IRRI Projekt navodnjavanjabib.irb.hr/datoteka/655132.2013_11_18_3867505_prirucnik... · 2015. 1. 29. · sustave odvodnje, kojima se voda u jednom dijelu sezone uklanja, a u drugom

PRIRUČNIK O NAVODNJAVANJU ZA POLAZNIKE EDUKACIJE PROJEKTA IRRI

Ova publikacija nastala je uz podršku Europske unije. Za sadržaj je odgovoran Poljoprivredni institut Osijek i Općina Lovas i isti ne odražava

nužno stavove Europske unije.

Osigurano potporom EU

IRRI – Projekt navodnjavanja

NAKLADNIK: POLJOPRIVREDNI INSTITUT OSIJEK

GLAVNI UREDNIK: dr.sc. Marko Josipović

AUTORI:

Dr.sc. Marko Josipović1

Prof.dr.sc. Vlado Kovačević2

Prof.dr.sc. Domagoj Rastija2

Prof.dr.sc. Lidija Tadić3 Prof.dr.sc. Jasna Šoštarić2

Dr.sc. Hrvoje Plavšić1

Zdenko Tadić, dipl.ing.građ.4

Krunoslav Dugalić, dipl.ing.polj.1

Monika Marković, dipl.ing.polj.2

Tamara Dadić, dipl.ing. građ.3

Željko Šreng, mag.ing. građ.3

Željko Ljikar, dipl.ing.polj.5

1Poljoprivredni instittut Osijek 2Poljoprivredni fakultet Sveučilišta u Osijeku 3Građevinski fakultet Sveučilišta u Osijeku 4Hidroing d.o.o. Osijek 5OPG Željko Ljikar, Mikluševci

TEHNIČKI UREDNIK: Tamara Dadić mag.ing.aedif.

TISAK:

Grafika. d.o.o., Osijek

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice pod brojem

ISBN

NAKLADA: 100 primjeraka

GODINA: 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD U SUSTAVE ZA NAVODNJAVANJE I OSNOVE NAVODNJAVANJA ........................... 1

1.1. Uvod .................................................................................................................................... 1

1.2. Navodnjavanje – dio hidrotehničkih melioracija .................................................................. 1

1.3. Metode i načini navodnjavanja ............................................................................................ 1

1.4. Suša .................................................................................................................................. 11

1.5. Potrebe biljaka za vodom .................................................................................................. 12

1.6. Bilanca vode u tlu .............................................................................................................. 13

1.7. Obrok navodnjavanja ........................................................................................................ 14

1.8. Turnus navodnjavanja ....................................................................................................... 17

1.9. Trajanje navodnjavanja ..................................................................................................... 17

1.10. Hidromodul navodnjavanja ............................................................................................ 18

2. PRIMJENA PROGRAMA CROPWAT U NAVODNJAVANJU .................................................. 19

2.1. Uvod .................................................................................................................................. 19

2.2. Referentna evapotranspiracija (ETo) ................................................................................ 20

2.3. Potreba biljaka za vodom .................................................................................................. 20

2.4. Mjesečne vrijednosti ETo i količina oborina ...................................................................... 20

2.5. Podaci o kulturi (biljci) ....................................................................................................... 20

2.6. Izračun potreba biljaka za vodom ..................................................................................... 21

2.7. Potrebe za navodnjavanjem ............................................................................................. 21

2.8. Raspored navodnjavanja .................................................................................................. 21

2.9. Optimalno navodnjavanje ................................................................................................. 22

2.10. Praktično navodnjavanje ............................................................................................... 22

3. ZAKONSKA REGULATIVA VEZANA ZA VODU I NAVODNJAVANJE ................................... 27

3.1. Uvod .................................................................................................................................. 27

3.2. Zakonska regulativa .......................................................................................................... 27

3.3. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV) .................................................................................................... 31

3.4. Razvoj projekata za navodnjavanje .................................................................................. 35

4. AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE - PEDOLOGIJA .................................... 40

4.1. Uvod .................................................................................................................................. 40

4.2. Osnove pedologije i pogodnost tla za navodnjavanje ....................................................... 40

5. OSTALE AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE ............................................... 52

5.1. Uvod .................................................................................................................................. 52

5.2. Voda u tlu .......................................................................................................................... 52

5.3. Značaj plodoreda u navodnjavanju ................................................................................... 55

5.4. Trenutna struktura sjetve .................................................................................................. 55

5.5. Planirana struktura sjetve ................................................................................................. 56

5.6. Vegetacijsko razdoblje pojedinih kultura ........................................................................... 56

5.7. Planiranje potreba biljaka za vodom ................................................................................. 56

6. UČINCI NAVODNJAVANJA NA POLJOPRIVREDNE KULTURE ........................................... 58

6.1. Uvod .................................................................................................................................. 58

6.2. Učinci navodnjavanja na povrtne kulture .......................................................................... 58

6.3. Navodnjavanje voćaka ...................................................................................................... 63

6.4. Navodnjavanje u zaštićenim prostorima ........................................................................... 64

6.5. Jesenska proizvodnja rajčice – iskustva OPG Željko Ljikar .............................................. 65

7. HIDROLOŠKE I METEOROLOŠKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE ................................ 68

7.1. Hidrološki i meteorološki parametri ................................................................................... 68

7.2. Hidrološka suša ................................................................................................................ 68

7.3. Podloge ............................................................................................................................. 71

7.4. Dijelovi sustava za navodnjavanje i hidraulički proračun .................................................. 73

8. IZVORI VODE I KVALITETA VODE ZA NAVODNJAVANJE ................................................... 76

8.1. Zahvati vode za navodnjavanje ........................................................................................ 76

8.2. Kvaliteta vode za navodnjavanje ...................................................................................... 77

9. ZNAČAJ ISHRANE BILJA U POLJOPRIVREDNOJ PROIZVODNJI U NAVODNJAVANJU ... 80

UVOD U SUSTAVE ZA NAVODNJAVANJE I OSNOVE NAVODNJAVANJA

9.1. Uvod .................................................................................................................................. 80

9.2. Tlo kao izvor biljnih hraniva ............................................................................................... 81

9.3. Sadržaj biogenih elemenata u biljkama ............................................................................ 81

9.4. Mjere popravke tla – gnojidba i kalcifikacija (kalcizacija) .................................................. 88

9.5. Mineralna gnojidba ............................................................................................................ 90

10. OSNOVE SUVREMENOGA VOĆARSTVA U UVJETIMA NAVODNJAVANJA: .................. 92

10.1. Uvod .............................................................................................................................. 92

10.2. Agroekološki uvjeti uzgoja ............................................................................................. 92

10.3. Priprema tla za sadnju ................................................................................................... 94

10.4. Sustav uzgoja i gustoća sklopa ..................................................................................... 95

10.5. Sadnja i organizacija površine ....................................................................................... 98

10.6. Uzdržavanje plodnosti tla ............................................................................................ 103

10.7. Zbrinjavanje otpada ..................................................................................................... 106

11. POSLJEDICE NESTRUČNOG NAVODNJAVANJA IUTJECAJI NAVODNJAVANJA NA OKOLIŠ ......................................................................................................................................... 107

11.1. Problem nestručnog navodnjavanja ............................................................................ 107

11.2. Utjecaji navodnjavanja na okoliš ................................................................................. 110

12. ZNAČAJKE I SPECIFIČNOSTI KORIŠTENE OPREME .................................................... 112

12.1. Osnovne značajke meteorološke postaje Pinova ........................................................ 112

12.2. Osnovne značajke uređaja za kontrolu sadržaja vode u tlu ........................................ 114

12.3. Specifičnosti opreme za navodnjavanje na projektu IRRI Lovas ................................ 116


1

1. UVOD U SUSTAVE ZA NAVODNJAVANJE I OSNOVE NAVODNJAVANJA

1.1. Uvod

Navodnjavanje je u osnovi agrotehnička mjera u biljnoj proizvodnji kojom se tlu dodaju potrebne količine vode za optimalan rast i razvoj biljke u cilju ostvarenja što većega uroda. Navodnjavanje poljoprivrednih kultura je vrlo stara melioracijska mjera i praksa koju su koristile mnoge civilizacije u prošlosti. Prapočeci navodnjavanja su vjerojatno bili u Kini i Indiji, a poznati su sustavi u dolinama rijeka Eufrata i Tigrisa (današnji Irak). Tu su još u predbiblijska vremena živjeli Asirci, Babilonci i drugi narodi koji su već 4.000 – 6.000 godina prije Krista poznavali razne načine i tehnike navodnjavanja te ih koristili na svojim poljima. Razvijena civilizacija drevnoga Egipta vrlo uspješno je koristila vode rijeke Nila za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Tehnike dovođenja vode su za današnjicu bile na nižoj razini, ali su učinci bili postizani. Da su civilizacije svoj razvoj i opstanak temeljile na vodi, danas postoje brojni zapisi iz starije i novije povijesti.

1.2. Navodnjavanje – dio hidrotehničkih melioracija

Navodnjavanje treba promatrati kao dio kompleksnoga sustava kojemu je prethodila priprema potrebne dokumentacije odnosno uvjeta, suglasnosti i projekata, a koja obuhvaća analiziranje, snimanje, preispitivanje i testiranje brojnih uvjeta i pogodnosti možemo li i kako navodnjavati određeno tlo, kulturu i kakvim načinima metodama i sustavima na određenome području, a da sve to istovremeno bude u skladu sa važećim zakonima i podzakonskim aktima. Obzirom da je navodnjavanje mjera čija uspješnost se temelji na kvalitetnoj odvodnji suvišne vode s poljoprivrednog tla, izgradnji i održavanju hidromelioracijskih objekata tada svakako primjećujemo brojne dodirne točke i preklapanja između agronomske i građevinske struke te zasigurno možemo govoriti o navodnjavanju kao njihovoj poveznici.

1.3. Metode i načini navodnjavanja

Brojni načini navodnjavanja koji su se razvili tijekom vremena mogu se svrstati u četiri metode:

- površinsko navodnjavanje;

- podzemno navodnjavanje;

- navodnjavanje kišenjem;

- lokalizirano navodnjavanje.

Površinsko navodnjavanje najčešće je primjenjivana metoda navodnjavanja u svjetskim razmjerima. Gotovo 60% navodnjavanih površina primjenjuje ovu metodu. Glavna karakteristika ovog navodnjavanja je da voda u tankom sloju stagnira ili teče po površini tla, te infiltrirajući se u tlo do dubine razvoja korijenovog sustava osigurava vodu za njen normalan rast i razvoj. Voda se do navodnjavane površine dovodi najčešće gravitacijom, ali je moguće i dovođenje pod tlakom.

Podzemno navodnjavanje ili subirigacija je metoda gdje se voda dovodi otvorenim kanalima i/ili podzemnim cijevima, te infiltrirajući se u tlo i dizanjem uslijed kapilarnih sila osigurava vodu u zoni rizosfere.

Navodnjavanje kišenjem je metoda koja se počela uvoditi s razvojem učinkovitih strojeva i crpki, te rasprskivača, početkom dvadesetoga stoljeća. Ova naprednija tehnička oprema omogućila je dovođenje vode na navodnjavanu površinu simulirajući prirodnu kišu. Voda je u sustavu kišenja pod tlakom te izlazeći kroz mlaznicu prska tlo i/ili biljke.


2

Lokalizirano navodnjavanje je metoda kojom se voda pod manjim tlakom dovodi na poljoprivrednu površinu gdje se vlaži samo jedan dio ukupne površine. Vlaži se samo mjesto gdje se razvija glavna masa korijena. Najviše se koristi u područjima gdje su zalihe vode za navodnjavanje ograničene, ali sve više se širi zbog veće učinkovitosti vode koja je sve dragocjenija.

Površinski načini navodnjavanja su najstariji i čine „klasiku“ navodnjavanja poljoprivrednih kultura. Statistika pokazuje da i danas u svijetu još dominiraju sustavi površinskog navodnjavanja (oko 60%) koji su vezani uz tehnologiju uzgoja poljoprivrednih kultura, prije svega riže u zemljama u razvoju.

Sustavi za površinsko navodnjavanje temelje se na principu slobodnog tečenja vode u prirodi djelovanjem sile gravitacije pa se stoga i nazivaju gravitacijski sustavi navodnjavanja poljoprivrednih kultura. Temeljni princip površinskog navodnjavanja je da se voda dovodi na proizvodnu površinu gdje u tankom sloju stoji, otječe i upija se u tlo.

Navodnjavanje brazdama

Kod ovoga načina površinskog navodnjavanja voda se dovodi i raspoređuje po površini proizvodne parcele u brazdama iz kojih se tada procesom infiltracije postepeno upija u tlo. Brazde se izrađuju (brazdaju) posebnim plugovima obično prije sjetve ili sadnje kultura. Navodnjavanje brazdama se primjenjuje kod širokorednih kultura, okopavina, voća i povrća.

Brazde mogu biti: - protočne (voda kroz njih protječe) i - neprotočne (voda u njima stoji, ne teče). Protočne brazde se primjenjuju na terenima koji imaju prirodne padove, a neprotočne brazde na ravnim terenima. Razmaci između brazdi zavise od infiltracije i mehaničkog sastava tla

Navodnjavanje prelijevanjem

Navodnjavanje prelijevanjem ili rominjanjem se manje primjenjuje kod nas. Pretežito se koristi za višegodišnje kulture kao što su lucerna, djetelina i djetelinsko-travne smjese, livade i pašnjaci.

Osnovni princip navodnjavanja prelijevanjem je da se voda prelijeva (rominja) preko uređene površine na nagibu i u tankome sloju upija u tlo. Primjena ovoga načina navodnjavanja zahtjeva preciznu pripremu zemljišta. U svrhu ravnomjerne raspodjele vode, navodnjavana površina se dijeli na parcele koje su najčešće u obliku uskih traka, a širina im se prilagođava konfiguraciji terena. Parcelice su odvojene manjim zemljanim nasipima visine 20 cm do 30 cm, širine 15 m do 20 m i dužine oko 100 m.

Navodnjavanje potapanjem

Navodnjavanje potapanjem ili preplavljivanjem moguće je izvesti pomoću dva sustava;

sustavom kazete i sustavom lokvi. Pri sustavu navodnjavanja pomoću kazete voda se ulijeva u kazete i potapa površinu u debljem ili tanjem sloju te se upija u tlo. Potapanje ili poplavljivanje može trajati kraće vrijeme, nekoliko dana ili dulje vrijeme kroz nekoliko mjeseci. Za navodnjavanje potapanjem teren se mora pripremiti ravnanjem i izradom zemljanih pregrada kojima se stvaraju ograđene proizvodne parcelice (kasete, okna, čekovi). Veličine kazeta su vrlo različite, od 1 ha do 2 ha pa i veće u zavisnosti od raspoloživa zemljišta. Mogu biti pravilnoga ili nepravilnoga oblika prema konfiguraciji terena. Navodnjavanje potapanjem sustavom kaseta se najčešće koristi u uzgoju riže (Kina, Indija, Indonezija, Malezija).


3

Podzemno navodnjavanje

Ovim se načinom voda podzemnim putom dovodi neposredno u zonu korjenovog sustava kulturnih biljaka. Na taj se način voda dodaje i raspoređuje samo unutar rizosfernog sloja tla, a ne i po površini. Sustavima podzemnog navodnjavanja održava se sadržaj vode u rizosferi unutar granica optimalne ili poželjne vlažnosti tla za biljke. Vlaženje „od dolje“ (podzemno) ima određenih prednosti prema drugim metodama i načinima navodnjavanja. Ne navodnjava se površina zemljišta, ne stvara se pokorica, nema narušavanja strukture tla. Površina navodnjavanih parcela je slobodna i suha, nema zapreka za kretanje ljudi i strojeva tijekom proizvodnog procesa uzgoja kulturnih biljaka.

Ideja podzemnog navodnjavanja je vrlo privlačna s agronomskog stajališta, ali tehnički prilično zahtjevna. Zemljište za podzemno navodnjavanje mora biti ravno, lakšeg mehaničkog sastava i dobre vertikalne vodopropusnosti te povoljnoga kapilarnog uspona vode.

Regulacija razine podzemne vode otvorenim kanalima

Podzemno navodnjavanje pomoću otvorenih kanala ili prirodnih vodotoka moguće je izvesti na poljoprivrednim proizvodnim površinama gdje postoji izgrađena kanalna mreža za odvodnju suvišnih voda. Voda se ovdje infiltrira iz otvorenih kanala u tlo i bočno širi na oranice.

Kanali koji uobičajeno služe za odvodnju suvišnih voda u hladnom i vlažnom dijelu godine, mogu tijekom ljetnih mjeseci i suše poslužiti za kontrolirano održavanje razine podzemne vode u agrološkom profilu tla i bočno širenje vode te tako navodnjavati poljoprivredne kulture.

Razinu vode u kanalima moguće je regulirati odgovarajućim branama ili zapornicama koje se postavljaju na određenim mjestima. Također, moguće je postaviti reverzibilne crpke u postojeće sustave odvodnje, kojima se voda u jednom dijelu sezone uklanja, a u drugom dijelu doprema iz prirodnih vodotoka i služi za navodnjavanje.

Princip podzemnog navodnjavanja pomoću otvorenih kanala je pravilno gospodarenje vodama na nekom proizvodnom području, putem zaustavljanja ili kontroliranja ispuštanja vode iz odvodnih kanala. Korisnici hidromelioracijskih sustava moraju kontrolirati razinu vode unutar sustava kanala i pohranjivati ju za potrebe navodnjavanja. Za ovaj način navodnjavanja odvodni sustavi se moraju prilagoditi dvostrukoj namjeni tipa „odvodnja-navodnjavanje“.

Primjeri podzemnog navodnjavanje otvorenom kanalskom mrežom u Republici Hrvatskoj su Baranja (Podunavlje) i područje donjeg toka rijeke Neretve.

Navodnjavanje podzemnim cijevima

Dovođenje vode u zemljište podzemnim cijevima je drugi način podzemnog navodnjavanja, kod kojega se u tlo ugrađuju na određenu dubinu i razmake perforirane cijevi ili cijevi sa posebnim kapaljkama kroz koje voda pod tlakom, izlazi i lagano se upija u rizosferni sloj tla.

U zemljište se polažu cijevi od plastike (sa rupicama) ili pečene gline, na dubini od 50 cm do 80 cm, te paralelnim razmacima 0,5 m do 6,0 m u zavisnosti o vrsti tla i uzgajanoj kulturi. Voda je u cijevima pod laganim tlakom, a dužina cijevi može biti od 100 m do 150 m pa i duže. Sustav navodnjavanja podzemnim cijevima sličan je cijevnoj drenaži koja u hidrotehnici služi za odvođenje suvišnih voda. Postoje i mogućnosti kombiniranja podzemnih cijevnih sustava za dvonamjensko korištenje: u jesenko-zimskim i ranoproljetnim uvjetima za odvođenje suvišnih voda iz tla, a u ljetnim suhim mjesecima za navodnjavanje poljoprivrednih kultura. Navedeni dvonamjenski sustav „odvodnja-navodnjavanje“ mora unaprijed planirati i posebno izvoditi.

Najvažnije prednosti navodnjavanja podzemnim cijevima su što se tlo vlaži kapilarnim širenjem vode (u zonu korijena) pa se ne pogoršava njegova struktura, zatim se ne stvara pokorica tla, ne


4

dolazi do sabijanja tla, vlažnost tla je skoro uvijek optimalna, troše se manje količine vode, biljke bolje koriste hranjiva iz tla i ne ometa se rad poljoprivredne mehanizacije.

Glavni nedostatci su: složena tehnička izvedba i zahvati u tlu, često začepljenje perforacija ili kapaljki na cijevima, mogućnosti prevlaživanja, zamočvarivanja i zaslanjivanja tla ukoliko ne postoji pouzdan sustav kontrole sadržaja vode u tlu. Sustavi podzemnog navodnjavanja cijevima su veliki tehnički i investicijski zahvati što u znatnoj mjeri ograničava primjenu u praksi.

Navodnjavanje kišenjem ili umjetno kišenje je takav način dodavanja vode nekoj kulturi da se ona raspodjeljuje po površini terena u obliku kišnih kapljica, oponašanjem prirodne kiše.

Voda se zahvaća na izvorištu crpkama i pod tlakom (7 i više bara) se kroz sustav cjevovoda dovodi do proizvodnih poljoprivrednih površina gdje se pomoću rasprskivača raspodjeljuje u kapljicama po navodnjavanoj površini.

Umjetno kišenje danas zauzima velike površine u poljoprivrednoj proizvodnji i po zastupljenosti je odmah iza sustava površinskog navodnjavanja. Ima tendenciju brzoga širenja te će uskoro biti najrasprostranjeniji način navodnjavanja. Širi se na novim površinama, ali sve više zamjenjuje površinske i klasične načine navodnjavanja pri modernizaciji tehnologije sustava i povećava udjel u strukturi navodnjavanih površina.

Ovaj je način navodnjavanja vrlo povoljan za kulturnu biljku i njeno stanište jer se navodnjavanje približava prirodnim prilikama tj. oborinama.

Sve vrste kultura se mogu navodnjavati umjetnom kišom od ratarskih, krmnih, voćarskih, povrćarskih te vinograda i kultura u staklenicima i plastenicima. Može se primijeniti na ravnim i nagnutim terenima u različitim topografskim uvjetima. Ne zahtjeva posebnu pripremu terena, učinkovito koristi vodu koja se može točno dozirati u norme i obroke navodnjavanja prema uzgajanoj kulturi, a tlo je manje izloženo pogoršanju fizikalnih svojstava.

Pored niza prednosti ovaj način navodnjavanja ima i svoje nedostatke. Cijene uređaja i suvremene opreme su vrlo visoke, pogonski troškovi (gorivo, električna energija) su također znatni, neravnomjerna je raspodjela vode pri jakom vjetru, javljaju se gubici vode isparavanjem, intenzivnija pojava biljnih bolesti.

Prema načinu izgradnje i korištenja elemenata te organizacije rada, sustavi za navodnjavanje kišenjem mogu biti:

- nepokretni ili stabilni;

- polupokretni ili polustabilni;

- pokretni ili prijenosni;

- samopokretni ili samohodni.

Nepokretni sustavi za navodnjavanje kišenjem imaju izgrađenu crpnu stanicu i ukopane dovodne i razvodne cjevovode. Rasprskivači su fiksirani na navodnjavanoj površini i mogu se uključiti u rad prema potrebi. Ovi sustavi se grade za višegodišnje i visoko akumulativne kulture, kao što su voćnjaci i vinogradi te povrtne kulture na većim površinama. Zahtijevaju velika investicijska ulaganja u opremu i građevinske radove, a sustavi mogu poslužiti i za zaštitu od mrazeva u voćnjacima.

Polupokretni sustavi za navodnjavanje kišenjem se sastoje od ugrađene crpne stanice, ukopane mreže dovodnih cijevi te pokretnih razvodnih cijevi (kišnih krila) i prijenosnih rasprskivača. Dovodni cjevovodi su najčešće od željeznih, betonskih ili azbestnih cijevi koje podnose visoke pritiske vode (do 10 bara). Pokretna kišna krila su najčešće od aluminijskih legura ili plastičnih materijala. Cijevi su standardiziranih dimenzija, vrlo lagane i međusobno se povezuju pomoću brzo spajajućih spojnica. Kišenje se obavlja na jednoj radnoj poziciji u vremenu potrebnom da se


5

realizira obrok navodnjavanja. Nakon toga, kišna krila s rasprskivačima se prenose na drugu radnu poziciju, za što je potreban znatan broj radnika. Ovi sustavi su pogodni za navodnjavanje većih ratarskih površina, a za kulture kao što su: kukuruz, soja i suncokret (do određene faze rasta), lucerna te livade i pašnjaci. Također se navodnjavaju polupokretnim sustavima povrtlarske i voćarske kulture.

Pokretni ili prijenosni sustavi za navodnjavanje kišenjem se sastoje od opreme koja se u cijelosti može premještati tijekom rada. Svi elementi se pokretni – pumpa, cjevovodi, kišna krila i rasprskivači. Poslije navodnjavanja površine na jednom mjestu svi se elementi prenose na novu radnu poziciju.

Ovi sustavi su pogodni za navodnjavanje gotovo svih poljoprivrednih kultura: ratarskih, povrtlarskih, voćarskih i cvjećarskih, kao i na svim terenima.

Prikladni su za navodnjavanje manjih parcela u individualnom vlasništvu, odnosno svih onih koji žele na maloj površini intenzivirati biljnu proizvodnju. U proizvodnim programima naših i stranih tvornica opreme za navodnjavanje mogu se naći pumpe, cijevi, spojni komadi i rasprskivači za upotrebu individualnih poljoprivrednih proizvođača i farmera.

Prijenosne cijevi koje se koriste kod pokretnih sustava za navodnjavanje kišenjem su također od aluminija ili pocinčanog lima te od plastike. Različitih su promjera (50 mm, 70 mm, 90 mm, 110 mm, 125 mm, 150 mm) i dužine (6 m, 7 m, 9 m). Cijevi se spajaju u cjevovod posebnim spojnicama, koje mogu biti mehaničke ili hidrauličke.

Na kišna krila se postavljaju rasprskivači, posebne hidrauličke naprave koje služe za raspodjelu vode po površini u obliku kišnih kapi. Sastoje se iz jedne ili dvije mlaznice i tijekom rada kiše cijeli ili samo određeni sektor kruga.

Rasprskivača ima raznih vrsta i tipova, te gotovo svaki proizvođač opreme ima svoje tehničke izvedbe. Proizvođač daje podatke o osobinama rasprskivača u posebnim katalozima, koji služe projektantima i korisnicima sustava pri planiranju sustava za navodnjavanje. Izbor rasprskivača zavisi od kulture koja se navodnjava, infiltracijske sposobnosti tla te topografije terena. Za osjetljivije kulture, kao što su povrće i cvijeće, upotrebljavaju se rasprskivači s malim i finim kapljicama, dok se krmni i ratarski usjevi mogu navodnjavati rasprskačima grubljih kapi. Jako je važno da se uskladi intenzitet kišenja rasprskivača sa infiltracijskom sposobnosti tla, kako ne bi došlo do zamočvarenja. S obzirom na pojedine radne karakteristike, rasprskivači se dijele: prema intenzitetu kišenja; prema dometu mlaza i prema radnom tlaku.

Rasprskivači se na polju koje se navodnjava prijenosnim sustavima postavljaju po određenom rasporedu da bi se postiglo ujednačeno kišenje po cijeloj površini terena. Postoje različite kombinacije međusobnog postavljanja rasprskivača, ali se u praksi najviše primjenjuju kvadratni, trokutasti i pravokutni.

Pravilnim postavljanjem rasprskivača na kišnim krilima i razmacima između njih postiže se međusobno preklapanje smočenih površina da bi se izbjegla nekišena mjesta. Djelomično preklapanje smočenih površina dva ili više rasprskivača doprinosi ujednačenom kišenju, jer količina vode koju daje rasprskivač opada sa udaljenošću od njegovog središta.

U praksi navodnjavanja pokretnim sustavima kišenja važno je i ispravno postavljanje kišnih krila prema položaju izvorišta vode, obliku i veličini parcele te raspoloživoj opremi. Moguće su različite sheme postavljanja uređaja za navodnjavanje sa jednim ili više kišnih krila. Pokretni i polupokretni sustavi kišenja zahtijevaju mnogo ljudskoga rada pri premještanju razvodnih cjevovoda i kišnih krila s rasprskivačima. S obzirom na to da je sve manje raspoložive radne snage koja je postala i vrlo skupom, poljoprivrednici i proizvođači opreme za navodnjavanje težili su novim rješenjima, kao što su samohodni uređaji za navodnjavanje kišenjem. Njihovom primjenom se smanjilo učešće ljudskoga rada i troškova na minimum, a postignuto je efikasnije navodnjavanje. Postoje različite tehničke izvedbe samo pokretnih uređaja, a suština svih je da se nakon postavljanja na oranici sami pokreću i obavljaju kišenje.


6

Neki od samohodnih uređaja su automatizirani i programirani, tako da potpuno bez prisutnosti čovjeka izvode sve radne operacije na parceli.

Samohodni sustavi za navodnjavanje kišenjem su postavljeni na kotačima ili pokretnim okvirima, te se pomiču linijski (naprijed – nazad) ili kružno. Pogodni su za navodnjavanje svih vrsta poljoprivrednih kultura, pa čak voćnjaka i vinograda. S obzirom na to da su uređaji s rasprskivačima izdignuti iznad površine zemlje, omogućeno je navodnjavanje visokih ratarskih kultura, kao što su kukuruz i suncokret te ostale kulture visokog habitusa.

Prema tehničkoj izvedbi i konstrukciji, načinu kretanja i automatiziranosti rada, razlikuju se

sljedeći tipovi samohodnih uređaja:

- samohodna bočna kišna krila;

- samohodne kružne prskalice;

- samohodni sektorski rasprskivači;

- samohodni automatizirani uređaji za linijsko ili kružno kretanje.

Samohodni sektorski rasprskivači („Tifon“ sustavi) sastoje se od velikoga vitla s namotanim plastičnim crijevom i jednog rasprskivača velikoga intenziteta i dometa. On se nalazi na pomičnom postolju („skije“) i kiši samo određeni sektor površine, a ne cijeli krug, što mu omogućava kretanje unazad i po suhom tlu. Radi s velikim tlakom vode (od 6 do 8 bara) te troši znatne količine energije u toku eksploatacije. Na početku navodnjavanja postolje s rasprskivačem se odvlači na suprotni kraj parcele pomoću traktora. Tijekom rada veliko vitlo se lagano okreće, namata crijevo koje istovremeno povlači rasprskivač. Pokretanje vitla vrši voda iz sustava pod tlakom.

Samohodni sektorski rasprskivači se sve više primjenjuju za navodnjavanje gotovo svih poljoprivrednih kultura. Naročito su pogodni za kulture šireg sklopa, kao što su kukuruz, voćnjaci, vinogradi i rasadnici. Zbog svoje pokretljivosti, praktičnosti i dobrog učinka na kulture, masovno se primjenjuju u nas, ali i u cijeloj Europi.

Samohodni automatizirani uređaji za linijsko ili kružno navodnjavanje su jedinice velikih radnih zahvata, a pogodne su za navodnjavanje velikih proizvodnih površina. Sastoje se od kišnog krila podignutoga na posebnim pokretnim tornjevima. Na krilu su postavljeni brojni rasprskivači različitih intenziteta kišenja, koji s visine od 2 m do 3 m iznad zemlje navodnjavaju poljoprivredne kulture. Širina zahvata uređaja je različita, a kreće se od 300 m do 500 m s jedne, a isto toliko s druge strane uređaja. Ovi strojevi obavljaju navodnjavanje tijekom kretanja koje može biti linijsko u smjeru naprijed-nazad ili kružno. Pomoću njih se mogu navodnjavati gotovo sve poljoprivredne kulture, niske ili visoke, ali pretežito na ravnim terenima.

Linijski strojevi za automatizirano navodnjavanje kreću se pravolinijski uzduž table koju kiše, a kao izvorište vode služi im otvoreni natapni kanal koji se na različite načine dopunjuje vodom. Mogu zahvatiti tablu širine 2 x 500 m i dužine do 2.000 m, što znači da jedan uređaj navodnjava površinu od oko 200 ha.

Uređaj se sastoji od više tornjeva koji su na međusobnom razmaku između 32 m do 56 m. Tornjevi (ili „kule“) se kontrolirano i zasebno pokreću pomoću elektromotora, što je automatikom sinkronizirano sa svim ostalim susjednim tornjevima, čime su isključeni lomovi i kvarovi.

Na osnovnom se podvozju koje se kreće uz otvoreni kanal nalazi pogonska, crpna i upravljačka (programator) jedinica. Radni pritisci su relativno mali (do 2 bara), te se primjenom ovih uređaja postižu velike energetske uštede na distribuciji vode. Intenziteti kišenja su također mali (5 mm/h do 15 mm/h), te se njima mogu zadovoljiti potrebe biljaka za vodom, a da se ne naruši vodo-zračni režim zemljišta. Obroci i intenziteti kišenja se određuju na programatoru uređaja.

Kružni uređaji za automatizirano navodnjavanje („centar pivot“) fiksirani su u središnjem dijelu kišnog krila koje rotira i navodnjava kružno površinu. Izvorište vode se nalazi u središtu sustava, a obično je to hidrant ili pumpni agregat.


7

Dužina kišnog krila koje rotira kod ovih sustava je od 300 do 500 m, te može navodnjavati kružnu površinu veličine 40 ha do 90 ha. Između pojedinih jedinica ostaju nekišene površine, što je nedostatak ovih strojeva. Oni se, također, programiraju na zadani intenzitet i obrok navodnjavanja, te samostalno rade bez prisutnosti čovjeka. Okretanje kišnog krila se obavlja individualnim kretanjem svakog tornja, a njihove su brzine usklađene elektronikom.

Uređaj se sastoji od više tornjeva koji su na međusobnom razmaku između 32 m do 56 m. Tornjevi (ili „kule“) se kontrolirano i zasebno pokreću pomoću elektromotora, što je automatikom sinkronizirano sa svim ostalim susjednim tornjevima, čime su isključeni lomovi i kvarovi. Na osnovnom se podvozju koje se kreće uz otvoreni kanal nalazi pogonska, crpna i upravljačka (programator) jedinica. Radni pritisci su relativno mali (do 2 bara), te se primjenom ovih uređaja postižu velike energetske uštede na distribuciji vode. Intenziteti kišenja su također mali (5 mm/h do 15 mm/h), te se njima mogu zadovoljiti potrebe biljaka za vodom, a da se ne naruši vodo-zračni režim zemljišta. Obroci i intenziteti kišenja se određuju na programatoru uređaja.

Kružni uređaji za automatizirano navodnjavanje („centar pivot“) fiksirani su u središnjem dijelu kišnog krila koje rotira i navodnjava kružno površinu. Izvorište vode se nalazi u središtu sustava, a obično je to hidrant ili pumpni agregat.

Dužina kišnog krila koje rotira kod ovih sustava je od 300 do 500 m, te može navodnjavati kružnu površinu veličine 40 ha do 90 ha. Između pojedinih jedinica ostaju nekišene površine, što je nedostatak ovih strojeva. Oni se, također, programiraju na zadani intenzitet i obrok navodnjavanja, te samostalno rade bez prisutnosti čovjeka. Okretanje kišnog krila se obavlja individualnim kretanjem svakog tornja, a njihove su brzine usklađene elektronikom.

Slika 1.1. Samohodni vučeni rasprskivač (Tifon) s kišnim krilom, navodnjavanje pokusa

Slika 1.2. Samohodni vučeni rasprskivač (Tifon) s kišnim krilom, navodnjavanje sjemenskog

kukuruza

Lokalizirano navodnjavanje

Lokalizirano navodnjavanje čini vrlo moderna i sofisticirana oprema kojom se voda dovodi i raspodjeljuje do svake biljke „lokalno“, vrlo precizno i štedljivo, pomoću posebnih hidrauličnih naprava. Sustavima lokaliziranog navodnjavanja se vlažnost tla može održavati prema zahtjevima uzgajanih kultura i u granicama optimalne vlažnosti što pogoduje biljkama.

Lokalizirano navodnjavanje ima više prednosti prema ostalim metodama navodnjavanja; može se primijeniti na svim tlima, topografskim prilikama, na parcelama raznih oblika i dimenzija te za sve


8

kulture u poljskim uvjetima i zaštićenim prostorima. Sustavi štede vodu i pogonsku energiju, te vrlo precizno doziraju vodu. Vrlo su pouzdani i tehnički funkcionalni uz mogućnost elektronske regulacije i kompjuterskog upravljanja ostvaruju visok i kvalitetan prinos poljoprivrednih kultura.

Metoda lokaliziranog navodnjavanja se primjenjuje na dva načina:

- navodnjavanje kapanjem („kap po kap“);

- navodnjavanje mini rasprskivačima („mali rasprskivači“).

Navodnjavanje kapanjem („kap po kap“)

Jedan od relativno najnovijih načina u praksi umjetnog dodavanja vode je navodnjavanje kapanjem ili kako se češće susreće u razgovorima stručnjaka i poljoprivrednika „kap po kap“. Sustavi navodnjavanja kapanjem su proizvodi modernih tehnologija. Potpuno su automatizirani i programirani te tijekom svoga rada gotovo ne zahtijevaju prisustvo čovjeka. Zbog svojih dobrih radnih karakteristika, elektroničke podrške i tehničke perfekcije, uređaji za navodnjavanje kapanjem vrlo su interesantni za poljoprivredne proizvođače. Mnogi očekuju čuda od ovih sustava i smatraju ih „najboljim“ jer ne traže radnu snagu, a i reklame proizvođača opreme za kapanje ostavljaju velike dojmove na interesantne.

Treba odmah istaknuti da kapanje nije „čarobni štapić“ za poljoprivredu, već da je to jedan od načina navodnjavanja poljoprivrednih kultura, prikladan samo za neke usjeve i površine. Kapanje je našlo široku primjenu u zemljama gdje nema dovoljno vode za navodnjavanje i gdje je ona dragocjenost, a bez nje nema sigurne poljoprivredne proizvodnje (Izrael, jug Italije, Francuska, SAD). Ovaj sustav štedi vodu, te sa minimalnom količinom postiže maksimalne učinke u biljnoj proizvodnji. Voda se dovodi cijevima do svake biljke i vlaži vrlo mali dio zemljišta, što smanjuje gubitke vode te se stoga naziva još „lokalizirano“ navodnjavanje. Vrijeme navodnjavanja može trajati i do 24 sata, što je uvriježilo i izraz „non-stop“ ili „dnevno“ navodnjavanje.

Osim tehničke superiornosti, uređaji za navodnjavanje „kap po kap“ imaju s agronomskog gledišta posebnu vrijednost, jer se pomoću njih sadržaji vode u tlu mogu neprestano održavati u optimalnim granicama za biljku. To se postiže tako da se laganim, ali vremenski neprekinutim dodavanjem malih količina vode vlažnost tla zadržava oko poljskog vodnog kapaciteta. Sustav kapanja amortizira velike oscilacije vlažnosti tla – od poljskog vodnog kapaciteta do lentokaplirane vlažnosti ili čak i niže, što se redovito događa kod ostalih načina navodnjavanja. Po tim karakteristikama navodnjavanje kapanjem je najprecizniji način umjetnog dodavanja vode tlu te vrlo suptilna i maštovita ljudska intervencija u uzgoju kulturnog bilja.

Sustav navodnjavanja kapanjem sastoji se od sljedećih elemenata: pogonskog dijela s filtrom, cijevi i kapaljki. Pogonski dio s filtrom je njegov središnji dio koji upravlja cijelim sustavom. Tu se nalazi pumpa za zahvaćanje vode iz izvorišta, mjerači protoka i regulatori tlaka te filtri za pročišćavanje vode. Radni tlak pri navodnjavanju kapanjem se kreće u rasponu od 0,8 bara do 1,5 bar, a održava se pomoću regulatora tlaka. Mjerači protoka vode služe za automatsku regulaciju kontrole protoka vode u sustavu.

Plastične cijevi koje se upotrebljavaju pri navodnjavanju kapanjem su obično od polietilena (PE). Voda se od crpne stanice do parcele doprema tlačnim cjevovodom, promjera od 20 mm do 50 mm, a iz njih se raspodjeljuje u razvodne ili lateralne cjevovode promjera od 15 mm do 20 mm. Kod ovog načina navodnjavanja cjevovod pripada među najveće investicijske troškove u izgradnji sustava, s obzirom na to da je za potrebe 1 ha povrtnjaka potrebno od 5 000 m do 10 000 m, voćnjaka 2 000 m do 4 000 m, a rasadnika 3 000 m do 6 000 m cijevi. Kapaljke su hidrauličke naprave koje raspodjeljuju vodu na tlo u formi pojedinačnih kapi. Izrađene su od plastike, a ima ih mnogo vrsta i tipova. Gotovo svaki proizvođač opreme ima vlastite konstrukcije kapaljki. U principu su to vrlo jednostavne i male naprave sa sitnim rupicama ili posebnim izvedbama kuda protječe voda gubeći svoj tlak, tako da se pri izlasku formiraju kapi. Zbog svojih minijaturnih promjera otvora, na kapaljkama često dolazi do začepljenja, a time i prestanka rada te ih je potrebno zamijeniti.


9

Slika 1.3. Navodnjavanje jabuke, kapanjem

Slika 1.4. Navodnjavanje kruške mikrorasprskivačima

Slika 1.5. Navodnjavanje breskve kapanjem Slika 1.6. Navodnjavanje kapanjem, iz rezervoara

Kapaljke su raspoređene na lateralnom cjevovodu na razmacima od 10 cm do 100 cm, ovisno o gustoći sklopa. Kod povrća, cvijeća i voćnih sadnica oni su mnogo gušće postavljeni, a u trajnim nasadima voća rjeđe. Mogu se ugrađivati kao dio lateralne cijevi – onda su to „linijski“ kapljači ili sa strane cijevi takozvani „bočni“ kapljači.

Broj kapaljki po jedinici površine zavisi od kultura i prilično je veliki, te se kreće od 2 000 do 5 000 komada kod voćnjaka, oko 20 000 kapljača kod navodnjavanja povrća, cvijeća ili voćnih sadnica. Protok vode pojedine kapaljke je između 2 l/h do 10 l/h.

Navodnjavanje kapanjem prikladno je samo za vrlo intenzivne, i dohodovne kulture koje mogu „platiti“ visoke troškove izgradnje, korištenja i održavanja sustava. Najčešće se koristi u uzgoju voća, povrća, cvijeća te sadnog materijala. Danas je kapanje našlo veliku primjenu u staklenicima i plastenicima kod uzgoja cvijeća ili raznih eksperimentalnih namjena na drugim poljoprivrednim i šumarskim kulturama.

Troškovi izgradnje sustava kapanjem su visoki zbog izuzetno velikih količina plastičnih cijevi i kapljača na jediničnoj površini zemljišta. Budući da je plastika svakim danom sve skuplja (derivat nafte), to je i investicijska cijena uređaja velika. Ali su zato troškovi rada i korištenja kapanja manji


10

nego kod drugih načina navodnjavanja i podnošljivi su za korisnika. Uređaji za navodnjavanje kapanjem troše malo energije i vode. Pri polaganju cijevi u redove kultura potrebno je nešto više ljudskog rada, te se danas već primjenjuju razne inačice poboljšanja manipulacije plastičnim cijevima na navodnjavanoj površini.

Uz dodavanje vode putem uređaja za navodnjavanje kapanjem, poljoprivredne kulture se „prihranjuju“ topivim mineralnim hranjivima pomoću uređaja koji se nazivaju „fertirigatori“, što čini sustav još efikasnijim u eksploataciji. Održavanjem optimalnog sadržaj vode u tlu te istovremeno prihranom bilja, postižu se vrlo visoki prinosi i kvaliteta plodva poljoprivrednih kultura. To je velika prednost i izuzetno pozitivna karakteristika ovoga načina navodnjavanja.

Ukupne prednosti i dobre karakteristike navodnjavanja kapanjem mogle bi se sažeti u sljedećem:

- troše se male količine vode i energije;

- vlaži se samo mala zona oko biljke i unutar redova, a međuredni prostor ostaje suh;

- postižu se veći prinosi i bolja kvaliteta plodova uzgajanih kultura;

- automatski rad i kontrola uređaja pomoću elektronike;

- troškovi eksploatacije i održavanja sustava su relativno mali u odnosu na druge.

Kao i svaki tehnički sustav, tako i navodnjavanje kapanjem ima određenih nedostatka, a to su:

- visoka cijena izgradnje i opreme sustava;

- navodnjavaju se samo visokodohodovne kulture;

- često začepljenje kapaljki i potreba zamjene;

- troškovi sakupljanja i zbrinjavanja pojedinih elemenata (cijevi) po završetku vegetacije;

- otežano kretanje strojeva po proizvodnoj površini;

- laka i učestala mehanička oštećenja tijekom eksploatacije;

- moguća oštećenja od glodavaca i divljih životinja;

- kontinuiran nadzor radnika tijekom rada zbog mogućih navedenih oštećenja.

Navodnjavanje kapanjem je u velikoj ekspanziji u svim zemljama pa tako i u Hrvatskoj posljednjih godina. U nas ga najviše ima u staklenicima i plastenicima te voćnjacima, kao i na površinama povrtnih kultura.

Veliki interes za kapanjem se javlja kod individualnih proizvođača (farmera i poduzetnika) koji su se specijalizirali za pojedine biljne proizvodnje, kao na primjer povrće, cvijeće i voće. Mnogi od njih su sami vrlo maštovito izradili vlastite sustave koji odlično funkcioniraju. Želimo i ovim prikazom ohrabriti sve entuzijaste i inovatore da svojim znanjem, a na temelju opisanih principa navodnjavanja kapanjem, slobodno priđu vlastitim konstrukcijama opreme prikladne za konkretne terene i kulture.

Navodnjavanje mini rasprskivačima („mali rasprskivači“)

Navodnjavanje mini rasprskivačima novijeg je datuma i alternativa je sustavima kapanja. Danas se sve više širi u poljskim uvjetima, naročito za uzgoj voćarskih i povrćarskih kultura. Također je pogodno za intenzivni uzgoj u staklenicima i plastenicima.

Sustavi navodnjavanja mini rasprskivačima slični su sustavima kapanja. Glavna razlika je što su kapaljke zamijenjene mini rasprskivačima – malim rasprskivačima. Mini rasprskivači raspršuju vodu u obliku sitnih kapljica, pod talkom do 3,5 bara i u dometu do 5 m. Mini rasprskivač je izrađen od plastičnih materijala te ga je moguće jednostavno postaviti i na kraju vegetacije demontirati te spremiti za iduću sezonu.


11

Sustav se sastoji od: crpke na izvorištu vode, regulatora tlaka, vodomjera, raznih kontrolnih ventila, plastičnih cijevi za dovođenje i razvođenje vode po parceli i mini rasprskivača. Zbog većeg protoka i radnog tlaka mini rasprskivači se manje začepljuju u odnosu na kapaljke.

Glavni cjevovod i lateralne cijevi su izrađene od gipkih plastičnih, polietilenskih cijevi na koje se postavljaju mini rasprskivači. Postoje različiti oblici priključaka i nosača za mini rasprskivače. Oni se vrlo lako utisnu u stijenke lateralnih cijevi. Na priključak rasprskivača može se spojiti određeni tip rasprskivača s različitim protocima.

Temeljna je odlika lokaliziranog navodnjavanja kapanja i mini rasprskivača da se svi dijelovi uređaja mogu jednostavno i brzo zamijeniti. Zato je navodnjavanje mini rasprskivačima prilagodljivo svim zahtjevima, potrebama i uvjetima rada. Cijeli je uređaj male težine i predstavlja nadzemnu instalaciju, koja se lako i brzo premješta.

Mini rasprskivači se danas proizvode u različitim izvedbama, oblicima i tipovima. Imaju različite protoke, domete i rade pod različitim tlakom. Ravnomjerno raspoređuju vodu u cijelom dometu prskanja. Izvrsno navodnjavaju teren i kulture, ali služe i kao regulatori mikroklime jer svojim radom utječu na povećanje relativne vlažnosti zraka.

Svaki mini rasprskivač ima svoje vlastite odlike koje se mogu naći opisane u katalozima i ponudama proizvođača opreme. Koristeći kataloge i tehničku dokumentaciju važno je pravilno izabrati mini rasprskivač za određene kulture i uvjete u praksi.

1.4. Suša

Provođenje agrotehničkih mjera, a tako i navodnjavanja zahtjeva ozbiljan analitičan pristup koji započinje sa određivanjem same potrebe za pojedinom mjerom. Kada govorimo o navodnjavanju, najjednostavniji način je praćenje vremenskih uvjeta i pojave suše na nekom području. Prema rezultatima pojedinih istraživanja na području Osječko-baranjske županije u razdoblju od 1973. do 2011. god. četrnaest godina je bilo sušno. Međutim, analiza posljednjih osamnaest godina je pokazala da je svaka šesta godina bila sušna. Nadalje, u razdoblju od 2000. do 2011. god. pet godina je bilo ekstremno sušno. Rezultati analiziranih vremenskih uvjeta ukazuju na učestaliju pojavu sušnih i pojavu ekstremno sušnih godina.

Suša je duže vremensko razdoblje kada je zabilježen nedostatak oborine na nekom području, a ima negativan učinak na ekosustave, poljoprivredu, gospodarstvo i društvo u cjelini. Štete izazvane sušom mjere se u milijunima. Sve češća pojava sušnih razdoblja postala je svjetski problem kojim se bave mnogi stručnjaci. Naravno, glavna negativna posljedica je pojava gladi i bolesti. Prema tome, razlikujemo i različite oblike suše:

- meteorološka suša je definirana kao deficit oborina u određenom razdoblju;

- agrometorološka suša je uzrokovana manjkom vode u površinskom sloju tla;

- hidrološka suša je definirana smanjenim protokom vode u rijekama, te nižim razinama vode u jezerima i u podzemnim bunarima.

Obzirom na sve češću pojavu sušnih razdoblja u proteklom desetljeću vode se razne rasprave o promjeni klime posebice o povećanju temperatura zraka. Prema tome, na području Osječko-baranjske županije postoji potreba za navodnjavanjem kao dopunskom mjerom. Dopunsko navodnjavanje znači navodnjavati u kritičnim razdobljima vegetacije kada nema oborina, a u našem podneblju to razdoblje je upravo u vrijeme vegetacije većeg broja kultura. Ako govorimo o podneblju s nedovoljnom količinom oborine (ili izostankom) tijekom većeg dijela godine (aridna područja) tada je navodnjavanje osnovna mjera.

Naravno, uzgajamo li kulture u zatvorenom objektu (staklenici i plastenici) tada će navodnjavanje također biti osnovnog karaktera i uglavnom se provodi s prihranom (fertigacija).


12

Često se u praksi koristi izrada klimadijagrama po H. Walteru kako bi se prikazalo kretanje količine oborine (mm) i temperatura zraka (0C) na nekom području i u željenom razdoblju. Uglavnom se u poljoprivrednoj praksi koriste modificirani klimadijagrami koji prikazuju odnos oborine i temperatura zraka za vegetacijsko razdoblje. Za primjer prikazan je klimadijagram (A) za tridesetogodišnje razdoblje (1961.-1990.) i (B) 2012. god. Plava boja na klimadijagramu predstavlja razdoblje dovoljne količine oborine kao što je u većem dijelu tridesetog razdoblja. Kraće sušno razdoblje (žuta boja) se javlja tijekom srpnja i kolovoza. Međutim, klimadijagram za 2010. god. prikazuje pojavu sušnog i ekstremno sušnog razdoblja (crvena boja) u ranom proljetnom razdoblju (ožujak – travanj) te u većem dijelu vegetacije (lipanj – rujan). Klimadijagrami jasno pokazuju potrebu za navodnjavanjem (nedostatak oborina) na nekom području. Međutim, stvarnu potrebu za vodom za određeno tlo, vegetaciju i kulturu određujemo nekom od metoda (procjene vlažnosti tla, mjerenjem vlažnosti tla, fiziološke promjene na biljkama i dr.).

Slika 1.7. Klimadijagram za tridesetogodišnje razdoblje (1961.-1990., A) i sušnu 2012. god (B)

Primjera radi, na području Osječko-baranjske županije radi, nastalih šteta uslijed pojave suše proglašeno je stanje elementarne nepogode suše 1. kolovoza 2011., a ukupno utvrđena šteta na području županije u 2011. godini iznosila 491.156.574,82 kuna.

1.5. Potrebe biljaka za vodom

1.5.1. Oborine, potencijalna evapotranspiracija (ETP) i referentna evapotranspiracija (ETo)

Potencijalna evapotranspiracija (ETp) – predstavlja najveću količinu vode (ovisno o svojstvima atmosfere i raspoložive energije koja se može osloboditi u atmosferu s određenog područja) potpuno prekrivena s određenim (odabranim) biljnim pokrovom i dobro opskrbljena vodom. Potencijalna evapotranspiracija također odražava količinu vode potrebne za nesmetani razvoj biljke.

Za uspješno koncepcijsko rješenje navodnjavanja posebnu pozornost treba usmjeriti na klimu, tlo i vegetaciju, dok drugi čimbenici kao što su reljef i položaj površina imaju manje značenje za ovaj vid problematike.

Referentna evapotranspiracija (ETo) je zbroj vode koja se gubi procesima transpiracije i evaporacije s određene površine u određenom vremenu, odnosno referentna evapotranspiracija je vrijednost evapotranspiracije zelenog travnog pokrivača (visokog 8-15 cm) koji potpuno zasjenjuje površinu, te ne oskudijeva u vodi (Prema FAO-u).

A B


13

Za izračunavanje referentne evapotranspiracije koristiti će se metoda Penman-Monteith, za koju je potrebno poznavati podatke o temperaturi, relativnoj vlažnosti zraka, brzini vjetra, te insolaciji odnosno sijanju sunca (podatci dostupni na klimatološkoj postaji u Aratoru d.d.).

Temeljem rezultata ETo i efektivnih oborina nameće se zaključak da je navodnjavanje nužna hidrotehnička mjera kako u prosječnim tako i u sušnijim godinama (u vrijeme vegetacije), s tom razlikom da se u sušnijim godinama uočava veći nedostatak vode.

1.5.2. Evapotranspiracija kultura (ETc)

Evapotranspiracija uzgajanih kultura računa se pomoću izraza:

ETc = ETo x kc

Koeficijent kulture odražava fiziologiju usjeva, stupanj pokrivenosti tla (stadij razvoja biljke) i ETo.

Slika 1.8. Utjecaj klime i referentne kulture rezultira referentnom evapotranspiracijom

1.6. Bilanca vode u tlu

Sveukupne pojave premještanja vode u tlu, promjene zaliha vode po dubini profila tla i razmjena vode između tla i drugih prirodnih tijela naziva se vodni režim tla. S hidropedološkog i biljno-proizvodnog stanovišta to znači, ulaz vode u tlo, njeno zadržavanje u tlu (zaliha) i gubitak vode iz tla, u sustavu: tlo-biljka-atmosfera.

Količinski izraz za vodni režim tla je vodna bilanca tla. U ovome primjeru vodna bilanca tla izračunata je prema metodi Palmera, korigiranoj prema Vidačeku, 1981.

Za izračunavanje vodne bilance u tlu koristili su se sljedeći ulazni parametri: referentna evapotranspiracija, koeficijenti kulture u određenom stadiju razvoja, efektivne oborine (prosječne i Fa≤0.25) i vodne značajke tla (za površinski sloj tla 0-10 cm i potpovršinski sloj tla 10-60 cm).

Pri izračunavanju vodne bilance tla u razmatranje je uzeto tlo mehaničkog sastava: praškasto-glinasto-ilovasto. Vodna bilanca tla izračunata je za predložene kulture koje bi se mogle uzgajati na navedenom području uz navodnjavanje. Vrijednosti vodnih konstanti tla:

poljski vodni kapacitet (PKv) i točka venuća (Tv) izraženi su u mm.

RKv = 234 mm (0-60 cm) Tv = 114 mm

RKv1 = 39 mm (0-10 cm) Fav = RKv – Tv = 234 mm - 114 mm = 120 mm

RKv2 = 195 mm (10-60 cm) Fav = Zuk = 120 mm

Z1 = 20 mm; Z2 = 100 mm


14

Tablica 1.1. Bilanca vode za šljivu i jabuku, u prosječnoj godini

Mjesec O ET0/ETk

G1 G2 Pu OT AE Z1 Z2 Z=Z1+Z2

ET-AE

mm mm mm mm mm mm mm mm mm mm mm

I 45,7 9 0,0 0,0 0,0 36,4 9,3 20,0 100,0 120,0 0,0

II 43,6 17 0,0 0,0 0,0 26,8 16,8 20,0 100,0 120,0 0,0

III 44,1 37 0,0 0,0 0,0 6,9 37,2 20,0 100,0 120,0 0,0

IV 57,3 30 0,0 0,0 0,0 27,3 30,0 20,0 100,0 120,0 0,0

V 55,0 70 14,8 0,0 0,0 0,0 69,8 5,3 100,0 105,3 0,0

VI 79,5 122 5,3 16,0 0,0 0,0 100,7 0,0 84,0 84,0 21,4

VII 67,5 130 0,0 22,3 0,0 0,0 89,8 0,0 61,7 61,7 39,8

VIII 66,6 69 0,0 0,5 0,0 0,0 67,1 0,0 61,2 61,2 1,4

IX 60,1 66 0,0 1,5 0,0 0,0 61,6 0,0 59,7 59,7 4,4

X 55,0 37 0,0 0,0 17,8 0,0 37,2 17,8 59,7 77,5 0,0

XI 60,5 18 0,0 0,0 42,5 0,0 18,0 20,0 100,0 120,0 0,0

XII 58,9 12 0,0 0,0 0,0 46,5 12,4 20,0 100,0 120,0 0,0

Godišnje

694 617 20 40 60 144 548 66,9

U veget. 386 486 20 40 0 27 417 66,9

Van veg.

308 131 0 0 60 117 131 0,0

1.7. Obrok navodnjavanja

Obrok navodnjavanja predstavlja količinu vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem. Obročni način dodavanja vode bio je prije značajno više izražen kada je dominiralo navodnjavanje kišenjem i kada je sustav navodnjavanja bio relativno ograničen da ponovno navodnjava istu površinu. Danas takav način navodnjavanja po obrocima nije toliko izražen, no zbog potrebe da se u tlu postigne dobar vodozračni odnos (odnos pora u kojima se nalazi voda i zrak) ne bi ga trebalo zanemariti. Obrokom navodnjavanja navlaži se određeni sloj tla do poljskog vodnog kapaciteta, a izražava se u mm ili m3/ha. Obrok navodnjavanja određuje se temeljem dubine vlaženja, kapaciteta tla za vodu i stanja vlažnosti tla u trenutku navodnjavanja. Dubina vlaženja ovisi o uzgajanoj kulturi, odnosno o dubini korjenova sustava. Pri navodnjavanju se uglavnom vlaži se ona dubina u kojoj se nalazi najveća korjenova masa.

U ovome primjeru izračuna obroka navodnjavanja uzeta je dubina vlaženja tla 0,50 m što je rezultat ukorijenjavanja poljoprivrednih kultura - voćaka i vinove loze posađenih. Korijen uzgajanih kultura i značajno dublje prodire u tlo, no glavnina korijenova sustava je do navedene dubine.

Trenutačna vlažnost u dubini vlaženja tla, navodnjavanja ne smije biti manja od lentokapilarne vlažnosti tla. Dio struke zagovara „bogatije“ snabdjevanje kulture vodom, što znači da se obrok dodaje čim se sadržaj vode smanji na 75% do 80% retencijskoga kapaciteta tla za vodu. Navedeni način navodnjavanja obično rezultira većim urodom jer korijenov sustav (biljka) ne troši energiju na usvajanje teže pristupačne vode i teže usvaja hranjive tvari. Tu specifičnost treba promatrati sa puno više stajališta jer se tada može slabije razvijati korijenov sustav. Pri obilnijem navodnjavanju


15

se povećava urod, ali se treba paziti da se ne navodnjava preobilno jer pri značajnijem povećanju uroda se smanjuje kakvoća (kvaliteta) plodova.

U ovome primjeru će se obrok izračunavati na temelju vrijednosti 75%-tnog retencijskoga kapaciteta tla za vodu i 100%-tnog retencijskoga kapaciteta tla za vodu. Na taj način će korisnici moći dati optimalno potrebne količine vode za uzgoj njihovih kultura pri kojemu će i usvajanje hraniva biti približno optimumu.

U tekstu je prikazan način izračuna i potrebne vodne konstante tla tako će si svatko vrlo lako moći izračunati obrok navodnjavanja i na temelju drugačijih ulaznih parametara „bogatije“ ili „racionalnije“ navodnjavanje svoje kulture.

Za obrok kažemo i da je najčešće dio ukupnog nedostatka (deficita) vode tijekom vegetacijskog razdoblja ili dio norme navodnjavanja. Norma navodnjavanja je ukupna količina vode koja se dodaje navodnjavanjem tijekom jedne vegetacije, a izražava se mm ili m3/ha. Princip navodnjavanja je takav da se tlo vlaži do retencijskoga kapaciteta tla za vodu (RKv) i vlažnost tla se treba kretati između vrijednosti retencijskoga kapaciteta tla za vodu što odgovara 0,33 bara i 75% retencijskoga kapaciteta tla za vodu, što je približno ili nešto manje od sadržaja vode u tlu pri tlaku 6,25 bara. Navedeni raspon odgovara povoljnoj (dio struke kaže optimalnoj) vlažnosti tla u uzgoju većine poljoprivrednih kultura. Dakle, kada se trenutačna vlažnost tla smanji do 75% vrijednosti retencijskoga kapaciteta tla za vodu, pristupa se navodnjavanju.

Preporučujemo da se vlažnost tla treba u tim granicama održavati tijekom cijele vegetacije.

U razmatranje je uzeta dubina od 0 do 50 centimetara jer na toj dubini je najveća korjenova masa uzgajanih drvenastih kultura, a do 30 cm povrće.

Obrok navodnjavanja izračunava se prema izrazu:

O = 10 x d x (RkV - 75% RkV)

O = obrok navodnjavanja u mm,

d = dubina vlaženja tla u m,

RkV = retencijski kapacitet tla za vodu (do dubine vlaženja) u vol. %,

75% RkV = 75% retencijskog kapaciteta tla za vodu (do dubine vlaženja) u vol. %

O = 10 x h x (RkV - 75% RkV)

Na ovome primjeru će se dati obrok za grožđe, jabuku i breskvu. Navodnjavanje će se obavljati metodom kapanja.

Pri izračunatim obrocima navodnjavanja treba imati u vidu teksturu tla. To znači, da će se na teksturno lakšim tlima (pjeskovitijim) trebati navodnjavati s manjim obrokom, ali češće, dok na težim (glinovitijim) tlima treba voditi računa o sposobnosti infiltracije tla, tj. uskladiti intenzitet navodnjavanja s infiltracijom tla i navodnjavati sa izračunatom količinom vode.


16

Tablica 1.2. Granične vrijednosti sadržaja vode u tlu i elementi navodnjavanja

Oznaka profila

Sistematska jedinica tla

Volumna gustoća tla, φv

Retencija tla za vodu (% mas.)

RKv (0,33 bara)

75% RKv (bara)

Lkt (6,25 bara)

Tv (15 bara)

P -1 Antropogeno rigolano tlo vinograda (Smeđe tlo duboko)

1,55 30 22,5 20 17

1,51 30 22,5 20 17

P – 2

Antropogeno rigolano tlo (smeđe tlo, srednje duboko)

1,55 32 24 22 19

1,47 32 24 22 19

1,68 24 18 14 12

Obrok navodnjavanja za antropogeno rigolano tlo vinograda (smeđe tlo duboko) – koji je reprezentativno predstavljen profilom P – 1, iznosio bi kako slijedi:

- dubina vlaženja do 0,50 m

O = 10 x 0,50 x (30,0 – 22,50) = 37,50 mm (370 m3)

Obrok navodnjavanja na antropogenom rigolanom tlu (smeđe tlo, srednje duboko) - koji je reprezentativno predstavljen profilom P -3, iznosio bi kako slijedi:

- dubina vlaženja do 0,50 m

O = 10 x 0,50 x ( 32,0 – 24,0) = 40,00 mm (400 m3)

Ukoliko poljoprivredni proizvođači, korisnici sustava navodnjavanja, žele sadržaj vode u tlu održavati na „bogatijoj“ razini, tada će u izračun obroka uzeti retencijski kapacitet tla za vodu i 80% retencijskoga kapaciteta tla za vodu. Tada će se obrok navodnjavanja izračunati prema izrazu:

O = 10 x d x (RkV – 80% RkV)

O = obrok navodnjavanja u mm,

d = dubina vlaženja tla u m,

RkV = retencijski kapacitet tla za vodu (do dubine vlaženja) u vol. %,

80% RkV= 80% RkV retencijskog kapaciteta tla za vodu (do dubine vlaženja) u vol.%

U tome slučaju bi obrok navodnjavanja za antropogenom rigolanom tlu (smeđe tlo, srednje duboko) - koji je reprezentativno predstavljen profilom P -3, iznosio 32,00 mm (320 m3).

Svakako da će ovako izračunat obrok zahtijevati kraći turnus navodnjavanja, ali će osigurati biljci kontinuirano vrlo bogatu opskrbljenost tla vodom pri kojoj je usvajanje vode i hranivih tvari gotovo idealno. Ovakvi obroci će, dakle, biti češći, ali mogu imati značajno veći učinak na prinos, uz odgovarajuću kakvoću (kada je gnojidba pravilna i povoljna). Ovako izračunat obrok rezultirati će i manjim hidromodulom navodnjavanja, dakle, korisnici će trebati manje izdašne izvore vode.

Povećanjem uroda će svakako trebati povećati i gnojidbu, dakle, povećati ju prema iznošenju hraniva većim urodom. U navodnjavanju imamo mogućnosti dodavanja gnojiva fertirigacijom koja je vrlo učinkovita, ali pri kojoj treba dobro poznavati potrebu biljaka za hranivima u pojedinoj fazi


17

rasta i razvoja plodova. U filozofiji gnojidbe to je pristup gnojenja prema potrebi biljke. Također je bitno da ovaj učinak bogatijega navodnjavanja zahtijeva detaljnije praćenje (mini istraživanje) njegove učinkovitosti. Tada je svaki korisnik „agronom svoga polja“, što će rezultirati i najboljim rezultatom, ali vjerojatno i financijskim učinkom. Pri tomu treba bilježiti i zapažati puno detalja, analizirati i pratiti učinak fizikalnih i kemijskih svojstava tla, primijenjenu gnojidbu, analizu klimatskih podataka, količinu i kakvoću prinosa i dr.

1.8. Turnus navodnjavanja

Turnus navodnjavanja je razdoblje između dva obroka navodnjavanja, a izražava se u danima (ili u satima). Turnus je potreban i za izračun hidromodula navodnjavanja.

Dnevni utrošak vode temeljio se na najvećoj mjesečnoj evapotranspiraciji koja je bila u srpnju. Zatim se dnevni utrošak vode izračunavao iz odnosa ukupne mjesečne evapotranspiracije kulture (izračunate bilancom vode u tlu) i broja dana u srpnju.

O

Turnus navodnjavanja izračunava se po formuli: T = -----------

Ud

Ud = dnevni utrošak vode mm/dan i računa se:

ETk - Peff

Ud = --------------------

D

Dnevni utrošak vode za korisnika 1

145

Ud = ----------- = 4,68 mm/dan

31

Navedeni turnusi će biti još kraći ukoliko se obrok bude računao na bazi „bogatijega“ navodnjavanja, a duži ukoliko se bude računao na bazi racionalnijega navodnjavanja.

1.9. Trajanje navodnjavanja

Trajanje jednog navodnjavanja moguće je izračunati na temelju obroka navodnjavanja i intenziteta dodavanja vode.

I

Ot

t = Trajanje navodnjavanja u satima

O = Obrok navodnjavanja u mm;

I = Intenzitet navodnjavanja u mm/sat

Za svaki sustav navodnjavanja, uz ostale podatke, postoje podaci o intenzitetu navodnjavanja. Značajno je da intenzitet navodnjavanja ne smije biti veći od infiltracijske sposobnosti tla. U ovom slučaju uzeto je moguće prosječno trajanje navodnjavanja svih kultura do 16 sati.


18

1.10. Hidromodul navodnjavanja

Hidromodul navodnjavanja je količina vode koju kontinuirano treba osigurati na polju, u nasadu za navodnjavanje poljoprivrednih kultura, a izražava se u l/s/ha. Navodnjavanje na ovome primjeru predviđeno je u trajanju 16 sati dnevno, a na temelju prosječne količine oborine i količine oborine za sušne godine (količina oborine koja padne sa 75% vjerojatnosti u prosječnoj godini). Hidromodul navodnjavanja je značajan element u projektiranju sustava navodnjavanja, posebno pri dimenzioniranju sustava. Može se odrediti na više načina, a najčešće se računa netto hidromodul, radni hidromodul i stvarni radni hidromodul. U ovom projektu izračunat je stvarni radni hidromodul navodnjavanja po sljedećem izrazu kao omjer obroka navodnjavanja (l/ha) i umnoška turnusa navodnjavanja (dana) i radnog vremena navodnjavanja (s/dan).

O

Hsr = ---------

T x t

Hsr = Stvarno radni hidromodul navodnjavanja (l/s/ha);

O = Obrok navodnjavanja (l/ha);

T = Turnus navodnjavanja (dana);

t = Radno vrijeme navodnjavanja (s).

Lokacija: antropogeno rigolano tlo vinograda (smeđe tlo duboko) - profil P - 1

Stvarni radni hidromodul navodnjavanja pri vlaženju tla 0,50 m je

375.000

Hsr = -------------------- = 0,69 l/sec/ha

9,5x16x3600

Stvarni radni hidromodul projektanti pri proračunu mogu uvećati za planirane gubitke, a oni od zahvata vode do biljke ovise o brojnim čimbenicima. Ako se voda doprema zatvorenim cjevovodom i navodnjava se sustavom kapanja, gubitci su uobičajeni od 10 do 20%.

Tako se može govoriti o bruto hidromodulu. Za bruto hidromodul također postoje različiti izračuni no tu razradu obično dogovorom prema kriterijima dogovore agronomi i projektant ili prepuste projektantu odluku.

Mogli bismo rezimirati, navodnjavanju je potrebno pristupiti stručno i analitički, poštivajući pravila struke: odrediti postoji li potreba za navodnjavanjem, pravilno odrediti normu i obrok navodnjavanja. Učiniti analizu kvalitete vode za navodnjavanje uz kontinuirano nadgledanje usjeva (ili nasada) te sustava.

Autori:

Dr.sc. Marko Josipović1, prof.dr.sc. Jasna Šoštarić2, Monika Marković dipl.ing.polj.2, dr.sc. Hrvoje Plavšić1

1Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103 2Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Svačićeva 1d, Osijek, 31000

PRIMJENA PROGRAMA CROPWAT U NAVODNJAVANJU

19

2. PRIMJENA PROGRAMA CROPWAT U NAVODNJAVANJU

2.1. Uvod

CROPWAT je računalni program kojeg su osmislili stručnjaci FAO-a. Program je nastao u svrhu ubrzanja postupka izračunavanja evapotranspiracije, potreba za vodom i modeliranja u navodnjavanju. Program je dostupan na internetu, na stranicama FAO-a i trenutno je aktualna varijanta CROPWAT 8.0. Osnovna uloga ovog programa je:

- računanje:

- referentne evapotranspiracije;

- potrebe biljaka za vodom;

- potrebe za navodnjavanjem.

- izrada:

- rasporeda navodnjavanja;

- sheme opskrbe vodom.

CROPWAT je zamišljen kao jednostavan alat koji je od koristi meteorolozima, agronomima i inženjerima kako bi računali standardne izračune za evapotranspiraciju i proučavali potrebne količine vode i shemu navodnjavanja. Ukoliko mu se dovoljno posveti može ga savladati svaki poznavatelj poljoprivredne struke, kao i prosječno vješt korisnik inteneta. Program sadrži preporuke za unaprijeđenje prakse navodnjavanja, plan navodnjavanja pod različitim uvjetima i čimbenicima i procjenu proizvodnje u uvjetima suše ili nedostatka vode.

Izračun potrebe biljaka za vodom i potrebe za navodnjavanjem se temelji na unesenim podacima o klimi i kulturi. Standardni podaci o kulturi su uneseni u program, a podaci o klimi se unose posebno jer oni ovise o području za koji se pravi izračun. Podaci o klimi za 144 zemlje se može dobiti u bazi podataka CLIMWAT.

Izrada plana za navodnjavanje i procjena potrebe za navodnjavanjem se temelji na dnevnim vrijednostima tlo-voda, koristeći različite opcije opskrbe vodom i uvjete navodnjavanja. Sheme snabdijevanja vodom su računate prema uzorcima za pojedinu kulturu.

CROPWAT sadrži i preglednu metodu procjene evapotranspiracije, koristeći Penman-Monteith metodu koju su preporučili stručnjaci FAO-a 1990. u Rimu, a poslije toga su ugrađene u novije varijante CROPWAT-a.

Za izračun su potrebni slijedeći podatci:

- temperatura zraka: podaci se unose u stupnjevima Celzijusa kao prosječne mjesečne vrijednosti ili kao maksimalne i minimalne mjesečne vrijednosti;

- vlaga zraka: vrijednosti za vlagu zraka mogu biti prikazane u postotcima (10 do 100) ili kao tlak pare u kPa (1 do 9). Program automatski razlikuje da li su vrijednosti izražene kao relativna vlaga zraka (10 do 100%) ili kao tlak pare (do 10 kPa).

- brzine vjetra: podaci o brzini vjetra mogu biti u km/dan (vrijednosti veće od 10) ili u m/s (vrijednosti manje od 10);

- dnevno osunčanje: može biti prikazano kao postotak (20 do 100%) kao odnos sijanja sunca/dužina dana ili kao frakcija (0 do 10) sijanja sunca/dužina dana ili kao sati sijanja sunca (1 do 20).


20

2.2. Referentna evapotranspiracija (ETo)

Referentna evapotranspiracija je rezultat korištenja navedenih klimatskih elemenata koju se također može unijeti direktno iz programa ili na temelju podataka izračunati Penman-Monteith metodom. ETo se računa tako što se unesu mjesečne (mogu i dekadne) klimatske vrijednosti.

2.3. Potreba biljaka za vodom

Dio programa koji izračunava potrebu biljaka za vodom je osnova CROPWAT računalnog programa.

2.4. Mjesečne vrijednosti ETo i količina oborina

U ovom dijelu unosimo izračunate vrijednosti ETo, a prije unosa količine oborina one se

moraju statistički obraditi kako bi se dobile mjesečne vrijednosti oborina za suhe,vlažne i prosječne godine. Iz dobivenih vrijednosti program računa efektivne oborine.

Efektivne oborine se mogu u programu računati na sljedeće načine (opcije):

1. fiksan postotak oborina;

2. pouzdanost oborina;

3. empirijska formula;

4. USDA Soil Conservation Service Method.

2.5. Podaci o kulturi (biljci)

Za kulturu za koju želimo izvršiti proračun unosimo sljedeće podatke:

- dužina u danima pojedinih etapa rasta – za unos podataka kultura, vegetacijski period je podijeljen na sljedeće faze razvoja:

- početna faza (A);

- razvojna faza (B);

- središnja (C);

- kasna faza (D).

Izračunata ukupna dužina trajanja vegetacije.

- koeficijente kultura za svaku pojedinu etapu rasta – određeni su za početnu (A) i središnju fazu (C) i žetvu, a za razvojnu fazu se interpoliraju. Na temelju ovih pokazatelja može se nacrtati krivulja koeficijenata kulture.

- dopušteno iznošenje – predstavlja kritičnu razinu sadržaja vode u tlu, gdje sušni stres šteti evapotranspiraciji i kulturi.

- čimbenike utjecaja prinosa – procjena smanjenja na prinos preko sušnog stresa i treba biti određen za svaku fazu razvoja.

- planirani datum sjetve – ovaj podatak se unosi posebno od ostalih podataka kulture.


21

Datum sjetve je određen klimatskim uvjetima i lokalnom agronomskom praksom. Podaci se unose tako da se unese planirani datum sjetve, unese se trajanje faza, a program automatski izračunava datum žetve.

2.6. Izračun potreba biljaka za vodom

Nakon unesenih podataka i preračuna, prikazuju se sljedeći podaci:

- mjeseci;

- dekade;

- faze razvoja;

- koeficijent kultura Kc –određen je za svaku dekadu i konstantan za početnu i središnju;

- fazu, a razvojnu i kasnu fazu dobivene su linearnom interpolacijom;

- ET kulture mm/dan – ET kulture = Kc * Eto;

- ET kulture mm/dekadu i godišnje vrijednosti – dobiva se množenjem efektivne;

- evapotranspiracije s 10 osim prvu i posljednju dekadu gdje se datum sjetve i žetve ne mora;

- oklapati s početkom i krajem dekade;

- efektivne oborine mm/dekadu i godišnje vrijednosti;

- potreba biljaka za vodom mm/dekadu i godišnje vrijednosti.

2.7. Potrebe za navodnjavanjem

Potreba biljaka za vodom je definirana kao dnevni nedostatak vode za biljke, koji je izračunat prethodno na osnovi klimatskih podataka i podataka kulture (kc, dužine pojedinih faza razvoja). To predstavlja dnevno primanje vode u tlu u zoni korijena putem evapotranspiracije kulture.

2.8. Raspored navodnjavanja

Važni parametri za raspored navodnjavanja su:

- pristupačan sadržaj vode u tlu – sadržaj vode u tlu između poljskog vodnog kapaciteta (PVK) i vlažnost venjenja (VV). Predstavlja količinu pristupačne vode za biljku koja ovisi o strukturi, teksturi, sadržaju organske tvari u tlu. Vrijednost se izražava u mm/m.

- Početno smanjenje vlažnosti tla – suhoća tla na početku sezone. Početna vlažnost tla je izražena kao smanjenje postotka vlažnosti tla od PVK. Vrijednost 0% predstavlja tlo potpuno zasićeno vodom, a 100% je točka venuća. U većini slučajeva samo procjenom se može odrediti početno stanje vlažnosti ovisno o prethodnoj kulturi i razdoblju prethodne obrade ili sušnog razdoblja.

- Maksimalna dubina korijena – iako je određena kao nasljedna osobina biljke, u nekim primjerima tla i određeni raspored slojeva tla može utjecati na smanjenje dubine korijena.

- Maksimum kiše – infiltracija, uzima se u obzir procjena površinskog otjecanja za izračunati efektivne oborine i izračunava se u mm/dan. Vrijednost može biti limitirana maksimalnom vrijednošću kiše koja se može upiti u tlo bilo koji dan kao funkcija intenziteta kiše, tipa tla i nagiba tla. Uobičajene vrijednosti su 30 mm/dan.

Program za raspored navodnjavanja uzima u obzir nekoliko mogućnosti, ovisno o zadatku navodnjavanja i uvjetima i ograničenjima. Može biti određeno stvarnim podacima sa polja ili simuliranim podacima. Ovakav način je upotrebljiv za procjenu prakse navodnjavanja, za simuliranje alternativnih rasporeda navodnjavanja.


22

2.9. Optimalno navodnjavanje

Navodnjavanje kod kritičnog smanjenja vlage – nema ograničenja u vremenu primjene, pristupačnosti i opskrbe vodom za navodnjavanje. Primjenjuje se kada je razina kritične vlage tla dostigla lakopristupačnu vrijednost označenu kao 100% RAM. Ovaj način rasporeda navodnjavanja rezultira minimumom navodnjavanja, ali nepravilnim i na žalost nepraktičnim razmakom između navodnjavanja. Navodnjavanje ispod ili iznad kritičnog smanjenja vlage (%) – primjenjuje se kada je postignuta određena razina vlage u tlu, definiran postotkom RAM (lakopristupačne vlage tla). Sa sigurnošću se može upotrijebiti kada je postignut sadržaj vlage ispod kritične vlage tla.

2.10. Praktično navodnjavanje

Navodnjavanje u fiksnim intervalima po fazama razvoja – prikladno za gravitacijske sustave s rotacijskom raspodjelom vode postavljen je u većini sustava. Premda rezultati mogu biti preveliki u početnom navodnjavanju, a nedovoljni na vrhuncu vegetacije. Fiksni razmak između navodnjavanja daje veliku prednost.

Navodnjavanje kod fiksnog smanjenja (mm) – primjenjuje se kada je unaprijed utvrđena vrijednost vode koja će biti smanjena. Ova metoda je prilagođena za raspored navodnjavanja za poljske metode i raspored navodnjavanja je dat za svako navodnjavanje.

U nastavku će biti tablično prikazani razultati programa CROPWAT u praktičnoj primjeni gdje je uzeta struktura sjetve u kombinaciji ratarsko povrćarskoga plodoreda kao i voća. Primjer je korišten iz Projekta: Sustav navodnjavanja na području općina Tompojevci, Lovas i Tovarnik. Navedeni primjer će poslužiti kao pregled praktične pripreme projekata za potrebe navodnjavanja.

Tablica 2.1. Vrijednosti referentne evapotranspiracije prema metodi Penman-Monteith prema vrijednostima s meteorološke stanice Vukovar-Borovo (1981.-2010.)

Referentna evapotranspiracija Eto prema Penman-Monteith Država: Hrvatska Meteorološka stanica: Vukovar-Borovo (30 godina) Nadmorska visina: 88 m Geografske koordinate: širina 45,37o N – duljina 18,96o E

Mjesec

Srednja temp. zraka (oC)

Relativna vlaga zraka (%)

Brzina vjetra

(km/dan)

Insolacija (sati/dan)

Solarna radijacija

(MJ/m2/dan)

ETo

(mm/dan)

I 0,4 86 302 2,0 4,4 0,49II 2,1 81 346 3,4 7,3 0,81III 7,0 72 363 4,6 11,2 1,69IV 12,1 67 328 6,1 15,9 2,77V 17,5 66 302 7,4 19,7 3,91VI 20,3 69 285 8,1 21,4 4,40VII 22,2 67 268 8,9 22,0 4,80VIII 21,8 69 251 8,4 19,5 4,26IX 17,1 74 268 6,3 14,0 2,82X 12,0 77 277 4,7 9,2 1,70XI 6,2 82 302 2,6 5,2 0,91XII 1,7 87 302 1,7 3,7 0,50

Godišnje 11,7 75 300 5,3 12,8 2,42

Izvor podataka Tablice 2.1-2.6: Sustav navodnjavanja na području općina Tompojevci, Lovas i Tovarnik, razina dokumentacije: predinvesticijska studija; knjiga: koncepcijsko rješenje; prilog: Poljoprivredna osnova, Izrada: Elektroprojekt Zagreb.


23

Tablica 2.2. Vrijednosti referentne evapotranspiracije (ETo) i korisnih oborina 25%, 50% i 75% vjerojatnosti za meteorološku stanicu Vukovar-Borovo (1981.-2010.)

Mjesec

ETo (mm)

Korisne oborine – vjerojatnost pojave 25% (mm)

50% (mm)

75% (mm)

I 15,2 56,2 40,2 24,5II 22,7 39,9 29,8 16,4III 52,4 54,8 41,8 26,6IV 83,1 58,6 45,8 30,7V 121,2 63,1 48,2 24,1VI 132,0 91,4 82,1 48,8VII 148,8 56,0 47,7 26,7VIII 132,1 73,3 56,6 31,0IX 84,6 77,7 55,1 24,8X 52,7 67,9 51,3 28,0XI 27,3 74,7 51,1 30,7XII 15,5 65,6 47,6 28,3

Godišnje 887,5 779,2 597,4 340,6U vegetaciji 701,8 420,1 335,5 186,1Efektivne oborine prema USBR metodi


24

Tablica 2.3. Koeficijenti kultura (kc) i broj dana pojedinih stadija razvoja u vegetaciji navodnjavanih kultura (Izvor: FAO publikacije)

Kultura

Vegetacijski stadij navodnjavane kulture Početni Razvojni Središnji Kasni

kc dana dana kc dana kc dana

Luk 0,40 15 25 0,95 70 0,70 40

Krumpir 0,40 25 30 1,00 45 0,70 30

Sjemenski kukuruz 0,40 30 40 1,10 50 0,35 30

Šećerna repa 0,35 30 45 1,10 60 0,65 45

Soja 0,40 20 35 1,10 60 0,45 25

Suncokret 0,35 25 35 1,10 45 0,35 25

Lucerka 0,30 50 50 0,90 50 0,85 50

Celer 0,70 25 40 1,05 45 0,90 15

Dinja/lubenica 0,45 25 35 1,00 40 0,70 20

Mahune 0,40 20 30 1,05 40 0,45 20

Grašak 0,40 20 25 1,10 35 1,00 15

Kukuruz šećerac 0,40 20 25 1,10 35 1,00 10

Rajčica/patliđan 0,70 30 40 1,10 45 0,60 30

Paprika 0,45 30 35 1,00 40 0,85 20

Krastavac postrno 0,60 15 25 1,10 35 0,80 15

Mrkva 0,45 25 35 1,00 40 0,85 20

Kupus,kelj/ postrno 0,60 20 30 1,00 40 0,85 20

Silažni kukuruz 0,60 25 35 1,05 30 1,00 10

Salata/špinat 0,50 20 30 1,00 15 0,90 10

Cikla postrno 0,60 15 25 1,10 35 0,80 15

Pšenica,ječam,zob 0,30 105 30 1,10 60 0,20 55

Tablica 2.4. Prosječno vrijeme zasnivanja i vremenska razdoblja pojedinih razvojnih stadija u vegetaciji navodnjavanih kultura

Kultura

Vegetacijski stadij navodnjavane kulture Početni Razvojni Središnji Kasni

Luk III - IV IV - V V – VII VII – VIII

Krumpir IV – V V – VI VI – VII VIII

Sjemenski kukuruz IV – V V – VII VII – VIII VIII – IX

Šećerna repa III – IV IV – VI VI – VII – VIII VIII – IX

Soja V V – VI VI – VIII VIII – IX

Lucerka III – IV V – VI VI – VIII VIII – IX

Celer V – VI VI – VII VII – VIII IX

Dinja/lubenica IV – V V – VI VI – VII VII – VIII

Mahune IV – V V – VI VI – VII VII – VIII

Grašak IV – V V – VI VI – VII VII

Kukuruz šećerac IV – V V – VI VI – VII VII

Rajčica/patliđan IV – V V – VI VII – VIII VIII – IX

Paprika, krastavac IV – V V – VI VI – VIII VIII – IX

Kupus,kelj/mrkva VI VI – VII VII – IX IX

Silažni kukuruz, soja, suncokret VII – VIII VIII – IX IX – X X Salata/špinat VII VII– VIII VIII – IX IX – X

Razno povrće VII VII – VIII VIII – IX IX

Pšenica,ječam,zob X – I I – II II – IV IV – VI


25

Tablica 2.5. Potreba uzgajanih kultura za vodom pri prosječnim količinama oborina

Struktura proizvodnje redovno/postrno

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Norma neto* (mm)

Norma bruto** (mm)

REDOVNA SJETVA

Žitarice

Kukuruz merkantilni 0,0 0,0 12,7 83,0 61,9 0,0 157,7 189,3

Kukuruz sjemenski 0,0 0,0 12,7 83,0 61,9 0,0 95,8 114,9

Kukuruz šećerac 0,0 10,3 44,5 87,2 142,0 170,4

Pšenica merkantilna 0,0 0,0 0,0 26,6 42,6 0,0 0,0 0,0 0,0 69,2 83,1

Pšenica sjemenska 0,0 0,0 0,0 26,6 42,6 0,0 0,0 0,0 0,0 69,2 83,1

Ječam, zob, triticale 0,0 0,0 0,0 21,2 23,0 0,0 0,0 0,0 0,0 44,2 53,0

Industrijsko bilje

Soja 0,0 0,0 23,0 88,2 88,3 0,0 111,2 133,5

Suncokret 0,0 0,0 5,9 79,6 63,2 0,0 85,5 102,7

Uljana repica 0,0 0,0 0,0 15,6 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 15,6 18,7

Šećerna repa 0,0 0,0 8,8 38,9 91,6 85,6 0,0 224,9 269,8

Krmno bilje

Kukuruz silažni 0,0 0,0 12,7 83,0 61,9 95,8 114,9

Stočni grašak 0,0 0,0 27,2 78,7 27,2 32,7

Lucerna 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 1,6 57,5 56,7 16,1 0,0 0,0 0,0 115,8 138,9

Povrće

Krumpir 0,0 0,0 10,1 76,5 63,3 150,0 179,9

Luk 0,0 26,3 33,6 80,3 47,6 140,1 168,2

Paprika, krastavac 0,2 1,8 69,6 61,4 12,3 133,0 159,6

Dinja, lubenica 0,0 6,5 28,9 78,4 47,4 161,2 193,4

Kupus, kelj 4,7 27,6 83,8 47,8 116,1 139,3

Grašak 0,0 0,0 0,7 41,9 85,2 42,5 51,0

Rajčica, patliđan 4,7 27,6 90,0 35,3 122,2 146,7

Mrkva, peršin, pastrnjak 4,7 27,6 83,8 47,8 0,0 163,9 196,7

Drvenaste kulture

Vinova loza 0,0 0,0 0,0 0,0 5,4 10,1 41,3 34,3 0,0 0,0 0,0 0,0 56,7 68,1

Jabuka, kruška 0,0 0,0 0,0 0,0 23,3 38,0 87,2 74,0 16,7 0,0 0,0 0,0 222,4 266,9

Zaštićeni prostor

Rajčica, paprika 0,0 0,0 54,0 89,0 120,0 140,0 156,0 139,0 92,0 63,0 0,0 0,0 853,0

POSTRNA SJETVA

Kukuruz silažni 0,0 49,5 20,4 0,0 69,9 83,9

Krmni sirak 25,2 53,2 20,5 0,0 98,9 118,6

Kupus, kelj, cvjetača 53,2 86,0 31,0 0,0 139,2 167,0

Sudanska trava 25,2 46,9 41,1 6,6 72,0 86,4

- *neto - zbroj potreba za vodom u razdoblju navodnjavanja ( )

- **bruto – uvećane neto vrijednosti za iznos gubitaka (20%)


26

Tablica 2.6. Potreba uzgajanih kultura za vodom pri 75% vjerojatnosti pojave oborina

Struktura proizvodnje redovno/postrno

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 Norma neto* (mm)

Norma bruto** (mm)

REDOVNA SJETVA

Žitarice

Kukuruz merkantilni 0,0 21,3 52,3 125,6 87,9 21,7 287,1 344,5

Kukuruz sjemenski 0,0 21,3 52,3 125,6 87,9 21,7 199,2 239,0

Kukuruz šećerac 0,0 42,4 82,3 118,9 243,7 292,4

Pšenica merkantilna 0,0 0,0 6,6 41,8 67,0 0,0 0,0 0,0 0,0 108,8 130,6

Pšenica sjemenska 0,0 0,0 6,6 41,8 67,0 0,0 0,0 0,0 0,0 108,8 130,6

Ječam, zob, triticale 0,0 0,0 9,5 36,8 45,6 0,0 0,0 0,0 0,0 82,4 98,9

Industrijsko bilje

Soja 0,0 23,8 62,3 128,6 114,3 24,3 214,7 257,6

Suncokret 0,0 7,8 45,7 121,8 89,2 0,0 175,3 210,4

Uljana repica 0,0 0,0 0,0 35,6 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 35,6 42,7

Šećerna repa 0,0 0,0 23,0 66,8 124,1 114,1 30,2 328,0 393,6

Krmno bilje

Kukuruz silažni 1,8 21,3 52,3 125,6 87,9 200,9 241,1

Stočni grašak 1,8 25,5 65,9 114,8 93,1 111,8

Lucerna 0,0 0,0 0,0 0,0 4,6 35,9 88,3 86,4 46,9 0,0 0,0 0,0 215,2 258,3

Povrće

Krumpir 0,0 19,9 48,6 116,8 90,5 275,9 331,1

Luk 1,8 59,4 70,1 111,3 74,6 242,5 291,0

Paprika, krastavac 20,2 30,8 103,8 90,2 42,9 245,1 294,1

Dinja, lubenica 7,5 35,0 62,9 112,1 74,6 284,6 341,6

Kupus, kelj 25,2 61,1 116,0 74,6 202,3 242,8

Grašak 0,0 1,8 32,3 78,7 118,1 112,7 135,3

Rajčica, patliđan 25,2 61,1 123,4 61,4 209,7 251,7

Mrkva, peršin, pastrnjak 25,2 61,1 116,0 74,6 0,0 277,0 332,3

Drvenaste kulture

Vinova loza 0,0 0,0 0,0 0,0 25,2 35,4 68,9 63,0 16,8 0,0 0,0 0,0 129,6 155,5

Jabuka, kruška 0,0 0,0 0,0 7,5 53,4 74,5 118,5 101,1 47,1 0,0 0,0 0,0 354,9 425,9

Zaštićeni prostor

Rajčica, paprika 0,0 0,0 54,0 89,0 120,0 140,0 156,0 139,0 92,0 63,0 0,0 0,0 853,0 1023,6

POSTRNA SJETVA

Kukuruz silažni 17,8 80,6 51,2 0,0 149,6 179,6

Krmni sirak 50,2 113,7 64,0 0,0 227,9 273,5

Kupus, kelj, cvjetača 76,8 113,9 61,5 0,0 190,7 228,8

Sudanska trava 47,3 74,2 72,3 29,9 121,5 145,8

- *neto - zbroj potreba za vodom u razdoblju navodnjavanja ( )

- **bruto – uvećane neto vrijednosti za iznos gubitaka (20%)

Autori:



ZAKONSKA REGULATIVA VEZANA ZA VODU I NAVODNJAVANJE

27

3. ZAKONSKA REGULATIVA VEZANA ZA VODU I NAVODNJAVANJE

3.1. Uvod

Uređena zakonska regulativa je bitna pretpostavka uspješne organizacije i provođenja projekata navodnjavanja kako na lokalnoj tako i na razini države. U narednim poglavljima će se obraditi osnovni zakoni i različiti pod zakonski akti koji se direktno ili indirektno odnose na navodnjavanje i zemljište u Republici Hrvatskoj. Također će se ukratko opisati Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV).

3.2. Zakonska regulativa

3.2.1. Zakon o poljoprivrednom zemljištu

Na temelju članka 89 Ustava Republike Hrvatske Hrvatski Sabor je donio Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu (NN39/2013) u okviru poglavlja Općih odredbi uređuje: održavanje i zaštita poljoprivrednog zemljišta, korištenje poljoprivrednog zemljišta, promjena namjene poljoprivrednog zemljišta i naknada, raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: u vlasništvu države), Zemljišni fond, Agencija za poljoprivredno zemljište, upravni i inspekcijski nadzor te prekršajne odredbe.

U Zakonu je Poljoprivredno zemljište opisano kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ br. 39/13) spominje pojam „navodnjavanje“ svega dva puta i to: u čl. 24. st. 1. i čl. 29. st. 1.

„Sudionik poziva za zakup i zakup za ribnjake mogu biti nositelji obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, zadruge koje se bave poljoprivrednom djelatnošću, odnosno djelatnošću akvakulture, ili čiji su zadrugari poljoprivredni proizvođači i druge fizičke ili pravne osobe, koje su do isteka roka za podnošenje ponuda platile sve obveze s osnova korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, odnosno sve obveze s osnove naknade za koncesiju za gospodarsko korištenje voda, naknade za vodu za ribnjake (u daljnjem tekstu: naknada za vodu) i naknade za korištenje vode za navodnjavanje te protiv kojih se ne vodi postupak radi predaje u posjed poljoprivrednog zemljišta, o čemu dostavljaju izjavu uz ponudu na poziv.“

3.2.2. Zakon o poljoprivredi

Pročišćeni tekst Zakona o poljoprivredi (NN 149/09, 127/10, 50/12 i 120/12) je trenutno važeći Zakon iz navedenoga područja.

Zakon o poljoprivredi, nažalost niti jednom ne spominje pojam „navodnjavanje“. Navedeno ukazuje da je navodnjavanje još uvijek nema dovoljno Zakonskih uporišta u praksi i primjeni navodnjavanja, što je osnova da se određene mjere i planovi mogu uspješno provoditi.

3.2.3. Zakon o vodama

Zakon o vodama (NN 153/2009)

Ovim se Zakonom uređuju pravni status voda, vodnoga dobra i vodnih građevina, upravljanje kakvoćom i količinom voda, zaštita od štetnog djelovanja voda, detaljna melioracijska odvodnja i navodnjavanje, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje, posebne djelatnosti za potrebe upravljanja vodama, institucionalni ustroj obavljanja tih djelatnosti i druga pitanja vezana za vode i vodno dobro.


28

Kao što je napisano u uvodnome dijelu između ostaloga Zakon uređuje detaljnu melioracijsku odvodnju i navodnjavanje. Svakako je bitno napomenuti da je uređena odvodnja poljoprivrednih površina preduvjet navodnjavanja.

VI. KORIŠTENJE VODA

Korištenje voda za navodnjavanje regulirano je pod poglavljem 6. u okviru poglavlja VI. Korištenje voda, člankom 96.

6. Korištenje voda za navodnjavanje

Članak 96.

Pravo na korištenje voda za potrebe navodnjavanja ostvaruje se sukladno ovom Zakonu, a radi ostvarenja ciljeva Nacionalnoga projekta navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj, planova i programa navodnjavanja jedinica područne (regionalne) samouprave te za zadovoljenje potreba za navodnjavanjem različitih korisnika za razne namjene.

U svrhu građenja, održavanja i korištenja sustava za navodnjavanje od interesa za više vlasnika ili zakonitih posjednika zemljišta mogu se osnivati trgovačka društva, zadruge ili udruge korisnika voda (melioracijske vodne organizacije) u skladu s posebnim propisima.

Bliže propise o upravljanju, tehničkim i drugim uvjetima uređenja sustava za navodnjavanje, obvezi izvještavanja o stanju i korištenju sustava, osnovama za utvrđivanje troškova održavanja sustava i načinu rasporeda tih troškova na korisnike donosi ministar.

Temeljem gornjega odlomka doneseni su određeni pravilnici. – Propisi o vodnome gospodarstvu.

Do stupanja na snagu propisa iz Zakona o vodama na snazi su propisi i drugi provedbeni akti doneseni na temelju Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 107/95. i 150/05.), i to:

1. Uredba o uvjetima i postupku za dodjelu koncesija na vodama i javnom vodnom dobru (»Narodne novine«, br. 99/96. i 11/98.),

2. Odluka o načinu vođenja evidencije o izvršenim inspekcijskim pregledima u vodoprivredi (»Narodne novine«, br. 3/89.),

3 Pravilnik o očevidniku zahvaćenih i crpljenih količina vode (»Narodne novine«, br. 57/96.),

4. Pravilnik o tehničkim, gospodarskim i drugim uvjetima za uređenje sustava melioracijske odvodnje (»Narodne novine«, br. 4/98.),

5. Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (»Narodne novine«, br. 28/06.),

3.2.4. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o vodama

Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o vodama (NN 56/2013) su između ostaloga prihvaćeni zakoni i direktive Europske unije kako slijedi:

»Usklađenje s direktivama Europske unije

Članak 1.a

Ovim se Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose sljedeće direktive Europske unije:

1. Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (Okvirna direktiva o vodama) (SL L 327, 22. 12. 2000.), izmijenjena i dopunjena:

2. Direktiva 2006/118/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i pogoršanja kakvoće (SL L 372, 27. 12. 2006.);


29

nitrati poljoprivrednog podrijetla (SL L 375, 31. 12. 1991.);

3. Direktiva 2006/11/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 15. veljače 2006. o onečišćenju određenim opasnim tvarima koje se ispuštaju u vodni okoliš Zajednice (SL L 64, 4. 3. 2006.);

Osim gore navedenih promjena i prihvaćanja Zakona i direktiva EU za vodno gospodarstvo su bitni i slijedeći sadržaji u Izmjenama i dopunama Zakona o vodama (NN56/2013):

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Provedbeni propisi Ministra

Članak 136.

U roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, Ministar će uskladiti s odredbama ovoga Zakona:

1. Pravilnik o posebnim uvjetima za obavljanje djelatnosti vodoistražnih radova i drugih hidrogeoloških radova, preventivne, redovne i izvanredne obrane od poplava, te upravljanja detaljnim građevinama za melioracijsku odvodnju i vodnim građevinama za navodnjavanje (»Narodne novine«, br. 83/10. i 126/12.),

2. Pravilnik o upravljanju i uređenju sustava za navodnjavanje (»Narodne novine«, br. 83/10.),

Prestanak važenja provedbenog propisa

Članak 137.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Pravilnik o sadržaju Financijskog plana Hrvatskih voda (»Narodne novine«, br. 102/12.).

Upravljanje građevinama za navodnjavanje

Članak 140.

Iznimno od odredbe članka 24. stavka 2. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.), u razdoblju od 3 godine od stupanja na snagu ovoga Zakona, građevinama za navodnjavanje u vlasništvu jedinica područne (regionalne) samouprave kao i mješovitim vodnim građevinama iz članka 25. stavka 1. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.), upravlja pravna osoba iz članka 195. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.) na temelju programa iz članka 26. stavka 2. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.) i do visine sredstava naknade za navodnjavanje osiguranih temeljem zakona kojim se uređuje financiranje vodnog gospodarstva. Na to se upravljanje, na odgovarajući način, primjenjuju odredbe članka 24. stavka 6. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.).

Program iz članka 26. stavka 2. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.) skupštini jedinice područne (regionalne) samouprave predlaže pravna osoba iz članka 195. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.).

Jedinica područne (regionalne) samouprave ovlaštena je preuzeti na upravljanje građevine za navodnjavanje, počevši od 1. siječnja svake iduće godine unutar roka iz stavka 1. ovoga članka, na temelju akta kojeg je u obvezi dostaviti pravnoj osobi iz članka 195. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.) najmanje 60 dana unaprijed.

U razdoblju iz stavka 1. ovoga članka, smatra se da pravna osoba iz članka 195. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br. 153/09., 63/11. i 130/11.) ispunjava uvjete za obavljanje posebnih djelatnosti za potrebe upravljanja vodama iz članka 221. Zakona o vodama (»Narodne novine«, br.


30

153/09., 63/11. i 130/11.) u dijelu koji se odnosi na upravljanje vodnim građevinama iz stavka 1. ovoga članka.

Od gore navedenih Izmjena za navodnjavanje je bitan Pravilnik o upravljanju i uređenju sustava za navodnjavanje (»Narodne novine«, br. 83/10.).

3.2.5. Zakon o koncesijama

Važeći Zakon o Koncesijama uređuje postupke davanja koncesija, ugovor o koncesiji, prestanak koncesije, pravna zaštita u postupcima davanja koncesije, politika koncesija, te druga pitanja u vezi s koncesijama. Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa slijedećim aktima Europske unije:

Predmet koncesije

Članak 5.

(1) Koncesija se daje u različitim područjima i za različite djelatnosti, a osobito:

(izdvojene su samo 2 stavke vezane za navodnjavanje, od ukupno 22 stavke)

2. za korištenje voda,

15. u području javnih vodnih usluga,

3.2.6. Ostali zakoni i podzakonski akti vezani za navodnjavanje i vodno gospodarstvo

3.2.6.1. Uredba o klasifikaciji voda („Narodne novine“, br. 77/98 i 137/08)

- ovom Uredbom određuju se vrste voda za sve površinske vode, osim prijelaznih i priobalnih voda (čl. 1.)

- niti jednom se ne navodi pojam “navodnjavanje”

3.2.6.2. Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (“Narodne novine”, br. 78/10 i 79/13)

- ovim se Pravilnikom uređuju sadržaj, oblik, način izdavanja i prijenos vodopravnih akata, osnove za odbijanje izdavanja vodopravnih akata, izdavanje izvoda, sadržaj i način vođenja očevidnika, posebni troškovi u vezi s izdavanjem vodopravnih akata i način njihova snošenja te pohranu i čuvanje vodopravnih akata (čl. 1.)

Člankom 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o izdavanju vodoporavnih akata uvedena je u Pravilnik novina u čl. 13.a pod nazivom:

„Dokumentacija uz zahtjev za izdavanje vodopravne dozvole za korištenje podzemnih voda za navodnjavanje

Članak 13.a

Uz zahtjev za izdavanje vodopravne dozvole za korištenje podzemnih voda za navodnjavanje poljoprivrednih površina do 5 ha prilažu se:

– podaci o nazivu i sjedištu korisnika vodopravne dozvole,

– osnovni podaci o djelatnosti korisnika i lokaciji za koju se vodopravna dozvola izdaje,

– dokaz da je podnositelj zahtjeva vlasnik ili zakoniti posjednik nekretnine na kojoj se nalazi zdenac,

– zemljopisna duljina i širina lokacije bunara,

– dubina bušenja bunara u metrima,


31

– način bušenja zdenca (kopani, bušeni),

– promjer ugradnje u mm,

– statička razina podzemne vode (m.n.m),

– podaci o ugrađenoj pumpi koji obuhvaćaju tip, snagu (kW) i kapacitet (l/s),

– maksimalna količina crpljenja u eksploataciji (l/s) i

– dokaz o uplaćenoj upravnoj pristojbi.“

3.2.6.3. “Pravilnik o očevidniku zahvaćenih i korištenih količina voda” (“Narodne novine, br. 81/10),

- u samom tekstu pravilnika ne spominje se niti jednom pojam “navodnjavanje”, međutim u PRILOGU 3, OBRAZAC 3b pravilnika pod nazivom “Prijava podataka o zahvaćenim i korištenim količinama voda” navodi se u jednom retku kao jedan od mogućih oblika zahvaćanja i “Zahvaćanje voda za navodnjavanje za različite namjene“(tablica u prilozima pravilnika).

3.2.6.4. “Uredba o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda” (“Narodne novine”, br. 89/10, 46/12 i 51/13)

- u ovoj se uredbi pojam “navodnjavanje” pojavljuje samo nekoliko puta i to u člancima:

a) čl. 2. pod nazivom naslova “1. Rok na koji se daje koncesija” koji, samo u dijelu koji se odnosi na navodnjavanje, glasi: “Koncesija za gospodarsko korištenje voda može se dati na sljedeća razdoblja, po sljedećim namjenama: ... 5. za zahvaćanje voda za navodnjavanje, za različite namjene:

– za građevine za melioracije koje zahvaćaju vodu iz površinskih voda – do 30 godina,

– za manje građevine za melioracije koje zahvaćaju vodu iz podzemnih vodonosnika – do 30 godina;...“

b) čl. 5. pod nazivom, također samo dio koji se odnosi na navodnjavanje i glasi: „Godišnja naknada: ... 5. za zahvaćanje voda za navodnjavanje za različite namjene obračunava se na količinu zahvaćene vode i iznosi 10% naknade za korištenje voda, što se plaća prema Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva, odnosno 10% od naknade za korištenje voda, što se plaća prema Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva za korištenje voda ako se količina vode za navodnjavanje iz bilo kojih razloga ne mjeri;...“

c) čl. 6. koji propisuje, između ostalog, slijedeće:

„Iznos jednokratne naknade određuje se prema najpovoljnijoj ponudi u postupku davanja koncesije, pod sljedećim uvjetima: ... 5. za zahvaćanje vode za navodnjavanje za različite namjene, jednokratna naknada ne može biti manja od iznosa godišnje naknade, utvrđenoga prema količini vode za koju se koncesija daje; ...“

3.3. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (NAPNAV)

Odlukom Vlade Republike Hrvatske (12.03.2004.), pokrenut je projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj. Sukladno navedenoj odluci osnovano je i nacionalno Povjerenstvo kojime predsjedava premijer, a zamjenik je obično ministar poljoprivrede.


32

Tadašnji ministar Poljoprivrede, Petar Čobanković, imenovao je Stručni tim (koji se sve do danas sastaje i funkcionira, samo je aktualna Vlada malo promijenila članstvo) koji je zadužen za koordinaciju izrade i usvajanje strategije sadašnjeg i budućeg razvoja navodnjavanja u RH sa ciljem gospodarenja prirodnim resursima, organizacije poljoprivredne infrastrukture i tržišne ekonomije poljoprivrednim proizvodima.

Strategija je izrađena i recenzirana od Stručnog tima u srpnju 2005. godine pod nazivom Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj – NAPNAV, Nositelj projekta: Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Nakon više javnih prezentacija, te prihvaćanja od strane Nacionalnog povjerenstva za navodnjavanje, Vlada Republike Hrvatske je na svojoj sjednici od 17. 11. 2005. usvojila NAPNAV.

Usvojenim nacionalnim projektom navodnjavanja (NAPNAV) sagledano je i definirano:

- postojeće stanje poljoprivrede, poljoprivrednog zemljišta i zemljišne politike, odnosno postojeći zakonski okviri;

- dana je ocjena i uočena postojeća ograničenja u razvoju navodnjavanja,

- razlozi i potrebe, mogućnosti i ciljevi razvoja navodnjavanja u Republici Hrvatskoj, s time da je posebna pozornost posvećena mogućnostima;

- u tom smislu izvršena je kategorizacija tala u odnosno njihova podobnost za navodnjavanje te je određen vodni potencijal za navodnjavanje.

NAPNAVOM je uz navodnjavanje posebna pozornost posvećena i zaštiti okoliša, a u okviru čega su posebno razmotrena poglavlja:

- definiranje ranjivih i zaštićenih područja gdje se navodnjavanje ne može razvijati;

- utjecaj navodnjavanja na onečišćenje okoliša;

- utjecaj na vodu (hidrosferu);

- monitoring okoliša u navodnjavanim područjima;

- definirani su kriteriji za određivanje prioriteta u rangiranju područja na nacionalnoj razini i za potrebe određivanje prioriteta u postupku nominacije projekata za izvođenje;

- definiran je opseg i način edukacije kadrova za zahvaćanje i distribuciju vode kao i vlasnika i korisnika poljoprivrednog zemljišta.

Tablično je prikazana Pogodnost tla za navodnjavanje u kojoj je u Republici Hrvatskoj izdvojeno 244.151 ha tala pogodnih za navodnjavanje (klasa pogodnosti P1), 588.164 ha tala umjereno pogodnih za navodnjavanje (klasa P2, imaju odgovarajuća ograničenja), 291.401 ha ograničeno pogodnih (klasa P3), 881.678 ha privremeno nepogodna (klasa N1) i 585.324 ha trajno nepogodnih tala (klasa N2) od ukupno (stjenovitih površina 365.010 ha) 2.955.728 ha. Također je na karti prikazan i prostorni raspored pogodnosti tala za navodnjavanje.

Prikazani su vodni potencijali Republike Hrvatske, a izdvojeno je 6 kategorija vodnih potencijala kako slijedi: vrlo visok vodni potencijal (uži pojas,10-15 km, uz velike rijeke (Drava, Sava, Dunav) + Međimurje + Baranja); visok vodni potencijal (slivovi: Kupe, Gline, Korane, Mrežnice, Dobre i Lokvarsko jezero); srednji potencijal; umjereni potencijal; nizak potencijal i vrlo nizak potencijal.

Na karti i tablično su prikazane kategorije (8 kategorija) i površine zaštićenih područja u Republici Hrvatskoj na ukupno 564.480 ha: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, spomenik prirode, značajni krajobraz, park šuma i hortikulturni spomenik.


33

Na posebnoj karti su prikazana i legendom pojašnjena proglašena i predložena zaštićena područja vode za piće u Republici Hrvatskoj.

Na karti su također prikazana i legendom pojašnjena i područja I i II zone sanitarne zaštite na kojima se neće provoditi navodnjavanje.

Na karti su prikazane i označene po županijama minski sumnjive površine.

Skicom je prikazana metodologija izrade karte prioriteta navodnjavanja u Republici Hrvatskoj kako slijedi: Karta pogodnosti za navodnjavanje i karta potencijala vodnih resursa, koje su objedinjene u kartu prirodnih potencijala, uz koju je iz karte deficita vode izrađena karta prioriteta za navodnjavanje.

Tablično je prikazana karta potencijala zemljišta za navodnjavanje po županijama u Republici Hrvatskoj, u okviru koje je u Vukovarsko-srijemskoj županiji izdvojeno 60.099 ha visokoga potencijala za navodnjavanje i 29.215 ha umjerenoga potencijala za navodnjavanje.

Definirana su tijela i subjekti koji sudjeluju u realizaciji projekata navodnjavanja; definirane su radnje potrebne kod gradnje novih sustava za navodnjavanje; definirane su vrste sustava za navodnjavanje prema veličini i potencijalnim korisnicima kao i prava, obveze i nadležnosti korisnika.

Pregledno je prikazana veličina sustava i potencijalni korisnici, kao i način financiranja i sufinanciranja navedenih projekata: vrlo mali korisnici (do 5 ha, potrebno vode do 20 000 m3, bušenje zdenca i vodozahvata sufinancira država 30%); mali korisnici (5-10 ha, potrebno vode od 20 000 do 50 000 m3, bušenje zdenca i vodozahvata sufinancira država 50%), srednji korisnici (10 do 200 ha, potrebno vode od 50 000 do 1 000 000 m3, bušenje zdenca i vodozahvata sufinancira država 70%) i veliki korisnici (veći od 200 ha, potrebno vode više od 1 000 000 m3, bušenje zdenca i vodozahvata sufinancira država 80%). Opremu na parceli financira krajnji korisnik.

Ustrojbene pretpostavke prema planu NAPNAV-a:

- Uredbom Vlade RH o unutarnjem ustrojstvu MPŠVG-a osnovan je Odjel melioracijskog navodnjavanja unutar Uprave gospodarenja vodama-Sektora gospodarenja vodama.

- U okviru Hrvatskih voda, Odlukom Generalnog direktora formirana je Radna skupina za provedbu nacionalnog programa navodnjavanja koju čine 4 člana u Direkciji Hrvatskih voda te po 1-2 člana u 4 VGO-a (VGO Sava, VGO Osijek i VGO Rijeka i VGO Split).

- Pri županijama se osnivaju radni timovi za koordinaciju i praćenje izrade Županijskih Planova navodnjavanja (sudjeluju predstavnici Ministarstva, Hrvatskih voda te nadležni stručnjaci iz županijskih službi –agronomi, građevinari-hidrotehničari).

- Kroz ove radne timove krajnji korisnici naznačuju svoje potrebe i interes za uvođenje navodnjavanja na svojim poljoprivrednim površinama.

NAPNAV se provodi kroz tri faze:

- Planovi navodnjavanja županija (PNŽ),

- Pilot – projekti navodnjavanja (PPN)

- A. Projektna dokumentacija za pojedinačne sustave navodnjavanja (SN) te

- B. Sanacije/Rekonstrukcija postojećih i izgradnja novih sustava navodnjavanja.

Planovi navodnjavanja po županijama (PNŽ). Svaka županija je na svojim tijelima donijela odluku o izradi plana navodnjavanja na njezinom teritoriju. Po izradi plana je usvojen od strane županijske skupštine. Navedeni planovi su:


34

- ključni planski dokument kojim se definiraju mogućnosti i potrebe za navodnjavanjem poljoprivredne proizvodnje na području neke županije,

- u proteklom razdoblju u Republici Hrvatskoj izrađeno je 19 od 21 županije;

- sredstva su se osigurala po principu 50% MPŠVG i 50% Županije.

Pilot-projekti navodnjavanja (PPN)

Temeljem NAPNAV-a određena su četiri nacionalna pilot projekta:

- Višenamjenski kanal Dunav-Sava (Vukovar – Šamac);

- Sustav navodnjavanja Opatovac (Vukovarsko-srijemska županija – završe no);

- Sustav navodnjavanja Kaštela-Trogir-Seget (Splitsko-dalmatinska županija);

- Sustav navodnjavanja donje Neretve (Dubrovačko-neretvanska županija).

Sredstva za projektnu dokumentaciju i izvođenje osigurava MPŠVG, uz potporu lokalne uprave.

Izrada projektne dokumentacije za pojedine sustave navodnjavanja- dinamika:

- za brojne poznate korisnike i lokacije navodnjavanja pokrenuta je izrada projektne dokumentacije razine idejnih i glavnih projekata, te ishodovanje odgovarajućih lokacijskih i građevinskih dozvola;

- obuhvaćeno je 12 županija sa 32 projekta;

- projekte financira MPŠVG u iznosu 50% vrijednosti dok se preostali dio osigurava od lokalne uprave ili krajnjeg korisnika.

Sanacija i rekonstrukcija postojećih i izgradnja novih sustava navodnjavanja.

U periodu do dovršenja potrebne tehničke dokumentacije i ishodovanja potrebnih dozvola za izgradnju novih sustava, započelo se sa sanacijom postojećih sustava navodnjavanja. U periodu 2004.-2006.g. sanirana su i puštena u pogon dva sustava: Sustav navodnjavanja Vransko polje (Zadarska županija, 484 ha, korisnik Vrana d.o.o Biograd n/m) i Sustav navodnjavanja Grabovo (Vukovarsko-srijemska županija, I faza 500 ha, korisnik je Vupik Vukovar, proizvodnja povrtlarske i ratarske kulture, korisnik je sudjelovao sa 2.000.000 Kn u sanaciji I faze sustava.

U navedene projekte je ukupno uloženo oko 12.000.000 mil Kn.

U istom razdoblju izvedena je i djelomična sanacija pojedinih hidrotehničkih građevina koje služe za navodnjavanje (akumulacija, crpnih stanica, i kanala za navodnjavanje) na području Dalmacije i to: Akumulacija Vlačine, crpna stanica i kanal na Donjoj Neretvi; kanali za navodnjavanje unutar Sinjskog, Imotskog i Vrgoračkog polja; crpna stanica Puškaš i kanal Bazjaš. Ukupno je uloženo cca 8.000.000 Kn za potrebe navodnjavanja poznatih poljoprivrednih proizvođača, uglavnom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Prema izvješću Jedinice za provedbu nacionaloga projekta navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama (NAPNAV), za razdoblje 2004.-2012. godina investirano je:

- planovi navodnjavanja 13,93 mil. Kn;

- Nacionalni pilot projekti 362,26 mil Kn;

- Izrada projektne dokumentacije 75,21 mil Kn;

- Sanacija i izgradnja 191,17 mil Kn.


35

U navedenim sredstvima su sudjelovali kako slijedi: državni proračun 488,37 mil Kn (76%), Hrvatske vode 93,49 mil Kn (15%), Fond za regionalni razvoj 5,18 mil Kn (1%), JR(L)S 51,33 mil Kn (8%) i krajnji korisnici 4,19 mil Kn (1%).

Prema gore navedenom je ukupno prema programu NAPNAV-a investirano tijekom razdoblja 2004.-2012. g. 642,57 mil. Kn.

3.4. Razvoj projekata za navodnjavanje

Razvoj projekata za navodnjavanje bazira se na sljedećim grupama zakonodavnih osnova:

1. Zakonodavne osnove vezane uz Poljoprivredu i navodnjavanje 1.1. Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u

Republici Hrvatskoj – NAPNAV; 1.2. Zakon o poljoprivrednom zemljištu (NN 039/13); 1.3. Pravilnik o dobrim poljoprivrednim i okolišnim uvjetima (NN 065/13); 1.4. Pravilnik o potpori za kapitalna ulaganja u poljoprivredi (NN 046/11); 1.5. Pravilnik o upravljanju i uređenju sustava za navodnjavanje (NN 083/10); 1.6. Pravilnik o uvjetima i mjerilima za sufinanciranje gradnje građevina za navodnjavanje u

vlasništvu fizičkih i pravnih osoba (NN 083/10); 1.7. Pravilnik o jednostavnim građevinama i radovima (NN 101/07) i Pravilnik o dopunama

Pravilnika o jednostavnim građevinama i radovima (NN 093/08).

2. Zakonodavne osnove vezane uz Vodno gospodarstvo 2.1. Zakon o vodama (NN 153/09); 2.2. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o izdavanju vodopravnih akata (NN

079/13); 2.3. Pravilnik o sadržaju, obliku i načinu vođenja vodne dokumentacije (NN 120010); 2.4. Uredba o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda (NN 089/10); 2.5. Pravilnik o obračunu i naplati naknade za korištenje voda (NN 084/10); 2.6. Popis građevina za osnovnu melioracijsku odvodnju i mješovitih melioracijskih

građevina od interesa za Republiku Hrvatsku (NN 083/10); 2.7. Uredba o visini naknade za korištenje voda (NN 082/10); 2.8. Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09); 2.9. Strategija upravljanja vodama (NN 091/2008); 2.10. Odluka o visini naknade za korištenje voda (NN 094/07).

3. Zakonodavne osnove vezane uz Graditeljstvo i prostorno uređenje 3.1. Zakon o prostornom uređenju i gradnji (NN 076/07, 38/09 NN 055/11); 3.2. Uredba o određivanju zahvata u prostoru i građevina za koje Ministarstvo zaštite

okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva izdaje lokacijsku i/ili građevinsku dozvolu (NN 116/07);

3.3. Zakon o arhitektonskim i inženjerskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji (NN 152/08).

Uz navedeno postoje i drugi zakonski i podzaklonski akti vezani uz realizaciju navedenih projekata.

Unatoč brojnim zakonskim zahtjevima osnova razvoja projekata za navodnjavanje svaki projekt navodnjavanja većih razmjera (za građevine za melioracijsko navodnjavanje i drugo zahvaćanje voda kapaciteta 500 l/s i više) neminovno mora proći sljedeći hodogram:


36

1. Izrada Koncepcijskog rješenja navodnjavanja – sastoji se od skice nekoliko varijanata rješenja navodnjavanja za pojedinu parcelu/parcele i kulture, definiranja izvora vode za navodnjavanje, razvoda navodnjavanja na parceli, tipa navodnjavanja i procjene troškova podloga za ocjenu da li nastaviti daljnje aktivnosti, podloga za daljnje razgovore. Moguće ga je izraditi samostalno ili koristiti vanjsku pomoć.

2. Izrada screeninga (provjere utjecaja na okoliš – ocjena o procjeni utjecaja na ekološku orežu i ocjena o procjeni utjecaja na prirodu) i prema potrebi Studije utjecaja na okoliš – analiza utjecaja u prvom redu zahvata vode na okoliš te utjecaja na Natura 2000 ograničenja projekta u cilju zaštite okoliša i prirode. Dokumentaciju izrađuje ovlaštena tvrtka. Dokumentacija definira uvjete izrade projekta.

3. Izrada idejnog projekta navodnjavanja kao podloge za lokacijsku dozvolu - zadovoljiti tražene elemente sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji detaljnija razrada jedne varijante definirane koncepcijskim rješenjem sa tehničkim izračunima i definiranim elementima. Dokumentaciju izrađuje ovlašteni projektant. Dokumentacija služi za ishođenje lokacijske dozvole i potrebnih suglasnosti.

4. Ishođenje lokacijske dozvole 5. Izrada predinvesticijske/investicijske studije izvodivosti – definira ekonomske

elemente projekta. U slučaju međunarodnog sufinanciranja ili kreditiranja projekta podloga za prijavu i odobrenje projekta detaljna financijska analiza, analiza varijanti, izbor najpovoljnije i definiranje odnosa učešća. Dokumentaciju izrađuje iskusni konzultant.

6. Izrada glavnog projekta navodnjavanja kao podloge za građevinsku dozvolu - zadovoljiti tražene elemente sukladno Zakonu o prostornom uređenju i gradnji detaljnija razrada varijante definirane idejnim rješenjem sa detaljnim tehničkim izračunima i definiranim svim elementima. Dokumentaciju izrađuje ovlašteni projektant. Dokumentacija služi za ishođenje građevinske dozvole.

7. Ishođenje građevinske dozvole. 8. Izgradnja sustava navodnjavanja uz nadzor ovlaštenih inženjera. 9. Pokusni rad sustava 10. Tehnički pregled. 11. Uporabna dozvola .

Za sustave navodnjavanja koje su u vlasništvu i provode jedinice lokalne, područne (regionalne) samouprave, svaki projekt navodnjavanja neminovno mora temeljem županijskog plana navodnjavanja, sadržavati sljedeće:

- interes krajnjih korisnika za projektiranje i gradnju sustava javnog navodnjavanja; - način financiranja izrade projektne dokumentacije i gradnje sustava javnog navodnjavanja; - opseg i dinamiku izrade projektne dokumentacije (studija izvodljivosti, studija utjecaja na okoliš, idejni projekt, glavni-izvedbeni projekt);

- dinamika ishođenja potrebnih dozvola i suglasnosti; - planirana vrijednost projektiranja i izgradnje sustava javnog navodnjavanja; - dinamika početka i dovršetka projektiranja i izgradnje sustava javnog navodnjavanja.

Za pristupanje izradi projektne dokumentacije potrebno je osigurati potvrdu krajnjih korisnika o korištenju budućeg sustava javnog navodnjavanja kojom krajnji korisnici iskazuju interes za:

- korištenje sustava; - sudjelovanje u troškovima rada i održavanja; - sudjelovanje u troškovima gradnje.

Potvrdom krajnjih korisnika mora se potvrditi iskazani interes na minimum 70% poljoprivrednih površina unutar obuhvata svakog pojedinog sustava javnog navodnjavanja.


37

Za pristupanje gradnji sustava javnog navodnjavanja potrebno je:

- ugovornim odnosom definirati prava i obveze krajnjih korisnika i jedinica područne (regionalne) samouprave, a prvenstveno obvezu trajnog korištenja sustava za potrebe poljoprivredne proizvodnje;

- ekonomsko-financijskim analizama potvrditi opravdanost ulaganja.

Ugovornim odnosom krajnjih korisnika i jedinica područne (regionalne) samouprave mora se obuhvatiti minimalno 30% poljoprivrednih površina unutar obuhvata svakog pojedinog sustava javnog navodnjavanja.

Program održavanja sustava javnog navodnjavanja donose jedinice područne (regionalne) samouprave za svaku godinu. Program se temelji na pojedinačnim sustavima javnog navodnjavanja te sadrži sljedeća poglavlja:

- ukupno potrebne količine vode i dinamika rada sustava navodnjavanja; - godišnji plan navodnjavanja, - godišnji troškovi rada i održavanja sustava.

Jedinice područne (regionalne) samouprave donose opće tehničke uvjete za uređenje sustava javnog navodnjavanja, a isti moraju sadržavati minimalne podatke:

- popis tehničkih cjelina sustava javnog navodnjavanja; - popis materijala i opreme unutar sustava javnog navodnjavanja; - popis standarda koji se moraju koristiti kod projektiranja sustava javnog navodnjavanja; - popis kriterija za provedbu održavanja sustava javnog navodnjavanja; - način priključenja krajnjih korisnika na tlačnu distributivnu mrežu; - način mjerenja i obračuna utrošenih količina vode.

Godišnji troškovi rada i održavanja sustava javnog navodnjavanja sastoje se od fiksnih i varijabilnih troškova.

Fiksne godišnje troškove rada i održavanja sustava javnog navodnjavanja čine sljedeći troškovi:

- troškovi upravljanja i rukovanja sustavom javnog navodnjavanja; - troškovi održavanja sustava javnog navodnjavanja; - zajednički troškovi sustava javnog navodnjavanja (izvještavanje, tehnički i agronomski poslovi, financijski troškovi administriranja sustava javnog navodnjavanja i naplate naknade, ostali troškovi).

Pod tehničkim poslovima razumijevaju se poslovi definiranja tehničkih pretpostavki vezanih za godišnju dinamiku rada sustava javnog navodnjavanja, uključujući potrebne troškove upravljanja sustavom javnog navodnjavanja, troškove energije i održavanja sustava javnog navodnjavanja.

Pod agronomskim poslovima razumijevaju se poslovi definiranja godišnjeg plodoreda i godišnje potrebe za vodom unutar sustava javnog navodnjavanja.

Pod financijskim poslovima razumijevaju se poslovi izračuna visine naknade za navodnjavanje (temeljem definiranih potreba za vodom te pretpostavljenim troškovima upravljanja i održavanja, odnosno troškova utroška energije) i izdavanje rješenja i naplatu naknade za navodnjavanje.


38

Pod ostalim troškovima razumijevaju se troškovi vezani za izradu i provedbu godišnjih ugovora sa pravnom osobom koja ispunjava uvjete iz članka 220. točke 3. Zakona o vodama (»Narodne novine« broj 153/09).

Varijabilne troškove rada i održavanja sustava javnog navodnjavanja čine sljedeći troškovi:

- troškovi energije potrebni za rad sustava javnog navodnjavanja; - troškovi naknade za korištenje voda.

U postupku izračuna i obračuna godišnjih troškova rada i održavanja sustava javnog navodnjavanja, jedinice područne (regionalne) samouprave dužne su uključiti krajnje korisnike.

Temeljem godišnjeg programa održavanja sustava javnog navodnjavanja, predstavničko tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave donosi odluku o godišnjoj visini naknade za navodnjavanje iz članka 50. stavka 1. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva (»Narodne novine« broj 153/09). U odluci o godišnjoj visini naknade za navodnjavanje posebno se iskazuje naknada za fiksne, a posebno za varijabilne troškove.

Temeljem prihvaćenog izvješća o realizaciji godišnjeg programa održavanja, te godišnjeg obračuna prihoda i rashoda javnih sustava navodnjavanja, izvršno tijelo jedinica područne (regionalne) samouprave može odobriti podmirivanje dijela troškova javnih sustava navodnjavanja iz sredstava proračuna jedinica područne (regionalne) samouprave.

Sukladno Pravilniku o jednostavnim građevinama i radovima [NN 21/09, 57/10, 126/10, 48/11 i 81/12] bez akta kojim se odobrava građenje i lokacijske dozvole, a u skladu s glavnim projektom ili tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju članka 196. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, može se graditi:

- priključak kojim se postojeća građevina priključuje na infrastrukturne instalacije (niskonaponsku električnu i telekomunikacijsku mrežu, vodovod, kanalizaciju, plinovod, toplovod, kabelsku televiziju);

- građevina i oprema namijenjene biljnoj proizvodnji na otvorenom prostoru, kao što je: – hidrantski priključak za navodnjavanje i protumraznu zaštitu, razvod sustava za navodnjavanje i protumraznu zaštitu od hidrantskog priključka ili razvod na parceli krajnjeg korisnika, – zacijevljeni bunar promjera manjeg ili jednakog 100 cm, za potrebe prihvata vode za navodnjavanje i druge aktivnosti poljoprivredne proizvodnje, – kanal za sakupljanje oborinskih i erozivnih voda izveden neposredno u tlu i sa zaštitom od procjeđivanja izvedenom isključivo od fleksibilnih folija, – akumulacija za navodnjavanje sa zaštitom od procjeđivanja isključivo fleksibilnom folijom,

Građevina i oprema namijenjena biljnoj proizvodnji u zatvorenom prostoru, kao što je:

– plastenik s pokrovom mase plohe pokrova manje ili jednake 1,5 kg/m² izrađenim od polimerne folije odnosno od polikarbonatnih i/ili poliesterskih ploča i potkonstrukcijom s trakastim temeljima ili temeljima samcima, bez izvedenog poda i bez stacionarnih uređaja za grijanje i ostalih instalacija,

– staklenik s pokrovom najveće mase plohe pokrova manje ili jednake 12,5 kg/m² i potkonstrukcijom s trakastim temeljima ili temeljima samcima, bez izvedenog poda i bez stacionarnih uređaja za grijanje i ostalih instalacija,

– plastenik, odnosno staklenik iz alineje 1. i 2. ovoga podstavka s razvodom sustava za navodnjavanje, toplovodnog ili toplozračnog grijanja, niskonaponske električne


39

instalacije te instalacije plina, uključivo priključak na postojeću građevinu za opskrbu vodom, plinom i električnom energijom, pripremu tople vode ili toplog zraka, pripremu mješavine hranjive otopine ili skladištenje CO2.

Autori:

dr.sc. Marko Josipović2, prof.dr.sc. Lidija Tadić1, Zdenko Tadić, dipl.ing.građ.3, Željko Šreng, mag.ing.aedif. 1

1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a, Osijek 31000 2Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek 31000 3Hidroing d.o.o., Tadije Smičiklasa 1, Osijek 31000

AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE - PEDOLOGIJA

40

4. AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE - PEDOLOGIJA

4.1. Uvod

Tlo je još uvijek uz sve napredne tenologije najbitniji supstrat za proizvodnju hrane. Prema brojnim istraživanjima i procjenama današnje čovječanstvo više od 95% hrane dobiva iz tla. Stoga je tlo uz vodu i zrak još uvijek nezamjenjivo za opstanak čovječanstva. Obzirom na njegov veliki značaj u proizvodnji hrane i da je također glavni supstrat za navodnjavnaje i povećanje prinosa i sigurnosti proizvodnje hrane po poglavljima će se detaljnije obraditi određene teme.

Tlo je prirodno tijelo mineralnog i organskog sastava podijeljeno na horizonte različite debljine. Nastalo je postupnim razvojem iz matične stijene pod utjecajem pedogenetskih čimbenika i procesa. Ti se procesi odvijaju milijunima godina i neprestano su u tijeku, nezavisno od ljudskih želja, a u zadnjemu razdoblju intenzivne poljoprivrede (korištenja tla), čovjekovo djelovanje na tlo je također značajan čimbenik geneze tla.

Tlo se sastoji od čvrste (čestice tla), tekuće (voda) i plinovite faze (zraka) u kojem žive mikroorganizmi tla, životinje i biljke. Između čestica tla izgrađen je porozni prostor (pore tla) različitog oblika i dimenzija u kojem se nalazi voda, zrak ili neki drugi plin. Taj porozni prostor je u ovisnosti o tipu tla i njegovim fizikalnim značajkama vrlo različit. Zavisi i od tipa tla i njegova mehaničkog sastava i predstavlja veliku prirodnu zalihu za vodu ili za zrak. Tlo je, u biti, rastresit supstrat koji ima svojstvo upijanja vode iz prirodnih oborina, navodnjavanja ili površinskih vodotoka, propušta je kroz svoj profil ili je zadržava, čineći tako najveća „skladišta“ vode za potrebe kulturnih biljaka.

4.2. Osnove pedologije i pogodnost tla za navodnjavanje

Pedologija ili znanost o tlu bavi se proučavanjem sastava površinskoga sloja tla i svojstava tla u funkciji poljoprivredne proizvodnje. Kao i svaka znanost i pedologija ima svoju klasifikaciju. Prema hrvatskoj klasifikaciji sva tla podijeljena su u 4 odjela: a) automorfna tla, b) hidromorfna tla, c) halomorfna tla i d) subakvalna tla.

Na istraživanom području, području provođenja IRRI projekta, dominiraju automorfna tla za koja je karakteristično da se razvijaju u terestričkim uvjetima, tj. da nema dužeg zadržavanja vode u profilu i da su dobre propusnosti za vodu. Prilikom istraživanja određenog područja sa svrhom utvrđivanja pogodnosti tala za navodnjavanje potrebno je utvrditi prostornu distribuciju pojedinih tala, te njihova svojstva. Sam postupak sastoji se od sljedećih faza:

4.2.1. Priprema terenskih istraživanja

Priprema terenskih istraživanja obuhvaća prikupljanje kartografskih podloga: topografske karte (Slika 4.1. i 4.2.), digitalni ortofoto snimci (Slika 4.3.), osnovna pedološka karta (Slika 4.4.), geološka karta.

Danas je u suvremenoj pedologiji rad bez GIS (Global Positioning System - Globalni pozicijski sustav) sustava gotovo nezamisliv. Prije samog izlaska na teren pripremaju se geopozicionirane podloge pomoću GIS-alata i prenose se u GPS prijemnik (Slika 5.). Prilikom toga lociraju se pozicije za otvaranje pedoloških sondi uvažavajući konfiguraciju terena. GPS prijemnik služi za navođenje do planiranog mjesta otvaranja pedoloških bušotina.

4.2.2. Rekognosciranje terena

Rekognosciranje terena obuhvaća obilazak područja istraživanja i upoznavanje terena prilikom čega se stvarna situacija na terenu usklađuje s podatcima prikupljenim u pripremnoj fazi terenskih


41

istraživanja (postojeće topografske i pedološke karte, aerofoto snimci, satelitski snimci i sl.). Tijekom rekognosciranja terena obavljaju se opažanja geološke građe, forme reljefa te živi i mrtvi pokrov na površini tla. Također, prve informacije o pedosistematskim jedinicama možemo dobiti iz postojećih usjeka s otvorenim profilima na terenu. Takove usjeke nalazimo uz ceste, pruge, kamenolome, ciglane, jame iz kojih se vadi pijesak, šljunčare, kanale i vodotoke. Ovisno o cilju istraživanja prilikom rekognosciranja terena poželjno je obaviti i ostala opažanja kao što su razina vode u kanalima i bunarima i izgled usjeva u zatečenoj fazi rasta i razvoja.

Slika 4.1. Topografska karta, M 1: 25 000 Slika 4.2. Hrvatska osnovna karta, M 1: 5 000

Slika 4.3. Digitalna ortofoto karta


42

Slika 4.4. Osnovna pedološka karta M 1:50 000


43

Slika 4.5. GPS prijemnik s ucrtanom mrežom sondi i podlogom

4.2.3. Sondiranje

Sondiranje se izvodi nakon rekognosciranja terena ili paralelno s njim. Svrha sondiranja je determinacija pojedinih pedosistematskih jedinica i njihove rasprostranjenosti u relativno kratkom vremenskom roku. Izvodi se pomoću različitih sondi (Slika 4.6.), s različitim svrdlima od kojih se najčešće koristi Edelmanovo.

Slika 4.6. Komplet za sondiranje

Sam postupak sondiranja se obavlja na sljedeći način. Prije svega se očisti dio površine tla na koji se raširi metar. Svrdlo se okreće uvijek u istom smjeru i prilikom punjenja i prilikom vađenja svrdla iz tla. Nakon vađenja sonde iz sondažne jame iz svrdla se pažljivo izvadi tlo i slaže uz metar. Postupak se ponavlja za sljedeće slojeve koji se slažu jedan ispod drugog uz metar do željene dubine. Na tako izvađenom tlu (Slika 4.7.) mogu se odrediti osnovna endomorfološka svojstva kao što su: boja tla, broj horizonata i približna dubina, tekstura, struktura, sadržaj zemnoalkalnih karbonata i pedodinamske novo tvorevine.


44

Slika 4.7. Sondažni izvadak

4.2.4. Otvaranje pedoloških profila i uzimanje uzoraka tla

Nakon sondiranja i izrade još preciznije pedološke karte slijedi „otvaranje“ (iskapanje) profila na specifičnim lokacijama za utvrđene pedosistematske jedinice. Na pedološkom profilu (Tablica 4.1.) određuju se endomorfološka svojstva tla i uzimaju uzorci za laboratorijska ispitivanja.

Pojedinačni uzorci tla uzimaju se iz profila, odnosno iz svakoga horizonta i podhorizonta. Pri tome razlikujemo:

a) uzorke u narušenom stanju koji služe za mehaničku analizu i kemijske analize (uzimaju se jedan ispod drugog u vrećice na kojima se označi lokalitet, broj profila, oznaka horizonta i dubina). Količina uzoraka ovisi o broju analiza i skeletnosti, pa se za neskeletne uzorke uzima 1,0-1,5 kg tla, a za skeletne 3-5 kg tla.

b) uzorke u neporušenom (ili nenarušenom stanju), koji služe za fizikalne analize (uzimaju se u metalne valjke određenog volumena, najčešće volumena od 100 cm3, Slika 4.8.). Obično se uzorkuje 2-3 cilindra iz istoga horizonta, a iz oranice se uzima 3-4 cilindra.


45

Tablica 4.1. Pedomorfološke značajke eutrično smeđeg tipičnog tla na lesu

Dubina Horizont Endomorfologija

0-36 Ap

Boja tla: Smeđa

Tekstura: Praškasto glinasta ilovača

Struktura: Sitno mrvičasta

CaCO3:-

36-63 (B)vC

Boja tla: Svijetlo smeđa

Tekstura: Praškasto glinasta ilovača

Struktura: Sitno mrvičasta

CaCO3:+

63-110 C

Boja tla: Žuta

Tekstura: Praškasta ilovača

Struktura: Praškasta

CaCO3:+++

Slika 4.8. Uzimanje uzoraka tla u nenarušenom stanju

4.2.5. Laboratorijska istraživanja

Prilikom provođenja pedoloških istraživanja s ciljem utvrđivanja pogodnosti tla za navodnjavanje potrebno je izvršiti sljedeća laboratorijska ispitivanja tla:


46

a) fizikalna svojstva tla: mehanički sastav, stabilnost strukturnih agregata, poroznost, gustoća, kapacitet za zrak i vodu, vodne konstante;

b) kemijska svojstva tla: pH, sadržaj organske tvari, biljci pristupačna hraniva (fosfor i kalij), hidrolitička kiselost, adsorpcijski kompleks tla, sadržaj karbonata, sadržaj potencijalno toksičnih elemenata.

4.2.6. Interpretacija analitičkih rezultata

Nakon analiza tla interpretacija analitičkih podataka obavlja se na osnovu sljedećih graničnih vrijednosti:

Za interpretaciju mehaničkog sastava tla koriste se kriteriji i granične vrijednosti prema Soil Survey Mannual, 1951.

Slika 4.9. Mehanički sastav tla - kriteriji i granične vrijednosti


47

Tablica 4.2. Granične vrijednosti analitičkih podataka tla

Reakcija tla (pH) u M KCl-u

jako kisela < 4,5

kisela 4,5 – 5,5

slabo kisela 5,5 – 6,5

neutralna 6,5 – 7,2

alkalna > 7,2

Sadržaj karbonata u tlu

slabo karbonatna < 8 %

srednje karbonatna 8 – 25 %

jako karbonatna > 25 %

Opskrbljenost tla fiziološki aktivnim fosforom i kalijem, mg/100 g tla P2O5 i K2O

Izrazito siromašna < 5

siromašna 5 – 10

umjereno siromašna 10 – 15

umjerena 15 – 20

dobra 20 – 25

bogata > 25

Sadržaj humusa u tlu

vrlo slabo humozno < 1 %

slabo humozno 1 – 3 %

dosta humozno 3 – 5 %

jako humozno 5 – 10 %

vrlo jako humozno > 10 %

Stabilnost mikroagregata

potpuno nestabilni < 10

nestabilni 10 – 20

vrlo malo stabilni 20 – 30

malo stabilni 30 – 50

dosta stabilni 50 – 70

stabilni 70 – 90

vrlo stabilni > 90

Poroznost tla

vrlo porozno > 60 % pora

porozno 45 – 60 % pora

malo porozno 30 – 45 % pora


48

vrlo malo porozno <30 % pora

Retencijski kapacitet tla za vodu

vrlo mali < 25 % vol

mali 25 – 35 % vol

osrednji 35 – 45 % vol

velik 45 – 60 % vol

vrlo velik >60 % vol

Retencijski kapacitet tla za zrak

vrlo mali < 4 % vol

mali 4 – 8 % vol

osrednji 8 – 12 % vol

velik 12 -16 % vol

vrlo velik > 16 % vol

Ocjena zbijenosti prema Renger-u

mala zbijenost < 1,4 g/cm3

srednja zbijenost 1,4 – 1,75 g/cm3

jaka zbijenost > 1,75 g/cm3

10-5 cm/sek m/dan

Vertikalna propusnost tla za vodu ( k )

vrlo mala < 3 < 0,026

mala 3 - 15 0,026 - 0,13

umjereno mala 15 - 60 0,13 - 0,52

umjerena 60 - 170 0,52 - 1,42

umjereno brza 170 - 350 1,42 - 3,0

brza 350 - 700 3,0 - 6,0

vrlo brza > 700 > 6,0

Ocjena hidrolitičke kiselosti

nije potrebna kalcizacija < 4

kalcizacija je fakultativna 4-8

kalcizacija je nužna > 8

4.2.7. Pedološka karta i karta pogodnosti tla za navodnjavanje

Nakon obrade svih pedoloških podataka utvrđuju se konačne pedosistematske jedinice, odnosno kartirane jedinice tla i izrađuje se završna verzija pedološke karte, te se utvrđuje zastupljenost (ha) pojedinih tipova tala (Slika 4.9.).


49

Slika 4.9. Pedološka karta

4.2.8. Procjena pogodnosti tala za navodnjavanje

Temeljni kriteriji vrednovanja pogodnosti tla za navodnjavanje i višenamjensko korištenje u poljoprivredi određuju se prema FAO, 1976., modifikacija prema Vidačeku (1981.). Redovi određuju pogodnost (P) ili nepogodnost (N) tla za navodnjavanje, dok klase određuju stupanj pogodnosti:

- P-1 pogodna tla;

- P-2 umjereno pogodna ili umjereno ograničeno pogodna tla;

- P-3 ograničeno pogodna tla za navodnjavanje;

- N-1 privremeno nepogodna tla za navodnjavanje;

- N-2 trajno nepogodna tla odnosno zemljišta za navodnjavanje.

Podklase pogodnosti i nepogodnosti određuju vrstu i intenzitet ograničenja tla za navodnjavanje, uvažavajući kriterije i zahtjeve intenzivne poljoprivredne proizvodnje u uvjetima navodnjavanja. Osim u užem smislu pedoloških i hidropedoloških značajki, uvažavaju se ograničenja – značajke terena, odnosno poljoprivrednog zemljišta i za vrednovanje potencijalne pogodnosti mogući troškovi održavanja sustava navodnjavanja.

Vrste ograničenja koje određuju podklase pogodnosti i nepogodnosti tla za navodnjavanje:

ed – efektivna dubina ili plitko tlo; vt – visoki sadržaj gline;

k -kiselost tla; V–povremeno visoka podzemna voda u profilu tla;

a – alkaličnost; v – sporo procjedne i/ili stagnirajuće površinske vode;

h – slaba opskrbljenost biljnim hranivima; r – reljef;

ka – kapacitet adsorpcije; p – poplave;

dr – dreniranost ili ocjeditost tla; n – nagib terena;


50

kv – kapacitet tla za vodu; t – troškovi održavanja plodnosti tla u navodnjavanju.

z – zbijenost;

Prilikom procjene pogodnosti tala za navodnjavanje utvrđuje se sadašnja pogodnost i vrste ograničenja tj. podklase pogodnosti, te mjere popravke tla u svrhu otklanjanja ograničenja.

Slika 4.10. Karta pogodnosti tla za navodnjavanje

4.2.9. Mjere popravke tla dijelimo na agromelioracijske i hidromelioracijske

4.2.9.1. Agromelioracijsko uređenje zemljišta

Agromelioracijsko uređenje zemljišta općenito podrazumijeva skup agrotehničkih zahvata ili mjera u svrhu popravka lošijih fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava s ciljem povećanja plodnosti i produktivnosti tla, a samim tim i povećanja pogodnosti tla za višenamjensko korištenje u poljoprivredi i navodnjavanju.

Poboljšanje spomenutih svojstava moguće je postići mehaničkim i kemijskim melioracijskim zahvatima i mjerama koji uključuju dubinsko rahljenje tla, ravnanje i planiranje terena, gnojidbu organskim gnojivima odnosno humizaciju, kalcizaciju te meliorativnu gnojidbu fosforom i kalijem.

4.2.9.2. Hidromelioracijsko uređenje zemljišta

Hidromelioracijsko uređenje zemljišta podrazumjeva skup zahvata u svrhu popravka vodnozračnih svojstava tla te smanjenja utjecaja prekomjernog vlaženja tla. Najčešće se na automorfnim tlima sastoji se od izgradnje kanalske mreže, redovitog održavanja postojeće i čišćenja postojeće kanalske mreže ako se nalazi u zapuštenom stanju (kada naraste vegetacija). Na tlima s visokom razinom podzemne vode i težim mehaničkim sastavom, a pogotovo ukoliko postoje teže propusni ili nepropusni horizonti u dubljim slojevima tla, kao redovita mjera provodi se i postavljanje detaljne odvodnje tj. cijevna drenaža. Također je uobičajeno za posebno teška tla kombinacija hidro i agro melioracijskih mjera kako bi se određeno tlo dovelo u što je moguće bolje stanje za uspješnu


51

poljoprivrednu proizvodnju. Najčešće je to kombinacija otvorene kanalske mreže, cijevne drenaže i agrotehničke mjere duboke obrade tla (najčešće podrivanja).

Autori:

Prof.dr.sc. Domagoj Rastija1 i dr.sc. Marko Josipović2

1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Svačićeva 1d, Osijek, 31000 2Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103

OSTALE AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE

52

5. OSTALE AGRONOMSKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE

5.1. Uvod

U prethodnom poglavlju su opisane temeljne pedološke značajke, dakle, svojstva tala u poljoprivrednoj proizvodnji, a posebice sa stanovišta navodnjavanja. U ovome poglavlju će se opisati značaj vodnih svojstava tla, značaj plodoreda u navodnjavanju, značaj aktualne i planirane strukture sjetve/sadnje u navodnjavanju, vegetacijsko razdoblje pojedinih kultura i planiranje potreba za vodom. Nešto detaljnije će se opisati oblici vode u tlu i koji je njihov značaj za poljoprivrednu proizvodnju, odnosno za kulturne biljke.

Voda u tlu je smještena u porama tla koje čine šupljine, a nalaze se između čestica tla i strukturnih agregata. Za praktične svrhe pore tla se dijele na manje ili mikropore (kapilarne pore) u kojima se zadržava voda i krupnije ili makropore (nekapilarne pore) u kojima se nalazi zrak dok voda u njima može biti samo kraće vrijeme. Sa stajališta poljoprivredne proizvodnje važan je sadržaj ukupnih pora, ali i odnosa među njima. Najpovoljniji je odnos kapilarnih i nekapilarnih pora 3:2 do 1:1. Sve pore u nekom tlu čine ukupnu poroznost tla koji se izražava postotcima. U obradivim tlima se ukupni poroznost kreće od 50% do 65% i varira u zavisnosti od tipa tla i njegovog mehaničkog sastava. Pore u tlu imaju različite promjere, a također i funkcije u odnosu na sadržaj vode u njemu (Tablica 5.1).

Tablica 5.1 Podjela pora prema veličini promjera i njihova uloga u odnosu na vodu u tlu

Naziv pora Funkcije u tlu Promjer pora (mikrona)

Vrlo grube Brzo dreniraju vodu > 50

Grube Sporo dreniraju vodu 50 do 10

Srednje Korisna (kapilarna) za biljke 10 do 0,2

Fine Voda nepristupačna za biljke < 0,2

5.2. Voda u tlu

5.2.1. Oblici (vrste) vode u tlu

Čim voda dospije u tlo podliježe određenim zakonitostima u pogledu kretanja i zadržavanja. S obzirom na pokretljivost, voda se u tlu može podijeliti na a) vezanu ili nepokretnu i b) slobodnu ili pokretnu.

Vezana ili nepokretna voda je voda koja se drži velikim silama za čestice tla ili unutar pora. Ona je nepokretna i obično je nepristupačna biljkama. Unutar vezane vode razlikuju se sljedeće kategorije vode:

- kemijski vezana voda je dio čvrste faze tla, te je kemijskim vezama vezana za čestice tla;

- higroskopna voda je adsorbirana na česticama tla znatnim fizičkim silama;

- opnena ili filmska voda obavija čestice tla u obliku tanje (deblje opne), a vezana je čvrsto površinskim silama, ponekad slabo giba od čestice do čestice tla, djelomično je korisna za biljke.

Slobodna ili pokretna voda je voda koja se drži manjim silama za čestice tla, pokretna je i kreće se u poroznom tlu u svim smjerovima. Pristupačna je korijenju biljaka, a razlikuju se dvije kategorije vode: kapilarna i gravitacijska.


53

Kapilarna voda ispunjava fine kapilarne pore tla te se drži ili kreće u njima pod utjecajem kapilarnih sila. Vrlo je pokretna u svim smjerovima i pristupačna je za kulturne biljke. Ona čini najveću i najznačajniju zalihu vode u tlu za sve biljke i zato je od posebne važnosti za poljoprivrednu praksu.

Gravitacijska ili cijedna voda je najpokretnija voda u tlu. Ulazi u njega prirodnim oborinama, navodnjavanjem ili plavljenjem i ne zadržava se u njemu trajnije, nego protječe i cijedi se u podzemnu vodu. Prolazi kroz krupne (nekapilarne) pore tla i giba se prema dolje pod utjecajem sile teže. Korisna je za biljke, ali samo u kratkom vremenu prolaska kroz zonu korijenovog sustava.

5.2.2. Vodne konstante tla

Teško je odrediti granice između pojedinih oblika i kategorija vode u tlu. Da bi se ipak razlikovale uvedene su u praksu vodne ili hidropedološke konstante tla. One predstavljaju sadržaj vode u tlu pod određenim uvjetima koji se mogu točno odrediti.

Vrijednosti vodnih konstanti zavise od fizikalnih i kemijskih svojstava tla kao i od primjene agrotehničkih mjera. One su promjenjive (iako nose naziv konstante, koji uobičajeno označava nešto čvrsto, stalno, nepromjenjivo) u zavisnosti od prihoda (ulaska) i rashoda (izlaska) vode u tlu. Obzirom da se navodnjavanje primjenjuje isključivo zbog biljaka i postizanja većega uroda, bilo bi dobro istražiti vodne konstante na samim biljkama, no zbog velike raznolikosti biljnih vrsta, sorti i hibrida bilo bi vrlo zahtjevno navedeno određivati prema biljaka.

Za reguliranje vodnoga režima u tlu najvažnije su slijedeće vodne konstante: poljski vodni kapacitet tla (PVK), lentokapilarna vlažnost tla (LKV), vlažnost venjenja biljaka ili točka venuća (VV) i maksimalni kapacitet tla za vodu (Max VK).

5.2.2.1. Poljski vodni kapacitet

Sadržaj vode koji ostaje u tlu 24 do 48 sati nakon obilnih kiša, navodnjavanja ili plavljenja naziva se poljski vodni kapacitet (kratica PVK, sinonim: retencijski kapacitet tla za vodu). Naziv „poljski“ uveden je zbog toga jer se vodni kapacitet određuje u uvjetima u polju („in situ“, na licu mjesta).

Poljski vodni kapacitet je visoko stanje vlažnosti tla i vrlo pogodno za uzgoj većine ratarskih, povrćarskih, voćarskih i drugih kultura. U prirodnim uvjetima otvorenog polja ovo povoljno stanje vlažnosti tla traje kraće vrijeme jer se tlo suši uslijed sunčeve radijacije ili potrošnje vode iz tla od strane biljaka. Vremenski dulje održavanje vlažnosti tla oko poljskog vodnog kapaciteta moguće je putem sustava za navodnjavanje, a posebno u zatvorenim proizvodnim prostorima.

U melioracijskoj praksi se smatra da je poljski vodni kapacitet gornja granica optimalne vlažnosti tla. U navodnjavanoj poljoprivredi se prestaje sa dovođenjem vode kada tlo dođe u stanje vlažnosti poljskog vodnog kapaciteta.

Vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta ovise o svojstvima tla, naročito mehaničkog sastava strukture tla. Kod većine naših lakših tala (pjeskovita) iznosi 10% do 20%, za srednje teška tla (ilovasta) 20% do 30%, a za teška (glinasta) od 30% do 40 % i više volumnog udjela.

Sadržaj vode u tlu kod poljskog vodnog kapaciteta je velik, a sile s kojima se voda drži u tlu (u porama) su male i zato je voda vrlo pristupačna biljkama koje žive „luksuzno“, u obilju lakopristupačne vode. Sile držanja vode u tlu su male, od 0,1 do 0,3 bara (oko 0,003 MPa).

5.2.2.2. Lentokapilarna vlažnost tla

Sadržaj vode u tlu kod kojega dolazi do usporavanja gibanja vode u kapilarama, te počinje otežana opskrba biljaka s vodom (teže usvajanje od strane biljaka jer korijenov sustav ima nedovoljno jaku usisnu moć), naziva se lentokapilarna vlažnost tla (kratica LKV). Ona čini granicu između vezane i


54

slobodne vode i približno iznosi kod većine tala oko 60% do 70% vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta tla.

Lentokapilarna vlažnost je važna u praksi navodnjavanja jer se uzima da je donja granica optimalne vlažnosti pa je pokazatelj za određivanje početka navodnjavanja. Ona je zapravo nisko stanje vlažnosti tla i nedovoljno pogodno stanište za kulturno bilje, koje „počinje“ trpjeti („žeđati“) zbog nedostatka pristupačnih oblika vode. Biljke doživljavaju početni vodni stres, koji se negativno odražava na njihov urod i kvalitetu ploda.

Sadržaj vode u tlu kod lentokapilarne vlažnosti je mali i oskudan, a sile s kojima se voda drži u tlu su povećane i zato je voda teže pristupačna korijenju kulturnih biljaka. Voda se u tlu drži silama između 6 bara do 7 bara (0,6 Mpa do 0,7 Mpa).

5.2.2.3. Vlažnost venjenja biljaka (točka venuća)

Sadržaj vode u tlu pri kojem kulturne biljke nepovratno venu i ugibaju naziva se vlažnost venjenja biljaka (kratica VV, sinonim: točka venuća biljaka). To su prilike kada korijenje u tlu nema na raspolaganju dovoljno vode za održavanje fizioloških procesa. Vode je malo, a ona se drži velikim silama u finim porama ili oko čestica tla, silama koje su iznad 15 bara (1,5 MPa). Kod vlažnosti venjenja u tlu ostaje određena količina vode koja zavisi o vrsti tla i njegovoj strukturi. U pjeskovitim tlima taj sadržaj vode iznosi 3% do 4% kod srednje teških tala 7% do 8%, a kod teških, glinastih tala od 13% do 17% volumnog udjela.

U poljoprivrednoj praksi se vlažnost tla treba tako održavati, da se voda u tlu nikada ne spusti na vlažnost venuća biljaka, jer tada nema uroda niti plodova! Svjedoci smo takvih situacija u vrlo sušnim godinama (2012. i 2003. godina) kada su biljke (u ratarstvu i povrtlarstvu, a i voćke u mladim nasadima) u polju ugibale u punoj vegetaciji (faza oplodnje, nalijevanja zrna, početak zriobe) uslijed velike suše (najčešće popraćene visokim temperaturama). Ugibanje se događalo prvo na onim tlima gdje je podzemna voda bila vrlo nisko, dublje od korijenova sustava, nakon toga na lakim, pjeskovitim tlima, a pri nastavku suše i na svim ostalim tlima.

5.2.2.4. Maksimalni kapacitet tla za vodu

Maksimalni kapacitet tla za vodu je maksimalna količina vode (kratica Max VK) koju neko tlo može primiti, ali je ne može zadržavati. U prirodnim uvjetima to se događa nakon dugotrajnih kiša ili plavljenja iz okolnih vodotoka (jesen, rano proljeće), tada je tlo potpuno zasićeno i sve su pore ispunjene vodom, a zrak je istisnut iz pora. Kada je postignut maksimalni vodni kapacitet, dio vode je slobodan pa se cijedi u dublje slojeve djelovanjem sile gravitacije.

Ovo stanje vlažnosti tla je vrlo nepovoljno za poljoprivredne kulture jer biljke trpe od suvišne vode. Tlo je prevlažno, a u porama nema zraka toliko nužnog za životne procese biljaka i one se pomalo „guše“. Situacija je pogotovo loša na težim tipovima tala gdje ovo stanje vlažnosti može potrajati dulje vrijeme te dolazi do propadanja usjeva i stvaranja „plješina“ na oranicama. Da bi se izbjegle česte pojave prevlaživanja tla, nužne su mjere odvodnjavanja kojima se reguliraju vodo-zračni odnosi u poljoprivrednom zemljištu.

5.2.2.5. Intervali optimalnog sadržaja vode u tlu

Jedan od osnovnih zadataka navodnjavanja je održavanje povoljnoga sadržaja vode u tlu rizosfernom sloju za uzgoj poljoprivrednih kultura. Postizanje stabilnih i visokih prinosa u biljnoj proizvodnji najviše zavisi od sadržaja vode u tlu, stoga ju nastojimo navodnjavanjem održavati u optimumu. Premale količine vode u tlu štetne su za kulturne biljke isto kao i prevelike.

U praksi racionalnog navodnjavanja poljoprivrednih kultura pokušava se sadržaj vode u tlu (vlažnost tla) održavati u intervalu optimalne vlažnosti, koliko je to moguće postići modernim


55

tehničkim sustavima navodnjavanja. Vrlo su različita stručna mišljenja u vezi s tim koji su to intervali vlažnosti tla najpovoljniji u odnosu na zemljišne osobine i vrste kulture. Ipak, prevladava gledište da je povoljan sadržaj vode u tlu za većinu poljoprivrednih kultura u intervalu između poljskog vodnog kapaciteta i lentokapilarne vlažnosti. Optimalna vlažnost tla za uzgoj kulturnih biljaka zavisi od fizikalnih i vodnih svojstava tla te razvojne faze biljaka. Interval optimalne vlažnosti tla za biljke se podudara sa lako pristupačnom vodom u tlu. Međutim, voda u tlu unutar ovoga intervala nije jednako pristupačna biljkama što je rezulta sila kojima se u njemu drži.

Što se stanje vlage više približava poljskom vodnom kapacitetu, sile držanja vode su manje, a biljke je lakše koriste. I obrnuto, što je voda bliža lentokapilarnoj vlažnosti – nepristupačnija je korijenu kultura. Vodne konstante između kojih se nalazi optimalni sadržaj vode u tlu za biljke, a koje su bile opisane u prethodnim poglavljima, su ujedno njezine granične vrijednosti. Tako je poljski vodni kapacitet gornja granica, a lentokapilarna vlažnost donja granica optimalne vlažnosti tla za poljoprivredne kulture u navodnjavanju.

Sadržaj vode u tlu pri kojem se započinje sa navodnjavanjem naziva se tehnički minimum vlažnosti. Obično se kao tehnički minimum uzimaju vlažnosti tla 60% do 70% od vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta, a to je nešto iznad vrijednosti lentokapilarne vlažnosti. Kada sadržaj vode u tlu padne na tehnički minimum vlažnosti, to je trenutak kada se uključuje sustav za navodnjavanje kojim se dodaje voda do poljskog vodnog kapaciteta. On predstavlja tehnički maksimum vlažnosti zemljišta kada se isključuje sustav za navodnjavanje. Za laka i srednje teška tla tehnički maksimum odgovara poljskom vodnom kapacitetu, ali za teška i vrlo teška tla mora biti nešto ispod njega da se osigura potrebna količina zraka u porama. Sva voda dodana preko vrijednosti poljskog vodnog kapaciteta je suvišna i gravitacijski se cijedi u dublje slojeve tla. Ispravno određivanje trenutka kada treba početi sa navodnjavanjem je važan agronomski detalj (problem) u primjeni navodnjavanja. Ako se trenutak početka navodnjavanja određuje stihijski „od oka“, „volje“ ili iskustva tehnologa te poljoprivrednog proizvođača, tada najčešće slijedi neracionalno i nedovoljno pouzdano dodavanje vode. Rijetki su praktičari koji mogu pogoditi trenutak navodnjavanja bez egzaktnih mjerenja ili praćenja stanja kultura u polju.

5.3. Značaj plodoreda u navodnjavanju

Plodored je smjena kultura u poljoprivrednoj proizvodnji i on se prakticira iz više razloga. Najvažniji su: korištenje iste vrste hraniva pojedinih kulturnih biljaka; izmjena usjeva gustoga i rijetkoga sklopa kako bi se kontrolirala zakorovljenost polja; promjenom usjeva se izbjegavaju bolesti i štetnici pojedinih kultura; različita tolerantnost kultura ponovljen uzgoj; proizvodnja različitih kultura uslijed veće sigurnosti opstanka proizvođača na tržištu; mogućnost izvođenja duboke obrade tla poslije strnih kultura; pravovremeno zaoravanje stajskoga gnoja i drugih organskih gnojiva.

Tako je u uvjetima suhoga ratarenja najčešće plodored bez povrća (ili sa malo povrća koje je otpornije na sušu). Obzirom na ulaganja u navodnjavanje potrebno je postići veču dohodovnosto po jedinici površine, stoga je neophodno sijati/ssditi dohodovnije kulture (poveće, voće). Kad su u pitanju višegodišnji nasadi onda nije u pitanju plodored, već planiranje buduće proizvodnje kako bismo imali relevantne podatke o izračunu potreba za vodom i na temelju toga dimenzioniranje sustava za navodnjavnaje za sadašnju i buduću proizvodnju.

5.4. Trenutna struktura sjetve

Za kvalitenu analizu postojećega stanja poljoprivredne proizvodnje sa proizvodnoga i ekonomskoga stanovišta neophodno je analizirati postojeću strukturu sjetve. Postojeća struktura sjetve je polazište u agronoskoj i ekonomskoj analizi proizvodnje i pripremi za buduću strukturu sjetve i buduću proizvodnju u uvjetima navodnjavanja. Svakako da treba uzeti u obzir brojne čimbenike osim navedenih, ali su oni u kvalitenoj analizi neizostavni.


56

Najbolje i najlakše je izrađivati projektnu dokumentaciju kada su poznati korisnici sustava za navodnjavanje. Tada krajnji korisnik dostavi podatke o petogodišnjoj strukturi sjetve i konzulitrajući se sa strukom, najčešće izrađivačima projektne dokumentacije, o budućoj proizvodnji i tro ili četvrogodišnjoj strukturi sjetve. Ukoliko nisu poznati krajnji korisnici, relevantni su podatci statističkih ljetopisa u kojima se nalaze potrebni podatci.

5.5. Planirana struktura sjetve

Planirana struktura sjetve je temeljno polazište za izračun potreba poljoprivrednih kultura za vodom na području istraživanja ili projektiranja sustava za navodnjavanje. Kako smo naveli u prethodnom poglavlju najbolja je varijanta poznatoga krajnjega korisnika koji će dati podatke o planiranoj strukturi sjetve.

Ukoliko nisu poznati svi ili većina krajnjih korisnika, rade se ankete budućih korisnika ili udruga koje proizvode na određenome području. Vrlo je bitno da se daju realne procjene i prinosi o trenutnoj i procjena prinosa u budućoj proizvodnji. Dobar je splet okolnosti kada postojeći proizvođači već imaju iskustva sa navodnjavanjem kao što je to slučaj u većini proizvodnji i kada trebaju samo dopunu znanja iz područja navodnjavanja. U tome slučaju su oni najbolji suradnici pri izradi kvalitenoga projekta za buduće sustave navodnjavanja jer je njihovo iskustvo dragocijeno i treba ga koristiti. Za planiranu proizvodnju strukturu sjetve u navodnjavanju je potrebno imati slijedeće podatke: naziv kulture, dužinu vegetacije (od sjetve do žetve/berbe); površinu (ha) i očekivani prinos sa i bez navodnjavanja.

5.6. Vegetacijsko razdoblje pojedinih kultura

Vegetacija pojedinih biljnih kultura na području istočne Hrvatske uobičajeno traje:

- za ratarske kulture u proljetnoj sjetvi od travnja do rujna;

- za povrće od svibnja do rujna;

- za voće od travnja do rujna ili listopada.

Pojedine sorte i hibridi ovisno o dužini vegetacije mogu trajati nešto kraće ili duže, pa te specifičnosti teba uvažiti. Također je bitno napisati da li će biti planirana postrna sjetva i koliko će trajati vegetacija i na kojoj površini.

Navedeni podatci će biti važni za izračun potreba biljaka za vodom u planiranoj proizvodnji stoga je bitno da oni budu što precizniji. Vrlo je bitno koncentrirati se na proizvodnju u srpnju kada su najveće potrebe za vodom jer je to osnova za dimenzioniranje sustava za navodnjavanje (dodvoda i raspodjele vode).

5.7. Planiranje potreba biljaka za vodom

Ukupno potrebna voda u vegetaciji je vrijednost EVAPOTRANSPIRACIJE. A što je evapotranspiracija? Evapotranspiracija je ukupna količina vode koja se gubi, „troši“ procesima EVAPORACIJE i TRANSPIRACIJE sa određene površine u određenom vremenu. EVAPORACIJA je voda koja se gubi s površine tla isparavanjem.

TRANSPIRACIJA je potrošnja vode od strane biljke. Putem korjenovog sustava biljka uzima vodu koja kola (cirkulira) kroz biljku, sudjeluje u složenim biokemijskim procesima i preko lista (puči) odlazi u atmosferu. Na procese evapotranspiracije (ETP) utječu klimatski uvjeti (temperatura zraka, vjetar, relativna vlaga zraka i sunčeva radijacija), nagib terena, boja tla, pokrivenost tla...


57

Određivanje evapotranspiracije može se obavljati se na dva načina. Eksperimentalno (direktno) i preko određenih modela (proračuna) koji se temelje na klimatskim i nekim drugim elementima (indirektno).

Eksperimentalno utvrđivan ETP se izvodi pomoću sofisticiranih lizimetarskim stanica. Ovakav način je vrlo precizan ali je vrlo skup i dugotrajan te traži stručnu osposobljenost i obavljaju ga znanstvene institucije.

Drugi je način putem raznih modela koji se temelje na znanstvenim spoznajama. Činjenica da nema univerzalne formule za izračunavanje evapotranspiracije dovoljno govori o njenoj složenosti. Gotovo je nemoguće u jedan model uvrstiti sve čimbenike evapotranspiracije, pa tako različiti autori u svojim formulama „favoriziraju“ neke od čimbenika evapotranspiracije. Tako se u nekim modelima izračun temelji na temperaturi zraka (Thornthwait, Ivanov, Šarov..), dok drugi izračunavaju deficit vlažnosti zraka (Alpatjev), ili pak koeficijete kultura (Blaney-Criddle).

Za praktičnu primjenu prihvatljiv je način izračuna primjenom računalnog modela „CROPWAT“ koji su preporučili i stručnjaci FAO-a. Navedeni način određivnaja pomoću CROPWAT-a je opisan u poglavlju 2.

Autori:



UČINCI NAVODNJAVANJA NA POLJOPRIVREDNE KULTURE

58

6. UČINCI NAVODNJAVANJA NA POLJOPRIVREDNE KULTURE

6.1. Uvod

Navodnjavanjem se redovito postiže povećanje uroda poljoprivrednih kultura. No, povećanje ovisi o puno čimbenika, a jedan od bitnih je znanje osobe koja ga provodi. Navodnjavanje se najčešće definira kao dopunska mjera u poljoprivrednoj proizvodnji kojom se vrši nadomještanje prirodnih oborina, ako su one u nedostatku prema potrebama biljaka kako bi se ostvario njihov „puni“ genetski potencijal rodnosti. S druge strane, u slučaju proizvodnje u zatvorenom prostoru, navodnjavanje je jedini način kojim biljke opskrbljujemo s potrebnim količinama vode za nesmetan rast i razvoj.

U specifičnim poljoprivrednim proizvodnjama kao što su povrćarstvo i voćarstvo, vrlo su rijetke godine kada nije potrebno dodavati vodu, odnosno kada su prirodne oborine jednake potrebama biljke u svim fazama rasta i razvoja. Naime, i u prosječno kišnim godinama, u pojedinim razdobljima uglavnom se javlja određeni nedostatak lako pristupačne vode, koji posebice ako se javi u osjetljivim fazama rasta i razvoja pojedinih kultura, može uvjetovati veliko smanjenje prinosa kao i smanjenje kakvoće proizvoda. Upravo zbog toga je neophodno imati sustave navodnjavanja kojima smo u stanju dodati potrebnu količinu vode u određenom roku.

U narednim poglavljima ćemo po pojedinim kulturama opisati ukratko učinkovitost navodnjavanja na kulture koje su zastupljene u IRRI projektu.

6.2. Učinci navodnjavanja na povrtne kulture

Proizvodnja povrća na većim površinama podrazumijeva (zahtjeva) razvijenu prehrambenu industriju koja će proizvode preraditi i pripremiti za tržište u vrijeme kada nam povrće nije dostupno u svježem stanju. Većina povrća je u tome smislu zahtjevno za preradu zbog svojih specifičnosti i upotrebe različitih dijelova za ishranu. Međutim, i uz manju proizvodnju a namijenjenu plasmanu za tržište, neophodno je osigurati takvim biljkama optimalne uvjete za rast i razvoj. Jedan od preduvjeta za optimalan rast i razvoj svih povrtnih kultura je svakako pravovremeno dodana dovoljna količina lako pristupačne vode.

Sve povrtne biljke imaju povećane potrebe za vodom i zahtijevaju „bogatiju„, povećanu razinu sadržaja vode u tlu prema drugim usjevima (ratarski, voćarski i vinova loza). Po svojoj građi, većina povrtnih biljaka ima bujan nadzemni dio bez obzira na habitus, krupno i debelo lišće, krupne stanice i veliki sadržaj vode u tkivu, s većim stomama (stanično tkivo koje služi izmjeni plinova, a nazivamo ga još puči) koje imaju specifičan način ponašanja. Iz stoma se odvija intenzivna transpiracija, a što je jedan od uzroka povećanih potreba povrtnih biljaka za vodom. Za razliku od povrtnih biljaka, usjevi koji su otporni odnosno tolerantniji prema suši, stome su otvorene kada je povoljna vlažnost zemljišta samo danju, a poluotvorene noću i ujutro, dok su pri nepovoljnoj vlažnosti zatvorene. Kod povrtnih usjeva, stome su otvorene danju i noću kod povoljne vlažnosti zemljišta. Ako je vlažnost zemljišta nepovoljna, stome su privremeno poluzatvorene danju a otvorene noću.

Za razliku od ratarskih biljaka, povrtne kulture u pravilu imaju manju lisnu površinu koja je međutim slabo zaštićena od isparavanja. Uz to, tkivo povrtnih biljaka ima veliki postotak vode jer se u njemu odvijaju fiziološki, biokemijski i biološki procesi u kojima se stvaraju vitamini, fermenti, tanini, riboflavoni, alkaloidi, različite tvari s visokim sadržajem minerala i drugih esencijalnih spojeva čija sinteza zahtijeva prisutnost velikih količina vode u stanicama. Osim toga, većina vrsta povrtnih biljaka ima slabije razvijen korijenov sustav koji je plići, manje aktivne površine i koji može koristiti vodu koja je lakše pokretljiva i za čestice tla je vezana slabijim silama. Na početku vegetacije korijen se vrlo sporo razvija te se nakon 40-50 dana najveća masa korijena nalazi na dubini od samo 10-20 cm (rijetko do 25 cm, na vrlo lakim tlima) . Zbog navedenoga je vrlo bitno posebno tu dubinu (do 30 cm) održavati na optimalnoj razini sadržaja vode u tlu (75-80% PVK) te ukoliko se


59

ona i kratko vrijeme (nekoliko dana) spusti ispod tih vrijednosti dolazi do smanjenja prinosa i kvalitete uzgajanih biljaka ili plodova.

Zbog specifičnosti povrtnih usjeva koji zahtijevaju kontinuirano visoku razinu sadržaja vode u tlu, režim navodnjavanja može biti krajnje pojednostavljen bez obzira na klimatske uvjete na otvorenom. Pri uzgoju pojedinih povrtnih usjeva, određuju se turnusi navodnjavanja u modificiranom obliku. Dužina turnusa navodnjavanja ovisi o biljnoj vrsti, njezinoj fazi rasta i razvoja, evapotranspiracijskim uvjetima sredine u kojoj raste, o tlu i njegovom kapacitetu za vodu. U uvjetima istočne Hrvatske dužina turnusa varira u širokom rasponu od 3-5 dana na lakšim zemljištima ljeti pa do 10, 12 ili 15 dana na težim tipovima tala u proljeće i kasno u jesen. Osnova za modifikaciju dužine turnusa na otvorenom su prirodne oborine i to tako da sve oborine pale u jednom danu, a koje su manje od 5 mm u uvjetima visoke evapotranspiracije odnosno manje od 3 mm u uvjetima niske evapotranspiracije ne remete turnus i navodnjavanje se odvija kao da oborina niti nije bilo. Česta pogreška koja se događa kada proizvođač odgađa navodnjavanje zbog najave kiše. Ukoliko je turnusom određen početak navodnjavanja on se treba i primijeniti bez obzira na najavu oborina jer u suprotnom dolazi do pojave stresa te smanjenja uroda i njegove kvalitete. Situacija se mijenja ako se sigurno očekuje (najavljuje) obilna kiša u kratkome roku kada je i vrijeme primjene obroka navodnjavanja.

U proizvodnji povrća primjenjuju se gotovo svi načini navodnjavanja: orošavanje, kapanje, brazde, prelijevanje, potapanje i drugo. Za koji način navodnjavanja će se proizvođač opredijeliti ovisi kako o vrsti kulture koju uzgaja, tipa i svojstava tla, klime, ekonomičnosti, izvora i raspoloživih količina vode, novca za kupovinu opreme i dr.

6.2.1. Navodnjavanje krumpira

Krumpir je vrlo rasprostranjena kultura, a po proizvodnji je na 4. mjestu u svijetu, odmah iza riže, pšenice i kukuruza. Krumpir je biljka koja je vrlo osjetljiva na stres vode odnosno na nedostatak vode u svim fazama rasta i razvoja te vrlo pozitivno reagira na povoljan vodni režim tla. Upravo zbog toga je navodnjavanje neophodna mjera u svakoj „ozbiljnoj“ proizvodnji kako merkantilnog, a posebno sjemenskog krumpira.

Potrebe krumpira za vodom su vrlo različite ovisno o uzgojnom području i drugim brojnim čimbenicima, dok se prema Bošnjaku (1994.) i Bošnjaku i Pejiću (1997.) na području istočne Slavonije i Vojvodine potrebe za vodom kreću između 460 – 480 mm. Doorenbos and Pruitt (1977.) također navode da je krumpir osjetljiviji na vodni stres od drugih usjeva. Različite kulture imaju i različitu sposobnost korištenja vode iz zemljišta ovisno o razvijenosti i sposobnosti korijena da crpi vodu iz dubljih slojeva pa tako i krumpir. Bošnjak i sur. (1997.) su utvrdili da krumpir dobro koristi rezerve vode iz zemljišta te je sposoban koristiti vodu i iz 2 m dubine, ali tada daje i male prinose. Prema istraživanju koje su provodili, utvrđen je utrošak vode za evapotranspiraciju od 285,0 – 518,3 mm pri čemu su postignuti prinosi od 7,75 – 30,72 t/ha. Današnji suvremeni sortiment, intenzivna agrotehnika i navodnjavanje na povoljnim tlima (lakša tla uz odlično snabdijevanje vodom i intenzivnu zaštitu od korova, bolesti i štetnika) osigurava urode od 40 do 50 tona.


60

Tablica 6.1. Prinos i ETP krumpira u uvjetima sa i bez navodnjavanja 1991. – 1995.godina

GODINA VARIJANTA ETP (mm) PRINOS (t/ha)

1991

75-80% od PVK 518,3 23,93

60-65% od PVK 513,9 23,57

kontrola 478,8 25,95

1992

75-80% od PVK 473,9 30,07

60-65% od PVK 415,7 21,89


1993

75-80% od PVK 465,3 26,16

60-65% od PVK 427,5 22,02

kontrola 285,0 7,75

1994

75-80% od PVK 463,7 26,69

60-65% od PVK 466,4 18,18


1995

75-80% od PVK 470,3 30,71

60-65% od PVK 439,8 27,43


Dinamika potrošnje vode evapotranspiracijom krumpira raste od sadnje te dostiže visoku razinu krajem lipnja kada je intenzivno razvijena lisna površina. Maksimalna potrošnja vode je sredinom srpnja kada je i najveća evapotranspiracija. Ona se na maksimalnim vrijednostima zadržava do polovine kolovoza i onda postupno opada do polovine rujna odnosno do tehnološke zriobe i vađenja krumpira. Možemo reći da u našim uvjetima krumpir prosječno troši 3,5 mm vode dnevno za vrijeme vegetacije s tim da je u početku vegetacije utrošak oko 1 mm a najveći je od srpnja do polovice kolovoza kada prosječno troši 5 mm vode dnevno. Maksimalna dnevna potrošnja vode pri visokoj evapotranspiraciji može doseći i 7-8 mm vode na dan.

Režim navodnjavanja krumpira svakako treba prilagoditi uvjetima godine budući da niti svaka godina, a niti svi dijelovi proizvodne godine nisu jednaki po količini prirodnih oborina niti po drugim klimatskim svojstvima koji uvjetuju veću ili manju potrošnju vode odnosno evapotranspiraciju (temperatura zraka i tla, insolacija, brzina vjetra). Najbolja mogućnost bi svakako bila prilagoditi režim dodavanja vode prema sadržaju vode u tlu pri čemu se (prema provedenom istraživanju) sadržaj vode u tlu od 70-80% PVK pokazao najboljim dok je održavanje sadržaja vode u tlu od 60-65% PVK dao značajno manje prinose. Prema provedenim istraživanjima utvrđeno je da je krumpir naglo usporio porast nadzemne mase i gomolja pri vlažnosti tla od 65% PVK, a u slučaju da se sadržaj vode u tlu spusti ispod 60% PVK porast potpuno prestaje (Panenko 1957., Vučić 1976.). S druge strane, krumpir je biljka koja ne podnosi niti previsok sadržaj vode u tlu koji ako je dugotrajan uvjetuje pad prinosa, a što samo po sebi govori da je u proizvodnji visoko dohodovnih kultura, kao što je krumpir prije započinjanja proizvodnje uz navodnjavanje neophodno proučiti svojstva tla (nepropusni ili teško propusni slojevi, zamočvarivanje i sl.).

Najkritičnije faze razvoja krumpira prema vodi su u fazi butonizacije, cvjetanja i intenzivnog porasta gomolja (Vučić, 1976.). Tijekom vegetacije treba primjenjivati onoliko navodnjavanja koliko je to potrebno (ovisno o sadržaju vode u tlu), a zadnje navodnjavanje krumpira primijeniti mjesec dana prije vađenja jer u suprotnom gomolji sadrže veći postotak vode i teže se čuvaju.


61

Posebno je bitno pravilno gnojiti dušikom u proizvodnji krumpira, a to je najbolje prema preporuci proizvođača. Količina dušika (N) obično ne bi trebala prelaziti 150 kg/ha kod srednje ranih sorti, pri planiranom prinosu 35 t/ha. Povećana gnojidba N obično povećava urod, ali smanjuje kakvoću krumpira i teže se čuva u skladištu. Stručne su procjene da se u našem klimatu navodnjavanjem krumpira prinos može povećati od 30 do 60%.

Krumpir se može navodnjavati brazdama ili umjetnom kišom koja je bolja zbog preciznijeg doziranja i manjeg utroška vode. Cilj i jedne i druge metode je da tlo bude „prokvašeno“ (sa sadržajem vode od 75-80% PVK) u sloju 30 - 40 cm.

6.2.2. Navodnjavanje kupusa

Kupus se uzgaja zbog vegetativne mase, stoga zahtjeva povećani sadržaj vode u tlu i ima umjerene zahtjeve prema toplini, ponekad je svrstavan u hidrofilne biljke. Kupus se uzgaja i iz presadnica koji je uzgojen u zatvorenom prostoru.

Navodnjavanje presadnica je u pravilu obvezno gdje je neophodno održavati umjeren, ali dovoljan sadržaj vode u tlu. U uvjetima prevelike količine vode presadnica se izdužuje pa se loše prima (preživljava) prilikom presađivanja, a u sušim uvjetima zaostaje u porastu. Navodnjavanjem ponovno treba započeti, kada se površinski sloj tla prosuši. Norma navodnjavanja je mala, a vlaži se sloj od 10 cm do 15 cm.

U vrijeme ukorjenjivanja kupusa se tlo ne navodnjava kako bi biljke razvile jači korijenov sustav koji bi poslije tijekom ostaloga dijela vegetacije mogao koristiti manje rezerve vode u tlu, što omogućuje bolje primanje poslije presađivanja jer se tada biljke često susreću s nedostatkom vode u tlu. Potrebe presadnica za vodom su različite i variraju u širokom rasponu od 80 mm do 160 mm ovisno od uvjeta i načina proizvodnje. Sukladno potrebama za vodom i uvjetima proizvodnje varira norma i broj navodnjavanja. Nakon presađivanja kupus zahtjeva 380 mm do 500 mm vode ovisno o klimatskim prilikama. Prvo se navodnjavanje obavlja prilikom presađivanja s obrokom od 15 mm do 20, a može i 30 mm ovisno o vlažnosti tla prije navodnjavanja. To navodnjavanje je obvezno jer stvara „prisniji“ kontakt korijena i tla što omogućuje bolje primanje presadnica. Drugo navodnjavanje je poslije tri do pet dana kada se vrši popunjavanje praznih mjesta, s obrokom 20 mm do 30 mm. Kada se presadnica primi sljedećih deset do dvanaest dana se ne navodnjava, radi što boljeg ukorjenjivanja biljaka. Kod ranih sorti ne navodnjava se petnaest i više dana jer je presađivanje rano u proljeće, pa u našem klimatu ima dovoljno vode u tlu od oborina. Kasne sorte ne navodnjavaju se desetak dana jer se presađuju početkom lipnja pri visokim temperaturama.

Ako se navodnjavanja u razdoblju vegetacije provodi prema turnusima, tada se dužina turnusa određuje u svakom slučaju posebno jer ovisi o sorti, klimatskim prilikama i tlu. Kod ranih sorti u početku turnusi su osam do petnaest dana, a kasnije u fazama intenzivnog porasta i formiranja glavica pet do devet dana, a poslije je turnus opet duži osam do petnaest dana. Ako se primjenjuje navodnjavanje prema stanju vlažnosti tla, tehnički minimum je 80% od vrijednosti PVK. Manji sadržaj vode u tlu usporava formiranje glavica, koje ostaju sitne i meke. Kupus je posebno osjetljiv na promjenjiv tijek vlažnosti tla (različitu dinamiku sadržaja vode u tlu) posebno u fazi formiranja glavica i tehnološkog dozrijevanja. Ako je tlo suho, a zatim se obilno navlaži može doći do pucanja glavica, koje su lošije kvalitete i gube tržišnu vrijednost. Norma navodnjavanja i broj navodnjavanja ovise o uvjetima godine, osobito količine i rasporeda oborina. Uobičajeno se za područje istočne Hrvatske kreće se od tri do osam navodnjavanja. Sustavom navodnjavanja kapanjem su obroci nešto manji i broj navodnjavanja je veći. Navodnjavanje kupusa iz presadnica je gotovo nezamislivo bez navodnjavanja, stoga su istraživanja učinaka bez navodnjavanja malo istraživana.

6.2.3. Navodnjavanje rajčice

Rajčica ima dobro razvijen korijenov sustav u tlima dobrih fizikalnih svojstava i povoljne vlažnosti, koja mu omogućuje pun razvoj. Najveće količine vode troši iz aktivne rizosfere 30 do 50 cm.


62

Usporava rast kada se utroši 60% pristupačne vode iz tog sloja. Iako ima razvijen korijen, slabe je usisne moći pa zahtjeva povećani sadržaj vode u tlu. Vodni stres najviše umanjuje prinose u fazama primanja presadnica, cvatnji i porastu plodova. Ukupne potrebe za vodom poslije presađivanja su 400 mm do 600 mm.

Rajčica se uzgaja iz presadnica, posebno je osjetljiva na obilni sadržaj vode u tlu jer se dobivaju izdužene i nježne stabljike. Ima skromnije zahtjeve za vodom u odnosu na proizvodnu presadnica drugih vrsta povrća. Prvo navodnjavanje se obavlja zajedno s presađivanjem, drugo nakon tri do pet dana s popunjavanjem praznih mjesta. Navodnjavanjem se dodaje do 30 mm ovisno o vlažnosti tla pred navodnjavanje. Nakon primanja presadnica ne navodnjava se deset do petnaest dana, radi što boljeg ukorjenjivanja biljaka. Navodnjavanje tijekom vegetacije obavlja se po turnusima. Do pojave prvih plodova turnus je osam do dvanaest dana, a kasnije svakih pet do deset dana. Kod sorti s višekratnom berbom u razdoblju berbi plodova navodnjavanje se obavlja po potrebi poslije svake berbe. Tehnički minimum vlažnosti tla je do pojave prvih plodova 70% PVK, a kasnije 80% PVK.

U fazi formiranja cvjetnih zametaka nakon presađivanja do pojave prvih plodova poželjna je niža vlažnost tla, da bi se formirao što veći broj cvjetova i plodova, a zatim povećana vlažnost tla treba osigurati visok prinos. U tehnološkom dozrijevanju preobilna vlaga uzrokuje pucanje plodva, što im pogoršava kvalitetu i smanjuje tržišnu vrijednost. Norma navodnjavanja za naše uvjete iznosi 250 mm do 300 mm, a broj navodnjavanja ovisi o količini i rasporedu oborina.

6.2.4. Navodnjavanje paprike

Paprika u pravilu (pogotovo sorte paprike) ima plitak korijenov sustav, a glavni korijen može narasti do 1,5 m u dubinu kod izravne sjetve na lakom tlu bogatom organskom tvari.

S obzirom na to da prevladava proizvodnja iz presadnica razvija se lateralni korijenov sustav od 25, 30 pa do 50 cm dubine u fazama punog rasta biljaka.

Paprika je osjetljiva na nedostatak vode u tlu tijekom cijele vegetacije. Na nedostatak vode paprika je posebno osjetljiva u fazi cvatnje i sazrijevanja ploda, što je odlika brojnih poljoprivrednih kultura. Isto tako, paprika je osjetljiva i na preveliku količinu vode jer je tada tlo slabo prozračno, a zrak je jedan od bitnih čimbenika za život biljke. Kada biljke žute, to može biti posljedica preobilnoga navodnjavanja, a u težim slučajevima dolazi do opadanja listova i cvjetova.

Ukupne potrebe za vodom variraju u širokom rasponu od 600 mm do čak 1000 mm. Navodnjavanje paprike počinje s proizvodnjom presadnica. Presadnice se proizvode u zaštićenom prostoru, rane sorte u toplim klijalištima ili drugom zaštićenom prostoru s umjetnim grijanjem, a kasne sorte u zaštićenom prostoru, ali bez grijanja. Načinu proizvodnje se prilagođava i način navodnjavanja, ali treba naglasiti da ni presadnice paprike ne podnose visoku vlažnost tla. Poslije presađivanja obavlja se prvo navodnjavanje, drugo navodnjavanje tri do pet dana kasnije s popunjavanjem praznih mjesta. Kada nastupi berba, navodnjava se poslije svake berbe, ukoliko nema oborina, prema potrebi.

Ako se trenutak navodnjavanja određuje prema vlažnosti tla, s navodnjavanjem treba početi kod vlažnosti tla 80% od vrijednosti PVK. Obroci navodnjavanja su mali, kako bi se tlo natopilo vodom do 30 cm dubine, ali je broj navodnjavanja najčešće od osam do dvanaest, što ovisi o klimatskim prilikama i kapacitetu tla za lako pristupačnu vodu. Norma navodnjavanja može biti i preko 300 mm. Učinci navodnjavanja na prinos paprike su gotovo u pravilu veći od 50%.

Začinska paprika ima skromnije potrebe za vodom, pogotovo ako se proizvodi direktnom sjetvom (proizvodnja iz sjemena) pa joj je i korijenov sustav dublji i racionalnije koristi vodu. Paprika u proizvodnji direktnom sjetvom ima i nešto moćniji korijenov sustav, koji dakle snažnijim silama usvaja vodu iz tla i može.


63

6.3. Navodnjavanje voćaka

Značaj voća u ishrani ljudi je vrlo velik što potvrđuje i uzgoj na velikim površinama kako kod nas tako i u svijetu. Voće je gotovo nezamjenjiv prirodni izvor vitamina, minerala i esencijalnih aminokiselina neophodnih za život i razvoj čovjeka. Voće je vrlo tražen proizvod, a koristi se u svježem i u prerađenom stanju (na puno načina). U voćarstvu, obzirom na uzgoj u vrlo različitim klimatskim područjima, prirodne oborine nisu dovoljne za zadovoljavanje potreba u vodi što se prvenstveno odnosi na aridna i semi aridna područja uz prisustvo visokih temperatura zraka, ali i na područja koja ubrajamo u semihumidna ali s neodgovarajućim rasporedom oborina. U takvim uvjetima navodnjavanje je obavezna mjera te se provodi u skladu s pedoklimatskim uvjetima pojedinog područja, a u cilju zadovoljavanja potrebe voćaka za vodom s ciljem postizanja visokih prinosa odgovarajuće kakvoće.

U našem području navodnjavanje mora biti obavezna mjera jer se suša (nedostatak dovoljnih količina oborina) redovito javlja u toplom dijelu godine, traje duže ili kraće te često uzrokuje veće ili manje smanjenje prinosa i smanjuje kvalitetu plodova. Nedostatak dovoljnih količina lako pristupačne vode posebno je izražen na lakšim tlima i suvremenim gustim nasadima koje se uzgajaju na slabijim podlogama.

Proučavanje vodnog režima biljaka kod voćnih kultura je značajno složenije nego kod ostalih biljnih vrsta (povrće i ratarske kulture), a on se uglavnom odnosi sljedeće:

‐ postoji više voćnih vrsta s nizom svojih specifičnosti; ‐ u okviru jedne vrste ima velik broj sorti, od vrlo ranih do vrlo kasnih; ‐ voćnjaci se uzgajaju na svim tipovima tala (skeletna, pjeskovita, lagana, srednje teška do

teška, glinovita, slabije do jače vododržnosti…); ‐ voćnjaci se uzgajaju u različitim klimatskim uvjetima, višim ili nižim nadmorskim visinama ‐ razlikuje se mladi od starog nasada, puni rod od mladog i dr… ‐ razlikuje se klasična ili gusta sadnja, bujna ili manje bujna podloga …

Općenito možemo reći da su potrebe za vodom različite u različitim fenofazama rasta i razvoja te usklađene s evapotranspiracijskim zahtjevima okoline koje su uvjetovane kompleksom čimbenika biotske i abiotske prirode.

Prema potrebama za vodom, rast i razvoj te potrebu za vodom voćnih kultura možemo podijeliti na nekoliko razdoblja. U rano proljeće cvjetni pupoljci bubre i nastavljaju porast što se odvija u hladnom dijelu godine. Istovremeno se korijenov sustav brzo razvija s maksimalnim porastom u tlo koje je u tom dijelu godine s visokim sadržajem vode i povoljne prozračnosti što sve uvjetuje minimalni mehanički otpor. Cvatnja i oplodnja se također odvija za vrijeme niskih evapotranspiracijskih zahtijeva sredine, kada je transpiracija niska pa su i potrebe za navodnjavanjem minimalne ili ih nema. Ulaskom biljaka u fazu intenzivnog vegetativnog porasta, rasta mladica, formiranjem lišća i početnim porastom plodova, potrebe za navodnjavanjem su sve veće ukoliko u to vrijeme nema dovoljnih količina prirodnih oborina. Nakon opadanja i prorjeđivanja plodova nastupa faza njihova intenzivna porasta ali i nadzemnih i podzemnih vegetativnih organa sve do faze sazrijevanja kada su i potrebe za vodom značajno veće. Svi navedeni procesi se intenzivno odvijaju pri povoljnim temperaturama zraka i pri optimalnom sadržaju vode u tlu. Dovoljna količina vode u tlu bitna je ne samo zbog intenzivnog porasta te stvaranja prinosa zadovoljavajuće kvalitete nego i zbog formiranja cvjetnih zametaka za sljedeću godinu. Nakon berbe plodova, vegetativni porast biljaka se može odvijati do kasne jeseni i pojave prvih mrazeva. Sve navedeno govori u prilog činjenici da je izuzetno bitno u ovako specifičnoj proizvodnji osigurati dovoljne količine lako pristupačne vode praktično od početka do kraja vegetacije.

Ako međutim nastupi nedostatak oborina odnosno ako dođe do nedostatka vode u tlu već u samom početku vegetacije, dolazi do poremećaja u općem porastu biljaka, lišće se lošije formira, cvjetanje je slabije, a dolazi i do velikog opadanja cvjetnih zametaka. Ako do deficita vode dođe u


64

drugom dijelu vegetacije, dolazi do lošeg formiranja cvjetnih zametaka, prijevremenog sazrijevanja plodova ali i do njihovog opadanja. Osim toga, lišće ubrzano stari i opada što utječe na fotosintezu te naravno na slabije nakupljanje hranjivih tvari zbog čega biljke ulaze u zimu slabije pripremljene te stradavaju u većem postotku. U slučaju nedostatka lako pristupačne vode, biljke reagiraju tako da lišće počinje oduzimati vodu iz plodova i jednogodišnjih mladica. Ta voda se koristi na održavanje turgora (tlaka u tekućini biljke, stanice) lišća i troši se na transpiraciju. Kao posljedica toga su manji i sitniji plodovi lošije kvalitete koji često i rano opadaju. Pri nedostatku vode mijenjaju se fiziološki i biokemijski procesi, formiraju se proizvodi koji smanjuju kvalitetu plodova, a prinosi su značajno niži.

Potrošnja vode u jednom voćnjaku sastavljena je od evaporacije iz zemljišta koja ovisi od učestalosti i načina vlaženja, te od transpiracije s biljaka čiji intenzitet i količina ovise od količine primljene solarne radijacije što je definirano pokrovnošću stabla i uzgojnim oblikom.

Navodnjavanje voćaka provodi se na više načina, a bitno je osigurati biljkama dovoljne količine lako pristupačne vode u zoni aktivnoga korijenovog sustava. Najbolje je trenutak početka navodnjavanja određivati prema sadržaju vode u tlu, pogotovo ako su pouzdani mjerni uređaji.

Tehnički minimum sadržaja vode u tlu je pri lentokapilarnoj vlažnosti odnosno pri 60-65% PVK, na srednje lakim do srednje teškim tlima, odnosno oko 70% PVK na lakšim tlima. Vrijednost tehničkog minimuma zapravo ovisi od vodno fizikalnih svojstava pojedinog tipa tla, a predstavlja trenutak kada voda prelazi iz lako pokretne u teže pokretnu.

U voćarstvu je voda neophodna kako za porast plodova i veći prinos, ali je ne manje bitan i prirast stabla, što su potvrdila brojna istraživanja, a tomu je najbolji indikator prosječna ili „vlažna godina“.

U literaturi postoje različiti načini određivanja početka navodnjavanja, ali se u našim uvjetima najprihvatljivija metoda pokazala ona gdje početak navodnjavanja određujemo prema sadržaju vode u tlu. Većina drugih metoda koje se orijentiraju na biljku rezultira zakašnjelim navodnjavanjem, što ima za posljedicu smanjenje uroda.

6.4. Navodnjavanje u zaštićenim prostorima

U zaštićenim prostorima (plastenici, staklenici i tuneli) nema priljeva vode oborinama te je svu potrebnu količinu vode za rast i razvoj biljke potrebno dodati umjetnim putem - navodnjavanjem. Potrebe za vodom su također povećane jer kulture imaju intenzivan rast, relativno veće prinose i relativno plitak korijenov sustav. Sve navedeno ukazuje na veliku važnost i potrebu navodnjavanja u zaštićenim (kontroliranim) uvjetima uzgoja. Jedan od uvjeta za uspješno navodnjavanje u zaštićenom prostoru je uređeno tlo, odnosno uređen sustav odvodnje. Dakle, zbog stalnog navodnjavanja u plastenicima i staklenicima vrlo je važno urediti drenažni sustav posebno na slabo propusnim tlima. U zaštićenim prostorima neophodno je navodnjavanjem održati optimalnu vlažnost tla i zraka što je preduvjet za normalan rast i razvoj biljaka. Pri nedovoljnoj relativnoj vlazi zraka u uvjetima visokih temperatura u zaštićenom prostoru listovi biljaka se zagrijavaju, asimilacija opada, intenzitet disanja raste, što smanjuje prinose. Biljne vrste u staklenicima i plastenicima imaju povećane potrebe za vodom jer imaju intenzivan rast, stvaraju velike prinose po biljci i jedinici površine, a kod većine je korijenov sustav u relativno plitkom sloju tla sa slabom „usisnom moći“. To nas upućuje da sadržaj vode u tlu treba održavati na relativno „bogatoj“ razini. Svojstva dobrog sustava za navodnjavanje u zaštićenom prostoru uglavnom su:

- niski intenzitet navodnjavanja (ispod 5 mm/h vode);

- lokalizirano navodnjavanje s mogućnošću određivanja veličine zone vlaženja tla;

- određena veličina kapi i oblik mlaza (s mogućnošću promjene količine vode);

- mobilnost i prilagodljivost sustava (mogućnost premještanja i prilagođavanja obliku i veličini prostora za navodnjavanje);


65

- mogućnost izvođenja fertigacije.

Navedenim uvjetima uglavnom udovoljavaju sustavi navodnjavanja kapanjem i mikrorasprskivači, a rjeđe rasprskivači – umjetna kiša manjega dometa i ne prekrupnih kapljica.

6.5. Jesenska proizvodnja rajčice – iskustva OPG Željko Ljikar

6.5.1. Tehnologija proizvodnje rajčice

Proizvodnja rajčice u zatvorenom prostoru (u plasteniku) počinje nešto prije Nove godine. Sjetva, pikiranje, potom presađivanje na konačno mjesto krajem drugog mjeseca. Prvi zreli plodovi za tržište pristižu 15-20. svibnja zbog toga što imamo grijanje u plastenicima. Uzgoj plodova je na 5-6 etaža. Šesta etaža prosječno dozrijeva oko 10.-15. lipnja, a u to vrijeme, u našem klimatu sazrijeva i rajčica u proizvodnji na otvorenom koja je rasađena (najranije) krajem travnja, početkom svibnja (uobičajeno) ili sredinom svibnja (kasnija sadnja). U vrijeme od 15.7. do 15.9. ponuda je velika, a potražnja mala ili prosječna, tako da je i cijena rajčice niska. Kasnije cijena raste jer rajčica iz uzgoja na otvorenom (brojni razlozi) prolazi i mogućnost povoljne prodaje za proizvođača raste.

Probali smo sjetvu nove rajčice krajem svibnja i rasađivanje krajem lipnja kako bi smo imali nove biljke i nove plodove za tržište s jeseni. No kada smo sve izračunali, sagledali što je sve neophodno učiniti za novo rasađivanje, vidjeli smo da to baš i nije tako jednostavno bez obzira koliko ima topline i dnevnog osvjetljenja koje je u proljetnom uzgoju u nedostatku.

Naglasio sam da je uzgoj na 5-6 etaža. Slijedi zakidanje vegetativnog vrha. Kada se to učini biljka to prepozna i nastavlja se dalje boriti za život s obzirom na to da su čimbenici života (voda i sunce-svjetlo u izobilju, a ima i hranjivih tvari u tlu pa iz pazuha listova izbijaju zaperci. Sasvim slučajno smo probali ostaviti jedan zaperak koji je izbio iz donjeg dijela starog stabla ili iz vršnog dijela. Staro lišće smo škarama uklonili kako bi pristup zraka bio bolji (provjetravanje-smanjenje vlage u zraku, manji rizik od bolesti) i da nova biljka ima dovoljno svjetlosti kako ne bi dolazilo do izduživanja internodija. Iz početka oprezno s mladim zapercima dok veza sa starim stablom ne očvrsne, a onda isto kao i s normalnom biljkom. Taj se zaperak razvija u novo stablo i poslije 5-7 etaža ponovo zakidamo vegetativni vrh jer ostale etaže u našem klimatskom području ne mogu sazrijeti bez grijanja. Pored toga u obzir se mora uzeti i kratkoća dana (sve je manje sunčeve svjetlosti). U vrijeme srpnja i kolovoza noćne i dnevne temperature su visoke pa je vegetativni porast jako velik (tako reći vidljiv je u roku od 24 sata). Ponekad, zbog visokih dnevnih temperatura u poslijepodnevnim satima dolazi do slabije oplodnje nekih cvjetova jer se polen brzo osuši (kratka viabilnost polena) i ne dolazi do oprašivanja, ali može se reći generalno gledano oplodnja je čak i bolja u jesenskom nego u proljetnom uzgoju.

Plamenjača nam u proizvodnji rajčice ne stvara velike probleme jer je pepelnica ta na koju treba obratiti pozornost. Preparate na bazi sumpora treba koristiti dok su biljke u vegetativnom porastu, a pred zriobu ili možda čak i dok je zrioba u tijeku koristi se Quadris (kratka karenca).

Ozbiljan problem su insekti, razni leptiri, a posebno kupusar bijeli i kukuruzni plamenac koji polažu svoja jajašca u zelene plodove rajčice i nakon određenog vremena pojavi se gusjenica koja se hrani tim plodovima, te dolazi do truleži plodova. Također, velike štete zna napraviti bijela mušica sišući „sokove“ iz listova. Štete čine odrasle jedinke, ali i u stadiju leptira koji izgleda kao da se na naličju lista nalaze buhe. Prljaju zrele i zelene plodove svojim izmetom i u uvjetima povećane vlage zraka dolazi do pucanja plodova, do truljenja, plodovi vizualno nisu lijepi što im umanjuje tržišnu vrijednost. Zaštita protiv bijele mušice je raznovrsna. Preventivno koristim ljepljive ploče i zakidanjem mladih zaperaka, jer se bijela mušica nastanjuje upravo na mladom lišću. To je najbolje raditi kad su jutra hladnija pa se iznošenjem zaperaka iznosi i odrasle insekte. Od preparata, insekticida, koristio sam actaru, decis i Vydate (prema uputama proizvođača).

Na ovakav način proizvodnje, uz samo jednu sjetvu i sadnju, možemo imati i do 10 etaža sa plodovima izvrsne kvalitete i biti prisutni na tržištu i do 180 dana. Također ako ostane zelenih plodova poberemo ih (samo zdrave) i stavimo u toplu prostoriju (da temperatura bude oko 20


66

stupnjeva) i po koji poluzreli između njih. Pokazalo mi se kao vrlo dobro kad sam tijekom noći plodove pokrivao, a tijekom dana otkrivao, zbog svjetlosti. Za oko dva tjedna i ti zeleni plodovi počinju crveniti. Bude tu i otpada možda 10-20%, ali i to je dobro jer na taj način možemo biti prisutni još duže na tržištu, a znamo da je u to vrijeme tržišna cijena zrele rajčice puno veća u odnosu na ljetno razdoblje.

6.5.2. Navodnjavanje rajčice u zatvorenom prostoru

Voda ima vrlo značajnu ulogu u životu biljke kao i za procese analize i sinteze organske tvari u tlu. Biljke trebaju određenu količinu vode za svoje životne procese tijekom cijele vegetacije. Potrebe biljnih kultura za vodom zavise o fazama vegetacijskog rasta i razvoja te klimatskim i vodnim prilikama lokaliteta uzgoja. Sadržaj raspoložive vode u tlu vrlo je promjenjiv.

U našim uvjetima proizvodnje i kod većine poljoprivrednih kultura, sadržaj vode u tlu nije u skladu s potrebama biljaka, drugim riječima, nisu dobro raspoređene prema potrebama poljoprivrednih kultura, tako da je u doba najvećih zahtjeva za vodom njen priljev u tlo vrlo često najmanji. Kulturna biljka usvaja vodu za svoje životne potrebe uglavnom iz tla pomoću korijenovog sustava (a manjim dijelom i preko lista). Zajedno s vodom ona iz tla prima i otopljena biljna hranjiva što znači da biljka istovremeno „pije i jede“. Najveću količinu usvojene vode biljka troši na procese transpiracije i izgradnju organske tvari putem fotosinteze, jednoga od najbitnijih procesa za život živih bića na zemlji.

S agronomskog stajališta bitno je stanje sadržaja vode u površinskome, oraničnom sloju tla, a to je za povrće do 30 cm dubine, rijetko dublje, jer do te dubine obavljamo gnojidbu i navodnjavanje, a do te dubine se nalazi glavnina mase korjenova sustava. Kada je u pitanju uzgoj kultura na otvorenome u ratarstvu i povrćarstvu (a pogotovo u voćarstvu) korijen prodire i puno dublje (ovisno o rahlosti tla i svojstvima korijena), no korištenje hraniva i vode su manje značajni.

Voda u tlu uglavnom potječe od oborina ili navodnjavanja, a samo manjim dijelom iz podzemnih voda (ako su one blizu površine tla). S obzirom na veliko značenje vode kao glavnog biološkog čimbenika, za postizanje punog potencijala poljoprivrednih kultura nužno je u proizvodnoj praksi dobro gospodariti vodom u tlu, odnosno održavati povoljan vodni režim poljoprivrednog (površinskog) sloja tla. U zatvorenom prostoru potreba za vodom je veća nego na otvorenom, u prvom redu zbog veće prosječne temperature tijekom sunčanih dana, tako da proizvodnja u zatvorenom prostoru nije moguća bez navodnjavanja.

Navodnjavanjem u zatvorenom prostoru nastojimo biljkama dati optimalne količine vode i hranjivih tvari neophodnih za njihov normalan rast i razvoj. Osim redovite gnojidbe, makrognojivima, dušikom, fosforom i kalijem dodaju se ostali makro i mikroelementi neophodni za razvoj biljke. Uzmemo li u obzir da se u plasteničkoj proizvodnji ostvari značajno veći urod po biljci i po jedinici površine nego na otvorenom polju, potrebno je i gnojidbu s makro i mikro elementima prilagoditi tomu. Čak se može reći da se uzgojem u zatvorenom prostoru vegetacija ubrzava odnosno pojedine faze rasta i razvoja biljaka prolaze brže nego na otvorenom zbog viših temperatura i veće sadržaja ugljičnoga dioksida. Iz svog iskustva mogu reći da je navodnjavanje kapanjem najbolje. Radimo ovaj posao 19 godina i nije uvijek bilo tako kao što je danas. Navodnjavali smo s crijevom, zemlja se sabijala i tlo nije se moglo dovoljno navlažiti. Naša tla pripadaju skupini srednjih do lakših i dobro propusnih tala, tako da navodnjavanje većim mlazom vode,velikom rasprskivačima (ili navodnjavanje tala s većim nagibom) nije poželjno primjenjivati jer dolazi do odnošenja tla (erozija vodom). Nije loše ni kišenje, ali nam se taj način nije pokazao učinkovit, time više što se vlaženjem lisne površine stvaraju povoljni uvjeti za razvoj bolesti, a tada je i najmanje mehaničko oštećenje tkiva na biljci moguće mjesto ulaska patogena i razvoj bolesti.


67

Autori:

Dr.sc. Marko Josipović1, prof.dr.sc. Jasna Šoštarić2, Monika Marković dipl.ing.polj.2, dr.sc. Hrvoje Plavšić1, Ljikar Željko dipl.ing.polj.3

1Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103 2Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Svačićeva 1d, Osijek, 31000 3OPG Željko Ljikar, Mikluševci, 43

HIDROLOŠKE I METEOROLOŠKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE

68

7. HIDROLOŠKE I METEOROLOŠKE PODLOGE ZA NAVODNJAVANJE

7.1. Hidrološki i meteorološki parametri

Na potrebu za navodnjavanjem utječu gotovi svi hidrološki i meteorološki parametri. Najbitniji je njihova veličina u vegetacijskom razdoblju, ali i izvanvegetacijsko razdoblje, indirektno utječe na količinu raspoložive vode za poljoprivredu. Oborina, kao osnovni ulazni parametar hidrološkog ciklusa utječe na vodni režim nekog sliva. U slučaju viška oborina, tijekom vlažnih godina, javlja se potreba za odvodnjavanjem. U slučaju sušnih godina, nedostatak oborina utječe na redukciju prinosa poljoprivrednih kultura, smanjuje se količina vode u tlu, nema prihranjivanja podzemnih voda, a u rijekama i jezerima javljaju se niski vodostaji koji mogu izazvati druge gospodarske probleme.

Potrošnja vode od strane biljaka definirana je evapotranspiracijom. Evapotranspiracije je složen proces na kojeg utječu osim temperature zraka, kao osnovnog parametra i ostali meteorološki parametri – brzina vjetra, relativna vlažnost zraka i insolacija. Ovi sekundarni parametri modificiraju osnovnu vrijednost evapotranpiracije.

Ostali hidrološki parametri, kao što su protoci i vodostaji, definiraju pogodnost nekog vodnog resursa za navodnjavanje.

Kod većine rijeka razdoblja malih vodostaja i protoka javljaju se upravo vrijeme intenzivnog razvoja usjeva (lipanj-rujan). Takvi su vodotoci u pravilu osjetljivi za zahvaćanje voda za navodnjavanje bez izgradnje pregrada ( akumulacija).

Rijeke, tzv. glacijalnog vodnog režima maksimalne vodostaje i protoke imaju upravo u vegetacijskom razdoblju i kod njih je zahvaćanje vode za navodnjavanje moguće direktnim zahvaćanjem vode. U Hrvatskoj su to Drava, Dunav i Mura.

Analogno se mogu analizirati i zalihe podzemnih voda.

Ostali parametri, kao što je nanos i temperatura vode indirektno također imaju utjecaj na korištenje vode za navodnjavanje. Nanos je bitan za odabir sustava za navodnjavanje jer su metode lokaliziranog navodnjavanja i kišenja osjetljivije na količinu nanosa u vodi nego ostale metode i on se mora ukloniti taložnicima.

7.2. Hidrološka suša

U predjelima kontinentalne klime, kojoj pripada i kontinentalna Hrvatske, javlja se potreba za dopunskim navodnjavanjem. To znači da je u područjima godišnja suma oborina relativno velika (600 do 1000 mm/god), ali su one nepovoljno raspoređene tijekom godine i u vegetacijskom razdoblju se često javlja nedostatak vode, odnosno javlja se suša.

Primjerice: srednje godišnje sume oborine razdoblja od ( 1981-2011) su sljedeće:

- Osijek – 671,4 mm;

- Ilok – 668,9 mm;

- Zagreb – 834,5 mm.


69

Definicija suše ima više i najčešća definicija je ona Svjetske meteorološke organizacija (WMO) prema kojoj se suša definira kao razdoblje izrazito suha vremena dovoljno dugog trajanja da nedostatak oborina poremeti hidrološku ravnotežu. Vrlo često definiramo poljoprivrednu, meteorološku i hidrološku sušu.

Hidrološku sušu je teško predvidjeti, zahvaća velika prostranstva i teško ju je kvantificirati i primjećuje se kada je već uzela maha. Najčešće se to čini preko šteta uzrokovanih sušom u poljoprivredi, ali štete su moguće i u drugim granama gospodarstva (nemogućnost plovidbe, nedostatak vode za urednu vodoopskrbu, smanjena proizvodnja električne energije, ugrožavanje biosfere isl.). Primjerice procijenjene štete od suša u 2012. godinu u Hrvatskoj bile su više od milijardu kuna.

Ova ekstremna hidrološka pojava učestalije se javlja unazad cca 20 godina, od kraja 80-ih godina, a javlja se zbog povećanja srednje godišnje temperature zraka i većeg ili manjeg smanjenja ukupne količine oborina. Uglavnom smanjenje oborina nije signifikantno, ali se radi o sve neravnomjernijoj raspodjeli oborina, odnosno pojavi ekstrema (suša i poplava) što se dovodi u vezu s klimatskim promjenama.

Veličina hidrološke suše iskazuje se preko jednog od osnovnih hidroloških parametara – oborine, vodostaja ili protoka. Zbog najveće raspoloživosti podataka obično se radi o oborinama.

Jedna od najčešće primjenjivanih metoda procjene suše je tzv. metoda koraka, odnosno definiranje vremenskog trajanja suše, jačine i intenziteta suše u odnosu na prosječnu višegodišnju vrijednost. (Slika 7.1).

Slika 7.1.Shema metode koraka za procjenu suše

1.TRAJANJE DEFICITA (T)-razdoblje u kojem je vrijednost deficita niža od odabranog praga transformacije

2.JAKOST DEFICITA (S)– suma deficita određenog trajanja


70

3.INTENZITET DEFICITA (I)

Analiziranjem dužeg vremenskog razdoblja uočavaju se posljedice učestalije pojave suša, odnosno malovodnih razdoblja preko opadajućih trendova malih voda.

Kod većine hrvatskih rijeka razdoblja malih voda počinju krajem proljeća i traju do listopada, tijekom vegetacijskog razdoblja tako da se ova smanjivanja protoka odražavaju na potencijal korištenja ovih voda u navodnjavanju.

Trendovi višegodišnjeg smanjivanja razine podzemnih voda također su dijelom posljedica suša.

Kod velikih rijeka, Drave, Dunava i Save trendovi smanjenja malih voda nemaju utjecaj na mogućnost zahvaćanja vode za navodnjavanje jer se male vode javljaju tijekom zimskih mjeseci, odnosno izvan vegetacijskog razdoblja.

Slike 7.2. i 7.3. prikazuju trendove malih voda kod rijeka Drave i Dunava.

Slika 7.2. Minimalni godišnji protoci rijeke Drave (1962-1990)

XpXiS

trajanje

jakost

T

SI


71

Slika 7.3. Minimalni godišnji protoci rijeke Dunav (1962-1990)

7.3. Podloge

Za izradu projekata navodnjavanja nužno je imati različite podloge, odnosno ulazne podatke o geografskim karakteristikama područja – topografske, pedološke, meteorološke, hidrološke i hidrografske, kao i uvjete i način korištenja zemljišta, odnosno agronomske podloge.

Spoznaje o ovim karakteristikama bitne su za izradu optimalnog rješenja navodnjavanja, maksimalno iskorištenje postojećeg potencijala uz minimalne troškove i najbolji učinak navodnjavanja. Da bi sustav navodnjavanja bio učinkovit nužni su i podatci o postojećem sustavu površinske i podzemne odvodnje.

Topografske podloge su karte različitih mjerila i detaljnosti. Najčešće mjerilo koje se koristi je 1:5000, odnosno hrvatske osnovne karte (HOK).

Osim visinskih karakteristika, karte daju informacije o postojećim građevinama, prometnicama i mogućim preprekama za postavljanje sustava za navodnjavanje (npr. stupovi dalekovoda).

U ove kartografske podloge mogu se ubrojiti i karte prostornih planova županija i općina, koje definiraju uvjete korištenja prostora, odnosno moguća ograničenja u primjeni navodnjavanja (infrastrukturni zahvati, zaštićene površine, vodocrpilišta itd ).

Meteorološke podloge obuhvaćaju poznavanje višegodišnjih nizova temperatura zraka i drugih meteoroloških parametara opažanih na najbližoj meteorološkoj postaji. Analizirani nizovi ne bi trebali biti kraći od 10 godina. Temperature zraka osnovni su parametar za izračun potencijalne evapotranspiracije, odnosno konzumne potrošnje vode od strane biljaka. Potencijalna evapotranspiracija svake pojedine kulture pokazuje kolika je njezina potrošnja voda u uvjetima optimalnih uvjeta vlažnosti.

Osim temperature zraka, ostali meteorološki parametri: insolacija ( trajanje sijanja Sunca, relativna vlažnost zraka i brzina vjetra utječu na veličinu evapotranspiracije u manjoj mjeri i uglavnom služe kao korekcijski faktor jer pri istoj temperaturi zraka pri manjoj relativnoj vlažnosti i većoj brzini vjetra evapotranspiracija povećava i sl.


72

Metoda koja se najviše koristi za izračun referentne evapotranspiracije (ETo) koja se potom korigira za svaku pojedinu kulturu kako bi se dobila njezina potencijalna evapotranspiracija ovisno o stadiju razvoja unutar vegetacijskog razdoblja je metoda Blaney-Criddle. Ona se najčešće se koristi jer se zasniva samo na temperaturi zraka, a ostali parametri nisu nužni i može se primjenjivati u različitim klimatskom uvjetima, odnosno na različitim geografskim širinama.

ETo = c p ( 0,46t +8) …….mm/mj

gdje je: c=korekcijski faktor ovisan o RHmin, insolaciji i brzini vjetra

p=mjesečni postotak dnevne svjetlosti od ukupne godišnje sume dnevne svjetlosti i određuje se prema zemljopisnoj širini (npr. Osijek 45o32 p=10,49 za mj. lipanj )

t=srednja mjesečna temperatura zraka (o C)

Potrebno je poznavati i veličine srednjih mjesečnih oborina također višegodišnjeg razdoblja vegetacijskog razdoblja jer se na osnovu njih određuje deficit, odnosno provodi se izračun potreba biljaka za vodom, odnosno neto norma navodnjavanja.

Vodni deficit raste od zapada prema istoku, kako opada ukupna godišnja suma oborina (Slika 7.4.)

Slika 7.4. Vodni deficit u prosječnim i sušnim godinama u kontinentalnoj Hrvatskoj

Oborine se mjere na meteorološkim postajama različitom mjernom opremom, međutim ukupna izmjerena oborina nije ona koja biljka u cijelosti može koristiti za svoj razvoj. Dio se zadrži na površini tla i lišća, dio perkolira u dublje slojeve, izvan zone korijena, dio površinski otječe i sl. Stoga se kao proračunska oborina uzima srednja oborina 75% vjerojatnosti ili se mjerena oborina reducira određenim metodama.


73

Hidrografske podloge su one koje pokazuju prostorni raspored otvorenih prirodnih i umjetnih vodnih tokova koju potencijalno mogu služiti za zahvaćanje voda. To su i osnovne informacije o vodotoku, njegov uzdužni presjek i poprečni presjeci.

Hidrološke podloge osnovna su podloga za utvrđivanje kvantitativnog stanja potencijalnog izvora vode za navodnjavanje. Količine vode koje se koriste u navodnjavanju su vrlo velike, te je stoga hidrološka analiza od esencijalnog značenja. Za ilustraciju se daje prikaz udjela vode koja se koristi u poljoprivredi u odnosu na ukupno zahvaćanje vode u svijetu (Slika 7.5). Samo u 2012.godini se prema podatcima FAO za navodnjavanje potrošilo 1,5x109 m3 vode.

Slika 7.5. Korištenje vode u svijetu Izvor.FAO

Podatci koji su ovdje nužni su male, srednje i velike vode otvorenih vodotoka, krivulje trajanja i učestalosti vodostaja.

Hidrološke podloge obuhvaćaju i stanje podzemnih voda, kretanje razine podzemnih voda tijekom godine opažanih na pijezometrima. Ako na promatranoj lokaciji nema pijezometara, tada se vrši probno crpljenje.

Ukoliko je predviđeno zahvaćanje voda iz postojeće akumulacije, tada je potrebno raspolagati podatcima o punjenju i pražnjenju akumulacije, kao i o ukopno raspoloživoj vodi za navodnjavanje.

7.4. Dijelovi sustava za navodnjavanje i hidraulički proračun

Sustav za navodnjavanje sastoji se od više dijelova koji se moraju pravilno dimenzionirati i moraju funkcionirati kao cjelina uz odgovarajuće održavanje i upravljanje.

1. ZAHVAT VODE je građevina kojom se zahvaća voda iz površinskih ili podzemnih izvora. To je složena građevina koja se sastoji od više dijelova ovisno od kuda se zahvaća voda. Pri zahvaćanju vode iz površinskih voda koje su u velikoj mjeri opterećene nanosom, bitan dio zahvata vode je


74

taložnica, dok kod drugih zahvata ona nije potrebna. Esencijalni dio zahvata čine crpke o čijem hidrauličkom dimenzioniranju ovisi opskrba vodom cijele parcela. Zahvat može imati jednu ili više crpki, pri čemu veći broj crpki omogućava racionalniju potrošnju energije, mogućnost ekonomiziranja troškovima i proširenje sustava. Osnovni parametri za dimenzioniranje sustava su protok koji je dobiven na osnovu izračuna hidromodula navodnjavanja za različite kulture u uvjetima najveće potrošnje vode ( obično srpanj) i tlak koji treba biti osiguran za rad uređaja za navodnjavanje. Osim geografskih karakteristika, veličine i oblika parcele i gubitaka na distribucijskom sustavu, veličina tlaka koji se mora osigurati ovisi i o metodi navodnjavanja. Općenito se lokalizirano navodnjavanje smatra metodom koja traži vrlo mali radni tlak, a metode kišenjem i to veliki linearni i pivot sustavi su visokotlačni.

Zahvat vode može u nekim slučajevima i samo gravitacijski dovoditi u distribucijski sustav.

2. DISTRIBUCIJSKA MREŽA je sustav otvorenih kanala ili zatvorenih cijevi kojima se voda dovodi do parcela, odnosno uređaja za navodnjavanje i razvodi po samim parcelama. Distribucija vode otvorenim kanalima ima prednosti ako već postoji izgrađen sustav kanalske mreže, ali i nedostatke zbog gubitka zemljišta i puno većih gubitaka vode ako kanali nisu obloženi. Održavanje kanala mora biti redovito zbog kontrole hidrauličkih gubitaka, pa su i troškovi održavanja otvorenih kanala veliki. Otvoreni kanali za distribuciju vode mogu biti i od prefabriciranih betonskih elemenata povezanih u cjelinu i položenih na površinu terena. Usmjeravanje vode prema parcelama koje se navodnjavaju vrši se pomoću ustava. Kanali u tom slučaju služe i za akumuliranje vode. U njima se voda zagrijava, te se može razvojem mikroorganizama i vegetacije narušiti njezina kvaliteta.

Distribucijska mreža zatvorenim cjevovodima puno je češća u nas jer su gubitci manji, a cjelokupna kontrola i upravljanje sustavom jednostavnija. Cjevovodi se rade uglavnom od PVC i PEHD materijala, a mogu biti nadzemni i podzemni. Velika je ponuda različitih promjera čime se može bolje optimizirati sustav. Slika 7.6. prikazuje prosječnu učinkovitost sustava za navodnjavanje koja je manje od 50%, a gubitci na distribucijskom i dovodnom dijelu sustav gubi preko 30% vode.

PROSJEČNA UČINKOVITOST SUSTAVA ZA NAVODNJAVANJE (UNESCO)

GUBICI NA PARCELI

GUBICI NA DOVODU

GUBICI NADISTRIBUCIJI

EFEKTIVNO ZA BILJKE

Slika 7.6. Gubitci na sustavu navodnjavanje


75

Hidrauličko dimenzioniranje distribucijske mreže provodi se klasičnim hidrauličkim metodama. Mreža mora osigurati traženi protok i tlak potreban za rad uređaja za navodnjavanje.

3.GRAĐEVINE NA MREŽI grade se po potrebi. One su nužne za funkcioniranje cijelog sustava, ali poskupljuju izgradnju i doprinose većim troškovima održavanja. Potreba za izgradnjom građevina češća je kod distribucije vode otvorenim kanalima.

To su:

- prijelazi na križanju natapnog kanala s drugim vodotokom, cestom ili željeznicom-propusti, akvadukti i sifoni;

- građevine za raspodjelu vode - pločaste zapornice (ustave), razdjelnici protoka. - Vodomjeri. - Taložnici.

4.UREĐAJI ZA NAVODNJAVANJE koriste se za apliciranje vode na samim parcelama. Njihov odabir ovisi o primijenjenoj metodi, odnosno načinu navodnjavanja, zasijanim kulturama i infiltracijskim karakteristikama tla.

Autor:

prof.dr.sc. Lidija Tadić1

1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a, Osijek 31000

IZVORI VODE I KVALITETA VODE ZA NAVODNJAVANJE

76

8. IZVORI VODE I KVALITETA VODE ZA NAVODNJAVANJE

8.1. Zahvati vode za navodnjavanje

Zahvati vode za navodnjavanje mogu biti različiti, ovisno o njihovoj raspoloživosti, kvaliteti i količini (izdašnosti), blizini navodnjavanoj površini, njezinoj veličini itd.

Pri tome postoje i određena zakonska ograničenja u pogledu odabira zahvata vode. Osobito se to odnosi na zaštićena područja ili područja koja imaju osobitu vrijednost (npr. prirodna jezera ), ili kada se radi o zahvaćanju podzemnih voda prioritet ima njihovo korištenje za javnu vodoopskrbu. Zahvaćanje podzemnih voda moguće je za manje sustave, tamo gdje druga rješenja zahvaćanja voda nisu moguća i to u okvirima obnovljivih zaliha vode.

Prema zahvaćanju vode iz podzemnih ili površinskih izvora i veličini poljoprivredne površine definirana je i potreba za ishođenjem vodopravne dozvole ili koncesije.

Izgradnja akumulacija jedan je od načina osiguravanja dovoljnih količina vode za navodnjavanje. U Hrvatskoj su česta zahvaćanja vode iz akumulacija koje se zbog veličine troškova građenja, obično rade kao višenamjenske gdje je jedna od namjena uvijek obrana od poplava.

Jedan od strateških vodnogospodarskih projekata je Višenamjenski kanal Dunav-Sava koji također kao jednu od namjena ima osiguravanje vode za navodnjavanje

Opća podjela zahvata vode dana je u nastavku.

1.ZAHVATI POVRŠINSKIH VODA:

- zahvati riječnih voda: izravni zahvati ( bez pregrade); Zahvati s pregradom; Zahvatom s CS na rijeci.

- zahvati izvorskih; voda - zahvati iz prirodnih jezera i akumulacija.

2. ZAHVATI PODZEMNIH VODA:

• zahvati izvorskih voda; • zahvati aluvijalnih podzemnih voda-do obnovljivih zaliha; • zahvati klasičnih vodonosnika-do obnovljivih zaliha.

3.SPECIJALNI ZAHVATI:

• zahvati od topljenja snijega; • zahvati oborinskih voda (”kišnica”); • zahvati ponovno upotrebljenih vodonosnika; • zahvati otpadnih voda.


77

1- uži pojas uz velike rijeke

2-slivovi Kupe, Gline, Korane, Mrežnice, Dobre

3-lijevi pritoci Save, jugozapad Gorskog kotara, Neretva

4-slivovi Bednje, Krapine, lijevi pritoci Save

5-desni pritoci Drave, vodotoci istočne Slavonije, Lika, Imotsko polje

6-uže priobalno područje, Istra

Slika 8.1. Potencijal vodnih resursa. Izvor: Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama (2005)

Na Slici 8.1. rangirani su potencijalna izvorišta vode za navodnjavanje. Rang 1 predstavlja mogućnost zahvaćanja bez ikakva ograničenja i u količinskom i u kvalitativnom smislu, dok posljednji rang (6) označava područja s vrlo ograničenim mogućnostima zahvaćanja voda za navodnjavanje.

8.2. Kvaliteta vode za navodnjavanje

Primarni izvori vode za navodnjavanje su površinske vode-rijeke, akumulacije i umjetni vodotoci. Prema opažanjima kvalitete vode koja se redovito provode ocjena površinskih voda za navodnjavanje je zadovoljavajuća.

Također je opća ocjena kvalitete vode akumulacija zadovoljavajuća jer se u pravilu u višenamjenske akumulacije ne ispuštaju otpadne vode.

Rezultat intenzivnije biološke aktivnosti očituje se i na vrijednosti biokemijske potrbe kisika (BPK-5) koja pokazuje količinu razgradive organske tvari u vodi.

Kvalitetu vode akumulacija, odnosno stajaćih voda, karakteriziraju i značajne razlike u pojedinim pokazateljima na površini i na dnu vodnog tijela, a jako ovise o prirodnom okruženju u kojem se akumulacija nalazi, je li to šumski, poljoprivredni, urbani ili livadski krajobraz.

Fizikalna svojstva važna za navodnjavnje su temperatura – optimalna oko 25 oC, ovisno o natapnom području i mutnoća - karakteristika površinskih voda (nanos) – izaziva začepljenje mlaznica i taloženje u kanalima.

Površinske vode znatno su opterećene nanosom što kod lokaliziranog navodnjavanja, ali i navodnjavnja kišenjem traži kontinuirano održavanje.

Kemijska svojstva vode određuju otopljene tvari u vodi i o kemijskim svojstvima ovisi veličina opasnosti od zaslanjenja tla ( 1/3 svj. površina, 270 mil.ha trajno zaslanjeno).


78

Mjerama koje se poduzimaju u budućnosti se može se očekivati značajnije poboljšanje opće kvalitete voda. To se u prvom redu odnosi na izgradnju kanalizacijskih sustava i uređaja za pročišćavanje čime će se značajno smanjiti mikrobiološko opterećenje površinskih voda, ali i opterećenje nekim hranjivim tvarima (fosfor) i organskim spojevima.

Značajan čimbenik onečišćenja površinskih voda je poljoprivreda, odnosno ispiranje hranjivih tvari i pesticida iz tla.

Podzemne vode bi se u pravilu trebale koristiti što manje u navodnjavanju zbog njihove kvalitete i prioritetnom korištenju u javnim vodoopskrbnim sustavima.

8.2.1. Pogodnost površinskih voda za navodnjavanje

U prethodnom poglavlju prikazani su opći pokazatelji kvalitativnog stanja površinskih voda potencijalno pogodnih za navodnjavanje. Postoje i parametri kvalitete vode, specifični za navodnjavanje. Pošto u Hrvatskoj nema prihvaćene klasifikacije o kakvoći vode za navodnjavanje u ovom radu preuzeti su kriteriji i granične vrijednosti iz svjetski priznatih klasifikacija Ayersa i Westcota (1985) i (Rhoades i sur., 1992).

Kakvoća vode ocjenjuje se na temelju triju potencijalnih problema: zaslanjivanja, smanjenja infiltracijske sposobnosti i toksičnosti, dodajući još i specifične efekte pri različitim tehnologijama (npr. bikarbonati kod navodnjavanja kišenjem).

Određivanje stupnja zaslanjenosti vode jedan je od važnih parametara vodiča pogodnosti vode za navodnjavanje. Visoke koncentracije nekih iona, natrija i klorida, te bora i elemenata u tragovima, djeluju specifično na osjetljive kulture, uzrokujući “vodni stres”, smanjenje porasta biljke, a time i prinos.

Nažalost parametri potrebi za ocjenu ovih specifičnih karakteristika vode za navodnjavanje ne pripadaju skupini obveznih pokazatelja za klasifikaciju voda.

Za ilustraciju su u Tablici 8.1. prikazane vrijednosti parametra koji su značajni za natapne vode - SAR (natrijev adsorpcijski odnos) i električne vodljivosti. SAR koji daje odnos natrija, kalcija i magnezija izračunava se sljedećem izrazu:

Potencijalna opasnost od alkaliteta i saliniteta tla određuje se na osnovu odnosa električne vodljivosti i vrijednosti SAR. Za Dravu i Dunav odnos ta dva parametra prikazan je u Tablici 8.11.

2

MgCaNa

SAR


79

Tablica 8.1. Odnos el.vodljivosti i SAR za Dravu i Dunav

DRAVA

SAR El.vodljivost, dS/m

Srednja opasnost od saliniteta0,42 7,8

DUNAV SAR El.vodljivost,dS/m

Srednja opasnost od saliniteta0,47 0,35

Autor:

prof.dr.sc. Lidija Tadić1

1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a, Osijek 31000

ZNAČAJ ISHRANE BILJA U POLJOPRIVREDNOJ PROIZVODNJI U NAVODNJAVANJU

80

9. ZNAČAJ ISHRANE BILJA U POLJOPRIVREDNOJ PROIZVODNJI U NAVODNJAVANJU

9.1. Uvod

Biljka za normalan rast i razvoj u poljskim uvjetima treba odgovarajuće agroekološke uvjete: vodu svjetlost, toplinu, mineralne i organske tvari, kao i tlo određenih fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava.

Za svoju ishranu biljke koriste mineralne i organske tvari iz tla koja se zajednički zovu biljna hraniva.

Istraživanjima je ustanovljeno da biljke trebaju za život ukupno 16 kemijskih elemenata (zovu se još i biogeni elementi). Neki su potrebni u većoj, a neki u manjoj količini, pa je na osnovu toga načinjena podjela hraniva na makroelemente i mikroelemente.

Tablica 9.1. Podjela i predstavnici biogenih elemenata

Makrelementi (potrebni u velikim količinama:

sadržaj u živoj tvari iznad 0.1%

Mikroelementi (potrebni u malim količinama: sadržaj u živoj tvari od 0.0001 do 0.1% )

UGLJIK C (carbon) BOR B (boron)

KISIK O (oxigen) MANGAN Mn (manganese)

VODIK H (hydrogen) CINK Zn (zinc)

DUŠIK N (nitrogen) BAKAR Cu (cuprum)

FOSFOR P (phosphorus) MOLIBDEN Mo (molybdenum)

KALIJ K (kalium) KLOR Cl (chlorum)

SUMPOR S (sulphur)

KALCIJ Ca (calcium)

MAGNEZIJ Mg (magnesium)

ŽELJEZO Fe (ferum; engl. iron)

Ova podjela je samo na osnovu količine potrebnog određenog elementa, a ne prema njihovom značenju. Svi su jednako značajni, jer bez samo jednoga od njih nema normalnog razvoja biljaka. Organska atvar je pretežno sastavljena od tri organska elementa - kisika, ugljika i vodika – koji čine preko 90% biljne suhe tvari i oko 80% suhe tvari u ljudskom organizmu.

Tablica 9.2. Sadržaj makroelemenata (Epstein, 1972): postotak u suhoj tvari

O C H N P K S Ca Mg Fe

Kukuruz 44.43 43.57 6.24 1.46 0.20 0.92 0.17 0.23 0.18 0.080

Čovjek 14.62 56.00 7.46 9.33 3.11 1.09 0.78 4.67 0.16 0.012

Sadržaj mikroelemenata (istraživanja na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku)

Kukuruz Mn, Zn: < 50 mg/kg ( < 0.005%) B, Mo, Cu: < 10 mg/kg ( < 0.001%)


81

9.2. Tlo kao izvor biljnih hraniva

Tla se međusobno razlikuju u nizu svojstava pa po toj osnovi su manje ili više povoljna za uzgoj određenih poljoprivrednih kultura tj. imaju veću ili manju plodnost što znači da se uz istu agrotehniku i vremenske prilike na različitim tlima dobiju i različiti prinosi.

Tlo se sastoji od krute faze, tekuće faze, plinovite faze i žive faze (makro i mikroorganizmi).

Kruta faza tla: oko 50% volumena, od čega na neorganski dio otpada oko 95%, a na organski dio oko 5%. Neorganski dio krute faze tla čine primarni (pijesak i prah) i sekundarni minerali (glina). Sekundarni minerali gline zajedno s organskom tvari čine aktivnu frakciju tla, koja u velikoj mjeri određuje količinu i pristupačnost pojedinih hraniva. Također, količina vode koju tlo može zadržati značajno ovisi o aktivnoj frakciji tla.

Tekuća faza tla: oko 25% volumena = vodena otopina soli i plinova.

Plinovita faza tla: oko 25% volumena = 20,0% kisika (O2), 78.6% elementarnog dušika (N2), 0,5% ugljičnog dioksida (CO2) i dr. U atmosferi je taj sadržaj 21,0 O2, 78,03% N2 i 0,03% CO2.

Živa faza tla: otprilike oko 5 t/ha = živi organizmi (bakterije, gljive, alge, nematode, gliste i dr.).

Hraniva u tlu su podložna različitim procesima i sukladno tome mijenja se omjer dijela hraniva koja su raspoloživa za bijlke (vodotopivi i izmjenivi oblik) ili u rezervi (slabo ili teško pokretni ili nepristupačni oblik). Mobilizacija hraniva predstavlja procese u kojima se povećavaju količine pristupačne frakcije, a demobilzacija (fiksacija) procesi u kojima se povećava udjel manje pristupačne ili nepristupačne frakcije.

9.3. Sadržaj biogenih elemenata u biljkama

Sadržaj biogenih elemenata u biljkama je različit, a ovisi o biljnoj vrsti, svojstvima tla, agrotehnici i vremenskim prilikama. Pojedini dijelovi biljke, kao i isti dijelovi biljke u različitim fazama ravoja sadrže također različite koncentracije pojedinih elemenata. Nedovoljan sadržaj jednoga ili više hraniva postaje faktor ograničavanja prinosa. Kemijskim analizama tla i biljnog materijala može se ustanoviti stupanj opskrbljenosti tla i biljke hranivima i odgovarajućom gnojidbom sanirati stanje i povećati prinose.

Tablica 9.3. Stupanj opskrbe biogenim elementima i granične vrijednosti (Finck, 1969)

A B C D E

Akutni manjak

(simptomi nedostatka)

Prikriveni manjak

(nema simptoma)

Dobra

opskrbljenost

Luksuzna

opskrba

Ekstremni višak (toksičan učinak)

Granično područje

simptoma

Granično

područje

prinosa

Granično

područje

otrovnosti


82

Akutni manjak: javljaju se simptomi nedostatka specifični za svaki biogeni element, slab početni porast biljaka; gnojidba elementom u deficitu normalizira stanje biljaka i prinos

Prikriveni manjak: ne postoje simptomi, biljke su normalnog izgleda, ali gnojidbom se povećava prinos i kvaliteta prinosa

Dobra opskrba: ne postoje simptomi, biljke su normalnog izgleda, gnojidbom se povećava samo kvaliteta prinosa dok prinos ostaje na istoj razini kao i bez gnojidbe

Luksuzna opskrba: Nema simptoma prekomjerne opskrbe određenim elementom, kvaliteta prinosa je slaba, a gnojidbom prinos opada

Ekstremni višak:

(otrovnost)

Javljaju s esimptomi viška ishrane određenim elementom, prinos i kvaliteta prinosa niski.

9.3.1. Dušik

Atmosfera je bogata dušikom (78%), ali u elementarnom obliku (N2) nije pristupačan biljkama. Da bi bio pristupačan dušik se mora pretvoriti u mineralni oblik (nitratni: NO3) i amonijačni (NH4

+).

Dušik u tlu nalazi se u organskom obliku (kemijski vezan u organskoj tvari) i anorganskom obliku (nitratni i amonijačni oblik). Tlo sadrži od 0,1 do 0,3% dušika, ali je samo oko 5% te količine na raspolaganju bijkama (pristupačni oblici). Najveći dio rezervi dušika u tlu vezan je u organskoj tvari (humusu). Zato tla bogata humusom imaju i više dušika. Obzirom na činjenicu da su potrebe biljaka za dušikom velike, a pristupačne zalihe skromne, u intenzivoj biljnoj proizvodnji je dodavanje dušika gnojidbom redovita agrotehnička mjera.

Razgradnjom organske tvari se povećavaju količine biljkama pristupačnog dušika, a u kolikoj mjeri će ovaj proces biti izraže ovisi o klimi određenog područja (količina oborina, temperatura), svojstvima tla (npr. reakcija tla ili pH i dr.), Dio toga dušika uzima biljka putem korijena, a dio se gubi ispiranjem vodom, hlapljenjem (volatizacija) ili se ugrađuje u mikroorganizme tla koji se hrane dušikom.

Suha tvar biljaka sadrži između 2 i 4% dušika. Nedostatak dušika se najviše od svih elemenata manifestira nižim rastom i smanjenjem prinosa.

Simptomi nedostatka dušika se lako prepoznaju. Bijlke su nžeg rasta, blijedozelene do žute boje. Kod pšenice je slabo busanje ili izostaje, klas je sitan s malim brojem cvjetova, a u konačnici s malim brojem zrna koja su štura i sitna.

Višak dušika manifestira se bujnim porastom vegetativne mase, intenzivnom zelenom do tamnozelenom bojom i usporenijim tijekom vegetacije i osjetljivosti na infekcije bolestima, te sklonosti polijeganju.

Tlo i biljke u takvim uvjetima imaju višak nitrata koji je opasan za zdravlje ljudi i životinja. Nitrati se ispiru u vodotoke i onečišćavaju životnu sredinu, unose se u životinski i ljudski organizam hranom i izazivaju opasne poremećaje u metabolizmu (stvaranje kancerogenih nitrosamina u probavnom traktu).


83

Slika 9.1. Simptomi nedostatka dušika (kod kukuruza: tipična kloroza u obliku slova V)

Slika 9.2. Sušenje („spaljivanje“) donjih listova kukuruza uslijed nedostatak N (lijevo) i suše (desno)

9.3.2. Fosfor

Sadražaj P u tlu varira od 0,02 do 0,15%, a pnastaje razgradnjom matičnih stijena prilikom formiranja tla (pedogeneza). Veći dio te količine je u mineralnom obliku (40-80%), a udjel organskog fosfora (vezanog u organskoj tvari tla, uključujući i mikroorganizme) u tlu je od 20 do 60% od ukupnog. Postoje tri frakcije mineralnog P u tlu: fosfor topiv u vodi (vodotopiva frakcija), fosfor topiv u kiselinama, fosfor topiv u lužnatim otopinama i teško topivi fosfor. Vodotopive frakcije fosfora ima najmanje (obično ispod 1 kg P/ha). Frakcija P topiva u kiselinama dijeli se na podfrakciju topivu u slabim kiselinama i frakciju topivu u jakim kiselinama. Prva podfrakcija je biljkama pristupačna (najčešće se određuje ekstrakcijom u otopini amonijevog-acetat laktata = AL otopina = AL-topivi fosfor). Ostale frakcije P su biljkama nepristupačne.

Koncentracije P u biljkama su obično u rasponu 0,1 do 0,5%.


84

Slika 9.3. Kukuruz u ranom porastu –nedostatak fosfora; u dva reda (slika desno) izostala startna gnojidba

Slika 9.4. Učinak fosfatizacije (lijevo) i startne gnojidbe s P (sredina) na kukuruz, nedostatak P (desno)

Nedostatak P u biljkama je česta pojava, a izraženija je na kiselim tlima. Korijenov sustav takvih biljaka je slabo razvijen, kasni cvatnja i zrioba, prinos i kvaliteta prinosa su niski.Tamnozelena boja lišća uz crvenkastu ili violetnu nijansu je tipičan znak akutnog nedostatka P. Hladno i vlažno vrijeme u proljeće može izazvati prolazne simptome nedostatka P kod npr. pšenice, ili kukuruza u ranom porastu, jer primanje P u biljku značajno opada sa snižavanjem temperature okoline. U kiseloj sredini je pristupačnost P manja jer se biljkama pristupačna frakcija fosfora većim dijelom prelazi u manje pristupačnu ili nepristupačnu frakciju vezivanjem za ione aluminija i željeza (stvaranje fosfata alumija i željeza) = fiksacija fosfora. Također u karbonatnim tlima se dio pristupačnog fosfora veže u teško topive i netopive kalcijeve fosfate.

Višak fosfora u biljkama je rijetka pojava. Usporen porast, tamnosmeđe pjege na lišću i ubrzani rast i razvoj biljaka (skraćivanje vegetacije) često su u vezi s viškom P.

9.3.3. Kalij

Sadržaj kalija u tlu je visok (obično u rasponu od 0,2 do 3,0%), ali je samo manji dio pristupačan biljkama. Postoji nekoliko frakcija K u tlu koja se razlikuje u njegovoj pristupačnosti za biljke: kalij u vodenoj otopini tla, izmjenjivi K (vezan na površini minerala gline) i kalij fiksiran (vezan) u unutrašnjosti minerala gline ili kemijski vezan u spojevima. Samo prve dvije frakcije (vodotopivi i izmjenjivi K) su na raspolaganju biljkama, dok se fiksirani K u unutrašnjosti minerala gline sporo ili nikako ne ulazi i izmjenjivu frakciju.

Kalij je uz dušik najzastupljeniji biogeni element u biljkama i obično ga treba u intenzivnoj biljnoj proizvodnji redovito dodavati gnojidbom.

U našim uvjetima ustanovljen je nedostatak kalija na ritskim crnicama županjske brodske i novogradiške Posavine.


85

Sušenje listova od ruba prema sredini (rubna nekroza listova), slab porast, mali i nedovršen klip i polijeganje na kraju vegetacije, simptomi su nedostatka kalija u kukuruzu. Slični su i simptomi kod pšenice. Simptomi nedostatka bK javljaju se prvo na starijem lišću. Otpornost biljaka prema suši je značajno smanjena u uvjetima nedostatka kalija.

Višak kalija rijetka je pojava jer su biljke tolerantne na visoke koncentracije K. Višak K može izazvati probleme i primanju dušika (amonijski oblik), kalcija i magnezija.

Slika 9.5. Nedostatak K u pšenici (rubna nekroza listova) i u soji (međužilna kloroza i zaostajanje u rastu)

Slika 9.6. Kloroza i polijeganje kukuruza uslijed nedostatka kalija Slika 9.7. Usjev soje: lijevo = kontrola (-K)

Slika 9.8. Nedostatak kalija u kukuruzu: rubna nekroza lista, nedovršen klip i polijeganje

9.3.4. Kalcij

Ukupna količina kalcija (ca) u tlu je u rasponu od 0.1 do 1.2%. Glinovita tla u pravilu imaju više Ca od pjeskovitih. U plodnim tlima udjel Ca vezanog adsorpcijom (zamjenjivi kalcij) treba iznositi 50-80% od ukupnih zamjenjivik kationa (K, Mg i dr.). U vlažnoj klimi, te u kiselim i laganim (pjeskovita tla) tlima je naglašen gubitak kalcija iz tla ispiranjem. Tako u vlažnoj (humidnoj) klimi može se godišnje izgubiti ispiranjem od 100 do čak 600 kg/ha Ca.


86

Obzirom da je kalcij u biljci slabo pokretan, nedostatak se prvo javlja u mlađim dijelovima (npr. listovi na vrhu biljke). Listovi su nitasti i savijeni (ufrkani), kasnije se suše uslijed gubitka vode. Na plodvima jabuke javaljaju se “gorke pjege”. U intenzivnom uzgoju rajčice i paprike javlja se “vršna trulež” plodova.

Slika 9.9. Nedostatak kalcija u paradajzu/rajčici (lijevo) i u kukuruzu (desno)

9.3.5. Magnezij

Količina Mg u tlu varira od 0.05 (lagana pjeskovita tla) do 0.5% (teža glinasta tla). Kao i kod kalcija i kalija, postoje i različite frakcije Mg u tlu, koje se razlikuju u pristupačnosti za biljke. Višak biljkama pristupačnog Mg može ometati primanje kalija i kalcija u biljke (antagonizam). Ova pojava je evidentirana na ritskim crnicama Posavine. Tla tipa černozem, smeđe tlo i aluvijalna tla (nanosti uz riječne tokove) obično su bogata magnezijem.

Biljke obično sadrže između 0.1 i 0.5 % Mg u suhoj tvari. Mg je dobro pokretan u biljci pa se simptomi nedostatka javljaju prvo na starijem lišću. Međužilna kloroza (žućenje dijelova lista između žila, dok žile ostaju zelene) je tipičan znak nedostatka Mg u biljkama, a u kasnijoj fazi slijedi nekroza (posmeđenje i sušenje).

Kod vinove loze je tipično za nedostatak Mg pojava kloroze koja se po listu prstoliko širi među žilama prema peteljci, a kasnije se javlja “ukočenost peteljke”.

Višak Mg rijetko se javlja, a stvara problem u ishrani biljaka kalijem i kalcijem.

9.3.6. Željezo

Željezo (Fe) je teški metal koji je u tlu prisutan u relativno velikim količinama (između 0.5 i 4.0%). Pa je nedostatak Fe u biljkama relativno rijetka pojava. Nedostatak Fe javlja se obično na

Slika 9.10. Međužilna kloroza – nedostatak Mg u kukuruzi lijevo) i vinovoj lozi (desno)


87

karbonatnim i alkalnim tlima. Na području krajnjeg istoka Hrvatske postoje problemi u ishrani biljaka želejzom, i to više u voćnjacima nego na oranicama. Biljke sadrže između 50 i 1000 mg Fe/kg (0.005 i 0.1%). Kloroza (žućenje) listova (najintenzivnije na najmlađem lišću i postupno slabiji intenzizet prema starijem lišću) je tipično za nedostatak željeza. Ova se pojava može primjetiti na bagremu koji ima veće potrebe prem Fe.

Slika 9.11. Manjak Fe kod breskve (lijevo) i kukuruza (sredina i desno)

Slika 9.12. Nedostatak Fe u kukuruzu, breskvi i vinovoj lozi

9.3.7. Cink

Cink je mikroelement i spada u teške metale. Sadržaj Zn u biljkama je obično ispod 100 mg Zn /kg suhe tvari ( ispod 0.01%). Kukuruz i soja su osjetljive na nedostatak cinka, dok su pšenica i ječam znatno otporniji. Pojava svjetlijih širokih pjega (kloroza), skraćenje internodija (članaka stabljike) su tipični simptomi nedostatka cinka u kukuruzu. Nedostatak Zn javlja se obično na neutralnim do alkalnim i karbonatnim tlima. Evidentirana je pojava nedostatka cinka u usjevu sjemenskog kukuruza na oranicama PZ Lovas.

Slika 9.13. Nedostatak cinka u kukuruzu: blijede trake uz centralni nerv lista


88

Nedostatak ostalih biogenih elemenata je rijetka pojava u našemu podneblju, s izuzetkom nedostatka bora (B) kod šećerne repe (trulež sredine korijena) koja od svih ratarskih kultura ima najveće potrebe prema boru.

Slika 9.14. Nedostatak bora kod šećerne repe

9.4. Mjere popravke tla – gnojidba i kalcifikacija (kalcizacija)

Uloga kalcija u tlu: Ca ima značajne uloge u tlu kojima uglavnom povećava njegovu plodnost

- biljno je hranivo;

- kompleksan je regulator plodnosti tla;

- neutralizira kiselost;

- smanjuje mobilnost Fe, Al, Mn, koji u većim količinama štete biljkama;

- popravlja strukturu tla jer ima ulogu koagulacije koloida ;

- neutralizira huminske kiseline stvaranjem njihovih soli (Ca-humati), što je preduvjet stabilne strukturne agregate u vodenoj otopini;

- stimulira biokomponentu tla, a time i razgradnju organske tvari;

- mobilizira većinu ostalih hraniva s adsorpcijskog kompleksa;

- blokira pristupačnost mikroelemenata (osim molibdena),

= negativni učinci za plodnost tla;

- blokada pristupačnosti određenih elemenata ima i pozitivne učinke, ako je riječ o blokadi primanja štetnih teškim metala (npr. kadmij i dr.).

Dinamika kalcija u tlu: kalcij u tlu podložan je promjenama stanja koja idu u pravcu povećanja ili smanjivanja njegovog sadržaja.

Ispiranje Ca stvaranjem mobilnog (podložan ispiranju) Ca-hidrokarbonata. Prvo spajanjem CO2 i vode nastaje ugljična kiselina (H2CO3). Ona se raspada na H + i HCO3

- i nastaje vezivanjem s kalcijem CaHCO3 ili kalcijev hidrokarbonat.Ovaj proces je izražen na lakšim tlima i u vlažnom klimatu.

Iznošenje kulturama: u literaturi se navode podatci da su gubici kalcija iznošenjem od strane kultura obično oko 50 kg CaO/ha, ali mogu biti i veći – nekoliko stotina kg/god.


89

Tablica 9.4. Kultura i iznošenjeCaO kg/godišnje

Pšenica 18 Stočna repa 50 Mrkva 120

Zob, raž 20 Šeć. repa 80 Crvenadjetelina 150

Ječam 26 Repica 120 Lupina 180

Krumpir 40 Lucerna 300 Kupus 350

Utjecaj kiselosti na biljke: najštetniji utjecaj kiselosti na biljke ne proizlazi od vodikovih nego od iona aluminja.

Toksično djelovanje aluminija:

- skraćivanje i zadebljanje korijena, slabije grananje i gubitak prirodne boje (posmeđenje);

- akumuliran u korijenu teško translocira – posljedice: fiziološke i biokemijske promjene;

o manja propusnost membrane;

o taloženje Al u stijenkama → inaktivacija na površini korijena;

o slabija apsorpcija hraniva.

Razlike u toleranciji na kiselost i aluminij:

- naročito su osjetljive mlade biljke, odmah nakon klijanja, a obično zbog manjka P;

- biljke se razlikuju u toleranciji na kiselost;

o raž i krumpir su visoko tolerantne;

o neke kulture slabo reagiraju na kalcizaciju, ako su opskrbljene s dovoljno P i K.

Količine materijala za kalcizaciju: najbolje ih je odrediti na osnovu odgovarajuće analiza tla. Kalcit (vapno, kalcijev karbonat) se koristi uglavnom u količinama od 5-10 t/ha.

Izvođenje kalcizacije: preporuka je kalcizaciju izvoditi za vrijeme sušnih mjeseci u ljeto. Potrebno je kalcizaciju obaviti samostalno, odvojeno od gnojidbe stajskim gnojem, dušikom i fosforom, jer se u protivnom povećava fiksacija, osobito fosfora.

Vrijeme izvođenja: u svako doba, ali ne na mokro tlo ili snijeg. Najpogodnije je ljeto- nakon žetve (gaženje, miješanje s tlom u više faza), dovoljno je vremena za ublažavanje stresa biljaka. Do sjetve ≈ mjesec dana, lucerna 6 mjeseci. Travnjaci: jesen-zima.

Osnovni uvjet: materijal mora biti suh i fino mljeven radi što boljeg kontakta s tlom.

za teža tla: 0,5-1 mm granulacije ; za lakša tla: 0,0-0,05 mm granulacije ≈ prašina

Mehanizacija: Transport hermetički zatvoreni bunkeri, silosi za skladištenje

Rasipači: a) komprimiranim zrakom za fini materijal

b) centrifugalni za grubi materijal

Higijensko-tehnička zaštita radnika: – maske, odijela

Dopunska kalcizacija: nekoliko dt/ha, s prihranom u red – moguće oštećenje biljaka.

Lokalno deponiranje dubinskim rahljačima; miješanje s tlom: plug tanjurača.

Odnos kalcizacije i druge gnojidbe: u načelu odvojiti zahvate, posebno ako se koriste vrlo aktivna vapnena gnojiva.


90

Oranica: organska gnojidba (stajski gnoj), kalcizaciju obaviti nakon 3-4 tjedna ukoliko je bilo oborina. CO2 uvjetuje mobilnost Ca, nastaju huminske kiseline, Ca-humati i blagi humus.

Manje količine vapnenca: može miješanje sa stajskim gnojem, npr.100 kg vapnenca na 1 t stajskog gnoja. Inače, vapno uzrokuje gubitak dušika. Zato, N-gnojiva, gnojnica, gnojovka sa odvojeno od kalcizacije.

Slika 9.14. Rasipanje vapnenog materijala i rasipač za stajski gnoj -adaptiran za kalcizaciju

9.5. Mineralna gnojidba

9.5.1. Gnojidba dušikom

Ovisno o obliku dušika u dušičnim spojevima, postoje sljedeća dušična mineralna gnojiva: nitratna, amonijska, amonijsko-nitratna (kalcijskoamonijski nitrat ili KAN) i amidna (urea, kalcijev cijanamid).

Svi oblici dušika u tlu se u konačnici pretvaraju u nitratni oblik (NO3). Nitratni oblik dušika ne veže se za adsorpcijski kompleks tla i podložan je ispiranju ako ga ne usvoje biljke ili mikroorganizmi. Nitratni dušik u anaerobnim uvjetima (bez prisustva kisika) postupkom denitrifikacije prelaze u elementarni dušik i odlazi u atmosferu. Sa stajališta bilance dušika u tlu denitrifikacija je štetan proces.

Amidni oblik (NH2) dušika iz uree ili cijanaamida se pretvara u amonijačni oblik (NH4). Dio toga dušika se ispari iz tla (volatizacija) pa je ure preporučljivo unjieti u tlo, ne ostavljati na suncu i vjetru. Ovaj oblik dušika se veže se za adsorpcijski kompleks tla (nije sklon ispiranju kao nitratni dušik). Međutim, amonijačni oblik dušika se mikrobiološkim procesom nitrifikacije pretvara u nitratni oblik dušika.

Gnojidba dušikom obavlja se u više navrata. Tako se za pšenicu jedna trećina do jedna polovina planirane količine zaore prije sjetve, a ostatak doda u dvije prihrane (busanje i vlatanje).

9.5.2. Gnojidba fosforom i kalijem

Gnojidba s P i K za ratarske kulture se obavlja do sjetve obično u jednome prohodu.

Fosfatni ion je slabo pokretan u tlu. Zato je preporuka unošenje gnojiva u sve slojeve – prije oranja (osnovna gnojidba, pred sjetvu (dopunska gnojidba ) i sa sjetvom ( "startna" gnojidba – lokalno, u trake 5 cm bočne udaljenosti od reda sjetve i 5 cm dublje od dubine polaganja sjemena). Startna gnojidba - samo ako je tlo slabo opskrbljeno hranivima i sklono fiksaciji.

Kalij je sklon adsorpciji na koloide tla (sekundarni minerali gline – kaolinit, montmorilonit i ilit) i na humusne koloide.

Za ishranu bilja važna je količina izmjenljivog ili fiziološki aktivnog kalija u tlu, a ovisno o mehaničkom sastavu to su sljedeće količine (mg K2O/100 g tla):


91

- 15-20 (lakša tla);

- 21-40 (srednje teška tla);

- 41-60 (teška tla).

Pojedine kulture su osjetljive na kloride ili im se pogoršava kvalietat proizvoda, pa se prakticira za njih gnojidba sulfatnim oblikom kalija (npr. duhan, krumpir, loza, paprika, hmelj, većina voćaka). U pogledu gnojidbe „na zalihu“ i meliorativne gnojidbe vrijede ista pravila kao i za fosfor.

9.5.3. Gnojidba ostalim biogenim elementima

Gnojidba ostalim elementima nije redovita agriotehnička mjera zbog činjenice da je njihov nedostatak rijetka pojava. U većini slučajeva ta gnojiva primjenjuju se folijarno (preko lista) prskanjem odgovarajućim otopinama. Pri tome treba paziti da koncentracije ne budu toksične za biljke. Tako se za nedostatak cinka u kukuruzu primjenjuje 0,5% otopina cinkovog sulfata.

Autori:

Prof.dr.sc. Vlado Kovačević 1 i dr.sc. Marko Josipović2

1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Svačićeva 1d, Osijek, 31000 2Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103

OSNOVE SUVREMENOGA VOĆARSTVA U UVJETIMA NAVODNJAVANJA:

92

10. OSNOVE SUVREMENOGA VOĆARSTVA U UVJETIMA NAVODNJAVANJA:

10.1. Uvod

Voćarska proizvodnja predstavlja visoko tehnologijski zahtjevnu proizvodnju u ukupnosti agrarne proizvodnje. Svjedoci smo brojnih negodovanja voćara u ocjeni isplativosti voćarske proizvodnje unatoč činjenici da ne zadovoljamo vlastite potrebe za voćem. U RH svake godine uvozimo gotovo sve voće osim mandarine. Analizirajući proizvodnost naših voćara dolazimo do podataka kako je nekonkurentnost našeg voćarstva u niskim urodima i niskom udjelu I klase voća koja dolazi sa naših plantaža. U cjenovnom razredu naši voćari postižu u prodaji voća cijene kao što su u Europi, a ponekad i veće cijene nego u okruženju. Međutim, ne možemo nepoznavanje tehnologije i loše sortne strukture nadoknađivati većim cijenama. Tijekom dvadeset godina slijepo smo pratili trendove u voćarskoj proizvodnji bez plana i znanja te nam se sada događa da su brojne posađene sorte neprikladne za naše podneblje, da ne poznamo zahtjeve u tehnologiji, a šarolikost u sortnoj strukturi onemogućava standardizaciju proizvodnje, udruživanje u proizvođačke grupe i izlazak na veća tržišta. Naši voćnjaci analizirajući površine i urod postižu jedva 30% europskog prosjeka.

Svaka voćarsko uređena država/regija predstavlja i jaku voćarsku proizvodnju sa snažnim izvozom. Voćarsko uređena država/regija ima jasno definiranu strategiju razvoja čiju podlogu predstavljaju introdukcijsko tehnologijski centri čije aktivnosti su usmjerene na:

1. ocjenu pogodnosti sorte/podloge za pojedina agroekološka područja;

2. edukaciju i upoznavanje voćara proizvođača sa specifičnostima u tehnologiji uzgoja i dizanje njihove proizvodnosti i konkurentnosti;

3. afirmaciji proizvodno-prodajnih „klubova“ za širenje proizvodnje;

4. kontrolu proizvodnje na principima integrirane proizvodnje i dobre poljoprivredne prakse.

10.2. Agroekološki uvjeti uzgoja

Brojni su čimbenici koji određuju ekološke uvjete proizvodnje voća. Od klimatskih elemenata, najveće značenje za uzgoj imaju temperature (apsolutne minimalne, apsolutne maksimalne, srednje godišnje, srednje u periodu vegetacije, temperatre u pojedinim fenofazama, kretanje temperature tijekom dana u fazi dozrijevanja, sume aktivnih i inaktivnih temperatura) i oborine (godišnje tijekom vegetacije, tijekom ljetnih mjeseci), insolacija, vjetrovi i relativna vlažnost zraka.

10.2.1. Temperatura zraka

U uzgoju voća je potrebno poznavati apsolutne minimalne i apsolutne maksimalne temperature. Različite voćne vrste podnose različite niske apsolutne temperature. One se kreću od -5◦C do -35◦C, ovisno o vrsti, sorti i podlozi. Međutim, od ovih vrijednosti može biti dosta odstupanja. Posebno je opasno ako se tijekom zime pojave nagla kolebanja temperature (npr. snažan prodor hladne fronte nakon toplog vremena) kada su moguća izmrzavanja i pri višim temperaturama. Područja gdje se zimske temperature ispod -25◦C zadržavaju duže vrijeme nisu prikladna za uzgoj voća, odnosno treba paziti oko izbora podloga i sortimenta. Apsolutne maksimalne temperature se kreću oko 35◦C. Međtim, ovdje također ima odstupanja. Povrede od visokih temperatura najčešće se pokazuju u obliku žegotina na plodovima i lišću (paleži), a mogu se pojaviti i kod nižih temperatura od 35◦C. Naime, apsolutne maksimalne temperature u uzgoju voća u negativnoj su korelaciji sa relativnom vlagom zraka i vlažnosti tla. Ukoliko je relativna vlažnost zraka niska u sušnom razdoblju, povrede mogu nastati i pri nižim temperaturama.


93

U uzgoju voća važno je i kretanje temperatura u pojednim fenofazama. Posebno su opasne niske temperature u ranim i kasnim fazama razvoja. Oštećenja plodova, ali i grana kao i debla mogu nastati na puno višim temperaturama od apsolutne minimalne koju smo naveli. Generativni organi osjetljiviji su prema temperaturama u odnosu na vegetativne organe. Zato se kod izbora terena za uzgoj mora voditi računa o mogućim proljetnim mrazevima te treba izbjegavati terene sa mrazištima. Niski tereni u depresijama bez mogućnosti ocjeđivanja hladnog zraka nisu pogodni za uzgoj voća. Ove vrijednosti treba također uzeti sa rezervom jer oštećenja u pojedinim fazama ne ovise samo o temperaturi. Kritične temperature u pojedinim fazama ovise i o relativnoj vlažnosti zraka, starosti voćke, podlozi, vjetrovima odnosno miješanju zraka. Pri nižoj relativnoj vlažnosti zraka i kod mlađih stabala kritične temperature su u prosjeku više. U vrijeme cvatnje, štete u uzgoju voća mogu nastati i pri relativno visokim srednjim dnevnim temperaturama.

Ukoliko se u vrijeme cvatnje temperature tijekom dana kreću oko 10◦C, posebice ako je uz to još i vjetrovito ili kišno, izostaje let pčela, a sa njima i oplodnja. Relativno niske srednje dnevne temperature u fazama intenzivnog rasta i dijeljenja stanica nepovoljno se odražavaju na fiziološke procese što se može odraziti na kvalitetu i kvantitetu plodova. Već smo napomenuli da je optimalna temperatura za rast i razvoj oko 20◦C.

Temperaturne razlike između dana i noći mogu znatno utjecati na kvalitetu plodova. Intenzitet asimilacije i disimilacije određuje odnos šećera i kiselina u plodovima, a time i kvalitetu plodova. Topao dan odgovara fotosintezi i intenzitetu asimilacije. Hladna noć smanjuje intenzitet disimilacije. Možemo zaključiti da je poželjno u proizvodnji voća imati topao dan i hladnu noć. Tako dobivamo čvrste plodove sa dosta šećera i kiseline između kojih se uspostavlja skladan omjer, a uz to se bolje izgrađuje miris i aroma pa plodovi postižu dobru kvalitetu.

10.2.2. Oborine

Voda je medij u kojem se odvijaju svi fiziološki procesi u biljci. Voda je medij u kojem se odvija sav transport asimilata i mineralnih tvari kroz biljku tako da je opskrbljenost voćke vodom važan element u uzgoju jabuka. Oborine su glavni izvor vode u biljci, iako ne treba zanemariti i količinu vode koju biljka ima na raspolaganju ascedentnim i descedentnim kretanjem u tlu. Na temelju pedoloških istraživanja na Poljoprivrednom institutu u Osijeku ustanovljeno je da je tijekom vegetacije iz podzemnih voda biljci stoji na raspolaganju 50 mm vode po kvadratnom metru. Ova vrijednost ovisi o mnogo pedoloških čimbenika koje trenutno nećemo promatrati.

10.2.3. Tlo

Habitus biljke je odraz razvijenosti korijena. Smatra se da su za uzgoj jabuka prikladna ona tla koja omogućavaju karakteristični razvoj korijena ravnomjerno u dubinu i širinu.

Uzgoju jabuka odgovaraju duboka tla (150 – 200cm), dobro drenirana tla pjeskasto – ilovaste strukture, ilovaste do glineno – ilovaste strukture, neutralno do slabo kisele reakcije. Pjeskovita tla prikladna su samo u uvjetima perhumidne ili humidne klime uz najmanje 10% čestica gline. Tla sa visokim sadržajem aktivnog vapna (preko 6%) i visoke pH reakcije (preko 8) nepovoljna su za uzgoj jabuka. Visok sadržaj krčevina i toksičnih soli također nisu prikladna za uzgoj jabuka.

10.2.4. Insolacija, vjetrovi, reljef

Jabuka bolje reagira na izravnu sunčevu svjetlost, nego difuzno na svjetlost. Optimalna fotosinteza se postiže uz intenzitet insolacije od 12000 luksa. Pri izboru terena i razmaku sadnje treba računati kut pod kojim svjetlost pada na površinu. Na nagnutim terenima razmak sadnje između redova može biti manji u odnosu na ravne terene da bi se postigla dobra osunčanost voćke. Na ravnim terenima se računa da visina krošnje umanjena za visinu debla nije viša od razmaka sadnje između redova. Pregusta sadnja smanjuje osunčanost stabala i smanjuje intenzitet insolacije i


94

izravne sunčeve svjetlosti što uzrokuje pad kvalitete i kvantitete plodova. Nedostatak sunčeve svjetlosti može dovesti do slabijeg zametanja cvjetnih pupova te voćke poprimaju jablanolik rast sa izrazito krupnim listovima. Kod sadnje treba paziti na blizinu šuma, visokih kuća i ostalih objekata koji mogu zasjenjivati. Radi boljeg osunčavanja voćaka, redovi u nasadu bi trebali biti sjever – jug.

Blagi vjetrovi korisni su u uzgoju jabuka. Područaj sa jakim vjetrovima tj. otvoreni položaji nisu pogodni za uzgoj jabuka jer nanose teška mehanička oštećenja. U takvim područjima su nužni vjetrobranski pojasevi i izbor podloga koje se bolje i čvršće ukorijenjuju u tlu. Zatvoreni položaji također ne pogoduju uzgoju jabuka jer ne osiguravaju zračnu drenažu. U takvim područjima stagnira zrak te su jače pozebe i jače infekcije bolesti.

Uzgoj jabuka prema Trentinu je moguć do 1400m nadmorske visine.

Nagib terena od 30◦ i više se smatra neprikladnim. Terasiranje kod ovih nagiba se smatra ekonomski neopravdano, a kod nagiba terena preko 10◦ - 15◦

trebalo bi izvršiti terasiranje po izohipsama. Kod nagnutih terena treba paziti na eroziju te na takvim položajim treba prilagoditi agrotehniku.

10.3. Priprema tla za sadnju

Kako tlo ranije nikada nije bilo duboko rahljeno odnosno rigolano do veće dubine te je postupnim slijeganjem u dubljim slojevima zbito. Kako će jabuke na podlozi M9 glavninu korijenja rasprostirati do dubine od 40 cm, to je potrebno u tom sloju tla osigurati bolju prozračnost i ocjeditost vode. No, to se neće moći postići samo rahljenjem tla do dubine od 40 cm, odnosno dubokim oranjem, veće je potrebno osigurati bolju prozračnost, a naročito propusnost za suvišnu vodu, ali i sposobnost za bolju akumulaciju oborinske vode.

Stoga se predlaže priprema tla za sadnju rahljenjem tla kako slijedi:

- Podrivanje: do dubine od 70 cm. Ovu operaciju treba obaviti kada je tlo vrlo suho, posebice u nižim slojevima tla. Vrijeme za ovu operaciju je mjesec srpanj- kolovoz, to jest prije jesenskih kiša. Ovu operaciju moguće je odraditi i u prvoj godini nakon sadnje ukoliko se nije odradilo u prethodnoj godini tijekom ljeta.

- Tanjuranje: ovu operaciju potrebno je provesti poslije podrivanja. Cilj je razbiti velike zbite grumene tla te isprovocirati rast korova i uništiti iznikli korov da se ne bi osjemenio. Ukoliko se kasni s podrivanjem, to jest ako se obavlja krajem kolovoza ili početkom rujna tada se ova operacija prekače.

- Oranje: do dubine od 45 do 50 cm. Ovu operaciju treba provesti tijekom mjeseca rujna ili listopada. Pri tome je potrebno voditi računa o stanju vlažnosti tla u vrijeme obavljanja oranja. To ne mije biti niti pre suho niti pre vlažno. Najbolje je vrijeme kada se tlo može lagano mrviti u ruci. Iza pluga ne bi smjeli ostati veliki zbiti grumeni tla (bilo suhi ili vlažni) već se tlo kod oranja mora u gornjem sloju rasipati. Ako se oranje ne odradi tijekom listopada, moguće je orati i tijekom zimskih mjeseci uz poštivanje da tlo nije prevlažno. Orati treba što ranije. Ako se kasni sa oranjem potrebno je osigurati natapanje sadnica netom po sadnji.

- Zatvaranje brazde: provodi se neposredno nakon oranja, a obavlja se tanjuračom. Ako je oranje temeljito obavljeno tada se ova operacija može i preskočiti. Inače tanjuračom treba proći samo jednom da se previše ne gazi tlo.

- Završna priprema: tla obavlja se rotodrljačom ili frezom (u redove sadnje) neposredno prije razmjeravanja kako bi se osiguralo sipko tlo za sadnju.


95

10.4. Sustav uzgoja i gustoća sklopa

Pravilan izbor sustava uzgoja u odnosu na uzgojni oblik ima primarno veliko značenje. Pri izboru uzgojnog oblika za jabuku rukovodimo se, kao i za ostale voćne vrste, slijedećim načelima:

1. da uzgojni oblik ima čvrst skelet;

2. da ima veliku rodnu - obrastujuću površinu krošnje;

3. da što bolje koristi svijetlost, unutar prostora raspoloživog razmakom sadnje;

4. da omogućava što veću proizvodnost rada općenito a posebni u berbi;

5. da omogućava primjenu mehanizacije pomotehničkih i agrotehničkih zahvata;

6. da se lagano i jeftino može oblikovati, to jest da ne zahtijeva skupu armaturu;

ručne radne snage. Pri tom se vodi računa i o prirodnom habitusu krošnje.

Sagledavajući sve izneseno, kao i spoznaju da pri uzgoju jabuka u gustom sklopu možemo postići osjetno veće prirode, odabrali smo kao najprikladniji uzgojni oblik vretenasti grm koji ujedno osigurava bolju kakvoću plodova i jeftiniju proizvodnju. Uzgoj u obliku vretenastog grma pokazao se vrlo uspješan i definira se kao standard u suvremenom uzgoju voća.

10.4.1. Vretenasti grm

Ovaj je uzgojni oblik kreiran u Njemačkoj najprije za uzgoj jabuka i krušaka, a potom se počeo primjenjivati i za druge vrste voćaka. Uzgojni je oblik prikladan za jabuke cijepljene na srednje bujnim i slabo bujnim podlogama. Prikladan je za gustoću sklopa od 1200 sadnica po ha do 4000 sadnica po ha. Uzgojni oblik zahtijeva naslon, ako je na slabije bujnim podloga, a ne treba naslon kada je podloga bujnog rasta i dobrog učvršćenja u tlu. No i za bujniju podlogu bolje je u prve dvije godine dok se dobro ne učvrsti u tlu postaviti kolac.

Za sadnju se najčešće koriste kvalitetne posve zdrave, certificirane virus free dvogodišnje razgranate knip sadnice ili razgranate jednogodišnje sadnice, koje imaju po čitavoj visini pravilan kružni raspored prijevremenih bočnih mladica pod dobrim kutom. Ove sadnice već imaju pravilno formirane grane do visine 180 cm i nisu potrebni pomotehnički zahvati u formiranju uzgojnog oblika do visine 180 cm. Ovakove sadnice popunjavaju preko 30 % rodnog volumena već u prvoj godini, odmah ulaze u rod i stabiliziraju rast. Voćka je odmah u ravnoteži rasta i rodnosti. Nakon sadnje izbacuju su samo one grane koje su konkurentne provodnici i koje svojom debljinom prelaze polovinu debljine provodnice. Daljnje formiranje uzgojnog oblika isto je kao u drugoj i trećoj godini kod sadnje jednogodišnjih nerazgranatih sadnica.

Ako sadimo jednogodišnje nerazgranate sadnice one trebaju imati dobro razvijene pupove, kako bi se izbojci razvili uzduž čitave osi. Jednogodišnje sadnice prikrate se na visini od 120 cm. Iznad debla visine od 65 cm ostave se 4 mladice, a kada postignu dužinu iznad 15 cm poviju se u horizontalan položaj tako da su raspoređene na sve strane. Povijanje se može ostvariti vješanjem na izbojke malih utega, vezivanjem ili uz primjenu kvačica (Slika 10.1.).


96

Slika 10.1. Usmjeravanje rasta mladica pomoću kvačica (lijevo) i načini otklanjanja izbojaka od provodnice

Iznad ovih izbojaka na provodnici se oslijepi 5 do 6 pupova, a ostavi vršni koji će rastom predstavljati produženje provodnice. Na taj će se način stimulirati porast prvih odabranih izbojaka. Krajem travnja ili početkom svibnja stimulira se rast mladica i u apikalnom dijelu.

Slijedeće godine se odabrani povijeni izbojci prikrate na dužinu od 50 cm, a na produljnici odaberemo nove ogranke iz produžetka provodnice, pa ih otklonimo na isti način kao i prethodne nižeg položaja. Slijed formiranja predstavljen je na Slikama 10.2.-10.7.


97

Slika 10.2. Prva godina (godina sadnje) Slika 10.3. Prva godina (početak lipnja)

Slika 10.4. Druga godina (kraj ožujka) Slika 10.5. Druga godina (početak lipnja)

Budući da jabuka prirodno dobro širi grane pod odgovarajućim otklonima, odnosno kutom od provodnice te je vrlo rijetko potrebno povijati, odnosno otklanjati izbojke u stranu od centralne osi ili provodnice.


98

10.5. Sadnja i organizacija površine

Prije sadnje treba obaviti razmjeravanje, postavljanje ograde, postavljanje armature sustava protiv tuče i sustava za natapanje kako se ne bi gubilo vrijeme kod sadnje. Treba imati na umu da sadnica ide posljednja. Navodimo hodogram sadnje voćnjaka:

1. priprema tla s meliorativnom gnojidbom i kalcizacijom;

2. razmjeravanje;

3. postavljanje armature sustava protiv tuče;

4. razvlačenje prve žice na armaturi na visini od 60 cm;

5. postavljanje sustava za natapanje;

6. sadnja;

7. završavanje postavljanja sustava protiv tuče;

8. pripema tla za sjetvu DTS;

9. sjetva DTS.

Slika 10.6. Treća godina Slika 10.7. Završeno formiranje

Razmjeravanje treba obaviti precizno. Preporučuje se angažiranja geodeta i mjernika. Ako je Razmjeravanje i postavljanje armature je dobro obavljeno, ako pogledom u dijagonali nema odstupanja stupova.

Redovi se postavljaju u pravcu sjever jug, a prije sadnje predvidi se razmak od ruba parcele do prvog sadnog mjesta. Pri tome treba osigurati normalan prohod traktora i uvratine za zaokretanje traktora sa priključnim vratilima. Preporučuje se minimalno 7 metara, a kod korištenja vučenih atomizera i platformi za berbu preporučuje se 10 metara. U pravilu se organizacija površine provodi na terenu prije sadnje nakon detaljne izmjere, pri čemu se mogu provesti i manje korekture u razmacima za razmak na početku i na kraju redova, a sa ciljem boljeg korištenja ukupne površine. Bitno je istaći da je prikladna dužina redova 100 do 150 m. Sadnja voćaka ima veliko praktično značenje za uspješan rast, razvitak i rodnost voćaka. Za dobar uspjeh u radu potrebno je odabrati dobre sadnice koje se deklariraju kako slijedi:


99

10.5.1. Doba sadnje

Voćke sadimo u doba mirovanja vegetacije u jesen ili u proljeće. Prednost ima jesenska sadnja i to ranija jesenska sadnja, kako bi se u jesenskom valu rasta korijena voćke dobro učvrstile, a korijenje razraslo i uspostavilo dobar odnos sa tlom. Bolje je voćke saditi rano u jesen nego u proljeće. Ako ih sadimo u proljeće, onda to treba obaviti što prije. Naime, rano u jesen tlo je još toplo i vlažno, pa odmah počinje rast korijenja. Korijenova mreža obraste tanjim vlasastim (obrastajućim) korijenjem, a na mjestu oštećenja debljih korjenova rane zacijele, odnosno razviju se kalusi iz kojih se nastavlja produženi rast novih korjenova. Osim toga, tlo se slegne iznad korijenja, pa se uspostavi dobra dodirna površina između čestica tla i površine korijenja. U proljeće, prije početka pupanja i listanja nastavlja se ponovno intenzivan rast korijenja u mladih voćaka, te se korijenove mreže dobro razvijaju i postanu sposobne da nadzemni dio opskrbljuju potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Zbog svega rečenoga, posađene voćkice bolje se primaju, a ujedno brže i bolje rastu tijekom prve godine nakon sadnje. Ako se voćke sade kasno u jesen na teškim (ilovastim, ilovasto-glinenim) i vlažnim tlima, tada je u sjevernim i hladnim područjima lošiji uspjeh u radu jer se javljaju razne neželjene posljedice. Naime, ako voćke kasno sadimo, kada je tlo već hladno i odviše vlažno, onda neće odmah početi rast i obnavljanje korijenja niti će obrastati novim vlasastim korijenjem, već tek u proljeće kad se tlo zagrije. Od zakašnjele sadnje do proljeća ne samo da se korijenje ne obnavlja, već nastaju razne ozljede na korijenju (pozebe, truljenja na mjestima gdje je ozlijeđeno deblje korijenje sadnice tijekom vađenja iz rasadnika ili trapa).U izrazito vlažnim i hladnijim područjima jesenska se sadnja obavlja samo na vrlo prikladnim lakšim (pjeskovitim, pjeskovito-ilovastim) tlima, koja imaju dobru vodopropusnost, tj. koja previše ne zadržavaju vodu.U toplim južnim područjima može se saditi tijekom čitave jeseni, pa čak i zimi ako povoljne temperature duže traju, tj. ako su zime blage.Ranija sadnja u proljeće bolja je od tzv. „zakašnjele“ sadnje zbog toga što se korijenova mreža obnovi i obraste novim korijenjem prije početka rasta nadzemnih organa. Tako obnovljena korijenova mreža može bolje opskrbiti nadzemni dio vodom i hranjivima. Kasna proljetna sadnja ima niz nepovoljnih posljedica.

Prije svega korijen se ne pripremi i ne razvija dostatno, pa ne može nadzemni dio opskrbiti potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Naime, rast nadzemnog dijela počinje gotovo u isto doba kad i rast korijenja (obnavljanje korijenja nakon sadnje).

Kad zbog povoljnih temperatura zraka (topline) počne vegetacija nadzemnog dijela, onda se od korijena zahtijeva dosta vode. Budući da korijen još nije sposoban da nadzemni dio opskrbljuje vodom, a kamoli hranjivima, dolazi do zastoja, usporenja i nedovoljnog rasta mladih voćaka tijekom proljeća i ljeta. Tada mlade voćke u prvoj godini nakon sadnje ne postignu dobru, a često ni zadovoljavajuću razvijenost.

Proljetna je sadnja voćaka, a pogotovo kasna, osobito nepovoljna u toplim južnim područjima, gdje zbog neravnomjernog rasporeda padalina (kiše) često nastupi suša. Mlade voćke nakon sadnje jače trpe od suše jer im je korijenje slabo razvijeno i nedovoljno obraslo vlasastim korjenčićima, odnosno ima relativno malu apsorpcijsku (upojnu) površinu. Zbog toga se vrlo često posađene voćke slabo prime, a ako se i prime, ne postignu u istoj godini dostatnu razvijenost. Kod proljetne sadnje preporučuje se poštanje sustava za natapanje i fertigacije odmah nakon sadnje kako bi se otklonile neželjene posljedici što je i prikazano u hodogramu sadne voćnjaka.

10.5.2. Postupak sa sadnicama

Za sadnju se uzimaju samo dobre i zdrave sadnice s razvijenim nadzemnim dijelom i korijenovom mrežom. Da bismo se mogli pouzdati u kakvoću sadnica, sadnice se nabavljaju u rasadnicima koji su zakonom ovlašteni za proizvodnju sadnog materijala. Ako se sadnice nabavljaju u takvim rasadnicima, proizvođač ima stručno jamstvo da su sadnice kakvoćne i zdrave i da su proizvedene od kontroliranih matičnih stabala i grmova sorti i podloga. Nabava sadnica obavlja se na vrijeme. Nakon dopreme iz rasadnika sadnice se odmah sade, postave u hladnjače s visokom relativnom


100

vlažnošću zraka ili utrape u tlo. Osim toga dobro se pregledaju, a ako je došlo do presušivanja korijenja, urone se snopovi s korijenjem u vodu da tako ostanu jedan dan.

Ako se sadnice moraju utrapiti da čekaju do sadnje, važno je znati koje mjere sigurnosti treba obaviti da sadnice u trapu izdrže potrebno vrijeme bez ikakvih oštećenja. Sadnice se utrape na prikladnome mjestu, gdje se ne slijeva i ne zadržava voda, već je tlo ocjedito.

U tu svrhu otvori se jarak dubine 50 cm (ili duboka brazda), a širine nešto veće od promjera korijena sadnice. Nije uputno utrapiti sadnice povezane u snopove jer se na taj način između korijenja zadrže velike šupljine ispunjene zrakom, a vlažno tlo ne dopire do svih korjenova. Stoga se snopovi razvežu, a sadnice utrape pojedinačno jedna uz drugu po dužini jarka. Sadnice se koso postave u jarak, tako da i spojno mjesto (mjesto cijepljenja) bude u jarku. Zatim se korijenje najprije prekrije slojem rahloga sipkog tla koje popuni šupljine između korijenja. Ovdje se može koristiti i pijesak ili piljevina ako nedostaje sipkog tla. Na to se nabaci još jedan sloj rahlog tla i lagano nagazi da tlo bolje prione uz korijenje. Na kraju se jarak zatrpa, tako da korijenje bude najmanje 15 cm ispod površine tla. U hladnim područjima dobro je da se na tlo postavi sloj slame kako korijenje ne bi pozeblo pri jakoj hladnoći. Kod trapljenja sadnica treba paziti da se u trap ne uvuku glodavci (miševi, voluharice). Da bi se to spriječilo, potrebno je u trap postaviti i otrovne mamce. Osim toga, potrebno je povremeno kontrolirati trap. Ako se tlo jače prosuši, potrebno je sadnice zaliti vodom. Pri vađenju sadnica iz trapa ili izravno iz rasadnika vrlo se često osjetno ozlijedi korijenova mreža. Presjeci (prekidi) na korijenju su nepravilni, pa su rane velike. Prije sadnje potrebno je oštrim voćarskim nožem zagladiti rane na debljem korijenju jer se na mjestima glatkog prereza, izvedenog oštrim alatom, kalus (novo staničje) brzo stvara i rane brzo zacjeljuju. Tanko vlasasto (obrastajuće) korijenje nije potrebno prikraćivati. Što je korijenje deblje i bolje razgranato, to će voćke bolje porasti i brže se razvijati. Prije sadnje običava se korijenje potopiti u otopinu ilovače i govedske balege kako bi se navlažilo i obložilo česticama koje sadrže hranjiva i koje povećavaju ljepljivost sa tlom. Ako nije moguće osigurati potapanje korijena u smjesu ilovače i govedske balege moguće je koristiti i hidrogel.

10.5.3. Tehnika sadnje

Na tlu na kojem je prije sadnje postavljena armatura u pravilu se ne iskolčuju sadna mjesta s kolcima već se zategne prva žica od početka do kraja reda na visinu 60 cm, a na njoj se označe na odgovarajućem razmaku, dakle svako mjesto gdje će se voćka saditi. Ovo obavljama na način da se na letvi dužine 4 m zabiju ekseri na razmak kakav je predviđen sa pojedinu sortu. Dva radnika nose i prislanjaju letvu sa oznakama uz žicu, a jedan radnik sa kistom i bijelom bojom označava sadna mjesta. Na mjestima odgovarajućeg razmaka, označenima na žici kopa se sadno mjesto ili jamica.

Ovdje je bitan odnos između korijenja, tla i dodanog gnojiva. Stoga ćemo na crtežima predstaviti taj postupak. Napravi se mala jama nešto veća od veličine korijena (Slika 10.8.).


101

Slika 10.8. Sadnja voćaka Slika 10.9. Sadnja voćaka na rigolanom tlu

Najbolje je da sadnju obavljaju dva radnika, od kojih jedan drži voćku, a drugi nasiplje sloj rahloga usitnjenog tla preko korijenja i između korijenja. Pritom se sadnica potrese, tako da se sve šupljine između korijenja popune tlom. Nakon što se korijenje prekrije slojem tla debljine od 5 do 8 cm lagano se nagazi gumenim čizmama da tlo bolje prilegne uz korijenje, a da se pri tom ne ozlijedi. Na sloj tla iznad korijenja dolazi sloj vrlo zreloga stajskoga gnoja (cca 10 kg) u krug pretežito izvan dosega korijenja, a jednim dijelom i iznad tla koje prekriva korijen. Treba napomenuti da se stajski gnoj ne dodaje na dno sadnog mjesta tj. iskopane rupe niti ispod korijenja. Posebice naglašavamo da se stajski gnoj ne smije postaviti tako da dotiče korijen nego na tlo iznad korijena (Slika 10.9.). Treba osobito paziti da gnoj ne dođe izravno na korijenje kako se korijenje ne bi „spalilo" odnosno ozlijedilo zbog povećane koncentracije hranjive otopine u tlu.

Na sloj stajskog gnoja dodaje se ponovno sloj tla i jama se dobro zatrpa. Oko voćke napravi se zdjelica, tako da omogući bolje zadržavanje oborinske vode ili vode koja se dodaje kod navodnjavanja (Slika 10.9.).

Prema tome, rubovi zdjelice oko voćke trebaju biti u obliku kruga, ponešto uzdignuti. Umjesto gaženja sloja tla iznad korijenja mogu se u sušnim prilikama voćke zaliti, što također pridonosi boljem slijeganju tla i poboljšanju vlažnosti. Voćke sadimo na dubinu na kojoj su bile u rasadniku, tj. do korijenova zglavka ili korijenova vrata, a ne do cijepljenog mjesta kako se često griješi. Duboka i plitka sadnja su štetne. Ako voćku preplitko zasadimo, korijenje će joj biti izloženo suši. Ako je pak preduboko posadimo, voćka će zaostati u razvitku, iz nižih dijelova protjerat će izbojci, a može i kora na dijelu iznad korijenova vrata istrunuti. Korijenje duboko posađene voćke slabije se razvija i poprima povratni smjer rasta. Kako dubina sadnje utječe na voćku prikazano je na Slici 10.10.


102

Slika 10.10. Utjecaj dubine sadnje na rasprostiranje korijenja i razvijenost nadzemnog dijela voćaka

a) preduboka sadnja ima štetan utjecaj na razvitak nadzemnog dijela, pa se javljaju izboji iz nižih pozicija, a i korijen poprima povratni smjer rasta;

b) još uvijek preduboka sadnja sa sličnim simptomima;

c) nešto malo preduboko posađena voćka;

d) pravilno posađena voćka.

Na kraju sadnje sadnicu treba vezati uz žicu, tako da se nakon slijeganja rahlog sloja tla postavi u željeni položaj. To se postiže tako da se sadnica uz žicu veže u obliku broja 8, i to tako da se gornji dio veže uz sadnicu, a donji uz žicu. Kad se tlo s voćkom slegne, tada povez dođe u horizontalan položaj (Slika 10.11.).


103

Slika 10.11. Izgled mjesta veza nakon sadnje: 1. nakon sadnje i 2. nakon slijeganja tla

10.6. Uzdržavanje plodnosti tla

Nakon sadnje voćku treba stalno podržavati i povećavati plodnost tla u voćnjaku. Postoje različiti načini uzdržavanja plodnosti tla u voćnjacima. Koji će se način odabrati ovisi o mogućnosti gospodarenja tla vodom, a postoji i iskustvo pa se na te općenite probleme ne treba posebno osvrtati. Kako najviše problema proizlazi iz nerazumne i neuravnotežene gnojidbe ovdje ćemo istaći neke aktualne probleme fertilizacije jabuka.

10.6.1. Gnojidba

Problematika ishrane voćaka puno je složenija od problematike ishrane jednogodišnjih biljaka. To je uvjetovano time što voćke kao višegodišnje kulturne drvenaste biljke imaju složeniji životni i godišnji ciklus. Vegetativno razmnožene voćke prolaze u životnom ciklusu kroz mladenačku dob, dob rodnosti i dob starosti. U mladenačkoj dobi imaju naglašen vegetativni rast. U dobi rodnosti uspostavlja se sklad između vegetativnog i generativnog rasta. Dob starosti karakterizira opadanje snage rasta i rodnosti. U periodu vegetacije vegetativni i generativni organi prolaze kroz fenofaze u kojima odražavaju specifične zahtjeve prema hranivima, odnosno pojedinim makro i mikrobiogenim elementima. Za vrijeme vegetacije voćke traže velike količine hraniva za rast vegetativnih i generativnih organa. Tijekom perioda mirovanja vegetacije korijenova mreža ne obustavlja rast i fiziološku aktivnost, pa se usvajaju hranjiva iz tla i tvore rezerve, jer ih nadzemni dio odmah ne troši nego tek na početku perioda vegetacije. Korijen, međutim, ima sposobnost tvoriti rezerve samo određenih hranjivih tvari. Osnovna je razlika između višegodišnjih i jednogodišnjih biljaka u tome što jednogodišnje nemaju mogućnost tvoriti rezerve, jer ih u kontinuitetu rasta troše, a višegodišnje imaju veće rezerve u deblu, debljim skeletnim granama i skeletnom, tj. debljem korijenju. Voćke na kraju vegetacije, prije odbacivanja lišća, prebacuju veći dio hranjivih tvari iz lišća u grane, a potom lišće otpada. Kada rezervna hraniva u jesen iz nadzemnog dijela dospiju u korijenovu mrežu tada počinje intenzivan rast korijenove mreže, povećanje apsorptivne površine, apsorpcija i nakupljanje hranjiva. Dva glavna vala rasta korijenja odvijaju se u jesen nakon završetka vegetacije i u proljeće prije početka vegetacije. Dakako, korijen raste i prima hranu iz tla i tijekom vegetacije, a posebice vodu i one biogene elemente koji se moraju primati u kontinuitetu, tj. bez zastoja. To su uglavnom mikroelementi (željezo, mangan, cink, bor itd.) i neki makroelementi (kalciji, kalij itd.). Često se zaboravlja na osnovne fiziološke zakone ishrane voćaka, pa se dodaju velike količine mineralnih gnojiva. Time se često pravi više štete nego koristi.

Naše nepoznavanje fiziologije ishrane voćaka ne može biti zamijenjeno ili nadoknađeno obilnom


104

gnojidbom po onoj narodnoj "od viška glava ne boli". Ovdje je pravilnije "u gnojidbi voćaka velikim količinama mineralnih gnojiva od viška glava boli više ili isto kao od manjka".

Točan unos dušika određuje se kao razlika zalihe dušika prema metodi N-min i prijedloga unosa dušika. Kontrolu gnojidbe utvrđujemo analizom lista krajem lipnja. Optimalan sadržaj elemenata u listu prikazan je u Tablici 10.1.

Tablica 10.1: Optimalan sadržaj elemenata u listu ( M. Faust, 1989. )

VRSTA N P K Ca

Jabuka 2,0 0,2 1,5 1,8

Marelica 2,0 0,1 2,8 1,5

Višnja 3,0 0,3 2,5 1,5

Trešnja 2,5 0,3 1,5 1,5

Breskva 3,2 0,3 2,3 2,0

Kruška 2,5 0,2 2,0 1,5

Šljiva 2,5 0,2 2,5 2,5

Ukoliko se dodaje stajski gnoj tada se može smanjiti količina dušika i fosfora i to zato što se iz stajskog gnoja oslobađa dosta dušika, a on utječe uz opskrbu i na bolje usvajanje fosfora. Tada gotovo ni ne treba gnojiti s većim količinama fosfornih gnojiva. Doza predviđenih količina dušičnih gnojiva rasporedi se u 3 obroka i to 1/3 u jesen da potpomogne jesenski val rasta korijena, 1/3 u proljeće mjesec dana prije cvatnje da potpomogne proljetni rast korijenja, mikrosporogenezu i makrosporogenezu, cvatnju i oplodnju i 1/3 poslije cvatnje da potpomogne rast ploda, mladica, i da smanji opadanje plodova.

Što se tiče gnojidbe fosfornim gnojivima preporučuje se njihovo unošenje proslojno, tj. u brazde, a ne razasipanje po čitavoj površini, jer se na taj način velika količina aktivnog fosfora inaktivira, tj. veže u teže pristupačni oblik. Taj se posao provodi, kako smo već i spomenuli u poglavlju „Priprema tla za sadnju“ tako da se svake godine naizmjenično s lijeve ili desne strane reda na određenoj udaljenosti otvori brazda i unese gnojivo, s time da se pazi da ne dođe do povrede korijenja. Stoga se na kraju prve godine brazde otvore na udaljenosti 0,5 m od pravca reda, u drugoj godini 1 m od pravca reda. Na taj se način može osigurati rezerve fosfora za duže vrijeme.

Kalijeva gnojiva unosimo po čitavoj površini koja je protkana korijenjem, tj. u prvim godinama bliže pravcu reda, a kasnije po čitavom međurednom prostoru.

10.6.2. Zatravnjivanje voćnjaka

Tlo se u voćnjaku održava zatravniivanjem djetelinsko travnim smjesama između redova, a unutar reda formira se herbicidni pojas u širini do 1/3 međurednog razmaka. Kao prikladna djetelinsko travna smjesa predlaže se od lepirnjača Bijela djetelina (Trifolium repens). Od trava se predlaže Ljuj (Lolium) te Vlasuja livadna (Festuca pratensis) i Vlasuja nacrvena (Festuca rubra). Naravno, trebat će izračunati širine međurednog prostora, pa na temelju efektivne površine obaviti sjetvu. Trava se sustavno kosi i ostavlja na mjestu - zeleni mulch (malč). Košnja djetelinsko travne smjese provodi se kada naraste 15 do 20 cm.


105

10.6.3. Navodnjavanje

U suvremenom uzgoju voća danas se najčešće koristi sustav kapanja (ili kap na kap). Učinkovitost kapanja pokazala se dobrim rješenjem u većini voćnjaka. Uz dodavanje vode putem uređaja za navodnjavanje kapanjem, poljoprivredne kulture se „prihranjuju“ topivim mineralnim hranjivima pomoću uređaja koji se nazivaju „fertirigatori“, što čini sustav još efikasnijim u eksploataciji. Održavanjem optimalnog sadržaj vode u tlu te istovremeno prihranom bilja, postižu se vrlo visoki prinosi i kvaliteta plodva poljoprivrednih kultura. To je velika prednost i izuzetno pozitivna karakteristika ovoga načina navodnjavanja.

Sustav kapanja ima brojne prednosti nad ostalim načinima navodnjavanja pa ćemo nabrojati neke prednosti i nedostatke sustava. Ukupne prednosti i dobre karakteristike navodnjavanja kapanjem mogle bi se sažeti u sljedećem:

- troše se male količine vode i energije;

- vlaži se samo mala zona oko biljke i unutar redova, a međuredni prostor ostaje suh;

- postižu se veći prinosi i bolja kvaliteta plodova uzgajanih kultura;

- automatski rad i kontrola uređaja pomoću elektronike;

- troškovi eksploatacije i održavanja sustava su relativno mali u odnosu na druge.

Kao i svaki drugi tehnički sustav, tako i navodnjavanje kapanjem ima nedostatka, a to su:

- visoka cijena izgradnje i opreme sustava;

- navodnjavaju se samo visokodohodovne kulture;

- često začepljenje kapaljki i potreba zamjene novima ili razna „premoštenja“;

- neravnomjerna raspodjela vode u zoni korijena na lakim i vrlo propusnim tlima

- troškovi sakupljanja i zbrinjavanja pojedinih elemenata (cijevi) po završetku vegetacije;

- moguća laka i učestala mehanička oštećenja ukoliko su kapaljke na tlu;

- moguća laka oštećenja od glodavaca i divljih životinja;

- kontinuiran nadzor radnika tijekom rada zbog mogućih navedenih oštećenja.

Osim navodnjavanja kapanjem u voćnjacima se sve više koristi sustav navodnjavanja mikrorasprskivačima. Sustav mikrorasprskivačima navodnjava površinu tla u redu širine do 1 metra, najčešće „herbicidni pojas“. Ovaj sustav pogodniji je u odnosu na kapanje jer ravnomjernije raspoređuje vodu u zonu korijena i osigurava pravilniji rast korijena. Posebno je također pogodan za vrlo propusna tla (šljunci u Posavini i Međimurju kamenita i skeletna tla u Dalmaciji). Ovaj sustav ima manju iskoristivost ima nešto veće gubitke vode isparavnajem ukoliko se navodnjavanja po danu pri jačem suncu te je potrebno osigurati veće količine vode.

Kod izračuna potrebne količine voćarskih kultura za vodom potrebno je poznavati fizikalna svojstva tla, evapotranspiraciju i korisne oborine. Izračun obroka navodnjavanja posebno je bitno računati prema karakteristikama tla kako ne bi ugrozili rast i razvoj voćke. Treba imati na umu da prekomjerno vlaženje više šteti rastu i razvoju voćke nego nedostatak vode u tlu.


106

Kod izračuna i organizacije navodnjavanja potrebno je izračunati i definirati brojne parametre:

1. vrsta nasada;

2. površina (NETO POVRŠINA);

3. očekivani utrošak vode (godišnje) po ha;

4. očekivani utrošak vode na voćnjak;

5. broj dana navodnjavanja;

6. očekivani dnevni utrošak vode;

7. broj sati navodnjavanja u danu;

8. potrebna količina vode na sat;

9. dužina jednog reda;

10. ukupna dužina redova;

11. broj redova;

12. razmak između redova;

13. razmak između voćaka;

14. razmak između stupova;

15. visina stupova/voćaka;

16. vrsta tla;

17. nagib tla,

18. izvor vode;

19. pumpa i njezina svojstva;

20. filterska stanica i vodomjer;

21. izvor energije;

22. udaljenost parcele od vodozahvata;

23. dubina polaganja magistralnih cijevi;

24. shema navodnjavanja.

10.7. Zbrinjavanje otpada

Tijekom proizvodnog ciklusa biti će prisutan slijedeći otpad:

- vreće od mineralnog gnojiva;

- ambalaža od pesticida;

- ulja i maziva;

- PE cijevi sa kapaljakama nakon uporabe ili oštećenja.

Ovaj otpad potrebno je zbrinuti jednoj od ovlaštenih tvrtki za zbrinjavanje navedenog otpada. Proizvođač mora osigurati prostor koji će se koristiti u svrhu manipulativnog skladišta za svaki pojedini repromaterijal gdje će biti osiguran i prostor za sakupljanje otpada.

Poljoprivredna proizvodnja treba biti u sustavu integrirane proizvodnje prema Načelima dobre poljoprivredne prakse u zaštiti tla, voda i okoliša.

Autori:

Krunoslav Dugalić, dipl.ing.polj.1, dr.sc. Marko Josipović1, Prof.dr.sc. Ivo Miljković2

1Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103 2Sveučilišni profesor u mirovini

POSLJEDICE NESTRUČNOG NAVODNJAVANJA IUTJECAJI NAVODNJAVANJA NA OKOLIŠ

107

11. POSLJEDICE NESTRUČNOG NAVODNJAVANJA IUTJECAJI NAVODNJAVANJA NA OKOLIŠ

11.1. Problem nestručnog navodnjavanja

Ako se navodnjavanje pravilno i stručno primjenjuje, korisnik može očekivati ostvarenje planiranih rezultata. Međutim, ukoliko se navodnjavanje primjenjuje nestručno, bez poznavanja osnovnih svojstava tla, vode i sustava za navodnjavanje, najćešće dolazi do slabih, pa i negativnih rezultata, kako u očekivanome prinosu uzgajane kulture tako i do mogućih pogoršanja svojstava tla.

Problemi koji se mogu javiti pri nestručnom navodnjavanju mogu se podijeliti u 5 osnovnih skupina: A) ispiranje hranjiva i osiromašivanje obradivog sloja tla B) pogoršanje fizikalnih svojstava tla i erozija tla C) zamočvarivanje tla D) zaslanjivanje tla E) utjecaj na opremu za navodnjavanje

A) Ispiranje hranjiva i osiromašivanje obradivog sloja tla U samom procesu navodnjavanja, a zbog nepravilne primjene, moguća je primjena većih količina vode od potrebitih za obrok navodnjavanja. U slučaju da se ta suvišna voda descedentno (prema dolje) filtrira kroz profil tla, može doći do ispiranja hranjiva iz sloja rizosfere. U navedenom slučaju, primjenom većih količina vode za navodnjavanje od planiranih doći će do osiromašivanja tla ukoliko primjena hranjiva nije intenzivnija i obilnija (da se nadoknadi veća količina ispranih hranjiva).

Negativan proces ispiranja hranjiva se stoga izbjegava pravilnim određivanjem obroka navodnjavanja kao i pravilnim određivanjem trenutka početka navodnjavanja (sonde postavljene na pravilnu dubinu koje indiciraju sadržaj vode u tlu ili drugi pouzdani načini), a sve to teba biti u skladu sa potrebama i potrošnjom od strane biljke kako se ne bi zbog ne korištenja „izgubilo“ u podzemlju. dakle, dodati vode koliko je potrebno da bi se prokvasio (i održavao dovoljno vlažnim) onaj sloj tla gdje se nalazi glavnina mase korijenova sustava. B) Pogoršanje fizikalnih svojstava i erozija tla Prekomjerno vlaženje tla obično uzrokuje disperziju strukturnih agregata. U slučaju disperzije strukturnih agregata, tlo postaje manje porozno i slabije infiltracije čime se ascedentno, descedentno i lateralno gibanje vode u tlu smanjuje ili u potpunosti onemogućuje. Osim toga, dispergirane čestice tla lakše erodiraju, a naročito na nagnutim terenima i pri površinskom navodnjavanju, navodnjavanju kišenjem većega intenziteta (tifoni i slično). Pogoršanje fizikalnih svojstava tla te irigacijska erozija tla umanjuje se ukoliko se navodnjavanje pravilno primjenjuje. Jedan od prvih i osnovnih čimbenika za pravilno navodnjavanje određene kulture je svakako izbor odgovarajućeg sustava i načina navodnjavanja, a sa njim i pravilna primjena obrade tla, gnojidbe i plodoreda.

Presudno je točno izračunati potrebnu količinu vode za biljke, odrediti trenutak početka navodnjavanja kao i prećene vremenske prognoze kako ne bi nakon navodnjavanja pala velika količina oborina i tako rezultirala ispiranjem hraniva, dužim stagniranjem vode na tlu i sl. Prevelika količna vode koja se doda uslijed povećanoga obroka također je štetna jer se troše, enargija, voda ljudski rad što sve zajedno poskupljuje proizvod. Ovdje je nužno napomenuti da je kvalitetna i pouzdana odvodnja suvišne vode sa i iz tla preduvjet navodnjavanja. C) Zamočvarivanje tla Zamočvarivanje tla se javlja kada razina podzemne vode prijeđe dubinu koja je nepovoljna za uzgoj pojedine kulture. Takva dubina naziva se „tolerantna dubina“ podzemne vode. Ona je za


108

većinu poljoprivrednih kultura oko 1,0 m. Povišenje razine podzemne vode iznad tolerantne razine dolazi do istiskivanja zraka iz pora tla, odnosno nedostatka kisika i javljaju se anaerobni uvjeti, a time i do promjena u biokemijskim procesima i mineralizaciji organske tvari. U nedostatku zraka biljke zaostaju u rastu, žute i ugibaju.

Korijen u nedostatku zraka zadebljava i ima manje aktivnih korjenovih dlačica. Uslijed nedostatka zraka mijenja se i tok biokemijskih procesa, odnosno razlaganjem organskih tvari stvara se CH4 i H2S umjesto CO2 i SO4, a mangan i željezo su dvovalentni (u aerobnim uvjetima su trovalentni). Navedeni procesi su štetni, a u većim koncentracijama i toksični za biljke.

Vezano s tim, hranjivi se elementi u tlu ne transformiraju u oblike pristupačne biljkama već naprotiv, u oblike koji za biljke mogu biti štetni. Zbog navedenih razloga, korjenov sustav se slabije razvija, a biljke se slabije razvijaju ili čak ugibaju. Tla u kojima je visoka ili previsoka razina podzemne vode ne mogu se na vrijeme ili čak uopće obraditi i pripremiti za sjetvu. Zbog navedenih razloga, bitno je poznavati koja je razina podzemne vode tolerantna za pojedinu kulturu. Za većinu ratarskih kultura ta tolerantna dubina iznosi oko 100 cm jer se najveća masa korjenovog sustava nalazi na dubini do 100 cm od površine tla. Svakako da je određeno kraće razdoblje visoke razine podzemne vode manje štetno za biljke, ako je ona i na 50 cm pa i na površini tla. Tijekom ljeta bi razina podzemne vode dobro došla jer u uvjetima bez navodnjavanja biljke mogu koristiti vodu iz podzemlja. „Dizanje“ vode iznad 110 cm tijekom većšeg dijela godine nepovoljno utječe i na genezu tla i na same biljke, te dovodi do (često puta nepovratnog) spriječavanja rasta korjenovog sustava biljke, a time do negativnog utjecaja na rast i razvoj nadzemnih dijelova biljke pa u konačnici i na sam urod.

Slika 11.1. Poplavljena pšenica (prevelike i

nagle oborine)

Slika 11.2. Preobilnim navodnjavanjem podignuta je razina podzemne vode,

Jugoistočna Turska Zamočvarivanje ili podizanje razine podzemne vode iznad tolerantne dubine može se javiti na više načina. U najvećem broju slučajeva ovaj problem se javlja zbog dodavanja prevelikih količina vode prilikom navodnjavanja i zbog toga je neophodno važno pri svakom obroku navodnjavanja dodati onu količinu vode koja će popuniti Poljski vodni kapacitet (PVK), ali nikako više. D) Zaslanjivanje tla Zaslanjivanje tla je pojava prekomjerne količine soli u zoni rizosfere ili do same površine. Ovakav problem se javlja kao posljedica navodnjavanja na dva načina.

Jedan način je pri dizanju razine podzemne vode koja je već zaslanjena, a uslijed navodnjavanja većim količinama vode od potrebitih. Nakon dizanja razine podzemne vode koja ima znatno veću koncentraciju soli od „prihvatljive“ do tolerantne dubine, biljka iskoristi vodu ili ona ishlapi, a sol ostaje u zoni rizosfere. Na taj način viša količina soli dolazi u gornje slojeve tla i nepovoljno djeluje


109

na rast i razvoj same biljke. Često puta se na taj način koncentracija soli u gornjim slojevima tla zna podignuti iznad, za biljku prihvatljivih razina, te se biljke slabije razvijaju, a nekada čak i ugibaju.

Kritična dubina slane podzemne vode ovisi od više faktora a najviše o: svojstvima tla, klimatskim prilikama, vrsti uzgajane kulture i stupnju zaslanjenosti podzemne vode. U principu teže tlo, suha klima i veća koncentracija soli omogućuje zaslanjivanje tla i s veće dubine.

Drugi način zaslanjivanja se pojavljuje ukoliko se navodnjavanje provodi zaslanjenom vodom. Tako se dodana voda troši transpiracijom i evaporacijom, a soli ostaju u tlu. S vremenom kada količina soli dostigne određene koncentracije, tlo postane slano i uvjeti za rast i razvoj biljaka su otežani ili čak nemogući. Općenito se smatra da je i za navodnjavanje prihvatljiva voda zapravo izvor topivih soli koje zaostajanjem u tlu na kraju štetno djeluju na svojstva tla.

Slika 11.3. Na pokosu jezera kristali soli nastali nakon evaporacije slane vode

Za sprečavanje ovakvog načina navodnjavanja potrebno je zato svaku vodu koja se koristi za navodnjavanje ispitati da bi znali s kakvom vodom raspolažemo i što od takve vode možemo očekivati. U slučaju kada se za navodnjavanje mora koristiti voda s većom koncentracijom soli, nakupljanje soli u zoni rizosfere može se izbjeći korištenjem većih količina vode od potrebnih u obroku navodnjavanja a s ciljem „ispiranja“ soli. Općenito, sadržaj soli u tlu mijenja se s dubinom. Najmanji je u gornjem površinskom sloju i raste s dubinom.

Vezano uz salinitet, najčešće se pojavljuje problem toksičnosti specifičnih iona i to su najčešće ioni klora, natrija i bora koji navodnjavanjem dospiju u biljku, kolaju po biljci te dospiju u lišće, gdje se voda transpirira, a ioni se stalno koncentriraju do razine kada izazivaju štete. Šteta se očituje kao sušenje oboda lista i pojave kloroze koja izaziva smanjenje prinosa (smanjenje transpiracijske površine lista), a u najtežim oblicima dolazi i do uginuća biljke. Jednak učinak se javlja pri navodnjavanju kišenjem. E) Utjecaj na opremu za navodnjavanje Kakvoća vode za navodnjavanje ima utjecaja i na opremu za navodnjavanje ukoliko se koristi voda neodgovarajuće kvalitete, a ovdje mislimo prvenstveno na fizikalna svojstva tla. Posebnu osjetljivost po tom pitanju ima lokalizirano navodnjavanje. Začepljenje dovodnih cijevi, kapalica i ostale opreme pri ovom načinu navodnjavanja nastaje od fizičkog, kemijskog ili biološkog onečišćenja vode.

Suspendirane organske tvari kao i sedimenti neorganskog porijekla uzrokuju probleme u pogonu sustava za navodnjavanje kao npr. smetnje u radu zapornica, rasprskivača i kapalica. Općenito, nanos ispunjava kanale za dovod vode te na taj način stvara probleme u održavanju.


110

Osim na oštećivanja sustava za lokalizirano navodnjavanje, primjena neodgovarajuće vode za navodnjavanje može imati štetno djelovanje i na veće sustave (sustavi kišenjem). Spomenuto oštećenje sustava, kako samih pumpi, cijevi, rasprskivača ili nekih drugih elemenata negativno se može odražavati kako na samu financijsku konstrukciju u planiranju rada (povećani izdaci) tako i na nemogućnost korištenja navodnjavanja onda kada je to najpotrebnije zbog „zakazivanja“ sustava (poteškoće ili neipravnost iz bio kojeg razloga).

Da bi se izbjeglo oštećivanje sustava, potrebno je poduzeti preventivne mjere u vidu preventivnog održavanja sustava. Preventivno održavanje uključuje filtraciju vode, kontrolu na polju, ispiranje cijevi i kemijski tretman vode. Suštinske aktivnosti jesu kontrola na polju i filtracija vode. Ispiranje pomaže smanjenju taloženja, a kemijski tretman vode održava za dulje vrijeme sustav u dobroj kondiciji.

11.2. Utjecaji navodnjavanja na okoliš

Utjecaji navodnjavanja na okoliš mogu biti vrlo značajni ako se od samog početka ne prepoznaju i ne pokušaju minimizirati ili u potpunosti spriječiti.

Rješenja treba tražiti u sustavnom planiranju, projektiranju, izvedbi i korištenju zahvata za navodnjavanje prema načelima održivosti.

Utjecaji na okoliš sustava za navodnjavanje su dominantno vezani uz vode i tlo. Veličina utjecaja u korelaciji je s veličinom sustava, a osnovni pokretač ujecaja na okoliš je umjetna ( antropogena) promjena prirodnog hidrološkog režima.

11.2.1. Utjecaji na vode

Utjecaj navodnjavanja na površinske i podzemne vode može imati svoj kvantitativni aspekt i kvalitativni aspekt.

A)Utjecaj na vodnu bilancu

Svako dodatno zahvaćanje vode utječe na postojeću vodnu bilancu. U Republici Hrvatskoj je veliki dio vodnih zaliha neiskorišten, međutim postoji problem njihovih pojavnosti u vremenu. Nekontrolirano zahvaćanje voda u malovodnim razdobljima može uzrokovati narušavanje biološkog minimuma vodotoka i ugroziti postojeću floru i faunu.

Akumulacije, kao vrlo česti načini zahvaćanja vode za navodnjavanje uz brojne pozitivne učinke mogu imati i značajne negativne utjecaje ako se njima ne upravlja sustavno, te se stoga smatraju vrlo osjetljivim hidrotehničkim zahvatima osobito ako se radi o akumulacijama većeg volumena i veće površine. Prirodni vodni režim vodotoka prije izgradnje akumulacije prelazi u kontrolirani režim. Promjena hidrološkog režima obuhvaća i poremećaj pronosa nanosa. Pored toga, izgradnjom akumulacija dolazi do promjene namjene prostora. Dolazi do pretvorbe površina (poljoprivrednih ili šumskih ) u vodne površine pri čemu dolazi do izmjene bioloških uvjeta i promjena u biološkoj strukturi.

Hidrološki režim površinskih voda u uskoj je vezi s razinom podzemnih voda. Utjecaji zahvaćanja vode i na sniženje podzemnih voda izvan okvira obnovljivih zaliha mogu se javiti na vrlo širokom području, a pojavljuju se nakon dužeg vremena crpljenja. U priobalnim područjima sniženje razine podzemnih voda može izazvati intruziju slane vode.


111

B) Utjecaji na kvalitetu voda

Kvalitativne promjene površinskih i podzemnih voda mogu se uočiti na vrlo udaljenom nizvodnom području od same lokacije zahvata. Opet je osjetljivost najizraženija u malovodnim razdobljima kada je mogućnost razrjeđenje najmanja. Navodnjavanje je hidrotehnička mjera kojom se intenzivira poljoprivredna proizvodnja, te je za očekivati povećanje korištenja zaštitnih sredstava i mineralnih gnojiva koji će površinskim otjecanjem ili podzemnim odvodnjom (sustavom podzemne odvodnje) doteći u površinske vode ili podzemne resurse. Povećani dotok hraniva u površinske vode izaziva povećanu primarnu biološku produkciju koja za posljedicu ima eutrofizaciju voda. Zbog toga se vodozaštitne zone crpilišta izuzimaju iz planova navodnjavanja.

11.2.2. Utjecaji na tlo

Degradacija zemljišta primjenom navodnjavanja može se očitovati u dva osnovna vida. Gubitak kakvoće tla, u pravilu reverzibilan proces i gubitak količine tla koji je ireverzibilan proces.

A) Gubitak kakvoće tla

Promjene u kvalitativnim karakteristikama tla podrazumijevaju smanjenje plodnosti ili kemijske, biološke i fizikalne promjene koje pogoršavaju uvjete rasta bilja.

U svijetu je najizraženiji problem zaslanjivanja, gotovo 1/3 navodnjavanih površina je trajno ugrožena povećanom koncentracijom soli. Ovaj problem je intenzivniji u aridnim i semiaridnim predjelima, ali je njegova pojava moguća i u humidnijim krajevima.

U odnosu na ratarenje u suhim uvjetima navodnjavanjem se potencira ispiranje hraniva iz tla i javlja se potreba za intenzivnijim prihranjivanjem.

B) Gubitak količine tla

Fizički gubitak tla nastaje pojavom vodne erozije na površinama većeg pada koje se navodnjavaju neprimjerenim obrocima. Erodirani materijal sedimentira se u vodotocima ili na drugim površinama unutar ili izvan područja zahvata (dolazi do premještanja tla s mjesta njegova postanka). Na taj način se mijenjaju pedološke karakteristike tla, nestaje gornji humozni sloj tla, smanjuju se poljoprivredne površine kao i prinosi.

11.2.3. Utjecaji na živi svijet

Kako biljne i životinjske vrste koje su pod zaštitom ne bi bile ugrožene narušavanjem njihovog prirodnog okruženja umjetnim dodavanjem vode na poljoprivredne površine i njihovom trasformacijom iz ekstenzivne u intenzivnu poljoprivredu, sva zaštićena područja izuzeta iz planova navodnjavanja.

Autori:

Prof.dr.sc. Lidija Tadić1, Dr.sc. Marko Josipović2, dr.sc. Hrvoje Plavšić2, Tamara Dadić, mag.ing.aedif. 1 1Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Građevinski fakultet Osijek, Drinska 16a, Osijek, 31000 2Poljoprivredni institut Osijek, Južno predgrađe 17, Osijek, 31103

ZNAČAJKE I SPECIFIČNOSTI KORIŠTENE OPREME

112

12. ZNAČAJKE I SPECIFIČNOSTI KORIŠTENE OPREME

12.1. Osnovne značajke meteorološke postaje Pinova

Pinova Meteo agrometeorološka stanica je hrvatski proizvod visoke tehnologije koji je konstruiran za kompjutorsku dijagnostiku i upotrebu u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Svrha Pinova Meteo stanice je prikupljanje, obrada i prikazivanje meteoroloških podataka, te pružanje pravovremene informacije o početku, trajanju i intezitetu napada pojedinih biljnih bolesti ili štetnika.

Pinova Meteo stanica mjeri agrometeorološke podatke direktno iz nasada svakih 10 minuta i šalje ih putem GPRS-a svaki jedan sat na server gdje se podaci automatski spremaju, podaci su tako zaštićeni od eventualnih gubitaka, a korisnik s time dobiva mogućnost pregleda svih izmjerenih parametara gdje god se nalazio. Stanica dolazi u paketu s računalnom aplikacijom PinovaSoft i internet aplikacijom PinovaMobile.

PinovaSoft aplikacija instalirana na računalo preuzima podatke sa servera pomoću internet veze, te ih zatim obrađuje i prikazuje u obliku tabličnog i grafičkog prikaz, te je tako omogućen kompletan uvid svih izmjerenih parametara u skoro realnom vremenu. Brz i vrlo pregledan prikaz svih prosječnih i kumulativnih vrijednosti mjerenih parametara u željenom vremenskom periodu (10 minuta, 2 sata, 6 sati, dan, tjedan, mjesec, godina) je ono što PinovaSoft aplikaciju čini bolju od konkurencijskih aplikacija. Za aplikaciju PinovaSoft razvijeni su različiti prognozni modeli za različite kulture pomoću kojih se u grafičkom prikazu aplikacije omogućuje jasan i pregledan uvid u postotak zadovoljenosti uvjeta za infekciju. U obliku zvijezdica bilježe se zadovoljeni uvjeti za infekciju te njezin intenzitet i dužinu inkubacije biljne bolesti. Unutar aplikacije izračunava se evapotranspiracija, zbroj efektivnih temperatura, a prikupljeni meteorološki podaci mogu pomoći u određivanju mikroklimatskih prilika određene lokacije, što olakšava izbor pravilnih vrsta, sorti i tehnologije uzgoja. Time je omogućeno precizno određivanje roka tretiranja određene biljne bolesti ili štetnika, određivanje rokova i obroka navodnjavanja, primjena agrotehničkih mjera nakon mraza ili drugih ekstremnih klimatskih uvjeta, primjena agrotehničkih zahvata u klimatskim prilikama u kojima se postižu najbolji rezultati, olakšan je izbor preparata, a pravilnom primjenom moguće je ostvariti značajne uštede sredstava za zaštitu bilja, ljudskog rada i strojeva.

Pinova Mobile aplikacija korisniku omoguća uvid u sve izmjerene parametre, deset dnevnu vremensku prognozu i kalkulator

temperaturnih suma pomoću bilo kojeg uređaja koji ima pristup internetu (mobiteli, tableti, osobna računala) jednostavnim upisom internet adrese: doc.pinova.hr/mobile, bez bilo kakve potrebe za instalacijom. Naknadno će kroz PinovaMobile aplikaciju biti omogućeni i podesivi alarmi pomoću kojih će korisnici dobiti mogućnost alarmiranja minimalnih, maksimalnih i kumulativnih izmjerenih vrijednosti, izvještaj o mogućim infekcijama


113

biljnih bolesti.

Više informacija o Pinova Meteo stanici na www.pinova-meteo.com

Na meteorloškoj postaji PINOVA koja je postavljena u voćnjaku tvrtke Arator d.o.o. su korisnicima IRRI projekta dostupni slijedeći podatci: temperatura zraka, relativna vlaga zraka, sunčeva radijacija, tlak zraka, količina oborina, temperatura lista, sadržaj vode u tlu, brzina vjetra.

Autor:

Tvrtka Pinova Meteo


114

12.2. Osnovne značajke uređaja za kontrolu sadržaja vode u tlu

SoilMeterHR je uređaj namjenjen za mjerenje sadržaja vode u tlu. Osim sadržaja vode (vlage) u tlu uređaj ima ogućnost mjerenja ostalih meteoroloških veličina kao što su temperatura zraka i tla te količina oborina. Uređaj sve releventne podatke pohranjuje u trajnu internu memoriju te omogućuje korisniku da ih pomoću USB memorijskog stika Preuzme i koristi na svom osobnom računalu ili laptopu. Za pregled podataka koristi se namjenski program koji je potrebno instalirati na PC računalu korisnika.

Uređaj je jednostavno programirati pomoću USB stika i konfiguracijske datoteke, tako da korisnik u svakom trenu može uređaj podesiti da logira i prikazuje podatke kako mu najbolje odgovara. Unutar programa za pregled podataka postoji integrirani editor koji koriskuku pomaže da složi konfiguracijsku datoteku. Količina spremljenih podataka ovisi o tome kako ćesto korisnik podesi uzimanje uzorka.

U okviru IRRI projekta je postavljeno 10 uređaja za kontrolu sadržaja vode u tlu. Na povrću (paprika, krumpir, rajčica) su postavljene sonde na jednu dubinu, 18-23 cm, i to jedna sonda na kontrolnom tretmanu, a druga na navodnjavanoj varijatni. Na voću (breskva, jabuka, kruška) su postavljene po dvije sonde na kontroli i dvije na navodnjavanoj vrijanti.

Očitanje vrijednosti na uređaju nam je glavna orijentacija početka navodnjavanja.

Prema testiranim vrijednostima uređaja početak navodnjavanja će biti kako slijedi:

- početak navodnjavanja pri vrijednosti na uređaju 80-90 na povrću (paprika, rajčica, krumpir) – dodati obrok od 20 do 30 mm, ovisno o fazi razvoja biljke (ranija faza 20 mm, kasnija 30 mm);

- početak navodnjavanja pri vrijednosti na uređaju 110-120 na voću (jabuka kruška i breskva) – dodati obrok od 35 do 40 mm, ovisno o fazi razvoja biljke;

- početak navodnjavanja pri vrijednosti na uređaju 140-150 u vinogradu – dodati obrok oko 40 mm, ovisno o fazi razvoja vinove loze.

Slika 12.1. Zapis vlage u tlu


115

Osim na računalu, uređaj prikazuje sve mjerene veličine i lokalno na svom grafičkom LCD ekranu. Tako korisnik trenutno može pratiti što se događa sa vlagom tla i ostalim meteorološkim parametrima i bez da podatke sprema na PC računalo. Grafički ekran je osvjetljen te je podatke moguće očitavati i u slučaju smanjene osvjetljenosti (jutarnji sati i pridvečer).

Uređaj je opremljen automomnim napajanjem preko solarnog panela i baterije tako da nije potreban nikakav priključak struje. Baterija ujedno omogućuje rad i u slučaju oblačnog vremena, a i po noći. Jednostavan je za održavanje te zaštićen od meteoroloških uticaja, kiše, snijega i leda.

Za mjerenje udjela vode u tlu koriste se kapacitivne sonde koje su ukopane u zemlju u područje korjenova sustava, a robusne su izvedbe te ne traže gotovo nikakvo održavanje i pouzdano očitavaju vlagu bez obzira na tip tla u kojem se nalaze.

Slika 12.2. Komandni ormarić, SoilMeterHR sa ekranom za očitanje sadržaja vode u tlu

Autor:

Tomislav Galjer1

1Trvtka: Gato Automatika d.o.o. Virovitica


116

12.3. Specifičnosti opreme za navodnjavanje na projektu IRRI Lovas

12.3.1. Uvod

Na natječaju za “Isporuku opreme za navodnjavanje“ u sklopu IRRI projekta je povjerenje dobila tvrtka Pšeno d.o.o iz Josipovica. Poslove, bušenja dva dubnska zdenca, uređaje za mjerenje sadržaja vode u tlu (10 kompleta), opremu za navodnjavanje na 13 sustava za navodnjavanje sa različitim izvorima vode, različitim kulturama i različitom opremom za navodnjavanje je odradila tijekom ljeta 2013. godine.

Tvrtka osim što isporučuje opremu za navodnjavanje, pruža i stručne savjete tijekom cijelog ciklusa proizvodnje.

Tvrtka Pšeno širi i primjenjuje nove tehnologija u poljoprivredi, kao i izrada projekata i montaža sustava za navodnjavanje.

Za učinkovito, navodnjavanje treba garantirati:

- jednoličnu distribuciju vode za svaku vrstu biljaka;

- uštedu vremena i radne snage, pružajući biljkama stalnu i idealnu količinu vlage,

- maksimalnu izdržljivost i efikasnost sustava za navodnjavanje u svakoj situaciji, pa i kod izuzetno vrućih i sušnih ljeta.

Navodnjavanjem sustavom kapanja (kap po kap) osigurava se sigurna proizvodnja, povećanje prinosa i visoku kvalitetu plodova.

Prednosti sustava kap po kap :

- smanjenje troškova energije ( sustav koristi pritisak već od 0,7 bara );

- ušteda pri gnojidbi i zaštiti bilja;

- mogućnost gnojidbe – “kada” , “koliko” i “što” treba prihranjivati;

- smanjenje mogućnosti pojave bolesti i korova;

- prikladan za gotovo svaki tip tla;

- manje narušavanje strukture, površinski sloj ostaje suh, lakši pristup i obrada tla;

- visoka efikasnost i ujednačenost navodnjavanja i do 95%;

- navodnjavanje je moguće i u vjetrovitim uvjetima.

12.3.2. Nedostaci sustav kap po kap

Mala ili gotovo nikakva saznanja o tehničkim odlikama elemenata sustava kap po kap, izrada sustava po vlastitom nahođenju. Navodnjavanje sustavom kap po kap ne koristi za zaštitu od mraza niti rashlađivanje tijekom toplih-vrućih dana, kao što se to radi navodnjavanjem rasprskivačima. Mogućnost začepljenja sustava za tvorbu kapljica: neophodno je pročišćavanje vode (ovisno o razini kvalitete vode).


117

Slika 12.3. Efikasnost i ujednačenost navodnjavanja: Rasprskivači (plavo): 65-80%, Sustav kap po kap (zeleno): 95%

12.3.3. Prihrana vodotopivim gnojivom (fertirigacija)

Postoji nekoliko načina prihrane vodotopivim gnojivom , ali je osnova svih načina da se voda u kojoj su otopljene hranljive tvari- soli,(hranjiva otopina), cijevima transportira do kapaljki koje raspoređuju svakoj biljci istu količinu hranjiva. Sistem za prihranu vodotopivim gnojivom može biti pomoću Venturijeve cijevi- injektora ili dozatora- hidro pumpe, koje usisavaju koncentriranu hranjivu otopinu, miješaju je u određenom omjeru sa čistom vodom i transportiraju se do biljke. Omjer koncentrirane hranjive otopine i čiste vode možemo prilagođavati po potrebi, ovisno o vrsti, fazi razvoja i rasta biljke te potrebama za hranjivom.

Ovim načinom hranjiva neophodna za razvoj i rast biljaka unosimo direktno u zonu korijena. Osim navodnjavanja vodotopivim gnojivom hranjivih tvari s makroelementima i mikroelementima ovim načinom mogu se dodavati i sredstva za zaštitu bilja: insekticidi, fungicidi.

Za uređaje nije potrebna dodatna energija, jer koriste energiju vode, energiju pod-tlaka u sustavu za navodnjavanje.

Za određivanje tipa gnojiva koja se koristi za fertirigaciju- prihranu vodotopivim gnojivom koristimo kemijsku analizu tla i analizu lista u toku vegetacije.

Prednosti navodnjavanja vodotopivim gnojivom:

- povećan dotok hranjivih elemenata biljkama;

- pavnomjerno raspored gnojiva;

- smanjenje gubitka gnojiva, ispiranjem u podzemne vode;

- manja potrošnja vode i hrane;

- sami birate kada želite koristiti vodotopivia gnojiva, koje formulacije, ovisno stupnju razvoja i rasta biljke i njenih potreba za hranjivima.

Nedostaci navodnjavanja vodotopivim gnojivom (fertirigacije):

- gubitak tlaka u sustavu navodnjavanja;

- ograničeni kapaciteti gnojiva.

IRRI projekt Općine Lovas – zapravo ima jedan važan cilj, a to je navodnjavanjem do većih i sigurnijih prinosa.


118

Cijevi sa ugrađenim kapaljkama su postavljene na prvu nosivu žicu i pričvršćene PVC nosačima, ili samo polegnute direktno na zemlju. Korištene su cijevi DRIP IN promjera Ø 16/50/2 l/h i Ø 20/50/2 l/h, razmak kapaljki 50 cm, protok vode: 2 l/h , ukupno 4 l/h po dužnom metru cijevi.

Cijevi DRIP IN promjera Ø 16/50/2 l/h *PC* i Ø 20 /50/2 l/h * PC* ugrađenim kapaljkama, razmak kapaljki 50 cm, protok vode 2 l/h, ukupno 4 l/h po dužnom metru cijevi.

Cijevi PELD u koje se ugrađuju kapaljke na terenu radi većeg i ne ravnomjernog razmaka sadnje (breskve). Ugrađene su po dvije PC kapaljke za svaku sadnicu, potrošnje vode od 2 l/h po kapaljci.

Sustav za navodnjavanje kruške ima ugrađene mikro rasprskivače, montaža mikro rasprskivača između dvije sadnice na razmak od 1 do 2 metra, potrošnja vode 72 l/h kod tlaka od 2,0 bara. Mikro rasprskivači navodnjavaju zonu korijena u širini od 2 metra.

Slika 12.4. Bušenje bunara

Slika 12.5. Završetak bušenja bunara

Slika 12.6. Priključak na gradski vodovod

Slika 12.7. Arteški bunar, 73 m, pogonski dio s dubinskom pumpom, tlačna posuda s

manometrom i zaštitnom sklopkom


119

Slika 12.8. Glavni vod - Iskop zemlje i postavljanje glavnih vodova za navodnjavanje

Slika 12.9. Izlazna vertikala za lateralne redove s kuglastim ventilom ili lateralnim ventilom


120

Slika 12.10. Navodnjavanje povrća: za navodnjavanje povrća, jednogodišnje cijevi kap po kap, cijevi (tip SAB MaGo, 6 mila, razmak kapaljki 30 cm, potrošnja vode 1 l/h po kapaljci)

Slika 12.11. Lateralne cijevi s ugrađenim kapaljkama ili cijevi PELD u koje su ugrađivane kapaljke.

Slika 12.12. Plodovi jabuke i breskve (IRRI 2013. god.)


121

Slika 12.13. Plodovi šljive i kruške IRRI 2013. g.

Slika 12.14. Rezervoar, fertirigator, mjerač protoke, prečistač

Slika 12.15. Meteorološka postaja, PINOVA, u Aratoru d.o.o.

Autor:

Mirko Maletić dipl.ing.polj.1

1Pšeno d.o.o. Josipovac

“IRRI – Projekt navodnjavanja” Doprinos povećanju prinosa u poljoprivrednoj proizvodnji i povećanju prihoda poljoprivrednika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osnovni je cilj Projekta navodnjavanja IRRI koji se trenutno provodi na području općina Lovas i Tompojevci u Vukovarsko-srijemskoj županiji Republike Hrvatske te na području općina Odžak i Šamac u Bosni i Hercegovini. Projekt IRRI je financiran iz Europske unije sredstvima IPA II Prekograničnog programa Hrvatska – Bosna i Hercegovina. Ukupna vrijednost projekta iznosi 240,535.47 € (HR 127,191.97€, BIH 113,343.50€) od čega EU financira 85%. Nositelj projekta je Općina Lovas, a projektni partneri su Općina Tompojevci, Vukovarsko-srijemska županija te udruge korisnika sustava za navodnjavanje iz Opatovca i Tompojevaca dok je sa strane Bosne i Hercegovine za provedbu zadužena Općina Odžak s partnerima Općinom Šamac i Udruženjem Nezavisni biro za razvoj iz Gradačca. Kroz 18 mjeseci, koliko projekt traje, u cilju povećanja prinosa i prihoda poljoprivrednika nastojat će se podržati proizvodnja poljoprivrednih proizvođača uvođenjem sustava za navodnjavanje, raditi će se na unaprjeđivanju znanja i stručnosti poljoprivrednika te povećanju suradnje i svijesti javnosti o navodnjavanju promoviranjem korištenja sustava za navodnjavanje kao i njegovim racionalnim korištenjem. Projektom će se na demonstracijska polja postaviti odgovarajući sustavi za navodnjavanje, gdje će tim stručnjaka kroz jednu proizvodnu godinu pratiti i analizirati rezultate napretka nasada i proizvodnje na različitim kulturama i područjima, kao i razlike u urodu s aspekta navodnjavanih i nenavodnjavanih kultura. Također su u sklopu projekta planirane i edukacije za poljoprivrednike kroz teorijski i praktični pristup iz područja upravljanja, postavljanja i praćenja sustava za navodnjavanje uključujući tehnike navodnjavanja i održavanje opreme.

Voditeljica Projekta IRRI: Anica Panenić

„IRRI – Projekt navodnjavanja“ PROVODE

OPĆINA LOVAS Ante Starčevića 5,

32237 Lovas Tel./fax: 00385 (0)32 525 096

OPĆINA ODŽAK

Trg bb, 76290 Odžak

Tel/fax: 00387 (0)31 761 061

irri.srijem.info

PROJEKT FINANCIRA EU

Europska komisija je izvršno tijelo Europske Unije.

«Europsku uniju čini 28 zemalja članica koje su odlučile postupno povezivati svoja znanja, resurse i sudbine. Zajednički su, tijekom

razdoblja proširenja u trajanju od 50 godina, izgradile zonu stabilnosti, demokracije i održivog razvoja, zadržavajući pritom kulturalnu raznolikost, toleranciju i osobne slobode. Europska

unija posvećena je dijeljenju svojih postignuća i svojih vrijednosti sa zemljama i narodima izvan svojih granica.«

IRRI Projekt navodnjavanjabib.irb.hr/datoteka/655132.2013_11_18_3867505_prirucnik... · 2015. 1. 29. · sustave odvodnje, kojima se voda u jednom dijelu sezone uklanja, a u drugom

Documents