Italijanska opera u XIX vijeku

Milan Milovac II-8, JU Gimnazija „Vaso Pelagić“ Brčko 17.10.2011.

Uvod – Opera XIX vijeka u Italiji

Dok se u drugoj polovini XIX.vijeka italijanske i francuske opere prepliće zbog dužeg ili kraćeg boravka kompozitora u Parizu,u drugoj polovini vijeka talijanska opera ide svojim vlastitim putevima. Pogled na tadašnji muzički život Italije govori da je opera žarište. Instrumentalna muzika potisnuta duboko u pozadinu, gotovo i ne živi. Kompozitor tog doba u Italiji je operni kompozitor. Muzičari stiču slavu jedino na pozorišnim daskama. To je za Italiju period najviših dostignuća. Na putu ka zdravom scenskom realizmu ona u to vrijeme daje remek-djela, koja potpuno ostvaruju mnoga nagoviještavanja Rosinija, Belinija i Donicetija.

ĐOAKINO ROSINI (Gioacchino Rossini)(1792. – 1868.)

Rosinijeva zasluga je u tome što je pripremio put za dalji razvoj opere: opere bufe* i opere serije**, zatim što je ukrase u partituri potpuno ispisivao tako da više nije bilo samovolje pjevača, a takođe je obogatio ariju. Povezao je ulogu i značenje muzike sa društvenim životom i težnjama tog vremena. To je kompozitor neobične melodijske invencije, lakoće, pun zdravog duha i smisla za realnost. Njegova najpoznatija djela su: Seviljski berberin, Italijanka u Alžiru, Viljem Tel, Otelo i Semiramida.

VINĆENCO BELINI (Vincenzo Bellini)(1801. – 1839.)

Belini se prekomjerno brinuo za čistoću melodičke linije i prečesto lišavao svoju umjetnost moćne saradnje ostalih sredstava dramskog izraza u djelima, kao što su: Gucar, Mjesečarka i Puritanci. On nije unio ništa novo u operu ali je sa naglašenom melodikom osvježio operu starog tipa.

GAETANO DONICETI (Gaetano Donizetti)(1797. – 1848.)

Donicetijev razvitak kočila je površnost uz pomanjkanje autokritike. Od opera ističu se: Don Paskave, Lucija di Lamermur i Ljubavni napitak. U razvoju talijanske opere Donicetijevo mjesto je između Rosinija i Verdija. Zauzima to značajno mjesto, jer su njegova djela imala velikog uticaja na kasnija stvaranja.

Iako veoma nadareni ova trojica umjetnika nisu posjedovala preduslove za stvaranje scenskih djela, koja bi mogla prkositi promjenama u ukusu vremena. Tada se u pravi čas pojavljuje divovska ličnost Verdi.

Milan Milovac II – 8 17.10.2011. god. 1


ĐUZEPE VERDI (Giuseppe Verdi)(1813. – 1901.)

Život i djela

MOTIV VERDIJEVOG RADA

Verdi je italijanski nacionalni umjetnik i najveći kompozitor zrelog italijanskog belkanta (bel canto). Za razliku od mnogih drugih italijanskih kompozitora, on nije napustio Italiju. On je sin italijanske

seljačke kuće i takav je ostao. Odbijao je brojne pozive u inostranstvo i ostajao vjeran domovini. Svoju umjetnički uticaj

stekao je u doba političkih nasuglasica neujedinjene Italije. Pristalica naprednih političkih uvjerenja, Verdi je u operi svojih mlađih dana gledao revolucionarno političko oruđe, sposobno da oduševi mase analogijom (rasporedom)

scenskih događaja i da održi na visini ideju o oslobođenju od tiranije, koja je tad bila u Italiji. Njegovi prvi uspjesi vezani su za moć kojom drama pomaže zadovoljavanju narodnih težnji i

potreba.Uskoro Verdijevo ime postaje simbol političkih programa. On je otišao mnogo dalje od svojih predhodnika jer su njegove melodije znale raspaliti javnost, pa je upravo zbog toga je doživio svjetsku slavu. Posjedovao je čvrst i jak karakter i nije dozvoljavao da na njega utiču ni ukus publike ni politička dešavanja.

„OD ROĐENA DO PRVOG USPJEHA“

Đuzepe Verdi (ital. Giuseppe Fortunino Francesco Verdi) je rođen 1813. u selu Le Ronkole kraj Parme u Italiji, u skromnoj gostioničarskoj porodici. Još u djetinjstvu pokazivao je sklonosti ka muzici, u svojoj jedanaestoj godini je postao orguljaš u lokalnoj crkvi. Prvi koji je uočio njegov talenat je bio trgovac i ljubitelj muzike Antonio Bareči, koji ga je uzeo u svoju radnju i pomagao u svakom pogledu. Uz njegovu pomoć, kao i pomoć grada Buseta, omogućeno mu je da upiše muziku u Milanu godine 1832. Međutim, upravnik Konzervatorijuma se ustručavao da Verdija primi, navodno zbog toga što je bio stariji nego što je statut dozvoljavao, ali vjerovatnije stoga što nije imao povjerenja u njegov talenat jer nije pokazao dovoljno znanje iz klavira. Zbog toga je Verdi tokom sledeće tri godine radio kod operskog dirigenta Lavinje, čovjeka čiji je uzor bio Mocartov „Don Đovani“, koji ga upoznaje sa milanskim pozorištem, tj. Milanskom Skalom gdje će se izvoditi mnoga Verdijeva djela.

.



DJELA NAKON POVRATKA U MILANO

Nakon boravka u Busetu (1836. do 1839.), gdje je vršio dužnost gradskog kapelnika, Verdi ponovo odlazi u Milano. Tu se 1839. izvodi njegova prva opera „Oberto,conte di San Bonifazio" , sa velikim uspjehom. Drugo djelo je Lažni Stanislav, koje dožibljava neuspjeh. To nije bilo za čuđenje, jer ga je Verdi pisao vezan ugovorom u bolnim trenucima nastalim zbog gubitka supruge i ranijih godina, dvoje djece. To je uticalo da Verdi tek poslije pedeset godina napiše prvu komičnu operu.

1842. godine Verdija očekuje veliki uspon. Izvodi se Navukodonosor (Nabucco), djelo koje predstavlja pravi početak njegove umjetničke karijere. Ovo djelo je poučno, jer osvjetljuje razvojni put kompozitora. U melodici, Verdi na nov način postavlja notne vrijednosti i triole te stavlja niže kontraste. Verdi je tada već uveo hor i vidio u njemu važnu ulogu u operi. Čuveni hor Jevreja, iz kojeg izbija tuga pri pomisli na daleku domovinu, jedan je od najljepših primjera.

Sledeće djelo koje je Verdija uzdiglo na višu stepenicu je:

Lombardijci u prvom krstaškom ratu. U ovom djelu uočava se Verdijeva upornost. On je tražio da se njegovi zahtjevi do kraja ispoštuju, tj.da se sve pa i najmanja dionica izvodi onako kako je zapisana. Sa operom Ernani 1844. Verdi započinje saradnju sa libretistom F. M. Piaveom. Verdi je već u prvom periodu svog

stvaralaštva naglašavao koliko mu je stalo da u operi istakne dramsku istinu, stvarnost radnje i karaktera. Skoro da je potpuno sam pravio sav plan radnje tako da je libretistu preostajalo da striktno radi po uputama. Nakon ovog djela Verdi kao dramatičar stvara niz djela, kao što su:I due Foscari (1844.); Giovanna d`Arco (1845.); Alzira (1845.); Atilla(1846.); Macbeth (1847.); Razbojnici (1847.); Gusar (1848); Bitka kodLegnana (1849.); Luisa Miller (1849.); Stiffelio (1850.) od kojih su najuspješnija Macbeth i Luisa Miller. U njima je Verdi usavršavao svoj dramski izraz, uvodeći nove elemente kao npr. polifoni stavak u operu.

NASTANAK REMEKDJELA

U umjetnikovoj biografiji iz tih godina važno je navesti nekoliko događaja: putovanja u Pariz i London, sklapanje dugogodišnje veze sa pjevačicom Đuzepinom Streponi, koja je postala njegova druga žena, zatim kupovina posjeda Sant Agata. Na ovom imanju Verdi će provesti puno vremena i upravo tamo će nastati njegova mnoga djela. U godinama 1851-53. nastaju Verdijeva najznačajnija djela, kao što su: Rigoleto, Trubadur i Travijata. U ovim djelima nije samo postojalo veliko bogatstvo melodije i u potpunosti posvećenost radu opere. Gledajući u svojim opernim junacima Milan Milovac II – 8 17.10.2011. god. 3


najprije ljude, tj.čovjeka sa svojim dobrim i lošim stranama, on je prestao voditi računa o njihovom socijalnom položaju tako da je na pozornicu dovodio dvorske lude i žene iz buržoazije, a sve to da bi istakao dramski prikaz.

Rigoleto je djelo koje je nastalo 1851. Ono iznosi rastrganu dirljivu istoriju rastrganog očinskog srca. U glavnoj ulozi je grbavac, koji mora igrati dvostruku ulogu; čovjeka koji mora zabavljati gospodara, a ujedno i oca, koji želi da zaštiti kćerku od njegovih požuda. Ovo djelo je možda najsnažniji primjer bogatstva Verdijeve melodije, čas briljantne i zavodljive, čas prožete teškim duševnim borbama i boli. Treba posebno istaći najljepši primjer Verdijeve operne polifonije, kvartet iz posljednjeg čina, u kojem četiri osobe, na četiri različita teksta i melodije iznose svojaduševna stanja i raspoloženja.

Trubadur (1853.), djelo je herojske patetike, prekrcano romantičkim rekvizitima (ciganske čerge, lomača, tamnica ), sa dosta raskidanim tekstom. Ipak se u ovoj operi, bogatoj neposrednošću djelovanja ritma, očitava sve povezana moć Verdijeve muzike, te stilski uokviruje i povezuje nanizane slike.

Na Travijati (1853.) Verdi je radio svega dvadesetak dana. U početku publika nije uočila remek djelo. Radnja se vrti oko propale žene u kojoj se javlja istinska ljubav prema čovjeku čiji je stalež drugačiji. Njene čežnje se ne ostvaruju te joj ruše već oštećeno zdravlje. Spremna na najveću žrtvu, Violeta umire u trenutku kad je već bila blizu cilja. U poređenju sa Trubadurom, ovo djelo postaje drama dubokih, intimnih unutrašnjih doživljaja. Oblikujući ovaj jednostavan tip žene u pozorištu, Verdi je stvorio snažnu sopransku ulogu. U ovoj operi kompozitor je dopustio da se orkestar postepeno počne osamostaljivati, a to se uočava već na samom početku, gdje uvodni taktovi simbolički objavljuju Violetinu bol i tugu.

Sa Rigoletom,Trubadurom i Travijatom Verdi je došao do svog prvog vrhunca.

DRUGI VRHUNAC I REMEKDJELO

Drugi će predstavljati Aida. Između njih biće nekoliko djela koja su dobra,ali ne na tolikoj visini. To su djela: Sicilijanske večernje (1855.), Krabuljni ples (1859.) u kojem se Verdi služi vokalnom i instrumentalnom polifonijom, Moć sudbine (1862.) gdje se susreće komični lik po prvi put u Verdijevim operama, te Don Karlos (1867.) nastao po istoimenoj Šilerovoj drami.



Aida je nastala 1871. a izvedena je prvi put u Kairu povodom otvaranja Sueskog kanala. Ovo djelo predstavlja novo krupno obogaćenje italijanskog i evropskog opernog pozorišta. Upoznavši stvaralaštvo velikog njemačkog kompozitora Vagnera, Verdi je shvatio da svoj rad treba usmjeriti po njemu i napisao Aidu. Dobro je proučio njegovu reformu i odlučio da dosta elemenata usvoji i prebaci u svoja djela ali je takođe bio svjestan da Vagnerovo reformu nije bilo moguće u potpunosti prebaciti na italijansko tlo. Shvatio je da se talijanska i njemačka umjetnost uopšte dosta razlikuju, tako da nije mogao pristati na recimo, radikalnu promjenu vokalno-instrumentalnog odnosa, u kojem je simfonijski orkestar presudno uticao na ulogu pjevača. Kao vjeran čuvar tradicionalnih okvira bio je uvjeren da djelovanje Vagnerove umjetnosti neće doprinijeti razvoju italijanske opere. Sa ovakvim mislima je počeo pisati Aidu po tradicionalnim formama, gdje se može sačuvati samostalnost glasova, uz korištenje instrumentalnih efekata. Ovdje su sačuvane tipične italijanske izražajne operne forme.Aida je velika opera u 4 čina a tekst je od Antonija Gislanconija. Događa se u Memfisu i Tebi, za vrijeme faraona. Prvi put je izvedena u Kairu 1871.godine.Lica:

o Kralj-baso Amneris-mecosopran

o Aida-soprano Radames-tenor

o Ramfis-baso Amonasro-bariton

Aida sadržajno iznosi teške sukobe, koji se rađaju u unutrašnjem životu glavnih osoba. Izvori tih sukoba su ljubav, ljubomora i odanost prema domu. Ljubav etiopske robinje (zapravo kraljice) Aide prema egipatskom vojskovođi Radamesu, borba između njenih ljubavnih osjećanja i poslušnost ocu, koji je nagoni da Radamesa učini izdajnikom vlastite domovine, odlučnost da umre živa zakopana s onim koga voli i koga zbog veleizdaje osuđuju na smrt, kolebanje Radamesovo između Aidine ljepote i ljubavi prema domovini, njegovo uporno odbijanje da se na poziv sudaca opravda, jer ne želi teretiti Aidu, ljubomora Aidine suparnice Amneris su to pokretači radnje, u kojoj se nižu divni prizori strasti, topline, muževnosti i herojstva. Pored glavnih uloga tu su i nastupi muzičara, sveštenika, plesača i drugih. Savršenstvo scena, polifonijskog izražavanja i svega ostalog dostigao je sam vrhunac. Uveo je i balet, koji do tada nije bio zastupljen u njegovim operama. U ovom djelu, u kojem je sjajno provedeno stapanje riječi i tona te povezanost situacija i karaktera, Verdi je pokazao da može vrlo uspješno dočarati i lokalni kolorit (tj. šarenilost i raznolikost). Jedan od takvih momenata je ugođaj tople tropske noći sa početka trećeg čina.



„OTELA“ i „FALSTAF“

Nakon Aide Verdi piše polagano sa velikim prekidima, ali isto tako dobro. Ne osjećajući teret godina stiže do novog vrhunca na svom umjetničkom putu. Godine 1879. Verdi upoznaje pjesnika i kompozitora Ariga Boita i dolazi do saradnje. Boito daje Verdiju dva izvrsna libreta, s kojima se završava Verdijevo operno stvaralašto: Otela i Falstafa. U njima se Verdi još jednom obraća Šekspiru, u čijim je djelima uživao i koje je proučavao. Otelo (1887.) i Falstaf (1893.), zauzimaju posebno mjesto u cjelokupnom Verdijevom stvaranju. Ta djela predstavljaju završnu etapu u drugom sazrijevanju

umjetnikove izražajne snage. Sa još više iskustva ubacuje novo razmišljanje o odnosu tona i riječi i o ulozi muzike u operi. Verdi daje konačan udio napredku muzičkog pozorišta. Na tom putu susreo se ponovo sa Vagnerom, ali ipak ni ovaj put nije koristio ništa iz njegove umjetnosti, kako su mu prebacivali. On je prihvatio podjelu na prizore mjesto na brojeve, jer je uvidio prirodnost i logičnost takve podjele. Usavršio je svoj orkestar, napustio raspjevanost da bi vjernije odrazio intimnost unutrašnjih doživljaja. Pretvarajući operu u dramu, Verdi je u Otelu dao duboku tragediju ljubomore, izgrađenu na osnovu ljudskih osjećaja, dok je u Falstafu napisao svoju jedinu komičnu operu, svoj vedri pozdrav životu s ruba groba.Verdi je napravio operu bufo uz primjenu polifonije i djelimično upotrebljavanje orkestra, koja se može dostojno mjeriti s bogatstvom komičnih opera Mocarta, Donicetija, Rosinija i Vagnera.

Otelo je opera u 4 čina, tekst je napisao Arigo Boito po Šekspirovoj tragediji. Radnja se dešava na ostrvu Kipar u XV vijeku. Prvi put je izvedeno 1887.godine u Milanu.Lica:o Otelo-tenoro Jago-baritono Dezdemona-soprano Emilija-mecosopran



o Kasio-tenoro Rodrigo-tenoro Lodoviko-baso Montano-basOvo je opera u kojoj se prepliću ljubav, tuga, ljubomora, nježnost a sve to čini tragičnu sudbinu Drezdemone. Muzička sredstva kao i cijela opera govore o Verdijevim kompozitorskim mogućnostima. Ovakve sposobnosti se nastavljaju i u sledećem djelu-Falstafu.

U Falstafu prikazan je stari razvratnik i izjelica, kome se žene osvećuju, Verdi pravi ironiju ali ne bez samilosti i dobrote koja razumije mane i nevolje ljudskog srca. Ova opera obiluje komičnim efektima, od kojih mnogi potiču iz duhovito iskorištenih mogućnosti, koje je Verdiju pružao operni orkestar.

Verdi je prvenstveno operni kompozitor, koji se rijetko, ali ipak dotakao drugih muzičkih područja. Među njegovim djelima koje nije namjenjivao pozorištu, ističu se njegov jedini

gudački kvartet (u e-molu) i harmonijski zanimljive Duhovne kompozicije za hor. Najznačajniji među tom grupom kompozicija je Verdijev veličanstveni Rekvijem (1874.) napisan u počast prve godišnjice velikog italijanskog književnika Alesandra Manconija. U ovom djelu Verdi je pokazao da pristupa tradicionalnom liturgijskom tekstu kao čovjek jakog morala i bogate umjetničke mašte. Ljepota njegove melodijske linije zanosi u Rekvijemu podjednakom snagom kao i na njegovoj pozornici.





Opere:

Oberto, grof od San Bonifacija (Oberto, conte di San Bonifacio) (1839.) Jedan dan vlasti, ili lažni Stanislav (Un giorno di regno, o Il finto Stanislao) (1840.) Nabuko (Nabucco) (1842.) Lombardijci u Prvom krstaškom pohodu (I Lombardi alla prima crociata) (1843.) Ernani (Ernani) (1844.) Dva Foskarija (I Due Foscari) (1844.) Jovanka Orleanka (Giovanna d'Arco) (1845.) Alzira (Alzira) (1845.) Atila (Attila) (1846.) Makbet (Macbeth) (1847.) Razbojnici (I Masnadieri) (1847.) Gusar (Il Corsaro) (1848.) Bitka za Lenjano (La battaglia di Legnano) (1849.) Lujza Miler (Luisa Miller) (1849.) Stifelio (Stiffelio) (1850.) Rigoleto (Rigoletto) (1851.) Trubadur (Il Trovatore) (1853.) Posrnula žena (Travijata) (La Traviata) (1853.) Sicilijansko večernje (I Vespri Siciliani/Les vêpres Siciliennes) (1855.) Simone Bokanegra (Simone Boccanegra) (1857.) Bal pod maskama (Un Ballo in Maschera) (1859.) Moć Sudbine (La Forza del Destino) (1862.) Don Karlos (Don Carlos) (1867.) Aida (Aida) (1871.) Otelo (Othello) (1887.) Falstaf (Falstaff) (1893.)

Djela sakralnog karaktera:

Rekvijem (Requiem) 1874. na uspomenu na Aleksandra Manconija Četiri sveta komada (Quattri pezzi sacri) 1898., koje se sastoje od Ave Maria,

Stabat Mater, Te Deum i Laudi alla Vergine iz Danteovog Raja.

Inno delle Nazioni (1862.) Gudački kvartet u e-mollu (1873.) Rekvijem (Requiem) (1874.) Pater noster za petodelni hor (1873.) Ave Maria za soprana i gudače (1880.)

Četiri sveta komada (Quattri pezzi sacri) (1898.)




Verdijeva kuca u malom mjestu Le Ronkole, u blizini Parme

Verdijeve orgulje u maloj crkvi u selu Le Ronkole Crkva u Verdijevom rodnom mjestu



Verdijev učitelj Antonio Bareči i klavir na kojem je kalio znanje

Opera u Busetu i kip Verdija ispred teatra



SCALA Di Milano i milanski konzervatorijum

DJELO NABUCCO (Navukodonosor)



Lbreto za operu ERNANI



VERDIJEV REKVIJEM I HOTEL U KOJEM JE UMRO

MJESTO NA KOJEM JE VERDI KREMIRAN

Italijanska opera u XIX vijeku

Education