INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA) WWW. STUDOMAT.BA 1. POJAM I PREDMET OBVEZE Obvezni odnos, obveza – obligatio je pravni odnos izmedju dvije stranke, izmedju odredjenog vjerovnika (creditor, reus stipulandi) i odredjenog duznika (debitor, reus promittendi), gdje je vjerovnik ovlasten zahtjevati odredjenu cinidbu od duznika, a ovaj ju je obvezan izvrsiti uz prijetnju sankcijama obveznog prava. Osnovni elementi obveznog odnosa su: 1. subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik) 2. sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika) 3. predmet obveznog odnosa (obvezna cinidba, dare, facere ili praestare) 4. pravno relevantna cinjenica koja dovodi do zasnivanja obveznog odnosa (izbor obveze) Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka, odredjenog vjerovnika i duznika (inter partes). Ovaj odnos najcesce nastaje ugovorom izmedju stranaka i tada govorimo o ugovornim obvezama. Obvezni odnos moze nastati i iz nedopustenih radnji – delikata i tada je rijec o deliktnim obvezama. Sadrzaj obveznog odnosa cine prava vjerovnika i obveze duznika. Sadrzaj ugovornih obveza stranke mogu same odrediti ugovorom i prilagoditi svojim potrebama i zato kazemo da odredbe obveznog odnosa spadaju u ius dispositivum. Predmet obveznog odnosa je obvezna cinidba koju je vjerovnik ovlasten zahtjevati od duznika, odnosno cinidba koju je duznik obvezan izvrsiti vjerovniku. Ako obvezni odnos promatramo sa stajalista vjerovnika, onda je rijec o trazbini (creditum, nomen), a s duznikova stajalista rijec je o dugu (debitum). Rimski pravnici su sadrzaj obveze oznacavali razlicitim terminima, dare, facere ili praestare. Dare je znacilo prijenos vlasnistva, prijenos ili uspostavljanje nekog drugog stvarnog prava, ili prijenos posjeda stvari; facere (i non facere) oznacava oznacava svaku drugu cinidbu koja se sastoji u duznikovu cinjenju ili propustanju; praestare se odnosi na stetu nastalu neizvrsenjem neke obveze na dare ili facere.
67
Embed
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA ( DRUGA PARCIJALA)
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
1. POJAM I PREDMET OBVEZE
Obvezni odnos, obveza – obligatio je pravni odnos izmedju dvije
stranke, izmedju odredjenog vjerovnika (creditor, reus stipulandi) i
odredjenog duznika (debitor, reus promittendi), gdje je vjerovnik
ovlasten zahtjevati odredjenu cinidbu od duznika, a ovaj ju je
obvezan izvrsiti uz prijetnju sankcijama obveznog prava.
Osnovni elementi obveznog odnosa su:
1. subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik)
2. sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika)
3. predmet obveznog odnosa (obvezna cinidba, dare, facere ili
praestare)
4. pravno relevantna cinjenica koja dovodi do zasnivanja
obveznog odnosa (izbor obveze)
Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka,
odredjenog vjerovnika i duznika (inter partes). Ovaj odnos najcesce
nastaje ugovorom izmedju stranaka i tada govorimo o ugovornim obvezama.
Obvezni odnos moze nastati i iz nedopustenih radnji – delikata i tada je rijec
o deliktnim obvezama.
Sadrzaj obveznog odnosa cine prava vjerovnika i obveze duznika. Sadrzaj
ugovornih obveza stranke mogu same odrediti ugovorom i prilagoditi svojim
potrebama i zato kazemo da odredbe obveznog odnosa spadaju u ius
dispositivum.
Predmet obveznog odnosa je obvezna cinidba koju je vjerovnik ovlasten
zahtjevati od duznika, odnosno cinidba koju je duznik obvezan izvrsiti
vjerovniku. Ako obvezni odnos promatramo sa stajalista vjerovnika, onda je
rijec o trazbini (creditum, nomen), a s duznikova stajalista rijec je o dugu
(debitum). Rimski pravnici su sadrzaj obveze oznacavali razlicitim
terminima, dare, facere ili praestare. Dare je znacilo prijenos vlasnistva,
prijenos ili uspostavljanje nekog drugog stvarnog prava, ili prijenos posjeda
stvari; facere (i non facere) oznacava oznacava svaku drugu cinidbu koja
se sastoji u duznikovu cinjenju ili propustanju; praestare se odnosi na stetu
nastalu neizvrsenjem neke obveze na dare ili facere.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Ukoliko duznik ne ispuni svoju obvezu, slijedi ga sankcija obveznog prava,
koja se sastojala ili u nadoknadi stete ili placanju novcane kazne. Vjerovnik
je sudskim putem (tuzbom) trazio ekvivalent izostale cinidbe iz duznikove
imovine i tada bi nastajale utuzive obveze (obligatio civilis), odnosno
obveze koje se mogu ostvariti sudskim putem. Za razliku od toga postojale
su i naravne obveze (obligatio naturalis) koje se nisu mogle ostvariti
procesualnim sredstvima.
Obvezni odnos nastaje kada nastupi odredjena pravno relevantna cinjenica
koja sluzi kao izvor obveznog odnosa.
2. UVJET (CONDICIO)
Uvjet (condicio) je buduca i objektivno neizvjesna okolnost, o kojoj,
prema volji stranaka ovisi ucinak pravnog posla.
Uvjetovanje pravnog posla u rimskom pravu omoguceno je tek pojavom
ugovora bonae fidei. Ugovaranje uvjeta i roka nije bilo dopusteno za
pravne poslove starog rimskog prava tzv. actus legitimi.
Stranke mogu na razlicite nacine uvjetovati pravni posao i zbog toga postoji
teorija o pravim i nepravim uvjetima.
Kod pravih uvjeta pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla ovisi
nastupanju ili ne nastupanju uvjeta. Bitne pretpostavke pravog uvjeta su
buducnost i objektivna neizvjesnost. Pravi uvjeti se dijele na nekoliko
skupina, a prva podjela je na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne
(raskidne) uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li od nastupanja
uvjeta ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
Suspenzivni ili odgodni uvjet je uvjet o cijem nastupanju ovisi pocetak
ucinaka pravnog posla. Suspenzivni uvjet odgadja ucinak pravnog posla do
nastupanja ili ne nastupanja uvjetovane okolnosti. Ako se uvjet ispuni
nastupit ce i svi ucinci pravnog posla, ako se uvjet izjalovi, do ucinaka
pravnog posla nece doci.
Rezolutivni ili raskidni uvjet je onaj o cijem nastupanju ovisi prestanak
ucinka pravnog posla. Kod rezolutivnog uvjetovanja pravni posao proizvodi
sve ucinke od casa zakljucenja, ali ce posao biti raskinut ukoliko nastupi
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
rezolutivni uvjet. Ako se ispuni uvjet, prestat ce i ucinci pravnog posla, a ako
se izjalovi, ucinci pravnog posla ostaju trajni.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na pozitivne (afirmativne) i negativne
uvjete. Za ovu podjelu je bitno treba li se neka okolnost dogoditi ili ne,
odnosno mijenja li se dosadasnje pravno stanje ili se ono ne mijenja.
Pozitivni (afirmativni) uvjet trazi da se neka okolnost dogodi, cime se
mijenja i dosadasnje stanje. Kod pozitivnog uvjeta pocetak ili prestanak
ucinka pravnog posla ovisi o nastupanju buduceg neizvjesnog dogadjaja.
Negativni uvjet trazi da se nesto ne dogodi, odnosno da se ne mijenja
dosadasnje stanje. Kod negativnog uvjeta ucinci pravnog posla ovise o
nenastupanju buduceg i neivjesnog dogadjaja. Negativni uvjet je ispunjen
tek kada je sigurno da se uvjetovana okolnost nece ostvariti.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na potestativne, kazualne i mikstne
uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li nastupanje uvjetovane
okolnosti ovisi o volji ovlastenika, djelatnosti trecih osoba ili slucaju.
Potestativni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje u potpunosti
ovise od volje ovlastenika.
Kazualni ili slucajni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise o
slucaju, djelovanju visih sila ili radnji trece osobe koja nije zainteresirana za
dati pravni posao.
Mikstni ili mjesoviti uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise i
kombinaciji svega navedenog, volji ovlastenika, slucaju/djelovanju visih sila
ili radnji trece osobe.
Kod uvjetovanog pravnog posla treba razlikovati vrijeme kada je jos
neizvjesno hoce li uvjet nastupiti (condicio pendet), kada je uvjet nastupio
(condicio existit) ili se izjalovio (condicio deficit).
Condicio pendet je vrijeme pendencije, koje zapocinje od casa
zakljucenja pravnog posla pa do momenta ispunjenja ili izjalovljenja
uvjeta. To je razdoblje kada je jos neizvjesno da li ce se ostvariti
uvjetovana okolnost (uvjet visi – condicio pendet). Vrijeme pendencije
izaziva razlicite posljedice ovisno od toga da li je pravni posao zakljucen pod
suspenzivnim ili rezolutivnim uvjetom.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom je nastao i postoji,
ali ne proizvodi pravne ucinke sto znaci da ne dolazi do promjena u
postojecem stanju. Znaci da uvjetno optereceni nije postao duznikom, niti
uvjetno ovlasteni vjerovnikom. Kod poslova koji se ticu prijenosa prava
vlasnistva, vlasnik do ispunjenja uvjeta ostaje vlasnik za vrijeme pendencije,
ima pravo na stvarnopravne tuzbe, raspolaganje stvari i njenim plodovima.
Ono sto je placeno za vrijeme pendencije moze se traziti nazad uz pomoc
condictio indebiti. Medjutim nastaju i odredjene obveze za uvjetno
opterecenog i uvjetno ovlastenog. Uvjetno optereceni ne smije ni u kom
slucaju uzrokovati onemogucene izvrsenja obveze nakon ispunjenja uvjeta,
ili onemoguciti ispunjenje uvjeta, u suprotnom se smatra da se uvjet
ostvario (fikcija ispunjenja uvjeta). Obveze suspenzivnog uvjeta su bile
nasljedive i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Obveze uvjetno ovlastenog su
bile da odgovara za svaku stetu ili unistenje stvari za vrijeme pendencije u
slucaju ispunjenja uvjeta.
Pravni posao zakljucen pod rezolutivnim uvjetom je izazivao u
potpunosti suprotne posljedice. S obzirom da tada nastupaju svi pravni
ucinci od casa zakljucenja pravnog posla, to znaci da ce uvjetno ovlasteni
postati vjerovnik (ili vlasnik ako je rijec o prijenosu vlasnistva), a uvjetno
optereceni duznik. Ono sto je placeno ne moze se vratiti nazad uz pomoc
condictio indebiti.
Condicio existit znaci da se uvjet ostvario i da je zavrsilo vrijeme
pendencije. Pozitivni uvjet je ispunjen ako se desila uvjetovana okolnost
koja je bila predvidjena kao uvjet i koja mjenja dosadasnje stanje. Negativni
uvjet se ostvario onda kada je sigurno da uvjetovana okolnost nece
nastupiti. Kada se ostvari suspenzivni uvjet to znaci da nastupaju svi pravni
ucinci predvidjeni za taj pravni posao. Kod pravnih poslova sklopljenih pod
suspenzivnim uvjetom postavljalo se pitanja od kojeg momenta nastupaju
pravni ucinci; da li tek nakon ispunjenja uvjeta (ex nunc) ili djeluju
retroaktivno, tj. vec od casa zakljucenja pravnog posla (ex tunc). Kada se
ostvari rezolutivni uvjet to znaci da svi ucinci pravnog posla prestaju. Rimsko
pravo je poznavalo i fikciju ispunjenja uvjeta, gdje se uvjet smatrao
ispunjenim, iako nije ispunjen, u slucaju da je ispunjenje uvjeta onemogucio
uvjetno optereceni.
Condicio deficit je kada se uvjet izjalovi.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Nepravim uvjetima nedostaju pretpostavke pravih uvjeta (buducnost i
objektivna neizvjesnost). Nepravih uvjeta ima sedam.
Nuzni ili sigurni uvjet (condicio necessaria) je uvjet kojem nedostaje
neizvjesnost. Uvjetovana okolnost je buduca, ali je sigurno da ce se desiti.
Takvi pravni poslovi su smatrani valjanim, ali bi uvjet preuzeo ulogu roka.
Nepravi uvjet (condicio in praesens vel in praeteritum collata) je
uvjet cija se okolnost vec dogodila ili se dogadja, bez obzira je li strankama
to poznato ili ne. Takav se posao smatra bezuvjetnim jer okolnost mora biti
objektivno, a ne subjektivno neizvjesna.
Nemoguci uvjet (condicio impossibilis) je uvjet koji je nemoguce ipuniti
bilo fizicki ili pravno. Nemoguci uvjeti su imali za posljedicu nistavost pravnih
poslova inter vivos, a za mortis causa, poslovi su smatrani bezuvjetnim.
Nemoralni uvjet (condicio turpis) je uvjet koji je bio protivan
drustvenom moralu. Ima iste posljedice kao i nemoguci uvjet.*
Protupravni uvjet (condicio conta legem) je uvjet koji je protivan
pravnim propisima.*
Pravni uvjet (condicio iuris) je uvjet koji je vec predvidjen pravnim
poslom i nije potrebno da ga stranke dodatno ugovaraju.
Perpleksni (iskljucujuci) uvjet je uvjet koji je proturjecan samoj sustini
pravnog posla te izaziva nistavost za pravne poslove inter vivos i mortis
causa.
3. ROK (DIES)
Rok (dies) je buduci izvjesni dogadjaj o cijem nastupanju, prema
volji stranaka ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
S obzirom da o uvjetu ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla,
razlikujemo pocetne i zavrsne rokove.
Pocetni rok (dies a quo) je stranacka odredba kojom se pocetak ucinka
pravnog posla veze za nastup odredjenog vremena.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Buduci da kod roka nema neizvjesnosti, obvezni odnos s pocetim rokom se
smatra vec postojecim, samo je ispunjenje obveze odgodjeno do nastupanja
roka. Ono sto je placeno ne moze se vratiti putem condictio indebiti.
Zavrsni rok (dies ad quem) je stranacka odredba kojom je
odredjivano vrijeme prestanka ucinka pravnog posla.
Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na
proste i slozene.
Prosti rokovi su oni kod kojih je sigurno da ce i kada ce nastupiti, tu
spadaju:
- dies certus an certus quando (za koje je sigurno da ce se i kada ce
se dogoditi)
- dies certus an incertus quando (za koje se zna da ce sigurno
nastupiti, ali se ne zna kada)
Slozeni rokovi su oni kod kojih nije sigurno hoce li ugovoreno
vrijeme uopce nastupiti. Sadrze element neizvjesnosti, te se nazivaju
rokovi – uvjeti prema nacelu dies incertus pro condicione habetur. Tu
su:
- dies incertus an certus quando (ne zna se hoce li se dogoditi, ali se
zna kada bi trebalo da nastupi)
- dies incertus an incertus quando (za koje nije sigurno hoce li ni
kada ce nastupiti)
Vrlo je vazno tacno odrediti vrijeme trajanja ugovorenog roka, jer rokovi
cesto dovode do stjecanja, promjene ili gubitka prava.
Postoje dva nacina racunanja vremena: computatio civilis i
computatio naturalis.
Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a
racunali su se od ponoci do ponoci. Kao zadnji dan roka, ako se radilo o
stjecanju prava, uzimao se pocetak posljednjeg dana, a ako se radilo o
gubitku prava, uzimao se kraj posljednjeg dana. Rok je mogao biti odredjen
tacno kalendarskim danima (datum neki), ali se cesto racuna tzv. pomicnim
rokovima (kroz neko vrijeme). Ako su u pitanju mjeseci, racunali su se kao
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
vremensko razdoblje od 30 dana, godine su se racunale kao vremensko
razdoblje od 365 dana.
Kod dugih rokova, vazno je tempus continuum, odnosno da je rijec o
kontinuiranom, neprekinutom vremenu i kod njih se uzimao u obzir svaki
pojedini dan po kalendaru, a kod kracih rokova je vazno tempus utile,
odnosno korisno vrijeme, u kojem je stranka mogla da obavlja odredjenu
pravnu radnju.
Computatio naturalis se samo u iznimkama primjenjivalo za racunanje
vremena. Podrazumjeva racunanje roka od momenta zakljucenja ugovora do
istog trenutka posljednjeg dana (a momento ad momentum).
4. NAMET (MODUS)
Namet ili nalog (modus) je stranacka odredba koja se dodavala
besplatnim pravnim poslovima inter vivos i mortis causa, kojom se
stjecatelju namece neka duznost.
Razlikuje se od uvjeta po tome sto uvjet odgadja, ali ne sili, a nalog sili, ali
ne odgadja. U pocetku nije postojala direktna tuzba za izvrsenje naloga, vec
samo indirektna sredstva prisile. U postklasicnom i Justinijanovom pravu
javlja se actio praescriptis verbis na izvrsenje naloga, a ako je izvrsenje
nemoguce, moze se traziti povratak darovanja kondikcijom causa dana
causa non secuta.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
5. BLUDNJA (ERROR)
Zabluda (error) je pogresna predodzba o cinjenici koja je bila vazna
za zakljucenje pravnog posla.
Da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, zabluda mora biti podnosljiva,
bitna i mora se odnositi na nepoznavanje cinjenica.
Zabluda je podnosljiva (error iustus), ako se ne moze pripisati krajnjoj
nemarnosti osobe koja se nalazila u zabludi. Zabluda mora biti bitna (error
essentialis), da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, tj. mora se odnositi
na nepoznavanje bitnih cinjenica vezanih za sadrzaj pravnog posla. Slucajevi
bitne zablude su: error in negotio, error in corpore, error in persona i
error in substantia.
Error in negotio je zabluda o sustini i sadrzaju pravnog posla. Do ovakve
zablude dolazi kada stranke ne preciziraju u potpunosti sve elemente
ugovora, tako da dodje samo do prividne saglasnosti. Pravni posao nije
nastao.
Error in corpore je zabluda o predmetu pravnog posla. Do ove zablude
dolazi kada stranke nisu mislile na isti predmet. Takva zabluda je mogla
dovesti do nistavosti pravnog posla, ali ako su stranke mislile na isti
predmet, ali ga drugacije imenovale, nije se radilo o zabludi.
Error in persona je zabluda o osobi suugovaratelju ili njegovim bitnim
osobinama. Ova je zabluda dovodila do nistavosti pravnog posla samo ako je
individualitet odredjene osobe bio od izrazite vaznosti. Tada se radi o
ugovorima intuitu personae (gdje je identitet i odredjene osobine
suugovaratelja bitan).
Error in substantia je zabluda o materiji od koje je napravljen predmet.
Ova je zabluda mogla dovesti do nevaljanosti pravnog posla. (prsten od
zlata)
Zabluda je morala biti vezana uz nepoznavanje cinjenica koje je bilo ispricivo
u skladu s nacelom da nepoznavanje cinjenica ne skodi (error facti non
nocet), ali nepoznavanje pravnih propisa nije moglo biti razlog ponistenja
pravnog posla, jer nepoznavanje prava skodi (ignorantia iuris nocet).
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
8. RAZDJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE
Razdjeljena obveza postoji kada na duznickoj, odnosno vjerovnikovoj
strani postoji vise subjekata, a cinidba je djeljiva, tako da je svaki vjerovnik
ovlasten traziti, odnosno svaki od suduznika je obvezan ispuniti samo jedan
dio cjelokupne cinidbe.
Kod razdjeljene obveze postoji toliko pojedinacnih samostalnih obveza koliko
ima duznika, odnosno vjerovnika. Potrazivanje se izmedju vise vjerovnika
dijeli na jednake dijelove, tako da svaki od njih moze zahtjevati samo svoj
dio potrazivanja. Dug se jednako dijeli medju suduznicima na jednake
dijelove, tako da je svaki od duznika odgovoran samo za svoj dio obveze.
Buduci da se radi o vise samostalnih obveza sudbina jedne od njih ne utjece
na ostale, tako da ako vjerovnik naplati svoje potrazivanje, na njega ne utice
hoce li i ostali vjerovnici naplatiti. Jednako tome, ako jedan od duznika
ispuni svoj dio obveze, s tim nema veze hoce li ostali duznici ispuniti svoje
obveze. Ako vjerovnik oprosti dug jednom od suduznika, ostali i dalje
trebaju namiriti svoje dugove.
Ako na duznickoj, odnosno vjerovnickoj strani ima vise subjekata, a cinidba
je nedjeljiva, nastaje solidarna obveza.
Predmet ovih obveza su cinidbe koje su glasile na nedjeljive stvari, kao i
cinidbe ciji je sadrzaj facere. Solidarne obveze su nastajale ugovorom i
tada se nazivaju korealne solidarne obveze jer su nastajale stipulacijom
zakljucenom izmedju vise subjekata na duznickoj, vjerovnickoj ili na obje
strane. Solidarnost moze biti pasivna i aktivna.
Pasivna solidarnost postoji kada na duznickoj strani ima vise subjekata,
tako da je svaki od suduznika duzan ispuniti cjelokupnu obveznu cinidbu na
zahtjev vjerovnika, a vjerovnik je ovlasten zahtjevati od svakog duznika
ispalu cjelokupnog iznosa duga.
Aktivna solidarnost postoji kada na vjerovnikovoj strani postoji vise
subjekata, tako da je svaki od vjerovnika ovlasten od duznika zahtjevati
izvrsenje cjelokupne obvezne cinidbe.
Ako cinidbu izvrsi jedan od suduznika (kod pasivne solidarnosti) ili
potrazivanje naplati jedan od vjerovnika (kod aktivne solidarnosti) time se
gasi obveza za sve ostale subjekte. Ova se solidarnost jos naziva i elektivna
solidarnost jer vjerovnik moze izabrati od kojeg ce duznika zahtjevati
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
izvrsenje cjelokupne cinidbe, kao sto duznik moze odrediti kojem ce
vjerovniku isplatiti dug, sve dok neki od vjerovnika ne zatrazi namirenje.
Obveza ne prestaje sve dok vjerovnik ne namiri svoje potrazivanje, tako da
je on mogao nakon utuzenja jednog duznika utuziti i ostale. Za ostale nacine
gasenja obveze vrijedilo je pravilo da oni koji izazivaju gasenje ipso iure
djeluju prema svima, a oni koji su izazivali gasenje ope exceptionis imali su
ucinak samo prema duzniku koji je mogao istaknuti odnosni prigovor.
Justinijanovo pravo je uvelo i tzv. beneficium divisionis, kojim je utuzeni
duznik dobio pravo zahtjevati od vjerovnika da utuzi i ostale duznike, za
njihov alikvotni dio obveze, cime se solidarna obveza izjednacava sa
razdjeljenom. Postklasicno pravo je uvelo za pasivne solidarne obveze tzv.
beneficium cedendarum actionum, na osnovu koje je duznik – platac dobio
pravo regresa od ostalih suduznika, vjerovnik mu je morao ustupiti svoje
tuzbe protiv ostalih suduznika.
Postojale su i kumulativne solidarne obveze koje su nastajale pocinjenjem
delikata. Ovi su delikti povlacili penalne tuzbe (actiones paenales), ciji je cilj
kaznjavanje pocinitelja. U slucaju kada je delikt izvrsilo vise osoba svaki od
suizvrsitelja je bio obvezan platiti cio iznos kazne (poena privata) a isplata
jednog od duznika nije oslobadjala ostale. Medjutim delikti kojima je
prouzroceno ostecenje imovine povlacili su reipersekutorne tuzbe (actiones
rei persecutoriae) koje su dovodile do elektivne solidarnosti.
9. PORUCANSTVO (JAMSTVO)
Jamstvo je ugovor kojim se treca osoba – jamac obvezuje prema
vjerovniku da ce ispuniti duznikovu obvezu ako ovaj to sam ne ucini.
Sklapanjem ugovora o jamstvu povecava se broj subjekata na duznickoj
strani cime se jaca sigurnost vjerovnikovog namirivanja. Osnovne
karakteristike jamstva su akcesornost, supsidijarnost i pravo na regres.
Akcesornost jamstva znaci da ugovor o jamstvu nema samostalno pravno
postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti obveze cijem osiguranju
sluzi. Jamceva obveza je sporedna ili akcesorna jer ovisi o sudbini duznikove
obveze. Prestankom obveze glavnog duznika, prestaje i jamceva obvez (bilo
ispunjenjem obveze, zastarjevanjem, gasenjem itd…). Jamac se ne moze
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
obvezati na vise i teze uvjete od glavnog duznika i jamcu pripadaju svi
prigovori kojima raspolaze glavni duznik protiv vjerovnika.
Supsidijarnost jamstva znaci da vjerovnik moze zahtjevati ispunjenje obveze
od jamca samo onda kada sudskim putem ne uspije namiriti potrazivanje od
glavnog duznika. U suprotnom jamac je mogao upotrijebiti beneficium
excussionis sive ordinis, i tako odbiti izvrsenje obveze vjerovniku.
Pravo na regres je pravo jamca koji je isplatio vjerovnika, da zahtijeva od
glavnog duznika naknadu onoga sto je isplatio; ako ima vise jamaca onda od
svakog od njih dio.
Navedene karakteristike vrijede tek za jamstvo Justinijanova prava. Jamstvo
je sklapano usmenim ugovorom (stipulacijom) i proslo je kroz 3 oblika u
rimskom pravu:
Sponsio je najstariji oblik jamstva pristupacan samo rimskim gradjanima.
Fideipromissio je drugi oblik jamtva koji je bio dostupan i peregrinima.
Fideiussio je oblik jamstva kojim su se mogli sluziti i Rimljani i peregrini.
Obveza fidejusora je prelazila na njegove nasljednike i nije bila vremenski
ogranicena. Samo je ovaj oblik jamstva presao u Justinijanovo pravo.
Svi oblici jamstva su obuhvaceni terminom adpromissio, a jamstveni duznik
se naziva adpromissor. Zastita: beneficium excussionis sive ordinis,
beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.
10. CESSIO
Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj,
cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).
Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s
istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza).
Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio
procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti
potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda
pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo
o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno
ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise
mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao
potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je
mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti
protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je
pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji
potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se
sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je
zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex
Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto
je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.
13. Zakasnjenje duznika i vjerovnika
Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme
dospjelosti ne ispuni obvezu svojom krivnjom.
Justinijanovo pravo je razradilo pretpostavke duznikove odgovornosti.
Potrazivanje je moralo biti pravovaljano, utuzivo i dospjelo. Vrijeme
dospjelosti je moglo biti ugovoreno kalendarskim rokom i u tom slucaju
duznik pada u zakasnjenje ako ne ispuni obvezu u roku. Vrijeme ispunjenja
je moglo biti odredjeno svrhom i naravi posla. Ako vrijeme ispunjenja nije
bilo nikako odredjeno onda je vrijedilo nacelo da se ispunjenje moze
zahtijevati odmah pri nastanku obveze. Duznik je morao biti kriv za
zakasnjenje i vjerovnik ga je morao opomenuti (interpellatio) na platez
nakon dospjelosti. Duznikovo zakasnjenje izaziva znacajne pravne posljedice
koje se sastoje u poostravanju duznikove odgovornosti i u obvezi na
naknadu stete. Jedina posljedica duznikova zakasnjenja kod negotia stricti
iuris je bila perpetuatio obligationis. Kod obveza ciji je predmet bila
individualno odredjena stvar (species) duznik od casa zakasnjenja odgovara
i za slucajnu propast stvari, pa njegova obveza postaje trajna. (ako dokaze
da bi propala i kod vjerovnika bio bi oslobodjen) Kod negotia bonae fidei
duznik je bio obvezan naknaditi svu stetu koju vjerovnik pretrpi zbog
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
zakasnjenja, predati mu plodove koje stekne od dana zakasnjenja i platiti
kamate kod novcanog duga.
Duznikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) ako duznik ponudi valjano
ispunjenje cinidbe.
Vjerovnikovo zakasnjenje (mora creditoris) nastupa kada vjerovnik bez
opravdanog razloga odbije primiti cinidbu koju je duznik ponudio.
Ne trazi se vjerovnikova krivnja za odbijanje cinidbe. Glavne posljedice
vjerovnikova zakasnjenja se ogledaju u smanjenju duznikove odgovornosti i
obvezi na naknadu troskova duzniku. Duznik je imao pravo naplatiti
vjerovniku troskove koje je imao oko cuvanja stvari. Dugovani novac je
mogao deponirati na javnom mjestu i tako se osloboditi obveze.
Vjerovnikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) kada izjavi da je
spreman primiti cinidbu.
14. Naknada stete
Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je
vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u
ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja
ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost
do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom
odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na
novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik
popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete
dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom
obveznom odnosu jedna strana je duznik – stetnik i obvezna je drugoj strani
vjerovniku – ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je
ovlastena zahtjevati taj postupak.
Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene
pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i
krivnja.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta – damnum
emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit – lucrum
cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad
materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti,
ugleda, tjelesna i dusevna bol…) povlacila je deliktnu odgovornost i
kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).
Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta
(pozitivna steta – damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta -
lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je
ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja
imovine ostecenog.
Protupravnost – radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada
se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su
cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se
krivnja)
Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od
sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece
od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne
zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.
Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe
ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin
nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra
nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.
Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili
propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje
kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i
neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje
jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se
radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno
dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni
odgovornosti za stetu.
Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik
ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno
ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze
skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i
odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom
obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.
Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao
za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja
nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom
subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba
odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio
ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje
obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.
Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio
stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve
posljedice.
Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek
odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka
radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih
poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris
mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.
15. Nemarnost (culpa)
Culpa (nemarnost) – nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom
pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da
bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko
stepena nehata.
Culpa lata – krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije
upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Culpa levis – obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2
oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim
kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog
idealnog savjesnog dobrog domacina.
Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje
konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju
redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.
Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu.
Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su
odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez
obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim
ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus
minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa
in eligendo/custodiendo.
Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje
se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.
Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova
odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu
nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus
sentit dominus.
Casus (casus minores) – slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se
ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i
nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile
predvidjene.
Vis maior (casus maiores) – visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se
nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili
ukloniti.
Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se
primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje
prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije
odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora – culpa levis.
INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA – POMOĆNI MATERIJAL ZA PRIPREMU ISPITA (DRUGA PARCIJALA)
WWW. STUDOMAT.BA
Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je
postupala dolozno i s grubom nemarnoscu – dolus i culpa lata.
16. Prestanak obveza ipso iure
S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su
dovodili do prestanka obveze po civilnom pravu – ipso iure i na one koji su
svoju osnovu imali u pretorskom pravu – ope exceptionis. Obveze su se
gasile na nacin na koji su nastale. Obveze koje su nastajale u formi per aes
et libram gasene su uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, a
obveze koje su nastale iz verbalnog kontrakta stipulacije, akceptilacijom
(acceptilatio) koja je vrsena analogno stipulaciji (svecanim pitanjem duznika
i odgovorom vjerovnika da je primio dugovano). Obveza je prestajala
izvrsenjem propisanih formalnosti bez obzira je li duznik zaista izvrsio
cinidbu.
Solutio (ispunjenje) je redoviti nacin prestanka obveza – ipso iure. Solutio
(ispunjenje) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim
ispunjenjem duzne cinidbe. Kod ispunjenja obveze postavljaju se pitanja:
ko, kome, gdje, kada i sto treba izvrsiti.
KO: Dugovanu cinidbu treba ispuniti sam duznik. Medjutim, ako se ne radi o
obvezama strogo osobne naravi (intuitu personae), vjerovnik je duzan
primiti ispunjenje i od trece osobe, bez obzira na duznikovo znanje pa i
protiv njegove volje. KOME: Obvezu treba ispuniti vjerovniku ili osobi koja je
ovlastena primiti ispunjenje (tutor, mandatar, adstipulator). Obveza se ne
moze ispuniti neovlastenoj osobi (negotiorum gestor), osim ako to vjerovnik
naknadno ne odobri (ratihabitio). KAKO: Duznik je obvezan ispuniti cinidbu
pravilno i uredno, na odredjenom mjestu, u odredjeno vrijeme i na odredjeni
nacin. GDJE: Obvezu treba ispuniti na ugovorenom mjestu, ili gdje svrha
posla nalaze. Ako nije nista ugovoreno, obvezu treba ispuniti u mjestu
domicila duznika. KADA: Obvezu treba izvrsiti kada je dospjela. Vrijeme