi sada vie nije re o jednakosti apstraktnih polova, niti o
realnim hlaama. Mada njihova enski orijentisana perspektiva prua
novi uvid u dosad skrivene realitete, njihov specifini angaman je
podesan za zamagljivanje kljunog pitanja: naime, on zamagljuje
injenicu da se moderne ene osakauju time to su prinuene na rintanje
koje ne samo to je u ekonomskom pogledu nenagraeno ve je i u
pogledu supsistencije besplodno. Svoenje rada u senci na enski rad
i rad u kui je etvrta maska kojom se on iskrivljuje i prikriva,
upravo na tetu ena. Trebalo bi, ipak, da je jasno sledee: u
-
10
sadanjem stadijumu industrijskog sistema, prinuivanje na rad u
senci raste ve i stoga to volumen najamnog rada opada. Rad u senci,
koji je ve sredinom XX veka izgubio svoj polno specifian karakter,
sada postaje polno neutralan, kao i najamni rad. I kao to je polno
specifina diskriminacija u najamnom radu postajala utoliko vie
poniavajua ukoliko su, u naelu, svaki najamni rad, svako radno
mesto postajali jednako dostupni mukarcima i enama, tako i istinska
diskriminacija u radu u senci od sredstva za izdvajanje ena postaje
novo mesto potinjavanja. Meutim, nedavno su neke istoriarke enskog
roda iskoraile iz okvira konvencionalnih kategorija i metoda. One
odbijaju da svoju temu vide odozgo kroz profesionalne naoare, ve je
radije posmatraju odozdo, ispod linije pojasa. One prouavaju
pitanja kao to su raanje, dojenje, ienje kue, prostitucija,
silovanje, prljavo rublje i jezik, menopauza, materinska ljubav,
detinjstvo, abortus. One otkrivaju kako ginekolozi, arhitekte,
farmaceuti i njihove kolege na istorijskim katedrama izvlae korist
iz ovog nereda fabrikujui simptome i iznosei na trite nove
terapije. Neke od njih istrauju kuni ivot ena treeg sveta i
uporeuju ga sa ivotom u campo ili kampung. Druge istrauju hobi koji
je za ene pronaen u gradskim etvrtima, klinikama i politikim
partijama: volonterstvo. Ove novotarke koje kre nove puteve i koje
se usuuju da industrijsko drutvo posmatraju s njegove tamne i
prljave donje strane, osvetljavaju i seciraju oblike ugnjetavanja
koji su dosad bili prikriveni. Ono to one saoptavaju nije u skladu
s pomodnim izmima i ologijama. Poto one posledice
industrijalizacije ne posmatraju odozgo, njihovi nalazi su neto
sasvim drukiji od vrhunaca napretka o kojima pesme pevaju menaderi,
neto drukije i od nizina koje odreuju proletersku perspektivu i
neto drukije nego to je socijalna istorija ideologa. Ovo
nekonvencionalno ensko istraivanje razbija dvostruki,
nauno-politiki tabu senku koja prikriva sijamsko-blizanaku prirodu
industrijskog rada, kao i zabranu traganja za novim pojmovima da bi
se taj rad opisao. Drukije od sifraetkinja socijalnih nauka, koje
su opsednute napretkom, za koji je njima na nepravedan nain put
zatvoren, istoriarke enske intimne sfere otkrivaju da je kuni rad
sui generis. One nalaze irenje jedne nove egzistencije u senci
izmeu 1780. i 1860. godine u raznim zemljama i u raznim ritmovima.
One izvetavaju o novom ivotu ije frustracije nisu manje bolne zato
to se ponekad pokrivaju vetakom pozlatom. One opisuju kako je ovaj
rad sui generis izvoen van granica Evrope zajedno s najamnim radom.
Tako dolaze do zakljuka da se svuda gde su ene na tritu rada bile
rangirane ispod mukaraca, njihov rad, ukoliko je bio neplaen, iz
osnova izmenio. Uporedo s najamnim radom druge klase, koji je za
ene bio organizovan najpre za ivaom, pa onda za pisaom mainom i
najzad kraj telefona, pojavljivalo se i zatvaranje u neplaenu radnu
kuu. Ovaj potpuni preobraaj kunog rada postaje jasan naroito u
Sjedinjenim Amerikim Dravama, jer je tamo izvren tako neposredno.
Oko 1810. godine, uobiajena proizvodna jedinica u Novoj Engleskoj,
jo uvek je bilo seosko domainstvo. Proizvodnja i konzerviranje
ivotnih namirnica, livenje svea, kuvanje sapuna, predenje, tkanje,
izrada obue, ivenje pokrivaa, izrada tepiha, gajenje ivine i povra
sve se to radilo u sopstvenoj kui. ak i kad je domainstvo prodajom
poljoprivrednih proizvoda i dodatnom zaradom, koje su njegovi
lanovi, s vremena na vreme, zaraivali najamnim radom, moda i
postizalo izvestan novani prihod, tipino domainstvo u SAD je bilo
preteno samostalno. Kupovina i prodaja su, ak i ako bi tada novac
prelazio iz ruke u ruku, obavljane na bazi proste razmene. ene su
isto kao
-
11
i mukarci aktivno uestvovale u obezbeivanju kune samostalnosti.
Kada se ilo na ,,rad, ene su esto unosile u kuu isto koliko i
mukarci. To ne znai da su najamnine ena bile izjednaene s
najamninama mukaraca: ene su samo izuzetno, ak i u najamnom radu,
obavljale iste poslove kao i mukarci. To samo znai da se naa
dananja diskriminacija ena u najamnom radu i u radu u senci tada jo
nije mogla ni zamisliti. U celom svetu se razlika izmeu najamnina
za mukarce i ene u periodu od 18001880. uveala, da bi zatim za ceo
jedan vek, sve do danas, u sutini ostala nepromenjena. U ekonomskom
pogledu, i u poreenju s narednim vekom, ene su u SAD, neposredno
posle rata za nezavisnost, jo uvek bile izjednaene s mukarcima. Oko
1810. godine, u SAD su 24 od svakih 25 metara vunene tkanine jo
uvek dolazila iz kune proizvodnje. Ova slika se izmenila oko 1830,
kad je komercijalno farmerstvo poelo da potiskuje farmu
supsistencije, homestead. ivot od najamnine odjednom je postao
norma, a rad od prilike do prilike postao je znak siromatva. ena
se, tokom samo jedne generacije, pretvorila iz voditeljice jednog
pogona u uvarku stana, gde se deca podiu dok ne odrastu toliko da
mogu prihvatiti zaposlenje, gde se mu odmara i gde se njegov
zaraeni novac troi: ako ne ba i realnost, to je bio uzor. En Daglas
govori o politikom razvlaenju (disestablishment) amerike ene koje
je teklo uporedo s razvlaenjem kolonijalnog klera. ak je i pravo
glasa enama oduzeto tek tada. One su iezle iz tradicionalnih
zanimanja; kao babice zamenjene su mukim ginekolozima, a iskljuene
su i iz novih zanimanja tipinih za srednje slojeve. U ovom
istiskivanju ene iz politike ekonomije ogleda se aparthejd na kojem
se zasniva novi rad rad industrijske ere. Kao to je novi ovek i
graanin postao ekonomski neutrum oba pola, tako je i rad, u
teorijskom pogledu, postao polno neutralni hermafrodit. Za otkrie
hermafroditske prirode modernog ekonomskog rada zahvalnost dugujemo
istoriarkama enskog roda. One nam daju izvetaj iz prve ruke iz
tabora onih koji su u ratu protiv supsistencije pobeeni: izvetaj o
onom besprimernom radu koji se obavlja u senci moderne nacionalne
privrede. Meutim, ova senka pokriva ne samo rad u kui nego mnogo
vie, ona od pogleda ne zaklanja samo ekonomsku egzistenciju ene.
Ova senka je u toku ekonomskog razvoja nezadrivo postajala sve dua
i ira, i uz to pokrivala i sve vei deo ivota mukaraca. Rad u kui je
samo ona zona na koju je ova senka najpre pala. U industrijskom
drutvu u kojem je sa svakim danom nezaposlenih sve vie ova senka e
pokrivati sve vei deo egzistencije. Verovatno je da e domaica
ostati ikona ove egzistencije u senci, slino kao to e mukarac u
radnom kombinezonu i u eri mikroprocesora jo dugo biti ikona
industrijskog radnika. Meutim, ako se ova senovita polovina
industrijske egzistencije proglasi, kratkoe radi, kao rad ena, bila
bi to peta i poslednja mistifikacija aparthejda industrijske ere.
Ona bi linu realnost ene zauvek obeleila polnim karakterom koji je
pronaen samo radi ekonomske kontrole. Zato uporno insistiram na
upotrebi pojma ,,rad u senci za drutvenu realnost iji je prototip
moderni rad u kui. Prinuda na ovaj rad u senci je sudbina
nezaposlenih u poznoindustrijskoj epohi, bez obzira na to koji je
bioloki pol u pitanju. A diskriminacija unutar rada u senci (a ne
vie prirodna odreenost za njega) predstavlja budui oblik izdvajanja
ena i drugih graana koji su nauno dijagnosticirani kao ljudi nie
vrste. Rad u senci i najamni rad nastali su zajedno. Oni jednako
otuuju, mada na sasvim razliite naine ograniavaju delatnosti za
neposredno izdravanje. Gubitak obinih upotrebnih vrednosti
prisiljava izdravaoca porodice na najamni rad, a njegove najblie na
neplaeni rad u kui radi dopune i poboljanja sredstava za ivot
dobijenih preko najamnine. Mogunost ovog cepanja ljudske delatnosti
na proizvodnju i potronju stvorena je prvobitno ekonomskim
-
12
odvajanjem polova i uvrena heteroseksualnim privrednim
obrazovanjem male (ue) porodice. Porodica radnika u realnom
socijalizmu ak vie nego drugde sastoji se od mua i ene, na ijoj
saradnji zaptavo poiva celo drutvo. Ovim privrednim sparivanjem, po
jedna femina domestica spaja se s jednim vir laborans u nemoi koja
se dopunjuje porobljavanjem. Posmatran tako, homo oeconomicus je
hermafrodit koji je veinom bojom koe, polom ili psihikom niom
vrednou odreen za rad u senci. Industrijska ekonomija postaje iz
decenije u deceniju sve zavisnija od sposobnosti svoje ideologije
da sve vei broj ljudi usmerava na rad u senci. U evropskim drutvima
jednostavno nema dovoljno ena i crnaca za rast kakav se eli. Ko e
biti odreen za rad u senci, to danas odreuju uglavnom one drutvene
snage koje su ovlaene za dijagnozu. Dijagnoza doslovno znai
razaznati jedno od drugog, diskriminirati. Danas ta re slui veinom
za oznaavanje onog ina kojim jedna korporacija eksperata stvara
klijente za one usluge nad kojima ima monopol. A ono to takvoj
korporaciji daje mogunost da stvara zavisnost od njenih usluga
takoe je pogodno i da klijentu nametne odgovarajui rad u senci.
Lekari i pedagozi su tipini primeri takvih paternalistikih,
ekspertskih korporacija. Oni svojim klijentima nameu rad u senci u
obliku potronje usluga i zato su plaeni iz prihoda klijenata, bilo
direktno, bilo posredno preko poreza. Na taj nain moderni terapeuti
pomeraju za korak dalje model moderne porodice koja svoje
pripadnike prisiljava na rad: stvaranje profesionalno kontrolisanog
rada u senci, u oblasti uenja i leenja, kao i samopomoi, sada je
glavni posao preostalog najamnog rada. Oni koji su plaeni da
stvaraju rad u senci ine danas radniku elitu. Kao to je rad u kui
samo najvidljiviji istureni deo rada u senci, tako je ukljuivanje
domaice u ginekoloki plan samo najbesramniji izgovor za jednu
modernu dijagnostiku koja obuhvata celo drutvo. esnaest stupnjeva
relativnog poniavanja, na primer, koji definiu kategorije onih koji
ispadaju iz sistema vaspitanja svaljuju na plea niih i viih kohorti
drutva nesrazmeran teret rada u senci i ine to uspenije nego to je
ikad mogla da uini diskriminacija prema polu ili prema rasi. Otkrie
rada u senci moglo bi se pokazati za istoriara isto toliko znaajnim
kao i jednu generaciju ranije uinjeno otkrie seljaka, plebsa i
narodnih kultura kao subjekata istoriografije. Tada su slavni
francuski prosvetitelji u svojim godinjacima obrazloili potrebu
prouavanja ivotnih oblika, oseanja, shvatanja i materijalnih
kultura siromanih, dece i nepismenih. Oni su na nain izdravanja,
svetkovine i proteste plebejaca usmerili reflektore istorijske
nauke, iji su svetlosni snopovi ranije bili okrenuti samo monima,
slavnima, njihovim podvizima i graevinama. Ali kao i ustaljena
istorija dinastija, bitaka, trgovinskih puteva i zakona, tako je i
nova istorija mentaliteta ipak ostala bespolna: ona je ostala
istorija ljudi koju piu istoriari, nekritiki pretpostavljajui da je
rad uvek bio ljudski rad. Meutim, novija enska istorija nee vie
utke prelaziti preko toga. Veinom samo bojaljivo, esto plaljivo, pa
onda opet sa suzdranom agresivnou, uju se glasovi koji govore o
socijalnoj stvarnosti koja se ne uklapa u sliku sveta dosadanje
istoriografije. Te nove tvrdnje mogu se shvatiti kao mostobrani ka
istorijskoj niijoj zemlji. Ovde se polnost otkriva kao
najfundamentalnija istorijska kategorija uopte. Ova enska
istorijaj, koja bi htela da bude neto vie od istorije oveanstva s
feministikim predznakom, otkriva da se uloga ene ostvaruje tek
ekonomskom podelom polova i da je rad u senci domaice postao mogu
tek kada je ena utvrena kao mogua uloga za oveka. Ova vrsta enske
istorije otvara mogunost da se pie istorija ekonomske polnosti a
ona se podudara sa istorijom novovekovne
-
13
bioloke diskriminacije, sociobiolokog seksizma i rasizma. U ovoj
perspektivi istorija domaice postaje istorija sociolokog
aparthejda. Pokuaj da se ekonomsko izdvajanje ena ili crnaca shvati
kao produetak tradicionalnih oblika socijalne kontrole uzaludan je
isto tako kao i pokuaj da se ono to mi danas nazivamo radom pronae
u drutvima supsistencije. Oba ova pokuaja slue istoj mistifikaciji.
Ko hoe da ono to se danas ini enama, preko ekonomije u kojoj se one
treniraju kao manje vredne, tumai kao produenje patrijarhata i
potiskivanja ena, taj prikriva i ulepava nepravdu kao i vlada
Junoafrike Republike, koja veruje da o svom junoafrikom zaviaju moe
govoriti po analogiji s naseljavanjem iz ranijih epoha. Kategorija
izdvajanja koja pogaa kako ene tako i crnce, istorijski je nova.
Pojam proizvodne snage logiki iziskuje jednu neproduktivnu ili
reproduktivnu dopunu. Biologija u industrijskom sistemu slui za to
da jednoj ili drugoj dopuni pridoda individue. Svako ko na zeka iz
nekog gulaga gleda prvenstveno kao na roba, slep je za moto koji je
samo jedan Hitler mogao ispisati nad ulazom u Auvic: Arbeit macht
frei. On nikad nee razumeti drutvo u kojem je neplaeni rad
Jevrejina u logoru bio ceen iz njega kao obavezan doprinos njegovom
sopstvenom unitenju. Moderna ograda aparthejda, nikad nije samo
neovena ili poniavajua; ona uvek ima i jednu demonsku dimenziju.
Ona se samo do izvesnog stepena moe izraziti prozom. Da bismo je
shvatili, moramo posluati pesnika, kao to je Pol Selan (Paul
Celan): ,,...i oni kopaju grob u nebeskim visinama, oni kopaju i
kopaju, tamo nee biti tesno. Suptilniji oblici aparthejda mogu
zamutiti na pogled za mysterium inequitatis. To se manifestuje u
nemakom faizmu iz prolosti, kao i u ovom dananjem, junoafrikom.
Industrijsko drutvo se ne moe odrei svojih rtava. ene XIX veka su
zatvorene, razvlaene, oteene. Neizbeno, imale su poguban
(corrupting, kae En Daglas) uticaj na drutvo u celini. One su ovom
drutvu pruale predmet sentimentalnog saaljenja. Ugnjetavanje uvek
prisiljava svoje rtve na to da postanu kooperativni objekti
ugnjetavanja stradanjem. Njihov uslov za obinu sreu je
sentimentalno interesovanje za druge kojima treba pomoi, koji treba
da budu spaeni ili osloboeni. To je pria koju mi je ispriala Nadina
Gordimer, ne o enama, ve o crncima. Priala mi je o varljivoj
leernosti kojom se pred neupuenima odlikuju ljudi naviknuti na
uznemiravanje od strane policije, o dranju kojim je opremila svoju
glavnu junakinju, Burgerovu ker. Za nju nema obine sree, jer ona je
bolesna. Bolest koju ona opisuje jeste gubitak upravo one
sentimentalnosti na kojoj se danas zasniva obina srea. Za Ameriku
je tu sentimentalnost dobro prikazala En Daglas. To je kompleksan
fenomen koji u industrijskim drutvima ini supstrat ideologija i
religija. To potvruje injenica da su vrednosti koje se danas
pripisuju supsistenciji supsistenciji koju ekonomski rast neminovno
razara upravo iste one zbog kojih rast mora ii dalje. Ona
transformie supsistenciju u senku ekonomije. Sentimentalnost izlazi
na kraj s aparthejdom, koji se zasniva na suprotnosti izmeu
proizvodnje i potronje, tako to manipulie enjom za ivotom
supsistencije. Sentimentalno velianje rtava aparthejda ena,
pacijenata, crnaca, analfabeta, nerazvijenih, narkomana, autsajdera
i proletera prua oveku mogunost da sveano protestuje protiv sile
pred kojom se ve kapituliralo. Takva sentimentalnost je nepotenje
kojeg se drutvo, koje je izvrilo nasilje nad sredinom koja mu prua
supsistenciju, ne moe odrei.
-
14
Takvo drutvo je upueno na uvek novo dijagnosticiranje onih koje
mora zbrinjavati. A ovo pokroviteljsko nepotenje osposobljava
predstavnike potlaenih da tee ka moi za novo i dalje tlaenje.
Ivan Ili, Pravo na zajednitvo (Vom Recht auf Gemeinheit, 1982;
Shadow Work, 1981), Rad, edicija Peat, Beograd, 1985. Prevod:
Gligorije Ernjakovi (prevod je delimino korigovan; nap. AG).
-
15
Iz NACRTA ZA ISTORIJU POTEBA Ivan Ili, 1978. Prevod: AG
Modernizovano siromatvo javlja se kada intezitet ovisnosti o
tritu dosegne odreeni prag. Subjektivno, ono se doivljava kao
iskustvo frustrirajueg obilja, kod osoba izoblienih preteranim
oslanjanjem na bogatsvo industrijske proizvodnje. To iskustvo liava
ih slobode i moi da deluju autonomno, da ive kreativno; ono ih
osuuje na puko preivljavnaje tako to ih dri stalno ukljuenim u
trine odnose. I upravo zato to se ova nova vrsta impotencije tako
snano osea, ona se teko izraava. Svedoci smo jedva vidljive
transformacije obinog jezika u kojem glagole koji su nekada
oznaavali zadovoljavajue akcije zamenjuju imenice koje oznaavaju
pakovanja dizajnirana za pasivnu potronju: na primer, uiti je
postalo sticanje ugleda. Re je o dubokoj promeni individualne i
drutvene samosvesti. Laik nije jedini koji osea tekou kada eli da
verno opie neko svoje iksustvo. Profesionalni ekonomisti takoe nisu
u stanju da prepoznaju siromatvo, koje njihovi konvencionalni
instrumenti ne mogu da detektuju. U isto vreme, novo, mutirano
siromatvo nastavlja da se iri. Specifino moderna nesposobnost da se
lini potencijali, zajedniki ivot i ekoloki uslovi koriste na
autonoman nain, obeleava svaki aspekt ivota u kojem je
profesionalno oblikovana roba uspela da zameni kulturno oblikovanu
upotrebnu vrednost. Tako je unitena skoro svaka mogunost da se neko
lino ili drutveno zadovoljstvo oseti van trita. Na primer, sebe
smatram siromanim, jer je upotrebna vrednost mojih stopala
izgubljena time to ivim u Los Anelesu, na 34. spratu. Ovu
proizvodnja impotencije i novog oblika siromatva ne treba meati sa
sve veim jazom u potronji izmeu bogatih i siromanih, u svetu ije
osnovne potrebe sve vie oblikuju industrijski proizvedene robe. Taj
jaz je oblik tradicionalnog siromatva, koga savim dobro objanjavaju
konvencionalni termini klasne borbe. Pored toga, modernizovano
siromatvo razlikujem od previsoke cene eksternalija koju je poveani
nivo produkcije svalio na okruenje. Jasno je da zagaenje, stres i
oporezivanje nisu ravnomerno nametnuti. To znai da ni sredstva za
odbranu od tog pustoenja nisu ravnomerno raspodeljena. Ali, te nove
razlike u raspolaganju i nepravde u raspodeli drutvene cene spadaju
u aspekte industrijalozovanog siromatva za koje se mogu pronai
ekonomski indikatori i odgovarajui dokazi. To, meutim, nije sluaj
sa ovom industrijalizovanom bedom koja pogaa i bogate i siromane.
Tamo gde vlada ta vrsta bede, ivot bez ovisnikog pristupa robama
smatra se nemoguim ili kriminalnim. iveti bez potronje postaje
nemogue, ne samo za prosenog potroaa nego i za siromanog. Sva
socijalna pomo, od afrimativnih akcija (razna prava) do zatite
prirodnog okruenja, tu nije od bilo kakve pomoi. Sloboda da sami
osmislite i podignete svoj krov nad glavom ukinuta je u korist
birokratskih odredbi o standardizovanom stanovanju, ako u SAD, Kubi
ili vedskoj. Celokupna organizacija zaposlenja, umea, graevinskih
resursa i kredita favorizuje sklonite kao robu, a ne kao aktivnost.
Bez obzira da li taj proizvod obezbeuje
-
16
privatni preduzima ili apartik, krajnji ishod je isti:
impotencija graanina, nae izrazito moderno iskustvo bede. Gde god
se nad nama nadvija senka ekonomskog rasta, postajemo beskorisni
osim ako nismo zaposleni ili ukljueni u potronju. Pokuaj da se
izgradi kua ili namesti iaen zglob, mimo kontrole ovlaenog
strunjaka, tretira se kao anarhistika zavera. Izgubili smo
predstavu o svojim resursima, kontrolu nad ekolokim uslovima koji
te resurse ine primenljivim, samopouzdanje koje je potrebno da
bismo izali na kraj sa izazovima koji dolaze spolja i sa strepnjom
koja dolazi iznutra. Pogledajmo samo kako stoji stvar sa raanjem
danas u Meksiku: poroaj bez pomoi profesionalnog osoblja je postao
nezamisliv za ene iji muevi imaju stalan posao, pa tako i pravo na
zdravstvene usluge, ma koliko marginalne i oskudne. Vidimo ih kako
zabrinute krue oko mesta za proizvodnju beba, koja verno slede
industrijski obrazac. U isto vreme, njihove sestre iz siromanih
pregraa i izolovanih sela jo uvek se oseaju sasvim kompetentnim da
same donesu na svet svoju decu, ne znajui da se tako izlau osudi
modernog drutva zbog nebrige prema potomstvu. Ali, profesionalno
osmiljeni modeli raanja dospevaju i do ovih nezavisnih ena; uporedo
s napredovanjem tih modela, tenje, kompetencija i uslovi koji
podstiu autonomno ponaanje bivaju uniteni. U naprednom,
industrijskom drutvu modernizacija siromatva znai da ljudi postaju
nemoni da se sami uvere u bilo ta ukoliko to nije zvanino potvreno
od strane ovlaenog profesionalca, bio on televizijski meteorolog
ili edukator; organska nelagodnost postaje nepodnoljiva pretnja ako
se ne medikalizuje, to jest ako se ne pretvori u zavisnost od
terapeuta; stare komije i prijatelji se gube, ako nema vozila koja
e premostiti udaljenost (koja je i nastala sa pojavom vozila i
saobraaja). Ukratko, najvei deo vremena provodimo bez dodira sa
svojim svetom, bez ikakve predstave o onima za koje radimo, u
potpunom neskladu sa onim to oseamo.
Ivan Illich, Toward a History of Needs, Introduction, str.
viiix, Pantheon Books, 1978.
-
17
PRAVO NA KORISNU NEZAPOSLENOST Ivan Ili, 1978. Prevod: AG
Kao to je legendarni inkvizitor odbio da pogleda kroz Galilejev
teleskop, tako i moderni ekonomisti odbijaju da razmotre analizu
koja bi mogla izmestiti konvencionalni centar njihovog ekonomskog
sistema. Novi analitiki sistem bi ih primorao da priznaju oigledno:
da generacija netrinih upotrebnih vrednosti nuno mora zauzeti
sredite svake kulture koja obezbeuje program za zadovoljavajui ivot
veine svojih lanova. Kulture su programi za aktivnosti, a ne za
firme. Industrijsko drutvo unitava taj centar tako to ga zagauje
merljivim outputom korporacija, dravnih ili privatnih, degradirajui
ono to ljudi rade ili prave samostalno. Posledica toga je da drutvo
postaje monolitni sistem isporuke, velika igra u kojoj se svaki
dobitak za jednog izokree u gubitak ili teret za nekog drugog, dok
istinsko zadovoljstvo izmie svima.
Ivan Illich, The Right to Useful Unemployment (ovaj esej je
objavljen i kao posebno izdanje), Toward a History of Needs,
Pantheon Books, 1978.
-
18
TANTALOVE POTREBE Ivan Ili, 1975; kasnija verzija poslednjeg
poglavlja Medicinske Nemezis (1974) Prevod: AG
Prometej nije bio Obini ovek, ve devijant. Gonjen pleoneksijom
ili radikalnom pohlepom, naruio je granice ljudskog stanja. U svom
hubrisu neizmernoj oholosti doneo je vatru s nebesa i tako na sebe
prizvao Nemezis. Bio je prikovan za stenu na Kavkazu. Orao mu je
kidao jetru, ali surovi bogovi isceljenja su ga odravali u ivotu
tako to su mu svake noi obnavljali utrobu. Susret sa Nemezis
napravio je od tog klasinog junaka stalni podsetnik na neumoljivu
kosmiku odmazdu. Postao je tema epske tragedije, ali sigurno ne i
uzor za svakodnevne tenje. Ali, Nemezis je danas postala endemska;
ona je zavetanje progresa. Paradoksalno, ona se iri uporedo s
graanskim pravima, obrazovnim sistemom, mehanikim ubrzanjem i
medicinskom zatitom. Obini ovek je postao rtva ljubomornih bogova.
Ako naa vrsta jo ima anse da preivi, u tome e uspeti samo ako
pronae nain da ivi s tom granicom Neutoljiva pohlepa i slepa
istrajnost prestali su da budu neto herojsko; postali su
svakodnevna drutvena obaveza industrijalizovanog Obinog oveka
Klasina nemezis je bila kazna zbog grubog naruavanja boanskih
privilegija (prirodnih granica). Industrijska nemezis je odmazda
zbog poslune participacije u drutvu.
Ivan Illich, Tantalizing Needs (1975), Toward a History of
Needs, Pantheon Books, 1978.
-
19
POTREBE Ivan Ili, 1990. Prevela: Ljubica Stankovi
Bez obzira gde putujete prizor je isti. Svet je pretrpan
vodotornjevima i mestima za parkiranje, agrobiznisom i ogromnim
gradovima. Ali sada, poto je razvoj zavren, ispostavilo se da je
Zemlja bila pogreno mesto za takvu graevinu projekat rasta se
ubrzano pretvara u ruevine, starudiju, sa kojom moramo nauiti da
ivimo. Jo pre dvadeset godina je uoeno da su posledice oboavanja
rasta protivne namerama. Magazin Time ih danas objavljuje u
apokaliptinim priama za naslovnu stranu. Niko ne zna kako iveti sa
ovim novim, zastraujuim jahaima apokalipse, kojih ima znatno vie
nego etiri promenljiva klima, genetska iscrpljenost, zagaenje, slom
razliitih imuniteta, podizanje nivoa mora i milioni izbeglih. ak i
kada se pokrenu ta pitanja, naemo se u nemoguoj nedoumici da li da
pribegnemo panici ili cinizmu. Ali mnogo gori od opstajanja s tim
promenama ivotne sredine jeste uas ivljenja sa potrebama na koje
smo navikli, koje je ustanovilo razdoblje etvorodecenijskog
razvoja. Potrebe koje je ples na kii razvoja potpalio nisu samo
opravdanje za pustoenje i trovanje zemlje; one su delovale i na
dubljem nivou. One su preobrazile ljudsku prirodu. Preoblikovale su
um i razum homo sapiensa u um i razum homo miserabilisa. Osnovne
potrebe su moda najpodmuklije zavetanje razvoja. Preobraaj je
trajao nekoliko vekova. Izvorite pouzdanosti tokom tog vremena bila
je promena, neki je nazivaju progres, neki razvoj, a neki rast.
Tokom ovog sekularnog procesa, ljudi su tvrdili da su otkrili
resurse u kulturi i prirodi to je bilo njihovo zajedniko dobro i
pretvorili ih u ekonomske vrednosti. Istoriar oskudice pripoveda
priu. Kao penuavi krem koji se iznenada pretvara u puter, homo
miserabilis se iznenada pojavio, gotovo preko noi, iz mutacije homo
economicusa, glavnog junaka oskudice. Posleratna generacija bila je
svedok ove promene u ljudskoj prirodi od obinog oveka do oveka
potreba. Polovina svih pojedinaca roenih na zemlji kao homo
pripadaju toj vrsti. Arheoloka procena je da ukupan broj odraslih
pojedinaca homo sapiensa koji su ikada iveli, ne prelazi pet
milijardi. Oni su iveli od vremena scena lova iz mlaeg kamenog doba
u peini Lasko do godine kada je Pikaso okirao svet uasom Gernike.
To su desetine hiljada generacija koje su ivele hiljadama razliitih
ivotnih stilova i govorili nebrojeno mnogo razliitih jezika. To su
bili sneni ljudi i stoari, Romani i Mongoli, mornari i nomadi.
Svaki nain ivota odreivao je uslov da se bude ovean na razliit
nain: pored motike, vretena, drveta, bronze ili gvozdenih orua. Ali
u svakom sluaju, biti ovek znailo je zajedniko pokoravanje
vladavini nunosti na odreenom mestu, u odreenom vremenu. Svaka
kultura je ovu vladavinu nunosti prevela u drugaiji idiom. A svako
shvatanje nunosti izraeno je na drugaiji nain bilo da se odnosilo
na sahranjivanje mrtvih ili isterivanje strahova. Ova ogromna
raznolikost kultura svedoanstvo je plastinosti elje i enje koja je
imala drugaiji ukus u svakom pojedincu i svakom drutvu. Mata je
navela Tongance da u kanuima preu hiljade milja okeana. Ona je
navela Tolteke iz Meksika da sagrade hramove u Viskonsinu,
muslimane iz Spoljne Mongolije da posete abu i kote da posete
Svetu
-
20
zemlju. Ali, uprkos svim oblicima bola i strahopotovanja,
strahovlade i oduevljenja, zbog nepoznatog to dolazi posle smrti
nita ne ukazuje na to daje praotaka polovina oveanstva iskusila
bilo ta to lii na ono to mi uzimamo zdravo za gotovo usled
odreenosti potreba. Drugi i vei deo oveanstva roenje u epohi koje
se i ja seam, posle Gernike, 1936. Danas je veina zrelih ljudi
zavisna od elektrine energije, sintetike odee, nezdrave hrane i
putovanja. Oni zaista due ive; ali ukoliko verujemo
osteopalentolozima koji eprkaju po grobljima da bi prouavali kosti,
kod drugog dela oveanstva proporcionalno vei deo ljudi su
pothranjeni i imaju smanjene fizike mogunosti. A veina od sada ivih
pet milijardi bez dvoumljenja prihvata svoje ljudsko stanje kao
stanje zavisnosti od roba i usluga, zavisnosti koju nazivaju
potreba. U samo jednoj generaciji, ovek potreba homo miserabilis
postao je pravilo. Istorijski pokret Zapada, pod zastavom
evolucije/progresa/rasta/razvoja, otkrio je, a zatim i propisao
potrebe. U ovom procesu, moemo posmatrati prelaz od oveka, nevetog
trudbenika, ka oveku, zavisniku o potrebama. Podelio sam ovaj esej
u dva dela. U prvom sam sakupio neka zapaanja o fenomenologiji
potreba, a u drugom ulazim u trag istoriji homo miserabilisa u
svetlosti termina potrebe u kontekstu zvaninog diskursa razvoja
koji poinje od predsednika Harija Trumana.
NI NUNOSTI, NITI ELJE Teko je uverljivo govoriti o istorinosti
potreba. Postojanje odredivih i izmerivih ljudskih potreba postalo
je toliko prirodno da smo spremni da odreenim bakterijama
pripisujemo potrebu za kiseonikom, dok istovremeno za Alberta
Velikog, koji je govorio o elji velikog kamena da pada dok ne
dostigne centar zemljine kugle, uvamo snishodljiv osmeh. Ljudsko
stanje je poelo da se definie prema zajednikim potrebama lanova
zajednice. Za novu generaciju, potrebe koje su zajednike mukarcima
i enama, utim i belim pre nego zajedniko dostojanstvo ili zajedniko
iskupljenje u Hristu ili nekom drugom Bogu znak su i ispoljavanje
zajednike ovenosti. Potrebe se sa bezobzirnom blagonaklonou
pripisuju drugima. Novi moral, zasnovan na pripisivanju osnovnih
potreba daleko je uspenije pridobijao opte poverenje nego njegov
istorijski prethodnik, pripisivanje univerzalne potrebe za venim
spasenjem. Zahvaljujui tome potrebe su postale svetska osnova optih
drutvenih izvesnosti, koje potiskuju nasleene kulturne i religijske
pretpostavke o ljudskom ogranienju u oblast takozvanih linih
vrednosti koje, u najboljem sluaju, zasluuju odreeno potovanje.
irenje potreba koji je moderan razvoj stvorio nee biti okonano sa
krajem diskursa razvoja. Lake je otarasiti se nedovoljno
klimatizovanih viespratnica San Huana u Portoriku nego ugasiti
udnju za vetakom klimom. Od kada je ta udnja postala potreba,
postizanje konfora na ostrvu izloenom trgovakim vetrovima postalo
je veoma oteano. Pravo na punu zaposlenost dugo e se posmatrati kao
neostvariva tenja, pre nego to e potreba ena za zaposlenjem sa
punim radnim vremenom biti dekonstruisana. Dvadeset godina posle
javnog priznanja da su medicinske usluge od marginalnog znaaja za
zdravlje nacije, trokovi nezdrave profesionalne medicine
nastavljaju da premauju trokove zdravog naina ivota. Mnogo je lake
postii konsenzus u UN da je epoha razvoja okonana, da je vreme da
se tenje za mirom i pravdom vee za organizovano zadovoljavanje
potreba, nego to e se naii na opte
-
21
prihvatanje ideje da su potrebe drutvena navika nastala u 20.
veku i navika koju je potrebno napustiti u sledeem. Za ljude
oblikovane moralnom klimom koja je vladala prethodnih pedeset
godina, pitanja o pojmovnom statusu potreba zvue uvredljivo za
gladne, razorno za na zajedniki temelj morala, a isto tako i
besmisleno. Te je ljude potrebno podsetiti da je drutvena
rekonstrukcija homo sapiensa (mudrog ili oveka od ukusa) u oveka
potreba preinaila status nunosti. Nekada deo ljudskog stanja,
nunost se pretvorila u neprijatelja ili zlo. Decenije razvoja mogu
se shvatiti kao epoha tokom koje se, uz ogromne trokove, irom sveta
odvijala sveanost obeleavanja kraja nunosti. kole, bolnice,
aerodromi, kaznene ustanove i instituti za mentalno zdravlje, kao i
mediji, mogu se posmatrati kao mrea hramova posveenih
dekonstrukciji nunosti i obnavljanju elja za potrebama. Tokom
industrijskog doba, za veinu ljudi koji su iveli u tadanjim
kulturama, ivot je jo uvek bio zasnovan na priznavanju granica koje
se jednostavno ne mogu prekoraiti. ivot je bio ogranien unutar
stvarnosti nepromenljivih nunosti. Tlo je raalo samo poznate useve;
za putovanje do trita bilo je potrebno tri dana; sin je mogao po
ocu zakljuiti kakva ga sudbina oekuje. Zbog potrebe koja je znaila
nunost potreba kakve moraju biti. Takve potrebe, koje znae nunost,
morale su se trpeti. Svaka kultura je bila drutveni getalt koji
pretpostavlja prihvatanje potreba na jednom mestu, u jednoj
odreenoj generaciji. Svaka je bila istorijski izraz jedinstvenog
slavljenja ivota u okviru vetine patnje koja je uinila moguim da se
slave nunosti. Ono to je posredovalo izmeu elje i patnje
razlikovalo se od kulture do kulture. To su mogle biti dobre ili
loe zvezde ili lina karma; vetiarenje i zli duhovi ili provienje. U
moralnoj ekonomiji opstanka, postojanje elja uzimalo se zdravo za
gotovo, ba kao i uverenje da se one ne mogu umiriti. Meutim, kada
su se u modernom dikursu razvoja pojavile potrebe, one nisu bile ni
nunosti niti elje. Razvoj je re koja znai obeanje zajamenu mogunost
da se prekri pravilo nunosti uz pomo novih moi nauke, tehnologije i
politike. Pod uticajem ovog obeanja, dolo je takoe i do promene
statusa elja. Nada za dostizanjem dobra, zamenjena je oekivanjima
da e potrebe biti odreene i zadovoljene. Naglaavamo da oekivanja
upuuju na ,jo nije drugaije od nadanja. Nada izvire iz nunosti koja
hrani elju. Nada je usmerena prema nepredvidljivom, neoekivanom,
iznenaujuem. Oekivanja izviru iz potreba koje pothranjuje obeanje
razvoja. Ona su usmerena prema pretenzijama, pravima i zahtevima.
Nada se obraa posredovanju neke druge linosti, bilo ljudske ili
boanske. Oekivanja su zasnovana na funkcionisanju bezlinih sistema
koji e obezbediti hranu, zdravstvenu zatitu, obrazovanje, sigurnost
i drugo. Nada se suoava sa nepredvidljivim, oekuje verovatno.
Nade su se pretvorile u oekivanja. Kada su nunosti poele da
blede pod svetlou razvoja elje su se preobrazile u zahteve. Kada se
to dogodilo, nada i elja se pojavljuju kao iracionalni ostatak
mranog doba. Ljudski fenomen je prestao da se definie vetinom
trpljenja nunosti; sada se on shvata kao mera pripisanih
nedostataka koji se pretvaraju u potrebe. Ovaj preobraaj se, za
veinu ljudi na svetu, dogodio tokom poslednjih trideset godina.
Potrebe su tek nedavno postale univerzalno iskustvo, a ljudi su tek
sada poeli da govore o svojim potrebama za sklonitem, obrazovanjem,
ljubavlju i linom
-
22
intimom. Danas je postalo gotovo nemogue poricati postojanje
potreba. Pod preutnim pretpostavkama razvoja, srani baj-pas vie se
ne posmatra kao okrutna elja ili pomodni zahtev bogatih. U okviru
konteksta tvrdoglave pobune protiv nunosti, stranac je postao
katalizator koji integrie elju i greh u opipljivu stvarnost
potrebe. Paradoksalno, ta stvarnost svoj puni legitimitet postie
samo kada se potrebe koje oseam pripisuju strancima, ak i onda kada
je oigledno da veina te potrebe jednostavno ne moe da zadovolji.
Potreba, tada, simbolizuje normalno stanje homo miserabilisa. Ona
simbolizuje neto to je definitivno izvan domaaja veine. Da bi se
razumelo kako se zapalo u ovu lepu ulicu, pouno je pratiti etape
kroz koje je, tokom proteklih nekoliko decenija, predstava o
potrebama bila povezivana sa ekonomskim i drutvenim razvojem.
POTREBE U DISKURSU RAZVOJA Politika tenja za razvojem uvela je
potrebe u politiki diskurs Zapada. U svom pristupnom govoru,
ameriki predsednik Hari Truman zvuao je potpuno verodostojno kada
je zastupao potrebu za amerikom intervencijom radi postizanja
industrijskog progresa drugih nacija u cilju podizanja ivotnog
standarda u nerazvijenim podrujima sveta. On nije pomenuo
revoluciju. Njegov cilj je bio da olaka teret siromanih, a to se
moe postii proizvodnjom vie hrane, vie odee, vie graevinskog
materijala i vie maina. On i njegovi savetnici su posmatrali veu
proizvodnju kao klju prosperiteta i mira.1 Govorio je o legitimnim
tenjama, a ne o potrebama. Truman je zaista bio veoma daleko od
toga da pripisuje ljudima univerzalni skup odreenih potreba koje
iziskuju da budu zadovoljene pomou razvoja. U doba Trumanovog
govora, siromatvo u smislu trine ekonomije jo uvek je bilo sudbina,
zajednika velikoj veini u svetu. Iznenaujue je to je nekoliko
nacija izbeglo ovoj sudbini, pothranjujui zbog toga istovetnu elju
kod drugih. Trumanov zdrav razum navodio ga je da veruje daje
univerzalno pravo progresa primenjivo, ne samo na izolovane
pojedince ili grupe, ve preko nacionalnih ekonomija i na veinu
oveanstva. Stoga je koristio termin nerazvijeni za kolektivne
drutvene entitete, i govorio o potrebi da se stvori ekonomska
osnova sposobna da zadovolji oekivanja koja je moderni svet
pokretao kod ljudi irom planete.2 Dvanaest godina kasnije,
Amerikanci su uli da Ljudi u kolibama i selima polovine zemljine
kugle bore se da raskinu okove masovne bede... Mi smo se zavetovali
da im pomognemo kako bi oni pomogli sami sebi... Na to smo se
zavetovali ne zbog toga to su nam potrebni njihovi glasovi, ve zato
to je tako ispravno.3 Tako je govorio Don F. Kenedi 1961. u svom
pristupnom govoru. Tamo gde je Truman uoio buenje oekivanja, Kenedi
je opazio sekularnu borbu ljudi protiv zle stvarnosti. Osim
zadovoljavanja novih oekivanja, razvoj je samim tim morao unititi
nasleene okove. Njegov govor simbolie sve veu saglasnost u
Sjedinjenim Dravama u tome da su ljudi veinom ljudi potreba, da im
potrebe daju prava, da se ta prava prevode u polaganje prava na
brigu, a samim tim se postavljaju dunosti pred bogate i mone. Prema
Kenediju, te potrebe nisu po svojoj prirodi samo ekonomske.
Siromane nacije su prepoznale potrebu za intenzivnim programom
pomoi, potrebu za drutvenim progresom koji je neizbean uslov za
rast, a ne zamena za ekonomski razvoj... Bez drutvenog razvoja
velika veina ljudi ostaje u siromatvu, dok privilegovana manjina
koristi pogodnosti rastueg obilja.4
-
23
Godinu dana po Kastrovom dolasku na vlast, Kenedi je obeao vie
od puke ekonomske ili tehnike pomoi; sveano se obavezao na politiku
intervenciju pomo mirnoj revoluciji nade. Potom je u potpunosti
usvojio preovlaujuu konvencionalnu retoriku politike ekonomije.
Morao se sloiti sa Hruovom koji mu je u Beu rekao Kontinuirani
revolucionarni proces u razliitim zemljama je status kvo, a svako
ko pokuava da zaustavi taj proces ne samo da prekraja status kvo,
ve je i agresor.5 Tada je Kenedi naglasio okantna i hitna stanja i
potrebu za savezom za drutveni progres. Za Trumana, moderni svet je
bio taj koji je pokrenuo nove tenje, i on se usredsreivao na
potrebu da se olaka breme njihovog siromatva. Kenedi je verovao da
polovina sveta ivi u okovima bede sa oseajem nepravde koja
proizvodi politiki i drutveni nemir. Iz ugla Bele kue ezdesetih
godina, siromatvo je prestalo da bude sudbina; postalo je
operacionalni koncept rezultat nepravednih drutvenih i ekonomskih
uslova, nedostatak modernog obrazovanja, preovlaivanje
neodgovarajue i zaostale tehnologije. Siromatvo se tada posmatralo
kao kuga, donekle podlona terapiji, problem koji se moe reiti.
Ujedinjene nacije su 1962. godine poele da operacionalizuju
siromatvo. Generalni sekretar je upuivao na ljude koji ive ispod
prihvatljive donje granice standarda. Verovao je u dve predstave:
oveanstvo se moe sada razdvojiti na one iznad i one ispod merljivog
standarda; a nova birokratija je bila pozvana da uspostavi
kriterijum za odreivanje toga ta je prihvatljivo, a ta nije. Prvi
instrument stvoren da ustanovi ovaj standard nazvan je NBP
(nacionalni bruto proizvod). Ovo pomagalo, prvi put javno
upotrebljeno kasnih etrdesetih godina 20. veka, predstavlja
iznenaujui mentalni mikser koji mesa sve robe i sve usluge
proizvedene od strane svih ljudi i definie rezultirajui omlet kao
bruto vrednost nacije. Ova udna nacionalna bruto meavina cedi iz
stvarnosti samo one karakteristike koje ekonomisti mogu da svare.
Ve kasnih sedamdesetih godina postalo je jasno da kako pod okriljem
razvoja NBP raste, veina ljudi postaje siromanija. Predsednik
Svetske banke je 1973. godine objavio da ,je progres meren jednim
jedinim mernim etalonom, NBP, znaajno doprineo pogoranju
nejednakosti u raspodeli prihoda. Iz tog razloga, Meknamara je
objavio da centralni cilj politika razvoja treba da bude napad na
apsolutno siromatvo koje je posledica ekonomskog rasta i koje pogaa
40% od skoro dve milijarde pojedinaca koji pripadaju nacijama u
razvoju. Prema njemu, ova nuspojava razvoja je tako ekstremna da
degradira ivote pojedinaca ispod donje granice ljudskog
dostojanstva.6 On je u okviru Svetske banke ustanovio grupu
strunjaka koja je zapoela da prevodi te norme ljudskog dostojanstva
u tehnike mere izdvojenih, specifinih potreba koje se mogu izraziti
monetarnim terminima. Upuivanje na potrebe postaje metod pomou
kojeg, odsada, naunici drutvenih nauka i birokrate mogu razlikovati
puki rast od istinskog razvoja. Sve dok je siromatvo bilo sinonim
za ljudsko stanje, bilo je posmatrano kao proimajua osobina u
drutvenom krajoliku svake kulture. Iznad svega, ono je upuivalo na
nesigurne uslove u kojima je veina ljudi, veim delom vremena
opstajala. Siromatvo je bilo opti koncept za specifino kulturno
tumaenje neophodnosti ivljenja u veoma skuenim granicama, razliitim
na razliitim mestima i u razliitim razdobljima. To je bio naziv za
jedinstven i ekoloki odriv nain borbe sa istorijskim datostima, a
ne tehniki konstruisana nunost, potreba da se suoimo sa neizbenim,
ne nedostatak. Siromatvo se, barem u hrianskoj Evropi, posmatralo
kao neizbena sudbina nemonih. Ono oznaava ontoloku situaciju svih
onih koji
-
24
moraju umreti... ali ne jo. Zaista, niti mo, niti bogatstvo, a
niti siromatvo nije povezivano sa produktivnou skupina ili
pojedinanih ljudi. Ta neminovnost da se prihvati sudbina, kismet,
provienje, Boja volja bila je podrivena irenjem prosvetiteljstva.
Tokom ranog 20. veka, ono je izgubilo veliki deo svoga legitimiteta
kada je progres poeo da oznaava tehnoloku i politiku pobunu protiv
svih ideologija koje priznaju pravilo nunosti. Ve u doba parne
maine, inenjer je postao simbol oslobodioca, mesije koji e povesti
oveanstvo u osvajanje prirode. Poetkom 20. veka i samo drutvo je
postalo subjekt manipulativnog inenjerstva. Drutveno prevoenje
progresa u profesionalno voeni razvoj uinilo je pobunu protiv
nunosti programiranom zarazom. To najbolje pokazuje poistoveivanje
milosra sa tehnikim pokroviteljstvom u doba progresa, izraeno u
socijalnim enciklikama pape Pavla VI. Taj papa je bio duboko
posveen svetom Franji Asikom koji se venao sa Gospom siromatva. Pa
ipak, on je svoje vernike pouavao o dunosti poveanja produktivnosti
i pomaganju drugih u razvoju. Pojedinane nacije moraju poveati nivo
kvantiteta i kvaliteta proizvodnje da bi ivot svih svojih graana
uinile istinski ljudski dostojanstvenim, i pomogli sveukupnom
razvoju ljudske rase.7 Potpun razvoj pojedinca mora biti praen
razvojem ljudske vrste i mora biti postignut zajednikim naporom.8 U
reenicama ove vrste, crkvene voe svih veroispovesti, nijansi i
politikih opredeljenja blagoslove pobunu protiv ljudskog stanja.
Papa Pavle VI je znaajan jer je on namamio ostale. U ovoj enciklici
papa, meutim, jo uvek govori jezikom pedesetih godina. Kao i za
Trumana, siromatvo je za njega jo uvek predstavljalo neku vrstu
zajednikog dna: stanje od kojeg zapoinje progres. Sedamdesetih
godina siromatvo je u javnom govoru steklo novu konotaciju
ekonomskog praga. To je kod modernih ljudi promenilo njegovu
prirodu. Siromatvo je postalo mera za nedostatak koji neka osoba
ima u smislu potrebne robe, a jo vie potrebnih usluga. Definisanjem
siromanih kao onih kojima nedostaje ono to bi mogli kupiti novcem
kako bi postali uistinu ljudi, siromatvo, u Njujorku ba kao i u
Etiopiji, postaje apstraktna univerzalna mera smanjene potronje.9
Oni koji opstanu i pored indeksa smanjene potronje time se smetaju
u novu, podljudsku kategoriju i posmatraju se kao rtve dvostruke
nevolje. Njihovo defacto postojanje postaje gotovo neobjanjivo
ekonomskom terminologijom, dok se njihovo stvarno delovanje radi
postojanja oznaava kao podljudsko, ukoliko ih ve iskreno ne
posmatamo kao neljudske i nedoline. Politiari su ukljuili siromatvo
u svoje platforme, a ekonomisti su poeli da izuavaju teorijski
znaaj ovog neelastinog praga. U ekonomskoj teoriji se ne moe
govoriti o (ekonomskim) zahtevima ispod nivoa prihoda na kome
potrebe postaju supstancijalno nemerljive. Ljudima koji su izgubili
svoje postojanje izvan ekonomije gotovog novca i koji pod tim
uslovima imaju samo povremeni i minimalni pristup gotovom novcu,
nedostaje mo ponaanja prema ekonomskoj racionalnosti; oni ne mogu,
na primer, sebi priutiti da trguju hranom u zamenu za sklonite ili
za odeu ili orue. Niti su deo ekonomije, niti su sposobni da ive,
oseaju ili se ponaaju kao to su to inili pre gubitka podrke moralne
ekonomije opstanka. Nova kategorija ekonomskih bogalja, tako
odreenih, moe, u stvari, opstati, ali oni ne uestvuju u potpunosti
u karakteristikama homo economicusa. Oni postoje svuda na svetu ali
su marginalci, ne samo u odnosu na nacionalnu ekonomiju, ve i na
samo moderno
-
25
oveanstvo, od kada je potonje, od vremena Mandevila, definisano
kao sposobnost pravljenja izbora u okolnostima oskudice. Za razliku
od svojih predaka, oni imaju hitne ekonomske potrebe, a za razliku
od legitimnih uesnika u modernoj ekonomiji bez obzira koliko
siromanih bilo kakav izbor izmeu alternativnih zadovoljenja, koji
je sadran u konceptu ekonomske potrebe, za njih ne vai. Nije udno
to su populacione karakteristike poele da se obraunavaju u
razvojnoj raunici. Populacije prestaju da budu egzogeni objekat
prema kome treba planirati razvoj. Umesto toga obraunavaju se kao
rastue promenljive poput kapitala i prirodnih resursa. Dok je
poetkom pedesetih godina problem zemalja u razvoju posmatran kao u
sutini problem proizvedenog bogatstva, krajem iste decenije iroko
je prihvaeno da kljuni faktor nije proizvodnja, ve pre sposobnost
da se proizvodi ono to je svojstveno ljudima.10 Ljudi tako postaju
legitimni sastojak ekonomskog rasta, od kada razvoj razliit od
rasta NBP mora automatski ukljuivati i jedno i drugo. Neodgovarajue
kvalifikovani ili iskorieni ljudi sve vie su se spominjali kao
breme ili konica razvoja. Ovaj trei evolutivni korak, koji u
raunicu ekonomskog rasta ukljuuje ljudski faktor, imao je istoriju
koja osvetljava semantiku reci potrebe. Sredinom pedesetih godina
ekonomisti su pod uticajem V. Artura Luisa poeli da tvrde da
odreene komponente medicinskih i obrazovnih usluga ne treba da se
posmatraju kao lina potronja, jer su nuan preduslov ekonomskog
razvoja.11 Velike razlike u rezultatima slinih razvojnih politika u
zemljama istih nivoa monetarnog prihoda ne mogu se objasniti bez
obraanja panje na investicije u ljude. Kvalitet i raspodela obuke,
fiziko blagostanje, drutvena disciplina i participacija poeli su da
se nazivaju rezidualni faktor. Nezavisno od koliine kapitala i
raspoloive radne snage, izgledalo je da ekonomski razvoj zavisi od
ovih drutvenih kvalifikacija ljudi u smislu njihove relevantnosti
za ekonomiju. Ekonomski progres sredinom ezdesetih godina bio je
uslovljen sposobnou da se u veliku populaciju ljudi usadi potreba
za kvalifikovanom radnom snagom. Obrazovanje, zdravstvena sluba,
javno informisanje i menadment ljudskih resursa bili su uveliko
razmatrani u mnogim podrujima planiranja radne snage. Voe
popularnih pokreta koji su promovisali prosveivanje od Trivandruma
do Brazila su, u stvari, podravali istu ideju sve dok ljudi ne
promene i ne prepoznaju svoje potrebe, ne mogu doprinositi rastu
produktivnih sila. Ta euforija nije dugo trajala. Tokom
sedamdesetih godina dva empirijska zapaanja uslovila su koncept
ljudskog kapitala12 razvijen ezdesetih godina. S jedne strane,
pretpostavka da se vrednost obrazovanja ili medicinskih usluga
neposredno odraava na obuenost radne snage izgubila je dosta na
svom kredibilitetu. Ne moe se dokazati da su investicije u kole ili
klinike bile uzrono povezane sa pojavom produktivnijih ljudi. S
druge strane, radna teorija vrednosti je izgubila svoje znaenje, ak
i u najirem smislu pomou koga je i ula u glavni tok ekonomske
misli. Postalo je oigledno da, poto nije pridavao znaaj raspoloivoj
obuenosti radne snage, modernizovani sektor ne moe obezbediti
dovoljan intenzitet rada da bi omoguio dovoljno radnih mesta u
cilju opravdavanja ekonomski neophodne preraspodele prihoda koju
sadri troak za socijalne usluge. A ni jedna zamisliva razvojna
strategija usmerena na zapoljavanje ne moe stvoriti plaena radna
mesta na kojima bi se zaposlila treina stanovnitva sa najvie mana u
bilo kojoj naciji, a posebno ne u onima u razvoju. Posledica toga
je da su planeri tokom osamdesetih godina melodiju razvoja
prebacili u D mol. Pod razliitim oznakama, preduzeli su ekonomsku
kolonizaciju neformalnog sektora. Dozvolili su ljudima koji su
postali svesni svojih potreba da se brane zadovoljavajui ih.
-
26
Novi naglasak je stavljen na podsticanje delatnosti koje e
zapoljavati ljude na crnom tritu, u razmenskoj ekonomiji, ili u
samodovoljnom tradicionalnom sektoru. Iznad svega, uenje uz rad je
postalo kvantitativno znaajnije ne samo u praksi, ve i u politici.
Pod uenjem uz rad podrazumevam obavljanje neplaene delatnosti koja
je, u trino intenzivnom drutvu, neophodna da bi se kupljena dobra
preobrazila u potronu robu. Konano, delatnosti pomoi u cilju
samostalnog razvoja, koje su se ezdesetih godina smatrale
drugorazrednim postale su za planere i organizatore tokom
osamdesetih godina omiljeni sektor rasta. To je kontekst u kojem se
oivljavanje diskursa potreba mora tumaiti.
POD MASKOM SAUEA Razvoj se moe predstaviti kao proces liavanja
ljudi njihovih tradicionalnih kulturnih naslea. Tokom tog prelaznog
razdoblja, kulturne spone se kidaju, mada na povran nain kultura
moe i dalje da nijansira razvoj potrebno je samo posmatrati ljude
sa sela nedavno presaene u ogromne gradove Treeg sveta. Razvoj moe
biti zamiljen kao udar vetra koji nosi ljude sa mesta na kojem se
nalaze, iz njima bliskog okruenja, i smeta ih na vetaku podlogu, u
novu ivotnu strukturu. Kako bi opstali na ovim izloenim i
uzdignutim temeljima, ljudi su prisiljeni da dostignu novi
minimalni nivo potronje, na primer, u formalnom obrazovanju, merama
zdravstvene zatite, uestalosti upotrebe transporta i iznajmljivanju
stambenog prostora. Ukupan proces je obino sadran u inenjerskom
jeziku stvaranje infrastruktura, izgradnja i koordinacija sistema,
razliiti stadijumi rasta, drutvene stepenice napredovanja. ak se i
o ruralnom razvoju govori ovim urbanim jezikom. Pod velikom teinom
novih struktura, kulturni kamen temeljac siromatva ne moe ostati
netaknut; lomi se. Ljudi su prisiljeni da ive na krhkoj pokorici,
ispod koje vreba neto potpuno novo i nehumano. U tradicionalnom
siromatvu, ljudi se mogu oslanjati na pronalaenje kulturnih utoita.
A uvek je postojao donji nivo zavisnosti, kao to su to bespravni
naseljenik ili prosjak. Sa ove strane groba niko nije mogao
potonuti. Pakao je bio stvarna jama patnje posle smrti, ali samo za
one koji nisu delili sa siromanima u ovom ivotu. Tako neto vie ne
vai. Modernizovani otpadnici niti su prosjaci ni skitnice. Oni su
rtve potreba koje im je pripisao neki podvoda siromatva.13 Pali su
ispod linije siromatva, a svaka godina koja prolazi umanjuje
njihove anse da se ikada ponovo uzdignu iznad te linije i zadovolje
potrebe koje sada sami sebi pripisuju. Blagostanje nije kulturno
utoite. Ono je novi tip posredovanja oskudnim resursima od strane
posrednika koji ne samo to odreuju ta je to potreba i ozvaniavaju
njeno postojanje, ve takoe paljivo nadziru njeno leenje sa ili bez
odobrenja onoga ija je ta potreba. Socijalno osiguranje nije
oslanjanje na podrku zajednice u sluaju nesree. Ono je pre jedan od
krajnjih oblika politike kontrole u drutvu u kome je zatita od
buduih rizika vie na ceni od omoguavanja sadanjeg zadovoljenja ili
sree. Jasno je da potrebe, tumaene kao kriterij za razvojne
strategije, nemaju nita zajedniko sa tradicionalnim nunostima ili
eljama, kao to sam ve napomenuo. Pa ipak, tokom druge i tree
razvojne dekade, milioni ljudi su nauili da svoje siromatvo
doivljavaju kao nezadovoljene operacionalizovane potrebe.
Paradoksalno, potrebe su postale najmoniji simbol uprkos injenici
to je, za glavni tok ekonomske misli, potreba re bez znaenja.
Ekonomska teorija ne priznaje postojanje neega to bi liilo na
potrebu. Ekonomija moe rei dosta toga
-
27
korisnog o htenjima, prioritetima i zahtevima. Ali potreba" je
moralni, filozofski ili fiziki imperativ koji ne trpi kompromis ili
prilagoavanje ili (ekonomsku) analizu. Veina ekonomista, sve do
danas, deklarie se kao nekompetentna za ukljuivanje potreba u
analize, i skloniji su da filozofima ili politiarima prepuste
raspravu o potrebama. S druge strane, sve vei broj ekonomista,
kritiara konvencionalne razvojne teorije i prakse, osnovne potrebe"
polae u temelje onoga to se naziva novi ekonomski poredak".14 U
potrebama pronalaze termin za nesavladive, meusobno nemerljive
zahteve ljudske prirode. Snano ukorenjuju ekonomsku teoriju u
ontoloki status ljudskog bia. Tvrde da, sve dok osnovne potrebe
nisu zadovoljene pomou ekonomije, ekonomski prioriteti, izbori i
htenja na mogu biti efikasno formulisani. Njihov novi svetski
poredak je sagraen na temeljima oveanstva ije su osnovne potrebe
zadovoljene, zahvaljujui novoj vrsti ekonomije koja priznaje
njihovo postojanje. Ali pre nego to bi se koncept potreba mogao
ukljuiti u ekonomsku raspravu, on bi mora biti definisan i
klasifikovan. Za ovaj poduhvat, teorija hijerarhije potreba
Abrahama Maslo va je pomalo kasno postala veoma uticajna. Zaista,
potrebe za fizikom sigurnou, naklonou, potovanjem i, konano, za
samoostvarenjem karakteriu tekuu raspravu kao kljune kategorije. Za
razliku od htenja koja su, od vremena Hobsa, smatrana za meusobno
istovetna poto su ona jednostavno ono to ljudi hoe" potrebe se
kontinuirano izuavaju kao neto to pripada hijerarhiji koja ima svoj
cilj i normativni status. O njima se obino govori kao o realitetima
koje strunjaci za potrebe moraju bezinteresno prouavati. Neki od
novih ekonomista idu toliko daleko da od ove hijerarhije potreba
prave kamen temeljac nove etike. Na primer, Erih From je verovao da
duevno zdravo drutvo" znai ureenje koje odgovara potrebama oveka,
ne obavezno onome to on osea kao svoje potrebe (zato to se ak i
najbolesniji ciljevi subjektivno mogu doivljavati kao neto to se
najvie eli), ve onome to su zaista njegove potrebe, koliko se
prouavanjem oveka one mogu dokuiti.15 Sve do danas, najpoptuniju
kritiku studiju diskursa potreba i njegovih implikacija sainila je
Marijan Gronmejer.16 Tvrdila je da su potrebe, u sadanjem smislu,
nov nain formulisanja pretpostavke opte oskudice. Na osnovu njenih
tvrdnji, postaje verovatno da javni kredibilitet ekonomskih
pretpostavki, koji je ve poljuljan, moe opstati jedino ako se nova
ekonomija obnovi na pretpostavci odredivih osnovnih potreba.
Gronemajerova dalje pokazuje da potrebe, odreene u smislu tobonjeg
naunog kriterijuma, zahtevaju ponovno odreenje ljudske prirode
prema konvencijama i interesima profesionalaca koji rukovode i slue
tim potrebama. Ekonomija zasnovana na htenjima bilo za leenjem,
obrazovanjem ili prevozom sada neizbeno vodi do drutveno
nepodnoljivih nivoa polarizacije. Suprotno tome, ekonomija
zasnovana na potrebama ukljuujui njihovu identifikaciju od strane
eksperata i dobro upravljanje u cilju njihovog zadovoljenja moe
pruiti potpuno novu legitimaciju korienju ove nauke u slubi
drutvene kontrole oveka potreba. Potrebe, kao izraz i kao ideja,
zauzimaju mesto u okviru sadanje mentalne topologije koje nije
postojalo u konstelaciji miljenja prethodnih epoha. Tokom druge
razvojne dekade, predstava o potrebama je poela da sjaji kao zvezda
koja se tek pojavila na semantikom nebu. Kao to je Gronemajerova
tvrdila, sadanje insistiranje na osnovnim potrebama odreuje sam
ljudski fenomen kao deljiv diskurs potreba podrazumeva da moete
postati manje ili vie ovek. To je isto toliko normativno i
-
28
dvoseklo kao i neka snana droga. Definiui nae zajedniko
oveanstvo zajednikim potrebama, pojedinca svodimo na puki profil
njegovih potreba.
OD POTREBA DO ZAHTEVA Upravo kao to je prosvetiteljska ideja
progresa pripremila tlo za neto to bi se gotovo sigurno ionako
dogodilo, tako je i upravljanje drutvenim promenama u ime razvoja
pripremilo politiko okruenje za redefinisanje ljudskog stanja u
kibernetikom smislu kao otvoren sistem koji optimizira odravanje
privremene otpornosti pojedinaca svedenih na podsisteme. I poto su
potrebe postale vaan simbol koji dozvoljava menaderima da obezbede
filantropsku logiku osnovu za unitavanje kultura, sada su potrebe
zamenjene novim simbolom osnovnih zahteva pod kojim se moe
opravdati novi cilj, opstanak planete. Tokom sedamdesetih godina
eksperti su se prikazivali kao sluge koje su pomogle siromanima da
postanu svesni svojih istinskih potreba, kao velika braa koja im
pomau da formuliu svoje tenje. Taj san o dui koja krvari i o
plavookim dobroiniteljima danas se moe lako raspriti kao besmislica
prolosti. Potrebe, u daleko vie meusobno zavisnom, sloenom,
zagaenom i prenapuenom svetu, ne mogu se vie ustanoviti i izmeriti,
izuzev mukotrpnim timskim radom i ispitivanjem sistemskih
specijalista. U takvom novom svetu, diskurs potreba postaje nadmono
orue za svoenje ljudi na zasebne jedinice sa zahtevima za ulaganje.
Kada se to dogodilo, naglo se uoilo da je homo economicus zastareo
mit planeta vie ne moe sebi da dozvoli takav rasipniki luksuz i
zamenio gaje homo sistematicus. Potrebe potonjeg dovele su do
metamorfoze ekonomskih htenja u sistemske zahteve, koji su
determinisani ekskluzivistikom profesionalnom hegemonijom koja
uopte ne trpi odstupanja. injenica da danas mnogi ljudi ve
prepoznaju svoje sistemske zahteve uglavnom ide u prilog snazi
profesionalnog prestia i pedagogije i konanom gubitku line
autonomije. Proces je zapoeo gubitkom zajednitva, a sada kada su
ljudi gurnuti u apstraktne elemente matematikog mirovanja
pojavljuje se u punoj snazi. Poslednja konceptualizacija tih
apstraktnih elemenata postignuta je nedavno ponovnim tumaenjem
obinog oveka, koji se sada posmatra kao ranjivi i provizorni imuni
sistem uvek na ivici sloma. Literatura o ovom razvoju precizno
odraava ezoterini karakter vlastite konceptualizacije. Stanje
postmodernog oveka i njegovog univerzuma postalo je, prema ovom
shvatanju, tako sloeno da danas samo usko specijalizovani eksperti
mogu delovati kao svetenstvo sposobno da razume i definie potrebe.
Ljudski fenomen tako vie nije odreen onim ta smo mi, sa ime se
suoavamo, ta moemo podneti, o emu sanjamo; pa ak ni modernim mitom
po kojem se moemo osloboditi oskudice, ve merom onoga to nam
nedostaje i to stoga predstavlja nau potrebu. A ta mera, odreena
sistemskom teorijom miljenja, podrazumeva radikalno novu koncepciju
prirode i zakona, i nalae politiku ija je vea briga priprema
profesionalno definisanih zahteva (potreba) za opstanak, nego line
pretenzije na slobodu koje bi iznedrile autonoman nain borbe. Na
pragu smo jo uvek neopaenog prelaska od politike svesti zasnovane
na progresu, rastu i razvoju ukorenjene u snovima prosvetiteljstva
ka novoj, jo uvek neimenovanoj svesti definisanoj kontrolnim
mehanizmima koji obezbeuju odrivi sistem zadovoljenja potreba.
Razvoj je zaista mrtav. Ali dobronamerni eksperti koji se zalau za
potrebe sada su zauzeti ponovnom konceptualizacijom
-
29
vlastitog otkria i jo jednom su pokrenuli proces redefinisanja
oveanstva. Graanin se sada definie kao kiborg. Prethodna individua,
koja je kao lan stanovnitva postala sluaj, sada se podeava prema
slici imunog sistema koji se provizorno moe odrati u stanju
funkcionisanja ako se odrava u ravnotei pomou odgovarajueg
upravljanja. Trideset godina unazad potrebe su bile jedan od
desetine koncepata iz kojih se razvio globalni pogled na svet.
Termini, kao to su stanovnitvo, razvoj, siromatvo ili planiranje
pripadaju jednoj kategoriji reci koje smatram skrivenim
neologizmima stare reci ije je sadanje preovlaujue znaenje novo,
mada oni koji ih koriste jo uvek imaju utisak da govore ono to se
oduvek govorilo. U okviru diskursa razvoja, re i koncept potreba
postajali su sve privlaniji. Ona je postala najpogodniji termin za
imenovanje moralnih odnosa meu strancima u snu o svetu sainjenom od
drava blagostanja. Takav svet je izgubio kredibilitet u matrici
novog sveta sada zamiljenog kao sistem. Kada se termin potrebe
koristi sada, u novom kontekstu, on funkcionie kao eufemizam za
upravljanje graanima koji su ponovo konceptualizovani kao
podsistemi stanovnitva.
NAPOMENE 1 H. S. Truman, Inaugural Address, January 20,
1949.
2 H. S. Truman, Message to Congress on Point Four, June 24,
1949.
3 J. F. Kennedy, Inaugural Address, Januarv 20, 1961.
4 J. F. Kennedy, Special Message to Congress Requesting
Appropriations for the Inter-American Fund
for Social Progress and for Reconstruction in Chile, March 14,
1961. 5 Citirano u R.