I z d a v a č - Montenegrina.netmontenegrina.net/wp-content/uploads/2012/01/Nepoznate-Lubnice.pdf · davna vremena, tako i onih, koji su se selili poslije Drugog svjetskog rata.

BIBLIOTEKA NASLJEĐE ----------------------------------------------------------------------------

Đorñije-Đole Maksimov Ojdanić

(NE)POZNATE LUBNICE

I z d a v a č

Izdavačka kuća ''KOMOVI'' – Andrijevica

Z a i z d a v a č a Ratko Deletić

Kompjuterski slog i tehničko ureñenje – a u t o r

P r e l o m k nj i g e Saša Šljivančanin

Tiraž 500

ĐORĐIJE MAKSIMOV OJDANIĆ (N E) P O Z N A T E L U B N I C E PODGORICA 2005.

Mojim, za mene nikad umrlim: ocu Maksimu, majci Milevi i kćerki Milijani

Zelena dolama Lubnica, prostrta izmeñu Stubice, Ljubljenca, Kamenjače, Paleža i Bikovca, opervažena srebrenim gajtanima Jelovice, Suvodola i Gunjare, okićena kamenitim tokama Rude i Siljevca, je otežala od prezrelog bola, nikada odbolovanog zbog nebrojenih odlazaka i nepresahlog mirisa, kojim se osjeća Zavičaj. Stalno odzvanja u sluhu i sjećanju romorenje Jelovice, nostalgični jek toplog južnog vjetra, kad otapa ledene okove sa Bjelasice, pretvarajući lubnički vez od srebrenastih vodotoka u pomahnitalu buru sjećanja i pomena. Kad razvigor počne da izvlači prve proljećne pupoljke, zamiriše Zavičaj, pa onda zaboli čitava snaga do neprebola, jer smo u Zavičaju samo po sjećanju. Ponekad umorni oblaci zastanu da se odmore na Crnoj Glavi, gromadnom nebeskom oslonu, pa im se nehotice skotrlja potok suza, isto kao i nama, otišlim iz zavičaja. To su nedoreci tugovanki Lubničana, koji se nikada više neće uspentrati uz bjelasičke kose, da dohvate nebo nad lubničkim vrletima. Kao da dišu tišinom opustjele rasputice i putevi, kojima je godinama i decenijama tabanalo svačije djetinjstvo i dječaštvo, a monotonu harmoniju kraja naruši samo pokoji huk sove ili krik kakve divlje zvijeri. Sve je utihnulo. Nema čobanskog dozivanja, niti zvonkog odjeka težačkih motika i kosa, nego su velika prostranstva zarasla u prašumski gusto gorje. U snu ili na javi će nas pohoditi falange smrča i bukava i modrikasto-zelenkaste poplave lubničkih jedrih kukuruza. Osjetiće se kako je i zemlja otežala od tuge, jer je od neobrañenosti prejedrala. Čuće se poneki orijedak zov, kao tužbalica za onim čega više nema.

Umorni od života, od raznih svjetskih nedoñija, od romantične ljubavi prema Rusiji, od prestarale Evrope, od pomahnitale Amerike, jedini smiraj se nalazi na mjestu, gdje nas je Bog obdario prvim sunčanim zrakom, nikad ponovljenom, a stalno žuñenom ljepotom Zavičaja. Neonska svijetla velegradova su tek karamračje prema lubničkim svitanjima, prepunih mirisa taze pomuzene varenike i kukuruznog hljeba, pečenog na ognjištu. Kada kroz sjećanje odjeknu čaktari i zvona sa bjelorunih gomila, što pramaju po Jelovici, kad hor šumskog poja pronese neponovljivu melodiju, srce hoće da se otrgne iz prsiju, tražeći taj neponovljivi pejzaž, koji postoji samo u našoj mašti i u Lubnicama. Mnogi požale što nikad više neće vidjeti Vječiti Jasen na Grobljači, gdje podno njega žalobno bdiju sjeni predaka nad odlascima, bolujući što se ni na zavjetno mjesto, lubničku Grobljaču, kad se krene na vječiti smiraj, mnogi neće vratiti. Ostaće rasijani po bijelom svijetu, ali će biti upamćeno da su Lubnice zavjetno mjesto, riječju da su Zavičaj.

U V O D Da bi se od zaborava otrgao dio lubničke prošlosti, ova pisana tvorevina, inače po svemu nespecifična, treba da bude podsjećanje svim Lubničnima na rodni kraj, koji oni nose u sebi, pa ma gdje bili, ili bilo kud da ih je sudbina odvela. Neprekidne migracije, ponajviše socio-ekonomskog karaktera su od Lubnica, koje su imavale oko stotinak domova i preko 800 žitelja, učinile, da sada budu polunaseljeno, pretežno staračko selo, koje malo živne za ljetnih mjeseci, i nažalost, na žalbama, kad se i okupi najveći broj Lubničana. U svim vremenima raseljavani Lubničani, a naročito oni koji su napustili Lubnice poslije Drugog svjetskog rata, žive po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, ali ih ima najviše u Srbiji, kako onih koji su se selili u davna vremena, tako i onih, koji su se selili poslije Drugog svjetskog rata. Bivši žitelji Lubnica, koji su napustili Lubnice neposredno prije i poslije Drugog svjetskog rata još i pamte Lubnice i Lubničane, a već druga, da se ne govori o trećoj, i svakoj narednoj generaciji, skoro i da ne znaju gdje se nalaze Lubnice, selo slavne i nezaboravne prošlosti.

Makar koliko to ličilo na prenaglašenost, privilegija je biti Lubničanin, živjeti u Lubnicama, ili imati lubničko porijeklo. Izmeñu dva svjetska rata je bilo vrlo malo školovanih ljudi iz Lubnica. Tek su se rijetki otiskivali u odiseju školovanja, jer su siromaštvo i sistem školovanja bili glavna prepreka da lubnički bistroumi ne krenu na završavanje škola. Poslije Drugog svjetskog rata, nakon promjene poretka i izmjene politike u školstvu i školovanju mladih ljudi, Lubnice daju intelektualce i stručnjake vrhunskih dometa, koji su se po završenom školovanju dokazali kao doktori nauka, profesori univerziteta, oficiri najviših vojnih činova i zvanja, inženjeri, ljekari, pravnici, advokati, ekonomisti, profesori u školama, pri čemu su izuzetno uspješno obavljali i najodgovornije državničke i društvene funkcije, bivajući ministri, diplomate, predsjednici opština, narodni poslanici, direktori u privrednim organizacijama, obavljajući i najodgovornije poslove državne administracije, kako u Drugoj Jugoslaviji, tako i kasnije formiranoj SR Jugoslaviji. Zato osjećam veliku obavezu da se ovom publikacijom pokuša spriječiti od zaborava, ono što je svima Lubničanima sveto, uz nemjerenu zahvalnost, prema svakome ko mi je na bilo koji način pomogao da ova publikacija izañe pred čitaoca. A takvih dobroželatelja nije bilo malo, kako vodećih ljudi u pojedinim privrednim organizacijama, tako i pojedinaca, koji su mi literaturom, živom riječju, svjedočenjem ili materijalno pomogli da mnoge, dosada nepoznate stvari i pojmovi, vezani za Lubnice, izañu na svjetlo dana. Posebno bih želio da se zahvalim Vukašinu-Gojku Tomovom i Dragoljubu-Dragom Ratkovom, Obradovićima, za usmeno kazivanje mnogih detalja, koje sam unio u ovu knjigu, bez kojih bi knjiga bila mnogo siromašnija. Teško je nabrojati sve one ljude koji su bili uz mene tokom pisanja ove knjige, pa im se na ovaj način, bez posebnog nabrajanja, još jednom najsrdačnije zahvaljujem. A u t o r

PRIRODNE OSOBINE KRAJA SA KRATKIM POGLEDOM NA ISTORIJSKE PRILIKE, KAO I ETNOLOŠKE KARAKTERISTIKE

I Lubnice su jedno od najstarijih naselja u širem regionu limske kotline, a pripadaju kraju, koji se zove Gornja sela, u čiji popis ulaze: Praćevac, Bastahe, Kurikuće, Glavaca i Vuča. To je planinsko naselje, koje geografski pripada Vasojevićima, o čemu govori ''Vasojevički zakon u 12 točaka'', igumana Mojsija Zečevića, donesenog 1829. godini na Kraštici, u kome se na osnovu običajnog prava i plemenskih uzansi odreñuju granice Vasojevića, slikovito rečeno: ''Od Nožice do Lješnice i od Bjelasice do na vrh Ržanice i crkve Brezojevice''. Najuže geografsko područje, koje čine Lubnice je prostor omeñen Lučilima, Pojatištima, Bratonjinim vrhom, Paležima, Osojnikom, Vukovim mranorom i Stubicom. Dugo su Lubnice bile središte opštinskog tipa, podmirujući potrebe administrativno-upravne prirode već pobrojanim selima, kojima je priključivan i Zagrad. Izmeñu dva svjetska rata, Lubnice su bile opštinsko sjedište, da bi pred kraj meñuratnog perioda, administrativnim reformama sva Gornja sela bila priključena novoformiranoj Manastirskoj opštini. Poslije Drugog svjetskog rata Lubnice su bile ponovo opštinsko sjedište, dok nijesu oformljeni srezovi, kada su bile pripojene beranskom srezu. Prvi pisani pomen Lubnica je vezan za 1485. godinu, a nañen je u pisanim knjigama Budimljanske župe, u čiji je sastav ulazio čitav region Gornjih sela, dok se u pisanom pomenu ( Selim Puljaha: ''Defter i popis Skadarskog sandžaka iz 1485. godine'', izdanje Albanske Akademije nauka iz 1974. godine, prevod sa turskog jezika) govori da Lubnice imaju: 10 domova, sedam bećara (momaka) i dvije udovice i da

su obavezni da plaćaju porez od 966 akči. U ''Defteru'' se Lubnice pominju kao Lomenica (Lumenica), gdje u dokumentu iz ''Deftera'' stoji: gore navedeno selo Lomenica (Lumenica) pripada Budimljanskom hasu. U popisu stanovništva su imenovani svi stanovnici sela, bez prezimena, samo sa imenima očeva, kako je i inače bio način za vlastito imenovanje stanovništva. Sva navedena imena su poreñana sljedećim redosljedom: Branko, sin Radošinov Vukosav, sin Uglješin Dobraš, sin Milošev Andrija, brat Radošev Vuksan, sin istog Vučina, sin Rašov Bogosav, sin Pavlov Radič, sin Stepanov Radoje, sin pomenutog Radašin, sin Milošev Melaš, sin Uglješin Radosav, sin Stepanov Vukša, sin Andrijin Radovan, sin Mirkov i udovica Velika, i udovica Rada To stanovništvo je moralo da plaća razrezani porez, kako je već pomenuto, 966 akči, a specificirano bi to izgledalo ovako: Porez: na kuće 437 akči na pšenicu 120 akči na (h)eldu 32 akče na raž 40 akči na sijeno 160 akči na lan 15 akči na pčele 18 akči

na povrće 18 akči na vodenicu 30 akči na svinjokolj 26 akči za travarinu i popašu 50 akči na ogrijevno drvo 20 akči ------------ Ukupno 966 akči U Šudikovskom pomeniku iz 1582. godine se već govori o naselju Lubnice koje ima 37 kuća. U tom pomeniku se selo pominje kao Lubnic. O migraciji stanovnika ovoga sela najrječitije govori podatak, da su Lubnice 1931. godine imale 579 birača, a na posljednjim izborima, koji su održani u Crnoj Gori taj broj je iznosio oko 180. Nažalost, migracija stanovništva je sve veća, tako, da ako se nastavi ovim tempom, može se pretpostaviti da će Lubnice ostati skoro nenaseljene. Lubnice se nalaze na jugoistočnoj strani gromadne Bjelasice u omanjoj kotlini, uokvirenoj kao amfiteatar brdskim strminama, ispresijecanoj rijekama Jelovicom, Suvodolom i Gunjarom. Sastajući se sa Suvodolom, vode Gunjare se ulivaju sa lijeve strane u Jelovicu, pa sa vodama iz Merića vrela stvaraju vodom prilično bogatu, plahovitu Bistricu. Ponegdje se strmine nadnose nad Lubnicama skoro vertikalno (sa jugoistočne strane Stubica), dok su ostala pobrežja i brda nešto blaža: sa zapadne strane Greda i Siljevac, a sa sjevera Bratonjin vrh i Paleža. Lubnice se nalaze na nadmorskoj visini od 970 metara na ulazu u selo kod Dubrava, iz pravca Berana, do 1002 metra na izlazu iz sela u zaseoku Zatrlje. Sa ostalim selima u rejonu Gornjih sela čine neodvojivu cjelinu. Ime Lubnica je tačno neutvrñenog porijekla. Postoji više verzija o nastanku imena, mada ni jedna nije sa sigurnošću potvrñena.

Prva verzija o nastanku imena počiva na priči o kućama i pomoćnim objektima pokrivenim lubom (oguljenom korom sa smrčevog ili jelovog drveta), koja, kad se svježe oguljena stavi kao pokrivač, vrlo brzo očvrsne, poprimajući relativno dobre mehaničke osobine, postajući prilično dobar toplotni izolator i nepropustljiva za sve atmosferilije. Druga verzija nastanka imena dolazi od iskrčenih lugova, na kojima počivaju Lubnice, koji su kasnije naseljeni, jer su prve naseobine počele da niču po današnjim zaseocima: Bikovcu, Potkrajnici (Glavici), Ljubljencu, Zagrablju, Kamenjači i Crešnjici, pošto je sadanja teritorija sela bila pokrivena šibućem, trnjem i šipražjem. Žitelji naseljenih zaseoka su tjeralu stoku na ispašu u te lugove, govoreći kako idu u lugove-lužnice od čega je vremenom nastalo ime Lubnice. O postanku imena Lubnica Rade Đ. Obradović, u svojoj publikaciji ''Stazama života'', kaže da je ime nastalo kao priča nekog Brñanina, koji je prolazeći kroz selo, vidjevši plodnu ravnicu, u kojoj je podignuto selo uzviknuo: ''U ovoj pitomini bi mogle da se gaje lubenice''. Ni jedno ozbiljnije razmatranje ovo nije potvrdilo. Marko D. Obradovic u svojoj publikaciji: ''Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica'' iznosi još jednu, vrlo malo vjerovatnu varijantu nastanka imena. On tvrdi da je mogući naziv imena došao od vlastitog imena Ljubo, po kome zaselak Ljubljenac nosi ime. Utvrñeno je, da taj zaselak nosi ime po starom slovenskom imenu Ljubljen, pa se može sa sigurnošću tvrditi, da ni ta pretpostavka nije bliska stvarnom porijeklu imena sela. Dakle, najvjerovatnija verzija o nastanku imena je ona, koja govori da je selo dobilo ime po iskrčenim lugovima, koji su onako iskrčeni i davali pravu sliku sela: ravnice pretrpane ogromnom količinom oblutaka najrazličitije veličine, koji su sklanjanjem sa plodnog zemljišta korišteni za zidanje kuća i pomoćnih objekata, kao i za pravljenje ograda od suvozidina, poznatih lubničkih grmuša i duvarova, koji su najčešće bivali meña vlasnicima imanja. Druga varijanta o nastanku imena, po kojoj se kaže, da je selo ime dobilo po smrčevoj lubi nije prihvatljiva, iz prostog razloga, što

nijesu samo Lubničani pokrivali svoje kuće i pomoćne objekte lubom (oni ponajmanje), nego i ostala sela u regionu. Sam kraj Gornja sela je počeo da se tako imenuje od novonaseljenika u Župi, pored Lima, jer su oni na ta sela gledali kao na gornja u odnosu na njih. Pripadajući regiji Budimljanske župe (nazvane Has) prirodno je što su Lubnice dijelile sudbinu cijelog kraja. Has je bio turski naziv za carsko dobro, ili pripadnost kakvoj znamenitoj ličnosti iz vladajuće turske oligarhije, pa je na taj način formiran kao posebna administrativna cjelina. Prvobitni naseljenici Hasa su bili nevasojevičkog porijekla, da bi prelaskom i doseljavanjem Vasojevića, oni počeli da bivaju većinski dio stanovništva u Župi. Od tada nastaje period imenovanja toga kraja kao Nahija, ili još preciznije Donji Vasojevići, koji se zadržao do danas. Doseljavanjem Vasojevića preko komskog razvoña u dolinu Lima, počinje žestoki antagonizam izmeñu nevasojevičkih bratstava i Vasojevića, pri čemu su se rañali krvavi sukobi, koji po žestini nijesu bivali slabiji, nego sukobi sa Turcima. Bilo je uvriježeno mišljenje da je čitav kraj nazvan Has po nazivu za turski posjed. Meñutim brojni istoričari izvode dokaze da je kraj dobio ime po vlastitom imenu jednog od tri brata. Naime, postojala su braća Haso. Kolaš i Vaso, kako piše u svojim putopisima francuski putopisac i konzul u Skadru, polovinom XIX vijeka, Ekar ( Hequard), koji je raspolažući dokumentima, koji su mu bili dostupni iz turskih arhiva, kao i iz narodnog predanja izveo takav zaključak. Ekar navodi da su braća naišla na jednog starog čovjeka, isposnika, sijede duge brade, koji im je proročanski savjetovao gdje da se nasele. Tako je Haso dobio uputstvo da se naseli ...''na istoku, gdje se vide brda i blago se spuštaju ka Limu. Onamo ima svakog roda, što je stvoritelj namijenio jednoj obilatoj zemlji. Ona je prijatna i zbog ljepote i slikovitosti djelova njenoga sklopa''... Poslušavši savjete toga starog proroka, Haso se naselio u kotlinu pored Lima, koja je po njemu i dobila ime Has, kasnije nazvana Donjovasojevićka nahija ili Župa. Od Vasa, koji je pošao i naselio se u

Potkomlje sa zapadne strane (Lijeva rijeka) su Vasojevići, dok Kolaš nije imao potomstva, a legenda govori da je on formirao naselje, koje se po njemu naziva Kolašin. Mnogo prije doseljavanja Vasojevića u dolinu Lima, današnje Donje Vasojeviće, je doseljavano stanovništvo porijeklom iz Stare Srbije i Kosova (a kasnije iz raznih krajeva Crne Gore), i to stanovništvo je imalo svoj način života, ophoñenja i meñusobnog komuniciranja. Novodoseljeni Vasojevići su to zatečeno stanovništvo počeli nazivati Srbljaci, po tim doseljenicima, ili (H)ašani, po nazivu za čitav kraj, često koristeći to ime u pežorativnom smislu, hoteći time da istaknu svoju veću vrijednost. Junački odbrambeni podvizi, časnost u odnosima, kojima su se (H)ašani, žitelji Nahije odlikovali, Vasojevići su vrlo često sebi pripisivali, kako kaže proto Miloš Velimirović u svojoj publikaciji ''Pleme Vasojevičko'' (Komovi-Andrijevica 2003. god). Vasojevička brojnost, bratstvenička homogenost i gorštačka violentnost su presudno uticali na njihove osvajačke nastupe u kojima su oduzimali njive, pašnjake i stoku od nevasojevičkog življa. Tek kasnije, kada su počeli da se udadbama i ženidbama oroñavaju, a kumstvima i pobratimstvima čvršće vežu sa nevasojevičkim življem, dolazi do meñusobnog prožimanja, antropološki-mentalitenog, tako da i jedni i drugi gube svoju prvotnu crtu, stvarajući nove generacije, spečifi čno prepoznatljive. Jedno je sigurno: sukobi izmeñu zatečenog stanovništva, i novodoseljenih Vasojevića su najčešće imali socio-ekonomski karakter, a dosta rijetko karakter krvnih osveta. Mada je u Lubnicama živjelo stanovništvo doseljeno iz raznih krajeva Crne Gore i crnogorskih plemena, Vasojevići su i Lubničane kao i sve Gornjoseljane nazivali Srbljacima, ili najčešće Ašanima, što im se činilio, da je najuvrjedljivije za njih. Krvavi sukobi sa Vasojevićima, radi vlasništva nad planinom Jelovicom su poprimali dimenzije pravih malih ratova. Tako su Vasojevići u žestokim borbama, uz mnogo prolivene krvi, zauzeli onaj

najkvaliteteniji dio Jelovice, ravne livade na desnoj obali rijeke, ostavljajući Lubničanima lijevu stranu, odakle su počinjali brežuljkasto-brdoviti predjeli, koji su se završavali najstrmijim livadama uz brda: Lisičak, Alje, Magarećak, Pičorice, Lazaricu, Prijeki smet, Jelje, Rupu gusinjsku, preko Bjelila i Jaža do Zekove Glave, jednog od najviših vrhova Bjelasice, predjela izuzetno teških i vrlo nedostupnih za kosidbu i prigonjenje sijena u zimske konake ili do samih Lubnica. Još nešto je bitno pomenuti, kao opštu karakteristiku u opisu dogañanja i pominjanju ljudi čitave Nahije. Svi istoričari u svojim spisima, posebno oni meñuratni govore o slovenskom, hrišćanskom življu, kao Srbima, identifikujući pojam pravoslavnog hrišćanstva sa srpstvom, a za sve muhamedance, bez obzira na njihovo porijeklo nazivaju Turcima, ne vodeći računa da je meñu tim ''Turcima'' bilo mnogo islamiziranog pravoslavnog življa, koji nikad nijesu bili Turci. Naravno, bilo je u turskoj vojsci i drugih naroda, ali je u tim spisima bilo uobičajeno da se svi zovu Turci, izjednačavajući muhamedanstvo sa Turcima. II O geološkoj grañi atara Lubnica, ne izdvajajući ih od ostalih Gornjih sela govori dr. Milisav Lutovac u publikaciji ''Ivangradska (Beranska) kotlina''. Po geološkom sastavu to je kraj u čijem formiranju zemljišta najčešće učestvuju paleološki škriljci i trijaska vrsta krečnjaka. Takav je sastav litica i rječnih klisura, dok su Lubnice i lubnička kotlina nastali glečerskim nanosima pjesčara, najrazličitijeg oblika i veličine, pri čemu je poslije otopljavanja leda i proboja rijeke Bistrice u svoj vodotok, ostala ogromna količina sitnog i krupnog kamena, koji je kasnije korišten za zidanje kuća i pomoćnih objekata. Istovremeno je taj

kamen, pošto ga je bilo u ogromnim koilčinama, korišten za izgradnju ograda na imanjima, suvomeñama, zvanim duvarovi. Dr. Jovan Cvijić tvrdi da je cijelo Bjelasičko tlo glečerskog porijekla, formirano velikim tektonskim poremećajima. Na formiranje tla, kao i njegov oblik su presudno uticali erozivni procesi kaže dr. Milisav Lutovac u svojoj knjizi ''Ivangradska (Beranska) kotluina''. Ta glacijalnolednička aktivnost je istovremeno omogućila stvaranje ledničkih jezera na Bjelasici: Biogradskog, Malog i Velikog Šiškog, Ursulovačkog i Pešića (Rupskog) jezera, koje i pripada ataru sela Lubnice. Lubnice pripadaju regionu sa izrazito kontinentalnom klimom, klimom dugih i oštrih zima i relativno kratkih ljeta. Temperaturne amplitude su su veoma izrazite, kako u ljetnjem tako i u zimskom periodu. Često ljeti, za velikih vrućina, temperatura doseže i preko tridesetog podioka, da bi noći bile prilično svježe, kad se temperatura spusti do desetak stepeni Celzijusa. Zimske temperature redovno se spuštaju ispod nule, do minus dvadeset stepeni Celzijusa, ili čak još niže, uz bogato napadale količine snijega. Riječju, klimu karakterišu praktično dva godišnja doba: duge i oštre zime i relativno kratka ljeta. I atmosferske padavine ne otstupaju od karakteristika kontinentalne klime. Na Bjelasici padne oko 3000 milimetara vodenog taloga, dok je količina padavina u nižim predjelima, kojima pripadaju Lubnice nešto manja i iznosi oko 2500 milimetara vodenog taloga godišnje. No i pored tolikih količina padavina, dešava se da ljeta budu izrazito sušna, pa prema svjedočenju starih ljudi, bivalo je godina kada rijeka Jelovica potpuno presuši, o Petkovu-dne, 27. oktobra, mada su najveće količine padavine baš krajem oktobra i tokom novembra. Obilje atmosferskih padavina i nepropustljivost zemljišta u nešto dubljim slojevima, uslovljavaju veliko bogatstvo nepresahlih izvorskih voda i rječnih tokova. To stvara uslove za pojavljivanje većeg broja izvora, veoma hladnih i pitkih, koji se javljaju u bližoj i široj lubničkoj okolini i po proljećnim i ljetnjim katunima, što je makar sa te strane stvaralo snošljivije uslove života.

Bogatstvo voda je omogućilo pojavu jakih vrela sa velikim i izdašnim količinama vode, koje iz njih izviru. To su Vodotres i Merića vrelo, koje je toliko bogato vodom, da su njegove vode kaptirane i služe za snabdijevanje vodom grada Berana, u čiji vodovod se odatle odvodi 200 sekundnih litara vode. Postoji u novije vrijeme i razmatranje mogućnosti, da se vode Merića vrela prvo iskoriste za pokretanje turbina jedne manje hidroelektrane, pa potom proslijede u beranski vodovod. Stalni rječni tokovi su Jelovica sa pritokom Gunjarom, u koju se uliva Suvodo, mada se za vrijeme ljeta desi da nema vode u vodotocima Suvodolu i Gunjari, jer se njihove vode odvode za navodnjavanje njiva, bašta i livada. I rijeka Jelovica je ljeti svojim tokom presušivala, ali takoñe zbog odvoñenja na razne jaže, kojima je voda voñena za navodnjavanje njiva i livada. Takva je situacija i u donjem toku Bistrice, jer se sa mjesta zvanog Selača voda odvodi za navodnjavanje sela Lužac, Buče i Pešca, pa praktično korito Bistrice ostane suvo ispod te zajaze na Selači.

Jelovica izvire ispod Jelenka primajući sa svoje desne strane kod Turske luke pritoku Kurmariju, a od Jelovice nastaje Bistrica, pošto primi ispod samih Lubnica vode Suvodola, Gunjare i Merića vrela, tekući vrlo hučno u brzacima, naročito za vrijeme jakih kišnih padavina, tako da u svome donjem toku, prije utoka u Lim često pravi velike štete Pešcima, kod kojih se uliva u rijeku Lim, kao jedna od najvećih pritoka Lima sa lijeve strane. Vode, koje teku sa prostora Gornjih sela pripadaju crnomorskom slivu.

Izuzetno bujna vegetacija je jedna od osnovnih prirodnih karakteristika kraja, koji inklinira ka Bjelasici. Razvoj tako bujne vegetacije omogućava obilje voda, kako izvorskih i stalno tekućih, tako i obilje atmosferskih padavina, čineći tlo vlažnim i rastresitim, što znači, vrlo pogodnim za razvoj biljnog svijeta. Diverzitet biljnog sastava, počev od onih uobičajenih vrsta biljaka, do pojave pojedinih

endemičnih, čine ovaj kraj biološki izuzetno zanimljivim, a za naučna istraživanja posebno interesantnim.

Normalno je da nadmorska visina odreñuje pojaseve prostiranja pojedinih biljnih vrsta, pa se tako, mada to nije strogo pravilo, javljaju oblasti, prvo niskog lišćarskog rastinja, potom predjeo četinara, pa visokih lišćara, poslije kojih se reñaju ogromni kompleksi planinskih suvata, livada i pasišta. Četinari se obično javljaju na nadmorskoj visini od oko 1000 metara, a najbrojniji su smrča i jela, a na osiromašenom i neplodnom zemljištu kleka, dok je bor relativno rijedak, osim ispod same Crne glave, u predjelu zvanom Galica, gdje raste krivi bor. Nešto više borovog drveta ima na Borovoj glavi iznad Pešića jezera. Za rast bora je najpogodnije suvo i rastresito zemljište.

Od lišćara, najrasprostranjenije vrste su: drijen, lijeska, vrba, jova, jasen, javor (doduše nešto rjeñe), hrast, grab, breza i bukva. Od divljeg voća se najčešće javljaju: trešnja, divlja kruška i zukva (divlja jabuka), ili prosto divljaka, kako je u žargonu zovu Lubničani. Pojava divljeg voća je najuočljivija u rano proljeće, kad procvjeta, dok još nije ostala šuma prolistala, pa onako bijeli kupasti oblici divljeg, procvjetalog voća daju poseban ugoñaj, usred neke sitnogorične šume, nekog ljeskara ili jošja. U divlje voće se ubrajaju: jagode, borovnice, maline, kupine itd., a ima ih dovoljnim količinama da se beru, osim za domaću upotrebu i kao šumski plodovi za prodaju.

Šume su bile veliko lubničko bogatstvo. Nažalost, izgradnjom puta Berane-Lubnice-Jelovica, pa potom mnogih šumskih putnih priključaka na tu centralnu lubničku saobraćajnicu, ogromno šumsko bogatstvo je prilično devastirano. Privatne i(li) bratstveničke šume su znatno očuvanije od onih, koje su bile pod društvenom kontrolom.

Iznad šumovotih pojaseva, u kojima se najčešće susrijeću izmiješani četinari i lišćari, nastaju oblasti velikih suvata, pasišta i ogromni prostor sjenokosnih livada, koje se prostiru do najviših vrhova

Bjelasice: Crne glave, Troglave, Zekove glave, Prijekoga smeta itd. Planinske livade, na nadmorskoj visini iznad 1600 metara obrasle su karaktarističnim travama, koje narod naziva tipac i guzobad. Livade na Lazarici, Prijekom smetu, Bjelilima, Zekovoj glavi, Jelju, Rupi gusinjskoj, Goveñem dolu, Rajkovom dolu obrasle su travom zvanom guzobad, a na Zajavorju, Asanovom dolu, Pojatištima, Baricama trava zvana tipac.Te vrste trava su izuzetno kvalitetne i hranljive, a od njih se stoka dobro podgoji, ali nije najbolja za mliječnost stoke koja se muze.

U nižim predjelima planine, naročito u ravnoj Jelovici i priobalnim livadama pored rijeke Jelovice, na mjestima gdje preko ljeta leži stoka u torovima, trava je sočnija, gušća i mnogo viša nego pomenute trave iz visoke planine, naprimjer guzobad, koji doseže visinu do tridesetak santimetara i nije pretjerano gust, i tipac koji raste vrlo gusto, ali ne doseže visinu preko desetak santimetara. No, hranljivost ovih planinakih trava je prilično velika, pa se stanovništvo muči ulažući mnogo napora, kako bi baš od tih trava prigotovili sijeno za zimnicu stoke. Zbog svog posebnog sadržaja hranljivih i celuloznih materija, njihova specifična težina je mnogo veća, nego trava iz ''pitomih'' livada.

Od divljih životinja se najčešće pojavljuju medvjed, lisica, vuk, zec, divlja svinja, a nešto rjeñe srne i jeleni. Zbog prisustva jakih mašina kojima se siječe i izvlači šumska graña, i velike buke koju pri radu mašine stvaraju, pobjegao je veliki broj divljih životinja prema nacionalnom parku Biogradska gora, koja se graniči sa atarom sela Lubnice.

Rječni tokovi su bogati ribom, pastrmkom potočarom čitavim tokom do izvorišta, koje najviše ima u rijekama Jelovici i Gunjari, kao i otoci Pešića jezera, Jezerštici. Pešića jezereo je poribljeno relativno kasno, sredinom tridesetih godina XX vijeka. To je učinio profesor njemačkog jezika Đuro Pešić, sin glasitog gornjoseljskog kapetana Tomaša Pešića iz Bastaha. Đuro Pešić je bio jedan od prvih visokoškolovanih ljudi Gornjih sela, a bio je suplent beranske i profesor

u podgoričkoj gimnaziji. Strijeljali su ga četnici na Kapadžića mostu u Podgorici, za vrijeme Drugog svjetskog rata.

III

Kakav je položaj Gornjih sela i Lubnica bio u Srednjem vijeku nema mnogo pouzdanih dokumenata, pa nije jasno definisano kojoj oblasti je pripadao ovaj kraj. Tada je Budmljanska župa slovila kao važan administrativni centar u Raškoj državi, pa je vjerovatno da su Lubnice bile u sasatavu Budimljanske župe. Znači, da je prije dolaska Turaka, a poslije raspada jakih državnih zajednica Zete, ovaj kraj došao pod vlast srpskih vladara ili njihovih najbližih srodnika, pa je to i presudno uticalo na kulturno-istorijsku profilaciju cijelog kraja. Pretpostavlja se da su Lubnice bile crkveni posjed i da su pripadale, kako se vjeruje manastiru, a kasnije crkvi svete Janje, u pravoslavlju nekanonizovanog sveca, što čini još jednu neriješenu zagonetku ovog kraja. Za crkvu svete Janje postoji pretpostavka da je grañena u isto vrijeme kad i manastir Đurñevi stupovi, ali nema nigdje tačnog podatka kad je sagrañena. Na to, da su Lubnice bile crkveni posjed, podsjeća toponim Janjski dio, ime za šumski predio, koji se nalazi sa desne strane rijeke Jelovice, na samom izlazu iz Lubnica, preko puta zaseoka Zatrlje. Nije sigurno potvrñeno, ali ima dosta znakova da je osim sadanje crkve, od koje postoje veoma vidljivi ostaci, postojala crkva, koja se naslanjala baš na taj Janjski dio, a da je stradala u velikim poplavama, pa su žitelji Lubnica napravili novu crkvu, na desnoj obali

Suvodola, pored samog groblja. Iznad tih ostataka crkve se uzdiže ogromni jasen neutvrñene starosti, koji Lubničani doživljavaju kao sveto drvo, smatrajući da bilo kakvo neprirodno unštavanje grana ili stabla tog drveta može donijeti veliku nesreću. To je često potkrjepljivano pričama i predanjem, šta se sve dešavalo i kakve su nesreće pratile ljude, koji bi na ma kakav način oskrnavili to lubničko sveto drvo. Na crkvenom imanju je živio slovenski pravoslavni živalj, dajući dobar dio ostvarenih prihoda sa imanja svještenstvu. Iz toga vremena nema nikakvih tragova o slobodnom posjedovanju zemlje, kojom bi gospodarilo lokalno stanovništvo, nego se smatra da je bilo sve u crkvenom posjedu. IV Kada je čitav kraj potpao pod tursku vlast 1455. godine, odnosi u Budimljanskoj župi se korjenito mijenjaju, kako društveno-politički tako i socio-ekonomski i privredni. Turski feudalci, age i begovi, kao i vojni zapovjednici, preuzumaju vlasništvo nad zemljom, a najkvalitetniju zemlju zaposijeda visoko tursko plemstvo. Tada započinje strahovlada i neprimjereni teror, a vojne starješine i feudalci, koji su sa agama i begovima činili tursko plemstvo, se prema porobljenom stanovništvu ponašaju kao prema robovima. Budimljanska župa se preimenuje u (H)as, čije ime je kao takvo prvi put pomenuto 1579. godine. Strahote teškog života pod okupacijom su trajale do 1653. godine, kada su kulminirale, pa se obespravljena raja, kada je taj užas dostigao vrhunac, digla na ustanak. Taj je ustanak ugušen krvavo, sa veoma teškim posljedicama, represalijama, do tada nepoznatim u ovim

krajevima (Dr.Miomir Dašić: ''Vasojevići od pomena do l860. godine''). Žestoke turske represalije nad žiteljima Ravnog Hasa, nijesu mimoišle ni Lubnice, pa su žitelji sela krvavo platili pokušaj oslobañanja od porobljivača. Sve nove pobune, kao one iz 1690. i 1737. godine su gušene sve krvavije i krvavije, a sela su praktično zbog zvjerstava i ogromnog broja pobijenog stanovništva ostajala pusta, a stanovništvu koje je tu ostajalo, život je bio praktično nesnosan. To je bilo naročito izraženo poslije 1738. godine, kada je ovaj kraj pripao kao agaluk plavsko-gusinjskim Turcima, postavši tako, za žitelje ovog kraja, po jadu znana Šabanagića nahija. Koliko je život te nesrećne pravoslavne raje bio težak, govori i podatak da čifčije nijesu plaćale desetinu kao do tada, nego su morali da daju četvrtinu svih prihoda i prinosa, kao i porez na neoženjene momke, na neudate djevojke, porez na svadbarinu, koji se plaćao pri udaji i ženidbi, porez na ''dim'' (posjedovanje kuće), uz još dodatnu obavezu teškog rada na agalarskim imanjima, i kulučenjem na izgradnji svega onoga što bi turski feudalci procijenili da im je potrebno. Dolaskom knjaza Danila na crnogorsko prijestolje, počinje da se osjeća jak uticaj Crne Gore na ove krajeve, posebno napravljenom vertikalom od strane mudrog, prosvijećenog i hrabrog igumana Mojsija Zečevića i junačkih podviga vojvode Miljana Vukova Vešovića, dvaju gromadnih ličnosti iz Vasojevića, čije istorijske zasluge jesu dobro naglašene, ali nažalost, joč nedovoljno i u potpunosti rasvijetljene. Lubnice su bile osloboñene u ratovima 1861. godine, ali nijesu pripale crnogorskoj državi, nego su ostale u Turskoj, sada uz mnogo snošljivije stanje, nego što je ikada bilo ranije pod turskom vlašću. Karavanski putevi od doline Lima prema Kolašinu su vodili preko Gornjih sela i Lubnica. Mada na karavanskom putu, udaljenost od glavnih turskih uporišta Plava, Gusinja, Kolašina i Bihora, kao i nedostatak dobrih puteva, koji su povezivali turska središta sa ovim krajem, su činili da se narod slobodnije osjeća, pa bez goleme nevolje nije pristajao da plaća bilo kakav porez ili namet, koji su propisivale turske vlasti. Bez jačih vojnih snaga, koje su im bivale pratnja, age i

begovi se nijesu usuñivali da krenu u pohode ovom kraju, kako bi pokupili ''carevu miriju''. Zbog toga Turci počinju da se polako povlače iz ovih krajeva, prodajući svoju zemlju bivšim čifčijama, vrlo često po cijenama koje bi odredili čifčije, tako da sredinom i pred kraj XIX vijeka praktično u ovom kraju nije bilo ni jednog parčeta zemlje u turskom vlasništvu. Krupnije posjede, kao što su katuni, veliki šumski kompleksi i pasišta pojedinci nijesu mogli zbog slabe ekonomske moći da otkupe, pa su to otkupljivali bartstvenički, zajedno, te zbog toga i danas postoje zajednički bratstvenički katuni, šume i pasišta. U to vrijeme su po čitavom regionu Gornjih sela postojale samo manje turskre postaje, od kojih je jedna bila na sjevero-zapadnoj strani Lubnica, na Dubu, sa šezdesetak nizama, koji se nikada nijesu kretali pojedinačno, bojeći se osvete, zbog ranije počinjenih nedjela od strane njihovih prijethodnika, ili zala, koje su počinili oni sami, nego su se kretali u grupama. Lubnice su poslije Berlinskog kongresa i razgraničenja izmeñu Crne Gore i Turske pripale Turskoj, kao i čitava Nahija, pošto je granica provučena, iznad samog sela, kroz Griže, tako da je jedan veliki dio lubničkih imanja bio u Crnoj Gori, a nihovi vlasnici u Turskoj. Ne prihvatajući da budu turski podanici, jedan broj lubničkih porodica, Obradovića i Rakovića se naselio na maloj površi, koja se od tada i zove Sela, i u Grižama, na samoj crnogorsko-turskoj granici. Zvanična granica je bila udaljena oko 500-1000 metara od prvih crnogorskih kuća, pa su Lubničani vrlo često ''uskakali'' u Crnu Goru ili u Tursku, prema ličnim potrebama, jer granica nije bila tako čvrsta, nego je bila relativno lako prohodna, s obzirom na konfiguraciju terena kojima je vodila, a i zbog već uveliko stvorenog osjećaja da je privremenog karaktera.

V Prije doseljavanja predaka sadanjih Lubničana (kako je već ranije napomenuto, iz podlovćenske Crne Gore i drugih predjela, koje su naseljavala razna crnogorska plemena), na teritoriji Lubnica je živjelo slovensko stanovništvo, o čemu govore, doduše ne sasvim pouzdano, ostaci naseljavanja na pristrancima i površima, čak do obronaka Bjelasice. Može se reći na osnovu djelimično sačuvanih ostataka u tragovima da se radilo o stalnim naseljima (ostaci temelja, dio grañevina, grobovi itd). Kad se govori o ostacima i tragovima prošlosti nijesu beznačajni ni tragovi iz rimskog perioda, o čemu govore toponimi Latinski jaz i Latinsko groblje. O rimskim tragovima u Gornjim selima govore i nañeni ostaci od šupljih opeka kojima je grañen vodovod u Zagradu (Mirko Raičević: ''Gornja sela, naselje i stanovnistvo''). Osvajački pohodi najrazličitijih vojski su izazivali svakoruke katastrofe i zatiranja tragova postojanja žitelja na ovom području. O tim starim naseljenicima i njihovim naseljima više govore toponimi, kojih nema mnogo, nego vidni tragovi njihovog boravka na ovom području. Najuočljiviji tragovi prošlosti u kraju su oni koji potiču iz perioda kada je ovaj kraj bio u sastavu srednjovjekovne Raške, kasnije srpske države, a kao dobra ilustracija i pokazatelj toga vremena je crkva svete Janje, kao i ostala crkvišta po čitavim Gornjim selima. Budući da se bivše veliko crkveno dobro Janjski dio nalazi podaleko od mjesta gdje je sadanje crkvište svete Janje, pretpostavlja se da je prvobitno crkva bila sagrañena na jugozapadu Lubnica, na jednoj zaravni na kojoj se nalaze tragovi grobova, za koje nije pouzdano utvrñeno da li je latinsko ili groblje kasnije doseljenih žitelja Lubnica, nekog staroslovenskog življa, koje je svoje groblje podizalo u neposrednoj blizini crkve. U svom obimnom radu ''Pregled crkvenih spomenika srpskog naroda'' dr.Vladimir P. Petković govori o crkvi svete Janje, a profesor i

istoričar Vukman Ćulafić iznosi pretpostavke da je to bio ženski manastir. Nije tačno utvrñeno ko je i kada taj manastir podigao, a legenda kaže da je u manastiru okajavala grijehe sestra proklete Jerine Janja, koja je živeći isposničkim životom, okajavala svoje grijehe mladosti, da bi joj potom sestrinstvo manastira i pravoslavni kler dali svetački oreol. Crkva svete Janje je podignuta na samoj desnoj obali Suvodola, lociranoj tako, kako bi bila što vidljivija stanovništvu cijelih Gornjih sela, a bila je duhovno središte i svakovrsno okupljalište svih Gornjoseljana, pred ili povodom kakvog važnog dogañaja. Dali je bilo kakvih drugih grañevina uz crkvu nije dovoljno jasno, ali prema položaju crkve, pretpostavlja se da joj je zvonik bio iznad crkve na Dubu, odakle je akustični tok zvonjave bio jasan i čujan u skoro svim Gornjim selima, kako bi se na zvuk crkvenih zvona okupili Gornjoseljani, bilo na svečanost, bilo na zbor zbog opšte opasnosti po cijeli kraj, ili bilo kakvim drugim povodom. Zidovi crkve su bili veoma jaki i ozidani oblutkom iz neposredne okoline, dok su polukružnici iznad vrata i prozora kao i ivičnjaci bili od sige, koja je vañena u Zagradu. Postoje podaci da su kamene ploče za izgradnju, kako manastira Đurñvi stupovi, tako i za lubničku crkvu dotjerivani na konjima sa Vodotresa. Pored crkve, sa istočne strane se počelo širiti groblje u koje se Lubničani i danas sahranjuju. Do početka XX vijeka u tom groblju su sahranjvani i Praćevčani, da bi intenzivnijim naseljavanjem Praćevca i uvećanjem broja žitelja toga sela, oformili sopstvenmo groblje u Praćevcu. U čestim bunama i ratovima crkva je obično bivala prva na udaru, da bi je po prestanku tih tragičnih dogañaja stanovnici Lubnica obnavljali, do njenog definitivnog prepuštanje zubu vremena krajem XIX vijeka. Nema tačnog podatka kada je crkva zapaljena, ali predanje o kaluñeru Milanu Obradoviću, koji je iz zapaljene crkve pokupio neke crkvene vrijednost i crkvene knjige, odnonoseći ih u Brezojevičku crkvu, potvrñuje da se to desilo pred kraj XIX vijeka. Te su relikvije, crkvene knjige, rodoslovi i druge vrijednosti iz Brezojevičke crkve bile

prenesene u Pećku patrijaršiju ili Prizrensku bogosloviju, i niko još nije utvrdio, da li se stvarno tamo nalaze i kakve su to vrijednosti bile. Zidine crkve svete Janje, visine 2-3 metra su stajale do 1947. godine, kada je dio kamena iz crkvenih zidova ugrañen u novopodignutu školu i Mjesni odbor opštine. Prema svjedočenju učesnika tih dogañaja, zna se da je meñu tim kamenjem bila i jedna velika ploča, sa dosta čitkim natpisom, ali se ne zna gdje je ploča ugrañena i šta je na njoj pisalo. Pretpostavlja se da je napis govorio o ktitoru, kao i vremenu gradnje, što nikad nije sa sigurnošću utvrñeno. Dimenzije crkve su: 13,5 metara dužine i 6,35 metara širine. Imala je polukružni oltar poluprečnika 1,5 metra, koji je od naosa bio odvojen pokretnom pregradom, pošto u temeljima pregradnog zida nema tragova tvrdog materijala. Crkva je bila živopisana, o čemu svjedoče sitni komadići zidnog maltera nañenog u samom prostroru crkve, na kojima se vide jasni tragovi freskoslikarstva. Crkva je bila pokrivena šindom, te je sasvim razumljivo, što je bilo lako zapaliti tu lubničku svetinju. Tragovi još jednog groblja postoje u Lubnicama, na sjevernoj strani Lubnica, na Zgarištu, mada nije jasno ko je u njega kopan, jer tu nije bilo arheoloških pretraživanja, koja bi pokazala čije je to groblje bilo. VI Dijeleći sudbinu cijelog ovog kraja (Budimljanske župe, kojoj su pripadala Gornja sela) od 1455. godine, kada je Budimljanska župa potpala pod tursku vlast, Lubnice su prolazile kroz teška iskušenja robovanja pod Turcima.

Do čuvenog Budimljanskog zbora, održanog 1655. godine u Gornjim selima je život bio nepodnošljiv. Na tom zboru je donesena odluka o dizanju ustanka, koji su Turci u krvi ugušili. Nekako u to vrijeme počinje doseljavanje predaka današnjih Lubničana u Gornja sela. Oko 1640. godine se doselio na Zalokvicu ( jedan glavatački zaselak), Šćek Đurković sa brojnom porodicom, dovodeći sa sobom tri sina sa brojnim porodicama i tri snahe, udovice poginulih Šćekinih sinova, takoñe sa brojnim porodicama. Skoro u isto to vrijeme se na Zagrablje, zaselak na sjeverozapadnoj strani Lubnica, doselio Obrad, predak svih lubničkih Obradovića, takoñe sa svojom brojnom porodicom. Brzo saznavši jedan za drugoga, počeli su da se ispomažu, čineći jedan drugom brojne usluge. Još i danas živi priča u bratstima, naročito kod starijih ljudi, da je Obrad pozajmio obramnicu sjemena (h)eljde, zasijavši tu žitaricu, i na taj način je uspio da prehrani porodicu, što je učinilo da žive složno kao braća. Žestoke turske represije su natjerale zatečeno domorodačko stanovništvo, kao i dio novodoseljenog na raseljavane i bjekstvo od nepodnošljivog zuluma. No i pored svega toga, želja za slobodom neće nikad presahnuti vjekovima, nego će trajati do konačnog osloboñenja, pada tuskog carstva i odlaska turskih vlasti sa ovih prostora. Poslije tih pogroma i raseljavanja stanovništva, sela su ostajala polupusta, pa se na te pustare doseljavaju naseljenici iz crnogorske države i Brda. Tada dolazi do radikalnih promjena u administrativnom organizovanju kraja, koje su dijelom izazvane i neprestanim bunama, a dijelom doseljavanjem novog stanovništva. Čitav kraj na upravu dobijaju turski feudalci, age i begovi i viñenije vojne starješine i zapovjednici. Veliki rat (1683-1699.) je bio uzrokom novih pogroma pravoslavnog življa. Poslije povlačenja austrijske vojske, u čiji je sastav bio ušao jedan broj pravoslavnog življa pokušavajući da se otrgne od turskog zla, na ovaj kraj su Turci krenuli u opštu ofanzivu, zatirući i ubijajući bezmilosno sve što je hrišćansko, sravnivši sa zemljom sela i

crkve i sva naselja u kojima je živio pravoslavni živalj. Ipak je raseljavanje slovenskog življa i njegovo ubijanje činjeno selektivno, ostavljajući dio življa u selima, pretvarajući ga praktično u roblje. Od tog stanovništva su ubirali harač, zadovoljavajući svoje potrebe prihodom od harača. Nemajući drugog izbora, narod, koji je mogao to da učini, se priključio velikoj srpskoj seobi, 1690. godine, koju je predvodio srpski patrijarh Arsenije Čarnojević Šakabend. Legenda kaže, da je seleći se taj narod, predvoñen Patrijarhom, prošao kroz Gornja sela, što je i privuklo veliki broj stanovnika ovoga kraja da krene u seobu, mada dosta nevoljno. Nažalost, to nije bilo jedino zlo, koje je snašlo ovaj kraj u to vrijeme. Turci, kao i turska vojska pokupljena iz raznoraznih krajeva Otomanskog carstva su sa sobom donijeli kugu, koja se pandemično proširila po čitavom Balkanu, pa predanje kaže da je taj pomor preživio samo po koji čobanin, boraveći u planini za stadom, nemajući kontakta sa oboljelima. Mučenje, harač, danak u krvi i druge vrste terora je natjerao pravoslani živalj da pokuša ponovo svoje osloboñenje dizanjem ustanka1737. godine, koji je ponovo krvavo ugušen, pa je krenulo novo raseljavanje u razne krajeve, a najviše put Peštera, Šumadije i Moravske Srbije. Tada je strašni pokolj na nedužnoj raji izvršio 1738. godine pećki Hodaverdi-paša, sveteći tako svoja dva ubijena sina, istovremneo zapalivši manastir Šudikovu. Od tih raseljenika su se neki, poslije izvjesnog vremena vratili, dok je najveći dio ostao u Srbiji, formirajući jake bratstveničke zajednice. Ta novoformiran bratstava, koja znaju ''da su poreklom iz Crne Gore'', svoju roñačku vezu najčešće dovode sa Obradovićima i Šćekićima-Ojdanićima iz Lubnica. Neki od tih raseljenika su do danas zadržali prezimena, koja su nosili u starom kraju, a neki su ih promijenili, počinjući da se prezivaju po nekom od svojih predaka. Pešića ima isto tako mnogo po Srbiji, ali nije jasno da li su rod sa

Pešićima iz Gornjih sela, ili svoje porijeklo vode od Pešića iz Bjelopavlića, sa kojima su inače jedan rod. Lubnice su bile skoro sasvim naseljene krajem XVIII vijeka, a stari ljudi, koji su živjeli preko 100 godina pamte vrijeme kad u Lubnicama nije bilo više nego 10 kuća, da bi doživjeli da vide Lubnice u kojima ima oko stotinak kuća. O tome je pričao Grujo Lazov Ojdanić, čiji je otac Lazar živio 104 godine, da mu je tu istinu o Lubnicama ispričao otac Lazar, pamteći i pričajući o tom vremenu. Grujo je živio do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka. Upadi Klimenta (za koje se pouzdano zna da su slovensko-albanskog porijekla) u Gornja sela, su bili uzrok krvavih sukoba, koje su imavali Lubničani sa njima. Plijenili su i otimali stoku, ubijali čobane, palili stanove (ljetnje nastanbe) i kuće, čineći nepočinstva, primjerena samo okupatorskom zlotvoru. Sa Klimentima su imavali velike probleme i plavsko-gusinjski Turci, pošto su im Klimenti preuzeli i jedan broj čifčija, od kojih su Klimenti umjesto aga i begova ubirali harač. U borbama sa Lubničanima su, naravno i Klimenti imavali gubitaka, pa su tako, početkom XIX vijeka, da bi osvetili pet svojih poginulih u jednom napadu na Lubnice, uz pomoć kolašinskih Turaka, napali Slavkoviće, domorodačko stanovništvo, koje je bilo naseljeno u Kurikućama i Glavacama. Tada su napali i na Lubnice, predajući maču, ognju i plamenu sve što se našlo na njihovom putu. To je bilo vrijeme kada su Gornjoseljani, koji su bili spremni da nose pušku, pošli u sretanje Karañorñevoj vojsci, tako da je njihova nejač bila prepuštena na milost i nemilost Klimentima. Žestoko su tada stradali Kljajići, preci današnjih lubničkih Kljaji ća, koji su u to vrijeme naseljavali Male Kurikuće i Glavaca. Tada je poginulo oko osamdesetak Kljajića, koje su pokopali glavatački Božovići, kopajući po više njih u jedan grob, jer nije bilo dovoljno mjesta u groblju za pojedinačnu sahranu poginulih. Jedan dio Kljajića se spasio, pobjegavši put Zagorja, gdje se i naselio, a u Lubnice se naselila samo jedna porodica, čiji potomci tu i danas tu žive, kao potomci

jedinog čobančeta, koje je gledalo sav taj masakr. Njega je svojoj familiji priklju čio Obrad. Ovaj je dječak bio ista generacija sa glasitim junakom Radulom Obradovićem, rastući i stasavajući uz Radula, kao uz brata. Užas i strahote tih podivljalih klimentskih napada su tragično upamtili i Lubničani, a ogromne žrtve su bile u bratstvu Obradovića, kada su u neravnopravnoj borbi izginuli skoro svi Obradovići, braneći svoju nejač, a spasile su se samo neke žene sa sitnom djecom i predak današnjih Obradovića Vukmir, za koga svi Obradovići u Lubnicama, osim jedan oganak Milevića vezuje svoje porijeklo. Obradovići su organizovali odbranu u kamenitom usjeku Žute platije, pri čemu su Klimenti nažalost, zatvorili obje strane, dubokog i kamenitog usjeka, ubivši sve muškarce, koji su se tu našli. Masakr je preživio jedino Vukmir, koji je vidjevši bratski i bratstvenički pokolj izvršio samoubistvo, ne mogavši da preboli tu golemu bratstveničku tragediju. Stradanja od Klimenta su, kao po pravilu praćena i napadima kolašinskih najčešće, a nešto rjeñe bihorskih Turaka i islamiziranih pravoslavaca. Ipak su najkrvaviji sukobi Lubničana bivali sa kolašinskim Turcima, pri čemu su ubijanja i krvne osvete dobijale razmjere pravih ratova, a krvne osvete su trajale decenijama. Najkrvaviji sukobi su bili izmeñu kolašinskih Turaka Lalevića i gornjoseljskih Pešića, naseljenih u Lubnicama i Bastasima. Sukob je rezultirao smrću šezdeset i dva čovjeka, trideset dva Lalevića i trideset Pešića. Konačan umir je obavljen na inicijativu vojvode Miljana Vukova i igumana Mojsije Zečevića, na Krivom dolu, uz posredovanje velikog i glasitog lubničkog junaka Radula Obradovića, dogovorivši se da prebiju: ''glavu za glavu, a za popa Stefana Pešića dvije turske glave i pride glava za popove otete bisage''. Taj dogañaj je poslužio kao inspiracija Milonji Paunovom (Bujovom) Obradoviću, po najužem rodu iz ogranka Đurovića, da napiše djelo skromne literarne, ali veoma velike istorijsko-dokumentarne vrijednosti, koje je nazvao ''Gornjoseljski vijenac''.

U vrijeme oslobodilačkih ratova od Turaka, i opšte pokrenutog ustanka u Nahiji, Vasojevići, predvoñeni vojvodom Miljanom Vukovim Vešovićem su imali jaku podršku i siguran oslonac u lubničkim, bratstvenički dobro organizovanim jedinicama, koje su se naročito isticale u borbi za odbranu Gornjih sela i manstira Đurñevih stupova. Krvave borbe, voñene oko Kolašina 1857. i 1858., godine su predstavile Lubičane kao jak i pouzdan vojnički elemenat, koji je u junaštvu i podvizima u borbi odskakao. Ali, Lubničani su sa ostalim Gornjoseljanima ostavili Gornja sela, praktično nezaštićena, jer je u to vrijeme jedna jaka gornjoseljska četa bila na Grahovu, boreći sa sa ostalim Crnogorcima, u boju koji je proslavio crnogorsko oružje. Tada se istakao Radule Obradović, svojim viteškim držanjem i junačkim podvizima, da bi ga gospodar Crne Gore, crnogorski Knjaz proglasio za ''trećeg'' junaka Crne Gore. U vrijeme odigravanja žestokih bitaka na Grahovu, Meterizima i oko Kolašina, u kojima su učešće uzeli i Lubničani, ovim krajem je naišla stajaća turska vojska, regrutovana iz arapskih djelova Otomanskog carstva, žareći i paleći pred sobom, a u narodnom sjećanju se pominje kao ''crna vojska'', upamćena po boji kože Arapa, koji su bili njen sastavni dio. Tada su Lubnice žestoko, po ko zna koji put stradale od turske vojske. Kada se gornjoseljska vojska povratila iz tih bitaka, Lubničani su organizovali osvetnički pohod na Bihor, kako bi se osvetili za zvjerstva, koja su počinjena za vrijeme lubničkog učestvovanja u već pomenutim bitkama. Tada je ubijeno mnogo Turaka i njihovih sedam aga, predvodnika. Eho i talas Prvog srpskog ustanka je izuzetno snažno uticao na čitav ovaj kraj, pa su se Lubničani, sa ostalim Gornjoseljanima pridružili Vasojevićima (koji tvrde da je Karañorñe iz Kralja, što je i poprilično jasno dokumentovao dr. Miomir Dašić u svojoj publikaciji ''Karañorñe iz Vasojevića''), pošavši u sretanje njegovoj vojsci. Od Gornjoseljana, za taj susret su bili odabrani bratstvenički predstavnici iz

svih sela: Radule Radojev Obradović iz Lubnica, Rako Markov Šćekić iz Kurikuća, Nikola popa Stefana Pešića iz Bastaha, Gojko Veličkov Božović iz Glavaca, Pajo Raičev Šćekić iz Praćevca i Spasoje Novov Korać iz Vuče. Dogañaj, o kome je riječ, se odigrao oko 1812. godine. Karañorñe nije mogao zbog svojih obaveza da se sretne sa ''bratstvenicim'', pa su njegovu vojsku za taj susret predvodili Anto Bogićević, Hadži-Prodan Gligorijević i Čolak Anto Simonović. O dolasku srpske vojske u Gornje Polimlje govori dr. Miomir Dašić u knjizi ''Osvrt na istoriju ivangradskog kraja''. Srpski vojni predvodnici su održali velike narodne zborove, na kojima je narod podstican na borbu za osloboñenje, a prema Karañorñevoj preporuci je tada u Vasojevićima podijeljeno sedam barjaka, najviše priznanje, koje je moglo biti dodijeljeno pojedincu, kući i bratstvu. Tada su barjake izmeñu ostalih dobili: Perko Pešić iz Lubnica i Aleksa Kragović iz Petnjika, od kada Barjaktarovići nose to prezime, po dobijenom barjaku. Barjak je bio napravljen od po dvije pole, crvene i bijele ili plave i bijele svile. Te su barjake barjaktari nosili sve do nove vojne organizacije u Nahiji, kad su zamijenjeni barjacima crveno-višnjeve boje. Nije dokumentovano, ali se pretpostavlja da je uručivanje barjaka obavljeno na velikom narodnom zboru kod manastira Đurñevi stupovi. Dolaskom srpske vojske je takoñe jedan barjak dodijeljen i predat čuvenom junaku i barjaktaru Lakiću Novovom Koraću, Glavačaninu, koji je taj barjak slavno pronio kroz mnoge bojeve. To je bio i dio strategije, kao način objedinjavanja i vojno-političkog organizovanja ovih sela, koja su najčešće svako za sebe organizovala svoje vojne formacije. Ovako objedinjeni su činili ozbiljnu vojničku snagu, zvanu narodna vojska, koju su Turci izuzetno respektovali, jer su znali da pojava Gornjoseljana predstavlja za njih uvijek latentnu opasnost, poznavajući njihovu neviñenu hrabrost i odlučnost, pri čemu nijesu prezali pred smrtnim opasnostima, pogotovu, ako bi im bile ugožene porodice.

Bezputnost Gornjih sela i njihova relativno velika udaljenost od većih turskih centara su uslovljavali rijetko pojavljivanje Turaka kao i držanja stalnih posada, u strahu od žestokih odmazdi za svaku učinjenu tursku poharu, ili bilo koje nedjelo. Stanovništvo, doseljeno iz raznih crnogorskih plemena se već uveliko bilo adaptiralo na uslove života u ovom kraju, pa su se prema tome tako i ophodilo, kako u kontaktima sa Vasojevićima, tako i sa Turcima. Relativna stabilizacija prilika je omogućila da se počne sa administrativno-političkim organizovanjem stanovništva, najčešće po plemensko-bratstveničkim vezama. Svi dogañaji iz toga vremena, bivajući vremenski relativno blizu, što iz nikad presahlog predanja kao izvora, što zbog dosta očuvanih dokumenata, su urezani u pamćenje dolazećih generacija, pa su zapamćeni, i biće vječni pomenik istaknutim ličnostima toga vremena. Nešto kasnije će biti govora o doseljenim lubničkim bratstvima, pa će ovdje sada biti pomenuti samo neke istaknute ličnosti, koje služe kao ponos porodicama, bratstvu i cijelim Lubnicama: Radule sa sinovima Garom i Vukašinom, Vućeta Garov, Milun Jovanov, Radovan Vukićev, Puniša Radovanov, Drago Miletin, Petar-Papa, Mileta i Miloš Milunovi, kao i drugi Obradovići, potom Radivoje Pašov Raković, Pavle stotinaš Joksimov i Sava Maksimov-Kadija Šćekići-Ojdanići, Panto Deletin, Suko Tripov Pešići i mnogi drugi, čije nepominjanje imena ne znači da im se ne duguje veliko poštovanje i zahvalnost, što su Lubnicama i Lubničanima ostavili svijetlo ime i pomen, da se nikad ne zaborave. Takvi ljudi, junaci, bratstvenički predvodnici i prvaci, ljudi od izuzetnog ugleda i autoriteta nijesu dozvolili ni po koju cijenu, da njihovi saplemenici i komšije podlegnu žestokom pritisku islamizacije, pa su svi pokušaji kolašinskih, plavsko-gusinjskih i bihorskih Turaka ostali bez uspjeha, bez obzira na vrstu pritiska koju su koristili, bilo pokušaja da narod islamiziraju silom ili materijalnim namamljivanjem. U ovom kraju nije bilo islamiziranog stanovništva, mada je bilo više pokušaja, doseljavanjem Klimenata na glavatačke Barice i

Alivragića na Ljubljenac (Mirko Raičević: ''Gornja sela - naselje i stanovništvo''). Ne bivajući prihvaćeni, nego čak veoma neprijateljski dočekani od domaćeg stanovništva, ti emisari islamizacije su se brzo vraćali odakle su i došli, naravno, neobavljena posla. Ovaj kraj Gornjih sela je ostao netaknut islamizacijom, ali ljudi, koji su se odseljavali iz ovih krajeva su primali islam: Cikotići su islamizirani Kljajići, Derviševići su islamizirani Pešići, Hasanbegovići islamizirani Šćekići, a od Obradovića su Babačići, Rebronje i bratstvo Skoko, kao i druga islamizirana bratstva od davno odseljenih Lubničana, kojima se zbog toga gubi trag i veza sa Lubnicama. VII Poraz srpskih ustanika se apsolutno nije odrazio na Gornje Polimlje, kao ni na Gornja sela, nego je čitav kraj još prilježnije krenuo u oslobodilačke ratove, nazirući da je rañanje slobode sasvim blizu i na dohvat. Pojava igumana Mojsije Zečevića, Njegoševog igumana Stefana iz ''Gorskog vijenca'' (Ratko Deletić: ''Iguman Mojsije Zečević''), duhovnog voñe, pravoslavnog pastira, hrabrog branitelja pravoslavlja i narodnog prosvjetitelja, a u isto vrijeme stasavanje jednog gromadnog vojnog vasojevičkog predvodnika, vojvode Miljana Vukova Vešovića je označilo uspostavljanje neraskidive veze sa maticom Crnom Gorom i opredmećenje vjekovnog sna, stavranje emotivne i istorijske vertikale povezanosti sa maticom, Crnom Gorom, u čiji će sastav ući i Vasojevići, nasuprot avanturističkim nastojanjima Nikole Vasojevića-Nikole Konzula, samozvanog kneza, koji je želio da formira na teritoriji Vasojevića Holmiju, kneževinu, koja bi bila pod engleskim protektoratom.

Čim je poslao poruku stanovništvu i njegovim voñama, gornjoseljski prvaci su pohitali na dogovor sa Miljanom Vukovim kod Đurñevih stupova, a te pretstavnike Gornjih sela su činili: Rako Markov Šćekić i sin mu Galjo, gornjoseljski barjaktar, Mijat Gojkov Božović, takoñe barjaktar, pop Aleksa Božović i Vučeta Garov Obradović, dogovorivši se o prihvatanju ideje o oslobodolačkoj borbi, načinu njenog organizovanja po selima, iz kojih dolaze. Vojvoda Miljan je na Cetinju obavijestio knjaza Danila da je cijela Vasojevička nahija jedinstvena u borbi za osloboñenje i pridruživanje matici Crnoj Gori. No to nije posebno impresioniralo svojevoljnog i kapricioznog Zeka malog, Danila Stankovog, tadanjeg gospodara Crne Gore, pred kojim su se sklanjali i čuveni crnogorski junaci, zbog njegove žestoke, prijeke i naprasite naravi. Njemu se činilo, da mu Nahija može pretstavljati politički i strateški teret, bojeći se udaljenosti Nahije od Cetinja, a uz to i velike nepokornosti ovoga kraja i naroda, jer je slične probleme imao sa nepokornim Kučima. Presudnu ulogu na uspostavljanju veza sa ovim krajevima su odigrali serdar Jole Piletić i vojvoda Miljan Vukov. Jole Piletić, koji je bio izaslanik knjaza Danila, je zbog svojih roñačkih veza sa Ščekićima dolazio u Gornja sela (jer i Piletići i Šćekiće vode porijeklo od vojvode Đurka), pa je tako bio od velike pomoći vojvodi Miljanu, pri nagovaranju crnogorskog Knjaza, da dozvoli da se počne sa administrativno-vojnim organizovanjem Donjih Vasojevića. O tim dogañajima je svoje svjedočenje ostavio vojvoda Gavro Vuković u ''Memoarima'', opisujući kako je u Gornjem Polimlju i Lijevoj Rijeci naimenovano sedam kapetana iz raznih bratstava, koji su zajedno sa vojvodom Miljanom činili apelaciju, neku vrstu vrhovne vlasti. Tada je izvršeno imenovanje i 13 perjanika, od kojih je jedan bio i Mileta Milunov Obradović iz Lubnica. Perjaničko zvanje je značilo isto što i pomoćnik ili zamjenik kapetana, uz istovremeno ukazivanje velike časti pojedincu, kući i bratstvu, kojem je pripadao. Takav način organizovanja vlasti, potpomognut od strane Crne Gore, Turska nije mirno gledala, nego je preduzela niz energičnih

diplomatskih i vojnih aktivnosti, pa je taj proces organizovanja vlasti nakratko zaustavljen, da bi se nastavio 1858. godine, a definitivno završio 1878. godine, poslije Berlinskog kongresa. Turci nijesu htjeli da skrštenih ruku čekaju šta će da uradi Crna Gora i njen Knjaz, nego su krenuli u žestoku ofanzivu, želeći da stave do znanja stanovništvu Nahije, ko je stvarni gospodar. Na Nahiju su krenuli sa ogromnom vojskom: Od Plava i Gusinja oko 8000 bašibozuka, pod voñstvom Ali-paše gusinjskog, od Rožaja i Bihora oko 5000 stajaće vojske i mobilisanog muslimanskog življa, pod voñstvom Arslan-age Ganića, a iz pravca Kolašina 4000-5000 dobro naoružanih askera, pod voñstvom bega Mušovića. Tursku vojsku iz pravca Kolašina su dočekali Gornjoseljani na Bjelasici, predvoñeni barjaktarom Rakom Markovim Šćekićem i njegovim sinom Galjom. Gornjoseljani su dočekali tursku vojsku, riješeni da izginu do posljednjeg, kako im ne bi dozvolili prolaz u Nahiju. Mudro voñeni od svojih predvodnika, prvo su pokušali da sa begom Mušovićem postignu dogovor, što su i uspjeli, da se bez boja i prolivene krvi vrati u Kolašin, omogućivši ustaničkoj vojci u Nahiji lakšu odbranu od Turaka. Pošto nijesu imali nikakav sukob sa Turcima, odmorne gornjoseljske jedinice su požurile u pomoć za odbranu manastira Đurñevi stupovi. Gornjioseljani su pohitali, poslije borbi za odbranu Manastira, kako bi pripomogli u ostvarenju sjajne pobjede vasojevičke vojske, na Polici, koju je predvodio glasiti polički junak, pop Josif Mihajlović. Gornjoseljani su uletjeli u najžešći okršaj, doprinoseći još jednoj sjajnoj pobjedi crnogorskog oružja. Kako bi se i ozvaničile neraskidive veze cijelog Gornjeg Polimlja sa maticom Crnom Gorom, jedna delegacija, predvoñena Miljanom Vukovim, sastavljena od prvaka ovog kraja, u čijem sastavu su bili i Gornjoseljani: Mijat Gojkov Božović i Novo Korać iz Glavaca, Vučeta Garov Obradović iz Lubnica, Galjo Rakov Šćekić i Radosav Jelin Raković iz Kurikuća, je pošla na Cetinje 1852. godine, radi dogovora sa crnogorskim gospodarom, knjazom Danilom.

Tada je Miljan Vukov Vešović dobio zvanično čin vojvode i senatrora, a na njegov prijedlog su dodijeljena kapetanska zvanja i zlatni grbovi ostalim članovima delegacije. Činove stotinaša su dobili Lubničani Vučeta Obradović i Pavle Joksimov Šćekić-Ojdanić, a za gornjoseljske barjaktare su imenovani Mileta Milunov Obradović iz Lubnica i Galjo Rakov Šćekić iz Kurikuća, uz potvrñivanje barjaktarstva Džaju Koraću, koje mu je dodijelio Karañorñe, preko svojih predstavnika Anta Bogiñevića i Hadži-Prodana Gligorijevića. Vojvoda Gavro Vuković piše u ''Memoarima'', da je ta delegacija boravila na Cetinju 1857. godine, ali je dr.Miomir Dašić nepobitno utvrdio, proučavajući taj period istorije Vasojevića, da je delegacija boravila na Cetinju 1858. godine, dok se u nekim dokumentima, kako je već ranije pomenuto, kaže da je ta delegacija bila na Cetinju 1852. godine. No, to i njesu neki posebno važni detalji, koliko je bitno da se tada već osjeća trenutak definitivnog ujedinjenja sa Crnom Gorom. Proglašenje ujedinjenja sa Crnom Gorom je obavljeno na svečanom Uskršnjem saboru kod manastira Đurñevi stupovi, kada su novoimenovani crnogorski časnici krenuli svečano i zorno kroz nepreglednu masu naroda, noseći crnogorske kape, na kojima su bili zlatni grbovi, pošto je knjaz Danilo imenovao pet kapetana za Vasojevičku nahiju i jednog za Gornja sela. Skoro istovremeno je formirana i sedma, Femića kapetanija, jako crnogorsko uporište prema Bihoru i Bijelom Polju. Sve kapetanije su bile organizovane po vojno-administrativnom uzoru iz crnogorske države, bez obzira što još formalno nijesu bile priključene Crnoj Gori, i što tursko-crnogorski rat još nije bio završen. Pavle Apolonovič Rovinski u svom, trotomnom, izuzetno obimnom djelu ''Crna Gora-prošlost i sadašnjost'' opisuje vrijeme i način formiranja gornjoseljske kapetanije, prelomnog i odlučujućeg trenutka u istoriji Gornjih sela. Formiranje gornjoseljske kapetanije su opširno opisali i Marko Cemović, kao i Dr. Miomir Dašić. Formiranjem

takvog poretka narod počinje da shvata da mu je jedini spas i put ka slobodi prisajedinjenje Crnoj Gori, čiji je neraskidiv dio bio uvijek, ali nažalost, često otrzan od Matice raznim administrativno neprirodnim i ratno rušilačkim odvajanjem u pohodima ili nagodbama moćnika, koji su najmanje pitali narod gdje i kako želi da živi. Civilna i vojna vlast je bila povjerena na organizovanje kapetanima: vojska je bila sastavljena od četa, u kojima su starješine bili oficiri, popularno nazivani stotinaši. Barjaktarom se postajalo po junaštvu i vojnim zaslugama a potom nasljeñivanjem. Stotinaši su vodili brigu o vojnoj evidenciji i spiskovima vojnih obaveznika, mada je tada vojnik bio svako, ko je bio sposoban da nosi pušku, bez obzira na godine starosti. U lubničku četu je bila uključena i praćevačka, što govori da je vojno organizonanje bilo po teritorijalnom, a i roñačkom principu, ili tačnije vojno organizovanje je bilo onakvo, kako bi omogućilo najbrže i najlakše okupljanje za slučaj potrebe. Zvanja i činove je dodjeljivao lično Knjaz, preko zastupnika oličenog u vojvodi Miljanu. Tada je lubnički barjaktar bio Milun Jovanov Obradović. Dr. Radosav-Jagoš Vešović u svojoj doktorskoj disertaciji ''Pleme Vasojevići'' iznosi podatak da je Gornjoseljski bataljon imao 200 vojnika i da je bio priključen bučičkom bataljonu čiji je kapetan bio Cemo Nikolin Delević, rodonačelnik glasitih ljudi i junaka i donjovasojevićkih prvaka, Cemovića. Tada je to bio najcjelishodniji način vojnog organizovanja, ali je u ustanku 1875. godine došlo do reorganizacije i prerasporeda vojnih obaveznika. Napravljen je sistematski popis stanovništva, po tadanji mjerilima sposobnog za vojsku, starosne dobi od 16 do 60 godina, pa su ti vojni obaveznici rasporeñeni po teritorijalnoj pripadnosti.

Formiranjem bataljona, odlučeno je da se formira samostalni lubnički bataljon, koji je nakon formiranja učestvovao u bitkama oko Berana, čineći velike vojničke podvige, pošto je tada ustanak već bio poprimio na intenzitetu. Kada je oformljena sedma, Femića kapetanije, učinjen je veoma jak prodor crnogorskog uticaja duboko u tursku teritoriju.

Femića kapetanija je formirana 1859. godine, a za prvog njenog kapetana je postavljen glasiti junak Vukadin Femić, koji je, spartanski se braneći od Turaka sa petnaest drugova poginuo (izgorio) u svojoj kući, boreći se protiv jake turske formacije, koja je bila krenula da zatre tu, novoformiranu kapetaniju, napadajući na Femića krš, središte kapetanije. Nova organizacija kapetanija je napravljena 1860., tako što je formirana gornjoseljsko-brzavska kapetanija, koja je u znak poštovanja prema juačkim podvizima prvog kapetana, Vukadina Femića za kapetane te nove kapetanije birala uglednike, isto tako dobre junake iz bratstva Femića: Panta, Miluna i potom Sanča. Budući granična kapetanija prema Bijelom Polju i Bihoru, vrlo često je bivala izložena turskim napadima, pa su uz junačke podvige ginuli svi kapetani iz bratstva Femića, koje je lično imenovao knjaz Što se tiče komandnog kadra, za lubnički bataljon nema preciznih podataka. Pominje se ime Suka Tripova Pešića, desečara. Nijedno drugo ime nije sa sigurnošću pominjano, kao rukovodni kadar lubničkog bataljona toga vremena. Gornjoseljski bataljon je učestvovao u svim bunama i bitkama sa Turcima, a imao je pet četa. Komandiri tako formiranih četa su bili Lubničani: Panto Krnjov Pešić, Suko Tripov Pešić. Obojica su junački poginuuli braneći manastir Đurñeve stupove 1875. godine, kako piše prota Miloš Velimirović u svojoj knjizi ''Pleme Vasijevičko''. Ovdje se podaci ne slažu sa podacima o smrti Panta Deletina Pešića, jer se on pominje kao komandant odbrane Đurñevih stupova 1897. godine, dok se za Suka Tripova Pešića pouzdano zna da je tada poginuo u odbrani Manastira. Komandir je bio i Petar-Papa Obradović, a barjaktari su bili Mileta Šćekić-Ojdanić i Drago Miletin Obradović (M.Joksimović: ''Prilog proučavanju vojne organizacije na teritoriji Vasojevića''). Tokom oslobodilačkih ratova voñenih od 1853. do 1876. godine, gornjoseljski bataljon se nije mijenjao po sastavu, ali su mu bile pridodate dvije brzavske čete. Ako sastav četa nije mijenjan, komandni kadar jeste, što zbog pogibija komandnih ljudi, što zbog bolje

organizacije vojnih formacija. Gornjoseljski barjaktar u to vrijrme je bio Mijat Gojkov Božović, a u lubničkoj četi su komandovali Pavle Joksimov Šćekić-Ojdanić i Savo Deletin Pešić. Važne funkcije barjaktara, kao i ostali komandni kadar je bila posebna bratstvenička čast, a mogli su je zavrijediti samo glasoviti junaci i visokomoralni ljudi. U to vrijeme ustaničkih dana lubnički barjaktar je bio Mileta Milunov Obradović. Poslije formiranja gornjosljskog bataljona, za barjaktara je postavljen Mijat Gojkov Božović iz Glavaca, koji nije barjaktarstvo nije dobio nasljeñivanjem. nego ga je Mijat Božović junaštvom i čojstvom zavrijedio. Tek će njegovi potomci barjaktarstvo primiti u nasljedstvo: sin Radojko, pa unuk Sekule, kada se i završava barjaktarstvo, a njihov potomak Lekso Sekulov biva izabran za seoskog kmeta, jer je tada već bila formirana nova država, u kojoj je Crna Gora izgubila atribucije svoje državnosti i državne samostalnosti, odlukom takozvane Podgoričke skupštine, kojom je Crna Gora samo pripojena Srbiji, a dinastija Petrovića detronizirana, bez prava povratka u Crnu Goru. Crnogorska vlast je zavedena u Donjim Vasojevićima, pa je vojvoda Miljan Vukov počeo da po crnogorskim zakonima zavodi red i mir. Tu mu je od velike pomoći bilo i razgraničenje izmeñu Turske i Crne Gore, na koje je Turska izuzetno nevoljno pristala, ali je morala, poslije jakog pritiska, što su na Turskiu izvršile velike sile, Rusija i Francuska. Komisija za razgraničenje, formirana od meñunarodnih predstavnika, povukla je granicu u ovim krajevima pored Kolašina uz Mušovića rijeku do planine Ključ, pa do Šiškog jezera. Od planine Šiške granica je išla grebenom Bjelasice do vrha Crna glava, spuštajući se preko Galice do na Crna počivala, na udaljenosti od par kilometara od Lubnica, pa preko vinicke planine Turije do rijeke Gradišnice, a odatle na Trebačku rijeku, pa preko Kokorina potoka do rijeke Lim. Do skoro je bilo živih savremenika tih dogañaja, koji su upamtili da je ñumrukana (carina) bila na razmeñi Vinicke i Trepče. Tako je i onako prirodna podjela na Gornje i Donje Vasojeviće ostala i do današnjih dana.

Lubnice i Gornja sela su ostali u Turskoj, a dio njihovih imanja je ušao u sastav Crne Gore. Pogibijom knjaza Danila u Kotoru 1860. godine, Pešići, žitelji Gornjih sela, zbog navodno roñačkih veza sa atentatorom Todorom Kadićem su doživjeli žestoki progon. Njih je, da bi zadovoljio vlasti na Cetinju, prognao vojvoda Miljan Vukov, pri čemu se nekoliko familija odselilo u Plav, a najveći dio tih prognanika je protjeran na tursku teritoriju, u Metohiju. O tom nehumanom, i ničim zasluženom progonstvu i neljudskom mučeništvu, kojem su bili izloženi Pešići govori prota Miloš Velimirović, rodom iz Kralja, koji je dugo vremena živio i radio u pirotskom kraju (čija se porodica u Vasojeviće doselila iz Katunske nahije, iz Zagarača), u svojoj publikaciji ''Pleme Vasojevičko'' pripisujući vojvodi Miljanu Vukovu kao veliki grijeh, taj krajnje neljudski i nehumani postupak prema nejači: staricma, ženama i djeci, od kojih su mnogi poumirali, od gladi i studeni, jer je progon bio u kasnu jesen 1861. godine. ''... i tako jednog dana po najvećoj zimi, ledu i snijegu budu proćerani svi Pešići, ljudi žene ñeca i starci već iznemogli kod Đurñevih stupova, gdje doćeraju iz Berana i manastirskog čivčiju Vuksan Maru Pešića, sa sinovima, snahama i ñecom, ñe je takva piska i kuknjava bila pred vratima same crkve, da se taj momenat i prizor ne daju opisati. Ja sam taj prizor posmatrao kao ñak manastirski pa i plakao, odakle jadnici budu proćerani za Gusinje, odakle ih Ali-beg uputi ka Peći, na kome putu promrznu mloga ñeca i ostatak doñe i smjesti se u Peći bez ikakvih sredstava za život. Kada je ovo proćerivanje završeno tada je Pešičima oduzeta sva stoka i pokretnost i podijeljena Smaju Spasojevom sa drugovima za putnine. Za ovim dogañajem sljedovala je 1862. godina, koje su Turci zauzeli Berane i Gornja sela pa su se i Pešići vratili svojim kućama ñe se i sada nalaze kao dobri domaćini i kao dobri Srbi...'' (Prota Miloš Velimirović: ,,Pleme Vasojevičko'', Komovi, Andrijevica 2003. godine). Ali ni opadanje turske moći nije oslabilo neprijateljstvo izmeñu poravoslavnog življa i Turaka, pa su Turci ponovo krenuli da

zavedu svoju pravdu u ove krajeve. Tako je 1862. godine krenula velika vojska na Vasojeviće. Jedna jaka vojna formacija, u svojoj sumanutoj mržnji, je krenula iz Kolašina preko Lubnica želeći da se priključi napadu na Donje Vasojeviće, pokušavajući tako da prekrate oslobodilačke želje ovog nepokornog naroda. Turski odred je preko Griža i Sela krenuo na Lubnice, da bi Turke dočekali Gornjoseljani, na ulazu u Lubnice, u zaseoku zvanom Zatrlje i strašno ih potukli. U panici (jer je razbojište skoro trenutno prekriveno turskim lješevima), koja je zavladala u turskim redovima, počeo je opšti bijeg, pri čemu su se turski vojnici raštrkali kud je ko mogao i stigao. Tako je sa jednom ovećom grupom počeo da bježi Skender-beg prema Bastasima, preko Paleža, gdje su ga u Rašću sustigli Lubničani i tu ubili. Mjesto njegove pogibije i danas nosi naziv Skender-begovo rašće. Ostatak turskih askera je nastavio bjekstvo prema Bastasima, ali su ih Lubničani sustigli, gdje su i definitivno uništeni. Tu sjajnu pobjedu su ostvarili uz pomoć jedne donjovasojevičke čete, pod voñstvom velikog junaka Radula Joksimovića, (koga je crnogorski knjaz Nikola opjevao u lirsko-romantičnom spjevu ''Hajdana'', veličaju njegovo junaštvo), pri čemu su svi turski vojnici pobijeni ili zarobljeni. Ova sjajna pobjeda je bila veliki doprinos ukopnoj borbi Donjih Vasojevića, koji su ipak bili prinuñeni na povlačenje, pred velikom turskom vojskom od preko 10000 vojnika, koje je sakupio Husein-Avni paša, zagospodarivši privremeno Polimljem. Nekako u to vrijeme su Lubničani napali karaulu na Dubu, podignutu od strane Turaka u proljeće 1862. godine, zapalili je i do temelja porušili, ali Turci nijesu htjeli da se odreknu tako važne strategijske tačke, pa su ponovo podigli karaulu na istom mjestu, držeći u njoj šezdesetak nizama, koji su im bili jedna vrsta granične posade prema crnogorskoj granici u Crnim počivalima. U to vrijeme su Turci, kako bi učvrstili još jače svoju vlast, formiraju grad Berane, naselje na lijevoj obali Lima, gdje je za mudira postavljen Rakin-beg, koji je

starješina narodu, poglavar vojsci i koji je smjestio u novoformiranom naselju oko hlijadu vojnika. Uz Rakin-bega turski mudiri su bili i Miro Dedović i Labud Rmuš. Vlast je bila organizovana tako da u svakom seli ima kmet. U neprestanim borbama su se veoma isticali Lubničani, koji su ratovali u sklopu ''junačkog gornjoseljskog bataljona'', kako je u jednom svom dokumentu zabilježio crnogorski Gospodar, knjaz Nikola. U tim žestokim borbama su Gornjoseljani imali velike gubitke. Naročito je bila teška i krvava 1877. godina, kada su razbijeni i poraženi Turci, vraćajući se iz borbi na Morači i Bukovoj poljani, a užasnuti i razjareni svojim nevjerovatnim gubicima iskalili svoj bijes na nemoćnom i nedužnom stanovništvu predajući ognju i oružju cijela Gornja sela. Tada je posječeno više od dvadesetak muških glava, koje su Turci postavili na Limskom mostu u Bijelom Polju, nataknuvši posječene glave na smrčevo kolje, pokušavajući da na taj način zaplaše pravoslavno stanovništvo. Ni to im nije bilo dovoljno nego su našavši zbjeg u Krivulji, počinili još grozomornije zločine nad golorukim, nedužnim zbjegaocima, ubijajući nemilice, mlado i staro, muško i žensko. Gornjseljski bataljon je bio u to vrijeme sa ostalim ustanicima, boreći se po Nahiji, a vojvoda Miljan Vukov ga je proglasio za krivca zbog kasapnice, koju su počinili Turci, zato što nijesu organizovali blagovremenu odbranu nejači u Gornjim selima. To je izazvalo oštru reakciju vojvode Miljana, koji je smijenio komandni kadar. Smijenjen je Radosav Jelin Raković sa mjesta komandira, kao i Galjo Rakov Šćekić sa mjesta potkomandira. Smijenjen je tada, sa mjesta komandira brzavskog bataljona glasiti junak Sančo Femić. Osim smjene komandnog kadra, došlo je i do vojne reorganizacije formiranjem jednog mnogo većeg bataljona, koji je sada proširen i na Rujišta, Krlje, Crvljevine i Zaostro, a za njegovog komandira je imenovan Golub Dobrašinović, veliki borac i narodni prvak iz Zaostra, inače miljenik vijvode Miljana..

Nakon ovih teških godina, i sporozarastajućih rana i boli, Gornja sela su ostala skoro polupusta. Ali i u tako teškim uslovima se mislilo na budućnost i napredak. Pismenost se mukotrpno probijala u ove krajeve, jer nije postojalo elementarnih uslova za formiranje bilo kakvog prosvjetno-kulturnog nukleusa. Kroz čitav srednji vijek, čijim je krajem i počelo naseljavanje stanovništvom, sa precima današnjih Lubničana, kao jedino izvorište pismenosti se pojavljuje crkva. Najjači uticaj na ovaj kraj su imali dobro poznati manastiri Šudikova, koji se nalazio na jednoj diluvijalnoj zaravni, zvanoj Uroševica, preko puta Donjeg Zaostra, na desnoj obali rijeke Lim i Đurñevi stupovi. Kroz čitavu istoriju, od svog nastanka. Manastir Đurñevi stupovi je bio središte duhovnog života Budimljanske župe. Kao i čitava Crna Gora, tako i ovaj kraj je bio daleko od bilo kakvog organizovanog rada na prosvjećivanju. Crnogorski narod je bio u neprestanom ratovanju sa Turcima, pa nije bilo ni vremena ni uslova za rad na planu prosvjećivanja. Neprestane borbe i ratovanje su stvarali uslove za specifično vaspitanje naroda, u školi koju je činio život, naukujući generacije i generacije kako braniti slobodu i domovinu. Prve škole po Crnoj Gori je otvorui Njegoš, čiji je rad prekinut 1862. godine, jer su i učitelji i učenici pošli u oslobodilački rat, boreći se protiv ogromne turske sile, koju je predvodio Omer-paša Latas. Po završetku Omer-pašine vojne, u Crnoj Gori se otvara deset osnovnih škola, od kojih jedna u Vasojevićima. Do 1871. godine je u Crnoj Gori radilo tridesetak škola. 1883. godine je Crna Gora formirala Ministarstvo prosvjete, čijim je postojanjem ubrzan rad na formiranju škola i van granica Crne Gore, naročito u njenim prigraničnim područjima. Iako je Crna Gora prva imala državnu štampariju od svih Slovena, knjiga je bila prava rijetkost, a pismenosr je širilo isključivo svještenstvo, onoliko koliko su istorijski uslovi dozvoljavali. Mnogo je crkveno-slovenskih knjiga uništeno u turskim paljevinama, pa je ono što bi svještenstvo uspjelo da sačuva, čuvano kao najveća svetinja, i bilo je teško dostupno širim slojevima stanovništva. Svještenstvo je ostavljalo

pisane tragove, po kojima se često i jedino može identifikovati prošlost kraja. Novodoseljeni žitelji Lubnica su sa sobom dovodili popove, koji su osim crkvenog činodjejstvija pokušavali da pokrenu kako tako opismenjavanje, doduše veoma malog broja ljudi. Predak svih bratstava, koji vode porijeklo iz Pipera, Šćek Đurković je u svojoj brojnoj porodici imao dva popa, koji su bogosluženje obavljali uglavnom u crkvi svete Janje. Predak svih lubničkih Ojdanića, kao i onih, koji su se odselili iz Lubnica je bio pop. I Obradovići su imali svještenika u svom bratstvu, a najpoznatiji je bio kaluñer Milan Obradović, za koga se pretpostavlja, da je uspio da prenese crkvene knjige i relikvije u Brezojevičku crkvu iz zapaljene crkve svete Janje. Nakon otvaranja manstirske škole u Đurñevim stupovima 1836. godine, počinju i ostali mjesni centri sa aktivnostima na otvaranju osnovnih škola, a prva osnovna škola u Lubnicama je otvorena 1892. godine. Školu su, naravno, dobrovljnim radom napravili Lubničani od smrčevih greda, pošto su prijethodno dobili dozvolu od beranskog vojnog i civilnog zapovjednika, Mehmed-bega Jajčanina. Škola je bila izgrañena iznad groblja, ali je stradala u velikim poplavama 1927. godine. Stari ljudi, koji su to svoje pamćenje prenijeli na mlañe generacije su ostavili svjedočenje, da je prije zvaničnog početka rada škole u Lubnicama, tri godine radila tajno otvorena škola na Selima, zaseoku naseljenom u vrijeme razgraničenja Crne Gore i Turske. Prvi učitelj u novootvorenoj školi je bio Moračanin Mirko Radović, a prvi učitelj u Lubnicama, sa završenom učiteljsko-bogoslovskom školom je bio Pečičanin Panto Veković. Prvi školovani učitelj iz Lubnica je bio Bogdan Vučetin Obradović, koji sa Markom i Miljanom Obradovićem, polaznicima vojne škole na Cetinju, Mirom Petra-Pape Obradovića i Labudom-Surom Nikolinim Ojdanićem, školovanim na vojnoj akademiju u Rusiji, predstavljaju početak, kako-tako organizovanijeg školovanja lubničkih žitelja. Na školovanje je, po knjaževoj preporuci u bogoslovsko- učiteljsku akademiju u Rusiju poslat Bogdan Vučetin Obradović, pošto

je osnovnu školu započeo u Lubnicama, kod prvog učitelja u lubničkoj školi, Mirka Radovića, priučenog Moračanina (koji nije bio završio školu za učitelje), a završio je u Konjusima, kod Andrijevice, jer je lubnička škola tada bila privremeno zatvorena. Po završenoj osnovnoj školi, uspije nekako da se prebaci u Srbiju, u Kragujevac, gdje je radeći kao služinče kod bogatih gazda završio gimnaziju. Potom je na ličnu preporuku crnogorskog knjaza Nikole poslat na školovanje u Rusiju, na učiteljsko-bogoslovsku akademju, ali na akademiji nije svoje školovanje dovršio, zbog toga što mu je ukinuta državna stipendija. Po dolasku u Lubnice naslijedio je prvog školovanaog učitelja, Panta Vekovića, da bi osim učiteljskog poziva nastavio da se bori za narodno pravo, bivajući praktično narodni tribun. Miljan i Marko Obradović su završili vojne škole, postavši tako, prvi školovani oficiri iz Lubnica i Gornjih sela, zasluživši visoka oficirska zvanja i brojna odlikovanja u crnogorskoj vojsci. Miro Obradović i Labud-Suro Ojdanić su postali visoki vojni oficiri ruske carske vojske, koji su svoje vojno znanje, stečeno na Vojnoj akademiji u Rusiji, počeli da primjenjuju u rusko-japanskom ratu, 1904. godine, u kojem su, boreći se u ruskoj vojsci nažalost i poginuli. VIII Sva stradanja u ratovima, neprestana borba i ogromne žrtve, još uvijek nijesu rezultirali definitivnim osloboñenjem dijela Nahije, koji je ostao u Turskoj. Dolaskom, po zlu čuvenonog, i po zlodjelima posebno upamćenog Murat-age Ganića iz Rožaja za beranskog kajmakana, nailazi još jedan period teškog vremena za pravoslavni

živalj u Nahiji, pod upravom, po zvjerstvima upamćenog, ovog islamiziranog Kuča. Jedan od prvih njegovih poteza je bio da pozove i pohapsi sve prvake iz Nahije i seoske starješine, imenovane od strane turskih vlasti, zvane muktari. Na to hapšenje, od Turaka imenovanih muktara, seoskih glavara i narodnih prvaka je reagovalo lokalno stanovništvo, koje se organizovalo tako, što je prestalo da dolazi na beranski Pazar i da donosi svoje poljoprivredne proizvode i dotjeruje stoku na prodaju, uskrativši Turcima snabdijevanje, primoravši ih da popuste sa terorom, a pohapšene prvake oslobode. Dogañaji o kojima je riječ su se dešavali pred kraj XIX vijeka, pa je vremenska distanca od njih relativno mala, tako da su mnogi od njih dobro upamćeni, a i to je vrijeme, kad je ostalo dosta dokumenata i pisanih tragova o dogañanjima. Donjovasojevički ustanici, ni za vrijeme postignutih dogovora o primirju nijesu prestajali sa borbom. Tako je bilo 1897. i 1898. godine, kada su Turci bili riješili da unište duhovno središte i okupljalište cijele Nahije i da spale manastir Đurñeve Stupove. U odbranu Manastira je kao po komandi dotrčalo tridesetak Gornjoseljana, a meñu prvima Baćko i Zarija Obradović, i Panto Deletin Pešić, koji je bio komandant odbrane, o čemu postoje dokazi u brojnim dokumentima i crkvenim zapisima. Branioci Manastira su bili opkoljeni sa svih strana, pa su se zatvorili u Manastiru, riješeni da izginu svi do jednoga, uspijevši tako da sačuvaju ovu pravoslavnu svetinju od, još jednog paljenja i skrnavljenja. Objavivši rat Turskoj Crna Gora je tako ušla u Prvi balkanski rat. I tada, kao i kroz čitavu krvavu istoriju Lubničani su pohitali da daju svoj doprinos konačnom osloboñenju. Gornjoseljani su bili rasporeñeni u tri čete, sastavljene od mobilisanih ljudi iz cijelih Gornjih sela. Meñu prvima, koji su pohitali u oslobodilačke ratove za ''časno ime i svetu slobodu'' su bili dobrovoljci, koji su bili otišli da zarade hleb u Americi. Meñu njima, uz bojazan da neće biti svi spomenuti su bili: Puniša Radošev, Radomir Dmitrov Obradovići,

Radoš-Rako Radomirov, Jovan-Joso Miljanov, Milija Jovanov Ojdanići, Petar i Tomo Rakovići, kao i Vladimir-Bato Jokov Pešić. Stefan Dragišin Obradović se priključio nešto kasnije dobrovoljačkoj vojsci, dohitavši iz Francuske, učestvujući u proboju Solunskog fronta, za vrijeme Prvog svjetskog rata. U Francuskoj je boravio u egzilu sa gospodarom Crne Gore, kraljem Nikolom, (bivajući njegovim najmlañim perjanikom). Prema kazivanju svjedoka tih dogañaja, u Sjevernu Ameriku je iz Gornjih sela otišlo oko pedesetak biranih momaka, od kojih se vratilo u Gornja sela jedva desetak. Neki su izginuli na poslu po američkim rudokopima, a neki u obračunima sa američkim žiteljima, dok su neki pomrli, ne mogavši da se adaptiraju na klimatske uslove, koji vladaju u Sjevernoj Americi. Konačnim osloboñenjem od Turaka cijele Nahije, kao i svih ostalih krajeva Crne Gore, ovaj kraj je dočekao ono, o čemu je vjekovima sanjao, slobodu i definitivno ujedinjenje sa maticom Crnom Gorom. No sudbina ovih prostora nije bila da žive u miru, jer je nakon Drugog balkanskog rata odmah uslijedio najkrvaviji rat koji je do tada čovječanstvo upamtilo, Prvi svjetski rat, u kojem mobilisana vojska nije sa sigurnošću znala za šta se bori. To je bio rat, sa posljedicama koje su za Crnu Goru, njenu državu, samostalnost i dinastiju Petrovića bile pogubne, kada je načinjena velika nepravda, da Crna Gora, i ako na strani pobjednika izgubi sve ono, što je kroz vjekove baštinila, odupirući se mnogo moćnijim, što su nasrtali na nju. Tada su Lubničani, u sklopu Donjovasojevičke brigade učestvovali u borbama protiv Austro-Ugarske, od Drine, gdje je jedno vrijeme Prvog svjetskog rata bio tzv. Drinski front, pa sve do posljednje bitke, velikog krvoprolića i sjajne, a uzaludne pobjede Crnogoraca na Mojkovcu, gdje su Lubničani prednjačili u herojstvu. Nišandžija i prvi artiljerac u crnogorskoj vojsci je bio Milisav Jokov Pešić, koji je dobio najviše vojno priznanje, zbog pokazane vještine u rukovanju artiljerijskim oružjem.

Na širokom Drinskom frontu, u žestokoj i krvavoj borbi na Glasincu je poginuo Mirko Paunov-Bujov Obradović, a ranjeni su, jedva preživjevši, meñu ostalima i Mileta Martinov Kljajić i Radoš-Rako Radomirov Ojdanić, kao i Milisav Savov-Kačar Obradović, koji je prošao sa lakšim ranama. Tu su, kao i na svim ratištima, sa svojim imenovanim i neimenovanim seljanima pronosili slavu svojih bratstava i Lubnica. Ostali su mnogi, po znanim i neznanim ratištima, da im se ne zna ni ''groba ni ukopa''. Ginuli su, misleći da se bore za slobodu, a doživjeli su da njihova, ničim mjerena ljubav, Crna Gora, jednostavno bude prisajedinjena Srbiji, bez pomena crnogorskog imena, osim u geografskom značenju. IX Poslije završetka tog krvavog rata nastupio je period kada je onaj preostali živalj skoro desetkovan od bolesti zvane ''Španjolka'', teškog infektivnog gripa, koji se proširio pandemično, odnoseći više života, nego bilo koji rat. No i pored svega toga teškog vremena živjelo se snošljivije, jer nije bilo više turskog zuluma i jarma. Po formiranju nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je prirodno nastupio potpuno novi način organizovanja života i rada. Formirana je gornjoseljska opština, za čijeg je prvog predsjednika biran Jovan-Joso Miljanov Ojdanić, ugledni Lubničanin, ''američki dobrovoljac'', bivajući njenim predsjednikom 12 godina, uz atribucije lokalne vlasti, koje su imale sve, tada novoformirane opštine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bez pominjanja Crne Gore, mada je ona jedina, uz Srbiju priložila sopstvenu samostalnost i državu, u tu zajednicu.

Tada se krenulo u zanavljanje života i životnih uslova ratom teško opustpšene zemlje. Nova administrativno-politička reorganizacija je učinila, da se formiranjem manastirske opštine, dotadanja gornjoseljska opština pripoji, tako proširenoj, novoformiranoj opštini. Izmeñu dva svjetska rata Lubnice karakteriše miran i poletan život, pošto je stanovništvo Lubnica i Gornjih sela prvi put počelo u miru da radi i stvara. Doduše, osiromašen Balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom, narod se borio sa velikim materijalnim nedaćama, ali je brojnost patrijahalnih zadruga omogućila relativan oporavak, uz intenzivno bavljenje stočarstvom posebno, kao i zemljoradnjom, nešto manje, iz prostog razloga, što je obradive zemlje bilo malo, pa su zbog toga krčene brojne šume i šiprage, naročito u bližoj okolini sela, prije svega Bikovac, Zabrda, Vukov mramor, Granice, Zagrablje i Paleža. Nabrojani zaseoci Lubnica su ranije bili obradive njive, takozvane ornice, ali je seobama stanovništva i ratovima to zemljište ostajalo neobrañeno, pa je do nove kultivacije bilo potpuno zapušteno i ''podivljalo''. Te novokultivisane njive su davale prilično dobre prinose, iako su po sastavu zemljišta bile prilično ''posne'', jer su ñubrene sa dosta stajskog ñubreta, pošto je skoro svako domaćinstvo držalo broju stoku. Skoro da nije bilo domaćinstva, koje nije držalo buljuk od stotinak ovaca i po pet-šest muznih krava i najmanje jednog konja. Naravno da je bilo i onih, koji su siromašnije živjeli, ali bilo je domaćinstava, koja su držala i brojnije buljuke ovaca, (čak su bili i ''iljadnici''), koje su čuvali najamnici, djeca ili mladići iz siromašnijih lubničkih kuća, ili iz susjednih sela, pa čak i iz Bihora i drugih krajeva sjeverne Crne Gore. Tada počinje i školovanje mladih ljudi, doduše dosta rijetko, nažalost bez velikih mogućnsti za školovanje. Ambiciozna djeca, uz to i dobri ñaci, su odlučivali da po završetku osnovne škole u Lubnicama okušaju sreću, školujući se na strani ''o svome ruvu i kruvu''. Vrlo često, su radili kao služinčad, radeći najteže poslove po bogatim gazdinskim kućama u gradovima, uglavnom Srbije, gdje su najčešće odlazili na školovanje.

Meñu prvima, koji je tako završio Grañevinski licej, dobivši zvanje inženjera grañevine je bio i Mihailo-Buljo Miljanov Ojdanić. Pobjegavši pred austro-ugarskom okupacijom u Prvom svjetskom ratu iz, tada pokorenog Beograda, došao je u Lubnice, gdje je jedno vrijeme bio učitelj, i prvi put uveo brojnom ogranku Šćekića zvanično prezime Ojdanić, kako su oni nezvanično decenijama imenovani prije toga, po svom velikom pretku, zornoj, mudroj i pametnoj Ojdani, odivi od roda Radovića iz Morače. Tu školu, u kojoj je bio učitelj Mihailo-Buljo Ojdanić, su pohañali ñaci raznogodih generacija, jer ometani čestim ratovima nijesu mogli da započnu svoje redovno školovanje. Bivalo je u prvom razredu djece od sedam, kao i momčića od petnaestak godina. X U novoformiranoj državi, prvoj Jugoslaviji, koja je tako preimenovana, nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, je ranih tridesetih godina dvadesetog vijeka počela da zaživljava komunistička ideja, pod snažnim uticajem, tada već jakog Sovjetskog saveza, za Crnogorce vazda, kako su gledali, bratske Rusije, plaćajući tu svoju ljubav skupo kroz istoriju. Osnivač komunističke ćelije u Lubnicama je bio Rade Kačar Obradović, koji je svoje ideološko opredjeljenje platio progonstvom i bjekstvom od režima u Albaniju, isto kao i njegov roñak, Radivoje Radisavljev Obradović, koga su kraljevske vlasti osudile na izgon u Srebrenicu, u Bosni. Svoju privrženost komunističmoj ideji platio je glavom, pošto su ga strijeljali njegovi partijski istomišljenici, ne baš iz

mnogo znanih razloga, jer su tajnu ponijeli u grob, i strijeljani, i oni koji su strijeljali. Tešku borbu protiv režima su komunisti i njihovi simpatizeri vodili na razne načine, organizovanjem demonstracija, protestnih mitinga, ili agitacijom kod stanovništva protiv nepravdi, koje im je nanosio režim, koristeći za to svaki veći skup, bilo kakve vrste da je bio. Tako su u ljeto 1937. godine organizovane demonstracije na Grobljači, gdje se narod inače i kupio svakom prigodom. Nemoćni žandarmi, iz žandarmerijske stanice u Lubnicama, pedvoñeni komandirom Ostojom Radićem se nijesu smjeli sami upustiti u razbijanje demonstarcija, pa su zatražili pojačanje. Narednog dana, ranom zorom, prije osvita im je stiglo pojačanje od tridesetak žandarma iz Berana, koji su kidisali na kuće organizatora demonstracija, prije svega na komuniste i njihove simpatizere, hapseći ih na spavanju, podvrgavši ih žestokoj torturi. Krenuli su sa uhapšenima (meñu kojima su bili Milo i Miloš Obradovići, Pavić i Pavle Ojdanići) prema Beranama preko Krstaca i Crešnjice, blatnjavim seoskim putem. Neprestanim batinanjem, udarcima pendreka i kundacima pušaka su u jednom trenutku, pokušavajući da ih maksimalno ponize, naredili da svi kleknu ili legnu u kaljugu po putu. Tada je Pavić stao pred žandarme, raširio košulju na grudima, rekavši: ''Pucajte, ovi ponosni ljudi neće nikad odustati od borbe za bolji život ovoga naroda'', pa je pozvao potom da njegovi seljani i istomišljenici ne poslušaju žandarme, kuražeći svoje drugove, pošto je bio prvi na žandarmerijskom udaru. Pohapšeni su odbili da se povinuju žandarmskim naredbama, kojima su pokušavali da ih što je moguće više ponize. Svi su ga poslušali odbivši da se povinuju poniženjima, kojima su ih izložili čuvari režima, ali su to skupo platili, još težim mučenjem i batinanjem. Uhapšene Lubničane je branio advokat, komunista sa Buča, Radonja Golubović, uspjevši da izdjejstvuje njihovo brzo puštanje iz zatvora. Organizovanje protestnih mitinga je bilo svuda, u bližoj i široj okolini Berana, u kojima su uzimali učešće i lubnički komunisti, sa

svojim simpatizerima: na Zagrañu (Polica), Selači, livadama koje se nalaze ispod sela Banjevca, na Šiškoj, pa potom na Ilindanskom saboru na Jelovici. Tada su komunisti u osvit zore poboli crvenu zastavu, komunistički simbol, na Rupi gusinjskoj, visoko, ispod samog prelaza prema Bjelilima. Kada su ugledali žandarmi visoko razvijeni crveni barjak, dali su se u bjesomučni trk, kako bi ga što prije uklonili, uz veliko negodovanje prisutnog naroda, Kada je Njemačka napala Poljsku, 1939. godine, organizovan je veliki protestni miting na Biogradskom jezeru, gdje se kroz veliku masu naroda kretalo oko tridesetak, do zuba naoružanih žandarma. Na dva velika visoka jasena, na priličnoj meñusobnoj udaljenosti je bila razvučena, velikim slovima ispisana parola: ''Proleteri svih zemalja, ujedinite se'', dok se okupljenoj masi svojim patriotskim govorom obratio Vukman Kruščić. Još svoj govor Kruščić nije bio završio, a započela je opšta tuča sa žandarmima. U toj tuči je Ruža Obradović mlatnula jednog žandarma kocem, udarivši ga po leñima i glavi, tako da je on ispustio pušku. Tada je nastupila još žešća tuča, u kojoj su žandarmi izvukli deblji kraj. Vidjevši da je ñavo odnio šalu, jedan žandarmerijski pisar je pozvao žandarme da se povuku, da bi okupljeni narod pred sami mrak napustio saborno mjesto, a žandarmi su tu još ostali, bojeći se kakve zasjede i osvete razjarenog naroda. Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nailazi period italijanske okupacije Crne Gore, koja je svojim Trinaestojulskim ustankom zadivila slobodarski svijet, postavši u jednom trenutku jedina baklja slobode, uspjevši da svojom spontanošću i borbom protiv porobljivača, još jednom pokaže da su ove gore bile vazda slobodarske, i nikad potpuno pokorene. Organizacija Ustanka nije bila spontana, nego prilično pažljivo priprermana. U beranskom srezu je bilo 14 komunistićkih partijskih ćelija, čiji su se rukovodioci, tada istovremeno i članovi mjesnog komiteta, sastali 14. jula u selu Lužac, prihvativši direktivu

Centralnog i Pokrajinskog komiteta Komunističke partije o oružanom ustanku i borbi protiv okupatora. Bez striktnog pridržavanja plana, koji je pripremio Mjesni komitet, ustaničke akcije su počele 16. jula, time što je u rano jutro, napadnuta i uništena žandarmerijska stanica u Lubnicama, pri čemu je lubnički odred ubio jednog, a zarobio šest italijanskih karabinjera. Slične akcije su bile organizovane u svim selima beranskog sreza. Gornoseljski bataljon je predvodio Milo Golev Obradović, vodeći poslije tih akcija odred ka Beranama. U opštoj radosti, zbog oslobañanja Lubnica od Italijana, Milo je ispalio jednu signalnu raketu, koja je pala na kuću Alekse Ojdanića, čiji se slamni krov lako zapalio, ali je požar brzo ugašen, pri čemu je izgorela samo slama. U napadu na Berane su učesrtvovali ustanici iz cijelog sreza, a počeo je u četiri časa, uz žestoke juriše, pri čemu je izbjegnuta stihijnost, zahvaljujući energičnim naredbama komandnog kadra. Još jednom je došla do izražaja monolitnost ovoga kraja, jer su u borbi učestvovali svi, bez obzira na partijsku pripadnost i ideološku opredijeljenost. Baš kao u stara vremena crnogorskog ratovanja, borce su pratile majke, žene i sestre, noseći u svojim obramnicama za borce sve prijeke potrebštine, prije svega nešto čistih krpa umjesto zavoja, i hranu. U ustanku je spontano učestvovalo oko 5000 ljudi, starosne dobi od 16 do 70 godina. Otpor italijanskih vojnika i karabinjera je slomljen, i završena je borba poslije dvadeset šest sati, predajom kompletnog italijanskog garnizona. Nakon ovog velikog vojnog uspjeha je slijedilo održavanje Skupštine narodnih predstavnika 21. jula 1941. godine, na kojoj su bili zastupljeni predstavnici svih grañanskih i političkih partija. Skupština je donijela niz odluka, od onih, kako oformiti narodnu vlast, do odluke o formiranju Narodnog odbora osloboñenja, jedine izvršne narodne vlasti u bivšoj, tada, okupiranoj Jugoslaviji. Voñenje vojnih operacija je takoñe povjereno ovom Odboru. To je ujedno bila prva slobodna teritorija u ondašnjoj Jugoslaviji, na kojoj je, doduše kratko funkcionisala vlast izabrana od narodnih predstavnika.

Lubnice, koje su tada bile u sklopu manastirske opštine, su na Skupštini narodnih predstavnika beranskog kraja, kojih je bilo 217, predstavljali: Miloje Ojdanić, učitelj, Milo Obradović, zemljoradnik, Joso Ojdanić, zemljoradnik, Miloš Obradoviuć, zemljoradnik, Nikola Ojdanić, zemljoradnik, Gole Obradović, zemljoradnik, Mileta Kljajić, zemljoradnik, Lekso Pešić, zemljoradnik i Radivoje Obradović, šumar. Odmah, nakon osloboñenja Berana je krenula velika neprijateljska kontraofanziva od strane njemačkih i balističkih vojnih formacija, koja je išla od Peći i Rožaja. Bježeći pred najezdom neprijatelja Poličani su potražili spas bježeći prema Gornjim selima, a gornjoseljski bataljon se sa tim neprijateljom sukobio na Oštroj jeli, potiskujući ih do Kacubera, kako bi sa ostalim partizanskim jedinicama zauzeli Turjak. Sa Kacubera su došli Gornjoseljani u Gornju Vrbicu, gdje je došlo do žestokog sukoba u partizanskom štabu, jer Rade Kačar Obradović, koji je komandovao lubičkim odredom nije dozvoljavao, da se zapale muslimanska sela, prije svega Vrbica, jer je Pavle Đurišić počeo da iskazuje svoje, već tada, jasno pokazane šovinističko-nacionalisričke namjere. Njemačka kaznena ekspedicija je povratila od ustanika osloboñenu teritoriju pod svoju kontrolu, pošto su je bili Italijani napustili, krenuvši put Pljevalja. Poslije svega toga, Lubničani su se povratili svojim kućama, a ustanak je privremeno ugušen. Takvo stanje je trajalo do novembra 1941. godine, kada je formiran partizanski odred ''Miloš Mališić'', noseći ime poginulog komandira pečičkog partizanskog odreda iz Trinaestojulskog ustanka. Za komandanta odreda je izabran Vuksan Cemović, za komesara Radonja Golubović, a za zamjenika komesara Pavić Ojdanić. Svi borci su položili svečanu zakletvu, na Krševitoj livadi, u kanjonu Bistrice, ispod sela Praćevca. Tada je bataljonski barjak svečano uručen Blagoju Petrovom Ojdaniću, jednom od najmlañih partizana u odredu. Odred je vodio borbe sa, tada, znatno ojačalim četničkim odredima, oko Berana, na Rakiti kod Bijelog Polja i Poljima

mojkovačkim. Nakon tih sprovedenih akcija polovinom novembra je donošena odluka o čišćenju Sandžaka od četničkih formacija, u kome je učestvovala i jedna polovina novoformiranog odreda, a druga polovina je ostala na teritoriji beranskog sreza. Na taj način je odred prilično oslabljen. Pripreman je pohod ka Pljevljima, gdje je došlo do teškog okršaja sa italijanskom divizijom ''Pusterija'' ojačanom drugim vojnim italijanskim formacijama. U pljevaljskoj bitci je učestvovao jeda broj lubničkih dobrovoljaca: Pavić, Pavle, Batrić, Milovan i Dobrila Ojdanići, Svetozar i Milorad Pešić. Dobrila je tada teško ranjena. Kao dobrovoljci su se bili prijavili i Veljko Obradović i Đuro Pešić, ali su vraćeni, jer su bili jedinci u svojim domovima. Težak partizanski poraz na Pljevljima je izazvao četničko napredovanje, a istovremeno malu stagnaciju partizanskog pokreta. Osokoljeni partizanskim porazom na Pljevljima četnici počinju napade na partizanske teritorije, gdje im se činilo da je strateški najbolje. Tako je krenula velika četnička ofanziva na Lubnice, u kojima se tada nijesu nlazile jače partizanske snage, nego samo dio odreda ''Miloš Mališić'', koji je bio predviñen, da bude vodič kolašinskim partizanima, budući su bili dobri znalci toga kraja. Napad na Lubnice je počeo jurišima četnika iz pravca Sokola, Bastaha, Šestarevca i Vuče, uz istovremeno nadlijetanje italijanske avijacije i bombardovanja sela. Našavši se u četničkom okruženju, partizanima nije ostalo ništa drugo, nego da se povuku sa što manje gubitaka. Podijelili su se po grupama, pa se jedna grupa od 30 boraca predvoñena Milanom Kučom, Nikolom Šekularcem i Mihailom Ojdanićem probila izmeñu četničkih redova prema Vučoj. Druga grupa, koju su predvodili Milo Obradović i Ivan Joksimović sa nekoliko boraca kurikućkog voda i još četrdesetak ljudi se probila prema Desinoj Gori, preko Grede, dok se lužačko-pečički vod predvoñen Čajom Šćepanovićem i Đokom Pajkovićem, probio Kraljevim potokom, vododjelnicom izmeñu Praćevca i Lubnica.

Četnici su tada zarobili 42 partizana, 32 iz kolašinskog odreda i 10 iz beranskog bataljona. Presudu zarobljenim partizanima je na licu mjesta izrekao Ljubo Minić, ozloglašeni četnički vojvoda, poznat kao ''Ljubo roglja'', jer je svoje zarobljenike mučio i ponižavao, stavljajući im roglju za vrat. Istini za volju mora se naglasiti (prema svjedočenju aktera tih dogañaja), da je protiv strijeljanja tih partizana bio i Pavle Đurišić, tada još neogrezao u ratne zločine, hoteći da poštuje, kao školovani oficir meñunarodnu Konvenciju o ratnim zarobljenicima. Nažalost njegovo protivljenje je bilo uzaludno, jer ga je Ljubo Minić ucijenio, rekavši da će se sa svojim brojnim pristalicama odmetnuti i okrenuti oružje protiv njega, pa je Pavle Đurišić morao da sudbinu zarobljenih partizana prepusti bezsudnom postupku poznatog koljača Ljuba Minića. Dio krivice što su zarobljeni, snose i strijeljani partizani, jer su se oslonili na ''kumosku tvrdu riječ'', koju je Ljubo Minić dao komesaru kolašinskog odreda Milu Radunoviću, pri pregovorima o predaji. Riječ je održao, ravno čojstvu kojega je nosio, jedva čekajući da te svoje prijatelje, saplemenike i kumove strijelja. Zarobljeni partizani su strijeljani na nekoliko mjesta u Lubnicama: na Kljaji ća livadi, na Kučkinoj litici, Lukama i pored Gunjare. Sa strjelišta su pobjegli Bukilić iz Morače, Miroje Jovanović i Milo Radulović, komesar kolašinskog bataljona, koga su četnici nažalost sustigli na Uzbrodnici, iznad kuće Stefana Obradovića i tu ubili. Miroje Jovanović se spasio bjekstvom uz Stubicu, pa se potom sakrivši u jaslima staje za stoku kod stana Kljajića u Granicama. Strijeljane partizane, odnosno njihove smrznute lješeve, su do lubničkog groblja dovukivali na saonicama Vukota Kljajić i Veljko Milovanov Obradović, da bi svi bili pokopani u dva ogromna kratera, na dnu lubničkog groblja, koje je prijethodno bila napravila jedna, od desetine bačenih avionskih bombi na Lubnice. Svim poginulim su, prema podacima iz, kod njih, nañenih dokumenata napravljene krstače, sa imenom i prezimenom. Nažalost, naišao je seoski kmet Milija Obradov Obradović, koji je te krstače polomio, tako da je rodbina, pri

prenosu posmrtnih ostataka poginulih, svoje bliske prepoznavali po robi i po pojedinim teško prepoznatljivim osobenim znacima. Uzalud ga je molila i preklinjala Bela Goleva, supruga starog ratnika i velikog patriote Đoka-Gola Obradovića da to ne čini, govoreći mu da će to teško platiti. Brzo ga je kletva sustigla. Strijeljali su ga partizani na Talumu kod Berana. Osim teških posljedica po partizanski pokret, poraz na Lubnicama je poslije strijeljanja 42 partizana ostavio strašnu mrlju na Lubnice i Lubničane, jer ih porodice strijeljanih i danas smatraju krivcima za smrt njihovih bliskih. To je najočiglednije manifestovano u vrijeme prenošenja posmrtnih ostataka, dotada neprenesenih poginulih, sedamdesetih godina XX vijeka, kad je jedna Moračanka počela da tuži riječima: ''Oj Lubnice, prokletnice, proklele se...'' Partizanskim porazom nastupa blago zamiranje aktivnosti, i partizanske jedinice ovog kraja kao i skoro cio Mjesni komitet Komunističke partije se povlači u zemunice, izgrañene u Vukovom mramoru, Granicama, Osredcima i Lučilima, zbog čega je počelo novo stradanje stanovništva, jer je su njemački i italijanski avioni počeli sa novim bombardovanjima sela, kako bi zaplašili narod, a komuniste ''istjerali na čistac'', jer su dobijali dosta podataka, od lokalnih špijuna, gdje se nalaze partizani. Ukupno su Lubnice bombardovane šest puta od strane njemačke i italijanske avijacije. U tim bombardovanjima srećom nije bilo žrtava meñu stanovništvom, osim nekoliko lakših ranjavanja, ali je bilo velikih razaranja, tako da je skoro dvije trećine kuća u selu porušeno. U sumanutoj želji da unište sve što je partizansko četnici su krenuli u ofanzivu prema Kolašinu, u kome su se tada nalazile prilično jake partizanske snage, kojima je komandova proslavljeni komandant Peko Dapčević. Četnički vojvoda Svetozar Dobrašinović je sa jakim četničkim snagama krenuo preko Zekove glave, želeći da sa četničkim snagama iz Gornjih Vasojevića i Potarja na brzu ruku zauzme Kolašin. Mislio je, da neće naići ni na kakav otpor, i da će preko Raskrsnice, niz Mušovića rijeku i Rječine, brzo i lako upasti u Kolašin.

Dočekale su ga partizanske snage na Zekovoj glavi i tako strašno potukle, da se od toga nijesu mogli opraviti, ni četnici, kao ni njihov čitav pokret. Tada je ubijeno preko 20 četnika i dvadesetak Italijana, a zarobljeno je oko 150 četnika, dok je Svetozar uspio da se bjekstvom spasi. Tada je zarobljena velika količina oružja: dva minobacača, 10 puškomitraljeza, veliki broj pušaka i ogromna količina municije. Zarobljene su i dvije radiostanice. Poslije tog velikog uspjeha i niza lokalnih akcija, partizanski pokret počinje da jača, a beransko-andrijevački bataljon je došao pod komandu Peka Dapčevića, kao IV bataljon legendarne IV crnogorske brigade. Lubnička četa, pod komandom Rada Kačara Obradovića je nastupala niz Konjsko, a sa mjesta komandanta IV bataljona je smijenjen Nikola Šekularac, zbog neke političke greške, a na njegovo mjesto je imenovan Vido Šoškić. U što je moguće ozbiljnijem oraganizovanju rada sa omladinom, i instruisanjem za borbu protiv okupatora i njegovih pomagača, formiran je SKOJ-a za Gornja sela, za čijeg je rukovodioca imenovan Veljko Milovanov Obradović. Iako jako komunističko uporište, u Lubnicama je bilo dosta četnika, koji su formirali četničku organizaciju, održavši prvi sastanak četničkog štaba u kući Jovana-Josa Ojdanića, poslije partizanskog poraza na Lubnicama, u zimu 1942. godine. Tada je dat prijedlog, da četnički komandir bude Joso Ojdanić, što on nije ni za živu glavu htio da prihvati, izgovarajući se svojim vojničkim neumijećem, kao i nesposobnošću za vojno organizovanje ljudi. Na mjesto četničkog komandira u Lubnicama je izabran Veljko Pešić, da bi ga sjutra dan, nakon izbora, ispred kuće Mira Pešića ubio Milorad Pešić, komunistički aktivista. Dva-tri dana poslije Veljkove sahrane, počele su da stižu prijetnje od Radonje Pešića, kako će se krvavo osvetiti, i ubiti Maja Perovića-Pešića, baciti bombu u kuću Jakše Pešića itd., pobiti roñake, simpatizere i pomagače oslobodilačkog pokreta. Odmah su ga uhvatili

partizani, i zajedno sa njim ubili Janja Koraća iz Glavaca, jednog žandarma, i sve ih pobacali u veliku bezdnanicu u Lučilima. Od strane italijanaskih vlasti su kao pripadnici pokreta otpora bili osuñeni na po 101 godinu robije Jovo Miljanov Ojdanić, Mileta Martinov Kljajić, Lekso Jokov Pešić i Stefan Dragišin Ujdur-Obradović. Neprijateljski zarobljenici su bili: Nikola Obradov, Radenko-Laka Ilijin, Tomo Pavićev(Tulev) Obradovići i Milan-Gajo Radojev Pešić, koji su bili odvedeni kao zarobljenici u italijansko-njemačke ratno-zarobljeničke logore, svojevrsna mučilišta, koja su mogli da prežive samo gorštaci sa ovih prostora. Osuñene rodoljube su prvo sproveli u italijanske zatvore, a kao poseban vid mučenja je primjer postupanja sa Jovom Ojdanićem, mučenog u zatvoru u Bogdanovom kraju na Cetinju, tako što je bio postavljen pod česmu iz koje je svake sekunde kapala po jedna krupna kap vode na njegovu glavu. U toku Narodnooslobodilačke borbe su izginuli u borbama ili nastradali od neprijateljskog terora brojni Lubničani. Nijemo postrojena imena lubničkih bojovnika i žrtava fašističkog terora na mermernoj ploči, spomeniku na sred sela govore najrječitije, šta su i koliko ti ljudi učinili za svoje Lubnice i otadžbinu, žrtvujući ono što je najskuplje, svoje živote, kako bi drugi slobodno živjeli. Berane i čitav kraj su konačno osloboñeni 15. septembra 1944. godine. Kroz ovih desetine redaka, samo ovlaš prelazeći kroz svijetlu borbu za osloboñenje u toku Drugog svjetskog rata, su učinjeni dostupnim neki pokazatelji toga vremena i ljudi u njemu, jer o tim dogañajima ima na stotine stranica, veoma detaljno dokumentovanog i zabilježenog materijala, koji zbog obimnosti dogañaja zaslužuje posebno obrañenu, poveliku knjigu.

XI Život i običaji Lubnica i Lubničana, kao i njihova tradicija se ne razlikuju mnogo od života ostalog crnogorskog stanovništva, jer su svoje donešene običaje i tradiciju iz starog kraja objedinili sa načinom života zatečenog stanovništva, i sa običajima susjednog vasojevičkog življa. Taj narodni život i običaji se postepeno gube kod savremennih generacija, poprimajući sasvim nov način života, pa je ovo pokušaj da se makar dio toga prošlog zabilježi, i ostane upamćeno, kako bi dolazeće generacije znale dio svoje tradicije, koja tako strjelovito nestaje, a koja ne zaslužuje da bude zaboravljena. Iako dugo pod Turcima, pravoslavni živalj ovoga kraja nije podlegao uticaju muhamedanstva, osim što je u govoru ostalo dosta turcizama, koji su postali sastavni dio jezika, odomaćivši se toliko, da samo usko stručni ljudi, za razliku od običnog svijeta, razlikuju te tuñice odomaćene u maternjem jeziku. Tradicija narodnog života je kao oštricom noža presječena. Do Drugog svjetskog rata tradicija i običaji su veoma poštovani, skoro slijepo se držeći one narodne: '' bolje da propadne selo, nego običaji'', da bi ti običaji poslije Drugog svjetskog rata bili skoro ili potpuno zaboravljeni, osim oni, koji su vezani za smrt i ispraćaj pokojnika na vječni počinak. Tradiciju je započinjala i stvarala porodica. Ljudi ovog kraja su visoka stasa, jako razvijeni i snažni kao i svaki gorštački elemenat, skoro lako prepoznatljivi po tim svojim karakteristikama. Razvijenost i snagu su diktirali genetsko predodreñenje kao i uslovi života, veliki fizički napori, kojima su bili neprestano izlagani pri obavljanju teških seljačkih poslova, kao i duga pješačenja po planinskim bespućima dostupnim samo najvještijim i najsnažnijim, u neprestanom traganju, radi obezbjeñenja što snošljivijih uslova života za familiju. Osnovna ćelija društva, kao i u svuda drugdje je bila porodica i porodične zadruge, koje su se dugo održale kao socio-ekonomski vid

objedinjavanja interesa stvaranja uslova za život i nove vrijednosti. Užu porodicu je sačinjavalo prosječno 7 - 8 članova, a porodičnu, patrijahalnu zadrugu je često činilo i preko tridesetak duša. Na čelu te patrijahalno-porodične zajednice ili zadruge, je bivao najstariji muški član porodice, čija je riječ i nareñenje poštovano neprikosnoveno. Zbog opšteg intersa porodice, starješina ili glava porodice, je znao često da bude surov, pa je nepoštovanje njegove naredbe bivalo sankcionisano kaznama, koje je izricao sam starješina, batinanjem ili eventualnim potpunim izgonom iz porodice. Osim zajedničke, porodične imovine, starješina je imavao i ličnu imovinu: novac, rakjiu i slično, što je služilo uglavnom radi dočeka ''stidnih musafira'' i ''čuvanja obraza'' kuće i kućne zajednice. Imovinski odnosi su zasnivani na običajnom pravu, po kome je starješina bio neprikosnoveni gospodar i upravljač svega pokretnog i nepokretnog, što je pripadalo zajednici, osim nad ličnim stvarima ukućana. Takva neograničena vlast se često graničila sa okrutnošću, lišavajući ponekad nekog od sinova prava na nasljeñe, ostavljajući ga bez igdje ičega, ako se ne bi povinovao volji starješine. Ako bi došlo do djeobe, što je postajalo sve češći način organizovanja života, starješina se trudio da što pravičnije podijeli imovinu, pokretnosti i nepokretnosti. Jedino udata kćerka nije učestvovala u podjeli imovine. To je isto važilo i za ženu, kojoj je umro ili poginuo muž, a nije imala djece, nego bi ta udovica bila pridodata onom dijelu zajednice, u kojoj su svekar i svekrva. Nije bilo ni pomena o davanju dijela snahi, koja bi se preudala Naslijeñeno imanje od majke je majčinstvo i ono nije ulazilo u ukupnu podjelu pri djeobi, nego je bivalo vlasništvo onoga, čija ga je majka, odnosno supruga ''donijela u miraz''. Naslijeñeno imanje od oca je očinstvo. Pošto praktično nije imavalo pismenih ljudi kroz dugi vremenski period, kako bi starješina ostavio pismeno izraženu volju o zavještanju na ''potonjoj uri'', kako raspolagati sa pokretnom i nepokretnom imovinom i organizovanjem rada zadruge, poslije smrti

starješine, to bi on ''za zdrave pameti i bistra uma'' ostavljao zakletvu ili amanet, uz prisustvo kojeg uglednog bratstvenika, kao garanta, da će se poštovati njegova, za života izražena volja. Čeljad, koja žive u porodičnoj zajednici je po hijerarhijski savršenom redu nepisanih zakona porodičnih običaja poštovala, decenijama ustaljeni način života. Djeca su bezpogovorno slušala oca i majku, a ovi sve one starije u kući. Starješina je rijetko komunicirao sa mlañima, kad bi bilo u pitanju izvršavanje obaveza bilo koje vrste, nego je nareñenja i uputstva davao roditeljima onih, koji su trebali da obave odreñeni posao, koji su izvršavali zadatak prilježno, kao što su to činli njihovi roditelji slušajući svoje starije. Starost domaćina je značila da nije sposoban da organizuje rad i red u patrijahalnoj zadruzi, pa je svoja ovlaštenja prenosio na svoga mlañega brata, ili ako nije imao brata, na najstarijeg sina. Starješina je doživotno poštovan, uvažavan i pažen, da bi taj odnos bio doveden do kultnog. Bivalo je izuzetaka, ali dosta rijetko. Poslednje patrijahalne zajednice u Lubnicama su se raspale pedesetih godina XX vijeka. Ako bi starješina poginuo, ili umro mlad, pa ostanu mlañarija i malodobna djeca, a starješina nema mlañe braće, njegovu ulogu bi preuzimala njegova udovica. Zbog toga je čest slučaj da se potomstvo počne prezivati, bilo zvanično, bilo nezvanično po tom svom ženskom pretku (Ojdanići zvanično, Pešići-Merići, Rakovići-Stančići itd. nezvanično). Uloga glavne domaćice u kući je mnogo složenija, nego uloga starješine, a obavlja je starješinina žena. Glavna domaćica brine o pospremanju kuće, održavanju porodične higijene, pripremanju zimnice i hrane, neprestani nadzor nad onima, koji su zaduženi za čuvanje stoke, obavljanje najsloženijh i teških poljskih radova, tkanju sukna za odjeću, tkanju vunenih pokrivača i prostirača, pletenju i pravljenje predmeta za odijevanje i obuvanje. Zbog toga u ovim krajevima, kao i mnogo šire postoji poslovica, da ''ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi''.

Dok muška djeca, u ranom djetinjstvu, najčešće imaju jedino obavezu čobanovanja, dotle djevojčice počinju od najranijeg uzrasta da pomažu majkama u svim kućnim poslovima. Žena uopšte, a djevojka posebno je imavala izuzetan ugled, a bila je štićena i pažena, da joj se ne bi ''nagazilo na čast''. Zato je odnos izmeñu brata i sestre bio takav da je veza bivala doživotna, pa bi se sestre i poslije udaje zaklinjale u bratski život, a brat je to uzvraćao pažnjom i ljubavlju, tako, da je oženjeni brat najčešće bivao pažljiviji prema sestri, nego prema supruzi. Roñenje djeteta u kući je posebna radost, ali mnogo, mnogo veća, kad se rodi muško dijete, jer je time bio osiguran ''produžetak loze'', a žensko je ''tuña nafaka''. Roñenje muškog djeteta se oglašavalo pucanjem iz vatrenog oružja, a obično je prvoroñeno muško dijete postajalo ljubimac u porodici, vrlo često zloupotrebljavajući pažnju, koju mu porodica ukazuje. Roñenje ženskog djeteta nije donosilo veliko veselje, naročito ako bi se rodilo više djevojčica za redom. Često se u narodu moglo čuti: ''Šta je, šta ste utulili oganj, ka' da vi se pridala ñevojka''. Tako su djevojčicama, ako bi se rodilo više djevojčica za redom u jednoj bračnoj zajednici, nadijevana imena, kojim bi se prekinuo taj ''ñevojački niz'', kao na primjer: Stana, Stanka, Stanija, Stanisava, Dostana itd., kako bi prestala da se rañaju ženska djeca. Muškoj djeci su davana imena od milja, ili po kojem slavnijem predku. Ako bi se dešavlo da muška djeca umiru, prvo koje bi se rodilo iza te umrle djece je dobijalo ime Vuk, Vučina, Vučeta, Vukašin, Vukoje. Vuksan itd., jer po narodnom vjerovanju, zli dusi, koji odnose djecu ne mogu vuku ništa, pa će tako i ovo novoroñenče, sa takvim imenom, ostati živo. Često su muškoj djeci nadijevana ''turska'' imena, zbog toga što ''usud i zli duh'' ne može Turcima ništa. Nije rijedak slučaj da se za dugo nije znalo pravo ime takvom djetetu, nego bi ga svi zvali po tom ''turskom'' imenu, Bećo, Murat, Mujo, itd. Briga o djeci je bila uobičajena, iako su podizana u veoma teškim uslovima. Nije bilo moguće u velikim zajednicama, a na relativno malom prostoru, jer je čitava zadruga živjela u po jednoj,

nevelikoj kući, obezbijediti posebne uslove za ''njivljenje'' djece. Djeca, kad bi prohodala i dorasla da im se oblači odjeća su praktično obukivana u jednaku odjeću. I muška i ženska djeca su nosila ''džude'', dugačke košulje od sukna, ili opletene, koje su dosezale do ispod koljena, skoro do članaka. Muška djeca su nosila pletene ''gaće'', sa dugim razrezom na stražnjci, kako bi bez skidanja ''gaća'' obavljala fiziološke potrebe. No čim bi muško dijete napunilo 12-14 godina, ono se smatralo prispjelim za najteže fizičke poslove, kada je i postajalo ''puškonoša'', tj. sticalo je pravo, da mu se nabavi puška, kao odraslom čeljadetu. Tada bi muško dijete dobijalo i prvu duvankesu, npravljenu od kože, u koju je smještan pribor za pušenje, što je predstavljalo posebno svečan trenutak u životu toga junoše. Od 14-16 godina su momčići već išli sa očevima zajedno u četovanje, a od 18 godina je svaki momak imao obavezu da bude u bratstveničkoj ili seoskoj četi (Pavle Apolonovič Rovinjski ''Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti''). Zbog toga je odnos oca i sina bio izuzetno srdačan, pri čemu je zbog dugog zajednikovanja, postajao skoro drugarski. Žena je, kao što je to uobičajeno u svim krajevima, imala specifičan položaj pa je taj, skoro bi se mogao nazvati nižim, bio ustaljen u svoj Crnoj Gori, i u njenim rubnim krajevima. Ali žena je često, naročito u inokosnim porodicama, obavljala najteže poslove, koji su bili isključivo ''muški'', radeći istovremeno i one ''ženske''. To nikako nije značilo da se žena želi poniziti, zbog obavljanja i teških i lakih poslova, nego znači da se drugačije nije moglo, zbog vječite borbe za goli život, pri čemu je muški dio populacije bivao najčešće opterećen vojevanjem i ratničkim akcijama. Iako je to na prvi pogled ličilo da se žena doživljava kao biće niže vrijednosti, žena je bila izuzetno cijenjena i poštovana, pogotovu njena čast i dostojanstvo. Tako u ''Vasojevičkom zakonu u 12 točaka'' igumana Mojsija Zečevića, koji nikad nije zvanično donesen, ali se po njemu postupalo, u jednom članu se kaže ''... ko ubije mušku glavu da plati trista groša, a ko ubije ženu, da ima platiti trista jedan groš...'', što

znači da je ubica, ili njegova porodica bila osuñena, da im se iz kuće ubije više nego jedna muška glava. To je sa jedne strane tumačeno, kako je žena slabašno biće, pa mu je neophdno obezbijediti sigurnu zaštitu, sa druge strane, ona je bila majka i sestra, čija povreda ugleda znači uvredu za kući i za bratstvo, a sa treće strane, žena je rañala nove radnike i ratnike, što je možda i bilo presudno u izuzetnom poštovanju iskazivanom prema ženi. Mada je smatrano da je ''ñevojka tuña sreća'', ona je i udata smatrana članom porodice, i bila je neraskidivo vezana za svoj rod. Tako je žena bila dvostruko zaštićena, od doma i roda. Svi su vodili računa da im žena i sestra ne bude uvrijeñena, jer bi to bila sramota za rod i dom. Tako su, kao i svi Crnogorci. i žitelji Lubnica do religioznosti poštovali žene drugih, ''spremnih na svaku vrstu osvete za najmanju uvredu svoje žene'', kako kaže francuski konzul u Skadru Ekar, u putopisu po Crnoj Gori, iz 1810. godine. No često se moglo čuti, kad se govori o nekoj ženi, hoteći da se što slikovitije prikažu ženini kvaliteti - ''ona je ka' dobar čo'ek'', što je bilo ilustracija muške nadmenosti i pokušaja obezbjeñivanja nadreñenosti. Tako bi neko upitan koliko ima djece odgovara: ''Imama tri ñevojčice i dvoje ñece'', podrazumejevajući pod ''ñecom'' samo muške potomke. Žena je takav status primala mirno, doživljavajući ga kao neminovnost, koja je toliko bila ukorijenjena, da se majke i sestre nijesu nikad klele u ženski dio familije, nego samo u muški, braću ili sinove. Ni u trenucima velike žalosti se nijesu ''zališavala'' ženska čeljad, nego bi tužilice ili drugi žalbenici ''zališavali'' (izuzimali) iz leleka i kuknjave samo braću i sinove, dakle muške potomke, da bi nešto kasnije počeli naricati i govoriti i ''liše ostatka'', što je podrazumijevalo da je u ostatku i ženski dio familije. Često je žena bila izvrgavana nepravednom i neopravdanom maltretiranju, te muževi šamari ili batine nije bilo ništa neuobičajeno. Prema ženi se postupalo dosta okrutno, uz muževljevo pravo na ličnu procjenu pravičnosti sankcija, koje bi prema ženi preduzeo, počev od

toga da bude žestoko ljut i da izbatina ženu, pa do istjerivanja iz kuće, bez prava povratka u tu kuću, ne vodeći računa koliko je vremena i rada u tu kuću kažnjena žena uložila, i da li je imavala poroda ili ne. Ponekad, kao razlog za razvod od žene je bivao vrlo banalan - nije rañala mušku nego žensku djecu, ili nije uopšte rañala djecu, što je bio razlog za razvod, bez mogućnosti da se utvrdi da li je možda krivica do muža, što nemaju djece. Institucija braka je jedan od najvažnijih činova u životu čovjeka. Pošto su Lubnice dugo vremena bile jedna skoro besputna enklava, u kojoj su ljudi bili upućeni svakoruko jedni na druge, to su u početku ženidbe i udadbe bivale izmeñu različitih bratstvenika, tj. ljudi, koji nijesu bili nikakav rod, da bi zbog uvećanja bratstva i ''razroñavanja'' počeli da se sklapaju brakovi meñu dalekim roñacima istih prezimena, što je u ranoj fazi razvoja sadanjih Lubnica bilo nezamislivo, i tretirano kao neoprostiv grijeh. Skalpani su i brakovi meñu rodbimon, koji su po crkvenim zakonima bili neregularni i rodoskrnavljenje, pa popovi nijesu htjeli da obave vjenčanja meñu roñacima, bliskim po crkvenom kanonu. Zato su razboritiji ljudi počeli da svoje životne saputnice traže iz raznih krajeva Donjih i Gornjih Vasojevića, kao i u drugih bližih i daljih krajeva, kako bi sačuvali i obezbijedili što napredniji i zdraviji porod, miješajući nasljedne osobine sa ljudima iz drugih krajeva, koji im ni po plemenu nijesu bili bliski, a kamoli po bratstveničkoj liniji, pri čemu bi novodošle supruge iz raznih krajeva donijele svježe genetsko nasljedstvo. Udaja djevojke je ostavljala veliku prazninu u djevojčinoj kući, makar koliko to bio veseo čin. Mladoženja i njegova kuća su bili dobitnici, jer im u kuću ulazi nova snaga i mladalačka svježina, njegovana od strane roditelja, kako to samo umiju otac i majka. Mnogo je bilo važnije iz kakve je kuće djevojka, nego njena ljepota, jer ''ljepotište na bunjište, a dobrište na ognjište'', po narodnoj mudrosti, koje su se pridržavali momci pristasali za ženidbu. Bilo je vrlo

bitno, da djevojka dolazi iz čestite kuće, junačke i glasite, kako bi se ženikova rodbina mogla pozoriti sa novim prijateljima. Znajući, kako svuda ima ''roda'' i ''uroda'' crnogorski Gospodar je uveo pravilo, u vidu nepisanog zakona, da se u nejunačku, ''tankolozovićku'' i ''slabu'' kuću mora dati odiva, kako bi se ti tankolozovići orodili sa dobrim ljudima, ali da se ni po koju cijenu ne uzima djevojka iz takve kuće, kako se ne bi ''ištetila loza'', jer djeca ''najviše liče na ujčevinu''. Skoro su svi Lubničani poštovali to običajno pravilo, i rijetko ko bi se ženio mimo volje roditelja, i njihove procjene, da li se radi o dobroj ili lošoj kući, iz koje bi trebalo da se ženi mladoženja. Do kasnih decenija XIX vijeka, ženidba je bila '' u neviñeno'', što znači da su odluku o udaji ili ženidbi u ime mladih donosili roditelji, prije svega otac, ne pitajući mlade, da li im je ta udaja ili ženidba po volji. Naročito je odlučujuću riječ prilikom udaje kćerke imao otac, čija se riječ poštovala bezpogovorno. Bračna zajednica je imala jasan cilj: uzajamno poštovanje, ljubav i ispomaganje supružnika, nastavak porodičnog stabla rañanjem djece, kao pomoć i odmjena starim roditeljima u težim i lakšim poslovima. Muškarci su se ženili od 18 godina, bez nekog postavljanja gornje granice kad da se žene, pa je bivalo slučajeva da su se ženili od 50-60, pa i više godina, i imavali porod. Djevojke su počinjale sa udajom od šesnaeste godine, jer koja bi ostala neudata do 25 godina je već smatrana ''posjedjelicom''. U brak se stupalo tako, što je muškarac bivao obično stariji 5-10 godina od buduće supruge. Ako bi se mlaña sestra udala, ili mlañi brat oženio prije starije sestre ili brata, to je bilo teško kršenje običajnog prava, pa je mlañi, koji je prekršio to pravo, tažio oprost od starijega. Dešavalo se da mlañi ne zatraži oprost, pa ta preskočena braća ili sestre nijesu do kraja života govorili sa ''prekršiocem'' običaja. Takvih slučajeva je bilo i najnovijem vremenu, čiji smo i mi savremenici.

O predbračnim vezama skoro da nije bilo ni govora, a o predbračnoj ljubavi nije bilo ni pomena. Ako bi se to kojim slučajem desilo, to je morala da bude najsačuvanija tajna, koju nije smio niko da zna, i nije povjeravana ni najbliskijim osobama. Djevojke i momci su se gledali na seoskim prelima, sijelima, saborima i seoskim mobama, na kojima su mladi vrlo rado učestvovali, jer je to bila prilika da se vidi draga osoba, a da to ne bude primijećeno od raznoraznih radoznalaca i znatiželjnika, koji kao da su jedva čekali da otkriju kakvu djevojačku ili momačku tajnu, kojom bi se tračerski sladili, prepričavajući, i dodajući kojekakve izmišljotine, kojima su mladima zagorčavali život. Ženidbi je prijethodio čin prosidbe, poseban ceremonijal, kojim se javno obznanjuje ''vjeravanje'' djevojke i ozvaničenje veze izmeñu momka i djevojke. U prosidbu su odlazili mladoženjin otac, po jedan ili dva strica, roñeni brat, ako ga je mladoženja imao, neki od braće od stričeva, koji je obično bivao ''prstenski ñever'', mladoženjin ujak i neko od zetova kuće, koja ide u prosidbu. U prosidbu se obično odlazilo u ranim večernjim satima, kako bi prosci po ''nevñelici'' bili što manje izloženi radoznalcima, za slučaj eventualnog neuspjeha u prosidbi. Kad stignu u djevojačku kuću, na gostinsko ''dobro veče'' bi se otpozdravljalo prilično suzdržano, kao prema svakom namjerniku, mada su domaćini obaviješteni o razlozima dolaska gostiju. Gosti posijedaju u pročelje, za prazne, ničim postavljene stolove, uz obavezu da mladoženja sjedne ispod kakve lampe ili drugog izvora svjetlosti, kako bi ga što bolje zagledali. Poslije konvencionalnih pitanja o zdravlju, i uopšte o tome kako žive, počinje nadmudrivanje, najrječitijih gostinskih predstavnika i domaćina. Priču bi obično započinjao gost, govoreći, kako su prolazeći pored čuvene i gostoprimne kuće, umorni od daleka puta, navratili da se malo odmore, na šta bi domaćin odgovarao, da je njegovoj kući dobrodošao svaki gost dobronamjernik. Potom počinje gostinska priča, da osim čuvenog gostoprimstva i čojstva, ova kuća ima i lijepu i zdravu mladež, pa nije

zgorega i o tome da malo popričaju. Domaćin bi to sa odobravanjem prihvatio, hvaleći se lijepim i zdravim porodom. Na to bi mu prosioci odgovarali, da oni to znaju, ali da su čuli da domaćini imaju i jednu lijepu ñevojku, i da su gosti sa sobom doveli jedno momče, koje bi bilo pravi par i prilika njihovij ñevojci, pa bi bili voljni da čuju da li bi ta domaćinova ñevojka pristala da se uda za ovog njihovog momka. Uz malo nećkanja, domaćin bi odgovarao, kako on to ne može sam da kaže, nego moraju pitati ñevojku, koju potom uvode u prostoriju, gdje se nalaze prosioci. Djevojka ulazi pognute glave, stidno sakrivajući pogled i lice od prisutnih, a na očevo pitanje, da li bi uzela ona ovoga momka, odgovara poluglasno, skoro šapatpm, da bi. Tada ustaje prstenski djever i djevojku daruje, obično zlatnim prstenom, a mladoženja daruje mladu sa novcem. Najstariji od gostiju, mladoženjin otac ili stric se oglase pucanjem iz pištolja, a u tom trenutku, brižna majka, strine i djevojčine sestre iznose i postavljaju obilno piće i meze, pri čemu nastupa opšte veselje i čestitsnje ljubljenjem svih prisutnih. Sjedenje se nastavlja do duboko u noć, ali u svakom slučaju se završava, prije ponoći, da bi se nastavilo u momkovoj kući. Kad djevojka primi prsten, ona počinje da daruje prosioce, obično pletene vunjene čarape, košulju svekru i po koji peškir ostalima. Ako je u prosidbu pošla i momkova sestra, onda se bira i prikladan poklon za nju. Mladoženjina porodica je bila obavezna da djevojci, nakon obavljene prosidbe kupi svečanu, ili ako je bila boljeg imovnog stanja, zlatnu crnogorsku robu, kao i poklone djevojčinim roditeljima. U dogovoreni dan i vrijeme za svadbu, pred mladoženjinom kućom se pokupe svatovi, pošto bi pucnjanjem iz vatrenog oružja stari svat pozvao svatove na okup. Sve svatovske činove su podijelili stari svat i mladoženjin otac. Za starog svata je obično biran najugledniji mladoženjin bratstvenik, koji bi svojim autoritetom mogao da kontroliše sve što će se dešavati kod novih prijatelja, kako mu ne bi pogriješio koji od svatova i ''uzeo obraz'' porodici i bratstvu, i kako bi dostojanstveno reprezentovao kuću iz koje dolaze svatovi. Djeveri su bili braća

mladoženjina, roñeni brat i brat od strica. Kum je bio neko iz porodice, sa kojom je kuća vezana starim kumstvom, a ukoliko neko od starih kumova nije bio u mogućnosti da se odazove pozivu u svatove iz bilo kojeg razloga, mladoženjin otac je išao da traži oprost kumstva, zato što će morati da pozove drugog kuma. Ostali svatovski činovi su dijeljeni tako što bi za barjaktara uzeli uglednika iz mladoženjine ujčevine, za vojvodu nekog od starijih zetova mladoženjine kuće, a glasonoša je biran po vještini i brzini, kojom je obdaren, kako bi što brže ''ufatio muštuluk'' da svatovi idu sa mladom. Uz mladu je išla neka mlaña ženska osoba, obično mladoženjina sestra, kako bi se našla mladi usput, radi svake potrebštine. Svoj dolazak pred kuću buduće nevjeste svatovi bi oglasili pucanjem, a svatove bi dočekali domaćini zdravicama, punim bocama rakije i pucanjem, uz ljubljenje svih prisutnih. Potom domaćin uvodi svatove i sijeda za prepunu ''sofru'', rasporeñujući ih prema svatovskim činovima koje svatovi imaju. Obično mladoženja nije išao u svatove, a kad svatovi posijedaju i obrede se zdravicama, stari svat ''tek tada primjećije'' da u toj prostoriji nema one, zbog koje su ''prevalili toliki put'', pa nalaže djeverima da idu po djevojku. Djevojka se, svečano obučena, nalazi u posebnoj prostoriji, koju na vratima čuvaju njene sestre i bliže roñake, ne dozvoljavajući djeverima da uñu za djevojku, dok ne plate ''vratarinu'' i ''otkup'' za mladu. Poslije izvjesnog cjenkanja, uz obilato djeversko plaćanje, braća izvode sestru, predajući je djeverima, a djeveri taj trenutak oglašavaju pucnjima iz pištolja. Kad djeveri uvedu mladu u prostoriju, gdje se nalaze svatovi, ona prvo prilazi starom svatu ljubeći ga u ruku, potom svekru, koga takoñe ljubi u ruku, pa se onda pozdravlja, ljubeći se u obraz sa svim svatovima redom, a starije ljubeći i u ruku. Mlada ne sijeda za trpezu, nego sa djeverima ''dvori'' svatove. Kada mlada završi pozdravljanje sa svatovima, onda mlade djevojke iz domaćinove kuće pristupaju kićenju svatova, cvjetovima i maramama, o ovi kićenje plaćaju, onoliko koliko im odredi stari svat,

ali niko ne plaća preko sume, koju je dao stari svat. Veselje se nastavlja uz pjesme i igru, uz obilato piće i meze. U mladinoj kući se obično sjedi oko dva sata, ali u svakom slučaju, svatovi sa djevojkom kreću prije podne, makar neki minut, ''jer im je daleko putovati''. Ako su svatovi došli na konjima, konjima je data zob i položeno sijeno, ali dodro pričvršćenih stremena i konjskih uzdi, ostavljenih na sigurno mjesto, da ih ne bi sakrili domaćini, kako je to bivao običaj, pa bi svatovi morali da ih otkupljuju. Isto tako je barjaktar morao da vodi računa o barjaku, postavivši ga na vidno mjesto, tako da mu bude stalno pod okom, kako mu šaldžije iz domaćinove kuće ne bi sakrile barjak. Svatovi se nikad ne vraćaju istim putem kojim su došli, jer bi im mogla biti ''postavljena zasjeda'', da im neko ne bi pokušao preoteti djevojku. To je ostao običaj još od starih vremena, kad su često hajdičke zasjede znale da sačekaju svatove, i preotmu djevojku, što je ponekad bilo praćeno velikim krvoprolićem, jer bi se, ako bi se dozvolila otmica djevojke, ''izgubio'' obraz pred bratstvom i selom. Po dolasku kod mladoženjine kuće, nastupa prolom od pucanja iz vatrenog oružja, veselja, pjesme i igre. Na ulazu u novu kuću, mladu dočekuju sa malim muškim djetetom, ''nakonjčem'', koje ona prihvata u naručje, pošto je prije toga bacila, preko glave jabuku, u koju su zabodeni metalni novčići, za koju se grabi svadbarska mlañarija, ko će je uhvatiti. Snahu svekrva dočekuje na ulazu u kuću sa punom karlicom raznih žitarica, kojima posipa snahu, kako bi unijela ''svaki berićet'' u kuću, sretnjikajući njen dolazak u novi dom. Opšte veselje traje do duboko u noć, kada se svatovi sa mladom okupe u posebnoj prostroji, radi ''svatovske večere'', na kojoj će mlada i svatovi meñusobno izmijenjati darove. Svatovi su mladu obično darivali novcem, a ova njih uzdarjem, koje se uglavnom sastojalo od košulja, uz poseban dar za ''enñibulu'', mladu djevojku, obično mladoženjinu roñenu sestru ili sestru od strica, koja je za čitavo vrijeme svadbarskog ceremonijala bila uz mladu. Pri polasku svatova iz djrvojačkog doma mladoženjinoj kući, djeveri bi uzeli mladu ispod ruku, čvrsto je držeći, kako se ne bi okrenula, kada je zovne neko od

braće, da djeca ''ne bi ličila na ujčevinu'', ma kako se radilo o dobrim ljudima. Definitivno proglašenje braka je obavljano crkvenim ceremonijalom vjenčanja, po pravoslavnim hrišćanskim običajima. Kada bi mladi formirali bračnu zajednicu, obično bi nastavljali da žive u kući kod mladoženjinih roditelja, dok se ne bi oženio koji od mlañe braće, kada bi otac učinio djeobu, ''za nova traga'', kako ''tuñinke'' ne bi zavadile braću, a i da se zna čije je što, da poslije očeve smrti ne bi došlo do razmirica. U zajednici se ostajalo sve dok je živ otac ili starješina jakog autoriteta, koji je držao zadrugu na homogenom okupu, ali uz poštovanje, da bi pri raspadu zajednice, dobijao svak ono što je otac ili starješina odredio na prvobitnoj djeobi. Dešavalo se da sav ovaj ceremonijal svadbe i svadbarskog veselja pri ženidbi ne bude organizovan, nego mladoženjini ''otmu'' djevojku, i ona pobjegne iz očevog doma. O stvarnom otimanju djevojke nije skoro nikad bilo riječi, nego su otmice i bjeksta djevojaka često bili improvizovani, da bi kasnije došlo do brzog i lakog ''pomira'' dvaju porodica. To se često činilo radi izbjegavanja velikih troškova na svadbama, ili zbog eventualne žalosti u jedom od domova, kada se nijesu mogla organizovati svadbarska veselja. Bivalo je slučajeva, doduše vrlo rijetko, da djevojka u dogovru sa momkom sama doñe momkovoj kući, ali bi već prvo jutro bila dočekana prijekorima, ''da što valja, ne bi došla sama''. Pravoslavni živalj ovoga kraja nije nikad poprimio običaje iz muhamedanskog Šerijata, po kome su muslimani, po lično izraženoj volji, mogli biti poligamisti. Bivalo je slučajeva da čovjek u kući ima dvije žene. To bi bilo samo onda, kad bi to bila izričita volja prve žene, ako bi se ona teško razboljela, ili možda nije imala djece, pa bi natjertala muža da se ponovo ženi, ili bi mu čak sama odabrala i dovodila drugu ženu, kako mu ''ne bi iskopala kuću, jer je bezñetka'', nesposobna za rad i rañanje. U tim slučajevima bi prva žena bila pažena i uvažavana do nivoa pažnje koja se ukazuje svekrvi, ili majci novodošle žene u kuću.

Položaj i status novodovedene mlade je najčešće zavisio od svekrve. Od svih ukućana u porodici, obično najbolji prijatelj novodošloj mladi je bio djever, pun razumijevanja i bratske ljubavi prema snahi. Mlada, koja je pristigla u kuću počinje nadijevati imena ukućanima, kako će ih zvati do kraja života, svekra babo ili tata, svekrvu majko, mladoženjinu braću i bratučede ñevere, muževljeve sestre i sestre od stričeva, tetaka i ujaka bi zvala gospa, divna, mila itd. Mlada je bila obavezna da svakoga sluša, da donosi vodu sa izvora, da polije vodom ukućane prilikom umivanja, da prva ustane i naloži vatru, da prinosi starijima žar radi pripaljivanja duvana, kao i sve ono što bi joj zapovidjela svekrva. Mlada nije supruga zvala po imenu, nego je za njega govorila ''on'': pitala bi gdje je on, jesu li ovo njegove 'aljine itd. Muž je ženu zvao punim imenom, izbjegavajući bilo kakvo ime od milošte. Pri odlasku iz kuće, na kraći ili dalji put, muž se sa ukućanima pozdravljao srdačno, ljubeći se, dok bi se ženi obratio samo sa zbogom ili čak ni toliko. Isto je bivalo i po povratku kući. Ako bi se desilo da muž pogine ili umre prvi, ženi je bio veliki zazor da glasno nariče i kuka za njim, nego je to morala činiti, bezglasno, pritomljeno, maltene krijući od svih svoju tugu. Velika je sramota bila, ako bi se udovica preudala, pogotovu ako je imala sa pokojnim suprugom djecu. Ako bi žena prva umrla, pa bi muž za njom zaplakao, to bi bila opšta kućna i bratstvenička bruka. Kad bi nekom od ljudi umrla žena, ne dugo poslije njene smrti su ukućani navaljivali na udovca da se ženi, skoro ne vodeći računa o njegovoj starosnoj dobi. Muževljeva braća su djeveri, sestre zaove, roditelji su svekar i svekrva, a muževljevi roditelji su djed i baba djeci, isto kao što su djed i baba majčini roditelji. Bratska djeca su stricu sinovci i sinovice, a sestrina djeca su sestrići i sestričine, dok su su za sestru bratska djeca bratanići i brataničine. Zaovina djeca su zaovići. Bratska djeca su meñu sobom bratučedi, ili braća od stričeva, a bratska i sestrina djeca su meñu sobom braća od ujaka ili braća od tetaka. Ženina rodbina je otac-tast, majka-tašta, brat-šurak, sestre-svastike ili balteze, šurakova žena

šurnjaja, a svastikin muž pašenog. Muž očeve ili majčine sestre je tetak, a majčin brat je ujak, ujakova žena je ujna, dok je očev brat stric i doživljava se kao najbliži rod, poslije braće i sestara. Udata djevojka je svome rodu odiva, pa se pri ispraćaju iz djevojačkog doma, na rastanku pjeva: ''...kad si bila zor ñevojka, budi sada zor odiva...'' Veze po muškoj liniji su doživljavane mnogo jače i uvažavanije, smatrajući da je očeva rodbina bliža, jer je mnogo preča veza ''po krvi'', nego ''po mlijeku''. Roñaci se odreñuju kao drugo ili treće bratučedi, a svi koji nose isto prezime su roñaci, bez obzira na stepen srodstva. Očuh i maćeha su surogati za majku i oca, pa teško da mogu biti bliski sa djecom, kojoj su očuh ili maćeha. Djeca svoje roditelje zovu tata i mama, dok malo poodrastu muškarci, kad počnu roditelje zvati imenom, a ženski svijet i poslije udaje ne prestaje da oca i majku zove tata i mama, sve dok roditelji ne umru. Čak i poslije njihove smrti ih ne nazivaju imenom u pominjanju, nego govore o roditeljima, kao o tati i mami, ili nadimcima, kako su iz milošte zvali oca i majku, dok su bili djeca. Zvanje roditelja imenom od strane muške djece nimalo ne umanjuje poštovanje poroda prema roditeljima. Niko u selu seljane ne zove drugačije osim po imenu, naravno ako se ne radi o nekoj rodbinskoj vezi, nego se svako, i staro i mlado, obraća sagovorniku zovući ga po imenu, bez ikakave atribucije, koja bi označavala neko posebno poštovanje, ali su stariji poštovani, kao da su najbliži ukućani. Svako svakoga u selu zna po ličnom imenu, uz koje ide obavezno i ime oca, ne pominjući prezime. Ako bi dva lica imala ista lična imena i imena očeva onda se identifikovanje vršilo po imenu ñeda (očevog oca), a niko nikome ne persira, nego se svako svakome obraća sa ti. Vrlo rijetko bi zet otišao u tazbinu, da tamo živi. Ako bi se to dogodilo, onda je to bivalo kad supruga nije imala nikog od braće i sestara, pa bi se zet naselio u tazbini. Takve ljude su komšije i roñaci često, bezpotrebno izvrgavali podsmijehu, smatrajući čovjeka koji se

''prizetio'' manje vrijednim, nazivajući ih domazetovići, i još kojekakvim neprikladnim imenima. Svi Lubničani imaju svoje slave. To su blagdani kućno-bratstveničkog ili plemenskog nivoa, znak bratstveničkog ili plemenskog identiteta, na kojima se sastaju prijatelji. Prije svega na slavu dolaze ''odive'' sa djecom i muževljevom rodbinom, kao i komšije i prijatelji iz drugih bratstava, koji toga dana ne slave. Posebno se tim slavama raduju djeca, domaćinova i djeca koju dovode ''odive'' u ''rod'', gdje im se posvećuje mnogo pažnje. Svaki od bratstvenika uñe u roñačku kuću, samo na časak da čestita slavu, pa brzo ide dalje, kako bi obišao sve roñake, čestitajući im slavu, istovremeno žureći da stigne kući, da mu novodošli gosti ne bi bili sami. Glavni gosti dolaze uveče, uoči slave, kako bi noćili kod domaćina, ukazujući mu time veću čast i poštovanje. Ko god na dan slave doñe je dobrodošao. Na slavu se ne poziva, nego prijatelji, kumovi i komšije znaju kad je slava, pa nepozvani dolaze. Za krsnu slavu je pravljen slavski kolač umiješen od pšenišnog brašna sa kvascem, potom je kuvano žito i pripremana posebna slavska svijeća, kao i vino, ako ga je bilo moguće nabaviti, kako bi se osvještao kolač. Svještanje je obavljano krstom, strukom bosioka i molitvenim blagoslovom, koji su sa svještenikom izgovarali okupljeni ukućani. Neizostavno je bilo i osvještanje ikone sveca koji se slavi. Ikona je stajala obično na zidu koji se nalazi na istočnoj strani, što je bilo simbol okrenutosti prema istoku i mjestima gdje je roñen Isus Hristos, i gdje je nastupila njegova golgota. Ispod ikone je stajalo kandilo, koje se upali uoči slave. Domaćin dočekuje goste na nogama, stojeći i dvoreći svoje goste gologlav, kao i sveca kojega slavi, ne propuštajući priliku, da često pominjući priziva sveca kojega slavi, tražeći njegov blagoslov za napredovanje porodice, moleći se da salvski svetac daruje dobro zdravlje čeljadima u kući. Na dan slave je dolazio svještenik u kuću, da reže slavski kolač, i otpjeva tropar u čast svetitelja koji se slavi, prizivajući u molitvama blagodeti od Svetog Duha, moleći se za zdravlje i napredak

domaćina, u čijoj kući svješta slavski kolač. Pošto svještenik prereže kolač u obliku krsta, prelije ga vinom, pa potom sa svim ukućanima i prisutnim gostima otpjevaju molitvenu pjesmu. Slava se prenosi sa pokoljenja na pokoljenje, sa očeva na sinove. Otac još za šivota može predati slavu sinu koji se odselio ili odijelio i formirao posebno domaćinstvo, što ne znači da otac nije nastavljao da sa ostalim ukućanima slavi svoju krsnu slavu. Mogli su hrišćani pravoslavci da izaberu i drugu slavu pored krsne, ako je taj dan vezan za neki izuzetan dogañaj, vrijedan za pamćenje cijeloj porodici. Slava je mijenjana samo uz saglasnost crnogorskih vladika. Promjena slave je bila u slučaju seoba ili nemogućnosti da se stara slava slavi. Obično je slava mijenjana, kada bi koje bratstvo htjelo da zatre prepoznavanje svog porijekla, isključivo zbog učinjene krvi. Sva lubnička bratstva su imala i ''malu slavu ili ''preslavu'', slavu koja je slavljena samo nekim boljim ručkom, i koja je bila takoñe o nekom svecu, koji je bratstvu značio podsjećanje na neki izuzetan dogañaj. U Staroj Crnoj Gori je bilo ''posnih'' i ''mrsnih'' slava. Slave koje su padale u vrijeme dana posta su slavljene uz dosta pripremljenih jela od riba, sa dodacima, koji nijesu bili začinjeni masnoćama od životinjskog porijekla. Meñutim u Lubnicama nijesu nikad slavljene ''posne'' slave, nego je svaka slava slavljena uz jela i ñakonije napravljene i začinjene sa masnoćama životinjskog porijkla. U vrijeme ropstva pod Turcima slave su slavljene skoro kriomice, jer Turci nijesu dozvoljavali bilo kakve svetkovine, na kojima bi se okupljanje pravoslavnog življa moglo lako i brzo pretvoriti u organizovani bunt protiv njih, a istovremeno nije im odgovarala nikakva homogenizacija stanovništva. Ona lubnička bratstva, koja su svoje slave promijenili su to činili silom prilika, hoteći time da zametnu trag o svome porijeklu, jer su motivi napuštanja zavičaja bili najčešće bjekstvo od krvne osvete. Tako Obradovići slave Vasiljev dan, 14. januar, dok im je slava u starom kraju bila Đurñev dan, 6. maja. Ojdanići slave svetu Petku 27. oktobar, mada su u Piperima, odakle su došli njihovi preci, slavili svetog Arhanñela Mihaila, 21. novembra, a svetu Petku slave i

Pešići, dok Rakovići i Kljaji ći slave svetoga Nikolu, 19. decembar. Pešići i Rakovići slave svoje slave, koje su slavili u starom kraju, odakle su se doselili u Lubnice, dok su Kljajići promijenili svoju staru slavu, svetu Petku, koju su slavili i starom zavičaju, u Bjelopavlićima Poslije Drugog svjetskog rata, pa do raspada SFR Jugoslavije nije se mnogo slavilo, jer u socijalističko-komunističkom vremenu nije bilo mnogo mjesta za crkvene praznike, mada slava nije crkveni praznik, nego je to prije svega porodično slavlje, koje se obavlja o crkvenim praznicima. Tek pred kraj dvadesetog vijeka, raspadom SFR Jugoslavije, pa potom uvoñenjem višepartijskog života, počinje se na veliko sa slavljenjem krsnog imena, i poštovanjem crkvenih obreda i praznika, koji su bili skoro zaboravljeni. Pogrebni običaji i sahrana umrlog se praktično ne razlikuju od običaja u Donjim i Gornjim Vasojevićima, mada u Lubnicama živi stanovništvo doseljeno iz podlovćenske Crne Gore i susjednih Brda. Kod samrtnika je, ako je bilo ikako moguće, dovoñen svještenik, kako bi ispovijedio i pričestio umirućeg, prije njegovoge potonje ure. Tada bi se istovremeno samrtnik opraštao sa ukućanima, preručujući, šta se ima činiti poslije njegove smrti. Smatralo se kao izuzetno važno da umirući umre na rukama nekoga njemu bliskog, da stariji čovjek umre na sinovljevim ili bratskim rukama, ili na rukama kakvog bliskog bratstvenika. Prije nego ''ispusti dušu'' samrtniku se upali voštana svijeća, za pokoj duše, koja se drži iznad samrtnikove glave. Umrli se, ako je muškarac, odmah obrije i okupa, a žensko se okupa, potom mu se zatvore usta i oči, a ruke prekrste preko prsiju, pa se potom podigne na visoko postolje, tako da žalbari mogu lako prilaziti, poklanjajući se i krsteći se nad odrom, izjavljujući saučešće porodici. Mrtvački sanduk se pravio onog trenutka kad se sazna za smrt pokojnika, i obično ga prave vješti seoski majstori, praveći patos sanduka tako, da daske u patosu budu poreñane na rastojanju od po desetak santimetara, kako bi, kad se položi u grob mrtvac bio praktično u dodiru sa zemljom, a proces raspadanja lješa ubrzao, jer su se u te

grobove kopali i naredni umrli, pošto bi proces raspadanja mrtvaca bivao završen praktično za 6-7 godina, pri čemu bi istrulile i daske od kojih je napravljen sanduk, i roba u koju je pokojnik bio obučen. Na dno groba bi ostale samo kosti, koje bi prilikom sljedećeg otvaranja groba pokupili u neko platno, stavljajući ih pored sljedećeg ukopanog u taj grob. Sanduk sa mrtvacem je do groblja nosila najbliža rodbina na ramenima ili bi sanduk postavili na kočanike, i tako ponijeli do groblja. U novije vrijeme se sahrane praktično ne obavljaju u svježe iskopanim rakama, nego skoro svaka porodica ima svoju porodičnu grobnicu, obično napravljenu tako da se u nju mogu položiti četiri mrtvačka sanduka. Stari običaji su nešto izmijenjeni, ali još uvijek su zadržali mnogo starog načina žalbi, u ispraćaju pokojnika na vječni počinak. Fetiš smrti je iznad svih kultova u Crnoj Gori, pa je velika kuknjava i lelek uobičajen vid ispraćaja pokojnika na vječni počinak. Tada i u selu zamre svaka aktivnost, osim onog što je najnužnije za obezbjeñenje normalnog života. Nema veselja, niti bilo kakve pjesme, a ljudi se po selu srijeću u tihom mimohodu, skoro šapućući govoreći jedan sa drugim. Kad neko umre, učini se glas u najudaljenije krajeve i sela, u kojima žive prijatelji i rodbina pokojnikove porodice, da bi žalbari vrlo brzo stigli kod pokojnikove kuće. Na prilasku kući umrloga lelekači zaleleču iz svega glasa, nabrajajući vrline pokojnika i njegovoga doma, ratničke vrline i bolećstvo, poštenje, čazbenost i dočekljivost, ne propuštajući da naglase, kako je od junačke kuće i plemena i potomak svojih slavnih predaka. Kada se uñe u odaju, u kojoj se nalazi pokojnik, oko odra se okupe žene, obično najbliža rodbina pokojnika i prijateljice, rodbina kućevnih zetova, a tužilice počinju sa žalbenim naricanjem, isto tako nabrajajući vrline pokojnika. Ta žalosna nabrajanja su vrlo često elegična epika, poezija stvorena tu, na licu mjesta, koja ponekad ima izuzetnu vrijednost, sa mnogo dramatike i metaforičnosti.

Sama psihoza takve atmosfere izaziva izuzetno jake emocije, pa i najtvrdokorniji nijesu kadri da zadrže suze, nego im se nekontrolisano staču niz obraz, naročito, kad tužilica u svom naricanju pomene kog člana familije rano preminulog ili poginulog u ratovima. Ako bi poginuo ili umro neko od viñenijih ljudi, onda bi žene odsijecale kosu, greble lice, a muškarci bi puštali brade u znak korete za umrlim ili poginulim. I muška i ženska rodbina se tada oblačila u crninu i stavljala oznake korete (žalosti): žene su nosile crne marame i šamije, oblačile crne košulje, džempere i raše, a muškarci bi svoja odijela od bijelog sukna karabojisali (farbajući sukno u jaku crnu boju), obavijajući oko lijevog rukava parče crne tkanine, širine do desetak santimetara, dok bi crveni tepeluk na crnogorskoj kapi presvlačili crnim suknom. Kada se ožalošćenoj porodici izjavljivalo saučešće najčešće se govorilo: ''glava da vam je zdravo'', a odgovaralo se sa ''da su zdravo braća i prijatelji''. Sahrana pokojnika je bivala sjutra dan, poslije njegove smrti, a noć uoči sahrane pokojnikova porodica, prijatelji, kumovi i komšije ostajali bi čitavu noć pored pokojnika, ''dvoreći'' ga, čineće tako oproštaj od njega cjelovečernjim bdjenjem. Pokojnik je sahranjivan sjutra dan, ako bi umro prije pola noći prijethodnog dana. Za ''dvorioce'' je služena vruća rakija, pa potom ledna, a poslije pola noći bi bila služena i hrana. ''Dvorenje'' je završavano u osvit, kada bi ''dvorioci'' napuštali pokojnikovu kuću, a najbliže komšinice bi počistile i uredile prostoriju, u kojoj je odar sa pokojnikom. Žalbari počnu pristizati u ranim jutarnjim satima, i zadržavaju se kod kuće umrloga sve do časa sahrane, kad se svi priključe žalbenoj povorci, prateći umrloga do groblja. Obično rijetko ko od žalbara izostane sa sahrane pokojnika.

Na oproštaju od pokojnika, ispred njegove kuće bi se obično prisutnim žalbarima zahvalio neko od uže rodbine. Zahvalioc bi obično uzeo bocu rakije, i tu ''zdarvicu'' bi uputio govorniku, koji će ''reći par riječi'', jer nije ''njegovo, kao bratstvenika i bliskog roñaka da govori o pokojniku'', budući da tada treba reći uglavnom riječi hvale, držeći se one narodne ''o mrtvima ništa osim dobro'', nego se ''zdravica'' upućuje

prijatelju, koji će govoriti o pokojniku, iznoseći njegove vrline, i kratke biografske podatke. Pošto se obavi sahrana umrloga, prijatelji, rodbina i kumovi iz udaljenijh krajeva su svraćali pokojnikovoj kući, kako bi popili po čašu rakije i evocirali uspomene na pokojnika. Na grob se izlazi prve i druge nedjelje, potom na četrdesetnicu, polugodišnjicu i godišnjicu smrti pokojnika. Bez obzira, kolika je žalost bila, na grob pokojnika se nije više posebno izlazilo, osim o Zadušnicama, ili kad se na groblje poñe zbog nečije sahrane i pomena, pa najuža rodbina doñe na grob pokojnika, gdje se obično ne zadržava dugo. Lubničani se sahranjuju na Grobljači, groblju formiranom pored crkve svete Janje. To je groblje bilo podijeljeno na dva dijela. Prvi dio groblja je bio ograñen, a drugi je stajao neograñen. U neograñeni dio groblja su sahrnjivani pokojnici samoubice, mala nekrštena djeca i djeca roñena izvan bračne zajednice. Na sam dan sahrane se služi rakija, a kasnije kad je počela proizvodnja cigarteta na veliko, i duvan se dijeli žalbarima, za dušu pokojniku. Daće su nešto što posebo obavezuje rodbinu pokojnika, prve nedjelje, na četrdesetnicu, kao i na polugodišnji i godišnji pomen. Tada se rodbini i prijateljima učini glas o pomenu, a na te pomene dolazi samo onaj kome je poručeno, dok bliska rodbina i komšije dolaze bez poziva. U starija vremena se jelo pri pomenima nosilo na groblje, gdje je ostavljano, kako bi sirotinja mogla da uzme dio bogato pripremljene ''sofre''. Tek u novije vrijeme se gozba pravila u kući pokojnika, pri čemu se polaznici pokojnikova groba na groblju pozovu jednim zajedničkim pozivom ''da svrate na čašu rakije i kavu'', kako bi pozivar obično govorio, upućujući poziv svima prisutnima da doñu na daću. Umrli se nikad ne zaboravljaju, nego u pomenima i sjećanjima žive, kao uzor vrline, čojstva i časnosti, i često se tim pokojnicima prekorijevaju mlañi, ako urade nešto, što je van ponašanja po običajima kraja.

XII

Kuće u Lubnicama su pravljene prema prirodnim uslovima i socio-ekonomskim prilikama stanovništva, kao i materijalnim mogućnostima pojedinca, koji se odluči da počne sa gradnjom kuće. Turci su zabranjivali pravoslavnom življu da pravi velike i udobne kuće, jer je život u ''gospodskim'' kućama bio rezervisan samo za njih. Kuće su, s obzirom na bogatstvo drvene grañe, najčešće pravljene od smrčevog drveta, ponekad od jelovog, i izuzetno rijetko od borovine, a bile su prizemljuše ili nad izbom. Najjednostavniji način izgradnje je gradnja kuće prizemljuše, kada se odmah na iskopine temelja ozidanog kamenom nastavlja gradnja kuće smrčevim podnicama. Složeniji i mnogo teži način gradnje kuće je pravljenje kuće nad izbom, jer ovakva kuća ima sve što i prizemljuša, uz prilično otežan posao zbog iskopa i zidanja izbe. Kuće su grañene obično u kakvom pristranku, pri kraju ''okućnice'', kako bi se sačuvalo što više zemlje za obradu.

Na ozidanu izbu je počinjala gradnja prostorija za čeljad. Ulaz u kuću je bio na ''velikim vratima'', preko (v)ajata, na čijoj su se lijevoj i desnoj strani nalazile dvije manje prostorije, takozvani ćileri, sa malim kvadratnim otvorima na zidovima naspram vrata, koji su činili male prozorčiće, a ponekad i bez tih otvorčića. Jedan od ćilera je korišten kao ostava, a drugi kao prostorija za spavanje, u koju su obično smještani mladenci. Ulaženje preko (v)ajata u ''kuću'' je bilo obično sa zapadne strane, preko visokog praga, tako da se stupalo u veliku prostroju, patosa od nabijene zemlje, na čijoj se sredini nalazilo ognjište, napravljeno tako da iznad njega nema tavanskog poda, nego je prostor do krova skroz otvoren. Preko tog prostora su bile postavljen jake grede, koje su bile i ujedno konstrukcione i noseće za krov. Na jednu od njih su bile zakačene jake metalne verige, o koje je bio okačen bakarni sud,

dobro okalaisani kotao u kome je domaćica kuvala vareniku, krompir, kačamak i druge varevine. Nad ognjištem, pričvršćene za ''stolicu'', jaku krovnu konstrukciju, su bile poreñane, na izvjesnom rastojanju daske, zvane pante. Na krovne rogove i na pante se kačilo meso od svinje i ovaca, a vrlo rijetko goveñe, koje bi se iznad ognjišta u dimu dobro osušilo i konzerviralo, tako da je moglo da stoji očuvano i za vrijeme ljetnjih vrućina. Na pantama su sušene i duge raznih veličina, koje su služile za izradu drvenog posuña, kao i razne vrste drveta pripremane za izradu drvenih predmeta za domaćinstvo i poljoprivredne alatke. Oko ognjišta su bile postavljene tronožne stolice, ili poveće trupine, mali trupčići, visine četrdesetak santimetara, a takvog prečnika, da se na njih može komotno sjedjeti, i da istovremeno budu stabilni, kako se ne bi prevrtali, kad se na njih sjedne. Te su trupine odrezivane obično od stabla smčevog ili jelovog drveta, najviše pri sječi velikih smrčevih stabala, od kojih su ''odbijane'' duge, šinda ili daske za tarabe. Posebna vrsta male stoličice je pravljena, tako što bi se odsijecao dio smrčevog stabla kao okrajak, isječka debljine dvadesetak santimetara, sa zaravnjenom i dobro uglačanom stranom odsječka na kojem će da se sjedi, a dužine odsječka oko četrdesetak sanrimetara. Na lučno obodnoj strani odsječka nalaze se noge stoličice od djelimično prekraćenih grana smrčevog stabla dužine oko četrdesetak santimetara, kojih je bivalo obično po tri, radi stabilnosti stolice. Površina odsječka je bila tolika, da se moglo komotno sjesti na njega. U pročelju ''kuće'' je bio postavljen veliki stolovak, stolica sa naslonom, namijenjena starješini kuće. Pored drvenih brvana, od kojih je napravljena cijela kuća, desno od ulaznih vrata, preko puta i malo podalje od ognjišta su stajale poreñane kace, prazne ili sa smokom, vreće sa krompirom i krupnije drveno posuñe, kao i sofre, na koje je postavljano jelo, čabrovi, karlice, štruglje, kablovi (posude, u kojima je držana voda, varenika ili ukisjeljena surutka-ira), buce (žbanovi) za donošenje vode itd.

Naspram ''velikih vrata'' na suprotnim brvnima su bila ''mala'', najčešće korištena za ventilaciju i provjetravanje zadimljene ''kuće'' dimom, koji se dizao sa ognjišta. Pored malih vratiju, sa desne strane su bile smještene ''stube'', od drveta napravljene stepenice, kojima se izlazilo na tavan, a sa lijeve strane se nalazio ulaz u veliku sobu, u koju su smještani drveni kreveti, napravljeni tako, da su se mogli lako rasklopiti, pošto se sa njih digne posteljina, pri čemu bi se dobile drvene klupe sa naslonom, napravivši u sobi veliki prostor za boravak i sjedenje. Na sobi su obično bila dva prozora, na kojima je postavljana jareća, jagnjeća ili zečja koža, a kasnije staklo. Naspram prozora na pregradnim brvnima prema ''kući'' u uglu je bio okačen veliki otvoreni orman sa dosta polica, po kojima je smještano suñe, najviše drveno: tanjiri, drvene kalenice, kašike, zastruzi, manji kablići, šolje kao i dio metalnog suña, koje je nešto kasnije nabavljano. Soba se zagrijavala loženjem šporeta ili furune bubnjare, koje su obično pravili kovači u varoši Berane, ili se za šporet ili furunu išlo čak u Peć, kod pećkih kovača. U starijim vremenima jedino mjesto, na koje se familija okupljala, kako bi se u vrijeme velikih hladnoća mogla ogrijati je bila ''kuća'', gdje bi se ukućani okupljali oko jake vatre sa ognjišta. Nadzemni dio kuće (izba), ako je kuća grañena nad izbom, je bila prostorija u kojoj je držana stoka, sa tim da se u jednom dijelu izbe nalazio trap, u koji je smještan krompir ili jabuke. Trap je bio pokriven drvenim daskama i ograñivan ogradom od dasaka visine do sedamdesetak santimetara, pa je tako ograñeni prostor korišten kao jasle za krupnu stoku, goveda ili konje Krov je bio od šinde, drvenih dasaka specijalno obrañenih, radi dobrog nalijeganja kako jedne na drugu, tako i na krovnu konstrukciju. Krov je postavljan pod ošrim uglom, kako bi bio što strmeniji, da bi se velike količine napadalog snijega što manje zadržavale na krovu, i lakše skidale sa krova. Bilo je i kuća (obično najsiromašnijih žitelja sela) pokrivenih slamom od raži, a pokadkad i

smrčevom lubom, korom skinutom sa smrčevog drveta, mada vrlo rijetko. Kada se podižu brvna radi pravljenja kuće, onda se to radi tako što se otesane podnice usijecaju na svojim krajevima i u takve usjeke ukrštanjem slažu i čvrsto povezuju. To je gradnja u sjek. Da bi se postigla što čvršća gradnja i veza meñu podnicama, one se povezuju istovremeno sa dva do tri jaka klina (''žmulja''), obično od bukovog drveta, na taj način što se u podnicama na podjednakom rastojanju naspramno izbuše rupe, u koje se zabijaju klinovi, koji se pod jačim pritiskom ili udaranje po podnicama uglave u dvije susjedne podnice u izbušenim rupama, čineći tako brvna veoma čvrstim i stabilnim, zbog meñusobnog povezivanja podnica. Pošto je obrada podnica bila isključivo sjekirom, nije se mogla postići idealna linija slaganja podnica, pa je prilikom gradnje izmeñu podnica, kao zaptivni materijal korištena mahovina, kako bi se spriječilo nepotrebno hlañenje prostorija zimi. Sastav podnica, od kojih je izgrañena kuća je često obljepljivan glinom, zamiješene do tolike gustine, kako bi lako i dobro mogla da prionja za drveni zid. Često je sastav podnica za izgradnju štala obljepljivan i svježom goveñom baljegom, koja dobro prione uz podnice, pa pošto se osuši stvara dobar zaptivno-izolacioni sloj. Krovovi kuća su obično grañeni na ''četiri vode''. Za kuću je pripremana graña sječom četinarskog drveća sa suvog, pjeskovitog ili kamenitog zemljišta, gdje je na stablu godišnji prirast drvne mase bio mali, čineći tako drvenu grañu čvršćom, kompaktnijom i dugotrajnijom. Sječa se obično obavljala u kasnu jesen ili čak zimi, kad prestane vegetacija, kako bi po snijegu bilo najlakše dovući drvenu grañu, istovremeno bi se na taj način u drvetu smnajila količina vlage, i bilo bi ga lakše osušiti ga za dalju preradu. Gradnjom kuća, štala, košara i ostalih pomoćnih objekata, pravljenih od drveta, su se bavili vješti lubnički majstori, spretni pri obradi drveta. Drvena graña za izgradnju kuće i krovne konstrukcije je obično dovlačena mobom, a na mobu su dolazili pozvani i nepozvani,

želeći da pomognu, kako bi se kuća što prije završila. Za mobare bi domaćin pripremao pravu gozbu. Zbog toga je i nastala poznata izreka: ''Kad se kuća gradi, selo se hrani''. Oko kuće je bio obor, vrlo rijetko kad dobro, nego samo improvizovano ograñeni prostor, u koji je smještana stoka, kao i pomoćni objekti: štale, košare, dubirozi itd. Ispred i oko kuće su sañene voćke, uglavnom kruške (medunci, begarovi, kaličanke itd.), i jabuke (petrovače, slatkare, pašinke, grkače-krstovače itd.), i pokoja šljiva, i to one sorte, koje su bile prilagoñene oštrim klimatskim uslovima jake kontinentalne klime. Vrlo su bile rijetke bašte u kojima su bile posañene šljive, mada je bilo nekoliko, doduše nešto manjih šljivika. Ispred kuće je bio postavljen bukovi trupac, ''krlja'', na kojoj su prekraćivana i cijepana drva. Malo dalje je bila postavljena ''lenga'' za provjetravanje posteljine i sušenje veša. ''Lenga'' je bila napravljena od dva podeblja koca sa rakljastim vrhovima. Koci su jaki i pobodeni duboko u zemlju na rastojanju od četiri do pet metara, a visina kolaca je tolika da domaćica može bez problema poreñati posteljinu ili veš na poprečnoj jakoj motki, postavljenoj u rakljama kolaca. Pored kuće je stajao koš, u koji je smještan kukuruz u klipovima. Koš je bio obično visok dva metra, a osnova mu je bila od drvenih dasaka, na krajevima zasječene polukružno, dužine oko dva metra i širine oko osamdesetak santimetara. U taj drveni patos su bušene rupe, napravljene po obodu poda od koša velikim svrdlom kako bi u njih bili pobodeni jaki, pravi koci u vidu stubova, visine oko dva metra, na rastojanju od oko dvadesetak santimetara, koji su bili opleteni ljeskovim granama do samog vrha kolaca. Pri vrhu kolaca i ljeskovog opleta su postavljane nešto ojačanije gredice, kroz koje su bile izubušene rupe, tako da su vrhovi kolaca završavali u gredicama, koje su bile osnova za krov koša, istovremeno čineći konstrukciju koša stabilnijom. Koš je pokrivan šindom, krovom na ''dvije vode'', tako da je krov prelazi opleteni zid koša toliko, koliko je bilo dovoljno da se smješteni kukuruz zaštiti od atmosferilija, kiše i snijega. Na krovu koša se nalazio otvor, kroz koji su ubacivani klipovi kukuruza, dok se pri dnu

koša, na jednoj od bočnih strana takoñe nalazio otvor, zatvoren pokretnom daskom, radi lakog vañenja kukuruznih klipova iz koša. Tako napravljen koš, od ljeskovog ili vrbovog pruća opletenog oko kolaca je omogućavao prirodnu ventilaciju, i brzo sušenje kukuruza, do stepena suvoće, najpodesnijeg za mljevenje u seoskim mlinovima. Ako je kuća bila imućna, pa je domaćin držao dosta stoke, onda je obično uz kuću izgrañivan mljekar, u koji je smještan bijeli smok, pomuzena varenika i razlivene karlice, za pravljenje najkvalitetnijeg skorupa. Nešto dalje je pravljen tor za stoku, koji bi se po izdigu sa stokom na katune koristio za vrt, u koji je sañeno povrće, a najviše kupus i luk. Vrlo rijetko su pravljeni dubirozi. Nih su pravile obično siromašnije familije sa malo radne snage, jer ih je bilo lakše napraviti nego kakvu staju ili štalu. Druga vrsta objekata, u kojima se privremeno živjelo su stanovi, ljetnje drvene kolibe, po proljećnim katunima ili zimovnicima. Uz stan je grañen tor, a pored tora, ako je bio dalje od stana je pravljen kućer, male minijaturne kolibe imitacije velikih stanova, koje su bile tolike, da se u njih mogao smjestiti samo drveni krevet, koji je zahvatao čitav prostor kućera, pa bi se čobanin jedva uvukivao u kućer, kad bi pošao na spavanje, jer je u kućeru noćivao, kako bi pazio na stoku u toru. Obično je u kućeru spavao poneki stariji, lakosani član familije. Ako bi se stočari duže zadržavali na planini, pogotovo ako bi ostali sa stokom u zimovnicima, onda su za sklanjane i smještaj stoke od nevremena koristili najprimitivnija skloništa, ali vrlo laka za pravljenje, takozvane priboje. To je bio red koso poreñanih dasaka jedne uz drugu, obično uz neku strminu, koja se završavala manjom ravninom, stvarajući tako suvotu za stoku i sigurno sklonište. Daske su dodatno pokrivane korom od smrče ili jele, pa tako nijesu propuštale vodu, te je stoci bilo udobno. Obično su u zimovnicima ostajali ''buljučari'', ljudi sa dosta stoke, zbog teških uslova pregona sijena iz planine u selo. Pregon se obavljalo na konjima, ili nošenjem bremena na leñima ljudi. Pored torova i priboja je obavezno grañena kućica za psa, takozvana kućara.

Za osvjetljavanje kuća su korištene svijeće lojanice i luč, a kasnije su korištene ''ćore'' gašnjače, fenjeri i lampe na petrolej. Kuća i prostorije u kući su brisane metlama, pravljenim od brezovog pruća. Kada bi došlo vrijeme za objed, onda se jelo postavljalo na okrugle sofre, koje su pravljene od smrčevih dasaka, poreñanih na drvenu vadratnu osnovu (postolje), visine tridesetak santimetara i obrezane kružno, predstavljajući neku vrstu manjeg stola na veoma kratkim nogarima. Čeljad bi za vrijeme obroka posijedala oko sofre na drvene tronošce ili trupine. Skoro sav pribor za jelo je bio urañen od drveta, čijom obradom su se bavili na daleko poznati majstori iz Lubnica praveći sve vrste drvenog posuña. Dobar dio prihoda su ostvarivali praveći i prodajući drveno posuñe: kovčege, čabrove, kace, buce (žbanove), kablove, štruglje, zastruge, stapove, karlice, naćve, vagane, debad, goružde, kabliće, drvene kašike itd. Svaki od pobrojanih predmeta je imao posebnu namjenu u domaćinstvu. Kovčeg je oveći paralelopipedni sanduk, koji se zatvarao poklopcem, a poklopac je imao šarke na jednoj strani, kako bi se držao za tijelo kovčega, a na drugoj strani drveni mehanizam napravljen za zatvaranje kovčega. Kovčeg, ili škrinja, kako je nazivan u Primorju, ili baun, kako je nazivan u Staroj Crnoj Gori, je bio ustvari dio djevojačke spreme, u koji bi mlada spramala svoju ''prćiju'', koju počne da priprema još kao djevojčica od dvanaestak godina. Kovčeg bi sa svom djevojačkom spremom bio dotjerivan na konju, koji je voñen kada se išlo za nevjestu, a za voñenje i brigu o takvom konju je bio zadužen poseban svat, zvani komordžija. U kovčeg je smještana i svečana roba, koja se oblačila samo u posebnim prilikama. Nije kovčeg bojen, a ako jeste, to je obično činjeno sa nekom tamno plavom i tamno crvenom bojom. Poklopac na kovčegu je sa gornje strane bio ukrašen rezbarijom, obično kakav osmougaonik u koji su smještane razne rezbarene šare. Rezbarenje bi obično obavljao mladin otac ili neko od braće vješt u tom poslu, i svoju ljubav prema sestri ili kćerki su iskazivali trudeći se da što maštovitije išaraju poklopac kovčega, dok se ostale strane na kovčegu nijesu šarale.

Čabrovi su služili za donošenje vode, i zapremali su oko pedesetak pa i više litara. U njih je točena ili zahvatana voda sa izvora ili rijeke, pa bi se kroz rupe izbušene na dvjema naspramnim dugama veće dužine provukla poduža, okrugla motka (čabarnik), koju bi na krajevima dvoje prihvatali, stavljali na ramnena i donosili kući. Kace su posude raznih veličina, u zavisnosti za šta su namijenjene. Imalo ih je zapremine od desetak litara, pa čak do onih, koje su zapremale i po dvije hiljade litara. Pravljene su od suvih smčevih, pogodno obrañenih dasaka, duga. To su okrugle posude sa jednim dobro i tvrdo usañenim dnom, koje je tako dobro usañeno u duge da nije propuštalo vodu. U kacama je držan bijeli smok, sir i skorup, pa su kace za te svrhe obično zapremale od 20-40 ili 50 litara, dok su kace za turšiju (u njima su se kisjelile paprike i zeleni paradajz i krastavci ) obično zapremale preko 100 litara, dok bi zapremina kaca za kisjeli kupus bila znatno veća, čak i do 500 litara, ili prihvat pet tovara kupusa, kako bi rado rekli seljani, pa sve do onih u koje su se ostavljale šljive da fermentiraju radi pečenja rakije, koje su mogle zapremiti po 1000-2000 litara. Ove kace velikih zapremina su pravljene kod poručioca, pošto su bile teške i glomazne za transport. Buce su bile pljosnato urañene drveno posude, za donošenje vode sa izvora, zapremajući oko dvadesetak litara, zatvorene sa dva dna, sa gornje i donje strane, od kojih je gornje dno imalo obično manji četvrtasti otvor, kroz koji se utakala voda, a sa strane, na pet santimetara od gornjeg danceta je bila izbušena rupica za istakanje vode. U tu rupicu je uglavljivana neka šuplja cjevčica, obično od zovinog drveta, radi lakšeg istakanja vode. Kablovi su bili drvene okrugle posude, zapremine oko desetak do petnaest litara, koji su nošeni hvatanjem za jaku poprečnu drvenu hvataljku, usañenu u dvije naspramne, malo duže duge, a služili su za donošenje vode, ili pomuzenog mlijeka. Štruglja je okrugla posuda, na kojoj je jedna duga duža od ostalih tridesetak santimetara, pogodno obrañena, kako bi se sud lako nosio, a služila je domaćici da u nju pomuze krave, koze ili ovce. U štrugljama je donošena i svježa voda sa izvora. Zastrug je manja okrugla

posuda, koja zaprema oko jedan do dva litra, pogodna za nošenje, izdubena u drvetu, ugrañenog polopca sa gornje strane, koji je imao mali otvor, kroz koji je stavljan, obično skorup, a otvor je opet zatavran malim pokretnim poklopčićem, pričvršćenim na podesan način za veći poklopac. Ova posuda se koristila za nošenje bijelog smoka, kada bi ko od ukućana krenuo na put. Naćve su jedan koritasti sud izduben u jednom ovećem komadu, obićno javorovog drveta, koje je imavalo toliku zapreminu, da se u njoj mogao zamijesiti veliki hljeb. Stap je okrugli, dugački, a uzani sud, čije dno je prečnika tridesetak santimetara, a visina oko jednog metra, i služio je za dobijanje masla. Kablić je manja okrula posuda, koja je zapremala tri do pet litara, a obično je korištena da se u njoj kisjeli mlijeko. Goružda ili razljevača je velika drvena kašika, velikog i jakog rukohvata vješto izdubena i napravljena iz jednog komada drveta, koja je zapremala litar do dva, i obično je služila za razlijevanje (sipanje) uzavrele varenike na karlice, ili presipanje bilo kakve tekućine. Za kućne potrebe su izrañivane drvene kašike razniih veličina, od onih za zahvatanje čorbasth jela do onih, koje su služile za zahvatnje skuvanog ili smočanog kačamaka, posebno omiljenog jela. Karlica je na posebno vješt način elipsoidno izdubena posuda, u koju je sipana vrela varenika radi kupljenja skorupa, a ponekad je služila da se u njoj umijesi hljeb, ili upotrijebi za kakvu drugu potrebštinu, za koju je potreban sud veće zapremine, jer je njena zapremina bila oko desetak litara. XIII U proljećnje katune u neposrednoj blizini sela je izjavljivana stoka, prema ličnom nahoñenju, jer se tada sa stokom domaćin nalazio na vlastitom zemljištu, a ispaša je bila zajednička, najčešće

bratstvenička ili seoska. Na prejavak sa stokom u ljetnje katune se morao čekati strogo odreñeni dan, kada su seljani izagonili stoku u zajedničke katune, u kojima su se obično seljani rodbinski grupisali. Taj izdig je bivao o Petrovu danu (12. jula). Čeljad bi se smještala u ljetnje nastanbe, zvane stanovi, dok bi za sitnu stoku (ovce i koze) pravili torove odmah pored stanova, radi boljeg čuvanja od ''divine'' (vukova), dok bi krupna stoka, goveda i konji bili pušteni da se nevezani kreću i leže po katunu. Ta se krupna stoka, obično nije udaljavala od stana u kome je obitavao domaćin i vlasnik stoke. Rijetko su se krave udaljavale od stana, jer je obično uz stan grañen telečar, pa su se krave uvijek nalazile tu oko telečara i stana. Katuni su obično smještani u zaklonitim uvalama, ili planinskim dolinama, pored tekuće izvorske vode, što je moguće više zaklonjenim od jakih planinskih vjetrova, zbog toga što su se katuni nalazili na velikoj nadmorskoj visini, preko 1500 metara. Svako bratstvo, ili više njih je imavalo zajedničke katune. Još nešto je bilo važno pri izboru mjesta za katun. Bilo je neophodno da budu što je moguće bliže sjenokosnim livadama, kako bi se što brže i lakše dolazilo do njih radi košenja trave i sakupljanja sijena. Kada bi se pokosile, poplastile livade, i na njima sadjevena sijena u Jelovici, tada bi se sa stokom ''prejavljivalo'' u Jelovicu, opet svako u svoj stan, koji se nalazio na sopstvenoj livadi. Jelovica je ogromno sjenokosno prostranstvo planinskih livada, na nadmorskoj visini od 1444 metra, sa mnogo nepresušivih izvora i dva stalna rječna vodotoka: Kurmarija, koja izvire ispod Torišta i Jelovica, koja izvire ispod Jelenka. U proljećne katune, u koje se izdizalo prije prejavka u ljetnje katune, izdizalo se kad je ko želio, a najčešće o Đurñevu danu (6. maja), a u ljetnje katune dogovorno, o Petrovu danu (12. jula), kada je i počinjala kosidba u Jelovici, dok bi se livade na većim visinama kosile pošto se ''smiri'' Jelovica. Svaki izdig na katun je bio mala seoska svečanost i veliku radost, jer je u katunu svako sa svakim bio vrlo blizak. Svako želi da pomogne savkome, kod završavanja bilo kakvog posla, a za djecu

nastupa period pravog blagostanja, jer su praktično osloboñena čobanovanja, pošto u veoma nañubrenom katumu ima trave izobilja. Tada ne prestaju sa dječjim igrama, u kojima ih prekidaju brižne majke, tjerajući ih da nešto pojedu. I kad to učine utrče u stan dohvatajući komad hljeba i sira, da bi potom strjelovito istrčala na katun, nastavljajući sa igrom. Pred samu noć se prijavi stoka sa pašnjaka, pomuze, procijedi varenika, a domaćice, planinke, nastavljaju da kuvaju vareniku, razlijevajući je na karlice ili sireći, tačnije, radeći onako kako je zapovijedila svekrva ili glavna planinka. Kad se poslije toga večera, momci i djevojke nalože veliku vatru nasred katuna, gdje se uz pjesmu i igru vesele do duboko u noć. Čobani na planini, u katunima osjećaju posebno zadovoljstvo. Stoka im je sita i mirna, a oni mogu da se meñusobno druže i igraju raznih igara: gedže, gudže, klisa i maške, skakanje iz mjesta ili iz trka, bacanje kamena sa ramena, dok odrasliji vježbaju, gañajući u metu. Posebo svečana atmosfera na planini je o crkvenim praznicima kada se na raznim mjestima u planini održavaju sabori. Naročito je tradicionalno velik sabor na Jelovici, na dan svetog Ilije, 2. avgusta. Tada se na ravnu Jelovicu, koja je tada već sva pokošena, a sijena sadjevena, tačnije na Polje Mrče, slegne ogromna masa naroda, iz Lubnica, Gornjih i Donjih Vasojevića, kao i žitelji moračko-rovačkog kraja. Tada Jelovica prosto provri. Nema stana, u koji nije došlo po 5-6 gostiju, ponegdje i dvadesetak. Na saborištu se pokupi po više stotina ljudi, a na samom saboru se od ranih poslijepodnevnih sati kreću i igraju crnogorska kola, pjevaju lirske narodne pjesme, sve dok traje saborovanje, koje se završava pred sami mrak. Mnoge su prijateljske veze tu uspostavljene, mnogi momci i djevojke cijelog vijeka pamte to saborovanje, kao jedan od najvažnijih datuma u svojim životima, jer su tu, vrlo često, upoznavali svoje životne saputnike, sa kojima bi najčešće uspostavljali kontakte preko provodadžije.

Obično bi se na taj dan i najsiromašnije porodice, spremale za što bolji doček gostiju, kolje se jagnje, priprema se sir i skorup, kako bi se ''okrenuo'' gotovac, jelo napravljeno od sira, skorupa i kukuruznog brašna. Tada se kisjeli mlijeko od ''cijele'' varenike, sa koje nije skidan skorup, kako bi bilo što gušće i kvalitetnije. Tako ukisjeljeno mlijeko biva toliko gusto, da se na njegovoj površini zadrži metalna kašika, ne mogavši da potone u kisjelo mlijeko, pod sopstvenom težinom. Isto tako se tada ''jardumi'', priprema ovčje mlijeko kuvanjem na tihoj vatri, uz dodavanje soli, dok dobro ne ogušća, pa se rashlañeno jede. Ko nije navikao da jede jardum, čak i od manjih količina može da ima velike stomačne tegobe. Radost susreta sa dragim prijateljima, i domaćin i gosti dugo pamte, sjećajući se tih trenutaka, kao nečeg posebno lijepog, što im se desilo. Po završetku sabora narod se razilazi odlazeći svojim kućama a u Jelovici ostaju žene i djeca i pokoji muškarac, radi završavanja neophodnih poslova na planini. Ishrana stanovništva u ovim krajevima sjeverne Crne Gore, pa naravno i Lubnica nije nikad bila jednolična, jer osim hrane životinjskog porijekla, mesa, mlijeka i mliječnih prerañevina, korištene su za ishranu i poljoprivredne kulture, kao i dosta raznovrsnih šumskih plodova i biljaka, nañenih u prirodi, koje čovjek nije gajio, ali je znao za njihovu hranljivost u ishrani, pa su od njih i pripremana ukusna jela. Pod bijelim smokom se podrazomijevao sir, skorup, varenika (kuvano ovčje, kozje ili kravlje mlijeko), kisjelo mlijeko i jaja od živine. Hljeb je pravljen uglavnom od kukuruznog brašna, jer se kukuruz najviše gajio po selu i lubničkim zaseocima. Strna žita su sijana rjeñe, uglavnom po ornicama, na kojima su se nalazili stanovi za proljećnji izdig sa stokom. Te ornice nijesu imale kvalitetnu zemlju, ali su dobro nañubrene stajskim ñubretom, davale dobar prinos, kako strnih žita, tako i krompira i kupusa. Od strnih žita je sijana pšenica, ječam, raž, ovas i (h)eljda, a osim kukuruznog se najviše koristilo (h)eljdovno i pšenično brašno.

Od pšeničnog brašna, pošto ga je bilo u malim količinama, su se pravili za kućna slavlja patišpanja (kolač od pšeničnog brašna i jaja), ''uštipci'' (priganice), gurabije, jedna posebna vrsta većeg i tvrdog kolača, kao i slavske pogače. Ako je domaćinstvo imalo nešto više pšenice i brašna od nje, onda su domaćice hljeb mijesile ''u prijesno'' bez kvasca ili ''u kisjelo'' sa posebnim kvascem za hljeb. Ipak je na trpezi, poslije kukuruznog hljeba bilo najviše hljeba od (h)eljde, doduše neugodne sivkasto-mrke boje, ali veoma hranljivog i ukusnog. Kao poseban specijalitet, su bile pite od polu ili punomasnog sira, a pripremane su o slavama, svadbama ili kakvom drugom svečanom prigodom, ili eventualno za mobare. Pri pravljenju pita, od pšeničnog brašna, osim sira, kao dodatak se često koristilo livadsko zelje, što je jelu davalo poseban ukus. U dane kada je u kući pripremana gozba na trpezi se nalazilo razno meze: suvo ovčje i goveñe meso, svinjska pršuta i pečenica, sir mladi i stari, kao i džigerica i meso prženi tom prigodom. Od jela, koja su pripremana za svakodnevnu trpezu je karakteristično jelo prijesnac, jelo napravljeno od kukuruznog brašna, sira i zatopa, zamiješenih kao hljeb, pa potom pečeni, kao normalan hljeb. Zatop je posebna vrsta prismoke, napravljena od bijele i crne džigerice, crijeva, želudca i crijeva od ovaca ili govedi, pa sve to bareno i potom zatopljeno u dubokoj svinjskoj, masnoći i ovčjem loju. Kad se ohladi i stvrdne masnoća, dobije se veoma ukusna prismoka. Hrana je pripremana na jednostavan način, bez ikakavih začina, osim soli. Za doručak je, obično kuvan kačamak, koji se jeo sa sirom, skorupm i kisjelim mlijekom ili varenikom, popara ili hladni kukuruzni hljeb udrobljen u vareniku iz kralice, sa koje je skinuto nešto skorupa, a nešto ostalo da se pojede sa drobljenjem. Djeca su obično za vrijeme doručka stavljala ''u kilu'', tako što bi u vruću kilicu kačamaka stavljali dosta starog skorupa pokrivajući tako u kilu ubačen skorup parčetom vrućeg kačamaka. Skorup se pod uticajem toplote tek skinutog sa vatre kačamaka istopi, smočajuči kačamak, dajući mu poseban ukus.

Za ručak i večeru su pripremana kuvana jela, od kupusa, krompira ili pasulja. U svako jelo je stavljano da se kuva prilično mesa. Ako bi se porodica nalazila na katunu, hljeb i jelo su postavljani na ''krugu'', dvije ili tri poveće daske, povezane da čine jednu cjelinu, dimenzija jedan metar sa šezdesetak santimetara Od pića se koristila isključivo šljivova rakija, obično kupovana u Nahiji, jer je u Lubnicama bilo malo šljiva, kako bi se od njih ispekla rakija. Vješti domaćini su pokadakad pravili izuzetno ukusnu medovinu, koja se služila u posebnim prilikama. Hljeb je pečen na ognjištu, tako što bi se umiješeno kukuruzno brašno do potrebne gustine sipalo na dobro zagrijanu kamenu ploču, pa prekrivalo lišćem od kupusa, tikve ili od javora, a preko svega bi se nasuo žar, da bi proces pečenja hljeba bio završen za četrdesetak minuta. Pošto se završi sa pečenjem, razgrne se žar i pepeo, hljeb se ostruže od lišća i eventualno ugljenisanog žara i pepela, i jede topao, imajući pri tom izvanredan ukus. Drugi način pečenja hljeba je pečenje ispod sača, metalnog poklopca oblika odsječka lopte velikog prečnika, kojim se pokriva dobro zagrijana crepulja, posuda od pečene gline, tepsijastog oblika u koju je izasuto tijesto. Sačom, koji na samom vrhu ima podesan rukohvat, se poklopi crepulja, pa se sač prekrije sa dosta žara, a hljeb se peče pod uticajem žara ispod crepulje i žara prigrnutog na sač, te se na taj način dobije izuzetno ukusan hljeb, bez obzira od koje vrste je brašna. Osim upotrebe brašna za pravljenje hljeba, postojalo je još načina kako ga upotrijebiti za ishranu. Tu je prije svega kuvanje kačamaka, od samog brašna, ili tučenika, kačamaka od kuvanog krompira i brašna zajedno, pa potom homogenizovan miješanjem i ''tučenjem'' posebnim kućnim alatkama, tucnjem i kačamarom, dok se dobije jako homogenizovana gusta smješa krompira i brašna, koja se jede sa smokom, sirom i(li) skorupom, ili se smoča još vruć, neskinut sa vatre, sa sirom i skorupom, pa potom malo ohlañen jede.

Od kukuruznog brašna se pravi i skrobno jelo, dosta dugo kuvana, ali ne gusta kaša, koja se isto tako smoča sirom i skorupom. U rano proljeće se podužim kuvanjem sitno isjeckanih kopriva i dodavanjem kukuruznog brašna dobija veoma ukusno jelo, naravno, osmočeno sirom i skorupom. Bolje stojeća domaćinstva za dobar doček gostiju, ili u kakvim svečanijim trenucima, a naročito u vrijeme teških poljskih radova prave posebno jelo, ''gotovac'', od mladog sira i skorupa i kukuruznog brašna, laganim kuvanjem na tihoj vatri, pri čemu domaćica dobrim i vještim kuvanjem uspijeva da napravi jelo, koje može podići jednom ovećom kašikom jelo, koje ''pliva'' u masnoći iz sira i skorupa. Kad je vrijeme za objed, odrasli sijedaju za ''veliku sofru'', i to tako, što prvi u čelo sjedne domaćin, koji i prvi počinje sa jelom, pa potom ostali ukućani. Djeca sijedaju posebno za ''malu sofru''. Ako se u kući desio gost, onda on sijeda pored domaćina. Sudovi, u koje je sipano jelo, kao i kašike, kojima se jelo su bili od drveta, obično od javorovog ili jasenovog. Voda se pila iz velikih drvenih kašika, goružda ili zafatki, koje su mogle da zapreme i do dva litra tečnosti. Poseban vid korišćenja kukuruza je branje kukuruznih klipova, kad se zrno dobro nalije, ali ne otvrdne. Tada se kukuruzni klas kuva ili peče na žaru sa ognjišta, dobijajući izuzetan ukus, te tako pripremljen jede. Strna žita se manje siju zbog neodgovarajućih klimatskih uslova za njihov uzgoj, i zbog toga što je količina hljebnog žita po jedinici površine bila manja, nego ako bi se zasijao kukuruzom, što je bilo izuzetno važno jer je bilo bitno kako prehraniti brojnu porodicu, pošto je mesa, sira i skorupa imalo uvijek više nego žita sa njiva. Obradivih površina je bilo relativno malo, te se pristupalo krčenju šuma, paljenjem ili kopanjem i vañenjem korijenja višegodišnjih biljaka, pri čemu su nastajale krčevine prilično rodne, budući su dugo vremena ñubrene prirodnim putem, truljenjem i raspadanjem opalog lišća. U krčevine su sijana strna žita, krompir i kupus.

XIV Držana je brojna stoka: goveda, ovce, nešto mnaje koze, konji, svinje i živina. Najviše su gajene ovce, i rijetko je bilo domaćinstvo sa buljukom ispod pedesetak ''velikih'' ovaca, obično rase pramenka. Goveda su bila rase buša, a obično je držano po pet-šest muznih krava, po koje june i po jedan ili dva vola. Volovi su bili tegleća snaga pri oranju, dovlačenju u plastove zdjenutog sijena itd. Obično je držan po jedan bik, radi priploda. Domaćinstva slabijeg imovnog stanja, koja nijesu mogla držati više od jednog vola, su vrlo često i tog vola davala na ''izor''. To je značilo da se vo daje na zimljenje kod nekog boljestojećeg domaćina, koji ima više sijena, a ovaj bi ga po izimljenju sparivao sa svojim, ili opet od drugog domaćina uzetog vola na zimljenje i sa tim volovima orao svoje imanje, i njive svojih najbližih, i naravno imanja vlasnika volova, da bi ih po obavljenim sjetvenim radovima vratio vlasnicima, koji bi ih preuzimali, sada bez problema za držanje, jer je već stigla nova ispaša, kada nije bilo potrebno davati stoci sijeno za ishranu. Od mesa se najviše jelo ovčije, a najčešće jagnjeće, s tim da se počinjalo sa klanjem jagnjadi tek o Đurñevu danu (6. maja). Svaki, iole bolje stojeći domaćin bi za doček dargog gosta zaklao jagnje, čije je meso pripremano varenjem (kuvanjem), ili pečenjem na ražnju. Goveñe meso se rijetko, osim u izuzetnim slučajevima jelo. Goveda, telad i junad, kao i volovi i jalove krave su prodavani, radi namirenja obaveza, koje je domaćinstvo imalo: poreza, kupovine žita, obično kukuruza, nabavku odjeće, eventualnog školovanja djece, kao i nabavka ostalih kućnih potrebština. Rijetko je koji domaćin držao više od jedne svinje. Klanje svinja i ostale stoke, jalovih ovaca i eventualno nekog juneta je

obavljano u ''mrtvu jesen'', najčešće o Mitrovu danu, ili sredinom novembra, kad nastupe prve hladnoće i noćni mrazevi, kako se meso podignuto na ''pante'' radi sušenja ne bi ukvarilo.Od pernate živine su držane jedino kokoške. Od divljači se rijetko koristilo meso, a ako jeste, to je bilo od srne ili zeca, a skoro nikad od medvjeda, mada su pojedini vješti lovci umjeli da pripreme medvjeñe meso vrlo umješno i ukusno, skoro da se ne prepozna da je od medvjeda. Osušeno meso, bilo ovčje, svinsko ili goveñe, kuvalo se u zemljanim loncima, koji bi puni suvog mesa, kupusa ili pasulja bili pristavljani na kraj ognjišta, uz stalno loženje vatre i prigrtanje žara do lonca, uz povremeno okretanje lonca, kako bi kuvanje bilo ujednačeno. Kokošije meso se spremalo pečenjem ispod sača, zajedno sa krompirom, pri čemu se dobijalo ukusno jelo, koje je bivalo poseban specijalitet. Kokošija jaja su se jela obično pečena u vrelom pepelu i žaru na ognjištu, uz stalno okretanje, kako bi bila pečena što ravnomjernije. Djeca bi našavši jaje na ''pologu'', ili dobivši ga na poklon od babe, strine, tetke ili neke druge svojte, pekla jaja na vreloj ploči furune ili šporeta. Obično je od jaja pripremana kajgana, sa sirom i(li) skorupom. Mlijeko je upotrebljavano skuvano, pa razlijevano kao varenika na karlice, radi proizvodnje skorupa, ili podgrijano, pa potom sireno. Kad se sa karlica skine skorup i ostavi u kace, ostala varenika je podgrijavana i od nje pravljeno kisjelo mlijeko. Od taze pomuzenog mlijeka, pa potom samo malo podgrijanog se proizvodio sir. Nekuvano mlijeko nije nikad upotrebljavano za jelo. Od ovčjeg mlijeka se pravi posebna vrsta delikatesnog jela, jarduma, kuvanjem na tihoj vatri, uz dodavanje soli i neprestano miješanje, kako je ranije već rečeno. U kasnu jesen, kad krave daju manje mlijeka, koje je tada mnogo gušće i masnije, vješte planinke uspijevaju da i od tog, manje masnog mlijeka nego što je ovčije, skuvaju jardum. Od ovčijeg mlijeka se počinje sa jardumljenjem tek o Ilinu danu (2. avgusta), kad ovce daju manje mlijeka, koje tada znatno gušće i masnije.

Poslije hljeba, najviše se za jelo koristi krompir, pripreman na razne načine. Krompir se jede skuvan ili pečen, zapretan u pepeo na ognjištu. Stavlja se kao varivo sa mesom, sam ili pomiješan sa ''maunama'' (boranijom). Kupus je isto takoñe važna životna namirnica, koja se u jesen, kad dobro zaglaviči kisjeli u velikim kacama, u koje može da stane i do pet sto kilograma kupusa, pa se onako dobro ukusjeljen koristi preko čitave zime, i često traje do izdiga na katune. Od divljih biljaka su korištene koprive, livadsko zelje i štir, posebna livadska biljka širokog lista, bogata vitaminima, a pogodna za pripremnaje jela. Mnogo je korišteno i divlje voće, jagode, borovnice, maline, kupine, drenjine itd. Naročiti vid korištenja drenjina, bobica od kleke i divljih krušaka je pravljenje od pomenutih plodova vodnice, ukusnog napitka, koji se dobija, kad se u neki zatvoreni sud sipaju pojedinačno pomenuti plodovi, pa se iskustveno odmjeri odreñena količina vode, nalije u sud sa bobicama kleke, drenjinama ili divljih krušaka i ostavi da odstoji izvjesno vrijeme (3-4 nedjelje), poslije čega se iz suda istače izuzetno osvježavajući napitak. Kad u rano proljeće počnu da bubre pupoljci na brezi, zasijecanjem stabla breze, na zarezanom mjestu počinje da curi sok, koji se na podesan način hvata u posude, pri čemu je sakupljeni slatki sok izuzetno ljekovitit i pomaže pri liječenju bubrežnih bolesti i oboljelog sistema mokraćnih kanala kod čovjeka. Naročit način korištenja šumskih blagodeti je guljenje mezgre, bukove ili brezove. Obično čobani u periodu kasnoproljećne vegetacije oljušte koru sa brezovog ili bukovog drveta, pa sa oguljenog stabla, struganjem britvom ili nožem skidaju mezgru, ukusnu sladunjavu, kašastu masu, koja je ustvari začetak formiranja goda kod drveta. Ta se kašasta masa sakuplja u ''labure'', vješto napravljene sudove od jovove kore, koji su tako vješto napravljeni, da kašasta masa mezgre ne istoči iz ''labure''. Te se ''labure'' koriste i za sakupljanje šumskih plodova, jer čobani ne nose sa sobom sudove, u koje bi nabrali te plodove, pošto nijesu sigurni da će ih naći. Kad nañu dosta šumskih plodova, da se može nabrati, kako bi se

ponijelo ka stanu ili kući, čobani sami na licu mjesta prave sudove, ''labure'' u koje nabiraju jagode, borovnice ili maline i kupine. Ako čobani skidaju koru sa brezovog ili bukovog drveta, nikad ne sasatave pun krug, ostavljajući na drvetu ponešto kore, kako se drvo ne bi osušilo. Sastavljan je pun krug guljenjem kore, samo kada bi željeli da se drvo osuši, da bi kasnije bilo posječeno, pošto se osuši, te bi zimi imalo i suvih drva za loženje. Pčelarstvo nije bilo razvijeno, a i ako je neko držao pčele to je bilo obično po desetak košnica, ne više. Pčele su gajene u košnicama najprimitivnijeg načina gradnje, pletene od vrbovog pruća, a potom oblijepljene blatom. Za dragog gosta, koga je domaćin želio što svesrdnije da dočeka, ''ubijao'' je pčelu, vadeći saće, i cijedeći iz njega med. Prema starim mjerama vrijednosti, jedna košnica je vrijedjela koliko i jedna ovca. XV Odijevanje je bilo kao u svim krajevima sjeverne Crne Gore. Osnovni materijal za pravljenje odjevnih predmeta je bila vuna, dobijena strižom ovaca iz sopstvenog stada, koju su vješte domaćice prele, pa potom od te preñe plele džempere, jakne, prsluke, čarape itd., ili tkale sukno za najrazličitije odjevne predmete. Rijetko su korišteni lan ili konoplja. Vuna se strigla sa odraslih ovaca, pri čemu se sa strižom počne o Petrovu danu (12. jula), jer je tada već dovoljno toplo, te ovcama ne mogu da naškode hladnoće. Ta je vuna kvalitetnija nego ''jarina'', vuna ostrižena sa jagnjadi i takozvane počisti, vune koja se odstranjuje u proljeće sa repa i trbušnog dijela ovce.

Vuna je prerañivana tako, što bi se runo prvo dobro opralo, potom bi se ručno raščešljavalo, a nakon toga bi se grebenima, specijalnim alatkama, gusto poreñanih metalnih šiljaka na malo široj podlozi u više redova, sa dužim rukohvatom razvlaknjivala, kako bi se pravila povjesma, zgodan oblik za preñu vune. Pripremljeno povjesmo je postavljano na drvenu preslicu, tzv. kuñelju, drvenu dasku, veličine tridesetak puta petnaestak santimetara, koja se završavala podužom drškom, kako bi se provukla kroz pojas od raše, široke ženske suknje, da bi se držala što čvršće, uz istovremeno držanje kuñelje ispod pazuha. Iz povjesma privezanog na kuñelju bi vješta predilja izvlačila vunena vlakna, formirajući beskonačni konac, upredan štiljegom (vrsta podužeg vretena) ili vretenom. U zavisnosti od namjene konca, njegova debljina, tj količina zauzetih vunenih vlkana iz povjesma je bila različita. Takoñe je u zavisnosti od namjene konca preña obavljana na vretenu, pri čemu je dobro upredana, a ako se koristila za osnovu pri tkanju prostirke ili vunenih pokrivača, ili ako se preña koristila za pletnnju odjevnih predmeta, onda je upredana štiljegom. Sav ovaj pribor, koji je korišten pri preñi su izrañivali domaćini, da bi pokadkad predstavljali mala umjetnička djela, nastala vještim rezbarenjem drveta. Ta rezbarija je bila često i manifestacija ljubavi prema osobi kojoj je pribor namijenjen Žena nije prela i plela samo u kući, nego bi to radila usputno, kad krene da čuva stoku, poñe u mlin, od kuće ka planini, na prelima itd. Sa štiljege ili vretena se preña namotavala u klubad. Za pravljenje muške i ženske odjeće i predmeta za posteljinu je korišten razboj, ureñaj relativno jednostavno konstruisan, tako da ga je mogao napraviti skoro svaki iole vještiji seljanin. Razboj se sastojao od rama u obliku mreže za kocku, napravljenog od jačih suvih dasaka, debljine oko pet do osam santimetra, na čijem je čelu, pri samom vrhu rama, u usječena polukružna ležišta postavljeno vratilo sa namotanom osnovom, koja se provlačila kroz niti, pa potom kroz brdilo, u kome je bilo ''brdo'', napravljeno sa dosta čestih drvenih zubaca, širine razbojnog rama i

visine ''brda'' od oko petnaestak santimetara. Namjena mu je bila da dobro i pravilno rasporedi osnovu i sabije vunenu potku, pošto bi bila provučena izmeñu brdila i započetog tkanja. Par niti, širine brdila, se nalaze ispred brdila, a načinjene su od gusto isprepletanog konca oko dva štapa, tako da su štapovi postavljeni jedan iznad drugog, na rastojanju od dvadesetak santimetara, pri čemu je svaki konac osnove prolazio izmeñu dva susjedna konca u nitima, da bi taj nastavak od osnove bio provučen kroz ''brdo''. Niti su bile vezane za podnožje, a tkalja je nazmjeničnim, pojedinačnim spušanjem i podizanjem niti (pritiskamjem nogama na podnožje), kod svakog provlačenja potke, prepletanjem osnove i potke tkala tkaninu, koja je namotavana na vratilo uglavleno u ram razboja ispred tkalje. Vratilo je bilo tako uglavljeno da je bilo lako za okretanje, ali istovremeno je povremenim okretanjem zatezalo tkanje i osnovu kako bi se tkanje obavljalo što ravnomjernije. Tkalja je povremeno zatezala izatkano sukno ili kakvu drugu vrstu tkanog materijala drvenom polugom, provučenom kroz otvore u ''glavi'' vratila, na koje je namotana osnova, uz istovremeno zatezanje izatkanog materijala na isti način, kako je zatezana i osnova. Vunena posteljina, ''dekice'' i ''iramčad'' su obično tkani od bojene vune, koja je bojena raznim prirodnim bojama, a kasnije i ''kupovnim'', tako da bi obojena različitim bojama i vještim utkivanjem osnove i preplijetanjem potke, tkalja pravila lijepu ornamentiku. Od kozje kostrijeti, su upredanjem, pa potom od jakog kostrutnog konca tkanjem pravljene jake kostrutne vreće, koje su služile raznovrsnoj namjeni, ali najviše, da bi se u njima prenosio krompir, kukuruz, kupus itd. Od kostrijeti su se na poseban način, pravili urivci, vrsta konopaca, kojima je vezivano sijeno za prenošenje na konjima, ili za tovarenje drva na konja, ili bi bili upotrijebljeni za kakvu drugu sličnu namjenu. Prirodno obojena vuna od ovaca mrkog runa, se najčešće korisrila za pletnju prsluka, džempera, čarapa, geta (dokoljenih čarapa bez naglavaka), rukavica, ili za tkanje sukna od kojeg su pravljeni

talagani. U vrijeme kad nije bilo sintetizovanih boja, vuna je bojena prirodnim bojama: bojenjem u jovovoj kori, rujevini, orahovini, jasenovom listu ili kori, ili u džibri, ostatku pri pečenju šljivove rakije. Najviše se vuna ili tkanina od vune karabojisala, rastapanjem plave galice u vreloj vodi, pa potom potapanjem vune ili vunenog predmeta u taj rastvor, pri čemu bi predmeti bivali intenzivno crno obojeni. Radi boljeg prionjanja boje i pojačanja intenziteta obojenja pri karabojisanju je dodavana jovova ili orahova kora. Pri izradi posteljune tkanjem se prave i slamnjače, koje su punjene ražanom slamom ili kukuruznom šašom. Preko slamnjače se kao prostirka stavlja ponjavica, isto tako tkani predmet, ali veoma gusto tkan, od tanko predene osnove i potke. Za pokrivanje je tkan guber od dobro upredene i jake osnove, ali dosta grube i ne mnogo, nego ''vlaše'' upredene potke, pri čemu se dobijao prilično težak, ali izvanredno topao pokrivač. Jastuci su pravljeni od tkanog materijala, koji pri tkanju nije jako sabijan, a punjeni su jarinom, vunom od ostriženih jafnjadi, koja bi se povremeno prala pa raščešljavala, pošto bi se zbog duge upotrebe ukilila u grudve, tako da je jastuk postajao neudoban pri postavljanju pod glavu, ako se jarina ne bi češće prala i raščešljavala. Odjevni predmeti luksuznog izgleda su nabavljani na ''pazaru'', a naročito platna za košulje. Posebna svila je korištena za izradu ženskih košulja, koje su ukrašavane narodnim vezom niz grudi i oko rukava, takozvanim ošvicama izuzetno maštovitom narodnom ornamentikom. Vez se sačinjavao od zlatnih niti i konaca raznih boja, koji su unošeni u šare veza, koji je predstavljao pravu umjetnost. I platno za košulje i luksuzna roba je nabavljan na ''pazaru'', najčešće pri karavanskim odlascima u nabavku žita, u Metohiju, u Peć. Raskošna i bogata, zlatna roba crnogorska je bila izuzetno skupa, pa je za njenu nabavku trebalo izdvojiti malo bogatstvo, i imavali si je jedino seoske i bratstveničke starješine, i izuzetno bogati domaćini. Ta je roba obukivana samo u posebnim prilikama, kad se odlazilo u svatove, na sabore, o crkvenim praznicima, ili pri odlasku na slave kod prijatelja. Turci su zabranjivali nošenje zlatne crnogorske robe, jer su

njeno ooblačenje doživljavali kao prkošenje, sa jedne strane, a sa druge, nije raja smjela da pokazuje ljepotu svoje nošnje i nacionalnog obilježja. Obično, svakodnevno odijevanje je bilo kao u čitavoj sjevernoj Crnoj Gori. Svi odjevni predmeti su bili od vune, što urañeni pletnjom, što sašiveni od tkanog, vunenog sukna. Svakodnevna muška nošnja se sastojala od veoma širokih čakšira, čije su nogavice dosezale do sredine podkoljenice. Čakšire (''dimije'') su šivene od vunenog sukna. Ostali odjevni predmeti su bili: pleteni prsluk, vuneni pleteni džemper i sukneni džemadan, koji je šiven tako, da se na prsima preklapao. Džemadan je obično šiven od nebojenog sukna, opervažen ''sviradom'', crnim gajtanima, ispletenim od jakog vunenog konca, ušivenog po svim obrubima niz prsi, oko rukava, i dnom od peševa džamadana, kao i po otvorima džepova, koji su postavljani pri dnu peša i jedan na grudima, sa lijeve strane. Te ukrasne gajtane su spletale domaćice, prišivajući ih na džamadan, pošto bi ga majstor za šivenje suknene robe sašio. Preko svega toga je u vrijeme hladnih i kišovitih dana obukivan talagan, izrañen od jakog i više puta valjanog vunenog sukna, tako da kapi kiše praktično nijesu mogle da ga probiju. Pravljen je od ''karabojisanog'' sukna, ili eventualno tkan od ''singave'' (sivomrke) vune, koja je strižena sa crnih ovaca. Često je talagan, na dugim putovanjima korišten kao pokrivač ili kao prostirka i pokrivač, kad bi se zanoćilo gdje u kakvom bezpuću. U toku devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka su šivena ''uzinska odijela'', pravi kratki muški kaput i pantalone sa ''gušama'' sa strane na koljenima, ili bez ''guša'', čije bi se nogavice postepeno sužavale do stopala, kako bi se što lakše preko njih obule vunjene gete, čarape bez naglavaka, spojene na donjem kraju jednom široko pletenom i jakom vunjenom trakom, tako da se ne bi povukivale uz nogu, a dosezale su tačno do ispod koljena, gdje bi bile vezivane vunjenom uzicom ispletenom od nekoliko upredenih strukova konca. Ta uzica je služila za vezivanje geta, istovremeno pridržavajući i krajeve čakšira (dimija) kako se ne bi povlačile uz nogu. Preko geta su obuvane bijele vunjene čarape, zvane bjelače.

Čakšire su vezivane, tzv. učkurom ili gatnjikom, ispletenim od jakog, višestruko dobro usukanog konca, preko koga je opasivan pojas, izatkan od vune, vrlo diskretno, ali ukusno išaran. Njegova dužina je obično bila oko četiri do pet metara, a širina od desetak do petnaest santimetara. Pojas je pritezao čakšire, ali je istovremeno služio kao zaštitnik trbušnih mišića, kod obavljanja teških fizičkih poslova. Pojas se omotavao na taj način, što bi muškarac uhvatio jedan kraj pojasa, jako ga priljubivši uz stomak, dok bi drugi kraj uzeo ko od ukućana, čvrso ga zatežući, udaljivši se od čovjeka koji se omotava pojasom, a ovaj bi se okretanjem oko sobe istovremeno omotavo pojasom što bi mogao čvršće, dok ne bi omotao čitav pojas. Za pojas su bili obično zadjeveni levori ili male puške i noževi (sablje ili jatagani), na desnoj strani vatreno oružje, male puške, a na desnoj nož, sablja ili jatagan. Za pojas je bila privezana i oveća kesa u koju je smještan barut i punjnje za male puške, kožna duvankesa, u kojoj je bio duvan i ukresa. Ukresa se sastojala od kremena, ognjila i ''truda'' od kuvanih pečuraka sa sirove bukve, koje bi se poslije dugog kuvanja u vodi i pepelu, pa potom dobro osušene, utukle tvrdim predmetom, obično teslom, pri čemu bi se dobijao trud, pamučastog i braonkastog izgleda, vrlo lako zapaljiv sa iskricama, koje nastaju kresanjem metalnim ognjilom po kremenu, kvarcnom kamenu, po sastavu izuzetno tvrdom silicijumdioksidu. Kad bi se trud upalio, oko pušača bi se razlio neobično blago opojni i ugodan miris. Na noge su obuvane, kako je već rečeno čarape, preko njih nazuvci, predmet za obuvanje, koji je služio samo za nazuvanje na stopala. Preko toga su obuvani opanci, postavljeni obojcima, vunenim parčadima tkanine, koji su povećavali udobnost opanka pri hodanju. Gazeći dio opanaka je pravljen od volujske ili svinjske kože, koji bi postajao obuća kad bi se svi krajevi kožne podloge pokupili pogodnim prepletanjem, ''prečanjem'' oputom od ovčje ili jagnjeće kože, preko kalupa od drveta, zvanog opančar, praveñi obob opanka od kože, istovremeno formirajući gazeći sloj, čineći tako opanak.

Vrlo često se moglo vidjeti kako i djeca i odrasli, kad padne kiša, ili hodaju po rosnoj livadi, nose ispod pazuha obuću, hodajući bosi, jer bi im se raskvašeni kožni opanci vrlo brzo deformisali pa potom raspali, a tanka kožna oputa ovlažena lako iskidala, ako bi se nakvasila. Hodanje u opancima je lako, pa ni malo nije čudna gipkost i hitrina pri hodu ovog planinskog naroda. Kvalitetni kožni opanci su mogli da traju do dva mjeseca, a za različita godišnja doba su pravljeni opanci od različute vrste kože. Za sušno vrijeme je pravljen opanak od soljene kože, a za vlažne dane od nesoljene, jer se soljena koža brže i lakše razmekšavala. Ono što je korišteno za odijevanje je nosilo naziv obuka ili odjeća, a dosta rijetko prnje ili 'aljine. Svi predmeti za obuvanje su bili obuća. Muškarci su na glavi nosili kape, a žene marame. Čim bi se djevojka udala, stavljala je na glavu crnu maramu-šamiju, na vjenčanju crni vel, sastavni dio crnogorske ženske nošnje, što je bivao znak vječite korete za domom i rodom, jer je smrt, što od pogibije u borbi sa Turcima, što nastala prirodnim putem, što u čestim epidemijama neizlječivih bolesti, bivala česta u svim domovima. Starije žene su nosile na glavi i veliku crnu maramu, ukrašenih krajeva dugačkim, upletenim koncima, resama, takozvanu rešnjaču. Muškarci su nosili crnogorske kape, na kojima je u vrijeme knjaževine Crne Gore, na tepeluku od crvene čoje zlatnim nitima bio izvezen crnogorski grb, da bi po pripajanju Crne Gore Srbiji u kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, tog grba nestalo sa crnogorske kape, a na tepeluku se nalazio krst sa četiri ocila. Taj simbol je bio česro zamjenjivan monongramima, početnim slovima imena i prezimena, sa ili bez srednjeg slova, koje je označavalo ime oca. Ako bi muškarac bio u velikoj žalosti, onda bi umjesto crvene čoje i zlatnog veza na kapu prišivana crna čoja na tepeluku kape, bez ikakave oznake i simbola. U zimsko vrijeme se često preko kape navlačila pletena kapuljača, kako bi bili od hladnoće zaštićeni svi djelovi glave i vrat. Na kapuljači je samo sa prednje strane ostavljan otvor za oči nos i usta. Ponekad se oko kape

omotavao vuneni šal, ''poša'', koji je isto tako služio radi zaštite od hladnoće. Pri polasku na put sa sobom je nošena obramnica, tkana lijepom narodnom ornamentikom, opervažena jakim, od crno-crvenog konca ispletenim povrazom, koji je bio prišiven čitavim obodom obramnice, završavajući se tako, što bi od tog istog povraza bio napravljen rukohvat, tolike dužine da se obramnica mogla lako nositi na ramenu, ili u rukama. U obramnicu bi putnik smještao ''brašnjenik'', koji se sastojao od hljeba, komada sira, parčeta suvog mesa ili zastruga napunjenog sirom i(li) skorupom. Pokadšto bi se za put spremila i omanja boca rakije, a skoro nikad nešto od odjevnih predmeta. Žene su uvijek sa sobom nosile malu torbicu, ''džaklju'' ili ''pletivaču'' u koju su smještale ono što im je za usput najnužnije, uz obavezno nošenje pribora za pletenje: pletiće igle, metalne ili drvene, i kupko pletiva, od kojeg su hodajući usput plele razne odjevne predmete. Ženska savkodnevna nošnja je složenija i raskošnija od muške, počev od košulje, koja je za muškarce šivena najjednostavnije sa malom kragnom, zvanom kolijer, dok je ženska košulja bila ukrašena bogatim vezom, ošvicama. Oko vrata i na krajevima rukava je košulja vezena narodnom ornamentikom, dok je niz grudi apliciran izvezeni komad svilene tkanine, koji je po izgledu često predstavljao malo remek djelo narodnog veza. Obično su takve košulje kupovane kod specijalizovanih majstora za izradu narodne nošnje, mada su pojedine, nadarene žene svojom maštovitošću, te vezove pravila same. Donji dio ženske odjeće je suknja, pletena od vune ili šivena od tanko tkanog dobro uvaljanog sukna, takozvana raša kalupača. Preko košulje je obukivana jaketa, izrañena od crvenog sukna, kupovanog u trgovini ili od, na razboju tkanog, pa bilo da se nosi bijela, nebojena, opervažena ukrasnim gajtanima, bilo obojena u karaboji, za slučaj da je žena u žalosti. Djevojke su nosile dolaktice, a udate žene jakete. Jaketa i dolaktica su se razlikovale samo po dužini rukava. To su odjevni predmeti čija je dužina dosezala do iznad pojasa, a prednji dio sastavljen od dvije polukružne pole, koje su spojene sa leñnim dijelom, čineći

odjevni predmet, koji je naročito isticao žensku figuru. Prednje pole su bile bogato izvezene niz prsi i na završetku rukava srmom i zlatastim nitima i nijesu se skopčavale na prsima. Preko dolaktice ili jakete se nosio zubun, koji je bio bez rukava, obično svijetlo zelene boje, ili potpuno bijeli, urañem od tankog, a dobro uvaljanog sukna, takoñe na svim porubima bogato ukrašen, a naročito na uglovima, koji su služili za eventualno zakpočavanje zubun.. Sa prednje strane, preko suknje je povezivana kecelja ili troveza, od crnog, tanko tkanog sukna. Preko svega je omotavan tkani pojas, a rjeñe kožni. Pojas je često bivao bogato ukrašen, a širina mu je bila oko dvadesetak santimetara. Ponekad su žene umjesto pojasa nosile ćemer bogatih ukrasa, ispod kojih je visio srebrni lančić, sličan lančićima na džepnim satovima. Ispod širokog pojasa su žene nosile još jedan uži, širine oko pet santimetara, a dužine oko četiri metra, kojim bi žena omotavala struk. Taj pojas je služio za pritezanje raše i troveze a i kao zaštita od širokog pojasa, naročito, ako je bio kožni, i eventualno od ćemera, koji je moga da bude kožni ili metalni. Žene su na nogama nosile pletene vunjene čarape, djevojke bijele ili crvene, a crne čarape su nosile udate žene. Preko čarapa je obuvan pozuvak (naglavak), a preko svega naopućeni kožni, a u novije vrijeme gumeni opanci, koji su bili dugovjekiji i udobnije su nalijegali uz nogu, a bilo ih je lakše naoputiti. Sve odjevne predmete su plele, na daleko čuvene lubničke rabotnice, dok su odjevni predmeti napravljeni od sukna nošeni kod terzija specijalizovanih za šivenje suknjene robe: muških kratkih kaputa, ženskih jaketa, zubuna, muških čakšira-dimija, talagana itd. Muška i ženska djeca su do desete godine šišana do glave, a od tada su djevojčice počinjale da puštaju dužu kosu, takozvane ''baroke'', pri čemu bi im se kratila kosa samo iznad čela, a ostatak kose je rastao slobodno. Ženska djeca bi počinjla da nose dugu kosu, oko desete godine spletajući je u dvije pletenice-vitice, puštajući ih da slobodno padaju niz leña ili grudi.

Za svečane prilike se kupovala skupocjenija roba, mada ne svi stanovnici, nego samo oni malo imućniji. Zato se često dešavalo da poneko od siromašnijih roñaka doñe i pozajmi robu, od onih imućnijh, ako bi krenuo na kakvu svetkovinu, ili na žalbu. Od ukrasa žene su rijetko šta nosile, tek po gdjekoja kakav ñerdan ili prsten. Rublje je prano u ključaloj vodi, u kojoj je odstajao pepeo od izgorjelog bukovog drveta, i nešto dužim kuvanjem bi se prilično dobro izbiijelilo rublje. Tako otkuvano rublje se ispiralo sa mnogo vode, kako bi se isprala prilično jaka neorganska baza, nastala iz kalijuma, koji se nalazi u drvetu kao jedan od njegovih sastojaka. Kalijum iz pepela od drveta je rastvaranjem u vodi stvarao kalijumhidroksid, jako oksidaciono sredstvo, efikasno za skidanje prljavštine. Inače je higijena billa velika briga svake domaćice, jer je bio veliki zazor i sramota, ako domaćinstvo i domazluk ne bi bili uredno i čisto održavani. Seljani su pušili ''krdžu'', duvan, koji su sami uzgajali. Dosta ljudi je nabavljalo švercovani duvan, hercegovačku škiju, ili skadarski kotroban. Pušači su pušili na lulu, a tek kasnije su počeli da savijaju cigarete u papiru, ili u tankim listovima duvana, koje bi sami odabirali, pri berbi duvana. Lule su pravljene od drveta najotpornijeg na visoke temperature, koje duvan razvija pri sagorijevanju. Obično je za pravljenje lula korišteno trešnjevo ili drenovo drvo. Način označavanja vremena je bio kako je inačene uobičajeno svuda u svijetu, tako što je dan dijeljen na dvadeset četiri časa. Ako je bilo riječi o godišnjim dobima, onda se govorilo: ljetos, jesenas, zimus ili proljetos. Glavna orjentacija je o vremenu nekog dogañanja je bila po crkvenim praznivima: o Đurñevu danu, o Vidovu danu, o Petrovu dne, Ilijinu danu, Mitrovu-dne itd. Kad bi bilo riječi o dogañajima iz proteklih godina, onda se govorilo obično opisno: one godine kad je bila velika povodnja (poplava), one godine kad bi najezda askera iz Kolašina, one godine kad Crna Gora zarati sa Turcima, onog ljeta kad suša sve oprži itd. Naravno, dan je dijeljen na dvadeset četiri sata, ali je svako doba dana imalo posebnu oznaku i naziv: cik zore, rasvit, svitanje,

prijavak stoke sa popaska, ručano doba, kad okrene sunce ka zapadu na zalazak, kad se sjenke bijahu izdužile, prvi mrak, gluva ponoć, prvi drugi ili treći pijetlovi itd. Čas je značio poprilično neodreñenu mjeru: stići ćeš tamo za šas, iako ima dosta da se pješači, doñi časkom da mi pomogneš da sadjenemo ovo sijeno, pridrži mi časkom ovoga konja itd. Mjerenje dužine je obavljano koracima ili laktom, a veća rastojanja su mjerena satom hoda (oko pet kilometara) ili konakom, tojest vremenu provedenom u neprestanom pješačenju, pa potom noćivanju, gdje bi se putnik zatekao. Takoñe je postojala i neodreñena mjera za daljinu, puškomet, rastojanje koje preleti zrno ispaljeno iz puške. Manja mjera od koraka je stopa, peda, podlanica i palac. Za mjerenje površine se koristio ar, ralo, kosa i motika. Kosa je bila površina, koju može da pokosi prosječan kosač za jedan dan, a motika površina njive, koju može okopati prosječan prašioc, okopavajući krompir ili kukuruz. Od mjera za težinu se koristila oka, breme i tovar. Oka je imala nešto oko dva kilograma, breme težinu od oko pedeset kilograma, a tovar, teret natovaren na konja, koji je težio oko sto kilograma. XVI Zemljoradnja je bilo jedno od osnovnih zanimanja, kojom stanovništvo Lubnica počinje da se bavi intenzivno sredinom XIX vijeka, kada su donesena sjemena krompira i kukuruza, i kada je narod uvidio, da je količina ubranog ploda od ovih poljoprivrednih kultura mnogo veća sa neke njive, nego kad bi ta njiva bila zasijana strnim šitima. Sve zemljoradničke djelatnosti pri obradi njive su bile na očevini ili ñedovini, uz zemlju, koja je prikupljivana. Rijetko je zemlja uzimana

pod ćesim (zakup), osim livada, koje su uzimane pod napolicu, pri čemu je onaj koji je uzeo livadu u napolicu, vlasniku livade ostavljao polovinu sadjevenog sijena sa te livade, zadržavajući drugu polovinu za sebe. Livade su uzimane i pod ''ñuturu'' ili pod ''travninu'', pogodbom, tako da se trava sa livade proda zakupcu za odreñenu svotu novca, a zakupac svo pokošeno sijeno zadržava za sebe, koristeći livadu i dalje tokom te godine, bilo za ispašu svoje stoke, bilo da je godina bila takva, da se sa nje mogla pokositi otava. Svako domaćinstvo je imalo precizno označene meñe livada i njiva, pa bilo da su prirodne meñe ili naknadno postavljeni meñaši. Zajednička seoska svojina su bile ispaše i komunica.

Zemlja za obradu je bila oranica, a zasijavana je žitaricama i povrćem. Ako je bila u prijethodnom rodu njiva zasijana kukuruzom, to su zaostalu trsku od kukuruzne stabljike trijebljenjem obično djeca sakupljala u rano proljeće, na jednu veliku gomilu, pri čemu je paljena iz dva razloga: da se unište eventualne štetočine ili uzročnici oboljenja kukuruza, koja su se pojavljivala prijethodne godine, i sa drugre strane, mjesto na kojem je ostatak trske spaljen, je bilo dobro nañubreno. To spaljivanje kukuruzne trske je bila mala svetkovina za djecu, koja bi se okupila oko vatre, zvane ''bukara'', igrajući oko vatre, preskačući preko ognja itd. Na zemlju bi se na odreñeno rastojanje izasipalo stajsko ñubre, koje je nošeno na ''tranjama'', malim nosiljkama ispletenim od ljeskovog, jovovog ili vrbovog pruća, oko dva poduža kočanika sa strane, kako bi ''tranje'' mogle da se nose, i dva do tri manja koca, koji su činili ''kostur'', oko koga bi bio napravljen oplet od pruća. Dužina tih manjih kolaca je bila onolika, koliko i dužina opletene površine, na kojoj je nošeno stajsko ñubre. Izneseno stajsko ñubrivo bi se potom, što je moguće ravnomjernije rasturilo po cijeloj njivi. Đubre je na njive iznošeno i u krošnjama, ispletenim obično od ljeskovog ili vrbovog pruća, pa bilo da su nošene na leñima ljudi, bilo da su tovarene na konje, pa istjerivane na njivu.

Kada bi se završilo sa rasturanjem ñubriva, pristupilo bi se ''garenju'', tj prvom oranju, koje je imalo svrhu zatrpavanja ñubreta u zemlju i rastresanja zemljišta, kako bi se kasnije lakše i bolje obavilo pravo oranje, koje je bilo priprema za sjetvu. Ponekad bi se neka njiva ostavila neorana, ''jalova'', kako su seljani govorili, da bi se ''odmorilo'' zemljište. Nakon obavljenog oranja se pristupalo sjetvi odabrane vrste poljoprivredne kulture. Poslije obavljene sjetve i iznicanja biljaka pristupa se njihovoj daljoj kultivaciji, pri čemu se kukuruz, krompir, i ostalo povrće okopavaju. Okopavanje biljaka se obavlja, kako bi se zemlja oko korijena biljke učinila što rastresitijom, s jedne strane, a sa druge kako bi se uništilo što više korova, koji oduzima veliku količinu hranjlivih materija zasijanoj poljoprivrednoj kulturi. Navodnjavanje se obavljalo za vrijeme sušnih perioda u ljetnjim mjesecima, dovoñenjem vode vješto izvedenim ''vadama'', kanalima kojima dotiče voda do mjesta koje se navodnjava. Voda je dovoñena iz rijeka Jelovice, Suvodola i Gunjare. U ravnim Lubnicama praktično nije bilo njive koja se nije mogla naplaviti, a na bežuljkastim zaseocima su njive navodnjavane vodama iz potoka i izvora, kojih ima svuda po tim zaseocima. Na mjestima gdje je bilo nemoguće izvesti vodu zasijavane su kulture, koje su bolje podnosile sušu i visoke temperature, npr. ovas. Za navodnjavanje su pravljeni posebni jazovi, koji bi se obnavljali, podziñivanjem, produbljivanjem i čišćenjem u proljeće, ili odmah po završenoj prašidbi i uzgrtu. Izuzetno umijeće je pokazivano pri pravljenju ''glave'' od jaza, to jest mjesta sa kojeg se voda navrće iz rijeke u jaz, kako ne bi došlo do rasipanja vode. Imavalo je mjesta teških za prevoñenje vode, zbog konfiguracije terena, pri čemu su Lubničani iskazali izuzetnu vještinu, praveći ''korabe'', korita kojima su prevodili vodu do sljedećeg jaza. Korabi su pravljeni od širokih, pod tupim uglom sastavljenih dasaka, dobro užljebljenih, ili velikog dobro i duboko izdubenog stabla, tolikih dužina da se voda lako prevede do sljedeće jaže. Uvijek se vodilo računa da korabi budu postavljeni pod izvjesnim nagibom radi što boljeg i bržeg proticanja vode kroz korab.

Navodnjavanje je obavljano po seoskom, strogo utvrñenom redu, nepisanog zakona običajnih prava, dobrih komšijskih i bratstveničkih odnosa. Ako bi ko od seljana zalivadio njivu, dobijao bi vodu za navodnjavanje tek pošto bi sa vodom bile podmirene poljoprivredne kulture. Za obradu njive se koristilo prilično primitivno, ali dosta različito oruñe. Zemlja je orana drvenim ralom, dok su teško pristupačne površine, kao i kamenitije tlo prekopavani trnokopom. Ralo su prilikom oranja vukli volovi a sastavljeno je od gredelja, dugačke pljosnate, što je moguće lakše, a čvršće grede, širine dvadesetak, a debljine desetak santimetara, na koju se stavlja jaram na prednji kraj, dok kroz zadnji kraj gredelja prolaze dvije omanje daske sa rukohvatima za držanje rala i upravljanja njime. Te daske sa rukohvatima osim kroz gredelj prolaze kroz široko rakljasto drvo, obrañeno tako, da mu je gornji krak poprilično širok i jak, radi boljeg rasturanja poorane zemlje, a donji ide kroz brazdu, i u njega su uglavljeni rukohvati i nešto je tanji, ali je isto tako veoma čvrst, i istovremeno služi kao nosač rala i kao njegov usmjerivač radi održavanja pravca pri oranju, pri prolazu po dnu brazde kroz zemlju. Kako je već rečeno na prednji kraj gredelja se stavlja jaram, u koji se sa dva savijena ''teljiga'' u obliku latiničnog slova ''U'', uprežu volovi, provlačenjem teljiga iza volujske glave oko vrata i uvlačenjem u izbušene rupe u jarmu. Da ne bi spadao teljig, kroz njegove krajeve, koji vire iz jarma su izbušene rupice, u koje se stavljaju ''spice'', omanji a čvrsti drveni štapići, koji ne dozvoljavaju da teljig propadne, nego da bude stalno zategnut na volujskom vratu. Teljig je takve veličine da komotno obuhvata volujski vrat, pritom najviše naliježući na volujska prsa, kako bi vo mogao da diše i obično je pravljen od ljeskovih mladika, prečnika oko četiri santimetra. Mladika je na željeni oblik savijana u sirovom stanju, i tako je ostavljana savijena da se suši poprimajući željeni oblik Da bi što lakše prolazio kroz zemlju, gvozdeni raonik, nataknut na sastav rakljastog drveta, je klepan i oštren prije početka proljećnog oranja. Kako je prilikom oranja zemlja izoravana i u

krupnijim je komadima, busenima, to je za njeno usitnjavanje korištena ''brana'' ili ''vlača'', napravljena tako što je pravougaoni, drveni ram od jakih gredica, dimenzija 100x80 santimetara izukrštan poprečnim daskama, tako da stvore rešetku. U daske se uglavljuju jaki drveni klinovi, dužine petnaestak santimetara, koji bi kad se ''brana'' optereti, a volovi je upregnuti u jaram povuku, sitnili zemlju, provlačenjem klinova kroz oranje. Kako bi što dublje prodrli u oranje, ''brana'' je opterećivana teškim kamenjem, ili bi na nju posijedala djeca, vozikajući se tako po čitav dan. Za čišćenje raonika, kao i ''štice'', na koju je nataknut raonik se koristila drvena lopatica, ''loparica'', koju je orač kačio na neku od ručica. Oranje se obavlja slaganjem brazda jedne na drugu, po mogućnosti orući sa kraja na kraj njive. Dubina oraćeg sloja nije obično bivala veća od dvadesetak santimetara, a dobar orač, sa jakim volovima je mogao da poore oko 1800 kvadratnih metara, što je i jedna od mjera za površinu, ralo. Sijanje se obavlja po završenom sitnjenju zemlje. Kukuruz i strna žita se siju vještim i ravnomjernim prosipanjem sjemena iz ruke, a krompir se sije u brazdu, ako se radi o većoj površini, koju treba zasijati, ili ''pod motiku'', ako se zasijavaju manje površine. Sañenje krompira na većim površinama se obavlja tako što orač polako tjerajući volove ore, a za njim idu oni koji siju krompir, ubacujući u brazdu na ravnomjernom rastojanju sjeme krompira, dok još jedna osoba ide za onom koja sije, noseći u kakvoj posudi stajsko ñubrivo, bacajući ga pored i preko krompira, kako se ne bi morala ñubriti cijela njiva. U sljedećem prolazu sa ralom i otvaranjem nove brazde se prijethodna istovremeno zatrpava. Pri sadnji krompira se vodi računa, da se krompir ne posadi često, kako biljke ne bi ometale jedna drugu u razvoju. Sañenje krompira ''pod motiku'' se obavlja tako, što se njiva pripremi kao za svaku sadnju, s tim što se proces sijanja obavlja iskopavanjem rupa u pooranoj njivi ili prekopanoj njivi, u koje se ubacuje krompir i stajsko ñubrivo, pa potom iskopana rupa u koju je ubačen krompir zatrpava motikom. Sijanje krompira pod motiku se

obavlja na manjim površinama, naročito onamo, gdje je otežan pristup ralu i volovima. Vrijeme oranja zavisi od klimatskih uslova. Prvo oranje za ozima žita se obavlja s jeseni, poslije ubiranja ljetine, i u proljeće za ostale poljoprivredne kulture, čim počnu sunčani dani, a zemlja se malo prosuši. Pošto je na lubničke njive najčešće zasijavan kukuruz, to se odomaćila sorta žutog sitnozrnog ''kolomboća'' ( kukuruza ), ne visoke kukuruzne stabljike, dosta često zasijanog, sa jednim ili sa dva klasa osrednje veličine na stabljici. Kad iznikne kukuruz, a na njemu izrastu tri ''pera'' (lista), otpočinje se sa prvim okopavanjem, prašidbom. Tada se iznikli kukuruz razrjeñuje na željenu gustinu biljaka, a nakon formiranja stabljike počinje se sa drugim kopanjem, nagrtom. Tada se uz biljku privlači što je moguće više zemlje, kako bi biljka bila bolje zaštićena i imala što više zemlje iz koje će korijen crpsti vlagu. To je završetak svih radova oko kukuruza do žetve, osim mogućeg navodnjavanja, ako bi nastupila sušna ljeta. U jesen, kad kukuruz sazri, kukuruzna stabljika se odsijeca oštrim srpom na visini od oko tridesetak santimetara iznad zemlje, a kukuruzne stabljike se skupljaju i vezuju u snopove, prinose blizu koša za smještaj kukuruznog klipa, gdje će se obaviti ''guljenje'' (odstranjivanje šužbine sa kukuruznog klipa) kukuruza, u porodičnom krugu ili mobom, što je bivalo mala svečanost. Oguljeni klipovi su ubacivani u koš, ili su podizani na tavan radi sušenja, ako se radilo o manjim količinama. Kukuruzno zrno se odvajalo od oklasine mlaćenjem ili ručnim komišanjem, dok je kukuruzna stabljika korištena za ishranu jalovih govedi, kako bi im se samo ''duša izvela iz zime'', da bi se oporavila u proljeće, dok počne da stasava prvozelenilo, a oklasina je korištena za potpalu pri loženju vatre. Skinuta šužbina sa klasa je korištena, pošto bi se dobro osušila, za punjenje slamarica ili jastuka. Strna žita su po obavljenoj žetvi u rukovetima ostavljaju svud po njivi. Žetvu obavlja ženski svijet, a muškarci vještim uvijanjem

ljeskovog ili vrbovog pruća vezuju pokupljene rukoveti u snopove, a potom se snopovi sadijevaju u krstine pored gumna, oveće ravne površine, dobro i tvrdo utabane, prečnika desetak metara, na čiju je sredinu čvrsto pobodeni kolac, za koji je jednim krajem bio vezan dugački konopac. Drugi kraj konopca je vezivan za konja, koji se kružno kretao, uz istovremeno omotavanje konopca oko postavljenog koca, tako da je primoravao konja da pravi sve manje krugove, gazeći tako po čitavoj površini gumna, pa ponovo vraćanje konja u suprotni smjer odmotavajući konopac, kako bi ravnomjerno gazio po gumnu i dobro osušenoj slami i klasju, istresajući na taj način zrnevlje žita iz klasova. Po završenoj vršidbi, pristupalo se odvajanju slame od žita. Kad bi se to odvajanje završilo, žito bi se zahvatalo nekom posudom, pri čemu bi se posuda punila ovršenim žitom i pljevom, koju je neophodno odvojiti od zrnevlja. Iz visoko podignute posude se ''vijalo'' žito, prosipalo sa pljevom, pri čemu bi vjetar odvajao pljevu od žita, odnoseći je kao lakšu van gumna. Tako ovijano žito se sušilo na suncu, pa potom ostavljalo u posebno izrañene drvene sanduke, gdje bi ostajalo do odnošenja na mljevenje. Slama zaostala poslije vršidbe bi se sadijevala u stogove, a koristila se kao prostirka ispod stoke, ili čak kao ishrana za krupnu stoku, za slučaj nedostatka sijena. Pažljivo omlaćena ražana slama se koristila za punjenje slamarica, stelja na samarima, ili čak kao krovni pokrivač za kuće (dosta rijetko), i(li) na pomoćnim objektima, krmedarima, telečarima itd. Od povrtlarskih biljaka je najviše uzgajan ''kompijer'' (krompir), kupus i luk, kako je nazivan bijeli, ''kromid'' (crni luk) i ''purilj'' (praziluk), kao i pasulj i ''maune'' (boranija). Pasulj i boranija su sijani kroz kukuruz, pri čemu su stabljike kukuruza služile kao pritka za pasulj, a maune su ''prečane'' dugim i tankim kocima, pritkama, visine od oko dva metra, uz koje bi se pele ''maune''. Po njivi zasijanoj kukuruzom su sañene i tikve, koje su obično korištene za ishranu svinja, a pokadkad bi se neke posebne vrste kuvale, pa bi ih jela i čeljad.

Najčešći vid obolijevanja poljoprivrednih kultura je bio od ''tonje'', oboljenja, od kojeg bi biljke počinjale da se suše, a potom i trunu. Obično se ta bolest pojavljivala pri naglim vremenskim promjenama, sa dosta kišovitih dana, pa onda naglim izgrijavanjem sunca, pri čemu je dolazilo do isparenja vlage iz zemljišta, stvarajući uslove za pojavu bolesti. Kukuruz je obolijevao od garke ili sneta, a strna žita su obolijevala od kukolja. Kroz zasijane poljoprivredne kulture je često iznicao jaki korov, zvani palamida, koji su domaćice plijevljenjem uklanjale, koliko je to bilo moguće. Duvan je obično zasijavan na najbolje nañubrenom, a skrovitom mjestu na njivi, obično na ovčijim torinama, ili na nekom drugom mjestu, na kojem je duže boravila stoka. Po izrastanju duvana, i pojave cvijeta na vrhu stabljike, počinju da žute najniži listovi, koji se ''podbiraju'', nižu na jaki konac, koji se kači na na drvene štapove i ostavlja da se suši, obično zakačenih motki preko sredine na zidove kuća, ispod krova, kako se duvan ne bi sušio na suncu da se ne bi ''zgržio'' (presušio). Osušeni listovi duvana do odreñenog stepena vlažnosti su slagani, a potom drobljeni, što je moguće sitnije, i to ručno, oštrim britvama. Rasad od duvana i kupusa su proizvodili sami seljani, na ureñenom parčetu zemljišta, koje je pripremano na poseban način. Prvo bi se na tom mjestu spalilo sve što ima od sasušenog bilja, kako bi se zemljište praktično dezinfekovalo, potom prekopavalo nekoliko puta, pri čemu bi zemlja bila veoma usitnjena, i dobro nañubrena stajskim ñubretom. Sjeme bi bilo posijano često, tako da bi nakon nicanja imalo dovoljno rasada za sadnju na odreñenoj površini za tu poljoprivrednu kulturu. Obično je tako proizvedeni rasad presañivan, pošto bi na njemu iznikla tri do četiri lista. Taj rasad bi se obavezno ''zapilio'', tj. korijen rasada je stavljan u žitku goveñu baljegu, pri čemu bi tu odstajao nekoliko sati, kako bi se korijen što bolje nañubrio, pa je potom zasañivan, uz često, svakodnevno zalijevanje vodom, dok se ne uvjeri da se biljka ''primila''.

XVI Najveće lubničko prirodno bogatstvo su bile šume, četinarske i listopadne. Od četinara je najrasprostranjenija smrča, potom jela, dok borovine ima vrlo malo. Jedan od četinara, koji raste na ovim prostorima, obično na kakvom posnom, pjeskovito-kamenitom zemljištu je najčešće kržljavi grm četinara kleka. Najbrojniji lišćar je bukva, potom breza, dok javora, jasena i topole ima mnogo manje. U nižim predjelima raste jova, lijeska i vrba. Ima skoro svih vrsta listopadnog drveća, zove, drijena, hrasta i graba, ali su prostori na kojima te biljke rastu relativno mali. Smrčevo drvo je korišćeno u najrazličitije namjene, od izgradnje kuća i svih objekata potrebnih za funkcionisanje domaćinstva, izrade krovnog pokrivača na štalama ili kućama, preko izrade svih vrsta drvenog posuña, do izrade taraba za ograde imanja. Sva drvena graña je sječena sjekirama, a tek nešto kasnije testerama (Pilama) ''trupčarama'', koje su služile za obaranje stabala i presijecanje na manje komade, lakše za obradu. Veliko oboreno i obrañeno drvo je nazivano šulj, a ono isprekraćivano na sitnije komade, od kojih je ''odbijana'' šinda, duge ili tarabe, je nazivano trupac. Ostatak do posječenog stabla u zemlji je panjat. Za svu stoku, koju je domaćin držao, bio je jedan naziv - živo ili mal. Najrazvijeniji oblik stočarstva je podrazumijevao držanje većeg buljuka ovaca, ponešto koza, kao i držanje brojnih grla govedi. Praktično nije bilo domaćinstva, koje nije držalo po jednog ili dva konja, od kojih je obično jedan bio namijenjen samo za tovarenje, dok je drugi konj, ukoliko je držan, bio jahaći. Domaćin je posvećivao posebnu pažnju domaćim životinjama, ali konj je bio najtimarenija životinja. Konji su bili planinske rase, mali, izdržljivi, spretni po planinskim bespućima, a istovremno nijesu

zahtijevali veliki trošak pri izdržavanju. Bili su najraznovrsnijih boja, ali najčešće bijele - zekan, crvenkastonarandžaste - dorat ili crne boje - vranac. Izuzetno rijetko je bila pojava šarenog konja, pa je i nastala poslovica, kad se o nečemu želi reći kao nepovratnom: ''Utr'o mu se trag, ka' šarenim konjima''. Po različitim biljezima su im davana imena: putalj, konj bijelih nogu od kopita do sredine lista na nozi, ćetalj, konj sa bijelim biljegom na čelu, baljoš, konj kome je bijela široka šara išla od vrha čela do njuške, čilaš, zekan, vranac, dorat itd. Seljani su imali posebne ''nišane'' po kojima su procjenjivali kakav je konj. Ako je konj imao jednu bijeli nogu od kopita do sredine lista, onda je vrijedio jednu 'iljadu, ako je imao dvije noge bijele, onda je vrijedio dvije 'iljade, tri - tri 'iljade, a sve četiri, četiri pare. Kvalitet konja je ocjenjivan po širini grudi, po načinu držanja glave, po veličini kopita, da li su mu dlake grive i repa dugačke itd. Konji su potkivani, kako ne bi povrijedili kopita, dugim hodanjem po tvrdom i kamenitom putu. Ako bi se krenulo na duži put, vlasnik, ili onaj ko tjera konja, je obavezno u posebnoj torbi nosio ''konjski kov'', koji se sastojao od dobrih kliješta, ''koraća'' ( posebne vrste čekića), potkovice, klinaca jako ojačane glave za prikivanje potkovice za kopito, kao i oštre britve, za rezanje viška narasle rožnate materije na kopitu. Pomenuti pribor se koristio da se zamijeni izlizana (potrošena) potkovica ili ako konj ''baci'' ploču, koja se otkači sa kopita, zato što su se istrošile glave klinaca, koji drže potkovicu prikovanom. Konji su se držali u štalama sa govedima. Od pribora, koji se koristi za rad sa tovarnim konjima je najvažniji samar, koga grade posebni majstori. Samar je drvena naprava, pod koju je postavljena ''stelja'', jedan oveći jastuk, tkan od jakog, upredenog i čvrstog konca, sašiven prema obliku samara i konjskog tijela, a napunjen najkvalitetnijom raženom slamom, kako bi se izbjeglo ranjavanje konjskih leña, pod velikim teretom. Neudobno napravljen samar i neprilagoñena stelja mogu da naprave izuzetno bolne rane na konjskim leñima, takozvana sadna, koja vrlo sporo zarastaju.

Samar se sastoji od glave samara, u koju su jednim krajem uglavljene ''rebrenice'', polulučno savijene, prilagoñene obliku konjskih leña, dok su drugim krajem uglavljene u krstinu, zadnji kraj samara napravljenu od jakih bukovih dasaka, ukrštenih pri vrhu, a obrañenih polulučno, prilagoñenih konjskom tijelu. Od ostale krupne stoke držano je domaće goveče, rase buša, koje nije bilo teško izdržavati. Od krava se dobijalo mlijeko, ali ne kvalitetno kao od ovaca ili koza. Volovi su držani radi vuče, a najviše radi oranja. Tele od godinu dana je june (junac ili junica), a ako se ne bi ostavilo radi državine i ''napredka'', prodavano je radi podmirivanja kućnih potrebština, a junad su klana iz prijeke potrebe, ili eventualno ako bi domaćin imao i za prodaju i za klanje. June od dvije godine je volovotka ili volovodak, kad je već spremno za priplod. Ponekad se dešavalo da su junice spremne za priplod prije ''vadeta'' (prije nego napuni dvije godine), pa ako bi se otelila takva junica, nazivana je kopilica. Krave, koje bi se prvi put otelile su bile prvoteokinje, pa tako redom. Vo koji bi se prvi put hvatao u jaram radi oranja, je bio prvoralac, pa naredne godine drugoralac itd. Govedima su imena nadijevana prema fizičkom izgledu i pojedinim karakteristikama, na osnovu kakvog znaka ili druge vrste obilježja. Vo bijele pruge niz čitava leña je bio Risonja, goveče bijele šare niz čitavu glavu do vrha gubice je bilo Baljonja. Šaronja je bilo goveče, čija je boja dlake bila mjestimično raznobojna, a Sivonja goveče sivkaste boje dlake, dok je Šutonja bilo goveče kratkih, ili bez rogova, a Galonja crno goveče, dok je ime Jutronja dobijalo goveče oteljeno u rano jutro, a Vilonja, goveče vitkih rogova, itd. Sitna stoka, koze i ovce se nazivaju bravi. Ovce su nešto krupnije rase ''pramenka'', ne baš posebo selektovane, ali se dobro vodilo računa, da kad se ostave jagnjad radi daljeg držanja, to bude od dobro mliječnih ovaca, kao i od onih koje daju dobru, ''rudu'' vunu, pogodnu za preradu u odjevne predmete. Takva ruda vuna nebojena, većim brojem pranja je sve više izbjeljivala, pa je zato i bila na cijeni.

Čuvanje stada je bila neprestana čobaninova briga, čuvanjem ne samo od ''divine'' (vukova), nego i od otimača koji je mogao biti bilo kojeg porijekla. Često su lubnički čobani bili izloženi napadima Turaka, albanskog plemena Klimenti, kao i od crnogorskih žitelja: Vasojevića i Rovčana, koje su Lubničani nazivali Brñanima. Na daleko su poznate junačke odbrane lubničkih čobana, kao i njihovi podvizi u okršajima sa napadačima na njihova stada i živote. U mirnije vrijeme, čobanin je pored svoga stada uživao gledajući kako mu se napasa i napreduje. Uz čobanina su uvijek išla po dva ili tri velika ovčarska psa, sposobna da se upuste u borbu sa kurjacima, ako bi napali na stado. Ovčarskim psima je oko vrata stavljana metalna ogrlica, širirne oko pet santimetara, sa šiljcima ugrañenim u ogrlicu, okrenutim spolja, kako bi zaštitili psa pri napadu vukova, jer je poznato da vuk prvo kidiše na grlo životinje koju je napao. Raštrkano bilo kakvim uzrokom stado je vabljeno posebnim zviždanjem, a za ljetnjih vrućina je obavezno ''zaplandovavano'' i sklanjano u vrijeme podnevne pripeke u kakvu debelu hladovinu, ispod krošnjatog i razgranatog drveta, da bi se kad malo popusti vrućina stado ''rasplandovalo'' i ponovo kretalo na pašu. Poseban način čobanskog radovanja, naročito onih koji su čuvali goveda je bilo ''eganje''. Taj način izražavanja radosti zbog napredka u govedima je posebno izražavan kod pobjede čobninovog bika, u čestim borbama bikova, koje su organizovli sami čobani na kakvoj ravnini, ili zaravni, naročito pri Petrovdanskom izjavku stoke u ljetnje katune. Tada se iz čitavog katuna bikovi, što sami, što vještim organizovanjem čobana ''pobodu'', kako bi se vidjelo, koji je ''.zasudnik'', tj. koji je najjači. ''Eganje'' se sastojalo u ispuštanju jakih grlenih glasova, uz istovremeno hitro prevlačenje palca preko grla gore-dolje, pri čemu je dobijana specifična melodija, koja je praktično objavljivala, uz prigodne riječi, koje je čobanin izgovarao, pobjedu čobaninovog bika, ili pohvalu kvalitetu govedi, koje je taj čobanin čuvao..

Prazoviti ovnovi, tojest oni koji su odabrani za priplod, su pripuštani tek sredinom jeseni, tačnije krajem oktobra, kako bi se ovce počele jagnjiti sredinom zime. Čim jagnje malo poodraste i počne da osim što sisa, jede i sijena, počne se sa njegovim zalučivanjem, tako da veče provede u jaganjčarima, prostoru posebno namijenjenom za zalučivanje jagnjadi, kako bi domaćica izjutra mogla da pomuze ovce, jer jagnjad nijesu posala. Poslije muže, jagnjad se puštaju u ovce i sa njima ostaju čitav dan, do u veče, kada se ponovo zalučuju. Potpuno odvajanje jagnjadi od majki počinje sredinom juna, pa se jagnjad čuvaju odvojeno od ovaca, kako ne bi imala nikakvog kontakta sa majkama. Obično se izvrši razmjena, tako što jagnjad iz jednog buljuka prijeñu na čuvanje kod drugog domaćina, koji svoje stado napasa malo dalje od stada iz kojega je uzeo jagnjad na čuvanje. Obično se jagnjad drže odvojeno od svojih majki do sredine jula, kad počinje striža jagnjadi, kako bi se jagnjad zbog velikih vrućina oslobodila ''jarine'', njihove prve vune, i kako ih majke ne bi prepoznavale, puštajući ih da sisaju. Prije striže se jagnjad dobro ''okupaju'' u kakvom dubokom viru. No Lubničani su svoju jagnjad ''kupali'' tako što bi ih izjavili do Pešića jezera, pa bi predvodnika jagnjećeg stada gurnuli u jezero, da bi za njim u jezero uskočila ostala jagnjad. (Poznato je da ovce odmah kreću onamo kud je krenuo njihov predvodnik). Jagnjad bi plivala kroz jezero, doplivavajući do nekog od krajeva jezera, pri čemu je njihovo runo oslobañano ''sjere'', glavne prljavštine u runu. Rijetko se desi da ovca prepozna svoje maldunče poslije striže i podužeg izbivanja iz matičnog stada, a ako se to desi, jagnje se vraća ponovo u stado u kojem je već bilo, ili daje na čuvanje nekom drugom čobaninu. U vremenu kad se jagnjad potpuno odvoje od majki, ovce se najbolje i najviše muzu. Ovca, koja bi se ojagnjila prije svih je bila ranjka, a jagnje ranjče, pa pošto je bivalo najveće od jagnjadi obično je prvo i klano, kada doñe domaćinu kakva potreba. Od ovaca je mlijeko gusto i punomasno, pa se od njega preradom dobijaju izuzetno kvalitetni sirevi i skorup.

I ovcama su čobani nadijevali najrazličitija imena. Vrlo je interesantno da dobar čobanin prepoznaje svaku ovcu iz svoga stada, zanjući joj i ime, bez obzira na veličinu stada. Karakteristike, po kojima je čobanin prepozanvao svoje ovce su bile i osnova za davanje imena ovcama. Tako je ovca sa crnim tačkama po glavi bila zrna, ovca sa žućkastom bojom dlake na glavi je bila žuja, a baca, skroz bijele glave; ruda, fine vune dugih vunenih vlasi; ovca sa crnim biljegom na ramenu je bila ramenoša; galja, ovca crne boje vune; roga, rogata ovca, što je inače neuobičajeno; čulja, ovca kratkih ušiju; koloka, sa crnom bojom dlake oko očiju; kusa, ovca kratkog repa; futoguza, sa crnom vunom oko repa; čizma, crnih nogu, kopilica ovca roñena veoma rano, od neuobičajeno mlade majke itd. Čobani su vrlo često, radi lakšeg i sigurnijeg čobanovanja miješali svoja stada, da bi ih pred prijavak na konačište vrlo lako razdvojili, prepoznajući svaku ovcu i zadnje jagnje iz svoga stada. Radi lakšeg prepoznavanja ovaca, koja nijesu čuvali ukućani nego najamnici, ovce su obilježavane na najrazličitije načine, bojenjem na raznim mjestima, po glavi, po ramenima, iznad repa, po čitavoj leñnoj liniji ili praveći kombinacije od ovakvog načina bojenja. Striža ovaca počinje o Petrovu danu (12. jula), a nihovo ''počišćanje'', to jest skidanje vune sa zadnjih nogu, repa i trbušnog dijela ovce, u rano proljeće, kako bi planinkama bilo lakše pri muži, i radi manjeg sakupljanja prljavštine na djelovima tijela, najviše izloženim prljanju, pri ležanju ovce. Stado obično predvodi najkrupniji i najjači ovan ''ugič'', koji će biti glavni oploñivač najvećeg dijela stada. Ovce može predvoditi i jalovi, uštrojeni ovan, ako je dobar ''voña'' stada. Na ovna predvodnika se stavlja prilično teško zvono, prepoznatljivog zvuka pri zvonjavi, tako da se na daljini, po specifičnosti zvuka može prepoznati čije je to stado, i ko mu je čobanin. Kao priplodni ovnovi se ostavljaju najkrupniji sa bogatim runom vune na sebi, a koji su od jako mliječne majke. Kada je u pitanju stado koza njih predvodi najjači jarac, na koga se stavlja cingara, vrsta zvona reskog zvuka i visokih tonova, koje

je mnogo manje i lakše nego zvono okačeno na ovna. Kozja cingara je mogla biti zakačena i na neku jalovu kozu, ali nikako se zvono nije stavljalo na ovcu. Zvono na ovna se stavlja tako što se zvono uglavljuje u široki ''lučac'', tanku daščicu, širine sedam-osam snatimetara, savijene kružno, oblikovane prema ovnujskom vratu dok je bila sirova, sa podesnim rupicama za uglavljivanje zvona i za njegovo kačenje, kako bi bilo dobro pričvršćeno, da ne bi spadalo sa životinje, koja nosi zvono na tom ''lučcu''. Neka domaćinstva su iz raznoraznih razloga davala stoku na ispašu i čuvnje drugim, zadružnijim domaćinstvima. Stoka je davana i na ''mljekarinu'' ili čuvanje za novčanu naknadu, ili naknadu u naturi. Dati muznu stoku na mljekarinu, znači dati svoje stado ovaca, koza ili govedi kompletno nekom domaćinu, predajući mu uz muznu stoku i svu jalovinju na čuvanje, koju domaćin ima. Onaj ko preuzima stoku na mljekarinu to čini obično o Vidovu danu (28.juna), i obavezan je na najbolji mogući način se starati i brinuti o preuzetoj stoci, i u ''mtrvu jesen'', kad vraća stoku, koju je čuvao, dužan je da preda svako dobro podgojeno grlo po broju, koje je preuzeo, kao i po pet kilograma sira po muznoj ovci, po osam kilograma po muznoj kozi i po dvadeset kilograma po svakoj muznoj kravi. Ako bi koje grlo stoke za vrijeme čobanovanja kod domaćina koji je preuzeo stoku na mljekarinu nastradalo nepažnjom, dužan je bio da taj gubitak nadoknadi. Svaki ovaj posao je sklapan na osnovu običajnog prava, usmenim dogovorom, bez ikakavih ugovora, nego se držeći tvrde riječi. Kako da stoku što bolje izvede iz zime je bila neprestana domaćinova briga. Često se dešavalo da za sušnih godina podbaci rod sijena, pa se radi zimljenja stoka odvodila u krajeve, gdje je rod sijena bio dobar, a najčešće prema Pešteru ili Metohiji. Ti su odlasci bivali skopčani sa opasnostima, kako po stado, tako i po vlasnika, zbog prelazaka preko turske teritorije. Zbog toga su se seljani rañe odlučivali da svoju stoku zazime kod svojih kuća, mada sa mnogo lošijom ishranom. U takvim sušnim godinama su pripremani listosjeci. Grane

sa zelenim lišćem hrasta, bukve i lijeske su sječene, pa sušene i potom sadijevane u stogove, kako bi u toku zime to osušeno lišće bilo iznošeno pred stoku, naročito pred goveda. Da bi ga stoka bolje jela posipano je ''prijesolcom'', manjim količinama soli rastvorenim u dosta vode. U vrijeme takvih nerodnih godina je čuvana slama od strnih žita, i ''tala'' (kukuruzne stabljike, sa kojih su skinuti klipovi kukuruza). To naravno nije bila dobra ishrana, ali uz nešto sijena je omogućavala da se, kako tako stoka prezimi. Tada se posebna pažnja obraćala na oteljene krave i ojagnjene ovce, kao i na volove, sa kojima će se orati. Njima su odvajane sve raspoložive količine sijena, a jalovinja se hranila, samo kako bi se izbavila iz zime i dokopala proljećnog zelenila. Meso od jaradi i jagnjadi se najčešće nalazilo na seoskim trpezama. Nikad domaćin nije koristio meso od bilo koje životinje koja je uginula, bez obzira na koji način se to desilo, jer niko nije jeo meso od ''mrcine''. Ako bi postradala životinja od vuka, pa je čobanin uspio da je prikolje, to je meso moglo da se jede, ili ako je životinja smrtno ranjena, satrijevši se niz kakvu strminu ili liticu, ili je nastradala u borbi sa drugom životinjom, pa bi čobanin prije nego lipše, uspio da je prikolje, to se meso moglo jesti. Na stoku su napadale razne vrste bolesti, a u vrijeme bez ikakve veterinarske zaštite, su se koristila najprimitivnija sredstva i ljekovi pri liječenju oboljele životinje. Za liječenje uboja je korišten ubojiti krš, jedna vrsta rude gvožña. Trljanjem kakvim tvrñim predmetom ili kamenim brusom, ovaj kamen je puštao crvenkastu boju, pa se tako napravljen rastvor u vodi davao oboljeloj životinji. Kao lijek je korištena i trava od utrobice, kao i druge vrste trava, koje su poznavali samo iskusni ljudi, ne otkrivajući tajnu svakome, osim nekom bliskom, sinu ili siunovcu, kad bi ti stari znalci osjetili da im je kraj života blizu. Konji su obično obolijevali od ''gunturaća'', kile stvorene ispod guše, pri čemu bi oboljela životinja kašljala veoma jako, kao i od sakagije, jedne vrste neizlječive zarazne konjske bolesti. Jedna od najtežih, mada dosta rijetkih bolesti je bio prišt. Kad bi oboljela

životinja uginula, od bilo koje bolesti, zakopavana je duboko u zemlju, kako se ne bi zarazili psi, mačke ili divlje životinje i raširile zarazu. XVII Kada se pooru njive i zabrane pitome livade, počinje izdig - izjavak stoke u katune, vrijeme glavnog sakupljanja bijelog smoka, trajnih mliječnih proizvoda, sira i skorupa. Kad se izdigne na katun, bira se prva planinka, a to je obično svekrva ili najstarija jetrva i njena je dužnost da radi oko sakupljanja bijelog mrsa. Ona rasporeñuje koliko će mlijeka biti razasuto na karlice, radi kupljenja skorupa, koliko će biti odvojeno za sirenje, kao i od kojih količina varenika slivene sa karlice će biti napravljen tvrdi, nepunomasni sir, a koliki će ostatk varenike iz slivene karlice biti korišten za pravljenje kisjelog mlijeka. Kada se izdiže na katune, kod kuće ostaju samo stara, teško pokretna čeljad, koja bi samo ometala završavanje obimnih poslova, koji čekaju domaćinstvo na planini i u katunu. Često se dešava da dva domaćinstva, radi lakšeg obavljanja posla čobanovanja stupe u ''suponištvo'', pri čemu jedno domaćinstvo čuva ovce, a drugo goveda. Kad se stado prijavi sa paše, počinje muža tako što se planinka postavi na ''strugu'', ulaz u tor u kojem leže ovce, pri čemu joj još ko od ukućana pomaže nadržavajući ovce, dodajući planinki jednu po jednu, kako bi mogla da ih pomuze. Pomuzena ovca se pušta da uñe u tor, ili kakav drugi ograñeni prostor, u koji se smještaju ovce. Popasak, prvi jutarnji pripust ovaca na pašu se obično obavlja do Petrova dana. Popasak traje do prvih dnevnih vrelina, kada se ovce zaplanduju u što većoj i boljoj hladovini. Zaplandovane ovce se same

postave tako, da se poreñaju u krug, okrenutih glava jedne prema drugoj, gdje im stražnji dio tijela biva okrenut perma obodu tako formiranog kruga, jer se na taj način štite od ogromnih rojeva muva, koje napadaju na životinje. Mlijeko se muze u drveni sud, štruglju, pa potom cijedi preko vunenog cjedila, koje obično tka svaka domaćica. Mlijeko se procijedi u kotao, koji se kači na verige iznad ognja, ili se kotao ''frijeslom'' ( od metalne šipke napravljeni lučni držač) natakne na kotljenicu, jaku dasku, debljine 3 - 5, a širine do desetak santimetara uglavljenu u jaki drveni stub pored ognjišta, dovoljne visine, da kotao stoji slobodno iznad upaljenog ognja na ognjištu. Kad mlijeko provri, onda se velikom drvenom kašikom, goruždom razljevačum, sipa u drvene karlice, dobro oprane cijeñom (rastvorom pepela od drveta u vreloj vodi), pa isprane sa dosta vrele vode, poreñane u mljekaru ili mliječnjaku, dijelu stana namijenjenog za smještaj varenike, mlijeka, i ostalih mliječnih proizvoda. Skorup se proizvodi tako što se provrela varenika razlije na karlice, pa se nakon dva dana, skida nakupljena masa sa površine varenike u karlici. Skinuti skorup sa svih karlica se sipa u jednu, pri čemu se posoli toliko da se ne bi oštetio, potom se dobro umiješa, pri čemu skorup dobija žitki oblik, kao kisjelo mlijeko, da bi sve intenzivnijim miješanjem počeo da gušća. Kad se zgusne kao tijesto, presipa se u kace, još malo dosoli, preko čitave površine stavi kružna drvena ploča, na koju se stavlja poteži kamen, pa tako konzerviran ostaje da stoji do upotrebe. Skorupljenje počinje od Đurñeva dan (6. maja) i traje do Ilijina dne (2. avgusta). Od varenike zaostale poslije skidanja skorupa se kisjeli mlijeko ili pravi nepunomasni, tvrdi, ili takozvani slani sir. Način njegovog sirenja se razlikuje od pravljenja punomasnog sira u tome što se slani sir pravi od prevrele i obrane varenike, i naravno što nije ni približno ukusan i kvalitetan kao masni. Sirenje se obavlja na više načina. Punomasni sir se prozvodi od taze pomuzenog mlijeka. Pošto se mlijeko procijedi, postavi se kotao

uz tihi oganj, a u njega sipa ira ili voda odstajala preko noći u sudu sa goveñim sirištem. Intenzivno se miješa dok se sirište ne homogenizuje sa mlijekom. Poslije izvjesnog vremena, počinje proces sirenja. Kad počne da se u kotlu pojavljuje zelenkasta tečnost, ira, počinje se sa njenim postepenim istakanjem, tako što se u početku ira izasipa kašikom, a potom, kad se sir homogenizuje, okuplja se rukama, prebacuje se u cjedilo, a cjedilo se sa sirom okači da visi i tako praktično iscijedi sva ira. Dobro ocijeñeni sir se postavlja na dasku, pa se potom preko sira postavi još jedna daska i pritisne kamenom, tako da se cijeñenjem poslije četiri - pet sati dobije sir u obliku pogače. Nakon toga se vadi iz cjedila, siječe na kriške i reña u kaci, uz stalno dodavanje izvjesnih količina soli. Taj se proces ponavlja, dok se ne napuni kaca, koja se potom zatopi rastopljenim skorupom, praktično onemogućijući ulaz vazduha u kacu, čuvajući na taj način sir od kvarenja. Kvalitet sira najviše zavisi od kvaliteta ispaše i vrste trava koje stoka pase, kao i od umješnosti planinke i njene vještine pri sakupljanju i održavanju sira. Jedan od najkvalitetnijh sireva, koji se proizvodio u Lubnicama je takozvana mješavina, punomasni sir sakupljan od krava u jesen, kad kravlje mlijeko malo zgusne i ima veći sadržaj masnoća. Takav sir se nije proizvodio nigdje drugdje, a ako jeste, to je bila blijeda imitacija lubničke mješavine. Pri proizvodnji sira ostaje velika količina ire - surutke, iz koje se na specifičan način dobija urda, još jedna vrsta dugotrajućeg mliječnog proizvoda. Urda se dobija tako što se, poslije vañenja sira ira saspe u veliki kotao, postavi na oganj i uz dodatke manje količine prijesnog mlijeka kuva, dok počne da se pojavljuje pjena na površini, koja se skida kašikom, sipa u neki sud u koji je postavljeno cjedilo za cijeñenje sira, a pjena se sipa preko cjedila. Kad se pokupi sva pjena, najveći dio urde, kao čvrsta materija padne na dno kotla, odakle se odlijevanjem ire izvadi u sud u koji je sakupljana pjena, pa se sve to objesi sa cjedilom da se iz njega iscijedi tečnost, pri čemu se dobije prilično ukusan proizvod, koji se može čuvati u kacama, na isti način, kao bilo koja vrsta sira. Od ire zaostale pri proizvodnji sira, kad se

ukisjeli, dobija se veoma ukusan napitak, koji su siromašnije porodice koristile kao ''prismoku'' sa lednim kukuruznim hljebom. XVIII Svoju izuzetnu vještinu pri gradnji kuća, stanova, koliba, štala i kućera Lubničani su manifestovali i vještom gradnjom vodenica, koje su najčešće bivale bratstveničke: Merića, Ojdanska ili Obradska voñenica, kako je u žargonu izgovarano. Naravno da je bilo i vodenica u privatnom vlasništvu u kojima je mljeveno žito, a plaćalo se ujmom, na sto samljevenih kilograma žita je na ime ujma davano vlasniku vodenice pet kilograma brašna. Te vodenice su vlasnici sami održavali, a u njima je obično radio unajmljeni vodeničar, kakav siromašniji seljak, bilo iz Lubnica, bilo iz kojeg od okolnih sela. Bratstveničke vodenice nijesu uzimale ujam, ali je zato briga oko održavanja vodenice bila obaveza svih korisnika, bilo da se radi o pojedinačnim akcijama, bilo da je zajednički otklanjan eventualni kvar. Dužnost onoga čiji je red bio da melje (red je bio ustaljen i poštovan), je da navrće vodu niz vodenički jaz, sam da zasipa žito u koš, podešava količinu i brzinu ispadanja zrnevlja, dežura dok se meljava ne završi, kako se ne bi desilo da žito bude samljeveno, pa da se vodenički kamen okreće naprazno, da ne bi vodenica ''jaukala'', kako su seljani govorili za okretanje vodeničkog kamenja na prazno, da počisti vodenicu i sve ostavi u najboljem redu, da po završenoj meljavi zaključa vodenicu, a ključ preda sljedećem redovniku. Vodenica je obična drvena grañevina, grañena kao omanja kuća, napravljena u pristranku, sa pozidom tolike visine, da omogući komotno postavljanje vodeničkog kola, na koje će padati izuzetno jak

vodeni mlaz, kako bi se kolo pokretalo dovljnom brzinom i imalo snage da omogući mljevenje bilo koje vrste žitarica. Unutršnjost vodenice je bila komotna da se smjesti veliki drveni ''koš'', sud oblika prizme, čija je donja osnova bez dna, a završavala se daskama spojenim kao pri pravljenju krova na dvije vode, koje takav ''krov'' zatvaraju sa strana, kako se ne bi prosipalo žito, koje je zasuto u koš, radi meljave. Oko prostora sa vodeničkim kamenjem, koša za izasipanje žita za meljavu i drvenog sanduka za prihvat samljevenog brašna, smještenog uz samu ivicu oplate oko vodeničkog kamena, koja služi za zaštita pomeljara, kako ne bi došlo do povrede, imalo je dovoljno manipulativnog prostora za smještaj više vreća sa žitom i samljevenim brašnom, kao i dovoljno prostora, za nesmetano kretanje pomeljara po vodenici. Ispod samog koša je vodenički kamen koji se pri mljevenju okreće, a nasañen je na čvstu i jaku drvenu osovinu, provučenu kroz sredinu kamena. Ispod ovoga kamena je drugi kamen isto tolike površine ali nepokretan, samo što je kroz njega provučena osovina koja služi za pokretanje gornjeg kamena. Na drugom kraju ove poduže osovine, onom koji se nalazi na mjestu gdje udara jak vodeni mlaz, su usañene drvene lopatice, koje su se završavala uvećanom površinom, čineći vodeničko kolo, tako da voda, koja dolazi sa vodeničkog jaza, pada kroz ''bukvu'' (zatvoreno korito od drveta, kapaciteta da može primiti vodu iz vodeničkog jaza) udarajući u lopatice. Voda iz ''bukve'', pod velikim pritiskom, stvorenim redukovanim otvorom pomoću ''cifunna'', otvorom malog prečnika u odnosu na poprečni presjek korita kojim se dovodi voda, stvarajući veliki pritisak nadolazeće vode, koja udrara u lopatice ogromnom snagom, okrećući vodenički kamen, o koji udara čeketalo, omanja drvena poluga vezana za koš, protresajući ga zbog udaranja u pokretni vodenički kamen, tako da iz koša kroz mali otvor na njemu, koji se može povećavati ili smanjivati, ispada uvijek jednaka količina zrnevlja od žita.

Žito se melje okretanjem kamena, koji je postavljen tik iznad nepokretnog kamena, pa meñusobni razmak izeñu kamenja zavisi od toga, koje se žito melje. Za mljevenje kukuruza je razmak izmeñu kamenja nešto veći, a manji je za mljevenje bijelih žita. Kroz poseban otvor izmeñu kamenja brašno propada u veliki drveni sanduk, odakle se specijalno konstruisanom lopatom, malog rukohvata presipa u vreće ili druge sudove za odnošenje brašna. Za čišćenje prosutog brašna, po vodeničkom kamenju, kao i za čišćenje sanduka za brašno se koristilo krilo od kokoške, koje su seljani zvali peruška. Njome se moglo vrlo efikasno očistiti svo zaostalo i prosuto brašno, tako da pri mljevenju sljedećeg mliva nije dolazilo do miješanja novosamljevenog brašna sa zaostalim brašnom od prijethodnog mljevenja. Strogo se vodilo računa, da žito pripremljeno za mljevenje bude dobro osušeno, kako ne bi došlo do ''podljepljivanja'' vodeničkog kamenja prilikom mljevenja, zbog zaostale vlage u žitu. Uz lubničke vodenice privatnih vlasnika je obično grañena i valjanica sukna, koja je isto tako radila sa energijom koju je prozvodila voda. Valjanje sukna i izgradnja valjanice je bilo posebno umijeće, kao i izgradnja same valjanice. Ako bi se na podesan način sukno duže valjalo, ono je bilo uvaljanije i bolje sabijenih vlakana. Valjanje je obavljano naizmjeničnim spuštanjem i podizanjem dva ogromna drvena čekića postavljenih na malom meñusobnom rastojanju, tolikom da se sukno izmeñu njih jedva provlačilo, udarajući po suknu dok glavni valjač ne bi procijenio da je sukno dobro uvaljano. Ti veliki drveni čekići su pokretani istim sistemom, kao što se pokreće vodeničko kamenje. Što je duže valjano sukno je bivalo kvalitetnije. Zato se u Lubnicama kaže, za čovjeka, koga jad jadu dodaje, a on to stojički izdržava, da je ''kao sukno, što ga više jada bije, on je sve tvrñi''. Pošto je svako sukno bilo isto, kad bi ga donijeli na valjanje, vlasnici su ga obilježavali na razne načine, kako bi ga pri preuzimanju prepoznali. Na valjanje su donošene velike količine sukna, pa bi vlasnik valjanice vodio evidenciju čije je to sukno pomoću raboša. Raboš je bio obični komadić drveta, veličine omanje drvene olovke, na kojem bi

bočnom stranom valjač pravio udubljenja i zareze oštrom britvom, ne vodeći računa o pravilnom rasporedu zareza, pa bi potom rascijepio drvce na dvije polovine, od kojih je jednu dobijao vlasnik, a druga bi bila stavljana u uvaljano sukno po završenom valjanju. Kad bi došao vlasnik da preuzme svoje sukno, donosio je svoju polovinu raboša, i mogao je da preuzime sukno samo ako se raboš ugodi. Ni u kakvom slučaju nije moglo da se desi da se polovina raboša, koju donese mušterija ugodi u polovinu nekog drugog raboša, ako to nije bila njegova odgovarajuća polovina. Na taj način se nikad nije desilo da neko preuzme tuñe sukno, a da se ne govori da ga je mogao preuzeti bez raboša. Za lubničke valjanice bi se moglo reći da je to najprimitivniji vid najave industrije. Još jedan primitivni vid industrije je znan u Lubnicama. To je proizvodnja kreča u seoskim, bilo zajedničkim, bilo privatnim krečanama. Kreč se kao jedan od osnovnih grañevinskih materijala, proizvodio od davnina, onako kako su ga proizvodili Lubničani, na veoma primitivan i tegoban našin. Pripreme za proizvodnju kreča počinju seječom velike količine drva, mnogo prije nego li se počne sa gradnjom krečane, kako bi se drva prosušila, radi lakšeg i boljeg sagorijevanja, pri pečenju kreča. Prvo se iskopa jama, prečnika šest do osam metara, i dubine do dva metra. Nad tom okruglom jamom se obodom oplete plot. Pošto se iskopana jama napuni kamenom krečnjakom, unutrašnja strana plota se oblaže vlažnom zemljom do koje se stavlja red sitnog kamena, koji će sa vlažnom zemljom činiti ''košuljicu'' krečane, a potom se po čitavoj unutrašnjosti opletenog prostora reña krečnjak, krupni kamen za pečenje kreča. Opleteni prostor se ispunja do vrha. Košuljica od sitnog kamena i krupno kamnenje se zidaju unutar plota, tako da se kupasto završavaju. Vlažna zemlja zalijepljena za plot i sitni kamen postavljen do nje, čine košuljicu, koja će otvrdnuti pod uticajem visoke temperature, razvijene pri sagorijevanju drveta, i predstavljaće dobar toplotni izolator, kako se ne bi toplota nepotrebno gubila, nego se koristila za pečenje kreča, odnosno prevoñenje kalcijum karbonata u kalcijum oksid

ili ''živi'' kreč. U dodiru sa većim količinama vode (gašenjem kreča) se stvara kalcijum hidroksid, jaka neorganska baza, koja pomiješana sa vodom i pijeskom daje veoma dobru vezivnu komponentu, neophodnu pri zidanju kamenom, radi njegovog što čvršćeg povezivanja pri zidanju. Kada se zazida krečana, kreće se sa potpalom vatre, koja se potpali u šupljini ostavljenoj pri iskopu jame za ubacivanje drva. Kroz otvor u ispletenom plotu, koji se nalazi iznad same zemlje se ubacuju drva. Pečenje kreča se obavlja, dok iskustveno majstor za pečenje kreča ne procijeni da je kreč pečen. To obično traje 6 - 8 dana. Potom se krečana jedno vrijeme hladi, a kada je dovoljno ohlañena onda se može početi sa vañenjem kreča. Prvo se razvali plot oko krečane, pa se potom skine košuljica od zemlje i sitnog kamena, pri čemu u sredini ostaje čisti kreč, koji je sada pripremljen za upotrebu. Iz ovakvih krečana se može dobiti i do 100 000 kilograma kreča. Tolika količina kreča nije potrebna pojedincu, nego se udruži veći broj ljudi na pravljenju krečane, koji po podmirenju ličnih potreba ostatak prodaju. Prodaja je obično obavljana na licu mjesta, pri čemu je kupac sam preuzimao obavezu da kreč pretjera do mjesta gdje će ga koristiti. Ako nije bilo kupaca da kupe kreč na samoj krečani, onda su vlasnici kreča organizovali prebacivanje kreča, tovareći ga na konje u posebnim drvenim sanducima, pokretnog dna, koje se pri istovaru lako otvaralo. Kad bi kupac tražio veću količinu kreča, onda bi se pregon organizovao mobom, ili pozajmicom desetak konja, pa bi se takva usluga vraćala kasnije kad bi vlasniku pozajmljivanog konja bilo potrebno.

XIX Iako pritisnuti velikim životnim problemima i teškim radom Luničani su se trudili da im život ne bude monoton. Tu monotoniju su razbijali raznovrsnim načinom organizovanja zabave, kako mlañi tako i stariji žitelji, naročito za vrijeme dugih zima, kada se nije imalo mnogo obaveza, pogotovo ne za obavljanje poljskih radova. Osim brige za stoku (polaganje sijena, odvoñenja na pojilo, čišćenja štala u kojima stoka leži itd.), Lubničani su zimi najčešće išli da dotjeruju drva. Skoro da nikad nijesu prigonili za lijepog vremena veće količine drva, nego je to činjeno zimi, kad bi ko od mlañih muškaraca, po zamrznutom snijegu dovlačio po nekoliko osrednjih bukovih, brezovih ili cerovih stabala, dovoljnih za loženje po desetak dana. Dovlačemje drva je obavljano zimi, po zamrznutom snijegu, jer je tada privlačenje bilo najlakše. Ponekad bi se desilo da žene kosijerima pripremaju ''ljetinu''. To je bila totalna sječa sitnogoričnog drveća oko ornica, kako bi se obezbijedio prostor za nastavak krčenja i stvaranja obradivog zemljišta. Tako posječena ljeskovina, jovovina i druga vrsta drveta je nalagana na ognjištima u ''kužinama'', omanjim pomoćnim prostorijama, sagrañenim zbog prilične tjeskobe u kućama, gdje je obično pripremano jelo i smještano suñe, ili bi pak tako pripremljena drva bila ložena na kućevnom ognjištu. Sijeno je sa udaljenijih livada od sela i iz planine pretjerivano za trajanja lijepih ranojesenjih dana. Pretjerivanje sijena je obično obavljano mobom, kako bi se, veliki načeti stog (''sijeno'', kako su taj stog nazivali Lubničani) pretjerao odjednom a njegovo sadijevanje kod kuće obavilo istog dana, kada je i započeo pregon, da ga ne bi eventualno oštetile atmosferske padavine. U dugim zimskim večerima bi preostalo dosta vremena, koje su vrijedne domaćice koristile ''rabotajući''. Starije žene su prele, plele i tkale, dok bi djevojke, već od četrnaestak godina počinjale da pletu

svatovske darove. To su bile uglavnom lijepo, vještim pletenjem ukrašene čarape, bez dodatka bojenih šara, zvane bjelače, od kvalitetne bijele vune. One vještije su plele prsluke, kao i džempere, kojima će darovati bližnju svojti budućeg suñenika. ''Rabotanje'', pletnja i preña se najviše obavljalo na seoskim sjedeljkama, prelima ili seoskim londžama, pri čemu bi ženska čeljad posijedala u dio velike sobe do vrata, a muškarci bi posijedali u ostali dio sobe. Ubrzo po okupljanju na sjednik bi se začula momačka i djevojačka pjesma, kadkad vrlo vesela, ponekad elegična, i bolno žalna za prolazećom mladosti i njenoj nepovratnoj ljepoti, koju su mladi pjevali, i ne znajući šta odlazak mladosti sa sobom odnosi. Obavezno bi počeli da tjeraju nekog od prisutnih, koji je znao da priudari uz gusle i da zapjeva, pri čemu bi se ovaj dugo nećkao, pa je ostala izreka kad nekoga treba moliti da nešto uradi: '' 'ajde života ti, ka' da si guslar, 'oćeš da te molimo''. Dobar guslar, lijepi zvuci gusala, muško pjevanje bi učinilo da se ''londža'' veoma raspoloži. Ako bi se ''sjedničarima'' posebno dopalo pjevanje i guslanje, tjerali bi ponovo guslara da im otpjeva još nešto. Bilo je u Lubnicama čuvenih guslara i pjevača uz gusle, čije je umijeće bilo poznato po cijeloj Nahiji. Nije bilo lubničke kuće, da u njoj nije bilo gusala, koje su Lubničani sami izrañivali. Doduše, nijesu bili svi vješti pri izradi gusala, nego su to činili oni koji to najbolje umiju, poklanjajući gusle roñacima i prijateljima, ali nikad ih ne naplaćujući. Bilo je tako vještih majstora, koji bi rezbarijama na guslama stvarali izvanredno lijepu ornamentiku, koja je bila vrhunac narodnog umijeća. Gusle se pravljene od četvrine podebljeg javorovog drveta, koje je ostavljano iznad ogništa da se dugo suši, kako ne bi poslije izrade gusle napukle. Kad bi guslar završio sa pjevanjem, žene bi nastavile da rabotaju, jer dok guslar pjeva i gusla, vladala je mukla tišina. Tada i muškarci počnu razne zabavne igre, a najčešće ''koza''. To je igra, pri kojoj se meñu igrače na pod prostre ponjava ili iramče, pa se na tu prostirku poreña deset kapa, čarapa, rukavica ili naglavaka, što je nazivano ''koze''. Potom se igrači podijele u dvije grupe, od kojih po

jedan najvještiji, biva zadužen da krije prsten, kad je kod njegove družine, ispod postavljenih predmeta po prostirci. Prsten pokušava da sakrije vješto, kako protivnička ekipa ne bi pogodila gdje ga je ostavio. Ako ekipa, koja traži prsten i pogaña gdje je nañe prsten ''od prve'', broji deset ''koza'' (poena) i preuzima krivenje prstena, ali ako ga ne nañe od prve, nego ga ne hoteći, pronañe slučajno podižući ''koze'' redom, onda ekipa koja je krila prsten broji onoliko ''koza'' (poena), koliko je ostalo nepodignutih predmeta. Kad se prsten ne pronañe, pri čemu ostanu samo dvije ''koze'', onda onaj koji traži, kaže da je ta, koju podiže, za njega. Ako ne pogodi ekipa koja je krila nastavlja da krije, brojeći još dva poena, a ako pogodi njegova ekipa preuzima igru, bez brojanja poena. Igra se završava kad jedna od ekipa sakupi sto poena. Onaj ko krije prsten je mogao, po pravilima igre, da prsten ne ostavi u prvom krivenju, nego da eventualnim ''potkrijevanjem'' zavara protivnika, još jednom zavlačeći ruku pod podignutu prvu ''kozu''. Mogla je protivnička ekipa da pogodi da je pri prvom potkrijevanju prsten nije ostavljen, nego da je u ruci onog ko ga je krio. Ako bi ga tako našli, brojali su za sebe 10 ''koza'' (poena). Po završenoj igri gubitnik je dužan da prihvati sve ono što će od njega zahtijevati pobjednik, odnosno ono što je dogovoreno prije početka igre. Ponekad se igra da gubitnici kupe jabuke ili donesu od svojih za sve sjedničare. Nekad se igra i da gubitnici plate da se donese rakija, koja se prekuva sa šećerom, tako da mogu i žene popiti po koju čašu. Vrlo često se igralo tako, da gubitnici moraju sjutra dan doći da domaćinu londže nacijepaju drva i ubace ih u kuću, a ponekad i u ''grdu'', koja se sastojala od garavljenja po licu nekim od čañe zaprljanim sudom. Imalo je i drugih vrsta kazni za gubitnike. Gubitnici su morali da ''piju kafu'', tako što bi se na neku drvenu daščicu poreñalo onoliko kupica brašna, koliko ima igrača gubitnika, pa bi svaki morao da bude miran, dok mu neko od pobjednika duvanjem u lice prosipa brašno, itd. U jesenje dane, kad počne žetva kukuruza (''kolomboća'', kako su ga Lubničani isključivo zvali), snopovi kukuruza se prinesu do kuće,

počinje guljenje kukuruza, tojest odvajanje klipa od stabljike, i skidanje šužbine sa klipa kukuruza, okupi se dosta komšija i prijatelja na mobu. Mobari oguljene klasove bacaju na jedan kup, sa kojeg se ubacuje u koš, a šužbinu odvajaju posebno, koja se potom suši i njome pune jastuci ili slamarice. Obično na mobu dolazi mlañarija, koja odmah započinje pjesmu, dok domaćica za to vrijeme sprema povečerak, uz po koju čašicu rakije. Tada izrečene pošalice, doskočice i vesela pričanja se dugo pamte i prepričavaju, od kojih su neke pravi biseri lubničkog ''dima u dim'', pa će i o tome biti riječi. U ljetnjem periodu, kada je mnogo više prostora za igru, ona se odvijala naročito u katunima, pri čemu se igralo i pjevalo do kasno u noć. Na katunu su mlañi stvarali sebi zabavu, organizujući razne vrste igara. Jedna od tih igara za najmlañe je pravljenja obrtuške, velike poduže daske, nasañene na jak, u zemlju duboko zaboden kolac, a na njemu nasañene daska, koja se lako obrtala, pri čemu bi na krajeve daske sjelo po jedno dijete, a treće bi stajalo uz kolac gurajući dasku, zavrtjevši je jako da se što duže sama okreće, nastavljajući da je pononvo vrti, kad bi počinjala da se zaustavlja. Ostali načini zabave su bili: nadmetanje u skaknju u dalj, iz mjesta i(li) iz zatrke, bacanje kamena, teškog, izbacivanjem samo podignutog na rame, a lakog zamahom pa potom izbacivanjem. Mlañarija se zabavljala takmičenjem u brzini, trčanjem na kraća ili duža rastojanja. Često bi se organizovalo i takmičenje u rvanju, jačajući na taj način tijelo. Stariji su imali zabavu gañanjem mete iz pušaka, pri čemu su uvježbavali preciznost gañanja, za slučaj potrebe. Čobanske i druge dječje igre i zabave su bile raznovrsne: ''gudžanje'', ''gedžanje'', ''kućanje'', ''grošanje'', ''takanje'', igra klisa i maške, ''dore'' itd. Gudžanje je igra u kojoj se više igrača okupe oko jedne oveće, ali ne mnogo duboke rupe (''masla'' ili ''maslara''), tako što se na rastojanju od tri do četiri metra od ''maslara'' poreñaju igrači u polukrug, držeći savko po jedan štap dužine do dva metra, na vrhu savijen, u malim jamicama, stojeći kraj tih jamica. Jedan od učesnika

igre, koji je bio najneprecizniji u gañanju štapom u nedaleko postavljenu metu, započinje igru, tako što sa rastojanja od pet do šest metara otvorenog dijela polukruga, sa ''mljeske'', označenog mjesta odakle se započinje igra, pokušava da u ''maslar'' ubaci ''pašče'', malu drvenu, ili od brezove pečurke napravljenu lopticu, veličine jajeta. Svi ostali igrači se postave oko ''maslara'' braneći ga štapovima, kako bi onemogućili ubacivanje ''paščeta'' u ''maslar'', jer na svako ubacivanje ''paščeta'' u ''maslar'' nastaje promjena jamica u kojima igrači drže svoje štapove. U hvatanju nove jamice štapom učestvuje i dotadanji čuvar ''paščeta''. Onaj igrač, koji nije svoj štap uspio da ubacu u neku od jamica, ili je postavio štap u istu jamicu u kojoj mu je bio štap ranije, biva sljedeći čuvar ''paščeta''. Ako pri prvom bacanju rukom čuvar ne ubaci ''pašče'' u ''maslar'', onda to pokušava da uradi gurajući ga štapom prema ''maslaru'', a branioci ga sprečavaju takoñe štapovima da to uradi. Igra traje sve dok se ''pašče'' ne ubaci u ''maslar''. Gedžanje je čobansko-dječja igra, koja se igra tako što se na poveći kamen postavi jedan manji veličine kokošijeg jajeta, zvanog ''gedža''. Pored ''gedže'' kao čuvar stoji jedan igrač, koji je bio najneprecuzniji u gañanju mete ovećom kamenom ''plovkom'', kojom će se i gañati ''gedža'', ili onaj ko je od učesnika igre izvukao najkraću slamku pri izvlačenju šorka. Igrači se postave na rastojanju od oko sedam do osam metara, i sa obilježenog mjesta zvanog ''mljeska'', gañaju svojim ''plovkama'', kako bi oborili mali kamen. Kad ga neko od igrača obori, pogodivši ga ''plovkom'', čuvar potrči da ga namjesti, a i igrači koji su bili neprecizni u gañanju trče da dograbe svoje ''plovke'', koje su ostale pored velikog kamena i ne smiju se dirati, dok ''gedžo'' ne padne sa velikog kamena. Onog trenutka kad čuvar postavi ''gedža'' na veći kamen, pokušava da dotakne nekog od igrača, koji su dotrtčali da oslobode svoje ''plovke''. Prvi koga čuvar dotakne rukom ili nogom po postavljanju ''gedža'' na veliki kamen ostaje da čuva ''gedža'', nastavljajući tako igru, dok im se ne učini da im je dosta. Kućanje je igra koju igraju dva ili više igrača. Iskopaju se male jamice, tolike dubine da u nju može da stane desetak malih

kamenčića, veličine ovećih lješnika. Jamice su poreñane po šest u redu, a redova ima onoliko koliko ima i igrača. U svaku jamicu se postave po četiri kamenčića, tako da u svakom redu ima po 24. Izvlačenjem šorka se odreñuje redoslijed igrača, a igru započinje onaj kome je pripao prvi red, a nastavlja onaj iz sljedećeg reda itd. Igrač, koji započinje igru podiže četiri kamenčića iz bilo koje ''kućice'' u svom redu i počinje da stavlja po jedan kamen u savku narednu ''kućicu'', krećući se u smjeru kazaljke na satu, pa potom ubacuje kamenčiće u naredni red, smjerom kojim je započeo igru. Iz ''kućice'' u koju je ubacio poslednji kamenčić uzima sve kamenčiće i nastavlja da ubacuje kamenčiće u naredne ''kućice''. Igrač završava svoj red igre, kad ubaci posljednji kamnčić u neku od jamica, koja je prazna. Tada pokupi sve kamenčiće, koji su se našli u liniji normalnoj na redove ''kućica''. Potom igru nastavlja igrač, iz sljedećeg reda itd. Pobjednik je onaj igrač koji sakupi najviše kamenčića. ''Grošanje'' ili igranje titrača je igra koju mogu da igraju više igrača, tako što pronañu pet kamenčića veličine oraha. Prvi igrač i redosljed ostalih se odreñuje izvlačenjem šorka. Igra počinje tako što igrač izbaci sve kamenčiće iz šake, potom uzima jedan, koji će mu najmanje smetati u dohvatanju drugih, baca ga u vis i hvata preostale kamenčiće jednog po jednog istom rukom kojom baca kamenčić uvis, istovremeno hvatajući i kamenčić bačen u vis. Potom to radi hvatajući dva i dva, pa jedan i tri i na kraju mora podići sva četiri kamenčića odjednom, pritom hvatajući i onaj kamenčić bačen uvis, ali da mu ni jedan ne ispadne iz ruke. Igra se nastavlja, prekrštanjem kažiprsta preko srednjeg prsta, praveći luk tako što na zemlju oslone palac i srednji prst. Drugom rukom se prospu svi kamenčići ispred, na zemlju postavljene ruke, a slobodnom rukom se prvo odabere jedan kamenčić, koji će najmanje da smeta pri daljoj igri, baca uvis slobodnom rukom, pa dok je kamen u vazduhu, probaci se kamenčić sa zemlje kroz napravljeni luk od prstiju druge ruke, uz hvatanje bačenog kamena. Prvo se prebacuju jedan po jedan kamen, potom dva po dva, pa tri i jedan i na kraju sva četiri. Svi

pokušaji probacivanja kamenja izmeñu napravljenog luka od postavljenih prstiju moraju biti iz prvog puta, uz obavezno hvatanje rukom kojom probacuje kamenčiće kamena bačenog uvis, jer ako to igrač ne uspije igru preuzima sljedeći, a onaj ko je pogriješio počinje igru iz početka, ili ako se igrači dogovore nastavlja igru na mjestu gdje je igrač pogriješio. Pobjednik je onaj igrač, koji napravi više cjelokupnih završenih krugova igre. Postoji još mnogo igara, koje su potpuno zaboravljene, i koje bi trebalo što je moguće detaljnije opisati i sačuvati od zaborava, ali to je predmet drugog istarživanja. Posebna dječja zabava u zimskim danima je bilo pravljenje ''tonota'', napravljenih zamki, kojima su hvatane manje ptice: vrabci, žune, zebe pa i po koji divlji golub. ''Tonote'' su pravljene od ne velike razgranate ljeskove lisnike, koja je imala lijepo i ravno rasporeñene grančice, koje su izrasle iz oveće grane. Na ljeskovoj grani nije imalo lista, nego bi ga dijete praveći ''tonote'', ako ga je bilo skinulo. Potom bi na svaku granu postavljalo vješto napravljene zamke od konjskih dlaka iščupanih iz konjskog repa, obično od konja zekana, čija je boja repa bila bijela, kako bi se uklopila u bjelinu snijega, da se ptice ne bi kod slijetanja plašile. Tonote su obično postavljane na ovčije torine, mjesta na kojima je polagano sijeno ovcama, ili bi se jednostavno po snijegu prosulo malo slame, kako bi na torinu ili na prosutu slamu doletjela koja ptica taražeći hranu u slami ili otpadku od sijena u kome je bilo raznih sjemenki trava, od kojih je bilo sastavljeno sijeno. Ptica bi počela da skakuće po postavljenim tonotama, koje su dodatno prekrivane sa malo sijena ili slame, pri čemu bi provukla nogu kroz zamku od konjske dlake, i ne bi mogla da poleti zbog težine ljeskove grane, od koje su tonote napravljene. Tada bi nastupila prava dječja radost, jer bi imali živu pticu sa kojom su se igrali, a ako bi bila koja krupnija, djeca bi je zaklala, očerupala i sama pekla kraj ognjištu, prireñujući tako sebi poseban specijalitet. Nogomet kao igra, na način kako se danas igra nije bio poznat, ali su lubnička djeca igrala neku vrstu igre sa loptom. Naime,

vještim valjanjem navlažene goveñe dlake, koja se skida sa govedi obično u proljeće, kad goveda počnu da mijenjaju dlaku, dobija se lopta, koja je mogla da se koristi za igru sličnu nogometu. Druga vrsta lopte je pravljena od oveće pečurke skinute sa sirovog brezovog stabla. Takva lopta je bila mekana ako bi bila dobro nakvašena, pa su djeca takvu loptu prije početka svake igre takvu loptu dobro kvasila, jer ako bi počeli igru sa suvom brezovom loptom, to bi bilo kao da su počeli igru sa nekim okruglim kamenom. Naravno, i jedna i druga lopta su bile prilično male, ali to nije smetalo veseloj dječurliji da za takvom loptom jurcaju bjesomučno, dok ih stariji ne bi pozvali da dolaze kući. XX Praznovjerje i vjerovanje u čudesa nije mimoišlo ni Lubničane. Neukost i neobrazovanost pri posmatranju pojedinih prirodnih pojava su stvarale utisak čudelestvenih dešavanja, koja su uglavnom pripisivana nečastivom i njegovoj moći, ili kakvoj drugoj nadprirodnoj sili, pa je dolazilo do mistifikacije zbog nemoći da se pojedine pojave razjasne. Tada su stvarane čudesne priče i legende, ostale da žive do danas. Vjerovanje u dobre i zle vile, u pojavu zmajeva i vampira, zlih i dobrih duhova je bio sastavni dio lubničkog života. Nesreće, neki radosni, ili bilo kakvi drugi dogañaji su, po uvriježenom vjerovanju predskazivani prirodnim pojavama, ponašanjem domaćih životinja, ili nekom posebno uočenom dešavanju, na koje čovjek ne može da utiče. Mnoga mjesta su zbog svoje tajnovite nepristupačnosti bila proglašavana za opasna mjesta na kojima se priviñaju kojekakva čudesa, nešto što je nedokučivo ljudskom umu. Za takva mjesta su najčešće proglašavane vodenice, naročito one koje se nalaze usamljene, van sela u sitnogoričnom okruženju.

Stari jasen iznad crkvišta u lubničkom groblju je posebno doživljavan kao sveto mjesto, i svako kršenje i lomljenje njegovih grana, ili bilo kakvo uništavanje njegovih razgranatih djelova je bilo strašno svetogrñe, za koje je počinioc morao da bude kažnjen od neke više sile, pa makar nesreću ne doživio počinioc, nego da će nesreću doživjeti neko od njegove bliske rodbine. Dobre i zle vile su bile česta pojava u lubničkim pričama, a po vjerovanju u njih, one su odmah iza slovenskog vrhovnog boga Peruna-Gromovnika i živjele su po najvišim vrhovima Bjelasice, vješto se skrivajući od ljudskog oka. Vjerovalo se da žive u posebnim pećinama, koje nikad nikome nijesu bile niti poznate, niti dostupne čovjeku. Obično su se vile sakupljale na kakvoj zaravni pored vode i jezera, gdje su pravile dogovor šta im valja činiti. U narodu je postojalo vjerovanje da postoje dobre bijele, i zle crne vile, koje se na ljude najčešće bacaju velikim kamenjem, ili nekom drugom zloćom. Ako nekoga uhvate crne vile onda mu je kraj vrlo blizu, ili najmanje što će mu se dogoditi je neka velika porodična tragedija. Dobre, bijele vile su uvijek dobroćudne i obavezno čine dobro. Prolazeći kroz goru, njihova duga, zlatna kosa se zapliće u šumsko granje, pa ako neko tuda proñe, ne otkinuvši pri rasplitanju tih zlatnih vlasi ni jednu vlas vilinske kose, može da očekuje veliko blagostanje ili neko dobro, koje će ga uskoro naći. Mjesta sakupljanja vila se često nazivaju vilinska kola, jer navodno na tim okupljalištima igraju vile igraju svoja kola. Ognjena, krilata stvorenja u obliku nezasite vatrene aždaje, koja bljuje vatru, su zmajevi, pred kojima su ljudska ruka i um bili nemoćni, jer su mogli da unište bezpogovorno sve što čovjek može okom da vidi. Mogu da progutaju čovjeka u jednom mahu. Od urokljive prirode ili zlih vještičijih očiju, je vladao poseban strah, jer je bio u pitanju pritajeni neprijatelj, koji se nije mogao otkriti, i nije se od njega moglo braniti. Zle oči su mogle da ''ureknu'' lijepu djevojku ili momka, da razbole napredno i lijepo malo dijete, da se dobra i mirna stoka ''pomami'', da dobar rod na njivi propadne itd.

Zato su žene šišale mušku djecu nožicama, kojim su strižene ovce, kako bi se napravile što grdnije šare po glavi djeteta, da urokljive oči ne bi svratile na njega. Malu djecu su često garavili garežom sa kotlova po licu, kako ne bi ''otišla od oči''. Po narodnom vjerovanju, dobar čuvar od urokljivih očiju je i kakav bojeni, naročito crveni konac, zakačen djetetu oko vrata ili oko nadlanice. Na stoku je stavljana bilo kakva boja, a oko imnaja su na ogrdu postavljane kosti (naročito volujska ili ovnujska glava), kao zaštita od naroka. Đavo, kao simbol svakakvoga zla, preobraćen u kakvog zlog čovjeka, ili neku maštom slikanu spodobu, je bio prokazan kao jedan od najvećih uzročnika za pojavu zala u narodu. Tako je stvorena fama da ñavola ima mnogo, i više vrsta. Naročito ih ima oko, i u Merća vodenici u Širokom lugu, na samom ulazu u Lubnice iz pravca Berana. Zduvača, ñavola ili kakve druge nečastive sile ima na putu prema Glavacama, kod Marine vode. Bilo je još mjesta, koja su označavana kao izuzetno ''opasna'', preko kojih se, i u koja se nije smjelo zalaziti sam, naročito ne noću, kad nastupa carstvo nečastivih. Narod je u svom kazivanju zamišljao ñavola kao spodobu sa krilima slijepog miša, dlakavog i kosmatog tijela, rogovima na glavi od jareta, ruku kao kod čovjeka, dugog repa kao u lovačkog kera, kozjih nogu, okrenutih naopačke, kako se ne bi utvrdio trag kuda ide. Đavo se odijevao najrazličitije, prilagoñavajući se svojim potrebama. Imao je šiljatu bradu, kao u jarca. Njihovo razmnožavanje je bilo za vrijeme velikih vremeneskih nepogoda, pa je u narodu za te jake nepogode govoreno ''ñavoli se štene'', ''ñavoli se jašu'', ili pak ñavoli se kote. Još uvijek živi legenda o psoglavima, ljudskim bićima sa psećim glavama, pred kojima je čovjek nemoćan ako ga napadnu, a omiljena hrana su im bila mala djeca. Takoñe je bilo rašireno vjerovanje u vampire, pa se nije nikako preporučivalo kretanje pored bilo kojeg groblja noću. Izuzetno rašireno vjerovanje je bilo u postojanje vještica, koje bi najčešće uzimale lik koje ružne a zle žene, ili bi po koja žena bila i sama proglašena za vješticu. To je bila obično neka starija, omražena, što je moguće ružnija žena, koja je vrlo često, bezrazložno

kažnjavana izopštavanjem iz naroda, ili čak drastičnijim kaznama, kamenovanjem ili rastrzanjem konjima na repove. Najčešće je vejšticom proglašavana po koja žena iz susjednog sela, a rijetko suseljanke. Protiv mañija se narod ''borio'' na razne načine: obuvanjem odjeće i obuće naopako, raznim bajalicama, koje su znale samo pojedine osobe, ili pak nošenjem amajlija ili osvještanih predmeta, koji bi sprječavali djejstvo mañija. Mañije bi bile sprječavane, ako se prema ''izvoru'' mañija pljune tri puta, pa se kaže ''sačuvaj me bože dušmanina'', ili se napravi krst rukom u vazduhu, jer se zna da ''nečastivi bježi, kao ñavo od krsta''. Gatanje je bio još jedan vid seoskog praznovjerja. Gatanjem su se bavile žene Cigana nomada, koji bi povremeno dolazili u selo, razapinjali svoje čerge po najudaljenijim nenaseljenim zaseocima, blizu vode i šume, kako bi imali drva da nalože ispred čerge. Tada bi muškarci-nomadi krpili i kalaisali bakrane sudove seljanima, pravili ili popravljali furune bubnjare ili kakav stari šporet zvani ''ciganac'', a žene bi pošle po selu, od kuće do kuće, nudeći da gledaju u dlan, ''gaskaju'', gaseći vreli žar u vodi, pa po rasporedu ugljevlja čitaju sudbinu, i eventualno na taj način liječe bolesnike. Svoje usluge su naplaćivale u naturi, grudom sira, savojkom vune, ili čak živom kokoškom, koju bi domaćica rado dala, ako bi joj gatara ponešto slučajno pogodila. Gledanjem u pleće su se bavili pojedini ljudi, koji su znali da pročitaju sve ''nišane'' sa ovnujskog, jagnjećeg ili ovčjeg pleća. U pleće se gledalo, samo ako je brav iz domaćinovog tora, nikako ako je kupljen. U pleće gledajući se pogañalo, da li će biti veselja u kući, kakav će biti domaćinov napredak, da ne daj bože nema smrti u kući, da li će biti rata itd. Tumač je gledajući u pleće sve to prepoznavao po znacima koje bi vidio po udubljenjima, po zarezima i šarama, po izbočenoj kosti, ''kobilici'', po mjestima na kojima se ti znaci nalaze na plećnoj kosti. U pleće se nikad nije gledalo ako je dodavano. Moralo je biti potureno od strane onoga, kod koga se nalazilo, pa bi ga onaj što gleda u pleće sa tog mjesta dohvatao.

Neki znaci kod ljudi i njihovo ponašanje su isto tako bili predskazanja budućih dogañaja. Ako čovjeku ''zaigra'' oko onda to znači da će plakati ako mu je ''zaigralo'' desno, a ako je to bilo lijevo oko, radovaće se nečemu ili nekome. Kad zasvrbi dlan, dobiće se neke pare, a ako zazvoni lijevo uvo, ne očekuju se dobre vijesti, dok, ako zazvoni desno uvo biće veselih glasova. Ako nekog uhvati štucavica, znači da ga neko pominje, pa ako pogodi ko ga pominje, štucanje će prestati. Kad se pojavi neki mali prištić na vrh od jezika (''jašterica''), onda te neko ''panjka'' (ogovara). Kad se čarapa obuje slučajno naopako, čovjek će se nečemu obradovati. Prema ponašamju životinja su se tolkovale buduće pojave i dogañaji. Kad bi naletjelo jato vrana ili gavranova, uz jako graktanje i gakanje, značilo ja da će se čuti nemili glasi, nagovještavajući graktanjem smrt. Zavijanje pasa, slično vučjem je predskazanje smrti nekoga iz kuće čiji pas zavija, ili nekog bliskog roñaka vlasnika tog psa. Ako se pojavi jato muva, koje žestoko ujeda, predstoje obilne kišne padavine, a ako se počne češati konj kopitom iza ušiju, znači da će se brzo rastati sa gazdom. Kad se krene stoka na pazar radi prodaje, pa se teško može sakupiti radi tjeranja, znači da će biti lako prodata, a ako zaputi odmah pa se kreće mirno i lako, znači da će se vratiti neprodata. Kad bi kome uletjela kakva mušica u usta ili nos, onda bi mu predstojala neka šteta. Ako ovce o Petkovu danu (27. oktobra) leže ispruženih nogu, onda se sprema blaga zima, a ako leže skupljenih prednjih i zadnjih nogu, onda će biti zima duga i oštra. Kad se na nebu pojavi duga poslije kiše, to je najava lijepog i sunčanog vremena, a ako bi se primijetila zvijezda padalica, onda je to znak nečije smrti. Veliku sreću i napredak bi doživio neko ko bi uspio da se nañe ondje gdje počinje ili se završava duga. Jarki žar na ognjištu i dobar oganj predskazuju lijepo, sunčano vrijeme, dok gust, uspravni stub dima sa ognjišta sluti siromaštvu, a povijeni dim iznad ognjišta znači da domu i domaćinu predstoji bogatstvo. Kad je sunce na zalasku crveno, biće prolijevanja krvi, a kad

se natušti zatamnjeno nebo na Bjelasici, sigurno nailazi veliko nevrijeme. Ako svinja počne da prenosi slamu, noseći je u zubima, sprema se hladno vrijeme, snijeg i mraz. Kad ''konjska'' muva sleti na nekoga, to je znak da mu stiže neki novac. Kukurijekanje kokošaka predskazuje nečiju smrt od ukućana, a domaćica odmah zakolje takvu ''zloslutnicu'', kako bi se smrt zbila na ''njenu glavu''. Ubijena zmija se ne smije podizati štapom iznad koljena, jer na taj način podizaoc gubi pola snage. Kad se žena češlja, pa joj pri tome ispadne češalj iz ruku, onda u kući treba očekivati goste. Ako nekome pri jelu ispadne zalogaj iz ustiju, gladan mu je neko od bliskih, trenutmo odsutnih iz kuće. Dobro je da se nehotice na gozbama prospe rakija, jer je to znak ''berićeta''. Uz crkvene praznike se strogo vodi računa šta valja, a šta ne treba činiti. Svaki crkveni praznik, označavan kasnije crvenim slovima u kalendaru je bio strogo neradni. Ako bi ko morao na veliki crkveni praznik da nešto uradi, posao je započinjao molbom Svevišnjem: ''Oprosti mi Bože''. Te su praznike seljani pamtili bez ikakvog kalendara, tako da su uvijek znali, kad nastupaju posti, kad treba ići na pričešće, kao i kako obilježiti i u koje vrijeme crkvene svetkovine. Poslije dugog posta se za Božić jede najkvalitetnija hrana, jer je to početak godine, pa tom simbolikom ''pune sofre'' se priziva izobilje, koje treba da doñe i traje tokom čitave godine. Tada se i stoka hrani najkvalitetnijom hranom, iz istih razloga. Božić je dan pomirenja, pa se na taj dan i najzavañeniji meñu sobom mire. Ne smije se ko udarati na Badnje veče, kako mu ne bi počeli iskakati čirevi. Da bi prizvali što rodniju godinu, svu Božićnu slamu, koja je bila prostrta po kući, treba iznijeti i prostrijeti po njivi, kako bi njiva rodila što bolje i izdašnije. Po vremenskim prilikama na Božić se prognoziralo kako će biti vrijeme tokom ljeta, kao i tokom čitave godine. Božić bez snijega je predskazivao sušno ljeto, a dosta snijega na Božić je značilo da će godina biti rodna. Podosta se toga ne smije učiniti ili kazati na Božić.

Nikad se ni na Božić, ni u bilo kakvoj drugoj prilici ne smije reći tačan broj ovaca, govedi ili pčela, kako ne bi ''otišle od očiju''. Ne smije bolestan preskakati, kako bolest ne bi priješla na onoga koji je preskakao. Niko ne smije preskočiti preko puške, jer će u tom slučaju onaj koji puca iz te puške sigurno promašivati pri gañanju cilja. Djeca ne smiju mahati upaljenim ugarkom, da ne bi mokrila noću u krevetu, a kod ognjišta se ne smije pomenuti nikakvo zlo, opako po narod (ñavoli, vampiri, vještice, vukodlaci, zmije, vukovi, kućni dušmani itd.), kako ih pominjanjem ne bi ''dozvali'' i sa njim se suočili. Hljeb se ne smije držati prtevrnut, jer će doći do svañe uporodici, a metlom se ne smije udarati dijete, jer će prestati da raste. Ne valja dodirivati golom šakom i prstima grlo, kako ne bi počela da raste ''guša''. Ako bi se dodirnulo grlo slučajno, onda je valjalo huknuti u šaku, da se spriječi gušavljenje. Isto tako ne valja stoku tjerati suvim, a naročito ne oguljenim prutom, kako se ne bi ''osušila'' i ''ogulila''. Ne smije se stoka musti neopranih ruku, kako ne bi ''zakapila'' ili ''zapragla'', kako je govoreno kad muzna stoka prestane da daje mlijeko. Stoku ne valja na prazno vabiti, na način kako se vabi kada im se daje so, naročito ovce, kako se ne bi ''blaznile'', to jest na čobansko vabljenje nahrupile buljučnim stampedom, prosto se satirući dok doñu do čobanina. Kad ko od ukućana krene na put, ne treba praviti red niti čistiti kuću, dok putnik ne stigne na odredište ili se vrati kući. Ne smije se pod ''zarok'' (opkladu) hodati noću, jer tada nečastive sile posebno prate ''zarokdžiju''. Petkom ne valja počinjati nikakav posao, a crkvenim svecem i nedjeljom ne treba ništa raditi, osim ako se ne završava neki veliki posao mobom. Valja se mnogo toga u odreñeno vrijeme i na odreñeni način činiti. Valja, kad ko kihne reći ''na zdravlje'' ili ''zdravo bio'', a prije početka sakoga posla tri put se prekretiti i obavezno reći ''pomozi bože''. Kad čovjek izjutra ustaje iz postelje, pa počne da se oblači i obuva, prvo treba da obuva desnu, pa lijevu nogu, a ako se čuje vučje zavijanje, obavezno treba reći ''kamen ti u vilice'', kako ne bi zaklao koju od

domaćih životinja. Ako prekipi varenika pri kuvanju, naročito ako je mlijeko pomuzeno od skoro ojagnjenih ili skoro oteljenih krava, valja posuti po ognju malo soli, i u oganj ubaciti malo svježe načupane trave. Ne smije se sa zemlje podići kakav išarani štap, kako onom koji podigao taj štap neko ne ''preda sugreb'' ili mu prenio virus bradavica, nego takav štap obavezno šutnuti, kako bi se sklonio sa puta. Kad se loži vatra na ognjištu, onda deblje krajeve drveta obavezno okretati ka spoljašnjosti ognjišta, a ako bi zagraktali gavranovi ili vrane, obavezno reći '' dao bog na tvoje meso''. Kad se proñe pored kakvog govečeta, pa ono iznenada bukne, treba ga obavezno udariti, kako ne bi prenijelo kakvu bolest, a najčešće lišaj. Poslije obilnih kiša, naročito na šumskim zalazima izmile daždevnjaci, vrsta guštera išarana crnim i jarkim žutim bojama, pa se moralo pored njih prolaziti oprezno, kako ih prolaznik ne bi uznemirio da ''ciknu'', pri čemu bi onaj ko bi čuo takav ''cik'' odmah ogluvio. Zato su djeca, naročito čobani u širokom krugu zaobilazili mjesto gdje se pojavio daždevnjak. Mongo se vjerovalo u moć ''bajanja'' (vračanja). Tako su brojane brojanice protiv ujeda zmije, kako bi se spriječilo djejstvo otrova na čovjeka ili na životinju. Bilo je ljudi, mada elementarno nepismenih, koji takvo bajanje nijesu priznavali, nego su sami preduzimali mjere, kako bi otklonili djejstvo otrova. To su činili rasijecanjem mjesta ujeda, pa potom istiskivanjem što veće količine zaražene krvi otrovom, podvezujući mjesto ujeda neki jakim koncem, otežvajući cirkulaciju zaražene krvi kroz organizam, i na taj način umanjujući opasnost od zmijskog otrova. Poznato je da je Radomira Savina Ojdanića, roñenog oko 1860. godine ujela zmija za petu (jer je hodao bos), a on je jak kao od stijene odvaljen, u isti čas prislonio nogu na jedan oveći kamen, a drugim oštrijim odsjekao mjesto ujeda, parče pete, prošavši samo sa povredom od kamena, bez ikakvog djejstva zmijskog otrova. Za liječenje bradavica, obično naraslih po nadlanici šake, su korištenje brojanice, koje su znali samo pojedinci, a koje bi se

izgovarale kad bi se bradavica raskrvavila. Isto tako su bradavice ''liječene'' na taj način što bi se bradavica raskrvavila, pa sa tom krvlju namazao kakav šareni štap, koji se ostavljao na putu, da ga neko podigne. Onog trenutka kad bi neko podigao štap, dobio bi bradavice, a trebalo bi da počnu da nestaju sa onoga koji ih je ''predao''. Brojevi tri i devet su smatrani srećnim. Molitva se izgovrala tri puta, kad se nešto desi krsti se tri puta, a radi ispunjenja neke želje, želja se izgovara tri puta itd. Broj devet je bio simbol za srećno vremensko predskazanje nečega, jer se uvijek nešto lijepo dogañalo kroz devet dana, devet neñelja, devet mjeseci ili čak kroz devet godina. To je vjerovatno simbolika jedinog pravog blagostanja i blaženstava, što ga čovjek ima provodeći u majčinoj utrobi devet mjeseci. Simbolika broja devet je korištena i kad bi se pribjegavalo liječenju po narodnoj medicini. Za liječenje jeftike (tuberkuloze) je korštena skuvana smješa od devet ovršaka od mlade smrče, za liječenje drugih bolesti, čajevi od devet raznih smiješanih biljaka, ili čaj od devet strukova nane itd. XXI Ljudi ovoga kraja su bili poznati po svom oštroumlju i fizičkoj razvijenosti, kao i ponosom na rodni kraj, iskazivanim u svakom trenutku, ponoseći se svojim porijeklom, kojim su se posebno ponosili, naročito u raspravama sa Vasojevićima, naglašavajući uvijek svoje daleke a duboke korijene u starom kraju. Kao radenici su bili veoma poznati, priznati kao izuzetni kosači, dobre plastilje, nenadmašne rabotnice i planinke, a u svim oslobodilačko-ustaničkim ratovima su junaštvom odskakali. Da se ne govori o, na daleko poznatoj lubničkoj

majstoriji u svakovrsnoj obradi drveta, prije svega u izradi drvenog posuña. Lubničani su, kako momci, tako i djevojke visinom, vitkošću stasa, rumenilom lica, jedrinom i zdravljem bili svuda prepoznatljivi, pa im ni teški uslovi života nijesu bili neka posebna prepreka u ličnom isticanju, svuda, gdje bi se našli. Zdrav izgled i okićenost svježinom se naročito iskazivala poslije boravka na planini. U bračnoj zajednici je rañano oko 5 - 7 djece, mada je bivalo porodica koje su imavale i po desetoro i više djece. Rijetko je bilo bračnih zajednica bez djece. Obično bi se sama žena, ''bezñetka'', vraćala u roditeljski dom, ili bi čak sama natjerala svoga muža da se oženi, kako bi ''produžio lozu'', i kako mu ne bi ''zatrla trag''. Životni vijek, ne računajući pogibije mladih ratnika u borbama sa neprijateljem je u ovoj, ničim zagañenoj sredini, bivao prilično dug. Imalo je dosta starih, koji su živjeli preko 80, godina, pa čak i dosta stogodišnjaka. Doček i gostoprimstvo gostiju je bila osnovna kategorija nepisanog zakona za Lubničane. Putnici namjernici, naročito oni koje su putevi nanosili putujuću preko Lubnica za Berane od Kolašina, ili obratno su vrlo često (ne)voljno bivali gosti Lubničana, prepričavajući dugo o tome kako su toplo i ljudski dočekivani u lubničkim domovima. Takav je odnos bio i prema brojnim žiteljima iz Donjih Vasojevića, koji su se kretali prema Jelovici i obroncima Bjelasice, poradi izdiga, posjete familijama na katunima, radi pregona sijena iz planine ili su bilo iz kog razloga putovali kroz Lubnice. Ilustrativan primjer lubničkog gostoprimstva je i poslije ogromnih turskih pohara po istočnoj Hercegovini, Pivi i Goliji. Na zimovnik je došao jedan broj porodica iz Pive 1876. godine. Tada je došlo do udaje nekih djevojaka iz Pive za lubničke momke, pa je meñusobno prijateljstvo i na taj način utvrñeno. Kumstvo je bio jedan od najsvetijih vidova ljudskog povezivanja, koje nije bilo rodbinskog porijekla. Kum se postajalo obično po izboru, u Lubnicama rijetko kad, kao umir zbog krvne osvete.

Kumstvo su, doživljavajući ga ka svetinju, nastavljale generacije potomaka, čiji su preci kumstva započeli. Kolika je cijena kumstva bila ostala je izreka u narodu: ''Kad kum dolazi kućni se temelj trese''. Pobratimstvo je takoñe bilo vid jakog neroñačkog povezivanja. Obično su se pobratimili mlañi ljudi, jednostavno, zaričući se jedan drugome da će biti braća, a da će se njihova rodbina prema pobratimima odnositi kao prema svome rodu. Ako neki od pobratima nije imao roñene braće, pri ženidbi takvog mladića, pobratim je bio ''ručni ñever'', i novodovedena mlada ga je zvala ñevere, kao što bi zvala mladoženjinu braću. Lubničani nijesu bili pretjerano religiozni, ali nijesu bili bezbožnici. Vjerovali su u Boga, a svoje pravoslavno hrišćanstvo su kultno doživljavali, toliko fetšizirano, da ni po cijenu glave ne bi promijenili svoju vjeru. O njihovoj, ne baš pretjeranoj religioznbosti govori potpuno uništena crkva svete Janje, koju poslije turskog paljenja, krajem XIX vijeka nije niko obnavljao, nego su svoje crkvene obrede (ako su ih obavljali) obavljali na Grobljači, na crvištu te stare crkve. Vrlo česte su bile lubničke seobe, a te seobe su bivale najčešće prema Metohiji i Srbiji. Danas u Srbiji živi veliki broj ljudi, čije je porijeklo iz Lubnica, ili su porijeklom iz Lubnica njihovi najbliži preci. Mnogi su zadržali lubnička prezimena, a dosta njih je počelo da se preziva po nekom svom, ne tako dalekom, ali uglednom pretku, koji se doselio iz Lubnica. Oni koji su se odselili tokom XVIII vijeka su pogubili svaku vezu sa Lubnicama, dok odseljenici, koji su to činili tokom XIX i prvih godina XX vijeka dobro znaju svoje porijeklo, podvlačeći da su hrišćani, pravoslavci, ''poreklom iz jednog divnog planinakog mesta, koje se, kako su im dedovi pričali, zove Lubnice''. Ovakve razgovore je autor vodio sa roñacima iz Sopota, iz sela Ravno kod Užica, seljanima sela Visoka kod Arilja, kao i onih odseljenih u Metohiju, u Dobrušu kod Vitomirice i sa žiteljima Goraždevca kod Peći. Slično kazivanje je i priča Miletića (Obradovića-Milunovića) iz okoline Kragujevca, kao i onih brojnih odseljenih poslije Prvog svjetskog rata,

koje je autor slučajno susrijetao tokom svog dužeg ili kraćeg boravka u Srbiji. Meñusobna ispomoć, u obliku seoskih mobi je čest vid organizovanja rada pri završavanju velikih poslova, pri gradnji kuće, izgradnji krečane, kosidbe velikih i prostranih livada, pregonu sijena na konjima sa udaljenih planinskih sjenokosa i drugih obimnih poslova. Moba je organizovana i kao ispomoć inokosnim domaćinstvima, u kojima je poginuo ili umro domaćin, a ostala mu je brojna porodica, u kojoj ima dosta nejači. Mobom je pomagan i domaćin, koji je imao veliko imanje pa nije mogao sam da ga sradi. Ta vrsta pomoći je uzvraćana dolaženjem na mobu mobarima, davanjem konja na poslugu, kao i davanjem volova za oranje, onima koji su dolazili na mobu, ili nekom drugom vrstom usluge. Kad bi mobari došli da rade, svaki domaćin bi se potrudio da ih što bolje dočeka, pa bi za mobare obično zaklao jagnje, pripremajući za doručak prženu džigericu, dosta sira i skorupa, ponekad i pršute ili nekog drugog suvog mesa, koje se čuva za posebne prilike. Za ručak se sprema jagnjetina, bilo kuvana ili pečena pod sačom sa dosta krompira, ili eventualno jagnje ispečeno na ražnju. Jagnje na ražnju se rijetko za mobare spremalo, zbog toga što je to popriličan dug posao, pa bi domaćin bio čitav dan zauzet poslom oko pečenja jagnjeta, te ne bi mogao da radi sa ostalim mobarima, što nije bilo u redu, jer je domaćin svojim primjerom trebao da pokaže kako raditi, ni pre žurno ni mnogo polako, nego odmjerenim tempom. Dobar domaćin obično ne bi dozvoljavao, da se mobari premore, nego bi prvi kretao da se odmori, da se zapuši cigar duvana, da se popije po neka rakija. Večera obično nije spremana za mobare, naročito ako bi posao bio završen u ''navod dana'', u ranim poslijepodnevnim satima. Rakija se obavezno daje prije svakog obroka, kao i u pauzama za vrijeme odmora, a mobari kao ''obrazile'' ljudi nikad nijesu pretjerivali u količini popijene rakije.

XXII U Lubnicama nema strarinskog, domorodačkog stanovništva, nego su to sve bratstva doseljena sa teritorija, koje su nazivane stara Crna Gora i Brda. Najbrojnije brastvo u Lubnicama su O b r a d o v i ć i, koji vode porijeklo sa Njeguša, roñakajući se sa Erakovićima, koje smatraju svojim najbližim rodom i dalekim precima. Njihov daleki predak Obrad, za koga se ne zna da li je bio sin ili unuk (H)erakov, je morao da se seli sa Njeguša, pošto je u nekom krvavom bratstveničkom obračunu ubio nekog roñaka. Četiri brata: Obrad, Šuko, Kujo i Didan su tada krenuli u seobu naselivši se u Vočju, iznad Manastira u Morači, na manastirskoj zemlji, gdje su ostali jedno tridesetak godina. Pošto ih je bila brojna porodica, kaluñeri su ih protjerali sa crkvenog imanja, bojeći se da im to imanje ne bude prisvojeno od brojne jačice doseljenika. Šuko i Kujo ostaju u Morači, gdje su nastavili da žive, a od njih su se razvila bratstva Šukovića i Kujovića. Obrad (predanje nije dovoljno jasno da li se radi o mlañem ili starijem Obradu) krene da se seli sa mlañim bratom Didanom, koji produži ka Srbiji, jer mu se nijesu dopala Gornja sela, a Obrad se naseli u Gornjim selima, naselivši se u zaseoku Zagrablje. Najvjerovatnije je da se Obrad doselio u Lubnice početkom XVII vijeka, što je moguće ispratiti po broju pasova, koje nabrajaju Obradovići. Roñakanje izmeñu Kujovića i Šukovića sa Obradovićima je manifestovano tako što su šezdesetih godina Dvadesetog vijeka, kad se ženio jedan Kujović, kao uglednog roñaka zvali u svatove Vlada Stefanova Obradovića. Šukovići i Kujovići znaju i potvrñuju to predanje o starome Obradu, ali Obradovići nijesu sigurni, koji se Obrad doselio u

Lubnice. Vrijeme njihovog naseljavanja se može pratiti po broju pasova, koje Obradovići u svojoj genezi nabrajaju, pa se sa dosta pouzdanosti može tvrditi, da je to bilo u prvoj polovini XVII vijeka, nešto prije nego se Šćek (od koga vode porijeklo Šćekići i sva bratstva od Šćekića), doselio na Zalokvicu. Budući da su se prilično dobro umnožili, uprkos ogromnih gubitaka u toku svog burnog života u Lubnicama, od svog naseljavanja, pa do danas, Obradovići se dijele na nekoliko većih i manjih bratstveničkih ogranaka, a ovi ogranci na manje ''trbuščiće''. Veća bratstvenička grupacija su Radulovići, koji se granaju na manje brastveničke grane: Mujoviće, Perišiće i Garoviće, Gagoviće i Đuroviće, potom Dmitrovići, koji se opet granaju na Radovanoviće, Kačare, Markoviće, Perkoviće i Šatiće. Jak bratstvenički ogranak Obradovića su Milunovići, možda najhomogeniji dio bratstva Obradovića. Manji po brojnosti ostali ogranci Obradovića su Milevići, Pavlovići i Cagići. Otovići sa Buča su od Vukmirovog brata Ota, Skokovići iz Bastaha i Donje Ržanice, su jedan rod sa Dmitrovićima, jer je Skoko bio sin Dmitra Vukmirova. Svaki od ovih ogranaka je dobijao uže, u Lubnicama znano bratstveničko prezime, koje je ukazivalo na njihovo najbliže pretke. Obradovići se računaju kao jedan rod sa Kneževićima iz Budimlje i Zekićima iz Rožaja. Od manjih ogranaka Obradovića su bez muških potomaka izumrli Dmitrovići-Šatići, potomci Labudovog sina Tom-Šata, Jegličići jedan manji ogranak Milunovića i Deličići, prozvani po udovici Djelici, iz ogranka Pavlovića. Milevići su ogranak Obradovića, koji ne iskazuju svoju vezu sa najdaljim precima Obradovića, nego samo do jedne odive Obradovića (Radulovića), koja je bila udata za pokrštenog Alivragića, koji je u pravoslavlju dobio ime Mile, uzevši prezime Obradović. Ostali manji ogranci su dobijali bratstvenička prezimena, nikad ozvaničena, ali veoma prisutna u svakom pominjanju bilo kog pojedinaca iz bratstva Obradovića. Tako su Đurovići prozvani po Đuru, Cagići po Caju ili Cagi, Dudovići po glasitom junaku Stojanu-Dudu,

Talevići po Stanku (Talu), a Pavlovići po Pavlu. Uže bratstveničko identifikovanje Radulovića-Mujovića je po njihovom čuvenom pretku Petru-Muju, dok su Skokovići dobili dodatno bratstveničko prezime po njihovom pretku, koji se, kad je bio mala beba u kolijevci otkotrljao sa kolijevkom niz srmu kosinu Paleža, pri čemu mu se kolijevka, u koju je bio povijen kotrljala u skokovima, što je bio povod da njegove potomke prozovu Skokovići. Kako je već napomenuto, bez neke pisane dokumentacije ili kakvog drugog dokumenta, svi Obradovići dovode svoju vezu do dalekog pretka Obrada ''drugog'', služeći se predanjem i bratstveničkom genezom. Tako će ilustracije radi biti navedena samo po jedan rodoslovski niz, koji se po bratstveničkom pamćenju odnosi na pojedini ogranak. Ovdje će biti praćena geneza počev od najmlañeg člana iz svakog bratstveničkog ogranka, i to tako, da je moguće nabrojati što veći broj pasova. Inače, genezu i rodoslov Obradovića je dosada najobuhvatnije obradio Marko D. Obradović, u svojoj knjizi ''Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica''. M u j o v i ć i, jedna uskobratstvenička cjelina Obradovića, ogranka Radulovića, svoju genezu iskazuje ovako: Aleksandar ( roñen 1984.) - Radonja - Milinko (Menjo) - Petar (Mujo) - Vukašin - Radule - Radivoje - Radoje - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad '' treći'' - Vukmir - Radule ''drugi'' - Obrad ''drugi'' - knez Milutin - predak nepoznatog imena - Obrad. To bi značilo da je Obrad ''drugi'' krenuo u seobu sa Njeguša, a ostali prije njega pobrojani preci, ukoliko su tačno imenovani, su živjeli na Njegušima. P e r i š i ć i, manji ogranak Radulovića: Danko - Vukić - Aleksije(Leko) - Mijaile - Periša - Vukašin - Radule - Radivoje - Radoje - Radule prvi - Milonja - Vukmir - Obrad. G a r o v i ć i ( V u č e t i ć i ), ogranak Radulovića svoje pretke ovako nabrajaju: Marko - Golub - Risto - Kosto - Nikola - Vučeta - Garo - Radule - Radivoje - Radoje - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad.

G a g o v i ć i, takoñe ogranak Radulovića, svoje pretke nabrajaju: Dragan - Dražen - Dragutin - Velimir - Vukosav(Gaga) -Vešo(Bešo) - Vuko - Radivoje - Radoje - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. Đ u r o v i ć i, su nešto manja grana Obradovića: Stanislav (Gošo) - Veljko - Milovan - Paun(Bujo) - Todor - Đuro - N.N. - Đukan - Radoje - Radule - Milonja – Vukmir - Obrad. D u d o v i ć i svoje pretke ovako broje: Veselin - Petar - Milija - Obrad - Stojan(Dudo) - Joksim. C a g i ć i, manji ogranak Obradovića, nabrajaju ovako: Milosav - Radenko (Rajko) - Božina - Stefo - Vukić - Maksim (Mališa). Ni bratstveničko kazivanje nije podudarno, kad se govori o nastanku dodatnog prezimena za Cagiće. Po nekima je to po pretku Caju. No vjerovatnija verzija je da su tako imenovani po Vukićevoj ženi Cagi, rodom iz Rečina, koja je relativno mlada ostala udovica. Veliki ogranak Obradovića, koji se razvio u jaku i brojnu bratstveničku grupaciju su Dmitrovići. Dijele se na više manjih bratstveničkih grana, koji se meñusobno veoma blisko roñakaju. Od Dmitrovića je ogranak R a d o v a n o v i ć a (U j d u r i), koji svoje pretke pamte sljedećim redosljedom: Gaga - Sreto -Vladislav - Stefan - Dragiša - Radovan - Jovan - Dmitar - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. Mali ogranak Dmitrovića su Š a t i ć i, koji poslije smrti Radisava Tomova (Tom-Šatoja) nemaju muških potomaka. K a č a r i su najbrojniji ogranak Dmitrovića, a njihova geneza izgleda ovako: Radoman - Vojo - Velimir (Vešo) - Milonja - Novo - Radivoje - Radule - Dmitar - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. P e t r o n i j e v i ć i , ne mnogo brojni ogranak Dmitrovića svoje pretke ovako nabraja: Darko - Blagota - Dragutin - Marko - Lakić - Petronije - Radule - Dmitar - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad.

Najveći broj brastveničke grupacije O t o v i ć a je zadržao uskobrastveničko prezime Otović, kao zvanično, po iseljavanju iz Lubnica, dok su oni koji su ostali u Lubnicama nastavili da nose svoje staro prezime. Oni svoje pretke ovako nabrajaju: Milorad - Branko - Radivoje - Radisav - Vučeta - Radivoje - Oto - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. Još jedna veća grupacija povezana najužim rodbinskim vezama su M i l u n o v i ć i. Oni svoje pasove ovako nabrajaju: Nenad - Vuksan - Tomo – Pavić (Tule) - Mileta - Milun - Jovan - Radoje -Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. Od Milunovića je i ogranak T a l e v i ć a, čiji rodslov izgleda ovako: Rade - Radoman - Ratko - Tomica - Bogdan (Bole) - Radovan -Stanko (Tale) - Radoje - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. J e g l i č i ć i su manji ogranak Milunovića, koji nema muških potomaka, tako da taj manji ogranak više ne postoji. P a v l o v i ć i su ogranak Obradovića, koji svoje pretke pamti sljedećim redosljedom: Mlañen - Veselin (Veno) - Milisav - Dmitar - Pavle (Paja) - Vukmir - Đukan - Milovan - Radule - Milonja - Vukmir - Obrad. Od Pavlovića je jedan ogranak D e l i č i ć a, koji nema muškog potomstva. M i l e v i ć i su posebna grana Obradovića, a svoju prošlost dovode samo do Mila Obradovića, u pravoslavlje prevedenog Alivragića. Njihov rodoslov bi bio ovako: Marko - Dmitar - Vaso - Joveta - Vuksan - Mile. Jedan ogranak Milevića su S t o j i ć i, koji svoje pasove pamte sljedećim redosljedom: Goran - Dragoljub (Dragi) -Ratko - Mirko - Šćepan - Kostadin - Mile. Budući da su, od vremena naseljavanja u Lubicama, tokom burne lubničke istorije davali glasovite junake i pametare Obradovići su imali veliki ugled u Donjim i Gornjim Vasojevićima, pa i šire. Imena, koja i danas žive, a kojima se bratstvenici diče su Vukmir Radulov, Radule Vukmirov, pa potom Vukašin i Garo Radulovi, Tomo, zvani Šata, čuveni megdandžija, ili kako su ga prozvali Malisori i Turci Tom-

Šatoje, Labud Todorov, Radule Garov, Stojan (Dudo) Joksimov, Miro Petrov (Papin), Radovan Vukićev, Puniša Radovanov, Stefan Dragišin, Tomica Bolev, Miloš Milunov, Drago i Baćko Miletini, Zarija Petrov (Mujov), Vešo (Bešo) Vukov, Miljan Dragov i još veliki broj onih, čija imena ovdje nijesu pomenuta, ali su bili junaci i bratski ponos, pa ne pominjanje njihovih imena ne znači da ne zasulužju veliku počast i nemjereno poštovanje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata su Obradovići iskazali isto tako veliki patriotizam, učestvujući u Revoluciji, dajući svoje živote za slobodu. Brojna priznanja za ratne zasluge su zavrijedjeli junaštvom i herojskim držanjem ne prezajući od smtri. Devet Obradovića su nosioci Spomenice 1941. godine, svjedočanstava da su bili u prvim ustaničkim redovima u borbi protiv fašizma, kada je cijela Evropa stenjala pod fašističkom čizmom. U toku Drugog svjetskog rata je poginulo ili strijeljano od strane okupatora i njihovih domaćih slugu 17 Obradovića, a 5 je bilo zarobljeno i internirano u zloglasne njemačko-talijanske logore, u kojima su pod mukama umrli dvojica. Raseljavanje Obradoviće prati od dolaska u Lubnice. Ima ih najviše raseljenih u Srbiji, ali su mnogi od njih promijenili prezimena, pa im je teško utvrditi porijeklo, pogotovu, što u Srbiji, i u Crnoj Gori žive brojni Obradovići, koji nijesu meñusobno nikakav rod. Teško je utvrditi gdje su se i kad odseljavali ljudi iz ovog bratstva. Uz izvjestan rizik, da ponešto bude i propušteneo evo kako bi to izgledalo. U selu Bečanj kod Čačka živi veliko brastvo, Katanića, koji vode porijeklo od Obradovića iz Lubnica. Prva istraživanja su govorili da su to potomci Katanića iz Gornjih Vasojevića, koji vode porijeklo od popa Katane. Kasnije je nepobitno utvrñeno da su to Obradovići iz Lubnica, jer na pojedinim nadgrobnim spomenicima stoje i danas natpisi Obradović-Katanić, uz svjedočenja starih ljudi iz bratstva Katanića, da su se doselili nekud iz Crne Gore, a da im je u sjećanju ostalo mjesto Lubnice. Kod Kragujevca u selu Ilićevo žive brojne porodice Miletića, od odseljenih Obradovića, potomaka Milete Milunova, koji su se tamo

odselili, kako bi se izbjeglo krvoproliće radi krvne osvete, zbog nastalog krvavog konflikta sa Šćekićima. U Ivanju i Zatonu kod Bijelog Polja živi preko dvadesetak familija Obradovića, koji svoje porijeklo vode iz Lubnica. Neke od tih porodica su promijenili prezime i prezivaju se Popovići, po svom pretku, popu. Obradovića, porijeklom iz Lubnica ima u selu Cerovu kod Bijelog Pola, kao i nekoliko kuća doseljenih u selo Žurene. U Donjoj Rženici ima par porodica Obradovića, kao i u Bastasima, od ogranka Skokovića. Sa dosta nesigurnosti još neka bratstva u Srbiji govore da vode porijeklo od Obradovića iz Lubnica. Ne baš dobro osvijetljenom roñačkom vezom, Marko D. Obradović u kjizi ''Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica'' tvrdi da su sa lubničkim Obradovićima jedan rod Vulići iz Lukavice, Kelevići iz Ribarića, sa kojima su najbliži rod Radovići iz Strumca, Petrovići i Jankovići iz Tobalija, mjesta nizvodno od Ribarića uz desnu obalu Ibra. U te roñake ubraja i Miniće u Dragačevu, za koje postoji legenda da je dobilo ime od naseljenih Crnogoraca, koji su u svojim pričanjima stalno pominjali svoje drago Čevo, da bi im lokalno stanovništvo govorilo ''evo ih oni iz draga Čeva''. Od Obradovića su i islamizirana bratstva Babačići i Rebronje u selu Tucanju, za koje se smatra da potiču od dva brata Obradovića, koje je majka, udovica, povela kad su je Turci prisilno odveli u Bihor, uzimajući je za ženu nekom svom vojniku. To je u tim vremenima bila poseba čast oteti ''Vlahinju'' i prevesti je na islam i obrukati ''Vlahe'' odvodeći im roblje, ''na silu i sramotu''. Bratstvo Skoko iz sela Sipanja, na granici Pešterske visoravni je takoñe porijeklom od Obradovića, i budući skloni migracijama i seobama, ima ih svuda po teritoriji bivše Jugoslavije. Kad se govori o raseljenim porodicama, i mjestima njihovog naseljavanja, onda je ovdje riječ o onima, koji su se selili tokom XIX i početkom XX vijeka, ili u periodu izmeñu dva svjetska rata. Jer, kad bi bilo riječi o onima koji sada žive na prostrima čitave bivše Jugoslavije, teško da bi se mogla pobrojati sva mjesta gdje živi po jedna ili više

porodica. Ali zna se da ih ima najviše u Beranama, Podgorici i Beogradu. O j d a n i ć i su porijeklom iz Pipera, i svoje porijeklo, preko Šćekića, kako su se zvanično prezivali do početka XX vijeka dovode do velikog junaka, piperskog vojvode Đurka, koji je zajednički predak Piletićima, Đurkovićima i Šćekićima, kao i svim ograncima i bratstvima, koji su porijeklom od ovih bratstava, a koji su promijenili svoje prezime, iz bilo kojeg razloga. Šćek Nikačev, unuk vojvode Đurka Mijaljeva, je krenuo u seobu iz sela Zavale u Piperima, bježeći od krvne osvete, vodeći sa sobom tri snahe udovice, kojima su muževi izginuli u tim krvavim obračunima, i još tri sina, koje je bježeći, sa njihovima porodicama sklonio u podbjelasičku zabit, računajući da će tu biti teško pronañeni. Svi su oni bili sa brojnim porodicama, kako snahe, tako i Šćekini sinovi. Prema bratstveničkom predanju Šćek je dosegao visine legende, tako da svi oni koji svoje porijkelo vezuju za Šćeka to ime izgovaraju sa izuzetnim pijetetom. Horeći da mu daju što veću snagu i značaj u bratstvu je ostala legenda, kako je Šćek roñen u ''košuljici'', i da je bio zduvač i vjedogonja. Ime Šćek je potpuno neuobičajeno, nikad znano prije njega, niti ponovljeno poslije njega. Vrlo moguće je da mu je to bio nadimak, zbog prijeke i posječite naravi, ljutite ''sjeke''. Neki bratstvenici tvrde da mu je pravo ime bilo Miloš, ali o tome nije pronañen nikakav trag. Poslije mnogo neutvrñenih i neutemeljenih lutanja u istpitivanju porijekla Šćekića, jedno je sigurno, da je Šćek porijeklom iz Pipera, a da se u Gornja sela doselio oko 1640. godine. To je samo potvrñeno nabrajanjem pasova, koje mogu da nabroje njegovi potomci. Isto tako je sigurno da se prvo naselio na Zalokvicu, zaselak Glavaca, gdje se nije mnogo zadržao, nego se preseljava u tada, potpuno nenaseljeni Zagrad, da bi zauzeo što više prostora za svoju veliku porodičnu zadrugu. Tu se porodica veoma razvila i tolikao namnožila,

da je odatle počelo njeno rasljavanje, pa svi Šćekići i njihovi potomci doživljavaju Zagrad kao svoju kolijevku. Meñu Šćekinim potomcima je bio i jeda pop. Od toga popa su Ojdanići u Lubnicama, Zaostru (mada su počeli ponovo da se prezivaju Šćekići, pošto su prijethodno bili uzeli prezime Ojdanići), Ljutići iz Vojnog sela kod Plava, kao i svi oni Ojdanići, koji svoju genezu dovode do Lubnica, Ojdanići u selu Ravni kod Užica, u selu Visoka kod Arilja i u Sopotu kod Beograda. U njihovim bratstveničkim predanjima i kazivanjima je ostalo u pamćenju, kako onih odseljenih, tako i onih, koji su ostali da žive u Lubnicama da su seobe krenule ''ispod kruške''. Doista, do skoro je postojala ogromna stara kruška, nasred sela, na Gomilama, pored kuće Gruja Lazova Ojdanića, koja je zbog starosti počela da se urušava, pa je posječena. Ojdanići vode porijeklo od Šćekinog paraunuka, popa, kome je bilo ime Stanko. Pošto nema dovoljno autentičnih podataka, mora se osloniti na predanje, koje je naravno dosta nepouzdano, ali nikad nije bez osnova. Zna se da je jedan Šćekin sin bio Stanko, Starac Stanj sa Babina, čuveni prorok i junak, od koga vodi svoje porijeklo i pop Stanko, rodonačelnik Ojdanića. Starac Satnj se bavio proricanjem, i on je predvidio pojavu Karañorñevu, govoreñi da će ''doći car u opanke'', pri čemu se proročanstvo odnosilo na Karañorñrvo seljačko porijeklo. Ojdanići su dobili prezime po svom slavnom i dalekom pretku Ojdani, hrabroj i dostojanstvenoj odivi Radovića iz Morače, o čijem dolasku u Lubnice postoji čak i legenda, od postanka imena za Ojdanino Sedlo u katunu Sedlo, koje od tada i nosi to ime, pa do mnogih mudrih izreka i pametovanja, što ih je iskazivala, postavši u kući starješina, zbog rane muževljeve pogibije u borbi sa Turcima. U kuću Ili Šćeka (jedino, po predanju upamćeno ime za Ojdaninog supruga) je dovedena dvadesetih godina XVIII vijeka, ostavši udovica sa brojnim potomstvom, koje su Lubničani, kako je to bio običaj čak i danas, ako starješina premine mlad, porod nazivali po majci, rijetko spominjući oca.

Izuzetno je interesantno predanje vezano za Ojdanin dolazak u Lubnice u kuću Ili-Ščeka, upamćenog jedino po tom nadimku. Šćekići su isprosili po čuvenju glasitu djevojku u Morači, od bratstva Radovića. Kada su došli svatovi za djevojku, Radovići im ne daju onu mladu i lijepu, koju je bila isprošena, a koju je bilo lako udati, nego im daju Ojdanu, za to vrijeme već ''prezrelu'' za udaju djevojku, koja je, osim što je imala preko dvadeset pet godina, uz to bila prilično ružna i hroma. Da se ne bi ''zametnula krv'', svatovi povedu, umjesto ranije isprošene djevojke, Ojdanu i sa njom stignu do Krivog dola, razmeñi Vasojevića i Rovaca. Tu malo otpočinu, a Ojdana nenavikla na dugo jahanje, čim siñe sa konja zaspa. To svatovi jedva dočekaju, i pobjegnu od nječ ostavivši je tu, na Krivom dolu. Probudivši se, Ojdana vidje da joj nema ''društva'', pa pošto je to bio kraj avgusta, pronañe u pogaženoj travi tragove koje su ostavili konji i idući tim tragom pronañe put do Lubnica. Kad je stigla do Kučkine litice, pope se na neko uzvišenje da osmotri po selu. Računala je ovako: u kojoj kući u ovo doba dimi ognjište, tamo mora da je svatovski okup, jer je to inače vrijeme u koje su sva domaćinstva na planini i po katunima. Primijeti nasred sela takvu kuću, doñe u nju, i kako je sunce već bilo pri zalasku nazva: ''Dobro veče, nikakvo društvo''. Kad su je vidjeli, svatovi zanijemiše od čuda, a neki posegnuše čak i da je udare, no spriječi ih razboriti svekar, koji im ljutito reče: ''Da se niko nije mrdnuo, i da niko ovu ñevojku nije mrko pogledao! Vi ste uradili ono što ste znali!''. Još budući svekar nije čestito ni izgovorio posljednje riječi, a Ojdana se okrete svatovima, obraćajući im se riječima: ''Bolje bi bilo, da ste otišli i pokupili ono žito što se na ovako lijep da prosu po njivi, nego da se junačite na mene, i ovovm siromahu satirete mukom stvoreno, i proždirete ono što nijeste zaslužili'' Poslije tih Ojdaninih riječi svekar poče da priča sa njom, pitajući je za mnoge stvari i poslove iz seljačkog života, na šta mu je ona otresito i razborito odgovarala, što se svekru neobično dopalo, pa je ustao, zagrlio je i rekao: ''Neka si dobro došla u moj dom''

Prilično je nepouzdanao bratstveničko kazivanje o rodoslovu Ojdanića, jer postoji po koji prekid u saznavanju imena predaka u pojedinim generacijama. Nije tačno utvrñeno ni koliko je sinova imala Ojdana. Pretpostavlja se da je imala šest sinova, što je po brojnom potomstvu, koje se razvilo od Ojdane vrlo moguće. Ono što je sigurno i nepobitno je da se Ojdanići u Lubnicama dijele na Aleksiće, Joksimoviće i Maksimoviće, a ovi na Saviće i Milovanoviće. A l e k s i ć i nijesu direktni potomci Ojdanini, nego vode porijeklo od Ili Šćekinog brata ili brata od strica, koji je u to vrijeme živio u Praćevcu, na Malom Votnjaku, u vrijeme Adži-Bogdana, pa su, ne osjećajući se najbliskiji rod sa ostalim Raičevićima odselili ''kod braće'' u Lubnice, po odobrenju turskih vlasti, naselivši zaselak Potkrajnicu, dok se jedna porodica naselila na sred sela u Ojdanskoj ma'li, na Podvadnici, na kupljenom imanju. Oni svoje pasove broje sa dosta sigurnosti, pa bi jedan njihov brastvenički niz izgledao ovako: Vojo - Veselin - Vojin - Dmitar - Savo - Ilija - Lakić - Aleksa - Pantelija - Ilija - Mališa - Veliša - Đeka - Rade - Šćek. M a k s i m o v i ć i se granaju u dvije brastvenički i roñački veoma bliske grupacije: Milovanoviće i Saviće. M i l o v a n o v i ć i svoju genezu računaju po sljedećem redosljedu: Veselin - Radovan - Vukašin - Miloš - Jovan - Milovan - Maksim - Pavić - N.N. - Ili Šćeka - pop Stanko - N.N. - Stanko (Stanj) - Šćek. Za dva predka u brastveničkoj liniji ogranka Maksimovića nijesu sa sigurnošću mogla biti utvrñena imena. S a v i ć i svoje pretke nabrajaju sledećim redosljedom: Aleksandar - Žarko - Golub - Jovan (Joso) - Miljan - Sava - Maksim - Pavić - N.N. - Ili Šćeka - pop Stanko - N.N. – Stanko (Stanj) - Šćek. Prema legendi Ili Šćeka je bio Ojdanin muž, po kojoj nose sa ponosom prezime. Ili Šćeka mu nije bilo pravo ime (po pravom imenu i nije upamćen), a dali su mu ga Turci i Arbanasi, jer su ga dobro upamtili po junaštvu, kao megdandžiju i osvetnika, pa su ga ubili u jednoj zasjedi, ne smijući da se oči u oči pogledaju sa takvim junakom, i da mu

otvoreno izañu na megdan. Poginuo je prilično mlad, ostavljajući brojnu maloljetnu djecu na ''vrat'' supruzi Ojdani. J o k s m o v i ć i svoje pasove nabrajaju po sljedećem redosljedu: Dragan - Radojica - Grujo - Lazar - Nikola - Joksim - Pavić - N.N. - Ili Šćeka - pop Stanko - N.N. - Stanko - Šćek. Od Ojdanića, koji su se raselili ''ispod kruške sa Gomila'', središta sela, odakle se računa njihovo polazište, su se razvila i druga bratstva, mijenjajući svoje prezime, dok je većina njih zadržala svoje lubničko prezime, Ojdanići, koje je u Lubnicama nosilo, doduše nezvanično. Činjenica je da tada nije ni bilo mnogo zvanične evidencije, pa nije ni čudo što se gubi trag mnogim dragocjenim podacima, o bratstveničkim genezama. Najviše su mijenjana prezimena, kad se sklanjalo od krvne osvete, koja je bila uobičajen način izvoñenja pravde, po nepisanom zakonu '' glavu za glavu, oko za oko, zub za zub''. U okolini Arilja žive pravi potomci Ojdanini, od kojih su neki promijenili prezime u Aleksići, po svom pretku Aleksi, jer nijesu mogli da podnesu izrugivanje domorodačkog stanovništva, koje ih je prekorijevalo, kako se prezivaju po ženi, jer su legendu o svom pretku Ojdani donijeli i u Srbiju, dok je jedan broj njih zadržao prezime Ojdanići. U selu Ravni kod Užica ima jedna kompaktna naseobina Ojdanića, koji nijesu mijenjali svoje prezime. Veliki broj odseljenih Odanića sa svojim potomcima živi u Sopotu izmeñu Beograda i Aranñelovca. U Vojnom selu, kod Plava živi nekoliko porodica Ljutića koji su Ojdanići iz Lubnica, a dobili su prezime po svom pretku Vukiću ''Ljuti'', prijekom i ljutitom čovjeku, koji je ubio dva Ganića iz Rožaja, da bi ga na besu, kada je sa porodicom bježao od osvete, prihvatio plavsko-gusinjski Alamz-beg, nastanivši ga u selo Hoti, gdje je živio sa svojom porodicom okružen Arbanasima, koji su se prema njemu, po preporuci Almaz-bega, odnosili kao prema pravom dobrom komšiji. Tu je umro i bio sahranjen, a njegovi potomci su kasnije kupili zemlju u Vojnom selu, koje im je postalo stalna naseobina.

Ojdanića je bilo odseljenih u Metohiju, u Dobrušu kod Vitomirice, kao i u selo Goraždevac kod Peći, gdje je prezivajući se Simonovići, živjelo nekoliko porodica. Jedna porodica Ojdanića se odselila u Femića krš, zamijenivši porodično prezime širim bratstveničkim, pa se prezivaju Šćekići. Oni potiču od Milana Perkovog iz ogranka Joksimovića. U okolini Banja Luke i u Slavoniji ima Ojdanića, katolika po vjerospovijesti, koji nemaju nikakve rodbinske veze sa Ojdanićima sa ovih prostora, ili njihovim roñacima odseljenim u Srbiju. Autoru ovih redova je za vrijeme studija na Tehnološkom fakultetu u Beogradu ispričao profesor Organske hemije dr. Ostoja Stojanović, takoñe rodom iz Slavonije, da su mu neki od tih Ojdanića komšije, i da znaju da su dobili prezime po ojkačkim pjesmama koje se pjevaju, a da nemaju nikakve veze sa Ojdanićima, za koje su čuli da postoje u Crnoj Gori. Postoji dosta nesigurma priča da ima Ojdanića u okolini Pljevalja, da su promijenili prezime, a da su pri žestokim turskim najezdama kod njih bježali tražeći sklonište Ojdanići iz Lubnica. Ta veoma nesigurna, i malo vjerovatna verzija se nalazi u knjizi Mirka Raićevića ''Gornja sela, naslje i stanovništvo''. Neka istraživanja su omogućila da se napravi geneza Ojdanića do njihovog dalekog pretka Pipa u Piperima, prema plemenskom predanju, učesnika Kosovskog boja. Taj rodoslovski red bio bi ovakav: Maksim - Đorñije (Đole) - Maksim - Radomir - Sava (Kadija) - Maksim - Pavić - N.N. - Ili Šćeka - pop Stanko - N.N. - Stanko(Stanj) - Šćek - Nikač - Đurko - Mijalj - Nikola - Pipo. Kao sva lubnička bratstva, Ojdanići su imali burnu prošlost, živjeći više od tri i po vijeka u Lubnicama i dijeleći sudbinu ovoga kraja i ljudi u njemu. Tokom te istorije za ponos, Ojdanići su dali mnogo uglednika, koji se danas sa poštovanjem pominju. Prije svih tu je stari Maksim Ojdanić, čovjek nadljudske snage i junaštva, kao i njegov bliski roñak Aleksa, koji je svojom gorostasnom pojavom izazivao strahopoštovanje, a neviñenom hrabrošću zaslužio vječni pomen. I o Aleksinoj nadljudskoj snazi govori i svjedočenje, sada već pokojnog

Milete Kljaića, koji je pričao, da je Aleksa, kupujući potkovice za konja, rukom ''provjeravao'' kvalitet skovane ploče, savijajući iskovanu ploču izmeñu prstiju, kao od šale. Pri raskopavanju groba, radi sahrane nekog roñaka (umrli su kopani u grobove bliskih roñaka), su nañeni ostaci ljudskog skeleta, sa kostima neuobičajene veličine, za koje se pretpostavlja da su kosti gorostasnog Alekse Ojdanića. Svojom otmjenošću, junaštvom i mudrošću je odskakao Pavle Joksimov, stotinaš i komandir lubničke čete u svoje vrijeme. Njegov savremenik i bratučed Sava Maksimov, zvani Kadija je bio glavni presuditelj, po zakonima običajnog prava u kraju, zapamćen po mudrostima, hrabrosti i čojstvu. Osim prednjačenja u junaštvu, bilo je dosta umnih ljudi iz bratstva. Tako je na školovanje, poslije završene osnovne škole u Lubnicama, bivajući jedan od prvih ñaka te škole, krenuo Mihailo-Buljo Miljanov Ojdanić. Završio je Veliku tehničku školu u Beogradu, postajući tako prvi grañevinski inženjer iz Gornjih sela, a meñu prvima iz Donjih Vasojevića. Njegov najstariji brat Jovan (Joso) Miljanov je poslije formiranja Gornjoseljske opštine sa sjedištem u Lubnicama, nakon stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca, bio njen prvi predsjednik, ostavši na mjestu predsjednika opštine 12 godina. Kao veliki junaci i časni ljudi se nikad neće zaboraviti Labud-Suro Nikolin, prvi školovani oficir iz bratstva, koji se školovao na Vojnoj akademiji u Rusiji, da bi kao oficir ruske vojske, hrabro se boreći poginuo u rusko-japanskom ratu 1904. godine, Radoš-Rako Radomirov, američki dobrovoljac i junak sa Glasinca, Milija i Mijaile Jovanovi, takoñe veliki patrioti i američki dobrovoljci za osloboñenje Crne Gore od Turaka u Drugom balkanskom ratu, učesnici krvave Glasinačke bitke i golgote Drinskog fronta, u Prvom svjetskom ratu. Neće istorija zaboraviti ni Ojdaniće, Mihaila, Milisava, Pavla, Pavića i Blagoja nosioce partizanske Spomenice od 1941., prvoborce iz Drugog svjetskog rata i Reovlucije, kao ni hrabrog junaka, mnogo puta ranjavanog u Drugom svjetskom ratu, narodnog heroja Dobrilu Mijailovu, udatu u Breskut za Dima Dedića.

Ojdanići, kao i sva bratstva porijeklom od Šćekća slave svetu Petku, 27. oktobra. Nihova stara slava je bila 21. novembra, dan svetog Arhanñela Mihaila, ista slava, koju slavi većina Vasojevića. Dolaskom u novi kraj, promijenili su slavu, hoteći da zature tragove svoga porijekla, bježeći od krvne osvete. Istovremeno, živjeći u susjedstvu sa Vasojevićima, nijesu mogli da idu kod komšija i prijatelja na slave, pa su promijenili svoje staru, plemensku slavu. P e š i ć i su porijkelom Bjelopavlići i dokumenta, kao i bratstveničko predanje govore, da su od dvije različite bjelopavlićke grane, koje se nijesu istovremeno doselili u Gornja sela i Lubnice. Lubničani sve Pešiće zovu Merići, mada nijesu svi porijekolom od Mejre i njenog sina Stočka. Ogranak Pešića, Sukovići, su bliži sa bastaškim Pešićima nego sa Pešićima u Lubnicama. Peša, predak svih Pešića je sa Orje Luke od bratstva Pavličića. Bio je čuveni junak, ističući se u borbama protiv Turaka, protiv kojih je, boreći se i poginuo. Istraživanja, koja je sproveo Šobajić, su pokazala da je Peša šukun unuk Bijelog Pavla, rodonačelnika Bjelopavlića. U Lubnice se prvo doselila Mejra sa sinom Stočkom, nastanivši se uz kumove Ojdaniće (Aleksiće), u kući, od koje je postojalo doskoro kućište, koje se nalazilo u donjem dijelu Lubnica, gdje se nalazila kuća Boška Pantovog Pešića. Taj dio Lubnica se i danas po Mejri zove Merića ma'la. Kad su se ''ovatanili'', Stočko se oženio i dobio brojni porod, meñu kojim i četiri sina: od Delete su Savovići i Perišići, od Miloša Dragovići i Stojanovići, od Perute Perovići, a od Kostadina Kostadinovići, čijih potomaka nema više u Lubnbicama. Stočko je poginuo relativno mlad, boreći se protiv Turaka zajedno sa roñacima u Bastasima ( imao je tada oko četrdesetak godina), pored jednog izvora, koji se danas zove Stočkova česma. Mejra nije direktno došla iz Bjelopavlića u Lubnice, nego se sa roñacima naselila u Lijevoj Rijeci, pa se jedna ledina i danas tamo zove Pešića luka ( Dr. Jagoš Vešović ''Pleme Vasojevići''), kao pomen na Pešiće, koji su tu jedno vrijeme živjeli. Prema predanju i pasovima

koje broje, Pešići su se doselili u Lubnice krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Dolaskom u Lubnice zatekli su naseljene Obradoviće i Šćekiće (Ojdaniće), koji su tada već bili skoro kao starosjedeoci Lubnica. Poseban ogranak Pešića su Sukovići, vispreni i bistroumi ljudi, vješti majstori svakom poslu, i dobri junaci. Najstariji predak, koga oni pamte je Tripo Otašev, koji se u Lubnice doselio prvih decenija XIX vijeka, gdje je i zatekao roñaku Mejru, koja je bila već postala žitelj Lubnica. Otaš je iz Bjelopavlića doselio u Planinicu kod Mateševa, uredivši veliko i dobro imanje. Odatle je morao brzo da seli zbog krvavog sukoba sa kolašinskim Turcima Lalevićima, kojima je ''dugovao krv''. Drugo predanje, o kojem doduše lubnički Pešići ne znaju ništa, govori da su morali da bježe od krvne osvete moračkih Radovića, jer je neki njihov roñak Marjan Pešić izdao brata vojvode Mine, kojeg su pogubili Turci. Za toga Marjana ne znaju ni stariji Pešići u Lubnicama, ali se zna da se sin Milića Dakinog, koji se odselio iz Bastaha u Rasovo kod Bijelog Polja zvao Marjan, što navodi na pomisao da ima neke istine o tom predanju, te da su se Pešići bili doista zavadili sa Radovićima, jer nije baš tako često ime Marjan, naročito ne u ovom kraju, pa postoji vjerovatnoća da je sinu Milića Dakinog dato to ime, kao uspomena na tog starijeg pretka. O ovoj krvnoj osveti i ubistvu Marjana Pešića u Morači i danas živi predanje i priča, dok o tim dogañajima se praktično u bratstvu Pešića ne zna ništa. U tim okršajima je poginuo Otaš, na mjestu koje se i danas zove Otova luka, jedna livada, koja je bila Otaševo vlasništvo. Poslije Otaševe pogibije u Lubnice je kod roñaka dobjegao sa porodicom Otašev sin Tripo. Ima Pešića, koji su priješli na islam, kao inadžijski odgovor knjazu Nikoli za teror učinjen nad njima, poslije pogibije knjaza Danila u Kotoru. Svakako su tada nevini postradali, ali je vojvoda Miljan Vukov htio po svaku cijenu da se dodvori Petrovićima, protjerujući Pešiće sa njihovih ognjišta ni krive ni dužne, zbog njihove, navodno, roñačke veze sa Kadićima.

S u k o v i ć i su posebna grana Pešića, koji su sa svima Pešićima u Lubnicama daleki rod. Oni svoje pasove broje ovako: Marko - Dragan - Strahimir (Majo) - Milan (Gajo) - Radoje - Suko - Tripo - Otaš i dalje ne znaju imena svojih predaka. Petar Šobajić u svojoj knizi ''Bjelopavlići i Pješivci'' istražujući, izvodi rodoslovski red od Peše do Bijelog Pavla, ovako: Peša - Rako - Nikola - Mitar - Bijeli Pavle. Pasovi izmeñu Peše i Otaša nijesu poznati, kao ni koliko ih je bilo. Uslovi života su nametali vječitu borbu sa Turcima, pa se u tim borbama istakao i dobar broj Pešića, koji su služili na ponos bratstvu i Lubnicama. Jedan od najvećih junaka iz Gornjih sela uošte je bio Suko Tripov, hajdukujući i boreći se žestoko sa Turcima. Posebno se istakao u borbi sa Turcima na Lubnicama 1862. godine, spasivši dobroga junaka Pavla Nikolina Šćekića (Ojdanića), lubničkog komandira, stotinaša, kome je neki Turčin prišao sa leña kriomice, a Suko ga je dočekao golim rukama, otimajući mu pritom sablju, kojom je bio uzmahnuo da posiječe Pavla, ubivši Turčina njegovom sabljom. Suko se istakao zajedno sa roñakom Savom Deletinim, i ostalim Lubničanima u odbrani manastira Đurñevi Stupovi, dajući život za odbranu Manastira. Istaknuti junak i borac je bio Savo Deletin, po kome jedan ogranaka Pešića i nosi uže brastveničko prezime, a koji je bio takoñe stotinaš, poslije Pavla Nikolina Ojdanića. Dobar junak i istaknuti pametar je bio Pero Perutin. Nešto mlañe generacije dobrih junaka i viñenih ljudi su naslijedili svoje ugledne prijethodnike. Meñu njima svakako treba spomenuti Panta Savova, Mirka Miloševa, Boška Pantova, nosioca Obilića medalje i Karañorñeve zvijezde. Jedan od uglednijih, i meñu prvim školovanim Pešićima je bio Radonja Sukov, učitelj, koji je poginuo kao komita, kao i prvog doktora pravnih nauka i profesora na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, Rajka Miloševog Pešića (Perovića). Pešići slave svoju staru slavu, svetu Petku 27. oktobar), koju su slavili i njihovi preci u rodnim Bjelopavlovićima. Zbog toga što Ojdanići slave svetu Petku, kao i sva brastva od Šćekića, dugo se mislilo da su i oni porijeklom Bjelopavlići. Tu je dilemu naročito pojačao dr. Jagoš Vešović svojom knjigom ''Pleme Vasojevići'' i tvrdnjom da su

Šćekići i bratstva srodna sa njima Bjelopavlići. Docnija istraživanja i njihovo isrotijsko utemeljenje su tu dilemu razjasnile. R a k o v i ć i iz Lubnica, kao i oni iz Kurikuća, su porijeklom Kuči, ali nikad nije utvrñeno kad su se, i ko se prvi od njih doselio. Bratstveničko predanje Rakovića iz Lubnica govori da im se predak Rako doselio sa Meduna, dok Rakovići iz Kurikuća tvrde da je porijeklo Rakovića iz sela Bezjovo u Kučima. Lubnički Rakovići su se iz Kuča doselili direktno u Lubnice, i o svojim precima znaju jedino da su Kuči Drekalovići. Prvo naseljavanje Rakovića u Lubnicama je bilo na Baćinoj luci, sa lijeve strane rijeke Suvodola, zaseoku koji se nalazi uz put za Kurikuće, gdje su kuće sagradile dvije porodice, koje su se prezivale Gidići, da bi se kod njih doselili preci današnjih Rakovića iz Lubnica, došavši direktno iz Kuča, predvoñeni pretkom Rakom. Gidićima se nije dopao novi kraj u koji su se doselili, pa su sa seobom nastavili prema Srbiji, a Rako je ostao sa porodicom u Lubnicama. Slave svetoga Nikolu (19. decembar), staru slavu svojih saplemenika Kuča. Živeći u tom svom novom zavičaju, Rakovići su dijelili sudbinu svih Lubničana, pa ih nijesu mimoilazili turski pogromi i teror, ni teške i epidemične zarazne bolesti, od koji je preživljavao mali broj žitelja Lubnica. Ne znaju tačno kad, ali u bratstvu živi priča, kako ih je bila napala neka boleščina, koju su seljani zvali čuma, od koje je prema predanju jedno jutro osvanulo oko četrdesetak mrtvih Rakovića. Teško su stradali i u sukobima sa Gornjovasojevićima, radi vlasništva nad livadama u ravnoj Jelovici. Na Rakoviće su napali Maslovarići i oteli im na ''zor'' i silu neke jelovičke livade, zloupotrebljavajući svoju veliku bratstveničku brojnost. U odbrani svoje imovine je poginuo Vukić sa sinom Vukotom, ne mogavši da se odupre brojnijim Maslovarićima, tako da su oni oteli livade, ostavši dužni i krv. Sva jelovička planina, posebno onaj najkvalitetniji dio pored samih rijeka Kurmarije i Jelovice u ravnoj Jelovici je bio lubnički, otkupljen od age Mušovića, ali su te livade preoteli Vasojevići.

Prilično je nepouzdanoa bratstvenička geneza Rakovića iz Lubnica. Oni su najmalobrojnije bratstvo u Lubnicama i svi su meñusobvom bliski roñaci. Bliski su i sa Rakovićima iz Kurikuća, a jedan dio Rakovića svoje pretke nabraja ovkao: Vukadin - Rade (Gojo) - Radonja - Nikola - Todor - Radun - Rako Neprestana borba sa Turcima je i Rakovićima omogućila da se istaknu, dajući viñene ljude i junake, upamćene u istoriji Lubnica, sa dužnim poštovanjem, koje se odaje čestitim i časnim borcima i patriotama. Meñu njima su se isticali Miloš Đolev, junak i nepomirljivi borac protiv Turaka, istovremeno predvodeći i provodeći gornjoseljske i vasojevičke ñake, koji su kretali na školovanje u Srbiju, izlažući sebe životnim opasnostima pri prolasku preko turske teritorije, bivajući im i voña i oružana pratnja. Uz vojvodu Miljana Vukova je bio i čuveni junak Radivoje Pašov, koga je vojvoda Miljan birao meñu biranima, kad je krenuo u borbu za definitivno prisajedinjenje ovoga kraja matici, Crnoj Gori. Naravno, neće biti zaboravljeni Sava Todorov, Drago Miletin, Spasoje Novakov, kao ni drugi, koji nijesu pomenuti. K lj a j i ć i, kao i Pešići vode svoje porijeklo iz Bjelopavlića, mada se dugo mislilo da su porijeklom Moračani, zato što su se preci današnjih lubničkih Kljaji ća doselili u Gornja sela iz Morače, gdje je i ostao jedan dio Kljajića. Kljajići su porijeklom od Kadića iz Bjelopavlića, a mjesto gdje su živjeli prije raseljavanja je Boan Bjelopavlićki. Pošto su se doselili u Gornja sela još u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, to je jasno da je njihovo dosljenje u Gornja sela bilo mnogo prije pogibije knjaza Danila. Znači da nije osnovana priča, da su bježeći iz Bjelopavlića, pobjegli zbog srodstva sa Todorom Kadićem, atentatorom na knjaza Danila. Staru slavu, koju su slavili u Bjelopavlićima su zamijenili svetim Nikolom (19. decembar), hoteći time da zature trag, pošto su iz Morače pobjegli, jer su ostali dužni krv. Kad su se Kljajići doselili u Gornja sela, ona su tada bila skoro polupusta, a u Lubnicama su zatekli Obradoviće, kao i Šćekiće u Lubnicama i na Zalokvici, u Glavacama i u Zagradu. Njihov najveći

dio, ogranak Slavkovića se naselio u Kurikućama, a Kljajići su se naselili u Bastasima. Izuzetno radni, marljivi i preduzetni vrlo brzo su ekonomski ojačali, tako da su neke njihove patrijahalne zadruge imavale ogromne buljuke ovaca, čiji je broj ponekad prelazio i preko hiljadu. Predanje i legenda kažu, da su znali da svoje buljuke ostave preko zime u planini, bez čobana, kako bi imalo i ''vuku i hajduku'', ne starajući se o njima, da bi vrlo često u proljeće nalazili kompletno ostavljeno stado, uvećeno za već odraslu jagnjad, pri čemu su njihovi vlasnici, Kljajići govorili da ih božja promisao čuva, zbog toga što su im i gazde časni, čestiti i pravedni, bez ikakvog grijeha. Sa svojim velikim stadima i brojnom familijom su izdizali u Rupu Pešića, koja im je poslije njihove bratstvenučke katastrofe, uzrokovane napadom Klimenta, oduzeta i data Pešićima, od kada se i zove Rupa Pešića. Jednorodni Slavkovići i Kljaji ći su bili brojna bratstvenička jačica, u vrijeme kad su Gornjoseljani, meñu kojima je bilo i Kljajića i Slavkovića, krenuli u susret Karañorñevoj vojsci početkom XIX vijeka. Okupljena vojna formacija iz bratstva je imala preko 100 vojnika. Nažalost, nalet izuzetno brojnih Klimenta ih je prosto desetkovao, tako da se nikad nijesu biološki oporavili. Klimenti su bili žitelji turske države, ali su bili samovoljnici, ubojice i pljačkaši grupisani u fisove, albanske plemenske skupine, krenuvši da umjesto Turaka sakupljaju harač, prema svom nahoñenju, po selima u dolini Lima i selima, koja su pripadala Nahiji. U tim svojim pohodima su im se jednom prilikom oduprli Slavkovići ubivši im pet ratnika, čijih je pet grobova pronañeno pri iskopu temelja za kuću u Kurikućama. (Mirko Raičević ''Gornja sela, naselja i stanovništvo''). Spremili su Klimenti osvetu, pokupivši brojnu vojsku sastavljenu od otpadnika od turske vlasti, i krenuli u poharu Gornjih sela. Pokušali su Slavkovići i Kljaji ći da im se odupru, ali su bili malobrojni u odnosu na Klimente, pa su ih Klimenti desetkovali, ne štedeći ni malu djecu. Tada je izginulo sedamdesetak do osamdesetak Slavkovića i Kljajića, pri čemu se samo jedan manji dio njih spasio

bježeći prema Nahiji, naselivši se prvo u planinskom katunu Krčevo, pa su se potom polako spuštali i naseljavali selo Zagorje, u kojem i sada žive brojne prodice Kljajića, a u Gornjim selima je ostala samo jedna porodica, naselivši se u Lubnicama, na Podkrajnicu, koja je do tada bila potpuno zarasla u šumu, koju su vrijredni Kljajići iskrčili i otrijebili od ogromne količine kamenja, napravivši gornjim jugoistočnim obodom imanja veliki suvomeñni zid, stvorivši od tog šumovitog predjela izvanrednu okućnicu, njivu i livadu. Prezime su dobili po svom pretku, koji je imao neku fizičku manu, zbog koje su ga zvali Kljajo, a njegove potomke Kljajići. Istaknuti potomak te porodice je Mileta Martinov, učesnik Prvog i Drugog balkansko rata, a kao učesnik Prvog svjetskog rata je bio teški ranjenik sa bojišta na Glasincu, i učesnik Revolucije sa cijelom porodicom u Drugom svjetskom ratu, boreći se kao antifašista. Iako samo jedna porodica, nametnuli su se Lubničanima svojom marljivošću, poštenjem i časnim komšijskim odnosom, pa su u Lubnicama veoma uvažavani i poštovani. Inače je Mileta važio za živu knjigu lubničke istorije i bratstveničkih predanja. Kljajići svoje pretke nabrajaju ovako: Darko - Rajko - Vukota - Mileta - Martin - Peruta - Petar(Pejo). Dalje svoje pretke nijesu zapamtili, pamćenje vjerovatno prekinuto užasnim pokoljom Kljajića i Slavkovića, kako je već ranije naglašeno.

XXIII

Sva lubnička bratstva, doseljena iz stare Crne Gore i Brda su u Lubnice dobjegli, pokušavajuži da se u tom podbjesaličkom bespuću sklone od krvne osvete, žestoke crnogorske muke, koju je i sveti Petar Cetinjski proglasio najvećim zlom, a koje je prijetilo da uništi

Crnogorce, kao i po jedan turski pohod. Poznata je i njegova Poslanica, kojom moli i zaklinje Crnogorce da prestanu da se krvno svećaju, kako ih ne bi prokleo, a dobro je poznato da su se Crnogorci plašili od njegovih kletvi i proklinjanja, smatrajući ga prororokom, doživljvajući ga kao živog sveca. Čak ni autoritet svetog Petra Cetinjskog nije pomagao, nego se krv prolijevala, meñu Crnogorcima kao da ratuju sa Turcima. Doselivši se u Lubnice, zadržali su dio svojih navika, pa im krvna osveta, kao vid istjerivanja pravde uopšte nije bio stran. U bezsudnoj zemlji, u kojoj su poštovali turske zakone samo pod prinudom i pritiskom sile, Crnogorci su se ponašali kao da su samostalni, ne hajući ni za kakve turske zakonske regule, nego su sudili po zakonima svog, nepisanog običajnog prava, gdje je aksiomatično važilo pravilo ''oko za oko, zub za zub'', držeći se još jedne isključivosti ''ko se ne osveti, taj se ne posveti''. Lubničani su imali sukobe sa oklonim vasojevičkim bratstvima, kao i svima onima, koji bi se po njihovom mišljenju zamjerio, ili povrijedio, kako oni smatraju, njihovo neotuñivo pravo. Najkrvaviji sukobi su bili izmeñu Rakovića i Maslovarića, iz Božića kod Andrijevice, Obradovića i Delevića sa Buča, Obradovića i Šćekića, Šćekića (Ojdanića) i Dubaka iz Crnog vrha, a najkrvaviji sukobi su bili izmeñu Pešića i kolašinskih Turaka Lalevića. Ponekad je vrlo malo trebalo, pa da se plamen krvne osvete razbukti, skoro zbog beznačajnosti. Ilustracija toga je krvna osveta izmeñu Obradovića i Šćekića. Predanje kaže da je sukob izbio, zbog toga što je Šćekić ubio vezano pseto, kod stanova Obradovića u Gredi, koje je bio dao, kako bi mu Obradovići to štene platili dviskom (ovcom od dvije godine), jer dug nije bio izmiren. Meñutim razlozi su bili mnogo dublji, jer se čekala samo prilika da se osveti smrt Miloša Milunova, koga je na Krivom dolu strijeljao Galjo Šćekić. To se desilo, kad je vojvoda Miljan Vukov krenuo da umiri vazda nemirnu i neposlušnu Nahiju. Odabrao je oko petnaestak viñenijh ljudi (po proti Milošu Velimiroviću sedamnaest, ''Pleme Vasojevičko'',

Komovi, Andrijevica 2003. god.) iz svakog bratstva, a na prijedlog Galjov, od Obradovića je odabran Miloš Milunov, uglednik iz bratstva Obradovića. Inače je Miloša pratio glas da ga ''neće puška''. Vješti i mudri Obradovići su meñu strijelcima pronašli one, koji su trebali da pucaju u Miloša, nagovorivši ih da okvase kremen na pušci, kako bi im pri prvom plotunu puška kresala. Kad je odjeknuo strjeljački plotun svi poreñani za strijeljanje su pali osim Miloš, a prisutni su počeli da se krste vjerujući da se stvarno dešava čudo, govoreći da ga stvarno neće ''olovo i zrno iz puške''. Po običajima toga vremena, ako bi poslije prvog plotuna neko ostao živ, život mu je opraštan. Tada je Galjo prišao vojvodi Miljanu upitavši ga može li on da proba, hoće li njegova puška kresati. Vojvoda mu je dozvolio, Galjo je prišao, prislonio malu pušku Milošu na čelo i ubio ga. Pošto je Miloš bio neoženjen, njegovi sinovci, Miletini sinovi, su se zarekli da će ga osvetiti. Zgodna prilika je bila da se osvete i ubiju Milosava Šćekića, Galjovog bliskog roñaka, pošto je ovaj ubio vezano pseto kod tora u Gredi, jer je po nepisanim zakonima toga vremena bilo, ubiti vezano pseto, čuvara kuće, kao da je učinjena krv. Poslije toga je poginulo mnogo ljudi, ni krivih ni dužnih, da bi ta krvna osveta prestala udajom odive Obradovića za Šćekića. Učinjenu nepravdu Obradovićima je pokušao da nadomjesti vojvoda Miljan Vukov, imenujući Miloševog sinovca Draga Miletina za barjaktara, što naravno nije bila nikakva kompenzacija za sve nastale posljedice, jer je Drago to barjaktarstvo zavrijedio svojim junaštvom. Lubnički Šćekići, kasnije prozvani Ojdanići su po naseljavanju u Lubnicama i njihovog drugog povratka sa Zalokvice, dobivši zato saglasnost plavskogusinjskih aga, čija je to zemlja bila, počeli vrijedno da rade i privreñuju dobro obrañujući zemlju i ''krdeći'' veliku stoku, postavši za one prilike bogate gazde. Nažalost, početkom XIX vijeka su ubili jednog Dubaka iz Crnog vrha. U Lubnicama i u bratstvu se o tome pripovijeda, da su Dubaci iskoristili odsustvo muškaraca iz bratstva Obradovića, napali na njihove ovce, namjeravajući da ih zaplijene i potjeraju za Crni vrh. Pohitali su komšije

Šćekići (Ojdanići) da spriječe pljenidbu obradske stoke, i u žestokoj prepirci i svañi ubiju jednog Dubaka, a ostale prognaju, vrativši otetu stoku. Kako ne bi došlo do daljeg nepotrebnog prolivanja krvi, ugledni ljudi iz kraja i bratstvenički prvaci su uspjeli da umire zavañene, ali uz izuzetno visoku cijenu koju su morali da plate Šćekići (Ojdanići), pa su za podmirenje duga prodali svu stoku kao bi namirili Dubacima ''zobnicu'' zlatnih dukata. Tada je i bila najveća seoba Ojdanića ''ispod Kruške, sa Gomila''. Tu su i bile inače prve kuće naseljenih Ojdanića. Kumstvom se završilo krvno svećanje izmeñu Obradovića i bučičkih Delevića. Obradovići su imali veliki dio jelovičkih livada u svom vlasništvu. Tu su im bili ljetnje nastanbe, stanovi i katun, u koji bi pretjerivali stoku, pošto bi se ''smirila'' Jelovica (pokosile livade i sadjevena sijena). Oko stanova je bilo smrčevih stabala, koje vlasnici namjerno nijesu sjekli, kako bi služila ljeti kao hladovina, a zimi kao zaštita od vjetra i zla vremena. Pošto su Obradovići zdigli sa stokom u Lubnice, doñe neki Delević i bez ikakavog pitanja posiječe više tih smrčevih stabala. Zbog takvog samovoljnog ponašanja Obradović ubije Delevića, braneći svoju imovinu. Pošto se znalo da takav čin neizostavno prate krvne osvete, Radule Obradović, u to vrijeme najglasovitiji Obradović i veliki megdandžija, junak, pametar i umirnik krene da se sa nekoliko njemu i ubici bliskih roñačkih porodica seli za Srbiju. Čuvši, da će da se seli Radule Obradović sa svojim bratstvenicima, jedan od najviñenijih ljudi toga vremena u Nahiji, iguman Mojsije Zečević krene da pomiri zavañena bratstva, pri čemu umir ostvari kumstvom izmeñu Obradovića i Delevića. Često su nevjerovatne sitnice bivale razlog sumanutog potezanja oružja i ubijanja, sitnica po kojima bi ubica procijenio da su počinioci iz bilo kojeg razloga krivi. Tako je Radoš Raković ubio Božinu Obradovića, kako se u Lubnicama kaže ''bez te, bez ove''. Božina je na svojoj livadi prepeo konja da pase, ali je konopac, kojim je bio prepet konj bio toliko dugačak, da je konj pasući ulazio i u

Radoševu livadu. Radoš presiječe konopac, kojim je konj bio vezan, a Božina se prilično osiono zaleti put Radoša. Uzavrela momačka krv nije imala vremena da dozvoli da se nastali spor riješi mirno, nego Radoš ubije Božinu. Na vijest o sinovoj smrti stari Novak, otac ubijenog Božine, pojuri za Radošem, koji je znao šta ga čeka, pokušavajući da se bjekstvom spasi, ali ga Novak, koji se nije osvrtao na poginulog sina, jer mu je jedini cilj bio osveta, sa velike udaljenosti gaña iz puške i teško rani, pa ovaj od posljedica ranjavanja umre sjutra dan. Pošto je procijenjeno da je krv podmirena, umir je napravljen kumstvom izmeñu Rakovića i Obradovića, da bi pogibaoci bili sahranjeni isti dan, jedan pored drugog, u lubničkom groblju. Obradovići imaju takoñe kumstvo, sa Aletićima iz Kralja kod Andrijevice, koje je uspostavljeno, pošto je ubijen jedan Aletić, uhvaćen u krañi volova velikog junaka Beša (Veša) Vukovog Obradovića. Pošto je Aletić sa bratom krenuo da tjera ukradene volove, Bešo ih je sustigao, jednog ubio, a drugog ranio, koji je onako ranjen uspio da pobjegne, ostavljajući i mrtvog brata i plijen. Umir je obavljen kumstvom na Jelovici, uz prisustvo uglednika iz bratstava i kraja. Ta vremena sumanutog bezsuña i ličnog istjerivanja pravde su trajala sve dok se čitav ovaj kraj nije ujedinio sa maticom Crnom Gorom, kad su počeli da se primjenjuju zakoni, koje je donijela legitimna crnogorska vlast. II

L U B N I Č K I T O P O N I M I Osim geološko-geografske i etnoistorijske prepoznatljivosti, neki je kraj najlakše identifikovati po onomastičko-toponimskim naznakama, specifičnim za svaki region ili oblast. Jedan kraj čine: planine, ravnine i ravnice, rijeke, jezera, potoci, izvori, brda, šumoviti pojasevi i predjeli, sela sa zaseocima, katuni, putevi, putljage, raskršća, razmeña, razvršja itd., a njihovo postojanje je izraženo u imenima i nazivima. Skoro i da ne postoji nikakav pisani trag o načinu nastajanja imena predjela i pojedinih oblasti ili geografskih jedinica, pa je najčešće o nastajanju imena govori predanje ili legenda. Imena su davana po mjestu kome označeni kraj ili revir pripada, bilo po visini na kojoj je, bilo po kakvoj prirodnoj pojavi, po hučnosti vodotokova, po raznoraznim travama, po životinjama koje se najčešće srijeću u tom kraju, ili po još mnogo čemu nepobrojanom. Najveći dio imena je skoro isključivo slovenskog porijekla, kao da je ''narodni kum'' htio da zatre svaki trag o postojanju bilo koga prije doseljavanja slovenskih plemena. Tek po koji izuzetno rijetki toponim, kao što je Latinski jaz ili Latinsko groblje ukazuje da je prije doseljavanja Slovena na ovim prostorima bivalo i drugog stanovništva, što prije svega ukazuje na dugogodišnju vladavinu ovim prostorima jakog Rimskog carstva, u kasnijim vremenima u žargonu znanog kao Latinsko. Pošto nema pisanih tragova o nastanku imena, sa dosta sigurnosti se može tvrditi, da su skoro svi nazivi i imena davani od strane predaka današnjih Lubničana, jer nema ništa što bi ukazivalo na to da ima mnogo toponima starijeg porijekla, od vremena kada su se prvi lubnički žitelji, preci današnjih Lubničana naselili u Lubnicama. Vjerovatnoća je da su neka imena, koja su postojala ranije

modifikovana, tako što su prilagoñavana govoru i izgovoru novodoseljenih žitelja. Imena su davana i po raznim (poljo)privrednim djelatnostima stanovništva, ali su skoro sva informativnog karaktera, tako da se i izvanjac ili stranac, koji se nañu u ovoj sredini mogu prilično lako snaći u tumačenju naziva mjesta, čujući njihova imena, odmah saznajući, šta su tu zbivalo, bilo izazvano prirodnom pojavom, bilo da se tu nešto dešavalo čovjekovim uticajem, ili je to neka geografsko-istorijska karakteristika. Mnogim toponima porijeklo je nastalo iz narodnog predanja. To je jedro i bogato narodno kazivanje, otrgnuto iz mraka daleke prošlosti narodnim pamćenjem i prenošenjem predanja sa koljena na koljeno, svakako značajnim izvorom, koji vodi do daleke prošlosti. To je nažalost često i jedini put kojim se ispisuje i prati prošlost, zbog izuzetno slabog traga u istorijskim utemeljenjima. Nekakv strogi onomastički red je skoro nemoguće napraviti, jer se ne može zbog geografske specifičnosti napraviti metodologija strogih pravila, kojom bi sva imena bila poreñana po nekoj preciznoj, grupaciji, nizu ili lancu, osim ako bi se to učinlo po azbučnom redu, što bi kod čitaoca, koji ne poznaje dobro ovaj kraj izazvalo prili čnu zabunu. Zato će se koristiti geografska podjela atara sela, koju čini rijeka Jelovica, pa će biti pobrojani toponimi vodotokova, manjih mjesta i mjestašaca, uzvišica, ćuvika, šuma, livada i svega onoga što je identifikaciona odlika kraja, sa desne, pa sa lijeve strane rijeke Jelovice, sve dok se tim redoslijedom ne doñe do granica atara sela Lubnica, na planini Bjelasici, koja je inače granica lubničkog atara prema Gornjim i Donjim Vasojevićima, Rovcima i Kurikućama Postoji dobra mogućnost da je po neki toponim i preskočen u ovom nabrajanju, ali je sigurno da se u takvom slučaju radi o mikrolokalitetu, koji nije neka posebna karakteristika kraja. To je ujedno i izazov za istraživača da sa mikroskopskom preciznošću istraži i identifikuje i te nepobrojane (ako ih ima) mikrolokalitete. U svakom sličaju ovo je prvi pokušaj onomastičkog sreñivanja toponoma Lubnica i

njihovog javnog publikovanja, kako onih poteklih iz legende, tako i onih koji su dobijali imena po priorodno-geografskim kakrakteristikama i karakteristikama proisteklim iz ljudskog djelanja ili uticaja. ''Narodni kum'' je često dajući imena to činio na prilično epski poetizovan način, nadijevajući nostalgična imena, koja znače sjećanja na ljude, vrijeme i dogañaje iz duge i teške istorije kraja, iz vremena dugog robovanja pod Turcima, trudeći se da na taj način sačuva samosvojnost, i nacionalnu prepoznatljivost, uprkos trudu osvajača da zatre slovensku kulturu i ime. U ovoj publikaciji će biti objašnjenja za nastananak najvećeg broja toponima, kao i opovrgavanje ustaljene narodne skaske o nastanku pojedinih imena, prilazeći objašnjenjima sa naučne logičnosti. Najilustrativniji primjer za to je naziv najvišeg vrha na Bjelasici, Crne glave, visokog 2139 metara. U narodnom predanju je nastanak imena vezan za ubistvo turskog vojnika, porijeklom iz arapsih zemalja, koji je bio crnac, a kome je odsječena glava i postavljena na sami vrh. Druga varijanata nastanka imena je vezana za gusto borje, koje raste oko i podno Crne glave, pa sa vječitim maglama oko ovog vrha daje utisak sumorne crnine. Iako logične i jedna ni druga varijanta nastanka imena najbliža stvarnom činjeničnom stanju je ona koja govori da je ime Crna glava dato po staroslovenskoj mitologiji, po kojoj je bog planine Crnobog, te su u počast svoga boga planine, potomci starih Slovena i dali ime najvišem vrhu na Bjelasici. I ovaj toponim govori o prilično starom nazivu za najviši vrh na Bjelasici. Čak je moguće da ime potiče još od vremena naseljavanja prvih slovenskih plemena u ove krajeve. Opisujući staroslovenskog Boga Crnoboga, Luj Leže u ''Slovenskoj mitologiji'', govori o staroslovenskom običaju ''...pijenja vina iz jednog pehara na gozbama, pa kad počnu da piju iz njega, izgovaraju neke reči, reklo bi se ne radi molitve, nego radi proklinjanja u ime svojih bogova: dobra i zla, verujući da sve dobro dolazi od dobrog Boga, a zlo od rñavog. I tako oni to božanstvo zovu Crnobog...''

Postoji dosta toponima vezanih za narodna vjerovanja, koji će kao i ostali toponimi biti pobrojani uz pobliže objašnjenje gdje se to imenovano mjesto nalazi u lubničkom ataru, kako je i gdje geografski locirano i eventualno kako je dobilo ime, bilo prema legendi, bilo prema predanju, bilo prema jasnim naučnim odrednicama o nastanku imena. Atar sela Lubnica je planinsko brdoviti dio obronaka kosa Bjelasice, kao i manjih planina, koje čine sastav planine Bjelasice. Prema Praćevcu se granica proteže Kraljevim potokom, uz Kucinu goru, i dalje ide do Babova laza, pa se sa Babova laza spušta polako prema Lokvi i Bjelevinama, preko Zakamenja se pored Prelevaca spušta na Tursku luku. Sa Turske luke ide rijekom Jelovicom, od ušća njene desne pritoke Kurmarije do Mikmilovačkog (Padeškog) potoka, krećući se prema sjeveru na Glave iznad Tuste. Sa kose od Tuste granica ide na Micane (sjenokosni kompleks, koji se nastavlja na livade Tuste), a sa Micana ide preko Troglave, pa odatle kosom iznad Jaganjčarskih rupa se penje na Zekovu glavu, drugi vrh po visini na Bjelasici. Sa Zekove glave meña lubničkog atara ide preko Olomerske i Pitome ravni na Crnu glavu, najviši vrh na Bjelasici. Sa Crne glave meña vodi na Rogavac, pa na Cmiljevu glavu, a odatle na Rtove, sa Rtova Točilima do izvora Javorovice, pa Javorovačkim potokom do Donjih lednih izvora u Desinoj gori, što je ujedno i meña prema ataru sela Kurikuće. Odatle meña vodi na Ratkovića palj, pa potom preko Rašovog dola do na Zapodak, a sa Zapodka na dno Dobrove livade, odakle se strmo spušta prema Suvodolu. Pošto presiječe rijeku Suvodo, granica lubničkog atara ide na Bojovo stanište, a odatle ide prema Marinoj vodi, gdje je ujedno i granica sa glavatačkim atarom. Granica ide tako da Marina voda ostaje u lubničkom ataru. Sa Marine vode se srmeno spušta u rijeku Gunjaru, pa se na drugoj strani rijeke Gunjare penje uz Pružilovce do Čučinog kamena, ispod samog Bratonjina vrha. Sa Bratonjina vrha granica ide kosom iznad Velje ravni do Brežñija, visoke brezove šume, kojom se Lubnice graniče sa Bastasima. Sa Brežñija granica počinje da se spušta prema rijeci Bistrici prolazeći na

Šipu preko Svatovskog groblja, da bi se konačno preko Oštrog krša spustila u Čašice, preko puta kojih je započeo opis granice lubničkog atara, jer se preko puta Čašica u Bistricu uliva Kraljev potok, koji je i označen kao početak nabrajanja granica lubničkog atara. Pošto će većina pomenutih lokaliteta biti ponovo pomenuta u onomastičkom reñanju, ovdje će biti dato objašnjenje za one koji nijesu ušli u neki bilo kakav vaspostavljen red reñanja imena lokaliteta Počeće se sa lokalitetom, koji označava meñu prema Gornjovasojevićima, Bjelevinama, tako nazvanim po gustim maglama, koje su davale utisak bijelog prostora, što je narodu dalo za pravo da se taj lokalitet tako i imenuje. Dalje će biti pomenut lokalitet Jaganjčarske rupe, katun, iznad kojih se nalazi vrh na nadmorskoj visini 1853 metra, kao mjestu gdje su jagnjad odvajana od matičnog stada, i na taj način ih ''zalučujići'' (odvajajući) od ovaca, kako bi se ovce što više muzle. U imenovnju granica se pominje Rogavac i Cmiljeva glava, kupasto uzvišenje. I po jednom i po drugom lokaliteteu raste planinsko cvijeće rogavac i smilj, koje narod zove ''cmilje'', pa se po tom cvijeću i ti lokaliteti zovu. Točilo je prirodan tok nabujalih voda, koje se za vrijeme obilnih padavina i otapanja snijega pretvore u pomahnitale bujice, koje izuzetno erozivno djeluju na okolinu. Javorovica je šuma visokih javorovih stabala, a Desina gora je prašumska sastojba, čije je ime došlo od ličnog imena. Zapodak je jedna mala zaravan, a Ratkovića palj je šuma, izgorela u jednoj od brojnih paljevina. Rašov do je livada, koja se tako zove po bivšem vlasniku, kao što se zna da je Bojovo stanište tako nazvano po bivšem prvom naseljeniku na tom mjestu. Kao jedan od graničnih lokaliteta prema Bastasima je i Svatovsko groblje, podsjećajući svojim imenom na neke izginule svatove, bilo da su izginuli u turskom napadu na svatove ili kakve hajdučke družine, koja je pokušala da preotme mladu. U tom sukobu su izginuli svatovi. Takvih dogañaja je bilo svud i u svim krajevima Crne Gore. Takav motiv je poslužio i kao inspiracija narodnom umjetniku, koji je ispjevao epsku pjesmu ''Ženidnu bega Ljubovića'', po kojoj su nastradali svatovi, a samo je uspjela da se spase mlada. Taj motiv je bio

inspirativan i za Knjaza Nikolu, koji je napisao spjev, ''Ženidba bega Ljubovića'' politički konotiran, sa jedne strane zbog odavanja počasti junačkoj kući Ljubovića, i sa druge, zbog želje da Crnogorci grade dobre suživotne odnose sa muhamedancima, koji su ostali da žive u Crnoj Gori, poslije odlaska Turaka sa ovih prostora. Knjaz Nikola je izuzetno poštujući junaštvo kuće Ljubovića, u lirsko epskom tonu proslavio tu islamiziranu porodicu Hercegovine. Koliko je bilo junaštvo Ljubovića govori i druga narodan pjesma, koja na jednom mjestu kaže: ''...Trista bega na Ercegovinu, trista bega, dvjesta alaj bega, al' kad beže Ljuboviću doñe, tu ne bješe bega ni jednoga....'', Početak reñanja lubničkih toponima će biti od istoka, od ulaza u selo putem Berane-Jelovica, sa desne strane rijeke Bistrice. Ranije je već napomenuto da rijeka Jelovica, u koju se uliva Gunjara sa svojom pritokom Suvodolom, pošto primi vode iz Merća vrela počinje da se naziva Bistrica, kojoj ime govori o kakvoj se rijeci radi, brzoj hučnoj i izuzetno bistroj. Mala ravnina, sada skoro zarasla u nisko šiblje od jovovg drveta, glogovog trnja i šipuraka je Otova livada, pored koje se nalazi jedan poveći bistrički vir, nazvan Otov. Predanje kaže da su i ta mala livada i vir dobili naziv po pretku lubničkih Pešića Otašu, koga su u Planinici kod Kolašina ubli kolašinski Turci Lalevići, poslije čega je došlo i do naseljavanja Pešića u Lubnicama. Pešići su kao pomen na toga svoga pretka dali ime livadi i viru, svojem prvom susretalištu sa Lubnicama, želeći da od zaborava otrgnu ime svog velikog i junačnog pretka. Čašice su okolina vira rijeke Bistrice i sami vir, okružem kamenim veoma skliskim pločama, preko kojih su stanovnici donjeg kraja Lubnica prelazili, pa bi se pri prelasku često klizali, a da pri tom doñe do iščašenja nožnih zglobova, pa je to jedna od varijanti nastanka imena. Druga, vjerovatnija varijanta je da se tako nazovu po omanjim

udubljenjima, koja se nalaze u velikim kamenim pločama u, i oko vira, a neobično podsjećaju na čaše. Široki lug je pjeskovito-humusni ravni nanos rijeke Jelovice obrastao gustim jovovim drvećem, sa po kojim stablom gloga, a izuzetno rijetko drijena. Nekada je tu bilo ispasište, obraslo sočnom travom, lug u koji je dogonjena stoka na ispašu. Posmatran je kao prilična širevina, koja se nadovezuje na Otovu livadu i Čašice, pa je tako dobijeno i ime. Odmah, uzvodno nadovezujući se na Široki lug su Tuije, a sada sa Širokim lugom čine raskrsnicu prema Praćevcu. To je ravan kojom je prolazio stari put Berane-Lubnice-Jelovica, mjesto na kojem su se najčešće odmarali umorni putnici iz Nahije, ponajviše Trepčani, Vinićani, Bučičani i Pečičani, kada bi pošli na svoje posjede po planini Bjelasici. Obično bi na odmorišti i prezalogajili nešto od onoga što su nosili kao ''brašnjenik''. U žargonu su izgovarali ''oćemo tu da ijemo (jedemo)'' , pa je tako tokom vremena nasatao naziv Tuije od riječi ''tu da ijemo''. Osojnik je strmo, šumovito brdo i kosa na istočnoj strani Lubnica, čija je zapadna strana je zbog jake strmenitosti i pada prema rijeci Jelovici u stalnom zaladku, u osoji. Predio je obrastao najraznovrsnijom sastojbinom drveta, kako lišćara tako i pokojeg četinara, prije svega smrče. Od lišćara ima: lijeska, jova, grab, drijen, oniski bukovi grmenovi, glog i pokoja divlja voćka, prije svega kruške i trešnje. Od četinara se svojom tamnozelenom bojom izdvajaju usamljene smrče. Zbog toga što se nalazi u osoji, snijeg u ovom kraju najkasnije okopni, tako da ga ima sve do toplijih dana sredininom, pa čak i do kraja maja. Na obroncima Osojnika, sa njegove sjeverozapadne strane izvire izuzetno pitka i hladna voda zvana Joševik. Vode izvora su kaptirane i uključene u lubnički vodovod, iz koga se napaja donji dio sela, Merića ma'la. Podno izvora do desne obale Jelovice su livade, koje se takoñe zovu Joševik, po gusto izraslim jovama podno Osojnika i Bikovca, oko izvora, a iznad livada.

Kosa Osojnika se nastavlja u vododjelnicu, takoñe jednu od lubničkih kosa, koja je svojom istočnom stranom predio bivših ornica i livada, vlasništvo Pešića, Zabrda, sada šumom obrastao čitav kraj do Kraljevog potoka, atarske meñe Praćevca i Lubnica. Pošto se taj proljećni Pešića katun nalazi iza brda Osojnika i kose, koja je granica sa Vukovim mramorom, to je jasno i porijeklo imena. Kraljev potok i Kraljeva lazina su nazvani po nesrećnom županu (narod je i te vladaoce nazivao kraljevima), koji je bježeći pred velikom vojnom silom nekog od svojih suparnika, tada vladaoca tim oblastima, tu pogubljen. U sklopu Zabrda, bivšeg proljećnog katuna, u koji su izdizali Pešići, se nalazi veliki šumski kompleks, skoro prašumski gust, a po leglu medvjeda, čije su se loge tu često nalazile, nazvan Meñeña jama, iznad koje se nalazi jak izvor izuzetno hladne i pitke vode, Studena voda. Od Studene vode se duž granice sa Praćevcom prostire Kucina gora, krstata smrčeva i bukova šuma, stabala starih i po sto godina. Proteže se do Jablanske kose, dijela šuma sa dosta lazina, po kojima je rastao prelijepi planinski cvijet, intenzivno žute boje, jablan. Kucina gora se jednim dijelom nadovezuje na oveću livadu oivičenu gustom šumom, zvanom Babov laz, inače granice Lubnica prema pečičkim, bučičkim i vinickim atarima. Nazvana je Kucina gora po odbjeglim kučkama, koje bi se tu okucile, izvodeći poludivlju štenad, roñenu u parenju sa vukovima. Dok su Zabrda bila obradivo zemljište, na kome su sijana strna žita, neophodna su za vršidbu bila i gumna, od kojih su posebno zabilježena Dragovića i Savovića gumno (u žargonu izgovarano guvno). I jedno i drugo gumno su tako nazvna po užim bratstveniškim granama bratstva Pešića, vlasnika okolnih njiva, koji su na tim gumnima obavljali vršidbu bijelih žita. Bikovac je nešto blaža strmina, koja se završava blagim nagibom, na kojem su se kao posebnom lubničkom zaseoku nalazile nekolike kuće Dragovića, užeg bratstveničkog ogranka Pešića. Iznad

kuća, prema Osojniku, Kosi od Zbarda, pa prema Dolini su livade i ornice, takoñe vlasništvo Pešića, (Dragovića, Sukovića i Pekovića). Odmah poslije Drugog svjetskog rata, na Bikovcu, iznad lokaliteta Baščino kućište je organizovan površinski iskop, radi pretrage za rudom, znajući da legenda o rudnim nalazištima ima utemeljenje u stvarnim starim rudokopima, pokušavajući da se počne sa iskopom rude, najvjerovatnije rude gvožña. O tome predanje kaže, da su tu bili rudokopi i da je bio kovan novac, ili kako predanje kaže ''bi kovan novac'', pa je metamorfozom tih triju riječi i nastali ime za čitav kraj-Bikovac. Pored Bikovca sa južne strane su livade, zvane Baščino kućište. Riječ bašta (bašča), u staroslovenoskom je bila naziv za oca, pa je po tome i lokalitetu dato ime. U bugarskom jeziku se za oca kaže ''bašta'', dok Rusi obično kažu ''baća'' ili ''baćuška'', sa jasnim staroslovenskim korijenom porijekla tih riječi. Vlasnici tih livada su govorili da idu na ''baščinu'' livadu, tj. tamo gdje im je pretku bila kuća, na baščino kućište, pa je vrlo jasan način nastanak imena. Do Baščina kućišta se dolazi iz Lubnica putem podno Savine njive, pa se odmah po prelasku Graničkog potoka skreće jugozapadno preko Kruga, nekada omanje lazine okruglastog oblika, koja je omeñena strminom, koja pada od Bikovca, Graničkim potokom i manjim lugom pored Jelovice, gdje se sada podiže nova lubnička crkva svete Janje. Jaz, koji je prolazio iznad Baščinog kućišta, a koji je služio za navodnjavanje njiva na Bikovcu, je prolazio iznad jednog kamenog ćuvika, nazvanog Klisura, nešto veće kamenite krečnjačko-škriljaste stijene, koja ne liči mnogo na klisuru, ali ''narodnom kumu'' to nije smetalo da taj ćuvik nazove Klisura. Klisura je bila čobansko odmorište, pošto bi pustili stoku da krene uz Granički potok, jer su sa Klisure imali izvanredan pregled, kud im se kreće stoka. Klisura je bila odmorište i za ljude, koji su dovukivali drva iz svojih gajeva, i poljoprivredne proizvode sa svojih njiva u Vukovom nramoru, kao i onih koji su dovlačili bilo kakav teret iz Granica.

Dubodolina, zarasla u gustu šumu mješovite četinarsko-lišćarske sastojbine je Dolina, i čini meñu Vukova mramora i Bikovca. Vukov mramor su bivše ornice, koje su stalno obrañivane, na kojima su sijana bijela žita, krompir i kupus, a manjim dijelom je bio prekriven starom četinarskom šumom, takozvanim gajevima, od kojih je jedan ispod same kose Zabrda, a drugi je na južnoj strani i prostire se od Graničkog potoka, do sredine ornica. Sada je to četinatski kompleks, prašumski zagušćao, tako da ljudi, koji su tu okopavali krompir i sijali žita ne mogu da se snañu, niti lako orjentišu gdje se nalaze. To je inače proljećni katun u koji su sa svojom stokom izdizali Ojdanići-Maksimovići. Na samoj Kosi Vukova mramora, graničeći se sa Kucinom gorom i Zabrdima se nalaze ornice i stanovi Obradovića-Dmitrovića (Markovića). Vukov mramor je dobio ime po dalekom pretku Šćekića (Ojdanića), hajduku i hajdučkom harambaši Vuku, koji se tu, u tim predjelima skrivao od Turaka, odlazeći odatle u pohare i osvete, da bi ga u Vukovom mramoru ubili Turci, pošto ga je izdao jedan od lubničkih jataka. Do skoro se na Ojdanskoj kosi (produžetak Kose od Zabrda), na jednoj maloj zaravni, koja je bila čobansko okupljalište, nalazila velika kamena ploča, za koju su stari ljudi govorili da označava grobno mjesto toga hajduka Vuka. Ojdanska kosa je strmina, koja se nastavlja na Kosu od Zabrda, i čini jednim dijelom granicu Zabrda i Vukova mramora. Sastavni dio Vukova mramora je i Radomirova paljevina, bivše vlasništvo Radomira Savina Ojdanića, koja se sa juga graniči Latinskim jazom a sa zapada Graničkim potokom. Kad je već riječ o Latinskom jazu, vrijedno je pomenuti, da je to jedan od rijetkih starih topononima, kome su takvo ime dali doseljenici slovenskog porijekla, što je trebalo da ukaže na najstarije znane naseljenike ovog kraja, tačnije pomen na njegove graditelje. Latinskim jazom su dovoñene vode iz Graničkog potoka, na ornice po Vukovom mramoru, pa čak je ta voda stizala i do Bikovca Voznicima, duboko usječenim suvim koritom potoka, koji ima velike količine vode jedino u doba ogromnih padavina i naglog otapanja

snijega. Inače su voznici bili trasa, kojom su Lubničani dovukivali baskije, drva, jamsku grañu za kuće i štale, kao i manje trupce, ''šuljeve'' od kojih su ''odbijali'' duge i šindu. Kačarski konak je omanja dubodolina zarasla u gustu smrčevu šumu, zaklonjena sa svih strana od jakih vjetrova i nevremena, u kojoj su Obradovići (Dmitrovići-Kačari) zimovali sa stokom, u vrijeme godina nestašice sijena, krešuću ''četinu'' (grane sa smrčevog drveta) i bukove lisnike kako bi prehranili stoku, i ''izabili stoku živu iz zime''. Iznad Kačarskog konaka je Košutin do, nešto manja i blaža udolina, takoñe zarasla u gustu smrčevu šumu, inače mjesto gdje su se košute najčešće pojavljivale, zbog dobre zaklonjenosti od nevremena, i tu rañale svoju mladunčand. Tu su se nalazili i proplanci sočne i pitome trave, pa i ne čudi što su se košute tu najviše i najčešće pojavljivale. Bujova njiva je bila velika ornica, koje se nalazila na putu od Ojdanske kose, prema Kucinoj gori, iznad Markovića imanja, a tako je nazvana po bivšem vlasniku Paunu (Buju) Obradoviću-Đuroviću, ocu Milonje Obradovića tvorca ''Gornjoseljskog vijenca'', ''istorijskog zbitija iz XIX vijeka''. Odmah iza Bujove njive, idući prema Kucinoj gori se nalazi ne mnogo izdašni, ali prilično hladni izvor, zvani Minina česma, nazvan tako po vlastitom imenu Mina, inače imena skoro nepoznatog u Lubnicama, i za koga niko od Lubničana ne govori da mu je u srodstvu kao predak. Moguće je da je tu ubijen neki od ranijh žitelja Lubnica, onih, koji su tu živjeli prije doseljavanjna predaka sadanjih Lubničana, pa je to ime izvora vjerovatno naslijeñeno i prihvaćeno. Da je ime starinsko govori i podatak, da u Lubnicama niko ne pamti da se neko od Lubničana zvao Mina. Putem prema Mininoj česmi je jedna omanja zaravan, zvana Milunovića gumno, sada predio zarastao u izuzetno bujnu četinarsku vegetaciju. Tu je nekada bilo gumno na kojem je obavljana vršidba strnih žita požnjevenih sa okolnih ornica, a koje su bile vlasništvo Obradovića (Milunovića).

Kucina gora se graniči Jablanskom kosom sa juga i Ravnom kosom sa zapada. Te kose su ustvari manje zaravni, kojima i sam naziv govori o porijeklu imena, Jablanskoj, po lijepom žutom cvijetu jablanu, a Ravnoj po jednoj omanjoj zaravni na samom njenom vrhu, sada zaraslom u gustu četinarsku šumu, nekada većoj lazini, obrasloj gustom sočnom travom, gdje su čobani rado dotjerivali svoju stoku, znajući da će tu naći dobru ispašu. Granički potok je razvoñe i meña izmeñu Vukova mramora i Granica, druge, zapadne, ne mnogo strme strane ove dubodoline, kojom teče Granički potok, koja sa nagibom od Vukova mramora čini jedan veliki valov, koji gledan iz Lubnica, liči na ogromnu dubodolinu. Mikrolokaliteti Granica su Lom, Paljevine kačarske, Jama, Radulova paljevina, Šatovka, Milisavljev palj, Kačarska bara, Markovića livada, Velika i Mala Ruda, kao i Veliki i Mali Pupovac. Pošto je već napomenuto da su toponiomi najčešće informativnog karaktera, to su i imena ovih mikrolokaliteta uglavnom davana po bivšim (sadanjim) vlasnicima. Lom je bio sjenokos, u vlasništvu Obradovića-Ujdura, a tako je nazvan po sječenim i zalomljenim stablima oko livade,koja su ujedno bila i ograda, kad je raskrčivana i privoñena kultivaciji, radi kosidbe. Sada je tu iznikla izuzetno gusta smrčeva šuma, pa ni ljudi koji su proveli tu djetinsto i dosta života ne mogu da razaznaju konture livade. Naravno da je ime Ruda starog porijekla, i upućuje na to, da je tu kopana ruda. Šatovka je bila velika livada, sada zarasla u četinarsku šumu, bivše vlasništvo Toma Šatinog, čiji potomak Radisav nije imao muških nasljednika, pa se taj Obradovića ogranak ugasio, a ostao je samo pomen na velikog junaka i megdandžiju Toma Šatinog, Obradovića, Dmitrovića po užoj bratstveničkoj grani, u turskim pričama nazvanog Tom-Šatoje. Jama je oveća udolina osiromašenog, kamenito-pjeskovitog zemljišta, po kojoj je uglavnom rasla kleka, dosta rijetka, a kroz, izmeñu i oko rijetkih kleka je bio prirodni jagodnjak od divljih jagoda, gdje su čobani u vrijeme zrijevanja jagoda najradije dolazili puštajući

svoju stoku da pase po seoskoj utrini, beruću jagode u laburama, sudovoima koje bi sami napravili od jovove ili smrčeve kore. Tu se sada samo vide tragovi po koje kleke, jer je čitav kraj, tačnije cijele Granice zarasle u gustu onisku jovovu šumu, koju postepeno potiskuju biloški jači četinar, smrča. Na samom vrhu Granica, na njihovoj južnoj strani, gdje je do skoro sa svojom stokom izdizao Dušan Milisavljev Kačar-Obradović postoje omanje ornice pretvorene u ispasište, ali potpuno okružene nabujalom vegetacijom, koja kao stihija zahvata čitav kraj. Dobar dio Paljevina u Vukovom mramoru i paljevina u Granicama je nastao poslije ogromnih požara, namjerno izazvanih, kako bi se raskrčila šuma, skoro prašumski zagušćala, za stvaranje obradivih površina. Postoji predanje, da je neko vidjeći tolike vatre, počeo da žaluje za ogromnim kompleksima krstate šume uništenom požarom, a da mu je seoski pametar, iskusni stari čovjek odgovorio da ''ne budali, jer je ovo gorina majka''. I odista, skoro da nema takvog stručnjaka botaničkog usmjerenja, da bi uspio da odgaji takvu šumu, kakva se sada formira na prostorima Zabrda, Vukova Mramora i Granica. Pretpostavlja se da su Granice tako dobile ime po nekoj granici, za koju se ne zna šta je i koga meñila. Da se radi o toponimu, koji je uzet iz vojničke terminologije svjedoči i toponim Straža, ravnjikava livada, koja se kao ostrvo nalazi usred smrčeve šume, a koja je vlasništvo Oradovića (Dmirtovića) - Ujdura. Ispod same Starže se nalaze jaka izvorišta veoma hladne i pitke vode, koja praktično izviru ispod visokih smrčevih stabala, tačnije iz njihovog korijenja. Nazivaju se prosto Izvori, pa je nepotrebno davati bilo kakvo objašnjenje o nastanku imena. Na putu od Straže prema Babovom lazu, tako nazvanom po načinu kako je često bilo imenovanje za oca, se nalazi Mramor, mala lazina i zaravan, na kojoj se nalazi neki nepoznati grob. Takva grobna mjesta su nazivana mramorje, pa je tako i ovaj lokalitet nazvan. Vrlo je interesnatno, da su svi grobovi, bez obzira iz kojeg su vremena i kome su pripadali smatrani svetinjom, kao i groblje sopstvenih predaka.

Rijetko bi se koji avanturista usudio da raskopa grob, nešto iz religioznih razloga, a nešto i od straha od žitelja Lubnica, koji bi na takav čin reagovali rigorozno. Odmah ispod Straže, prema Šlježanici i prema Krivulji je Kulina, još jedan mikrolokalitet, koji govori o vojničkom porijeklu pri imenovnju ovih predjela. Kulina je samo naznaka nekada tu postavljene karaule, kule, čije je ostatke narod imenovao kao kulina, tačnije ostatak nekog fortifikacijskog objekta, neke kule. Ostaci kule nijesu vidljivi, ali postoji kamenje razbacano po čitavom tom predjelu. Izgled i forma obrañenosti kamena govore da je to kamenje bilo ugrañivano u neku grañevinu. Kada se omanjom strminom počne spuštati ka sjevero- zapadnoj strani Straže nailazi se na Trebljevine, šumoviti prostor, kroz koji se podkradaju omanji lazovi, bogati sočnom i gustom travom i borovnjacima, gdje su čobani napasali svoja stada, istovremeno berući borovnice, koje bi obično tu izuzetno dobro rodile. Prema staroslovenskoj mitologiji se mjseto, gdje se obavljalo žrtvovanje se naziva ''treb'' ili ''trebište''. Tu je nekada bila seosku utrina, na čijem je prostoru moglo biti takvo žrtveno mjesto. Slično ime ima i lijepo ravno selo Trebaljevo, u mojkovačkoj opštini, i vrlo je moguće da je ime dobilo po žrtvenom mjestu Starih Slovena, kao što se pretpostavlja da su i Trebljevine tako nazvane. Bez arheološkog ispitivanja se nije moglo utvrditi iz kojeg perioda su nañene poluizgorjele životinjske kosti, ali se na njima vidi da su veoma stare, što još više potvrñuje legendu, po kojoj se tu nalazilo staroslovensko žrtveno mjesto, trebište. Ispod Trebljevina su Osredci, jer se nalaze u sredini izmeñu Trebljevina i Bara Vučetića-Obradovića, livade pobarnog zemljišta, na kojoj rodi sijeno ne mnogo kvalitetno, ali zato veoma izdašno. Naziv su dobile po vlasnicima Obradovićima, ogranku Otovića i njihovom ne tako dalekom pretku Vučeti. Na zapadnoj strani Straže se nalaze Lučila, takoñe proljećni katun, koji čine bivše ornice i livade, sa bogatim seoskim ispasištem. Tu su sa svojom stokom izdizali Ojdanići - Aleksići, ali je sada čitav predio

opustio, zato što se ne obrañuje, te je zarastao u sitnu, ali veoma gustu, uglavnom četinarsku šumu. Lučila su dobila ime po zalučivanju, ''lučenju'', odvajanju jagnjadi od ovaca, kada odvajanje jagnjadi želi učiniti za stalno, u vrijeme punog odrastanja jagnjadi, kad su sposobna da sama pasu i nije im neophodno da sisaju. Obično su tada jagnjad zalučivana i ostajala u Lučilima, a ovce su odjavljivane u Granice ili neki drugi katun, kako se ne bi sastajale sa svojim jagnjadima, da bi ih što brže i lakše zaboravile. Uvala, koja leži izmeñu Lučilskog kamena i Graca je Džgljebina, a liči na dolinu užljebljenu izmeñu dva brda, pa je užljebljenje zvano žljebina, da bi se od te riječi vremenom formirao naziv Džgljebina. Tu su ostataci, sada praktično nevidljivi, nekadanje grañevine koja je ličila na zidine nekog utvrñenja ili moguće srednjovjekovnog grada. Omanje utvrñenje (ako je tu postojalo) je nazivano gradac, pa je metamorfozom riječi i ispadanjem nepostojećeg a pri formiranju množine od riječi gradac nastalo ime Graca. Od Bara i Stubice Lučila dijeli Lučilski potok, kojim teče voda jedino u vrijeme jakih padavina, jer mu izvorište nije izdašno. Iznad Lučilskog potoka se vertikalno uzdiže svojom istočnom, a kupasto sa zapadne strane kamenito brdo, koje sa svoje istočne strane strminom podsjeća na ogromni, nečim odsječenu kamenu gromadu, dok mu je vrh i čitava zaobljena zapadna strana obrasla sitnogoričnim drvetom, dosta zakržljalim, jer je skoro svo to grmlje i drveće izniklo na veoma tankom sloju zemlje kojom je pokrivena zapadna strana te kamenite gromade. Brdo je dobilo ime Župan, jer se u njemu na zapadnoj strani nalazi nedovoljno ispitana pećina, zvana Županska. To je kraško udubljenje, koje u kamenitu utrobu Župana ulazi horizontalno, sa maltene četvrtastim otvorom i svodom čitavom dužinom pećine, koji je visok skoro koliko je prosječno visok čovjek. Ime je dobila po legendi o županu, koji se sakrio u pećinu, bježeći pred neprijateljski raspoloženim suparnikom, kraljem, sa kojim se borio za prevlast nad cijelim krajem. Goneći župana, kralj se ulogorio sa svojom vojskom na jednoj zaravni preko puta pećine na lijevoj obali rijeke Jelovice, odakle je topovima gañao pećinu, pokušavajući da tako

ubije župana. Mjesto odakle je gañao svojim topovima se danas zove Topovišta. Ne mogući na taj način da ga ubije i istjera van pećine, naredi svojoj vojsci, da posijeku šumu oko ulaza ispod i iznad pećine, i u njenom podnožju zapale ogromnu vatru od sirovih drva i lišća, tako da se jak i gusti dim uvukao u pećinu, gušeći ljude, koji su se nalazili u njoj. Županova žena, koja je inače bila kraljeva sestra, zamoli kralja, svog brata, da ona sama sa svojom poslugom i prtljagom izañe iz pećine, što joj ovaj i dozvoli. Zatvori supruga župana u jedan veliki komorni sanduk i iznesu ga iz pećine u komornom sanduku, pa županova žena sa svojom poslugom krene prema Praćevcu. Sve vojnike, koji su bili u županovoj pratnji kralj pobije, ali meñu mrtvima ne pronañe župana, pa se prisjeti da ga je županova žena odnijela u sanduku za komoru, te naredi svojoj vojsci da krene u potragu. Sustignu ih na mjestu Kraljeva lazina u Zabrdima, na granici Lubnica i Praćevca, izvade župana iz komornog sanduka i pogube. Mjesto gdje je pogubljen župan se i danas zove Kraljeva lazina, kao i potok, koji teče obodom doline, Kraljev potok. Županska pećina nije ni geološki ni arheološki ispitana, ali su pojedini seljani ulazili u pećinu osvjetljavajući sebi put jakim lučevim bakljama. Malo podalje od samog ulaza, u njenoj unutrašnjosti, su nalažene kosti od ljudi i životinja, što bi moglo da govori, da je prilikom svog boravka u pećini boravio župan nešto duže, koristeći životinjsko meso za ishranu. Moglo bi to da znači i da se u pećini skrivao neko duže vrijeme, dok kosti ljudskih skeleta, prema položaju u kojem su nañene govore da je pogibaoc stradao nasilno, što navodi na zaključak, da je to bio neko od vojnika iz županove pratnje. Naravno nije isključena ni mogućnost da se još neko drugi tu sakrivao, bježeći od neprijatelja, mada je pećina prilično nepristupačna, jer se njen otvor nalazi visoko iznad podnožja, tako da je za ulaženje u pećinu potrebno dosta vremena i vještine. Veliko, kamenito, kupasto uzvišenje Župan se nastavlja na Lučilsku kosu, koja počinje iznad velike kraškog udubljenja, bezdnanice

a dijeli Lučila od Zubaca i prostire se do iznad Progona i Vada, lokaliteta, koji čine sastavni dio Lučila. Ogromna bezdanica se nalazi iznad imanja Dmitra Savova Ojdanića-Aleksića, i nažalost ostaće upamćena kao mjesto gdje su za vrijeme Drugog svjetskog rata bačeni neki poubijani ljudi. Lučila su bogata vodom i izvorima, pa je jedan izuzetno kvalitetan izvor kaptiran, a njegove vode služe za napajnje vodovoda u Lubnicama. Od Lučila se preko Vada, bivših livada koje su navodnjavane, (kako se za navodnjavanje u žargonu govorilo ''navaditi'' ili ''vaditi'' livadu), preko manje doline sa ne mnogo gustom, ali starom smrčevom šumom dolazi do Barica, livadske enklave usred krstate smrčeve i jelove šume. To su Progoni, jedan dio Lučila, kojim je protjerivana (progonjena) stoka na ispašu prema Baricama, Šlježanici, Krivulji i Straži. Na jugoistočnoj strani je Šlježanica, nekada seosko ispasište, inače privatno vlasništvo, strmina kojom se od Straže silazilo, ili u žargonu kazano ''šljeglo'' na Barice i, u prašumski zaraslu Krivulju, bogat šumski kompleks, koji se prostire sve do vinickog i bučičkog atara. Južnu stranu Barica graniči Katunina, nekada mjesto izdiga i katuna bivših vlasnika, Ojdanića, Aleksića i Joksimovića. Katunina i Barice se dijele graničnim kamenom, Pribojitim kršom, velikom usamljenom stijenom usred šume, oko i pored koga su seljani pravili primitivna skloništa, ''priboje'' za stoku, korištene za sklanjanje stoke za velikog nevremena. Krivulja je, prema jednom predanju dobila ime po ogromnim krivim stablima, koja su se pod djejstvom jakog vjetra savijena nastavljala da rastu u pravcu duvanja vjetra. Druga varijanta nastanka imena je da je tako nazvana po brojnim zvijerima, koje su tu živjele, ničim ugrožavane, jer su bile daleko od ljudskih nastanbi. Te su se zvijeri rikom, kako narod kaže ''krivljenjem'' oglašavale, pa je tako i čitav kraj po toj verziji imenovan. Ime Krivulje je najvjerovatnije nastalo po pjevanju pijetlova ''krivulja'', koji najvljuju zoru kukurijekanjem, a počinju da kukuriječu prije pola noći. Naravno da su pijetlovi bili iz živinskih jata, koje su izdigaoci držali kod svojih stanova

u katunima Barice ili Katunina. Livadska enklava, površine od oko osam kosa livade su sjenokosi Barice, koje zbog neobrañivanja postepeno prekriva šuma mješovite sastojbe (lišćara i četinara). Barice su dobile naziv po nekoliko barljivih izvora, koji se nalaze po toj, nekada prilično rodnoj livadi. Kamenita i šumom obrasla kosa, koja se prostire od Progona prema rijeci Jelovici su Zupci, jer ima nekoliko kamenitih vrhova na kosi, koji izviruju kao zubi. Zupci se spuštaju strmo do same desne obale Jelovice. Izmeñu Zubaca i Župana je Krčevski potok, oko kojeg je rasla stabla mladog jasena i po koji javor. Od tih vrsta drveta, su seljani pravili drvene vile, oblikujući ih pomoću drvene naprave zvane krčela, pa se čini i logičnim što je potok nazvan Krčevski. Podno Barica teče Krivuljski potok, koji je i pritoka rijeke Jelovice sa desne strane. Istočno od Zubaca prema selu se nalazi šumoviti predio, zvani Janjsko dio. Ranije je bilo govora da je to bilo imanje i vlasništvo crkve svete Janje, koja je prema pretpostavkama prvo bila sagrañena u podnožju Župana na jednoj ovećoj zaravni sa desne strane rijeke Jelovice, zvanoj Mirjanina luka. Moguće je, da je ispravno predanje, koje govori da je taj mikrolokalitet tako nazvan po nekoj kaluñerici, koja je boravila u manastiru, jer je istoričar Vukman Ćulafić, inače dugogodišnji profesor istorije u beranskoj gimnaziji, i poznati naučni radnik, tvrdio da je crkva svete Janje bio ustvari ženski manastir. Nizvodno, desnom obalom Jelovice, kada se proñe Mirjanina luka i prijeñe Lučilski potok, stiže se na Glavicu, omanje kupasto uzvišenje, jednan od najranije naseljenih zaseoka u Lubnicama. Na Glavicu se nadovezuje Kljajića Podkrajnica, livada blage strmine, mjesta gdje su se naselila jedna porodica Kljajića, koja je ostala da živi u Lubnicama, poslije njihove strašne bratstveničke pogibije i masakra počinjenog nad njima od strane albanskog plemena Klimenti.. Iznad Kljaji ća Podkrajnice se uzdiže skoro verikalno dio Stubice, nazvan

Pojovak, srmina zarasla u gustu šumu, dobivši naziv po brojnim jovovim stablima. Dio Lubnica podno vertikalne kamenite i šumom zarasle gromade Stubice se zove Podkrajnica, odreñujući imenom da se nalazi pri kraju odnosno, pod kraj sela. Na Podkrajnicu se, prelaskom preko Šatića točila, izuzetno strme vododerine, nazvane tako po bivšim vlasnicima, nadstavlja Savina njiva, livade i njive oranice, imenovane tako po bivšem vlasniku Savi Šćekiću (Ojdaniću), ne tako dalekom predku ogranka Ojdaniča-Savića, znanom u bratstveničkom pamćenju i lubničkom predanju kao Sava kadija, izrazitom pametaru i velikom junaku, koji je zbog svog nespornog autoriteta dijelio seosku pravdu, dobivši nadimak kadija, od turske riječi, koja znači sudiju. Stubica je uobičajeno rašireni toponim na slovenskim prostorima, uz razne varijacije imena, koje označavaju ogromno kamenito stubište. To je okomita, gromadna meña Lubnica sa južne strane, koja se svojom kamenitom masom nadnosi na čitav južni kraj sela, pri čemu kod novopridošlog u Lubnice izaziva strah, da bi se ta ogromna kamenita masa mogla sručiti na selo. No, iako je Stubica kamenita gromada po samom brdu, odnosno po njgovoj vertikalnoj strmini je izraslo drveće različite sastojbe, kako lišćara, tako i smrčevog drveta. Interesantno je napomenuti da čitav lubnički kraj ima mnogo četinara, ali najveću količinu čini smrča, dok je jela prilično rijetka, a borova skoro i da nema osim na Galici podno Crne glave na Bjelasici, i na Borovoj glavi iznad Pešića jezera. Stubica je uzdužno podijeljena vododerinama nazvanim točila. Niz te vododerine je spuštana drvena graña za kuće i drva za ogrijev, naročito u zimskom periodu, kad napada dosta snijega, pa se vododerina zamrzne i niz nju se sva drvena graña vrlo lako spušta, gravitacijom. Te vododerine su poznate kao Kljajića i Šatića točilo. Tako su nazvana po vlasnicima imanja na kojima se točila završavaju. Točilo je nazivano tako jer je u vrijeme obilnih padavina i otapanja snijega tuda tekla ogromna količina vode, koja je vrlo često ugrožavala kuće i imanja na Podkrajnici.

Sami vrh Stubice se naziva Ruda, i taj predio ustvari predstavlja početak Granica. Pretpostavlja se da se tu negdje nalazio neki rudokop. Istočno od Rude je omanja zaravan zvana Mala ruda, koju od vertikalne stijene Pupovca, visine od oko 150 metara, sa zaravninom na vrhu, dijeli omanji potočanjak. Ispod ove kamene stijene se nalazi jedna manja, nazvana Mali Pupovac. Legenda kaže da je Pupovac dobio ime po Turčinu Pupu, koga su sa svih strana bili opkolili hajduci iz Vukova mramora a on se, ne želeći da im živ padne u ruke, strmoglavi niz stijenu, tu pogine i ostavi ime stijeni. Zapadno od zaravni koju čini Ruda se nalazi jedna valovita udolina, livada obrasla sočnom travom, po vlasnicima nazvana Kljajića bara. Podno te sjenokosne livade, i dijelom pasišta se prostire Kljajića stubica. Čitav kraj, koji se naziva Stubica je tako nazvan, jer se doživljava kao ogromni stub široke osnove a gromadne veličine i velike visine, na koji je naslonjen svod iznad Lubnica. Prelaskom preko Krivuljskog potoka, desne pritoke rijeke Jelovice, koji protiče kroz veliku krstatu smrčevu šumu Krivulje, se nailazi na Crna počivala. Od Crnih počivala se sa desne strane uzdiže izuzetno visoka, vertikalana stijena, koja se završava ovećom zaravni, livadaom, dok se po obodima livade uzdiže krstata smrčeva šuma, a čitav kraj, livada i šuma se naziva Zakamenje, predio koji se nalazi iza ogromne kamene gromade. Ta livada je bila i mjesto kravavog obračuna, kada su Obradovići od Vasojevića morali pravo svojine da brane oružjem. Rudinska stijena je okomiti veliki kameni blok, koji se strmo uzdiže skoro od same obale rijeke Jelovice, a završava se nešto većom livadom, sjenokosom, koji se prostire kao rudina, uobičajeni naziv za takav pejzaž u slovenskim jezicima. Livada je ''uokvirena'' četinarskom šumom, a livada i stijena su tako nazvane po rudini, čestom nazivu za livade i seoske utrine. Podno Rudinske stijene, pa malo uzvodno desnom obalom su kosinom nagnute, ne mnogo strme livade, koje se navodnjavaju vodama Jelovice, jazom prokopanim u skorije vrijeme, koji je ujedno služio, za

dovod veće količine vode neophodne za pokretanje gatera pilane zemljoradničke zadruge iz Lubnica, formirane u vrijeme opšte pomame kolektivizacije, poslije Drugog svjetskog rata. To su Griže, lokalitet, koji se nalazi i sa lijeve i sa desne obale rijeke Jelovice. Nastanak imena je vezan za legendu, o životu nekog plemena, koje se zvalo Grižani. Mogući način nastanka imena je po grezanju snijega, radi pravljenja prtine u snijegu, kojom se prolazilo zimi, na putu prema planini Jelovici. No čini se da je najvjerovatniji nastanak imena Griže došao od opšteslovenskog naziva za kamen koji strči, a koji se naziva griž, u Dalmaciji gruž. Takvog kamenja je bilo mnogo po livadama u Grižama, a naročito po putu, prije nego je kamenje sravnjeno sa zemljom, pri izgradnji kolskog puta prema planini Jelovici. Kad se proñu Griže, kroz šumoviti predio se odjednom pred putnika ukaže ogomna vala, koja djeluje kao ogromna provalija, a koja je i početak nesagledivih sjenokosa, i čini ulazak u jednu od najljepših crnogorskih planina-Jelovicu, po ljepoti opjevanu u narodu: ''Jelovice, ti jedina, najljepša si od planina. Zekova te kiti glava, ka' ñevojku kosa plava...'' Ulazak u planinu Jelovicu, djeluje očaravjuće, pa se putnik opije ljepotom i svježinom, skoro da ne povjeruje da tako nešto, čarobno lijepo može da postoji. U Jelovicu se ulazi preko Provalije, velikog kompleksa livada. Šumovita strmina, koja se završava sjenokosnim livadama, čije prostiranje doseže do same rijeke Jelovice se naziva Zekov palj. Kolašinski feudalac, turski plemić, Zeko Lalević, je zapalio šumu, bježeći od Lubničana, čiju je stoku pokušao da otme pljenidbom, i od kojih je htio da na silu naplati harač, nalazeći tako jedini način da vatrom zaustavi potjeru, ostavljajući plijen, bježeći sa družinom prema Kolašinu. Veliki šumski kompleks, sastavljen od lako zapaljive smrčeve šume je buknuo ogromnom vatrom, sprječavajući potjeru da sustigne bjegunca, a paljevine su po Zeku Laleviću tako i nazvane.

Na Zekov palj se nadovezuje priobalna ravna livada, zvana Turska luka, čije ime govori da je nekada bila turski posjed, iznad koje se izdižu strme vinicke livade Prelevci, tako da Turska luka čini njihovo podnožje. Mrče polje čine livade, koje teritorijalno pripadaju vinickom ataru, a odvojeno je od Turske luke rijekom Kurmarijom, bogate ribom, pastrmkom potočarom. Kurmarija je po legendi bila hajdučki harambaša, koja se sa svojom družinom sakrivala u gustim šumama ispod Torišta. Nazvana je prema legendi Kurmarija, zato što je ta žena svake godine rañala po jedno dijete, a da se ni jednom djetetu nije znao otac, pa je skraćivanjem riječi ''kurva Marija'' dato ime rijeci i šumi kroz koju teče rijeka. Lubničkih livada, koje ne pripadaju ataru sela ima na Polju mrču, prije svega livada koja pripada naslednicima Vladimira Novakova Ojdanića-Aleksića i Kadijevci, bivša livada Rakovića, koja je pripala Milisavu Radivojevom (Račinom) Ojdaniću-Saviću. Ta je livada mnogo puta preotimana od strane Gornjovasojevića, prije svega Maslovarića, koji su svojom brojnošću i snagom livadu preotimali oružjem, uz krvave obračune. Konačno je postala vlasništvo jedne porodice Rakovića, na osnovu odluke beranskog kadije, po čemu je i dobila ime. Sada je livada vlasništvo Raičevića, koji su tu livadu kuplili šezdesetih godina XX vijeka. Novi vlasnici, Raičevići su ustvari Ojdanići, koji su doseljavanjem u Praćevac promijenili prezime, pa se sada prezivaju Raičevići. Na desnoj obali rijeke Jelovice se nalazi pri samom završetku ravnice livada, zvana Alje Bojovića, na kojoj je izgrañen jedan planinski hotel, a koja je bila vlasništvo Obradovića-Milevića, kupljena od ranijih vlasnika Bojovića iz sela Bojovića kod Andrijevice. Vlasnik te livade je bio Velimir-Vešo Mirjanin Obradović, bivši diplomata u raznim diplo matskim i konzularnim predstavništvima, u kojima je predstavljao drugu po redu Jugoslaviju. Ta livada ne pripada ataru sela Lubnica, ali njeno kupovanje od strane Lubničana govori, o njihovom pokušaju da povrate najkvalitetniji dio planine Jelovice.

Na ovaj način su pobrojani mikrolokaliteti sa pripadajućim toponimima sa desne obale rijeke Jelovice, koja su lubničko vlasništvo, mada po neki od tih mikrolokaliteta ne pripadaju Lubnicama, kako je već pripomenuto. Sada če biti nabrojeni toponimi sa lijeve strane rijeke Jelovice, a ujedno čine sastavni dio lubničkog atara. Od već pomenutog ulaza u Lubnice iz pravca istoka, uzvodno vodotokom rijeke Jelovice se susrijeću Dubrave, nekada izuzetno bogate hrastovom (dubovom) šumom, strma osjeka od bastaške strane prema Bistrici, po tim dubovima tako i imenovane geografske jedinice. Stijena, ispod koje izvire veoma jak izvor velikog kapaciteta, čini Merića vrelo, veoma hladnu i pitku vodu, najvećim dijelom kaptiranu za snabdijevanje vodom grada Berana. Ime je dobilo po Merićima-Pešićima, koji su se, od današnjih lubničkih naseljenika meñu posljednjima doselili u Lubnice. Na sjeveru, nadovezujući se na lokalitet Merića vrelo se uzdiže blaga padina po kojoj su njive i livade, Crešnjica, imenovana tako po brojnim stablima divljih trešanja, kojih ima po čitavom tom kraju, a koje zbog klimatskih uslova prilično kasno sazrijevaju. Dok su Lubničani držali brojnu stoku, ispod trešanja su plandovale ovce i koze, ñubreći zemljište na kojem rastu trešnje, pa su ta stabla veoma bogato rañala crvenkasto-crnkaste, sitne, ali veoma ukusne plodove. Pošto je to žemljište sada prepušteno divljini, rod trešnje nije smanjen, ali su plodovi prilično gorki, tako da skoro nijesu za jelo ili bilo kakvu drugu upotrebu. Crešnjica je ujedno i jedan od lubničkih zaseoka, a naseljavaju ga Pešići-Perovići. Laporovito-pjeskovita utrina i ispasište u koje se nastavlja na Crešnjica sa sjeverozapadne strane se naziva Garište. I tu su bile lubničke kuće, koje su provirivale kroz onisku hrastovu šumu, pa su Turci u jednom od svojih pohoda zapalili kuće, da bi u tom požaru izgorela i oniska hrastova šuma, pri čemu je stvorena ispasište, nazvano Garište. Sjeverno od Crešnjice, a sjeveroistočno od Garišta su Paleža, ispašine, livade i ornice, koje se prilično strmo uzdižu iznad Crešnjice.

Ime im je takoñe nastalo u vremenima turskih paljevina, kad su u jednoj od brojnih pohara Turci popalili stanove u tom proljećnom katunu. U tom požaru je zapaljena i šuma, koja je bila izrasla po Paležima i sva bijela žita, zasijana po ornicama, koja su bila pred samom žetvom, tako da je skoro polusuva slama lako planula, proširivši požar na cijeli kraj. Na zapadnu stranu Paleža se nadovezuje Rašće, čineći jednu cjelinu sa Paležima. To je šumoviti predio zarastao u dosta kržljavu hrastovu šumu. Vegetaciju i napredovanje u porastu šume su sprječavala brojna stoka, prije svega koze, koje su brstile omlade i mladi hrastovi list. Vegetaciju su sprječavali i ljudi, praveći listosjeke u vrijeme kad su bivale sušne, nerodne godine, pa bi nedostatak sijena nadoknañivali suvim listom, posebno pripremljenim, sječom u vrijeme pune vegetacije, sušenjem i sadijevanjem u stogove. Ti su stogovi jednostavno zvani list, i u zimskom periodu su bivali ishrana za sitnu stoku. Ime ovom dijelu Paleža je nastalo po hrastovima ili (h)rašću, kako je nazivana ta sitnogorična hrastova šuma. Usred te sitnogorićne šume je Skender-begovo rašće, mjesto gdje je poginuo turski feudalac i vojskovoña Skender-beg, koga su Lubničani tu ubili, pri jednom naletu kolašinskih Turaka na Lubnice. Skender-beg je pokušao da se sa dijelom svoje vojske i pratnje spasi bježeći prema Beranama, ali su ga lubnički branioci uz pomoć ostalih Gornjoseljana tu sustigli i posjekli. Oveća zaravan, skoro nestvarana na takvoj stmini je Velja ravan, mjesto čobanskog okupljanja i njihovih igara. Na zapadnoj strani Velje ravni se uzdiže prilično strmeno Bratonjin vrh, proljećni katun, bogat ispasištima, šumom i vodom sa susjednog izvora. Ime je moguće nastalo od vlastitog imena Bratonja, ili možda kao veličanje nekog znamenitog brata iz porodice, kojoj je imanje pripadalo. Veliki brat je često nazivan brato, bratonja, pa je moguće da je i to bio način nastanka naziva ovog proljećnog katuna. Ispod Bratonjina vrha, a na granici sa Rašćem i Veljom ravni je ravnjikava livada, podbarnog sastava zemljišta, na kojoj nema mnogo žive vode, ali ima dosta podzemnih, koje livade čine barljivim, pa je i tako izvršeno imenovanje ovih livada, te se prosto zovu Bare.

Kada se seoskim putem (sada već osposobljenim za kretanje automobila) krene od sela Bastaha prema Lubnicama, pa se proñu Paleža i Garište nailazi se na Krstac, malo raspuće, ustvari malu raskrsnicu puteva prema Kamenjači, Paležima, Crešnjici i Lubnicama. Moguće da mu je zbog toga i tako dato ime, ali je velika vjerovatnoća da mu je ime dato po velikom krstu koji je bio tu zabadan, i dugo je tu stajao, dok ga nije uništio veliki požar, u kojem su izgorjela Paleža, a potom je stigla izričita zabrana turskih vlasti da se tu ne postavlja krst, koju su Lubničani silom poštovali, ali im niko nije mogao zabraniti da taj lokalitet nazovu, po nekada, tu zabodenom krstu, Krstac. Inače je to bio običaj, da se na taj način iskazuje privrženost hrišćanskom pravoslavlju, suprotstavljajući se radikalnoj islamizaciji, kojoj je bilo izloženo stanovništvo pod turskom vlašću. Pošto se putem niz Krstac doñe do ravnog dijela Lubnica nailazi se na rijeku Gunjaru, prilično bogatu nešto sitnijom, ali za jelo izuzetno ukusnom pastrmkom potočarom. Gunjara je u svom toku kroz Lubnice prilično tiha, bez velikog pada, pa je lako bilo na njoj napraviti zajaze, pri čemu su se na taj način formirali virovi u kojima su žene prale lan, konoplju, sukno i vunene predemte od sukna, kao naprimjer gunjeve (talagane), koji bi kao najkrupniji predmet od sukna bio težek za pranje i sušenje, pa su se takvi odjevni predmeti najduže prali i sušili tu pored vode, na vrbama i jovama. Po gunjevima, pranim i osušenim na rijeci su žitelji sela i dali ime rijeci: Gunjara. Lunbička ravnina pored Gunjare je Podvadnica, njive, koje su zasijavane kukuruzom, i koje su navodnjavane vodama Gunjare i Suvodola. Pošto je bilo lako dovesti vodu do njiva, kopajući jazove bez nekih posebnih teškoća, bilo je lako navaditi (naplaviti) njive zasijane najčešće kukuruzom. Zato što su sve njive bile pod vadom nazvan je taj dio Lubnica Podvadnica. Kada se prijeñe most na Gunjari ispod Cimova hana, puteljkom koji vodi prema Bratonjinom vrhu se dolazi do sjenokosa, nepravilno omeñenog sitnogoričnom jovovom i ljeskovom šumicom, oivičenu livadu, nazvanu Krivača, zbog svog nepravilnog i zakošenog

oblika. Iznad Krivače, odvojen velikim kamenim suvomeñastim zidom, sazidanim od kamena izvañenog iz njiva i otrijebljenog sa livada je zaselak Kamenjača, jasnog nastanka imena, koji se završava klinastim imanjem, koje ulazi u hrastovu šumu u obliku klina, zbog čega je taj mikrolokalitet nazvan Klinac. Velika vododjelina, sa potokom male izdašnosti odvaja Kamenjaču od Ivovika, livada i njiva, na kojima se nalazi izvor, takoñe nazvan Ivovik. Livade, njive i izvor su nazvani Ivovik po vrbama (ivama), kojih je tu bilo nekad u velikim količinama. Na Ivovik se nastavlja, graničeći se sa Bratonjinim vrhom, i prostirući se paralelno sa njim, gusta ljeskova šuma sa lazinama, koje su nekada bile obradive površine i prolječni katun, a pružale su se takoñe paralelno sa rijekom Gunjarom, pa je zbog načina kako su bile geografski definisane, čitav kraj je nazvan po izduženosti oblika njiva Pružilovci. Pri krajnjem vrhu Pružilovaca, na meñi sa Bratonjinim vrhom je lokalitet Čučin kamen. To je kamena, ne baš mnogo pravilna statua, ali je narod pomalo podsjećala na ženu koja sjedi, pa ga je tako nazvao, stvarajući legendu o seoskoj ljepotici Čuči, koja se tu okamenila uzaludno čekajući dragog, koji je već bio poginuo kao nesrećno regrutovani vojnik Austrougarske vojske u morejskom ratu. U samoj sredini Pružilovca se nalazi jedno velika vrtača, udubljenje, kao da ga je neko namjerno pravio, obraslo takoñe ljeskovom šumom, prečnika oko dvadesetak metara, čiji je dolinski dio zaklonjen od nevremena i jakog vjetra, gdje su čobani sklanjali malu jagnjad sa tek ojagnjenim ovcama, po tome nazvane Jagnjila. Podnožjem Ivovika i Pružilovaca se prostiru sjenokosne livade, nekada obradive njive, na kojima je sijan krompir i bijela žita. Još se na samim obodima livada, koje se graniče sa šumom, nalaze se targovi trapova, u koje je smještan krompir. Tu je bila i prva nastanba Obradova, pretka svih lubničkih Obradovića, kad se doselio u Lubnice iz Morače.

Da je tu uzgajan krompir govori i seosko predanje o jednom Glavačanin, koji je nemajući čime da prehrani porodicu, došao u krañu krompira Miljana Savinog Ojdanića, čije je to imanje bilo. Miljanov krompir je bio zatrapljen u trapu na kraj njive, ispod ljeskovog šumika. Pošto je napunio vreću krompirom, Glavačanin je krenuo da vreću podigne na rame, kako bi je lakše nosio. U tom trenutku mu je sa leña neopaženo prišao Miljan, i pripomogao mu da digne vreću. Kad se Glavačanin okrenuo da vidi ko mu to pomaže, skamenio se vidjeći Miljana. Ovaj mu je samo rekao: ''Nosi, znam da te naćerala nužda. Drugi put doñi da me pitaš''. Nalazeći se omeñeno grabovom šumom, koja je tokom vremena potpuno posječena, po grabovima, iza kojih se nalazilo, Zagrablje je i dobilo ime. Podno Pružilovaca se prema rijeci Gunjari spušta jedna oveća strmina, koja je toliko vrletna da je skoro nedostupna čovjeku. Položaj i izgled ovog lokaliteta je i opredijelio njegov naziv-Vrletno. Pored Gunjare se nalaze manje zaravni, sjenokosne livade, koje naziva narod Luke, zbog njihovog obalskog položaja pored rijeke. Idući niz vodotok Gunjare, njenom denom obalom stiže se do Cimovog hana, prve lubničke kafane, koja je intenzivno radila prije Drugog svjetskog rata, a koju je podigao vrijedni i ugledni lubnički povratnik iz Amerike, Milisav-Cimo Obradović. Taj objekat je mijenjao svoju namjenu, bivajući izmeñu dva svjetska rata žandarmerijska stanica, pa potom poslije Drugog svjetskog rata stanica milicije, sve do prestanka rada te stanice, pedesetih godina dvadesetog vijeka, da bi sada bio objekat namijenjen stanovanju, koga koriste Cimovi nasljednici. Iznad Cimovog hana i rijeke Gunjare, na jugozapadnoj strani je strmina, na kojoj su napravljene kuće, pripijene uz strminu, koje čine zaselak Dub. Ispod tih kuća je jedna malena zaravan, za koju se predpostavlja, da je bila lokalitet na kome se nalazio zvonik crkve svete Janje. Lubnički zaselak Dub je tako nazvan po velikim hrastovima (dubovima) koji su tu rasli, ali su sada iskrčeni. Dub se graniči sa strmom osjekom, koja se prostire prema lijevoj obali rijeke Suvodola, a

koja se naziva Oljino brdo, na kojem se nalaze ostaci turske karaule, u kojoj je bila turska posada, sastavljena od stajaće vojske. Iz te karaule su Turci definitivno otišli poslije Drugog balkanskog rata, a doskoro je bilo živih Lubničana, koji su sjećali vremena boravka turskih nizama na karauli. Narod je taj lokalitete nazvao Kula. Brdo na kome se nalazi Kula, kako je već rečeno se naziva Oljino brdo, nazvano tako, prema jednoj varijanti nastanka imena, po seoskoj nesrećnoj ljepotici Olji, koju su Turci oteli, nasilno je odvukli u karaulu, hoteći da je udaju za nekog njihovog starješinu. Hrabra djevojka je uspjela da od jednog turskog vojnika otme handžar, njime ubije Turčina, pa potom oduzme sebi život, ostavivši tako ime tom lokalitetu. Druga varijanta nastanka imena govori, prema legendi, o Olji, hajdučici, harambaši jedne ženske hajdučke družine, sastavljene od šest hajdučica, koje su činile teror po Gornjim selima, jašući na bijesnim konjima i nemilosrdno ubijajući svakoga, ko bi im se suprotstavio. Toliko je Olja, prema legendi, bila junačna, da je čak izazvala na megdan najčuvenijeg megdandžiju iz Lubnica, pa ga potom ubila. Kao što su se iznenada pojavile, dolazeći sa planine Plavca, tako su i najednom, neobjašnjivo nestale, ostavljajući samo priču o lijepim ženama hajdučicama, i ime brdu, na kojem se Olja najčešće pojavljivala i boravila. Ravnina pored lijeve obale rijeke Suvodola je lubnički zaselak Baćina luka, imenovana tako po nekom od prvih naseljenika na tom lokalitetu, za koga se pretpostavlja da je jedan od predaka današnjih Rakovića, koju tu i danas žive. Sjeverozapadno, preko puta Baćine luke su livade i bukovi gaj, nazvan Rijeke, pošto se nalaze uz samu obalu Suvodola. Od Duba, putem prema selu Glavaca, iznad desne obale rijeke Gunjare je omanji proljećni katun, Aluge, uopštenog imena za sva mjesta u kojima se smjenjuju šumoviti predjeli sa većim lazinama, na kojima se nalaze obradive površine i pasišta. Putem preko Aluga za Glavaca se stiže do Marine vode, izvora neureñenog i barljivog okoliša, skoro zaraslog u jošje i lijeske. Tu je svojedobno nañena mrtva neka

žena po imenu Mara, koja je tu, blizu izvora preminula od nekog moždanog ili infarktnog udara, a narod je, ne znajući uzrok njene smrti, to protumačio djelovanjem nekih natprirodnih sila i čudesa, označavajući to mjesto kao sastajalište ñavola i vještica, gdje se dogovaraju, kako da što više naude ljudima, pa je počeo da vjeruje da se tu javljaju nečastivi, i nikome nije preporučivano da se tuda kreće sam, naročito ne u noćnim satima. Na istočnoj strani u podnožju Duba, a na desnoj obali Suvodola je Grobljača, lokalitet na kome se nalazi lubničko groblje. Pri samom kraju groblja, uz obalu Suvodola su vidni ostaci crkve svete Janje, crkve o kojoj je već bilo govora. Od Grobljače, na jugoistočnoj strani je red rodnih i kvalitetnih njiva nazvanih Polje, ispod koga se na istočnom kraju nalazi velika zgrada osmogodišnje škole, koju su pohañala djeca iz cijelih Gornjih sela. Nekada je ta škola imavala i preko dvjesta pedeset ñaka, a sada u tu školu ide jedva pedesetak učenika. Na Polje se nadovezuju Gomile Stojića, velika livada, ograñena suvomeñnim zidom, ozidanim od kamenih oblutaka skinutih sa livada i njiva, kada su te površine privoñene namjeni, za kosidbu i oranje. Tolike količine kamena oblutka najrječitije govore o tome kako je formirana ravnica na kojoj leže Lubnice: ogromnim glečerskim nanosima, koji su sa sobom nanijeli veliku količinu zemlje i kamena, formirajući mu okruglasti oblik pri kretanju ledničke mase. Dosta je tih kamenih oblutaka došlo i oformljeno pri velikim poplavama, što ih je činila rijeka Jelovica, pri čemu su poplave nanosile humus, stvarajući plodno zemljište, noseći sa sobom i velike količine kamena. Seoskim putem, koji ujedno uz suvomeñnu ogradu Gomila označava i njihovu granicu, se Gomile dijele od dijela sela nazvanog Trnje, po brojnim gloginjama i grmovima divljeg šipka, koji rastu uz suvomeñnu ogradu širokog seoskog puta. U Trnju se nalazila jedna ogromna kruška ispred stare kuće Gruja Lazova Ojdanića, koja je bila počela da se urušava zbog starosti, pa je posječena. Predanje govori, da

su svi Ojdanići, koji su krenuli u seobu prema Srbiji, pošli baš odatle, ili kako bratstveničko predanje kaže ''odselili su se ispod kruške''. Na sredini sela, na istočnoj strani, i na samom obodu Gomila se nalazi jedan mali lokalitet, nazvan Duvanište. Na tom mjestu su bile podignute prve kuće Ojdanića-Savića. Kućište je napušteno, poslije velike poplave 1927. godine, da bi Ojdanići-Savići počeli da prave svoje kuće na Podvadnici, lokalitetu kasnije nazvanom Ojdanska ma'la. Poslije bratskih djeoba, to mjesto je bilo veoma malo kako bi se dijelilo, pa je napravljen dogovor, da ga obrañuju, svake godine po jedan od braće ili neko od njihovih nasljednika. Tu je najčešće sañen duvan, pa je ostao i naziv Duvanište. Ne obrañujući ga i ne poklanjajući pažnju tom malom parčetu zemlje, jedan od sudionika u vlasništvu je donio odluku da ga proda, a na tom placu je izgrañena jedna oveća drvena baraka, u kojoj je dugo bila kafana, nazvana Marina, po vlasnici kafane, Mari Batrićevoj Ojdanić. Podvadnica je središni dio sela i naziva se Ojdanaska ma'la, jer su u tom dijelu sela najbrojniji žitelji Ojdanići. Od tog dijela sela jugoistočno prema rijeci Jelovici je zaselak Lakat, naseljen Pešićima. Oko tog zaseoka rijeka Jelovica teče polukružno, pa zaselak ima oblik polusavijenog lakta, po čemu je zaselak i dobio ime. Tu je napravljena privatna valjanica, koja je valjala suknene proizvode za cijela Gornja sela, pa i šire. Dobro je poznato da su ljudi iz sela sa lijeve obale Lima, koja pripadaju beranskom srezu, donosili svoja sukna na valjanje u ovu valjanicu. Praveći uvijek poneku šalu na računa seljana, pokojni Vujica Dragov Raković je na jednom ''dvorenju'', (cjelovečernjem bdjenju pored umrlog) kada je bio umro neki Lubničanin, šaleći se sa potomcima lubničkih valjača rekao, dvosmisleno im se obraćajući: ''Slušajte vi Valjači! Đed vam je valjao, otac vam je valjao, samo vi ne valjate!'' Kad su se ljutito obratili Vujici sa pitanjem, kako to da oni ne valjaju, Vujica im je odgovorio: ''Pa ne valjate, ne radi vam valjanica''! Iznad Gomila je dio sela veoma gusto naseljen, a koji se po najbrojnijim naseljenicima naziva Obradska ili Gornja ma'la. Pored

rijeke Suvodola, na njegovoj desnoj obali počinje prostiranje zaseoka Lazetina, zaseoka koji podsjeća na veliki laz, koji je oivičen prirodnim granicama, po čemu je i dobio ime. Naravno ni ovo ime nije prošlo a da dovitljivi Lubničani ne naprave neku šalu na račun žitelja Lazetine. Tako je Radonja Menjov, počevši da gradi prilično veliku kuću u Podgorici ''obznanio'' da će kuću nazvati ''Vila Lazetina'', jer je to zaselak gdje mu se nalazi starevina. To je prokomentarisao Dragi Stojić: ''Neka dobro pazi, kad bude pravio natpis na vili, ako mu bude latinicom, jer može zaboravit' da skine onu kvrčicu iznad slova, koja razlikuje ž i z latinicom. Ne bi' volio da ispadne da je to vila Lažetina''. Na sjeverpozapadnoj strani, na blagoj strmini, na koju se nadovezuje Lazetina je Ljublljenac, nazvan tako po vlastitom imenu Ljubo ili vjerovatnije Ljubljen, mada je to ime vrlo rijetko, i nije poznato da je neko od žitelja Lubnica, čak ni u nekoj daljoj prošlosti nosio takvo ime, što govori da je ime zaseoka veoma staro, dato možda još prije naseljavanja predaka današnjih Lubničana. U samom podnožju Ljubljenca je jedan mali mikrolokalitet nazvan Bare, zemljišta barljive sastojbe. Na jugoistočnoj strani Ljubljenca je Bršljanica, mali zaselak, koji je dobio naziv po biljci puzavici, bršljanu, koji tu raste uz svako oveće drvo. Pirov laz je livada, koja je pripadala naseljenicima zaseoka Lazetina, a nastanak imena je vezan za legendu, koja kaže da je tu živio Piro sa kćerkom Orljačom. Pirova kćerka se zaljubila u nekog seoskog mladića, sa kojim se tajno sastajala, krijući od oca Pira. Zatekao ih je jednom Piro zagrljene i hoteći da ubije tog mladića, ubije slučajno svoju kćer. Na mjestu kćerkine pogibije se pojavio izvor, po njoj nazvan Orljača. Piro je od jada presvisnuo , ostavivši tom kraju ime, Pirov laz. Iznad Pirova laza se prostire omanja livada, zvana Zapodak. Pod nazivom pod se podrazumijevalo nešto što nadkriljuje, a nadkrov ili strop se nazivao pod, pa je taj dio, gdje počinje lokalitet Podovi i nazvan Zapodak, mjesto gdje počinje Pod, tj. Podovi. Pločice su nastavak Pirova laza, na koje se nastavljaju Podovi. To je pasište, koje se graniči sa Dafininom vodom.

Iznad same Lazetine se nalazi ispasište Graovište, nazvano tako po jednoj vrsti trave, čije je sjeme bilo kao sitni grašak. Ta je trava sada istrijebljena, ne zna se kako je do toga došlo, ali se predpostavlja da je istrijebljena pravljenjem torova na tim prostorima, pa su je iskorijenile ovce i koze. Prekrasan panoramski pogled na selo je sa Trubioca, kamenite zaravni, prekrivene osiromašenim slojem zemlje, iz koje izviruje krupno i sitno kamenje. Po mjestima prekrivenim tim tankim slojem zemlje raste neka vrsta sitne trave, prilično zakržljale i veoma otporne na surove uslove u kojima raste. Pošto se sa Trubioca dobro vide cijele Lubnice, a zvuk sa Trubioca se izuzetno dobro čuje, predanje kaže da je odatle trubom pozivan narod na okup, kada bi se pojavila potreba za svakovrsnim skupljanjem seljana radi odbrane sela, ili poziva, kojim je pozivana vojska, koja se nalazila u selu, što ukazuje na to da je toponim, koji govori o postojanju vojnih posada u Lubnicama. U podnožju kamenitog Trubioca, u lubničkoj ravnini pored same rijeke Jelovice, na njenoj lijevoj obali se prostire zaselak Uzbrodnica, nazvan tako, jer svoji položajem podsjeća na veliki brod, koji se tijesno pripio uz rijeku Jelovicu. To su veoma rodne njive, naravno ne velike, kao i sva lubnička imanja. Narodno predanje govori o nekom prokletstvu, koje je palo na Uzbrodnicu, jer neki bivši vlasnici tih njiva nijesu doživljavali prirodnu smrt, nego su stradali u ratovima ili nekim drugim nesrećama, pri čemu je malo njihovih vlasnika doživljavao prirodnu smrt. Kada se uz Trubioc poñe prema proljećnom katunu Greda nailazi se na mješovitu sastojbinu bukove šume, u kojoj se nalaze i zakržljali grmovi kao i veća bukova stabla, što je i logičan razlog nastanka imena tog mikrolokaliteta, koji se naziva Bukvica. Idući strminom uz Bukvicu prema jugozapadu se nailazi na Krš, oveću kamenu stijenu, na kojoj je bilo odmorište putnicima, koji su se kretali prema proljećnom katunu Greda. Interesantno je da je Krš iste nadmorske visine kao planina Jelovica, 1444 metra, pa su u vrijeme kasnojesenjih mjeseci, kad počne da pada snijeg, Lubničani znali da li u

Jelovici ima snijega. Ako bi ga bilo na Kršu u većim količinama, rijetko bi se ko upustio u avanturu da krene prema Jelovici sam, ili čak se uopšte nije kretalo, bez neke velike nužde, jer pojava veće količine snijega na Kršu znači da je u planini Jelovici veoma veliki snijeg. Iznad Krša je Pobrñe, livade, njive, ispaše i kamnjar, koje je tako nazvano po blago zatalasanim brežuljcima, koji čine sastav krajolika. Na desnoj strani, gledano uz put prema Gredi je Žuta platija ili Udovinjica, ogromna kamena gromada, sastavljena od žućkastog krečnjaka sa dva usjeka, koja je kao isklesana, oblika nepokrivenog paralelopipeda, dužine oko dvjesta pedeset metara, dok je drugi usjek nešto niže i mnogo je manji. Taj veći usjek je bio mjesto strašnog pogroma i masakra Obradovića, mjesta gdje su ih bili opkolili Klimenti, i sve muškarce, koji su se tu zatekli pobili, pa se po brojnim udovicama, koje su tada ostale bez muževa, kameni usjek zove Udovinjica. Putem prema Gredi se poslije Udovinjice nailazi na Dafininu vodu, jedan omnji neizdašan izvor, koji teče preko nekog minerala ili rude. Vjerovatno je da tu, u tragovima ima rude gvožña, pirita, pa se stiče utisak da voda ima crvenkastu boju, što je bio i povod da se isprede romantično-zanosna legenda o nastanku imena. U selu je zbog takvog izgleda vode kružila priča da se kod vode uvijek priviña neko ''čudovenije'', i da nema hrabrog mladeta u Lubnicama, koje bi noću izašlo do tog izvora, i ostavilo neki znak da je na izvoru bilo. Prelijepa Dafina, koja je bila velika momačka srcelomka, ponosita, lijepa i srtasita, izjavi da će ona otići do izvora, a da će kao znak da je bila na izvoru, ostaviti vreteno zabodeno u zemlju pored izvora. Tako i učini Dafina, poñe uz Vodotres i stiže do izvora, pa onako umorna sjede da malo otpočine i sjedeći zabode vreteno u zemlju, kao dokaz da je bila na izvoru. Po nesreći, kad je zabadala vreteno, zabola ga je probadajući njime i sopstvenu zubun, koji je bio na njoj, pa kad je krenula da ustaje, osjeti da je nešto vuče prema zemlji. Znajući za priče o priviñanju kojekakvih čudelestava, pomisli da su to ona, te presvisnu od straha, i ostade na licu mjesta mrtva. Sjutra dan su je našli

pored izvora čobani, i u spomen na lijepu Dafinu tom malom i dosta neuglednom izvoru osta romantično ime, Dafinina voda. Kad se proñe Dafinina voda nailazi se na Orljaču ili Graovinu, imena već opisanog porijekla. Druga varijanta nastanka imena Orljača govori, kako je tu bilo gnjezdilište surih orlova Ni tu, ni na široj lokaciji više nema surih orlova. Graovišta su tako nazvana po jednoj vrsti trave, slične grašku, koju ja narod zvao graovica. Na Graovišta se nadovezuju Stopice, predjeo kamenite podloge, u kojem postoje udubljenja, kao otisci od stopa. Kad se proñe Stopica, putem prema Gredi na zapadnoj strani puta je Dolina, oveća uvala obrasla sitnogoričnom šumom i po kojim većim stablom, uglavnom bukovine. Na Dolinu se nastavljaju Zaladci, manji strmeni brežuljak, obrastao prilično rijetkom šumom, gdje zbog njegovog položaja počne sunce najprije da zalañuje, dajući tom predjelu osobenost i ime. Na istočnoj strani Zaladaka su Poljanice, livade, koje se nalaze iznad Udovinjice (Žute platije) i podsjećaju na mala polja, obrasla travom tipac. Sa Poljanica se stiže na Zajavorje, livade obrasle isto tako gustom i ne visokom, a veoma tvrdom travom, zvanom tipac. Budući se livade nalaze iza javorja (koga danas nažalost više nema) kraj je dobio ime Zajavorje. Na Zajavorje se nadovezuje Asanov do, izvor i livada. Za nastanak imena je vezana legenda o dobrom Turčinu Asanu, koji se bio zbližio sa lubničkom mladeži, gledajući u njima iskrene prijatelje, a uz to se bio i zagledao u jednu mladu lubničku ljepoticu. Tu ''bruku'' nije nikako mogao da odtrpi njegov otac, pa je poslao ubice, koji su ga ubili, pored izvora, odsjekavši mu glavu. Sjutra dan su Lubničani našli obezglavljeno Asanovo tijelo, sahranjujući ga uz poštovanje, koje se odaje biranim seljanima, a livadu i izvor na njoj nazvaše po dobrome Turčinu Asanu. Iznad Zajavorja i Asanova dola je Klečje, seoska utrina, obrasla u kržljavi četinar kleku, izmeñu i oko čijih grmenova raste gusta i sočna trava, gdje su čobani rado dotjerivali stoku na ispašu. Na zapadnoj strani se uzdiže zaobljeno brdo, zvano Greda, proljećni katun Obradovića-Milunovića. Vjerovatni naziv katuna je došao od izgleda,

jer gledano sa sjeverne strane čitav predio liči na ogromnu gredu, mada postoji legenda, da je Greda dobila ime po crnom, okamenjenom predmetu, gredi, koju je rodila nastojnica manastira svete Janje. Mala crna greda, koja je dugo stajala postavljena na sredini katuna, je plod grijeha, koji je igumanija manastira počinila, a tu crnu gredu je rodila kao božju kaznu, jer je iznevjerila izuzetno stroge crkvene i jevanñeoske kanone. Greda ulazi u sastav jednog ovećeg lokaliteta, zvanog Pojatišta, koja čine livade i katuni. Po Pojatištima su bile podignute brojne pojate, što je i uzrokovalo da se tako nazove čitav kraj. U sastav Pojatišta ulaze predjeli, koji su neodvojiva cjelina tog revira, a zovu se: Srednji do i Dolina, koja se nalazi u sredini Pojatišta, oveća dubodolina, ispasište i livade, Asanov do, Pobrñe i Greda. Sjeverno iznad Grede je Jablanov laz, travnata oblast livade i pasišta, oivičena šumom, po kojoj raste jablan, fini žuti cvijet, intenzivno žute boje. Sjeverozapadno od Siljevca su Mužice, mjesta, gdje su čobani prijavljivali stoku, a planinke ih tu sačekivale i obavljale mužu, donoseći čobanima ponešto za jelo, a oni bi počto bi stoka bila pomu-ena nastavili da napasaju svoja stada, ne prigoneći ih ka stanovima. Sjeverozapadno od kamenitog Siljevca je i Prešklapa, kameniti prevoj i kosa, koji se pruža prema Ratinji, kao da neko taj kraj preklapa, a narod je to prosto nazvao prešklapanje, pa otud i ime Prešklapa. Iznad Prešklape se uzdiže Cmiljeva glava, jedna od graničnih kota lubničkog atara. Na jugozapadnoj strani Lubnica, nastavljajući se na Uzbrodnicu je zaselak Zatrlje. Po predanju ime zaseoka je nastalo po trlicama za konoplju i lan. Konoplja i lan, su gajeni radi izrade predmeta od tih biljaka. U rijeci Jelovici su pravljene zajaze, tzv. močila, u kojima su konoplja i lan stajali dvije do tri nedjelje, kako bi se poslije sušenja lakše mogla skinuti nekorisna ligniniska masa, koja se nalazi u stablima konoplje i lana, da bi ostala čista celulozna vlakna, koja su dobijana ''trljenjem'', a kasnije, pravljenjem povjesma i preñom korištena za tkanje lanenog platna i ''težine'' od konoplje. Po brojnim trlicam, koje su

se nalazile tu, odmah pored močila i rijeke je i dio sela nazvan Zarlje. Od konoplje su pravljeni konopci, a od lana su izrañivani odjevni predmeti, prije svega košulje i laneni veš. Ova verzija nastanka imena je prilično uvjerljiva, jer se u prvom pomenu imena Lubnica govori o obavezama plaćanja poreza na lan, koji je tada gajen u znatnim količinama. To ujedno govori da je ime ovog zaseoka staro, što opet znači da ima toponima, koji potiču iz vremena prije doseljavanja predaka današnjih Lubničana. Osim zaseoka Zatrlje, tu su i Trnjine,. mikrolokalitet koji se nastavlja na Zatrlje, a tako nazvan po sitnogoričnom, višegodišnjem trnju, koje raña sitne modrikaste bobičaste plodove. Lokalitet je zapamćen kao mjesto gdje se odigrala žestoka bitka 1862. godine izmeñu Gornjoseljana i Turaka, koji su preko Lubnica pokušali da doñu u pomoć posustaloj turskoj vojsci, koju je vojvoda Miljan sa vasojevićkim ustanicima tako nemilosrdno potukao na Rudešu. Za kratko vrijeme od početka bitke je čitav predio bio prekriven turskim lješevima, vojnika koji su pokušavali da se probiju put Berana. I ono tursko vojske, što je uspjelo trenutno da se spase, je u bjesomučnoj potjeri, koja je nastala za Turcima izginulo je u Rašću, na čelu sa Skender-begom. Sa gornje strane puta Lubnice-Jelovica, odmah se nadovezujući na ova dva pomenuta lokaliteta je Drijenje, kamenito tlo sa osiromašenim slojevima zemlje, zaraslo u guste žbunove drijena. Iznad Drijenja se uzdiže velika kamena gromada, Kučkina litica, koja se izdiže vertikalno počev od makadamskog puta prema Jelovici. Visina te kamene gromade je preko sto metara, a završava se omanjom zaravni, koja je obrasla u kržljavu travu i kleku. Ime je dobila, slijedeći u ovom slučaju, dosta nepouzdano narodno predanje, po keruši (kučki), koja se u svojoj bjesomučnoj jurnjavi za nekom divljači strmoglavila niz tu stijenu. Malo je vjerovatno da je takva karakteristična odrednica Lubnica dobila ime po ovoj verziji, ali druga verzija nastanka imena nije poznata. Iznad Kučkine litice su Golubinjaci lokalitet obrastao

grabovom šumom i grmovima drijena, tako nazvan po brojnim gnjezdilištima divljih golubova. Sa Kučkine litice se nailazi na Kozare, nekadanji zimovnik, gdje su ljudi u vrijeme nerodnih godina ostajali sa kozama na zimovniku, sijekući im grane od drijena i zakržljalih bukovih žbunova, kako bi ih samo izveli iz zime. Na Kozare se naftavlja Kopito, velika kamena stijena, u kojoj se vidi otisak najsličniji otisku ogromnog konjskog kopita, a legenda kaže da je tuda prolazio Marko Kraljević, na svome ''pomamnom Šarinu'', pa ga je u ljutnji dobro ožegao bakračlijom, tako da mu je Šarac bijesno poskočio, ostavljajući otisak kopita u stijeni. Prolazeći pored Kopita stiže se na jako vrelo, pored koga je na manjoj zaravni i proljećni katun. Vrelo je nazvano Vodotres, a ime mu je nastalo po treskanju, što ga izaziva voda, koja hučno i jako sa treskom izlazi iz zemlje, bivajući tako jedno od najizdašnijih izvorišta atara sela Lubnica. Pošto je vrelo jakog kapaciteta, uveliko se razmišlja da se njegove vode kaptiraju i uvedu u lubnički vodovod, čime bi bilo potpuno riješeno snabdijevanje Lubnica kvalitetnom vodom. Na jednoj omanjoj zaravni na Vodotresu je Topovište, mala ravninica sa koje je, prema legendi neki kralj gañao župana, svoga suparnika, koji se sa svojom ženom i pratnjom bio sakrio u Županskoj pećini, bježeći pred kraljem Pošto je razdaljina od mjesta gdje su se nalazili topovi do Županske pećine prilična, to ni pogodci iz topova nijesu bili precizni, te na taj način nijesu mogli ništa da urade županu, nego su ispod otvora pećine zapalili veliku vatru od sirovih drva, kako bi natjerali župana da sa pratnjom izañe. Iznad Vodotresa, prema sjeverozapadu je Zmijinja strana, kamenjar zarastao u sitnogorično šiblje, kroz koje izniče i po neko oveće bukovo stablo, nekada kraj u kome je bilo dosta zmija otrovnica, kojih ima i sada ali u mnogo manjem broju, jer ih je uništio neki njihov prirodni neprijatelj. Njihovo uništenje, i svoñenje na izuzetno rijetke primjere su učinili brojni orlovi, koji su se gnijezdili na lokalitetu Orlji (Orlovski) krši. Pretpostavlja se da su zmije tamanili orlovi i jastrebovi, kojih sada skoro više i da nema na njihovim prijašnjim staništima. Suri

orlovi su potpuno uništeni ranih pedesetih godina XX vijeka, kad je krenula opšta hajka na brojne čopore vukova, koji su se bili izuzetno namnožili za vrijem Drugog svjetskog rata. Vukovi su uništavani otrovom, stavljanim u životinjske lješine, kojima su se hranili i suri orlovi, tako da su na ovim prostorima potpuno uništeni. Nad Vodotresom se izdiže i veliki kameni blok nazvan Kamlja, poetizovano modifikovana riječ kamen, a lociran je izmeñu Veljeg i Srednjeg dola. Prije nego se prijeñe prema Kamlji, nailazi se na krševitu zaravan, po kojoj se nalazi velika količina sitnog kamena, koje, kao da je usitnjavano, predstavlja ''škalu'', sitni kamen za popunu meñuprostora pri izradi ozida, suvomeñnih ili zidova sa malterom.. Ta škala je u žargonu nazivana čkala, pa je toj omanjoj lokaciji dato ime Čkalica. Gunjina strana je strmina obrasla ljeskovim grmovima, tako nazvana prema predanju, po gunju (talaganu) zaboravljenom i izgubljenom od strane nekog čobanina. Taj talagan (gunj) nikada nije pronañen, a u narodu je ostalo vjerovanje da su ga odnijeli nečastivi, pa je narod počeo da tom kraju daje obilježje mjesta, gdje se javljaju neke natprirodne sile, koje su eto, odnijele i gunj (talagan). Srednji do se nadovezuje na Udovinjicu, tako da u njegovom prirodnom nastavku počinje Srednja stijena, nekada katun i oranice, sada sve zaraslo u šumu. Bivši katun i or(a)nice se nalaze iznad jedne velike kamene gromade. Doduše ta gromada nije vidljiva, jer je prekrivena sa dosta debelim slojem zemlje, pa se tek nešto dubljim kopanjem dolazi se do tog krečnjačkog sastava, izuzetno homogenog u tim dubljim slojevima. Prema zapadu je Velji do, or(a)nice i katun, nazvan Velji zbog svoje veličine u odnosu na susjedne mikrolokalitete. Od Veljeg dola se prema jugozapadu izdiže Kopriva, livade i proljećni katun, a potom Vrtijeljka, takoñe katun i livade. Kopriva je tako nazvana po ogromnoj količina korovske, a izuzetno ljekovite biljke koprive, koja raste u okolini stanova, torova i kotara, dok je Vrtijeljka tako nazvana po dječje-čobanskoj igri koja se sastojala od već opisanog

ureñaja, koji je služio da se djeca na njoj vrte, pa se i tako čitav mikrolokalitet po tome naziva. Iznad Veljeg dola, Koprive i Vrtijeljke se uzdiže gromadni masiv Siljevca, kamenjar, kroz koji raste mjestimično u bokorima sočna planinska trava, pa iako na oko izgleda surovo, stoka tu nalazi bogato ispasište. Siljevac je dobio ime po grmenovima trave, specifičnog mirisa, zvane siljevina, koju su naročito rado pasle ovce. Sama strmina, prema Veljem dolu, kojom se stiže do vrha Siljevca se zove Sik. To je kamenito tlo, obraslo u zakržljalu kleku i orijetko busenje trave, a spušta se do livada i ornica Veljeg dola. Do Vrtijeljke je Šaćirova lastra, kamenita gromada vertikalne ravne površine, mjesta gdje je poginuo neki turski nizam Šaćir, koga su tu ubili Lubničani, sveteći se Turcima za neki od njihovih zuluma, što su ih počinili nebranjenoj raji. Lastra je drugi dio imena koji govori o tome kako je stijena ravne površine, jer je pleh sinonim za ravno, u žargonu de naziva lastra, što je i učinilo da se ovaj kamen tako nazove. Od Koprive i Vrtijeljke se nailazi na Kadijevce, sada izuzetno zapuštene livade, koje su pretvorene u utrinu, nekada vlasništvo turskog sudije, kadije, glavnog presuditelja u svim sporovima, što su ih vodili Gornjoseljani, pa je po bivšem vlasniku, turskom kadiji i lokalitetu dato ime. Od Siljevca, jugozapadno se prostire ogromni kompleks livada, po kojima ima ponešto šume i kamenitih ostrva, zvani Ratinje. To su poprilično strmene i čiste livade, relativno lake za kosidbu, plastidbu i privlačenje plastova sijena do kotara radi sadijevanja u velike stogove, ili kako su ih Lubničani nazivali sijena, pa je narod govorio ra(ha)tno (rahat-lako, turcizam) je sraditi livade, od čega je kasnije nastalo ime Ratinje. Na sjevernoj strani Siljevca se nalazi Crepuljača, jedna mala dolina, čije je zemljište sastavljene od plavkasto-zelenkaste gline, od koje su Lubničani pravili crepulje, sudove tepsijastog oblika, u kojima je pečen hljeb. Na sjevernoj stranu Siljevca se uzdiže kosa, koja vodi prema Crnoj glavi, najvišem vrhu na Bjelasici. Ranije je pomenuto, a u

uvodnim napomenama ovog dijela su iznesene varijante mogućeg nastanka imena za Crnu glavu. Do Crne glave se dolazi preko Debelog smeta, ogromnog sniježnog nanosa, nastalog u zimskim danima, kad mećava i pomamni vjetrovi nanesu ogromne količine snijega, pri čemu nameti mogu biti visoki i do desetak metara. Nameti su toliko veliki, da se snijeg na tim mjestima potpuno ne otopi čak ni za vrijeme junskih ljetnjih vrućina, nego ledeno okamenjeni se zadržavaju do najvrelijih ljetnjih dana, do početka ili čak do kraja jula. Tu, na toj smetini, čobani za vrijeme velikih ljetnih vrućina zaplanduju svoja stada, dok uminu one najžešće podnevne vrućine, tako što im ovce polijegaju po snijegu, rashlañujući se od ljetnje žege i jakog sunca, koje prosto žeže kroz orjeñali planinski vazduh. Snijeg sa smetine koriste čobani, tako što biraju, kopajući u samom smetu od niskih temperatura okamenjeni snijeg, stavljaju ga u kakav sud, ili u improvizovanu posudu napravljenu od velikog i širokog lista čemerike, ili čak skidajući zvono sa ovna predvodnika, pa u te pobrojane posude sipaju snijeg, potom u tu posudu sa snijegom namuzu ovčije varenike, dobijajući tako izuzetno ukusan napitak, kojim se slade. Pojas velikih pašnjačkih suvata obrastao u gustu, sitnu, sočnu i vrlo hranljivu travu u narodu zvanu tipac je Galica. Preko nje i Debalog smeta se penje relativno blagim usponom na Crnu glavu, odakle puca vidik na sve strane, a naročito je impresivan panoramski pogled na katun Rupu Pešića i Pešića jezero, pa je u trenucima izuzetne nostalgične zanesenosti, narodni lirik zapjevao: ''Oj Galico prokletijo, te ti kose Bog ubio. Na rebe sam malo stao, Pešić Rupu posmatrao, i Jezero njeno ledno, ñe mi mlade osta jedno...'' Kao što je već rešeno sa Siljevca se stiže u veliko sjenokosno prostranstvo, zvano Ratinje, koje se satoji od sljedećih mikrolokaliteta:

Dražinovac, vjerovatno tako nazvan po starom vlasniku, Stanište, livade na kojima ima ostataka stanova, koji su bili ljetnja nastanba stočarima, Rogavac, livade tako imenovne po posebnoj vrsti trave, koja tu raste, a narod tu travu naziva rogavac, Prcaci, livada, nekada vlasništvo gornjoseljskog kapetana, Bastašanina Tomaša Pešića, junačnog voñe Gornjoseljana u oslobodilačkim ratovima protiv Turaka. Livada je nazvana Prcaci, po sitnom i oštrom kamenju, skoro šljunkovite granulacije, kroz koje niče ne mnogo gusta trava. Sitno kamenje, crvenkaste i zelenkaste boje (razne varijacije silicijum dioksida), pršti, prska ispod nogu kad se ide preko njega, ili pršti ispod kose, kad kosač kosi livadu, pa je tako i dobila ime, naravno transformacijom glagola prštati, u naziv Prcaci. Zbog sastava tla livade, možda je to i najnekvalitetnija livada u cijeloj planini. U sastav Ratinja ulazi bilo Ćafa, sa izuzetno strmenom livadom, uz to vrlo nepodesnom za obradu. Ćafa asocira na ime nastalo od nekog turcizma, ili na riječ albanaskog porijekla koji najčešće označava kakvo planinsko bilo, pa nije isključeno da je ime dato po nekom specifikumu, kako su Turci po svom nahoñenju identifikovali taj lokalitet. Ćeranska je livada, kojoj je ime nadjenuto po bivšoj vlasnici, udovici, nadimka Ćerana (vjerovatno modifikacija od riječii ćerka), a moguće je, da je to bilo i vlastito žensko ime. Strugovi su strmene livade, pa je u narodu za takav oblik zemljišta uobičajen naziv strug. Veliko sjenokosno prostranstvo, koje se spušta do katuna Pešiće Rupe podsjeća na ogromno zeleno rastrto platno, pa je vjerovatno zbog toga i nazvano Platno. Ranije je već napomenuto da je vrlo teško napraviti neki sistem, koji bi bezprijekorno mogao da služi u nabrajanju svih toponima, pa će se dalje nabrajanje započeti od puta koji vodi od Lubnica prema Jelovici. Tako će imenovanje lokaliteta početi nabrajanjem od Kane bare, katuna i ornica, lokaliteta, sa imenom nastalim po biljci kana, od čijeg se sasušenog i u prah samljevenog lista dobijala prirodna boja za bojenje predmeta izrañenih od vune, kao i za bojenje kose. Kana bara je dio zaseoka Sela, jednog od najstarijih

djelova Lubnica, zaseoka, koji je bio naročito dobro naseljen u vrijeme razgraničenja izmeñu Crne Gore i Turske, posebno, kada je 1878. godine Crna Gora i zvanično priznata za nezavisnu državu. Tada su neke porodice Obradovića i Rakovića naselile ovaj zaselak, izbjegavajući na taj način da služe tursku vojsku, pošto su Lubnice ostale u Turskoj. Tih godina su Turci poslali jedno dvadesetak vojnih poziva, kojima su obavezivali lubničke mladiće da budu turski vojnici, pa su njihove porodice, izbjegavajući da se njihova djeca odazovu tim vojnim pozivima, priješle da žive u slobodnoj i nezavisnoj državi Crnoj Gori. Iz redova tih porodica su krenuli na školovanje i prvi oficiri, na Cetinje i Vojnu akademiju u Rusiji. Na školovanje u oficirsku školu su pošli Miljan i Marko Obradovići, a na Vojnu akademiju u Rusiji su pošli Miro Petra-Pape Obradovića i iz samog sela Lubnica Labud-Suro Ojdanić. Po završetku akademije, kao oficiri ruske vojske su poginuli u boreći se Rusko-japanskom ratu 1904. godine Prije Sela, iznad puta prema planini Jelovici je izvor Klopot, čija je voda prilično hladna, ali sa dosta sadržaja rastvorenih karbonata, kako kalcijumovih, tako i magnezijumovih, koji vodu čine prilično ''tvrdom'', pa se ne preporučuje njena duža upotreba, zbog izuzetno velike karbonatne tvrdoće. U sastav Sela ulaze Tucaljke, ne mnogo rodne ornice, čiji su vlasnici radili svakovrsne poslove, kako bi prehranili porodice, pa su se ''potucali'' radeći teške poslove, što je dalo povoda da se taj lokalitet nazove (po)Tucaljke. Ispod Sela, sa jugoistočne strane je omanja livada zvana Jokovića luka, vlasništvo Obradovića-Milunovića, po najužoj bratstveničkoj grupaciji Jokovića. Od Jokovića luke, idući prema planini Jelovici se nailazi na jedan kameni usjek, kroz koji vodi lokalni, makadamski kolski put za planinu Jelovicu. Kameni usjek je, kao i svo okolno stijenje, sumrkasto-tamne boje, pa i pored velikog zelenila, koje okružuje to kamenje stiče se utisak sumornog crnila i čitav kraj je dobio ime Crna počivala. Crna po sumornosti pejzaža a počivala, kao mjestu počinka brojnih putnika, namjernika ili seljaka, koji su pretjerivali kakav teret, ili karavanskih poslenika na putu prema Jelovici ili

Kolašinu, ili od Kolašina i planine prema Lubnicama i dalje prema Nahiji. To je ujedno bio i granični kamen, na kome se i danas vidi ostatak granične oznake, tzv. ''lumer'', kojim je obilježena granica države Crne Gore i turske. Potok, koji teče od Ratinja i prolazi kroz Crna počivala, ulijevajući se u rijelku Jelovicu sa njene lijeve strane se naziva Ratinjski potok. Oko potoka, na njegovim bočnim ne mnogo strmenim stranama raste ktsrata bukova šuma, koja se jednostavno po potoku, koji teče tom dubodolinom naziva Potoci, u čiji sastav ulaze dva manja mikrolokaliteta Donja i Gornja Graca. Uz potok, koji teče ovom dubodolinu je Račina katunina, nekad ljetnji katun Rače Obradovića. Pored samog puta, nastavljajući prema planini Jelovici je livada, smještena na manjoj ravnini, koja postepeno prelazi u blagu padinu, iznad koje se javlja visoka krstata gora, bukovog i smrčevog drveta. Taj šumoviti predio se zove Griški brijeg, a livada i čitav kraj Griže. O nastanku imena Griže je već bilo govora. Iznad Griškog brijega, je jedna oveća zaravan, livada, zvana Metalica, nekadašnje okupljalište čobana, koji su se tu nadmetali u bacanju kamena sa ramena, što je i učinilo da se tako nazove, Metalica. Kameniti masiv iznad Metalice je Bijela stijena, po sastavu od izrazito bjelog krečnjaka, pa se zbog te bjeline tako i zove. Ispod Metalice prema Katuništima vodi kamenita kpsa. Zvana Mimova ploča, tako nazvana po čobninu, sa nadimnkom Mimo, koji je tu stradao, pošto se urvao niz strminu te kose. Na Mimovu ploču se nadovezuju Krljice, nekada gusta šuma, koja je bila iskrčena, tako da su po čitavoj toj teritoriji bili ostali panjevi, u lokalnom žargonu zvani krlje, što je i uzrokovalo da tako dobije ime. Mimovu ploču i Krljice nadkriljuju Busilovac i Maretovica, visoke planinske livade. Busilovac je tako nazvan po busenovima trave, koji rastu po čitavoj livadi, a Maretovica je dobila naziv po nadimku bivšeg vlasnika, sada svojina Obradovića, uže bratstveničke grupacije Mujovića. Cagića krši su livade tako nazvane po vlasnicima (Cagićima) Obradovićima, i nalaze se iznad Busilovaca i Maretovice.

Ispod Bijele vode, jednog ne mnogo izdašnog izvora, koji teče preko izrazito bijelog kamena, dajući utisak kao da je voda bijela, se nalazi Duboki potok, velika dubodolina nastala kao vododerina od velikih količina vode, nastalih pri otapanju snijega ili jakih kiša. Te su vode svojom erozivnom snagom napravile veliki valov, kojim se stiže do livade Magarećak, tako nazvane, jer po njoj najviše raste trava, koju jedino rado jedu kopitari. Magarećak je livadska enklava, koja duboko zalazi u Sedlačku goru, a kroz tu livadu skoro njenom sredinom teče Jezerštica, otoka Pešića jezera, u kojoj takoñe ima dosta pastmrke, kako one koja izlazi iz Pešića jezera, tako i pastrmke, koja u Jezeršticu dolazi iz rijeke Jelovice. Ta migracija je naročito izražena kada pastrmka ide uzvodno, radi mriještenja. Pored puta prema Jelovici, a po prelasku Jezerštice se stiže na Talevića luku, nazvanu po bivšem vlasniku Stanku-Talu Obradoviću, mjestu gdje je bilo napravljeno više kuća, pošto dio Lubničana, Obradovića i Rakovića nije htio ni po koju cijenu da bude u Turskoj, nego su napustili svoje kuće u Lubnicama, napravivši ove u planini, gdje su uslovi za život bili znatno teži, ali se zato živjelo u slobodnoj Crnoj Gori. Iznad Talevića luke, bivše obrañivane njive (orane i kopane), je uzvišenje nazvano Pupova glavica, koja se nalazi ispod Katuništa, katuna, koji je bratstveničko vlasništvo jednog dijela bratstva Obradovića. Moguće je da je tako nazvana po Turčinu zvanom Pupo, koji je poginuo bježeći pred hajducima harambaše Vuka, pošto se strmoglavio niz veliku i okomitu stijenu u Granicama (Pupovac), a čije je vlasništvo bilo i ovo zemljište. Na sjeverozapadnoj strani Katuništa je veliki šumski kompleks Sedlačka gora, tako imenovana jer ulazi u sasatv katuna Sedlo, a prostire se izmeñu Sedla i katuna Rupe Pešića. Od Katuništa se na sjeverozapadnoj strani nalazi Donje ravno Sedlo i Kolijevka. I jedan i drugi lokalitet neobično podsjećaju na predmete, po kojima su tako nazvani, na kolijevku i sedlo. Legenda govori o nastanku imena Sedlo. Ime je nastalo tako, što je sedlo ispod samog katuna u ljutini hitnula

prema katunu ostavljena djevojka Ojdana, spotaknuvši se u mraku o sedlo na putu, kada je tražila svatove i kuću svog suñenika, dolazeći tragom po nepokošenim livadama za svatovima, koji su od nje pobjegli, ostavivši je na Krivom dolu, jer im se učinilo da nije za njihovu kuću. Od tada navodno živi legenda o nastanku imena Sedlo, a vlasnici Donjeg sedla su potomci glasite Ojdane, po kojoj se danas sa ponosom prezivaju. Kosom, koja ide od Donjeg ravnog Sedla se dolazi do Gornjeg ravnog Sedla, kome sami izgled daje načina nastanka imena, a nalazi se na nadmorskoj visini višoj od Donjeg ravnog Sedla nekih stotinak do sto pedeset metara. Iznad Donjeg ravnog Sedla, kosom kojom se stiže do Gornjeg ravnog Sedla je vrh nazvan Troglava, o čijem će nastanku imena biti riječi kada se bude govorilo o postanku imena Troglava, velikog vrha na Bjelasici, koji se nalazi iznad katuna Padeža. Sjeverno od te kose su Merića Usovine, strmina, niz koju se u vrijeme velikih sniježnih padavina obrušavaju jaki usovi. Prelaskom preko Usovina se dolazi u Pešića katun, Ševar, vlasništvo Pešića iz Lubnica. Pošto je sasatav zemljišta takav da po katunu raste dosta trave koju narod naziva ševar, to je i katun dobio tako ime. Od takve vrste trave su planinke pravile cjediljke, jednostavnim prepletanjem, bolje rečeno grubim improvizovanim tkanjem te trave, kao kada se tka neka tkanina, postavljajući dugačke travke kao osnovu, preplijećući je sa nešto kraćim travkama ševara kao potkom, pa se potom sakupljaju svi krajevi trske što izviruju iz tkanja, tako da se dobije improvizovana cjediljka goruždastog oblika. Te cjediljke su korištene za cijeñenje tek zdrignutog sira, kao i posebnog mliječnog proizvoda, urde. Na katun Ševar se nadovezuje katun Lazarica, koji se nalazi iznad Ševara. Prelaskom preko Jezerštice, dolazi se u Bastaški katun ili Rupu Pešića. Izlaskom iz katuna Rupa Pešića se stiže u Lukovišta, omanji katun, uokviren šumskim lazinama, izuzetno bogat sočnom travom. Prema predanju je katun tako dobio naziv po velikoj količini ubijene divljači, prije svega srna i jelena, koji je tu dolazili na ispašu i pojilište, na Pešića jezero. Brojnu divljač, koja je tu dolazila su lovci

neštedimice tamanili, ili kako se u žargonu kaže lukovili, kad se želi istaći da je nešto dobrano istrijebljeno ili ubijano. Povrh katuna Lukovišta su livade zvane Vrtače, koje su po obliku sastavljene od velikog broja dubodolina, imena jasno slovenskog porijekla. Vrtače se nalaze na nadmorskoj visini 1863 metra, i prostiru se do Olomerske, velikog kompleksa livada, za čiji se nastanak imena takoñe vezuje dosta nepouzdana legenda, o pogibiji, pa potom sahrani velikog junaka i predvodnika svojih saplemenika Olomeru. Moguće je da se taj junak i zvao Olomer, jer je poznato da u slovenskom imenaru vlastitih imena postoji ime Olomir, pa je modifikacijom imena Olomir nastalo ime Olomer, a po njegovom imenu i naziv tih livada, Olomerska. Iznad Blatine, omanje stajaće vode, blatnjavih obala se nalazi Pešića jezero, bivša velika dolina nastala erozivnim djejstvom glečera, koji su se spuštali sa Zekove glave, pa potom otapanjem stvorili veliki planinski cirk, Pešića jezero koje ima oblik nepravilne elipse. Dužina jezera je 290, a širina oko 150 metara. U vrijeme velikog vodostaja Pešića jezero ima obalu dugačku oko 1200 metara dok je ljeti za vrijeme bezkišnog perida, obala znatno manja i ima oko 750 metara. Najveća dubina jezera je 8,4 dok mu je prosječna dubina oko 3,2 metra. U vrijeme niskog, ljetnjeg vodostaja, površina jezera je oko 37 500 kvadaratnih metara, dok mu je pri takvom vodostaju zaprema oko 120 000 kubnih metara vode. Jezero se napaja vodom od otopljenog snijega sa oklonih brda, i iz okolnih izvora, i nalazi se na nadmorskoj visini 1838 metara. Uzvišenje (kojih ima svuda oko jezera) na jugoistoku je Borova glava, obrasla visokim borovim stablima, po kojima je to uzvišenje i dobilo ime. Izmeñu Borove glave i kose od Obradovića Lazarice su Kradnje doline, velike i strmene pustare, obrasle borovnjakom, višegodišnjom biljkom, koja rodi borovnice, izuzetno ukusno bobičasto šumsko voće. Na Kradnje doline se nadovezuje Lijepa smetina, sjenokos, koji počinje najkasnije da obrasta sočnom i kvalitetnom (kako se u žargonu kaže lijepom) travom, izniklom poslije

otapanja smetova, pa je zato i kraj nazvan Smetina. Lijepa smetina se prostire do kose, koja povezuje Lazaričku i Zekovu glavu. Ispod vrha Zekove glave, visokog 2116 metara, velikom uzbrdicom, koja vodi od Pešića jezera prema vrhu, se nalazi izuzetno hladni izvor, zvani Kofilj. Oko izvora je raslo cvijeće, koje je narod zvao kovilje, pa je vremenom i čitav okoliš, kao i izvor nazvan Kofilj. Temperatura vode i vazduha na samoj Zekovoj glavi je toliko niska, da su namjernici, koji bi nailazili u ranim jutarnjim satima, čak i za vrijeme ljeta nalazili na pokoricu leda, koja se nahvatala na baricama oko izvora. Na ulasku u Jelovicu, po prelasku Talevića luke, se kroz bukovu šumu, pored rijeke Jelovice stiže u Provaliju, ogromnu valu koja svojom veličinom iznenadi namjernika, pa se ima utisak da se ulazi u ogromnu provaliju. Moguće da je taj dio planine Jelovice po tome i dobio ime, mada postoji legenda, da je tako nazvan po Provaliji, jednom od devetoro djece nekog lubničkog siromaha, koga je otac vrlo rano odijelio od ostalih sinova, zbog njegovog izuzetnog apetita, jer ga nije mogao hraniti, nego je odijeljeni sin otišao u palninu Jelovicu, gdje je na početku planine, u Provaliji napravio kuću, i tu živio. Pošto je za jedan obrok mogao da pojede čitavo jagnje, to je zbog nezajezivog apetita nazvan Provalija, a čitav kraj je navodno nazvan po njemu. Na sjeverozapadnoj strani se strmeno izdižu livade, koje se prostiru do Plase, livadsko-šumovitog predjela, koji je bio ujedno i ljetnji katun Ojdanića (Aleksića). Ogromne sniježne padavine, koje su padale po Plasi, su narodnom tumaču ličile na plase sijena, koje se zahvataju iz plastova pri sadijevanju velikog stoga, pa je prema nepouzdanom predanju to i učinlio da se ovaj lokalitet tako nazove. Od Plase prema sjeveroistočnoj strani je šumovita dubodolina, koja vodi do ljetnjeg katuna Sedlo, kroz koji protiče Lazarički potok, bogat vodom i u vrijeme ljetnjih mjeseci, jer prima vodu od nekoliko izvora, koji izviru u katunima Donje i Gornje Sedlo. Sedlački (Lazarički) potok se uliva u Jelovicu, kao njena lijeva pritoka. Na jugozapadu od Plase je Javorak, šumoviti predio, nekada izuzetno bogat

javorovim stablima, nažalost, sada skoro potpuno iskrčenim, pa na mje sto javorove šume sada raste bukova.

Na Provaliju se nadovezuje Gojinovac, ljetnje obitavalište, nekada poznatih buljučara Obradovića-Kačara. Tu bi ostajali sa stokom do duboko u ''mrtvu jesen'', sve dok ne bi počeli da padaju prvi snjegovi. Njihova stoka bi se u toku boravka na planini, uz izuzetno bogatu ispašu kojom je obilovala planina Jelovica, dobrano podgojila, pa su te livade na lijevoj obali rijeke Jelovice, zbog toga i nazvali Gojinovac. Iznad Gojinovca se uzdiže prema Pičoricama jedno prilično prostrano i zaobljeno brdo, koje se prostire od Glavice, iznad Gojinovca do Tomove glave, granice prema Pičoricama na zapadu. To su livade nazvane Zečka. Na sjeveroistoku brda je kamenjar, veoma strmen i vrletan, kroz koji raste sočna trava, koja zamami krupnu stoku, pa je tu stoka često zalazila zamamljena sočnom travom, ali se ne bi mogla povratiti, zbog izuzetne vrletnosti, nego bi se satirala, tako da je bilo nemoguće i mrtvu stoku odatle pokupiti. Pošto bi divlje zvijeri nalazile lješine od domaćih životinja, razvlačile bi ih, pri čemu su najčešće tu ostajale glave od životinja, a narod je te strme kamenjare nazvao Oglavak. Druga varijanta nastanka imena je upozorenje, koje bi stariji izgovarali, pri polasku čobana na čobanstvo, da paze kako ne bi radili ''o glavi'' krupnoj stoci, puštajući je da pase po toj kamenitoj strmini. Livada, koja počinje iznad Gojinovca, se zove Zečka, uvijek zelena, i u doba najvećih suša, a kamenita zaravan od koje počinje Zečka je Glavica, na kojoj se nalazi mramor nepoznatog porijekla, za koga se samo predpostavlja da može biti grob nekog čobanina, koji je ostao na zimovniku u Jelovici, pa zbog nevremena nije mogao biti ukpopan u seoskom groblju, ili je pak možda grob nekog turskog askera, ubijenog u brojnim okršajima Lubničana i Turaka. Kako je već napomenuto, Zečka se uzdiže prema Tomovoj glavi, kamenitoj gromadnoj meñi Pičorica i Zečke. Sa te strmine se zbog guste magle i neviñelice pokliznuo i poginuo neki čobanin Tomo, po kojem je i ta kamenita gromada i nazvana.

Na zapadnoj strani Zečke je omanja rijetka topolova, sitnogorična šuma, kroz koju raste bujna trava i pokoji borovnjak, a po topolama je nazvana Topoliče. Na samom kraju Topoliča, pored potoka na njegovoj desnoj obali se nalazi jedna velika vrtača, zvana Jama, u koju poniru vode potoka, koji izvire na Prijekom smetu. U taj potok se uliva voda sa izvora na njegovoj desnoj obali, pri samom vrhu Katunine. Topoliče se blago spušta prema potoku, koji teče kroz ljetnji katun Ćeranića, zvani Ćeranski potok sa još jednim manjim mikrolokalitetom nazvanim Kovrag, tako imenovam po izuzetno gustom korovsko-barskom bilju, za koga su žitelji govorili da raste ''ko da ga sije vrag''. Topoliče i Zečka se nastavljaju na ispasište i livade, zvane Strane, koje se prostiru prema Ćeranskoj Katunini, a podno samog Prijekog smeta. Od Tomove glave počinju Pičorice, prostrane planinske livade, koje se sastoje od mikrolokaliteta: Usovine, Redžov brijeg, Gromovita glavica i Šareni krš.

Kad malo ojuži i počne otapanje snijega, počne polako da se kreće velika masa snijega, koja daljim kretanjem poprima snagu jake sniježne lavine, usova, koji krećući se planinskom strminom ogromnom snagom noseći sve pred sobom, drveće, kamenje i zemlju. Po tome je ta livada i nazvana Usovine. Na Usovine se nastavlja Redžov brijeg, čije ime potiče od imena Turčina, koji je tu poginuo. Drugo predanje govori, da je ime tako nastalo po bivšem vlasniku, nekom od plavsko-gusinjskih aga, čija je to bila agalarština. Istrijeskana kamena gromada, kroz koju prolazi po koja žica gvozdene rude, koja svojim magnetizmom privlači udare groma, na samom vrhu Usovina je Gromovita glavica ili Gromobija. Pri svakom jačem naoblačenju nastaju udari groma u to kamenje, pa je narod navikao, da čim se po nebu počnu navlačiti oblaci, odatle bježi što je moguće dalje, radi izbjegavanja kakvih težih posljedica, koje bi udar groma mogao da učini. Na samoj sredini Pičorica se nalazi neobičan, veliki kamen jajastog oblika, crvenkaste boje, po kome ima najrazličitijih vrsta crteža i bijelih šara, koje predstavljaju ljude u raznoraznim položajima, razne

alatke, crteže raznih životinja, puževa, školjki, i još puno koječega. Zbog te neobičnosti, nikad nije prestajalo da se misli da je tu ispod, ili pored toga kamena zakopano blago, pa su žitelji ovih krajeva puno puta prekopavali zemljište oko i ispod samog kamena, nadajući se da će isakopati to zakopano blago. Kamen je zbog tih najraznovrsnijh crteža i šara sa okolišom nazvan Šareni. Zbog nekog neodreñenog straha, i mistike oko nastanka i pojave tog kamena samca, na čistini, po sredini livade, kao i lociranja na tom prostranom livadskom okruženju, ničim vezanog za bilo kakvu stijenu, niko se od onih, koji su kopali oko i ispod kamena nije usuñivao da kamen odatle pomjeri na neko drugo mjesto. Pičorice nemaju neku prirodnu granicu sa Omorima, livadama, koje se prostiru prema zapadu u paralelnom produžetku jedne velike strmine na istočnoj strani, koja čini veliku livadu Lazaricu, tako nazvanu po njenom vlasniku Lazu. I za vlasnike ovih livada je narodna mašta izvezla prelijepu legendu, koju je u priču, kao i mnoge lubničke legende u lijepe pripovijesti pretočio Vukić-Vujica Lekov Obradović.

Ove livade počinju od Lazaričke glave, jednog od najviših bjelasičkih vrhova, pa se prostiru do kraja Prijekog smeta, u čiji sastav ulazi i Rakovića potok, livade sa jakim, pitkim i izuzetno hladnim izvorom, u čijoj se vodi ruka ne može držati duže od dvadesetak sekundi, a ako bi neko htio da pije vode direktno sa tog izvora, odjednom ne može popiti više od tri do četiri gutljaja. Rakovića potok je dobio ime po bivšim vlasnicima Rakovićima, a sada je vlasništvo Đola Maksimova Ojdanića. Omori i Prijeki smet sa Potokom Rakovića su cjelina velikih planinskoih livada, koje su i u najnerodnijim godinama prilično izdašne po rodu sijena. Na samoj kosi Prijekog smeta u jednoj ovećoj udolini se zimi nakupi ogromna količina snijega nanesena mećavama i planinskim nevremenom, tako da dostigne visinu i do deset metara. Pošto je pravac prostiranja tog smeta poprijek u odnosu na livadu, to su i livade nazvane Prijeki smet. Smet se zadržava dugo, do jakih julskih i avgustovskih vrućina, kad postepeno počne da kopni, a na kopnini se pojavljuje sočna

i nježno zelena trava, koju narod zove smetina, a kroz travu niče i cvjeta prelijepi, žuti cvijet, jablan, od koga čobanice prave lijepe vjenčiće, koje stavljaju sebi na glavu i po kojem tek roñenom jagnjetu oko vrata, radi ukrasa i napredka stada. Prelaskom sa Gojinovca, preko dubodoline ( zapadne granice lokaliteta Zečka), koja je ljeti samo suvo korito, u vrijeme obilnih padavina izuzetno hučnog potoka, koji utiče u rijeku Jelovicu sa njene lijeve strane se dolazi do Alilovca, ravne livade, koja je nekad bila vlasništvo plavskogusinjskog feudalca Alil bega, po kome i nosi ime. Na Alilovac se nadovezuje Krljigat, livada i izvor, predanju i legendi neznanog načina nastanka imena. Vjerovatno je da je ime naslijeñeno od najstarijih naseljenika ovog kraja, što nije neuobičajeno, jer ima starih naziva koje je doseljeno stanovništvo zadržalo, ne mijenjejući ih nikako, ili su te nazive prilagoñavali svom načinu govora. U pojedinim mikrolokalitetima doseljenici bi prepoznavali neku sličnost sa pejzažima iz kraja odakle su se doselili, dajući tom prepoznatom mjestu ime, kao što je takav lokalitet nazivan u starom kraju. Mogući nastanak imena Krljigat je pravljenje raznih zajaza-gatova, kojma je voda razvoñena po livadi radi što potpunijeg navodnjavanja. Zajazi ili gatovi su zbog nemanja drugog načina pravljenja gata, pravljeni krljama, iskopanom zemljom i busikama, pa je to dalo i povoda da se lokalitet tako nazove (krljni gat). Do Krljigata, sa njegove južne strane je livada pitome trave, koja je pokošena i ostavlena kao sijeno čuvana za ovce, kako bi im se kao izuzetno kvalitetna polagala pred, ili u vrijeme jagnjena. Zbog toga je i lokalitet nazvan Jagnjila. Po livadi se nalazi i poneki kamen stanac, po sastavu silicijum dioksid, koji je korišten kao pribor za pravljenje vatre. Naime, kad se gvozdenim, pogodno napravljenim ognjilom kresne o oštru ivicu tog kamena, izbijaju iskre, koje izuzetno tvrdi kamen otkida od gvozdenog ognjila. Kad se na kremeštak, kamen od silicijumdioksida, postavi ''trud'', u ''lugu'', smješi bukovog pepela i vode, dugo kuvana sirova bukova pečurka, a potom dobro osušena i utučena tvrdim predmetom kako bi omekšala, (koja poslije toga dobije

izuzetno mekanu baršunasto-pamučastu formu), ukresana iskra, visoke temperature zapali osjetljivi trud, pa se po paljenju truda razvija blagi, izuzetno prijatni miris, a na taj način dobije i sredstvo za potpalu ognja. Iznad Gojinovca, od dubodoline koja čini zapadnu granicu sa Zečkom, je kompleks livada nazvan Ćeranska, po Ćeranićima iz Vinicke, koji su i najvećim dijelom vlasnici tih livada. Na sjeveroistočnoj strani Ćeranske, smješten u zavjetrini jedne oveće uvale je ljetnji katun i nekada zimovnik Ćeranića, koji se zove Čeranski potok ili Kovrag, iznad koga se nalazi ravna livada zvana Laz, oivičena prirodnom meñom, potokom i šumom, inače vlasništvo nasljednika Milivoja-Midža Pešića. Prostrane livade Ćeranske se sa zapada graniče omanjom rijetkom toplovom šumom, usred koje je izvor, čije vode vlasnici Alilovca koriste za navodnjavanja te livade. Prelaskom preko tog malog potočića na zapad se dolazi na oveću livadu Lisičak, vjerovatno tako nazvanu po posebnoj vrsti trave, zvane lisičina, ili po brojnim lisičjim logama nañenim na zapadnoj meñi Lisičaka, koju čini kamenjar i livada zvana Lalkića potok, nazvana tako po bivšim vlasnicima. Izmeñu Krljigata i Lisičaka su brežuljkaste livade, nazvane Brežine. Krećući se uz brdo iznad Ćeranske su livade zvane Otića brdo, nekada vlasništvo gusinjskog bratstva Hoti, koje je narod izgovarao Oti, bez slova h, pa se po pripadanju Hotima i nazvalo (H)otića brdo. Sa sjeverozapadne strane granica Lisičaku i Otića brdu je Trešnjevačka Alja, sada vlasništvo Ojdanića (Savića), od koje se na istoku preko jednog omanjeg prevoja stiže do livade zvane Katunina, vlasništvo nasljednika kapetana starojugoslovenske vojske, hrabrog borca iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, Novice Ćeranića, nosioca brojnih ratnih i vojnih odlikovanja, za pokazanu hrabrost u oslobodilačkim ratovima. Ime Katunina je došlo po katunu, u kojem su nekad boravili bivši vlasnici. Da je tu zaista bilo ljetnjih stanova, vidi se po tragovima i ostacima staništa, koja se nalaze po obodu šume iznad same livade.

Na zapadnoj strani Alje se uzdiže omanja kosa, koja je i granica Alje i Magarećaka, djelimično barljive livade, čiju travu za ishranu jedu rado jedino kopitari, pa je po tome i nazvana Magarećak. Pri samom vrhu livade je jak i hladan izvor, koji teče tako da stvara omanji potočanjak, koji je ujedno i granica prema ogromnom kmpleksu livada, nazvanih Rupa gusinjska, nekada vlasništvo plavskogusinjskih aga i begova. Rupa gusinjska počinje sa brdovitim prelaskom iz Magarećaka, Jeljem, nekada krajem obraslim visokim jelama, danas potpuno iskrčenim, tako da na mjestima gdje su rasle jele, sada se uzdiže visoka bukova šuma. Na sjeverozapadnoj starni Magarećaka, odijeljen od njega visokom, prilično rijetkom bukovom šumom je izuzetno strmena livada zvana Rajkov do, tako nazvane po bivšem vlasniku, na koju se prema Prijekom smetu nadovezuju Zagrmice, livada, na čijem se krajnje sjeverozapdnom vrhu nalazi kamenje, u koje takoñe, kao i u Gromovitu glavicu često za vrijeme jakih naoblačenja udaraju gromovi. Do Zagmrica su napuštene livade, zarasle u sitno višegodišnje rastinje, kleku i pasji borovnjak, koji pejzažu daju mrkozeleni izgled, pa po tome i nazvane nazvane Crnjaci. Livada, pasište i kamenjar ispod Magarećaka i Jelja, koje se sa istoka graniče Lalkića potokom se nazivaju Konaci, nekadanji zimovnik Obradovića-Ujdura. Tu je jedne zime sa stokom zimovao Puniša Radovanov Odbradović-Ujdur, poznati junak i puškonoša u vrijeme oslobodilačkih ratova protiv Turaka. Kad je bio pošao da dovuče sijeno za stoku iz susjedne Rupe gusinjske, zatrpao ga je usov, koji je odnio nešto sitne stoke, i zimski priboj, primitivno sklonište za stoku, a Puniša je izdržao pod ogromnom sniježnom masom dva dana i dvije noći, dok nijesu pritekli u pomoć čobani iz drugih zimovnika, oslobodivši ga ispod sniježnog usova. U sastav velikog prostranstva izuzetno vrletnih livada Rupe gusinjske ulazi i više mikrolokaliteta: Police, Stolica, Debelo brdo i Mikovića strug. Po tome, što asociraju na veliku stolicu i poreñane police su livade tako i nazvane, a Mikovića strug je tako imenovan po

vlasnicima Mikovićima iz sela Buča. Debelo brdo je narod tako imenovao, pošto svojom gromadnošći i veličinom podsjeća na nešto što je gromadno debelo.

Sama Rupa gusinjska počinje od kose prema Bjelilima, tako da joj Jelje predstavlja istočnu granicu, pa se izuzetno strmo spušta do trebačko-vinickih livada, Micana i Tuste. Na samoj granici sa Tustom i Micanom je Skok, odmorište, preko koga se prelazilo preskokom, a nalazi se na putu ka katunu Padeža. Tusta je vjerovatno nazvana prema riječi tušta, koja označava mnoštvo, a za to je bilo osnova u izuzetno bogatom rodu sijena, kako se govorilo ima sijena ''tušta i tma'', pa je potom vremenom trnsformisano ime u Tusta. Micani su livade, koje baštine ime po davno izumrlim žiteljima, Micanima. Uzanim, teško prohodnim prevojem se na kosi od Rupe gusinjske nalazi prolaz, preko koga se najednom nailazi na nevjrovatni pejzaž, ogromnu visoravan zvanu Bjelila, koja se prostire podno Zekove glave. To je veliko prostranstvo livada, čiji su vlasnici Lubničani. Po sredini Bjelila se nalaze Jaže, livade sa dosta vode, koja izvire na sredini Bjelila. Jedan od karakterističnih lokaliteta na Bjelilima su Pecovića Bjelila, nekada vlasništvo Turaka Pecovića. Jedan dio ravnih Bjelila se nastavlja na manju strminu, zvanu Rebri, po tome kakav je položaj tih livade kao da su izrebrene, pa je to bio i logičan način nastanka imena. Livade, koje se graniče sa Bjelilima, a natkriljuju katun Padeža su Čuke, nazvane po brojnim kamenjarima, čukarima, kako to kamenje narod naziva, pa je vremenom od čukara, skraćivanjem riječi čukari, došlo do formiranja imena Čuke. Ispod dijela Bjelila, Rebri, se nalaze livade Mekin krš, kao pomen na kolašinskog megdandžiju, Meku, koga je lubnička potjera tu sustigla i na jednom kamenu (kršu) u livadi ubila. Iznad Bjelila su podbarne livade, koje se prostiru podno same Zekove glave, nazvane Kačarske Bare, po vlasnicima Obradovićima-Kačarima. Bare se nalaze na nadmorskoj visini 1898 metara. Pored Bara prema Zekovoj glavi je ravna livada, nazvana Ravni. Katun Padeža, je ljetnje obitovalište stočara, buljučara, Obradovića i Rakovića, koji je po broju ljetnih stanova bio najveći

lubnički katun. Strug, strma ispaša iznad Padeža, kao i prostrano ispasište Čevačka glava, su lokaliteti neposredno povezani sa Padežima. Iznad Čevačke glave se uzdiže veliki kamenjar nadmorske visine od 1900 metara. Ni za jedan od ovih mikrolokaliteta nema predanja o nastanku imena, može se samo nagañati. Iznad Padeža je Nukač, lokalitet interesnatnog nastanka imena. Ime Nukač je postalo, od riječi nukanje, koja znači nagovaranje, nudkanje. Kalajeva strana je prostrana livada, koja nosi ime bivšeg vlasnika Kalaja, čuvenog megdandžije i hajdučkog harambaše. Kao pomen na tog harambašu je ostala legenda o njegovim gvozdenim, zlatom optočenim tokama, koje su bile po Kalajevoj smrti vlasništvo nekog Šćekića iz Glavaca. Moguće je, da je to bio neki Kalajev potomak, ili po nekom drugom osnovu nasljednik. Te toke je bio dužan po dogovoru da njihov novi vlasnik, neki Šćekić, ustupi Radulu Obradoviću, koji je umjesto tog Šćekića izašao na megdan kolašinskom Turčinu, čiju je ženu ili sestru bio Šćekić preoteo. Megdan je trebao da bude održan na Krivom dolu, uz prisustvo brojnih Turaka iz Kolašina, Gornjoseljana i Vasojevića. Pošto Turčin nije poznavao ni Radula ni Šćekića to se veoma iznenadio, kad je Radule Obradović dojahao na svom bijesnom vrancu, bacajući sablju uvis, dočekujući je golim rukama. Kad je vidio Turčin takvog ñidiju, prepao se i pokušao je da pobjegne. No nijesu mu dozvolili kolašinski Turci, nego su ga natjerali da priñe i ''prizna mejdan'' Radulu Obradoviću. Radule je prihvatio Turčinovo priznavanje poraza uz uslov, da mu Turčin poljubi vranca u grivu, a Radula u skut i u čizmu. Sve je to Turčin prihvatio, samo da bi spasio glavu. Poslije izvjesnog vremena Turci su saznali da megdandžija sa Krivog dola nije bio Šćekić, nego glasiti junak Radule Obradović, pa su dugo vrebali Radula u zasjedama, ne bi li uspjeli da ga ubiju, i osvete poniženje, kojem ih je bio izvrgao Radule Obradović. No to im nije nikako polazilo za rukom. Doduše, uspjeli su da pronañu Šćekića i da ga ubiju, vrate svoju ''roblje'', a pošto ona nije htjela da se odrekne svoga

bivšeg muža ''Vlaha'', jer se on prema njoj odnosio izuzetno plemenito, Turci su je za kaznu kamenovali. Dio katuna Padeža, bivši zimski konak stočara, buljučara iz Lubnica je Javorje, smješteno u visokoj i od vjetra zaklonjenoj javorovoj šumi, koja je sada veoma prorijeñena. Osoja (od sunca zaklonjeni, osojni dio katuna Padeža), se nalazi prema Glavama (brežuljcima) karakterističnog kupastog oblika, koji svojim izgledom podsjećaju na veće glave nekih vrhova. Baćina luka, tako imenovana po bivšem vlasniku stana, koji se nalazio tu na tom lokalitetu, takoñe je dio katuna Padeža. To ime dijela katuna Padeža asocira na jednog od prvih naseljenika iz bratstva Rakovića, koji se bio naselio na sjeverozapadnoj strani Lubnica, na putu prema Kurikućama. Taj se zaselak takoñe zove Baćina luka. Ristova glavica je oveći proplanak i šumom obrastao kraj iznad katuna Padeža. Kad se od Padeže krene prema Goveñem dolu, velikim sjenokosima, Talevića (Obradovića) livadama nailazi se na ravne livade, koje zbog svog oblika, narod uobičajeno zove Luke. Sjeverozapadno od Padeža su još jedne Usovine u lubničkom ataru, inače livada vlasništvo nasljednika Milisava Jokova Pešića, junaka, artiljerca i izuzetnog nišandžije u Mojkovačkoj bitci. Iznad Talevića luke, sjeverozapadno od Padeža su livade i pasišta, zvana Ispašine. Inače odatle i počinje Goveñi do, već pemnute, prostrane livade. Zapadno od Ispašina su Rastoci, koji su ujedno i jedan od graničnih prostora, sa kojeg počinje Goveñi do. To je ogromni prostor izmeću Troglave i Zekove glave, najviših vrhova, osim Crne glave i Lazaričke glave, na Bjelasici. Troglava su prostrane livade, koje su donosile obilan rod sijena i u najnerodnijim godinama. Troglava je ime staroslovenskog porijekla, a vuče korijene iz slovenske mitologije, jer su dva slovenska vrhovna božanstva bila Bog Perun i Svetovid, a meñu mlañim božanstvima je i Bog Troglav, prema pisanju Luja Ležea, francuskog istraživača, arheologa i putopisca, kako je on o tome opširno pisao u svom djelu ''Slovenska mitologija''. Dakle Bog Troglav ima tri glave, kako u svom razmatranju o tome govori Dr.

Radomir Bulatović u ''Starozavjetnim toponimima na Bjelasici'', pa se te tri glave odnose na zemlju, vazduh i vodu. Na Balkanu, naročito na prostoru bivše Jugoslavije ima više lokaliteta nazvanih po Bogu Troglavu. Tako je u Sloveniji Triglav, u Bosni Troglav, u Crnoj Gori na Bjelasici dva lokaliteta Troglava, jedna iznad katuna Sedlo, a drugi naspram Zekove glave, od koje Troglavu dijeli i sjenoksno prosttranstvo, doduše, sada veoma zapušteni Goveñi do, nazvan tako po brojnim grlima govedi, koja su tu nalazile obilnu ispašu. U publikaciji ''Nacionalni park Biogradska gora'' je Troglava opisana ''kao mjesto sa kojeg se vidi lijep pogled'', što je i razlog da se takvom lijepom vidikovcu da ime božanskog porijekla. Koliko su Lubničani kultno doživljavali Troglavu, govori i lirsko-elegijski notirani dio narodne pjesme. ''...Ako umrem od ljubavi, sahran'te me na Troglavi...'' Konačno, jedan od najviših vrhova na Bjelasici je Zekova glava, vrh nadmorske visine od 2117 metara, na kome se nalazi televizijski relej, koji omogućava praćenje televizijskog programa u sjeveroistočnom dijelu Crne Gore. Ime je dobila po bivšem vlasniku, Kolašincu Zeku Laleviću, jednom od učesnika krvavih obračuna izmeñu Pešića iz Lubnica i Bastaha, i Turaka Lalevića iz Kolašina. Svi pobrojani toponimi su reñani tako, da bi se dala mogućnost, da se i onaj, koji ne poznaje dobro ovaj kraj, može relativno lako orjentisati i geografski identifikovati i locirati gdje se ti svi lokaliteti nalaze. Moguće je da je poneki mikrolokalitet sa nazivom i preskočen. Moguće je da i objašnjenja za nastanak imena svih mikrolokaliteta nijesu najpreciznija, ali to je ono do čega je autor mogao da doñe iz priče i lubničke legende, kao i na osnovu saznanja iz literature, koja je bila dostupna. Dobro bi bilo da ovo bude uvod u neiscrpljene i neistražene stranice lubničke istorije i burne prošlosti. U to ime autor poziva sve dobronamjerne da daju svoj doprinos rasvjetljavanju onoga što autor ove publikacije nije uspio.

A N E G D O T E Budući da su Lubničani izuzetno oštroumni ljudi, njihov smisao za humor je bio poznat u cijeloj Nahiji, pa i šire. Nerado su se upuštali ljudi iz drugih krajeva i sela sa njima u neki dijalog, bojeći se lubničkog ''dima u dim''. Uvijek su sa odreñenom dozom straha stupali u kontakte sa Lubničanima, znajući za njihovu ''posjekljivost'' i brzinu reagovanja na sve što se oko njih ili njima dogaña.

Zato sam želio da prikupim što je moguće više lubničkih šala i dosjetki, koje čine treći dio ove knjige, kako onih u kojima su akteri ljudi roñeni u Lubnicama, tako i onih u kojima su akteri sami Lubničani. Ima mnogo objavljenih anegdota, o Lubnicama i Lubničanima, bilo da su sakupljene u knjizi, koju je publikovao Jovan Dujović kao ''Anegdote i dosjetke Mihaila Ojdanića'', bilo da su povremeno objavljivane i

publikovane u beranskoj ''Slobodi'' od strane Vukića-Vujice Lekova Obtadovića. Trudio sam se da ove anegdote i lubničke bisere ''dima u dim'' publikujem samo pod uslovom da nijesu ranije nigdje objavljivani. Ako je neka od ovih anegdota i bila ranije objavljena, to znači da nije autor uspio da vidi njeno publikovanje, pa je omaškom ponovio u ovom odjeljku knjige ''Anegdote''. I pored svega što dosjetke ne nose nimalo zlobnosti, nego imaju nakanu da razgale i nasmiju, ima pojedinih, koje baš i ne prijaju onima na koje se odnose. To i nije najvažnije. Mnogo je bitnije da ostanu zabilježene, kako bi dolazeće generacije imale svjedočanstvo o lubničkim dosjetkama, koje nose jednu specifičnu ctru humora, bez obzira ko je autor tog humora, bilo seljak ili neki lubnički intelektualac. U svakom slučaju, to će ostati kao zabilježeni specifikum Lubnica i lubničkih žitelja.

V i ñ i d a n i j e p r o t o č e l o

Poñe Puniša iz Kamenjače, ugledni domaćin i djelovoña Opštine Berane u meñuratnom periodu, put Bihora da traži najamnika, koji bi mu čuvao brojnu stoku. Pojaše na dobra konja i za pet šest sati stigne u Bihor, dogovori se sa jednom familijom da mu daju jednog ñetića od petnaestak godina, ponovo pojaše konja, a ovaj momčić za njim pješke, pa pravac za Lubnice. Kad stigoše u Lubnice, čim su se pojavili na kućnim vratima priupita ih Mileva, Punišina žena, vrijedna domaćica, da li su gladni. Ovaj momčić i ne sačeka da ga Mileva čestito upita, odgovori:

-Bogomi ja jesam, mrtav gladan. Odmah Mileva slije karlicu sa skorupom, pa u jednu poveću ćasu nadrobi hljeba, nasu pola one varenike i skorupa i postavi pred najamnika. Ovaj mali svo ono drobljenje proguta na brzinu kao gušče. Pogelda ga Mileva, pa ga priupita: -Da ne bi ti još? -Ja bi' bogomi. Mileva nadrobi još hljeba u onaj ostatak slivene varenike i skorupa, a ovaj momčić i ono drobljenje pojede kao da nije jelo tri dana. Milevi ga žao, pa ga ponovo pita: -Ada, da ne bi ti još jadan? -Bi' ja vala! Pogleda Puniša Milevu, pa joj veli: -Podigni ga Mileva, viñi da nije neñe protočelo, sam ga Bog ubio, kad ovoliko ždere.

E v o t i Š a r o v e p a o d a b e r i Stanuša Ratkova, brižna majka i uzorna domaćica poñe iz Lubnica put Bratonjina vrha, da vidi kako su joj čeljad kod stana, da li ima šta novo i da li im je što potrebno. Kad je bila uz Kamenjaču, pred nju, onako zamišljenu, odjednom iskoči ogroman pas, režeći, približavajući se nimalo prijateljski Stanuši. Nemajući u rukama ništa čime bi se branila, a vidjeći ogromnu psinu, ona samo mirno sjede pa tiho reče: -Evo ti Šarove sve na jedno mjesto, pa biraj!

J a s a m B o g a m i p lj a n Slavko Ristov otvorio prodavnicu u svojoj kući. U prodavnici roba široke potrošnje, kao i dosta pića, a meñu pićem i pivo, ohlañeno u hladnoj vodi. Svaki dan kod Slavka puna prodavnica seljana, pijuckaju svako piće, a ponajviše pivo. Vujica Dragov pije ko zna koje pivo po redu, i počešće ide u klozet, koji je Slavko napravio uz prostoriju u kojoj je prodavnica. Poslije Vujučinih čestih odlazaka u klozet, poñe Slavko da vidi da li je klozet čist, kad još sa vrata primijetei da je sav patos nagrñen od mokrenja po njemu. Uñe ljutito u prodavnicu pa se obrati Vujici: -Vujo, majka mu stara, kad odeš u klozet pišaj u klozetsku šolju, nemoj po podu! Vujica ga pogleda pa mu odgovori: -Bogami Slavko ja poslije ovoliko popijenog piva ne vidim ni šolju, a ne da pogodim u nju. No drugi put kad krenem u klozet ja ću ti ga dat' pa namještaj sam kako je najbolje.

Z a u s t a v i, j a ć u p j e š k e z a L u b n i c e Mišo, Zoran, Đole, Radonja, Aco, Vaso i drugi podgorički Lubničani se često viñaju, a kad je neka obaveza, pogotovu ako neko umre u Lubnicama, pa treba organizovati zajednički odlazak na žalbu, odmah se nañu i dogovore kako i kad da idu za Lubnice. Tako im javiše jednog dana da je umro neko od Lubničana. Đole i Aco se nañoše sa Zoranom, pa odoše do Miša, gdje ga uzeše u kola ispred njegovog stana. Tek kad je ušao Mišo u kola primijetiše da je popio neku više. Počeše da se šale na njegov račun, ali on i ne okrenu glavu na njihove podsmijehe, nego kako uñe u kola leže Acu u krilo i zaspa. Prestade

svaka priča, dok ne stigoše na Crkvine. Sustigoše uz Crkvine jednog pješaka, koji je krenuo prema Kolašinu, pa u tom trenutku Aco kucnu Đola, koji je vozio po ramenu, govoreći: -Đoša, pod hitno zaustavi! -Kako da zaustavljam, vidiš da smo prikasnili, ne znam hoćemo li stići na vrijeme? -Molim te, hoću da se mijenjam sa ovim što je krenuo pješke za Kolašin, da mu dam neka drži Miša, a ja ću pješke za Lubnice. N e m a n i š t a n o vo, s a m o s e p r e v r n u o n e k i k a m i o n Jovan Lakov, polupismeni lubnički seljak krene da obiñe neku svoju rodbinu u Bijelom Polju. Da bi izgledao što ''gospodstvenije'' kupi novine, pa čim uñe u autobus poče da ih ''čita'', i ne primjećujući da ih je naopako okrenuo. Pored njega sjeñaše jedan postariji seljak, koji ga priupita: -Šta ima novo dijete u tim novinama? -Nema vala ništa, samo se evo prevrnuo neki kamion, reče Jovan gledajući naopako okrenute novine, u kojima bijaše slika nekog kamiona na cesti.

Č i j e s e o n o p u š t i l o s' l a n c a

Počeo Đole Maksimov da radi u ''Pobjedi'', pa ne želi da zaostane za tim ''modernim'' svijetom nego i on u lijepima odijelima, u malom džepu od sakoa na grudima, nosi džepni sat sa malo podužim lancem, koji pada pored revera niz prsi. Stiže u Lubnice i odmah krenu prema kafani, ispred koje sjeñaše jedna grupa Lubničana, meñu njima i

Dragi Stojić, koga bješe negdje ranije Đole ''zadužio'', pa će onima oko sebe, vidjeći na Đolu poduži lanac od sata: -Fala bogu, čije li se ono puštilo s' lanca? V a l a k a d t i m o ž e š s a o b r a z o m... Đole Maksimov, direktor ''Pobjedine'' štamparije uñe u ''Pobjedinu'' kafanu, zbog hladnog vremena toplo obučen u zimski kaput bež boje, uz koji nosaše kapu ''lenjinku'' iste boje, drag poklon Sloba Vujačića, poznatog kniževnika, književnog kritičara i esejiste, profesora na Katedri za književnost u Nikšiću, a kasnije i člana Predsejdništva Crne Gore. Prepuna kafana novinara i grafičara, meñu njima i Jovan Dujović, ''vasojevički Tolstoj'', kako je imavao običaj da sebe naziva, kad bi malo gucnuo, koji nosaše istu takvu ''lenjinku'' crne boje. Ne da mu ñavo mira nego čim se Đole pojavio na vratima kafane povika glasno: -O, direktore, slažeš boju kape i kaputa! -Vala ako ti možeš sa obrazom, mogu i ja sa kaputom, odbrusi mu Đole. D a n i j e v e l i k a p l a t a d i r e k t o r u? U vrijeme primjene Zakona o udruženom radu morala su se sva normativna akta radnih organizacija upodobiti zakonu, inače su slijedile sankcije, izmeñu ostalih i nemogućnost podjele (zarañenih) ličnih dohodaka, ako se ne donesu sva, Zakonom o udruženom radu predviñena normativna akta, meñu njima i Pravilnik o raspodjeli dohodka i ličnih dohodaka sa metodologijom, kako se vrednuju lični dohoci. U Pravilniku je bio broj bodova za svako radno mjesto, što je

ustvari bio i iznos ličnog dohodka radnika. Poslije svih samoupravnih procedura, Pravilnik mora biti proglašen usvojenim od strane radničkog savjeta, pa predsjednik Radničkog savjeta Štamparije stavlja tu tačku dnevnog reda na razmatranje i pita: -Ima li neko da diskutuje po ovoj tački dnevnog reda? Odmah se javi jedan usukani i piuzasti radnik, koji je za svaku odluku ili bilo šta da se desi u Štampariji imao prigovor ili žalbu nekom (samo)upravnom organu, Sindikatu i(li) partijskoj organizaciji, vrlo često protivrječeći samom sebi. -Imam ja. Čim sam vidio kolika je plata direktoru Ojdaniću, a kolika je moja, želim samo svima da stavim do znanja da i ja imam stomak, kao direktor. -Znam momče, ne tražeći riječ ljutito mu odgovori Đole, ali za razliku od moga stomaka, tvome komanduje prazna glava. Razleže se smijeh, a Pravilnik se usvoji bez ikakve dalje diskusije. I m a š l i t i d o z v o l u z a n o š e nj e o r u ž j a? Mlada, ljepuškasta daktilografkinja Branka počne da radi u Fotoslogu, na slaganju tekstova za novine. Obigrava mnogo njih oko ove ljepojke, a ona ih prkosno, ponekad i sa prezrenjem ignoriše. Poče ona i da se svaña sa radnicima, računajući da će joj i to proći kao prkošenje momcima. Posvadi se sa predradnikom Fotosloga Mugošom, ali joj bi oprošteno. Potom se posvadi sa starijim radnikom, šefom Tehničke pripreme, pa joj se i tu progleda kroz prste. Ubrzo se posvadi i sa Vukotom Radevićem, operaterom na kompjuterima, izuzetno vrijednim i marljivim radnikom. Konačno joj napisaše prijavu za učinjeni disciplinski prekršaj, pa ju direktor

Štamparije Đole Maksimov pozva na razgovor. Ljutito priupita daktilografkinju, znajući za njene ranije prekršaje -Šta radiš ti mala, samo se svañaš, a još ti nije istekao ni probni rad. Hoćeš li da ostaneš bez posla? Meni su ove tvoje kolege rekle da ti imaš ''poduži'' jezik... Ona hitro, i ne čekajući da direktor završi misao odgovori: -Šta ću druže direktore, nama je ženama to jedino oružje! -A, imaš li ti dozvolu za nošenje oružja?, još brže upita Đole. Nije bilo više primjedbi na njeno ponašanje poslije ovog razgovora sa Direktorom. K o b i č e t v r t i ... Dok je radio u ''Pobjedi'' Đole Maksimov je sarañujući bio, i ostao prijatelj sa Radovanovom Brajovićem, poznatim šahovskim majstorom, višestrukim prvakom Crne Gore u šahu, izvanredno studioznim analitičarom poslovanja preduzeća, što mu je u to vrijeme i bilo osnovno zaduženje u ''Pobjedi''. Jedna grupa ljudi, koji su se meñusobno izuzetno uvažavali, imala je običaj da svako jutro ispije prije početka rada po nekoliko kafa u ''Pobjedinom'' bifeu, pri čemu je ćaskajući o svemu i svačemu prepričavala razne dogodovštine. Tako i Radovan, ponekad pomalo rasijan poče da priča: -Jednog dana, sjedimo u bifeu ''Pobjede'' nas četvorica:Đole, Milan Marović, Zoran Peruničić i ..., pa potom zastade, pitajući se glasno, ko bi četvrti,...ko bi četvrti.., -Ti, krečano prijevremena!, dočeka ga Đole kao iz puške.

K a k o m o ž e š d a g u b i š o d Đ o l a? Svoje (relativno) rane penzionerske dane Đole Maksimov najčešće provodi u prostorijama šahovskog kluba ''16 jun'', čije je sjedište u Domu vojske Srbije i Crne Gore. Gleda Đole kako igraju: velemajstori Bonja Ivanović, Kosić, intrernacionalni majstor Blažo Kalezić, mastori Radovan Brajović, Radojica Dabetić, Srña Dragašević i mnogi drugi nepobrojani, meñu kojima je i najveći broj (šahovskih) majstorskih kandidata. Osmjeli se i Đole da ponekad zaigra poneki ''cuger'' (pri čemu svaki od igrača za partiju ima pet minuta) sa nekim od njih, a najčešće sjedne da igra ''mečeve'' u paru sa internacionalnim majstorom Blažom Kalezićem, jednim od najboljih ''cugeraša'' koji dolaze u klub, budući siguran u Blaža, da će lako pokriti njegove ''nule''. Naravno, ko izgubi dvokružni meč, mora da plati poručeno piće za igrače. Jednog dana sjednu da igraju Radovan Brajović, stari šahovski vuk, višestruki prvak Crne Gore i nacionalni majstor, u paru sa Zoranom Ralevićem, majstorskim kandidatom, inače aktivnim članom ''16 juna'', protiv Blaža Kalezića i Đola. Poručiše piće, i počeše da igraju. Đole izgubi prvu partiju od Zorana, brzo i lako, dok drugu nekako skapula i uspije da pobijedi. Radovan, iznerviran, nešto zbog obje izgubljene partije od Blaža, a naročito iznerviran kako da Zoran izgubi partiju od Đola, poče da galami ljutito na Zorana: -Ajde Zorane života ti, kako možeš da gubiš od ovog ''pacera''? Kako misliš da dobiješ Blaža, kad si od Đola izgubio? Nastaviše meč: Zoran protiv Blaža, a Radovan protiv Đola. Radovan često pogleduje Zoranovu poziciju, i ne obraća mnogo pažnju na svoju partiju protiv Đola, dok nije došao u izgubljenu poziciju. Tad je bilo već kasno. Izgubi Radovan prvu partiju. Počeše drugu, ali Đole uspje nekako da dobije Radovana, koji zinuo od čuda ne može da vjeruje, pa prokomentarisa:

-Vala Ojdaniću, mislio sam da ćeš prije dobit' Nobelovu nagradu, nego mene pobijedit', u jednom meču dva naprama nula!.

V a l a l a ž e š... Po doseljavanju u Titograd Gordana, supruga Đola Maksimova treba da počne sa radom. No, imaju mali djecu, pa problem ko će da ih čuva, pošto rade i Đole i Gordana. U potrazi za kućnom pomoćnicom preporučiše im Ljilju P., mladu, viñenu i lijepu djevojku iz Vasojevića. Tako i bi. Doñe Ljilja da pazi djecu, a kako ona doñe, učestaše Đolevi prijatelji i drugovi sa dolascima Đolu u posjetu. Tako jednom Lala Menjov, kolji već sjeñaše kod Đola na stanu, pijuckajući dobru domaću rakiju, priupita Đola, koji je nešto kasnije stigao sa posla: -Može li Ljilja sa mnom u grad da mi pomogne da kupim cipele? -Može, radi mene lom'te vrat kud hoćete! - odbrusi Đole. Sjutra dan stiže Lalin brat Mijo iz Zagreba, gdje je radio kao ljekar, pa pošto se sa njim nijesu dugo gledali, eto Lubničanima odmah povod za feštu. Dogovore se da se nañu u Ribljem restoranu, pa skoro jednovremeno doñoše Vlado Stefanovc, Zoran Midžov, Mišo Miletin, Đole Maksimov, Lala i Radonja Menjovi. Pije se i mezi u čast odluke Mijove da doñe da radi u risanskoj bolnici, gdje će i specijalizovati ortopediju. U jednom trenutku konobar Spasoje Pešić, stari poznanik svih pobrojanih, priupita Lalu: -Jeli Obradoviću, ko ti bijaše ona mačka sinoć, što si bio sa njom ovdje? Od kako si u Titogradu, sa boljom te nijesam vidio! Lala se samo kisjelo nasmija, a cijelo društvo za trenutak ućuta. Poslije malo ćutanja Đole se okrenu put Radonje pa ga pita: -A ñe si to bio juče Lanjo?

-Lažeš, kao iz puške odgovori Lala, ne čekajući da čuje šta će Đole da ga priupita. B o lj e j e b i t i M a r i n p a s Hladan zimski dan, Temperatura dosta stepeni ispod nule. Ko god uñe u Marinu kafanu, hukće u ruke i trkom prilazi dobro ugrijanoj furuni nasred kafane da malo ''odkravi'' ruke. Uñe Vujica Dragov, unoseći oblak maglovite hladnoće, huknu u ruke, dohvati jednu karijegu i primače se furuni što je bliže mogao. Kako sjede opazi sa druge strane malo Marino pašče, kako se oteglo pored vruće furune i grije se. Pošto je Vujica srio Rajka Stojića, kako po tom zlom vremenu nosi poveliko breme sijena ''poučno'' primijeti: -Bolje je bit' Marin pas, nego Dragome brat, pogledujući na Dragoga Stojića, koji isto tako bijaše dobrano ''prigrlio'' vruću furunu. A j d e s a v i j i M a t i j i c i g a r u Dojuri Pavić Krstov do kuće Petra Bogdanova kao bez duše, i sa sokaka zovnu Petra: -Nu izañi jadan brzo, umrije Milija Đurñin. -Koji Milija, kukala ti majka, ja sam sad bio kod njega, podšišao ga i savio mu punu kutiju cigara! -Ajde, molim te savij Matiji Majovom dvije-tri, da'ko se i njega kurtališemo, odgovori Pavić, ne pominjući više Milijinu smrt.

M o g l a s i s e d o b r o u d a t '! Svakoga ljeta dolazi na godišnji odmor Zdravko Petrov sa familijom u Lubnice. Njegova izuzetno vrijedna, uljudna i vaspitana suruga Nada trči, radi sreñuje svoju kuću, a stigne da pomogne i sve prečisti i svekrvi Stanojci-Ćaki. Pavić Krstov došao na kafu kod Zdravka, i da priupita kako živi i kako mu je na Cetinju. Gleda kako Nada trči i radi kao da joj je dvadeset godina, pa prokomentarisa: -Vala Nado da si bila takva prije no što si se udala za Zdravka, mogla si se dobro udat'! T i v o z i š, n e s m i j e š d a p i j e š Krenuli za Berane Vlado Stefanov i Čedo Gajov sa Đolem Maksimovim i njegovo suprugom Gordanom, Đolevim kolima za Berane. Sjedoše Vlado i Čedo na zadnje sjedište, a Gordana pored Đola, koji nagazivši gas brzo vozi, jer su žurili da stignu na neko saučešće. Kad su stigli na Crkvine predloži Vlado, pošto procijeni da imaju dovoljno vremena, da se malo odmore i popiju kafu u kafani na Crkvinama. Uñoše u kafanu i poručuju piće: Đole i Gordana kisjelo mlijeko, a Vlado hladno pivo. Čedo reče: -I ja ću pivo! -Ti ne smiješ pivo, odgovori mu Vlado. -Što ne bi smio, života ti? -Ti voziš, reče Vlado imitirajući Čeda, koji je u strahu od Đoleve brze vožnje i sam ''motao'' i kočio u krivinama, sjedeći pored Vlada.

J a s e v o d i m k a o p a š č e, d r u ž e! Vlajko Mirov i Vujica Dragov radnici Zemljoradničke zadruge zasjeli na Lugama u kafani, i dobrano ''zavireli'' u bocu. Počeše da prave nered, galameći i lomeći flaše i čaše, pa počeše i da se svañaju sa osobljem. Ne pomagaše nikakvo upozorenje kafanskog osoblja, pa konobari pozvaše dežurnog milicionera da ih izbavi od napasti. Vujica, inače bivši milicioner, se vrlo drsko ponese prema svojim bivšim kolegama, opirući se odvoñenju u stanicu milicije, računajući da će mu tolerisati takvo ponašanje, kao bivšem kolegi. Bogami ne pomože kolegijalnost, nego jedan milicioner opauči Vujicu pendrekom i veza ga lisicama. Potom jurnuše put Vlajka, koji im izuzetno pomirljivo reče: -Nemojte mene da bijete, niti me vežite, ja se vodim ka' pas. Š t a ć e š t i s a o v i m a i z v u n a r s k o g? Svartiše da malo predahnu i nañu neke prijatelje u Bijelom Polju, na putu za Lubnice Vlado Stefanov, Čedo Gajov, Mišo Miletin, a vozi ih svojim autom Radonja Menjov. U bjelopoljskom hotelu popiše po neko piće, oposliše što su htjeli i krenuše za Lubnice, ali im nema Čeda. Čekaju ga ispred hotela dobrih četvrt sata, kad eto ti ga Čedo. -Đe si ti?- povikaše u glas. Čekamo te već petnaest minuta! -Ja se zadrža' sa direktorom Vunarskog kombinata, pravda im se Čedo. -Šta ćeš ti sa njim? Oni ne otkupljuju čapre, prekore ga Vlado, aludirajući na Čedovu potpuno ćelavu glavu.

E, k a k a v b i t i b i o Z a g a r č a n i n! U kancelariji kod Đola Maksimova, tadanjeg direktora ''Pobjedine'' štamparije, sjede i razgovaraju generalni direktor ''Pobjede'' Ljubo Burić, glavni i odgovorni urednik Sverozar Durutović, inače član Predsjedništva CK SK Crne Gore i Mišo Miletin, tada predsejdnik Poslovnog odbora na Tehničkom fakultetu u Titogradu. Sa puno samohvale Duro priča o ''Pobjedi'', koja je te godine počela da izlazi kao dnevni list, na kakve se sve teškoće nailazilo u tom pionirskom poduhvatu. Na brzinu integrisanim Grafičkim zavodom i redakcijom ''Pobjede'' je formirana novinska organizacija na čije je čelo postavljen Ljubo Burić, koji je došao iz ''Borbe'', u kojoj je više decenija bio alfa i omega kuće, a za glavnog i odgovornog urednika Svetozar Durutović. O tim radno izuzetno teškim danima priča Duro, njegovim prepoznatljivim, pomalo kozerskim stilom: -Kad smo stigli u ''Pobjedu'' Ljubo i ja, novinari odmah počeše sa pričom, kako nije ovo dom invalida, aludirajući na Ljubov problem sa vidom (nije imao jedno oko, a na drugo je vidio dosta slabo, što je bilo posljedica ranjavanja u ratu) i sopstveno ranjavanje u toku rata, pri čemu su mu na jednoj ruci ostala četiri prsta, a na drugoj samo dva. Pogleda ga Mišo, pa prokomentarisa: -E moj Duro, kakav bi ti bio Zagarčanin, da te prste nijesi dobro rasporedio! N i m i n i j e s m o z i m u s t r e n i r a l i Kad se spremiše lubnički regruti septembarske klase u vojsku, sa njima poñe i Veno Milisavljev. Doñe on na redovno odsustvo sredinom jula naredne godine, baš u vrijeme, kad kosidba bijaše u

punom jeku. Digne ga Milisav odmah da idu da kose u Zajavorje, livadu na kojoj raste izuzetno kvalitetna, ali veoma tvrda trava. Oklepaše kose i počeše da kose. Poslije tri četiri pokošena otkosa Veno se požali ocu: -Bogami sam ti ja stari zaboravio da kosim! -Uzimaj tu kosu i nastavi da kosiš, e te izmjeri' ovijem kosištem uzduž i poprijeko! Ni mi nijesmo zimus trenirali, pa vidiš da kosim ka' prošlog ljeta. P o r u č i m i k a d t i o t a c u m r e Posijedali, po običaju Lubničani po zidu ispred Spomenika, pored najveće lubničke raskrsnice i dokonišu. U to naiñe jedan Glavačanin, vodeći dobroga junca, hoteći da ga proda toga dana na Pazaru u Ivangradu. Čim je naišao skoliše ga pitanjima, za koliko bi ga prodao. On reče brojku, Lubničani sumnjivo vrtijahu glavom, tvrdeći da neće moći dobiti toliko novca, ali Glavačanin ne hajući za njihove primjedbe odvede junca put Ivangrada. Pred samu veče, vraća se onaj Glavačanin vodeći neprodatog junaca, naiñe skoro na sve one iste koji su ga i ispratili za Berane, pa ga priupitaše: -Šta bi? Ne prodade junca. -Ne vala, niko me i ne pita pošto je. No i bolje je. Može mi brzo trebat', e mi je otac zaležao teško bolestan, može umrijet', pa ću morat' da zakoljem junca da dočekam žalbare. Ne dade mu Pavić Krstov ni čestito da izgovori, no mu reče: -Života ti, odmah mi poruči kad ti umre otac, odmah ću doći, unaprijed se radujući dobrom krkanluku.

N e k m i t v o j i s a č u v a j u t e l e o d t e k r a v e U jednoj žestokoj porodičnoj svañi jedan lubnički seljanin, inače jak kao zemlja, opauči ženu šamarčinom, a ona od siline udarca pade na zemlju, udarivši glavom u kamen, ostade na mjestu mrtva. Poslije sprovedene sudske procedure, pri kojoj se optuženi branio da je krava udarila ženu smrtno je povrijedivši, i nakon rekonstrukcije dogañaja bi izrečena presuda. Ode on na izdržavanje kazne u spuški zatvor. Kad je pristigao, pitaju ga ostali zatvorenici, šta je to učinio, a on odgovori: -Ubila mi krava ženu, a ovi mene osudiše. Počeše svakojake pošalice na njegov račun, izmeñu ostalog, počeše i da mu muču kao goveda, kad se on pojavi. Lubničanin, džinovske snage raščupa dvojicu-trojicu i prestade mukanje, dok jednog dana, neki od robijaša pita Lubničanina: -Života ti, zbog čega si ti ovdje? Lubničanin ga pogleda podozrivo, da provjeri šta se krije iza ovoga pitanja, pa kad mu se ne učini ništa sumnjivo, odgovori: -Bez veze, ubila mi krava ženu, a mene osudiše. -Tako ti Boga, piši ovima tvojima neka mi ostave tele od te krave, jer i ja imam dosta problema sa onom mojom, da'ko se kurtališem od nje nekako. P a n e k M a r i c a p r e d e Kosačka moba, došla da pokosi livade udovici Taši Mijailovoj, a ona kao dobra domaćica sama zakla i odrije jagnje, ali dosta nevješto, kako bi spremila dobar ručak kosačima. Kad doñe vrijeme ručka, kosači posijedaše i počeše da jedu zahvatajući iz jednog velikog suda jagnjeću čorbu. Aleksa Ilijin zahvati kašikom, kad kroz

čorbu jagnjeća dlaka. On neprimijetno prosu sadržaj iz kašike, pa ponovo zahvati čorbe, kad opet isto. Treći put ponovi se ista slika. Viñe Milisav Račin šta radi Aleksa pa ga bratski posavjetova: -Ne probiruj jadan, nego jedi redom, pa doveče kad stigneš kod Marice, samo se malo ponategni, počeće ona da prede jarinu! M o j o j n e p o m a ž e d a t u r i j e ž a Velike livade Kljajića se ne mogu brzo i lako pokositi, pa često, da ne bi ''prošla trava'' priskoče komšije da mobom pomognu oko kosidbe. Kosi tako dosta Lubničana, mlañih i starijih u jednoj od livada Kljaji ća, i za vrijeme odmora pričaju o svačemu. Okrenuli se put jednog mlañeg, skoro oženjenog, zadirkujući ga, i pitajući ga šta radi sa ženom. On, se siromah ispovijeda, pa im reče: -Ništa me ne pitajte, kad se ona moja naljuti, ne da mi prić' ni da spavam u istu sobu, a kamo li što drugo! Sluša to Majo Gajov, veće podavno oženjeni čovjek, koji ima i unučad pa veli onom momku: -Bož'a ti vjera, kad meni pripa'ne na'm na to, onoj mojoj ne pomaže da turi ježa meñu noge! I m a t e v i k a d d a v i d i t e b o n i k a Pošto Maju Gajovom žena Marta ode u penziju, on odluči da se definitivno vrati da živi u svojoj novopodignutoj kući u Lubnicama, a

u kući u Beranama ostade da živi njegov sin Dragan sa porodicom. Majo, kao pravi domaćin drži svinju, kokoške, kupio kravu, pomalo taksira svojim kombijem, i prilično dobro živi. Budući da je vrlo komunikativan i druželjubiv, vole ga lubnički momci, zbijajući počesto šale meñusobno, kao da su jednogodišnjaci. Jednog dana se razbolje Majova krava, ali on ne smije da priča po selu, jer se boji da mu neko od ove mlañarije ne vrati nekom šalom, pošto ih je dobrano ''zadužio'', praveči duhovite šale na njihov račun. Čuše ovi Majovi ''drugari'' da se razboljela Majova krava, pa kupiše bocu rakije i poñoše da posjede kod Maja i vide tog ''bolesnika''. Dočekaše ih Majo i Marta domaćinski: tu je kafa i rakija, ponešto da se zamezi i naravno raznovrsne vrste šale, a Maja sve hvata ledka šta li su mu to spremili. Niko ne pominje Maju, da su došli da obiñu ''bolesnika'', posjedeše, pa poslije izvjesnog vremena ustadoše da idu. ''Zaboraviše'' da su došli da obiñu ''bolesnika'', pa im Majo na rastanku, ispred kuće reče: -Ne idoste da vidite bonika! Dobro, nema veze, vi ćete doć' kad krava bude vodila! Onda ćete mi biti potrebniji!

D a' k o d o ñ e d i r e k t o r i z nj i h o v o g s e l a

Raspisala ciglana ''Rudeš'' oglas za prijem radnika. Komisija za prijem radnika drži sastanak, u kancelariji kod direktora Đola Maksimova. Poče komisija sa radom i čita kandidate, svakoga po imenu i prezimenu. Za svakoga pita Đole: -Odakle je taj? -Iz Petnjika! -Preskoči, kaže Đole.

-Odakle je taj? -Sa Police! -Preskoči ga! -Sljedeći! -Iz Gornjih sela. -Zaokruži ga! -Pa šta će da rade ovi ostali? pita predsjednik komisije. -Nek čekaju da im doñe direktor iz njihovog sela!, odgovori nemarno Đole.

N i j e o v o m o j a u t o

Kupio Čedo Gajov FIAT 1300, jaku i brzu mašinu, kojoj je bogme potreban i dobar vozač. Vrlo često ima problema, jer kao početnik se ne snalazi najbolje u opštoj saobraćajnoj gužvi. Vrlo često mora Majo, njegov brat da dolazi svojim kolima na mjesto gdje se zaustavio Čedo, kako bi ga izbavio od problema. Poñe sa autom Čedo za Kotor, gdje je u hotelu ''Fjord'' radio kao šef recepcije i kad konačno stiže (srećno) u Kotor, poče da traži parking prostor za svoje auto. Učini mu se da na parkingu ispred starog ''Fjorda'' može sa najvećom sigurnošću ostaviti parkirani auto, pa krenu da parkira auto izmeñu dva hotelska kombija. Ugura on, doduše prilično teško auto na parking, koji je bio ugledao, i jedva zbog tjeskobe izañe iz svoga auta. Sjutra dan, želeći da posjeti neke svoje prijatelje u Budvi, zovne kuma, Dragana Stankovića, da zajedno idu u Budvu. Mota se Čedo po parking-prostoru, ali ne može da nañe svoj auto. Kaže Draganu: -Kume, moga auta nema, neko ga je ukrao!

-Kako nema, pa ovo je tvoj auto!, reče mu Dragan, pokazujući mu njegov registarski broj. -Ne, ovo nije moj auto. Moj auto nije ovoliko uzan, ne sjećajući se, pošto je bio malo popio, kako ga je ''peglao'', kad se parkirao prijethodno veče.

Đ a v o n e k a t e n o s i s a t i m d i n a r o m Odmah po zavržetku Drugog svjetskog rata poče da se normalizuje život u Lubnicama. Obnovi se Gornjoseljska opština sa sjedištem u Lubnicama, poče da radi osmogodišnja škola kao i Zadruga. U Zadruzi, u čijem je sklopu bila i prodavnica robe široke potrošnje, kao i u Opštini pozapošljavani iz Rata i Revolucije zaslužni ljudi, doduše, skoro polupismeni. Doñe Pavić Krstov u Zadrugu, da kupi cigareta, koje su se mogle kupiti i na komad. Donio osamnaest dinara, hoće da kupi za to cigareta. Paklica od dvadeset komada cigareta je koštala devetnaest dinara. Toga dana se bijaše zadesio u zadruzi Tomo Tulev, zamjenjujući jednog svog roñaka na mjestu prodavca. Tomo, časni čovjek, mučenik iz talijanskih i njemačkih kazamata, radi drugi posao, opštinskog pisara, i nije mu matematika jača strana. Muči se da sračuna, koliko cigareta treba da mu da za osamnaest dinara, računa, računa, ali nikako da sračuna. U jednom trenutku, iznerviran reče Paviću: -Ajd', neka te crni ñavo nosi, uzmi cijelu paklicu, pa ćeš sjutra donijeti taj dinar, što ti manjka! Neće bit' velika šteta i ako ga ne doneseš!

I s t i, s a m o t e ž i z a g u r a nj e

Napusti Puro Jovov ''državni posao'', kupi od Zadruge stari teretni kamion, ruske marke ''Molotov'' i poče da radi kao privatni prevoznik. Pošto kamion ne bijaše ''ubila mladost'' poče brzo da se kvari, a mogaše da se upali jedino guranjem. Svima kojima Puro (ne)pruža usluge duša u nosu od guranja Purovog kamiona. Prodade Puro ''Molotova'' i kupi ponovo od Zadruge nešto bolji ''Čepel'', ali nažalost, brzo se ponovi slika od guranja auta za njegovo paljenje. Riješi Puro i taj problem - prodade ''Čepel'' i kupi FAP-ov kamion. No brzo se ponovi isto: opet guranje da se kamion upali. Pišući bratu vojniku, Slavica Pavićeva ga informiše, čega novog ima u Lubnicama, pa izmeñu ostalog kaže: ''Nema vala novo ništa. Sve je po starom, osim što je kupio Puro novi kamion. Isti je ka' i ona dva prijethodna, samo što je još teži za guranje''. K o ć e t r a ž i t' c k l a d o v e p o T i t o g r a d u Puro Jovov i Pavić Krstov poñu za Titograd nekim poslom, Purovim kamionom. Dogovore se da se po završetku posla nañu kod autobuske stanice, gdje bi Puro parkirao kamion na jednoj nizbrdici, kako bi kamion mogao, krećući se niz brdo da upali. Ne doñe Pavić u dogovoreno vbrijeme, nego prilično zakasni, pa Puro ugasi rad motora, kako ne bi trošio gorivo čekajući Pavića. U neko doba stiže Pavić, a Puro psuje li psuje, što nije na vrijeme stigao i uñe u kamion, pokušavajući da ga puštanjem niz brdo upali. Nažalost, nizbrdica je bila prilično blaga, pa se kamion ne pokrenu. Teka tada nastupi prava erupcija Purovih psovki, zato što Pavić nije došao na

vrijeme, te je morao da ugasi motor, koji sada ne može da upali. Dojadi Paviću Purova galama i psovanje pa mu prilično ležerno reče: -E vala Puro, ne mogu ti ja tražit' ckladove po Titogradu, da ti upali auto. K o l i k a j e t o s a m o p o s l u g a? Mili ć Dragićev priča u lubničkoj kafani o svome putu po Rusiji, i utiscima što ih nosi iz Moskve: -Vala ljudi, viodio sam u Moskvi ogromnu samoposlugu, pet kilometara dugačku! Zgledaše se njegovi sagovornici iz kafane sumnjičavo, niko ne komentariše, ali Vuk Milisavljev ne izdrža, no mu reče: -Vala Kepa, mlogo jada. To ti je ka' da Glavačanin kod njihove škole krene da kupi paklo cigara ili kilo šećera u lubničkoj prodavnici! J e l i t i o v o o n a j s i n i z K o t o r a? Užasna inflacija devedeset i nekih godina prošlog vijeka tjera ljude da se snalaze kako mogu i umiju da bi preživjeli. Tako i Đole Maksimov obezbijedi dozvolu, kako bi u svojoj šumi u Vukovom mramoru posjekao nekoliko stabala smrčevine, koja se tada relativno dobro prodavala. Završi sa sječom, prodade balvane, pa pravo u trgovinu. Kupi za sebe i svoju porodicu u Podgorici zimnicu, a isto to

kupi i za majku Milevu, koja živijaše u Beranama sa kćerkom Đinom i sinom Manojlom. Pošto je to bilo vrijeme opšte nestašice, benzin se davao na bonove, Đole nije mogao doći svojim kolima, nego to sve što je kupio mora da prebaci autobusom do Podgorice. Do autobuske stanice morade sve što je pokupovao da prebaci običnim ručnim kolicima, a da njegova majka Mileva potom vrati prazna kolica kući. U tom trenutku naiñe sa svojim kolima jedan komšija, koji se doselio mnogo vremena poslije Đoleva odlaska iz Berana, pa ne poznaje Đola. Mileva ga zaustavi i upita: -Milane, ako ideš pored autobuske stanice, bi li povezao ovom mom sinu prtljag do autobuske stanice. Pogleda komšija Đola, pa pita Milevu: -Mileva, jeli ovo onaj tvoj sin iz Kotora, očigledno misleći da joj je sin Slavko Lekić, zet, koji živi u Kotoru. -Ne ja sam iz Podgorice, mada joj je taj sin iz Kotora malo bliži, ne bez zavisti prokomentarisa Đole. A k o n e ć e b i k, 'o ć e u p r a v n i k Veliki pregalac, ugledni Lubničanin Vukašin Milošev bi postavljen za upravnika zemljoradničke zadruge. Ta gornjoseljska zadruga se integrisa sa još nekim zadrugama sa područja Ivangrada, pri čemu su im poslovne prostorije i kancelarije bile na Balaban dolu u Docu. Tu su se nalazio i rasadnik, kao i štale za priplodna grla. Radi poboljšanja stočnog fonda Zemljoradnička zadruga nabavi jednog rasnog bika, kako bi se oplemenila domaća rasa buše, sa mliječnijim, i mesom bogatijim sortama govedi. Odmah narod poče da dovodi svoje krave na priplod kod ''zadružnog bika''. Meñu njima stiže i

Marija Galjova, vodeći svoju kravu. Plati Marija koliko je trebalo i uvede kravu u boks. Meñutim, toga jutra je bik ''imao mnogo posla'' i ne okrenu se na Marijinu kravu. Zagalami Marija, stvori se gužva ispred kancelarija, pa čujući galamu, iz svoje kancelarije izañe Vukašin, upravnik Zadruge. Vidi njega Marija, ali se čini kao da ga nije vidjela, pa nastavi sa galamom: -Ja sam platila dvjesta dinara. 'Oće neko ovo završavat', pa bik ili upravnik. O P e t r o v u d a n u d o ñ e m i z i m a Prepuna lubnička kafana, po običaju. Neko igra karte, neko pijucka po neko piće, neko igra šah, poneko kibicuje šta rade kartaroši i šahisti. U to uñe u kafanu Vlado Jovov, nakostriješeno-zimogrožljivog izgleda. Pogleda ga Vuksan Petrov, pa reče: -E ljudi, kad vidim ovo dijete Jovovo, meni o Petrovu danu doñe zima. N e i d i n a t e s a s t a n k e, k u m i m t e B o g o m! Izabran Milutin Dragićev za predsjednika OK SK Ivangrada, pa onako, kako je pošteno prilazio svakom poslu, prvi stiže u kancelariju, a bogami i ponajkasnije izlazi sa posla. Jednog dana napravi radni dogovor sa svojim saradnicima rano izjutra, pa krenu da završava već stečene obaveze. Poñe ka izlazu

iz zgrade Opštinskog komiteta, gdje se srete sa Vlajkom Ćulafićem, glavnim urednikom beranskog nedjeljnika ''Slobode'', koji ga pozdravi: -Dobro jutro predsjedniče! -Dobro jutro Vlajko! -Kud si krenuo tako rano predsjedniče? -Pravo da ti kažem Vlajko, ne znam! Imama zakazana četiri sastanka, pa ne znam na koji prije da idem. -Ni na jedan, ako misliš dobro ovome narodu, ''poduči'' ga Vlajko. A j a m i s l i m, r o d i l a m a j k a s o k o l a Rajko Stojić, premoren od privukivanja i prenošenja plastova i sadijevanja sijena, leže pod veliku trešnju na sred Gomila. Odmaraju se i ostali radnici: majka Stanuša, brat Dragi, snaha Bulica i ostali ukućani. Rajko ležeći na leñima vidje jato vrana kako prelijeće preko Gomila, pa reče: -Kukavac gorski, što nijesam vrana pa da odletim odavde, da se ne mučim ovoliko! -Bože ti se ojadilo!, dočeka Stanuša. A ja sam kami mislila da sam rodila sokola, a on 'oće da je vrana, pa da kljuca svašta. J a b i' d a p o k u p i m o n o š t o t e b i p a ' n e Po običaju, kod Spomenika na kamenom zidu sjede Lubničani u smiraj vrućeg, ljetnjeg dana i o svačemu eglenišu: šta ko

ima, kako ko radi, čime se bavi itd. Slavko Ristov veli Vukmiru Radisavljevu: -Vala Vuče ti opusti ovu šumu, svu pokrade, cijepajući i donoseći duge iz Krivulje, za kace! -Ja pokrado'? E kukavcu sinjemu, da mi je samo da idem za tobom kad se vraćaš iz krañe, pa da skupljam ono što ti propadne kroz ruke. Ne bi mi trebalo više! Š t a ć e b i t i J e l e n i u g r o b lj u? Igraju karte, ozbiljno se kockajući u kući Vukmira Radisavljeva, domaćin Vukmir, Pavić Krstov, njegov brat od ujaka kao i Vojo i Vukašin Rakovići. U jednom trenutku Vojo primijeti da Pavić nešto ''muva'' sa kartama, pa skoči: -Ti kradeš, lupežu jedan! -Mrtvu mi Jelenu goni, ako sam. Smiri se Vojo, pošto se Pavić zakleo, pa nastaviše da se kockaju do duboko u noć. Kad su završili, ispraća ih Vukmir, povuče Pavića za rukav, da malo zaostane, pa kad odoše dvojica Rakovića veli Vukmir Paviću: -Kako te nije sramota da se kuneš mrtvom majkom idiote, ja sam vidio kad si ukrao jednu kartu. -E budalo jedna. A šta će bit' Jeleni u groblje? Viñe li da 'oćaše onaj zduvač Rakovića da mi glavu razbije!

V i s e l u d i r a ñ a t e Zid ispred Spomenika je stalno okupljalište Lubničana. Tako i ovog sparnog dana, kad je krenuo ''navod'' dana u hladovini Lubničani razmjenjuju po koju. Veli Vukmir Radisavljev Blagoti Dragutinovu: -Još malo Blagota pa će za tobom, ka' ti za ñedom Markom trčat' sa safom varenike po Kucinoj Gori. Vi kad priñete zrelim godinama potemelju izfitonjate. -Bogami je moguće. Mi počnemo da ludimo kad ostaramo, a ovi tvoji se ludi rañaju. B o j i m s e d a ć e š m i o s a m n u t'! Marta Račina, malo zrelija neudata ñevojka, radnik kao da je muško, umije i ocu i braći žestoko da odbrusi. Naročito snahi nije ostajala dužna. Zakasnila jedno veče vraćajući se iz planine, već je mrak a nje nema. Zabrinuli se ukućani, kad u neko zlo doba stiže Marta. Kad stiže i ne nazva ''dobro verče'' no se obrati ocu: -Jesam li omrkla Kiko? -Nijesi omrkla, no se bojim kak'a si mi, e ćeš mi osamnut'!- odbrusi joj otac zlovoljno.

J e l i v a m s a d u d o b n i j e? Vukosav Radisavljev je bio jedan od prvih Lubničana, koji je imao sopstveni automobil, što je za ono vrijeme bilo pravo malo bogatstvo i veliki luksuz. Radio je u Ilijašu, u Bosni, ali je svake godine dolazio na godišnji odmor u Lubnice. Zamole ga sestra Krstinja i supruga Dragica, inače politički aktivista u Ilijašu, da ih povede za Ivangrad, kako bi pokupovale neke kućne potrebštine. Krenuše za Ivangrad, ali je cesta izuzetno razrovana, makadamska sa velikim rupama na putu, pa i pored najpažljivije vožnje u kolima jako trese. Svaki čas uzvikuju Dragica i Krstinja, čas jedna, čas druga: -Polako Vukosave, otpadoše nam bubrezi od ovolikog truckanja! Polako, kumimo te Bogom! Vukosav vozi i ništa ne govori, dok nijesu stigli u Luku, kod izvora prije Zdravca. Tu zaustavi auto, pa im kaže: -Izañite, moram da pogledam, nešto mi nije u redu sa autom. One ga poslušaše, on uñe u auto, upali auto, i ostavi ih da idu pješke za Ivangrad. Poslije pješačenja više od jednog sata, naiñoše na Vukosava, koji bijaše legao u hladovinu pored jednog izvora u Pešcima, nadomak Ivangrada, gdje je i počinjao asfaltni put do grada. Kad naiñoše, Vukosav ih izuzetno ozbiljan upita: -Trucka li vas sad? Je li vam tako udobnije? D a n e p r a v i š t i k u ć u u T i t o g r a d ? Boro Purov uču srednju grafičku školu u Titogradu. Smjestio se u ñački dom, a ne propuša ni jedan vikend, da ode do Lubnica. Puro, izuzetno požrtvovani roditelj i ne mjeri kad i koliko mu daje novca.

Skoro da nema vikenda a da mu ne da para za trošak, kao da prijethodne nedjelje nije dobijao ni dinara. Gleda to Milena, Purova supruga, koja mnogo jada vidi držeći sa Purom farmu krava, nije joj pravo što Boro toliko troši, pa ga na polasku jednog dana priupita: -Da nijesi ti mali počeo kuću da gradiš u Titograd, te ti treba toliko para? N i š t a s a d, k a d s i t o l i ki! Počeo Đole Mksimov da pravi kuću u Herceg Novom, u dijelu grada koji se zove Trebjesin. Do placa se dolazilo izuzetno uzanim putem, kojim bi teretni kamion morao da ima vještog šofera, kako bi stigao do placa. Ako se sretnu dva vozila u putu, moraju se vraćati u rikverc podosta puta, kako bi se mimoišli na nekom proširenju. Ispred Đola, koji se vraćao sa placa ide jedan veliki FAP, pa odjednom ukoči i poče da se kreće unazad. Đole pritiješnjen, jer bijaše dosta auta iza njega, legao na svirenu, pokušavajući da opomene vozača FAP-a da se zaustavi, inače će udariti u Đolev auto. Ne čuje šofer FAP-a ništa dok ne osjeti da je udario u Đolev auto, i poprilično mu ošteti haubu auta. Iznerviran Đole hitro izañe iz svog auta pa ljutito krenu prema FAP-u. U to iz Fap-ove kabine izañe jedna gromada od čovjeka od preko dva metra, pa upita Đola: -Šta ćemo sad? -Ništa, kad si toliki, odgovori Đole mnogo mirnije nego što je bio planirao. Vidio bi šta ćemo, da sam ja toliki, a ti koliko ja.

L a k o t i j e n a ć' d o k t o r a Došao ljekar u lubničku ambulantu, po ustaljenom nedjeljnom rasporedu, kako je uobičajeno dolazio. Podosta pacijenata čeka pregled, a meñu njima i Ivana Mijatova. Pregleda se kod doktora, i kao bez duše doñe kući. Vidjeći je onako usplahiranu, pita je Mijat: -Šta ti reče doktor? -Ništa da valja! Moram u banju, a otkud, kad nemamo ni dinara u kuću. -Ajde boga ti, prodaćemo dvije tri ovce ili jedno june, pa ti eto trošak. Čula Vojka Milutinova, kako ljekar bez mnogo ubjeñivanja prepisuje da se ide u banju, pa pita: -Fala bogu, ñe ću nać' toga doktora da i meni prepiše banju? -Lako ćeš nać' doktorta, no aj' nañi Mijata majčina šćeri, odgovori joj suprug Milutin. Š t a j e s r c u n a j t e ž e? U trenucima opuštenosti i dosta slobodnog vremena, sjede Lubničani u kafani i pijuckaju. Meñu njima i Radisav, direktor Osmogodišnje škole u Lubnicama, koji malo ''veseliji'' od pića započinje pjesmu: ''Ništa srce ne nagrdi, ka' kačamak i sir tvrdi''

'O ć e š l i t i t o u r a d i t'? Poćerala Persa Miljkova svoje koze preko sela nekud na pašu. Malo koza, a meñu njima i jedan veliki jarac, koji bi bio dostatan i za poveće stado. Kad Persa naiñe sa kozama pored Vuksana Petrova, priupita Vuksan Persu: -Što jadna ne mičeš ovu jarčinu, no ti džabe jede više no sve koze zajedno? -Maknuću ga, ako ćeš ti da radiš ono što treba da radi on kozama! O v o m o r a d a j e m a g a r a c Poñu lubnički momci na regrutaciju. Poskidaju se za sistematski pregled goli. Pozvaše ih da uñu u prostoriju za pregled. U komisiji ozbiljna lica, a meñu njima i jedna poljepša djevojka, dubokog dekoltea, ležerno prekrštenih nogu u mini suknji, koja više pokazivaše, nego što pokrivaše. Kako momci uñoše u prostoriju, u kojoj bijaše komisija, svi se kao po komandi okretoše put one ljepotice, a jedan od njih ne moga da se uzdrži, no mu se ukruti ona rabota. Pogledaše se članovi komisije, pa će vrlo strogo jedan od članova komisije, onom ''naoružanom'' momku: -Okreni se na suprotnu stranu! -Što ga okrećeš? upita ga tiho drugi član komisije. -Prema ovome kako izgleda spreda, mora da ima magareći rep, odgovori mu upitani.

L a k o t i j e s a d, b a r i m a š f r i ž i d e r Vujica Dragov sjedi u lubničkoj kafani, kod Vlada Krateljina, došao na nedjeljni odmor u Lubnice. Pita da Vlado: -Bogati Vujo, kako ti je u toj zadruzi, kako ti je na stanu? -Dobro, ka' najbolje. Primamo platu redovno, imam odličan smještaj, gazdaricu ka' avion, vitak stas, tanak struk, lijepe noge, samo joj je vala dupe mnogo ledno, stavljajući do znanja, kako ima sva zadovoljstva kod gazdarice. -E baš dobro, dočeka ga Vlado. Kad sneseš bocu mlijeka imaš ga ñe ostavit', da ti se ne uljuti. Ostavi ga ñe je naj'ladnije, biće mu ka' u frižider! 'O ć e t e l i v i d a s a m j a j e d i n i S r b i j a n a c? Radi Vujica Dragov u Zemljoradničkoj zadruzi, i jedno jutro zakasnio, pa ga dočeka njegov šef, inače tast, Dmitar Savov: -Ti Vujica, bogami kao izistinski Crnogorac. Dolaziš na posao u podne! -E ne mogu ti ja bit' Dmitre jedini Srbijanac, pa bit' vrijedan, kad ste svi vi Crnogorci, pa većina dolazi na posao poslije mene! K o z e ñ a v o p o n e s e o d p a r t i z a n a Poslije Drugog svjetskog rata bi donesen zakon po kome se zabranjuje svako držanje koza, pa mnogi ljudi naglo osiromašiše, nemajući ni kaplju mlijeka svojoj djeci. Jedan jetko raspoloženi

Lubničanin, razočaran u sve što se oko njega dešava, a razočaran i sinom, koji se nije pretrgao od pažnje prema roditeljima, za koga su dali i ''crno iza nokta'' školujući ga, pa potom tokom Revolucije skrivajući po zemunicama od četnika, prokomentarisa novonastalu situaciju: -Koze ñavo ponese od partizana, a ovu zemlju nagrdiše diplome, ljuteći se na sina, koji ne doñe ni jednom godišnje da vidi roditelje, a kamo li da se sjeti da im pošalje kakvu crkavicu. N i j e j o j n u ž d a d a s e g r d i Jedna jezičavija Lubničanka psuje muža na sva usta. Na njega drvlje i kamenje. Prolazi pored nje Vešo Vojov, pa joj veli: -Šta se grdiš toliko jadna? Što ne vidiš moju Stanicu kako se ona ne grdi! -Njoj ne treba da se grdi, ona ima grdnicu ispred sebe, odgovori ljutito Lubničanka, pa nastavi po svome. Š t a v e l i š t o s t a r o j ž e n i? Sjedi Jeglika Miloševa na ajatu svoje kuće i nešto rabota. Naiñe Radule Makov, pa po novonaučenom poratnom načinu pozdravljanja joj reče: -Zdravo drugarice! -Mrš otale fukaro jedna, staroj ženi pa drugarice!, odbrusi mu Jaglika.

Š a r e n i v u k Sjedi na spomeničkom duvaru dosta Lubničana i dokonišu. U to stiže i Radojko iz Klinca i poče: -Vala ljudi, sad moja Stanuša priča sa nekim ženama, kako su kroz Glavaca prošli šareni vukovi! -Jeste i imadijahu i veliki bijeli pramen na vr' repa, dopunja ga i ''pripomaže'' Dragi Stojić. Radojko se ljutnu na primjedbu Dragoga, pa mu odbrusi: -Otkud viñe Dragi, kitu na vrh repa, kumim te bogom? -Vidiš li Radojko, kakv si ti čo'ek. Ti našara cijeloga vuka, a meni ne daš da ga ni na vrh repa malo ukrasim. N e d a o B o g, d r a g i b u r a z e r e Tjeraju na konjima sijeno iz planine Dragi i Rajko Ratkovi. Stade nasred puta jedan od konja i poče da mokri. Pošto ''obavi'' posao konj poče da ispruža dobrano ''onu rabotu'' uz trbuh i niz trbuh. Gleda to Dragi pa veli Rajku: -Dobro bi bilo, kad bih imao ovoliko čudo! -Ne, ni dao jaki Bog! -Valjalo bi jadan, odgovori Dragi. -E kad bi ti ovo imao ja bi' odma' samar na tebe!, reče mu mlañi brat.

N e k i v a š a k u ća i m a o d l i k a š a Vešo Vojov, dobar i vrijedan domaćin, u časovima dokolice često ide u lov, i drži rasne kerove. Doñe sa jedne izložbe lovačkih pasa, pa se pohvali: -Moj ker na izložbi dobi peticu! -Fala Bogu, da iz vaše kuće ima neki odlikaš, pohvali ga Majo Gajov.

K o k o m e s m r d i Vozi Majo Gajov svoga roñaka, Veša Vojova, koji ima izuzetno dobrog lovačkog kera, na neku izložbu lovačkih pasa, Sjede Vešo pored Maja a kera posadiše na zadnje sjedište. Krenuše oni, a ker probaci glavu kroz otvoreni prozor auta. Okrete se Majo put Veša pa mu veli: -Pi kako ti smrdi ovo pašče, sam ga Bog ubio! -Moje pašče smrdi? A vidiš li jadan kako ti njemu bazdiš, da je proturio glavu kroz prozor, bježeći od tvog ''mirisa''!, brzo mu odgovori Vešo. K a k o v a m s e z o v e z a d r u g a? Pita Milisav Račin, u vrijeme poslijeratnih zemljoradničkih zadruga, jednoga promrzlog, taman iz planine pristiglog Bastašanina: -Boga ti kako vam se ono zvaše zadruga? - ''Polet'', isprsi se ovaj. -Proñi sjedi iza ovog šporeta da se ugriješ, jadove, vaše mi polijetanje, odbrusi mu Milisav.

P o p r a v i l i s t e k a m i o n Kamion natovaren celuloznim cjepanicama brekće pod utovarom, dok šofer sjedi u kafani ispija piće. U to stigoše Kurikućani, zaposleni u raznim preduzećima u Ivangradu, noseći zastruge skorupa, kabliće pune sira, debad sa mlijekom i drugo, što im je potrebno za ishranu narednih nedjelju dana, dok ne doñu na ''novi vikend'', i ponesu što će im trebati. Ne vide šofera, pa upitaše Vujicu Dragova: -'Oće li ovaj kamion za Ivangrad? -'Oće, no je nešto u kvaru. -Kako u kvaru, kad radi motor, začudiše se Kurikućani. -Ušla mu struja u gume! -Pa kako se to popravlja?- insistira i dalje jedan od njih, jer im se ne ide pješke za Ivangrad. -Uzmite po jednu ćepanicu, pa udrite po gumama, da'ko istjerate struju. Jaki momci dohvatiše po jednu cjepanicu sa kamiona, pa počeše da udaraju po gumama. Odskaču one cjepanice od guma, tresu im se ruke od siline udara, dok dvojicu ne tresnuše cjepanice po glavi. Raskrvavi ih udarac onih drva, stvori se gužva oko kamiona. U to izañe vozač kamiona da vidi što je ta tolika gužva. Objasni mu neko od prisutnih, kako je momkeVujica naučio da mu ''poprave'' kamion. Shvati vozač Vujičinu sprdnju, pa reče Kurikućanima: -Popravili ste kamion, 'ajte, penjite se, idemo za Ivangrad. Zaslužili ste! Takav kvar se teško otklanja!

J e l i o v a k o u R u s i j u M a k s i m e? Vrijeme poslijeratne kolektivizacije. Teško ubijediti seljake da daju sve što imaju u kolektiv, pa krenu velika agitacija, a bogme i prisila, kako bi što veći broj domaćinstava ''dobrovoljno'' ušao u

zadruge. Maksim Radomirov pohita u Vinicku, gdje mu je bila udata sestra Božana, da ''ubijedi'', sestrinog svekra Veka, kako će mu biti bolje u kolektivu. Odbija Veko tvrdokorno da prihvati da uñe u kolektiv, a Maksim ga i dalje ubjeñuje, bojeći se posljedica neulaska u zadrugu za zeta Radonju i njegovu porodicu. Ne mogući da se odupre Maksimu i njegovom ubjeñivanju, u jednom trenutku Veko reče: -Šta veliš Maksime, ovako je i u Rusiju? -Jes' vala! -E Bože, paščad na nju lajala!, odgovori mu promućurni Vinićanin. I j a s a m s e b o r i o, k a' t i! Šezdesetih godina Dvadesetog vijeka bi donesen zakon, po kome pravo na osiguranje i besplatno liječenje imaju i svi seljaci, koji nijesu bili nigdje zaposleni. Tako Radonja Ćeranić, inače zet Ojdanića, doñe u Zavod za socijalno osiguranje da obezbijedi zdravstvene knjižice za sebe i svoju porodicu. Uñe on u kancelariju, u kojoj sjeñaše jedna činovnica, pa čim joj Radonja kaza zbog čega je došao, onako birokratski mu odbrusi: -Doñi iduće neñelje! -Nemo' kumim te Bogom, da gubim još jednu dnevnicu, radi sitnice, no mi to završi danas! -Ne može, već sam rekla! Izañe Radonja, ne zatvorivši dobro vrata od kancelarije i idući preko hodnika malo glasnije reče: -E za šta se ti bori Radonja Ćeraniću, Bože ti se ojadilo! Ču to ona činovnica, pa bojeći se posljedica od Radonjine priče, računajući da je Radonja stvarno partizanski borac, istrča za njim

iz kancelarije, vraćajući Radonju, kakao bi mu završila posao, te tako Radonja uze zdravstvene legitimacije. Poslije toga doñe Radonja kod svog šuraka Maksima Radomirovog i ispriča, kako je ''bez problema'' dobio knjižice. Gleda ga Maksim začuñeno, znajući da je Radonja bio izuzetno naklonjen četnicima, pa ga priupita: -Reče li ti stvarno da si se borio? -No šta! Borio se ja. borili se i vi partizani. Što je vaše oružje bilo jače, a naše ostalo na Zidanom mostu, to je sudbina tako htjela!

Č i t a v d a n t i j e n e k a s t o k a b i l a u l i v a d i

Zadružno vijeće se bavilo procjenom štete, koju bi zadrugarska stoka napravila, upadajući u nepokošene livade ''nekolektivaca''. Napravi zadrugarska stoka veliku štetu po livadama Milisava Račina, koji nije htio u kolektiv ni za živu glavu, snoseći podosta posljedica zbog toga. Izañe zadružna komisija da procijeni štetu od ''potre''. Komisiju su sačinjavali jedan jedan visoki i krupni, i jedan sićušni mali zadrugar. Gleda jedna kratkovida baba, kako ovi ljudi idu po livadi ustanovljavajući količinu pričinjene štete, pa Milisavljevoj sestri Marti veli sjutra dan: -Marta, o Marta!, Bogami ti je juče jedna kobila sa ždrebetom bila cio dan po livadi. -Ćut', vidio te jad!, nije ono kobila sa ždrebetom, no zadružno vijeće, osvrćući se da ih nije ko čuo, odgovori Marta.

K a k o t i k a ž e š B e k a š u Prodaje Miljan Savin, dobrodušna ljudeskara i veliki domaćin jednom Trepčaninu sijeno sa svoje livade na Ćeranskoj. Procjenjuju

onako iskustveno, koliko tu može biti sijena, jer niti imaju čime, niti ga mogu mjeriti, niti će ga mjeriti, no će onako od oka izuzetno iskustveno procijeniti, koliko ima sijena. -Šta misliš Miljane, koliko ima u ovo sijeno? -Ne dam ti ga manje, nego u petnaes' tovara! -Kak'ija petnaes' tovara, dočeka Miljanova sićušna, nečemurna supruga Beka. Ima u ovo sijeno i 'iljadu kila! -Kako ti kažeš, Bekašu! Evo ti ga Trepčanine u 'iljadu kila, odgovori dobrodušni Miljan. O v u d v o j i c u p o d h i t n o o s l o b o d i t e ! Vojni odsjek razasla pozive, da svi vlasnici konja dovedu svoje konje u Kolašin, gdje će se izvršiti evidencija i procjena radnih sposobnosti konja. Jedan imućni Lubničanin imadijaše dva konja, od kojih jedan bijaše poluslijep. Zovnu ovaj domaćin sina, koji je takoñe imaše problema sa vidom, pa mu reče: -'Ajde dijete, vodi za Kolašin ovo ćoravo kljuse, da nam ne uzmu ovoga zdravoga, e bi nam ruke o'sjekli! Posluša ga sin, uze ono poluslijepo kljuse i zaputi se za Kolašin. Dokapulaše nekako do Kolašina, te na jedevite jade momak pronañe mjesto gdje treba da se javi vojnoj, veterinarskoj komisiji. Sa malo većeg rastojanja momak progovori članovima kolmisije; -Moj konj je čorav! -A nu priñi sa njim, da to i mi utvrdimo!- reče mu jedan od članova komisije. Zatraputlaše konj i momak, pa onako ne videći dobro, natrntaše na komisiju, obališe sto za kojim je sjedjela komisija. Prevrnu se sto, popadaše papiri sa stola, a predsjednik komisije uspaničeno viknu:

-Ovu dvojicu oslobañajte vojne obaveze, pa da je neprijatelj stigao do Kolašina!

N e v i š e u v i s, u b i n a s v j e t a r s a K o m o v a Zbor radnih ljudi Zemljoradničke zadruge Buče. Na zboru govori upravnik Mirko Mališić, koji je ponekad znao i da omane u obećanjima. Obraćajući se radnicima kaže: -Drugovi, vidite li ovo mjesto ovdje? E tu ćemo da podignemo veliku zgradu od tri sprata, ne nego od četiri, a možda bi bilo bolje od pet spratova, kako bi obezbijedili stanove za sve naže radnike! Sluša to Vujica Dragov, sit praznih obećanja, kako će dobiti stan, pa ne tražeći riječ povika: -Ne diži tu zgradu više uvis druže upravniče, e će nas ubit' jak vjetar i promaja sa Komova!

B i ć e k a' n a b a s t a š k o j p r i r e d b i! Jedan od Lubničana, koji živi u Podgorici, za razliku od svih ostalih, nikad nikome od Lubničana ne doñe na sahranu, ili ožalošćenoj porodici da izjavi saučešće. Vidi to Dragi Stojić, kako ovaj ne dolazi nikome na žalbu, pa prokomenratisa: -Bogme, kad umre na njegovoj žalbi biće ka' na bastaškoj priredbi: dvoj-troje na pozornici a troje sluša i gleda.

O v a k o m e k o p a j t e k a d u m r e m Vujica Dragov, malo ''ćefnut'' u Marinoj kafani, naručuje i ostavlja amanet, šta i kako da se radi kad on umre.

-Kad umrem sahranite me potrbuške, neka me zlobnici gledaju u prkno! -Tvoji će se alaljivat' od tebe, pa viñi ñe će te poljubit'- ''pomože'' mu Dragi Stojić u ostavljanju amaneta.

Z n a l a s a m d a ć e š b i t i n e k i n e r o d Podranio Vujica Dragov jedno jutro veoma rano, jer se bijaše nameračio na jednu majčinu podeblju kokošku, kako bu je zaklao. Poñe do kokošara, otvori ga, a kokoške počeše da izlaze. Dograbi Vujica onu podeblju, zavrnu joj šiju, pa zavika: -Majko, o majko, evo ti orao ubi kokošku! -Ćut' pasja vjero. Kakav orao. Ti si ju ubio! -Nijesam ja majko! -Ćut' fukaro! E kad sam te rodila znala sam da ćeš bit' nikakva vjera! -Kako majko pobogu?-čudi se Vujica. -Lako!Mogla sam isto veče spavat' sa čo'ekom ka' da nijesam rañala.

V o l i o b i d a m e o k u p i r a j u A m e r i k n c i Pitali Pavića Krstova, čovjeka koji je poznat po svojim duhovitostima, koga bi više volio da ga okupira i porobi, Amerikanci ili Rusi. -Amerikanci!- odgovori Pavić kao iz puške. -Zašto? -Ako Amerikanci doñu, zasmrñeće ih iz moje izbe, pa će brzo otić'. Da Rusi i Bastašani okupiraju, ostali bi cio vijek!

D o k s e t i s v u č e š m e n e p r o ñ e m e r a k Hladno, ali vedro i lijepo aprilsko jutro. Do Spomenika u Lubnicama došetala jedna ''uvozna'' lubnička gospoña, natruntana sa mnogo odjevnih predmeta, kako bi se zaštitila od ljute lubničke zime. Priñe joj Dragi Stojić, koji takoñe imaše podosta tople odjeće na sebi, nazva joj dobro jutro, pa joj, odmjerivši je od glave do pete reče: -Vala koliko su natruntala te robetine na sebe, više ličiš na bačvu, nego na ženu! Da imam osamnaest godina ne bi ti tražio! -Šta i ako bi ti dala? Dok bi se ti raspusatio, mene bi prošao merak!

E d a m i j e ž i v o t a c, o n b i m e p o s l u š a o! Uprtio stari Miloš Božov poveću obramnicu punu ''kolomboća'' i krenuo da nosi da melje u redovničkoj vodenici. Naiñe pored kafane, koju je držao u to vrijeme Vlado Krateljin, koji je inače bio veliki prijatelj i dobar drug sa Miloševim sinom Mihailom, tada predsjednikom Opštine u Ivangradu. Pita Vlado Miloša: -Boga ti čiča, zar nemade niko mlañi da te zamijeni, da ponese to žito u voñenicu? -Imalo bi da mi je živ Božo! Ovako ne Bogami niko! E v o t i m u š t u l u k, o d m e r a k a Sjedi Miloš Božov ispred lubničke kafane sa ostalim dokondžijama, koji prepričavaju svakakve dogodovštine. U to dotrča jedna žena sa Podkrajnice, koja je živjela blizu Miloša, pa mu ushićeno reče: -Čiča rodio ti se unuk!

Pogleda Miloš ovu ženu što mu zatraži ''muštuluk'', izvadi najveću novčanicu, koja je tada postojala dade ''muštuluk'', pa dajući novčanicu reče: -Evo da te častim! Ne zato što si me obradovala, nego što sam sad siguran, da će neko imat' da jebe oca Danilu, ka' što je on mene!

Od d a n a s s m o lj u t e! Krstinja Radisavljeva sa Glavice imadijaše običaj da ponekad nekoga ''oplete'' malo podužim jezikom. Čula tako, Milena Purova da je Krstinja rekla nešto ružno za nju, pa jednoga dana, kad Krstinja naiñe pored Purove kuće, zovnu Krstinju da popiju kafu. -Kakvu kavu piješ Kiće?- po nadimku joj se obraća Milena, kao da ništa nema drugo da joj kaže. -Ada kakvu skuvaš, Boga ti!-odgovori Krstinja, a sve ju nešto ledka, jer zna šta je govorila za Milenu. Skuva Milena kafu, pa kad završiše sa ispijanjem kafe pokupi džezvu i šolje i veoma mirno, kao da se ništa nije dešavalo, reče Krstinji: -Je li bila dobra kava Kiće? -Jes' vala! -E pa neka ti je prijatno! Od danas smo ljute i više ne govorimo! K a k o B o g n e d a d e d a i z g o r i k u ć a Posvadila se Krstinja Radisavljeva sa svojim roñacim, familijom Batrića Radoševa i ne dolazi kod njih u kuću, po običaju, savki dan, dokonišući bezposlena. Jednog dana primijeti Krstinja kako na Batrićevoj kući izbija gusti dim, dotrča i zajedno sa roñacima ugasiše požar, koji je bio počeo da zahvata kuću.

Poslije tog dogañaja nastavi Krstinja da dolazi stalno kod ovih roñaka, ostajući do duboko u noć, a Jola Batrićeva ne mogaše da je ostavi, no joj pravljaše društvo. Tako iz dana u dan. Krstinja sjedi sve duže i duže, Jola drijeme uveče pored šporeta, dok joj jedno veče ne dosadi pa reče: -Kako Bog ne dade da izgori kuća no pregriješi' evo neki vakat! V a l a t e n e m o ž e m o u ž e lj e t' Imadijaše običaj Krstinja Radisdavljeva da proputi kod ponekog od roñaka, dolazeći svakodnevno, pa i da poduže posjedi, toliko dugo, da roñacima već počinje da dosañuje. Tako poče da ide kod Tome Dmitrova, čovjeka koji od svakodnevnih težačkih poslova jedva čekaše da doñe kući i krene na počinak od teškog rada. Ne obazire se Krstinja na njegov umor, nego i dalje sjedi, a domaćini ne mogu da joj jednostavno kažu da joj je vakat da ide kući. Dosadi to Tomi, pa jedno veče čim Krstinja banu na vrata reče: -Vala Kiće ti se ne daš uželjet'!

K a k o s i t o r a d i o, t a k o t e i p a m t i m

Dobri prijatelji Vlado Krateljin i Mihailo Milošev poñu zajedno na more, da ljetuju. Opušteni se sunčaju i gledaju onu božji ljepotu od mladoga, golišavog ženskoga svijeta. Najednom pored njih proñe jedna zanosna, stasita crnka. Vlado se pridiže da je malo bolje osmotri a Mihailo mu veli:

-Šta je, šta gledaš? Ništa je ne zaviruj, to sam ja prošlog ljeta sreñivao! -Pa što ti se ne javi?- priupita Vlado. Povrijeñene sujete Mihailo se obrati ljepotici: -Ej ti, što se ti ne javiš? -Izvinite, meni se obraćate? -Da tebi govorim! -Izvinite, ali ja Vas ne poznajem. -Kako ne poznaješ miletko, kad sam te prošle godine ... -Kako si to uradio, tako te i pamtim, odgovori crnka i ode zanosno njišući oblinama.

S a k r i j m u i h u k nj i g u! Žali se komšinica Vladu Krateljinu, kako je na velikim mukama od sina, problematičnog, a na sve spremnog, kako od njega ne može pare ni pod kamenom sakriti. -Vala me našao jad Vlado od onog mog nesrećnika. Ne da mi ñe što poturit'. Pogotovu pare. Da ih sakrijem u devet sežanja, našao bi ih. -Ostavi mu ih u knjigu. Ako ih nañe, ja ću ti sve nadoknadit', posavjetova je Vlado, znajući joj sina, kakv je ñak.

R e p m u p r o d a j M i l i j a! U lubničkoj kafani za vrijeme ljetnjih vrućina oblak muva. Ne može čovjek da se odbrani, koliko ih ima. Prodavac Milija Đurñin, čija se prodavnica nalazaše tik uz kafanu, za vrijem pauze uñe u kafanu da

popije kafu, a Miraš Savov, koji držaše kafanu, još dok je Milija ulazio u kafanu ga pita: -Imaš li što protiv muva u prodavnicu Milija, kumim te Bogom? Pogibosmo od nji'. Ne čekajući šta će Milija da odgovori Mali Radojkov, koji mrtav pijan bijaše legao na kafanski sto, samo podiže glavu, pa reče Miliji: -Prodaj mu rep Milija!

K o n e m a r ep n e k' n e u l a z i o v a m o! Mihailo Milošev, predsjednik Opštine Ivangrad, vodi jednu delegaciju visokih vojnih i državnih uglednika u obilazak Bjelasice, kako bi se ispitali uslovi za razvoj stočarstva u ovom kraju, kao i da se provjeri strateški položaj ovih predjela. Na prijedlog jednog od članova delegacije, u kojoj bijaše i general-pukovnik, Franjo Herljević, tadanji načelnik Generalštaba JNA, svratiše u lubničku kafanu. Kad otvori vrata od kafane, u kafani se diže roj muva, Mihailo se okrete put članova Delegacije pa im reče: -Ovamo neka ne ulazi niko, ko nema rep! Š t a u r a d i š e o v i k o m u n i s t i n e z n a l i s e! U lubničkoj zadružnoj prodavnici sjedi mnogo Lubničana, ko na kakvoj vreći, ko na povećoj trupini, a poneko i stoji, jer se napolje ne može izaći od kiše, kako bi uobičajeno londžisali na zidu ispred Spomenika. U to banu u prodavnicu jedan Glavačanin, pokisao do gole kože, pa upita prodavca Miliju Đurñina: -Milija, imate li ''kolomboća''? -Ne, doći će prvoga maja!

-A kad je prvi maj?- upita zabrinuto Glavačanin. -Šesnaestoga - odgovori neko od onih vječitih lubničkih dokondžija. -E majku im komunističku, ovi partizani sve promijeniše, pa i to zaključi ''mudro'' Glavačanin. D a v i d i m o k a k o ć e g l a s a t' P r a ć e v č a n i Poslije raspada SFR Jugoslavije, organizovaše se prvi višepartijski izbori. Na izbornim listama više stranaka, pa se narod opredjeljuje prema svojoj partijskoj pripadnosti. Prije nego je počelo glasanje, okupilo se dosta Lubničana oko glasačkog mjesta, a Dragi Stojić veli okupljenim Lubničanima: -Ljudi nemo'te da glasamo, dok ne čujemo kako su glasali Praćevčani, pa ćemo i mi glasat' ka' oni!- poduči ih Dragi, znajući za praćevačku ''nesvrstanu'' politiku tokom Drugog svjetskog rata.

A i m a l i g a, d a g a n i j e s t r a h? Na večernjem posjedku u kući Miljana Savina se pokuplili roñaci i komšije, pa u dugoj zimskoj večeri o svačemu pričaju. U jednom trnutku, Radomir Savin, Miljanov brat, jedna krupna ljudina medvjeñe snage pita prisutne: -Fala Bogu ljuñi, ima li čo'eka da ga je stra'o od žene? -E budalo, odgovara mu brat, mudri Miljan, a ima li ga da ga nije stra'o?

P i j T r e p č a n i n e k o l i k o t i s e p i j e! Radomir Savin je bio poznat kao izuzetno gostopriman čovjek. Uvijek je kod njega bilo dobre šljivove rakije, koju je dobavljao od Nedovići iz Prijeloga, svoje tazbine. Svrati jednog dana kod Radomira jedan poznanik iz Trepče, koji je bio pošao da dotjera tovar sijena iz Tuste, gdje se nalaze trebačke livade. Iznese Radomirova supruga Jana odmah rakiju, natoče Trepčaninu, a on onako umoran popi rakiju na iskap. Nasuše mu ponovo, on popi i drugu rakiju na iskap, govoreći: -Bre Radomire, što ti je dobra ova rakija! 'Ajde popij i ti jednu sa mnom! Pogleda ga Radomir, ne progovorivši ništa, nego mu nasu ponovo punu čašu. Popi Trepčanin i ovu rakiju, tjerajući Radomira da i Radomir popije koju. Dosadi Radomiru ta Trepćaninovo ''nudkanje'', pa mu u jednom trenutku reče: -Da pij, koliko ti se pije, nemo' ti mene nagonit' na moju rakiju!

Z a k u č i m e n e k i ñ a v o U zimovniku na planini Jelovici, u Ćeranskom potoku, zajednički boravi više lubničkih buljučara.. Meñu njima i Radomir Savin, za koga je postojala priča da je bio nadljudske snage. Neki od čobana, koji su ostali na zimovniku ne vjeruju, pa hoće da provjere. Sačekaše dok Radomir čvrsto zaspa i zahrka, pa mu jedan kraj tkanog, izuzetno jakog crnogorskog pojasa, koji se nosio preko čakšira, vezaše za nogu, a drugi kraj za jaki stub, koji je činio osnovu za krovnu konstrukciju stana, u kojem su svi spavali. Kad to uradiše, izañe jedan od čobana, pa nekom velikom motkom udari po krovu stana, tako da je jako odjeknulo. Skoči Radomir onako bunovan iz sna, misleći da je neka divljač napala na tor sa ovcama i istrča napolje, otkinuvši onaj

pojas, kao da je končić. Vidje da nema ništa što je opasno po stoku, vrati se u stan, a na pitanje čobana šta bi, odgovori: -Zakuči me neki ñavo kad sam izlazio iz stana, ne znajući da je otkinuo pojas, koji se odjednom može prekinuti jedino nožem. I j a m u o c a, š t a m u h o ć e t a p r i č a! U nekoj porodičnoj svañi Mileta Radojev i njegova supruga Milena izmijene podosta oštrih riječi, a bogme bi i batina. Odmah se to pročulo po selu, pa svako nadodaje po nešto u vezi te svañe, tek na kraju ispade da su Sukovići vješali Milenu, pa skinuli sa konopca, kako bi ju zaplašili. Na kamenju i po duvaru ispred Odbora, posijedali ljudi, a neko i legao na toplu travnatu zemlju pa prepričavaju najnovije lubnično ''zbitije''. Na jedan kamen naslonio glavu i leškari Milisav Račin, poznat po tome da nikad nije mnogo govorio. Ne vidi da više njeg stoji Mileta Radojev, o kome se trenutno najviše priča, pa reče: -Ljuñi moji, čuste li, kako ovi Sukovići vješaše Milenu? -Da mu oca jebem, ko to priča!- dočeka Mileta kao zapeta puška. Hitro se okrenu Milisav, pa vidjeći Miletu, zabezeknuto reče: -E i ja mu oca jebem, šta mu se zove, to da priča!

V a l a t e n i j e s a m v r i j e ñ a o Spremio se Puro Jovov da sa svojim kamionom dotjera sijeno iz Jelovice, koje bijaše sadjenuo prijethodnog dana, kako ga ne bi uhvatilo nevrijeme u kasnim jesenjim danima. Ispred kafane, pored kamiona čeka poveća grupa Lubničana, koji su pošli da srañuju livade i

kupe sijeno u Jelovici, pa im Puro doñe kao prevoznik, koji za to nije nikad nikome naplatio ni prebijene pare. Meñu stalnim putnicima za Jelovicu i malo stariji roñak, Milovan Nenin, koji se sa Purom bijaše mešto poinatio prijethodnog dana. -Kud ćeš ti Milovane?-pita ga Puro ljutito, kad je vidio da se Milovan penje na kamion. -Ja za Jelovicu! -Kako možeš da tražiš da te ja vozim a juče me onako nagrdi, psujući i vrijeñajući me? Rekao si mi splačino, fukaro, ništa robo, rño i sve ostalo što ti je palo na pamet! -Istina je da sam ti to sve rekao, ali te nijesam vrijeñao!

O v a m o j e k o d n a s i m a v a l a Jedna Lubničanka, slobodnijeg ponašanja, nego što je to uobičajeno, ''radodajka'', kako su je zvali Lubničani, udade se u susjedno selo. Poslije izvjesnog vremena, doñe njena svekrva, inače Lubničanka po roñenju, pa priča kako joj je snaha dobra: -Ja vam zaista ne mogu objasnit', radna li je i rabotna. Svinula mi je kuća od kako je ona stigla. Samo vala ima jednu manu. Evo pet-šest godina je u našoj kući, ali nažalost nema ñece. -Ja Boga mi ne znam šta joj je to, ovamo je kod nas imavala! -objasni joj Ružica Milisavljeva.

K a k a v t i j e, n i j e t i n i z a u k r p a r e! Došao Vlado Stefanov, koji je već bio postao visoki državni funkcioner, na odmor u Lubnice kod oca i majke, ali kao da nema kuće, po cio dan provodi u kafani ili sjedi sa dokondžijama na duvaru kod

Spomenika. Čula Stanuša Dragova, da je došao Vlado, pa pošto joj nije bio zaposlen sin Grujo, poñe da potraži Vlada kući. -Nemo' ga tražit' kod kuće! Po cio dan je kod kafane-reče Vladova majka Vida. Ode Stanuša pred kafanu, a tamo sjedi po kamenju i duvaru ispred Spomenika masa Lubničana. Dobrodušna i brižna Stanuša se obrati Vladu, čim se upita za zdravlje sa njim: -Viñi Vlado jadan, da mi ne bi utkao ñe Gruja, e nema nikak'og posla! -Kakav ti je ne valja ni za u krpare da se utke - ''obradova'' je Vlado.

O n a j e u C r n č u d o š l a

Oženio se Radojica Grujov, siromašan seljak, koji jedva preživljavaše radeći teške seljačke poslove, jer ih je u kući bila brojna porodica. Po običaju sakupiše se seljani na veselje kod Radojičine kuće. Doñe i stari Miloš Božov, da čestita roñaku veselje. Kad doñe upita: -Odakle je ova Radojičina nevjesta? -Iz Crnče, kod Bijelog Polja, striko, odgovori mu jedna snaha. -Ja mislim da je ona u crnču došla, prokomentarisa na svoj način Miloš. K a d n e ć e š da s i k u r i r, n e ć e š n i k o m a n d i r Pritisle godine i bolest, pa Vujica Dragov sve rjeñe dolazi iz Rakovića ma'le u selo, bole ga noge jedva hoda uz pomoć štapa. Oko prvog u mjesecu bi se nakanio ponekad da doñe i primi penziju, ali ovaj put bijaše nešto posebno neraspoložen da ide do na sred sela, gdje se nalazila Pošta. Okrenu se put supruge Novke, pa joj zapovidje:

-Ajde Novka, poñi do Pošte da podigneš penziju! -Vala Vujica neću! Ne mogu cio vijek bit' ja tebe kurir! Naljuti se Vujica, nakoljenči se nekako i dogegucka uz pomoć štapa do Pošte, koja bijaše tik uz kafanu. Čim primi penziju svrati u kafanu kod Mare, poče pomalo da pijucka i ostade u kafani do prvog mraka. Opet se nekako jedva pridiže i uz pomoć štapa doñe do kuće. Čim se pojavio na vratima dočeka ga Novka: -Bože ti se ojadilo, ñe si dosad?-dočeka ga ''ljubazno'' Novka. Đe si bio jado? Imaš li ti kuće? Đe ti je penzija? -Pitaj Maru u kafanu! Kad nećeš da bidneš kurir, e nećeš vala ni moj komandir! -objasni joj ''razložno'' Vujica.

U m r i j e l i v a m p a c i j e n t? Naiñu Petar Bogdanov i Vujica Dragov niz Gornju ma'lu, pored kuće Mita Cagića, a on im užurban od neke trke i ne odgovori na pozdrav. -Šta je Mito, šta te ufatila trka?-upitaše ga jednoglasno obojica. -Teli mi se krava, pa ne može da se ''raskrsti'', odgovori Mito zabrinuto. Poñoše ova dvojica da vide o čemu se radi, pokušaše da pomognu pri izvukivanju teleta, ali ne ide, pa ne ide. Pade im na pamet ''spasonosna'' ideja, da bi mogli da naprave ''carski rez'' kravi, kako bi što lakše izvukli tele. Poslije kraćeg vremena lipsaše i krava i tele. Odoše ''veterinari'' niz selo, pa pravac u kafanu. Još nijesu čestito ni ušli u kafanu, dočeka ih podsmijeh. -Đe ste doktori? Čuli smo da vam je umro pacijent!-pita ih Danjo Milošev. -Umrije vala. Ne imadosmo krvi da mu damo, jer bijaše tvoja krvna grupa, a ti se ne pridesi tu da daš krv, u duetu odgovoriše ''doktori''.

K o j e m r t a v? Janketa Milov, poprilično siromašan momak ne mogade da nastavi školovanje, napusti studije i doñe da živi u Lubnicama. Pomogoše Lubničani da se zaposli u Mjesnoj kancelariji, da iscijepa drva, obavi kurirske poslove i bude pomoćno osoblje u kancelariji, kao ispomoć šefu Mjesne kancelarije. Poslije izvjesnog vremena šef Mjesne kancelarije, Radoje Savov, ode u penziju, a u mjesnoj kancelariji ostade Janketa sam. Poče on da komunicira sa zvaničnom vlašću kao pravi šef, pa i počešće da dojavi šta se (ne)radi u Lubnicama. Uoči on, da je Vuk Milisavljev, koji drži ''Duvanov'' kiosk za prodaju cigareta i sitne galanterijske robe, počešće u kafani, četo pogledujući da li je neko od mušterija naišao, pa čim koga vidi, otrči do kioska da ga usluži. Javi Janketa nekoliko puta direktoru ''Duvanovog'' predstavništva da Vuk ne radi kako treba. Prekore direktor Vuka, ali Vuk ne zna ko to javlja direktoru kako on radi na kiosku. Pridesi se jednog dana u kancelariji direktora, želeći da poruči novu robu za kiosk, kad u tom trenutku zazvoni telefon, a direktor, poslije obavljenog razgovora reče Vuku: -Evo sad mi iz Mjesne kancelarije javiše da ti kiosk ne radi! Razumjede Vuk da to javlja Janketa, znajući da drugi ne može ući u kancelariju, jer je tada on jedini imao ključe od Mjesne kancelarije, pa pošto završi razgovor sa direktorom, onako ljut pojuri autom za Lubnice. Čim uñe u kafanu priñe Janketi, koji pijaše pivo. Zaždi mu dva-tri šamara, a Janketa otrča u Mjesnu kancelariju i uspaničeno pozva miliciju: -Ovamo, u lubničkoj kafani strašna tuča. Ima povrijeñenih i mrtvih!-pa se povrati u kafanu i nastavi da pije započeto pivo. Ne proñe ni dvadesetak minuta, pristigoše milicijska kola sa patrolom pod punom interventnom opremom. Uskočiše u kafanu, i još sa vrata voña patrole upita: -Ko je mrtav?

-Evo ja!-odgovori Janketa, ne trepnuvši.

V i ñ e ć e š k r o z g o d i n u d a n a k a k' a j e Udaju Pešići jednu svoju odivu. Svadba, veselje, pije se i puca, kao da je rat. Drže se govori o novom prijateljstu, kome se raduju oba doma i bratstva, iskazuju nemjerene želje za srećnu budućnost mladenaca. Diže se i Pavić Krstov da progovori neku, kao jedan od najstarijih Pešića, pa poče teatralno: -Dragi prijatelji! Nek je srećno prijateljstvo izmeñu dva doma i bratstva! Htio sam, a što mi je i obaveza, da pohvalim naše Pešića odive. U koju god su kuću ušle donijele su čestitost i radinost. Naši zetovi, poslije godinu dana zajedničkog života sa njima, počnu da nose košulje sa kolijerima za dva broja manje, nego što su nosili kao momci. D o g o v o r i l i s m o s e Vešo Vojov brižno razgovara sa sinom Ivom, koji se već dobrano zamomčio i savjetuje ga kako valja da se vlada. Želi da navede priču na Ivovo pušenje, jer mu je neko ''natuknuo'' da Ivo uveliko puši. Pošto Ivo ne ''benda'' mnogo što mu priča otac, Vešo malo ljutito reče: -Slušaj ti momak! Ja sam saznao da ti pušiš! E vala ga nećemo obojica ''dimit'', ne bar dok sam ja živ!- zaključi razgovor Vešo. -Onda smo se dogovorili tata. Ti ćeš morat' da ostaviš duvan, odgovori mu sin hladnokrvno.

N e m o j t a k o d a j o j š a lj e š p a r e

Čedo Gajov nije nikad bio u nekoj velikoj slozi sa suprugom Bosom. Pomire se s vremena na vrijeme, ali i tada zločesto. Čedo radi u

Titogradu, kao šef Ribljeg restorana, a Bosa živi sa djecom u Ivangradu. Savjestan je roditelj Čedo, pa kad god ima koju paru šalje Bosi i djeci, jer su djeca već poodrasla a potrebe su im prilično velike. Kod Čeda u Ribljem restoranu vječito okupljanje podgoričkih Lubničana, sjede, piju i londžišu ka' da su u Lubnicama, a šale i dosjetke, kao da su u lubničkoj kafani. Često prave šale na račun svakoga od prisutnih, ali ponajviše na Čedov, jer im se on najmanje ljuti. Pitaju ga: -Boga ti Čedo, kad odeš preko vikenda za Ivangrad, prilaziš li Bosi? -Ne života mi, ne da mi se primaknut'!-odgovara Čedo iskreno. -A daješ li joj para i dalje? -A'no!, moraju one ñevojke da se doćeraju, da žive. Ne mogu da dozvolim da mi idu panizne! -E sljedeći put kad budeš davao pare, presijeci ih na pola!, posavjetovaše ga ''brižno'' i stručno. -Što da ih siječem na pola? Jeste li ludi? -Pa sastavljajte polovine para, kad se sa Bosom sastaviš, budalo jedna!, odpametovaše prisutni.

M i ñ e c i p r i l a z i m o g l a v o m Čedo Gajov i Đole Maksimov su dobri prijatelji, odrasli su zajedno, a i njihovi očevi su meñusovno bili veliki prijatelji. Dolazi Čedo kod Đola kući često, dok je Đole živio u Ivangradu. U to vrijeme Đole bijaše oženjen i imadijaše ćerkicu, koja bijaše u kolijevci, taman se probudila, i onako otkrivena se igra sa šarenom uzicom, koja se navlači preko kolijevke i lučca da ne bi pelena-pokrivač ugušila dijete. Priñe Čedo kolijevci i naže se, počinjući da tepa djevojčici. Dijete ga pogleda, pa kad ugleda Čeda stade je plač, kao da je neko na žar baci.

-Čedo, mi smo navikli dijete da mu prilazimo glavom, a ne kao ti prknom, upozori ga Đole, aludirajući na njegovu golu, potpuno ćelavu glavu.

U f a t i o ñ a v o z g o d u! Blažo Ljubomirov, radeći kao milicioner, čuvar zatvora, dobije otkaz, zbog neke počinjene greške pri obavljanju službu. Pošto se razveo od žene, a nemajući trenutno nikakvog posla doñe u Lubnice, kod majke Milice, vremešne, ali izuzetno živahne i pobožne starice. Pomaže Blažo majci u svemu što valja činiti u domazluku, pa poñe na Joševik, ledeni izvor, da sa njega donese svježe vode za piće. Pošto to nije bio ''muški'' posao, jedna komšinica, kad ga srete sa testijom za vodu u ruci, začuñeno ga upita: -Šta je to Blažo? -Ufatio ñavo zgodu, da Milici nosim vodu!-odgovori u stihovima, za takvu vrstu odgovora nadareni Blažo, koji je vrlo brzo sricao stihove, duhovito odgovrajući sagovornicima.

R e ć i ć u t i k a k o s e z o v e m Zaposlio se Balžo Ljubomirov, mladi lubnički skojevac, u Ivangradu kao čuvar zatvora, pa doñe da preda smjenu svom kolegi, koji bijaše kod novopostavljenog im šefa. Uñe Blažo, o novopostavljeni šef, ne poznavajući ga upita: -Kako se zoveš ti? -Ako ti je mnogo važno, nadimak mi Pešić Blažo, ako ti je znati milo, ime mi je Mihailo!, kao iz puške odrecitova Blažo još jednu svoju, na brzinu sklepanu stihovanu tvorevinu.

T i n e m a š š t a d a o š t e t i š! Došao Đole Maksimov u Lubnice iz Titograda, pa svrati kod Dragog Stojića, Đolu izuzetno dragog prijatelja, dočekljivog komšije i čovjeka po kome se prepoznaju Lubnice. -'Ajmo Ćikule da skoknemo do Milete Simova, zamolio me Mišo da vidim šta mu rade starčevi, i da ih pitam, da im ne treba što! Odmah se diže Dragi, pa preko Gomila i velikog duvara brzo doñoše do kuće Miletine. Posjeñeše malo poduže, kad izañoše napolje, već mrkli mrak. Đole hitro preskoči preko duvara, a Dragi nešto tumara, ne može odmah da prijeñe. -'Ajde Ćikule, šta radiš svu noć? -Polako Đoša! Lako je tebe, ti mož' samo da slomiš naočare, a ja mogu izbit' oči, ako pažljivo me preskočim duvar.

J a s a m o p i t a m: j e l i t i t u o n a j j a d o? Radeći kao šumar Petar Bogdanov je praktično po čitav dan na terenu u šumi, obilazi rejon, baveći se doznakom i pazeći da ne bi ko bezpravno sjekao šumu. Obilazeći njemu dodijeljeni reon počesto prolazi kroz katune, u kojima preko dana obično ima samo žena. Pita ga kolega sa susjednog reona: -Boga ti Petre, kakv ti je reon? Ima li koja lijepa planinka? Smiješ li se kojoj primaknut'? -Boga mi ima, i to dosta lijepija. Da bi' bio siguran kako će da reaguje, ja je poizdalje pitam, ñe joj je onaj jado, misleći na muža. Ako oštro odgovori da on nije jado, no da ja gledam svoga posla i da lomim vrat odatle, ja tako i uradim, produžim kao da ništa nijesam pitao. A ako počne da mi priča i objašnjava kud je otišao, pravo da ti kažem ja mnogo i ne pitam, no odmah taptišem planinku!

I m a t e l i vi o č e m u d r u g o z b o r i t'?

U kući Jakše Jokova skoro svako veče sjednik: pokupe se braća i komšije, a kao na svakom sjedniku o svemu započinju priču. Kod Jakše, sjede i braća Lekso i Milisav, pa braća počeše da pričaju o djeobi, jer ne bijahu još posve podijelili očevinu. U tu priču se umiješa i Anña, Jakšina supruga, skoro dovedena iz susjednog Praćevca. Umiješa se ona u bratski razgovor. Krivo Jakši, što mu se žena petlja u ono što je samo njegova obaveza, i ''uzima'' mu obraz meñu braćom, pa kad se raziñoše sjedničari, opali ženi dva - tri šamara, upozoravajući je da će on raspraviti sve probleme sa braćom, a da to nije njen posao. Drugo veče, opet doñoše kod Jakše da sjede, pa nastaviše priču od prijethodne večeri. Opet se Anña umiješa u bratski razgovor, a kad se raizoñoše braća i komšije Jakša opet ošamari Anñu dva- tri put. Treće veče, opet ista slika i ista priča. Dok je Anña kuvala kafu ñeverima ne moga da istrpi, no progovori: -Tako vi Boga, imate li vi o čemu drugo da pričate, osim o djeobi?-prisjeti se Anña prošlovečernjih razgovora, i kako je prolazila, poslije njih.

P a p r o b a j i t i j a d a n! Strastveni lovci Đuro Novakov i Vido Tomanović, dobri prijatelji, komšije i kolege iz policije idu često zajedno u lov. No u tom lovu Đuro ne imadiješe puno uspjeha, za razliku od Vida, koji nikad iz lova ne dolazaše praznih ruku. Gleda to Novka, Đurova supruga, krivo joj, pa pita Đura: -Šta je ovo Đuro, čudom se ne mogo načudit', kako to ti nikad ništa ne uloviš, a Vido donese kad zeca, kad dva, kad lisicu, kad kunu!

-Boga mi ženo, Vido kad krene u lov, podrani pa prvo svrati u krevet kod žene, i onda idemo u lov! -Pa da' proba' i ti jadan, da te ne bi okrenulo! Posluša Đuro svoju suprugu, i kad se vrati iz lova toga dana, nosi dva ulovljena zeca. -Reko' l' ti ja Đuro!, dočeka ga Novka na vratima od stana. Proñe jedno desetak dana od tada, pa jedno jutro Novka veli Đuru: -Šta je ovo Đuro, ti Boga mi nijesi odavno išao u lov?

D a l a j e M i r a p a r e U jednom od brojnih odlazaka za Lubnice, dogovore se Vlado Stefanov, Zoran Midžov i Đole Maksimov sa Mišom Miletinim da toga petka popodne krenu Đolevim kolima za Lubnice. Doñoše njih trojica do Mišovog stana, pa na dozivanje ispod prozora se na terasi pojaviše Mišo i njegova supriga Mira. -'Ajde života ti šta daviš, cio vijek moramo da te čekamo, ljutito mu veli Đole. Ali nemoj po običaju da zaboraviš pare!, skoro u horu ga upozoriše. -Ne boj se Đoša, možeš slobodno da voziš, dala mu je Mira pare, vidiš kako je ljuta i neraspoložena!-dodade Vlado ''stručno'' posmatrajući Mirine reakcije.

D i k a i d e n a f e l n u Zasjeli neki momci iz Glavaca i piju u Marinoj kafani. Uslužuje ih Marin, sin Miomir. U neko doba se Miomir posvadi sa Dikom jednim momkom iz Glavaca. Izañoše pred kafanu da se potuku. Ne dadoše im da se tuku, nego ih poslije mučnog otimanja rastaviše. U onom čupanju i razvañanju, Dika izgubi jedan opanak, pa hoda sa

jednom nogom u opanku, a na drugoj mu samo čarapa. Neko od Lubničana primijeti to, pa reče: -Eno Dika ide na felnu, spala mu guma!

T o o n f i j u č e b r a v i m a Žale se Vuksan Petrov i Blagoje Sekulov iz Praćevca, kolege, šumari, kako im je Čedo Gajov dozlogrdio, dok ih je vozio na neku žalbu. -A šta vam je to uradio?-pita ih Dušan Jovov iz Kurikuća, pašenog Vuksanov. -Čitavo vrijeme je fijukao! -To on fijuče bravima! Mene kad vozi nikad ne fijuče, objasni im Dušan.

M n o g o s i j e d r ž a l a p o d v o d o m Dejo Lakin, vješti majstor u pravljenju kaca, a još veći šeret, prodaje kace prije rata, na gornjoseljskom begluku jedne subote, kad je inače pazarni dan u Beranama. Naiñe jedna lijepa domaćica, pa se pogodi sa Dejom za cijenu kace, koju kupi u Deja. Meñutim, pošto je kacu uzela i krenula da je nosi, primijeti da se izmeñu duga na kaci providi, koliki je razmak meñu dugama. -Šta je ovo majstore, ovuda će da curi sok od sira, kad počnem da kupim sir! -Ništa ne mari, samo ostavi kacu pod vodu, i drži je neñelju dana, zabreknuće, ne briži. Odnese nevjesta kacu, pa od toga pazarnog dana proñoše tri četiri subote, kad evo ti one nevjeste kod Deja: -Vala majstore ona kaca toči ka' rešeto, iako sam je držala pod vodom mjesec dana!

-E mnogo si je držala, objasni joj Dejo stručno, trebalo ja da bude pod vodom samo neñelju dana, ka' što sam ti rekao!

V i ñ i m a n g u p a s e l j a č k o g! Doñe jedna grupa beranskih kockara, tražeći svoje uobičajene lubničke partnere u kocki, posijedaše i poručiše piće u Marinoj kafani. Meñu gostima kafane i Pavić Krstov, koji je takoñe volio da kocka, ali nije bio ''poznati'' kockar i ''prva liga'', kao oni Lubničani, koje su čekali Beranci. Počeše da pričaju, pa naravno prijeñoše na ''glavnu'' temu, priču o kockanju i kockarskim igrama. Uozbiljio se Pavić, pa ih pita, koje igre postoje, a Beranci počeše da nabrajaju. Pomenuše i igru ajnc, a Pavić ih upita

-Tako vi Boga, biste li mi pokazali, kako se igra taj ajnc? -Bismo, ali se to najbolje pokazuje, kad se ulaže novac! -Vala, da probam, dosad to nijesam ni vidio!

Sjede Pavić za njihov sto. Podijeliše karte i uložiše pare prema pravilima igre. Igra potraja malo duže, a na talonu se u jednom trenutku nañe podosta novca. Uze Pavić karte u ruke kod tog dijeljenja, pa onako ''naivno'', vidjeći da mu je broj poena, za dobitak maksimalan, poče polako poluglasno, ali kako bi čuli protivnici da broji: -Trinaest, četrnaest, petnaest, šesnaest!... meni dosta, kad završi sa brojanjem uzviknu Pavić. Pogledaše se Beranci, jedan od njih je imao devetnaest, što je po trenutnoj situaciji dovoljno da ponese sve pare sa talona. Pošto završiše ulaganje i prijavljivanje, koliko ko ima poena, počeše da pokazuju karte. Kod Pavića dvadeset jedan poen, ajnc. Pokupi on pare, a jedan od Beranaca odhuknu žalosno: -Viñi mangupa seljačkoga, šta zna! Ne obazirući se na njihove primjedbe Pavić ustade i kulturno im se zahvali za lekciju iz ajnca.

S a m o d a j a u z m e m p a r e! Uobičajena slika iz lubničke kafane. Pije se, priča i dokoniše, a za jednim stolom se ozbiljno kocka, igrajući ''žolj'', jednu vrstu divljeg remija. Osim igrača oko stola dosta kibicera, i svi uzbudljivo prate završetak jedne, sa uloženim novcem, bogate partije. U igri ostali Vesko Vuksanov i Miraš Savov, i bore se za ulog. U talonu oko hiljadu maraka. Neiskusniji Vesko drži karte u rukama, uzbuñen, pomalo se trese pred mogućnošću velikog gubitka ili dobitka. Miraš hladnokrvo, iskusno, čeka svoju priliku da ''glatira'', kad stvarno dobi očekivanu kartu. Spusti karte na sto pokazujući da je sve dobio. U tom trenutku mu priñe sinovac, Dejan Radojev, pa reče: -Umrije ñedo-Savo, Mina! -Ko uzme pare Vesku, odmah mu jave da mu je umro otac, prokomentarisa Ranko Petrov. -Nek jave, da mi je umrla i majka Mara, samo kad bi' znao da ću ovoliko dobit'!- na uzbuñuje se mnogo Miraš, nego pokupi sav novac sa stola.

E v o k a m i o n č e k a d a t e s e l i m o Zaposlio se Aco Stanisavin u Službi društvenog knjigovodstva u Titogradu, i počeo da jadikuje za Ivangradom i svojom starom firmom, ''Jasikovcem'' iz Ivangrada, gdje je bio finansijski direktor. Kad god se nañe sa kojim od Lubničana, a to je bivalo veoma često, on jedno pa jedno, veliki žal za Ivangradom i starom firmom. Dojadi on sa tom svojom pričom, pa jedno veče doñoše kod njega da sjede Mišo Miletin i Đole Maksimov. Potrča Marica, Acova supruga da donese rakiju i meze, ali oni dvojica, preko volje odgovoriše, kako nemaju vremena ni da piju ni da meze, jer ih čeka veliki kamion ispred kuće u kojoj je stanovao Aco. -A šta će vam kamion?-priupita Aco.

-Došli smo da te selimo za Ivangrad, da više ne kukaš kako ti je ovdje u Titogradu loše! Pogleda Aco ovu dvojicu, pa prestade da ikad više priča o tome kako mu je loše u Titogradu.

D o b r i s u o n i ñ a c i U tek otvorenu osmogodišnju školu u Lubnicama se upisali i Vučić Milovanov i Radenko Zekov, bliski roñaci i jednogodišnjaci. Nije im bila neka velika briga učenje, pa brižne majke Rada (Mala) i Marija poñoše do škole, na roditeljski sastanak djeci. Vratiše se sa sastanka prilično neraspoložene, kad ih preko mosta na Jelovici srete Miloš Božov, koji po rodbinskoj liniji dolazaše djed ovoj dvojici ñaka. -Pa šta kažu profesori, kakvi su ovi naši ñaci? -Bogme dosta loši, imadijahu po pet-šest slabih ocjena! odgovoriše brižne majke. -Dobri su oni, dobri, kakve ih ja znam! Dobri su, dok nemaju više slabih ocjena nego što imaju predmeta u školi, utješi ih Miloš.

G d je j e p r o g n a n N a p o l e o n? Pošto nije redovno završio školovanje, Radenko Zekov se prijavi na oglas Fabrike celuloze i hartije u Ivangradu, kao jedan od kandidata za dokvalifikaciju, i učenje za kvalifikovane radnike u celuloznoj industriji. Završi on tu školu prilično uspjeno, zaposli se u Celulozi, oženi i dobi stan, u jednoj od novosagrañenih stanbenih zgrada, namijenjenih za Celulozine radnike. Pošto je uprava Celuloze organizovala novu dokvalifikaciju za svoje radnike, kako bi dobili zvanje i znanje visokokvalifikovanih, meñu prvima se u tu školu prijavi i Radenko Zekov. Ozbiljno se prišlo doobrazovanju, radnici se ponašaju kao pravi ñaci, pa ponekad neko

doñe i nespreman na časove. Radenko je sjedio u klupi zajedno sa Sretom Koraćem, koji nije poklanjao Bog zna veliku pažnju na opšte obrazovne predmete, smatrajući da je to višak u njihovom dodatnom obrazovanju. Na času istorije diže profesor Sreta da odgovara, pa ga pita: -Gdje je prognan Napoleon, pošto je svrgnut s vlasti? Sreto pogleda Radenka, načuljivši dobro uši, čekajući da mu on šapne odgovor, a Radenko mu tiho šapnu. Kad ču šta mu je Radenko šapnuo Sreto odgovori kao iz puške. -Znam profesore, u Pirot! Razliježe se smijeh u razredu, a Sreto, kao da se nije ništa deslio samo glasno reče Radenku: -Nej' više kulo gledat' one dobre štitarske rakije, ja ti se kunem! B r i lj a n t n o z n a nj e i z f i z i k e U školu za visokokvalifikovane radnike, koju je organizovala Fabrika hartije iz Ivangrada za svoje radnike idu zajedno Radenko Zekov i Sreto Korać, i sjede zajedno u istoj klupi. Na času fizike pita profesor Sreta: -Ako se podigne 75 kilograma na visinu od jednog metra u jednoj sekundi, šta je to ? Radenko odmah potrča u ''indat'' i šapnu Sretu, a on brzo odgovori: -Konjska snaga! Zadovoljan profesor Sretovim odgovorom, pa želi da provjeri kako će Sreto dalje rezonovati: -A, ako podignemo na visinu od jednog metra u sekundi težinu od 100 kilograma, šta bi to bilo Sreto? Načulji Sreto uši, napregao se da što bolje čuje šta će mu šapnuti Radenko, pa kad ču šta mu je rekao Radenko, odvali:

-Konj i ždrijebe! Razliježe se smijeh po razredu, a Sreto nonšalantno reče: -Evo profesore kako me nagrdi ovaj izrod lubnički, a sinoć mi je popio po kila rakije! E neće više vala ni kapi!

O b o j e i m a m o i s t i p r o b l e m Golootočki stradalnik, Rade Midžov, poslije dolaska sa Golog otoka se zaposli u hotelskom preduzeću ''Berane'', gdje je radio kao recercioner u hotelu. Stigao u hotelski restoran novi muzički sastav, sa prilično zgodnom pjevačicom. Jedne večeri po završetku radnog vremena, osoblje i muzički sastav krete na spavanje. Poslednja nailazi pjevačica, pa zatraži od Rada ključ od svoje hotelske sobe. Uzvrtio se Rade oko pjevačice, nije mu prva mladost, ali ga nije prošao merak za lijepom ženom. Gleda ga žalostivo pjevačica pa mu veli: -Batali čika Rade, života ti! Vidiš jadan, da nama obojma isto fali!

P r o p a d e p o g o d b a Oglasi Đole Maksimov da prodaje kuću u Herceg Novom, pa počeše da se na oglas javljaju potencijalni kupci. Zazvoni telefon, javi se Đole, a sa druge strane ču se mazni, umiljati ženski glas: -Jeste li Vi dali oglas da prodajete kuću? Obradova se Đole pozivu, jer mu je već bilo dosadilo da stalno isto odgovara, pa ovaj put riješio da završi pogodbu i proda kuću. -Jesam! -Koliko tražite za Vašu kuću? Ne morate ništa da mi objašnjavate, jer sam išla da pogledam kuću, dopada mi se, pa sam Vas zato zvala. Samo mi recite kolika je cijena. -Pedest hiljada maraka, kratko odsječe Đole.

-Biste li mogli da mi spustite malo niže? - upita gospoña sa druge strane žice. -Bih, nego ste mi predaleko, pa je to nemoguće sa ove daljine, ne dade ñavo mira Đolu. -Dripac!, samo se začu sa druge strane žice, te i ova pogodba propade.

N i j e t o z a v a s Dosta Lubničana zaposleno u Šumskom gazdinstvu. Rade kao lugari, pomoćni radnici, radnici na manipulacijama, na sječi šume itd. Pošto su meñu brojnijima bili šumari-lugari, to za sve njih nije bilo posla na terenima Gornjih sela, nego ih rasporediše po čitavoj teritoriji, kojom gazduje Šumasko gazdinstvo. Rasporediše Laku Ilijina i Vuksana Petrova u Šekular, znajući da se radi o savjesnim ljudima, jer je Šumsko gazdinstvo imalo podosta problema sa bespravnom sječom na tom terenu. Prihvatiše se Lubničani savjesnog paženja šuma, ali i šekularskih, pomlañih planinki. Svratiše Laka i Vuksan kod jedne takve u katunu na Mokroj, a ona odmah pristavi da spremi gotovac od žutog, kukuruznog brašna, kako bi što bolje dočekala šumare. Pristavi ona sofru, i pozva šumare da jedu. Kako ona postavi sofru, pritrčaše mala djeca, okupivši se oko sofre, nadajući se da će i ona ''omastiti brk'' uz šumare. Ne mogavši sa djecom da izañe na kraj, a ne znajući kako da ih otjera od sofre povika: -Bjež'te ñeco, šumari jedu kaku!

N e t r e b a j u n a m v r a t a Izvalio se Vukosav Radisavljev na udobni ležaj u svom stanu u Ilijašu, u dane nedjeljnog odmora, veoma hladnog januara, dok njegova

vrijedna supruga Dragica posluje po stanu, svaki čas ulazeći i izlazeći iz kuhinje, skoro nikako ne zatvarajući vrata za sobom. Ona dok radi uopšte ne osjeća hladnoću, ali je Vukosavu hladno i stalno opominje Dragicu: -Zatvaraj ta vrata Dragica! Dragica zatvori vrata jednom, pa se zaboravi i nastavi da ih ostavlja otvorena. Dojadi Vukosvu da opominje Dragicu svaki čas, kako bi trebalo da zatvara vrata, pa ustade i skide vrata, uzaslonivši ih uz zid hodnika. U tom trenutku naiñoše neke komšije, na uobičajeno jutarnje zajedničko kafenisanje, a kad ih vidje Dragica, neugodno joj što nema vrata na kuhinji, gdje sjede i piju kafu, pa poče da se pravda: -Pokvarila se brava nešto na vratima, pa Vule skide da popravi bravu. -Nije brava pokvarena, no ne zatvaraš vrata, pa nam i ne ztrebaju!- ''pomože'' joj Vukosav u objašnjenju. J a s a m t v o j a i d e o l o g i j a Dragica, supruga Vukosava Radisavljeva je poznati društveno-politički radnik u Ilijašu, pa vrlo često mora da ode na sastanke, koji su održavani i poslije radnog vremena. Doñe Vukosav Radisavljev na ručak kući, kad završi svoj posao - Dragice nema! Učestale te Dragičine obaveze, a Vukosav sve nervozniji, što zbog Dragičinog odsustva, što zbog toga, jer mu komunistička ideologija nije bila mnogo prirasla za srce. Jednog dana, kad Dragica stiže kući u kasne poslijepodnevne sate, raspomami se Vukosav, čim se Dragica pojavi na vratima: -Ovo dobro da upamtiš! Od danas sam ja tvoj Marks, tvoj Lenjin, tvoja komunistička partija i tvoja ideologija, inače idi, pa se useli u komitet!

M i l i c i j a p o s t u p a p e d a g o š k i

Dok je radio u ''Pobjedi'', Đole Maksimov žuri na jedan sastanak, pa vozeći svoj automobil i ne primijeti da je ušao u jednosmjernu ulicu iz pogrešnog pravca. Odjednom začu rezak zvuk milicijske pištaljke, zaustavi automobil, a milicioner pozornik mu priñe, pa od Đola zatraži vozačku i saobraćajnu dozvolu. Dade Đole tražene isprave, milicioner ih pregleda, pa kad vidje da je sa te strane u redu, obrati mu se: -Znaš li ti druže, da si napravio prekršaj, za koji se oduzima vozačka dozvola? -Ne ja, pa da ćeš mi život uzet'! A šta sam to napravio? -Ovo je jednosmjerna ulica, i za ovaj prekšaj je predviñena novčana kazna, čak se za ovo uzima i vozačka dozvola, reče milicioner i kaza koliku kaznu treba da plati Đole. Đole se maši za džepove, ali u džepšovima ni dinara! -Ja nemam ni dinara, reče skrušeno Đole. Pogleda ga milicioner prezrivo, pa mu sa profesorske visine reče: -'Ajde, proñi sad samo ovako, bez kazne, ali da dobro upamtiš: milicija nije samo da podnosi prijave i novčano kažnjava, nego i da pedagoški postupa!

B o g a m i t i n i j e s a m p r o d a o M a r i c u Časni, pošteni i vrijedni, a prilično siromašni Grujo Lazov se doviija kako može i umije da prehrani brojnu porodicu. U dogovoru sa suprugom Maricom uvijek drži dvije tri velike svinje, godišnjake, kako bi jednu zaklao za zimnicu familiji, a ono ostalo prodao, da podmiri osnovne kućne potrebštine. Prije nego je došlo vrijeme da se dobro utovljene svinje zakolju, Gruja natjera nužda da jednu proda. Tako i

uradi. Dotjera svinju na beranski Pazar, pa je odmah prodade, pošto kupac vidje da je dobro očuvana i uhranjena. Pita on uzgred Gruja da li je svinja ''slatkorana''. -Jeste vala, jede sve što bačiš pred nju!, odgovori Grujo. Poslije dvije tri nedjelje otjera Grujo neke kace, što ih bijaše u meñuvremenu napravio na Pazar, da proda, gdje se srete sa kupcem one svinje, koji se čestito i ne pozdravi sa Grujom nego kao iz rafala opali: -Kako me prevari za ono krme, jazuk ti bilo! Neće ni da lokne, moram da ga prodajem, ili prije vakta da ga koljem! Pogleda ga Grujo začuñeno, pa mu odgovori: -Kad sam prodavao krme nijesam ti prodao Maricu, no se ti viñi sa svojom domaćicom!

O v o s e d i j e t e n a g r d i Imućni seljak Jovan (Joso) Ojdanić, bivši predsjednik gornjoseljske opštine, i američki dobroviljac za definitivno osloboñenje Crne Gore u Drugom Balkanskom ratu, doñe kod svoga brata od strica Maksima Radomirova, koji je sa familijom živio u Ivangradu, kad je bila završena školska godina pa mu reče: -Maksime, nek ide ovo tvoje dijete sa mnom ljetos u Lubnice, što da kalizi po beranskim ulicama.

Maksim pristade, a Đole presrećan što će biti cijeli ljeto u Lubnicama, poče brzo da pakuje svoje stvari. Poñoše Đole i Joso za Lubnice, stigoše rano, ali Joso i ne dade da se svrati u selo, nego produžiše za Siljevac, ka Josovom stanu, u proljećnom katunu Velji do, gdje je bio izdigao sa velikim buljukom ovaca, i brojnim grlima govedi.

''Obradovaše'' Đola sjutra ujutro ranim ustajanjem, kako bi započeo sa čobanovanjem, što će mu i biti obaveza cijelog ljeta. Pomiri se Đole sa sudbinom, jer mu nije moglo biti drugačije, zbog toga što je tako naredio njegov otac. Ustaje svako jutro, kao pravi čobanin, ali prije odlaska na čobanovanje svako se jutro umije sapunom i opere zube na

izvoru pored stana. Gleda to ''čudo'' Zelja, Josova sestra pa se jedno jutro prekrsti u čudu i reče:

-Bože pomozi, šta radi ovo dijete Maksimovo! Svako jutro na točak ide na umivanje, ono se izliza ka' sapun! Joso se nije okupao, možda ni tri put od kako je došao iz Amerike.

N e k s e o d a v d e č u j e n e š t o p a m e t n o Mišo Miletin bi izabran za ministra prosvjete i obrazovanja, pa nema vremena da podigne glavu od prevelikog broja obaveza, a na sastanke Vlade ide uglavnom njegov pomoćnik Pavle Gazivoda. Na jednom sastanku Vlade je trebalo da se raspravlja neki izuzetno važan problem vezan za školstvo, pa Mišo poñe na sastanak. Pogledaše ga kolege ministri začuñeno od kud on, kad nije imao običaj da dolazi na te sastanke, pa ga upita jedan od kolega: -Od kud ti Mišo danas? Nijesmo navikli da te gledamo na ovim sastancima! -Došao sam da zamijenim Pavla danas, jer je nešto zauzet, odgovori Mišo nemarno i sjede na prvu stolicu, koja mu je bila na dohvat. Priñe mu šef protokola, pa izvinjavajući se upozori Miša: -Gospodine ministre, tu sjedi podpredsjednik Vlade, Zoran Žižić. -Nema veze, red je i da se sa ove stolice nešto pametno čuje, još nemarnije odgovori Mišo.

N e k o v a g o s p o ñ a t o i u r a d i Došao Đole Maksimov u kućnu posjetu kod Miša Miletina, ne nañe Miša kući, koji bijaše trenutno negdje izašao, ali tamo bijaše njegova supruga Mira, plemenita, duhovita i otresita intelektualka, Đolu

izuzetno draga prijateljica još iz najranijih studentdskih dana, iz vremena kada se sa Mišom samo ''zabavljala''. Taman Mira ponudi Đola kafom kad u Mišov stan, kao furija uleće Ljilja Š., Mirina koleginica i komšinica. Još nije čestito ni otvorila vrata povika: -Miro, jebem ti tvoje Lubničane. Mira se skameni, ne znajući kako će reagovati Đole, a on već skinuo sako i počeo da raskopčava košulju. -Šta to radiš?-upita ga Mira. -Pa ja ne bih da gospoña mnogo čeka, pošto sam se zadesio ovdje, izgleda da sam ja prvi na redu, odgovori Đole. Shvati Ljilja šta je uradila, pa brže nego što je ulećela u kuću istrča. Tako Đole ''spasi'' sve titogradske Lubničane, a moguće i ostale. K a s n o j e s a d a z a o č n o g d o k t o r a Đole Maksimov je u srdačnim i prijateljskim odnosima sa direktorom Školskog centra ''Sergej Stanić'', Slobom Stojanovićem, inače kumom Đolevog brata od tetke, Milića Ćeranića, pa počešće navrati do Sloba u njegovu kancelariju. Doñe jednog dana nenajavljen, ne provjeravajući da li je Slobo u kancelariji, ali njega tamo ne bijaše, nego ga srete sekretarica, koja na Đolevo pitanje gdje je Slobo, odgovori kako mu je došao pašenog iz Berana i da su obojica pošli kod očnog ljekara. -Kod očnog?, začudi se Đole. Pozdravi ti njih obojicu kad se vrate i reci im da je za naočare trebalo da idu prije trideset godina, kad su htjeli da se žene. Reci im, da sam im poručio, da je sad već kasno!

N i j e s i t i j e d i n a i n k v i z i c i j a Poznati crnogorski novinar, književnik i neponovljivi lirik Vito Nikoli ć, doñe kod Đola Maksimova, direktora Štamparije, kako bi se dogovorio sa njim da mu se odštampa zbirka pjesama ''Stihovi'', a da će on platiti štampanje pošto sam proda primjerke te svoje nove zbirke. Završiše grafičari svoj posao, Vito preuze pola odštampanih knjiga, brzo ih prodade, i ne pada mu na pamet da svrati do Štamparije. Sjedi Vito u ''Pobjedinom'' bifeu, pijucka i polako ''krcka'' pare namijenjene za podmirenje duga. Gleda ga Đole svaki dan u bifeu, ali ne progovara ni riječ sa Vitom o dugu. Potroši Vito one pare namijenjene za podmirenje duga Štampariji, pa ga eto kod Đola u kancelariju, malo ''pod gasom'' još sa vrata povika: -Daj mi direktore one ostale knjige! Đole ga pogleda ljutito, pa mu još ljutitije odgovori: -Nikoliću, nećeš viñet' ni ñavolju knjigu više, ako ne namiriš sav dug Štampariji. Ako to ne učiniš odmah, daću nalog knjigoveznici da sav onaj ostatak tiraža stave pod nož! -Vala neka ćeš direktore! Nećeš ti biti ni prva ni posljednja inkvizicija koja je krenula protiv knjige!, okrenu se kao da se ništa nije desilo ode u knjigveznicu, uze ostatak knjiga, koje nije nikad platio. Neka mu je prosto! N e k a k u č k a o s t a n e š t o j e i b i l a Mihailo Milošev, prvoborac, nosioc spomenice i nezaobilazna politička ličnost čitavog poslijeratnog perioda u Ivangradu, je obavljao mnoge odgovorne društveno-politi čke funkcije. U vrijeme, kad je bio Predsjednik SOO-e Ivangrad, po običaju nije se razdvajao od saborca, ratnog prijatelja, druga i daljnjeg roñaka (jer su Ojdanići na šire bratstvo Šćekići), Jagoša Šćekića. Poznat po svojim

brojnim dosjetkama bio se ''navramio'' Jagošu, uporno praveći šale na njegov račun. Dosadila Jagošu ta Mihailova ujdurma, pa riješi da mu se ''osveti''. Iskoristi priliku kad su se vraćali iz lova vodeći i svoje kerove. Smislio Jagoš ''osvetu'', pa reče Mihailu: -Vala Mihailo, došlo mi je da promijenim prezime, jer je ovih mojih bilo i u partizanima i četnicima. Htio bih da se prezivam Ojdanić, jer ste vi svi Ojdanići bili u partizanima! Ne hajući za Jagoševu priču, Mihailo dočeka ravnodušno: -Ako, Jagošu, ako! -Ne znam šta ću sa kerušom, da li i nju da upišem u Ojdaniće? -Ne to nikako, nek ostane Šćekić, da vi se ne utre suma!, odgovori brzo Mihailo. U Lubnicama, prvog dana poslije Đurñeva-dne, preteške ratne 1941. godine, se plačom oglasilo novoroñeno muško dijete u kući lubničkog težaka, iz beranske gimnazije izjurenog, zbog simpatija prema komunističkoj partiji, Maksima Radomirova Ojdanića. Stric Bogdan, Maksimov brat, religiozni čovjek je odmah rekao: ovo dijete će se zvati Đorñije, po svecu poslije koga je roñen, što je kum Velimir-Vešo Mirjanin Obradović na krštenju, po crkvenim obredima potvrdio. Krštenje je obavljeno pod četničkom oružanom pratnjom, kako bi se napakostilo komunistima, čiji je poklonik bio Maksim, otac novoroñenog Crnogorca. Ratne strahote i poratno siromaštvo su bile nerazdvojno vezane uz svakog Lubničanina, a mališa, dorastavši do početka školovanja, se borio sa tim nedaćama, i zdravljem ratom naruženim. Tri razreda osnovne škole završava u Lubnicama, u staroj brvnari Ljuba Bogdanova, koja je bila pretvorena u školu, kod priučenog seljaka

učitelja, Trifuna Senića, da bi se po preseljenju u Berane (gdje mu je bio zaposlen otac), u četvrtom razredu osnovne škole, prvi put sreo sa pravom školom. Potom je osmogodišnju školu i gimnaziju završio u Ivangradu (Beranama), kao jedan od boljih ñaka u generaciji, a inženjerske studije na Tehnološkom fakultetu u Beogradu. Poslije završenih studija je radio malo po Srbiji i Kosmetu, da bi najveći dio svog radnog vijeka proveo u Crnoj Gori, u Ivangradu (Beranama) i Titogradu (Podgorici). Mnogo teže dane, nego u poratnom periodu, provodi kao penzioner u Podgorici.. Objavio je više esejističkih prikaza i književnih kritika. Ima i nekoliko objavljenih naučnih publikacija iz oblasti tehničkih nauka. L I T E R A T U R A: Pavel Apolonovič Rovinski: Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom I, II i III, Izdavalki centar, Centralna narodna biblioteka ''Đurñe Crnojević'' i izdavačka knjižarnica, Cetinje 1993. godine Barjaktarović Dr. Mirko: Etnički razvitak Gornjeg Polimlja, Glasnik Cetinjskog muzeja, knjiga VI, Cetinje, 1973. godine Prirodne i društvene vrijednosti nacionalnog parka Biogradska gora – CANU, 1991. godine Lutovac Dr. Milisav: Ivangradska (Beranska) kotlina, SANU, Beograd, 1957. godine Lutovac Dr. Milisav: Bjelasica - Crnogorske planine, SANU, Beograd 1962. godine Pajković B. Mihailo: Stočarstvo na Bjelasici, Glasnik Geografskog društva, Beograd, 1929. godine

Erdeljanović Dr. Jovan: Stara Crna Gora, Srpski etnografski zbornik, Beograd, 1926. godine Ćulafić Vukmana: Arheološko bogatstvo doline Lima, Istorijski zapisi 1-2, Cetinje, 1950. godine Raičević Mirko: Gornja sela naselje i stanovništvo, SANU - Etnografski institut, Beograd 1994. godine Cemović P. Marko: Vasojevići, reprint, Zavičajno udruženje Vasojevića, Beograd 1998. godine Dragović R. Budimir: Vasojevići u istoriji Crne Gore, Institut za kulturu Crne Gore, Nikšić 2001. godine Vešović Dr. Radoslav: Vasojevići, Državna štamparija, Sarajevo 1935. godine Katanić Tomaš: Vasojevići (Istorijska zbivanja), Komovi, Andrijevica, 2002. godine Jelić Dr. Ilija: Vasojevički zakon u dvanaest točaka igumana Mojsije Zečevića, SANU, Beograd, 1929. godine Puljahu S. : Defter Skadarskog sandžaka iz 1485. godine, Albanska akademija nauka, Tirana 1971. godine Pop Bogdan Jelić i Ivan Protić: Vasojevići u crnogorskoj i turskoj granici, Beograd 1903. godine Marjanović Batrić: Vasojevićki glavari, ''Zeta'', Podgorica 1929. godine Dašić Dr. Miomir: Vasojevići od pomena do 1860. godine, Narodna knjiga, Beograd 1986. godine Postanak plemena Pipera, Srpski etnografski zbornik br. 17, SKA, Beograd 1907. godine Istorija Crne Gore, Pobjeda, Titograd, 1967. godine Jovanović Jagoš: Istorija Crne Gore, ponovljeno izdanje, Podgorica 2003. godine Joksimović S. Milorad: Prilog proučavanju vojne organizacije na teritoriji Vasojevića (1850 – 1918.), Vojno istorijski glasnik br. 3, Beograd 1986. godine Cemović P. Marko: Ustanak u Vasojevićima 1870. godine

Proto Miloš Velimirović: Vasojevići u Metohiji, Komovi, Andrijevica 2001. godine Proto Miloš Velimirović: Pleme Vasojevičko, Komovi, Andrijevica, 2001. godine Dašić Dr. Miomir: Karañorñevići iz Vasojevića, Stupovi, Berane 1996. godine Guberinić Radomir : Seobe, Ivangrad, 1976. godine Tomović Slobodan : Vojvoda Miljan Vukov i njegovo doba - Feljton, Pobjeda 1997. godine Deletić Ratko: Iguman Mojsije Zečević, Komovi, Andrijevica, 2001. godine Vuković Gavro: Memoari I, II i II knjiga, Obod - Cetinje i Pobjeda - Titograd, 1985. godine Obradović P. Milonja: Gornjoseljski vijenac, Nikšić 1935. godine Obradović D. Marko: Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica, Stupovi - Andrijevica i Libertas - Bijelo Polje, 1995. godine Pešić Dr. Vukašin: Patrijahalni moral Crnogoraca, drugo izdanje, Unireks, Podgorica 1994. godine Obradović Đ Rade: Slavno vojevanje, Lubnice, 1987. godine Obradović Đ.Rade: Stazama života, Lubnice, 1985. godine Epske narodne pjesme iz Vasojevića, Stupovi, Berane, 1998. godine Obradović A. Vukić: Priče i legende iz Lubnica, Unireks Nikšić, 1985. godine Joksimović Savo: Plime i oseke, Udruženje boraca NOR-a, Ivangrad, 1985. godine Joksimović Savo: Bataljoni narodnih osvetnika, Beograd 1975. godine Narodni odbor osloboñenja sreza beranskog, fototipsko izdanje originalnog zapisnika sa Skupštine održane 21. jula 1941. godine, SO Ivangrad i Marksistički centar CK SK Crne Gore, Titograd, 1983. godine

Leže Luj: Slovenska mitologija, Beograd 1989. godine Ostojić Miloš: Vasojevići u svijetlu onomastike, Stupovi, Andrijevica, 2001. godine Bulatović Dr. Radomir: Starozavjetni toponimi na Bjelasici, Stupovi, Andrijevica 1998. godine