Prvi brat - Bojki
Prvi brat - Bojki
SRPSKI narod, ije se ime prvi put na tlu dananje Srbije pominje
822, a u Grkoj jo 610. godine, doselio se na Balkan sa Starim
Slovenima. Kretali su se iz severnih stepa iz Karpata na topli jug
Evrope i probili se sve do granica Azije. I danas u judejskoj
pustinji postoji manastir Svetog Save osveenog jerusalimskog, koji
svedoi o prisutnosti srpskog bia i due.
Srbi su kao pleme slovenskog naroda iveli severoistono iza
Karpata, na izvorima i gornjem toku reka: Visle i Odre, Dnjestra i
Buga, i u zapadnom delu dnjeparskog kraja. Kako tvrdi istoriar
Ljubivoje Cerkovi, pravi preci Srba su iveli na ukrajinskoj zemlji
u ranom srednjem veku, i to u Bojkiji, koja se nalazi na zapadu
Ukrajine. Bojkija se prostire na razvou reka crnomorskog i baltikog
sliva. Na severu zahvata gornji tok Sana, pritoke Visle, na
jugoistoku poreje Dnjestra, do ua Lomnice, na jugu do Teresve,
pritoke Tise. Na zapadu se prostire do reke U. Skoro u celini,
Bojkija se danas nalazi u Ukrajini, a sasvim mali deo je na tromei
sa Slovakom i Poljskom.Odavde su se Srbi sa Slovenima u estom veku
pomerili prema Balkanskom poluostrvu i sa sobom poneli svoje
nacionalno pamenje. Srbi u Zahumlju su znali da govore da je
"njihov knez od Visle".
Ukrajinski istoriari V. M. Meljnik i E. V. ikin, u radu
"Najranija etnika istorija Junih Slovena", na osnovu podataka koje
daje Konstantin Porfirogenit, zakljuuju "da se iz postojbine nije
iselila sva masa srpskog stanovnitva, ve je na Karpatima ostao
veliki broj Srba, odnosno Bojki. Preostali u karpatskim gorama,
Beli Srbi i Bojki su uli kao etnika komponenta u poetku u rusinski,
a zatim u ukrajinski elemenat istonog slovenstva".Da se Bojkija u
ranom srednjem veku zvala i Bela Srbija, odnosno Srbija - pie
Ljubivoje Cerovi - svedoi i naziv njenog zapadnog dela, prema Tisi,
koji se vekovima nazivao Srpska zemlja, a sada Sribna, odnosno
Srebrna zemlja. O bliskosti stanovnika Bojkije u Ukrajini sa Srbima
na Balkanskom poluostrvu govori u svojim antropolokim radovima
ukrajinski naunik V. B. Bunak. Na osnovu svestranih viegodinjih
istraivanja, doao je do zakljuka da se u Bojkiji nailazi na
antropoloki tip blizak Junim Slovenima, odnosno Srbima. U govoru
Bojki nalazi se mnotvo rei koje su optepoznate u srpskom jeziku, a
"kojih nema u ukrajinskom jeziku na istoku od Dnjestra".
Krajem etvrtog veka nove ere, kada su iz Azije preko Rusije i
Ukrajine poeli Huni da prodiru, pokoravajui mnoge evropske narode,
Sloveni koji su bili podeljeni i nesloni u odbrani pod tom najezdom
krenuli su u veliku seobu.
Ve jedanaest vekova Srbi se sele irom planete od matice do tuine
i natrag. Seobe su neraskidivi deo istorije srpskog naroda. Najvee
migracije Srbi su imali na prostorima Balkana i jugoistone Evrope,
na kojima je proces formiranja drava bio neprestano praen ratovima
i pokretanjem naroda.
itav vek i po je protekao u tim seobama Starih Slovena ka jugu
Starog kontinenta. Na dananjoj teritoriji Srbije, pre dolaska
Slovena, iveli su Iliri i Traani. Sloveni su se na jugu Starog
kontinenta pojavili zajedno sa Avarima, u najezdi plemena koja je
nastala posle pada i podele Rimskog carstva. Sloveni, a i Srbi sa
njima, zaustavljeni su ispred Carigrada 626. godine, kada im je
vizantijski car Iraklije dozvolio da se nasele oko Soluna. Kako je
zabeleio car Konstantin Porfirogenit, po jednom narodu, verovatno
najveem i najjaem, iz tog slovenskog bratstva, Srbima, oblast oko
Soluna je tada i dobila ime Servija.
Bio je to, moe se danas rei, prvi veliki talas seobe Srba sa
severa Evrope na Balkan. Vladarski sin koji je doveo Srbe na
prostor izmeu Dunava i planine Balkan, zapisano je u istoriji, umro
je pre 680. godine. Tom rodu pripadali su i arhonti, prvi srpski
knezovi Vieslav, Radoslav, Prisogoj i Vlastimir, koji su se
pokoravali carevima Vizantije. Srbi su u devetom veku primili
hrianstvo, a kada je knez Vlastimir porazio bugarskog kana Presija,
oglasio je ujedinjenje srpskih plemena, stvaranje srpske vojske i
drave na teritoriji Rake.
Meutim, u istoriji je ostala najvie upamena seoba 60.000 Srba u
Ugarsku, koju je vodio patrijarh Arsenije Trei arnojevi u leto
1690. godine. Ova etvrta seoba je trajala etrdesetak dana, a Srbi
su naselili Maarsku, Austriju, Hrvatsku, Rumuniju, Sloveniju i doli
do eke. Srbi koji su u ovom talasu preplavili Evropu udarili su
temelje srpske zajednice, koja je u narednom periodu neprestano
rasla, a mnogo ree i opadala.ETIRI decenije kasnije, Srbi su se
opet, peti put, pomerili prema istoku; ovog puta u Rusiju,
Ukrajinu, Slovaku, Belorusiju, Moldaviju. Rauna se da je tada
unutar bekog carstva pokrenuto 100.000 Srba prema istoku, od ega je
oko 10.000 Srba otilo u Rusiju i Ukrajinu. Oni su formirali dva
naselja: Novu Serbiju i Slavjano-Serbiju. Meu ovim Srbima bilo je
pripadnika naeg naroda iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore. Tako je
Rusija opet postala veliko srpsko oteestvo.
Srbi su potom imali devet velikih seoba. A dananja deseta seoba,
nazvana migracija raseljenih i izbeglih sa fakultetskim diplomama,
traje i danas. Naalost, i kao oslobodioce, ali i kao osvajae,
iseljene Srbe su vekovima u susednim dravama monarhisti, faisti i
komunisti tretirali kao neprijatelje i zato su bili rtve njihove
politike. To je bio razlog to su u kasnijim decenijama Srbi
nestajali s tih prostora, bilo da su asimilovani ili potpuno
uniteni kao narod.
Prema popisima useljenikih drava, u dijaspori ivi oko 2,8
miliona Srba. To je iroko prostranstvo ija udaljenost, od Novog
Zelanda preko Azije, Evrope i Amerike do Aljaske, iznosi etrdeset
hiljada kilometara. Na prostorima nekadanjeg Sovjetskog Saveza ima
oko 40.000 naih ljudi - Ruska Federacija ima oko 25.000 Srba, a
Ukrajina do 12.000.
Srbi su veliku Rusiju prvo osvajali kao pojedinci, a potom kao
narod. U trinaestom veku na evropskom tlu jo nije bilo mnogo rei o
narodnostima. Jedina veza meu narodima bila je vera. pri kraju
trinaestog veka, kada su Rusi bili u nevolji kao mongolsko roblje,
srpski kralj "Stefan Dragutin je u rusku zemlju poslao svoje
izaslanike sa velikim darovima za crkve i manastire, kao i obian
narod".
UENI KIPRIJAN
Jedan od znamenitijih Srba bio je Kiprijan, mitropolit kijevski
i cele Rusije. Evo ta o njemu veli istorik "Ruskoj slovesnosti" I.
Porfirev:
"S imenom mitroplita Kiprijana, rodom Srbina (1376-1406), svezan
je upliv srpske pismenosti na nau slovesnost. Meu starinskim
rukopisima ima ih mnogo koji se nazivaju njegovim imenom. U
Kiprijanovom trebniku nailazimo prvi put na lanak o apokrifnim
priama. Kiprijan je zaista preneo u Rusiju vrlo mnogo rukopisa iz
Srbije, koja ba tada bee izgubila svoju politiku samostalnost. Osim
toga, ivei u Carigradu i studijskoj obitelji, on je pisao i
prevodio mnoge knjige. Stari letopisi predstavljaju Kiprijana kao
veoma uenoga knjievnika, kao to to i dokazuju njegovi spisi, razne
poslanice, ivot svetoga Petra i gramata opraanja."
Grozni - nae krvi
NA mladi istoriar Dejan Tani bavio se geneolokim poreklom cara
Ivana Groznog i utvrdio da je car imao srpske pretke po trostrukoj
liniji. Po mukoj liniji, baba po ocu Ivana Groznog, Sofija
Paleolog, bila je ukununuka despota Dejana i Teodore Nemanji,
sestre cara Duana. A posredno preko Nemanjia, Ivan Grozni se
geneoloki moe povezati i sa Lazareviima-Brankoviima, jer je
kneginja Milica (u monatvu Evgenija), supruga kneza Lazara, bila
ker kneza Vratka, praunuka velikog kneza (i dukljanskog kralja do
1208) Vukana, roenog brata kralja Stefana Nemanjia
Prvovenanog.Njegova baba po majci bila je Srpkinja Ana Jaki, ker
vojvode Stefana Jakia, koji se nalazio u slubi maarskog kralja
Matije Korvina, a unuka vojvode Jake, rodonaelnika ove znamenite
srpske porodice.
Ana Glinski (Jaki) imala je i veoma znaajnu ulogu u vaspitanju
malog Ivana Vasiljevia. Poto je on rano ostao bez oba roditelja,
Jelene i Vasilija, brigu o njemu preuzela je baba po majci i ona ga
je, sasvim je izvesno, upoznala sa srpskom tradicijom.Iako, po
merilima modernog doba, car Ivan Grozni nije dugo iveo - svega 54
godine - od svih careva, on je najdue vladao - 37 godina
(1547-1584). Njegova ambicija bila je da od Rusije stvori najmoniju
dravu u Evropi, i u tome je uspeo, pie Dejan Tani.Ivan Vasiljevi
etvrti nije jedini u ruskoj istoriji koji nosi nadimak Grozni. Tako
su zvali i njegovog dedu velikog kneza Ivana Treeg, pa je moda Ivan
Grozni svoj nadimak stekao pre nasleem, nego to ga je zasluio
svojom surovou. Sve do 1917. godine na grob Ivanov u Kremlju
dolazili su obini ljudi, simbolino molei za pomo i pravednu
presudu.Negujui tradicije slavne srpske prolosti, Ana Jaki Glinska
unela je u ruski dvor, a preko njega i u itavo carstvo, kult
srpskog svetitelja Save Nemanjia. Od izuzetnog znaaja bila je
injenica da je ruski car Ivan IV Grozni, meu ijim precima su se
nalazili pripadnici srpskih vlastelinskih porodica Dejanovia i
Jakia, prihvatio kult Svetog Save, uzimajui ga za lini uzor. U
njegovo vreme nastao je Letopisni licevoj svod, najvei knjievni
poduhvat u Rusiji 16. veka. U ovoj sveoptoj istoriji, na 61 listu
sa 122 minijature i oko 250 malih slika, prati pria o velikom
srpskom svetitelju. U Letopisu su sadrana itija i drugih srpskih
svetitelja. Koliko je bio razvijen kult srpskih svetitelja na
ruskom dvoru svedoi i podatak da su po nalogu cara Ivana IV Groznog
u Arhangelskom saboru moskovskog Kremlja ivopisana etiri lika koja
ne pripadaju krugu ruskih vladara. Pored vizantijskog cara Mihaila
VIII Paleologa, prikazani su i likovi Simeona - Stefana Nemanje,
Svetog Save i kneza Lazara.
Car Ivan je u mnogim prilikama potvrdio svoju naklonost prema
Srbima. Posebno su zanimljivi njegovi odnosi sa hilandarskim
bratstvom, a prvi njegov susret sa svetogorskim monasima dogodio se
1550. godine. Tada su u Moskvu stigli iguman hilandarski Pajsije i
jo trojica monaha. Oni su molili cara Ivana da ih uzme u zatitu od
Turaka i zaustavi otimanje manastirske imovine.
Car Ivan Grozni je odmah posle ove posete, zbog Hilandara i
ruskog manastira Pantelejmona, uputio pismo Sulejmanu
Velianstvenom, u kojem je od turskog sultana traio da uzme u zatitu
ova dva manastira. To je bio prvi diplomatski kontakt dveju sila na
ovom nivou.
est godina kasnije hilandarsko bratstvo zatrailo je novu pomo od
cara Ivana Groznog. Njihovi izaslanici, koji su doli u Moskvu, bili
su bogato darivani crkvenim odedama, ikonama, knjigama i novcem.
Car je poklonio Hilandaru 300 rubalja, a carev brat knez Jurij
Vasiljevi 50 rubalja. I narednih godina, sve do pred Ivanovu smrt,
Hilandar e redovno dobijati pomo od cara Ivana Groznog.
U MOSKVI je od vremena cara Ivana Groznog, pa do poetka 19.
veka, postojalo Podvorje manastira Hilandara. Zatim, od 1874.
godine do Oktobarske revolucije delovalo je Srpsko podvorje uz
blagoslov mitropolita Mihaila. Hram Podvorja svetog Kira i Jovana i
Svetog Save, arhiepiskopa srpskog, sa samom zgradom Podvorja
darovao je Srbima sam car. Crkva se nalazila u predgrau Soljanka, a
projektovao ga je arhitekt K. Bjankom 1768. u vreme Katarine
II.
Srpska crkva je osvetena 30. novembra 1874, a ceremoniji su
prisustvovali lideri srpsko-ruskih veza S. M. Solovljev, rektor
Moskovskog univerziteta, M. P. Pogodin, predsednik Slovenskog
komiteta i protojerej A. M. Ivancev.
Hram je bio mesto okupljanja svih Srba sa Balkana, a u njemu su
bile sklonjene skupocene ikone iz crnogorskih crkava. Srbi i Rusi
okupljeni oko crkve pruali su veliku humanitarnu pomo narodu u
otadbini.
Na dan pobede nad Turcima, 5. novembra 1878. u hramu svetih Kira
i Jovana, odrana je sveana liturgija i osvean novi ikonostas.
Crkva je ujedno bila i utoite mitropolita Mihaila, koji je
napustio Srbiju i u njoj iveo sve do 1889. kada ga je kralj
Aleksandar vratio u Beograd. Mitropolit je u Moskvi dobio visoka
odlikovanja, a bio je i lan Moskovske duhovne akademije i
Moskovskog univerziteta.Boljevici su ovu srpsku crkvu sruili 1933.
godine. Dogovor o njegovom obnavljanju, postignut 1948. godine,
izmeu patrijarha srpskog Gavrila i ruskog Aleksija I, nije ostvaren
zbog burnih politikih dogaaja posle Rezolucije Informbiroa.
BRATSKE VEZE
Hram apostola Petra i Pavla postoji od 1625, dok je sadanji
kameni hram sagraen 1700. u stilu moskovskog baroka. Hram nikad
nisu zatvarali, ak ni u vreme SSSR. Sveteni sinod Ruske pravoslavne
crkve je 28. decembra 1999. godine doneo odluku da se u Moskvi, pri
hramu svetih apostola Petra i Pavla, kod Jauzkih vrata, obnovi
podvorje Srpske pravoslavne crkve pri patrijarhu moskovskom i sve
Rusije. Ovom odlukom krunisani su viedecenijski napori jerarhije
dveju crkava da se i na ovaj nain uvrste veze izmeu jednovernih i
bratskih naroda. Poetkom 2000, hram je bio predat Srpskoj
patrijariji, u kome je 21. avgusta 2000. sluio liturgiju srpski
patrijarh Pavle.Nastojatelj podvorja Srpske pravoslavne crkve u
Moskvi, arhimandrit Antonije (Panteli), izabran je za vikara
patrijarhu srpskom s titulom episkopa moravikog, s tim da i dalje
obavlja dunost nastojatelja moskovskog podvorja.
Na braniku Rusije
SRBIN je bio i ueni Makarije Petrovi, koji 1753. ode u Rusiju i
postade arhimandrit Celtikovskog manastira. Predavao je u
Moskovskoj akademiji retoriku, bio je akademijski propovednik,
prefekt i uitelj filozofije, rektor tverske seminarije, sa samo 32
godine ivota. Iz Srbije je doao u Rusiju i Sofronije Mladenovi,
iguman moskovskog znamenskog manastira, koji je ispravljao tekst u
crkvenim knjigama sravnjujui ga sa grkim originalom.
Meutim, piu ruski istoriari, okrenuo se list istorije kad su
Srbi postali turska raja i kad nestade srpskih vladalaca, koji su
se ponosito nazivali gospodarima Srba, Grka i Bugara. Tada kod Srba
nije bilo knjiga, pa je mitropolit beogradsko-karlovaki Mojsije
Petrovi iao ak u Petrograd 1721. da moli cara ruskog Petra Velikog
da poalje slovenskim narodima knjiga i uitelja, uveravajui ga da e
time postati nov slovenski apostol. Petar Veliki je poslao knjige
za dvadeset crkava, 400 bukvara, 100 gramatika i dva uitelja.
I tada su Srbi, ali iz Austrije, u Rusiju slali svoje uene
ljude. Od primorskih Srba poslali su ura Kriania, koji je uio Ruse
da budu posrednici trgovine izmeu Evrope i Azije, da posednu
Kaspijsko more i da u glavnim varoima srednje Azije nameste ruske
konzulate. Dr Todor Filipovi je postao profesor Harkovskog
univerziteta, a Atanasije Stojkovi, profesor i savetnik, kakav
status je imao i Dimitrije Kneevi. Jegor Raji je bio ruski pesnik i
knjievnik, a srpski primorac Marko de Dominus je bio ruski
brodovlasnik.
PRVA vea skupina Srba krenula je na prostore oko Urala poetkom
osamnaestog veka. Jedni su nadirali iz same Srbije i Crne Gore,
morima, a drugi iz Austrougarske monarhije, kopnom. Prvi su traili
bolji ivot, a drugi su beali od beke diktature. Prema nalazima dr
Nikole B. Popovia, srpski pukovi su uestvovali u svim ratovima
Rusije u DVIII veku (Politika, 20. 3. 1994).
Kada je u ratu 1716-18. godine Srbija delom bila osloboena od
Turaka, Austrija je prema odredbama Poarevakog mira 1718. zadrala
severnu Srbiju pod okupacijom 1718-1739, pa je njena uprava bila
tea od turske.
U Potisku i Pomorikoj oblasti, Srbi su u tim krajevima izgubili
odreene privilegije, a ruske vlasti su vrbovale i motivisale bive
srpske graniare da se presele u Rusiju. Srbi graniari se sele iz
Austrije izmeu 1751. i 1753. u Rusiju, kojom vlada Jelisaveta Prva.
Te seobe je upeatljivo opisao Milo Crnjanski. Rauna se da je tada
oko 10.000 Srba otilo u Rusiju. Meu ovim Srbima bilo je pripadnika
naeg naroda iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore.
Istorijski podaci govore da je prvi Srbin koji se doselio u
Rusiju bio Sava Vladisavljevi, trgovac iz Dubrovnika. On je 1702.
doao u Moskvu, gde je kao diplomata sebi dodelio titulu grofa
raguzinskog. Drugi registrovani Srbin u Rusiji bio je Mihajlo
Miloradovi, koji je 1711. u gradu Gaaa bio pukovnik kozakog puka.
On je imao est sinova: Ivana, Petra, Andreja, Mihaila, Aleksandra i
Stjepana, koji su bili velike ruske vojskovoe. Pored njih, u Rusiju
su se tada doselili i Jovan Stojanov, Stevan Vitkovi, Pani Boi,
Dimitrije Peri i Jefim Vladislavljevi. Tu je slubovao i Simeon
Pievi. Svi oni su bili oficiri ruske armije. I doli su na zahtev
Petra Velikog, ruskog cara, koji je od Crne Gore traio umne ljude i
bokeljske moreplovce. Oni su bili instruktori ruskim mornarima.
SRBI su krvlju i svojim glavama branili Rusiju, kad je to
trebalo. Protiv Napoleona I borio se junaki, kao ruski vojvoda,
knez Mihail Goleniev Kutuzov, poreklom Srbin iz sela andora kod
Subotice u Bakoj, gde mu je jo iva rodbina. Konjiki general ore
Arsenijevi Manojlovi, bio je poasni lan Ruske akademije nauka. Roen
je u Vrcu 1775, ali se proslavio kao ruski vojvoda protiv Napoleona
i na Kavkazu, isto kao i general-lajtant Jovan Dimitrijevi
Oklopdija, koji se rodio u srpskom primorju. Hercegovako poreklo
imao je i grof Boris Petrovi eremecev. Ruski ministar vojni bio je
Milutin, a ministar finansija Knjaevi, poreklom iz Like. A pukovnik
Lazar Tekelija, Srbin iz Arada, u boju s Turcima izgubio je oi.
Ruska carica Ana je, verujui Srbima jo 1727, osnovala husarsku
regimentu od samih Srba. U odbrani dananjeg novorosijskog kraja od
napada tatarskog hana Krima Giraja i njegovih 100.000 konjanika,
januara 1769. poginulo je 10.000 Srba, a zarobljeno 7.000.
Velika Rusija se Srbima inila prijatnom zemljom, zamenom za
majku otadbinu, novo oteestvo koje je Srbima dozvoljavalo da budu
njegovi graniari. Neki podaci govore da je tada izbeglitvom iz
Austrougarske prva grupa ovih Srba, njih 419, dola u Rusiju 1751.
godine. Predvodio ih je Jovan Horvat, komandant Husarskog puka,
koji je dobio in generalmajora. Oni su kod Harkova, u Kirovskoj
oblasti formirali Novu Serbiju, grad koji je imao 2.225 mukih
stanovnika. Na prostorima izmeu Bohuma i Luganja Srbi su stvorili
1752. godine drugo naselje Slavjanoserbiju. Ove srpske vojnike
predvodili su Ivan evi i Rajko Preradovi.
Carica Jelisaveta Petrovna je 17. maja 1753. godine donela
odluku kojom je odredila da se srpski graniari nasele od Bahmuta do
Luganja, prema Donu, u oblast koja je nazvana Slavjano-Serbija. To
je potvreno i ukazom od 21. maja 1753. godine. Pored veinskih Srba,
doselili su se i Bugari, Vlasi, Cincari i Grci.
ivot u Slavjano-Serbiji je u svojim Memoarima opisao Simeon
Pievi, kapetan jedne od graniarskih rota. U Kijevu, 24. decembra
1753. godine, zavrava putovanje dugo dva meseca.
Danas se nekadanji srpski grad Slavjano-Serbija nalazi u
Luganskoj oblasti, u Ukrajini, koja ima 17 optina i 2,6 miliona
stanovnika. Sam grad Slavjanoserbsk ima oko 12.000 dua i na
centralnom trgu ispred optine impozantan spomenik sa figurama
Kozaka, Srbina i Rusa, s natpisom Nema svetijih veza od bratstva na
ruskom, ukrajinskom i srpskom jeziku. U bogatom optinskom muzeju
uvaju se uspomene o doseljenim Srbima, vojnike karte i dokumenta,
ali i kopija slike Paje Jovanovia Seoba Srba. Granice optine
Slavjanoserbsk dugake su vie od 100 kilometara du reke Severski
Donjec, na severu, i reke Luganj na jugu.
VESELA GORA U SELU Vesela Gora, najdaljoj istonoj taki
Slavjanoserbska, 10 kilometara od ukrajinsko-ruske granice, nekad
je bila locirana esta rota pod komandom kapetana Simeona Pievia.
Kua njegovih bliih predaka i danas samuje u Veseloj Gori. Iz sela
Kameni Brod, gde je bila Trea rota srpskog puka, razvio se grad
Lugansk. U rudarskom gradiu Zimogorju, postoji spomen-obeleje
evievom kapetanu Ivanu Markovu, pod ijim je staranjem bila
Jedanaesta rota.
Vojska Carice Katarine
ZBOG toga to su srpski graniari imali posebne privilegije,
njihova naselja su se do 1760. godine namnoila. Bilo ih je 122,
imali su 31 pravoslavnu crkvu i 26.000 stanovnika. Srbi su tada
iveli i u Novomirgorodu, Peki, Kanjiu, Fedvaru, Glinskom, Panevu,
Semliku, Kijevu. Potomci arnojevia su se sredinom osamnaestog veka
pojavili i u Ukrajini, a potom sili i do Krima.
Ruski knjievnik Nil Popov pria kako su nastale, ali i nestale te
srpske naseobine u pokrajinama Nova Srbija i Slaveno-Srbija:
Prvi i jedan od najznatnijih srpskih doseljenika u Rusiji bio je
Sava Vladisavi, grof Raguzinski, rodom iz Dalmacije, ije se ime
esto pominje za vreme Petra Prvog, koji je naroito poznat po
ugovoru o miru izmeu Rusije i Kine, zbog ega je postao tajni
savetnik. I njegov brat Jefto Vladisavi, koji je sluio pod caricom
Anom, doao je do tako visokog ina. Mijailo Miloradovi doselio se iz
Srbije 1711. godine, u vreme rata sa Pruskom, i za odlikovanje u
tome ratu postavljen je za komandanta Gaakog kozakog puka. Za vreme
carice Ane doli su iz Austrije u Rusiju: Ivan Stojanovi, Stepan
Vitkovi, Pani, Boi i Dimitrije Peri. Prvi je postao general-major,
drugi brigadir, trei pukovnik u starom srpskom husarskom puku.
Stojanoviev sin Mijailo doao je do general-majorskog ina. Miloje je
pod caricom Katarinom postao general i gubernator ernigovske
gubernije, a Petar je postao general-major.
Zatim, od austrijskih Srba dolazi Petar Tekelija, stric slavnog
Srbina Save Tekelije. On je stupio u rusku vojsku kao porunik i
stigao je do ina generalanefa.Ali, svi ti generali koje je srpski
narod pozajmio ruskoj vojsci, behu samo jedna mala predvodnica
itavoj vojsci koju je srpski narod poslao Rusiji. Voe tih
graniarskih pukova behu najpre pukovnici Ivan Samuilovi Horvat,
Ivan orevi evi i Rajko de Preradovi. Njima je carica Jelisaveta
poslala preko svoga poslanika u Beu grofa Bestueva,
general-majorske inove i privilegiju na zemlju june Rusije koja bee
pusta i na granici Poljske.
Te nove srpske zemlje u Rusiji su se prostirale sa zapada od ua
reke Sinjuhe u Bug, du reice Visa na istoku do reke Tjasmina, i
Dnjepra, i naseobina zaporokih Kozaka. Dakle, preko 25 kilometara.
Nastala su sledea naselja: Nadlak, Peka, Jenopolje, Pavli,
Glogovac, ajtin, Semlak, Cubilj, Cibuljevo, Varadin, Panevo, Vrac,
Vladimirovac, Kanjia, Senta, Beej, Turija, Nadlaj, Martono, Moorin,
ongrad, Feldvar, Beka, Mitrovica, Vukovar, Kosovka, Ivankovci,
Subotica. Cela ta zemlja nazvana je u ruskoj privilegiji Nova
Srbija, i namenjena je, kako se u privilegiji kae, za naseljenje
ona dva puka to ih je doveo Horvat.
Posle godinu dana stie i evi, a malo docnije i potpukovnik Rajko
de Preradovi, kome je, takoe, najpre poslat general-majorski in,
preko ruskog poslanika u Beu. Njima je data zemlja na jugoistonoj
strani Behmutske
provincije, izmeu reka Donca i Luganje. To je bila zemlja bez
ikakve koristi i bez ikakvog stanovnitva. Srpski pukovi evia i
Preradovia tu su podigli svoja sela i njihova naseobina nazvala se
Slaveno-Serbija.
Oficiri Horvat, evi i De Preradovi razdelili su vojsku na ete,
od kojih je svaka izradila svoj anac. U svakome ancu, svaki je
vojnik dobio zemlje za kuu i njivu, iz kojih su posle ponikle
varoice, a potom u njih dooe trgovci. Najbre je izrastao gradi Novi
Mirgorod, gde je stanovao pukovnik Horvat, a oko aneva je bilo
izobilja. Horvat je, osim toga, ukrepio svoju naseobinu jednim
gradom na reici Inguli iz koga se vremenom razvio bogati
Jelisavetgrad. I Slaveno-Serbija je imala svoj grad - Bahmut.U SVOM
gradu Ivan Samuilovi Horvat je stvorio i prvu demokratsku vlast i
napisao srpski ustav Nova Serbia constituta. Otvorio je i prvu
Srpsku kancelariju u varoi Novi Mirgorod i planirao da u grad
dovede jednog episkopa iz Srbije, ali su mu Rusi to branili.U ime
zahvalnosti, itelji ova dva grada su godine 1757, kada se Rusija
umeala u Sedmogodinji rat, na raspoloenje ruskoj vojsci stavili ceo
svoj husarski puk i jedan srpski konjiki puk. A, 1759. formirana su
jo dva srpska puka, u kojima je bilo i neto Bugara, Grka i Rumuna,
zbog kojih su ih Rusi nazvali makedonski i bugarski puk, iako su
svi oficiri bili Srbi.
Istoriar Nil Popov pie da su gradovi Nova Srbija i
Sloveno-Srbija ukinuti tako to su vremenom promenili imena i
vlasnike. Godine 1764. Nova Srbija je preimenovana u Novu rusku
guberniju, a pukovnik Horvat je otputen iz slube zbog slabog
zdravlja i uskoro umro. Kad su umrli evi i De Preradovi, Rusi
pretvorie Slaveno-Srbiju najpre u Katarininsku provinciju
Novorosijske gubernije, a docnije Azovsku guberniju. I, najzad,
1784, kad je u celoj Rusiji zavedeno namesnitvo, srpski gradovi i
pukovi se utopie u Ekaterinoslovsko namesnitvo i rusku armiju.
Carica Katarina je u svojoj armiji imala osam srpskih
general-porunika, 12 general-majora, 4 brigadira, 17 pukovnika, 42
potpukovnika, 37 majora i 1.000 niih oficira. U to vreme mnogo
Trebjeana iz Nikia se iselilo iz Crne Gore i doselilo blizu Odese.
Naselili su selo Slavjanoserbskoje, ali su ih Rusi naterali da
promene svoja imena i uzmu ruska.
SRPSKI KRST ARTJOMOVSK je, nekada Bahmut, osnovan 1571. godine,
poznat po tome jer je u njemu formiran 1764. srpski Bahmutski
husarski puk. Svedoanstva o ivotu Srba u Artjomovsku uva njegov
Gradski muzej. Posetioce najvie impresionira kamen srpski krst,
koji je naen na srpskom groblju. Na krstu visokom pola metra
razaznaju se urezi, ali ne i slova. U ovom gradu se govorilo srpski
sve do sredine ezdesetih godina.
Slavjano-Serbija je kao administrativna jedinica trajala samo 11
godina, ali je iza Srba, kako je pisao Milo Crnjanski, ostao
beskrajni plavi krug i u njemu zvezda.
Seoba Srba - nazad!
U ZAKARPATJU, u srednjem veku, srpski despoti imali su prostrane
posede. Posle osam vekova, Srbi se ponovo pominju u Bojkiji. Bilo
je to u vreme kada je srpski despot Stefan Lazarevi od ugarskog
kralja igmonda dobio posede u Bojkiji, ije se sedite nalazilo u
Mukaevu, na zapadu dananje Ukrajine.
Teak ekonomski, drutveni i verski poloaj Srba u Austriji izazvao
je 1751-1763. godine seobu Srba i u Ukrajinu. To je drugi veliki
talas iseljavanja Srba. Dakle, posle rasputanja Pomorike krajine,
Srbi iz Ugarske, nepotrebni Habzburkom carstvu, selili su se u
Ukrajinu u masama, koje neki pisci nazivaju izbeglim izbeglicama,
jer ta su bili u Ugarskoj nego begunci od turske sablje, i ta e
biti u novoj naseobini... nego begunci od austrijske pravde.
ivot Srba u Ukrajini, u drugoj polovini XVIII veka je ovako
opisan:ivot u naoj naseobini prve godine bio je kao, na primer,
ivot nesrenih brodolomaca koje su morski talasi izbacili na pusto
ostrvo, pa se tamo hranili zeljem, korenjem, ribama, pticama i
zverkama koje ulove. Tako smo pali i mi na tu golu stepu, na
zemljite na kome od stvorenja sveta niko nije iveo i gde se ni za
kakav novac nita nije moglo nabaviti. Zato nije ni udo to su Srbi
na tim prostorima brzo asimilirani.TAKO se 1724. godine na podruju
Ukrajine doselilo oko hiljadu Srba. Formirana je Srpska komanda,
koja je 1727. godine preformirana u Srpski husarski puk. Posle
povratka iz rata protiv Persije, puk je razmeten izmeu tvrava Tora
i Linije, a srpskim vojnicima obezbeena je zemlja za obradu.
Graniari su preko Tokija stigli u Kijev 10. oktobra 1751.
godine.
Srpski doseljenici nisu podizali sopstvene kole, ali su dizali
crkve. Bilo ih je tridesetak, a nalazile su se pod jurisdikcijom
Kijevske mitropolije Ruske pravoslavne crkve. Kasnije su bile
prikljuene Perejenoslavenoboripoljskoj eparhiji.
Tokom 18. i 19. veka, nekoliko desetina Srba uilo je na Duhovnoj
akademiji u Kijevu, koja je nastala 1819. godine. Najvei broj
srpskih slualaca Kijevske akademije, kako tvrdi Ljubivoje Cerovi,
zabeleen je u periodu od 1722. do 1762. godine, kada je ovde
studiralo 28 Srba iz raznih krajeva. U manjem broju, studenata Srba
je bilo sve do Prvog svetskog rata. Najee su bili stipendisti koje
je kolovala Srpska pravoslavna crkva.Najpoznatiji meu njima je bio
Jovan Raji, teolog i istoriar, jedan od najobrazovanijih Srba u 18.
veku, koji su se kolovali na Kijevskoj akademiji od 1735. godine.
Izuavao je autentino istoriju pravoslavne crkve, neophodnu Srbima
severno od Save i Dunava. U vreme dolaska Jovana Rajia, Kijev je
uivao glas drugog Jerusalima. Za vreme njegovih studija, na
Akademiji su uila jo dva Srbina: monasi Josif i Isaija, koje je
1754. godine general Jovan Horvat angaovao kao uitelje i svetenike
u Novoj Serbiji. Raji se posle trinaest godina srednjokolskog i
visokokolskog obrazovanja vratio u Karlovce.Makarije Petrovi, roen
1734. u Temivaru, predstavljao je znaajno ime u pravoslavnoj
teologiji. ivojin ujovi, roen 1834. bio je prvi propagator
socijalistike misli u Srbiji, drugom polovinom 19. veka. Svetolik
Rankovi, roen u Motanici 1863. bio je profesor Bogoslovije u
Beogradu. Njegov realizam u knjievnosti teio je istini o ivotu i
oveku, sa akcentom na psiholokim istraivanjima. Meu delima
najpoznatiji mu je roman Gorski car.
I u osnivanju i u prvim godinama rada Harkovskog univerziteta,
poetkom 19. veka, Srbi su imali zapaenu ulogu, posebno kao
nastavnici. Anastasije Stojkovi je bio najpoznatiji meu Srbima na
Harkovskom univerzitetu. Roen 1773. godine u Rumi, zavrio je
studije fizike u Getingenu, stekavi doktorat iz filozofije. Napisao
je kapitalno trotomo delo Fizika, za koje je dobio visoku ocenu i
na predlog ruskog cara primljen je za profesora na Univerzitet u
Harkovu. Ve 1805. godine postao je dekan Odseka fizio-matematikih
nauka, a 1807. godine i rektor Harkovskog univerziteta. Teodor
Filipovi, roen je 1778. u Rumi, bio je takoe profesor Univerziteta
u Harkovu. Predavao je rimsko pravo.
Posle propasti srpskog ustanka 1813. godine, mnogi vieniji
ustanici napustili su Srbiju. Vod Karaore je, sa delom vostva
ustanka, izbegao u manastir Fenek. Vod Karaore Petrovi je sa
porodicom i u pratnji oko dve stotine izbeglih srpskih ustanikih
porodica napustio Austriju i poetkom 1815. godine doao u Sankt
Peterburg. Na prijem kod ruskog cara Aleksandra I Romanova ekao je
punih devet meseci. Kada ga je primio, ruski car ga je proizveo u
in general-majora, odlikovao Ordenom Aleksandra Nevskog i dodelio
mu penziju. Meutim, nije mu dozvolio da se vrati u Srbiju, to je
Karaore oekivao. Uputio ga je u Hotin, na reci Dnjestru, u dananjoj
Ukrajini. Ruski dvor je bio uveren da e na taj nain uspeti da sa
Karaorem naseli brojne izbegle srpske ustanike sa porodicama u
oblast Transdnjestrovlja, gde bi bila organizovana Vojna granica
prema Turskoj, kao to je uinjeno pre est decenija na podrujima
Dnjepra i Dona, odnosno u Novoj Serbiji i Slavjano-Serbiji.
Ukrajinski grad Hotin u istoriji je poznat po mnogim bitkama,
koje su hrianske vojske vodile protiv Turaka. Ovde se pobedom nad
Turcima proslavio Srpski husarski puk, kojim je komandovao Petar
Tekelija. U Ruskom carstvu grad je ostao do 1918. godine, da bi do
1940. bio u Rumuniji. Od 1940, kao deo Besarabije, prikljuen je
SSSR-u, u sastavu Ukrajine. Hotin se danas nalazi u Ukrajini.
PLANOVI USTANIKAU HOTINU, daleko od zaviaja, Karaore i njegovi
saradnici provodili su dane, elei da se vrate u Srbiju i ponovo
podignu ustanak protiv Turaka. U ovom gradu, jednom od centara
panhelenistikog pokreta, stupaju u kontakte sa pripadnicima
Heterije, koji su se pripremali za dizanje optenarodnog ustanka na
Balkanskom poluostrvu, koji bi tamonje narode oslobodio od vekovnog
turskog ropstva.Ostajui pri stavu da je Karaore Petrovi
najpogodnija linost da pokrene srpski narod na ustanak, vostvo
Heterije organizovalo je njegov povratak u Srbiju. Tako je 1817.
godine iz Hotina Karaore preao u Jai, glavni grad Moldavije. Na tlo
rodne grude Karaore je stupio 1817. godine, etiri godine posle
propasti ustanka.Posle Karaora u Hotinu je ostala njegova supruga
Jelena sa decom. Poto je odbila da se sa Srbima preseli u
Novomirgorod u nekadanjoj Novoj Serbiji, izgubila je Karaorevu
penziju. Na dozvolu da se vrati u Srbiju ekala je sve do 1831.
godine.
Carski dar - Serbka
SRBI se u Odesi, pie Ljubivoje Cerovi u svojoj studiji,
pojavljuju poetkom 19. veka. Ukazom carice Katarine II, 1794.
godine osnovan je grad Odesa. Grad se naglo razvijao zahvaljujui
privilegijama koje je ruska carska kua davala doseljenicima, meu
kojima i Srbima. I Trebjeani iz Crne Gore su u izbeglitvu 1792.
godine odluili da se isele u Rusiju. Punih dvanaest godina, od
1792. do 1804, trebjeki prvaci su, sa serdarom Maliom Lazareviem
Minom na elu, obilazili ruski carski dvor, pokuavajui da dobiju
dozvolu da se isele u Rusiju.
Konano su 1804. godine dobili dozvolu i posle mesec dana
plovidbe morima dospeli u Odesu. Stanovnici Odese, posebno oni iz
Srpske kolonije, toplo su primili Trebjeane. Gradonaelnik Odese
Emanuel Osipovi, Duka od Rieljea, divei im se, vie puta je u svom
domu primao Trebjeane, predstavljajui ih mnogim vienim graanima.
Najveu pomo meu lanovima Srpske kolonije dobili su od Luke Ljesara,
trgovca, poreklom iz Podgorice.Ruski car Aleksandar I je 1805.
godine dodelio Trebjeanima zemljite u prostranoj nenaseljenoj
ravnici, dan hoda na severu od Odese. Trebjeani su podigli naselje
kojem je car dao ime Slavjano-Serbskoje. Danas se ovo naselje zove
Serbka.U srpskoj koloniji mnogi su se obogatili, a pojedinci meu
njima su se afirmisali i kao dobrotvori. Jovan Rizni, roen 1793. u
Trstu, zavrio je osnovnu kolu kod Dositeja Obradovia, a pravo u
Padovi i Beu. Dvadesetih godina 19. veka, preao je u Odesu i za
kratko vreme postao najbogatiji trgovac u gradu. U svojoj kui je
primao mnoge Srbe, meu kojima i one koji su dolazili na
kolovanje.
Poto je 1853. godine ostavio dravnu slubu, povukao se na imanje
Gopicu kod Kijeva. Umro je 1861. godine. Atanasije Gereski, roen
1807. u ereviu, stekao je trgovinom veliki kapital u Odesi.
Dimitrije Tirol, srpski kulturni poslenik, ostavio je dragocene
zapise o Srbima u Odesi i u ruskom carstvu. Roen u akovu 1793.
godine, kao knjievnik i istoriar, kao cenjeni kulturni poslenik,
bio je lan srpskih i ruskih uenih drutava. Za sebe je govorio da je
srpski spisatelj i lan Uenog drutva u Odesi. Tirol se upoznao i
tesno saraivao sa Dimitrijem Maksimoviem Knjaeviem, popeiteljem
Odeskog naunog okruga, osnivaem Odeskog drutva istorije i
drevnosti. Dimitrije Maksimovi Knjaevi je roen 1778. godine u Sankt
Peterburgu. Poticao je iz srpske graniarske oficirske porodice iz
Like. Njegov otac Maksim se doselio 1773. godine iz Gospia u Sankt
Peterburg. Podigao je etiri sina, od kojih je Dimitrije bio
najstariji. Studije prava Knjaevi je zavrio na Univerzitetu u
Kazanju na Volgi. Imenovan je 1838. za popeitelja Odeskog naunog
okruga.
Platon Simonovi, dravni savetnik u Odesi, poticao je iz ugledne
porodice Trebjeana koji su iveli u Srpskom Selu.
Prvi svetski rat, otpoet napadom Austrougarske na Srbiju 1914.
godine, predstavljao je veliku prekretnicu u istoriji srpskog
naroda. Protivno svojoj volji, Srbi sa teritorije Austrougarske
nali su se na Istonom frontu. Ne elei da ratuju za interese
Habzburke monarhije protiv slovenske i pravoslavne Rusije, mnogi su
se Srbi, ali i ostali Sloveni, predavali ruskoj vojsci.
Najvei broj zarobljenika nalazio se na teritoriji Ukrajine.
Njihov centar je bio kijevski zarobljeniki logor u Darnici. Sem
Kijevske, na desetine hiljada zarobljenika Srba i ostalih Slovena
nalazilo se i u Odeskoj, Harkovskoj, Jekaterinoslavskoj guberniji.
elju ovih zarobljenika da se bore na strani srpske vojske, ruska
vlada je prihvatila.Centar okupljanja postala je Odesa. Ovde su na
organizovanom okupljanju dobrovoljaca najvaniju ulogu imali srpski
konzul Marko Cemovi i predstavnik srpske vlade Milan ainovi. U
Odesi je novembra 1915. godine formiran Srpski dobrovoljaki odred,
koji je poetkom 1916. godine imao blizu 10.000 dobrovoljaca.
Komandant je postao pukovnik Stevan Hadi. Tokom maja 1916. godine
srpske dobrovoljce u Odesi posetio je Nikola Pai, predsednik Vlade
Kraljevine Srbije. Odlukom ruske vrhovne komande, Prva srpska
dobrovoljaka divizija je ukljuena u sastav 47. ruskog korpusa i
upuena na front u Dobrudu. U borbama, polovina sastava bila je
izbaena iz stroja, a njih preko 2.000 su izgubili ivot ili su
nestali. Oktobra 1916. godine divizija je povuena u pozadinu.Uprkos
velikim gubicima, priliv dobrovoljaca omoguio je formiranje i Druge
srpske dobrovoljake divizije u Odesi, u ijem se sastavu nalo preko
11.000 dobrovoljaca. U jesen 1916. godine formiran je Srpski
dobrovoljaki korpus, iji je komandant bio general Mihailo ivkovi.
Uoi Februarske revolucije 1917. godine, u njegovom sastavu nalazilo
se oko 40.000 dobrovoljaca. tab korpusa se nalazio u Odesi, tab
Prve divizije u Voznesensku, a Druge divizije u Aleksandrovsku.
Izraz raspoloenja revolucionarnog demokratskog pokreta meu
dobrovoljcima bilo je formiranje Jugoslovenskog revolucionarnog
saveza u Kijevu u leto 1917. godine. Organizacije Saveza su
stvarane meu jugoslovenskim dobrovoljcima irom Ukrajine.
Dobrovoljaki korpus su poele da naputaju pristalice revolucionarnog
pokreta. Dolo je do osipanja njegovog sastava. U leto 1917. godine
Dobrovoljaki korpus je, u odnosu na stanje pre Februarske
revolucije, bio prepolovljen.
U vreme Oktobarske revolucije 1917. godine, dobrovoljci su
aktivno uestvovali u borbama u jedinicama Crvene armije. Za njihovo
organizovano nastupanje bila je odgovorna Jugoslovenska komunistika
grupa. Krajem 1917. godine u Ukrajini je otpoelo organizovanje
jugoslovenskih odreda Crvene garde. Njihovi organizatori su bili:
Danilo Srdi, Maksim anak, Borivoje Agatonovi, Aleksa Dundi, Nikola
Kovaevi, Nikola Grulovi i drugi. Masovno ukljuivanje dobrovoljaca u
socijalistiku revoluciju uslovilo je organizovanje Jugoslovenskog
komunistikog puka.
S FRONTA NA FRONT
Krajem leta 1917. godine, Prva srpska dobrovoljaka divizija je
ponovo upuena na front u Dobrudu, ali je zbog nezadovoljstva vojske
ubrzo povuena. Druga, sa delom Prve divizije, preko Arhangelska
upuena je na Solunski front, gde je stigla decembra 1917. godine.
Deo dobrovoljaca ostao je u Rusiji, gde ih je zateklo izbijanje
Oktobarske revolucije. Oni su preko Sibira upueni u Dajren na
Daleki istok, odakle su britanskim brodovima prebaeni na Solunski
front, gde su stigli februara 1918. godine. Na taj nain, na ovom
frontu se nalo oko 12.500 jugoslovenskih dobrovoljaca iz Rusije.
Oni su u sastavu saveznikih jedinica uestvovali u proboju Solunskog
fronta i oslobaanju otadbine 1918. godine.
Mo generala Zoria
POLOVINOM XVIII veka, kad je osnovan Moskovski univerzitet,
pokazala se potreba unutranjeg preobraaja Rusije u oblasti
vaspitanja, to je izveo srpski pedagog Todor Jankovi, potomak stare
srpske porodice iz sela Mirijeva kod Beograda, koja se doselila u
Kamenicu 1741. Njega je preporuio srpski mitropolit Josif Putnik
velikome knezu Pavlu Petroviu. Jankovi je ostavio Be i otiao u
Rusiju da obavi reformisanje narodnih kola. Dobio je titulu
akademika, napisao devet udbenika, stvorio akademski renik za
kraljicu Katarinu II, i umro 1813. Todor Jankovi je iza sebe kao
naslednika ostavio Srbina Terlajia, koji je poloio temelj graanskom
zakonodavstvu u Rusiji.
Rusi danas priznaju da u svojim arhivama imaju dokaze da su Srbi
radili na osnivanju ruske vojne flote, jer su stvorili trgovaku
flotu june Rusije. U gradovima na jugu Rusije nicale su srpske
trgovake kue, u kojima su iveli srpski trgovci i srpski kapetani,
koji su se zauzeli za parobrodstvo. Pod ruskom zastavom brodove su
poetkom XIX veka podizali ljudi sa srpskim prezimenima: Komnenovi,
oti, Ivanovi, Nakienovi, urasovi, Delati, Malovi, Ili, uranovi,
Matkovi, Popovi, Mre, Petrovi i Kazanegrovi. Istorija ruskih
trgovakih preduzea sauvala je uspomenu o Marku Gojkoviu, Spiri
Vojinoviu, o brai Mitrovi, Seniima, o brai Jankovi, o Pavkoviima,
Lazareviima, brai Malovi, Vukosaviima, Supiiima i drugim Srbima.Do
poetka dvadesetog veka, Srbi su u Rusiju odlazili i pojedinano,
radi kolovanja, usavravanja, diplomatske i privredne slube,
privatnih poslova, enidbi i udadbi. Profesor Todor Jankovi
Mirijevski je, na primer, na predlog mitropolita Putnika i cara
Jozefa II 1782. upuen u Rusiju da radi na reformi kolstva.
U to vreme kijevsku Duhovnu akademiju pohaalo je dvadeset i osam
srpskih studenata, pa i Dionisije Novakovi, Josif Bitkovi,
Jevstatije Skerletov i najpoznatiji meu njima-Jovan Raji, veliki
srpski pisac. Atanasije Stojkovi, prevodilac, fiziar, stigao je u
Harkov iz Budima 1812. godine, a potom se preselio u Petrograd.
Sanitetski general dr Ante Gvozdenovi bio je nosilac medalje sa
trakom svetih Andreje i ora za ratne i medicinske zasluge. Malo je
poznata sudbina Tome Milinovia Morinjanina (1770-1846), istaknutog
vojvode i tobdije kod Karaora, koji je preiveo Prvi srpski ustanak.
Ovaj hrabri Bokelj bio je livac dva ustanika topa na rasklapanje i
vodov borac. Emigrirao je u Rusiju i iveo u gradu Akermanu na Crnom
moru. Stari grad Akerman je bio pod Turcima do 1826. a potom u
carskoj Rusiji do 1918. Onda je pripao Rumuniji, koja ga je drala
do 1944, da bi se potom vratio SSSR-u, odnosno Ukrajini, u kojoj
danas ima ime Belgorod Dnjestrovski. Doekavi duboku starost u
Akermanu, vojvoda Morinjanin je napisao etiri knjige, od kojih je
sauvana samo jedna: Umotvorine, pevanje o Karaorevim ustanicima i
vojvodama od 1804. do 1813. Knjiga je odtampana u Beogradu 1847. Od
1991. Belorusija je nezavisna i suverena evropska drava. Srbi su u
Belorusiju dolazili kao pripadnici plemikih rodova, propagatori
sveslovenskih ideja, kulturni pregaoci, prosvetni reformatori,
naunici raznih struka, crkveni dostojanstvenici, vojne stareine,
emigranti i biznismeni. Belorusija je kao drava stvorena u XIII
veku, ali je vremenom potpadala pod Rusiju, Litvu, Poljsku i SSSR.
Interesantno je da je Istoriju Belorusije u vreme SSSR-a pisao
Vladimir Ivanovi Pieta (1878-1947), rektor i profesor Univerziteta
u Minsku, akademik, unuk Ivana Hristiforovia Piete, Srbina iz
Mostara.
Ivan je po dolasku u Rusiju 1858. zavrio univerzitetske studije,
a potom predavao kao profesor u Vitebsku i Poltavi. U Poltavi mu se
rodio sin Vladimir, koji je zavrio Istorijsko-filoloki fakultet na
Moskovskom univerzitetu. Odbranio je doktorsku tezu Agrarne reforme
Sigismunda Avgusta u Litvansko-ruskoj dravi. Kao profesor istorije
radio je u vie gradova. U vreme staljinistikih progona, bio je od
1930. do 1935. u Sibiru. lan Beloruske akademije postao je 1928. a
Ruske akademije 1946. Nauna preokupacija Vladimira Piete bila je
usmerena u pravcu istraivanja prolosti Junih Slovena.I kako je
Belorusija potpadala pod rusko carstvo i sovjetsku dravu, tako se
moe i posmatrati prisustvo Srba na njenim prostorima. Tako se, na
primer, princeza Ana, erka srpskog vojvode Stefana Jakia, udala za
kneza Vasilija Ljvovia Glinskog, iji su se posedi nalazili u
Belorusiji. Porodica vojvode Stefana Jakia je udajama kerki stekla
razgranate rodbinske veze sa ruskim carskim, srpskim despotskim,
moldavskim vojvodskim, hrvatskim, bosanskim i italijanskim
vlastelinskim porodicama.Kneevi Glinski, Mihailo i Vasilije, krajem
su XV i poetkom XVI veka vladali podrujem Polesja i Berestja u
Belorusiji i severnim delom Ukrajine. Sedite kneevine, koja je
priznavala vrhovnu vlast litvanskog velikog vojvode Sigismunda,
nalazilo se u Turovu na reci Pripjatu, u Belorusiji. Druga velika
beloruska linost bio je Jurij Kriani. Veliki zagovornik panslavizma
Jurij Kriani (1618-1683), bio je u Rusiji poznat kao Jurko
Srbljanin. Najvei trag od svih Srba kod Belorusa ostavio je general
Simeon Zori (1743-1799), vlasnik velikih zemljinih kompleksa sa
desetinama hiljada muika, sa seditem u klovu, na Dnjepru, u
Mogiljevskoj guberniji. Okupljao je mnoge znamenite Srbe i bio je
pokrovitelj srpskih kulturnih pregalaca. Njegovo najznaajnije delo
je klovska plemika kola, koju je otvorio 1778. Zori je kao prvog
uenika primio svog roaka Vasilija Rajkovia. Krajem 1787. i Dositej
Obradovi se pojavio u klovu.Na osnovu preporuka kancelara Gligorija
Aleksandrovia Potemkina, doao je u milost carice Katarine II, pa je
Zori 1777. proizveden u in general-majora. Dobio je ordenje i
palatu u Petrogradu i imanje u Sesvegenu u Litvaniji. Neto kasnije,
dobio je i imanja u Polockoj guberniji u Belorusiji, koje je imalo
7.000 dua.
Progon kneginje Jelene
KOLIKO orije Petrovi Karaore nije imao sree sa svojim boravkom u
velikoj Rusiji, toliko su njegovi potomci imali. Karaorev sin
Aleksandar se kolovao u Sankt Peterburgu, gde je stupio u Paevski
korpus 1814. i gde je 1842. imenovan za kneza. Njegovi sinovi, ore
i Arsenije Karaorevi iveli su u Rusiji i pokuavali da prave vojniku
karijeru, kao i unuk ore, koji je slubovao u Lejb-gvardijskom puku.
Bio je to specijalizovani puk kralja Petra Velikog. Poetkom 20.
veka, kneginja Jelena, jedina erka kralja Petra I Karaorevia, posle
kolovanja u Evropi, otila je u Rusiju, s punih 14 godina. elela je
da se pridrui brai oru i Aleksandru Karaoreviu na vojnom uilitu u
Sankt Peterburgu. U meuvremenu, posle pua u Srbiji i smene
dinastije Obrenovi, u Rusiju je 1903. doao i njen stric Arsenije
Karaorevi. U potrazi za suprugom, kneginja Jelena Karaorevi se
1911. udala za kneza Jovana Konstantinovia, unuka cara Nikolaja I.
Venanju su u Sankt Peterburgu prisustvovali car Nikolaj II i kralj
Petar I Karaorevi.
Srpska velika kneginja je ruskom velikom knezu rodila erku
Jekatarinu 1914. i sina Vcevoloda 1915. U vreme revolucije i
likvidacije porodice Romanov, kneginja Jelena se, preobuena u
milosrdnu sestru, sa decom, probila do srpskog poslanstva i spasla.
Poslanik Spalajkovi je potom kneginju i decu prebacio u Francusku.
U Kanu je doivela i drugi progon porodice Karaorevi u Beogradu, i
umrla 1962. ne videvi Srbiju.Knez Arsenije Karaorevi se 15. aprila
1892. u Sankt Peterburgu orodio s porodicom Demidov, jer je uzeo
njihovu erku Auroru. Iz ovog braka roen je sin Pavle Karaorevi,
budui regent Jugoslavije, ali su se Arsenije i Aurora razveli 1899.
Sina Pavla je, pre svoje smrti 1904, videla samo jednom.
Rodbinske srpsko-ruske veze ojaala je i dinastija Petrovi iz
Crne Gore, kada se Milica Petrovi Njego udala 1889. za velikog
kneza Petra Nikolajevia, unuka cara Nikolaja I. U ovom braku su
roeni sin Roman, 1896. i erke Marina, 1892. i Nadeda, 1898. Brak je
u Rusiji sklopila i njena sestra Stana za Georgija Maksimilijanovia
na imanju Romanovih, 18. avgusta 1889. Iako je brak vrlo brzo
razveden, u njemu je roeno dvoje dece, knez Serjoa Georgijevi i
kneginja Jelena Georgijevna.
Pred rusko-turski rat 1878. godine, u Rusiji se pojavio
Ognjeslav Kostovi, koji je carskoj armiji ponudio projekat
podmornice. Ovaj beki i budimski ak bio je konstruktor benzinskog
motora i diriabla.
Ognjeslav Kostovi je pre Tesle i Pupina pomerio granice visoke
tehnologije. U Rusiji je bio poznat kao kralj pronalazaa, kojeg je
sam car cenio. Roen je 1851. u Visburgu, Austrija, a rastao u Beeju
i Budimpeti, gde je okonao gimnaziju i Visoku tehniku kolu. Kao
kapetan oevog parobroda Sloga, vozio je lepove sa itom po Dunavu,
od Braile do Odese i razmiljao o konstrukcijama brodova i
hidraulike pod vodom. Tada je projektovao regulator broja obrtaja
elise, ureaj za vaenje potopljenih laa i vie tipova gnjurakih
odela. Posle uea u rusko-turskom ratu, Kostovi je projektovao
riba-lotku ili podmornicu, ije je crtee 1878. u Sankt Peterburgu
prikazao buduem imperatoru Aleksandru III. Planovi nisu sauvani,
ali ima dokaza da je bila re o motoru na benzin za podmornicu.
Kostovi je potom bio inicijator Ruskog vazduhoplovnog drutva i
njegov prvi predsednik. Projektovao je prvi helikopter, a potom i
diriabl, pre grofa Cepelina. Patent za motor diriabla je
registrovao maja 1888. Potom je konstruisao i prvi hidroavion.
Ruska vojska mu je otkupila projekat podmornice za 10.000 rubalja i
dala mu posao u mornarici. Ranjen u oko. demobilisan je i postao
fabrikant. Oenivi se Ruskinjom u Petrogradu, izrodili su osmoro
dece. Tri erke je udao u Srbiji. da bi ivele sa njegovim narodom.
Ognjeslav Kostovi je umro u Sankt Peterburgu 1916. godine.Svojom
umetnikom pojavo m 1884 2godine, u Aleksandrijskom pozoritu gizdavi
Vasilij Lui Dalmatinov registrovan je kao linost znaajna za razvoj
ruskog teatra. Kada su gotovo svi koji pomno prate srpsku istoriju
bili uvereni da se slavna i plodotvorna loza arnojevia ugasila bez
traga, na teka manastirska vrata Hilandara je juna 1980. godine
zakucao skrueni i tajanstveni hodoasnik, koji je odlino govorio
ruski i posedovao ameriki paso. Pod teretom godina, bolesti i nekog
velikog nespokoja duboko u dui, potraio je blagorodnog oca
Mitrofana i zamolio ga da sa njim nasamo porazgovara.Tajanstveni
hodoasnik po imenu Vadim ern, koji je iz gustog mraka i nehatnog
zaborava istorije izronio na svetlost mediteranskog dana, bio je
zacelo poslednji potomak srpskog patrijarha Arsenija III arnojevia.
Razlog da u smiraj ivota kroi u duhovno atosko svetilite i ujedno
najveu riznicu svoga roda, bio je da ispria udesnu povest o svom
ivotu i zagonetnoj sudbini najvee porodine svetinje - rodoslovu
loze arnojevi. Vadim ern se rodio 1912 godine, na obalama Dnjepra.
Njegov otac Aleksije arnojevi je, posle zavrene mornarike kole, bio
kapetan na brodu, a kasnije i visoki oficir carske trgovake flote
na Crnom moru.
Pouzdano se zna da su, pod sve veim pritiskom katolikog
svetenstva i plemstva Habzburke monarhije, preci Aleksija doli u
ove krajeve posle 1750 godine, nekoliko decenija posle smrti
srpskog patrijarha Arsenija Treeg arnojevia (1706
godine).Blagonakloni ruski car prihvatio je prognane Srbe i
poklonio im nekoliko sela u dolini Dnjepra, oblasti koju su oni
nazvali Nova Srbija. U novoj sredini, porodica arnojevi dobija
veliki posed sa 40 kmetova u selu Polujanu. Imali su povlaen
drutveni poloaj, o emu svedoi i injenica da su im od 1770. godine,
svi naslednici uvoeni u takozvanu somotnu knjigu, knjigu-rodoslov,
koju su kao nekakav porodini dnevnik vodile sve plemike familije
carske Rusije.
SRBI U BELORUSIJI SRPSKU koloniju danas u Belorusiji, koja ima
tek 3.000 ljudi, ine stari politiki emigranti i novi poslovni
ljudi, koji su se sve do poslednje decenije prolog veka
predstavljali kao Jugosloveni. Tada je i postojalo Udruenje
Jugoslovena, koje je vodio Vladimir Markovi. U meuvremenu, ono je
preraslo u Zajednicu Srba, sa Miodragom Zdravkoviem na elu.
Amanet Vadima ernog
KADA je izbila Oktobarska revolucija, cilj Aleksija arnojevia
bio je da jedan deo flote doplovi do Jadranskog mora i da se
nastani u Kraljevini Jugoslaviji, gde su utoite ve nali mnogi ruski
emigranti. U toj nameri osujetili su ga crvenoarmejci, tako da
sredinom 1920. hita na obale Dnjepra, na porodino imanje, da spase
enu i sina i ponese najsvetiju relikviju koju je posedovao:
dnevnik-rodoslov porodice arnojevi.
Beei pred boljevicima, dokopao se belogardejskog broda i
doplovio do Bizerte. Vadim erni je tada imao osam godina, ali je
dobro zapamtio da je na putovanju neko obavestio njegovog oca da su
progonjeni Srbi, pre nego to je bila spaljena kua arnojevia, uspeli
da spasu dnevnik-rodoslov i ponesu ga beei u nepoznatom pravcu.
Posle kraeg zadravanja u Bizerti, poslednji arnojevii stiu u
Ameriku. Vadim je godinama iveo u Njujorku, gde je, radei kao
prodavac i odgajiva rasnih pasa, stasao u uspenog poslovnog oveka.
Njegov otac, neumorni morski vuk, nije mogao da se skrasi na kopnu
nove domovine, pa je danima ribario po Atlantiku, plovei ak do
obala Labradora. Gde je i kada umro Aleksije arnojevi, ostala je
tajna. Pouzdano se, meutim, zna da je, ostavi bez poroda, posle
smrti svoje supruge Olge, Vadim ostao sam. U danima sve vee
usamljenosti, Vadima je sve vie kopkala misao o poreklu. Kada je u
junu 1980. stigao u Hilandar, imao je 68 godina, ozbiljno uzdrmano
zdravlje i jaku elju da se ispovedi. Teko bolestan, Vadim se
neposredno pred put postarao za sudbinu svoje imovine: dravi
Vermont ostavio je 20 akri zemlje, ruskoj crkvi u Jordanvilu, u
dravi Njujork, 400 akri i novac za podizanje kapele u novgorodskom
stilu, kao i veliku biblioteku, i, najzad, dva sanduka knjiga
srpskoj crkvi u Milvokiju.PRETHODNO je ocu Teofanu saoptio
poslednju elju, da pre smrti primi monaki postrig. Vadim ern,
poslednji potomak znamenite loze arnojevi, svoje konano prebivalite
naao je 18. aprila 1981. na Svetoj gori. U hilandarskim analima
ostalo je zapisano da se tom prilikom u paraklisu Svetog Save
odigralo jedno od najdirljivijih monaenja, puno mistike i duboke,
tihe radosti.
Monah Arsenije (A. Crnojevi) je, kako pie na njegovom grobu,
poiveo samo 11 dana, upokojivi se 29. aprila leta gospodnjeg 1981.
Ostalo je zapisano da su njegove poslednje rei bile: Ako pronaete
dnevnik-rodoslov, donesite ga prvo u Hilandar, pa ga onda poaljite
meni gore, da mi ozari napaenu duu. I raanje radnikog
socijalistikog pokreta dvadesetih godina prolog veka u Rusiji
privuklo je jedan broj srpskih socijalista i komunista, koji su
imali vanu ulogu u politikom ivotu i Rusije i Srbije. Veina njih su
bili lanovi Kominterne. Meu njima bili su knjievnik Stanislav
Vinaver, Vlajko Begovi, Veljko Vlahovi, Rodoljub olakovi, Filip
Filipovi, Milan Gorki, Svetislav Stefanovi ea, uro akovi. Ta srpska
kolonija, smetena uglavnom u Moskvi i Lenjingradu, brojala je i do
dve hiljade ljudi. Zavisno od aktivnosti, mnogi od njih su
slubovali, posle pobede Oktobarske revolucije, irom Sovjetskog
Saveza.Jedan od njih je bio i Andrija Stojanovi, dobrovoljac iz
Prizrena, profesor ruskog jezika i knjievnosti, koji je 1921.
godine preminuo u gradiu Bodajbo na dalekom
sovjetskom istoku. U Muzeju grada i danas stoji njegova slika i
jedna ulica u Bodajbo nosi njegovo ime kao znak ruskog seanja na
ovog hrabrog srpskog profesora. Veliku prekretnicu u istoriji
oveanstva predstavljao je Prvi svetski rat (1914-1918). Protiv
svoje volje, na Istonom frontu prema Rusiji, u sastavu vojske
Austrougarske, nalo se vie od 100.000 Srba. Mnogi od njih su
vojevali na teritorijama dananje Rusije, Ukrajine, Belorusije,
Maarske, Slovake, eke. Grobovi su njihovi peati, a biografije
uspenih - njihovi tragovi.
DRUGI svetski rat samo je pojaao politiko prijateljstvo i
saradnju ruskih i jugoslovenskih (srpskih) komunista. Tipian primer
je bilo stvaranje jugoslovenske brigade u SSSR 1943. godine. Njen
komandant je bio Marko Mesi, Hrvat, brat kasnije poznatog Stipe
Mesia, dok je njegov zamenik bio kapetan Milutin Perii, vojni prota
je bio Dimitrije Cvetkov, a politiki komesar Veljko Vlahovi. U to
vreme, u Vojnoj misiji NKOJ u Moskvi bili su Velimir Teri,
general-lajtnant i Boidar Maslari i Miodrag Lozi. Tada je u SSSR-u,
u samoj Crvenoj armiji ve bilo srpskih oficira i podoficira. Jedni
su regrutovani u samoj Rusiji od kominternovskog kadra, drugi su
pristigli iz porobljene Maarske, ehoslovake, Rumunije i Bugarske.
Aleksa Proki Lala je 1945. iz Temivara otiao za Kijev, gde je bio
nastavnik na Politehnici. U emigraciji se proslavio kao pisac
romana o ovim srpsko-ruskim seobama - Vasilije Stepanovi Petrov i
Tunel Toronto-Moskva.
Na teritoriji Ruske Federacije, u toku Prvog i Drugog svetskog
rata, ranjeno je ili poginulo oko 8.500 boraca poreklom sa podruja
nekadanje Jugoslavije, ali ni danas u ovoj zemlji ne postoji
nijedan ratni spomenik stradalim Srbima. Trei put su Srbi, tada
dezerteri iz Jugoslavije, stigli posle njene kapitulacije. Grupa od
tridesetak jugoslovenskih pilota je, posle bombardovanja Bugarske,
preko Rumunije odletela za Rusiju, kada je ula da je 6. aprila
1941. Beograd uniten. Prema ruskim podacima, zajedno ih je bilo
4.000.
Ne postoji precizna dokumentacija o tome u kojim je sve borbenim
jedinicama u SSSR-u bilo srpskih partizana, koji su ovamo dovoeni
kao munkai. Najpotpunije podatke daje istoriar i novinar Stevan
Vrgovi u knjizi Rame uz rame, kada govori o ueu Jugoslovena u
partizanskom pokretu u SSSR. Srpski partizani iz Bake i Baranje su
se borili u sledeim vojnim formacijama: brigadama Za rodinu,
Boenko, Frunze i Mozirskoj Aleksandar Nevski, itomirskoj
partizanskoj diviziji Nikolaj ors, odredima Staljin, Molotov,
Mstitelj, erinski, Buoni, Suvorov, apajev i Tarnopoljskom
Staljin.
NOVI DOSELJENICI NA novi talas iseljenih Srba u Rusiju ekalo se
dvadesetak godina. Tek kada su jugoslovensko-sovjetski odnosi
stabilizovani, to je za rezultat imalo pojaanu privrednu i vojnu
saradnju, u Moskvu su se vratili srpski diplomati i ataei, a krajem
ezdesetih i predstavnici naih velikih dravnih preduzea INA, JAT,
Geneksa, Jugoeksporta, Centrotekstila, Progresa. Time je utrt put
stvaranju nove vrste srpskih doseljenika, radnika na privremenom
radu u SSSR-u i posebno u Rusiji.
Mlade crvenih oficira
POLOVINOM decembra 1943, u okolini grada Kolomne, 120 km
jugoistono od Moskve, od Jugoslovena koji su se nali na teritoriji
SSSR-a formirana je Prva jugoslovenska brigada. Bila je sastavljena
od politikih emigranata i politikih osuenika iz maarskih zatvora,
zatim prisilno mobilisanih, kao i logoraa, zarobljenika i
drugih.Prva jugoslovenska brigada je krajem jula 1944. krenula za
domovinu. Na putu za Jugoslaviju, ova brigada se nala privremeno u
sastavu Drugog ukrajinskog fronta. Posle uspeno izvedenih akcija na
podruju Moldavije, u oblasti Kiinjeva i Jaa i prodora Crvene armije
u Rumuniju, put prema otadbini bio je otvoren.
Na osnovu nareenja Vrhovne komande Narodnooslobodilake vojske
Jugoslavije, 6. oktobra 1944, Prva jugoslovenska brigada je prela
kod Kladova u Srbiju, gde je stavljena pod komandu 23. udarne
divizije, odnosno 14. korpusa NOV Jugoslavije.Druga jugoslovenska
tenkovska brigada formirana je kod Tule u Rusiji, a sastavljena je
od bivih partizana koji su se borili u Belorusiji i Ukrajini.
Brigada je formirana 5. marta 1945. Poto je dobila nove tenkove,
krenula je u Jugoslaviju, uestvujui u proboju Sremskog fronta
aprila 1945.
Poetkom 1943. godine, Srbi koji su se nali na tlu Ukrajine
povezuju se sa partizanskim jedinicama. Posebno treba istai
partizansku diviziju Nikolaj ors u oblasti itomira, kao i odred
Staljin iz Tarnopoljskog kraja. Veliki broj Srba se naao u
ukrajinskoj partizanskoj brigadi Boenko. Srbi su se borili i u
sastavu odreda Suvorov u movarama Polesja i Ukrajine, kao i
odredima Buoni, Molotov, Frunze, ernievski itd.
Kada je 1943. godine poelo nastupanje Crvene armije i
potiskivanje nacistikih vojnih snaga prema zapadnim granicama
SSSR-a, i kad su uspostavljene veze sa ukrajinskim partizanima,
stvaraju se zdrueni odredi, kojima pristupaju i partizanske
formacije u kojima su se borili Srbi iz Bake i Baranje. Kada su
osloboeni zapadni delovi SSSR-a, Ukrajina i Belorusija,
rasformirani su partizanski odredi. Srbi i ostali Jugosloveni su
prebaeni u antifaistiki logor u Krasnogorsku. Odande su upueni u
jugoslovenske jedinice koje su bile u formiranju.
U socijalistikom Sovjetskom Savezu, Srbi su naseljavali
ukrajinske gradove i naselja, pre svega, kao privredni
predstavnici, a potom i kao kolarci. U Ukrajini danas ima 12.000
Srba. Najvie ih je u Dnjepropetrovsku, Kijevu i Donjecku. To su
strunjaci graevine, koji su osamdesetih godina doli da grade po
Ukrajini i tu ostali, mada ima i bivih politikih emigranata, Srba
koji su doli posle Prvog svetskog rata i posle 1948. Svi su
okupljeni u srpskoj optini Sveti Sava, koja je osnovana pre desetak
godina, da bi Srbi sauvali svoje srpsko ime.
Kada je velika Crvena armija oslobodila pola Srbije, njeni
komandanti i vojnici postali su dobre prilike za udadbu srpskih
erki. Nema tanih podataka, ali ima procena da je oko hiljadu
Srpkinja, tada udato za Ruse, otilo posle povlaenja Crvene armije u
SSSR. Neke su se razoarane skromnou ivota na ruskom selu, brzo
vratile kuama, ali su mnoge ostale da ive u Rusiji i sovjetskim
republikama. Istovremeno, u Rusiju odlaze i mnogi srpski
intelektualci na kolovanje, pre svega vojna lica i umetnici iz
Srbije, ali i iz Bugarske, Maarske, Rumunije, susednih bratskih
zemalja.
Tako se stvara jugoslovenska kolonija, koja se okuplja oko
Ambasade FNRJ i velikih sovjetskih akademija.
Politiki sukob na liniji Informbiroa 1948. godine proizveo je
novu vrstu politikih prebeglica. Srpski komunisti simpatizeri ruske
politike ili su zauvek ostajali u Moskvi i Lenjingradu - od est
stotina jugoslovenskih akademaca i srednjokolaca u Moskvi i Pragu,
njih 103 je pristalo da radi za NKVD - ili su iz Srbije i
Jugoslavije beanjem preko granice pokuavali da odu u zagrljaj
SSSR-a. U Jugoslaviji je do marta 1948. godine, bilo 89 oficira
sovjetske obavetajne i kontraobavetajne slube. Oni su uspeli
zajedno sa slubama ostalih bratskih drava da zavrbuju 9.322
Jugoslovena i 7.390 belogardejaca. Profesor Dejan Pavlov Kreculj,
akademik, koji je predavao istoriju zapadne filozofije na
moskovskom, sofijskom, kolumbijskom, briselskom univerzitetu, kao i
na univerzitetima i institutima u Damasku, Delhiju, Kairu, u
Nemakoj, Siriji, SAD-u, Francuskoj, Italiji, bio je rtva Titovog
reima. Osuen u Beogradu na smrt naao se kao prebeg na Istoku, kod
svojih istomiljenika u Rusiji i Bugarskoj. etrdeset osme, studirao
je filozofiju na Beogradskom univerzitetu, zajedno sa Mihajlom
Markoviem, Andrijom Stojkoviem, Draganom Jeremiem. Zbog broure Kuda
vodi nacionalizam Titove grupe, otiao je u dugu emigraciju. U
Moskvi je sa Evgenijem Maksimoviem Primakovim radio na knjizi
Evropa - dijalog i saradnja. Bio je saradnik u Akademiji nauka
Sovjetskog Saveza u Moskvi. Profesor Kreculj se 1991. godine vratio
kui u Beograd.
Razlog za bekstvo Branislave Pavlovi-Bjelavin iz Beograda bio je
njen mu Aleksandar - Saa Bjelavin, ruski emigrant, roen u Varavi.
Pedesetih godina, dok je jo bilo ruskih prijatelja na Golom otoku,
takva biografija je bila sumnjiva, pa su Branislava i Aleksandar
1950. prebegli u Bugarsku. Kada je u SSSR-u na vlast doao Nikita
Hruov, porodica Bjelavin je iz Sofije 1959. prela u Moskvu. Da bi
doli do posla, pristali su da idu u Sibir, u zatvoreni grad
Krasnojarsk, gde je Branislava Pavlovi-Bjelavin radila na Pedagokom
univerzitetu kao profesor latinskog jezika. Dobili su erku
Svetlanu, koja i danas ivi u Sibiru. Krajem ezdesetih, profesor
Branislava Pavlovi-Bjelavin je uspela na ovom univerzitetu u
dalekom Krasnojarsku da otvori Katedru za srpski jezik.
PRIJATELjSTVO SA TOLSTOJEM
Slobodan-Lale Ivanovi i Radonja Golubovi bili su ambasadori u
Vaingtonu, odnosno Bukuretu, kada su odluili da preu u Moskvu. Lale
Ivanovi je, na primer, rusofilstvo dobio jo pre rata u nasledstvo
od dede Jovana Javorca, nacionalnog revolucionara koji je krajem
prolog veka studirao u Rusiji, sprijateljio se sa Lavom Tolstojem i
poeo njegova dela prevoditi na srpski jezik. Nali su se u Pragu
1948. godine sa urednikom novosadskog Dnevnika Milutinom Rajkoviem.
Za razliku od Vladimira Dedijera koji je u Moskvi tokom rata vodio
radio-stanicu Slobodna Jugoslavija ibeovci su tampali svoj list u
SSR. Nova Borba se prvi put pojavila 25. septembra 1948. godine sa
parolama Proleteri svih zemalja ujedinite se i Pod zastavom
internacionalizma. Izdava je bio Klub jugoslovenskih novinara u
Pragu, sa seditem u Havlikovim namjestima 28/II, a kao glavni i
odgovorni urednik potpisan je Slobodan Ivanovi.