Intervju – tomIslav Kul jIš - · PDF fileSVJETLOST: Krug se zatvara pa da-nas znanost opet otkriva ono što se prije intuitivno znalo. Što suvremene spoznaje o...

I n t e r v j u – t o m I s l a v K u l j I š

svjetlost 46

Prirodno roditelj-stvo je jednostavno onakvo roditeljstvo kakvo bi trebalo biti, kako ga je priroda koncipirala i kakvo je potrebno za cjelovit razvoj djeteta

…i kako to učiniti

PovrataK PrIroDnom roDIteljstvu...

Razgovarao: Krešimir Mišak

Svako znanje koje čovjek stvo-ri je privremeno. Tako nas ba-rem povijest uči. Osim onog izvanvremenskog znanja

koje dolazi iznutra. Tako nas barem iskustvo uči. Jer intuitivno znanje stiže iz nekog drugog izvora, temelj-nog, daleko starijeg od pokušaja uma da složi svoje kockice shvaćanja kako svijet funkcionira. No, ponekad su mogući i zaobilazni putovi, pa stranputice ili pak oštri zavoji prema mjestu gdje smo nekada bili.Tako je barem s pojmom „prirodno roditeljstvo“. U Zagrebu već tri go-dine djeluje Centar Prirodno rodi-teljstvo (www.prirodnoroditeljstvo.com) koji se bavi upravo podsjeća-njem na ono što svi negdje u sebi i dalje imamo, ali su ga nametnute

potrebe i običaji strojne, mehanici-stičke civilizacije - koju obilježava tehnološki napredak, ali humani-stički nazadak - odgurnule negdje u stranu. To je ono izvorno znanje o tome kako biti čovjek vođen empa-tijom, tom svima urođenom osobi-nom. Dio te perspektive jest i kako biti roditelj u skladu s duhom onog što čovjek jest. Dobra posljedica toga jest da će i neka djeca, budući ljudi, postati stabilni i osjećajni po-jedinci koji će biti u stanju stvoriti sreću za sebe i svijet oko sebe. Čini

se kao cilj vrijedan truda. Zato smo porazgovarali s Tomislavom Kulji-šem, osnivačem zagrebačkog Cen-tra Prirodno roditeljstvo.

„FINO UŠTIMAVANJE“SVJETLOST: Što je to prirodno roditeljstvo?TOMISLAV: Prirodno roditeljstvo je jednostavno onakvo roditeljstvo kakvo bi trebalo biti, kako ga je pri-roda koncipirala i kakvo je potrebno za cjelovit razvoj djeteta. To je rodi-teljstvo koje dijete očekuje, za koje je programirano da ga dočeka, a koje je preduvjet njegovih razvojnih procesa. Kad razumijemo procese psihološkog i emocionalnog razvoja djeteta, razvoj mozga, razvoj neu-ralnog sustava i „finog uštimavanja“ fiziologije u prvim godinama onda nam se posloži slika kakvi su pre-duvjeti potrebni za cjelovit razvoj djetetove osobnosti. Danas se kroz znanost može jasno sagledati kakvo

svjetlost 47

Uz mozak najče-šće povezujemo pojam „pamet“ ili IQ, ali ovdje se ne radi toliko o toj in-teligenciji, radi se o drugim vrstama inteligencije koje su istinski preduvjet toga da dijete bude sretno u životu

je to prirodno roditeljstvo koje dijete u osnovi treba za svoj cjelovit razvoj. Taj program roditeljstva mi nosimo u sebi jer priroda nas ne bi i nije osta-vila bez kompetencija za podizanje potomstva. Mi u sebi imamo intui-tivne, instinktivne programe pona-šanja prema djetetu koji su nama u zapadnoj civilizaciji u velikoj mjeri

pokvareni već dugo vremena. Posto-je stare kulture, indijanske, afričke, aboridžinske, koje se prema djeci odnose vrlo intuitivno i spontano, onako kako djetetov sustav treba, daju mu odnos i stanje koje potra-žuje, a koje je preduvjet njegova razvoja. No, mi smo se kao društvo prilično odvojili od toga i počeli dje-cu tretirati kao objekte umjesto kao subjekte. Pritisnuti obavezama i stre-snim životom kako živimo posljed-njih stotinjak godina, počeli smo se prema njima odnositi na način koji je nama komotniji. Djeca nekako postaju višak kojeg treba zbrinuti, negdje staviti, na neko vrijeme ih se riješiti jer nemamo vremena posveti-ti im se. Nekad je bilo normalno da majke obavljaju dnevne aktivnosti, ono što je bilo njihov posao, a di-jete stalno drže uz sebe, nose ga u marami, nose ga svezanog za sebe, što je ustvari prirodna pozicija dje-teta. Danas majke moraju otići iz kuće i dijete nekomu ostaviti, ili ga smjestiti u neku ustanovu poput

vrtića ili jaslica gdje ono nema sve one uvjete koji su mu neophodni za cjeloviti razvoj.

SVJETLOST: Krug se zatvara pa da-nas znanost opet otkriva ono što se prije intuitivno znalo. Što suvremene spoznaje o neuroplastičnosti mozga govore o tome kako bi trebalo pri-stupati djeci? TOMISLAV: Čuli smo tu sintagmu da su prve tri godine najvažnije. Doista i jesu jer se radi o razdoblju formiranja mozga i slaganja cjeloži-votne osobnosti. Uz mozak najčešće povezujemo pojam „pamet“ ili IQ, ali ovdje se ne radi toliko o toj inte-ligenciji, radi se o drugim vrstama in-teligencije koje su istinski preduvjet toga da dijete bude sretno u životu, da dobro funkcionira u društvenim interakcijama, da je u kontaktu sa sobom i svojim stvarnim emoci-jama. Radi se o tome da se u prvih nekoliko godina duboku u podsvi-jest „gravira“ sve ono što će odrediti hoće li se dijete sutra, kao odrasla

svjetlost 48

To se ne događa na svjesnom nivou jer se dogodilo prije razvoja frontalnog dijela mozga koji nosi svijest i nije dio eksplicitne memo-rije koje se sjećamo, nego tzv. implicitne koje se ne sjećamo

osoba, u životu osjećati dobro u sebi i biti sretno i ispunjeno, što znači kvalitetne postavke fiziologije i en-dokrinog sustava.

SVJETLOST: Što se zbiva s mozgom u tim ranim danima?TOMISLAV: Mozak kao interaktivni organ, za razliku od svih ostalih or-gana, neće se razvijati sam od sebe, on treba posebna biokemijska (hor-monalna) stanja, a u osnovi su to bi-okemijska stanja djeteta koja podra-zumijevaju da se dijete u sebi osjeća sretno, sigurno, zaštićeno, podržano, viđeno, da se osjeća dobro uz rodite-lje. Ustvari, radi se o tome da dijete mora biti u stanju tzv. „attachmen-ta“, dakle povezanost ili privrženosti, što znači da između njega i roditelja mora postojati odnos koji će dijete staviti u takvo biokemijsko stanje da možemo reći: beba je sretna, beba je namirena. A to znači da moraju biti zadovoljene njene tzv. primarne potrebe, a one podrazumijevaju i osjetilnu stimulaciju i stanje sigur-nosti, povjerenja, prepuštenosti i povezanosti. Osiguravanje tih stanja, tih odnosa, što čini roditelja dobrim i uspješnim, omogućava djetetovom sustavu da se kvalitetno posloži, drugim riječima da se aktivira onaj genetski potencijal koji u mozgu postoji, koji nije do kraja realiziran i neće se izraziti ukoliko dijete neće imati ta stanja povezanosti, sigurno-sti, kontakta.

POVEZANOST AKTIVIRA GENESVJETLOST: Dakle, govorimo o fi-zičkoj građi mozga, načinu na koji se neuroni spajaju.TOMISLAV: Da, kod djeteta će u tom slučaju ta stanja da se osjeća dobro – dakle, postojeća biokemija tj. određeni hormoni u svojim ade-kvatnim koncentracijama - aktivirati gene koji imaju zadatak izgrađivanja i ‘poslagivanja’ mozga. Hardware će se tada dobro posložiti na svoje pravo mjesto, neuroni će doći na svoje prave lokacije kako bi se mogli dalje povezivati. Ono što djetetu dalje nasušno treba je interakcija sa

skrbnicima, određena stimulacija kako bi se neuroni aktivirali i me-đusobno gusto povezivali. Ovdje je bitno razumjeti sljedeće: izostane li to stanje neće doći do aktivacije genetskog potencijala i njegove realizacije. Neće doći do dovoljnog razvoja onih dijelova mozga koji su neophodni za uspostavljanje emocionalne samoregulacije, s ob-zirom na to da je kritični period za to upravo u prve tri godine. Neće se dobro razviti dijelovi mozga koji omogućavaju kvalitetnu socijalno-emocionalnu interakciju, što je da-nas, zahvaljujući novim aparatima, čak i okom vidljivo u mozgu. Može se vidjeti da se ti dijelovi mozga nisu u cijelosti razvili, pa će se dijete polako razviti u osobu neostvarenog ljudskog potencijala, zakinutu za kvalitetnu socijalno-emocionalnu interakciju, što je mogla imati da je potrebno prirodno roditeljstvo, kako ga ovdje sada definiramo, bilo na djelu. Još uvijek su djeca izložena tipu roditeljstva koje podra-zumijeva instruiranje, podučavanje djeteta ponašanjima kažnjavanjem (fizičko, verbalno ili separacijom) ili nagrađivanjem. Prevelik broj djece i dalje pati zbog zanemarivanja jer prezauzeti i krivo instruirani roditelji ne ostvaruju odnos bliskosti, dakle nešto što je neophodno stanje za dijete, što pak dovodi do toga da se djeca uspore ili zaustave u svom psi-hološkom i emocionalnom razvoju i sazrijevanju. Tijelo nastavi rasti, novi dijelovi mozga koji daju „pamet“ i IQ se kasnije razviju, a propustila se ključna faza za razvoj temelja osob-nosti i preduvjeta dobrog socijalno-emocionalnog funkcioniranja.

SVJETLOST: Koji su to, po Vama, po-grešni koncepti koji su posljednjih nekoliko desetljeća preporučivani ili u najmanju ruku postali društveno prihvatljivi? I što moramo znati o prirodi djetetova doživljava svijeta da bismo znali jesu li takvi koncepti uopće učinkoviti na način na koji odrasli zamišljaju da jesu? TOMISLAV: Kao društvo prepuni smo svakojakih ideja koje polaze

od premise da se dijete, ukoliko mu dozvolimo da se jako veže uz nas, nikad neće osamostaliti i da će nama poslije biti teško jer će to biti jedno cendravo dijete koje će stalno plaka-ti za mamom. Zbog toga je društvo prepuno ideja da dijete treba malo odgurnuti od sebe, kao kod ptica, da ga valja izgurati iz gnijezda da bi samo letjelo, a zaboravljamo da nismo ptice. Mi smo sisavci i drukčije funkcioniramo. Ono što je pticama jaje, to je nama razdoblje prve tri godine života. Ako već spominjem tu analogiju, za ptice bi to značilo da ga vadimo iz jajeta prije nego što je ono spremno samo izaći. Za dijete je to situacija tih prvih nekoliko godina - dok ono nije spremno odvojiti se ne smijemo ga odgurivati od sebe. Ono što se najčešće međusobno savjetujemo, a puni smo mudrih savjeta, jest „nemoj ga na ruke da se ne razmazi, da se previše ne na-vikne“, „pusti ga da se isplače, jača pluća, bit će dobar pjevač“, „mi smo pustili bebu tri dana da sama plače i vrišti u sobi, nakon toga smo je

uspjeli odviknuti i više nas ne gnjavi i uznemiruje“…

SVJETLOST: Iz perspektive spo-znaja o neuroplastici, što se ustvari dogodi u tom trenutku kad se nama učini da se dijete „odviknulo“ od toga da plače.TOMISLAV: Fiziološki se događa sljedeće: djetetov sustav izložili smo prevelikim količinama korti-

svjetlost 49

zola koji je u biti oštetio mozak u najdelikatnijoj fazi razvoja (prije mijelinizacije) tj. prefrontalni dio koji sutra ima zadatak uspostavljati emocionalnu regulaciju. Amigdale, čiji je zadatak alarmiranje sustava u krajnje opasnim situacijama, trajno su prenadražene i često vidljivo povećane. U psihološkom smislu, djetetov sustav se prožeo strahom koji će ostati duboko potisnut jer on tada ne može napraviti ništa drugo nego se odvojiti od užasa koji se u njemu podigao, a koji nitko nije regulirao. Radi se o toksičnom stresu koji ima dugoročne posljedice na život osobe. Dijete se kao osoba rascijepi te nastavi živjeti djelomično smrznuto, nepovezano sa svojim emocijama, a to se odražava tijekom cijelog života. Ove i slične situacije rezultiraju da kasnije, kada ta djeca odrastu, uobičajeno imaju problema u emocionalnim vezama, ne uspije-vaju uspostaviti i održati dobre veze i dobar brak jer nose ogroman strah

od prepuštanja u odnosu, ne osjeća-ju se dobro u stvarnom kontaktu, ne znaju funkcionirati u vezi. Njihovim je partnerima kasnije u životu teško s njima funkcionirati jer su određe-ne tzv. ‘izbjegavajućim vezivanjem’. Većina nas je gledala film „Odbjegla nevjesta“ s Juliom Roberts, što je jedan zoran prikaz, malo romanti-čan, osobe koja kad uđe u vezu, bez obzira na silnu želju i zaljubljenost, nakon nekog vremena pobjegne, gonjena nečim neracionalnim iznutra. To je samo jedna od blažih posljedica. Ono što se češće događa kao rezultat izlaganja toksičnom stresu je stalni osjećaj tjeskobe koji ponekad dovodi do napadaja panike i do povremene ili trajne depresiv-nosti zbog silnih potisnutih emocija, odrezanost od vitalnog dijela sebe. Neizostavna posljedica je bolan osjećaj unutarnje bezvrijednosti, jer osoba nema samopoštovanja, ljubavi za samu sebe. To je rezultat zapisanog tzv. krivog podsvjesnog

uvjerenja koje djetetov sustav razvi-je kroz iskustvo i doživljaj „ono što ja jesam u stvari ne valja, jer da išta vrijedim moja bi mama htjela biti sa mnom“. Dijete ne zna da roditelji treniraju nekakvu metodu o kojoj su čitali ili su im tako savjetovali. Di-jete samo percipira da „moja mama nije sa mnom. Tako ne bi trebalo biti, a ako je tako, onda vjerojatno ja ne vrijedim“. To se ne događa na svjesnom nivou jer se dogodilo pri-je razvoja frontalnog dijela mozga koji nosi svijest i nije dio eksplicitne memorije koje se sjećamo, nego tzv. implicitne koje se ne sjećamo, ali je nikada ne možemo zaboraviti, a u žargonu je nazivamo podsvijest. Ovaj stav spada u tzv. procedural-nu, unutarnju radnu memoriju i rijetko smo toga svjesni prije nego počnemo raditi na sebi.

U sljedećem broju:DOBROBITI IZLAŽENJA U SUSRET POTREBAMA DJETETA

svjetlost 50