INTERVJU Prof. dr. sc. SANDA HAM, MARKO CURAĆ Razgovarao ... · nacije bila Gramatika bosanskoga jezika objavljenja u Sarajevu, 1890. Ta se grama-tika u svoje doba imala smatrati

HRVATSKI TJEDNIK 30 VERITAS VINCIT [email protected] 31 6. travnja 2017.

INTERVJU

Razgovarao: MARKO CURAĆ

Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Sarajeva izazvala je oštre reak-cije hrvatskih kulturnih ustanova i jezikoslovaca. U povodu objave i predstavljanja toga dokumenta,

koji ima nadasve svoj jasan politički cilj, razgovarali smo s glavnom urednicom ča-sopisa Jezik prof. dr. sc. Sandom Ham. Kako gledate na Deklaraciju o za-

jedničkom jeziku koja je prošloga tjed-na predstavljena u Sarajevu?

Deklaracija je dijelom projekta Jezici i nacionalizmi koji je kao sablast kružio prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, cr-nogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan ‘za-jednički jezik’ i proglašavajući nacionalne jezike izrazom agresivnoga nacionalizma u segregacijskome značenju. Održane su od travnja do studenoga četiri ‘konferenci-je’ – u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sara-jevu. Sve te ‘konferencije’ bile su stvarna priprema za deklaraciju - provjeravala se plodnost tla na koje je sada bačeno sjeme. Mislim da bi tu deklaraciju bolje bilo na-zivati sarajevskim manifestom jer je u hr-vatskome jeziku značenje riječi deklaraci-ja već zauzeto značenjima časne hrvatske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Uz to, postoji i vrijedna Sarajevska deklaracija iz 1971., pa da ne bi dolazilo do zabune, bolje je go-voriti o Deklaraciji o zajedničkom jeziku kao o sarajevskom manifestu. To doista i jest manifest jer je riječ o objavi programa političkog, kulturnog i jezičnoga pokreta. Kojemu se jeziku teži u tome ma-

nifestu?Valja upozoriti na to da se projekt Jezici

i nacionalizmi usredotočio samo na drža-ve u kojima su književni jezici štokavski stilizirani i na štokavski dio Hrvatske. Pre-ma sarajevskome manifestu u ‘zajednički jezik’ ne ulaze kajkavski i čakavski, tako da granice ‘zajedničkoga jezika’ – budući da su to uglavnom granice dijalekatne što-kavštine – prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokav-ci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

Prof. dr. sc. SANDA HAM, glavna urednica časopisa Jezik

DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU

zapravo je sarajevski manifest koji prati memorandumsku

granicu velike Srbije

Deklaracija je dijelom projekta Jezici i naci-onalizmi koji je kao sablast kružio prosto-rima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika je-dan ‘zajednički jezik’. Prema sarajevskome manifestu u ‘zajednički jezik’ ne ulaze kajkav-ski i čakavski, tako da granice ‘zajedničkoga jezika’ prate memoran-dumsku granicu velike Srbije. Sve nas to pod-sjeća na velikosrpske težnje i nametanu teo-riju prema kojoj se na-rode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati

 Sarajevski manifest potpisao je ideološki prepoznatljiv krug književ-nika, novinara, kulturnih djelatnika iz Hrvatske. No može li ju se smatrati svojevrsnim udarom na hrvatski jezik, u konačnici na samobitnost hrvatskoga jezika te na ustavno određenje hrvat-skoga jezika?

Među potpisnicima najmanje je Hrvata, možda nekolicina hrvatskih državljana. Nema tu hrvatskih jezikoslovaca, a i da ih ima, nisam ja ta koja će ih prozivati. Po-vijest će to učiniti. Vjerujem da je riječ o pokušaju udara na hrvatski jezik, međutim hrvatski jezik pripada službenim jezicima

Europske unije i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskoga, bosanskog i crnogorskoga. Manifest koji dolazi iz Sarajeva ne može danas ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može u BiH i Srbiji, makar u Srbiji hrvatski danas živi kao ma-njinski jezik. Međutim, međunarodni se odnosi mijenjaju, a tako i odnosi snaga, ne znamo što nam donosi budućnost i ne će li nam “zajednički jezik” postati demagoški politički teret kao što se to već u hrvatskoj povijesti i događalo.

Pogubnost ovakvoga gledanja na jezično pitanje Hrvati su osjećali više od

stoljeća Može li se govoriti i o udaru na

hrvatski jezik izvan hrvatskih granica, osobito u BiH?

Čini se da je riječ ponajprije o pokušaju stvaranja jezika koji bi bio zajednički ži-teljima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, po-kušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav ‘zajednički jezik’ ponuditi EU na ozakonjenje. Za takvo mišljenje imam utemeljenje i u bližoj i u daljoj povijesti. O čemu je riječ?Stariji je primjer koncept bosanske naci-

je i jezika, koji je stvorio B. Kallay krajem 19. stoljeća da bi nacionalnu raznolikost u BiH, koja je i tada bila mogući uzrok ne-stabilnosti, mogao držati pod nadzorom. Jezik je tu igrao veliku ulogu jer je bitan pronositelj Kallayeva koncepta bosanske nacije bila Gramatika bosanskoga jezika objavljenja u Sarajevu, 1890. Ta se grama-tika u svoje doba imala smatrati bjelodanim dokazom postojanja bosanskoga jezika kojim, tvrdilo se, govori bosanska nacija. Izvan tih ideoloških okvira, stvarnost je bila drukčija – ukinute su tada nacionalne ško-le i prognani su nacionalni jezici. Noviji je primjer iz bliske nam povijesti – uoči ula-ska Hrvatske u EU, u Europskome se par-lamentu čulo, kao ozbiljan prijedlog, da ne treba prihvatiti nacionalne jezika s prostora bivše Jugoslavije, pa tako ni hrvatski, nego treba prihvatiti bosanskohrvatskosrpski (BHS) radi uštede na prijevodu. Hrvatska je uzmaknula toj prijetnji, ali BiH i Crna Gora nisu. Sarajevski manifest, eto, zabri-nut je za novac EU-a pa ga štedi brisanjem jezičnih razlika i traži ‘izbjegavanje nepo-trebnih, besmislenih i skupih prevođenja

HRVATSKI TJEDNIK 32 VERITAS VINCIT [email protected] 33 6. travnja 2017.

INTERVJU

u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnoga informiranja’. Pod-sjetimo se, time je bio nadahnut i Bečki dogovor iz 1850. – ne bi li Carevina ušte-djela, trebalo je sastaviti zajedničko prav-no hrvatsko i srbijansko nazivlje. Iako je u svoje doba Bečki dogovor bio potpuno bez odjeka i nebitan, stotinu godina poslije, u Novosadskome je dogovoru zadobio po-litičku težinu i presudnost, dakako protiv hrvatskoga jezika.  Sarajevski manifest dolazi ne-

posredno nakon što je obilježena 50.

vatske pa iz toga ozakonjenja logično sli-jedi i europsko ozakonjenje. Prisjetimo se, uoči prijma u EU Hrvatska je bila zabrinu-ta oko priznavanja hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Naime, da bi jedan je-zik postao službenim jezikom u EU, mora ispuniti nekoliko uvjeta - treba biti službe-ni u zemlji koja njegovo priznavanje traži, država koja pristupa EU treba službeno zatražiti priznavanje svojega jezika kao službenoga u EU, službeni zahtjev treba dobiti jednoglasan pristanak svih država članica, konačnu odluku o službenome statusu pojedinoga jezika donosi Vijeće EU-a. Nad Hrvatskom je tada bila prijetnja BHS jezika, a sada je nad pojedinim pri-stupnicama prijetnja ‘zajedničkoga jezika’ nazvanoga standardnim jezikom s četirima varijantama.  Čuli smo od pojedinih potpisnika

sarajevskoga manifesta da su prista-še teorije standardnoga jezika, koji se ostvaruje u varijantama, svojedobno bili i znameniti hrvatski jezikoslovci. Što nam time žele poručiti?

Nazivanje toga jezika ‘zajedničkim po-licentričnim standardnim jezikom s če-tirima varijantama’ vraća nas u vrijeme novosadskih dogovaranja (jer Novosadski dogovor nije bio jedini, dogovaranja je bilo mnogih) pedesetih i šezdesetih godi-na 20. stoljeća. Tada je, kao izravna jezi-koslovna teorijska posljedica političkoga dogovora o stvaranju jednoga jezika za Hrvate i Srbe, aktualizirana teorija o stan-dardnom jeziku koji živi u svojim varijan-tama – hrvatskom književnom jeziku i srp-

skom književnom jeziku. Naime, smatralo se da postoji apstraktni standardni jezik koji je zajednički Hrvatima i Srbima, a da se taj zajednički standardni jezik ostvaru-je u hrvatskoj varijanti i srpskoj varijanti. Prilike tada nisu bile zrele za poimanje bo-sanskoga i crnogorskoga jezika, ali čim su dozrele, a danas jesu, tom su mrtvom no-vosadskom standardnom policentričnom jeziku pripisane još dvije varijante.

Unutar jezikoslovne zajednice postoje

interesne skupine koje se brinu samo za svoj

financijski boljitak  Čemu je u to vrijeme služilo istica-

nje varijanta?U svoje je vrijeme teorija varijanata

služila hrvatskim jezikoslovcima da osi-guraju životni prostor hrvatskomu jeziku jer se tako moglo govoriti o njemu barem kao o varijanti i na taj je način barem jav-no postojao i nije bio posve ugušen u srp-skohrvaštini. Hrvatski su jezikoslovci tada svjesno prihvatili teoriju varijanata jer su time osiguravali posebno hrvatsko ime i opstojnost hrvatskoga kao književnoga jezika. Danas je ta teorija zastarjela, znan-stveno pregažena, a služi gušenju životno-ga prostora i jezicima i njihovim govorni-cima; povijesni je korak unatrag - jezici su se iščupali iz takve teorije policentričnoga standarda i postigli svoju teorijsku i zbilj-sku opstojnost. Poznajemo li svoju jezičnu povijest, jasno nam je da iz sarajevskog manifesta, Deklaracije o zajedničkom je-ziku, ne može izići ništa dobroga jer ni-kada iz tih manifesta i nije - takvi su se manifesti, zvali se oni Bečki dogovor (iz 1850.), Skerlićeva anketa (iz 1913.), No-vosadski dogovor (iz 1954.) ili Deklara-cija o zajedničkom jeziku (ovogodišnja), iscrpljivali u gušenju nacionalnih jezika i osporavanju nacionalnoga bitka, a sve pod parolom međunacionalne sloge i međuna-cionalnoga prihvaćanja i boljitka. Segre-gacija je posljednjim manifestom novou-vedeni pojam i čini se da smo dobili novu potvoru. Ono što se u zakonodavstvu EU-a naziva pravom svakoga naroda – pravom na uporabu svojega jezika i pisma – sara-jevski manifest naziva segregacijom.  Neki su pokušali staviti u istu ra-

zinu otvoreno pismo uredništva časopi-sa Jezik i sarajevski manifest. Kako je tako nešto moguće?

Ne trebamo smetnuti s uma da u Hrvat-skoj stasa glasna skupina mlađih jezikoslo-vaca koja se protivi jezičnomu normiranju i koja je time na tragu sarajevskoga manife-sta, ne samo idejno, nego i stvarno, svojim radom i fizičkim sudjelovanjem na ‘konfe-rencijama’ Jezika i nacionalizama podupire jezični unitarizam kojim se upravlja iz Be-ograda – barem tako zaključujemo prema osobama koji su organizatori i potpisnici manifesta. Naime, zazivajući nenormira-nje ili samonormiranje standardnoga jezika izravno se podupiru neke točke manifesta, primjerice “prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i, konačno, slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te proži-manje različitih oblika i izričaja zajednič-kog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.” I u tom mogu biti razlozi što se u Hrvatskoj u nekim krugovima zanemaru-ju i odbacuju kao nebitni Otvoreno pismo i sarajevski manifest jer se time zamagljuje pravo stanje stvari.  Ali čini se da ima i raznih intere-

snih skupina kojima je povrh svega do novca?

Svakako. Ne treba zaboraviti da posto-je i interesne skupine unutar jezikoslovne zajednice koje se brinu za svoj financijski boljitak, a ne za boljitak hrvatskoga jezika.

Njima je u interesu da se Vijeće ne osnu-je i zakon ne donese, ali i da se sarajevski manifest u Hrvatskoj prikaže nebitnim i rubnim – bez zakonske regulative položaj je interesnih skupina neupitan, a margina-lizacijom očitoga nasrtaja iz Sarajeva, mar-ginaliziraju i činjenicu da bi trebali ozbiljno reagirati i znanstveno raskrinkati manifest. Je li otvoreno pismo postiglo svr-

hu?Ministar je izjavio je da su i Vijeće i za-

kon potrebni. Javnost je uzbunjena. Brojni uglednici i institucije poduprli su Otvore-no pismo. Vjerujem da će sarajevski ma-nifest ubrzati osnivanje Vijeća, donošenje zakona i da će se hrvatski jezikoslovni prostor ustrojiti na dobrobit hrvatskoga jezika. Time je Otvoreno pismo postiglo cilj.  Dakle očekujete skoro osnivanje

Vijeća za normu hrvatskog jezika i sko-ri početak rada na pravnom regulira-nju hrvatskog jezika.

Tomu se nadam jer Vijeće je doista po-trebno, a glede zakona – postoji barem jedan gotov nacrt kvalitetnoga jezičnog zakona izrađenoga u važnoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi, pitanje je politič-ke odluke kada će biti aktualiziran.

Sarajevski je manifest napad na hrvatski je-zik. Hrvatska Dekla-racija iz 1967. traži od tadašnje države da se u Ustav SFRJ unese uredba koja će jamči-ti ‘jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnoprav-nost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga’ i da se ‘osigura dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika. Sa-rajevski manifest traži posve suprotno

Otvorenim pismom pozivamo na organiziranu skrb o hrvatskome jeziku

koja kreće iz državnoga vrha Kakav je odjek u jezikoslovnim i političkim krugovima dvaju prijedloga ured-

ništva časopisa Jezik sadržanoga u Otvorenom pismu?Otvoreno pismo časopisa Jezik nastalo je ponajprije prigodno, uz 50. obljetnicu hr-

vatske Deklaracije. Pismo je dostupno https://www.peticija24.com/deklaracija_o_hrvat-skom_jeziku i otvoreno je za potpisivanje.

Pismom odajemo priznanje tome slavnom događaju iz naše povijesti, dajemo hrvat-skoj javnosti na znanje da jezični unitarizam ne miruje, da se i opet pokušava osporiti opstojnost i samobitnost hrvatskoga jezika i uopće, da je potrebna brižnija zakonska re-gulativa hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi koja uključuje i osnivanje krovnoga jezičnog tijela, Vijeća za normu hrvatskoga jezika - drugim riječima, pozivamo na organiziranu skrb o hrvatskome jeziku koja kreće iz državnog vrha. Odmahivanje rukom na Otvoreno pismo i umanjivanje onoga na što se pismom upozorava i što pismo traži ne znači da opasnost ne postoji i da brižnija državna skrb nije potrebna - nije trebalo čekati ni mjesec dana pa se sarajevski manifest iskezio na nas. Da je krovnoga jezikoslovnoga tijela u nas, ne bi nastupi i komentari hrvatskih jezikoslovaca bili nepovezani i zastupljeni u javnosti koliko i kojima mediji daju prostora - jedni i dalje odmahuju rukom, drugi emotivno govore o vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda, treći spominju žrtve, četvrti ponavljaju da je hrvatski priznat jezik pa opasnosti nema. Nema jezikoslovnoga stručnog vrha iz kojega bi se mogla dobiti pouzdana i istinita tumačenja događaja pa onda nema ni spoznaja o mjerama koje treba poduzeti.

slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, ma-kedonskoga’ i da se ‘osigura dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskome stanovništvu, te da službeni-ci, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkuda potjecali, službeno upotrebljava-ju književni jezik sredine u kojoj djeluju.’ Sarajevski manifest pak traži, za sada na neformalnoj razini jer nema snagu kakve zakonske odredbe i nije (još) podnesen kao prijedlog kakvom zakonodavnom tije-lu, posve suprotno. Traži brisanje jezičnih razlika smatrajući ih izmišljenima, tvrdi da četiri jezika ne postoje, nego da je riječ o standardnom jeziku s četirima varijan-tama, a da je razlikovanje jezika učinak nacionalističke i ‘segregacijske’ politike. Pogubnost takvoga gledanja na jezično pitanje Hrvati su osjećali više od stoljeća – prijetilo je zatiranju jezika i kulture na hrvatskom izrečene. Autori ne spominju naziv tog jezi-

ka, već ga nazivaju ‘zajednički’?Čini se da su pokretači projekta Jezik i

nacionalizmi ocijenili kako nije vrijeme da se sve karte stave na stol pa se za sada govori o ‘zajedničkome jeziku’ i ime mu se očito izbjegava. Naime, hrvatski jezik postoji kao službeni jezik u EU pa se ime-nom hrvatskoga jezika s te formalne stra-ne ne može poigravati. Ovdje naglašavam tu formalnu europsku zakonsku stranu jer je ona važna u međunarodnim odnosima, makar je nama u Hrvatskoj važno da je hr-vatski jezik ustavom ozakonjen unutar Hr-

obljetnica Deklaracije o nazivu i polo-žaju hrvatskog književnog jezika pa ju mnogi tumače kao negaciju i napad na taj dokument kojim je ustvari trasiran put prema hrvatskoj slobodi?

Svakako da je riječ o napadu. Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje drža-ve da se u Ustav SFRJ unese uredba koja će jamčiti ‘jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: